Diplomacija Hrvatskih Narodnih Vladara

DIPLOMACIJA HRVATSKIH NARODNIH VLADARA

UVOD U hrvatskoj se historiografiji 20. st. pojam hrvatski narodni vladari koristio za razdoblje od doseljenja Hrvata na današnje prostore tj. od 7. st do 1102. god.(Hrvatskougarske unije). Jedan od izvora iz prve ruke, doduše iz 10. st. je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (912.-959.). Taj izvor svjedoči da je sam čin doseljenja Hrvata na današnje prostore veoma usko povezan s međunarodnim odnosima. Naime, Porfirogenet govori da su se Hrvati naselili ovdje u rimsku Dalmaciju, koja je veoma širok pojam i u koji je tada zasigurno spadao i teritorij kasnijeg Huma i Bosne. Porfirogenet kaže da su se Hrvati na spomenuti teritorij doselili u 7. st na poziv bizantskog cara Heraklija, za kojeg znamo da je zasigurno slao mnogobrojna poslanstva u Bijelu ili Veliku Hrvatsku iz koje su prema usmenoj tradiciji u današnje prostore Hrvate naselili pod vodstvom 5 braće i 2 sestre: Klukas, Lovelos, Kosentzis, Muhlo i Hrobatos te sestre Tuga i Buga. Iz navedenog izvora proizlazi da se tom doseljenju Hrvata prethodila veoma široka obostrana diplomatska aktivnost. Ovdje je veoma važno naglasiti da je u procesu doseljenja Hrvata u prvom redu prethodila oficijalna diplomatska aktivnost pa tek onda vojne operacije. Za razliku od mnogobrojnih drugih naroda koji su najprije vojnom silom osvajaju nove prostore, pa tek onda diktiraju diplomatske odnose. Hrvati su u vrijeme doseljenja imali jaku vojnu silu, ali je nisu stavljali u prvi plan već su na diplomatski način dolazili do novog teritorija. Taj je teritorij veoma prostran, a na njega doseljava samo dio Hrvata iz Velike Hrvatske, pa stoga u kasnijim stoljećima nije bilo niti potrebno voditi osvajačku politiku, nego samo obrambenu kako se kasnije lijepo može vidjeti iz mnogobrojnih diplomatskih poteza hrvatskih narodnih vladara.

2

INTITULACIJA HRVATSKIH NARODNIH VLADARA U ispravama hrvatskih narodnih vladara intitulacija donosi ime vladara u jednini (JA ZVONIMIR KRALJ HRVATSKE), odnosno donosi se ime u subjektivnom obliku. To je jedna od karakteristika Benedektanske kare (oprava) koja dalje živi u ispravi i koja pak iz Italije prelazi u Hrvatsku. Tako nam i oblik intitulacije pokazuje put kojim su kulturne tekovine sa zapada dolazile u Hrvatsku. Intitulacija je vrlo važna diplomatička formula ili sastavni dio isprava koja u ispravama hrvatskih narodnih vladara najčešće dolazi nakon dotacije. Prva sačuvana Hrvatska intitulacija u ispravama nalazi se u Trpimirovoj ispravi od 04. 03. 852. Ona glasi: „stoga ja naime grješnik Trpimir vladar Hrvata milošću Božjom“ (Unde ego licet pecator Tripimir dux Croatorum iuvatos nuvere divinum). U ovoj se ispravi spominje prvi put naziv Hrvati. Ova Trpimirova intitulacija u sebi sadrži devociju ili zaziv božanstva, a ta se devocija upotrebljavala samo za vladare. Ako se ovu intitulaciju usporedi s titulama drugih srednjovjekovnih vladara može se doći do zaključka da je ta formula jednostavna, ali ujedno pokazuje da je dotični vladar na vrhuncu svoje moći, kako se to može vidjeti i kod kasnijih hrvatskih kraljeva. Međutim, iste takve osobine intitulacija sadrži i kod drugih vladara koji su dostigli vrhunac svoje moći. Ta Trpimirova isprva sačuvana je samo u prijepisima pa ne možemo ni saznati kako se točno pisalo njegovo ime. Tim se problem najviše bavio povjesničar Miho Barad. Ova Trpimirova titula dux u hrvatskoj se historiografiji najčešće prevodi kao knez, a neki to prevode kao vojvoda. Poznavajući značenje izraza knez i vojvoda mi smatramo da s izraz dux treba prevoditi općenito s izrazom vladar. Druga po redu najstarija u ispravama sačuvana intitulacija hrvatskih narodnih vladara jest Muncimirova (Muncimiro divino munere jovatus Croatorum dux). U njegovoj ispravi izdanoj u Biaćima 28. 11. 892. i ona glasi „muncimiro croatorum dux“ i ona sadrži devociju u obliku milošću Božjom divino munere. Muncimirove isprave njegovo ime pišu kao Muncimir, pa ga tako trebamo pisati mi povjesničari da bi ga se moglo razlikovati od srpskog kneza Mutimira. U današnjoj historiografiji za tog hrvatskog vladara pojedini povjesničari upotrebljavaju oblik Mutimir, a noviji ispravno Muncimir. Muncimirova intitulacija kao i prethodna Trpimirova ne daje puno podataka o njima kao vladarima. Iz nje saznajemo samo da su oni vladari Hrvata, a tek iz drugih izvora doznajemo više o njima. Tako npr. za Muncimira saznajemo da je on Trpimirov sin, da je odigrao ulogu suca između ninskog biskupa Aldefrede i splitskog nadbiskupa Petra u sporu oko posjeda crkve sv. Jurja u Putalju

3

(Solin) te druge pojedinosti iz vremena njegova vladanja Hrvatskom. Njegovu titulu dux koja se u hrvatskoj historiografiji prevodi s knez i s vojvoda smatramo da treba prevoditi i kao kod Trpimira uopćeno s vladar jer nijedna od prvih dviju navedenih titula ne sadrži u sebi potpuno značenje titule dux, osobito ne knez jer je Muncimir comes (knez) a tako i Trpimir knez, prije nego je posta dux, dux je veća titula nego knez. Budući da nam je tradicija isprava hrvatskih narodnih vladara sačuvala samo manji broj tih isprava potrebno je posegnuti i za drugim izvorima da bi se bar donekle moglo kontinuirano i kronološki pratiti intitulacija hrvatskih narodnih vladara, osobito prijelaz titule dux u rex. U današnjoj se historiografiji ustalilo mišljenje Franje Račkoga, a kasnije i drugih da se hrvatska kneževska vlast preobrazila u kraljevsku 10. st. i da je prvi hrvatski kralj bio kralj Tomislav. Od vladarskih isprava nije se sačuvala niti jedna prije Trpimirove iz 852. god. i Muncimirove iz 892. god. a poslije njih prva sačuvana kraljevska isprava jest ona kralja Mihajla Krešimira II. iz 950. god. U prvim dvjema ispravama vladari se nazivaju dux ili duces, a kasnije hrvatski se vladari nazivaju rex (kralj). Papinske isprave iz 9. st. koje su generacija prvih hrvatskih vladara nazivaju Trpimirove nasljednike Domagoja, Zdeslava i Branimira kao dux, princeps i comes. Te se titule upotrebljavaju za vladare koji su po tituli niži od kraljeva pa se i u Muncimirovoj ispravi njegova supruga zove comitisa (kneginja). Učeni njemački benediktinac Gotschalk Trpimira titulira kao rex (kralj), što nam pokazuje da i titula dux i rex imaju značenje vladara. U poslanici pape Ivana X. Tomislav se već naziva rex croatorum, u istoj poslanici taj papa humskog vladara Mihovila naziva dux (vladar humljana) što pak znači da postoji gradacija među tim terminima, a pouzdano se zna da pape i općenito Crkva nisu griješili u titulama. Važno je znati da se ista takva terminologija upotrebljava i kod susjednih Mlečana u 10. st. No, u tim izvorima hrvatske vladare tek krajem 10. st. nazivaju vladarima. Toma Arhiđakon tek Stjepana Držislava naziva kraljem dok kralja Tomislava naziva knezom. Rački pretpostavlja da je to iz razloga što Toma nije znao da postoji navedena poslanica pape Ivana X. te za spise Splitskog Sabora. Prema tome, Toma nije imao izvora za to razdoblje, ali se to može opravdati time što nije postojala znanost koja bi Tomu uputila na druge izvore koji bi mu upotpunili znanje. Šišić zastuplja teoriju koja ide u prilog Tomislavu. Šišić tvrdi da su hrvatski vladari prije kralja Stjepana Držislava nosili samo titulu rex Croatorum pa se stoga Tominom mišljenju nema šta prigovoriti. Tomina riječ vrijedi više od svakog modernog „kritičkog“ nagađanja ponavljajući to time da je bizanzski dvor povjerio Stjepanu Držislavu upravu i odbranu dalmatinskih gradova i otoka, priznao mu kraljevsku titulu i poslao kraljevske znakovlje tj. 4

krunu, žezlo i mač. Tako je Stjepan Držislav prvi od hrvatskih kraljeva okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije vjerovatno u Biogradu na Moru i to od splitskog nadbiskupa i po bizantskom krunidbenom obredu. Tom prilikom Držislava je bizantski car Bazilije II imenovao eparhom tj. Carskim namjesnikom u dalmatinskim gradovima i dodijelio mu titulu patricija i titulu carskog bizantskog dvora. Iz toga proizilazi da se u Tomino doba smatralo da je bizantski car, a ne papa ovlašten davati kraljevsku titulu hrvatskim vladarima, bar što se tiče Dalmacije. No, suvremeni povjesničari ne bi se smjeli složiti s tim tumačenjem jer iz isprave Krešimira II nalzimo izraz u intitulaciji Croatorum acte Dalmatie rex- kralj Hrvata i Dalmacije. Tu ispravu ne navodi ni Rački ni Šišić, ali ide u prilog Račkom. Prvo su međunarodni odnosi na prostoru na kojem su doselili Hrvati vezani za proces početka pokrštavanja Hrvata. Konstantin VII. Porfirogenet u djelu „De administrando imperio“ govori o trostrukom pokrštavanju Hrvata: 1. prvo je bilo za vrijeme cara Heraklija (610.-641.) a u doba hrv. vladara ili arhonta Porge koji je bio sin onoga vladara (arhonta) koji je diplomatski ili vojno porazio Avare nakon čega je Heraklije vratio diplomatsku u kraljevini kako bi dobio svećenstvo za pokrštavanje Hrvata. 2. drugo je bilo u doba bizantskog cara Mihajla II. (820.-829.) kada su se navodno Hrvati odrekli Bizanta i krštenja ali su opet navodno kasnije vratili poslanstvo bizantskom caru Baziliju I. Makedonskom (867.-886.) i tražili svećenstvo za krštavanje na što im je nakon diplomatskih pregovora car i poslao svećenstvo na čelu s kraljevskim čovjekom i tom prilikom Hrvati sebi izabraše novog vladara kojeg pak potvrdi bizantski car. 3. krštenje Hrvata bilo je u doba hrv. narodnog vladara Porina kojega kao i Porgu pojedini povjesničari poistovjećuju s Bornom u vrijeme kojeg su se Hrvati oslobodili od Franaka i kako navodi Porfirogenet nakon diplomatske akcije dobili misionare iz Rima i pokrste se. U takvom je ozračju bila i međunarodna diplomatska akcija Rima preko opata Martina sredinom 7. st. U svezi otkupa zarobljenih kršćana i kostiju kršćanskih mučenika s područja hrv. vladara. Nakon pokrštenja hrv. vladar posredstvom pape Agatona (678.-681.) sklopi 679.god. međunarodni ugovor s Bizantom po kojem su Hrvati da neće ratovati izvan svoje zemlje. Taj ugovor pada u doba bizantskog uređenja odnosa s Arapima, Langobardima i Avarima. 5

7. i 8. st. oskudijevaju izvorima za međunarodne diplomatske odnose hrv. vladara. Tek oko 800.god. zna se za hrv. vladara Višeslava koji vlada u Hrvatskoj od mora do Gvozda a sjeverno od Gvozda i u Posavini nalazi se hrv. vladar Vojnomir kojega u ratu protiv Avara (795.-796.) svrstavaju na stranu saveznika Avra. Kroz to je razdoblje međunarodna diplomacija hrv. vladara toliko jačala koliko je bilo više dvorskih svađa, bilo na bizantskom ili na franačkom dvoru. Krajem 8. ili početkom 9. st hrvatski vladar gubi takav povoljan diplomatski status i biva na udaru velikih država. 799.god. franački markgrof Erih napada Višeslava u Primorskoj Hrvatskoj i pogiba kod Trsata a napade nastavlja nasljednik Kadaloh koi 803.god. podvrgava Primorsku Hrvatsku pod Franke. Ubrzo i Bizant zarati s Francima nakon čega je došlo do mira i ugovora 812.god. po kojem je ugovoru Hrvatska bila razjedinjena. Francima je pripao najveći dio kopnene Hrvatske i Istra, a Bizantu gradovi Zadar, Trogir, Split i otoci Krk, Osor i Rab (bizantska Dalmacija). U vrijeme slabog franačkog kralja Ludovika Pobožnog hrv. vladar sjeverne Hrvatske, Ljudevit Posavski (810.-823.) sa sjedištem u Sisku stvara odlučnu diplomatsku akciju protiv Franaka. Povod tom sukobu opet je bio obrambene naravi, naime, okrutno i nemilosrdno tlačenje panonskih Hrvata od strane furlanskog markgrofa Kadaloha. Suvremeni franački anali bilježe za 818.god. da su cara Ludovika Pobožnog koji se vraćao iz Aachena dočekali diplomatski predstavnici mnogih vladara među kojima i zastupnici Ljudevita Posavskog. Hrvatsko je poslanstvo oštro protestiralo pred Ludovikom govoreći da se teror njegovog markgrofa Kadaloha više nemože trpjeti i da će se hrvatski narod oduprijeti tiraninu ukoliko ga car ne obuzda. Ludovik se oglušio na traženje pravice Ludovikovih poslanika te nije poduzeo ništa protiv Kadaloha da bi zaštitio narod hrv. vladara. Nakon diplomatskih pregovora i neuspjeha, Ljudevit Posavski je podigao narod na oružje, pa je stoga na njega krenuo s vojskom Kadaloh. U tom sukobu Ljudevit Posavski porazi Kadaloha, ali opet uputi diplomatsko poslanstvo na dvor Ludovik Pobožnog nudeći mir. Na to se 819.god. u Aachenu sastalo carsko vijeće koje je raspravljalo o porazu carske vojske pod Kadalohom. O tom vijeću franački anali za 819.god bilježe da je u srpnju te godine u palači Ingelheim bilo odlučeno da se iz Italije u Panoniju pošalje vojska na Ljudevita Posavskog ali se ona na kraju vratila bez uspjeha.sad Ljudevit Posavski preko opunomoćenog poslanstva ponovo postavi uvjete 6

koje franački car nije htio prihvatiti već odredi svoje uvjete za mir. No njegove uvjete nije prihvatiti Ljudevit Posavski koji se ponovo počeo pripremati za rat. Isti franački anali navode da su na strani Ljudevita Posavskog bili istočni Slovenci tj. Hrvati iz Karantanije i Timočani tj. Slaveni oko rijeke Timok. Istodobno dok je Ljudevit Posavski ratovao protiv Franaka njegov sunarodnjak i vladar iz Primorske Hrvatske, Borna (810.-821.) s titulom Dux Dalmatie antque Liburniae guduscanorum, bio je saveznik Franaka. Franci su graničili s dalm. gradovima tj. s bizantskom temom Dalmacijom, protiv čijih gradova je borna dobivao pomoć od Franaka. Stoga i nalazimo Bornine poslanike skupa s poslanstvom Ljudevita Posavskog u Ingelheim pred Ludovikom Posavskim s tom razlikom da Bornini vojnici zahvaljuju Ludoviku za pomoć dok poslanici Ljudevita Posavskog tuže se na careva tiranina Kadaloha. Franački je dvor ozbiljno shvatio međunarodnu diplomatsku aktivnost Ljudevita Posavskog iz koje se rodila pobuna, o tome nas potanko izvješćuju anali koji su inače u pravilu suhoparni. Oni za 820.god. bilježe da se u siječnju sastalo vijeće u Aachenu na kojem je odlučeno poslati tri vojske protiv Ljudevita Posavskog. Tu je carskom vijeću svojim savjetima pomogao Borna i to najprije preko svojih poslanika a onda i osobno, ali će ga zato kazniti Ljudevit Posavski: „ I kada je minula zima i trava nikla da se moglo napasti konje tri se vojske šalju na Ljudevita“. Izgleda da ni tada Ljudevit nije bio pobjeđen jer anali za 821.god. opet donose za drugi mjesec da je u Aachenu održano vijeće na kojem se raspravljalo o ratu protiv Ljudevita Posavskog: „i određane su tri vojske da idućeg ljeta naizmjenice puszoše odmetnička polja“. Iz anala se poznaje koliko je međunarodna diplomacija Ljudevita Posavskog bila opsežna kada ga je i gradski patrijarh Fortunat potpomogao protiv Franaka poslavši mu vrsne zidare za utvrđivanje gradova. Na kraju svega uz brojna diplomatska poslanstva Franci su morali poslati 10 vojni da bi svladali hrvatskog vladara Ljudevita Posavskog. Nakon toga oko 900.god u Podunavlje stižu Mađari s kojima hrv. vladari započinju diplomatske pregovore ali i ozbiljne ratne sukobe. Na drugoj strani politička vlast hrv. vladara Primorske Hrvatske tijekom 9. st. teče drugim sretnijim tijekom. To je doba slabljenja Bizanta i franačkog vladara u Italiji, a njihovu superiornost hrv. primorski vladari malo osjećaju. U to doba Primorska Hrvatska više osjeća posljedice rastućih drugorazrednih sila Mlečana i Arapa. Mlečani teže osigurati za 7

sebe trgovački put uz hrv. obalu, a Arapi ugrožavaju sve živo na svim obalama Sredozemnog mora pa tako i hrv. obalu odakle odvode zarobljenike u Kordopski kalifat u Španjolskoj. Nakon Višeslava i Borne u Primorskoj Hrvatskoj je vladar Mislav (835.-845.) Mislav je stolovao u Klisu iznad Salone. Bio je u dobrim odnosima sa svojim susjedima s kojima je imao međunarodne diplomatske odnose tj. i s Bizantom i s Francuzima kao i sa tadašnjim bizantskim Splitom. Nosio se uspješno protiv Venecije u obrambenom smislu kao i njegov sunarodnjak Družak koji je bio knez Neretvana. On je prvi hrv. vladar koji dolazi u bliži dodir sa splitskim nadbiskupom i Splitom uopće. Rezultat diplomatskih odnosa je da Splićani počinju kupovati Neretvane na hrv. teritoriju čime se približava politika zbližavanja hrv. kopna s primorskim gradovima. Sljedeći diplomatski čin Mislava je sklapanje mira s mletačkim duždom Tradenikom 839.god.koji je mir vrijedio i za Neretvane. Prekršen je od strane Mlečana čiji su diplomati loše procjenili međunarodnu diplomatsku i vlastitu vojnu snagu tadadašnje Hrvatske te su na čelu s duždom Tradenikom napali hrv. obalu. Ishod je bio katastrofalan za Mlečane, jer kroničar bilježi da je poginulo preko 400 Mlečana. Upad Saracena u Jadran odložio je širi sukob između Venecije i Hrvata. Diplomatske odnose sa splitskom crkvom poslije Mislava nastavlja i Trpimir (845.-864.), nama poznat po prvoj sačuvanoj ispravi iz 852.god. Tom ispravom Trpimir ptvrđuje darovnicu svoga prethodnika Mislava i poklanja solinskoj biskupiji crkvu i samostan sv. Jurja u Ozalju zajedno sa nekim posjedima za uzvrat što mu je nadbiskup Petar pribavio srebro. Na dvoru boravi veleučeni njemački redovnik Gotschalk koji je između ostalog odigrao važnu diplomatsku ulogu dovodeći benediktince u Trpimirovu Hrvatsku. Gotschalkovim savjetom Trpimir je započeo benediktinskog samostana u Rižincama. Uz nekoliko drugih hrv. vladara Trpimira nalazimo upisana

u glasovitom

evanđelistaru među hodočasnicima u Akvileju. Njegovo hodočašće je bilo spojeno s prvom međunarodnom diplomatskom misijom hrv. vladara. U sukobu Bugara i Franaka, Trpimirova diplomacija odigrala je veliku ulogu. Trpimira nalazimo s vojskom na sjeveroistočnoj Bosni na franačkoj strani , a to nam pokazuje njegovu nazočnost na sceni svjetskih zbivanja i dokaz nam je da mu je držva bila prostrana i da sjeveroistočna i istočna Bosna jest tada u sastavu hrvatske države. Domagaj (864.-876.) je Trpimirov nasljednik, ali vuče porijeklo iz druge loze. On se cijelo razdoblje svoje vladavine morao boriti na diplomatskom i vojnom polju 8

protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja, osobito protiv Mlečana koje je tada podržavao Bizant. Nakon diplomatskih pregovora Domagoj je svojim brodovljem pomagao Franke, caru Ludoviku u borbi protiv Avara kod Barija u Italiji gdje su 871. god. Hrvati i Franci zajednički na juriš istjerali Saracene iz toga grada. Međutim na drugoj strani Domagojeva je međunarodna diplomacija zakazala u odnosu na Mlečane jer su oni tom prilikom i to pod pokroviteljstvom Bizanta opustošili hrvatsko primorje i pokorili Neretvane čijim je barbarskim činom Domagoj bio povrijeđen. Vrativši se iz Italije Domagoj je kao ranjeni lav navalio svom žestinom na Mlečane. Da bi sakrili sramotu i otupili Domagojevu odlučnost, Mlečni mole papu Ivana VIII. (872.-882.) za posredovanje nazivajući Domagoja kako nam je sačuvano u kronici Ivana đakona „najgorim vladarom“ a Hrvate „najgorim narodom“. Tom je neprilikom Mlečanima papa odista pomagao i to preko svojih poslanstava upućenih Domagoju da ne dožive poraz. Uz tu intervenciju Domagoj je imao dipl. Odnosa s papinstvom. Tako Ivan VIII. između kraja 12.mjeseca 872. god. i 5.mjeseca 873.god. piše Domagoju o tome kako je bugarska crkva potpala pod utjecaj carigradskog patrijarha Ignacija. Nadalje između 874. i 875.god. papa kori Domagoja što je dao smaknuti svoga protivnika usprkos obećanju da će mu oprostiti, da mletački svećenik Ivan nema nikakve krivice u tome te da i dalje može vršiti svećeničke dužnosti. Isto tako papa moli Domagoja da poduzme mjere protiv gusara, a urotnike neka kažnjava progonstvom. Nakon ovih događaja oko Barija franački car Ludovik II. piše bizantskom caru Baziliju i prigovara mu da su bili nepošteni prema Hrvatima u vrijeme dok su se oni borili pod Barijem protiv neprijatelja kršćanstva. Pred kraj svoje vladavine tj. 875. i 876.god. svojom odvažnošću i povoljnim međunarodnim odnosima tj. pritiskom Arapa na Bizant i na Franke, Domagojeva Hrvatska postiže potpunu državnu neovisnost. Međutim za Trpimirova sina Zdeslava (878.-879.) nakon političkog obrata Hrvatska nakratko priznaje bizantskog cara vrhovnim suverenom, a carigradskog patrijarha crkvenim poglavarom. Kako je Bizant odredio da dalmatinski gradovi plaćaju danak hrv. vladaru umjesto bizantskom namjesniku u Zadru, Zdeslav je izgubio vlast na hrv. prijestolju i nakon njega dolazi Branimir (879.-892.) koji uz pomoć pape postaje samostalni hrv. vladar.

9

Sa Zdeslavom propada i posljednji pokušaj opredjeljenja hrv. vladara prema grčkoj crkvi i Bizantu. U Branimirov međunarodni diplomatski uspjeh spada i odredba bizantskog cara Bazilija da dalmatinski gradovi moraju plaćati hrv. vladaru danak u iznosu od 710 dukata. I Venecija plaća Hrvatima i Neretvanima godišnji danak za slobodnu plovidbu Jadranom. Od Branimira Hrvati pristaju uz Rim i zapadnu kulturu. Koliko je Hrvatska u to doba bila važan politički čimbenik pokazuje nekolicina pisama pape Ivana VIII. upućana vladaru Branimiru. Papa ga naziva „uzvišenim mužem“ i „slavnim vladarom“, pa kaže: „blagoslivljam tebe i cijeli tvoj narod, i zemlju tvoju da sada i dovijeka u zdravom duhu i tijelu možeš vladati zemaljskim knešzvom koje imaš sretno i sigurno“, zaključeno od 7.6.879.god. Takav blagoslov i priznanje zasigurno zaslužuju samo moćni vladari. Veliku ulogu u diplomatskim odnosima s papom Ivanom VIII. odigrao je na strani Branimira u crkvenim pitanjima njegov ninski biskup Teodozije, koji poslije postaje splitski nadbiskup, kojega je za nadbiskupa posvetio akvilejski patrijarh Valpert (874.900.). Venecija nije trpjela premoć hrv. vladara na Jadranu, pa je stalno činila međunarodne diplomatske spletke kod Bizanta, Franaka i pape. 880.god. u doba dužda Ursa Patricijaka obnovila neki stari ugovor s franačkim carem protiv hrv. vladara. Novi dužd Petar Kandijano poslao je brodovlje u hrvatske vode koje se moralo vratiti bez ikakvog uspjeha. Nakon toga u 8.mjesecu 887.god. zaplovio je sam dužd s novim brodovljem prema hrv. obali. Uspio je doploviti do županijskog grada Makra, gdje je u jednoj bitci potukao Neretvane, ali ubrzo nakon toga, u okršaju koji se zbio 18. rujna 887.god. mletačko je brodovlje bilo poraženo od hrv. mornarice unutar koje su bili i Neretvani. Preživjeli Mlečani pobjegli su glavom bez obzira, ostavivši tijelo poginulog dužda na mjestu pogibije. Andrija Tribun kasnije je našao duždevo tijelo i odnio ga u Veneciju gdje je obavljen pogreb. Od 887. pa sve do 948.god. mletačke kronike ne bilježe sukobe s Hrvatima, što znači da je ponuđen mir hrv. vladaru uz obvezu plačanja danka Hrvatskoj. U prilog tome je podatak kroničara Ivana Đakona koji bilježi da je dužd Petar Orseolo 1000.god. oslobodio žitelje tj. Mlečane od tlačenja Hrvata i zabranio da se Hrvatima plaća danak.

10

Kako se kasnije može vidjeti u Hrvatskoj su oko 1000. god. Doista vladale smutnje na vladarskom dvoru. Nakon makarske pobjede hrv. brodovi su plovili i do Venecije. Kroz to razdoblje hrvatski su primorski vladari međunarodni diplomatski vojno toliko ojačali da se njihova vlast oslanjala na same zidine gradova bizantske teme. Stoga je realna konstatacija da su čim bi izišli iz svojih zidina, odmah su upali na hrv. teritorij. Branimira je nasljedio najmlađi Trpimirov sin Muncimir (892.-910.) a bio je otac kasnijeg kralja Tomislava. Jedan od prvih sazvanih Muncimirovih međunarodnih diplomatskih poteza jest izdavanje isprave splitskom nadbiskupu 892.god. iz koje saznajemo da na dvoru ima više župana i da u sporovima nastupa kao sudac. Tako ga u istoj toj ispravi vidimo pred crkvom sv. Marte u Biaćima, kako sudi u sporovima između ninskog biskupa Aldafreda i splitskog nadbiskupa Petra jednog imenjaka i jednog od nasljednika onoga Petra koje mu je Trpimir darovao posjed u Putalju da sudi poradi posjeda za koji se vodila parnica u kojoj su se parničili navedeni ninski i splitski biskup. Do toga spora je došlo zbog toga što je splitski nadbiskup u vrijeme crkvenog raskola kao bizantski podanik pristao uz Bizant, a ninski je biskup ostao uz Rim. Budući da su se posjedi splitskog nadbiskupa nalazili na hrv. teritoriju jer su dobiveni od hrv. vladara koji je pristao uz Rim, zato su posjedi morali pripasti hrv. vrhovnom crkvenom vladaru tj. ninskom biskupu. Međutim, smrću raskolnika Focija crkvene su se prilike smirile pa je splitski nadbiskup počeo tražiti izgubljene posjede. Hrvatski vladar Muncimir donese presudu u korist splitskog nadbiskupa na štetu ninskog biskupa. Završnica te isprave glasi: „na sutrašnji dan 29.9. ja često spominjani vladar došao sam u grad Split položiti na posvećeni oltar sv. Dujma svojom rukom ispravu, darovnicu i ostale darove koje sam pribavio, te davši tu darovnicu crkvi sv.Dujma, vratih se.“ U vrijeme Muncimira u Raškoj su bjesnile borbe za prijestolje među braćom. Petar Vojniković pobjegao je U Hrvatsku Muncimiru, čijom je pomoći zarobivši i oslijepivši svoga rođaka Branu, Muncimirovom pomoću vratio u Rašku na prijestolje. Solidan međunarodni diplomatski

status Muncimira i njegovih prethodnika

pribavio je Tomislavu (910.-930.) titulu hrv. kralja bar prema titulaturi papinske kancelarije koja u tim titulama griješi rijetko. Tomislav je od svoga prethodnika naslijedio uređenu državu čime je imao mogučnosti razviti međunarodnu diplomatsku aktivnost. 11

Na početku svoje vlasti Tomislav je pozornost usmjerio na sjever gdje je propala Velikomoravska država, a Mađari se naselili u srednje Podunavlje. Tomislavu je poslano poslanstvo diplomata posavskih Hrvata na čije je molbe suzbio navale Mađara. Na drugoj strani, u višegodišnjem sukobu bugarskog cara Simeona s Bizantom i podvrgavanju Raške pod Bugare čiji je knez Petar Vojniković bio štićenik hrv. vladara te u sukobu carigradskog patrijarha s Rimom i oko jurisdikcije nad Dalmacijom, hrvatska diplomacija na čelu s Tomislavom je postigla vidan uspjeh. Naime, 923.god. carigradski patrijarh Nikola posebnim pismom moli papu Ivana X. da pošalje legate u Carigrad da ponovno uspostave veze među istočnom i zapadnom crkvom. Rezultati tih događanja bila su odreknuće od jurisdikcije i to po već koji put, nime odreknuće carigradskog patrijarha nad dalmatinskim gradovima i otocima u korist Rima

i njihova predaja od strane cara Romana na upravu, obranu hrv. vladaru

Tomislavu, kojemu je bila i dodijeljena i titula carskog prokonzula. Isti naslov bizantski car je i priznao zahumskom knezu Mihovilu Viševiću. Tako konačno dalmatinski gradovi i otoci trajno dođoše u krilo Rimske crkve a u političkom pogledu u užu svezu s državom hrv. vladara. Time je bizantski car u osobi hrv. vladara Tomislava osigurao sebi zaleđe da bi se lakše mogao obračunati s bugarskim carem Simeonom(893.-927.). Nedugo zatim planuo je ustanak tijekom kojeg se Raška odcijepila od Bugarske, ali to nije dugo potrajalo jer u proljeće 924.god. Bugari ponovno poraze Srbe i postave im za kneza svog štičenika Časlava Klonimirovića, dok Zaharija s mnogim odličnicima pobjegne u Hrvatsku. Preostale vođe srpske pobune skupa sa knezom Časlavom Bugare odvedoše u ropstvo a sav ostali narod su raselili iz Raške. 924.god. potpuno nestane Raške države čija se večina puka sklonila u Hrvatsku. Stoga je car Simeon krivim okom gledao Tomislava jer je zaštitio Zahariju i njegov narod te je udario na Hrvatsku s velikom vojskom na čelu s Algoboturom, ali u dvije velike bitke Bugari su poraženi. Hrvatski je vladar Tomislav u to doba bio na vrhuncu svoje moći. Njegov suvremenik i kasniji bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu čiji je naslov „O upravljanju carstvom“ bilježi da je Tomislav tada mogao mobilizirati u Hrvatskoj 100.000 pješaka i 60.000 konjanika. Tomislav je na moru imao 10 velikih brodova koje su se nazivali sagene (sagine) a svaki brod je imao po 40 naoružanih 12

mornara i to bez veslača i nadasve imao je Tomislav 100 manjih brodova zvanih Kondure na kojima je bilo po 10-20 oružanih mornara. Stoga bez takve sile i diplomatske vještine Tomislav ne bi mogao ujediniti Panonsku i Primorsku Hrvatsku, odnosno ne bi se mogao oduprijeti Mađarima niti bi pak mogao proširiti svoju vlast na otoke Vis, Brač, Hvar i sklopiti savez s Bizantom od kojeg je vještom diplomacijom dobio Dalmaciju na upravu odnosno njezine gradove Zadar, Trogir i Split, te otoke Osor, Krk i Rab niti bi se bez takve sile mogao oduprijeti veoma jakom bugarskom caru Simeonu i njegovim Bugarima. S takvom diplomacijom i vojnom moći Tomislav se najkasnije do 925. god. okrunio za hrvatskog kralja imajući pri tome zasigurno uzor u bugarskom moćnom vladaru Simeonu i bizantskom admiralu Romanu Lokapenu koji su se okitili carskom krunom. Za diplomatsku aktivnost oko točnog mjesta i osobi koja je krunila Tomislava izvori nisu pouzdani, ali je sigurno da je krunu i ostale kraljevske insignije dobio od rimskog pape, kakav je to bio slučaj i sa bugarskim carem Simeonom i njegovim sinom Petrom. Štoviše papa Ivan X. u svom pismu iz 925. god. Tomislava naziva „rex croatorum“, a poznata je činjenica da rimski pape ne griješe u titulama. U vrijeme Tomislava dalmatinski biskupi ponovno priznaju nad sobom vlast rimskoga pape ili zapadnog patrijarha, ali zauzvrat traže jurisdikciju na području tzv. Kraljevstva. Oko toga se razvila živahna međunarodna diplomatska aktivnost jer je napose splitski nadbiskup tražio metropolitansku vlast kako u dalmatinskim gradovima tako i na području cijele tadašnje Hrvatske, te ukidanje konkurente mu biskupije u Ninu. Tome se zahtjevu odlučno usprotivio ninski biskup Grgur pa stoga diplomatskim putem kralj Tomislav i dalmatinski biskupi traže da papa bude sudac na crkvenom saboru 925. god. u Splitu. U to doba ninski biskup nije pod splitskom metropolijom niti pod akvilejskim patrijarhom nego je izravno pod Svetom Stolicom. Doduše ninski biskup još nije episcopus croatensis biskup svih Hrvata jer taj naslov sa službom nastaje nešto kasnije, niti je u razilaženju hrvatskih i dalmatinski gradova u vrijeme Tomislava i prije bio uzrok rimski obred jer on postoji i u hrvatskim i u dalmatinskim gradovima, niti je uzrok bila vjera, nego politička vlast. Splitski nadbiskup tražio je političku vlast. Na saboru u Splitu 925. god. nazočni su bili kralj Tomislav, knez humljana Mihovil Višević i prije svega biskupi. Na tom se saboru donosi crkveno-politička odluka da se ninski biskup podvrgne splitskom nadbiskupu i što je važno da se ne zaređuju biskupi glagoljaši to znači Hrvati jedino ako nema latinskog svećenstva onda se tek mogu rediti glagoljaši, ali opet uz papino posebno dopuštenje. To je pokazatelj da se hrvatski kraljevski dvor oslanja na latinski kler ali je 13

imao uporište trajno u glagoljašima. Sveta Stolica je imala veliki ugled, što je hrv. vladar nastojao iskoristiti, pa makar žrtvovao glagoljaše. Latinsko svećenstvo je to stanje iskoristilo pa stoga papa potvđuje sve odredbe splitskog sabora 925.god. osim jurisdikcije nad cijelom Hrvatskom. Tome se protivio ninski biskup Grgur koji je bio neposredni papinski podložnik. Sveta Stolica je uvažila prosvjed i odredila da se u Splitu ponovno provede sabor oko 927.-928. na njemu su se uz crkvena rješavala i politička pitanja pa je splitska nadbiskupija zadržala primat u Dalmaciji i Hrvatskoj a ninska je biskupija ukinuta. Pobjeda splitskog nadbiskupa ujedno je i pobjeda i hrv. narodne međunarodne diplomacije tj. međunarodne politike koja je išla za tim da bizantsku Dalmaciju uključi u sastav Hrvatske. Taj će proces ometati Venecija. O prvim nasljednicima kralja Tomislava podaci su u izvorima vrlo škrti. Tomislava je nasljedio kralj Trpimir II. (928.-935.). on je bio vjerojatno Tomislavov mlađi brat ili stričević. Trpimir II. je jedva održavao stečenu međunarodnu poziciju svoga prethodnika Tomislava. Zatim slijedi Krešimir I. koji vlada od 935.-945. i imao je dva sina. Stariji je bio Miroslav koji vlada od 945.-949. a mlađi je bio Mihajlo Krešimir II. koji vlada 949.969. Hrvatsku krunu je prigrabio stariji Miroslav koji je pak trebao dijeliti vlast sa svojim bratom. Iz njihovog se neslaganja rodila pobuna kojom se okoristio Mihajlo Krešimir jer je na čelu njegove strane bio ban Pribina. U to su doba u Hrvatskoj zaredale velike smutnje koje su izazvale građanski rat u kojem je pak poginuo kralj Miroslav i to od ruke bana Pribine. Tada je hrv. kraljevska kruna pripala Mihajlu Krešimiru II. uz kojega je stajao moćni ban Pribina tj. prvi po imenu poznati hrv. ban koji je tada bio vojni zapovjednik u sjevernoj Hrvatskoj točnije rečeno u županijama Lici, Gackoj i Krbavi. Žena Krešimira II. zvala se Jelena a bila je iz plemičkog roda Madijevaca iz Zadra. U doba spomenutog građanskog rata, Hrvatska je izgubila dosta teritorija. Tako je srpski veliki župan Časlav od Hrvatske odcijepio Bosnu a bugarski car Samuel (976.1014.) nakon što je osvojio Srbiju počeo je prodirati i u Hrvatsku. Istodobno su i Mlečani pokušavali zadati odlučni udarac Neretvanima. Međutim kad su se prilike u Hrvatskoj primirile, Krešimir II. nakon smrti srpskog kneza Časlava (umro 960.) stupio je u odlučnu međunarodnu diplomatsku akciju te vratio Bosnu matici Hrvatskoj, a s dalmatinskim gradovima obnovio je dobre odnose. Jednom

14

prilikom kada je došao u ženin rodni kraj Zadar, poklonio je benediktinskom samostanu sv. Krševana selo Diklo. Krešimiru II. se pripisuje i veoma sadržajna isprava iz 950. kojom poklanja zaslužnim i vjernim dvanaestorici Hrvata otok Vranjic (lat. Durana) i još neke posjede i Solinu. Već 970.god. u izvorima se spominje Krešimirov sin Stjepan Držislav (969.997.). On je zapravo prvi hrv. kralj koji nosi titulu rex Chroatie et Dalmatie. Tako nas u svojoj kronici izvješćuje splitski nadđakon Toma. Stjepan Držislav je na hrv. prijestolje došao u doba kad se Bugarskoj i Bizantu zbivaju sudbonosni događaji. Držislav je bio u veoma dobrim diplomatskim odnosima s Bizantom jer mu je pomagao u zajedničkoj borbi protiv bugarskog cara Samuela koji je oko 990. obnovio bugarsko carstvo i osvojivši Drač, Duklju, Trebinje i Zahumlje zaprijetio Hrvatskoj sve do Zadra. Uz Držislava stajao je njegov močni ban (lat. potens banus) Godemir i carski prokonzul zadarski prior Majo iz čije obitelji potječe Držislavova mati Jelena. Ovaj zadarski prior Majo veoma je utjecao na diplomatske odnose Držislava prema Bizantu koji ga je okrunio preko splitskog nadbiskupa za kralja Dalmacije i Hrvatske te ga je tom prilikom bizantski car Bazilije II. imenovao eparhom ili carskim namjesnikom dalm. gradova i oko 990. odlikovao titulom patricija. U to je doba Držislav bio u dobrim odnosima i s Venecijom koja mu je redovito plačala uobičajeni danak koji se zvao solitus cenzus koji je bio dogovoren još u doba Branimira. Međutim, baš u to doba Venecija je u dobrim diplomatskim odnosima s bizantskim carem Samuilom II. i u dobrim je odnosima s vladarom njemačko-rimskog carstva Otona III. pa je u ljeto 996. odlučila preko svoga dužda Petra Orseola uskratiti plačanje uobičajenog danka Hrvatima i Neretvanima. Zbog toga je nakon više od 100 godina došlo do većih međunarodnih sukoba između Hrvatske i Venecije. U to godine 997. umre kralj Držislav koji iza sebe ostavi sinove Svjetislava (997.1000.), Krešimira (1000.-1030.) i Gojslava (1000.-1020.). istodobno je u Hrvatskoj planuo rat među braćom za prijestolje što je veoma odgovaralo Veneciji. Dok su se dvojica braće dogovarala da zajedno vladaju, treći Svjetislav prigrabi sebi svu vlast i kada je hrv. predstavništvo došlo u Mletke po uobičajeni danak, mletački dužd Petar II. Orseolo (991.-1009.) otpremi ih s porugom da će ga sam donijeti hrv. vladaru. I doista na poziv dalm. gradova načelu sa Zadrom čijih su 40 građana zarobili neretvanski gusari, mletački dužd uz pristanak bizantskog cara Bazilija II.na Spasovo 15

19.5.1000.god zaplovi na ratni pohod u Dalmaciju. Počevši od grada i Poreča pa do Dubrovnika i Korčule, duždu se pokore svi gradovi u koje je dospio i obečaju mu vjernost. U Zadar su se došli pokloniti duždu pokornici hrv. kralja Svjetislava ali ih tu oholo odbi. Tom se prilikom mletačkom duždu pokloni i hrv. kraljevski grad Biograd a u Trogiru pred dužda stupi Svjetislavov brat Krešimir zvani Suronja, predavši duždu sina Stjepana za taoca. Po drugim mišljenjima to je bio Svjetislav. Nakon toga pohoda mletački dužd u tadašnjoj svjetskoj diplomaciji izbori titulu dužda Dalmacije a u dalm. gradovima bi obnovljena bizantska vlast. Tada su se u Hrvatskoj pojavila dva kralja. Naime, Krešimir III. Suronja (1000.-1030.) i Gojslav (1000.-1020.) dok Svjetislavu više nema spomena. Kralj Krešimir III. Suronja u početku je priznavao i podržavao dobre diplomatske odnose s duždom Petrom Orseolom i bizantskim carem Bazilijem II. koji je upravo tih godina imao uspjeha u ratu protiv bugarskog cara Samuela. Oko godine 1008. Krešimirov sin Stjepan koji se kao taoc odgajao u Veneciji, oženi duždevu kći Hicelu. Nešto kasnije, sin i nasljednik dužda Oton, oženi se sestrom prvog mađarskog kralja Stjepana I. (997.-1038.) (poslije proglašen svetim). Tom je ženidbom došlo do neposrednih rodbinskih veza hrv. kraljevske loze s kućom Arpadovića. Nakon smrti dužda Petra II. Orseola 1009.god. , nema više izvora koji bi govorili kakvi su bili odnosi između njegova sina, nasljednika Otona Orseola i hrv. kralja Krešimira III. ti su diplomatski odnosi oko 1018. zasigurno bili poremećeni što ukazuje na činjenicu da je Krešimir III. namjeravao obnoviti diplomatske odnose i vlast u dalm. gradovima kakvi su odnosi bili u doba oca mu Stjepana Držislava. U tom nastojanju ga je ometala jaka romanska stranka koja se obratila Veneciji za pomoć. Tako je u ljeto 1018. zaplovilo brodovlje dužda Orseola prema hrv. obali i porazilo Krešimirovu mornaricu. Razlog tomu brzom porazu izgleda treba tražiti u zbivanjima između Bizanta i Bugarske. Upravo je tih godina Bizant skršio moć Bugara, pa su hrv. kraljevi krešimir III. i Gojslav pohitili caru Baziliju izraziti privrženost, znajući dobro da je Bizant uvijek držao da i Hrvatska pripada tome carstvu. Bazilije ih doista primi blagonaklono te ih uz poklone 1018. odlikova dvordkom titulom patricija. To su zadnje vijesti o međunarodnoj diplomatskoj aktivnosti kralja Gojslava koji nakon toga 1020. preminu.

16

Izgleda da se tih godina ako se to nije zbilo već 1000.god, Neretvanska oblast potpuno pridružila hrv. kraljevstvu, otada postala kroz sva kasnija stoljeća sastavni dio Hrvatske. Kačići kao najveće pleme te oblasti bili su uvršteni u hrv. plemičke rodove. Također u to doba 1024. izbije pobuna protiv diždevske obitelji Orseolo, to je nagnalo dužda Otona, brata mu Ursa, akvilejskog patrijarha sa sjedištem u Gradežu u bijeg u Istru. Izgleda da je hrv. kralj Krešimir III. iskoristio tu priliku i pokušao zauzeti dalm. gradove što je ponukalo bizantskog cara Bazilija na slanje langobardskog kapetana Bazilija Bojoana u Hrvatsku koji kako nas izvješćuju južnotalijanski ljetopisi godine 1024. zarobili ženu Krešimira i pod stražom svoga sina posla je preko Barija u Carigrad. Daljnja sudbina te kraljice nepoznatog imena nije nam znana ali je svakako te godine ponovno uspostavljena banska vlast u bizantskoj Dalmaciji koju je kao i prije vršio carski strateg ili prokonzul ili zadarski prior. Sljedeće godine umire bizantski car Bazilije II, a nasljedi ga starac brat mu Konstantin VIII. Tada se slabljene bizantske vlasti počinje osjećati i u Dalmaciji. Oko 1026. u Hrvatsku, vraća se na očev dvor hrv. kraljević Stjepan, muž Hicele Orseolo koji po svoj prilici

postaje očev suvladar. Njegov je povratak jačao

diplomatske odnose između rođaka prognanih potomaka Petra II. Orseola u prvom redu između hrv. i mađarskog dvora na koji se bio sklonio sin Petar kao sin sestre mađarskog kralja Stjepana I. Tako oko 1027. mađarski kralj Stjepan I. šalje pomoć svoje vojske u Hrvatsku koja skupa s hrv. vojskom opsjeda dalmatinske gradove. Tom su prilikom Split i Trogir priznali vlast hrv. kralja. Oko godine 1033.-1036. zadarski gradski prior je Grgur, sin Madijev. Njegov brat Dobronja je zadarski gradski tribun između 1034.-1036. Njemu i ocu mu Madiju hrv. kralj Krešimir III. je nekoć darovao kraljevsku zemlju Točinja u blizini Zadra. Upravo taj Madije bio je rođak hrv. kralja Krešimira III. i to po ženskoj lozi, tj. Krešimirov otac Stjepan Držislav ili djed Mihajlo Krešimir II. oženio se iz roda Madijevaca. Tog rođaka Dobronju hrv. je kraljevski dvor poslao na diploatsku misiju u Carigrad da brani hrv. vlast protiv Orseola odnosno da opravada napad hrv. i mađarske vojske na dalmatinske gradove. Izgleda je Dobronja prvi put imao uspjeha na bizantskom dvoru, ali mu to nije pošlo za rukom, i drugi put kada na hrv. prijestolju više nema Krešimira III. Nakon Krešimira III. vlast u Hrvatskoj potpuno preuzima njegov sin Stjepan (1030.-1058.), a bio je oženjen Hicelom Orseolo. Stjepan I. je nastavio očevu politiku 17

pridobivanja dalmatinskih gradova. U tome je i uspio zahvaljujući dobrim diplomatskim odnosima s Bizantom što mu je omogućilo tako duže razdoblje vladavine Hrvatskom u njgovo doba, a možda i prije, na hrv. vladarskom dvoru boravi episcopus chroatensis (biskup Hrvata), i to pristankom splitskog nadbiskupa Pavla. Prvo poznato ime s takvom službom jest Marko oko 1042.god. dakle upravo u doba kraljevanja Stjepana I. Stjepana I. nasljedi njegov sin, slavni Petar Krešimir IV. (1058.-1074.) a bio je unuk Krešimira III. pojedini povjesničari Petra Krešimira IV. Smatraju najvećim hrv. kraljem. I doista od svih hrv. narodnih vladara najviše je sačuvano isprava upravo iz doba kancelarije Petra Krešimira IV. Njegovo stolno mjesto bio je Biograd kod Zadra u kojoj je po svoj prilici i krunjen. Za njegove vlasti Biograd je imao građanstvo, priora grada i svoga biskupa. Između

ostalog

poznat

je

Krešimirov

diplomatski

potez

osnivanja

benediktinskog samostana sv. Ivana Evanđeliste kojega je ujedno bogato obdario posjedima. Prilikom nadograđivanja toga samostana 1060.god. u nazočnosti svojih velmoža, zatim dvorskih časnika i papinskog legata Majnarda, Krešimir IV. je darovao tome samostanu otok Žirje, posjed Rogovo i ujedno samostan oslobodio svih poreza i podložnosti svjetovnoj vlasti. Između 13 sačuvanih isprava Petra Krešimira IV. osobito se ističe isprava izdana u Rimu 1066/67 kojom potvrđuje posjede samostanu sv. Krševana posjed u Diklu, koje je prije poklonio njegov djed i isprava također izdana u Ninu 1069. kojom istom samostanu poklanja otok Maun. U intitulaciji kralja Hrvatske i Dalmacije u spomenutoj ispravi sadržan je rezultat njegove uspješne diplomacije u inozemstvu. On naime u uspravi kaže da je svemogući Bog rasprostranio njegovo kraljevstvo na kopnu i na moru. Doista, za vladavine Petra Krešimira IV. u sastavu hrv. države su i Neretvanska oblast i cijela Bosna, a Hum je stalno u sastavu. Izvori nam kazuju kako je taj vladar sa svojom pratnjom putovao po svome kraljevstvu, dijelio pravdu i vladao u slozi sa svojim velmožama. Tako ga 1060.god. vidimo na čelu u Biogradu kako prima diplomatsko predstavništvo pape Nikole II. na čelu s legatom, spomenutim Majnardom koje poslanstvo prosljeđuje putem do Splita gdje se održavao crkveni sabor. U vrijeme Krešimira IV. pada klinijevski pokret u crkvi kojim je glavni pokretač bio opat Hildebrand kasniji papa Grgur VII. (1073.-1085.). Probuditelj crkvenih reformi u Hrvatskoj bio je tada splitski nadbiskup Lovre (1061.-1090.), 18

duhovni otac Petra Krešimira IV. kako to sam kralj za sebe kaže u sačuvanim izvorima. Pred sam kraj vlasti Petra Krešimira IV. međunarodna hrv. vladarska diplomacija kroz jedno kraće razdoblje dolazi u krizu. Razloge tomu po svoj prilici treba tražiti u krivoj prosudbi tadašnjih političkih zbivanja, odnosno svrstavanja na krivu stranu. Posljedica toga je nazočnost Normana u vodama hrv. obale Jadrana. Kraj se te krize počeo nazirati dolaskom na hrv. prijestolje Dmitra Zvonimira (1075.-1089.). Njegovom izboru i krunjenju za kralja prethodila je živa i svestrana diplomatska aktivnost. Krunjenje je obavljeno u Solinu u nazočnosti klera, plemstva i puka. Zvonimir je proklamacijom bio izabran za kralja, a obred krunjenja obavio je legat pape Grgura VII. Gebizon, uz asistenciju fosonbronskog biskupa Fulkana kod drugog predstavnika Sv. Stolice te hrv. višeg klera. U ispravi o svome krunjenju 1075. Zvonimir obećava papi između ostalog vjernost, svake godineplačati 200 zlatnih romanata te papinskim poslanicima samostan sv. Petra u Vrani kako bi imali gdje stanovati kada dođu u Hrvatsku. Zvonimirova se diplomatska aktivnost očitovala prema vanjskim čimbenicima i u doba održavanja crkvenog sabora u Ninu 1079/1080 u središtu obnovljene biskupije na kojem je saboru bio nazočan portuanski nadbiskup u svojstvu papinskog legata. Taj sabor imao je cilj zabraniti laičku investituru tj. podjelu crkvenih službi od strane vladara i svjetovnih velmoža. U Hrvatskoj toga nije bilo pa se ta zabrana više ticala srednje i zapadne Europe. Na istom je ninskom saboru izrečena presuda protiv bribirskog župana Strezinje, koji je htio oteti neke posjede biogradskom samostanu. Također i prema splitskom nadbiskupu Lovri, Zvonimir je imao živu diplomatsku aktivnost. Zvonimir je suvremenik međunarodne diplomatske aktivnosti i borbe između pape Grgura VII. i njemačkog cara Henrika IV. U tim je događajima Zvonimir stao na stranu pape što ga je kasnije koštalo možda čak i glave, a njegovo kraljevstvo je dobilo drugu dinastiju. Svoju vladarsku diplomaciju Zvonimir provodi po uzoru na zapadne vladare. Uz njega je na dvoru hrv. biskup koji nosi taj naslov još u doba njegovih prethodnika. Uz mnoge velmože u Zvonimirovu su diplomatsku aktivnost uključeni i neretvanski knezovi koji se kao svjedoci nalaze u ispravama izdanim u hrv. prijestolnicama Biogradu, Kninu i Solinu. Papa Grgur VII. ide Zvonimiru na ruku u borbi protiv Vecelina 1079., a papa njemu u diplomatskoj aktivnosti u borbi protiv Bizanta i Mlečana. 19

Dmitar Zvonimir jest zadnji veliki vladar iz hrv. dinastije. Suvremeni nam izvori kazuju da je bio veliki vladar ali ne govore kakvom je smrću umro, a tek kasniji izvori propovjedaju da ga je njegova diplomatska i politička usmjerenost koštala nasilne smrti nakon koje su u Hrvatskoj nastale trzavice i smutnje. Zvonimira nasljedi boležljivi kralj Stjepan II. (1089.-1090.). Stjepan II. je vladao kratko a nakon njegove smrti naglo ojača stranka Zvonimirove udovice Jelene Lijepe koja je ponudila krunu svome bratu Ladislavu. Smrću posljednjeg hrv. kralja narodne krvi po imenu Petra, nismo sigurni jeli se prezivao

Kačić, Snačić ili Svačić (1093.-1097.), njegovom smrću nestaje i

međunarodne diplomacije hrvatskih narodnih vladara. Unijom između Hrvatske i Mađarske 1102. hrvatska diplomatska aktivnost poprima skroz drukčiji tijek.

20