Biblija Povijest

1

Æto je Biblija I Povijest Prijevoda Biblije

2

Æto je Biblija ili Sveto Pismo?   Moœda promatrate svoju Bibliju i pitate se zaæto se njen sadrœaj tako razlikuje od svih drugih knjiga æto ste ih dosad çitali. Doista je razliçit. Na prvi pogled Biblija ne sliçi na knjigu koja obraåuje cjelovitu priçu. S obzirom na mnoga kratka poglavlja i brojevima oznaçene retke, ova Knjiga nije baæ previæe privlaçna. Ako je vaæa Biblija uz to joæ prevedena prije stotinu ili viæe godina, onda njen jezik daje dojam starine - lijep je ali ne i lako razumljiv. Moœda postavljate i neka druga pitanja, naprimjer zaæto je vaæa Biblija podijeljena na dva dijela, s nazivima “Stari zavjet” i “Novi zavjet”. Nedavno sam sreo jednog uspjeænog poslovnog çovjeka koga je to doista zbunilo. Pitao me: “Zaæto je jedan dio Biblije oznaçen kao ‘stari’ a drugi kao ‘novi’, premda je zapravo cijela knjiga stara?” Moœda se pitate tko je napisao vaæu Bibliju, kada i gdje. Je li jedna osoba pisala sve ili je ona djelo nekoliko pisaca?” Je li ona izvorno djelo ili prijepis? Meåutim, postoji jedno mnogo vaœnije pitanje. Veøina ljudi Bibliju smatra svetom knjigom. Zovu je Boœjom knjigom ili Boœjom Rijeçju. Zaæto? Koji je tomu razlog? Je li razlog opravdan? Prije svega pogledajmo ovu knjigu kao cjelinu. To zapravo i nije jedna knjiga, veø zbirka knjiga. çesto su je nazivali knjiœnicom i ona to u odreåenom smislu i jest. U veøini Biblija, pa vjerojatno i u vaæoj, na jednoj od prvih stranica nalazimo popis svih knjiga. Ako ga pogledate, vidjet øete da je trideset i devet knjiga sabrano pod nazivom “Stari zavjet”, a dvadeset i sedam knjiga pod nazivom “Novi zavjet”. To çini zajedno æezdeset i æest knjiga. Mnoge ove “knjige” zapravo nisu knjige u uobiçajenom smislu rijeçi. Neke su samo pisma, dok su druge tako kratke poruke da bi se mogle strojno prepisati na dvije ili tri stranice. æto se tiçe razlike izmeåu Staroga i Novoga zavjeta, prvi je bio napisan prije Krista a drugi poslije Krista. Izmeåu pisanja posljednje knjige Starog zavjeta - Knjige proroka Malahije - i prve knjige u Novom zavjetu - Evanåelja po Mateju - proælo je oko çetiri stotine godina. Osim toga Stari je zavjet bio napisan na hebrejskom jeziku (uz nekoliko tekstova na aramejskom), dok je Novi zavjet pisan na grçkom. Vaæa se Biblija prireåivala otprilike æesnaest stoljeøa. Najstariju knjigu - Knjigu o Jobu - napisao je Mojsije oko 1500. godine prije Krista, dok je Ivan zavræio svojim pridonosom Pismu u posljednjem desetljeøu prvog stoljeøa poslije Krista. Ovih æezdeset i æest knjiga, knjiœica, pisama, poruka - nazvali ih kako god œelite - djelo je oko trideset i petoro pisaca, od kojih su dva najplodnija bili Mojsije u Starom i Pavao u Novom zavjetu. Smatra se da je Mojsije napisao prvih pet knjiga Starog zavjeta: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojeve i Ponovljeni zakon. Pavao je napisao svih trinaest poslanica, od Poslanice Rimljanima do Poslanice Filemonu, a vjerojatno i Poslanicu Hebrejima. U druge istaknute pisce ubrajamo Davida koji je napisao mnoge psalme; Salomona koji je vjerojatno napisao Mudre izreke, Knjigu propovjednika i Pjesmu nad pjesmama; Luku koji je napisao istoimeno Evanåelje i Djela apostolska; i Ivana koji je napisao istoimeno Evanåelje, tri poslanice i knjigu Otkrivenje. Ovaj veliki broj pisaca çini æiroku ljestvicu iskustva i kulturnog nasljeåa. Mojsije je, naprimjer, “pouçen u svoj mudrosti egipøanskoj” vodio jedan od prvih oslobodilaçkih pokreta na svijetu. Joæua je, kao hrabar zapovjednik, uveo izraelski narod u Palestinu. David se uzdigao od ovçarskog tora do kraljevske palaçe, pod-

3

noseøi za to vrijeme nebrojene nevolje i teækoøe; prvo od predæasnika æaula, a kasnije od svog vlastitog sina Abæaloma. Salomon je doveo Izraela do vrhunca slave i bogatstva; Daniel je niz godina bio predsjednik vlade u Babilonu; Amos je bio pastir, Matej carinik, Luka lijeçnik, a Petar ribar; Pavao je bio teolog. Kakvo je druætvo pisalo ovu Knjigu! A pravo je çudo æto su se njihove rijeçi tako savræeno povezale da su viæe od dvije tisuøe godina ostale u jednoj knjizi. Pogledajmo sada gdje je pisana vaæa Biblija. Malo ili niæta od nje nije nastalo u toploj, udobnoj sobi kakvu za svoj rad priœeljkuju suvremeni pisci. Neki su dijelovi napisani u Sinajskoj pustinji, drugi u Jeruzalemu, a neki u Babilonu za izraelskog suœanjstva u toj zemlji. Nekoliko knjiga napisano je u tamnici u Rimu, a jedna je napisana na otoku Patmosu u Sredozemnom moru. Veøi dio vaæe Biblije napisan je u vrlo teækim prilikama. Pisci nisu imali pisaøih strojeva, osobnih raçunala ni pisaøeg papira. Pisali su perom od trstike na œivotinjskoj koœi ili na papirusu, çesto bez svjetla, osim svjetla svijeøe ili primitivne uljanice. Nije li zapanjujuøe æto je djelo tolikih razliçitih osoba - koje su œivjele na toliko razliçitih mjesta, u takvim najosnovnijim uvjetima, koje dijele stotine godina - kad je sastavljeno, postalo najveøom, najpoznatijom i najomiljenijom knjigom na svijetu!? Postoji li joæ neki od prvih rukopisa? Ne, nijedan. Svi su ovi dragocjeni rukopisi odavno izgubljeni. Vjerojatno su se odavno pretvorili u praæinu. Sreøom, u to davno doba, kad su izvorni rukopisi joæ postojali, dobri su ljudi shvatili njihovu vrijednost i poçeli ih prepisivati. Tijekom stoljeøa rukopisi su prepisivani tako çesto da danas mnoge od ovih ranih prijepisa - bilo cijele ili u dijelovima - nalazimo u velikim muzejima i knjiœnicama po svijetu. Prepisivalo se tako briœno da su ispitivanjima u naæe vrijeme pronaåene tako neznatne razlike u tekstu da one bitno ne utjeçu na cjelokupno znaçenje. Zanimljivo je podsjetiti da je oko 700. godine poslije Krista skupina hebrejskih znanstvenika, nazvanih masoreti, preuzela zadaøu da osigura toçan prijenos Starog zavjeta buduøim naraætajima. Oni su odredili stroga pravila kojih su se morali drœati svi prepisivaçi. Nijedna rijeç ili slovo nije se smjelo zapisati po sjeøanju. Prepisivaç je morao pozorno promotriti svaku rijeç i izgovoriti je prije no æto bi je zapisao. Brojali su çak rijeçi i slova u svakom ulomku, pa ako se nisu slagali s izvornikom, djelo se uniætavalo i prepisivanje poçinjalo iznova. Zbog œelje znanstvenika da naåu savræeni tekst koji bi bio najsliçniji izvorniku, svaki do danas otkriven biblijski rukopis prouçava se s najveøom pozornoæøu. Stoga je neobiçno uzbuåenje znanstvenika 1947. godine izazvala vijest da su u nekoj æpilji blizu Mrtvog mora otkriveni brojni vrlo stari rukopisi. Ovo zanimanje je mnogostruko poraslo kad su znanstvenici objavili da su pronaåeni svici Knjige proroka Izaije i drugih starozavjetnih pisaca, koji su stotine godina stariji od svih dosad naåenih, i da potjeçu iz prvog stoljeøa prije Krista. Viæe od çetrdeset godina marljiva istraœivanja najveøih struçnjaka za hebrejski jezik otkrilo je da postoje samo neznatne razlike izmeåu masoretskog teksta i onog sa svitaka iz æpilja pokraj Mrtvog mora, æto je çudesno priznanje vjernosti prepisivaça. Ali izvorni hebrejski tekst nije se samo prepisivao nego se i prevodio. Jedan od najranijih i najvaœnijih bio je prijevod na grçki jezik. Nazvan je Septuaginta jer se tvrdi da ga je priredilo sedamdeset œidovskih uçenjaka. Prijevod je naçinjen u Aleksandriji u Egiptu, na prijelazu iz drugog u treøe stoljeøe prije Krista. Buduøi da je Septuaginta bila napisana na grçkom, prva

4

kræøanska Crkva, u kojoj se u to vrijeme uglavnom govorilo grçki, preuzela je Septuagintu kao svoj Stari zavjet, premda se u nekim pojedinostima razlikovala od izvornog hebrejskog teksta. Novi je zavjet bio pisan na grçkom jeziku nazvanom koine. To nije bio mrtav, veø œivi svakidaænji narodni jezik kojim se govorilo u vrijeme apostola. To potvråuje veliki broj dosad otkrivenih pisama, poslovnih izvjeætaja i javnih natpisa. Apostoli i sam Isus govorili su, po svemu sudeøi, aramejski; ali kad je doælo vrijeme da se njihove rijeçi zapiæu, to je uçinjeno na narodnom jeziku onog vremena. Kao u sluçaju Staroga zavjeta, ne postoji nijedan izvorni dokument Novoga zavjeta. Evanåelje po Ivanu, napisano njegovom rukom, danas bi imalo neprocjenjivu vrijednost, ali nitko ne zna gdje se ono nalazi. Vjerojatno je spaljeno za vrijeme œestokih progonstava kojima je bila izloœena prva Crkva. Ali mnogi poboœni kræøani naçinili su prijepise novozavjetnih knjiga. Danas je oko 4500 takvih rukopisa pohranjeno u muzejima i knjiœnicama æirom svijeta. Vatikanski kodeks vjerojatno je najstariji i skoro cjelokupni prijepis Biblije koji postoji. Ime je dobio po tome æto se veø 1481. godine nalazio u Vatikanskoj knjiœnici u Rimu, i joæ je uvijek tamo. Malo je poznato o njegovoj povijesti prije tog vremena, ali znanstvenici su objavili kako rukopis pripada prvoj polovici 4. stoljeøa poslije Krista. Njegovi listovi od pergamenta, veliçine 26 x 27 cm, imaju na svakoj stranici po tri stupca. Drugi dragocjeni rukopis je Sinajski kodeks æto ga je 1844. otkrio njemaçki znanstvenik Tischendorf u samostanu Sv. Katarine na Sinaju. Godine 1859. poklonio ga je ruskom caru u St. Petersburgu, gdje ga je tri godine kasnije Tischendorf i objavio. Rukopis je ostao u Rusiji do 1933. kad je za 100.000 britanskih funti - novcem æto ga je prikupilo puçanstvo Engleske i jednom vladinom dotacijom - otkupljen za Britanski muzej u Londonu. I ovaj je rukopis napisan na listovima pergamenta veliçine 38 x 34,5 cm, sa çetiri stupca na svakoj stranici. Znanstvenici ga datiraju u sredinu 4. stoljeøa poslije Krista, pa je neæto mlaåi od Vatikanskog kodeksa. Treøi znaçajan rukopis, poznat kao Aleksandrijski kodeks, takoåer se nalazi u Britanskom muzeju i potjeçe iz prve polovice 5. stoljeøa poslije Krista. Prvotno je sadrœavao cijelu Bibliju, ali danas nedostaje skoro cijelo Evanåelje po Mateju, veøi dio Psalama i 2. Korinøanima. Osim ova tri velika djela koja potjeçu iz ranijih stoljeøa saçuvane su stotine manjih ali zato vrlo vaœnih djeliøa Novog zavjeta. Mnogi su otkriveni tek u novije doba. Svaki od rukopisa temeljito su prouçili znanstvenici æto se bave izuçavanjem novozavjetnih spisa. Njima je bio cilj pripremiti grçki tekst koji bi æto je viæe moguøe sliçio pravom ali izgubljenom izvorniku. Prema tome, bez obzira æto danas ne postoji nijedan izvorni rukopis Mojsija, Davida, Izaije, Mateja, Marka, Luke, Ivana ili Pavla, moœe se poæteno reøi da je sadaænji hebrejski tekst Starog zavjeta i grçki tekst Novog zavjeta toliko toçan koliko su to mogli postiøi uçeni, poæteni i iskreni struçnjaci. Kakve to ima veze s vama i vaæom Biblijom? Ne trebate gajiti nikakve sumnje u bitnu ispravnost izvornog teksta. Evo æto kaœe Frederic Kenyon, bivæi ravnatelj Britanskog muzeja i struçnjak za biblijske rukopise: “Kræøanin moœe Bibliju uzeti u ruke i bez straha i oklijevanja reøi da u rukama drœi istinitu Boœju Rijeç koja nam je kroz stoljeøa bez veøeg gubitka prenoæena s naraætaja na naraætaj.”

5

Povijest Prijevoda Biblije Koji je prijevod najbolji?   Ovo teæko pitanje nalik je izaboru ljepotice. Uvijek ima drukçijih miæljenja. Problem prijevoda potjeçe iz dalekog i ne baæ sretnog povijesnog razdoblja. Kako se kræøanstvo æirilo, uz koine ili grçki narodni jezik kojim se govorilo u to vrijeme, pojavila se potreba za prevoåenjem Svetog pisma na razliçite jezike. Jedan od prvih prijevoda bio je sirijski, oko 200. godine. U petom stoljeøu, on je postao peshitta ili “jednostavan” prijevod. Zatim se u Rimskom imperiju osjetila potreba za latinskom Biblijom. Polovicom drugog stoljeøa pojavio se prvi latinski prijevod, kojega su slijedili mnogi drugi. A onda je doæao Jeronim, podrijetlom iz Dalmacije, koji je izvræio reviziju ovih latinskih prijevoda Novoga zavjeta (382-405. godine poslije Krista) i preveo Stari zavjet s hebrejskog na latinski. Njegov prijevod Vulgata postao je poznat kao standardna Biblija srednjovjekovne Crkve. Vulgata se stalno prepisivala, pa u Europi danas ima viæe od 8000 prijepisa. Od koncila u Trentu (1545-1563) Vulgata je postala sluœbenom Biblijom Rimokatoliçke crkve. Drugi su prijevodi naçinjeni na armenskom i gotskom (u çetvrtom stoljeøu), a joæ jedan na etiopskom oko 600. godine. Na engleskom nije postojao cjelovit prijevod sve do 1382. Tada je John Wycliff dao engleskom narodu prvu Bibliju. Njegov su prijevod pisivali rukom i raznosili njegovi sljedbenici, lolardi. William Tyndale izdao je 1525. prvi tiskani primjerak engleskog Novoga zavjeta, æto je naiælo na ogorçeno protivljenje i na kraju bilo uzrokom njegove muçeniçke smrti. On se posluœio Erazmovim grçkim tekstom, a jezik mu je bio toliko lijep da je snaœno utjecao na prijevode koji su slijedili. Drœi se da oko devedeset posto prijevoda King James çine Tyndalove rijeçi. Nakon toga poçeli su se javljati drugi engleski prijevodi: godine 1535. Coverdaleova Biblija, 1537. Matthewsova, a 1539. Tavernerova . Iste godine je Coverdale preuredio svoj prijevod koji je uz dopuætenje kralja Henryja VIII. izdan pod imenom Velika Biblija. Bio je to prvi sluœbeni prijevod na engleski jezik. U Ævicarskoj je 1560. tiskana œenevska Biblija - prva u kojoj je izvræena podjela na alineje ili retke. Osam godina kasnije revidirana je Velika Biblija i ponovno izdana kao Bishopova Biblija, koja je bila drugi autorizirani prijevod. U razdoblju od 1582. do 1610. izdan je katoliçki prijevod Vulgate Douay-Reims. A onda je 1611. izdan prijevod King James (KJV), poznat kao sluœbeni prijevod, jer je prevoåenje potaknuo i platio engleski kralj James I. Çinjenica jest da ni drœava ni Crkva nisu ovu Bibliju proglasili sluœbenom, veø je samo odredili za çitanje po crkvama umjesto Bishopove Biblije. Tijekom ovog razdoblja velikog zanimanja za prevoåenje Biblije, æto je prethodilo i poklapalo se s reformacijom, javljali su se prijevodi i na mnogim drugim jezicima. Najpoznatiji je bio Lutherov njemaçki prijevod 1522. Buduøi da su arheoloæka otkriøa iznijela na svjetlo dana mnoge stare rukopise, s biblijskim knjigama i svjetovnim djelima koja osvjetljuju œivot i obiçaje ljudi u biblijskim vremenima, znanstvenici su se stalno trudili pripremiti prijevode usklaåene s izvornim tekstom. U proælom i u ovom stoljeøu izdano je viæe novih prijevoda i preureåenih izdanja, posebice Novog zavjeta.

6

Najpoznatiji su Engleski preureåeni prijevod (ERV) iz razdoblja 1881. do 1885, Ameriçki standardni prijevod (ASV) 1901. i Preureåeni standardni prijevod (RSV) 1946-1952, sve izravni potomci prijevoda King James. U razdoblju od 1961. do 1970. u Velikoj Britaniji prevedena je New English Bible, a u Americi izlazi od 1966. do 1976. Good News Bible, kojoj slijedi New International Version od 1973. do 1978. Ukupan broj engleskih prijevoda - protestantskih, katoliçkih i œidovskih - doista je dojmljiv. A prevoåenja i preureåenja nikad ne prestaju. To je ne samo zato æto raste poznavanje grçkog i hebrejskog teksta nego i zato æto suvremeni jezik doœivljuje promjene. Stotine rijeçi æto su se upotrebljavale u sedamnaestom i osamnaestom stoljeøu danas nemaju nikakvo znaçenje, a danas koristimo stotine drugih koje øe sutra izgubiti smisao. Zato øe se nastaviti djelatnost prevoåenja i preureåivanja - ne samo na engleskom veø na svim jezicima svijeta. Biblijska druætva su veø dosad prevela cijelu Bibliju ili njene dijelove na viæe od 2000 jezika, a svakog tjedna dodaje se novo ime zadivljujuøem popisu naroda i plemena kojima je osigurana Knjiga nad knjigama. Sveto pismo, u ulomcima ili u cijelosti, poznato je u Hrvata (sliçno je i u drugih juœnoslavenskih naroda) joæ iz doba najranijih staroslavenskih prijevoda hrvatske redakcije, dakle glagoljskim pismenima, od osmog stoljeøa nadalje. Hrvatski protestanti Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin izdali su svoj prijevod Novoga zavjeta glagoljskim i øirilskim slovima, u Urachu 1560-63. Hrvatska Biblija prijevod Bartola Kasica (1575. - 1650.), utemeljitelja hrvatskoga jezikoslovlja, prevoditelja na hrvatski Biblije i Rituala rimskoga, prvoga voditelja Akademije hrvatskoga jezika osnovane u prosincu 1599. na Rimskome kolegiju Godine 1831. izaæao je u Budimu posthumni prijevod Petra Katançiøa, u 6 svezaka. Bogoslov Ivan Matija Ækariø objavio je svoj prijevod Svetoga pisma u 12 svezaka u Beçu, 1861. godine. Ipak, u narodu je najviæe bio prihvaøen Vuk-Daniçiøev pohrvaøeni prijevod cijelog Svetog pisma, æto ga je kroz mnoga desetljeøa izdavalo Britansko inozemno biblijsko druætvo. Sarajevski nadbiskup J. Stadler preveo je Evanåelja i Djela 1895-1907. Sveuçiliæni profesor dr. Franjo Zagoda objavio je u Zagrebu çak tri izdanja svog prijevoda Svetog pisma: 1925, 1938-39. i 1946. Nadbiskup dr. Ivan Evanåelist Æariø izdao je cijelo Sveto pismo u Sarajevu 1941-42. u tri sveska (ponovljeno u Madridu 1959. godine). 1998-99, izdaju braøa i prijatelji s zapada reviziju iste Biblije sa Konkordancom, priprema George Martinjak, Kanada. Hercegovaçki franjevac dr. Ljudevit Rupçiø objavio je prijevod Novog zavjeta 1961. i 1967. godine u Sarajevu. Godine 1962, u je Zagrebu izaæao prijevod Evanåelja franjevca dr. Bonaventure Dude, koji je zajedno s dr. Jerkom Fuøakom preveo i izdao cijeli Novi zavjet 1987. godine. U Zagrebu je 1968, godine izaæao prijevod poznat kao Zagrebaçka biblija, rezultat timskog prevoditeljskog rada s izvornih jezika za nakladniçku kuøu “Stvarnost”. Kasnije ovaj prijevod preuzima “Kræøanska sadaænjost” i izdaje ga u viæe redovitih izdanja. Zanimljiv i koristan jest prijevod “Duhovne stvarnosti” Novi zavjet œivim rijeçima - Knjiga o Kristu. Franjevac Silvije Grubiæiø je preveo i izdao Stari Zavjet u Chikagu 1984 u osam svezaka.

7

Godine 1993 izlazi Novi Zavjet zvano “Zagrebaçko izdanje” Dr. Branko Djakovic. Godine 1995, u zagrebu izdaju braøa i prijatelji s zapada Englesko/ Hrvatski dvojeziøni Novi Zavjet, priprema George Martinjak, Kanada. Godine 1998, izlazi u zagrebu Novi Zavjet, po prihvaøenom textu, preveo Ivan Vrtariø. Kad gledamo unatrag kroz stoljeøa, oduæevljava pomisao na velike i dobre ljude koji su bili potaknuti da posvete svoj œivot prireåivanju Biblije za obiçan narod. Od Wycliffova vremena se uvijek naæao netko tko je nastojao usavræiti i osuvremeniti engleski prijevod. Teœnju znanstvenika otkrivaju predgovori u Biblijama koje su oni pripremili. Tyndale je 1525. pisao kako “je iskustvom zakljuçio da je nemoguøe utvrditi laike u bilo kojoj istini, osim ako im je Pismo nije otvoreno predoçeno na njihovu materinskom jeziku”. Prireåivaçi prijevoda King James objavili su da im je cilj bio pomoøi u spaæavanju duæa. “æto moœe biti korisnije”, pitali su, “nego Boœju knjigu dati Boœjem narodu na jeziku koji on razumije?” U predgovoru Preureåenog standardnog prijevoda (RSV) nalazimo rijeçi odbora znanstvenika: “Naæa je nada i ozbiljna molitva da Bog upotrijebi ovaj prijevod kako bi progovorio ljudima u ovo ozbiljno vrijeme i pomogao im razumjeti, vjerovati i posluæati Njegovu Rijeç.” Neke zbunjuje veliki broj prijevoda. Oni misle da to mora ukazivati na mnoge greæke u tekstu. Voljeli bi imati samo jedan prijevod kako bi mogli apsolutno vjerovati svakoj rijeçi i reçenici. Moœda se i vi pitate je li Knjiga koju drœite u ruci doista Biblija. Ne brinite! Bez obzira na prijevod, to je joæ uvijek Boœja Rijeç. Po zavræenoj pripremi prijevoda King James, znanstvenici su predgovoru dodali mudre rijeçi, koje su iz suvremenih izdanja ispuætene: “Mi ne odriçemo, veø potvråujemo i priznajemo da i najslabiji prijevod Biblije na engleskom æto su ga naçinili ljudi naæeg zvanja... sadrœi Boœju rijeç, ætoviæe jest Boœja rijeç. Kao æto je kraljev govor iznesen u parlamentu, preveden na francuski, njemaçki, talijanski i latinski, i dalje kraljev govor, premda ga svaki prevoditelj nije preveo jednako lijepo, moœda ni odgovarajuøom reçenicom, niti u punom smislu... tako nema razloga poricati da je prevedena Rijeç istinita, ili prijeçiti njenu upotrebu, premda se u njoj mogu primijetiti nesavræenosti i nedostaci.” çesto se dogaåa da je Boœje najveøe blago pohranjeno u zemljanom posuåu. Posude mogu biti oslabljene ljudskim nedostacima, ali je blago u njima boœanski savræeno. Stoga ako je vaæa Biblija ovaj ili onaj prijevod, ne obzirite se na to! Nastavite je çitati! çitajte sve prijevode do kojih moœete doøi! U svakome øete naøi mnogo dobroga. Meåutim, dok çitate, sluæajte glas njenog Autora. Bog je preko ove Knjige, u cijelom tom mnoætvu prijevoda, naumio govoriti ljudskim srcima po svemu svijetu.