Povijest Hrvata-f. šišić

POVIJEST HRVATA

I. HRVATI BIRAJU HABSBURGOVCE Poraz i smrt kralja Ludovika II. (1516-1526) na Mohačkom polju omogućili su Ferdinandu Habsburškom da dođe na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Ludovik II. nije ostavio potomka, a Ferdinand je pravo na ugarsku krunu polagao prema dogovoru Maksimilijana s Jagelovićima po kojem je nakon izumiranja dinastije on trebao postati ugarski kralj i po ženidbenom pravu s Anom Jagelović, Ludovikovom sestrom. No njegovu izboru suprotstavi se Narodna stranka sa svojim vođama Ivanom Zapoljskim i Stjepanom Verböczyjem. Ona je u porazu na Mohačkom polju gledala samo poraz dvorske stranke i njezine politike oslonca na inozemstvo, pa se sada zalagala na provedbu zakona iz 1505. s Rakoškog polja kada je odlučeno da stranac ne može postati ugarsko-hrvatski kralj. I hrvatsko se plemstvo, kao i ugarsko podijelilo. Plemstvo u Slavoniji pristajalo je uz Ivana Zapolju, dok je hrvatsko plemstvo bilo uz Ferdinanda. U to vrijeme vođa hrvatskog naroda bio je u Slavoniji Krsto Frankapan kojeg je sabor slavonskih staleža u Koprivnici proglasio skrbnikom i braniteljem kraljevstva. Kad se saznalo da su Turci ostavili Ugarsku, sastala se većina ugarskog plemstva na saboru u Stolnom Biogradu i 11. studenog izabrala Ivana Zapolju za ugarskog kralja, dok je samo mali broj pripadnika dvorske stranke izabrao 16. prosinca na saboru u Požunu za kralja Fedrinanda. SABORI U CETINU I DUBRAVI Kao i ugarsko i hrvatsko plemstvo se podijelilo. U utvrđenom gradu Cetinu u franjevačkom samostanu nedaleko od Slunja sastali su se na Silvestrovo 1526. g. pristaše njemačke stranke (Ivan Karlović, Nikola Zrinski, Krsto i Vuk Frankapan, Nikola Jurišić) zajedno sa Ferdinandovim (bečki prepošt Pavao Oberstein) predstavnikom i izabrali Ferdinanda za kralja. Na izbornu povelju od 1. siječnja 1527. stavili su svoje pečate, a najvažniji je bio hrvatski grb sa osam crveno-bijelih polja, prvi puta javno upotrijebljen. Staleži su Ferdinanda izabrali na temelju starih baštinskih prava po ženi Ani i starih ugovora. Drugi dan staleži su dogovorili sa Ferdinandovim poslanicima da će Ferdinand

2

uzdržavati za obranu Hrvatske 1000 konjanika i 200 pješaka, te oveću vojsku u Kranjskoj i da će potvrditi prava i privilegije kraljevstva. Hrvatsko plemstvo u Cetingradu postupilo je sasvim neovisno od Ugarskog i time pokazalo da je Hrvatska u ugarskoj državnoj zajednici samostalna država, a ne njezin dio. Slavonsko plemstvo nije prihvatilo izbor Ferdinanda, već je na svom saboru u Dubravi, 6. siječnja 1527. g. izabralo za svoga kralja Ivana Zapolju. Na čelu slavonskog plemstva stajali su knez Krsto Frankapan i zagrebački biskup Šimun Erdödy. Zapolja je zatim Krstu F. imenovao hrvatskim banom, a Erdödyju je obećao mjesto kancelara. Kako se ni jedna strana nije odricala svojih zahtijeva, zemlji je zaprijetio građanski rat GRAĐANSKI RAT I PAD JAJCA U početku je Ivan Zapolja bio u boljem položaju, jer su ga kao kralja priznali i papa, Francuska, Poljska i Venecija. Ferdinand je s druge strane imao problema i zbog oskudice gotovog novca, te nije mogao ispuniti dana obećanja hrvatskom plemstvu. Teško je mogao zadržati na svojoj strani pristaše u Hrvatskoj. Za bana je postavio Franju Batthynyja. Godine 1527. iznenada je provalio u Ugarsku i potukao Zapoljinu vojsku kod Tokaja i zauzeo Budim i Stolni Biograd. No u tom ratu umro je Krsto Frankapan u opsadi Varaždina, pa je većina slavonskog plemstva sada stala na Ferdinandovu stranu i proglasila ga svojim kraljem na saboru u Križevcima. Građanskim ratom su se najbolje okoristili Turci, počevši osvajati Liku, Krbavu i dolinu Zrmanje. Ferdinandove pomoći Hrvatskoj nije bilo, pa su hrvatski staleži upozoravali kralja da povijest nije zabilježila da bi ikoji vladar Hrvatskom zavladao silom i da po smrti našega posljednjega kralja, sretne uspomene Zvonimira, slobodne se volje pridružismo svetoj kruni kraljevstva ugarskoga, a poslije toga vašemu veličanstvu. Turci su brzo napredovali i osvojili ubrzo Udbinu i poč. 1528. g. Jajce, čime je pala i Jajačka banovina, a put u Slavoniju i Hrvatsku bio je otvoren. Tada je crta obrane od Turaka išla od Klisa na jugu koji je branio Petar Kružić, Senja na sjeveru i Bihaća na istoku.

3

SAVEZ KRALJA IVANA SA SULEJMANOM Zapolja je nakon vojnog poraza morao napustiti Ugarsku i pobjeći u Poljsku. Tamo ga je jedan tajni poslanik velikog vezira Ibrahima nagovorio da zamoli tursku pomoć, što je ovaj i učinio. Poljak Jerolim Laski došao je krajem 1527. g. u Carigrad i pred sultanom Sulejmanom u audijenciji zatražio pomoć kralju Ivanu. Sulejman je odmah pristao i odlučio prepustiti Ugarsku Ivanu bez ikakve protuusluge. Tako su se ponovno počeli okupljati privrženici Ivana Zapolje, osobito nakon što je Sulejman ponovno osvojio Budim i predao krunu sv. Stjepana Ivanu. Nakon osvajanja Budima Sulejman se zaputio na Beč 1529. g. i opsjeo ga. No nije ga mogao osvojiti. U isto vrijeme pristaše Zapolje u Slavoniji na čelu s banom Erdödyjem osvojili su gotovo čitavu Slavoniju. Zbog toga je Ferdinand poslao veliku četu kranjskih konjanika u Slavoniju od kojih je posebno nastradao Zagreb. No prevladala je na kraju Ivanova stranka, tako da je sabor u Križevcima 1530. g. ponovno uspostavio slogu slavonskog plemstva i okončao građanski rat. DRUGA OPSADA BEČA I PAD POŽEGE I KLISA 1532. g. Sulejman je ponovno poveo svoju vojsku na treću vojnu protiv Ugarske s namjerom da dođe do Beča i opsjedne ga. Prolazom kroz dunavsku ravnicu malo je skrenuo s puta s namjerom da ovoji tvrđavu Kiseg koju je s 700 ljudi junački branio Nikola Jurišić. Gotovo mjesec dana zadržavao je golemu tursku vojsku od 140 000 ljudi. Kako je veliki vezir Ibrahim uvidio da neće moći lako osvojiti Kiseg, dogovorio se s Jurišićem da simuliraju predaju grada isticanjem turske zastave na zidovima i postavljanjem nekoliko turskih straži pred ulazom u grad. Tada su Sultanu dojavili da mu se grad tobože predao i Turci su krenuli natrag. Jurišić je za nagradu dobio od Ferdinanada grad Kiseg i podignut je na čast baruna. Turska se vojska neobavljena posla vraćala preko hrvatskih teritorija uzduž Drave od Varaždina, Koprivnice i Virovitice. Ovu skupinu vodio je sam Sulejman, dok je druga skupina pod Ibrahimom išla preko Križevaca, Čazme i Posavinom, te su se obje vojske sastale kod Beograda pune plijena. Bio je to prvi i posljednji put da je Sulejman prošao

4

osobno sa vojskom preko hrvatskog teritorija. Nakon ovih događaja Ferdinand je uz pomoć brata Karla skupio vojsku od 100 000 ljudi, ali nije ništa poduzimao, već je sa Sulejmanom ugovorio mir. Nedugo zatim provalili su Turci ponovno u istočnu Slavoniju iz Bosne 1536. g. i zauzmu grad Požegu i još 5 okolnih utvrda navodno zbog nesloge feudalne vojske i zbog držanja seljaka koji se zbog loših prilika priklanjaju Turcima. S druge strane 1537. g. Turci osvajaju Klis koji je odlučno branio Petar Kružić. S Klisom je uskoro pala gotovo cijela južna Hrvatska (današnja Dalmacija do Neretve) osim mletačkih primorskih gradova. KATZIANEROVA VOJNA I VELIKOVARADINSKI MIR Budući da su Hrvati prigovarali Ferdinandu da ne daje obećanu pomoć Hrvatskoj. Govorili su da će se prikloniti bilo kojem vladaru koji ih bude pomagao. Stoga je on uputio on veliku vojsku u Slavoniju s namjerom da zauzme Osijek i presiječe turski put preko njegova mosta. To je trebao biti odgovor na pad dviju ključnih tvrđava Požege i Klisa, ali se Ferdinandov vojskovođa Katzianer uplašio Turaka, slavonskih šuma i močvara i pobjegao od vojske. Njezine ostatke potukli su Turci u bitci kod Gorjana. U turske ruke tada je pao jedan od najvećih topova toga doba, dlasovita kacianerica. Gorjanskim se porazom utvrdila turska vlast u današnjoj Slavoniji. Turci su već prije ovladali srijemskom i vukovarskom županijom i dijelom virovitičke, a sada su dobili i požešku. Katzianera je Ferdinand nakon povratka u Beč bacio u tamnicu, a zapovjednika vojske u Slavoniji postavio Nikolu Jurišića, a za banove je imenova Petra Keglevića i Tomu Nadasdyja. Ferdinand se nakon Katzianerove nesretne vojne potrudio da se dogovori s Zapoljom. Zapolja se naime naumio oženiti Izabelom kćerkom poljskog kralja Sigismunda I., ali mu je on nije htio dati za ženu dok ga Ferdinand ne prizna kraljem. Zbog toga je došlo do mira u Velikom Varadinu 1538. g. kojim je Ferdinand Ivanu priznao kraljevski naslov i samostalno vladanje u onom dijelu Ugarske koji je tada bio u njegovim rukama, dok se Ivan odrekao Slavonije i Hrvatske s Dalmacijom. Nakon Ivanove smrti imala je Ugarska ponovno pripasti Ferdinandu. Ubrzo nakon toga umro je Zapolja, ali mu se pred smrt rodio sin te je sva kraljevska prava prenio na njega.

5

FERDINAND VLADA SAM Nakon smrti Zapolje Ferdinandu je ugarsku krunu ponovno uskratilo ugarsko plemstvo, koje se pod vodstvom skrbnika malodobnog Ivana Sigismunda okupilo na Rakoškom polju i za kralja izabralo Zapoljinog sina. Ferdinandu je jedino preostalo da silom ostvari pravo na ugarsku krunu. No time je izazvao Sulejmana na četvrtu ugarsku vojnu 1541. g. kojom je Sulejman želio potvrditi davnu tvrdnju da je Ugarska njegova jer ju je osvojio mačem (na Mohačkom polju). Osvojivši Budim osnovao je budimski pašaluk, dok je Zatisje i Erdelj predao na upravu Ivanu Sigismundu, dok je Ferdinandu ostala zapadna Ugarska sa središtem u Požunu, te ostaci Hrvatske i Slavonije. Tako se Ugarska raspala na tri dijela. Ubrzo je Sulejman pošao na petu ugarsku vojnu 1543. Tada je osvojio Valpovo, Orahovicu i Pakrac, a u Ugarskoj Pečuh, Stolni Biograd i Ostrogon. Ferdinand je nakon toga zatražio petogodišnje primirje 1547. platiši godišnji danak od 30 000 dukata. Tim mirom Ferdinand je spasio sa sebe čast ugarsko-hrvatskog kralja i ostatke Hrvatske i Slavonije od potpune propasti. No godine 1552. pada Virovitica, Čazma i Kostajnica, gdje je u Čazmi osnovan sandžak. U vrijeme posljednjih ratova s Turcima ban u Hrvatskoj je bio Nikola Zrinski koji je od Ferdinanda primio kao nagradu Mađimurje s Čakovcem. Tada Zrinski svoje sjedište premještaju u taj sjeverni hrvatski grad. U Pounju Hrvatska je zadržala još jedino Kostajnicu i Bihać s okolicom. Zbog iznimne važnosti Kostajnicu su nazivali vrata Hrvatske i nastojali je što duže zadržati, jer je preko nje vodio prolaz u Turoplje i Pokuplje sve do Zagreba. No kostajnički kapetan Lusthaler, kukavički je predao grad Turcima, što je označilo početak rasula donjih krajeva Hrvatske. Turci su prešli Kupu i opljačkali Turopolje te došli pod Zagreb gdje ih je suzbio Petar Erdödy. Gubitkom Jajca i Kostajnica crta obrane Hrvatske povukla se od Zrina, Hrastovice i Siska na ušću Kupe u Savu. U dubokoj pozadini ostao je jedino Bihać.

6

Ferdinand je dobro znao da su Češka, Ugarska i Hrvatska s Austrijom samo u personalnoj uniji, no ipak je težio centralizaciji svoje zemlje i tako od personalne unije učinio realnu. Iskoristio je jadne prilike za turskih ratova da pokuša parlamentarizmom provesti svoje zamisli, tražeći od svake zemlje da mu pošalje poslanike koji će raspravljati o zajedničkim poslovima. No ni Ugarska, ni Češka, ni Hrvatska nisu poslale svoje zastupnike, jer nisu htjele raspravljati o nikakvim zajedničkim poslovima izvan svoje zemlje. Ferdinand ipak uvodi neke centralne urede kao Ratno vijeće, Tajno vijeće, Dvorska kancelarija i Dvorska komora. Nakon smrti Ferdinanda njegovi sinovi među sobom su razdijelili njegove zemlje: Maksimilijan je dobio obje Austrije, Ugarsku i Hrvatsku te je okrunjen za u-h kralja, Ferdinand je dobio Tirol, a Karlo Štajersku, Kranjsku i Goricu s istočnom Istrom i Rijekom.

II. MAKSIMILIJAN (1564-1576) SIGETSKA BITKA 1566. g. Čim je Maksimilijan sjeo na prijestolje, pokušao se nagodi sa Ivanom Sigismundom, ali kako se on nikako nije htio odreći ugarsko-hrvatskog kraljevskog naslova, izbio je novi rat. To je bio povod Sulejmanu da krene u svoju šestu ugarsku vojnu 1566. g. Na tu ga je vojnu najviše poticao vezir Mehmed Sokolović. 1565. Turci su provalili u Hrvatsku i osvojili Krupu na Uni koju je branio Matija Bakić. U vojnu je krenuo sam sultan sa 150 000 vojnika. Na putu je skrenuo prema Sigetu i počeo ga opsjedati. Turci su Siget prvi puta opsjedali još 1556. g. kada ga je obranio Marko Horvat. Sigetski kapetan u to vrijeme bio je Nikola Zrinski, koji se često sa svojim četama zalijetao u turske krajeve oko Blatnog jezera, pa je Turcima bio poznat kao krvni neprijatelj. Zrinski je još prije Sulejmanova dolaska saznao što ga čeka, pa je okupio četu od 2500 momaka u nakani da zadrži grad dok mu Maksimilijan ne pritekne u pomoć. No Turci su tako žestoko napadali grad da se Zrinski morao već nakon nekoliko dana povući u unutrašnji grad. Veliki vezir nudio je Zrinskom čitavu Hrvatsku u zamjenu za Siget, ali Zrinski je odbio i nakon što su Turci uspjeli razvaliti dio gradskih bedema provalio je na čelu preostale čete iz grada i

7

junački poginuo. Sulejman nije dočekao osvajanje Sigeta, jer je nekoliko dana prije umro u svom šatoru, ali je Sokolović zatajio njegovu smrt da se vojska ne bi razbježala. Junaštvo Nikole Zrinskog zadivilo je svu kršćansku Europu i pokazalo da su Turci ranjivi i pobjedivi. Odmah poslije odlaska Turaka započeo je Maksimilijan pregovore o miru 1567. g. koji je utanačen 1568. g. u Drenopolju na osam godina. Tim mirom bio je primoran i Ivan Sigismund da se nagodi s Maksimilijanom. On se 1570. odrekao kraljevskog naslova i zadržao samo onaj vojvoda Erdeljski, dok se Maksimilijan obavezao da će po njegovoj smrti Erdeljcima omogućiti da sami izaberu njegovog nasljednika. Već 1571. umro je mladi Zapolja, a s njime i njegov rod. ODNOSI MAKSIMILIJANA I HRVATSKIH STALEŽA Nakon smrti bana Petra Edrödyja imenovao je Maksimilijan dva bana Jurja Draškovića i Franju Slunjskog 1567. g. U to vrijeme Mađari su nastojali preko svoje ugarske komore utjecati na Maksimilijana da i u Hrvatskoj uvede plaćanje ratne daće (dica) od koje ju je još bio oslobodio kralj Vladislav II. Kad su Maksimilijanovi predstavnici to predložili hrvatskom saboru, on je taj prijedlog odbio i stvorio zaključak (articuli) u kojem se poziva na svoje stare privilegije i moli kralja da ih odobri. No kralj je ponovno djelovanjem ugarske komore odbio potvrditi saborske zaključke, već ih je izmijenio i takve poslao u Hrvatsku. Tako je tajnim djelovanjem ugarske komore došlo do napetosti između kralja i hrvatskih staleža, ali su staleži najzad djelomično udovoljili kraljevim zahtjevima. Razlog tomu je bio i taj što su banovi bili previše zaokupljeni obranom zemlje od Turaka, te u tom razdoblju nisu Turci mogli osvojiti niti jedan pedalj novog teritorija na račun Hrvatske. GOSPODARSKO STANJE I SELJAČKA BUNA Borba za opstanak usporavala je gospodarski razvoj hrvatskog naroda. Obrtnici su radili udruženi u cehove, rudarska je proizvodnja slabila, a trgovini su smetale mitnice i dadžbine. Do dolaska Turaka, Hrvatska je bila tranzitno područje između Središnje Europe i Sredozemlja. Turske su provale prekinula glavne trgovačke putove prema od obale prema

8

Podunavlju. Trgovački su se putovi pomicali na sjever i sjeverozapad. Sve više se uzdiše Zagreb sa Gradecom koji se od 1557. g. počinje nazivati hrvatskom prijestolnicom. Više je gradova potpalo pod vlast velikaša, a slobodni su ostali samo Križevci, Koprivnica i Senj. Opće osiromašenje zemlje očituje se u i gospodarskoj moći velikaša. Ona je toliko pala da su jedino Zrinski mogli podignuti banderij od oko 400 vojnika. Zrinski su bili najjači feudalci, a njihovi su se posjedi širili od Mure do Jadranskog mora. Moćni su još bili Erdödy, Draškovići i Ratkaji, a neki su se kao Blagajski iselili iz Hrvatske. Feudalni posjed, vlastelinstvo, sastojao se od vlastelinske zemlje i od urbijalne zemlje na kojoj su stanovali podložnici – kmetovi. Oni su obrađivali i jednu i drugu zemlju. Njihov položaj posebno se pogoršao u 16. st. kada je desetina koju su do tada davali feudalcu u novcu, zbog gubitka vrijednosti novca pretvorena u daću u plodinama. Vlastelini su tu daću neprestano povećavali zbog trgovanja, posebno konjunkture trgovine plodinama. Položaj seljaka otežavao je i pravo vlastelina na prvokup, jer se njime sputavalo slobodno seljačko raspolaganje imovinom i slobodna trgovina. Najteži teret je ipak bila tlaka. Seljaci su izgubili i pravo slobodne selidbe. Zbog toga su svoje nezadovoljstvo iskazivali bunama, od kojih je najznačajnija ona u krajevima oko Susjedgrada i Stubice koju je vodio Matija Gubec-Beg i buna na Hvaru pod vodstvom Matije Ivanića. Veliku bunu u Zagorju izazvao je ponajprije vlastelin Franjo Tahi svojim bezobzirnim postupcima prema seljacima. Kad seljaci nisu na svoje tužbe kralju dobili nikakvog odgovora, odlučili su se na bunu. Središte bune bila je Stubica u kojem je osnovan seljački savez (pund od njem. Bund = savez). Na čelu saveza su bili Matija Gubec, Ivan Pasanec i Ivan Mogaić, dok je na čelu seljačke vojske bio Ilija Gregorić. Cilj ustanika bio je da u savez privuku i susjedne kranjske i štajerske seljake i uskoke u Žumberku kojima je zapovijedao kapetan Thurn (posrednik je trebao biti Ilijin kum Marko Nožina, no on nije uspio izvršiti zadatak). Pobunjeni kmetovi ustali su za opću jednakost i slobodu svih ljudi, tj. za dokinuće feudalizma, opće plaćanje poreza i opći vojnu dužnost u obrani domovine. Kralju Maksimilijanu i nadvojvodi Karlu u Grazu obećali su vjernost i poslušnost. Buna je buknula 1573. g. oko Susjedgrada i Stubice gdje se okupilo oko 20000 seljaka. Hrvatski ban Drašković na vijest od buni odmah je zatražio pomoć od Maksimilijana, dok se Stjepko Gregorijanec obratio molbom kapetanu Thurnu. Upravo su uskoci zapečatili sudbinu pobunjeničke vojske u bitkama kod Krškog i zajedno s vojskom banovca Gašpara Alapića kod Kerestinca koju je vodio Ilija Gregorić.

9

Pomutnju u redove ustanika unijele su i lažne glasine koje su širili plemići da su Turci provalili u Štajersku, pa su uplašeni seljaci pohitali svojim kućama. Glavni sukob se ipak zbio kod Stubičkih toplica gdje je bio centralni odred pobunjeničke vojske i Matija Gubec. Na njih je krenula staleška vojska koja se vrlo brzo okupila, jer se radio o interesima plemstva. Ono je ocrnilo seljake i kod kralja dojavama da su seljaci okrunili Matiju Gupca za kralja, a najviše su se uplašili namjera seljaka da uspostave seljačku republiku, tj. osvoje Zagreb i sami organiziraju obranu Granice. U sukobu kod Stubičkih toplica uhvaćen je Matija Gubec i vođe bune koji su kažnjeni teškom i mučnom smrću za tu bunu (krunjenje Matije Gupca usijanom krunom). U seljačkoj buni poginulo je oko 5-6 tisuća kmetova koji su povješani na stabla uz cestu ili su osakaćeni rezanjem nosa ili ušiju. Seljačka buna potakla je Turke na nove provale u Hrvatsku, osobito susjednog banjalučkog Ferhad-pašu. Novim banom u Hrvatskoj postao je Gašpar Alapić u vrijeme kad je 1574. g. Ferhad-paša udario na Bihać. Ugroženom gradu u pomoć je krenuo general Auersperg kojeg su pak Turci porazili u bitci kod Budačkoga. U to je i umro kralj Maksimilijan, a naslijedio ga je Rudolf, stariji sin. III. RUDOLF II. (1576-1608) Rudolf II. bio je odgajan na dvoru svog rođaka, kralja Filipa II. u Španjolskoj. Tamo je postao gorljiv katolik i počeo se intenzivno zanimati za znanost i umjetnost, osobito astrologiju i alkemiju. Bio je plah i melankoličan, što se uskoro razvilo u duševnu bolest. Odmah na početku vladanja povukao se u dvorac Hradčane u Pragu, dok je upravne i političke poslove u Hrvatskoj prepustio bratu Ernestu, a vojničke stricu Karlu. Za njegova vladanja Hrvatska je spala na najmanji opseg teritorija, mali komad između mora, kranjskoštajerske granice, Drave i Đurđevca, Čazme i Save i nešto niže Siska, zatim Kupe i Kapele. Da se spriječe daljnji prodori Turaka u Kranjsku i Štajersku, te Hrvatsku, nastojanjem nadvojvode Karla uređena je Vojna krajina.

10

POSTANAK VOJNE KRAJINE Vojna krajina počinje se formirati još za života kralja Ludovika, kada je Ferdinand potpomagao obranu Hrvatske, jer je shvatio da tako brani i svoje teritorije. Kranjski su staleži izjavili da je bolje braniti se od Turaka na tuđem teritoriju nego na svome. Ferdinandova skrb povećala se njegovim izborom za h-u kralja kada se obvezao da će za obranu Hrvatske uzdržavati oveću vojsku. Tako je iz kraljeve obaveze i brige austrijskih staleža nastala Vojna krajina. Ona nije odmah u početku bila zaseban teritorij, već su je činili krajiški vojnici sastavljeni od različitih četa i podijeljeni u kapetanije. Od polovice 16. st. razlikujemo dvije krajine Slavonsku između Drave i Kupe (kapetanije križevačka, koprivnička i varaždinska) i Hrvatsku između Save i mora (kapetanije hrastovička, ogulinska, bihaćka i senjska). 1578. g. Rudolf je neposrednu upravu u Krajini predao svom stricu Karlu, kojem se u vojničkim pitanjima morao podvrgavati i sam hrvatski ban i sabor. Sabor je na to odgovorio da pristaje na takvu odluku, ali da se ban neće podvrći nikojem drugom kapetanu, jer bi to značilo povredu hrvatske slobode. Novi hrvatski ban Krsto Ungnad je zajedno sa Jurajem Knevenhüllerom potučen je od bosanskog Ferhad-paše 1579. g. i od tada je granica pomaknuta od Une na Kupu. Izgubljeni su gradovi Cazin i Bužim (1576), Bosanska krajina (1577) i tvrdi grad Gvozdansko koje je čuvalo okolne rudnike (junačka pogibija 300 branitelja). Hrvatska je izgubila Banovinu, Kordun i Bosansku krajinu, a iza je ostao samo Bihać. Kad su Turci ponovno provalili 1580. g. u Turopolje, nadvojvoda Karlo odlučio je da se za potrebe obrane podigne utvrđeni grad, koji je po preporuci nadvojvodinih savjetnika izgrađen za utoku Mrežnice i Korane u Kupu – današnji Karlovac. U njegove temelje uzidano je 900 turskih lubanja. Tako je Hrvatska krajina dobila svoje sjedište, dok je sjedište Slavonske krajine bilo u Varaždinu. Formiranjem Vojne krajine počeo se na hrvatskom teritoriju stvarati nov politički teritorij izuzet ispod vlasti sabora i bana. Glavni problemi Vojne krajine bili su: 1. Naseljavanje opustjelih krajeva koje su napustili stanovnici u bijegu od Turaka. Novo žiteljstvo dolazi iz pograničnih turskih područja. Neki su bježali sami, a nekim su krajiški

11

zapovjednici obećavali veća prava i povlastice. Tako se u Krajinu doseljavaju uskoci, pribjezi i vlasi. Među doseljenim i domaćim stanovništvom doći će to brojnih sukoba, jer su krajiški generali veća prava i povlastice davali doseljenicima (Vlasima). 2. Financiranje Krajine u početku je preuzeo na sebe kralj, a kasnije donjoaustrijski staleži. Kako za Krajinu nikada nije bilo dosta novca, otimanje pljačka i plijen bili su svakodnevna pojava. Nedostatak hrane, vina i municije utjecao je na visoke cijene, što je upropaštavalo gospodarstvo. 3. Upravljanje u Krajini riješeno je izuzimanjem tog područja izvan nadležnosti Hrvatskog sabora i Bana (1578). Upravu su imali njemački generali u Karlovcu i Varaždinu, podvrgnuti nadvojvodi u Grazu i kralju u Beču. Hrvatski sabor često se tužio na austrijske generale koji se nisu htjeli pokoravati ni banu ni saboru i uzimali si za pravo da sude hrvatskim plemićima. BITKE KOD SISKA 1591. g. na čelo u Bosanskom pašaluku (osnovanom 1580. g.) došao je poturica Hasan-paša Predojević, osobni prijatelj velikog vezira Sinan-paše. On je započeo trogodišnje ratovanje za preostali dio Pounja i Pokuplja kao i za Sisak. Napadima je nastojao prekinuti primirje što su ga sklopili sultan i car Rudolf. Predojević je stoga s jakom vojskom u kolovozu 1591. g. opsjeo Sisak, ali je već nakon četiri dana bio prisiljen da odustane od opsade i vrati se nazad. Za njim je krenuo mladi ban Toma Erdödy koji je tom prilikom oslobodio svoj rodni grad Moslavinu. Za osvetu je Hasan popalio krajeve oko Božjakovine i Vrbovca. Nakon ovog napada sastao se Hrvatski sabor i donio odluku o sveopćem zemaljskom ustanku (insurekciji) na obranu domovine i o dovozu hrane vojsci. Tim zaključkom odlučeno je da u slučaju rata na banov poziv moraju u rat krenuti svi plemići hrvatskog kraljevstva osobno, sve duhovne osobe, građani i kmetovi (od svakog dima po 2 pješaka i svakih 10 po 1 konjanik). U proljeće 1592. krenuo je Hasan-paša u novi napad. Prije toga dao je nedaleko Kupe u blizini Siska izgraditi grad Petrinju (Jeni Hisar) kao početnu točku za daljnja osvajanja. Zatim je opsjeo grad Bihać koji mu se nakon 9 dana opsade predao. Bihać je bez

12

borbe predao kapetan Lamberg na zahtjev građana kojima je paša obećao slobodu, ali je zatim na tursku vjeru da posjeći njih 2000. Padom Bihaća linija obrane tekla je crtom od Ogulina kroz Karlovac uz Kupu do Siska. Hasan-paša se zatim uputio u napad na Sisak koji su branili kanonik Mikac i njegova dva druga. Ni ovoga puta paša nije imao uspjeha, već je morao napustiti gradske zidine. U lipnju 1593. zaputio se Hasan-paša ponovno sa svojom vojskom na Sisak s ciljem da nakon njegovog osvajanja napadne i Zagreb i osvoji ostatke Slavonije. Grad je branilo 300 vojnika s Blažem Đurakom na čelu. Sisak je opkoljen i s Save i s Kupe. Grad se uspio održati dok nije stigla pomoć bana Erdödyja s hrvatskom vojskom i krajiškim četama. Turska vojska je uzmakla na otok između Odre, Kupe i Save. U vojsci je nastala panika, pa je većina vojnika bježala u nabujalu Kupu i tako se utopila. Utopio se i Hasan-paša i još nekoliko sandžak-begova. Pobjeda pod Siskom odjeknula je u čitavoj kršćanskoj Europi. Ta obrana bila je presudna za obranu preostale Hrvatske, ali i Europe. DUGI TURSKI RAT (1593-1606) Da bi spasio ugled svoje nepobjedive vojske sultan Murat III. objavio je kralju Rudolfu rat. Glavno bojište u tom ratu bila je Ugarska, a Hrvatska sporedno. 1594. g. krenula je velika kršćanska vojska prema Petrinji. Rustan-beg je na to zapalio grad i pobjegao u Bosnu. Turci su uspjeli nakratko ponovno osvojiti grad, ali su ga 1595. konačno izgubili. Tom pobjedom kod Petrinje oslobođena je sva zemlja na sjeveru Kupe. Pobjede pod Siskom i Petrinjom ohrabrile su hrvatske branitelje, ali i ostale kršćane pod turskom vlašću. Stoga je car Rudolf 1595. pozvao sve pokorene narode na ustanak protiv Turaka. Da ih potaknu na otpor hrvatske krajiške čete često su upadale duboko u turski teritorij. Svi ti uspjesi potakli su i seobe vlaha na hrvatsku stranu. Time je znatno oslabljena turska pozadina a ojačana obrana u Krajini. No dolaskom Vlaha došlo je i do sukoba s lokalnim stanovništvom što će biti početak vlaškog pitanja. U vrijeme ratovanja s Turcima kralj Rudolf pokušao je ukinuti čast hrvatskog bana i vojničko zapovjedništvo predati krajiškim kapetanima. Toma Erdödy odrekao se banske

13

časti. Na to se sastao sabor 1595. g. i donio zaključak da se Hrvatska neće pokoriti ni jednom stranom generalu. Tako je na intervenciju sabora kralj imenovao dva bana Gašpara Stankovačkog i Ivana Draškovića. Nakon vojničkih neuspjeha sultan je bio prisiljen potpisati mir 1606. g. na ušću rijeke Žitve. Bio je to prvi ravnopravni mir kojim se ukida plaćanje danka sultanu u zamjenu za jednokratnu isplatu od 200 000 dukata. Hrvatska je dobila osvojeno područje Moslavine, Čazme i Rovišća, te Petrinju, a izgubila je Bihać. Tako se teritorij Ostatka Ostataka koji je iznosio 16.800 km2 povećao na 18.200 km2. BUNA STJEPANA BOCSKAYA Još potkraj rata s Turcima izbila je u Ugarskoj buna kojoj je glavni uzrok bio kršenje ugarskog ustava (Beč nije imenovao palatina) i postupak njemačkih četa. Sve to ostalo je ipak donekle u pozadini, dok su u prvi plan izbile ponovno vjerske raspre. Rudolf koji je bio gorljiv katolik donosi razne odredbe protiv ugarskih plemića protestanata. Kad je kralj samovoljno izmijenio saborske članke protiv protestantskih plemića, izbila je u Ugarskoj i Erdelju buna. Bocskay je odmah stupio u vezu s Turcima, što je bunu učinilo vrlo opasnom za dvor. Uz sve to kralj Rudolf nije previše mario za opasnosti koje sa sobom nosi ta buna, pa su ga njegova braća primorala da vojničke i civilne poslove Ugarske i Hrvatske prepusti bratu Matijašu. Matijaš se zatim odmah upustio u pregovore s Bosckayem u Beču. Bečkim mirom 1606. g. bili su konačno uređene vjerske prilike u Ugarskoj. Bilo je određeno da plemstvo i građani u Ugarskoj sami mogu birati vjeru koju hoće, tj. obje vjere postale su ravnopravne. Ustanicima je dana amnestija i uređena su pitanja oko izbora palatina. Isto tako je određeno da vrhovni blagajnik, dostojanstvenici i vojnički zapovjednici u Ugarskoj i Hrvatskoj mogu biti samo domaći ljudi. Ipak, Hrvatski sabor se strogo ogradio od odredaba Bečkog mira koje se tiču vjerske slobode i izrazio želju da zadrži Rudolfov 22. članak. Uz to je naglasio da kralj od sada za kapetane u Slavoniji i Hrvatskoj imenuje domaće ljude i da se obnovi vlast bana od Drave do mora.

14

IV. MATIJAŠ II (1608-1619) U vrijeme dok je kraj Matijaš pregovarao s Bocskayem i Turcima o miru, duševno stanje kralja Rudolfa se znatno pogoršalo. Živio je posve odvojen od svijeta u svom dvoru na Hradčanima i potpuno je zanemarivao državne poslove i nije dopuštao da ga o njima nitko obavještava. Tako nije dugo vremena htio potpisati ugovore o miru s Turcima i Bocskayem. Zbog toga je Matijaš uz podršku svih staleža s vojskom ušao u Prag i primorao Rudolfa da ugovorom u Libenju 1608. g. njemu preda vlast u Austriji, Moravskoj, Ugarskoj i Hrvatskoj, pa je bio okrunjen za h-u kralja. Još prije Matijaševa krunjena sastao se Hrvatski sabor da bi izabrao poslanike za krunidbeni Ugarski sabor. Na saboru je prevladavalo mišljenje da je mirom na Žitvi Hrvatsko-slavonska krajina postala suvišnom i da bi ju trebalo vratiti pod vrhovnu vlast bana. Stoga je u svojim uputama izaslanicima (instructiones) zahtijevao od novog kralja da ukloni strane vojničke zapovjednike iz županijskih središta i da na upražnjena časnička mjesta imenuje domaće ljude. Hrvatski staleži odlučili su da će radije umrijeti nego da njima vladaju tuđinci. Kralj Matijaš prihvatio je želje Hrvatskog sabora i za bana ponovno imenovao Tomu Erdödyja. No, uz sva obećanja, stanje u Vojnoj Krajini nije se mnogo izmijenilo, pojaviše zbog protivljenja njemačkih zapovjednika u Krajini i Ferdinanda u Grazu. Zbog toga je Ban Erdödy ponovno odstupio, a zamijenio ga je Benedikt Thuroczy, koji je umro nakon godinu dana da bi 1916. g. za bana bio postavljen Nikola Frankapan Tržački. RJEŠAVANJE USKOČKOG PITANJA Poslije pada Bosne (1463) i Hercegovine (1482) velik broj katoličkog stanovništva potražio je utočište u susjednoj Hrvatskoj i Slavoniji. Ti bjegunci u slavonskim krajevima nazivali su se "pribegi ili prebegi", a u Dalmaciji "uskoci". Najpoznatija uskočka skupina bila je ona koja je dolazila iz BIH i počela se oko 1530. g. skupljati oko tvrđave Klis. Tamošnji senjski kapetan Petar Kružić uzeo ih je u svoju službu. Oni su se često zalijetali iz

15

Klisa u turske teritorije, pa su zbog toga Turci 1537. g. osvojili taj grad, a uskoci se odselili u Senj. Tako se uskoro uskočko ime proširilo na sve vojnike senjske kapetanije. Sam položaj Senja s gorovitim zaleđem i otočnim pročeljem je bio takav da ga se ni s kopna ni s mora nije moglo lako napasti. Osnivanjem Vojne krajine Senj je postao sjedište senjske kapetanije u okviru Krajine. Uskoci su gotovo 80 godina činili gradsku posadu Senja. Dijelili su se na četiri kumpanije kojima su na čelu bili uskočki vojvode. Uskoro im se pridružilo i mnoštvo bjegunaca iz Mletačke Dalmacije. Bili su to vrlo smioni vojnici, naoružani puškom i sjekirom, katkad i handžarom. Bili su sposobni podnositi svaku oskudicu i muku. Uskoci su trebali dobivati mjesečnu plaću, ali je ona redovito izostajala, pa se dogodilo da su se morali prehranjivati plijenom i otimačinom. Budući da se u Krajini neprekidno ratovalo s Turcima, uskoci su ponajviše napadali njihova područja. Zbog vječnog malog rata u Krajini nikome nije padalo na pamet da u tome sprječava. Jedno vrijeme ih je čak i Venecija potpomagala kad je bila u ratu s Turcima. No kad je Venecija s Turskom sklopila mir (1540.) uskoci su joj postali smetnja, jer je Porta počela tražiti od Republike da ne pomaže uskocima koji su plijenili turske lađe na moru. Kad su Mlečani počeli prevoziti tursku robu, uskoci su počeli zaustavljati i njih i zahtijevati tursko vlasništvo. Zbog toga je Sulejman zaprijetio da će poslati tursku mornaricu da osvoji Senj. No Mlečani nikako nisu htjeli pristati da turska mornarica uđe u "njihovo more", pa je zbog toga izbio mletačko-uskočki rat. Prvi sukobi započeli su već 1557. g. kad je mletačka mornarica prvi puta blokirala senjsku luku. Neprijateljstva su prestala kad je Venecija ponovno zaratila s Turskom zbog Cipra. No čim je opet sklopljeno primirje s Turskom, Venecija se ponovno okrenula protiv uskoka, koji su bili posebno ogorčeni na Mlečane jer su u opsadi Klisa 1596. g. pomagali Turke. Zbog tih sukoba Austrija je 1601. g. u Senj poslala kraljevskog povjerenika Josipa Rabattu s krajiškom vojskom i zapovjedi da kazni uskoke i raseli ih iz Senja u unutrašnjost Hrvatske. Rabatta je odmah dao pogubiti kneza Posedarskog i vojvodu Margitića i raselio oko 200 uskoka. No, kad je na Silvestrovo dao uhititi uskočkog vojvodu Jurišu, omiljenog

16

među Senjanima, došlo je do pobune u kojoj je Rabatta ubijen. Time je na neko vrijeme bilo odgođeno rješavanje uskočkog pitanja. Nakon mira s Turcima na Žitvi 1606. g. između HM i Venecije postavilo se pitanje slobodne plovidbe Jadranskim morem. Uskoci su i dalje plijenili tursku robu na mletačkim lađama, pa su Mlečani zahtijevali od nadvojvode Ferdinanda da riješi pitanje uskoka i Senja. Kako nisu naišli na razumijevanje u Grazu zbog nedostatka novca, izbio je rat između Venecije i Habsburgovaca poznat još kao uskočki rat (1615-1617). Vodio se uglavnom u dolini Soče i u Istri, dok su se uskoci zalijetali i do pred samu Veneciju. Poslije teških razaranja u Istri, na intervenciju Španjolske i Francuske sklopljen je mir u Madridu 1617. g. Njime se nadvojvoda Ferdinand obvezao da će raseliti uskoke iz Senja u koji će smjestiti njemačku posadu. To je i učinjeno i većina uskoka je preseljena u Liku i oko Otočca, te na Žumberku. Pitanje slobodne plovidbe nije ni tada bilo riješeno pa su hrvatske luke i dalje ostale u mletačkom okruženju. V. FERDINAND II. (1619-1637) Još prije smrti kralja Matijaša, nadvojvoda Ferdinand okrunjen je za kralja 1617. g., jer Matijaš nije imao djece. Prije krunjenja sastao se i hrvatski sabor na kojem je instaliran Nikola Frankapan za bana. Na požunskom saboru hrvatski poslanici ponovno traže rješavanje pitanja Vojne krajine i obnove banske vlasti. Izabrani kraj Ferdinand je zbog toga inauguralnom diplomom zajamčio hrvatskom kraljevstvu da će mu ispuniti želje čim dođe na prijestolje. 1619. g. umro je kralj Matijaš i naslijedio ga je odmah Ferdinand koji je imao pred sobom tešku zadaću vođenja tridesetogodišnjeg rata te rješavanja pobune Gavre Betlena u Ugarskoj. Hrvati su sudjelovali u oba rata kao laki konjanici arkebuziri. U Wallensteinovoj vojci Hrvate je vodio Nikola Zrinski. Hrvati su se posebno odlikovali u bitkama kod Heidelberga 1623. g., kada su preplivali rijeku Neckar i iznenadili neprijatelja. Nešto slično su izveli i prilikom osvajanja Magdeburga i u bitci kod Lützerna kada je poginuo švedski kralj Gustaf Adolf. Hrvati su najviše došli na glas nakon bitke kod Nördlingena 1634. g.

17

kada su ponovno natjerali Šveđane u bijeg. Sudjelovali su i u osvajanju Praga i drugih gradova u Češkoj i Njemačkoj. Smatra se da ih je u ratu sudjelovalo oko 30000 i pronijeli su Europom slavu hrvatskog oružja, ali za tuđe interese. Oko vrata su imali crvene marame zavezane na čvor ala Croata od kojih je nastala današnja kravata. Nakon rata su kraljevi imali posebne jedinice koje su nosile hrvatsko ime. KRAJINA I VLAŠKO PITANJE Ni kad je Ferdinand došao na prijestolje nije se mnogo promijenilo u odnosu na pitanje Vojne krajine. Štoviše, njezino unutrašnje uređenje upravo je prvi puta provedeno baš za njegova vladanja. Ona se razdvojila na dva generalata: karlovački (ili Hrvatska krajina) i varaždinski (ili Slavonska krajina). Kako su ti krajevi bili slabo naseljeni, Nijemci su različitim privilegijama počeli mamiti u turskom susjedstvu naseljene Srbe (Vlahe). Oni su ih branili od zahtjeva hrvatskih plemića da im oni budu kmetovi, jer su se nastanili na njihovoj zemlji i da plaćaju katoličkim biskupima desetinu. Zbog toga je došlo do oštrih sukoba između hrvatskih staleža i bečkog dvora. 1629. g. Hrvatski sabor donosi vlaški zakon kojim obećava sva prava Vlasima ako se dobrovoljno pridruže hrvatskoj državi. Oni će zadržati ista prava kao i pod svojim krajiškim zapovjednicima. No, oni su to po nagovoru krajiških zapovjednika i svoje pravoslavne crkve odbili. Ferdinand II. je da bi riješio vlaško pitanje donio 1630. g. Vlaške statute po kojima su oni samo krajiški vojnici, a ne kmetovi hrvatskih plemića. Dopušteno im je da sebi slobodno biraju seoske knezove koji su opet birali suce, zagarantirana im je vjeroispovijest i slobodna trgovina . Tim nezakonitim činom Ferdinand II. je izdvojio Krajinu u zaseban teritorij, sasvim izuzet ispod vlasti bana i Sabora. FERDINAND III. (1637-1657) Za njegova vladanja i dalje je najaktualnije bilo pitanje teritorijalne cjelovitosti Hrvatske i pitanje opstanka ustava. Poslije Westfalskog mira (1645) počelo se ozbiljno pomišljati da se Ugarska i Hrvatska izjednače s austrijskim nasljednim zemljama. Stoga se

18

ban Nikola Zrinski morao odlučno boriti za sudbenu vlast. Ipak, u borbi za karlovački generalat nije imao uspjeha. Godine 1645. započeo je tzv. Kandijski rat između Venecije i Turske oko otoka Krete. Istodobno se ratuje i u dalmatinskom zaleđu, gdje su Mlečani okupili vojsku sastavljenu pretežito od Hrvata. Pridružuju im se i razni drugi pomoćni odredi ili hajduci. Mlečani su 1647. g. uspjeli zauzeti Vranu, Nadin i Ostrovicu, a 1648. g. Drniš, Vrliku, Knin i Klis i počeli prodirati u Bosnu. Pri sklapanju mira 1669. g. Venecija je dobila uski pojas od Novigrada do Omiša, Zadar, Šibenik i Split i njihovo zaleđe. Bila je to nova granična crta Linea Mani. U ratu je na strani Mlečana sudjelovao i ban Nikola Zrinski. Zrinski je 1652. g. pobijedio Turke kod Kostajnice. Za obranu od Turaka iz Kanjiže u Ugarskoj Zrinski je izgradio za obranu Međimurja utvrdu Novi Zrin.

VI. LEOPOLD I. (1657-1705) Leopold je naslijedio na prijestolju Ferdinanda III. čiji sin Ferdinand IV. je umro još za očeva života. Leopold je bio pobožan, povučen i neodlučan kralj koji je u svemu slušao svoje savjetnike, koji su na nesreću bili vrlo slabi i nevaljali, a neki i pod stranim utjecajem. No s druge strane imao je dobre vojskovođe koji su mu proslavili ime i proširili državu. PRVI TURSKI RAT (1663-1664) Prvi turski rat izbio je zbog toga što se Leopold umiješao u izbor erdeljskog kneza. U Ugarskoj je glavni vojskovođa bio carski general Montecuccoli, a u Hrvatskoj i jugozapadnoj Ugarskoj ban Nikola Zrinski i njegov brat Petar. Nikola je 1663. kod ušća Mure u Dravu pobijedio Turke i spriječio njihov prodor u Štajersku, dok je Petar kod Otočca pobijedio Ali-pašu Čengića. Početkom 1664. upao Nikola Zrinski je zauzeo Pečuh i spalio Sulejmanov most na Dravi kod Osijeka. Zbog toga je sam veliki vezir Ahmed Čuprilić krenuo s golemom vojskom da se osveti za te poraze. Opsjeo je i osvojio Novi Zrin. Tome je mnogo pridonio i Montecuccoli koji je bio osobni neprijatelj Zrinskih i

19

namjerno nije gradu pružio pomoć. Kad je turska vojska krenula prema Beču, dočekala ju je austro-francuska vojska kod Saint Gottharda u Ugarskoj i potukla. Iako je pobjeda bila sjajna, Beč je odlučio ipak da ponudi sramonti mir u Vašvaru na 20 godina i obvezu plaćanja ratne odštete od 200.000 talira sultanu. Bio je to kukavički postupak koji je razbjesnio ugarsko i hrvatsko plemstvo koje je očekivao oslobodilački rat koji bi zauvijek protjerao Turke iz tih krajeva. Habsburgovci nisu htjeli osvajanja koja bi još jače ojačala hrvatsko-ugarsko plemstvo i tako ugrozila njihove apsolutističke i centralističke namjere.

ZRINSKO-FRANKOPANSKA UROTA Kad se pročulo da u sramotnom Vašvarskom miru postoji još i tajna klauzula kojom car Leopold dopušta Turcima slobodan prolaz u Italiju (Veneciju) nezadovoljstvo je još više poraslo. Bilo je tu i nekoliko drugih razloga: centralističke težnje bečkog dvora da od Hrvatske i Ugarske učini svoje provincije, boravak njemačkih četa pod stranim zapovjednicima na hrvatskom teritoriju, posebno u Krajini i ugarskim tvrđavama, nasilje i pljačka od strane neredovito plaćene vojske. Svemu tome na kraj su mogli stati sabori, ali ih centralna vlada u Beču nije nikako htjela sazvati. Nezadovoljnicima u Hrvatskoj i Ugarskoj na čelo je stao Nikola Zrinski, a uz njega glavni kolovođe su bili palatin Franjo Wesselenyi, ostrogonski nadbiskub Đuro Lippay i Franjo Nadasdy, glavni Velikaši u Ugarskoj. Nezadovoljnici su zaključili da potraže pomoć od francuskoj kralja Luja XIV. Stoga je Katarina Zrinska pošla u Veneciju gdje je stupila u kontakt sa tamošnjim francuskim poslanikom u Veneciji i izjavila da su braća Zrinski spremni staviti se pod protektorat Luja XIV., pošto Leopold s njima nedolično postupa. Luj XIV. je u prvi mah odgovorio potvrdno na ponudu Zrinskih. No kad su Zrinski preko svog kapetana Franje Bukovačkog zatražili od Luja XIV. da pošalje svoju ratnu flotu u Bakar, francuski poslanik u Veneciji je izjavio da će se Zrinski, ako dođu pod protektorat Luja XIV., morati pokoravati samo njegovim interesima. U vrijeme pregovora s Francuskom 1664. poginuo je Nikola Zrinski u lovu nedaleko od Čakovca, a na banskoj stolici ga je naslijedio Petar Zrinski koji je nastavio pregovore s Francuskom. Francuska je tada vodila

20

svoju tradicionalnu politiku slabljenja Njemačkog Carstva pa je buntovnike uzimala samo kao oblik pritiska. No čim je sklopila dogovor s Habsburgovcima 1668. g. o diobi španjolskog nasljeđa, prepustila je Hrvate i Mađare njihovoj sudbini. Uskoro je umro palatin Wesseleny u Ugarskoj, a kad ga je naslijedio Nadasdy ostavio je Petra. Petar se okreće tada Poljskoj za pomoć gdje je na vlast došao novi kralj koji nije bio ni pod francuskim ni pod austrijskim utjecajem. No bečki je dvor pokušao tada svoj utjecaj na Poljsku ostvariti ženidbom poljskog kralja s nadvojvotkinjom Eleonorom. Zrinski je to pokušavao spriječiti i u tim nastojanjima došlo je do suradnje s Franom Krstom Frankopanom s kojim je prije imao loše odnose. Sada su izgladili spor i mladi Krsto je oduševljeno prihvatio ideju o ustanku. No i ideja suradnje s Poljskom nije urodila plodom i poljski kralj se oženio Eleonorom. Sva ta događanja izazvala su u Petru bijes. Vrhunac je bio kad mu je Beč doznačio obećanih 3000 forinti za razne izdatke kao predujam na račun njegove buduće plaće. Tada je u njemu nastala prekretnica i odlučuje se za suradnju s stoljetnim neprijateljem Hrvata i kršćanstva Turcima. Stoga šalje 1669. g. u Solun Franju Bukovačkog i još dvojicu uglednih plemića, gdje su ga Turci primili s istočnjačkom udvornošću. Ugovorili su povoljne uvjete za savez: godišnji danak od 12.000 talira, sultan mora u Hrvatskoj i Ugarskoj očuvati staru slobodu i ustav, u sultanovo ime vladat će Hrvatskom i Ugarskom Petar Zrinski i njegovi potomci, a budimski će ga paša pomagati sa 30.000 ljudi. No tim pregovorima nije bio nazočan veliki vezir Ahmed Čuprilić, koji je bio glavna osoba u Carstvu. On se nije htio zbog Zrinskog zaratiti s Leopoldom, jer još nije bio spreman za rat, no Bukovačkom nije otvoreno rekao da odbija njihovu ponudu, već da će mu poslati odgovor preko bosanskog paše. No, Bukovački je smatrao da će odgovor biti potvrdan, pa je javio banu da je savez osiguran. Na to je Zrinski počeo s pripremanjem urote i dizanjem bune. Objavio je ustanak i obećao svim svojim kmetovima na primorju i Gorskom Kotaru da će ih osloboditi ako se dignu na oružje. No još prije Zrinskog bečki je dvor saznao za pregovore u Porti preko svog rezidenta kod Porte Ivana Casanove. Buna se ubrzo proširila svom Hrvatskom. Zagreb je stao uz bana, no Kaptol je odbio suradnju. Nakon što je mu je plemstvo prisegnulo vjernost u Zagrebu, ban je krenuo u Čakovec. U Beču je odlučeno da se Zrinski odmah skine s

21

banske časti i na njegovo mjesto postavi Nikola Erdödy. Uskoro je na njega s vojskom krenuo general Herberstein, a poziv na ustanak su odbili Turopoljci. Ubrzo je Petar opazio da ga Turci varaju, pa je namjeravao da se izmiri s uvrijeđenim Leopoldom, a Beč je to pak nastojao iskoristiti da ga namami u Beč. Zrinski i Frankopani pišu kralju da ga nisu namjeravali iznevjeriti i podvrgnuti se Turcima, pa je Petar poslao čak svoga sina jedinaca caru u Beč. Nakon što je Herberstein opljačkao njegova imanja, a austrijska vojska upala u Međimurje, Zrinskom i Frankopanu nije preostalo ništa drugo nego da se upute u Beč. Prije toga dobili su kraljevsku riječ da im se ništa neće dogoditi. No čim su stigli u Beč, odmah su utamničeni, a nešto kasnije uhvaćena je i Katarina Zrinska. Osuđeni su na smrt. Petar je optužen zato što je želio postati vladar, a to znači da je radio protiv Habsburgovaca, dok je drugi optužen za dizanje ustanka. Smaknuti su 30. travnja 1671. g. u Bečkom Novom Mjestu. Nadasdy je istog dana ubijen u Beču, a Tattenbach smaknut nešto kasnije. Imanja Zrinskih i Frankopana su opljačkana i konfiscirana. Tako je Hrvatska izgubila posljednje svoje luke i ostatke slobodne jadranske obale. 1673. g. u ludilu umrla je i Katarina Zrinska i njezina kći Zora. Sin Nikole Zrinskog, Adam poginuo je također pod čudnim okolnostima u bitci kod Slankamena 1691. g., a sin Petra i Katarine Ivan Antun umro je 1703. g. u tamnici u Grazu. Kako je Fran Krsto Frankopan bio posljednji svog roda, tako su izumrle ove dvije hrvatske velikaške obitelji. VELIKI RAT ZA OSLOBOĐENJE (1683-1699) Kad je isteklo dvadesetogodišnje primirje iz Vašvara, Leopold je najradije htio produžiti to primirje, ali je u Carigradu prevladala ratoborna stranka, pa je sultan Mehmed IV. navijestio rat Habsburgovcima. Veliki vezi Kara-Mustafa krenuo je s velikom vojskom 1683. g. ravno na Beč i počeo ga opsjedati. No dok je opsjedao grad, u pomoć mu je stigao poljski kralj Jan Sobieski i vojvoda Karlo Lotarniški. Oni su do koljena potukli tursku vojsku čime je zauvijek skršena moć Osmanskog Carstva. Turska vojska se počela u kaosu povlačiti. Jedan dio vojske išao je uz Dravu, a kod Bjelovara se odvojio i krenuo prema Savi. Slavonije je opustošena Ta pobjeda ohrabrila je Austriju, Veneciju i Poljsku na nove napade na Turke, pa je u tu svrhu stvorena Sveta liga 1684. g.

22

Rat se vodio na tri fronte. U Ugarskoj je ratovala carska vojska, u Hrvatskoj banska pod banom Nikolom Erdödyjem koju su pomagali hajduci i u Dalmaciji mletačka vojska sastavljena od domaćih hrvatskih i srpskih četa. Kao glavni vođe pokreta u Dalmaciji isticali su se knez Posedarski i Stojan Janković, oko Požege se svojim junaštvom iskazao fra Luka Ibrišimović (u puku zvan Sokol jer je Turke potukao kod Sokolovca), a u Lici Marko Mesić (uz pomoć Herbersteina zauzeo je posljednju tursku utvrdu u Lici Udbinu). Godine 1683. već se dižu naši ljudi pod mletačkom vlašću i oslobađaju Drniš, Obrovac, Benkovac, Skradin. Od 1684. g. započinje rat za oslobođenje Slavonije, oslobođenjem Virovitice. Najvažniji vojskovođe su ban Erdödy koji oslobađa Kostajnicu i general Herberstein. 1686. osvaja se Pečuh Do godine 1687. najveći dio Ugarske i Slavonije bio je oslobođen, osvojen je Osijek, Požega, Udbina i Knin, a carska je vojska 1686. g. osvojila i Beograd i Budim. U strahu da pokret naroda u Dalmaciji ne iskoristi Venecija i pod svoju nadležnost stavi i Dubrovnik, dubrovačko veliko vijeće donosi odluku da priznaje Leopolda I. za svoga vrhovnog gospodara i zaštitnika, pa je Dubrovnik sve do 1806. g. uživao zaštitu HM. 1699. g. Turcima je prepustio Neum i Klek da bi se i fizički odvojio od Mlečana. Nove pobjede Habsburgovci su iskoristili i u političke svrhe. Na vijećanju ugarskog sabora u Požunu isposlovali su da im se prizna pravo nasljedstva u muškoj lozi u Hrvatskoj i Ugarsko, a to je značilo da te zemlje neće više posebno birati kralja. Plemstvo se ujedno odreklo svog prava na pobunu, koje im je jamčila Zlatna bula Andrije II. iz 1244. g. Nakon osvajanja Beograda, carska vojska pod prodire dalje u Srbiju. 1688. g. kralj Leopold obnovio je na zahtjev Hrvatskog sabora virovitičko-požešku i vukovarskosrijemsku županiju, te tako vratio županijsko uređenje Hrvatskoj, no vlast je i dalje držala Dvorska komora.. U Srbiji je carska vojska prodrla sve do Kosova, a carski generali pozvali su tada Srbe, Bugare i druge kršćanske narode na Balkanu na ustanak protiv Turaka. Odazvali su se samo Srbi pod svojim patrijarhom Arsenijem Crnojevićem. No kad je carska vojska već došla do Kosova, napao je Luj XIV. HM na Rajni, a glavnina austrijske vojske

23

bila je prisiljena da se povuče. S njom se povukao i velik broj Srba koji su se naselili u južnoj Ugarskoj i Srijemu. Isto tako za vrijeme turskih ratova dogodile su se i dvije velike seobe Hrvata. Iz dalmatinskog Zaleđa seli se posljednja veća skupina katolika Bunjevaca u današnju Bačku, dok se u Podunavlje naseljavaju Hrvati-katolici iz Bosne pod šokačkim imenom. 1691. g. pokušao je sultan Sulejman III. povratiti izgubljeno. Vojsku vodi veliki vezir Ahmed Ćuprilić koji nakratko ponovno osvaja Osijek, ali je poražen u bitci kod Slankamena. Turci su poraženi i 1697. g. u bitci kod Sente, kada je zapečaćena njihova sudbina. Eugen Savoyski ulazu tada u Bosnu i osvaja Sarajevo, ali nije ga mogao zadržati. Pri povlačenju austrijske vojske s njime se povuklo više od 10.000 Hrvata koji su se naselili u Slavoniji. Mir je sklopljen u Srijemskim Karlovcima 1699. g. . HM je dobila svu Ugarsku osim Banata, Hrvatsku do Une i južnog Velebita (Kordun, Liku i Krbavu) te Slavoniju osim jugoistočnog Srijema sa Zemunom i Mitrovicom. Teritorij Hrvatske se tako povećao s 18.200 km2 na 40.000 km2, no i dalje je više od polovice teritorija bio u okviru Vojne krajine kojom nije upravljao ban i sabor. Granica s Bosnom od tada je išla rijekama Savom, Unom, Glinom i Koranom. Erdelj prestaje biti nezavisna kneževina i sjedinjen je s Ugarskom. Venecija je dobila sve ono što je u ratu osvojila: Knin, Sinj i Vrgorac, Obrovac i Drniš sve do ušća Neretve i tada se uspostavila granična crta Linea Grimani i počelo se širiti ime Dalmacija Dijelove Hercegovine koju su Mlečani osvojili u zaleđu Dubrovnika, morali su pod pritiskom Austrije vratiti Turskoj na intervenciju Dubrovnika. Tako se Dubrovnik spasio iz mletačkog okruženja. U pregovorima je s hrvatske strane (neslužbeno) sudjelovao Pavao Ritter Vitezović autor djela Oživljena Hrvatska u kojem dokazuje da je Hrvatska nekada bila mnogo veća nego što je danas i zahtjeva sjedinjenje svih povijesnih hrvatskih krajeva.

24

TIJEK VELIKOG OSLOBODILAČKOG RATA 1683. opsada Beča, poraz Turaka 1683. ustanak u Dalmaciji (knez Posedarski, Stojan Janković) 1683. oslobađanje Obrovca, Benkovca, Drniša, Skradina 1684. utemeljenje Svete lige 1684. ustanak u Slavoniji (Luka Ibrišimović, Ivan Sekuka) 1684. Dubrovnik priznaje vlast Habsburgovaca 1685. ban Erdödy oslobodio Dubicu 1686. oslobođenje Kostajnice, Sinja 1686. oslobođen Budim 1687. oslobođen Herceg-Novi 1687. oslobođeni Osijek, Valpovo, Orahovica, Zrin, Novi, Đakovo, Požega, Pakrac, Dalj, Erdut, Vukovar 1687. Habsburgovci izabrani za nasljedne vladare u Hrvatskoj i Ugarskoj 1687. oslobođen Beograd, početak prodora u Srbiju 1688. oslobođeni Knin i Vrlika 1688. oslobođen Srijem 1688. obnovljeno županijsko ustrojstvo u Hrvatskoj 1689. oslobođeni Lika i Krbava (Marko Mesić, Jerko Rukavina) 1690. Luj XIV. provaljuje u Porajnje, povlačenje carske vojske iz Srbije 1690. ponovna opsada Osijeka (srušen turski Osijek), Turci ponovno osvajaju Slavoniju 1691. bitka kod Slankamena 1697. poraz Turaka kod Sente 1697. Savoyski u Bosni, prodor do Sarajeva 1699. mir u Srijemskim Karlovcima NAKON MIRA Nakon mira velik dio Hrvatske bio je opustošen i najvećim dijelom naseljen novim žiteljima. Bečki dvor nije htio osvojene krajeve sjediniti s maticom (Banskom Hrvatskom),

25

već je Liku i Slavoniju podvrgnuo vlasti Dvorske komore. Isto tako, Venecija nije ni pomišljala da vrati Ludoviku osvojene dijelove današnje Dalmacije na sjeveru od Neretve. Njemački su časnici nečovječno postupali sa stanovništvom u osvojenim područjima koja su došla pod nadležnost Komore, tako da se i to malobrojno stanovništvo počelo raseljavati, pa čak i bježati natrag u Bosnu pod Turke. U to je oko 1903. g. sin Jelene Zrinske Franjo Rakoczy digao u Ugarskoj bunu. Tada su se u Beču uplašili za vjernost Hrvata, pa je Leopold dekretom ukinuo Varaždinsku krajinu, dok je Bansku krajinu (kraj između Une i Kupe) vratio pod upravu bana Adama Batthyanyja. No ukidanje Varaždinske krajine nije do kraja provedeno jer je tada izbio spor između HM i Francuske oko španjolskog nasljeđa, pa je trebalo ponovno mnogo vojnika za rat s Lujem XIV. VII. TURSKA UPRAVA U HRVATSKOJ U turskom političkom sustavu svi Turci su jednaki po vjeri, pred zakonom i po običajima. I najsiromašniji čovjek mogao je postati veliki vezir, jer kod Turaka nije važan porod (kao u zapadnoj Europi), već je se napreduje na temelju sposobnosti i spretnosti pojedinca. U krajevima koje su Turci osvojili ukinuli su stare odredbe i staro pravo. Turci su u Hrvatskoj ukinuli županijsku upravu i uspostavili despociju, zaveli islam, a ostalim neislamskim narodima nametnuli teške poreze. Početkom 16. st. Osmansko Carstvo koje je obuhvaćalo golema prostranstva na Balkanu i u Aziji dijelilo se na 22 beglerbeglata ili ejaleta – pašaluka. Svaki beglerbeg ima svoju vojsku, a trojica (zbog stalnih ratova) imaju poseban položaj: budimski, temišvarski i bosanski. Svaki je beglerbeg (paša) na čelu uprave, a pomažu ga tri službenika: muftija (veliki sudac), reis-effendi (državni tajnik) i defterdar (glavni blagajnik). Beglerbeglat se dijelio na sandžake kojima je na čelu sandžakbeg. Beglerbeglat Bosna imao je sandžake: Hercegovački, Kliški, Lički, Bihaćki, Cernički, Požeški i Zvornički, dok je osmi sandžak bio prava Bosna sa sjedištem u Sarajevu. U Srijemskom sandžaku glavno mjesto bilo je Ilok, ali je od potpao pod Budimski pašaluk. Cernički sandžak se kasnije stopio sa Požeškim. Manje upravne jedinice bile su kadiluci kojima je na čelu stajao kadija (sudac). Kadija sudi na osnovu Kur'ana. Nije imao plaću, već je primao što mu tko daje, pa je bila poznata velika podmitljivost kadija, koji daju za

26

pravo onome tko najviše plati. Kazne su bile redovito globe u kadijinu korist. Redarstvenu službu vršili su muselimi koji su izvršavali ono što je kadija presudio. Uprava je bila potpuno uređena vojnički. Svakom sandžaku stajao je na čelu sandžak-beg kojega je imenovao sultan. On, kao i ostali turski dužnosnici, nije primao plaće već je imao prihode sa svog imanja timara koji nije bio nasljedan. Sveukupno zemljište se smatralo državnim dobrom koje je posjednicima ostavljeno samo na upotrebu. Timar je mogao steći svaki musliman i njegova se vrijednost mjerila u prihodima koje donosi svom vlasniku. Turski vlastelini nazivaju se spahije. Svaki spahija je prema zaslugama dobivao timar (timar, zeamet, has). Timari su postajali nasljedni samo uz sultanovo dopuštenje, ali često i prijevarom. Na čelu vojske beglerbegata bio je janjičarski aga, glavni pašin savjetnik, dok je na čelu vojske spahija bio alajbeg oko kojeg su se skupljale spahije u odrede alaje. Janjičarima su zapovijedali pojedini dizdari ili kapetani. ŽIVOT KRŠĆANA POD TURSKOM VLAŠĆU Dolaskom Turaka dio stanovništva prešao je na islam, pa se tako ono počelo dijeliti u dva razreda: pravovjernike (muslimane) i nevjernike (raja, stado). Kako Turci nisu pravili razlike po krvi, narodnosti i jeziku, već jedino po vjeri. Tako se u našem narodu od tog vremena stvorilo slično mišljenje, odnosno identificiraju se vjera i narodnost. Kršćani nisu imali nikakvih prava, već samo dužnosti, nisu stanovali u utvrdama već samo u podgrađima. Oni su se u svemu morali razlikovati od muslimana: nisu smjeli nositi ista odjela, niti hajati konje već samo magarce i mule, niti nositi oružje. Većina ih je obrađivala zemlju svojih spahija-gospodara Samo ako su dali da im se djeca poturče postali bi ravnopravni s ostalim muslimanima. Pri svom dolasku Turci su porušili crkve i samostane ili ih pretvorili u džamije i staje, dok su od zvona salili topove. Kasnije su dopustili da se grade crkve, ali ih je to bila rijetkost. Crkve su bile malobrojne i sklepane obično od dasaka i pokrivene slamom. Kršćani su se ipak sastajali na službu Božju ponajviše na grobljima ili privatnim kućama, a obrede su vršili franjevci (ujaci), a kod pravoslavnih kaluđeri, jer nije

27

bilo dopušteno imati župnika u selu. Katoličko svećenstvo odgajalo se ponajviše u samostanima u sutjesci, Fojnici i Kreševu. Srbi su ipak imali nešto povoljniji položaj, zbog samog ustroja njihove pravoslavne crkve, pa su tako smjeli biti u pomoćnim četama kao Vlasi – martolozi ili šajkaši na rijekama. Hrvati su živjeli uglavnom u zadrugama i radi obrane, ali i radi lakšeg plaćanja poreza, jer se on određivao po broju ognjišta, bez obzira na broj ukućana. Selo je samo biralo seoskog kneza koji ga je zastupao na sudskim oblastima i sudio seljanima, a u njegovo suđenje Turci se obično nisu miješali. Kršćanski podanici plaćali su desetinu i harač. Desetina (ušur) je išla spahiji od plodina, a harač sultanu za vojsku u gotovu novcu i ti od svakog ognjišta po dukat. Harač nije bio velik, ali su zato metode kojima se on utjerivao bile okrutne. Često se događalo da su haračlije skupljale i više nego što su smjeli, jer su ostatak uzimali za sebe. Pred haračlijama su često opustjela čitava sela. Najteži teret bio je devširma (danak u djeci). Ona se vršila svakih nekoliko godina kada bi sultan razaslao svoje haračlije po cijeloj zemlji koji bi odvajali duševno najzdraviju i najrazvijeniju djecu od desete do šesnaeste godine i odvodili ih u Carigrad. Tamo su ih najprije poturčili, a zatim obrazovali za vojnike i druge carske službenike. Mlade djevojke nerijetko bi završile u haremima sultana ili nekog turskom dužnosnika. Kazne za one koji bi sakrili djecu bile su velike. Često su imućniji kršćani otkupljivali svoju djecu velikim svotama zlata, ili su platili muslimanima da bi njihovu djecu zamijenili za svoju. Oni koji nisu htjeli podnositi sve te nedaće, često su odlazili u hajduke. Sjeverna Dalmacija, Lika i Slavonija bile su pune hajduka, pred kojima su strepili i Turci i nisu se usudili izlaziti iz svojih gradova. Najpoznatiji su bili Franjo Ilić, Luka senčević i braća Lapsanovići. VIII. JOSIP I. (1705-1710) I KARLO III. (1710-1740) JOSIP I. Za vladanja Josipa I. dosegla je buna u Ugarskog pod Franjom Rakoczyjem svoj vrhunac. Na njegov prijedlog ugarski je sabor 1707. g. lišio Habsburgovce ugarske krune. No kako ustanici nisu bili složni, lako ih je Beč porazio i natjerao na pregovore. Pregovori su počeli 1711. g. ali ih kralj Josip I. nije završio jer je nenadano umro, već hrvatski ban

28

Ivan Palfy. Tim mirom zajamčena je opća amnestija i sloboda vjeroispovijesti ugarskim protestantima. Tim mirom Habsburgovci su konačno postali pravi gospodari u Ugarskoj i Erdelju. Rakoczy je pobjegao u Tursku. U to vrijeme obnovljena i oslobođena Ugarska nastoji što jače vezati uz sebe Hrvatsku i podrediti njeno zakonodavstvo svojem. Stoga 1708. g. ugarski sabor donosi zaključak prema kojem kralj treba potvrditi samo one članke Hrvatskog sabora koji se ne protive ugarskim zakonima. No hrvatski poslanici oštro su se tome suprotstavili. Istodobno se zagrebački biskup Martin Brajković zalagao da se zagrebačka biskupija podigne na rang nadbiskupije, no njegova rana smrt osjetila je tu namjeru. KARLO III. I HRVATSKA PRAGMATIČNA SANKCIJA Karlo III. stupio je na prijestolje kao jedini muški potomak Habsburgovaca. Tada je na dvoru zavladao strah za buduće nasljedstvo, jer je zakonom od 1687. g. rečeno da Hrvati i Mađari slobodno mogu birati kralja nakon izumrća habsburške loze. Stoga se stalo pomišljati na uvođenje nasljedstva po ženskoj liniji (kako je Josip I. ostavio dvije kćeri). Tako se na poziv zamjenika bana biskupa Emerika Esterhazyja sastao Hrvatski sabor 1712. g. i počeo vijećati o budućem nasljedstvu. Sabor je zatim zaključio da će pristati uz onu i onakvu žensku lozu Habsburgovaca koja će posjedovati ne samo Austriju, već i Štajersku, Korušku i Kranjsku, tj. koja će biti zakoniti baštinik austrijskih nasljednih zemalja. Tim zaključkom Hrvati su pokazali da ih s Ugarskom samo veže vladareva osoba (personalna unija), tj. čim nestane tog uvjeta tada o nekoj vezi ne može biti govora. i da imaju pravo samostalno odlučivati o svojoj sudbini. U adresi kralju sabor ističe da Hrvati nisu dužni slijediti Ugarsku, već da su slobodni, a ne robovi. Karlo je prihvatio saborski zaključak, ali ga nije ozakonio, čekajući da će isto uraditi i Ugarska. No, posebnom ispravom Karlo je potvrdio sva prava, sloboštine i povlastice Kraljevine Hrvatske. U svojoj adresi sabor traži i pomoć za Vojnu krajinu, ukidanje Varaždinskog generalata i pravo na slobodno dovoženje Soli Savom. Na saboru se pokazalo da je niže plemstvo od tada postalo braniteljem domovinskih prava (vođa protonotar Juraj Plemić) i osudilo je postupke velikaša koji izbjegavaju sabor, te odredilo da se takvi postupci kažnjavaju. Dvor je hrvatsku

29

pragmatičku sankciju pritiska na Mađare, ali nije pristajao da se Hrvatski sabor potpuno osamostali od Ugarske. na saboru u Požunu Mađari su doduše priznali hrvatsku pragmatičku sankciju, ali su ponovno uzakonili slobodu izbora novog kralja nakon izumrća Habsburga. Iako je ugarski sabor odbio priznati pravo nasljedstva ženskoj lozi Habsburgovaca, Karlo III. je 1713. g. na svečanoj sjednici svojih savjetnika donio kućni zakon o redu nasljedstva u habsburškoj porodici. Istaknuto je pravo primogeniture. Pragmatička sankcija ima 3 točke: 1. zemlje i kraljevine habsburškog roda ne smiju se nikada dijeliti i pojedine njezine zemlje ne mogu sebi birati za kralja zasebnog člana iste dinastije 2. nakon smrti Karla III., ako ne bi ostavio sina, na prijestolje dolaze njegove kćeri i njegovi zakoniti potomci po pravilu primogeniture 3. ako izumre i ta loza krunu baštine kćeri Josipa I. i njihovi potomci Na ugarskom saboru 1714. ponovno je odbijena mogućnost za prihvaćanjem ugarske pragmatične sankcije, ali je prihvaćen zahtjev hrvatskih poslanika o nekompetenciji ugarskog sabora nad hrvatskim u unutarnjem zakonodavstvu Kraljevine Hrvatske.

DRUGI TURSKI RAT (1716-1718) Kad su Turci počeli napadati mletačke posjede u Grčkoj i južnoj Hrvatskoj da bi nadoknadili gubitke karlovačkog mira, sklopila je Venecija s Austrijom savez protiv Turaka. Vrhovni carski vojskovođa bio je Eugen Savoyski koji je 1716. porazio Turke kod Petrovaradina i 1717. g. kod Beograda. Mletačka vojska zauzela je Imotski i prodrla u BiH, a hrvatski banski namjesnik Ivan Drašković krenuo je preko Dubice u Tursku Hrvatsku. Poslije poraza kod Beograda zatražili su Turci primirje sklopljeno 1718. g. u Požarevcu. Austrija je dobila Vlašku, Banat, Beograd, veći dio sjeverne Srbije, sva desna obala Save (dva sata jahanja južno od Save) i Une. Venecija je dobila područje Dalmatinske Zagore do današnje granice BiH i Hrvatske.

30

Nakon tog rata Karlo III. počeo je svim silama nastojati da svojoj kćeri Mariji Tereziji osigura nasljedstvo. Do 1720. g. prihvatile su pragmatičku sankciju sve nasljedne zemlje, a nastojao je da ju prihvate i strane sile. Prva je to učinila Rusija, pa Engleska, Danska, Nizozemska, Pruska i staleži Njemačkog Carstva i najzad 1738. g. Francuska. UGARSKA PRAGMATIČKA SANKCIJA 1722. g. sazvao je Karlo ponovno ugarski sabor u Požunu, a prije njega sastao se hrvatski sabor u Varaždinu. U uputama svojim poslanicima sabor od njih traži da imaju braniti hrvatska prava, pa i ugarska ukoliko se tiču interesa hrvatskog kraljevstva, ali ne smiju odstupiti od hrvatske pragmatičke sankcije. No ugarski sabor je bez protivljenja prihvatio pragmatičku sankciju odmah. Njome su i Ugarska i njene pridružene strane (Hrvatska) postali nerazdruživi dijelovi HM. Kralj je priznao tada pravo Ugarske i Hrvatske da poslije potpunog izumrća loze Habsburg imaju pravo slobodno birati svog kralja. UREĐENJE VOJNE KRAJINE I TREĆI TURSKI RAT Potreba stalne vojske i česti nemiri potakli su bečko Ratno vijeće da uredi Vojnu krajinu kao zasebnu carsku zemlju. Uređenje u Hrvatskoj povjereno je princu Hildburgshausenu, a u Slavoniji grofu Khevenhülleru. Cilj je bio da se iz nje dobije što više jeftinih i izvježbanih vojnika, a krajišnici da postanu carski ljudi koji moraju prema potrebi HM ratovati gdje to car odredi. Potkraj vladanja upleo se Karlo u još jedan rat s Turcima (1736-1739), no kako je Eugen umro, austrijska vojska više nije imala uspjeha. 1739. g. sklopljen je mir u Beogradu po kojem je Karlo izgubio posjede u Vlaškoj, Srbiji i Bosni, sve što je stekao Požarevačkim mirom, a Sava je opet postala granica Hrvatske i Turske. Granica je tekla: Mura-DravaDunav-Petrovaradin-Slankamen-Zemun-Šabac-Brod-Una-Kostajnica-Bužim na zapad do Steničnjaka prema jugoistoku do Krke i Zrmanje.

31

IX. MARIJA TEREZIJA (1740-1780) Kad je naslijedila oca bilo joj je 24 godine. Njen dolazak na prijestolje nije bio ništa neočekivano, iako nije mnogo znala o vođenju državnih poslova. Bila je izrazito duhovno nadarena, a njena tjelesna ljepota držala se uzorom ženske ljepote onoga vremena. Tome se pridružuje živahnost duha, oštra pronicavost, dobro pamćenje, osjećaj za pravo i zakon te živa vjera. NASLJEDNI RAT (1741-1748) I TRENKOVI PANDURI Odmah nakon što je sjela na prijestolje, protiv nje ustala je Pruska sa Fridrikom II. na čelu. Pruskoj se uskoro pridružila i Bavarska i Francuska. Iako je to bio rat za austrijsku baštinu (jer Pruska nije priznavala Mariji Tereziji pravo na prijestolje), zapravo je to bila borba za prevlast u Njemačkom Carstvu. Prusi žele oduzeti Habsburgovcima bogatu Šlesku, Francuzi Porajnje, a Bavarci Češku. U tim ratovima sudjeluju i brojni Hrvati, među kojima su se posebno odlikovali dobrovoljci iz Slavonije, koje je na svojim imanjima okupio i ustrojio barun Franjo Trenk. Njegova četa bila je obučena na turski način da izazove strah kod neprijatelja, uz posebnu glazbu bubnjara i frulaša (turska banda). Trenk je uspješno ratovao u Bavarskoj i ušao prvi s Hrvatima u München, a lukavstvom i vještinom osvojio je još nekoliko gradova. Njegove vojnike su Francuzi zbog crvenih kapuljača nazivali "crveni kapucini". No, često su njegove čete činile razna obijesna djela po bojištima, pa su ga neki ocrnili pred kraljicom i stavili pred sud. Taj sud ga je osudio na doživotnu tamnicu u Spielbergu (kod Brna), gdje je poslije kratkog tamnovanja umro. KONAČNO UREĐENJE VOJNE KRAJINE Konačno uređenje Vojne krajine izvršeno je 1746. g. (Hildberghausen). Krajina je podijeljena na regimente i to: ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku, dvije banske (petrinjsku i glinsku), križevačku, đurđevačku, gradišku, brodsku i petrovaradinsku. Sva uprava bila je u vojničkim rukama. Regimente su se dijelile na bataljune, kumpanije i općine. Časnici pojedinih vojnih jedinica (pukovnija) vodili su sve poslove, pa i sudačke. Službeni jezik bio

32

je isključivo njemački, kao i škole i zakonici. Svaki je krajišnik bio vojnik od 16-60. godine. Tako je Krajina mogla podići 50.000 vojnika. Za rata morao je svaki graničar poći tamo gdje je dobio zapovijed. Kad nije bilo rata morao je ići na vježbe – muštre. Za ratnih pohoda bio je obučen u vojničku odoru (munduru). Za uzdržavanje krajišnika brinule su se za mira njihove kućne zadruge koje ih primaju kao ranjenike ili islužene soldate. Za to je svaka zadruga dobivala zemlju na obradu kao carsko leno, a zapravo je to bila zemlja koja je oteta hrvatskim plemićima. Vojna krajina bila je golema vojarna, kakvu nije imao ni jedan vladar u Europi. Budući da su se krajišnici sami morali odijevati i hraniti, osim u ratu, izbila je 1751. g. njihova buna, ali položaj im se nije mnogo popravio. Kako bi spriječila daljnje bune, kraljica je 1754. g. donijela Krajiška prava. Na temelju njih bili su izjednačeni Karlovački i Varaždinski generalat i ukinuti ostaci krajiške samouprave. Sve zemlje pretvorene su vojničko leno. No tada je izbila nova buna 1755. g., a usporedo s njom izbila je i seljačka buna u krajevima Križevačke županije. Kmetovi su se željeli priključiti Krajini i postati krajišnici, što bi mnogo olakšalo njihov položaj. Buna je propala, ali je mnogo pridonijela poboljšanju položaja seljaka. Tako je 1756. donesen Slavonski, a 1780. Hrvatski urbar. Urbari su sređivali odnose između seljaka i feudalaca. Njima su bile točno utvrđene daće u novcu, plodinama i tlaci, pa su seljaci bili zaštićeni od vlastelinove samovolje. Hrvatski urbar ukinuo je sve pretjerane oblike tlake, ali je povećao daće u naravi. Slavonski urbar je ukinuo novčani otkup tlake, a zadržao samo zemljišne daće u novcu. Urbarima je tlaka snižena za trećinu, a i oblasti su shvatile da seljaku treba olakšati položaj, jer je glavni poreznik i nosilac tereta. PREUREĐENJE SLAVONIJE 1745. g. ustrojene su ponovno tri slavonske županije: Virovitička sa županom Ludovikom Patačićem, Požeška sa županom Ladislavom Vayayem i Srijemska sa barunom Markom Pejačevićem. Hrvatski sabor je imenovao posebnu komisiju za sjedinjenje Slavonije s banskom Hrvatskom. Ona je razgraničila građansku i vojničku Slavoniju, a svečano preuređenje i sjedinjenje proveo je tadašnji ban Karlo Batthyany. Otada postoje

33

dvije Slavonije: civilna na sjeveru (Podravina, Podunavlje, Požeština, Đakovština) i krajiška u Posavini. Uskoro su se Hrvati sukobili s Mađarima oko Slavonije, jer su oni tvrdili da je Slavonija još od Arpadovića dio Ugarske, a ne Hrvatske. Na ugarskom saboru 1751. g. iznio je virovitički podžupan Antun Šipuš prijedlog da tri novouređene slavonske županije šalju po dva svoja predstavnika izravno na Ugarski sabor, kako to čine ostale ugarske županije. Prijedlog je obrazložio time da su one ionako uređene na ugarski način i da plaćaju porez kao i ugarske. Time je Šipuš zapravo predložio da se Slavonija odvoji od Hrvatske i sjedini s Ugarskom. Ugarski su staleži to prihvatili. Hrvatski su zastupnici uzalud dokazivali da je Slavonija, osim dok je bila pod Turcima, oduvijek pripadala Hrvatskoj. Spor je riješen kompromisom, tako da su tri županije i dalje ostale pod upravom bana, ali su slale svoje zastupnike i na Ugarski i na Hrvatski sabor. REFORME I CENTRALIZACIJA Nakon sedmogodišnjeg rata (1756-1763), Marija Terezija okrenula se sređivanju unutrašnjih prilika. Pri tome joj je cilj bio stvoriti jedinstvenu, centraliziranu državu. 1765. g. svojim suvladarom je proglasila sina Josipa II. koji je postao i njemački car. Majka mu je prepustila vojničke i financijske poslove, ali je zazirala od njegovih ideja u crkvenim i političkim poslovima. Kad je poslije 7-godišnjeg rata ugarsko-hrvatski sabor uskratio Mariji Tereziji povišenje poreza, odobrivši joj samo trećinu, ona ga je prestala sazivati. Otada je jednostavno preskakala sabore i svoje naredbe, nazivane patentima slala izravno županijama da ih izvršavaju. Znala je da o svim političkim poslovima odlučuje visoko plemstvo, stoga mu je dijelila velike povlastice (red sv. Stjepana, Theresianum – odgojilište za mlade ugarske i hrvatske časnike). Time počinje germanizacija hrvatskog plemstva i njegovo otuđenje od narodnih interesa. Plemstvo prihvaća njemački jezik, tuđe običaje i način života. Druga važna reforma bila je osnivanje hrvatskog kraljevskog vijeća 1767. g. sa sjedištem u Varaždinu. Vijećem je predsjedao ban Franjo Nadasdy, a najviše je u njemu radio poznati gospodarski stručnjak Nikola Škrlec. Osim bana uz njega je bilo šest savjetnika, dva tajnika i više manjih činovnika. Vijeće je izravno izdavalo naloge i

34

zapovijedi pojedinim županijama, pa je tako bila prva hrvatska zemaljska vlada, jer je do tada sve upravne poslove vodio sam ban. Tako je Hrvatski sabor postao suvišan. Vijeće je bilo ravnopravno s Ugarskim, iako su Mađari nastojali da ga podvrgnu svom vijeću. To se i dogodilo tako da ga je Marija Terezija ukinula 1779. i njegove ovlasti prenijela na Ugarsko namjesničko vijeće u kojem je ban zastupao hrvatske interese. Tako je Hrvatska prvi puta podvrgnuta Ugarskoj i njezinoj vladi. PRIPOJENJE RIJEKE HRVATSKOJ Marija Terezija je na nagovor sina Josipa II. 1776. dala Rijeku Hrvatskoj (Rijeka je od 1712. g. bila slobodna luka) u zamjenu za teritorije na desnoj obali Kupe koji su potpali pod banske pukovnije. Odluka o pripajanju Rijeke Hrvatskoj napisana je latinskim grad i luka Rijeka opet neposredno utjelove Kraljevini Hrvatskoj. Od Hrvatskoj primorja s Rijekom ustrojena je tada nova, Severinska županija sa sjedištem u Mrkopolju (+Bakar i Kraljevica). No Marija Terezija je htjela zadržati i zaseban položaj Rijeke kao slobodne luke u interesu pomorske trgovine. Stoga je 1779. g. na molbu hrvatske vlade dala Rijeci autonomiju, tj. Rijeka će se s kotarom smatrati kao odijeljeno, sv. kruni Kraljevine Ugarske pridruženo tijelo. Kad je pak ukinuta Hrvatska vlada, Rijeka je kao i čitava Hrvatska podvrgnuta Ugarskoj vladi. Na toj su odluci kasnije mađarski političari gradili tvrdnju da je kraljica 1779. g. njima dala Rijeku. Marija Terezija umrla je 29. studenog 1780. g. X. JOSIP II. (1780-1790) Josip II. bio je još za života Marije Terezije okrunjen za njemačko-rimskog cara, a naslijedio je h-u prijestolje na osnovi nasljednog prava. Na prijestolje je stupio sa 40 godina Njegove namjere i ideje bile u poznate već od ranije i svi su znali da je duhom drugačiji nego njegova majka i da će njegovim dolaskom na vlast nastupili relativna promjena sustava vladanja. Iako je obećao ugarskom i hrvatskom plemstvu da će poštivati njihova prava, nije se dao okruniti, već je htio postati carem i u Ugarskoj i Hrvatskoj. Josip II. je

35

kazivao za sebe da je prvi činovnik države, a uzor mu je bio pruski kralj Fridrik II. Govorio je da je dobar vladar samo onaj koji je pravi upravni činovnik i koji ne daje samo upute već sa i sam bavi svim poslovima, u sve se miješa i o svemu nastoji biti obaviješten. Josip II. je bio prvi vladar koji je poslije mnogo stoljeća došao u izravan kontakt s vojskom i oblačio sa u vojničku odoru. Sva njegova djela i reforme potekle su iz ideje carske neograničene vlasti i iskrene skrbi za dobrobit podanika. Već ranije je zamislio da će kad stupi na prijestolje sebi osigurati neograničeni vlast u svim svojim zemljama i tako će u njima provesti sve svoje namjere. Učinio je dosta korisnog i dobrog te je prvi habsburški vladar koji je apsolutizmu pokušao dati moralni sadržaj. Konačna svrha svih njegovih djela je bila ujedinjenje i stapanje habsburških zemalja u jednu zasebnu njemačku državu. Mnogo je putovao i na licu mjesta se upoznavao s potrebama puka i različitih društvenih slojeva. Pokazao je dobru volju da pomogne Ugarskoj i Hrvatskoj, podizanjem pučanstva, unapređivanjem obrta, trgovine i nastave. No sve što je stvorio trebalo je koristiti tuđinskoj svrsi, tj. stapanju Ugarske i Hrvatske s austrijskim nasljednim zemljama. Josip II. je htio dati potlačenim slojevima slobodu, ali u zamjenu da im oduzme sve ideale (rodoljublje). Tako je zapravo njegove namjere zakočila jedna nova sila koja je sve više jačala upravo u doba njegova vladanja, a to je narodna svijest. CRKVENE REFORME Josip II. prvo je počeo provoditi reforme na području crkvene politike. Glavni cilj mu je bio pri tome da crkvu podvrgne državnoj vlasti i da zbliži pojedine vjeroispovijesti. Tako je 1781. g. izdao patent o toleranciji kojim je izjednačio u pravima katolike i protestante, ali i sve ostale konfesije. Svi su dobili pravo da bez obzira na vjeru ulaze u javne službe, sveučilišta i da osnivaju crkvene općine. Tako su vjersku slobodu stekli i Židovi kojima je dopušteno da se bave obrtom, da se oblače kao drugi, ali im je car nametnuo njemački jezik, zabranivši im hebrejski. 1785. g. osnovana je tako židovska općina u Varaždinu, a 1796. u Osijeku. Pravoslavci se zovu Grci nesjedinjenog obreda, a

36

1786. g. osnovali su u Zagrebu svoju vjersku općinu i parohiju. Svoje knjige vode na crkvenoslavenskom jeziku. Osip patenta o toleranciji, Josip II. proveo je još i druge dalekosežne mjere u crkvi, kad ju je na osnovi patronatskog prava stavio pod utjecaj države naredbom "ius placeti" (1781). Njome je odredio da sva papina pisma upućena ugarskoj ili hrvatskoj crkvi smiju biti proglašena samo ako ih car odobri. Započeo je i mnoge manje reforme, pa je tako normirao crkvene blagdane, obrede, ophode i postove, a počeo se miješati i u privatne obiteljske prilike (zabranio je nošenje steznika ženama). Time je izazvao otpor, a i na protivničkoj strani su mu se podrugivali (pruski car ga je nazivao "sakristanom"). Zbog tih reformi u Beč je krenuo i sam papa Pio VI. da ga odvrati od tog nauma, ali nije mnogo postigao. Josip II. prekinuo je dominaciju visokog klera u državnoj upravi i odredio da se ono bavi samo duhovnim stvarima, posebno što su oni zbog toga uživali i brojne beneficije. Odlučio se pobrinuti za niže svećenstvo, pa je dao popisati dohotke župnika (prihod zagrebačkog biskupa iznosio je 20000 forinti) i istražiti gdje se trebaju podignuti nove župe i kapelanije. Kad je uvidio da će taj projekt biti dosta skup, krenuo je s ukidanjem crkvenih redova (još 1773. ukinut je isusovački red) koji se nisu bavili njegovanjem bolesnika ili nastavom (1773), a njihovu imovinu zaplijenio i dao na upravljanje raznim fondovima za obrazovanje. I odgoj svećenstva stavio je pod državni nadzor tako da je 1784. u Zagrebu osnovao sjemenište za cijelu Hrvatsku (od tada nema više visoke škole u Osijeku), koje je uskoro ukinuto i premješteno u Peštu. POLITIČKE REFORME Od političkih reformi car je najprije pokušao da ukine kmetstvo i to prvo samo u Erdelju, zbog toga je izbila velika seljačka buna. Stoga je odlučio da prvo reorganizira upravu kao preduvjet ukidanju kmetstva. To nije htio provesti preko sabora, jer se bojao da staleži to ne bi spriječili, a ionako mu je misao bila da čitav staleški sustav i staro zakonodavstvo treba ukinuti. Posebno je mrzio županije koje su njegova naredbe samo primale, ali ne i provodile. 1783. g. odlučio je da će u Ugarskoj i Hrvatskoj postaviti njemačke činovnike dok je domaće činovništvo raspodijelio u austrijske zemlje. Uredio je

37

centralnu vladu u Beču dok je od pojedinih zemalja htio organizirati samo oblasti koje su imale izvršavati odluke centralne vlade. U duhu tih reformi dao je i premjestiti krunu sv. Stjepana u Beč, smatrajući da joj je mjesto u muzeju. Iako je to izazvalo žestoke prosvjede, on je i dalje nastavio svojim putem. 1784. g. odredio je da njemački jezik postane službeni u cijeloj HM, a Dvorska kancelarija, Komora i Ugarsko namjesničko viječe trebaju uredovati na njemačkom, a do 1786. on mora postati uredovni jezik u svim županijama Ugarske i Hrvatske. Kako su se županije tome protivile, on ih je jednostavno dokinuo. Najprije je premjestio Namjesničko viječe u Budim i sjedinio s njime Ugarsku komoru, a potom je 1785. g. razdijelio Ugarsku i Hrvatsku na deset okružja (circulus), od kojih se svako sastojalo od nekoliko županija. Tom prilikom su Hrvatska i Slavonija razdvojene jer je svaka došla u poseban okrug. Na čelu svakog okruga stajao je kraljevski povjerenik (director), koji je imenovao podžupane, dok je ostale činovnike i dalje birala županijska skupština, no director ih je mogao kad god je htio svrgnuti. Banska čast postojala je samo titularno, a ban je u to vrijeme bio Franjo Balssa. Ban je zapravo postao kraljev povjerenik koji je vladao nasilno, bez sabora. Kad je tako uredio upravu, Josip II. je 1785. g. ukinuo kmetstvo u Ugarskoj i Hrvatskoj. Seljak je postao slobodan i mogao se slobodno seliti i ženiti, ali nije postao vlasnik zemlje. Sudstvo je odvojeno od uprave, a kr. slobodni gradovi uvršteni su u novi sudbeni sustav. Ukinuta je smrtna kazna i tortura i popravljen je sudski postupak. Car je političke reforme nastojao zaključiti poreznom reformom. stoga je 1787. g. odredio da se popiše pučanstvo i točno izmjeri zemlja. To je izazvalo velike bune u Ugarskoj i Hrvatskoj, te je samo silom uspjeo to do kraja provesti. U Hrvatskoj je 1786. g. ukinuta Severinska županija, a od svega primorja uredio je zasebnu oblast koja se zvala Ugarsko primorje koje se sastojalo od tri kotara: riječkog, bakarskog i vinodolskog. Na čelu uprave bio je riječki gubernator koji je bio podvrgnut ugarskog vladi, a jedino je u sudbenim poslovima još vrijedio kao vrhovni sud zagrebački Okružni stol, koji je 1787. pretvoren u Banski stol. RAT S TURSKOM I SLOM REFORMI Car je reforme provodio naglo i brzopleto, tako da su mnoge ostale bez uspjeha. S druge strane razlog tome bila je i nesređena vanjska politika. Najkobniji je bio turski rat

38

(1787-1791) u koji se Josip II. upustio protiv svoje volje kao saveznik ruske carice Katarine II koja je naumila Turske istjerati iz Europe. Josip II. je kao nagradu trebao dobiti BiH. Car je skupio veliku vojsku, a pomagali su mu i ustanci u Srbiji, BiH i Crnog Gori. Carski general Laudon zauzeo je 1789. g. Beograd, ali vojna nije na kraju imala uspjeha. Rat je iziskivao nova sredstva u novcu i ljudstvu, tako da je car odustao od okružnog uređenja i sazvao je ponovno županijske skupštine. Na tim skupštinama počelo se burno zahtijevati sazivanje sabora, dok su strani činovnici otjerani, a njemački jezik dokinut. Zemlja je bila pred velikim nemirima. 1789. car je već vidno bolestan u srijemskom močvarnom taborištu (u Osijeku je bio 5 puta) izdao naredbu kojom je obećao da će sazvati sabor, a odmah nakon toga posebnom naredbom vratio je Ugarskoj i Hrvatskoj stari ustav. Izuzeti su bili samo patent o toleranciji i ukinuće kmetstva. Car je 1791. obećao sazvati krunidbeni sabor i dao odmah otpremiti krunu sv. Stjepana natrag u Ugarsku. No car je umro još prije nego li je kruna stigla u Budim. XI. POVIJEST DUBROVNIKA Povijest Dubrovnika možemo podijeliti na 3 razdoblja: 1) doba do 1205. - uzdizanje i stvaranje grada 2) 1502.-1358.

- stjecanje područja

3) 1358.-1808.

- vrhunac

Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Prvo se puta u ispravama spominje 850. g. Oko 992. g. spalio ga je makedonski car samuilo. Krajem X. st. osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno neovisan od Splita Od 1205. g. priznaje vlast Venecije što traje do 1358. g. U vrijeme mletake vlasti Dubrovčani dižu 3 bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačkog gospodstva. Iako je priznavao vlast Venecije, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju jer je birao Malo i Veliko viječe, Senat te ostale organe gradske samouprave. Grad je 1272. g. dobio statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije s Bosnomu vrijeme Kulina bana. U vrijeme uspona Raške uspješno se branio od njezinih napada. U XIII. vlast Dubrovnika se širina šire gradsko područje i susjedne

39

teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. g. u sastavu Dubrovačke Republike je i Stonski rat sa Stonom 1345. g. i Mljet ulazi u sastav Republike. Ston je imao važno strateško značenje za Dubrovnik jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona Dubrovnik je osigurao kada je krajem XIV. st. od Bosne kupio Konavle. Tada su utvrđene granice Republike koju od kraja XIV. st. priznaju svi dubrovački susjedi. Zadarskim mirom 1358. g. posjedi Venecije na našoj obali pripali su hrvatsko-ugarskoj državi, pa je Dubrovnik kao dio Dalmacije došao pod vlast h-u vladara. Dubrovnik je prihvatio kraljevo vrhovništvo (Ludovik I.) i plaćao danak od 500 dukata, a tim se osigurao i od nasrtaja Venecije. Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i nezavisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I. 1380. g. razvija se u samostalnu državu. Dubrovačka Republika je bila patricijska republika u kojoj je vlast imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću. Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo à Vijeće umoljenih (vlada) koje se još naziva i Malo vijeće. Knez se bira na 1 mjesec. Dubrovnik nije imao stalnu vojsku, već samo redare i stražu, a ako je bilo potrebno uzimao je plaćenike. U XV. st. imao je oko 40000 stanovnika. Dubrovačka Republika doživljava svoj procvat u XVI. st. kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Turcima (iako im plaćaju danak, zadržavaju slobodu, nezavisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanskog Carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu s Turskom, ali i Italijom i Španjolskom. Trguje se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U XVI. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu (oko 180 brodova). Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Sredozemnog mora i stizali sve do Engleske. Temelj gospodarstva Dubrovnika činilo je pomorstvo, ali i obrt i veleobrt. U XV. st. organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i gospodarske ustanove. U XVI. st. zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Utemeljuju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine.

40

U Dubrovniku je najviše na cijeni bila sloboda. Imao je svoju zastavu, grb i vojsku. Uspostavio je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava i mnogim europskim zemljama. Njihove interese na dvorovima europskih vladara zastupaju njihovi poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca. Važan zaštitnik dubrovačke slobode bila je Španjolska, a najveći neprijatelj njegovoj nezavisnosti i slobodi Venecija. U drugoj polovici 16. st. opada moć Dubrovnika. Uzroci su u velikim zemljopisnim otkrićimai revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i nizozemskih pomoraca je sve veća. Godine 1667. Dubrovnik je uništio snažan potres u kojem je stradao velik broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. g. Turci su se vještom diplomacijom oslobodili opasnosti da ih Venecija okruži i odvoji od zaleđa. Venecija je naime pokušala dobiti popovo polje s Trebinjem i to područje povezati s dolinom Neretve i Bokom Kotorskom. Ipak, Venecija se morala povući iz Popovog polja. Mirom u Požarevcu 1718. napravljen je koridor između Neuma i Kleka koji je ostao Turcima. Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tijekom ratovanja s Turcima (16831699) Dubrovčani su se odlučili vratiti pod u-h krunu i obnavljaju ugovor iz 1358. g. U 18. st. ponovno jača dubrovačko gospodarstvo i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu. Orijentaciju velikih europskih pomorskih sila na Atlantik, Dubrovnik koristi za tranzit na Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike. U 18. st. Dubrovnik ima preko 85 konzulata. Najjači gospodarski činitelj bilo je građanstvo, jer se vlastela nakon potresa 1667. g. prorijedila.

41

UNUTRAŠNJE STANJE HRVATSKOG KRALJEVSTVA (1526-1790) BAN Ban je bio nasljednik hercega iz srednjeg vijeka. Bio je na čelu uprave, sudstva i vojske, stožer ustava i samostalnosti. Ban je bio hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, a od 1596. bio je redovito jedan ban, a ponekad i dva. Sve do potkraj 18. st. ban nije nikome bio podložan osim kralju, pa su ga zbog toga često zvali i prorex ili potkralj. Bana je redovito kandidirao hrvatski sabor, tako da je sastavio spisak od nekoliko uglednih ličnosti, a zatim zamolio kralja da imenuje jednog od njih. Od 1567. g. ban je izgubio pravo da saziva sabor kad je on to smatrao da je potrebno, već je od tada to mogao činiti samo na nalog kralja. Znaci banske časti su bili zastava (banderij) kao simbol vrhovne vojničke vlasti u Hrvatskoj, a dobivao ju je prilikom instalacije od kralja, zatim žezlo kao simbol sudačke i upravne vlasti. Samo imenovanje nije značilo hrvatskim staležima da su dobili bana, već su ga banom priznavali tek kad je obavljen čin svečane instalacije pred saborom, najčešće u crkvi sv. Marka u Zagrebu. Držeći u desnoj ruci žezlo, a u lijevoj zastavu i stojeći na uzvišenijem mjestu, ban je pred okupljenim staležima ponavljao zakletvu koju mu je čitao kraljev povjerenik. Sve do 1756. g. postojao je običaj da staleži tom prilikom banu u ime zemlje daju darove, obično u novcu. Poslije instalacije, ban je sam sebi odabrao banovca koji je tada saboru položio prisegu. Banova je mogao biti samo domaći plemić, a nipošto stranac. Redovito je to bio župan zagrebački ili križevački. Banovac je bio zavisan od bana i poslije banovog odstupanja ili smrti morao se odreći časti. Često se događalo da nije bilo bana, već samo od kralja imenovanog zamjenika banske časti, ali to su hrvatski staleži smatrali neustavnim. HRVATSKO-SLAVONSKO-DALMATINSKI BANOVI OD 1526-1790. 1525-1531. Franjo Batthyanyi (Bačani) 1530-1534. Šimun Erdödy, biskup 1531-1535. Andrija Tuškanić (banski namjesnik) 1533-1535. Petar Keglević (banski namjesnik) 1536.

Nikola Gerendy (banski namjesnik)

42

1537-1539. Tomo Nadasdy 1539-1542. Petar Keglević Bužimski 1542-1556. Nikola Zrinski 1556-1567. Petar Erdödy 1567-1568. Juraj Drašković, biskup 1567-1572. Franjo Frankopan Slunjski 1574-1578. Gašpar Alapić 1578-1584. Krsto Ungnad 1584-1595. Tomo Erdödy Bakač 1596-1607. Ivan Drašković 1608-1611. Tomo Erdödy 1615-1616. Benko Turoczi 1616-1622. Nikola Frankapan 1622-1626. Juraj Zrinski 1627-1639. Sigismund Erdödy 1640-1646. Ivan Drašković 1647-1664. Nikola Zrinski 1665-1670. Petar Zrinski 1670-1693. Nikola Erdödy 1693-1703. Adam Batthyny 1703-1732. Ivan Palffy 1732-1733. Ivan Drašković 1733-1741. Josip Eszterhazy 1742-1756. Karlo Batthyany 1756-1783. Franjo Nadasdy 1783-1785. Franjo Eszterhazy 1785-1790. Franjo Balssa

43

SABOR Još u početku tog doba sastajala su se dva sabora: hrvatski i slavonski. No teritorijalno opadanje Hrvatske i seljenje hrvatskog plemstva u Slavoniju primoralo je hrvatske i slavonske staleže da se sastaju na zajedničkim zasjedanjima (prvi puta u Zagrebu 1533. g. ) pod predsjedanjem zajedničkog bana. Od 1558. g. stopila su se oba sabora u jedan h-s-d sabor. Saboru je uvijek predsjedao ban ili njegov zamjenik, obično zagrebački biskup, ali nema primjera da bi to činio banovac. Na sabor u to doba dolaze samo prelati i velikaši koje ban pozove posebnim pozivnicama, dok se niše plemstvo okupljalo po županijama koje bi tada izabrale svoje predstavnike. Odsutne velikaše i njihove udovice zastupali su zamjenici koji su u saboru imali samo mjesto, ali ne i glas. Na sabor su slali svoje poslanike kaptoli i slobodni kr. gradovi, a od 1776. dolazio je na njega redovito i riječki gubernator. Sabor se sastajao ponajviše u Zagrebu, ali i drugdje (Varaždin, Krapina). Svi članovi sabora redovito su sjedili zajedno za stolovima i to po nekom stalnom redu kod kojeg se vodilo računa o višem ili nižem položaju prisutnih. Sabor je vodio čitavu upravu Hrvatske, a uz to se bavio novačenjem i uređenjem vojske sve do Josipa II., raspravljao je o porezu koji je išao kralju (dica) i za domaće potrebe. On je određivao sve potrebno za obranu kraljevstva. Na sabor je kralj redovito slao svoje komisare koji bi saboru iznijeli kraljeve prijedloge na raspravu i prihvaćanje, a zatim su staleži kraljevim komisarima iznijeli svoje želje i tegobe moleći kralja da ih prihvati. Zaključci sabora (articuli) tada bi se poslali kraju na potvrdu (sankciju). Kralj zatim u uvodu obznanjuje da je primio zaključke hrvatskog sabora s molbom staleža da ih potvrdi, a zatim donosi doslovni tekst zaključka, i na kraju kaže da te zaključke potvrđuje. Događalo se i da su se neke odluke donosile i mimo sabora, posebno u 18. st. za vladanja Marije Terezije i Josipa II. (urbar, preinake u Vojnoj krajini, reforme). Plemići su ponekad i sami krnjili kompetencije sabora. Tako su za trajanja velikog oslobodilačkog rata 1685. g. dopustili da ban ili njegov zakoniti namjesnik (biskup zagrebački) može zajedno s još šestoricom svjetovnjaka i duhovnjaka odrediti ono što je potrebno ako se sabor ne može

44

sastati. Tu šestoricu imenovao je sam ban. Tako su nastale banske konferencije koje su imale jedino upravnu vlast, ali ne i zakonodavnu. Ukinute su već 1701. g. Za obavljanje hitnih poslova kod kralja staleži su u Beču držali svog dvorskog agenta koji je morao nastojati da se uspješno riješe saborski zaključci što ih je kralj trebao potvrditi i odobriti. Sabor se služio i svečanim poslanstvima kada bi nosio kralju na potvrdu neke važne zaključke. Uz bana, važan član sabora je i protonotar kraljevstva kojega je birao sabor, a potvrđivao ban. On je bio povjerenik staleža i njegova dužnost je bila da čuva pečat kraljevstva i bana. On je bio i važna sudska ličnost jer je u odsustvu bana predsjedao banskom sudu. Nakon stapanja u jedan h-s-d sabor, on je i dalje (kao prije slavonski) slao svoje predstavnike na ugarski sabor. Hrvatski se sabor mogao slati koliko je htio predstavnika na ugarski, jer su tamo odlazili na zemaljski trošak (redovito tri: dva u donju i jedan u gornju velikašku kuću). Ti poslanici su bili zastupnici slobodne kraljevine i nisu sjedili zajedno s ostalima oko stolova, nego u pročelju, desno od predsjednika, dok su zastupnici triju slavonskih županija (od 1751.) sjedili među ugarskim zastupnicima. Hrvatski su poslanici dobivali od hrvatskog sabora točne upute što da traže i kako da prane hrvatska prava. Kad bi se vratili kući oni su hrvatskom saboru morali iznijeti pismeni i usmeni izvještaj o svom radu i zatražiti odobrenje od staleža. Glavni zajednički poslovi na zajedničkom saboru su bili krunidba i apelacija. Hrvatski su poslanici svoje želje i prijedloge iznosili preko svoga protonotara na ugarskom saboru. On nije mogao odbaciti hrvatske prijedloge, već samo kralj. Ako se koji prijedlog kralja ili sabora ticao Hrvatske, hrvatski poslanici su o njemu morali dati svoje mišljenje, držeći se svojih uputa, a ako nisu imali upute za koji prijedlog na saboru se nije moglo ništa zaključiti što bi Hrvatsku obvezivalo. Samo onaj zakon, stvoren na ugarskom saboru, koji su prihvatili i hrvatski poslanici, vrijedio je i za Hrvatsku. ŽUPANIJE Do velikih promjena u uređenju županija došlo je 1756. Županije su imale određeni samoupravni karakter. Na čelu je stajao veliki župan, koga je imenovao kralj, a koji je po činu pripadao među velikaše kraljevstva. Županijskim poslovima je upravljao podžupan s

45

ostalim činovništvom koje se biralo na 3 godine u velikoj skupštini, a taj se čin nazivao restauracija. I podžupane i ostalo činovništvo moglo je birati samo plemstvo dotične županije. Županije se dijelila na okružja, a okružja na kotareve. Na čelu okružja bili su veliki suci, a kotara mali suci koji su bili i upravni i sudbeni činovnici. Na njihovu se presudu moglo žaliti županijskom sudu i dalje na banski sud. Županijske su skupštine bile velike i male: u velikima se obavljao samo izbor činovništva i rješavali samo važni županijski i upravni poslovi, te su se birali zastupnici (redovito dva) za hrvatski sabor. I županijsko je plemstvo davalo svojim zastupnicima upute za hrvatski sabor. Sve do 1848. g. županije su bila najtvrđi bedem narodne samostalnosti i ustava, jer su one bile izvršna vlast koja je unutar svojih granica izvršavala saborske zaključke u upravnom, poreznom i vojničkom pogledu. One su i kralju mogle uskratiti posluh, ako je nešto bilo na njihovu štetu ili na štetu zemlje. Politička snaga županija ležala je u tome što su bile u međusobnom živom kontaktu i zajedničkim istupima na saboru. HRVASTKE ŽUPANIJE NAKON 1745. g. (Od Z à I) 1. Severinska; 2. Zagrebačka; 3. Varaždinska; 4. Križevačka; 5. Virovitička; 6. Požeška; 7. Srijemska SUDSTVO Sudstvo je bilo u to doba još vrlo primitivno, sve dok je vrhovni sudac bio sabor ili protonotar. Kako u 18. st. ban često nije boravio u Hrvatskoj, a protonotar obavljao službu podžupana, sve je zapinjalo. Stoga su staleži zabranili protonotaru da se bavi sudačkim poslovima i odredili da se banski sud mora sastajati svake treće godine na 20 dana. Tako je Karlo III. 1723. g. predložio požunskom saboru da se u Hrvatskoj uredi poseban banski sud sa sjedištem u Zagrebu koji će imati jurisdikciju nad čitavim područjem kraljevstva. To je i učinjeno. Članove banskog stola birao je hrvatski sabor na vrijeme od 3 godine. 1725. g. kralj je imenovao prve suce banskog stola. Prvi predsjednik je bio Juraj Branjug, a sud je mogao suditi i kad bana nije bilo u zemlji. Uz bana sud je činilo 8 prisjednika (assessores).

46

Podanicima je na svojim posjedima sudio plemić koji je imao ius gladii (pravo mača), tj. da može podanika osuditi na smrt. POREZI I DAĆE Glavni porez je bio dica ili contribucio regia koji se davao kralju. Plemstvo nije plaćalo ovaj porez, jer je ono osobno polazilo u rat. Kontribuciju je do Josipa II. kralju odobravao samo hrvatski sabor, a ona je od vremena Vladislava II. (1492.) iznosila polovicu svote koju je plaćala Ugarska (media dica). Kontribuciju su u županijama ubirali posebni ubirači dictatores koji su radili pod nadzorom vrhovnog zemaljskog blagajnika koga je imenovao kralj. Novcem od kontribucije podmirivale su se vojničke i obrambene potrebe u Hrvatskoj, a dio je svote često predan i banu. Tri slavonske županije plaćale su (od 1751. g.) kao i ugarske punu svotu, pa su bile pod vrhovnim nadzorom ugarskog sabora. Porez za domaće potrebe bio je dimnica koji je hrvatski sabor određivao po potrebi, a plaćali su je i plemići i kmetovi. Dimnica je iznosila 15-30 krajcara, a plaćala se od sesije (24 jutra oranice i 8 jutara livade). Obično su 4 sesije činile jedan fumus (dim). Račun o ubranom porezu blagajnik je polagao saboru, a račun o ubranoj kontribuciji Ugarskoj komori. Kraljevski slobodni gradovi plaćali su umjesto kontribucije taksu koju im je izravno određivao kralj. Ostali prihodi kralja su bili tridesetnica (trideseti dio robe) koju su trgovci plaćali za unesenu robu. Glavni tridesetničarski uredi su bili u Nedelišću i u Zagrebu. U Vojnoj krajini nitko nije plaćao porez jer su svi vršili vojničku službu. NOVAC: krajcar – brončani; forinta – srebrni: dukat – zlatni VOJSKA Glavnu riječ u vojničkim poslovima u Banskoj Hrvatskog vodio je Hrvatski sabor s banom. On je donosio važne zaključke o obrani domovine (insurekcio – odredbe o mobilizaciji) kojima je određivao da velikaši plemići moraju podići određeni broj konjanika i pješaka i pobrinuti se za opskrbu vojske hranom. Sabor se brinuo i za utvrđivanje gradova i potrebni porez. Velikaši, plemići i drugi državljani moraju na banovu zapovijed odmah ustati na oružje i skupiti se pod kraljevsku ili bansku zastavu kad neprijatelj provali u

47

zemlju sa većom silom. Oni su još dužni da prema imetku oboružaju određeni broj kmetova, a u velikoj nuždi trećinu njih. Od te dužnosti opće isurekcije nitko nije bio oslobođen. Iako je 1715. g. na požunskom saboru uvedena stalna vojska, odredba o insurekciji ostala je i dalje vrijediti u Hrvatskoj (banska vojska). 17510. g. Marija Terezija je potvrdila Hrvatskoj pravo da na saboru sama sebi bira zemaljskog kapetana. Osim insurekcije, Hrvatska je davala kraju i novake za stalnu kraljevsku vojsku. Te novake odobravao je samo hrvatski sabor. Ban je vršio vojnu upravu i u Banskoj krajini (petrinjska i glinska pukovnija). Ban je imenovao sve zapovjednike u tim pukovnijama, osim pukovnika kojeg je samo predlagao. 1783 g. Josip II. je prenio zapovjedništvo Slavonske krajine iz Koprivnice u Zagreb te ga združio s komandom Banske krajine, što je 1786. g. učinio i sa Hrvatskom krajinom premjestivši komadu iz Karlovca u Zagreb. Tako je stvorena jedna generalna komanda (u bivšem isusovačkom samostanu). Vojnici su se različito nazivali, ovisno o rod vojske, ali i o oružju koje su nosili: arkebuziri (arkebuze), husari, šajkaši… Stalna vojska dijelila se na regimente (4000 ljudi) koje su se dijelile na 4 brigade (bataljuni od 1000 ljudi). Svaka brigada ima 4 kumpanije (satnije od 250 ljudi). Osnovnu vojsku činile su: kraljevski ili banski banderij (2000-3000 vojnika) koju su plaćali staleži, stalna vojska (haramije) koji služe za plaću, martolozi (pomoćne čete uz granicu) Izvanredna vojska: banderij (armije) od prelata i velikaša – po posjedu 300 konjanika i nešto pješaka. CRKVA Katolička crkva doživjela je mnogo promjena u ovom razdoblju. U toku 16. st. nestalo je srijemske, kninske i modruške biskupije, dok je senjska bijedno životarila uz more, dok se s opsegom zagrebačke biskupije podudarao i opseg "ostataka" Hrvatske. U 18. st. Hrvatsku je obuhvaćalo 5 biskupija: senjska (u Lici i Krbavi), zagrebačka (banska Hrvatska i Slavonija do Požege), bosansko-đakovačka (Đakovština), pečuška (najveći dio Slavonije do Vukovara) i srijemska (Srijem). Krajem 18. st. proširila se đakovačka biskupija gotovo na cijelu Slavoniju, dok se pečuška ograničila na dio između Valpova i Čepina. 1773. ukinuta je srijemska biskupija i podvrgnuta pod Đakovo. Od tada njeni

48

biskupi nose titulu bosansko-đakovačko-srijemskog biskupa. Nadbiskupije su bile ove: kaločka (biskupije zagrebačka, erdeljska, srijemska, velikovaradinska), ostrogonska (biskupije egerska, pečuška, vesprimska, vacka, đurska, njitanska i bas-otok), dubrovačka (kotarska, stonska, budvanska biskupija), splitska (makarska, trogirska, šibenska, kninska, skradinska, krbavsko-modruška, senjska, ninska, duvanjska, hvarska), zadarska (osorska, krčka, rapska). Otoci su bili pod Mlečanima, a Istra i Primorje pod Akvilejom. Samostana je do Turaka bilo vrlo mnogo (čak 50 u Slavoniji). Najviše je redova propalo za turske vlasti, a održali su se samo franjevci, posebno u Slavoniji gdje su dugo vremena imali župe u svojim rukama, ali i u Bosni (Bosna srebrena – Lašva, Modriča, Olovo, Rama), pa isusovci (u Hrvatskoj od 1560.) po nekim gradovima (u Osijek dolaze 1687. g. , a 1729. g. otvaraju gimnaziju). . Benediktinci su imali samostane u Nuštru, Mitrovici i Petrovaradinu. Ivanovaca je bilo kod Mikanovaca i Dopsina, a Pustinjaka sv. Augustina u Iloku i Borovu. Dominikanaca je najviše bilo u Bosni i Dalmaciji gdje su djelovali kao propovjednici. Od ženskih redova najistaknutije su klarise. Većina redova je ukinuta za vladanja Josipa II. Crkve su do dolaska Turaka uglavnom bile zidane od kamena, a poslije su porušene, dok su nove pravljene od drveta. Protestantizam od 16. st. uglavnom zahvaća Istru i Međimurje. Protestante je podupirao štajerski barun Ivan Ungnad koji je dugo vremena bio zapovjednik u krajini. Uz njega su pristali Slovenac Primož Trubar, Istrani Stjepan Konzul i Antun Dalmatin, te Matija Vlačić. No, protestantizam u Hrvatskoj nije uhvatio čvršćeg korijena, kao npr. u Ugarskoj jer je vrlo brzo protiv njega ustao katolički kler, posebno zagrebački biskup Šimun Bratulić koji je pozvao isusovce u Hrvatsku. Kleru su se pridružili i staleži, a na kraju se na protestante digao i sabor koji je 1604. g. isposlovao zakon kojim je jedino katolička crkva priznata na tlu Hrvatske. Hrvati su se oduprli i nastojanjima ugarskog sabor da se protestanti priznaju ravnopravnima s katolicima. Protestantizam ostavio pozitivnog učinka kod nas tako da se na njegovim temeljima počela razvijati kajkavska književnost. No nije uspio uhvatiti utjecaja u širokim narodnim masama. Jačanju pravoslavlja u Hrvatskoj pridonosilo je masovno naseljavanje Srba krajem 17. i poč. 18. st. za trajanja velikih oslobodilačkih ratova. Velik dio Srba se naselio tada u

49

južnoj Ugarskoj, Srijemu i istočnoj Slavoniji. Prvo crkveno uređenje bilo je vezano uz manastire, a najviše ih je bilo po Fruškoj gori u Srijemu (Hopovo, Kušedol). Nakon obnavljanja pećke patrijaršije s patrijarhom Makarijem na čelu, svi pripadnici pravoslavne crkve na SZ Balkana su joj bili podvrgnuti, a osnovane su episkopije požeško-cernička (Orahovica) i dabro-bosanska (Sarajevo). Turci su bili naklonjeniji pravoslavcima nego kršćanima, i katkad su pomagali vladike i u sporazumu s njima natjerali Hrvate da ih priznaju svojim glavarima. 1595. vladika iz Orahovice se preselio i obnovio manastir Marču kod Čazme koji je postao episkopalna rezidencija. To je prva episkopija srpskopravoslavne crkve u kršćanskoj Hrvatskoj, a 1609. vladika Vratanja prihvatio je uniju i priznao zagrebačkog biskupa svojim metropolitom (grkokatolici). Nakon seobe pod Arsenijem Crnojevićom, on je proveo konačno uređenje pravoslavne crkve Hrvatskoj i Ugarskoj. DRŽAVA I NAROD Granice Hrvatskog Kraljevstva nisu u to doba bile stalne. Najuže su bile na početku 16. st., a od tada su se sretnim ratovima počele širiti. Najveći teritorij Hrvatska je imala sjedinjenjem triju slavonskih županija 1745. g. i uređenjem severinske (1776). Tako se Hrvatska protezala od mora do Iloka dijeleći se na sedam županija. Ostatak zemmlje od Zrmanje, Une i Save do Zemuna činio je Vojnu krajinu. Dolaskom Turaka došlo je i do znatnih promjena u narodu. Velik dio Hrvata je u toku 16. st. ostavio svoju ugroženu domovinu, posebno današnju sjevernu Dalmaciju, Liku, Krbavu i Pounje i odselio se u zapadnu Ugarsku i Austriju, a neki čak i u južnu Italiju. No i dalje su HRVATI bili glavni element u zemlji, i to ne samo u slobodnoj Hrvatskoj, već i znatnim dijelom u pokorenim krajevima turske Hrvatske. Uz Hrvate, u to doba dolaze i brojni doseljenici. To su prije svega Srbi (Vlasi, Rašani, Serviani) koji su se naselili većim dijelom u Hrvatskoj krajini, Slavoniji i Srijemu (1690 i 1737). U onim krajevima gdje nije bilo Vojne krajine i gdje Turci nikad nisu vladali (u Zagorju, Međimurju) nije bilo Srba. Gradove, posebno u Slavoniji, naselili su Nijemci i to kao obrtnici i trgovci ili kao časnici i službenici. Oni su se ponajviše doselili iz južno-njemački (švapskih) krajeva i iz gornje

50

Austrije. Neki gradovi, kao Osijek i Petrovaradin, bili su u 18. st. izrazito njemački. Mađari su se naselili samo po nekim slavonskim selima uz Dravu i Dunav. DRUŠTVO Društvo se i sada raspadalo na slobodne i neslobodne ljude. Slobodni su bili plemići, svećenstvo i građani po kr. slob. gradovima. Plemstvo se dijelilo na velikaše (magnate) i niže plemstvo. Plemstvo je bilo nositelj političkog i posjedovnog života. Staro hrvatsko plemstvo većinom je izumrlo za turskih ratova ili se iselilo u Ugarsku i Austriju (Horvath, Krabat). Uz iseljenike ističu se u Hrvatskoj i neki doseljenici, posebno strane plemićke obitelji. Tako se u 16. st. u Slavoniji proširila ugarska obitelj Erdödy (Jastrebarsko i Moslavina), a praotac hrvatske grane Erdödyja je Petar Erdödy čiji sin Toma Erdödy je 1607. postao nasljedni župan varaždinski. U 17. st. u Slavoniju se doselila i obitelj Rauch iz Erdelja. Poslije karlovačkog mira dvor je obdario mnoge plemiće golemim imanjima u Slavoniji, dok su ih neki stekli kupnjom od Komore: Odeschalchi (nećak pape Inočenta XI.) – Ilok (1697); Crodona – Virovitica, prodao 1745. Marku Pejačeviću; Prandau – Valpovo i Petrijevci; Odoyer – Našice, prodano 1732. Josipu Pejačeviću; Marko Pejačević – Orahovica, prodao 1742. Dimitriju Mihajloviću; Janković – Daruvar; Eltz – Vukovar, Coloredo – Mitrovica, Trenk – Pakrac… U 18. st. doselili su se u Hrvatsku i baruni Kulmeri iz Štajerske i grofovi Sermage iz Francuske. No prije nego su ti strani rodovi mogli dobiti plemićka prava u Hrvatskom Kraljevstvu, morali su od sabora dobiti indigenat i inkolat, tj. da ih sabor prizna i proglasi urođenim plemićima. Seljaci su živjeli na imanjima svojih gospodara (vlastelina). Nemaju pravo slobodnog seljenja i velikašu su dužni davati kuluk (besplatni rad na njegovim posjedima = 24 dana). Njihova prava i obveze određivana su urbarima (prvi je bio 1736. Karlov urbar) Jedno selište (katastarska jedinica) moglo je imati: 24 jutra (1. klasa), 32 jutra (2. klasa) i 40 jutara (3. klasa). 1 jutro = 2000 hvati

51

Za jedno selište seljak je plaćao 24 forinte zemljarine godišnje (100 kg žita = 3 forinte, na 1 jutro = 400 kg pšenice). Uz to plaćali su i ostale pristojbe, kao cestarine, mostarine, mlinarine, za ribolov (carska prava), za korištenje šuma (koje su bile vlastelinov posjed). Ako je posjedovao manje od 1/6 selišta nazivao se inkvilin (samo kuća i okućnica), a ako nema ništa onda subinkvilin (uglavnom došljaci). Veleposjedi su bili u vlasništvu vojske, komore i plemstva. Do 1700. g. sve je u posjedu vojske, a kasnije pojas u Vojnu granicu preuzima Komora, a od 1720. g. Budim. Provedene su 3 faze dekameralizacije: 1. faza do 1720. g. kada visoki feudalci primaju posjede, II. faza 1720-1736 i III. od 1736. g. ŠKOLSTVO 16.-18. st. Školstvo ovog razdoblja dijelimo na 3 kategorije: a) pod Osmanskim carstvom b) na slobodnom dijelu Hrvatske c) nakon oslobođenja od Turaka. a) Turci su imali svoje škole na teritoriju Hrvatske u Osijeku (medresa – škole za školovanje svećenika) i u Požegi. Od katoličkih škola bila je franjevačka škola u Velikoj. b) i c) Za školstvo na slobodnom dijelu Hrvatske najviše su se brinuli samostani i biskupska sjemeništa. Prvi viši zavod – gimnaziju, osnovali su Pavlini za sebe u Lepoglavi oko 1503. g., a 1583. g. su je otvorili za svjetovnjake. 1683. g. pavlini su otvorili i studij filozofije i teologiju, a podjeljivali su i čast doktora. Za hrvatsku nastavu najzaslužniji su isusovci koji su 1607. g. u Zagrebu otvorili javnu gimnaziju za 260 učenika. 1662. g. otvoren je studij filozofije, pa se tako od gimnazije razvila akademija znanosti kojoj je kralj Leopold podijelio 1669. g. privilegije bečkog sveučilišta. Red je raspušten 1773. g., a gimnazija je došla u državne ruke, a zatim je teološki fakultet sjedinjen s zagrebačkim biskupijskim sjemeništem. Isusovci su gimnazije podigli i u Požegi 1698., Varaždinu 1678. i Osijeku (1766.). Od Isusovaca su gimnazije neko vrijeme preuzeli pavlini, a kad je i taj red raspušten franjevci. Pučke škole koje su bile rasute po zemlji bile su pod okriljem svećenstva, posebno župnika. One su se služile knjigama štampanim na kajkavskom narječju u Zagrebu i Varaždinu. Pravne znanosti se nisu predavale na hrvatskim akademijama, pa su naši mladići polazili sveučilišta u Ugarskoj, Beču, Grazu, Bologni,

52

Padovi i Krakowu. 1769. g. osnovana je odredbom Marije Terezije prva javna škola za političke i kameralne nauke sa sjedištem u Varaždinu, a 1773. g. preselila se u Zagreb u isusovačku gimnaziju. 1776. g. Marija Terezija osnovala je zasebno zagrebačko školsko okružje kojem je podvrgla čitavo školstvo u građanskoj Hrvatskoj i Slavoniji, a osnovana je i Kraljevska akademija sa glavnom gimnazijom u Zagrebu sa 3 fakulteta: bogoslovni, pravoslovni i mudroslovni. KNJIŽEVNOST a) na okupiranom području b) na slobodnom teritoriju c) nakon oslobođenja od Turaka a) Poznata su djela nekog hodže Haki-sarija, podrijetlom Hrvata koji je napisao više djela, zatim povjesničar Pečevi koji je napisao povijest ovih krajeva, putopisac Guripešić. b) Najvažniji pisci slobodnog dijela Hrvatske pripadaju dubrovačkom krugu. Dubrovnik je u 17. st. bio najjače kulturno žarište. Dao je dva najistaknutija tadašnja književnika: Ivana Gundulića i Ivana Bunića Vučića. Gundlić je napisao poznatog Osmana, Dubravku i Suze sina razmetnoga, a Bunić Mandaljenu pokornicu i ljubavne pjesme. Poznati su još Vladislav Menčetić, Petar Zrinski, Ignjat Đurđević i Junije Palmotić. Uz njih najistaknutiji su Marko Marulić, Džore Držić i Šiško Menčetić, Hanibal Lucić (Robinja), Petar Hektorović, Petar Zoranić (pisac prvog hrvatskog romana Planine), Brne Krnarutić. U Sjevernoj Hrvatskoj najznačajniji pisci u 17. st. su Zrinski (poezija Katarine Zrinske, djela braće Zrinski), Frankopani, Rattkayi, Vitezović. U 18. st. u vremenu prosvjetiteljstva najznačajniji su pisci: Matija Antun Reljković, Katančić, Tituš Brezovački, Antun Kanižlić, Antun Vrančić (nadbiskup Ostrogonski). Od povjesničara u Sjevernoj Hrvatskoj su pisali Adam Baltazar Krčelić, čija je knjižnica temelj današnje NSB u Zagrebu, Emerik Pavić i Josio Mokoczy, a u Dubrovniku Mavro Orbini. Još od 16. st. od Šižgorića i Pribojevića se širila u Hrvata knjiška misao o slavenskoj povezanosti, jezičnom i narodnosnom jedinstvu i ilirsko ime za južne Slavene. Misao o

53

slavenskoj povezanosti, u čijoj je podlozi također bila nada u djelotvorniji protuturski otpor, podupirala je na svoj način katolička protureformacija koja je nastojala oko jedinstvenog književnog jezika radi širenja katoličkog utjecaja na Balkanu. Veliki pobornik slavenskog jezika i crkvenog povezivanja bio je Juraj Križanić. On je bio panslavist, tj. nije htio je sjedinjenje slavenskih naroda pod vlašću ruskog cara, nego njegovu pomoć u oslobađanju slavenskih naroda i stvaranju njihove države. Crkvenom unijom htio je prevladati jaz među Slavenima i idejno ih sjediniti. On je mislio kako je najizvorniji oblik slavenskog jezika sačuvan u Hrvata. Veliki oslobodilački rat utjecao je na promjenu slavenske misli u Hrvata. Pavao Ritter Vitezović (obitelj potječe iz Njemačke – Ritter) misli tako na okupljanje južnih Slavena pod Habsburgovcima. U djelu Oživjela Hrvatska (1700) on je iznio svoje misli o novoj, sjedinjenoj i obnovljenoj domovini. U knjiškoj predaji (o legendarnom Čehu, Lehu i Rusu(, Vitezović je našap osnovicu da poistovjeti hrvatsko, slavensko i ilirsko ime. On je hrvatsko ime ne samo protegnuo na sve južne Slavene, nego je na južnoslavensko tlo proširio ime Hrvatske. On nije odbacio druga južnoslavenska imena, već ih je obuhvatio hrvatskih, koje je trebalo biti narodnosno i politički sjediniteljsko ime. Tako je on zapravo bio utemeljitelj svehrvatske ideje koji je istaknuo kao politički program. No, bit njegovog političkog programa bila je jedinstvo hrvatskih zemalja, pri čemu je odlučno nijekao opstojnost Dalmacije, vidjevši u njoj samo mletačko odskočište. Svojim radom Vitezović je utirao put modernoj političkoj misli Hrvata. On je također položio temelj hrvatskom pravopisu (jedan glas – jedan znak) i zastupao je ideju o prožimanju narječja u književnom jeziku kako bi otklonio rascjepkanost hrvatskog jezika. Bio je i utemeljitelj tiskarstva u Zagrebu. Nije mnogo izdao, ali je značajan jer je prvi. U 18. st. značajan je pisac Matija Petar Katančić (rodom iz Valpova, predavao na osječkoj gimnaziji). Značajno je njegovo djelo "Orbis antiquas" – Antički svijet u našim krajevima gdje piše o epigrafskim spomenicima, o Slavenima (smatra da su potomci Ilira à zbog političkih razloga, starosjedioci à pravi na državu). Svojim djelima želi dokazati da je hrvatski jezik idealan za pjesništvo (djelo "De poesi Illiryca").

54

UMJETNOST a) graditeljstvo Graditeljstvo je u 17. i 18. st. još u znaku obrane, pa se uglavnom grade utvrde (Split, Zadar i Dubrovnik, Osijek à konačni plan fortifikacije završen je 1711., izgrađen je prema nizozemskom tipu, projektant pukovnik Guso koji je kasnije izgradio i Nuštar, gradi se u 18. st. Karlovac, Slavonski Brod). Od domaćih graditelja najpoznatiji su Miho Hranjac i Marin Držić. Kad su potisnuti Turci grade se nova naselja Bjelovar i Nova Gradiška, a stara su obnovljena novim baroknim zidanicama. U ta dva stoljeća izgrađene su mnoge palače u Boki, Spiltu, Visu, Zadru, Labinu, Poreču, Zagrebu, Varaždinu i Đakovu, a niknule su i mnoge kurije i feudalni dvorci (Vukovar, Veliki Tabor, Daruvar, Našice, Valpovo, Ilok). Od crkvenih građevina iz 17. st. najznačajnije su Sv. Katarina u Zagrebu i franjevačka crkva u Samoboru, franjevačka i isusovačka u Osijeku, sv. Trojstvo u Daruvaru, crkvu u Lepoglavi. Najljepša građevina domaćih graditelja je katedrala na Hvaru. Najvažnije barokne građevine talijanskih graditelja su katedrala u Dubrovniku, crkva sv. Vlaha. U seoskom graditeljstvu razlikujemo tri načina gradnje: u ravnicama sjeverne Hrvatske seljaci grade kuće i gospodarske zgrade od drveta i pokrivaju ih slamom; u Gorskom kotaru i Lici prizemlje grade od kamena, a gornji dio od drveta, a u krškim krajevima se gradilo suhozidom. Značajan je još od turskih građevina most u Mostaru iz 1581. g. b) kiparstvo i slikarstvo Od kipara u sjevernoj Hrvatskoj su djelovali drvorezbari Toma Derwant i Ivan Komersteiner (oltari za zagrebačku katedralu). Najistaknutiji kipar je Francesco Robba koji je izgradio mramorne oltare u katedrali u Zagrebu. Od slikara su poznati Ivan Ranger (iz Slovenije), a najpoznatiji domaći slikar je Bernardin Bobić koji je u 17. st. slikao u Zagrebu. U Dubrovniku je slikao Petar Matijević. Iz vremena baroka najpoznatiji je zavjetni kip udovice generala Petraša ili kugin kip u Osijeku.

55

GOSPODARSTVO, PROMET, TRGOVINA Za sva tri stoljeća, posebno 16. i 17. može se u Hrvatskog govoriti o ratnom gospodarstvu, a to znači pretežno potrošnji, uvozu, jednostavnoj razmjeni i pljački. Zemlja je ostala bez mora, bez riječnih veza, pa se trgovina more-zaleđe obavljala preko Gorskog kotara i Ljubljane, a dolinama Save, Drave i Mure s austrijskim zaleđem. Tek u 18. st. počinje žitna trgovina, izvoz hrastovine, uvoz soli, kolonijalne robe more i sl. Tada se grade i prve ceste prema moru kao što su Karolina (1726) i Jozefina (1770-79) koje idu na Bakar, Rijeku i Slnj. Usprkos nesigurnosti uspjele su hrvatske velikaške obitelji, posebno Zrinski i Frankopani steći veliko bogatstvo i otvoriti rudnike, manufakture željeza, kovačnice, mlinove i po svojoj moći i ugledu biti ravni s njemačkim knezovima. Poslije izgona Turaka gospodarska uloga Slavonije raste, a sve više dolazi do izražaja riječno brodarstvo, poglavito na Savi, Tisi i Dravi, pa ponovno jačaju gradovi Osijek, Vukovar, Ilok, Petrovaradin i Zemun. U tom smjeru teče i njemačka kolonizacija. Oživjeli su stari trgovački putovi od Pešte, preko Križevaca, Zagreba, Karlovca prema moru, kao i uzdužni Dravom i Savom. Najteži gospodarski udarac Hrvatskoj zadala je likvidacija Zrinskih i Frankopana i zapljena njihovih brojnih imanja. Njima su se najviše okoristili strani plemići i krajiški zapovjednici, te dvorska komora. I to je to.

56