Erich Zollner Povijest Austrije

Erich Zöllner Therese Schüssel

Povijest Austrije

Sadrţaj

AUSTRIJA U TRAJANJIMA: Erich Zöllner i njegovo djelo (dr. Drago Roksandić) AUSTRIJA U PRAPOVIJESNOME (PRETHISTORIJSKOM) DOBU Poĉetci stalnog obitavanja (starije i mlaĊe kameno doba) Bronĉano doba Ţeljezno doba

1 1 3 5

AUSTRIJA U VRIJEME RIMLJANA (AUSTRIA ROMANA) (15. st. pr. K. - kraj 5. st.) 11 Osvajanje, osiguravanje i upravljanje dunavskim provincijama 11 Privreda i društvo 13 Rimska kultura 16 Austria Romana u pogibelji i njezin preustroj 18 Kasnoantiĉko kršćanstvo 20 Kraj rimske vlasti 24 AUSTRIJA OD 6. DO 10. STOLJEĆA Bavarci 28 Avari i Slaveni Djelomiĉan opstanak rimske kulture Irsko-škotska i anglosaska misija (7. i 8. st.) Vlast Karolinga Kraj karolinške vlasti - maĊarski ratovi

28

DOBA BABENBERGOVACA 976. do 1246. Markgrofovi Vojvode

37 37 44

POLITIĈKA POVIJEST AUSTRIJSKIH ALPSKIH ZEMALJA U VISOKOMU SREDNJEM VIJEKU Štajerska Koruška Salzburg Tirol Vorarlberg Austrija i alpske zemlje

52 52 54 56 58 59 60

PROCES NASELJAVANJA U VISOKOMU SREDNJEM VIJEKU

64

29 30 31 32 34

GOSPODARSKI ŢIVOT U VISOKOMU SREDNJEM VIJEKU

68

CRKVENA I DVORSKA KULTURA Kulturna ostvarenja Crkve Dvorska kultura Romaniĉka umjetnost

74 74 76 79

POĈETCI HABSBURGOVACA UAUSTRIJI Borba za babenberšku baštinu Rudolf Habsburški i Otokar Uspostava habsburške dinastiĉke vlasti u Austriji Razvoj i izgradnja »austrijskog posjeda« (Herrschaft zu Österreich) Rudolf IV. i osvajanje Tirola

82 82 84 86 88 91

RAZDOBLJE PODJELE IZMEĐU HABSBURGOVACA - PRVI ZEMALJSKI SABORI Podjela u Neubergu - Albrecht III. i Leopold III. Prvo sazivanje zemaljskih sabora Podjela iz 1411. i sukobi meĊu braćom Vojvoda Fridrik 1V. Tirolski Razdoblje Albrechta V. (II.)

95 95 97 98 99 100

KRIZA I USPONAUSTRIJE Razdoblje austrijskih nemira pod Fridrikom III. Austrija u sukobu sa Zapadom i Istokom

103 103 107

OD SREDNJEG DO NOVOG VIJEKA Politika Maksimilijana I. prema Istoku i Zapadu Maksimilijanove reforme - nova ĉinovniĉka drţava u Austriji Maksimilijanova osobnost Sporazumi u Wormsu i Bruxellesu Poĉetci Ferdinanda I. u Austriji (1521.-1526.)

111 111 113 115 115 116

PROCES NASELJAVANJA U KASNOMU SREDNJEM VIJEKU

120

GOSPODARSKI ŢIVOT U KASNOMU SREDNJEM VIJEKU Poljoprivreda i pravni poloţaj seljaka Rudarstvo Privredna struktura kasnosrednjovjekovnoga grada Trgovina

123 123 125 126 127

DUHOVNA KULTURA U KASNOMU SREDNJEM VIJEKU Školstvo Knjiţevnost i pjesništvo - Austrijski humanizam Umjetnost u kasnomu Srednjem vijeku Glazba

130 130 131 133 134

REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA Upravna reforma Ferdinanda I. Ugarsko pitanje i prvi turski ratovi Prodor protestantizma u austrijske zemlje Podjela austrijskih nasljednih zemalja izmeĊu sinova Ferdinanda I. Car Maksimilijan II. (1564.-1576.) Vjerski sukob u Tirolu i Unutrašnjoj Austriji Katoliĉka reforma i protureformacija »Razdor meĊu braćom u Habsburgu«

136 136 137 138 140 142 143 144 146

RAZDOBLJE TRIDESETOGODIŠNJEG RATA Car Matijaš i dogaĊaji koji su prethodili Tridesetogodišnjem ratu Tridesetogodišnji rat Westfalski mir i Austrija

149 149 150 155

PROCES NASELJAVANJA 1 STANOVNIŠTVO U RAZDOBLJU REFORMACIJE I TRIDESETOGODIŠNJEG RATA

157

GOSPODARSKI ŢIVOT U RAZDOBLJU »RANOG KAPITALIZMA« 160 KULTURA U VRIJEME REFORMACIJE I TRIDESETOGODIŠNJEG RATA 165 AUSTRIJA POSTAJE VELESILA - DVORSKI APSOLUTIZAM Poĉetak rata na dvjema frontama pod Leopoldom I. Prvi turski rat - Borba za Ugarsku Turska godina 1683. i austrijski protunapad Borba s Francuskom na zapadu Rat za španjolsko naslijeĊe (1701.-1714.) Zadnji Habsburgovci i pitanje ureĊivanja nasljedstva Poloţaj Austrije za cara Karla VI. (1711.-1740.) STANOVNIŠTVO I NASELJA U VREMENU OD GODINE 1648. DO 1740. GOSPODARSKI ŢIVOT I GOSPODARSKA POLITIKA U ZNAKU MERKANTILIZMA

170 170 171 172 175 176 180 181 186

188 192

KULTURA U VRIJEME BAROKA Škole i znanost Umjetnost baroka (graditeljstvo, slikarstvo i kiparstvo) Kazalište, glazba i pjesništvo u doba baroka

192 193 197

DOBA MARIJE TEREZIJE, JOSIPA II. I LEPOLDA II. PROSVIJEĆENIAPSOLUTIZAM (1740.-1792.) Rat za nasljedstvo u Austriji i oba šleska rata Promjene u austrijskoj vanjskoj politici - Sedmogodišnji rat Reforme Marije Terezije Osvajanje novih podruĉja za vrijeme Marije Terezije Desetljeće Josipa II. Jozefinistiĉke ideje i reforme Uĉvršćivanje Austrije za vladavine Leopolda II. (1790.-1792.) Privredni i kulturni ţivot

200 200 202 205 206 208 209 212 213

BORBA PROTIV REVOLUCIONARNE FRANCUSKE Prva tri koalicijska rata - Kraj »Svetoga Rimskog Carsrva« (1792.-1806.) Godina 1809. i borba Tirola za slobodu Od poraza do uspona. Austrija izmeĊu Francuske i Rusije Beĉki kongres

220 220 224 226 228

RAZDOBLJE OD GODINE 1815. DO 1848. Intervencijska politika »Svete alijanse« i »Metternichov sustav« Ferdinand I. (1835.-1848.) - Narodi u predveĉerje revolucije Revolucionarna godina 1848.

232 232 234 235

GOSPODARSKI I KULTURNI ŽIVOT U RAZDOBLJU OD GODINE 1792. DO 1848. 240 Poljoprivreda, industrijalizacija, trgovina i promet 240 Obrazovanje i znanost 243 Pjesništvo i kazalište, glazba i likovne umjetnosti 245 DOBA FRANJEJOSIPA I. DO IZBIJANJA PRVOGA SVJETSKOG RATA, 1848.-1914. Reakcija na dogaĊaje iz godine 1848. Od Solferina do Königgrätza (Kraljiĉin Gradac) Austrijsko-maĊarska nagodba Era liberalizma Savezna politika - Vlada grofa Eduarda Taaffea Politiĉka kriza i borbe meĊu nacionalnostima (1894.-1914.)

250 250 253 257 258 262 263

PRIVREDA I KULTURA U DOBA FRANJEJOSIPA I. Fluktuacija stanovništva Poljodjelstvo Industrija Promet, trgovina, novĉarski i kreditni poslovi Školstvo i znanost Pjesništvo, kazalište i glazba Likovna umjetnost

270 270 271 272 274 275 276 279

PRVI SVJETSKI RAT I KRAJ MONARHIJE Izbijanje rata Ratne godine 1914.-1916. Znaĉajna godina 1917. Propast i kraj Monarhije

282 282 284 288 289

OD PRVE DO DRUGE REPUBLIKE (1918.-1988.) Poĉetci Republike - Mirovni sporazum u St. Germainu Poslijeratno vrijeme do krize u godini 1927. Socijalna politika prve Republike i njezina postignuća Slabljenje demokracije u Austriji Raspuštanje Parlamenta - Staleška drţava Austrija u Trećem Reichu - Drugi svjetski rat Ponovno uspostavljanje Republike Austrije Koalicije i jednostranaĉke vlade (1955.-1994.)

293 293 295 297 298 300 305 309 315

PRIVREDNI I KULTURNI RAZVOJ OD GODINE 1918. Stanovništvo Privredni razvoj Republike Kulturni razvoj

327 327 328 333

Tabela Habsburgovaca

339

Kazalo

341

AUSTRIJA U TRAJANJIMA:

Erich Zöllner i njegovo djelo S ovim izdanjem Povijesti Austrije u biblioteci »Homines, tempora, loci« nakladniĉkog poduzeća »Barbat«, hrvatska kultura dobiva prvu, znanstvenopopularno pisanu, sintezu austrijske povijesti. Time se u nas udovoljava uistinu prešnoj potrebi da se osigura pouzdaniji uvid u povijest bliske zemlje, inaĉe tako usko isprepletenu s hrvatskom i toliko vaţnu za razumijevanje europske povijesti. Ovom se knjigom nesumnjivo na nov naĉin ulazi u inaĉe dugotrajni hrvatsko-austrijski historiografski i kulturni dijalog, koji će i ubuduće pretpostavljati mnogo bolja meĊusobna poznavanja, a time neizbjeţno i nove prijevode na oba jezika. Bilo je tome uistinu krajnje vrijeme. Prošle godine Republika Austrija proslavila je svoje Tisućljeće. S prvim studenim bilo se navršilo 1.000 godina otkako je jednom poveljom cara Ota III. iz 996. godine Freisinškoj biskupiji bio dodijeljen posjed »u kraju, koji se puĉkim jezikom /zove/ Ostarrichi...« (in regione vulgari vocabulo Ostarrichi...). Ova je povijest Austrije takoĊer posvećena tome jubileju. Knjiga je ustvari prijevod austrijskog izvornika djela Das Werden Österreichs. Ein Arbeitsbuch für österreichische Geschichte Ericha Zöllnera i Therese Schüssel, prema njegovu »posebnom«, posljednjem izdanju (Wien: Tosa Verlag, 1995.). Njegova je izvorna osnova u prestiţnoj sintezi Geschichte Osterreichs nedavno preminulog austrijskog povjesniĉara Ericha Zöllnera (Beĉ, 25. lipnja 1916. - Beĉ, 11. prosinca 1996.). Koliko je pak »Geschichte Österreichs« vaţna u suvremenoj austrijskoj historiografiji, vjerojatno dovoljno sugestivno svjedoĉi već samo to što je od 1961. do 1990. godine tiskana u osam izdanja, isto kao i ova njezina znanstvena popularizacija, koja strukturalno i interpretacijski slijedi svoj predloţak. Kako je izvorno Zöllnerovo djelo prevelik izdavaĉki izazov u nas, a i manje bi bilo primjereno koncepciji navedene biblioteke, nakladniĉko poduzeće »Barbat« odluĉilo se prevesti njegovu znanstvenu popularizaciju, koja je i u Austriji inaĉe u širokoj uporabi. U svome nastojanju »Barbat« je naišao na puno razumijevanje i s hrvatske i s austrijske strane. S hrvatske strane ovo izdanje je potpomoglo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, a sa austrijske Austrijski kulturni institut u Zagrebu. Najljepše im se i jednima i drugima zahvaljujemo. Prijevod ovoga djela rad je dviju vrijednih mladih prevoditeljica, Ane Vlatke Dujić i Sonje Ledinĉić, naobrazbom obje povjesniĉarke i germanistice, kojima su svojim korisnim savjetima u razrješavanju niza struĉnih, prevodilaĉkih problema, pored ostalih, savjetima pomogli profesorice i profesori Filozofskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Nives MajnarićPandţić, doc. dr. Bruna Kuntić-Makvić i doc. dr. Neven Budak. Isto tako im se najljepše zahvaljujemo. U radu na ovome prijevodu pomagala je i gospoĊa Imtraud Akrap, kojoj takoĊer zahvaljujemo. Nije bilo nimalo jednostavno izlaziti na kraj s brojnim terminološkim teškoćama, koje su, pored ostaloga, posljedica ĉinjenice da u nas još uvijek teško da moţe biti govora o ustaljenom, profesionalnom historiografskom prevodilaštvu s njemaĉkoga na hrvatski jezik, iako je broj odliĉnih prevodilaca s njemaĉkog jezika, ne samo knjiţevnih, inaĉe uistinu impresivan. Oĉigledno je da zbiljske specijalizacije i na ovom podruĉju tek slijede. Vjerujemo da je i ova knjiga doprinos upravo u tom smislu.

Austrijski izvornik ovoga djela je naslovljen Das Werden Osterreichs. Njemaĉka glagolska imenica »das Werden« u ovom je sluĉaju teţe struĉno prevodiva na hrvatski. Prema uobiĉajenom izrazu »Das ist noch im Werden«, što bi znaĉilo »to (ta stvar) je još u razvitku« (da ovom prilikom ne idemo dalje od standardnoga Hurmova rjeĉnika), moglo bi se pomisliti da bi prijevod izvornog izraza s »Razvitak Austrije« trebao biti dobro rješenje. »Genetiĉki« je intonirano i tumaĉenje znaĉenja u Wahrigu: »Entstehen, Anfang, Entwicklung«, ali i figurativno »Bildung, Ausbildung, Heranwachsen«. MeĊutim, kako je sam glagol, kao što je dobro poznato, uobiĉajeno prevesti s »bivati, postati, nasta(ja)ti«, odnosno, »entstehen, sich entwickeln, wandeln (zu)«, ali i »geschehen«, oĉito je da će današnji povjesniĉar, koji je nerijetko sumnjiĉav prema linearnom, kronološkom shvaćanju vremena u povijesti, oklijevati upotrijebiti pojednostavljeni pojam »razvitak«. Otuda je ovom prigodom Povijest Austrije vjerojatno rješenje koje ukljuĉuje najmanje nesporazuma, iako nesumnjivo nije neupitan prijevod izvorno upotrijebljenog pojma. U razrješavanju ovakovih nedoumica nije uvijek bilo moguće posegnuti za samim pišĉevim radovima. Erich Zöllner je i u ovome djelu, koje se od izdanja do izdanja u tridesetak godina pojavljivalo s manje ili više izmjena i dopuna, dosta toga promijenio, što je bez većih teškoća uoĉljivo usporedbom prvog i zadnjeg izdanja bilo sinteze bilo njezine znanstvene popularizacije. On je i sam, ĉitavim svojim opusom, bio u kontinuiranu dijalogu s novim spoznajama i novim pristupima i u austrijskoj i u europskoj historiografiji. Izuzetno je poticajno pratiti te promjene samo na primjeru izdanja njegovih sinteza, kao i spremnost s kojom se suoĉavao s nuţnošću promjena. Nasuprot još uvijek vrlo raširenu uvjerenju mnogih povjesniĉara da su u svome radu prije svega duţni suoĉavati se sa samima sobom, uistinu imponira širina profesionalnih konzultacija u koje je Erich Zöllner redovito ulazio, a da bi promjene za koje se trebao odluĉiti bile što egzaktnije osmišljene. Dakako, njegove konzultacije su voĊene meĊu struĉnjacima na svim podruĉjima istraţivanja, u ĉitavu luku austrijskog povijesnog iskustva od prapovijesti do naših dana. Saţeti takvo dijaloško iskustvo u jednome ljudskom vijeku nesumnjivo znaĉi mnogošto shvatiti o tome što znaĉe »povijest« i »mišljenje o povijesti«, u kakvim su sve odnosima »bivanje« i »postajanje« te koliko spoznajnih teškoća moţe imati bilo tko tko u kronološki neupitno projiciranom redukcionizmu svoje povijesne svijesti jednostavno ne shvaća što se uistinu dešava u zajednici koje je kao jedinka nerazluĉiv dio. U tom je smislu Erich Zöllner uistinu ĉovjek s razmeĊa epoha. Dakle, da se ne bismo krivo razumjeli kada je rijeĉ o ovome austrijskom povjesniĉaru! Nije on bio profesionalni povjesniĉar prije svega strasno »opsjednut« inovacijama. Prije bi se moglo reći da je bio strasno predan tradicijski osmišljenoj asimilaciji inovacija, nastojeći kao povjesniĉar uvijek s mjerom biti i »konzervativan« i »progresivan«. Koliko je kada u tome uopće mogao biti dosljedan i uvjerljiv, hrvatski će ĉitatelj nerijetko sam moći uoĉiti paţljivijim ĉitanjem ovoga djela. Znanstvenom popularizacijom i vrline i mane takva pristupa nesumnjivo se još lakše prepoznaju! Prepoznavanje će biti tim lakše, što u ĉitavu ovome njegovu djelu jedva da ima govora o pitanju koje na neki naĉin ne bi imalo svoj smisao i u hrvatskoj povijesti. MeĊutim, bio bi to istodobno i vrlo pojednostavljen pristup opusu povjesniĉara koji je ĉitav svoj radni vijek bio istraţivaĉki radoznao i djelatan te u stalnom nastojanju da svoje spozanje prenese kako svojim studentima tako i profesionalnoj publici razliĉitih struka, ali i ĉitateljstvu

najrazliĉitijih provenijencija. On jest bio akademski povjesniĉar najviše razine, ali istovremeno i vrhunski medijski promicatelj svojih akademskih spoznaja i to prije svega u onome mediju koji mu je izvorno bio najbliţi - knjizi. U Beĉu je bio roĊen, školovan na svim razinama obrazovanja, u njemu je stekao i doktorat (1938.), a i istraţivaĉki je djelovao na Beĉkom sveuĉilištu od 1940. godine te pedagoški od 1947. godine. Dopisni ĉlan Austrijske akademije znanosti postao je 1967. godine, potom dopisni ĉlan Bavarske akademije znanosti (1971.), a redoviti ĉlan Austrijske akademije znanosti 1972. godine, tako da mirno moţemo ustvrditi da je Erich Zöllner uistinu bio svojevrsna »inkarnacija« razvojnih trendova suvremene austrijske historiografije u drugoj polovici 20. stoljeća. (Time je nesumnjivo opravdaniji i reprezentativniji ovaj naš izbor! Time se, istodobno, nimalo ne ţeli jednostrano predoĉiti stvaralaĉku raznovrsnost suvremene austrijske historiografije, već samo ukazati na jednu od njezinih najprepoznatljivijih osobnosti.)

Opus Ericha Zöllnera: traganje za sintezom? Kada je rijeĉ o ovome prijevodu, valja ga pokušati razumjeti prije svega u cjelini pišĉeva opusa, a opus Ericha Zöllnera moguće je pokušati razumjeti i razvrstati na razliĉite naĉine. Zadovoljit ćemo se, ovoga trenutka, znanstvenopopularno najprepoznatljivijom dvojnom podjelom njegovih radova na samostalna djela i ona koja je usmjeravao i kao urednik i kao jedan od suradnika u brojnim skupinama profesionalaca. Izlišno je naglasiti da je njegova bibliografija nesravnjivo iscrpnija od one koju predoĉujemo i da ga navedeni pregled ni izdaleka ne iscrpljuje u njegovu »zanatu povjesniĉara«. Glavna su njegova djela po kronološkome redoslijedu: 1946.: Wien /Beĉ/ 1946.: Die angeblichen Memoiren Metternichs /Toboţnja Metternichova sjećanja/ 1950.: Die politische Stellung der Völker im Frankenreich /Politiĉki poloţaj naroda u Franaĉkoj/ 1961.: Geschichte Österreichs: von den Anfangen bis zur Gegenwart (1. Auflage) /Povijest Austrije od poĉetaka do suvremenosti (1. izdanje)/ 1968.: Das Werden Österreichs: ein Arbeitsbuch für österreichische Geschichte, von E. Z. & Therese Schuessel (2. verbesserte Auflage) /Postanak Austrije. Priruĉnik za austrijsku povijest. 2. poboljšano izdanje/ ca. 1979.: Einführung in das Studium der Geschichte: /nach der Vorlesung von/ /Uvod u studij povijesti. Prema predavanjima Ericha Zöllnera/ 1984.: Probleme und Aufgaben der österreichischen Geschichtsforschung: ausgewählte

Aufsätze (Hrgs. Von Heide Dienst & Gernot Heiss) /Problemi i zadaci austrijskih Povijesnih istraţivanja/ 1988.: Der Österreichbegriff: Formen und Wandlungen in der Geschichte /Pojam Austrije. Oblici i promjene u povijesti/ 1989.: Historikeranekdoten aus Österreich /Anegdote o austrjskim povjesniĉarima/ 1990.: Geschichte Österreichs: von den Anfängen bis zur Gegenwart (8. Auflage) /Povijest Austrije od poĉetaka do suvremenosti, 8. izdanje/ 1995.: Das Werden Österreichs: ein Arbeitsbuch für österreichische Geschichte, von E. Z. & Therese Schuessel (Sonderausgabe) /Postanak Austrije. Priruĉnik za austrijsku povijest. Posebno izdanje/ S druge strane, zbornici znanstvenih radova, u kojima je bio vodeći suradnik i urednik su:

1977.: Diplomatie und Außenpolitik Österreich: 11 Beitriige zu ihrer Geschichte /Dipolmacija i austrijska vanjska politika. Jedanaest priloga za njihovu povijest/ 1978.: Das babenbergische Österreich (976-1246) /Babenberška Austrija (976.-1246.)/ 1979.: Öffentliche Meinung in der Geschichte Österreichs /Javno mnijenje u austrijskoj povijesti/ 1980.: Österreichs Sozialstrukturen in historischer Sicht /Austrijske socijalne strukture s povijesnog stajališta/ 1981.: Revolutionäre Bewegungen in Österreich /Revolucionarni pokreti u Austriji/ 1982.: Die Quellen der Geschichte Österreichs /Vrela za povijest Austrije/ 1983.: Österreich im Zeitalter des aufgeklärtes Absolutismus /Austrija u doba prosvijećenog apsolutizma/ 1984.: Volk, Land und Staat: Landesbewusstsein, Staatsidee und nationale Fragen in der Geschichte Österreichs /Narod, pokrajina i drţava. Pokrajinska svijest, drţavna ideja i nacionalno pitanje u povijesti Austrije/ 1985.: Österreichs Städte und Märkte in ihrer Geschichte /Austrijski gradovi i trgovišta u u svojoj povijesti/ 1985.: Österreichs Erste und Zweite Republik: Kontinuität und Wandel ihrer Strukturen und Probleme /Prva i druga austrijska republika. Kontinuitet i promjena njihovih struktura i problemi/ 1986.: Wellen der Verfolgung in der österreichischen Geschichte /Valovi progona u austrijskoj povijesti/

1988.: Österreich und die Osmanen - Prinz Eugen und seine Zeit /Austrija i Osmanlije - Princ Eugen i njegovo doba/ Velika većina navedenih znanstvenih zbornika, redovito s njegovim izrazito problemski naglašenim uvodima i nerijetko s njegovim prilozima, tiskana je kao izdanje Institut für Österreichkunde (Institut za austrografiju, moglo bi se pokušati prevesti), gdje je djelovao od 1974. do 1985. godine, u godinama svoje vrhunske istraţivaĉke zrelosti. Dovoljno je s jedne strane paţljivo analizirati pomake u tematskim teţištima zbornika koje je ureĊivao, usporediti ta teţišta s onima u inovacijski orijentiranoj europskoj historiografiji, potom, s druge strane, paţljivo išĉitati njegove predgovore te se uţivjeti u strukturu priloga svakoga od zbornika da bi se shvatilo koliku je kreativnu energiju Erich Zöllner ulagao da bi, slijedeći glavne smjerove promjena u europskoj historiografiji, austrijske kreativne potencijale usmjeravao, u multidisciplinarnom smislu, prema istraţivanju onih pitanja koja su bitna za austrijsku historiografiju i kulturu. Od povijesti diplomacije i vanjske politike, preko povijesti babenberške dinastije, ka istraţivanjima povijesti javnoga mnijenja, socijalnih struktura, gradova i trgovišta, do, pred kraj njegova radnog vijeka, ponovo do vojne i politiĉke povijesti (Osmanlije, princ Eugen itd.), ali na bitno drukĉiji naĉin nego što je to bio sluĉaj u godinama poslije 1945. U tom je smislu, sa stajališta suvremenog iskustva hrvatske historiografije i kulture, vrlo koristan primjer upravo spomenutog zbornika, kojeg je uredio pri kraju svoga radnog vijeka, 1988. godine, Österreich und die Osmanen - Prinz Eugen und seine Zeit /Austrija i Osmanlije Princ Eugen i njegovo doba/. Zbornik je nastao s naglašenim jubilarnim poticajima, kao što je i u Austriji inaĉe nerijetko sluĉaj, kada je obiljeţavana tristogodišnjica neuspjele osmanske opsade Beĉa 1683., odnosno poĉetak povlaĉenja Osmanlija i islama iz najvećeg dijela Srednjoistoĉne Europe. MeĊutim, isti jubileji bili su tada isto tako korišteni s uoĉljivim nastojanjem da se kraj 20. stoljeća prepozna kao mogući poĉetak jedne nove kulture dijaloga i komunikacije s islamskim svijetom, napose s Turskom, koji bi bili primjereniji izazovima budućnosti i osobito novom mjestu koje Austrija za samu sebe traţi u svijetu u nastajanju, nego što je to tradicijski steĉeno iskustvo. Erichu Zöllneru, dakako, nije mogao izmaći taj »funkcionalni« vid odnosa suvremenog austrijskog društva prema povijesnom iskustvu. Stoga je u uvodu zbornika naroĉito naglasio da je isti taj dogaĊaj jubilarno uvijek bio vrlo razliĉito shvaćan, npr. u povijesnim obzorjima jedne 1883. godine, kada je dualizirana Habsburška Monarhija bila suoĉena s izazovima ţestokih nacionalnih konflikata ili jedne 1933. godine, kada je austrijska elita jedinu pouzdanu budućnost nove, u samu sebe nesigurne republike, vidjela u kršćanskoj staleškoj drţavi, nasuprot modernim totalitarizmima toga doba, povezujući iskustvo 1933. s iskustvom 1683. godine itd. Erich Zöllner je bio uvjeren da je znanost o povijesti do 1988. godine bila izmakla ideologijskom funkcionalizmu, otvarajući slobodan prostor za oblikovanje mnogobrojnih individualnih imaginarija o 1683. godini (... Spielraum für die eigene Meinungsbildung zu lassen.) Povjesniĉari su u to doba bili pozvani svojom interpretacijom predoĉiti dezideologiziranu »objektivnu sliku dogaĊaja« (... ein objektives Bild der Ereignisse...), usredotoĉujući se na »reprezentativne probleme na kulturnome, vojnom, društvenom i gospodarskom sektoru« (... repräsentative Probleme auf kulturellem, politischem, militärischem, gesellschaftlichem und wirtschaftlichem Sektor...), koja bi mogla biti ishodište mnogobrojnih novih individualnih aproprijacija toga povijesnog iskustva u promijenjenom povijesnom obzorju. Rekli bismo da je Erich Zöllner tada zagovarao jednu drukĉiju, intelektualno mnogo poduzetniju i spoznajno pouzdaniju, znanost o povijesti, ali znanost koja ne bi bila ništa drugo nego jedno niĉim ograniĉeno »skladište

podataka« za najraznovrsnije ljudske potrebe. Nalazeći se vlastitom voljom u procjepu izmeĊu profesionalno shvaćene »objektivne slike dogaĊaja« i svojevrsne, izraz je naš, »upotrebne vrijednosti« iste te »slike«, on se nuţno morao suoĉavati s ne malim brojem teţe rješivih problema struĉne naravi. Bila je to nesumnjivo već u to doba prevladana koncepcija u inovacijski usmjerenoj europskoj historiografiji, ali vrlo produktivna sa stajališta izlaska iz mitskih struktura mišljenja o povijesnom iskustvu, toliko uoĉljivih u srednjoeuropskim prostorima, koji su u biti vrlo mali za toliko velikih nacionalnih samorazumijevanja. To je glavni razlog zašto stalnu potrebu Ericha Zöllnera za mnogo bogatijim »skladištem podataka« valja razumjeti onkraj pojednostavljenih predodţbi o tome što znaĉi recepcija novih historiografskih pristupa s euroameriĉkog Zapada, iako nikada neće biti nevaţno pitanje kako se potrebu za novim spoznajama »zadovoljava«. U svakom sluĉaju, njegov duboko utemeljeni smisao za postavljanje vremenu primjerenih historiografskih pitanja nije ostao bez odziva. Otuda Erichu Zöllneru u tome, kao i u nizu drugih inicijativa, nije bilo teško osigurati mnogobrojnu multidisciplinarnu suradnju, suradnju, koja je nesumnjivo imala ne malog utjecaja na mijenjanje »slike« odreĊenoga doba i otkrivanje raznolikih njegovih novih vidova, - a time stvarati i pretpostavke za jednu drukĉiju historiku.

»Gesamtdarstellungen« Ericha Zöllnera On sam je išao i dalje od toga, sistematizirajući svoje »skladište podataka«, uvijek iznova, ovisno o dalekoseţnosti novih spoznaja, na razliĉite teme iz austrijske povijesti i suoĉavao austrijsku historiografiju i kulturu s temeljnim pitanjem o »cjelini« austrijskog povijesnog iskustva. Na toj su toĉki njegove uredniĉke i sliĉne inicijative bile u savršenu skladu s njegovim kontinuiranim radom na sintezama austrijske povijesti i njihovim znanstvenim popularizacijama. Sve što je on radio bilo je na neki naĉin povezano s njegovom predanošću mišljenju povijesne sinteze. On je sam koristio pojam »Gesamtdarstellung«, tj. pojednostavljeno »cjelovit opis«, »cjelovit prikaz« i sl. U njemaĉkom su jeziku, naime, prema Dudenovu »Der große Wörterbuch der deutschen Sprache«, pojam »Darstellung«, s najprepoznatljivijim znaĉenjskim teţištem na »das Beschreiben, Schildern einer Sache...«, odnosno, pojam »Gesamtdarstellung«, u smislu »vollständige, umfassende Darstellung«, npr. »eines Problems«, ipak dosta daleko od onoga znaĉenja koje se u nas obiĉno pridaje pojmu »sinteza«, iako nisu nesvodljivi jedan na drugi, osobito u nerijetko fluidnoj historiografskoj terminologiji. MeĊutim, Erich Zöllner je vjerojatno imao i vaţnijih razloga odluĉiti se dosljedno koristiti pojam »Gesamtdarstellung« kao primjereniji svome shvaćanju toga historiografskog ţanra, napose kao vremenski uvjetovanog i koncepcijski sistematiziranog »skladišta podataka«. Da bismo bolje mogli razumjeti smisao njegova shvaćanja svoga poziva, valja imati na umu još jedan temeljni vid ĉitava njegovog profesionalnog izazova. U austrijskoj je povijesti svaka tema na neki naĉin uvijek europska, u bilo koje doba njezine povijesti. Ako se neka suvremena europska nacija u tom smislu mora uvijek iznova suoĉavati s povijesnim izvorištima vlastitog identiteta, onda je to nesumnjivo austrijska. Erich Zöllner je toga uvijek bio svjestan, kao što je bio svjestan i opasnosti bijega od otvorenih pitanja vlastite povijesti. (U tom je smislu njegova kultura povijesnog mišljenja bila izrazito povijesno odgovorna prema vlastitoj politiĉkoj zajednici, tj. ona je austrijsko republikanska po svojim povjesniĉarskim odgovornostima, dakako, nikako u nekom »jakobinskom« smislu, iako on sam nije bio povjesniĉar-politiĉar.) Njegovo austrijsko republikanstvo nikada nije bilo izraz

bijega ni od univerzalistiĉkih izazova habsburške austrijske prošlosti, pa niti od opterećenja neposredne nacistiĉke austrijske prošlosti, već prije svega napor da se tu prošlost razumije u koordinatama njezina vlastitog povijesnog vremena, isto kao, na kraju krajeva, i samo austrijsko republikanstvo, o kojem je medijevist Erich Zöllner nerijetko pisao kao povjesniĉar. Ni od ĉega u austrijskoj povijesti Erich Zöllner nije »bjeţao« kao istraţivaĉkog izazova, od Franaka i Babenbergovaca do progona i kontroverzi modernog austrijskog nacionalnog identiteta od 1918. godine do danas. Otuda bi bilo vrlo neprimjereno traţiti u njegovu djelu neku »hegelijansku« filozofiju povijesti. Njegova je kultura povijesnog mišljenja bila problemski izrazito otvorena, eklektiĉka u boljem smislu, kao što je u istom smislu bila prijemĉiva i za razliĉite nove pristupe. Naravno, danas vrlo dobro znamo da je svako strukturiranje onoga što smatramo ĉinjenicama ideologijski, pa i mitski, posredovano. Ipak, bila bi uĉinjena velika nepravda ne samo Erichu Zöllneru, nego i ne tako velikom broju drugih povjesniĉara u europskoj historiografiji, koji su svojom osobnom erudicijom i imaginacijom usmjeravali i usmjeravaju ĉitave naraštaje povjesniĉara i struĉnjaka u nizu srodnih struka upravo svojim shvaćanjem toliko upitne »cjeline« odreĊenoga povijesnog iskustva prema mnoštvu novih predmeta istraţivanja, potiĉući ih na nove, nerijetko kritiĉki osporavateljske pristupe. U njegovu sluĉaju bilo bi vrlo nepravedno ignorirati golem intelektualni napor da se ĉesto nepregledni »oceani« novih ĉinjeniĉnih spoznaja, ma koliko one same mogle biti sporne s razliĉitih teorijskih stajališta, sistematiziraju u otvorene sinteze, uvijek spremne prihvatiti izazove vlastite reinterpretacije, bilo radom samoga njihova autora bilo alternativnim pristupima. MeĊutim, još je jedno, ništa manje, ako ne i vaţnije, stajalište vaţno za razumijevanje kulture povijesnog mišljenja Ericha Zöllnera, a to je pitanje njegova odnosa prema predmetu »povijest Austrije«. Da bi se shvatilo koliko je to pitanje otvoreno, dovoljno je zadrţati se na nekoliko popularnih povijesnih predodţbi, koje nigdje u Europi nisu nepoznate. Time se s jednoga stajališta vraćamo pitanju europskih dimenzija austrijske povijesti. U puĉkoj kulturi u nas, kao i manje-više bilo gdje drugdje u Europi, a nerijetko i u kulturi obrazovanih, povijest je Austrije redovito istoznaĉna s poviješću Habsburške Monarhije. Time se s hrvatskog stajališta ne samo nehotice potcjenjuje vlastita, hrvatska, povijest, koja je u Novom vijeku nerazluĉiva od povijesti Habsburške Monarhije, kao i povijest ĉitava niza drugih zemalja i naroda kojima su Habsburgovci isto tako u razliĉitim razdobljima i pod razliĉitim naslovima vladali, nego se ni izdaleka ne iscrpljuju sva ona pitanja koja konstituiraju bilo kakvo dosljednije izvedeno shvaćanje same »povijesti Austrije«. Iako je povijest Habsburgovaca nerazluĉiva od povijesti Austrije, valja imati na umu da je ona starija od povijesti habsburške vlasti, a u modernome smislu ona tek i nastaje s krajem identifikacije Austrije s Habsburgovcima. MeĊutim, bilo bi vrlo pogrešno poći od pretpostavke da je »povijest Austrije« nonsense prije 1918. godine jer prva austrijska republika ni tada ne bi bila nastala takva kakva je stvorena da nije bilo prethodnoga dugog austrijskog povijesnog trajanja. Otuda je i »povijest Austrije« shvaćena kao povijest drţave isto tako opterećena brojnim interpretacijskim nedoumicama. Povijest Austrije u prostornom smislu takoĊer nije jednoznaĉno izvediva. Ukoliko bismo ju shvatili kao povijest zemlje u današnjim njezinim granicama, ona bi nuţno ukljuĉivala povijest mnogih drugih zemalja koje su se u današnjem austrijskom prostoru bilo kada sustjecale i prije i poslije samog nastanka pojma »Austrija«. Ako bismo pak dosljednije

uzimali u obzir sva potonja znaĉenja pojma »Austrija«, a naroĉito ona novovjekovna, npr. u doba reformnog apsolutizma, suoĉili bismo se s izazovom znatno prostranijih poimanja nego što bi to danas bilo koja nacionalna historiografija - »baštinica« bilo kojeg dijela habsburškog naslijeĊa, - bila spremna bez otpora prihvatiti. Još veće nedoumice moglo bi izazvati etnonacionalno shvaćanje povijesti Austrije. Njime bi se, s jedne strane, s njemaĉko-austrijskog stajališta, uvijek iznova, ne bez argumenata, moglo dovoditi u pitanje samo pravo na austrijsku nacionalnu opstojnost, a s druge strane, sa stajališta niza susjednih etnonacionalnih samorazumijevanja, uvijek bi bilo otvoreno pitanje »podrijetla prezimena u beĉkome telefonskom imeniku«, kao i pitanje etniĉke provenijencije mnoštva pripadnika austrijske kulturne elite u dugome povijesnom trajanju. Oĉigledno je da se temeljna pitanja etnonacionalnosti ne mogu rješavati tradicionalnom argumentacijom »tla i krvi« jer je pomak prema etnonacionalnom identitetu povijesno toliko nov, koliko god u njemu mogli biti prepoznatljivi i kontinuiteti tradicionalnih zajednica, da se austrijanstvo i u tom smislu europski potvrĊuje prije svega sa svojim akulturacijskim, pa i asimilacijskim (u civilizacijskom smislu) potencijalom i to ne samo u 20. stoljeću. Jeziĉno stajalište će isto tako uvijek iznova nuţno otvarati pitanja sporne austrijske »samobitnosti«. Koliko god jeziĉna kulturalnost austrijskog prostora imala svojih prepoznatljivih povijesnih »kodova«, ona nikada u 20. stoljeću nije bitno izlazila iz njemaĉkoga jeziĉnog iskustva. Da ne govorimo o opreĉnim trendovima. O ranijim razdobljima tek da ne raspravljamo. (Iako je latinski jezik bitan i za razumijevanje povijesti austrijske kulture, rana i višestrana uporaba njemaĉkoga daje austrijskom latinitetu uveliko drukĉiji smisao nego u sluĉaju niza drugih susjednih naroda.) MeĊutim, njemaĉki je jezik u doba »buĊenja naroda« nesumnjivo i medij oblikovanja austrijske nacionalne posebnosti. Otuda i ekskluzivno etnofolklorni pristup pitanju austrijskog jeziĉnog identiteta u biti jedva da ima bilo kakva smisla. Krajnje usloţena pitanja njemaĉko-austrijskih jeziĉnih odnosa u internacionalnom obzorju oĉigledno valja rješavati na drukĉiji naĉin. Za razliku od njemaĉkoga sluĉaja, gdje jedva da moţe biti govora o manjinama, u austrijskome je stanje umnogome drugaĉije. Iako je procentualni udio etnonacionalnih manjina u ukupnome austrijskome ţivlju vrlo nizak, manjinsko je pitanje jedno od onih na kojima se temeljna pitanja austrijskoga nacionalnog identiteta uvijek iznova propituju u povijesnoj perspektivi. U tom je smislu austrijski njemaĉki pozvan na jeziĉna posredovanja o kojima u njemaĉkome njemaĉkom sluĉaju jednostavno nema ni govora. Austrijski jeziĉni izazovi idu ĉak i dalje i to ne tek danas po prvi put. Noviji ponovni pokušaji misaonijih pripadnika austrijskih manjina da i vlastite jezike pravno i praktiĉno potvrde kao izraz »austrijskog nacionalnog identiteta«, u tom su smislu vrlo znakoviti. Kulturno stajalište je u istom obzorju takoĊer s jedne strane vrlo produktivno, ali s druge isto tako moţe biti izvorište mnogobrojnih kontroverzi. Malo ĉega ima u suvremenoj austrijskoj kulturi što ne bi imalo duboke povijesne korijene, prije svega iz doba habsburške vlasti, u srednjoeuropskome kulturnom krugu, s jedne strane, a s druge, malo je ĉega što ne bi na neki naĉin bilo nerazluĉivo od kulturnog identiteta niza susjednih naroda, odnosno, zemalja, dakako, u istome tom krugu, s mnogobrojnim »otvaranjima« i prema europskome zapadu i istoku, pa i sjeveru i jugu. Drugim rijeĉima, svaki pokušaj pisanja povijesti Austrije je izazov i s austrijskog stajališta, kao i sa stajališta svake one ljudske zajednice u povijesnoj perspektivi koja s njom dijeli makar djelić vlastitoga povijesnog iskustva. Otuda je prevoĊenje sinteze povijesti Austrije

propitivanje vlastitoga povijesnog iskustva i s hrvatskoga, kao i bilo kojega drugog susjednog stajališta, u sluĉaju kakva drugog prijevoda. S druge strane, razumijevanje razliĉitih pristupa povijesti Austrije u samoj austrijskoj historiografiji je iznimno poticajno i za razumijevanje vlastitih kulturnih i historiografskih kontroverzi. Upravo je s toga stajališta djelo Ericha Zöllnera iznimno vaţno jer ne nastaje na marginama suvremene austrijske kulture i historiografije, već u samome njezinu središtu. Povjesniĉar pisac o svome profesionalnom pozivu: vlastito djelo u povijesti Kako se Erich Zöllner suoĉavao s navedenim pitanjima? Imajući na umu veliki broj izdanja kako Geschichte Österreichs tako i Das Werden Österreichs, kao i vremenski raspon od trideset godina u kojem je objavljivao sinteze povijesti Austrije, više je nego jasno da bi samo o tome bilo moguće napisati opseţnu studiju, tim nesporniju što je i Erich Zöllner sam obiĉavao povremeno se oglašavati tekstovima teorijske naravi. Put koji je prešao najbolje se moţe rekonstruirati usporedbom prvoga i posljednjeg izdanja. U predgovoru prvom izdanju Geschichte Österreichs iz 1961. godine, istaknuo je da mu je namjera bila napisati »povijest austrijskoga prostora od prvih ljudskih naseobina do suvremenosti« (... (die) Geschichte des österreichischen Raumes von den Anfängen menschlicher Siedlung bis zur Gegenwart...«). Da bi naglasio svoje distanciranje od tradicionalne politiĉke historiografije, jasno je iskazao da nije htio pisati »samo povijest austrijske drţavnosti« /... nicht (nur) eine Geschichte des österreichischen Staatswesens... /. U tako odreĊenu pristupu povijesti Austrije nadasve mu je interpretacijski vaţno bilo odrţavati »ravnoteţu izmeĊu politiĉke i kulturne povijesti« /... ein Gleichgewicht zwischen politischer und Kulturgeschichte... / i to ne u smislu njihovih paralelizama nego sa stajališta njihovih »uskih i mnogostrukih meĊuovisnosti« /... der engen und vielfaltigen Zusammenhänge zwischen kultureller und politischer Entwicklung... /. Kulturna je povijest za njega tada ukljuĉivala i »povijest naselja i naroda« /... Siedlungsund Bevölkerungsgeschichte/, što znaĉi da ga je već naĉelno obvezivala izaći iz bilo kakvih etnocentriĉkih obrazaca. (Paţljivijim ĉitanjem ovoga djela bez teškoća se moţe uoĉiti njegovo ustrajno vraćanje na motive etnolingvistiĉkih akulturacijskih prostora u austrijskom prostoru od prapovijesti do suvremenosti.) Dakako da je u tom smislu imao mogućnost referirati na brojne tradicije kako u austrijskoj historiografiji, tako i u historiografiji njemaĉkoga jeziĉnog podruĉja, što i relativizira, ali i osnaţuje smisao njegova pristupa, imajući na umu što se sve dogaĊalo i s austrijskom historiografijom i s historiografijom njemaĉkoga jeziĉnog podruĉja u 20. stoljeću. U svakom sluĉaju je takav njegov stav 1961. godine nesumnjivo imao brojne poticajne uĉinke na razvoj austrijske historiografije. Koliko god to danas moglo biti sporno, njegovo tadašnje opredjeljenje da napiše »cjelovit prikaz austrijske povijesti« /(e)ine Gesamtdarstellung der österreichischen Geschichte... /, na temelju njezinih tadašnjih spoznaja, s ovako shvaćenim pristupom, nuţno je imalo brojne dalekoseţne uĉinke i na profesionalno samorazumijevanje austrijske historiografije, ali i na odnos drugih prema njoj. Nikada to nije moglo biti lišeno brojnih dvojbi i proturjeĉja i s jedne i s drugih strana, ali je nesumnjivo bilo produktivno, osiguravajući austrijskoj historiografiji vrlo utjecajan status u srednjoeuropskome kulturnom krugu. Iako je Erich Zöllner ne samo praktiĉno već i refleksijom nad vlastitim spoznajama imao obiĉaj obznanjivati svoj struĉni credo, on je tek 1981. godine, nakon brojnih izdanja ove svoje

dvije knjige, tiskao rad vrlo suzdrţanog naslova »Bemerkungen zu den Gesamtdarstellung der Geschichte Österreichs« /Primjedbe o cjelovitu prikazivanju povijesti Austrije/ (u: Siedlung, Macht und Wirtschaft. Festschrift Fritz Posch zum 70. Geburtstag. Veröffentlichungen des Steiermärkischen Landesarchiv 12, Graz 1981). Kasnije, 1984. godine, isti taj ĉlanak je iznova tiskao u opseţnoj zbirci vlastitih radova »Probleme und Aufgaben der österreichischen Geschichtsforschung. Ausgewählte Aufsätze«, koju smo već spomenuli. Nuţno je u ovom predgovoru osvrnuti se na taj njegov ĉlanak, ne samo zbog njegove struĉne vaţnosti, nego i zbog snaţne autentiĉnosti jednoga osobnog svjedoĉenja o iskustvu pisanja sinteza nacionalne povijesti. Na poĉetku uistinu vrijedi navesti ono sa ĉime je Erich Zöllner završio svoja razmišljanja. Izjašnjavajući se za sinteze koje će biti sposobne prihvatiti izazove svoga doba, ali i izazove otvorenih pitanja vlastite tradicije, on se odluĉno suprotstavio interpretacijama koje ne prelaze obzorje, kako je to sam engleski napisao, »tribal history«, »svojevrsnoga duhovnog provincijalizma«. Kratkovidnima je ocijenio i interpretacije koje ranija razdoblja povijesti neke ljudske zajednice vrednuju samo kao »razvojni stupanj« u smjeru pišĉeva razumijevanja vlastite suvremenosti. Ne dovodeći pak u pitanje stav da svaka generacija povjesniĉara konstruira svoju predodţbu o vlastitoj povijesti, Erich Zöllner je zaoštrio pitanja kojima »Gesamtdarstellung« mora udovoljiti. Ona se mora suoĉiti s mnogostrukošću podruĉja povijesnih istraţivanja, s njihovom »neiscrpnom meĊusobnom proţetošću« i to uz stalne povijesne mijene pojma »Austrija«, sa spoznajnim proturjeĉjima obzirom na razliĉitost motrišta pokrajinski/zemaljski i drţavno usmjerenih istraţivanja, s mnogostrukošću izvora i nepreglednošću mnogojeziĉne sekundarne literature. U izoštravanju vlastitih kriterija, u svome lapidarnom pregledu povijesti austrijske historiografije, on je upozorio na prijelomna iskustva pisaca prethodnih razdoblja sve do svoje vlastite situacije. S punim pravom je poĉeo od beĉkoga purgera Jansa Enikela, koji je ca. 1270., sa spisom »Fürstenbuch« napisao prvu povijest Herzogtum Österreich, dakako, usredotoĉenu u povijesti svoga grada i s obzorjem odreĊenim poviješću Svetoga rimskog carstva i kršćanskim poimanjem svjetske povijesti. Ne bez ironije, Erich Zöllner je u ovome ĉlanku upozorio na stalne pomake u shvaćanju samoga pojma povijesti Austrije od 13. do 20. stoljeća i na mnogobrojne nedosljednosti s kojima su se i najvrijedniji pisci u svojim sintezama neizbjeţno morali suoĉiti. Stoljeće mlaĊi pisac od Enikela, Leopold von Wien, sa svojom Chronik der 95 Herrschaften, konstruirao je legendarnu austrijsku prapovijest s 81 vladalaĉkim naraštajem, prije nego što su se preko avarskih uzdigli osterlandski i konaĉno austrijski vladaoci. Legendarne konstukcije takve naravi bile su obesmišljene tek s djelatnošću humanista, meĊu kojima je velik udio imao i nama dobro poznati Aeneas Silvius, da bi s djelom Johannesa Cuspiniana Austria, što za njega znaĉi prije svega Donja Austrija, bilo utemeljeno izvorno usmjereno razmišljanje o austrijskoj povijesti. U prvome, povijesnodinastiĉkom dijelu Cuspinianova djela, preteţu ţivotopisi Babenbergovaca, dok su Habsburgovci tada još uvijek tek rubno zastupljeni. MeĊutim, dok su ova djela bila usredotoĉena u razliĉitome prostornom shvaćanju austrijske povijesti, u drugoj polovici 17. stoljeća, u doba Leopolda I., s naruĉenim spisom vrlo kontroverzne provenijencije »Ehrenspiegel des Hauses Österreich«, oblikovat će se njezino novo shvaćanje, kojem će u središtu biti »povijest i veliĉanje Dinastije«, a zemaljska povijest postat će tek »Schauplatz«, mjesto zbivanja djela vladalaĉke kuće. Barokno doba je inaĉe obilovalo djelima u kojima se apoteoze dinastije proţimaju s izvorno utemeljenim motivima zemaljske politiĉke i kulturne povijesti. Ništa manje nije vaţno da će to isto doba pisce djela s povijesnim sadrţajima suoĉiti s iskustvom cenzure, sluţbene kritike,

nuţnosti njihovih prilagodbi središtima moći, ali i onome što će se kasnije prepoznatljivo oblikovati kao javno mnijenje. S drugom polovicom 18. stoljeća i usponom habsburškoga reformnog apsolutizma, - pojam koji Erich Zöllner u habsburškom sluĉaju preferira u odnosu spram »prosvijećenog apsolutizma«, - nastat će pojam i izvedbe »povijesti drţave« (Staatsgeschichte), kao i austrijskoga drţavnog prava, u ĉemu će se s najviše uspjeha ogledati Franz Ferdinand Schroetter. U isto će to doba Ferdinand von Geusau svojim istraţivanjima keltske povijesti austrijskoga prostora konaĉno prekinuti s legendarnim prikazima njegove prapovijesti. Usmjerenje tadašnje austrijske historiografije prema »Staatsgeschichte« je otvorilo pitanje odnosa prema predhabsburškoj povijesti neaustrijskih zemalja pod habsburškom vlašću. Time je austrijska historiografija nuţno ušla u brojne kontroverze vlastitoga razvitka, s kojima se na razliĉite naĉine suoĉava i danas, u bitno drukĉijim uvjetima. Neki pisci, kao gradaĉki profesor Franz Julius Schneller sa svojim djelom Staatsgeschichte des Kaisertums Österreich von der Geburt Christi bis zum Sturz Napoleon Bonapartes, trudili su se svojevrsnom jednakopravnošću vrednovati ĉešku, ugarsku i austrijsku povijest, ĉime su, pored ostalog znali izazvati oštre oficijelne kritike, pa i zabrane, što se Schnelleru i bilo dogodilo. U austrijsko-habsburškom krugu kretali su se i neki ĉeški pisci sredinom 19. stoljeća, poput Wenzela Tomeka, koji je svoju Geschichte der österreichischen Monarchie (1848.) napisao u tada prevladavajućoj austroslavistiĉkoj inspiraciji, uvodeći u nju brojne ĉeške i druge slavenske teme. MeĊutim, za budućnost austrijske historiografije bit će uveliko odluĉujuća djela trojice povjesniĉara koji su djelovali u posljednjim desetljećima Habsburške Monarhije Franz Martin Mayer, Franz von Krones i Alfons Huber. Mayer je 1874. godine objelodanio dvosvešĉanu Geschichte Österreichs mit besonderer Rücksicht auf das Kulturleben, ĉime je utemeljio dalekoseţnu orijentaciju u austrijskoj historiografiji. Iako je njegovo, u djelu prepoznatljivo, njemaĉko-liberalno ideologijsko stajalište utjecalo i na shvaćanje same sinteze, on je primjerenu pozornost ukazao i ĉeškoj i ugarskoj povijesti. Petosvešĉana Von Kronesova Handbuch der Geschichte Österreich (1876. - 1879.) i Grundriß der österreichischen Geschichte mit besonderer Rücksicht auf Quellen und Literaturkunde (1882.), takoĊer u velikoaustrijskoj centralistiĉkoj inspiraciji, nesumnjivo su imale primjeren utjecaj iscrpnošću svoje izvorne osnove, ma koliko koncepcijski, u historiografskom smislu, bile prevladane već u doba kada su se pojavljivale, prije svega zbog manjkavosti u prikazima kulturne i duhovne te pravne i upravne povijesti. Alfons Huber je u pet svezaka cjelovita prikaza austrijske povijesti, objavljenima od 1885. do 1896. godine, koje je kasnije s još dva sveska dopunio Oswald Redlich, napisao djelo dalekoseţnog utjecaja, iako je ono nastalo s uoĉljivim ograniĉenjima na drţavnopravnu, zakonodavnu i upravnu povijest. U stubokom promijenjenim uvjetima iza 1918. godine, mnogo toga objavljenog će referirati na trojicu spomenutih povjesniĉara, da ne govorimo o novim izdanjima ili dopunama njihovih djela, ali će se suoĉavati i s novim izazovima. Djelo Karla Uhlirz i Mathilde Uhlirz, prvotno zamišljeno pod naslovom Geschichte Österreichs-Ungarns, pojavit će se 1927. godine pod naslovom Handbuch der Geschichte Österreichs und seiner Nachbarländer Böhmen und Ungarn, već i time svjedoĉeći o kontroverzama koje je proţivljavala historiografija novostvorene republike. Ono je u školskom smislu saĉuvalo svoju vrijednost do druge polovice stoljeća. Inaĉe će 1920-te godine biti godine velikih nedoumica i uzbuĊenja u austrijskoj historiografiji, što je najviše dolazilo do izraţaja na Danima njemaĉkih povjesniĉara. »Austrocentriĉki« usmjereni povjesniĉari, kao Friedrich Kaindl, na njima su bili u velikoj

manjini. Pokušaji »svenjemaĉke sinteze« (gesamtdeutsche Synthese), koju je najustrajnije zastupao Heinrich von Srbik, kao i pitanja o odnosu drţavne i narodne povijesti, odnosno, prevladavanja proturjeĉja izmeĊu politiĉke i kulturne povijesti »poviješću naroda« (Volksgeschichte), stvarali su kontroverzne pretpostavke i za ubrzanije integriranje austrijske historiografije u »novi poredak«, ali i za jasnije postavljanje pitanja o vlastitome pozivu u daljnjoj budućnosti. Ĉitavo to razdoblje okonĉat će se s jednom autorskom Gesamtdarstellung, Die Geschichte Österreichs, koju je napisao Hugo Hantsch, dubinskim povezivanjem fenomena povijesti kulture, gospodarstva, društvenih odnosa, umjetnosti i politike. Njegovo je djelo nuţno izazivalo opreĉne reakcije, obzirom da je bio pod snaţnim Srbikovim utjecajem, iako je izvjesno da je ono mnogostruko uĉinkovito svojim razvojnim mijenama i potencijalima. Za razliku od Hantscha i u javnoj raspravi s njime, Alphons Lhotsky je od 1949. godine javno zastupnik »ein völlig neues Geschichtsbilds Österreichs« (potpuno nove predodţbe o austrijskoj povijesti), ne samo glede austrijsko-njemaĉkih odnosa već i sa stajališta odnosa izmeĊu povijesti Habsburgovaca i Austrije. Lhotsky je bio i prvi predsjedatelj »Kommission zur Schaffung einer Geschichte Österreichs« (Komisija za izradbu povijesti Austrije), utemeljene 4. veljaĉe 1959. godine, upustivši se u golemi timski napor, u kojem ga je naslijedio Adam Wandruszka, uskoro i s novom koncepcijom dalekoseţnih implikacija, za koju još uvijek nije jasno kada će i kako biti okonĉana, unatoĉ dijelom ostvarenim rezultatima u sintezi najstarije povijesti Austrije. Neposredno iza Drugoga svjetskog rata pojavila se suradnjom petorice povjesniĉara, s Ferdinandom Tremelom na ĉelu, osmosvešĉana Geschichte Österreichs in Einzelldarstellungen, koja je nesumnjivo imala poticajnog uĉinka u potonjim naporima sliĉne usmjerenosti, tim više što su ju realizirali povjesniĉari-specijalisti za zemaljsku i gospodarsku povijest. Brzi razvoj poslijeratne austrijske historiografije olakšao je rješavanje brojnih otvorenih pitanja izradbe »Darstellungen«, a njezina razvijena meĊunarodna suradnja, kao i zanimanje koje otvorena pitanja austrijske povijesti pobuĊuju u velikim svjetskim istraţivaĉkim središtima, nesumnjivo su olakšali i put sintezama. O tome Erich Zöllner ponajmanje govori u ovome tekstu, iako je on nesumnjivo bio povjesniĉar vrlo otvoren za komunikaciju sa svijetom, o ĉemu, pored ostalog, govore i brojni prijevodi njegove Povijesti Austrije u svijetu. Od pojave ovoga priloga, mnogo toga se zbilo u austrijskoj historiografiji, a da se na to ovdje nećemo osvrnuti, prije svega zato što je rijeĉ o Erichu Zöllneru i njegovu dobu, a i zbog toga što bi ulazak u aktualne kontroverze u biti bio novi prilog, uveliko na nove teme i o novim pristupima.

»Pojam Austrije: oblici i promjene u povijesti«: trajanja u razlikama Iako će Erich Zöllner obogaćivati svoje shvaćanje predmeta svoga »Gesamtdarstellung«, vremenom će postajati sve uoĉljivije njegovo zanimanje za sam pojam »Austrija« u povijesnom smislu. S toga je stajališta prepoznatljiva svojevrsna napetost izmeĊu njegova pisanja o povijesti »na tlu« Republike Austrije i jedne povijesne projekcije, u milenijskoj

perspektivi, koja jednostavno iziskuje istraţivanja i refleksiju. Godinama je ista ta pitanja raspravljao i u nastavi, sa svojim studenticama i studentima, da bi tek pred kraj svoga radnog vijeka, 1988. godine, tiskao cjelovitiji pregled svojih spoznaja u knjizi Der Österreichbegriff: Formen und Wandlungen in der Geschichte /Pojam Austrije. Oblici i promjene u povijesti/. Istiĉući na samome poĉetku da je povijesno, u stoljetnim rasponima, ĉest sluĉaj da se ime neke drţave u istom ili neznatno promijenjenu obliku odnosi na uveliko razliĉite prostore, kao i na drţavnopravno vrlo razliĉite strukture, Erich Zöllner je istraţivao i austrijski sluĉaj kako sa stajališta povijesti samoga pojma u austrijskome alpsko-podunavskom prostoru, tako i sa stajališta, uvjetno bismo mogli reći, najmanje još jedno tisućljeće starije povijesti Ijudskih zajednica, društva, u istome tom prostoru. »Kombinacijom«, kako je sam kazao, jednoga i drugog pristupa, povijest »pojma Austrije« nuţno dobiva smisao koji prelazi granice povijesnih akcidentalnosti. Ne ulazeći na ovome mjestu u sve ono što takav pristup podrazumijeva, ĉini se najvaţnijim istaknuti da je Erich Zöllner time bio izrazito inkluzivan u samome svom pristupu, odnosno, u najvećoj mogućoj mjeri rasterećen od preduvjerenja, nacionalnih mitova pa i tabua. Upravo je u tom smislu osjećao potrebu naglasiti i u predgovoru i na razliĉite naĉine i na više mjesta u samu tekstu da istraţivanja vrlo razliĉitih oblika i dalekoseţnih promjena u opsegu i sadrţaju pojma Austrije ne iziskuju ni uljepšava jući, ali ni unakazujući prikaz. Erich Zöllner se upustio u istraţivanja i interpretaciju izvora koji svjedoĉe o spornim i nespornim pojmovima »Ostarrichi«, »Osterlant (Osterland)«, »Ostergau«, »Ostmark«, odnosno »Mark Österreich«, »Austria«, »Istria« (sic!), »Noricum«, o plemenskim imenima iz doba seoba, »Herzogtum Österreich«, »das Land Österreich«, o pokrajinskim imenima itd., itd., sve do pojma »Druga Republika Austrija«. Radeći to na naĉin koji je više nego poticajan i za hrvatsko povijesno iskustvo, on je povijesno situirao svaki od njih i upozorio na naĉine kojima su se razliĉiti pojmovi u razliĉitim, konkretnim povijesnim situacijama interrelacionirali u ĉitavu »spektru« mogućnosti, uvijek s naglaskom na dominantnom trendu u odreĊenome vremenu i prostoru. Ova je njegova knjiga svojevrsno saţimanje njegova iskustva povjesniĉara - pisca povijesnih sinteza na interpretacijskoj razini na kojoj se proţimaju »ĉinjenice« s »une certaine idee de 1'Autriche«, da parafraziramo, bez ironije, poznatu izreku jednoga drukĉijeg podrijetla. Naravno da je uvijek moguće postaviti pitanje o tome koliko neka današnja situacija moţe biti regulativna, u interpretacijskom smislu, kako u odnosu spram prošlosti, tako i budućnosti. U obranu njegova pristupa moţe se reći da Erich Zöllner kao povjesniĉar nije bio determinist. Baš zato što je upozoravao da su se u razliĉitim konkretnim povijesnim situacijama istim pojmom mogla iskazivati razliĉita poimanja povijesne zbilje, da ne podsjećamo na sudbine pojmova u razliĉitim vremenima, s ĉime on i zapoĉinje navedeno svoje djelo, on je kultivirao upravo izrazito antideterministiĉko shvaćanje povijesti. Njegov pristup pojmu Austrije je upravo u tom smislu nuţno morao biti poticajan i za jedan otvoren, kreativan odnos prema samome predmetu »povijesti Austrije«. Njegov pojam Austrije nije bio otvoren samo prema svijetu izvan austrijskih granica, u mjeri u kojoj je bio vaţan za razumijevanje austrijske povijesti odreĊenog vremena, već i prema nutrini samoga tog prostora, naroĉito u njegovim pokrajinskim, moţemo reći i regionalnim, vidovima. Erich Zöllner je svoje sinteze pisao, kao što i ovaj prijevod svjedoĉi, sa silnim interesom za pokrajinske, regionalne vidove austrijskoga povijesnog iskustva. Njegovo je uvjerenje bilo da su oni jedno od drugoga nerazluĉivi, tim više što je austrijsko regionalno iskustvo, u suvremenoj historiografskoj refleksiji, istodobno i jedna od najjaĉih austrijskih povijesnih spona sa susjednim narodima, neovisno o tome kojim je sve konfliktnim potencijalima u duţem vremenskom trajanju odreĊeno. Dakako, ne treba više isticati da za njega pokrajinsko, regionalno iskustvo nije nešto što se neupitno prihvaća jer i ono svoj

povijesni smisao ima samo u svojim konkretnim povijesnim realizacijama, u razliĉitim trajanjima, i u razliĉitim meĊuodnosima s drugim tipovima iskustava. S tog je stajališta vrlo poticajan njegov zbornik Volk, Land und Staat. Landesbewußtsein, Staatsidee und nationale Fragen in der Geschichte Österreichs /Narod, pokrajina i drţava. Pokrajinska svijest, drţavna ideja i nacionalno pitanje u povijesti Austrije/, iz 1984. godine, budući da su njime bila otvorena mnogobrojna pitanja i njihovih meĊuodnosa, mnogostrukih meĊuovisnosti, ali i napetosti, s uvjerenjem da se istraţivanjem na razini takovih »temeljnih pojmova« (Grundbegriffen), s primjerenom pozornošću njihovim znaĉenjskim promjenama, u dugome povijesnom trajanju, jedino i mogu razumjeti bitna pitanja austrijske povijesti. Dakle, njegov pojam Austrije ni u tom smislu nije bio »monistiĉki«. U tom smislu ništa manje nije poticajan ni nešto stariji zbornik Österreichs Sozialstrukturen in historischer Sicht /Austrijske socijalne strukture s povijesnog stajališta/, iz 1980. godine, koji je imao odreĊenog udjela u socijalnohistorijskom usmjeravanju austrijske historiografije, dakako, izvan bilo kakvih rigidnih modela, sa sviješću da društveni slojevi (staleţi, klase), ali i obitelj (treba li više uopće naglašavati: uvijek u konkretnom povijesnom smislu, s promjenama u dugim povijesnim trajanjima, u dijakronijskim i sinkronijskim »mreţama«, sa svoje strane konstituiraju temeljne pretpostavke jedne nove kulture povijesnoga mišljenja. Niti tada, a niti kasnije Erich Zöllner ih nije doţivljavao u smislu negacije baštinjene kulture povijesnog mišljenja, već upravo obrnuto, nalazio je u njima novu kreativnu dimenziju onoga mišljenja koje je već bilo artikulirano. MeĊutim, već je u samome izvorištu upozoravao da se socijalnohistorijski, u strukturalnom smislu, nuţno lakše ostaje na razini »tipiĉnoga«, »kolektivnog« u povijesnim pojavama i zbivanjima, nego što bi se moglo suoĉavati s »individualnim«, tj. neponovljivim, onim bez ĉega u biti nema znanosti o povijesti u njezinu humanistiĉkom smislu. S punom sviješću da se historiografija i društvene znanosti dalje ne mogu razvijati jedna bez drugih, zagovarao je potrebu otvorenoga, dijaloškog premošćivanja »jaraka« (... den Graben, der zwischen seiner Disziplin und den Sozialwissenschaften gezogen wurde, in methodisch einwandfreier Weise zu überbrücken). I u tom je smislu njegovo poimanje austrijske povijesti, same Austrije, nesumnjivo dobivalo novu teţinu, s primjerenim uĉincima i u austrijskoj i u europskoj historiografiji. Povijest kao budućnost: upitnost »teorije distance« Baš zato što je već sam pojam Austrije shvaćao u povijesno otvorenom smislu, njemu nije bilo teško svako novo izdanje svojih sinteza interpretacijski dovoditi do dana u kojima se knjiga pojavljivala. Tako je i posljednje, osmo, izdanje, iz 1990., sadrţavalo obavijesti iz austrijske povijesti do 1988. godine. Uĉinio je to s dubokim uvjerenjem da se sa osamdesetim godinama završava ĉitavo jedno novo poglavlje austrijske europske povijesti i da je tim više duţan na odgovarajući naĉin ga vrednovati. Dakako, da je njegovo ignoriranje shvaćanja o interpretacijskoj nuţnosti »povijesne distance« bilo uvjetovano i njegovim shvaćanjem o ĉinjeniĉnoobavijesnoj naravi »cjelovitoga prikaza«, ali i drukĉijim poimanjem izvora za suvremenu povijest. O svakome od tih vidova mišljenja o suvremenoj povijesti danas se uveliko raspravlja. Više je nego izvjesno da bi malo tko meĊu inovativnijim mladim povjesniĉarima 20. stoljeća u srednjoeuropskom prostoru neupitnije mogao prihvatiti shvaćanja Ericha Zöllnera, ali je isto tako izvjesno da malo tko takav ne bi imao što nauĉiti od Ericha Zöllnera, tim više što ni alternative nisu oblikovane na sugestivniji naĉin, tako da nije mali broj najnovijih radova iz suvremene povijesti koji konceptualno pripadaju kulturama povijesnog mišljenja koje je sam Erich Zöllner odavno bio prevladao.

S mnogim njegovim ocjenama moguće je i ne suglasiti se, ali je sigurno da je pisao »otvorena djela«, usmjerena prema dijalogu u austrijskim i europskim obzorjima. Na temelju svega što je reĉeno o Erichu Zöllneru i njegovu djelu, povodom hrvatskoga izdanja Das Werden Österreichs, jasno je da je on pisac u ĉijem su obzorju nesumnjivo i temeljna pitanja hrvatske povijesti, kao i povijesti niza drugih naroda višestoljetne habsburške drţavno-politiĉke zajednice. Tim je uoĉljivija odsutnost prepoznatljivijih hrvatskih tema u njegovoj interpretaciji, odnosno, interpretacije ĉitava niza pitanja na naĉine koji teško da bi mogli izdrţati dosljedniju struĉnu kritiku. Otuda i nema smisla ulaziti u mnoštvo detalja, kada je više nego jasno nakon objelodanjivanja sinteza maĊarske i talijanske povijesti u biblioteci »Homines, tempora, loci« usporedno s ovom sintezom, da jedina zbiljska alternativa u novim povijesnim uvjetima, s nastankom Republike Hrvatske i drukĉijim samorazumijevanjem hrvatske historiografije, moţe biti pisanje meĊunarodno kompetitivnih sinteza hrvatske povijesti, kao i općenit razvitak meĊunarodnih veza hrvatskih povjesniĉara, prije svega u svojim regionalnim koordinatama, ali i izvan njih, s najjaĉim istraţivaĉkim središtima. Jedino to u doglednoj vremenskoj perspektivi moţe uĉinkovito mijenjati narav historiografskih i kulturnih odnosa i u ovome smislu. Tada će biti moguće mnogo jednostavnije ulaziti i u rasprave o ĉitavu nizu drugih otvorenih pitanja austrijske i europske povijesti, kojima se Erich Zöllner inaĉe bavi u ovome svom djelu. U takvoj orijentaciji, u kojoj hrvatska historiografija nije bez bogatih iskustava, slabije poznata iskustva austrijskih povjesniĉara, pa i osobna iskustva stvaralaca kao što je Erich Zöllner, koji je naţalost umro ne doĉekavši hrvatsko izdanje ove svoje knjige, kao što je gospoĊa Therese Schüssel koja je već ranije preminula i bez koje, kao vrsnog pedagoga, ove knjige takoĊer ne bi bilo, zasluţuju u nas punu javnu i struĉnu pozornost. U Beĉu, 5. lipnja 1997. Dr. Drago Roksandić

I. AUSTRIJA U PRAPOVIJESNOME (PRETHISTORIJSKOM) DOBU

1. Poĉetci stalnog obitavanja (starije i mlaĊe kameno doba) Povijest ĉovjeĉanstva kao povijesti kultura obuhvaća razdoblja od otprilike 600 000 godina. Prija tog se razdoblja ne mogu dokazati tragovi ljudske djalatnosti. S obzirom na to da pojava pisanih izvora seţa ĉak 5 000 godina unatrag, o tom najduţem razdoblju ljudske kulture moţemo govoriti samo na osnovi arheoloških nalaza. Prilikom tumaĉenja i datiranja ovakvih nalaza nailazimo na velike poteškoće, ali već danas kemijskim i radiologijskim metodama moţemo odrediti starost ostataka ljudskih kostura; analogija s tzv. primitivnim narodima omogućuje nam takoĊer ispravno tumaĉenje nalaza pronaĊenih u špiljama (oruĊa, oruţja, posuĊa), slika i crteţa na zidovima špilja, kao i naĉina pokopa. Na austrijskom se prostoru prvi tragovi ljudske djalatnosti pojavljuju tek prije otprilika 180 000 godina, razmjerno kasno, a vjerojatno su razlog tomu praznina u našim nalazima. Ti nas prvi tragovi vode u ledeno doba (diluvtj), u ono razdoblje Zemljine povijesti kojemu su svojstvene snaţne i dugotrajne klimatske mijena. Hladna sa razdoblja izmjenjuju s razdobljima blage klima. Nalazi iz trećeg, posljednjeg meĊuledenog doba potjeĉu iz špilja Gudenus kod Hartanstaina u donjoaustrijskom Kramstalu i iz Zmajske špilje kod Mixnitza u Štajerskoj (sliĉni sa nalazi takoĊer mogu naći i u nekoliko drugih špilja u Štajerskoj i Gradišću), koji ĉovjeka onog doba prikazuju prije svega kao lovca. Lov na velike ţivotinje - u Alpama ja bilo mnogo špiljskih medvjeda - i skupljanje plodova bili su osnova njegove egzistencije; tamo gdje je bilo rijeka, praĉovjek sa bavio i ribarstvom. OruĊa i oruţja izraĊivao ja obradom kremena, sluţeći se odbijanjem za sjeĉiva ili kresanjem za šaĉnike; prirodna skrovišta, prije svega špilje, sluţila su mu kao prebivališta. Ĉovjek toga doba nedvojbano je imao razvijen govor, znak misaonog duha; takoder se prvi put susrećemo s predznacima kulta mrtvih. Dosada još nisu pronaĊeni ostaci ljudskih kostura iz tog razdoblja. Sigurno ja pripadao neandertalskoj rasi. Poĉetkom posljednjega ledenog doba - u mlaĊem paleolitiku (oko 100 000 - 10 000 godina pr. K) morale su nastupiti daljnje promjene u kulturnom pogledu. To nam potvrĊuju nalazi u lesnim pojasevima, prije svega u Donjoj Austriji sjaverno od Dunava, u dolini Wachau (Willandorf, Vosendorf, Krems) i na podruĉju Weinviertel (Stillfried). PronaĊeno oruĊe pokazuje veću vještinu u obradi kamena, takoĊer sa pojavljuju novi oblici lovaĉkog oruţja. Saĉnici i grubo obraĊena sjeĉiva već su rijetkost, ali umjesto njih upotrebljavaju se razliĉiti oblici tankih, majstorski izraĊenih kremenih sjeĉiva. Ĉovjek toga doba morao sa već znatno razlikovati od neandartalca. On je još uvijek lovac, ribar i sakupljaĉ plodova, ali i umjetnik. Njegova se umjetniĉka nadarenost moţa primijetiti u likovnim prikazima, rezbarijama i špiljskom slikarstvu. I vjerske su predodţbe sadrţane u umjetninama na dojmljiv naĉin. Dokaz ja tomu i slavna »Willendofska Venera, 11 cm visok kipić od vapnenca, ţenski idol plodnosti.

NajmlaĊom epohom starijega kamenog doba završava posljednje ledeno doba, te dolazi do povlaĉanja ledenjaka, a nastupa blaga i suha klima. Mali nam broj nalazišta u Austriji svjedoĉi o ljudskoj djalatnosti toga razdoblja, npr. Galganberg kod Horna u Donjoj Austriji i Ciganska špilja kod Gratkorna u Štajerskoj. Ĉovjek sa i dalje bavio lovom, ribolovom, skupljanjem plodova, ali se već primjećuju poĉetci sjedilaĉkog naĉina ţivota. Imao ja domaću ţivotinju, psa, brinuo sa za planski zasaĊane pašnjake, zapoĉeo je sijati pšenicu, jeĉam i proso. Stanovao ja u kolibama (ili zemunicama). Sluţio sa malim i fino obraĊenim oruĊem; pojavljuje se nova vrsta oruĊa - neolitiĉka sjekira, koja omogućuja znatno lakšu obradu drveta. Moţe se dokazati da su u ovom razdoblju na prelasku u mlaĊe kameno doba izraĊena prve glinene posude. MlaĊe kameno doba (neolitik oko 5 000 - 1 800 godina pr. K.) donosi u Austriju uz stalno obitavanje i zemljoradniĉki naĉin ţivota.Povoljna klima omogućuje plansku obradu polja jednostavnim plugom. Osim pšenice, prosa i jeĉma, siju se takoĊer mak i lan, leća i grašak. Neka biljna vlakna sluţe ţenama za predanje i tkanje. Uzgajaju sa goveda, ovca, svinja i koza; naposljetku i konj postaje ĉovjekov pomagaĉ. U obradi kamenog oruĊa primjećuje sa tehniĉki napredak - ono se brusi i glaĉa. Sirovine, koje se uvoze iz daleka, kao jantar, dokaz su da postoje razgranate trgovaĉke veze. Nalazišta mlaĊega kamanog doba u Srednjoj Europi govora da su postojale tri kulture: dunavska, zapadnoeuropska i nordijska. U Austriji ja najĉešće prisutna najstarija, dunavska kultura. Najvaţnija nalazišta leţe u istoĉnome dijelu Donje Austrije i u Gradišću. Tu se mogu naći brojne glinene posude, znaĉajka mlaĊega kamenog doba. One su neoslikane (linearna keramika) ili ukrašena spiralama, trakama, trokutima i meandrima (trakasta keramika). Na austrijskome prostoru nailazimo takoĊer na ogranke nordijske kulture. To je badenska kultura (Donja Austrija i Gradišća) i prije svega kultura Mondsee (Mondsee, Attersae, Traunsae). Ona omogućuje zakljuĉiti da se doselilo novo, indogermansko europsko puĉanstvo, koje je poznavalo gradnju na sohama kao poseban oblik stanovanja. Napokon je zapadnoeuropska kultura prodrla u Austriju. Rijeĉ je o nadaleko proširenoj kulturi zvonolikih pehara (Glockenbecherkultur). (Ime je dobila po obliku posude!). Nalazi se mogu utvrditi u Donjoj Austriji i u Gradišću. Osim sojenica, uz obradivu su se zemlju nalazile i brvnare, poduprte gredama, te prekrivene zemljom i pleterom. Nasaobine na uzvisinama, npr. Götschenberg kod Bischofshofena, Leopoldsberg i Bisamberg kod Beĉa utvrĊene su nasipom i opkopom, te sluţe kao pribjeţište. Potkraj ovoga razdoblja zapoĉelo je korištanje leţišta bakra u Salzburgu u Tirolu. Znanje preradba ove kovine vjerojatno dolazi iz prednje Azija. Budući da se uporabom bakra, ponajprije u hladnome stanju, kasnije kao bronce (90% bakra, 10% kositra) - porijeklo je kositra nepoznato - ĉovjeku otvorio novi svijet, zapoĉelo je intenzivno traganje za nalazištima ove kovine, što je rezultiralo proširenjem prostora za stanovanje, a i trgovina (zamjena robe) se time pojaĉala. Staze preko alpskih prijevoja postale su prik1adni prijelazi. U onim alpskim dijelovima gdje nije bilo nalazišta ruda, kultura mlaĊega kamenog doba duţe se odrţala.

2. Bronĉano doba (oko 1 800-800 godina pr. K) Bronĉano doba nastavlja se zemljoradniĉkom kulturom, ali donosi i proizvodnju brojnih bronĉanih predmeta, meĊu kojima se svojom posebnom ljepotom oblika osobito istiĉu nakit i oruţje. Nije rijeĉ više o proizvodima domaće radinosti, nego o tvorevinama visoko razvijenoga metalurškoga umijeća. Morala je dakle nastupiti specijalizacija za pojedina zanimanja, koja je dovela do uspostave pojedinih društvenih slojeva. To potvrĊuju i ukopi sa skupocjenim grobnim prilozima. Kulture bronĉanog doba u Austriji pripadaju velikoj srednjoeuropskoj kulturi, koja pokazuje veliko bogatstvo oblika. U njenome vremenskom tijeku razlikujemo kulturu ravnih grobova ili grobova sa zgrĉenim kosturom u rano bronĉano doba, kulturu grobnih humaka u srednje bronĉano doba i kulturu polja sa ţarama u kasnije bronĉano doba. Budući da su austrijske Alpe bile jezgreno podruĉje europske proizvodnje bakra, brojni su nalazi iz ovog razdoblja u obliku grobnih priloga (noţevi, sjekire, igle, nakit). Kultura ravnih grobova austrijskoga ranobronĉanog doba pripada umjetniĉkoj kulturi (nazvanoj po nalazištu kod Praga u Ĉeškoj) i kulturi Wieselburg (Ugarska). Umjetniĉka se kultura širi iz istoĉnog Sudeta u Weinviertel u Donjoj Austriji. Wieselburgška kultura zauzima prostor istoĉnog dijela Donje Austrije i Gradišća. Prije nekoliko godina otkriveno je i jedno groblje kod Gmundena. Naziv »ravni grobovi« ili »grobovi sa zgrĉenim kosturom« valja objasniti naĉinom ukopa: jedan je naĉin ukopa bio zgrĉeni poloţaj pri kojemu se ljudsko tijelo, okrenuto na bok s privuĉenim nogama, poloţi na tlo a da se pritom ne iskopa raka, te se nakon stavljanja grobnih priloga pokrije tankim slojem zemlje, na koji se onda polagalo kamenje. Dok su bronĉani predmeti u nalazima ĉesto vrlo umjetniĉki obraĊeni, keramiĉke su posude izbrušene i uglaĉane, ali ipak razmjerno jednostavne. One nisu ukrašene. Potkraj ovoga razdoblja odustaje se od uporabe kamenog oruĊa. U ranome bronĉanom dobu vjerojatno je okonĉana sojeniĉarska kultura oko jezera u Salzkammergutu. Obiljeţje srednjega bronĉanog doba je novi zahtjevniji oblik ukopa s bogatim prilozima: grobni humci (ponegdje se pojavljuje i paljevinski ukop). Jednostavni zemljani grobovi ranijega kulturnog razdoblja zamijenjeni su golemim grobnim humcima od zemlje ili kamenja. Nalazišta iz ovoga razdoblja razmjerno su malobrojna. Prelazak s kulture grobnih humaka na kulturu polja sa ţarama povezan je s velikim kretanjima naroda. To je vrijeme »velike seobe«, u kojoj »Prakelti« prodiru prema juţnoj Njemaĉkoj, »Praitalci«, preci nosilaca latinske visoke kulture, prolaze kroz istoĉne Alpe i Kras, dok se u Austriji i na Balkanu oblikuju ranoilirska plemena. Vjerojatno su sve ove tri skupine bile pod utjecajem luţiĉke kulture. Ta je kultura nastala neovisno o kulturi grobnih humaka srednjega bronĉanog doba. Ona napušta skeletni ukop, a uvodi novi obiĉaj pokapanja spaljivanjem tijela i pohrane ostataka u ţare (ţarna polja). Nosioci ove kulture uskoro napuštaju svoje prvobitno podruĉje stanovanja, te prodiru prema jugu. Potkraj bronĉanog doba primjećuje se njihova snaţna djelatnost, jer luţiĉka kultura obuhvaća veliki dio Europe, te takoĊer pridonosi nastajanju kulture grobova sa ţarama u Austriji. Ali ipak postoje znatne razlike izmeĊu nalaza u Donjoj i zapadnoj Austriji,

tako da moţemo govoriti o dvama posebnim oblicima kulture ovog razdoblja. Bronĉani grobni prilozi u Austriji bogatiji su nego u ostalome prostoru luţiĉke kulture. Oni upućuju na intenzivno vaĊenje ruda u alpskim rudnicima bakra, koje je Austriju tada postavilo u središte europskog interesa, te pospješilo razvoj trgovine.

3. Ţeljezno doba (oko 800.-15. godine pr. K ) Potkraj 9. st. pr. K. u Srednjoj je Europi ponovno došlo do promjene kulture. Broncu kao najvaţniju sirovinu potiskuje ţeljezo. Isti se proces 600 godina ranije zbivao u prednjoj Aziji. Već se od godine 1000. pr. K. u Italiji oruĊe i oruţje proizvodi od ţeljeza. Ţeljezo je u istoĉnoalpske zemlje uvezeno sa juga i jugoistoka, u Koruškoj i Kranjskoj otvaraju se novi rudnici. Ono se upotrebljavalo samo za oruţje, dok su nakit i posuĊe još uvijek bili od bronce. Cijelo je razdoblje dobilo ime po glavnome austrijskome nalazištu starijega ţeljeznog doba (oko 800.–400. pr. K.) HALLSTATTU. Ovo je mjesto, a jednim dijelom takoĊer i Hallein, postalo vaţno zahvaljujući soli koja se već vadila i u bronĉanom dobu, ali u velikim koliĉinama tek u starijemu ţeljeznom dobu. Rudari - to su bili Iliri - nisu se još sluţili postupkom isušivanja slane vode, nego su iskorištavali leţišta kamene soli. Brojni materijalni nalazi (mogu se vidjeti u Hallstattskom muzeju) kao npr. drvene lopate, kace za sol, baklje, iverje, ostaci odjeće i hrane daju nam uvid u uvjete rada i ţivotne prilike halštatskih rudara. Odjeću su proizvodili od ţivotinjske koţe i vunenih tkanina. Da bi postigli što bolju kakvoću tkanja, utkivali su i konjsku dlaku. Neke naĊene tkanine imaju i šareni uzorak. Dakle, ljudi ovog doba već su poznavali umjetnost bojenja tkanina. Za stanovanje sluţile su im kolibe, poput naših današnjih alpskih koliba. Nekoliko je takvih koliba otkriveno i istraţeno; na temelju njih saznajemo o naĉinu gradnje kuća. Nije nam poznato gdje je bilo pravo rudarsko naselje. Sol, koja se, sigurno, i tada u velikim koliĉinama upotrebljavala za salamuru, znaĉila je bogatstvo. Veliki nam broj ĉesto dragocjenih grobnih priloga govori o tome kolika se vaţnost tada pridavala soli. Posljedica izvoza soli moralo je biti blagostanje. Grobni prilozi pronaĊeni na velikome halštatskom groblju (više od 2 000 pogreba) pripadaju najvrednijim nalazima ne samo austrijske nego cjelokupne europske prapovijesti. MeĊu njima je pronaĊen i velik broj bronĉanih grobnih priloga, ĉiji je stilski oblik vjerojatno imitacija juţnih uzora. Primjećuje se i uţivanje u bogatom nakitu. TakoĊer je, meĊu ostalim, istraţivanje drugih nalazišta npr. na podruĉju alpskoga predgorja, u Donjoj i Gornjoj Austriji, u juţnom i srednjem dijelu Štajerske pridonijelo još boljem razumijevanju umjetnosti halštatskog doba. Spomena su vrijedni npr. dvije bronĉane ruke i bronĉani oklop iz kneţevskih grobova u Kleinkleinu kod Leibnitza i bronĉana kultna kola iz Strettwega kod Judenburga, koja su vjerojatno sluţila kultu plodnosti. Na to nas upućuje ţensko boţanstvo s pratnjom, koje stoji na kolima s ĉetiri kotaĉa. Grafitni su ukrasi karakteristiĉni za keramiku halštatskog doba. Oblici su posuda raznovrsni, no uporaba lonĉarskog kola još je uvijek nepoznata. Provalom Kelta potisnuta je ilirska halštatska kultura. Prije godine 400. pr. K. keltske grupe prodiru iz Galije prema Španjolskoj i preko mora na britansko otoĉje, drugi seobeni smjerovi idu prema jugu i jugoistoku. Kelti naseljavaju gornju Italiju. U istoĉne Alpe Kelti su vjerojatno prodrli iz podruĉja juţne Njemaĉke, kao i sjevernog dijela Italije. U Tirolu i Vorarlbergu prisutnost Kelta bila je razmjerno mala. Tu se odrţao narod Rećana, kojem prije svega pripadaju ostaci ilirskoga stanovništva. No i ovdje se nalaze pojedinaĉna keltska mjesna

imena, znak da su Kelti takoĊer morali prodrijeti i u ovo okruţje. Znatno jaĉi i, općenito uzevši, nadmoćniji bio je keltski udar u dolinama rijeka Salzach, Enns, gornje Mure, u koruškoj kotlini i u alpskome predgorju. Ĉini se kao da su Kelti izbjegavali teško prohodna alpska podruĉja. Zbog toga je stara ilirska kultura u unutrašnjosti Alpa ostala netaknuta. Ilirski utjecaj je takoĊer prevladavao u brdskom i kotlinskom krajoliku rubnog dijela istoĉnih Alpa. Glavna keltska plemena bili su Noriĉani i Taurisci, sjeverno od Dunava, i na sudetskome prostoru Boji. Uskoro su se pomiješali s autohtonim stanovništvom, što je utjecalo i na jezik. To se vrlo jasno moţe vidjeti u nazivima mjesta i voda, koja su poslije Rimljani preuzeli i dijelom preoblikovali. Nalazimo retska imena kao npr. Salurnae (Salurn), Scarantia (Scharnitz), Veldidena (Wilten), ilirska kao npr. Arelape (Erlauf), Carnuntum, Aguntum (kod Lienza), Matreium (Matrei), Tergeste (Trst) i keltska kao Escala (Ischl), Lauriacum (Lorch), Lentia (Linz), Anisus (Enns), Tragesamus (Traisen), Vindobona (Beĉ). Neki nazivi svjedoĉe o jeziĉnom utjecaju naroda koji graniĉe s istoĉnoalpskim podruĉjem; ime Alpa smatra se ligurskim, ime Dunava (Danuvius) skitskim; on je srodan imenima istoĉnoeuropskih rijeka kao Dnjestar (Danastris), Dnjepar (Danapris) i Don (Tanais). »Hall« (Hallstatt, Hallein) uvijek upućuje na vaĊenje soli. Od svih ovih naroda Kelti su se uspjeli politiĉki probiti. Noriĉkim plemenskim kneţevima uspjelo je u 2. st. pr. K. ujediniti veća podruĉja u istoĉnim Alpama u Noriĉko Kraljevstvo. To Regnum Noricum bilo je prva drţava na austrijskome prostoru. Njegove se granice danas vrlo teško mogu odrediti, vjerojatno su se na istoku u znatnoj mjeri podudarale s današnjom drţavnom granicom, na jugu su sezale otprilike do podnoţja Alpa, a na zapadu su djelomiĉno slijedile tok rijeke Inn. Sjeverna je granica vjerojatno tekla blizu Dunava. Postupali su mudro, te su kao neposredni susjedi velikoga Rimskog Carstva teţili - Rimljani su bili dobri trgovaĉki partneri - za priznanjem svoje drţave. SreĊeni odnosi u vlastitoj zemlji bili su preduvjet za to. Rim je takoĊer shvatio da treba sprijeĉiti prodor Kelta na jug. Kada su oni godine 186. pr. K. prodrli u furlansku nizinu, gdje su na podruĉju donje Soĉe htjeli sagraditi gradsku naseobinu, Rimljani su odluĉno sprijeĉili njihove naume, te su unatoĉ povlaĉenju Kelta osnovali vojniĉku koloniju Akvileju (godine 181. pr. K..), kako bi se mogli obraniti od eventualne opasnosti sa sjevera. Kasnije su ĉešće izbijali meĊusobni sukobi; no sklopljen je i prijateljski savez - ne zna se kad - izmeĊu Noriĉana i Rimljana. Taj se savez iskazao kod prvog prodora germanskih plemena u istoĉnoalpska podruĉja. Cimbri, protjerani iz svoje domovine prema Sjevernom moru, Teutoni i ostali suputnici pojavili su se u Noriku nakon što im je propao pokušaj da se nasele na podruĉju Boja. Nastojali su sebi ugovorom osigurati pravo na prolazak. Rim je poslao vojsku pod vodstvom konzula Papirija Karbona, koja je godine 13. pr. K. kod Noreje pretrpjela teţak poraz. Prvi germanski prodor nesretno je završen za Cimbre i Teutone, koje su Rimljani konaĉno potukli u bitkama kod Aquae Sextiae (godine 102. pr. K.) i Vercellae (godine 101. pr. K.). Premda je germanska opasnost bila otklonjena, Kelti su se tako reći trajno nalazili u kliještima izmeĊu Germana, koji su pritiskivali sa sjevera, i Rimljana na jugu, koji su namjeravali svoju drţavu zaštititi rijeĉnom granicom na Dunavu. Kelti su bili nosioci mlaĊega ţeljeznog doba ili kulture La Tene, ipak se njihov utjecaj morao postupno probijati kroz ilirsku halštatsku kulturu. OruĊe i oruţje latenskog razdoblja - keltski se nalazi mogu zateći u Salzburgu, Gornjoj, Donjoj Austriji i u Gradišću - ne ostavljaju tako snaţan dojam kao proizvodi starijega ţeljeznog doba. U keramici moţe se dokazati uporaba lonĉarskog kola. Sadrţaj grafita u glini koja se upotrebljava vrlo je visok. Razvijeni oblici posuda, kao višebojni kljunasti vrĉ ili upadljivi oblik lećaste boce s niskim trbuhom i visokim cjevastim vratom, šalica sa zadebljanim dnom obiljeţavaju ovo razdoblje.

Što se tiĉe oruţja, posebno treba spomenuti dvosjekle duge maĉeve, ali osim njih nailazimo i na bojne noţeve, koplja i štitove. PronaĊeni ravni grobovi upućuju na skeletni i paljevinski ukop. Kao posljedica trgovine sa sjevernom Italijom u kasnijem latenskom razdoblju mogu se utvrditi znaĉajni kulturni utjecaji Rimljana i Etrušĉana. Kelti su prešli na gradski ţivot. Keltska su »oppida« posvuda podignuta na uzvisinama i utvrĊena ĉvrstim zidom (gradine). Sluţila su kao zaštita od neprijatelja, a bile su i sjedišta keltskih knezova, trgovišta i vjerska središta; u Austriji su npr. takve utvrde na Oberleiserbergu (Donja Austrija), na Braunsbergu kod Hainburga (Donja Austrija) i na Magdalensbergu u Koruškoj. Keltsko kovanje novca u zlatu i srebru upućuje takoĊer na utjecaj sredozemnog podruĉja; na to su morali utjecati grĉki i rimski uzori. Latinski natpisi na novcu većinom navode imena plemenskih kneţeva ili ţupana i »gospodara novca«, o kojima nam ništa pobliţe nije poznato. Uporaba zlata i srebra za kovanje novca upućuje na intenzivno i obilno vaĊenje plemenitih kovina u Turama. Vrlo se malo zna o religiji alpskih Kelta, i to samo preko rimske predaje i po pronaĊenim zavjetnim darovima. Tako je hram na Ulrichsbergu u Koruškoj posvećen Noriĉkoj Izidi — saĉuvan je njen kip. Rimski su trgovci iz Akvileje keltskom bogu rata - Rimljani su ga nazivali Mars Latobius - posvetili poznati kip »Mladić iz Helenenberga«, za njegovo svetište na Magdalensbergu. Na kraju moţemo reći da je mlaĊe ţeljezno doba iznova proširilo alpski kulturni krajolik, da je tada prodorom Rimljana završilo razdoblje keltske vladavine, a time i prapovijesno doba Austrije. Iz svjetske povijesti Uobiĉajena podjela prapovijesnog doba; klima, flora i fauna starijeg i mladeg kamenog doba (paleolitik, neolitik). Prvi tragovi ljudske djelatnosti. Najstarije ljudske skupine. Naĉin ţivota ĉovjeka kamenog doba (starije i mlade kameno doba). Gospodarske i društvene promjene u bronĉanom dobu. Nastanak velikih drţava u Aziji i Africi. P r epor uĉena lit er at ur e

Gerhard Dobesch, Die Kelten in Österreich nach den dltesten Berichten der Antike. Das norische Königreich und seine Beziehungen zu Rom im 2. Jahrhundert vor Christi (Kelti u Austriji prema najstarijim antiĉkim izvještajima. Noriĉko kraljevstvo i njegovi odnosi prema Rimu u 2. st. prije Krista), Wien - Köln - Graz, 1980. Leonhard Franz - Alfred R. Neumann (izdavaĉ), Lexikon ur- und fruhgeschichtlicher Fundstatten Österreichs (Leksikon prapovijesnih i ranopovijesnih nalazišta u Austriji), Wien, 1965. Herwig Friesinger, Die Quellen der Ur- und Frühgeschichte des österreichischen Raumes (Prapovi-jesni i ranopovijesni izvori na austrijskome prostoru). u: Die Quellen der Geschichte Osterreichs (Schriften des Instituts für Osterreichkunde 40, Wien, 1982). Herwig Friesinger - Brigitte Vacha, Die vielen Vater Österreichs. Römer- Germanen Slawen. Eine Spurensuche (Mnogi austrijski oci. Rimljani - Germani - Slaveni. U potrazi za tragovima), Wien, 1987.

Karl Kromer, Von frühem Eisen und reichen Salzherren. Die Hallstattkultur in Österreich (Od ranog ţeljeza i bogatih vlasnika rudnika soli. Halštatska kultura u Austriji), Wien, 1964. Friedrich Morton, Hallstatt und die Hallstattzeit (Hallstatt i halštatsko doba), Hallstatt, 1953. Alfred Neumann, Der Raum um Wien in ur- und frühgeschichtlicher Zeit (Prostor oko Beĉa u prapovijesnom i ranopovijesnom razdoblju), Wien, 1968. Richard Pittioni, Urgeschichte des österreichischen Raumes (Prapovijest austrijskog prostora), Wien, 1954. Idem, Urzeitliche Geschichte Österreichs (Najstarija povijest Austrije), Izdavaĉ: Österreichische Akademie der Wissenschaften, sv. I/1, 2, Wien, 1980. Kurt Willvonseder, Zur keltischen Besiedlung des Ostalpenraumes (Naseljavanje Kelta na istoĉnoalpskome prostoru), Jubilarni spis za Rudolfa Eggera, sv. 2, Klagenfurt, 1953.

II. AUSTRIJA U VRIJEME RIMLJANA (AUSTRIA ROMANA) (15. st. pr. K. - kraj 5. st.)

1. Osvajanje, osiguravanje i upravljanje dunavskim provincijama Nakon što su pobjedom mladog Oktavijana Augusta riješeni rimski unutrašnjopolitiĉki problemi, u prvi plan prodiru vanjskopolitiĉki aspekti. Ponovno probuĊena teţnja za svjetskom vlašću, kao i strah od pritiska germansko-keltskih plemena na sjevernu granicu Carstva, rezultirali su osvajanjem dunavskih zemalja. Snaţna velika rijeka, koja se i podizanjem utvrda mogla osigurati, ĉinila se Rimljanima pogodnom granicom, upravo zato što je bila prirodna. Rimske vojske pod zapovjedništvom Druza i Tiberija, Augustovih posinaka, nakon teških borbi osvojile su godine 15. pr. K. Reciju (sjeverni Tirol, Vorarlberg - istoĉna Švicarska, Bavarska juţno od Dunava). Otpor je stanovništva slomljen tek kada su se zapoĉele provoditi deportacije. Keltsko je kraljevstvo Norik (Gornja i Donja Austrija juţno od Dunava, Salzburg, Koruška, sjeverni i središnji dio Štajerske; Beĉka šuma (Wiener Wald) - Mons Cetius - bila je prirodna granica) već duţe bilo pod rimskim utjecajem. Slijedilo je vojno osvajanje bez uporabe oruţane sile. Budući da se domaće stanovništvo smatralo pouzdanim, za oĉuvanje poretka nisu se brinule rimske legije nego pomoćne ĉete. Dosadašnji glavni grad Norika, Noreja, gubi na vaţnosti, te od sada glavni grad rimske provincije postaje Virunum (na Zollfeldu). Nekoliko je godina poslije Tiberije nakon teških bitaka osvojio zapadnu Panoniju, zemlju izmeĊu Drave na jugu i Dunava na sjeveru i istoku. Osvajaĉkoj politici Rima - August je ţelio pomaknuti granice od juţnoga alpskoga rubnog podruĉja preko Podunavlja do sudetskog prostora i u Moravsko polje - suprotstavio se kralj Markomana Marbod, koji je u vrijeme Isusova roĊenja na ĉeškome prostoru osnovao ĉvrsto organiziranu germansku drţavu (Markomani i Kvadi). Veliki ustanak u Panoniji i Iliriku (Dalmacija) prislio je Tiberija da odustane od napada na Marboda, planiranog za godinu 6. nakon Krista. »Tiberije je sam za vojsku stacioniranu u Iliriku izabrao mjesto Karnunt kao polaznu bazu u pohodu prema zemlji Markomana, jer se ono nalazilo u blizini granice sa tom zemljom. No sudbina je ipak htjela drukĉije. Cezar je već pripremio na Dunavu zimski logor, vojska je krenula u pohod... kada se ĉitava Panonija... i u to vrijeme ponovno ojaĉana Dalmacija, nakon što su se svi narodi toga podruĉja ujedinili u savez, dignula na oruţje. Sada je potreba, a ne slava, diktirala daljnja djelovanja. Nikako nije bilo preporuĉljivo pustiti vojsku da prodre u unutrašnjost Germanije, te istodobno Italiju prepustiti budnom neprijatelju. U ĉitavoj Panoniji nije poznat samo rimski vojni sustav, nego i jezik. U mnogim mjestima ljudi se bave literaturom i drugim duhovnim sadrţajima. To je vjerojatno i bio razlog, zašto ni jedan narod prije nije tako brzo svoju pomisao na rat provodio u djelo. Rimski su graĊani bili

neoĉekivano napadnuti, trgovci su bili ubijeni, a velik je broj vojnih jedinica, koje su bile predaleko udaljene od vojne baze, uništen do posljednjeg ĉovjeka.« (Velej Paterkul, Rimska povijest.) Ustanak je ugušen, a Panonija je godine 10. postala nova rimska provincija. Podruĉje istoĉno od Alpa, koje je prije pripadalo Noriku, prije svega Beĉka kotlina, pripojeno je provinciji Panoniji, te vojno osigurano legijskim taborima u Vindoboni (Beĉ) i u Karnuntu (izmeĊu Deutsch-Altenburga i Petronella); naime, tu su se nalazili vaţni rijeĉni prijelazi. Od vremena cara Trajana (98.-117.) X. se legija trajno nalazila u Vindoboni, a XIV. u Karnuntu. Kompleks legijskog tabora slijedio je u Karnuntu i Vindoboni, kasnije i u noriĉkim utvrdama, stalno istu shemu, koja se primjenjivala posvuda ako izuzmemo većinom neznatne promjene uvjetovane zemljištem, po kojoj je regularna rimska vojska bila u garnizonu. Vojna je utvrda bila u obliku pravokutnika, odvojena i osigurana bedemom, opkopom, kulama promatraĉnicama i pojaĉanim ulaznim vratima, a kroz nju su prolazile dvije glavne ulice koje se sijeku pod pravim kutem i koje spajaju po dvoja nasuprotna vrata. Na podruĉju utvrde osim baraka za vojnike nalazile su se i komandatura, upravne zgrade, stanovi za ĉasnike, kupalište, bolnica, radionice oruţja, skladišta i svetište legije. Svojevrsno proširenje ovoga vojnoga grada ĉinila su malo udaljenija oveća civilna naselja (takva su se mjesta najprije zvala kanabe), u kojima su stanovali trgovci, obrtnici i legionari (veterani), koji su odsluţili svoju sluţbu. Zbog toga je dunavsko podruĉje izmeĊu Kremsa i Hainburga sa svojim snaţnim vojnim taborima bilo najvaţnija vojna utvrda na rimskoj drţavnoj granici. Kao potporni stupovi provincije Panonija, koja ima vaţnu ulogu u politici Rima prema istoku, obje su legijske utvrde nadzirale rijeĉne prijelaze, kao i pograniĉnu cestu, koja se kriţa s jantarskim putem (Morava - Odra). U Karnuntu je stolovao i rimski namjesnik. Uzduţ Dunava nalazile su se još mnoge utvrde, straţarnice, signalne postaje (kule promatraĉnice), koje su pazile na sigurnost rimske drţavne granice. Jedna je posebna flotila obavljala nadzornu sluţbu na rijeci. Dunav nije bio vaţna granica samo zbog tih vojnih utvrda, on je takoĊer razdvajao dvije utjecajne sfere (limes). Ĉitavo je podruĉje na desnoj obali rijeke pripadalo rimskome svjetskom Carstvu; njegovo se stanovništvo - iako polagano otvaralo kulturi sredozemnoga prostora. Već je u prvome stoljeću nakon Krista morao zapoĉeti proces romanizacije u dunavskim provincijama, jer je u to vrijeme na ponekim podruĉjima prevladavao gotovo italski gradski naĉin ţivota. Podruĉje sjeverno od Dunava ostalo je i dalje pod utjecajem germanskih plemena. Vojna i civilna uprava (administracija) u Reciji, Noriku i Panoniji, kao i u svim rimskim provincijama bila je u domeni prokuratora, kao i viša sudska vlast. Niţa je pripadala upravnim organima civitas (gradski okrug), teritorijalne jedinice unutar provincije. Ona je obuhvaćala stvarno gradsko naselje i podruĉje daljnje okolice. I ubiranje je poreza padalo na njene duţnosnike. Nadalje, ona je tvorila osnovu za obrambeni sustav, koji je stanovništvu provincije u sluĉaju rata omogućio pozivanje u vojnu sluţbu. Provincija je takoĊer raspolagala policijskim jedinicama, koje su ĉinili vojnici s odsluţenim vojnim rokom, a koje su se brinule za sigurnost. godine 15. prije Krista Rimljani osvajaju Reciju i Norik

godine 6.-9. nakon Krista ustanak u Panoniji godine 10. nakon Krista Panonija postaje rimska provincija Car Tiberije (godine 14.-37. nakon Krista) osniva legijske utvrde Karnunt i Vindobonu 2. Privreda i društvo Rimljani su od brojnih keltskih gradova, koje su zatekli u Noriku, ali isto i u pograniĉnim dijelovima Recije i Panonije, izgradili velika gradska naselja. Nova su gradska naselja, pa i onda ako se nisu nalazila toĉno na starome mjestu, poprimila stari, sada latinizirani naziv grada. Naselje je u pravnome smislu postalo grad tek kada su mu se podijelila gradska prava (municipium). Brigantium (?, Bregenz), Aguntum (blizu Lienza), Virunum (kod Zollfelda) i Juvavum (Salzburg) vjerojatno su dobili gradska prava već za vrijeme vladanja cara Klaudija (41.-59. n. K.), a Vindobona (?), Karnunt, Cetium (St. Pölten) i Ovilava (Wels) za vrijeme cara Hadrijana (117.-138.), koji je u tijeku svoje vladavine najviše uĉinio za razvitak gradova. Gradski nam tlocrti govore da su im uzori bili italski gradovi s pravokutnim gradskim blokovima i ravnim ulicama, dok se u gradnji kuća primjećuje utjecaj rimske graĊevinske tehnike. Ĉesti je tip kuće s trijemom, gradnja kuće od kamena i opeke s ureĊajima za grijanje (hipokaust) i kupaonicama. U malim gradskim stambenim kućama, a prije svega u noriĉkoj seoskoj kući, zadrţali su se domaći oblici gradnje. Svetišta su u skromnijim mjerama bila imitacije kultnih graĊevina koje su se mogle naći u zemljama Sredozemlja. Centar grada bio je forum, pravokutni središnji poslovni prostor, oko kojeg su bile upravne zgrade. Na kraju se grada nalazi jedan više amfiteatra, koji su sluţili za gladijatorske igre i borbe sa ţivotinjama. U ponekim mjestima, kao u Virunu, djelovala su i kazališta. U svim su rimskim gradovima bile vrlo omiljene velike terme (javna kupališta). Deutsch-Altenburg u Donjoj Austriji, Baden kod Beĉa i Gastein u Salzburgu postali su poznati zahvaljujući Rimljanima, koji su tada na tom podruĉju otkrili vruće izvore i uĉinili ih dostupnima stanovništvu. Iz brojnih se natpisa vidi da su honestiores, vladajući, bogati dio stanovništva, pridonijeli otvaranju i odrţavanju javnih zgrada - prije svega javnim darivanjima (munificijencijama). Iz njegovih se redova formiralo gradsko vijeće i kvatuorviri; oni su kao najviše gradsko poglavarstvo ĉinili municipalno plemstvo, koje uţiva raznovrsna prava, najĉešće nasljednoga karaktera. Visok su poloţaj u društvu zauzimali i svećenici, posebno ako su se brinuli za carev kult. Zanatlije su se okupljali u udruţenjima, ali ne znamo ništa pobliţe o njihovim oblicima organizacije u Noriku i u zapadnoj Panoniji - za razliku od drugih rimskih provincija (npr. Dacija). Razvijenija je rimska civilizacija upravo u tome staleţu vrlo brzo prerasla domaće kulturne oblike, i uĉinila ga znaĉajnijim. Tako je npr. gradnja od kamena zahtijevala razliĉita znanja o graĊevnim materijalima, kao i o proizvodnji novih alata i oruĊa. Ubrzo su domaći klesari prihvatili nove naĉine obrade kamena, kao što to pokazuju mnogi iskopani nadgrobni spomenici. Ovaj je proces prilagodbe brţe tekao u gradovima nego na selu, premda su i tamo brzo preuzeti neki oblici i vještine rimskog zanatstva, sitnog i umjetniĉkog obrta, npr. uporaba i proizvodnja alata i kućanskih potrepština, proizvodnja opeka, izrada tkanina, odüela i ukrasnih predmeta.

Rimljani su unaprijedili i poljoprivredu, posebno u ravnoj Panoniji, gdje je krĉenjem i isušivanjem moĉvara dobiveno zemljište koje je sluţilo za ratarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo. Sumoviti je Norik bio pogodan za stoĉarstvo i ispašu stoke. Poneki su izrazi preuzeti iz latinskog. Takve su tuĊice npr. mošt (Most = mustum), sir (Käse = caseus), maslac (Butter = butyrum). Cjelokupna je poljoprivreda nalazila uzor u rimskome seljaĉkom gospodarstvu (villae rusticae), proširenu po ĉitavoj zemlji. Rimske su provincije bile meĊusobno, a i s Italüom, povezane drţavnim cestama. Veliĉajna i dalekoseţno isplanirana gradnja cesta ubraja se u najznaĉajnüa tehniĉka dostignuća Rimljana u ĉitavom Imperiju. Podatke o njihovoj gradnji nalazimo u antiĉkim popisima cesta i cestovnim kartama, kao i na temelju samih ostataka cesta. Ova je veliĉanstvena cestovna mreţa u prvom redu sluţila potrebama vojske i uprave, onda drţavne pošte i, napokon, privatnoj trgovini i prometu. Ceste su obiĉno gradili legionari, ali - ako je bilo potrebno - i civilno je stanovništvo bilo pozvano u pomoć. Postavljanje podloge i sama gradnja cesta bila je toliko kvalitetna da su gotovo neuništive. Duţ cesta su se nalazili kameni stupovi - miljokazi (1 rimska milja = 1 479 m). Najvaţniju zapadno-istoĉnu vezu ĉinila je cesta koja je povezivala dunavske provincije s Galijom i koja je najĉešće slijedila tok Dunava uz njegovu juţnu obalu. Njezine su vaţnije postaje bile: Castra Regina (Regensburg), Castra Batava (Passau), Lentia (Linz), Laurijak (Lorch kod Ennsa), Adjuvense (Ybbs), Arelape (Pöchlarn), Namara (Melk), Aelium Cetium (St. Pölten), Comagenae (Tulln), Vindobona (Wien), Ala Nova (Schwechat), Karnunt (Petronell). Preko Arabone (Raab) i Akvinka (Budim) cesta je išla u smjeru istoka dalje prema donjem toku Dunava. S tom se drţavnom graniĉnom cestom spajao ĉitav niz sjeverno-juţnih cestovnih pravaca, koji su na italskome tlu zapoĉinjali u cestovnim ĉvorištima Veroni i Akvileji. Iz Verone je jedna cesta vodila preko Vintschgaua, prijevoja Reschenscheidecka, Fernpaßa prema August Vindelicum (Augsburg); druga i vaţnija išla je u istoĉnome smjeru preko prijevoja Brenner prema Veltideni (Wilten-Innsbruck) i Seefelder Sattela i takoĊer završavala u Augsburgu. Jedna od nekoliko cesta, koje vode iz Akvileje išla je preko Plöckenpassa prema Teurniji (St. Peter im Holz), istoĉno od Katschberga i preko Radstadtskih Tura prema Juvavu (Salzburg), onda preko Ovilave (Wels) do dunavskog limesa. Drugi je pravac išao preko Kanaltala prema Santiku (Villach), Virunu, kotlini Neumarkt, rottenmanskim Turama i Pyhrnpaßu, te dalje prema Welsu. Najviše se upotrebljavala istoĉna cesta, koja je zaobilazila istoĉne Alpe, te preko Emone (Ljubljane) - Celeje (Celje) - Scarabantüe (Sopron) vodila prema Karnuntu (i preko jednog odvojka prema Vindoboni=Beĉ). Gusta je cestovna mreţa u dunavskim provincüama omogućavala ţiv promet, a time i intenzivnu trgovinu. Ziva se razmjena proizvoda provodila i s italskom domovinom i sa susjedima s one strane drţavne granice. Iz Italije se uvozilo ulje i vino, a u kasnijem se razdoblju Carstva i u provincijama razvija vinogradarstvo. Keramiĉki su proizvodi, najĉešće prelakirani crvenom bojom, dolazili iz Italije i Galije, o ĉemu nam svjedoĉe peĉati proizvoĊaĉa. U starijem je razdoblju prevladavao italski, a poslije rajnski uvoz. Sa zapada su takoder dolazili stakleni proizvodi. Od germanskih i sarmatskih susjeda nabavljali su se koţa,

krzno, med, vosak i divljaĉ. Vjerojatno je preko carskih granica postojala i trgovina robljem. Karnunt je u rimsko doba bio vrlo vaţan, posebno kao glavno mjesto pretovara jantara. Provincije su takoĊer imale i proizvodile raznovrsnu robu koja se mogla izvoziti. Sol i noriĉko ţeljezo, cijenjeno zbog svoje kakvoće, osim toga, i bakar, olovo, plemenite kovine i mramor bile su najvaţnüe sirovine domaćeg rudarstva. Upravo je ono bilo vaţan izvor prihoda. Posebno su unosni bili rudnici u štajerskom Erzbergu i oni u Hüttenbergu (Koruška). Ovĉarstvo je donosilo vunu; vunene su tkanine bile vaţni trgovaĉki artikli. Razliĉite su vrste noriĉkih goveda bile na dobru glasu, pa je zbog toga postojao i izvoz stoke. Rimski su se trgovci, ĉiji je jezik ophoĊenja bio vulgarni latinski, brinuli za trgovinu izvan granica provincije.

3. Rimska kultura Stanovništvo je na podruĉju Alpa, dakle, malo-pomalo preuzelo od Rimljana naĉine gradnje, obrade njiva i vrtova, unosnog iskorištavanja rudnog bogatstva i naĉin kako od metala i mramora izraditi predmete najrazliĉitijih vrsta. Polako su svladavali jeziĉne prepreke glede njima stranoga, vulgarnog latinskog, te ga nauĉili razumjeti i govoriti. Budući da su u keltskoilirskom jeziku nedostajali izrazi za mnoge stvari koje je rimska civilizacija donijela sa sobom, stanovništvo je pruzimalo latinske izraze, koji su ĉesto promijenjeni u izgovoru i obliku, tako da su nastale mnoge kovanice, koje nas i danas podsjećaju na rimski utjecaj na njemaĉki jezik, npr. murus (Mauer - zid), fenestra (Fenster - prozor), vallum (Wall - utvrda), viola (Veilchen -jubiĉica), rosa (Rose - ruţa), ficus (Feige - smokva), pirum (Birne - kruška), caulis (Kohl - kelj), lens (Linse - leća), fructus (Frucht - voće, plod), planta (Pflanze - biljka), vinum (Wein - vino), strata (Straße - ulica), cellarium (Keller - podrum) i dr. U kulturnom su se pogledu, osim jeziĉne prilagodbe, dogodile i poneke promjene u naĉinu ţivota i u narodnim obiĉajima a da još nije nastupio potpun proces romanizacije - kao npr. u Galijii. Iako je domaće stanovništvo sudjelovalo na rimskim sveĉanostima, uţivalo u amfiteatru na razliĉitim predstavama, prihvatilo nove duhovne struje, ipak nije došlo do potpune latinizacije jezika, niti su iz temelja promüenjene dosadašnje religiozne predodţbe i naĉini ţivota. TakoĊer su i istoĉnjaĉki kulturni utjecaji poprimali veću vaţnost. Rimljani su, općenito uzevši, bili tolerantni. Na osvojenim su podruĉjima mudro postupali, tako da nisu dirali u religiju tamošnjega stanovništva, nego su je ĉak i preuzimali. TakoĊer su tolerirali i keltsko-ilirske kultove. Od 1. st. u Rimsko su Carstvo poĉele sve jaĉe prodirati istoĉnjaĉke religije, a njihovi su bogovi bili štovani i oboţavani, kao npr. velika maloazijska boţica Kibela, sirijski bog Sunca ili egipatska Izida. Mnoga svetišta (npr. u Karnuntu, Virunu) u Noriku i u Panoniji svjedoĉe o kultu perzijskog boţanstva Svjetlosti Mitre u Austriji. Njega su u Austriju donijeli rimski legionari, koji gotovo bez iznimke potjeĉu iz Sirije i iz drugih istoĉnih rimskih provincija. Posebno se unutar vojske moglo naići na njegove brojne sljedbenike. Ni jedan se drugi kult, što se tiĉe znaĉenja i proširenosti, nije mogao mjeriti s njim. »Posvećeni« najĉešće su se sastajali u špiljama na ritualnim obredima i svetim gozbama. Strogi bi obiĉajni zahtjevi obvezivali sljedbenike na asketski ţivot i na borbu za boţanstvo Svjetlosti, utjelovljenje istine i ĉistoće. U tome oni nalaze ĉvrst oslonac.

Ova je religija pruţila najjaĉi otpor kršćanstvu, koje se razvijalo. Natpis na ţrtveniku iz Karnunta, godine 308. nakon Krista: »Nepobjedivom su boţanstvu Sunca Mitri, njegova gospodstva poklonici, Joviji i Herkuliji, Augusti i Cezari, u najvećoj skrušenosti obnovili svetište.« Poĉetci se kršćanstva u dunavskim i alpskim provincijama nalaze u polutami legende. TakoĊer je nepouzdan i izvještaj o sudjelovanju kršćanskih vojnika u markomanskom ratu pod vodstvom Marka Aurelija (godine 173.). Tu je rijeĉ o »kišnom ĉudu«. Prema Tertulijanovu tumaĉenju, rimske su trupe (leglja Fulminata), boreći se na ţarkoj vrućini molitvama kršćanskih legionara, doţivjele osvjeţenje u obliku snaţnoga pljuska. One, historijski toĉne ĉinjenice ovoga izvještaja govore nam da su se u to vrijeme u Austriji meĊu legionarima nalazili i kršćani. Prvi su širitelji vjere i ovdje bili opet trgovci i vojnici. Kršćanski je nauk sve jaĉom uporabom sile okupljao posebno niţe društvene slojeve, ali je prodirao i u više društvene krugove, u kojima se poĉeo širiti monoteizam, te koji su bili zaokupljeni pitanjem ţivota nakon smrti i oĉekivanjem Spasitelja (Sotera) koji će izbaviti ĉovjeĉanstvo. Kršćanstvo je polako potisnulo ne samo kult keltsko-ilirskih boţanstava nego i kult Mitre.

4. Austria Romana u pogibelji i njezin preustroj Podruĉje vlasti germanskoga plemena Markomana protezalo se od sjeverne Ĉeške pa sve do austrijske granitne visoravni; oni su već za vrijeme vladavine svojega kneza Marboda znaĉili opasnost za Rimsko Carstvo. Ĉini se da je u drugoj polovici prvoga stoljeća došlo do opseţna povezivanja i s germanskim plemenom Kvada, koji su se nastanili u Moravskoj, u Weinviertlu i u zapadnoj Slovaĉkoj, te koji su, s obzirom na njihov naĉin ţivota, vjerojatno bili pod jakim utjecajem svojih sarmatskih susjeda. Marbodovi su nasljednici desetljećima s Rimljanima odrţavali mir. Do ponovnih je sukoba došlo godine 89. i 92. pod Domicijanom (81.-96.), za vrijeme ĉije vladavine rimske vojske nisu postizale uspjehe. Tek kada je car Nerva (96.-98.) godine 97. izvojevao pobjedu nad pridunavskim Suebima, susjedima i plemenskim srodnicima Kvada, granica je osigurana na duţe vrijeme. U drugoj su polovici drugoga stoljeća prodori istoĉnogermanskih plemena, Gota, Burgunda i Vandala prema Crnom moru postali znaĉajniji, a dunavski su narodi pak ugroţavali rimsku granicu, koja se više nije mogla oduprijeti napadu. Budući da je zaštita granice bila nedovoljna - dugo je razdoblje mira Rimljane uĉinio presigurnima - te da je epidemija oslabila vojsku i narod, Markomani i Kvadi uspjeli su prodrijeti preko dunavskog limesa u Rimsko Carstvo (166.). U markomanskim su ratovima, koji su bili razliĉite jaĉine, a trajali od 166. do 184. i tijekom kojih su germanska plemena ĉesto sklapala saveze sa sarmatskim susjedima, Norik i Panonija godine 170. bili potpuno opustošeni. Ista je sudbina zadesila i Reciju, Daciju, ĉak i Gornju Italiju. Juvavum i Flavia Solva (Wagna kod Leibnitza) uništeni su, a Akvileja opkoljena. Napokon je caru Marku Aureliju (161.-180.) uspjelo godine 172. potisnuti neprijatelje. Sada je prešao u napad. Otpor je bio ţestok, ali je car ipak ostao uspješan, te je to podruĉje dogradnjom utvrda Castra Regina i Lauriacum u legijske tabore dobilo bolju zaštitu.

Marko Aurelije već se ozbiljno bavio mišlju da osnuje provinciju Markomaniju, koja bi obuhvaćala austrijsko podruĉje sjeverno od Dunava, kao i Ĉešku i Moravsku, ali je u oţujku godine 180. u Vindoboni (?) umro. Njegov je sin i nasljednik Komod ublaţio ĉvrste uvjete mira, koje je njegov otac nametnuo Germanima, ali je inzistirao na tome da Germani napuste 7 km dugi graniĉni prostor sjeverno od Dunava. Rimske su se trupe ponovno povukle na juţnu obalu rijeke. Konaĉni ishod ovoga najduţeg rata, koji su Rimljani vodili na austrijskome prostoru ne odgovara potpuno uĉinjenim naporima. U tim se desetljećima ratovanja smanjio broj stanovništva i zavladala je neimaština. Legionari iz Karnunta godine 193. izabrali su panonskog namjesnika Lucija Septimija Severa, Afrikanaca, za cara. S obzirom na to da nije vjerovao germanskim susjedima, odredio je da vojna tijela preuzmu upravu u provincijama kako bi, u sluĉaju rata, mogla brţe djelovati, a vjerojatno i zato što se više nisu mogli oslanjati na stanovništvo u provincijama, ĉije je povjerenje prema Rimu zbog promjenljivih ratova nestalo. To potvrĊuje i ustanak stanovnika Norika, koji je ugušen oruţanom silom (196.). Na zapadu od godine 213. Alamani ugroţavaju recijski limes. Rimljani su se teško uspjeli obraniti od njihovih napada. Neprestano je dolazilo do provala u zapadni dio alpskih provincija. Ĉak su te germanske ĉete godine 268. prodrle preko prijevoja Brenner u podruĉje rijeke Etsch i prema gornjoj Italiji. Ipak je caru Aureliju i njegovu nasljedniku caru Probu uspjelo potisnuti te ĉete natrag, ali ipak nisu mogli ponovno vratiti sva izgubljena podruĉja. Mir je sklopljen godine 276. Granica je i dalje išla uz Rajnu, Bodensko jezero, rijeke Iller i Dunav, ĉime je Brigantium (Bregenz) postao pograniĉni grad Imperija, stalno izloţen opasnosti. Car Dioklecijan (284.-305.) takoder je bio prisiljen teškim borbama obraniti se od germanske opasnosti. No dunavske su provincije postale vaţnije, ne zbog ovih pobjeda, nego zahvaljujući Dioklecijanovu novome ustavnom ureĊenju. Reforma se temeljila na podjeli provincija i spajanju više novih provincija u veće administrativne jedinice: dijeceze i prefekture. Recija je podijeljena na Prvu i Drugu Reciju. Drugoj su pripadali i dijelovi Tirola. Norik je podijeljen na Obalni Norik i Kopneni Norik, Gornja Panonija na provincije Prvu Panoniju na sjeveru i Savsku Panoniju na jugu. Sve su te provincije pripadale prefekturi Italiji, a obje Recije i dijecezi Italiji, za razliku od obiju Panonija i prije svega Norika, koji su pripadali panonskoj dijecezi. Budući da je Norik s pravom promatran kao obrambena utvrda Italije, poslije je pripojen italskoj dijecezi. Dioklecijan je takoĊer strogo odvojio civilnu upravu i vojno zapovjedništvo. U vojnom je pogledu austrijska dunavska granica stavljena pod nadleţnost duţnosnika koji se zvao »dux Pannoniae primae et Norici ripensis«, koji je sa svojim trupama nadzirao dio rijeke od Passaua do Raabe. Zaštita je granice pojaĉana, povećan je broj vojnih jedinica spremnih za napad u svakome trenutku. Stroţe su se mjere poĉele provoditi pri ubiranju poreza - dosada ĉesto nemarno provoĊenog. Ove su reforme u dunavskim provincijama utjecale na smirivanje politiĉkih prilika i na ponovni privredni oporavak. Karnunt je kao mjesto odrţavanja carskog kongresa (308.) još jednom odigrao vaţnu ulogu u rimskoj carskoj politici. Dioklecijan je napustivši već carsku sluţbu - tamo ţelio svojim utjecajem isposlovati da Licinije dobije naslov Augustus, zato što se nadao da će ovaj toĉno provoditi njegov novi sistem upravljanja. Dioklecijanovu je upravnu reformu znatno dogradio i provodio Konstantin, kojeg su na kongresu u Karnuntu pokušali potisnuti. Nakon pobjeda nad Maksencijem i Licinijem nastavio je provoditi reformu, koju je zapoĉeo njegov prethodnik, u poreznoj politici, u provincijskoj upravi i u vojsci, u kojoj su i dalje uglavnom prevladavali germanski plaćenici.

TakoĊer su u novĉarstvu nastupile promjene uvoĊenjem zlatnog solida, koji je nadţivio pad Zapadnoga Rimskog Carstva. 166.-180. Markomanski ratovi - smrt cara Marka Aurelija u Beĉu (?) godine 180. 193. Lucije Septimije Sever u Karnuntu je izabran za cara 196. ugušen je ustanak u Noriku od 213. Alamani ugroţavaju recijski limes 260. Alamani prelaze limes - za vrijeme cara Dioklecijana (284.-305.) novi provincijalni ustroj 308. carski kongres u Karnuntu Imperij - zajedno sa svojim provincijama - u posljednjem razdoblju svoje povijesti dobiva nov sadrţaj, prije svega zbog prelaska cara na kršćanstvo i dosljednog ukljuĉivanja Crkve u rimsko pravo i u drţavnu upravu. 5. Kasnoantiĉko kršćanstvo I u dunavskim su se provincijama osjetili presudni sukobi izmedu kršćanstva i rimske drţave. U najoštrijim, planski provodenim progonima kršćana, za vrijeme Dioklecijana, stradali su noriĉki kršćani (304.). Prema jednom uvjerljivom prikazu, Florijan, predstojnik ureda namjesnika Akvilija, baĉen je kod Laurijaka (Lorch kod Ennsa) u rijeku Enns. Povijesno se ne moţe dokazati muĉeniĉka smrt svetog Viktorina i svetog Maksimilijana. Crkvena je organizacija od razdoblja vladavine cara Konstantina (312.-327.) i u dunavskim provincijama izgraĊena javno, ĉak i uz drţavnu potporu, budući da je Milanski edikt (313.) zakonski odobrio slobodu kršćanske vjeroispovijesti. Arheološke iskopine (grobni spomenici, ostaci starokršćanskih kultnih graĊevinal pokazuju da je u Noriku i u Panoniji morao postojati veliki broj kršćanskih zajednica. Vjerojatno je već u prvim desetljećima 4. stoljeća velik dio stanovništva prihvatio kršćanstvo. Samo se još u dalekim alpskim dolinama zadrţalo staro vjerovanje u boţanstva (poganstvo). Doseljena germanska plemena (npr. Heruli, Rugijci, Goti i dr.) u austrijske su zemlje sa sobom donijela i arijanstvo (kršćansko nauĉavanje koje je rimsko-katoliĉka Crkva odbacila), koje je nestalo s završetkom seoba naroda. Ovo je vrlo nemirno razdoblje nepovoljno djelovalo na postojeće rimsko-katoliĉko kršćanstvo i njegove crkvene ustanove, a slomljena rimska vlast u Noriku i Panoniji nije više mogla pruţiti zaštitu takoĊer potisnutome kršćanstvu. U drugoj polovici 5. stoljeća Severin, redovnik koji dolazi sa istoka, pokušao je pruţiti religioznu i socijalnu pomoć nezaštićenim kršćanima u Obalnom Noriku, koje su ugroţavali Rugijci, Alamani, Turingi i Goti. Njegovo se uspješno djelovanje iz središta u Favijanama (Favianae - Mautern) širilo i prema Reciji i Kopnenom Noriku. Ovaj je »noriĉki apostol« djelovao i na germanske vladare, koji su se obzirnije poĉeli odnositi prema stanovništvu provincije. Posljednjih se godina svojeg ţivota Svetac susreo s kraljevim sinom Odoakarom, koji se povlaĉio prema Italiji, te mu je prorokovao uspjeh i vlast. Severin je zasluţan da se vrlo ugroţeno kršćanstvo u Austriji oĉuvalo od potpuna uništenja.

Severinov uĉenik, Eugipije napisao je godine 511. na latinskom jeziku »Vita sancti Severini«, u kojem opisuje djelovanje Sveca. Budući da ovo djelo ne sadrţi samo Severinov ţivotopis, nego daje i dobru sliku onoga doba, ono je izvanredan povijesni izvor, najbolji za ovu epohu. Iz Eugipijeve »Vita Severini«: 4. U istom su razdoblju pljaĉkaški barbari na neoĉekivanu pljaĉkaškom pohodu nosili kao plijen sa sobom sve što su izvan zidina (Favijana-Mauterna) pronašli na ljudima i stoci. Malo nakon toga pohitili su brojni graĊani plaĉući Boţjem ĉovjeku, ispriĉali mu nesreću koja ih je snašla, te mu ujedno donijeli dokaze pljaĉkaškog pohoda koji se baš sada dogodio. 6. Od vremena kada su oĉajnici ponovno ozdravili, zapoĉeo je ĉitav narod Ruga ĉešće pohoditi slugu Boţjeg, usluţnošću dokazivati svoju pokornost, kao i moliti za pomoć u svojim nevoljama. TakoĊer su i mnogi pripadnici drugih naroda, do kojih je došao glas velikog putnika ţeljeli vidjeti Kristova vojnika. Njemu su s istim takvim iskazivanjem poštovanja prije ovog dogaĊaja došli i neki barbari, u pohodu prema Italiji, kako bi izmolili blagoslov. 7. MeĊu njima je bio i Odoakar, koji je poslije vladao kao kralj nad Italijom, onda u lošoj odjeći, mladić visokog stasa. Dok je on, pazeći da ne dotakne strop niske sobice svojom glavom tamo stajao pogrbljeno, priopćio mu je Boţji ĉovjek da mu je dosuĊena velika slava, te mu je na rastanku rekao: »Povuci se prema Italiji, povuci se, sada ogrnut u loše krzno; uskoro ćeš mnogima darovati bogate darove.« 304. progoni kršćana u Noriku 313. »Milanski edikt« 2. polovica 5. st. - djelovanje svetog Severina (u Favijanama) 511. »Vita sancti Severini« (Eugipije)

6. Kraj rimske vlasti Sredinom 4. st. Kvadi su ponovno zapoĉeli ugroţavati dunavski limes. Osvojili su i uništili Karnunt. Caru Valentinijanu I., koji je zatekao mjesto poput »napuštenog i prljavog gnijezda« uspjelo je, doduše, potući neprijatelje, ponovno obnoviti mnoge vojne utvrde, kao i sagraditi poneke s one strane Dunava (Leiser Berge, Stillfried na Moravi). Nakon njegove smrti (375.) istoĉnogermanski su se narodi s one strane carske granice pod pritiskom Huna ponovno pokrenuli. Pobjeda Zapadnih Gota nad carom Valensom kod Hadrianopola (378.) znaĉila je poĉetak naseljavanja drugih germanskih plemena na rimsko carsko podruĉje, a ne kao do sada samo s one strane granice. Doduše, grupe su Markomana nastanjene npr. u Obalnom Noriku i u gornjoj Panoniji došle pod nadleţnost tribuna, dok je zapovjedništvo dunavske flote premješteno iz Karnunta u Vindobonu, kako bi ih se moglo drţati pod nadzorom, ali unatoĉ tomu Rimljani se više nisu mogli obraniti od germanske navale. Limes je godine 395. ponovno probijen. Posebno teška razaranja, uzrokovana sukobom gotskih i drugih istoĉnogermanskih ĉeta, doţivjelo je noriĉko-panonsko podruĉje. Ove su se vojne sile oslobodile pritiska hunske vlasti, te su sada postale strah i trepet stanovništvu u provincijama. Vjerojatno je tada njihovu napadu podlegla i Vindobona. Godine 406. pobijedio ih je carski namjesnik Stilihon, te je time prekinuo njihovo djelovanje.

Od sada se povećala opasnost od Huna, pa je godine 433. Zapadno Rimsko Carstvo moralo Hunima prepustiti ĉitavu Panoniju. TakoĊer valja pretpostaviti da je znatan dio romaniziranoga stanovništva morao zbog toga napustiti to podruĉje. Odrţali su se ostaci naselja na podruĉju rimskih utvrda - kao i na podruĉju vojnog tabora kod Beĉa. Nakon sloma hunske vlasti Goti su uz pristanak Istoĉnog Rima zauzeli Panoniju (455.). U meĊuvremenu je na teritorij sjeverno od noriĉkog podruĉja došlo istoĉnogermansko pleme, Rugijci, koje je naselilo Waldviertl i zapadni Weinviertl. Nakon što su se rimski legionari povukli, Rugijci su pokušali priliĉno bespomoćno romansko stanovništvo juţno od rijeke staviti pod svoj utjecaj, što im je djelomiĉno i uspjelo. Odoakarov je uspješan drţavni udar (476.) zapravo nagovijestio kraj Zapadnoga Rimskog Carstva, unatoĉ tomu što su germanske voĊe plaćenika na tom podruĉju formalno mogli biti namjesnici Istoĉnoga Rimskog Carstva. Odoakar je na poĉetku uspješno štitio Norik. Drţava Rugijaca je uništena prilikom dvaju uzastopnih napada preko Dunava, ali je situacija bila toliko opasna, da je Odoakar noriĉkim Romanima naredio da se povuku prema Italiji. Veliki ga je dio poslušao, te sa sobom ponio i Severinovo tijelo, koje je u Lukulanu kod Napulja napokon pokopano (488.). Nekoliko su godina prije Alamani konaĉno osvojili najveći dio Druge Recije. Odoakarovu su drţavu, uskoro nakon što je Norik napušten, napali i osvojili Teodorik i njegovi Istoĉni Goti, koje je podupirao ostatak Rugijaca. Od godine 493. istoĉne su Alpe došle pod vlast dobro ureĊene drţave, odnosno najznaĉajnijega istoĉnogermanskoga vladara u vrijeme seobe naroda. Na sjeveru i istoku austrijskog prostora pojavili su se potkraj 5. st. Langobardi. Sredinom 6. st. Langobardi su proširili svoje podruĉje stanovanja u panonsku ravnicu, te su se sukobili s Gepidima, koji su obitavali u istoĉnom podruĉju Karpata; nakon teških borbi Langobardi su izvojevali odluĉnu pobjedu; savez, koji su prije sklopili s mongolskim nomadsko-ratniĉkim narodom Avara, svojim susjedima, osigurao ih je od protunapada Gepida. Uskoro su se nakon svojega uspjeha Langobardi (568. /69.) povukli prema Italiji. Pavao Đakon, Povijest Langobarda II 7.: »Tako su Langobardi napustili Panoniju sa ţenama i djecom i svom svojom pokretnom imovinom. Odselili su se kako bi zauzeli Italiju. U Panoniji su stanovali 42 godine. Seoba je zapoĉela u travnju, dan poslije Uskrsa, koji je prema raĉunanju one godine pao na 1. travnja, nakon što je od roĊenja Gospodinova prošlo 568 godina.« 364.-375. veliki rat Kvada 375. prodor Huna - poĉetak germanske seobe naroda 395. Germani probijaju dunavski limes 433. Prva Panonija prešla pod vlast Huna od 455. Goti u Panoniji 476. kraj Zapadnoga Rimskog Carstva - Odoakar 488. seoba noriĉkoga romanskoga stanovništva u (sa sobom odnose i tijelo svetog Severina) od 493. istoĉno alpske zemlje pod Teodorikovom vlašću

potkraj 5. st. Langobardi u Austriji 568. /69. seoba Langobarda u Italiju - postupno prodiranje Avara Avari, a u njihovoj pratnji slavenska plemena prodrli su na ova podruĉja, koja su napustili Langobardi. U svojem napredovanju naišli su na pleme Bavaraca. Sukobi izmeĊu tih dviju skupina naroda znatno obiljeţavaju povijest austrijskoga ranosrednjovjekovnog razdoblja. Iz svjetske povijesti Vanjska politika rimske drţave prije Augusta - Unutrašnjopolitiĉka razilaţenja - Rimska drţava pod Augustom - Rimljani i Germani - Širenje rimske drţave pod rimskim carevima Rimska kultura i privreda za vrijeme Carstva - Kršćanstvo i rimska drţava - Rim kao vojna sila - Ugroţavanje i propast Rimskog Carstva Preporuĉena literatura Peter F. Barton, Die Frühzeit des Christentums in Österreich und Südostmitteleuropa bis 788 (Poĉetak kršćanstva u Austriji i jugoistoĉnoj Srednjoj Europi do 788.), Wien - Köln Graz, 1975. Artur Betz - Ekkehard Weber, Aus Österreichs römischer Vergangenheit (Iz austrijske rimske prošlosti), Wien, 1990. Manfred Kandler - Herman Vetters, Der römische Limes in Österreich. Ein Führer (Rimski limes u Austriji. Jedan vodiĉ), Wien, 1986. Landesausstellung »Die Römer an der Donau, Noricum und Pannoniena (»Rimljani na Dunavu, u Noriku i u Panoniji«), Dvorac Traun, Petronell, Katalog Wien, 1973. Friedrich Lotter, Severinus von Noricum. Legende und historische Wirklichkeit (Severin Noriĉki. Legenda i historijska stvarnost), Stuttgart, 1976. Franz Miltner, Römerzeit in österreichischen Landen (Doba Rimljana u austrijskim zemljama), Vierring - Reihe, sv. 2, Brixlegg - Innsbruck, 1948 (Popularno izdanje). Herbert Mitscha-Märheim, Dunkler Jahrhunderte goldene Spuren. Die Völkerwanderungszeit in Österreich (Zlatni tragovi tamnih stoljeća. Doba seobe naroda u Austriji), Wien, 1963. Rudolf Noll, Frühes Christentum in Österreich (Rano kršćanstvo u Austriji), Wien, 1954. Arnold Schober, Die Römerzeit in Österreich, an den Bau- und Kunstdenkmälern dargestellt, 2. izdanje (Doba Rimljana u Austriji, prikazano na spomenicima kulture), Wien, 1956. Hermann Vetters, Austria Romana (Austria Romana), u: Die Quellen der Geschichte Österreichs (Schriften des Instituts für Österreichkunde 40, Wien, 1982).

III. AUSTRIJA OD 6. DO 10. STOLJEĆA

1. Bavarci Još do danas nije sasvim utvrĊeno podrijetlo Bavaraca. Historijski se ne moţe potvrditi da su bili potomci Markomana. Novija istraţivanja prihvaćaju isto tako doseljenja s istoka (Panonija i prostor Karpata), kao i mogućnost doseljenja novoga plemena, koje se naziva Bavarcima, iz ĉeškoga prostora i njihovo stapanje s već duţe nastanjenim germanskim federatima. Ova je pretpostavka potkrijepljena narodnom predajom istoĉnogermanskih saga, kao i germanskim arheološkim nalazima, koji se u Ĉeškoj mogu dokazati sve do poĉetka 6. st. Oni se nalaze u vezi s bavarskim grobovima u redovima, karakteristiĉnim za sljedeće razdoblje, kao što su to pokazali grobni nalazi na austrijskom podruĉju (npr. prilikom graĊevinskih radova u industrijskoj zoni Linza). 5./6. st. nastanak plemena Bavarci i njihovo osvajanje i naseljavanje zemlje 6.-8. st. vlast Avara 7. st. Samov plemenski savez 7. /8. st. pokrštavanje Njemaĉke, znaĉenje Salzburga 788. Bavarska pod franaĉkom vlašću 798. Salzburg = nadbiskupija potkraj 8. st. osnivanje Avarske marke 803. konaĉna pobjeda Karla Velikog nad Avarima 881. sukob s MaĊarima »ad Weniam« 907. pobjeda MaĊara kod Poţuna, ukidanje Avarske marke 955. pobjeda Otona I. nad MaĊarima na Leškom polju kod Augsburga Bavarci su osvojili i naselili zemlju još u 6. st. Najprije su naselili podruĉje ispred Alpa, onda dunavske ravnice, te su takoĊer - lutajući uz pritoke Dunava - prodrli i u gorje. U to su vrijeme bili podreĊeni Merovinzima. Na ĉelu bavarskoga plemena nalazio se vojvoda iz roda Agilolfingovaca, koji je vjerojatno bio burgundskog podrijetla. Bavarci su najvećim dijelom bili seljaci koji su stanovali na izdvojenim seoskim gospodarstvima, u majurima i selima; selo su ĉinile obitelji istoga krvnoga srodstva ili su ih osnovali plemićki posjednici. Vojvodski zemljišni posjed bio je vaţan, posebno u dunavskom podruĉju. Tako su nastala vlastelinstva. Sluge i podanici koji su obraĊivali zemlju djelomiĉno su još pripadali romanskom, a djelomiĉno bavarskome stanovništvu. Poslije su se pojavili i ratni zarobljenici. Iako su izvori o privrednim i socijalnim odnosima oskudni, ipak moţemo reći da je broj neslobodnih u odnosu na broj slobodnih, sigurno, bio vrlo visok. Tko bi inaĉe obraĊivao vlastelinstva? Imena mjesta koja završavaju na-heim ili-ing(en) ĉesto upućuju na starobavarsko podrijetlo. Nalazimo ih i u austrijskome prostoru, npr. Siezenheim, Eggerding, Hochholding, Itzling i dr.

2. Avari i Slaveni Prodor Bavaraca prema istoku zaustavili su ural-altajski Avari (kao njihovo posebno obiljeţje izvori spominju pletenice koje su nosili muškarci), mongolski konjaniĉki narod, koji se u 6. st. iz maloazijskih stepa doselio u Panoniju, te naselio noriĉka podruĉja, koje su Langobardi napustili. Svojstvena im je bila snaţna teţnja za ekspanzijom. Osvajaĉkim su pohodima uskoro proširili svoje podruĉje vlasti sve do granica Bavarske. Pod njihovom je vlašću takoĊer bio sudetski i karpatski prostor, kao i veći dio Norika, a u 7. st. dopirala je sve do obala Istoĉnog mora, te bila strah i trepet. Brojni više ili manje pokoreni narodi morali su priznati njihovu vrhovnu vlast. Jedan od najvaţnijih naroda koji im je pomogao bili su Slaveni. Njihov je sjeverni ogranak krenuo iz podruĉja oko Visle-Dnjepra, te naselio teritorij otprilike sve do Elbe, koji su Germani napustili, a od tamo tijekom 6. st. sudetski prostor i zapadnu Slovaĉku. Juţni je ogranak odmah poĉetkom 6. st. došao na podruĉje Balkana, ali je potpao pod avarsku vlast. Slavenska plemena najprije su, bjeţeći od avarskog pritiska, a onda zajedno s njima, došla u istoĉnoalpska podruĉja i prodrla sve do gornjeg Pustertala. Ti alpski Slaveni, nazivani i Slovenci ili Winden, naseljavaju doline rijeka Mure i Mürza, te preko starih rimskih cesta dolaze sve do Dunava. Prodiru u manje doline i stiţu ĉak i do Mühlviertela. Ipak je ovo slavensko naseljavanje unatoĉ njihovu širenju bilo priliĉno malog opsega. Pritisak Avara na Slavene morao je biti velik, jer nam jedna kronika govori o franaĉkome trgovcu Samu, koji je s velikim uspjehom podupirao ustanak Slavena protiv Avara, te je nakraju postao vladar jedne drţave, koja je - prema oskudnim izvorima - obuhvaćala sjeverne i alpske Slavene, te koja je odolijevala i avarskim i franaĉkim napadima. Nakon njegove smrti (658.) Savez se ipak raspao. Jedan je dio Austrije tada bio pod njegovom vlašću. Sjeverni su Slaveni ponovno došli pod avarsku vlast, alpski su se Slaveni vjerojatno u prvoj polovici 8. st. pokorili Bavarcima, dakako, tek nakon nekoliko njihovih neuspješnih ustanaka. U dunavskom je podruĉju oko godine 700. nakon sloma Samova plemenskog saveza izbio ratni sukob izmeĊu Bavaraca i Avara, pri ĉemu su mnoga naselja u dolini rijeke Enns opustošena i razorena. Od njih je najteţe pogoĊen bio Lorch. Brojni slavenski nazivi mjesta ĉine vaţan izvor za ranosrednjovjekovnu povijest naseljavanja u Austriji. Preteţno prevladavaju zemljopisni pojmovi, npr. Freistritz (slovenski - bistrica = brza voda, brzac), Flattnitz (blatnica = moĉvara), Liesing (lesnica = šumski potok, bujica), Opponitz (sopotnica = slap), Döllach, Dellach (dolje = dolina), Jauerling (javornik = javorovo brdo, brijeg), Edlitz (jedla = jela) i dr. TakoĊer se moţe naići i na oblike osobnih imena, npr. Stammersdorf (Stoymirovo selo), Radkersburg (Radegoyev grad) i dr. 3. Djelomiĉan opstanak rimske kulture Snaţna provala Avara i Slavena u austrijski prostor sa sobom je donijela i opasnost od potpune slavenizacije. Razliĉite su okolnosti to sprijeĉile. Avari su na podruĉjima gdje su vladali ipak ĉinili manjinu, ali i Slaveni - premda brojĉano nadmoćni - isto tako nisu bili jedini stanovnici ovog podruĉja. Tamo su se - iako u malome broju - odrţali ostaci stanovništva iz razdoblja seoba naroda, kao i skupine romanskoga stanovništva. Snaga je

rimske kulture i naĉina ţivota, doduše, već oslabljena, ali nije slomljena. Ĉak je u podruĉjima koja su pošteĊena od avarsko-slavenskog prodora bilo popriliĉno romanskih stanovnika, npr. na jugu Vorarlberga, u Walgauu i Montafonertalu, mjestimice takoĊer i u sjevernom Tirolu, u okolici Salzburga i u ponekim mjestima Gornje Austrije juţno od Dunava. Izvori takoĊer spominju i romanske seljake, koji su duţni plaćati poreze (Romani tributales). Svi su oni nazvani Vlasima (Welsche). To se ime zadrţalo u nazivima kao Walgau, Walchensee, Seewalchen, Straßwalchen i dr. TakoĊer su mnogi nazivi dunavskih gradova i rimskih utvrda ostali nepromijenjeni (Lentia, Trigisamum i dr.). Beĉ se pojavljuje kao Vedunia, Venia, Wienne, romansko stanovništvo potkraj 8. st. naziva Salzburg Juvavum, a Bavarci već Salzburg. Rimske su ceste još uvijek najbolji i najsigurniji prometni putovi. Kršćanstvo - iako teško uzdrmano - takoĊer se odrţalo. 4. Irsko-škotska i anglosaska misija (7. i 8. st.) U 7. st. zapoĉeta misionarska djelatnost redovnika iz Irske i Škotske pruţila je kršćanima ĉvrsti oslonac, ali na ponekim podruĉjima redovnici nailaze na slabo razvijeno kršćanstvo. Irski redovnik Kolumban smjestio se oko Bodenskog jezera i oko godine 600. djelovao u okolici grada Bregenza. Njegov uĉenik Galus osniva samostan St. Gallen i iz njega nastavlja misionarsku djelatnost u istoĉnoj Svicarskoj i u Vorarlbergu. Sveti Rupert godine 696. došao je iz Porajnja u Salzburg. Bio je plemenitog podrijetla, te je navodno prije poĉetka svojeg misionarstva bio wormski biskup. Utemeljitelj je najstarijega austrijskog samostana, Sv. Petra u Salzburgu. Njegova je nećakinja, Erentrudis, na Nonnbergu utemeljila ţenski samostan. Bavarski vojvoda Theodor nije samo posjedima bogato obdario oba samostana nego je i Salzburg na temelju vojvodine darovnice postao crkveno dobro (a Rupert prvi biskup toga grada). Inaĉe su bavarski vojvode opseţno potpomagali misionarstvo. Oko godine 716. Rupert se ponovno vratio u svoju rajnsku domovinu, gdje je i umro. Njegove su kosti još u 8. st. pokopane u Salzburgu. Dušobriţniĉka djelatnost irsko-škotskih redovnika bila je usko povezana s njihovim samostanima; oni su bili religiozna i kulturna središta, te su više ili manje meĊusobno bili u doticaju, ali ni jedan s Rimom. U 8. st. misionarska je djelatnost anglosaskih redovnika donijela crkvenu organizaciju i povezanost s Rimom. Tu prije svega treba spomenuti Bonifacija (Winfried). U Bavarskoj je uz papinu punomoć osnovao biskupije, odvojio njezine dijeceze, te je kao vizitator nadzirao crkveni ţivot. Time je bavarska Crkva dobila zatvoreno hijerarhijsko ureĊenje. Iz biskupija Salzburg, Passau, Regensburg, Freising zapoĉelo je pokrštavanje istoĉnih bavarskih podruĉja, ukljuĉujući Austriju. Salzburg je godine 798. pod Arnom postao nadbiskupija. Veliku zaslugu pripisujemo biskupu Virgilu Salzburškom, Ircu, koji je već prije zapoĉeo s prvom gradnjom gradske katedrale, ali i s pokrštavanjem alpskih Slavena. Salzburg je postao središte crkvenog ţivota. U svojim nastojanjima nije imao samo potporu vladarske obitelji Agilolfingovaca, nego i brojnih nastalih samostana. Za austrijski su prostor znaĉajni: Mondsee (748.), Kremsmünster (777.), Mattsee (784.); u ovo je vrijeme - prema legendi - trebalo slijediti i osnivanje St. Pöltena. Pokrštavanje Austrije najvećim je dijelom zasluga tih samostana. Njihovi su svećenici bili takoĊer najuĉeniji ljudi svojega vremena.

Povelje, religiozna literatura, prijevodi, ţivotopisi svetaca itd. saĉuvani su u prekrasnim rukopisima (npr. Zbirka rukopisa u Nacionalnoj biblioteci u Beĉu!), te nam svjedoĉe o duhovnoj i umjetniĉkoj djelatnosti njihovih autora. Jedan od najznaĉajnijih nadbiskupa toga doba bio je Arno Salzburški. Njegova škola i knjiţnica bile su na glasu. Salzburški godišnjaci (Annales Juvavenses) poĉetak su austrijskog pisanja povijesti.

5. Vlast Karolinga Bavarska se nalazila pod Franaĉkim Carstvom, ĉija se vlast više ili manje mogla osjetiti. Doduše, najsposobniji su predstavnici dinastije Agilolfingovaca teţili za neovisnošću, ali im ipak nije uspjelo osloboditi se franaĉke vrhovne vlasti; upravo obrnuto, za vrijeme posljednjeg majordoma obitelji Merovinga pojaĉao se franaĉki pritisak. U to je vrijeme došlo do kodifikacije Bavarskog zakona (Lex Baiuvariorum), u kojem su utvrĊena prava kralja, crkve, vojvode, plemstva, odredbe o oĉuvanju mira, zaštiti imovine i slobodi svakog pojedinca. Napisan je na latinskom jeziku i u uporabi ostao i u 12. stoljeću. Vojvoda Tasilo (III) iznova je pokušao - unatoĉ sve jaĉoj franaĉkoj vlasti - osloboditi sebe i svoju zemlju karolinške vlasti, ali je ipak franaĉka vojska godine 787. nanijela Bavarcima teţak poraz. Godinu dana poslije Tasilo je zarobljen, zbog razliĉitih postupaka optuţen (suradnja s Avarima i dr.), osuĊen na smrt, te napokon pomilovan i primoran stupiti u samostan. Bavarska je konaĉno pripojena Franaĉkom Carstvu (788.). Probleme, koji su do sada muĉili Bavarsku - borba protiv Avara, ukljuĉenje alpskih Slavena, širenje kršćanstva - preuzeo je sada sam Karlo Veliki (768.–814.). Godine 791. zapoĉeo je usredotoĉenu borbu protiv konjaniĉkog naroda Avara. Tri su vojske prešle rijeku Enns, zauzele utvrde (njihove hringove) u Beĉkoj šumi (Wienerwald), na rijeci Kamp i prodrle duboko u avarsko podruĉje. Daljnje su teške borbe godine 803. rezultirale time da je istoĉni protivnik konaĉno pokoren. Osvojeno je podruĉje ponovno ureĊeno prema tada uobiĉajenom naĉinu kao markgrofovija: sjeverni dio (podruĉje uz Dunav) ĉinio je tzv. Avarsku marku, a juţni Karantansku marku. (Ne pomiješati s Koruškom!). Avarska je marka obuhvaćala podruĉje izmeĊu Ennsa i Beĉke šume. Na istoku se nastavljaju Gornja Panonija do rijeke Raab i Donja Panonija. Podruĉje izmeĊu Drave i Save, Kranjske, Istre i Dalmacije pripalo je Furlanskoj marki. Ta su podruĉja bila podruĉja djelovanja misionara. Zbog toga su biskup Arno Salzburški i akvilejski patrijarh još za vrijeme avarskog rata ugovorili podjelu: Drava je trebala u juţnoj marki razdvajati obje dijeceze. U Avarskoj su marki najvećim dijelom svećenici iz Passaua obavljali misionarski rad. SagraĊene su mnoge crkvene graĊevine kako bi se ojaĉao i poticao religiozni ţivot. Od njih je više saĉuvana crkva Sv. Martina u Linzu i crkva kod Krnskog grada u Koruškoj, gdje je kralj Arnulf imao zamak. Bavarske su nadbiskupije i samostani na osvojenoj novosteĉevini stekli bogate zemljišne posjede, ali su još znaĉajniji bili posjedi Salzburga i Passaua, koje su im franaĉki vladari dareţljivo poklonili. I biskupije Regensburg i Freising sudjelovale su u kultiviranju i naseljavanju istoĉnog podruĉja.

Prema ondašnjemu shvaćanju ĉitava je osvojena zemlja pripadala kralju, koji ju je mogao darovati kao trajni i definitivni posjed u vlasništvo ili privremeno ustupiti kao leno. Svjetovne su vlasteline uglavnom ĉinili plemići koji su poticali proces kolonizacije . Imena crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika stalno susrećemo na podruĉju tih dviju marki, npr. Arnsdorf, Wilhelmsburg, Gerolding i dr. U imenima naselja u Bavarskoj i onim u okolici Beĉa nailazimo na uoĉljive sliĉnosti, npr. Otterkring - Ottakring (16. beĉki okrug), Hitzing Hietzing (13. beĉki okrug). Na ovaj bi se naĉin moglo objasniti podrijetlo mnogih doseljenika, kao što austrijski dijalekt upućuje na bavarsko doseljavanje. Na velikom su veleposjedu radili neslobodne sluge i poluslobodni; takoĊer je postojao slobodan mali posjed. Poloţaj seljaĉkoga stanovništva vjerojatno je na poĉetku bio povoljan, zapravo onoliko dugo, sve dok su morali obavljali vojnu sluţbu; poslije se njihov poloţaj pogoršao. Na sjeveru obiju marki oko godine 830. na podruĉju Moravske i zapadne Slovaĉke nastala je nova slavenska drţava, koja je u 2. polovici 9. st. - posebno pod svojim knezom Svjatoplukom (t 894.) - znaĉila novu opasnost za novu markgrofoviju. Uzalud su se karolinški kraljevi Ludovik Njemaĉki (834.-876.) i Arnulf Karantanski (887.-899.) borili protiv te Velikomoravske kneţevine, koja je pod Svjatoplukom sezala od Ĉeške sve do Odre, a obuhvaćala je i dijelove Donje Austrije sjeverno od Dunava. MaĊari su je godine 906. uništili. Poneki su moravski kneţevi potpomagali misionarski rad braće Ćirila i Metodija iz Tesalonike (Saloniki, Solun), koji su Slavenima preveli Bibliju i njegovali obiĉaj vršenja liturgije na narodnom jeziku. 6. Kraj karolinške vlasti - maĊarski ratovi MaĊari, konjaniĉki narod uralsko-altajskog podrijetla, su oko godine 850. pod pritiskom su azijskih plemena napustili svoja stalna boravišta izmeĊu rijeka Don i Volga, prodrli u Europu i napokon se naselili u nizini rijeka Dunav - Tisa. Tako su oni tvorili granicu izmeĊu juţnih i sjevernih Slavena. Ţeljni ekspanzije, kretali su se uzduţ Dunava prema zapadu. Godine 881. sukobili su se s bavarsko-franaĉkim vojskama »ad Weniam« (Wien), koji se ovom prilikom ponovno spominje. Salzburški anali izvještavaju: Primum bellum cum Ungaris ad Weniam. (Prva bitka s MaĊarima kod Beĉa.) Iz Ugarske su isto tako vršili pritisak i na svoje istoĉne susjedne narode, Bugare, Bizantince i Moravce. Ĉak je i sjeverna Italija teško pogoĊena. Regino von Prüm piše u svojoj kronici: 889. I doduše, proputovali su oni najprije zemlju Panonaca i Avara, a svoju dnevnu hranu traţe u lovu i ribolovu; tada neprijateljskim napadima ĉesto prodiru na podruĉje Karantanaca... i neke

ubiju maĉem, tisuće njih strelicama, koje oni s tako velikom vještinom odapinju iz luka od roga, tako da se ĉovjek vrlo teško moţe obraniti od njihovih hitaca. Da bi se starobavarsko podruĉje, koje se već smatralo ugroţenim, obranilo, oko godine 900. podignut je Ennsburg (današnji Enns). Planirani vojni pothvat velikih razmjera trebao je iskljuĉiti ugarsku opasnost. Mobilizirana bavarska vojska u ljetu godine 907. poduzela je napad prema istoku, ali je kod Poţuna do kraja potuĉena. To je znaĉilo kraj karolinške vlasti u Avarskoj marki. Rijeka Enns ponovno je postala najnesigurnija drţavna granica na istoku, preko koje su MaĊari neprestano pokušavali prijeći. Donja Austrija je sada u cijelosti bila pod ugarskom vlašću. Promjena je nastupila tek odluĉujućom pobjedom kralja Otona I. na Leškom polju (kod Augsburga) 10. kolovoza 955., kojom je otklonjena sva opasnost za Srednju Europu. Nekoliko se godina poslije opet moglo zapoĉeti s ponovnim osvajanjem marki. Ugarska je vlast stanovništvu marke, bez dvojbe, bila teško iskušenje. Vijesti o velikim pustošenjima maĊarskih vojnih pohoda, o ubijanju muškaraca i porobljavanju ţena jedva se mogu odbaciti kao pretjerivanja kroniĉara. Ipak bavarska kulturna dostignuća nisu potpuno uništena, budući da su se MaĊari u donjoaustrijskom i štajerskom prostoru naselili u malome broju. Tako je crkveni ţivot - unatoĉ pljaĉkanjima i uništavanjima crkava i samostana u potrazi za skupocjenostima - i dalje postojao. Raffelstettenski zakon o carini (prije 906.) svjedoĉi da još uvijek postoji ţivi i zakonsko ureĊeni trgovaĉki promet u marki na Dunavu.

Iz svjetske povijesti Franaĉko kraljevstvo za vrijeme Merovinga i Karolinga - Pokrštavanje Njemaĉke u 7. i 8. st. Znaĉenje Rimskog Carstva za vrijeme Karla Velikog - Osnivanje karolinških marki - Podjela Franaĉkog Carstva (843., 870.) - Avari, Slaveni, Madari ugroţavaju Zapad - Sacrum Imperium Otonska marka

Preporuĉena literatura Falko Daim, DieAwaren in Niederösterreich (Avari u Donjoj Austriji), Wissenschaftliche Schriftenreihe Niederösterreich 28, St. Pölten - Wien, 1977. Heinz Dopsch - Roswitha Juffinger (Izdavaĉ), Virgil von Salzburg, Missionar und Gelehrter (Virgil Salzburški, misionar i uĉenjak), (Symposium Salzburg), Salzburg, 1985. Herwig Friesinger - Horst Adler, Die Zeit der Völkerwanderung in Niederösterreich (Razdoblje seobe naroda u Donjoj Austriji), Wissenschaftliche Schriftenreihe Niederösterreich 41/42, St. Pölten - Wien, 1979. Siegfried Haider, Die schriftlichen Quellen zur Geschichte des österreichischen Raumes im frühen und hohen Mittelalter (Pisani izvori za povijest austrijskoga prostora u ranom i razvijenom Srednjem vijeku). u: Die Quellen der Geschichte Osterreichs (Schriften des Instituts für Österreichkunde 40, Wien, 1982). Handbuch der bayerischen Geschichte (Priruĉnik bavarske povijesti), Izdavaĉ Max Spindler, sv. 1, 2. izdanje, München, 1981.

1200 Jahre Dom zu Salzburg 774-1974 (1200 godina katedrale u Salzburgu 774.-1974.), Salzburg, 1974. Heinrich Koller, Die Christianisierung des Ostalpenraumes (Proces pokrštavanja na istoĉnoalpskom prostoru), u: Religion und Kirche in Österreich, Schriften des Instituts für Österreichkunde, Wien, 1972. Heinz Löwe, Die fränkische Reichsgründung und der Südosten (Osnivanje Franaĉkog Carstva i prostor jugoistoka), Stuttgart, 1937. Walter Pohl, Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567–822 n. Chr. (Avari. Stepski narod u Srednjoj Europi 567.–822. nakon Krista), München, 1988. Josef Wodka, Kirche in Österreich (Crkva u Austriji), Poglavlje II, str. 21 (sljedeće stranice); Poglavlje III, str. 39 (sljedeće stranice), Wien, 1959. Herwig Wolfram - Falko Daim, Die Völker an der mittleren und unteren Donau im funften und sechsten Jahrhundert (Narodi na srednjem i donjem toku rijeke Dunav u 5. i 6. st.), Osterreichische Akademie der Wissenschaften, Wien, 1980. Herwig Wolfram, Die Geburt Mitteleuropas, Geschichte Österreichs vor seiner Entstehung (RaĊanje Srednje Europe. Povijest Austrije prije njezina nastanka), Wien, 1987. Erich Zöllner, Bevölkerung und Siedlung des österreichischen Raumes in der Völkerwanderungszeit (Stanovništvo i naselja austrijskoga prostora u razdoblju seobe naroda). u: Siedlungsund Bevölkerungsgeschichte Osterreichs, Izdavaĉ Institut für Osterreichkunde, Wien, 1974.

IV. DOBA BABENBERGOVACA 976. DO 1246.

1. Markgrofovi

a) Prvi Babenbergovci

Politika Otona I. prema Italiji nakon godine 955. imala je kao posljedicu da se car tek nakon krunjenja u Rimu i osnivanja Sacrum Imperuim (Njemaĉko-rimskog Carstva) okrenuo prema istoku Carstva, koje je još uvijek zbog ugarskih upada bilo ţarište opasnosti. Ubrzo je tu nakon godine 970. imenovan markgrof Burkhard - sigurno roĊak bavarskog vojvode. Njegova je rezidencija vjerojatno bio Pöchlarn. Sudjelovanje u ustanku Henrika II. Svadljivog protiv roĊaka, cara Otona II., stajalo je markgrofa ugleda. Godine 976. kao nasljednik Burkharda pojavljuje se markgrof Luitpold (976.-994.), koji je bio oţenjen unukom Otona I., Richezom. S njim zapoĉinje vlast Babenbergovaca u Austriji. Podrijetlo je imena »Babenbergovci« otvoreno. Biskup Oton iz Freisinga, i sam Babenbergovac, izvodi ga od imena Adalbert von Bamberg, protivnika kralja Konrada I., koji je godine 906. smaknut, a u sagi veliĉan. Smatrano je da su franaĉkog podrijetla. TakoĊer je i Luitpold (Leopold) I. kao njegov prethodnik Burkhard, koji je došao do rijeke Traisen, prodro prema istoku. Pod njim je već Beĉka šuma s »Visećom stijenom« kod Greifensteina ĉinila istoĉnu granicu marke juţno od Dunava; podruĉje vlasti sjeverno od rijeke ograniĉeno je na uzak dio podruĉja, koji na istoku seţe otprilike sve do Kampmündunga. Bavarci su pobjedu nad MaĊarima godine 991. iskoristili kao povod da Beĉku šumu ukljuĉe u istoĉnu granicu. Daljnja je posljedica mogla biti premještanje rezidencije iz Pöchlarna u Melk. Unatoĉ ovim proširenjima, podruĉje marke još uvijek nije bilo veliko, ali se njezin zemljopisni poloţaj izmeĊu Ĉeške, Ugarske i Koruške, premda izloţen napadima, mogao smatrati povoljnim. Ovo je pograniĉno podruĉje trebalo jednoga sposobnog markgrofa, koji ne bi samo ispunjavao svoju duţnost kao carski sluţbenik, nego bi bio i politiĉki dalekovidan, te odluĉan i poduzetan u sluĉaju obrane granice, te potrebne ponovne obnove drţave nakon maĊarskih ratova. Zapravo je Luitpold I. svojim uspjesima svoj poloţaj toliko uĉvrstio da je car Oton III. njegovu sinu osigurao nasljedstvo, premda se u to vrijeme markgrofska ĉast još nije mogla naslijediti. Car Henrik II. takoĊer je Babenbergovcu Henriku I. poklonio zemljišni posjed izmeĊu Liesinga i Triestinga, a sjeverno od Dunava 20 lanaca izmeĊu rijeka Kampa i Morave. Tada se vjerojatno došlo i do rijeke Leithe. Neposredna okolica Beĉa već je godine 1002. pripadala podruĉju marke.

U vrijeme vladavine Henrika II. nailazimo na najstarija svjedoĉanstva pojave imena »Ostarrichi«, koje je, zasigurno, već duţe bilo u uporabi. Nailazimo ga u poveljama Otona III. iz godine 996. i 998. Bruchsal, 996., Studeni I., car Oton III. daruje biskupijskoj crkvi u Freisingu trideset kraljevskih lanaca zajedno s pripadajućim dijelovima u Neuhofenu (Donja Austrija). »... Mogla bi marljivost svih naših odanih, i sadašnjih i budućih znati, da smo mi... odreĊene posjede našega prava na podruĉju, kojeg narod naziva OSTARRICHI, u marki i grofoviji grofa Henrika, sina markgrofa Luitpolda, u mjestu, koje se naziva Niuuanhova, u okrilje freisinške crkve... za stalno predali... Henrikov glavni problem još je uvijek trebala biti ugarska granica, ali dogaĊaji na sjeveru marke zahtijevaju da se granica osigura, jer ju je poljski vojvoda Boleslav Hrabri, privremeno zauzevši i Moravsku, od tamo ugroţavao. Henrik je uspješno sudjelovao u borbama protiv ovoga kneza i time je ponovno uĉvrstio poloţaj svojeg roda. Nesigurnost vremena mogla se jasno vidjeti na tuţnoj sudbini irskog hodoĉasnika Kolomana, koji je - iako je bio sin keltskoga kneza - kao siromašan Isusov brat putovao svijetom, a kojeg je sumnjiĉavo stanovništvo u blizini Stockeraua smatralo neprijateljskim uhodom, te ga ubilo. Kada se - prekasno - dokazala njegova nevinost, markgrof Henrik dao je godine 1014. tijelo prenijeti u Melk, gdje je tek posmrtno stekao slavu. Protiv susjeda u Ugarskoj i Moravskoj borio se i Henrikov sin Adalbert (1018.-1055.). Nepovoljan ishod jednoga ratnog pohoda protiv Ugarske rezultirao je preokretom situacije. Granica Morava-Leitha bila je privremeno izgubljena, ali je markgrofu Adalbertu nakon godine 1040. ipak uspjelo granicu ponovno uĉvrstiti. Ta je istoĉna granica kroz sljedeća stoljeća saĉuvana. Navodno je Tulln bio rezidencija markgrofa. Adalbert, koji je u ugarskim ratovima Konrada II. vjerno stajao na carevoj strani, u mnogim je kraljevskim darovnicama dobio i novi posjed za svoju obitelj (vlastito dobro), kao npr. izmeĊu Triestinga i Piestinga (1035.), na Pielachu (1043.), izmeĊu Zaya i Taschlbacha (1048.). Tada su se babenburška imanja što se tiĉe veliĉine i znaĉenja ipak nalazila iza vlastelinstava drugih obitelji, koje su dobivale još i veće posjede. Naime, Salijci su obiĉavali potpomagati manje, a ne velike nositelje lenskoga prava. Unatoĉ tomu, imovina se Babenbergovaca, koji godine 976. nisu posjedovali gotovo ni jedno vlastelinstvo, priliĉno povećala. Obitelji već dugo nastanjene na ovom podruĉju, koje, sigurno, još posjeduju nasljedna imanja iz karolinškoga vremena, ne posjeduju samo prošireni zemljišni posjed u marki nego takoĊer i leno, vlastite crkve i patronatska prava, kao i predstojniĉke ovlasti; oni su na svojim imanjima obavljali sudsku vlast, gradili zamkove te poticali naseljavanje i krĉenje zemljišta. U marki su postojala i brojna crkvena vlastelinstva koja su bila zaštićena imunitetom. Salzburg, Passau, Freising i Regensburg raspolagali su velikim posjedima; tako je npr. Salzburg imao posjede u Wachauu, Regensburg na rijeci Erlauf. Mnogi su bavarski samostani kao crkvena vlastelinstva imali veliki kulturni utjecaj u marki.

Ova svjetovna i crkvena vlastelinstva nisu se baš trudila olakšati markgrofu da uspostavi svoju vlast. Babenbergovci su i u ovom pogledu trebali provoditi diplomatsku politiku, jer se poloţaj njihove obitelji unutar marke sve više uĉvrstio. Adalbertov sin, Ernest (1055.-1075.), bio je - kao i njegovi prethodnici - glavni oslonac cara (Henrik III.) u ugarskom ratu, ĉiji ishod nije uvijek bio uspješan. Nakon što se Ugarska prihvaćanjem kršćanstva za vrijeme Stjepana Svetog (997.-1038.) otvorila zapadnjaĉkome kulturnome krugu i nakon što je stvaranjem vlastite nadbiskupije (Gran) zadrţala svoju samostalnost unutar kršćanskih drţava, prodor prema istoku postao je teţi. Osim toga, godine 1075. izbila je borba za investituru, ona duga borba izmeĊu svećenstva i Carstva, koja je zahtijevala svu snagu vladara. Iste je godine markgrof Ernest, nalazeći se u vojnoj pratnji Henrika IV., u sukobu protiv saskih ustanika na rijeci Unstrut izgubio ţivot. Iz burgundskog samostana Cluny proizašao je pokret, kojemu je bila svrha obnova religioznog ţivota i reforma Crkve. To se moglo postići strogim pridrţavanjem benediktinskih pravila u samostanima, ponovnim moralnim ozdravljenjem svećeniĉkoga staleţa i ţivotom u samostanskoj izolaciji bez svjetovnog utjecaja. Samostan je bio podvrgnut izravno papi. Uskoro je postao religiozno središte, ĉija su se naĉela proširila. Po uzoru na samostan Cluny nastali su mnogi drugi samostani, koji su - neprestano u vezi s matiĉnim samostanom - za svoje ideje pridobili biskupe i kneţeve. Zapravo su se oni borili protiv simonija (kupnja i prodaja crkvenih imanja) i laiĉke investiture (vladari postavljaju biskupe). Reformni plan tih samostana ovim je naĉinom postao program općenite reforme Crkve. Takvi su religiozni centri u 11. st. bili Hirsau u Schwarzwaldu i Melk u Austriji, koji je od godine 1089. postao benediktinski samostan. Biskup Altmann Passauski (1065.-1091.) i nadbiskup Gebhard Salzburški (1060.-1088.) takoĊer su zastupali reformne ideje i bili su vjerni sljedbenici pape Grgura VII. u borbi protiv cara Henrika IV. (borba za investituru). Biskup Altmann osnovao je u marki samostan Göttweig, koji je uskoro zbog svoje velike graditeljske djelatnosti i skriptorija postao ne samo središte duhovne kulture nego je zauzeo i posebno mjesto unutar reformnih samostana. Sukob izmeĊu cara i pape mogao se osjetiti isto tako i u Austriji, što ju je teško uzdrmalo. U prvim godinama borbe za investituru politika Ernestova sina i nasljednika, markgrofa Leopolda II. (1075.-1095.), bila je promjenjiva karaktera. Ponajprije, nalazeći se na kraljevskoj strani, Leopold dobiva još jedan zemljišni posjed (više ne postoji nezaposjednuta novosteĉevina), godine 1078. nalazeći se na papinoj strani, te nakon privremena podvrgavanja, iznova se, zajedno s mudrom i politiĉki znaĉajnom osobom, biskupom Altmannom Passauskim, diţe protiv Henrika. Kralj je dao marku pouzdanom ĉeškom vojvodi Vratislavu. Ovaj je pak krenuo na vojni pohod protiv Leopolda i pobijedio gagodine 1082. kod Mailberga. Ĉitavo je podruĉje sjeverno od Dunava bilo opustošeno i markgrof se morao pokoriti. On je, doduše, ostao gospodar u zemlji, ali je izbjegavao otvoreno pristajanje uz nekoga, premda je i dalje bio sljedbenik reformnog pokreta. b) Markgrof Leopold III. Sveti i izgradnja kneţevine Neuspjela oĉeva pobuna protiv cara prisilila je sina, Leopolda 111. (1095.-1136.), da postupa paţljivije. No, kada se s nastavkom sukoba izmeĊu cara i pape meĊu kneţevima u

Carstvu poĉelo širiti shvaćanje da je osoba Henrika IV. glavna prepreka sklapanju mira, Leopold je prešao na stranu pobunjenoga carevog sina (Henrik V.), ĉija se sestra Agneza udala za markgrofa (1106.). Ova je ţenidbena veza s carskom kućom povećala ugled Babenbergovaca. Svojom pametnom i opreznom politikom povezivanja crkvenih i svjetovnih interesa uspio je zaštititi zemlju od daljnjih sukoba i osigurati joj nesmetan razvitak. Teţio je za tim da ublaţi sukobe i da politiĉki ne pripada ni jednoj stranci. Glavni mu je cilj bio razvitak zemlje. Svjesno je izbjegavao u sukobima tjerati mak na konac, ali je ipak znao suzbiti moć plemstva u Austriji. Tako je on konaĉno stekao i vlast nad gradom Beĉom. Svoju je rezidenciju premjestio u Klosterneuburg. Proţet dubokom poboţnošću, svoju je brigu usmjeravao i prema crkvenom ţivotu. Postojeće je samostane obdario dareţljivim darovnicama (npr. Melk) kako bi ih privredno osigurao, te im omogućio religiozno-kulturnu djelatnost, neopterećenu materijalnim brigama. Novi su samostani kao augustinski samostan Klosterneuburg, cistercitski samostan Heiligenkreuz i benediktinski samostan Klein-Mariazell u Beĉkoj šumi, velikodušno obdareni. Leopold je takoĊer kao prvi Babenbergovac u ispravama uporabio izraz »principatus terrae«, što je znak da se više nije smatrao s a m o carskim sluţbenikom. U ţivotopisu biskupa Altmanna Passauskog takoĊer se prvi put spominje zemaljsko pravo (ius illius terrae); ono nas upozorava na poĉetke razvijanja austrijske zemaljske svijesti. Vlast ovoga znaĉajnog markgrofa, koja je trajala više od 40 godina, znatno je pridonijela razvitku austrijske kneţevine. Udajom svoje kćeri stvorio je dinastijske veze s Ĉeškom i Ugarskom. Uspjesi u Austriji usmjerili su pozornost carskih kneţeva na Leopolda III. nakon što je godine 1125. izumrla salijska vladarska dinastija. Uzet je u obzir kao mogući nasljednik krune, ali je to odbio s obzirom na svoje visoke godine i velik broj sinova, što je moglo biti povod nastanku sukoba u Carstvu. I dalje se brinuo za blagostanje svoje zemlje, te je u sukobima, koji su nakon izbora Lotara od Supplinburga izbili izmeĊu kralja i Hohenstaufovaca, zauzimao potpuno neutralnu poziciju. Njegova ga je briga za Austriju, kao i bogati novĉani prilozi za Crkvu, uĉinila omiljenim u narodu i meĊu svećenstvom. Nakon smrti godine 1136. dobio je i priznanje od pape Inocenta II. I naraštaj nakon njegove smrti govorio je o njemu kao o »poboţnom ĉovjeku«, ĉijem je grobu kod Klosterneuburga narod hodoĉastio. Habsburgovac Rudolf IV. teţio je da se Leopold proglasi svecem, što se dogodilo tek godine 1485. Od godine 1663. postao je svetac zaštitnik Donje Austrije. On je najpopularniji predstavnik babenberškog roda, a njegova uspomena u narodu ţivi i do današnjih dana (narodni obiĉaj 15. studenoga).

2. Vojvode

a) Postanak vojvodstva Sin i nasljednik Leopolda III., Leopold IV. (1136.-1141.), pokazao se takoĊer sposobnim politiĉarom. Za njegov je poloţaj bio od koristi izbor njegova polubrata Konrada III. za kralja (1138.). S obzirom na uske rodbinske veze izmeĊu Babenbergovaca i

Hohenstaufovaca bilo je razumljivo da je Austrija u sukobu izmeĊu nove kraljevske dinastije i moćnih Welfa, koji su posjedovali dva velika vojvodstva Bavarsku i Sasku, bila na strani Hohenstaufovaca. Kada je welfskom vojvodi oduzeto vojvodstvo Bavarska, Konrad III. predao ju je svojem polubratu Leopoldu IV. Nakon njegove ga je smrti (1141.) naslijedio brat Henrik II. Jasomirgott. Godine 1143. i on je dobio Bavarsku kao leno, što je iznova potvrdilo ugled ovog roda, kao i sudjelovanje u drugom kriţarskom ratu (1147.1149.), unatoĉ tomu što nije završio uspješno. Henrik II. se u tom ratu oţenio bizantskom princezom Teodorom Komnen; to je, sigurno, bio politiĉki brak, koji je trebao uĉvrstiti austrijski poloţaj na istoku. Ova je ţenidba donijela Austriji i vrijedne bizantske kulturne elemente, što se u kasnijim kriţarskim ratovima još i pojaĉalo. Oni su otvorili vrata prema Istoku, kulturna i duhovna podruĉja uĉinili pristupaĉnima, a trgovini pokazali nove putove. Beĉ je od sada postao sabirno mjesto za one kriţarske vojske koje su s kopna odlazile u Svetu zemlju. Kriţari nisu sa sobom donosili samo novac nego su zahtijevali i gostoprimstvo. Katkad su, unatoĉ svom poštovanju i divljenju koje im se pokazivalo, bili opterećenje za zemlju. Poĉetak vladavine Fridrika Barbarosse (1152.-1190.) bio je za Babenbergovce od velikoga znaĉenja. Kao mudar politiĉar, Fridrik je ţelio izravnati sukob svoje kuće sa Welfima kako bi moćnoga kneza pridobio za sebe. Odluĉio je Bavarsku predati Henriku Lavu. Razumljivo da se Babenbergovac suprotstavio ovome planu, koji je mogao znaĉiti odreĊenu degradaciju njegova poloţaja. Napokon je posredovanjem kneţeva na drţavnom saboru u Regensburgu godine 1156. došlo do znaĉajnog kompromisa. Henrik Jasomirgott odrekao se Bavarske te je zajedno sa svojom suprugom Teodorom dobio Austriju u leno, koju je car istodobno podigao na razinu vojvodstva. Predajom sedam zastava caru, od kojih je babenberški par zadrţao dvije kao simbol austrijskoga kneţevskog lena, izvršena je na sveĉanom drţavnom saboru ceremonija odricanja i davanja lena. Ovom je prigodom car izdao povelju, tzv. Privilegium minus. Tekst je saĉuvan u prijepisu; on govori da vojvodska ĉast u muškoj i ţenskoj liniji treba biti nasljedna; nadalje je vojvodi Henriku i njegovoj ţeni, u sluĉaju da nemaju djece, dodijeljeno pravo da sami odrede svojeg nasljednika (ius aectandi). Bez vojvodina odobrenja ne smije se u njegovoj zemlji izvršiti ni jedna »pravda« (iustitia). Konaĉno je duţnost, posjećivati kraljevske dane dvorskih primanja, ograniĉena na Bavarsku, kao i sudjelovanje u carskim vojnim pohodima u kriţarskim ratovima u susjedne zemlje Austrije. Regensburg, 17. rujan 1156. »U ime svetog i nedjeljivog trojstva. Fridrik, Boţjom milošću car Rimljana... …mijenjamo po savjetu i odluci kneţeva... marku Austriju u vojvodstvo i predajemo ovo vojvodstvo sa svim pravima našemu prethodno spomenutom stricu Henriku i njegovoj uzvišenoj supruzi kao leno i zakonom odreĊujemo za sva vremena da oni i njihova djeca nakon njih, bez razlike sinovi ili kćeri, ovim vojvodstvom, Austrijom, raspolaţu i posjeduju po nasljednome pravu ...« Historijsko znaĉenje ove isprave iz godine 1156. jest prije svega u tome što Austrija drţavnopravno prekida vezu s Bavarskom i da se uzdiţe na razinu vojvodstva. Austrija je postala carsko leno. Neke su mjere Henrika II. za Beĉ vrlo vaţne. Premjestio je svoju rezidenciju u Beĉ (vojvodin zamak »Na Dvoru« = »Am Hof«) i osnovao je godine 1158. »samostan naše drage gospe kod

Škota (Schotten) u Beĉu«, u koji je pozvao irskoškotske redovnike iz samostana Sv. Jakova u Regensburgu. Tada je on još bio izvan grada. Za vladavine prvog vojvode došlo je i do privrednog razvoja. Procvat trgovine na Dunavu i s Istokom pozitivno utjeĉe na razvoj zanata. Obrt je razgranat i intenziviran, umjetniĉki se obrt okušao u novim mogućnostima izradbe. GraĊanstvo se uĉvršćuje i izgraĊuje svoju svijest pripadanja ovome staleţu, odnosno da su sposobni upravljati gradom. Razvijaju se financijski sustav i novĉarstvo. Potvrda je tomu i gradnja vlastite kovnice novca u Kremsu. Sve se veće znaĉenje Beĉa u privrednom pogledu oĉituje i u tome da se morao proširiti prema jugu. Posljednje je poĉivalište Henrika i njegove ţene u samostanu kod Škota (Schottenkloster). b) Procvat babenberške Austrije Leopold V. (1177.-1194.) slijedio je politiku svojega oca. Teški su sukobi izmeĊu cara Fridrika Barbarosse i pape Aleksandra III. riješeni mirom u Veneciji godine 1177., pa se car sada mogao okrenuti prema Henriku Lavu, koji je odbio Fridriku dati vojnu pomoć. Leopold V. sudjelovao je na tom sudu, koji su kneţevi sazvali protiv Henrika Lava (1180.). Welfima su oduzete Bavarska i Saska. Austrija je tada dobila zapadni Mühlviertel, Bavarska je izgubila Štajersku, koja je obitelji Traungau (Přemyslovići) predana kao vlastito vojvodstvo (1180.). Otokar IV. bio je neizljeĉivo bolestan i bez potomstva. Sporazumom, sklopljenim 17. kolovoza 1186. na Georgenbergu kod Ennsa izmeĊu njega i Leopolda V. Austrijskog, regulirao je nasljedstvo. (Jedna od tadašnjih napisanih povelja jest »Georgenberger Handfeste«, koja je osigurala prava štajerskim plemićkim vazalima.) Nakon smrti Otokara IV. zemlja je trebala pripasti Austriji. Car je odobrio sporazum. Godine 1192. umro je vojvoda od Štajerske, te je zemlja došla u posjed Babenbergovaca, ĉija se vlast ponovno znatno proširila. Leopold V. vratio se godine 1191. kući iz trećega kriţarskog rata. Prilikom osvajanja grada Akkon došlo je do snaţnog sukoba izmeĊu njega i engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca, koji je dao odstraniti austrijski borbeni znak (zastava ili štit) s jednoga osvojenog tornja. Leopold V. nakon toga napustio je kriţarsku vojsku. Neoĉekivan dogaĊaj u Akkonu historijski je dogaĊaj, a ne saga o borbi za grad, odnosno o vojvodinu izboru crveno-bijelo-crvenog obrambenog štita kao grba, ĉiji je bijeli vojni kaput bio sve do pojasa za maĉ krvav. Zapravo se obrambeni štit upotrebljavao tek na peĉatu vojvode Fridrika Austrijskog, pozivajući se vjerojatno na grb grofova od Poigen-Hohenburg-Wildberga, koji su naslijedili od Leopolda VI. Engleski kralj Rikard Lavljeg Srca je pri povratku iz Svete zemlje u pokušaju probijanja kroz babenberško podruĉje u beĉkom predgraĊu Erdberg prepoznat i uhvaćen (1192.). Najprije ga je vojvoda u Dürsteinu (Wachau) drţao zatvorenim u kraljevskom zatvoru, a onda je sporazumom odreĊeno njegovo uruĉenje caru (1193.). Engleska je morala platiti veliku otkupninu za njegovo oslobaĊanje, od koje je vojvoda Leopold dobio znatnu svotu. Taj je novac upotrijebio za gradnju (Beĉko Novo Mjesto), proširenje (Beĉ) i utvrĊivanje gradova (Hainburg), kao i za financiranje beĉke kovnice novca. »Wiener Pfennig« zamijenio je starije kovanice iz Kremsa. Zbog svojeg postupka prema kriţaru Rikardu, Leopold je na sebe navukao anatemu, od koje je bio osloboĊen tek na samrti. Smrt je nastala kao posljedica nesreće na jahanju. Jedna od njegovih zadnjih mjera bila je gradnja cesta iz Beĉa prema Štajerskoj. Pokopan je u Heiligenkreuzu.

Leopold V. navodno je sam odredio redoslijed nasljedstva svojih sinova. Suprotno odredbama sporazuma iz Georgenberga, vlast nad babenberškim zemljama je podijeljena, stariji je sin Fridrik I., visokoobrazovan knez, dobio Austriju, njegov brat Leopold Štajersku. Nakon Fridrikove smrti godine 1198. na jednom kriţarskom pohodu ĉitavo je nasljedstvo pripalo Leopoldu. Njegovo se razdoblje vladanja (1194./98.-1230.) općenito smatra najsretnijim i najistaknutijim dijelom babenberške epohe. U razbuktanom sukobu izmeĊu Hohenstaufovaca i Welfa, Leopold VI. bio je na strani Filipa Švapskog protiv Welfa Otona V. Njegova se odanost prema Crkvi pokazala u osnivanju i nadasve bogatom opremanju cistercitskog samosatna Lilienfeld (oko 1206.), oštrim postupkom protiv heretiĉkog pokreta proširenog u Austriji (katari, valdenzi), pohodima protiv albiţana u juţnoj Francuskoj i španjolskih muslimana (1212.), pohodima u Svetu zemlju i Egipat, gdje se prikljuĉio kriţarskoj vojsci pred tvrĊavom Domietom (1217.). Isto je tako podrţavao Njemaĉki viteški red i novi Prosjaĉki red, koji je pozvao u Austriju. Pokušaj da podigne Beĉ na biskupiju, knezu nije uspio. Otpor Passaua i Salzburga bio je jaĉi. Takve je sliĉne naume za Štajersku imao i ostvario nadbiskup Eberhard II., utemeljivši biskupije Seckau (1218.) i Lavant (I225.), koje su ipak ostale podreĊene Salzburgu. Vojvodina politika prema plemićima u nekom pogledu podsjeća na postupke Leopolda Svetog. Leopold VI. stekao je brojne nekoć vrlo vaţne posjede unutar zemlje. Poneke su obitelji izumrle i ostavile mu nasljedstvo, poneke je oduzeo, a dosta je njih kupio, npr. Linz (1210.), Lambach i Wels (1220.) kao i Freistadt u Mühlviertelu (1217.). Tako je kneţevina dobila u posjed vrlo vaţnu cestu prema Ceškoj. Vojvoda je bio osobito sklon gradovima, koji su poĉetkom 13. st. doţivjeli snaţan napredak. Beĉ je pod njegovim vladanjem doţivio takvo proširenje, zadrţano sve do duboko u Novi vijek; on je gradu svakako prije godine 1208. i ponovno godine 1221. podijelio gradsko pravo, te si tu dao sagraditi novi dvorac (Schweizerhof). Saĉuvano je još Leopoldovo gradsko pravo za Enns (1212.). I drugi su gradovi npr. Tulln, Steyr, Laa na rijeci Thaya dobili povlastice. Tako je kneţevina dosljedno izgraĊena i ojaĉana, a moć plemstva ipak oslabljena. Godine 1229. vojvoda Leopold kupnjom je dobio raspoloţiva lena grofova obitelji Andechs u Kranjskoj; tako se vlast Babenbergovaca polako pribliţavala jadranskoj obali. S trgovaĉko-politiĉkog stajališta, bilo je vrlo korisno stjecanje novih posjeda u Furlaniji. Leopold VI. u prvom se redu brinuo - kao i njegovi prethodnici - za vlastite posjede i zemlje, ali je takoĊer i u drţavnoj politici odigrao vaţnu ulogu. Brak njegove kćerke Margarete sa sinom cara Fridrika II., Henrikom, bio je znak njegova i obiteljskog ugleda. Posredovao je i u sklapanju mira izmeĊu cara Fridrika II. i pape Grgura IX. u San Germanu u juţnoj Italiji (1230.). Leopold nije nadţivio svoj uspjeh, umro je u tome mjestu; tijelo je preneseno u Lilienfeld. Razdoblje Leopolda VI. vaţno je i u gospodarskoj povijesti, i u povijesti naseljavanja i kulturne povijesti. (Vidjeti str. 65, 66, 71, 77)

c) Kriza i kraj babenberške vlasti Smrću Leopolda VI., kneza, koji je znao što hoće, kao i dalekovidnog politiĉara dolazi do nepovoljne promjene u politiĉkom razvitku Austrije. To nije ovisilo samo o mladom, energiĉnom i»svadljivom« nasljedniku, Fridriku II., kojem je nedostajala politiĉka nadarenost njegova oca. Novo je plemstvo ministerijala slijedilo samo vlastite politiĉke ciljeve, pa su tako postali protivnici zemaljskim kneţevima. Osim toga i graĊanstvo u ovisnosti o plemićima vidi prepreku, koje su se mogli riješiti zadrţavanjem neposredna podaništva Carstvu. Svećenstvo se kritiĉki odnosilo prema sve većim vojvodinim teţnjama, koji se zapleo u vojne pothvate. Ove su unutrašnjopolitiĉke poteškoće pokušale iskoristiti i susjedne zemlje. Ustanak ministerijala pod vodstvom obitelji Kuenring mogao je mladi vojvoda ugušiti još godine 1231. Kuenringovci su bili vaţna obitelj, koja je zasluţna da je podruĉje Waldviertela kolonizirano. Oni su osnovali samostan Zwettl. Henrik von Kuenring bio je austrijski zemaljski upravitelj. Osporena carinska prava (Dunav) mogla su, doduše, imati ulogu u tome da su se baš ta dva brata - koji, sigurno, nisu bili »vitezi pljaĉkaši«, kao što to kaţe saga - postavila na ĉelo ustanka, koji je u poĉetku za ministarijale bio uspješan, ali je ugušen vojvodinim protumjerama, koji je uništio njihove zamke Weitra, Dürnstein i Aggstein. Sljedećih je godina vojvoda vodio razliĉite i najĉešće ne baš uspješne ratove protiv svojih susjeda, posebno protiv Ĉeške i Ugarske. TakoĊer se i odnos s carom Fridrikom II. sve više zaoštrio, i kada su se njegovi protivnici unutar i izvan zemlje, predstavnici gradova, plemstva i crkve u Dane dvorskih primanja u Mainzugodine 1235. tuţili na Babenbergovca, koji se nije odazvao pozivu, proglašeno je njegovo izopćenje. Vojvoda Fridrik je izgubio svoje sljedbenike, a mogao se zadrţati samo još u Beĉkom Novom Mjestu i u tvrĊavi Starhemberg. Beĉ je - privrţen caru - godine 1237. postao slobodan carski grad. Naime, tada je postojala opasnost da bi susjedne zemlje mogle iskoristiti politiĉku krizu u Austriji i proširiti svoj teritorij. U opasnosti nije bila samo vojvodina vlast nego i opstanak Austrije. Fridriku je uskoro uspjelo ponovno vratiti svoje zemlje i izmiriti se s carem (1239.). Time je Beĉ iznova izgubio status slobodnoga carskoga grada. Vojvoda Fridrik II. odvojio je upravu Traungauovaca od uprave Štajerske, i tako stvorio preduvjete za stvaranje vlastite »zemlje iznad Ennsa« (»Land ob der Enns«), poslije kraće nazvanu Gornjom Austrijom. U kratko vrijeme Linz je postao vodeći grad ovog podruĉja. Sa stajališta lenskoga prava postojalo je samo jedno vojvodstvo - Austrija. Prodorom Mongola u Europu babenberškim je zemljama zaprijetila nova i neugodna opasnost. Rusiju i Poljsku su pregazili, te prodrli u Ugarsku. U ovoj je nevolji kralj Bela IV. pozvao vojvodu Fridrika u pomoć, te mu radi toga dopustio da zauzme tri graniĉne ţupanije, naseljene većinskim njemaĉkim stanovništvom, Wieselburg, Odenburg (Sopron), Eisenburg. Nakon neoĉekivanog i brzog povlaĉenja Mongola vojvoda nije htio vratiti podruĉje, pa je Bela IV. godine 1242. to morao uĉiniti uporabom sile. Fridrik je bio oţenjen Agnezom od Andechs-Merana. Tako je svoj poloţaj na jugu još više ojaĉao, jer je ona kao miraz dobila posjede u Kranjskoj i Furlaniji (on se nazvao »dominus Carniolae« = »vladar Kranjske«), nadalje posjede Schärding i Ried u Gornjoj Austriji. Dakle,

ovaj par bez djece raspolagao je bogatom baštinom. To je vrlo vjerojatno mogao biti jedan od razloga koji su potaknuli cara Fridrika II. da ne ispuni obećanje da će Austriju i Štajersku podići na nasljedno kraljevstvo zajedno s Kranjskom kao vojvodstvom s lenskim duţnostima, kako bi se mogao boriti za mladu nećakinju vojvode Fridrika, Gertrudu. Nadao se da će svojoj obitelji nakon smrti posljednjeg Babenbergovca osigurati pravo na nasljedstvo ovoga vrlo vaţnog teritorija. Plan se izjalovio zbog Gertrudina protivljenja, koja se ustruĉavala udati za izopćenog cara. TakoĊer su propali pregovori s papom Inocentom IV. zbog osnivanja jedne beĉke biskupije. U zadnjem razdoblju svoje vladavine vojvoda Fridrik morao se iznova boriti protiv Ĉeške i Ugarske. Ĉesi su pobijeĊeni kod Staatza u blizini rijeke Thaya, a takoĊer je i sukob kod rijeke Leitha protiv MaĊara imao povoljan ishod, ali je vojvoda u tom sukobu izgubio ţivot (1246.). Njegovom je smrću nestao i zadnji Babenbergovac po muškoj liniji (möndliško je sporedno koljeno već godine 1236. izumrlo). Tako je završena jedna, općenito uzevši, sretna epoha austrijske povijesti. Iz svjetske povijesti

Saski carevi i Sacrum Imperium - Otonski sustav - Crkvena reforma u samostanu Cluny Sukob izmeĊu cara i pape (borba za investituru) - Hohenstaufovci i Welfi - Srednjovjekovni univerzalizam - Lenski sistem - Procvat viteštva - Kriţarski ratovi i trgovina s Istokom Preporuĉena literatura

Heinrich Appelt, Privilegium minus. Das staufische Kaisertum und die Babenberger in Österreich (Privilegium minus. Carstvo Hohenstaufovaca i Babenbergovci u Austriji), 2. izdanje, Wien - Köln - Graz, 1976. Das babenbergische Österreich (976-1246) (Babenberška Austrija (976.-1246.), Schriften des Instituts für Österreichkunde 33 (1978). Heinrich Fichtenau, Von der Mark zum Herzogtum. Grundlagen und Sinn des »Privilegium minus« für Österreich (Osterreich-Arhiv), (Od marke do vojvodstva, Temelji i smisao »Privilegiuma minusa« za Austriju), 2. izdanje, Wien, 1965. Karl Lechner, Die Babenberger. Markgrafen und Herzöge von Österreich 976-1246 (Babenbergovci. Markgrofovi i vojvode u Austriji 976.-1246.), Wien - Köln - Graz, 1976. I000.Jahre Babenberger in Österreich (1 000 godina Babenbergovaca u Austriji). Katalog izloţbe u samostanu Lilienfeld, Wien, 1976.

V. POLITIĈKA POVIJEST AUSTRIJSKIH ALPSKIH ZEMALJA U VISOKOMU SREDNJEM VIJEKU

1. Štajerska Štajerska je prva od istoĉnoalpskih zemalja stupila u usku vezu s babenberškom Austrijom. Karolinški je proces naseljavanja i na štajerskome prostoru teško uzdrman provalama MaĊara; i tu je tek nakon godine 955. uspostavljeno novo administrativno podruĉje, marka. Karantanska marka na srednjem toku rijeke Mure prvi put je spomenuta godine 970. Pripadala je vojvodstvu Koruška, koje je godine 976. odvojeno od Bavarske. U to je vrijeme Graz bio još malo gradinsko naselje slavenskog podrijetla. Ĉetiri su grofovije - u dolini rijeke Enns, oko Judenburga, oko Leobena i u dolini rijeke Mürz - bile povezane s Karantanskom markom. Ovo je podruĉje u 12. st. nazvano imenom »Gornja marka«. Adalbero od Eppensteina, ĉija je obitelj dobila ime po zamku kod Judenburga, oko godine 1000. upravljao je Karantanskom markom i ĉetirima grofovijama. U razdoblju od 1012. do 1035. Adalberto je svoj vladarski poloţaj na rijekama Enns, Mürz i Muri, proširio i na vojvodsku ĉast u Koruškoj. Kada ga je car Konrad II. svrgnuo s vlasti, ĉija salijska kraljevska kuća zbog neprestanih sukoba nije bila u dobrim odnosima s Eppensteinovcima, Karantanska je marka, ĉiju su sudbinu takoĊer dijelile i gore navedene ĉetiri grofovije, prešla u vlast grofova od Welsa i Lambacha. Nakon pobjede nad MaĊarima (1042.) kod Pittena podruĉje izmeĊu Semmeringa, Wechsela, Bucklingen Welta i Piestinga ujedinjeno je sa štajerskim posjedima. Oko godine1050. izumrla je lambachovska grofovska loza. Posljednji pripadnik ove obitelji, biskup Adalbero iz Würzburga, utemeljio je samostan Lambach. Sluţbu Wels-Lambachovaca naslijedili su Přemyslovići. Grofovija Pitten pripala je srodnim Formbachovcima; tek kada je ova obitelj izumrla, ovo je podruĉje takoĊer pripalo Přemyslovićima. Dakle, ova je obitelj u štajerskome prostoru izvršila onaj proces ujedinjenja koji je u Austriji uspio Babenbergovcima. Oni su to podruĉje nazvali takoĊer po imenu njihova obiteljskog zamka, Steyr na rijeci Enns, po kojem su se grofovi nazivali »marchiones de Stire«. Mnoga su vlastelinstva u zemlji oteţavala izgradnju kneţevine. Přemyslovići su se mogli osloniti na svoju markgrofovsku sluţbu, koja im je osiguravala prava što ih druge obitelji nisu imale. Osim toga, oni su si osigurali i predstojniĉku vlast nad nizom samostana (npr. Admont, Garsten, Rein, St. Lambrecht, Vorau i dr.), što je uĉvrstilo njihov poloţaj. Glede njihovih posjeda, Přemyslovići su na poĉetku - kao Babenbergovci - bili siromašniji od drugih obitelji, no ipak se to stanje uskoro promijenilo. Kada su Eppensteinske vojvode od Koruške (1122.)

izumrli, ĉitava je njihova bogata imovina u štajerskome prostoru pripala Přemyslovićima, koji su odjednom postali najbogatiji vlastelini u zemlji. Markgrofu Leopoldu Snaţnom (1122.1129.) i prije svega njegovu sinu Otokaru III. (1130.-1164.) uspjelo je iskljuĉiti vlast drugih jakih obitelji, npr. moćne gospodare od Traisena, osnivaĉe samostana Seckau. Brojni su velikaši stupili u markgrofovu sluţbu kao ministerijali. Nadalje je bilo vaţno da je ovaj sebi sve više prisvojio rudarske prihode, pravo da se bavi iskopavanjem kovina i soli. Otokar III. kovao je vlastiti novac i ubirao maltarinu i carinu. Uspjelo mu je, nakon što je godine 1147. naslijedio sluţbu i posjede svojeg ujka, grofa od Spanheim-Maribora, koji se nije vratio iz drugoga kriţarskog rata, svoje podruĉje vlasti proširiti znatno prema jugu. Tako je dobio Juţnu Štajersku s markom Ptuj. Nakon smrti posljednjega formbachovskog grofa dobio je godine 1158. u nasljedstvo grofoviju Pitten. Otokar je sagradio cestu preko Semmeringa i na prijevoju sagradio konaĉište. U to je vrijeme Štajerska, osim maraka u štajerskome prostoru, obuhvaćala i današnje donjoaustrijsko (grofovija Pitten) i gornjoaustrijsko (Traungau sa Steyrom i Salzkammergutom) podruĉje. Sada se Otokar III. osjećao doista kao zemaljski knez, što je dokazao osnivanjem Furstenfelda. TakoĊer je zasluţan i za gradnju samostana Vorau. Utemeljitelj štajerske kneţevine umro je godine 1164. Godina 1180. donijela je novi preokret u povijesti Štajerske. Fridrik Barbarossa je Welfskog vojvodu Henrika Lavljeg izopćio iz Carstva, jer se nije odazvao pozivu u vojsku, te mu oduzeo vojvodstva Bavarsku i Sasku. Tom je prilikom Otokar IV. postao vojvoda Štajerske, koja je tada osloboĊena svih lenskopravnih obveza, koje su povezivale dijelove njezina podruĉja s Koruškom i Bavarskom. Vojvodstvo je Otokara 1V., nakon što je obitelj godine 1192. izumrla, a prema sporazumu iz Georgenberga, prešlo u vlast Babenbergovaca.

2. Koruška Vojvodstvo Koruška bilo je u kasnijemu Srednjem vijeku - isto kao i sadašnja austrijska savezna pokrajina - znatno manje od stare Karantanije, kojoj su takoĊer pripadala podruĉja kasnije Štajerske, Kranjske, ĉak i dijelovi Donje Austrije, kao kraj oko Pittena. Politiĉka povijest Koruške u 10. i 11. st. isto je tako uzburkana kao i nepregledna. Iste je godine, 976., kada su Babenbergovci prvi put nazvani grofovima od Austrije, Koruška kao samostalno vojvodstvo odvojena od Bavarske. Potkraj 10. st. spominju se i imena triju grofovija, koje su obuhvaćale današnje podruĉje Koruške, ali koje su znatno prelazile granicu današnje savezne pokrajine; grofovija Lurn (Gornja Koruška i Istoĉni Tirol),grofovija Friesach i na istoku grofovija Juan; podruĉje Villacha juţno od Drave u 11. st. privremeno je smatrano dijelom Furlanije. Na poĉetku nije bilo trajnije vlasti jedne obitelji. Vojvodstvo je godine 1011. dodijeljeno Adalberu od Eppensteina, pripadniku najbogatije vlastelinske obitelji u istoĉnim Alpama. Ni on se nije mogao dokazati. Nakon što je pao u carevu nemilost, izgubio je svoju sluţbu. Ugledna je obitelj godine 1077. ponovno dobila vojvodstvo. Liutold od Eppensteina i nakon njega njegov brat Henrik bili su naklonjeni caru, te su se zauzeli za Henrika IV. U borbi za investituru bili su utoliko jaki oslonac kada su provodili svoju vlast na pograniĉnom podruĉju izmeĊu Njemaĉke i Italije. Na papinoj strani bila je biskupija Gurk, podreĊena Salzburgu,

koju je zemljišnim posjedom bogato opskrbila grofica Hemma od Friesach-Zeltschacha, prvobitno namijenjeno jednom samostanu za redovnice. Još je više papi bila naklonjena obitelj rajnskog podrijetla, Spanheimovci, koji su prije svega posjedovali imanja u Lavanttalu. Nastali sukobi s Eppensteinovcima riješeni su politiĉkim brakovima, a vojvoda Henrik, ostavši bez djece, ĉijom smrću godine 1122. nestaju Eppensteinovci, caru Henriku V. za nasljednika je predloţio svojeg nećaka Henrika od Spanheima. Karantanska marka na Muri i njoj pridodane grofovije tada su izdvojene iz vojvodskog podruĉja vlasti. Marka Verona još je neko vrijeme bila podreĊena koruškim vojvodama, kada je godine 1152. i ta povezanost prekinuta. U samoj Koruškoj duţnost Spanheimovaca nije bila jednostavna, jer su imunitetom zaštićeni posjedi biskupija Bamberg i Salzburg, kao i jako zemaljsko plemstvo ometali izgradnju donekle zatvorene kneţevine, koja je ostvarena tek u 13. st. Od plemićkih su obitelji najznaĉajniji bili goriĉki grofovi ĉiji je utjecaj sezao daleko izvan zemaljskih granica. U politici prema Carstvu Spanheimovci su, ĉim su postigli vojvodstvo, kao i njihovi prethodnici bili odani caru. To posebno vrijedi za vojvodu Henrika V. (1144.-1161.) i vojvodu Hermana (1161.-1181.). Ovaj je vrlo uspješno, jednako kao Babenbergovci i Přemyslovići podupirao izgradnju zemlje. Osnovao je St. Veit na rijeci Glan kao trgovište, koje je uskoro postalo glavni grad zemlje. Osim toga, on je takoder i stvarni utemeljitelj Klagenfurta. Spanheimovci su takoder jako potpomagali crkvene institucije. I prije nego što su dobili u leno vojvodsku sluţbu, utemeljili su benediktinski samostan St. Paul u Lavanttalu, u koji su došli redovnici iz samostana Hirsau. U svoj su samostan Viktring pozvali lotarinške cistercite. Nakon boleţljiva i rano umrlog vojvode Ulrika II. (1181.-1202.) dolazi Bernhard (1202.1256.), još jedan znaĉajan knez. On se izriĉito nazivao zemaljskim knezom (princeps terrae), a svoju je vlast u pravu kovanja novca, u carini i u gradskoj politici znatno uzdigao; pri tom je bio u dobrim odnosima sa svojim ministerijalima, ĉije su vodeće obitelji obavljale vojvodske dvorske sluţbe. Mudrom politikom stjecanja, kojoj ĉak i okrutnost nije bila nepoznata, vojvoda Bernhard dobio je u svoj posjed ili pak pod nadzor ceste i gorske prijevoje prema jugu. Nakon ţenidbe s udovicom Fridrika Svadljivog, Agnezom od Andechsa, ĉinilo se da je njegovu sinu i nasljedniku Ulriku (III.) takoĊer osigurana zemaljska vlast u Kranjskoj. Karakteristika je Koruške odluĉujuća uloga naroda prilikom ustoliĉenja novoga kneza.O tome nam govore kasnosrednjovjekovni izvori. Pritom je rijeĉ o »od starine« vaţećem obiĉaju, koji se dijelio na tri faze: najprije se odrţavala najstarija i najvaţnija ceremonija, u kojoj jedan koseg, koji predstavlja narod, na kneţevskom kamenu kod Krnskog grada prima kneza. Tu je knez morao odgovoriti na razliĉita pitanja i pritom se dokazati dobronamjernim i pravednim. Tada mu je koseg predao kneţevski kamen, na kojem je sada knez uzdizanjem maĉa u smjeru neba simboliĉno objavio svoju zaštitnu i zaštitniĉku vlast. Nakon toga slijedili su vjerski obredi u crkvi Gospe Svete, te su na kraju vojvoda i falaĉki grof (u vrijeme, iz kojeg potjeĉu naši izvještaji to je bio goriĉki grof) kod vojvodskog prijestolja na Gosposvetskom polju plemstvu dijelili lena. Obredi kod kneţevskog kamena bili su u uporabi do godine 1414., a oni kod vojvodskog prijestolja sve do u 17. stoljeće. Marka Kranjska je - kao Austrija - nastala radi zaštite od maĊarskih napada. Njome su upravljale razne obitelji, sve dok je Henrik IV. zbog potreba borbe za investituru nije dao u leno vjernom mu patrijarhu Poppu Akvilejskom, ĉijoj je crkvenoj provinciji zemlja već pripadala. Preslabi da bi se borili protiv snaţnoga plemstva i drugih crkvenih dostojanstvenika, patrijarsi su u 12. st. markgrofovsku sluţbu predali kao leno moćnim grofovima od Andechsa,

koji su se uobiĉavali nazivati vojvodama od Merana (Meranien, »zemlja na moru«). Nakon ţenidbe s groficom Agnezom, Fridrik Svadljivi preuzeo je od Andechsovaca naslov Gospodara Kranjske (1232.), koji poslije prelazi na Spanheimovce.

3. Salzburg U srednjovjekovne duhovne kneţevine na istoĉnoalpskome prostoru ubraja se i nadbiskupija Salzburg. U središtu svoje crkvene provincije salzburški je nadbiskup postigao i svjetovnu vlast. Od poĉetka je Salzburg posjedovao velike vlastite posjede, koji su u ranom i visokom Srednjem vijeku kraljevskim i vojvodskim darovnicama još znatno prošireni. Većina ovih, proširenih zemljišnih posjeda bila je zaštićena imunitetom, t.j. bili su osloboĊeni plaćanja drţavnih poreza. Nadbiskup Hartwig je dobio godine 996. pravo kovanja novca, kao i vlast nad trgovištem. U doba borbe za invenstituru zapali su salzburški nadbiskupi u tešku nevolju. Nadbiskup Gebhard I. (1060.-1088.) u poĉetku je suraĊivao s mladim kraljem Henrikom IV., te je od njega, kao i od pape Aleksandra dobio privolu za osnivanje biskupije Gurk, koja je trebala imati pod nadzorom dio karantanskoga misionarskog podruĉja; biskupija je ostala podreĊena Salzburgu (1072.). Regensburg, 4. veljaĉe 1072. U ime svetog i nedjeljivog Trojstva, Henrik, Boţjom milošću kralj. Svaki put kada se od nas traţi, što se odnosi na Crkvu, mi moramo brzo odobriti i blagonaklono dati pristanak naše milosti. - Budući da se naš vjerni Gebhard, salzburški nadbiskup, neprestano tuţi na opasnosti koje prijete njemu povjerljivim dušama, zato što on sam ne moţe vladati svojom biskupijom, koja se nalazi u brdima, zbog golemog podruĉja koje ona obuhvaća i teških prometnih prilika, odreĊujemo po savjetu naših vjernika u korist Crkve i odobravamo da on unutar podruĉja svoje biskupije odredi jednog biskupa kao pomoćnika i da podigne biskupsko sjedište. Zbog toga nas je dopalo da on na mjestu koje se naziva Gurca (Gurk), kod crkve Sv. Marije, gdje se prije nalazila kongregacijaĉasnih sestara, osnuje biskupsko sjedište i tom novoosnovanom biskupskom sjedištu dodijeli jedan dio podruĉja njegove biskupije, a od zemljišta i desetina, koliko mu se ĉini da je potrebno, te da po slobodnom nahoĊenju postavi biskupa, tako da se ova biskupija salzburškoj Crkvi i gore navedenom nadbiskupu i njegovim nasljednicima nikada ne oduzme, te da se tamo ne moţe ni jedan biskup postaviti, kako god, bilo to putem investiture ili bilo kojim drugim ugovorom, osim onog kojeg izaberu, postave i posvete navedeni nadbiskup i njegovi nasljednici. - A da bi naša kraljevska odluka za sva vremena bila ĉvrsta i nepovrediva, vlastitom smo rukom potvrdili ovu sastavljenu povelju i naloţili da se zapeĉati našim peĉetom. Peĉat gospodara kralja Henrika IV. (M.) Adalbero, kancelar, provjerio je ispravu umjesto velikog kancelara. Dano drugog dana veljaĉe prije podneva, godine 1072. od roĊenja Gospodinova, u 18. godini uvoĊenja gospodina kralja Henrika IV., u 16. godini njegove vladavine, u 10. indikciji. U Regensburgu, u ime Gospodnje. Srećom. Amen. Izbijanjem borbe za investituru Gebhard je stao na stranu Grgura VII., te se pokušao osigurati gradnjom razliĉitih utvrda, kao npr. Hohensalzburg. Zbog preteţno caru naklonjenoga svjetovnoga plemstva morao se povući iz nadbiskupije, a jedva su se mogli odrţati i njegovi

nasljednici, pripadnici reformnog pokreta. TakoĊer su u sukobu Fridrika Barbarosse s papom Aleksandrom III. salzburški nadbiskupi zastupali papinu politiku, samo je nadbiskup Eberhard II. (1200.-1246.) prekinuo s tom tradicijom. Dosljedno je podupirao cara Fridrika II., te je takoĊer uz Leopolda VI. Austrijskog sudjelovao u donošenju sporazuma o miru u San Germanu. Izgradnjom malih samostalnih biskupija Chiemsee, Seckau (1218.) i Lavant Eberhard je izgradio i uĉvrstio crkveni poloţaj Salzburga, ali i isto tako mudrim postupcima osigurao svoju svjetovnu vlast. Do kraja 13. st. u zemlji je bilo na snazi bavarsko zemaljsko pravo. Tek se u kasnijemu Srednjem vijeku moţe dokazati vlastito zemaljsko pravo. Svjetovna je predstojniĉka vlast godine 1225. ukinuta. Nadbiskupija Salzburg raspolagala je golemim zemljišnim posjedom, za razliku od svjetovnoga plemstva, koje nije moglo parirati ni s ĉim jednako vrijednim. To nije bio zatvoren teritorij, u kojem se izvršavala sudska vlast i posjedovalo pravo za vaĊenjem ruda, pravo kovanja novca i ubiranja poreza i carina. Osim u Salzburgu zemljišni su se posjedi nalazili i u Bavarskoj, Austriji, Koruškoj, istoĉnom Tirolu i Furlaniji (razbacani posjedi). Salzburški pfenig, koji se kovao u Friesachu, bio je vrlo dugo najvaţnije sredstvo plaćanja u istoĉnim Alpama. Salzburški su staratelji (ĉinovnici) i ministerijali upravljali vlastelinstvima i zamkovima.

4. Tirol U zemlji, poslije nazvanoj Tirol, dugo se odrţala ranosrednjovjekovna podjela na grofovije. U dolini rijeke Inn postojale su tri grofovije: Gornja (Oberinntal), na koju se nastavljala Donja (Unterinntal) do Zillera, i na kraju treća grofovija (Inntal), kojoj su pripadali posjedi Kufstein, Rattenberg i Kitzbühel. Grofovija u Noritalu u ranom je Srednjem vijeku sezala sve u Inntal, a poslije su se pod tim podruĉjem razumijevala prije svega juţnotirolska dolina rijeke Eisack sve do podruĉja juţno od Klausena. Poneke su grofovije ĉinile takoĊer Vintschgau i Pustertal; podruĉje ispod grada Bozena pripadalo je grofoviji Eppan, kasniji istoĉni Tirol Koruškoj, a Ausferngebiet vojvodstvu Švapska. U izgradnji vlasti vodeću su ulogu prije svega imali duhovni dostojanstvenici; već su od 10. st. raspolagali vaţnim pravom imuniteta i velikim zemljišnim posjedom. Car Konrad II. prenio je godine 1027. grofovije Trident, Bozen i Vintschgau na tridentskog biskupa; iste je godine on podijelio brixenškom biskupu grofoviju Norital i Inntal zapadno od Zillera. Ovim su mjerama glavne cestovne pravce prema Italiji mogli štititi pouzdani biskupi. Poloţaj Tridenta u provedbi vlasti bio je znaĉajniji, ali ipak dolazi do izjednaĉenja kada je brixenški biskup Altwin, vjerni sljedbenik Henrika IV., dobio od kralja još i grofoviju Pustertal. Tako su nastale dvije zemlje, Trident i Brixen, a zapravo se do kraja 12. st. upotrebljavao izraz »zemlja« (terra, provincia) za oznaĉavanje upravnih podruĉja obaju biskupa. Time je takoĊer naznaĉeno zapoĉeto odvajanje od Bavarske, kojoj su biskupije teritorijalno pripadale. Njihovi su odnosi prema Carstvu i dalje bili dobri. Dobivši potporu i od cara, biskup se energiĉno suprotstavio teţnjama stanovništva Tridenta za samostalnošću i za savezom s lombardskim gradovima. Dobronamjernost, koju su njemaĉki vladari iskazivali objema biskupijama, pokazala se i u tome da su crkvenim kneţevima podijelili pravo na rudarske prihode. Trident i Brixen sklopili su godine 1202. carinski sporazum koji je znatno olakšao trgovaĉki promet izmeĊu ovih dvaju podruĉja.

Premda je politiĉki razvoj u Tirolu u visokomu Srednjem vijeku pokazivao poneka obiljeţja sliĉna povijesti Salzburga, ipak je konaĉan ishod bio drukĉiji: tu su vlast uspostavili svjetovni velikaši. Dok je Salzburg iskljuĉio predstojnike, u Tridentu i Brixenu dobili su na moći. Unutar plemićkoga staleţa, što se tiĉe posjeda i utjecaja, isticale su se tri obitelji; to su bili grofovi od Andechsa, od Eppana i od Tirola. Grofovi od Andechsa, koji su posvuda imali posjede, dobili su od Brixena u leno grofovije u Unterinntalu i u Pustertalu (12. st.), a osim toga bili su predstojnici brixenških i freisinških imanja zaštićenih imunitetom (što je poslije iznova izgubljeno). Njihov im je vjeran odnos prema caru donio i poĉasni naslov vojvode od Merana (Meranien = pod ovim se izrazom ne razumijeva Meran u Tirolu, nego krajevi na moru, dakle, Dalmacija); takoĊer je obitelj imala vaţnu ulogu u razvitku Innsbrucka; Oton II. od Andechsa je dodijelio Innsbrucku gradsko pravo (1239.). Smrću Otona (1248.) ugasila se muška linija obitelji. Grofovije u Unterinntalu i Pustertalu pripale su tirolskim grofovima. Grofovi od Eppana bili su nastanjeni na podruĉju rijeke Etsch, a grofovsku su vlast izvršavali kao nosioci lenskoga prava tridentskog biskupa. Sredinom 12. st. izmeĊu ove obitelji i tirolskoga grofa izbio je sukob, koji je uspješno završio za Tirolce, koji su nakon nestanka sporedne linije Eppanovaca dobili grofoviju Bozen (1165.). Grofovi od Eppana u društvenom su i politiĉkom ţivotu bili prisutni sve do sredine 13. st., kada je umro zadnji ĉlan obitelji po muškoj lozi (1273.). Grofovi od Tirola imali su na podruĉju rijeke Etsch povrh Merana svoj roditeljski zamak, po kojem je Tirol trebao dobiti ime. Obitelj je postavila grofove u Vintschgauu i predstojnike iz Tridenta, a od godine 1165. i grofove od Bozena. Isto kao i druge plemićke obitelji podruĉja oko rijeke Etsch i oni su podupirali Hohenstaufovce u talijanskim sukobima, a takoĊer su razvijali i inaĉe jaku politiĉku aktivnost. Grof Albert, energiĉan i uspješan drţavnik, postao je godine 1210. brixenški predstojnik. Kada su mu nakon smrti posljednjega ĉlana obitelji Andechs (1248.) pripale grofovije u Unterinntalu i u Pustertalu, smatran je za najmoćnijeg ĉovjeka u zemlji. Budući da je godine 1253. umro ne ostavivši nasljednika, grofovi goriĉki su bili ti koji su se najviše okoristili rezlutatima rada tirolskih grofova, to više što je Albertova kćer bila udana za Meinharda I. Goriĉkog. Izgradnja kneţevine u Tirolu sredinom 13. st. još nikako nije dovršena, a moć tirolskih i goriĉkih grofova bila je veća nego moć brixenških i tridentskih biskupa.

5. Vorarlberg Izgradnja zemlje Vorarlberg na krajnjem zapadu današnjega austrijskoga drţavnog prostora tekla je u nadasve dugotrajnu procesu. U 10. st. na ovom su prostoru bili prisutni snaţni sukobi izmeĊu svjetovne i crkvene vlasti. Interesi biskupija Chur i Konstanz, opatije St. Gallen kao i interesi snaţnih plemićkih obitelji bili su u suprotnosti. Vodeće su obitelji bile Burkhardovci i Udalrichovci. Budući da je prva navedena obitelj godine 973. izumrla, postali su Udalrichovci vodeća obitelj na podruĉju Bodenskog jezera. Podjela kuće na bregenzsku i buchhornsku (Friedrichshafen) liniju nije bila baš pogodna za opširnu izgradnju vlasti, no unatoĉ tomu bregenzska je linija tada vladala nad gotovo ĉitavim podruĉjem današnjeg Vorarlberga.

Za vrijeme borbe za investituru obje su linije bile na suprotnim stranama; Bregenzovci su bili na strani Grgura VII. Osnovali su i benediktinsku opatiju Mehrerau (1097.). Buchhornovci su ostali vjerni caru. Ova se linija ugasila godine 1089. Borba za nasljedstvo dovela je do ţestokog sukoba bregenzskih grofova s moćnim Welfima, koji je završio tek s ţenidbom Rudolfa od Bregenza sa sestrom Henrika Ponosnog. Kada je izbio otvoreni sukob izmeĊu Welfa i Hohenstaufovaca, grof Rudolf pokazao se mudrim politiĉarom. Nakon njegove smrti njegov je istoimeni nećak preuzeo znatno nasljedstvo koje je spojio sa svojim bogatim posjedima. Kao vjeran sljedbenik Fridrika Barbarosse, a ostavši bez sinova, svoje je vlasništvo oporuĉno ostavio Hohenstaufovcima; grofoviju Bregenz ipak je dobio njegov zet Hugo od Tübingena, koji je svoju rezidenciju premjestio u Feldkirch i koji se od tada (oko 1 2 0 6 . ) nazivao grof od Montforta. Tako je preuzeo naslov jedne ministerijalne obitelji romanskog podrijetla, koja je već od 11. st. prisutna u ovoj zemlji. Grb obitelji Tübingen-Montfort preuzeo je Feldkirch, a u novije vrijeme i pokrajina Vorarlberg. Montfortovci su mnogo uĉinili i pridonijeli naseljavanju i prometnom otvaranju zemlje gradnjom ceste preko prijevoja Alberg; a novi su gradovi Feldkirch i Bludenz od toga imali veliku korist. Nagao razvoj trgovine i obrta u većim naseljima doveo je do jaĉanja alamanskog dijela stanovištva nasuprot sve manje prisutnome romanskome stanovništvu. Montfortovci nisu iskoristili mogućnost, nakon pada Hohenstaufovaca sredinom 13. st., da švapsko vojvodstvo stave pod svoju vlast, a podjela vlasti oko godine 1235. i 1260. oslabila je ovu obitelj. Nerijetko su obje linije, Montfortovci i Werdenbergovci, bile u meĊusobnim sukobima. Gospodari od Hohenemsa, nalazeći se prije u sluţbi Hohenstaufovaca, po svojem su se znaĉenju uzdizali od ostalih plemića u zemlji.

6. Austrija i alpske zemlje Kada usporeĊujemo politiĉko-historijski razvoj alpskih zemalja s onima u Podunavlju, primjećujemo da historijski postanak ovih podruĉja pokazuje samo jedno zajedniĉko obiljeţje, naime, izgradnja kneţevine u razdoblju visokoga Srednjeg vijeka odvijala se više ili manje uspješno. U Podunavlju je dugo razdoblje vladanja Babenbergovaca (976.-1246.) rezultiralo politiĉkim kontinuitetom, njihova je diplomatska sposobnost uvjetovala jaĉanje njihova poloţaja, a vaţan zemljopisni poloţaj stvaranje potrebnih veza prema zapadnim i istoĉnim susjedima; povoljan poloţaj Beĉa pospješio je razvoj gospodarstva i trgovine. Politiĉki proces ujedinjenja mnogo se teţe provodio u alpskim zemljama. Ovo brdovito podruĉje ne samo što je bilo prepreka teritorijalnom razvitku nego su i moćne obitelji zahvaljujući tome mogle duţe odrţati svoju vlast. Ove su pak okolnosti usporavale izgradnju zemaljske vlasti. S toga je razumljivo da je kasnije ujedinjenje istoĉnoalpskih zemalja poteklo iz dunavskoga prostora.

Preporuĉena literatura Benedikt Bilgeri, Geschichte Vorarlbergs (Povijest Vorarlberga), sv. 1., Wien - Köln, 1971. Hermann Braumüller, Geschichte Kärntens (Povijest Koruške), Klagenfurt, 1949. Karl Heinz Burmeister, Geschichte Vorarlbergs (Povijest Vorarlberga), Wien, 1980. Die Steiermark. Land, Leute, Leistung (Štajerska, zemlja, ljudi, ostvarenje), Graz, 1956. Claudia Fräss-Ehrfeld, Geschichte Kärntens (Povijest Koruške), sv 1., Klagenfurt, 1983. Geschichte Salzburgs, Stadt und Land (Povijest Salzburga, grad i zemlja), sv. 1.-3., Izdavaĉ Heinz Dopsch, Salzburg, 1981-1984. Heimatkunde von Vorarlberg (Znanost o domovini Vorarlberg), Izdavaĉ Artur Schwarz, Bregenz, 1949. Alois Lechtaler, Geschichte Tirols (Povijest Tirola), 4. izdanje, Wien, 1981. Franz Martin, Kleine Landesgeschichte von Salzburg (Mala povijest zemlje Salzburg), 5. izdanje, revidirao i proširio Reinhard Rudolf Heinisch, Salzburg, 1979. Gerhard B. Pferschy (Izdavaĉ), Das Werden der Steiermark - Die Zeit der Traungauer (Postanak Štajerske - Doba Traungauovaca), Graz, 1980. Hans Pirchegger, Geschichte der Steiermark (Povijest Štajerske), 2. izdanje, Graz, 1936/42. Josef Riedmann, Geschichte Tirols (Povijest Tirola), 2. izdanje, Wien, 1988. Otto Stolz, Geschichte des Landes Tirol (Povijest zemlje Tirol), I., Innsbruck - Wien München, 1955. Ferdinand Tremel, Steiermark. Eine Landeskunde (Štajerska. Zemljoznanstvo), Graz - Wien, 1949.

VI. PROCES NASELJAVANJA U VISOKOMU SREDNJEM VIJEKU

Proces izgradnja kneţevina na istoĉnoalpskom podruĉju i u Podunavlju u visokomu Srednjem vijeku još nije završen, te još uvijek ĉini glavni sadrţaj politiĉke povijesti austrijskoga prostora onog doba; no manje vrijedna nije ni stvarna izgradnja zemlje, kao i potpuno otvaranje prostora za naseljavanje. Proces kolonizacije u visokomu Srednjem vijeku, u kojem su neposredno sudjelovali najširi slojevi stanovništva, smisleni je nastavak prethodne epohe. On nastavlja s onime što su prijašnji naraštaji zapoĉeli i s onime što na istoku Austrije nije potpuno uništeno. Ipak proces naseljavanja u visokomu Srednjem vijeku u nekom pogledu pokazuje drugo obiljeţje, nego onaj prethodnog razdoblja: nova se kolonizacija provodi na uţem podruĉju, ali intenzivnije; ravna se podruĉja gusto naseljavaju, krĉenjem se dobiva nova zemlja za obradu, prodire se i do teško prohodnih dolina i planinskih podruĉja, razvijaju se novi oblici naselja, te se pri tom iz malih jezgara stvaraju znaĉajni gradovi. Kneţevina, plemstvo i Crkva provodili su taj priznanja vrijedan proces kolonizacije; kralj je više sudjelovao sa zemljišnim darovnicama. Unutar obitelji koje su se izdigle na poloţaj kneţeva, posebno se istiĉu Babenbergovci i Přemyslovići, ali i Eppensteinovci, Spanheimovci i Andechsovci. Unutar plemićkih obitelji, više plemstvo takoĊer se i u procesu kolonizacije polako povlaĉi iza ministerijala, meĊu kojima su Kuenringovci u Austriji ostvarili posebne rezultate. Manje je vaţan pri tom bio udio vitezova, sitnoga plemstva. Crkva je u procesu kolonizacije odigrala vrlo odluĉujuću ulogu: Salzburg i Passau, kao i Freising i Brixen bili su vrlo djelotvorni. Od crkvenih redova vodeću su ulogu prije svega imali benediktinci. Göttweig je od svih samostana u Donjoj Austriji sjeverno i juţno od Dunava izvršio najveći dio ovoga procesa, Admont je kolonizirao štajersku dolinu rijeke Enns, a u Vorarlbergu je Mehrerau intenzivno sudjelovao u naseljavanju Bregenzer Walda. Poznata je takoĊer i gospodarska pionirska aktivnost cistercita i premonstratenaca. Valja spomenuti Rein, Zwettl, Heiligenkreuz, Geras i Baumgartenberg. Osim toga je oĉita veza izmeĊu širenja ţupne organizacije i izgradnje zemlje. Prosjaĉki je red vrlo malo sudjelovao u procesu kolonizacije. Naravno da su podloţni seljaci na crkvenim i svjetovnim vlastelinstvima izvršavali uobiĉajenu radnu obvezu. Slobodnih seljaka bilo je u Tirolu i u Vorarlbergu (Walšani su tu razvili znaĉajan i dalekoseţan proces naseljavanja), na podruĉju Hausrucka u Gornjoj Austriji, u nekoliko slobodnih općina Donje Austrije, nešto u dolini rijeke Isper i s manje izraţenim slobodama u dolini rijeke Wachau. Prema tlocrtu mnogobrojnih novih naselja na pristupaĉnim podruĉjima u 10. i 11. st. dobro, nešumovito tlo nije više bilo dovoljno za prehranu sve većega broja stanovnika; zbog toga se prodire u sve nepristupaĉnije krajeve. Široka su šumska podruĉja prorijeĊena, nastala su nova naselja. Klasiĉni primjeri osvajanja novih prostora za naseljavanje jesu Waldviertel i Mühlviertel, gornjoštajersko i istoĉnoštajersko podruĉje, Pinzgau i Bregenzer Wald. U nazivima mjesta ovoga iskrĉenog podruĉja odraţavaju se pojmovi vezani uz šumu: obaranje (sjeĉa), paljenje, »krĉenje«; nazivi naselja ove epohe nerijetko upućuju takoĊer na gospodare i

utemeljitelje sela. Pri tom su karakteristiĉni oblici u kojima su osobna imena zadrţana u genitivu, a osnovna je rijeĉ (npr.-dorf= selo) ispuštena; npr. Teichmanns, Dietmanns, Wolfgers, (Gross- i Klein = Veliki- i Mali-) Gerungs, Pertholz (= Berchtolds), Preinreichs (Prunrichestorf 1166.) i drugi. U kasnijim se oblicima mogu primijetiti nazivi vezani uz pojam krĉenja kao Ottenschlag, Münichreith, Reutte, Apfelgschwendt. I poneka imena upućuju i na ranije postojanje šuma, npr. Rottenschachen (Schachen = mali šumski dio), Eibiswald. U visokom i kasnom Srednjem vijeku poneka su mjesta nastala zbog potraţnje za drvom, kao i zbog potrebe za novim prebivalištima. Karakteristiĉni oblici naselja ove epohe jesu: pojedinaĉna seljaĉka gospodarstva (posebno u brdovitim podruĉjima) i selo, koje se nalazi oko zelene površine trokutasta ili lećasta oblika. Pri kraju Srednjeg vijeka nakon godine 1200. na podruĉju kod Litschaua i Heidenreichsteina u Donjoj Austriji nastao je novi oblik sela, u kojima su se seljaĉka gospodarstva nizala jedna za drugima, a obradive površine i šume spajale su se odmah iza dvorišta u širokim usporednim redovima. Gradovi su nastali ili iz trgovišta ili su sasvim iznova osnovani. Djelomiĉno je bilo moguće spajanje s rimskim ostacima, a pritom je zadrţan naziv naselja. I Beĉ je, što se dugo temeljilo na pogrešnim pretpostavkama, bio stalno naseljen, te je od kasnorimskog razdoblja oĉuvao jedno odreĊeno znaĉenje. Broj gradova u juţnoj i istoĉnoj Austriji razmjerno je velik. Općenito uzevši, gradovi na rijeci Dunav upravo su zahvaljujući njezinu rijeĉnu prometu doţivjeli veliki procvat ranije nego drugi gradovi; Beĉ je poĉetkom 13. st. nadmašio Regensburg. Obiĉno kod gradova nailazimo na dva oblika proširenja, gradinsko naselje i trgovaĉko podgraĊe - vidljivo kod Linza, Welsa i Kremsa; tek je njihovim stapanjem sa stanovništvom, dakako, uz privolu gospodara zamka, nastao pravi, zidinama okruţen grad. Trgovaĉko je pravo temelj gradskoga prava. Vaţna je u tome procesu bila izgradnja vlastite sudske vlasti. Za nastanak gradova na alpskom podruĉju i za razvitak trgovišta, koji više nisu mogli biti oštro odvojeni od gradova, ĉesto su bile vaţnije zem jišne okolnosti dotiĉnoga mjesta, ponekad ĉak više nego uvjeti za trgovinu dalekih dometa. Trgovina je imala vrlo vaţnu ulogu kod npr. razvitka Villacha, koji je bio na najvaţnijemu cestovnom pravcu iz istoĉnoalpskoga prostora prema Furlaniji ili Veneciji, ili pak kod razvitka Judenburga. Villach je takoĊer - kao i Innsbruck ili kasnije Bruck na Muri - grad na rijeci i kao takav vrlo vaţan za lokalnu trgovinu. Mnogi su gradovi prije svega bili opasani zidinama, npr. pograniĉni gradovi Drosendorf, Hainburg, Laa an der Thaya, Fürstenfeld i Radkersburg. Drugi su sluţili kao upravna središta većih ili manjih vladara, kao kuenringovski Dürnstein u Wachauu ili Steyr kao rezidencija Přemyslovića. Friesach nije bio samo upravno središte salzburških posjeda u Koruškoj nego je zahvaljujući okolnim rudnicima bio vaţna kovnica novca, nadalje, tranzitna trgovaĉka stanica i vrlo ĉesto mjesto odrţavanja blistavih kneţevskih skupova. U austrijskim je gradovima upravo u kasnijem razdoblju zastupljen i ţidovski element; dokaz je tomu i ime grada Judenburga, ali i kod Graza, Friesacha i Klagenfurta postoje Judendörfer.

Kolonisti novoosvojenih podruĉja nedvojbeno su bili preteţno bavarskog podrijetla, što se jasno moţe vidjeti na temelju austrijskih dijalekata; to je podrijetlo takoĊer posljedica ranijeg sudjelovanja izvornih bavarskih plemićkih obitelji, bavarskih biskupija i samostana u procesu naseljavanja. U tome su sudjelovali i pripadnici drugih njemaĉkih obitelji. U Vorarlberg su u brda i juţni dio zemlje prodrli domaći Alamani, pojaĉani Walšanima (Walser). Moţe se pretpostaviti da su franaĉki kolonisti došli u austrijski prostor, jer su Babenbergovci i Spanheimovci imali jake franaĉke veze; franaĉka je biskupija Bamberg u Koruškoj raspolagala velikim imanjem. Da su Sasi imali svoja neselja, upućuju nas na to imena mjesta kao Sachsendorf i Sachsenbrunn (Donja Austrija), Sachsengang (pokrajina Beĉ) i Sachsenburg (Koruška). U procesu kolonizacije sudjelovali su i Slaveni, koji su se kao manjine odrţali u Gornjoj Štajerskoj do sve u 13. st., u pojedinim selima u okolici Graza do sve u kasni Srednji vijek, u Koruškoj u malim grupicama sjeverno od jeziĉne granice sve do godine 1400. Razliĉita imena naselja dokazuju njihovu djelatnost, npr. Lassing, Lassnitz (slovenski laz = krĉenje, moĉvarno tlo) ili Treffning, Treling (slovenski trebiti = krĉiti). Nije teško odgovoriti na pitanje, koji su razlozi ovoga vaţnog uspjeha postignutog u procesu kolonizacije u visokomu Srednjemu vijeku: naime, kolonizacijom su seljaci dobili novu zemlju, plemići i Crkva nove prihode, a time sve veću vlast i veći ugled; kolonisti kao i njihovi vladari nalazili su iste interese u izgradnji zemlje. Još je izrazitije bilo gradsko naselje, stoga su razumljive teţnje plemstva i crkve za osnivanjem gradova. Ĉesta su dodjeljivanja gradskih i trgovišnih prava. Proces kolonizacije ostvario je velika i trajna dostignuća na podruĉju kulture; bez njega ne bi bilo austrijskog naroda, a bez teţnji kneţeva za politiĉkim ujedinjenjem ne bi bilo zemalja i austrijske drţave. Preporuĉena literatura

Usporedi s navedenim djelima na str. 51 i ova: Eberhard Kranzmayer, Ortsnamenbuch von Kärnten, 1. dio, Die Siedlungsgeschichte Kärntens von der Urzeit bis zur Gegenwart (Knjiga naziva mjesta u Koruškoj. Povijest naseljavanja Koruške od poĉetaka do današnjih dana), Klagenfurt, 1956, Archiv für vaterländische Geschichte und Topographie 50. Ferdinand Opll, Stadtgründung und Stadtwerdung (Osnivanje i postanak grada), u: Österreichs Städte und Märkte in ihrer Geschichte, Schriften des Instituts für Österreichkunde 46, Wien, 1985. Siedlungs - und Bevölkerungsgeschichte Österreichs (Povijest naseljavanja i stanovništva u Austriji), Izdavaĉ Institut für Österreichkunde, Wien, 1974.

VII GOSPODARSKI ŢIVOT U VISOKOM SREDNJEM VIJEKU

Seljaĉke općine i vlastelinstva, uz obitelj, bile su one odreĊene zajednice, u ĉijim se okvirima provodila privredna djelatnost seljaka. U seoskoj općini je pri obraĊivanju zemljišta prisutan dobar susjedski zajedniĉki rad, potreban zbog zahtjevne tropoljne zemljoradnje, općenito uzevši pravilne periodiĉne izmjene zasijanog i neobraĊenog polja, kao i zbog zajedniĉke uporabe šuma i livada. Općina se brinula za odrţavanje bunara, putova i mostova, za odreĊivanje i nadzor zemljišnih granica, kao i za rješavanje sukoba. Tu se moţe primijetiti vrlo ograniĉena sudska vlast . U izvorima se više nego općina pojavljuje vlastelinstvo. Ono nije samo proizvodnoorganizacijska jedinica, ni veliki zemljišni posjed, nego, kako nam to samo ime sugerira, takoĊer i vlast nad zemljom i ljudima. Vlastelin dijeli seljacima ograniĉenijih sloboda zemlju na obradu uz obvezu davanja podavanja; jedan je dio zemljišta, koji su obraĊivali sluge, zadrţao za vlastite potrebe. Ovakva su gospodarstva u tijeku visokoga Srednjeg vijeka na mnogim podruĉjima ograniĉavana u korist seljaštva s novĉanim podavanjima. Gospodarstva vlastelina i predstojnika bila su, naravno, veća nego obiĉno seljaĉko imanje. Velike plemićke obitelji tom su zemljom upravljale iz svojih zamkova. Ĉestica prosjeĉnoga seljaĉkog imanja nazivala se manus, a ona se odreĊivala ne po veliĉini zemljišta, nego po prihodima. U Donjoj je Austriji bio uobiĉajeniji naziv leno (poluleno); tu je temeljna bila zemljišna ĉestica. Leno je obiĉno obuhvaćalo trideset jutara oranica, kao i pravo iskorištavanja šuma. Podnošljiva podavanja u visokomu Srednjem vijeku davala su se još u naturi. U poljoprivredi je, prema urbarima (= popis dobara i prihoda na velikim veleposjedima), najveće znaĉenje imala zob, a poslije nje raţ. Kasnije su se pšenica i jeĉam manje sijali, a proso je sve više nestajalo. Priliĉno je prošireno bilo sijanje lana, vrlo je cijenjen bio mak. Od mahunarka najĉešći su bili grah i grašak. Hmelj se na austrijskome prostoru sadi tek od otprilike godine 1200. Urbari Meinharda 11. (1295.) u grofoviji Tirol: Der gelt vom Uemst. - 1. Fridriches hof des meiers giltet: 8 mutte roke, 16 mutte gerste der maze von sande Peters perch, für diu stiure 15 pfunt, 1 swein, 8 fleish. - 2., Rudolfus hof des meiers giltet: 8 mutte roke, 16 mutte gerste, für diu stiure 15 pfunt und 1 swein und 8 fleish. - 3. Diu ober mule giltet: 8 mutte, der ist daz dritte teil roke, diu zwei teil gerste, und 1 swein. 4. Diu ober mule giltet: auch 8 mutte und 1 swein. 5. Der meierhof von Arcelle giltet: 17 mutte der vor gesprochen maze ane 4 galuei Vinster maze, 10 pfuntfur stiwer, 1 swein, 4 fleish. - 6. Der ander hof auch da giltet: 6 mutte an 1 schoet daz ist 8 metzen, für die stiwer 5 pfunt, 1 swein, 2 fleish. - 7. der sweichhof ze Puetzental datze dem smide zu Muntdorf: 300 chese.

Podavanja iz Uemsta - 1. Fridrikovo upraviteljevo gospodarstvo iznosi: 8 mjera raţi, 16 mjera jeĉma po mjeri iz Petersberga, za porez 15 funti, 1 svinju, 8 komada mesa. - 2. Rudolfovo upraviteljevo gospodarstvo iznosi: 8 mjera raţi, 16 mjera jeĉma, za porez 15 funti i 1 svinju i 8 komada mesa. - 3. Gornji mlin broji: 8 mjera, t. j. trećinu raţi, a dvije trećine jeĉma i 1 svinju. 4. Donji mlin broji: takoĊer 8 mjera i 1 svinju. 5. Upraviteljevo gospodarstvo iz Arcella broji: 17 mjera spomenutog mjerila i 4 vinsterske mjere za tekućinu, 10 funti za porez, 1 svinju, 4 komada mesa. - 6. drugo gospodarstvo takoĊer daje: 6 ţitnih mjera što iznosi 8 mecena, za porez 5 funti, 1 svinju, 2 komada mesa. - 7. Katun u Puetzentalu podaje kovaĉnici u Muntdorfu: 300 sireva. Vinogradarstvo je prema izvorima, bilo vrlo rašireno i donosilo mnogo prihoda, takoĊer i na podruĉjima, na kojima danas uopće nema loze, kao u Gornjoj Austriji i u Koruškoj. Crkvena vlastelinstva, kao i vojvoda Austrijski, posjedovali su velike vinograde. Vinogradarstvo je bilo najzastupljenije, naravno, u juţnom Tirolu, juţnoj Štajerskoj i u donjoaustrijskim podruĉjima. Od vrtnih se biljaka šafran smatrao zaĉinom i sredstvom za bojenje. Stoĉarstvo je u ovom razdoblju vjerojatno bilo vrlo slabo razvijeno. U zapadnim alpskim zemljama govedarstvo je zajedno s već odavna prisutnim i bogatim pašnjacima bilo vrlo vaţna privredna djelatnost. Posebno se u Tirolu, Salzburgu i u Gornjoj Koruškoj od sredine 12. st. ĉesto spominje poseban oblik stoĉarske djelatnosti, alpsko mljekarstvo. Naime, tu je rijeĉ o trajnim naseljima u planinskim izdvojenim gospodarstvima u svrhu bavljenja govedarstvom i ovĉarstvom; vlastelinstvo im je dalo na raspolaganje nekoliko ţivotinja (krava) od kojih se dobiva mlijeko, a za protuuslugu morali su isporuĉiti veće koliĉine sira. Ovĉarstvo je inaĉe bila vrlo ĉesta djelatnost, posebno na alpskim visoravnima, gdje je bilo mnogo dobrih pašnjaka. Još se više od preradbe mesa teţilo za dobivanjem i obradom vune. Vaţno je bilo i peradarstvo, ništa manje ribolov i ribogojstvo. Pri kraju Srednjega vijeka postojali su u Waldviertelu na ĉeškoj granici i ribnjaci. Oni samostani, koji su bili na rijekama i jezerima, svojim su predstojnicima davali podavanja u ribi. Lov je tada imao veću vaţnost nego danas; omogućavao je raznovrsniju prehranu, a istodobno je bio viteški sport. Pĉelarstvo je bilo manje vaţna privredna djelatnost. Poslije poljoprivrede najznaĉajnija privredna grana bilo je alpsko rudarstvo, koje se potpuno razvilo, doduše, tek u kasnomu Srednjem vijeku. Iskopavanje je kamene soli malo pomalo postiglo opet ono znaĉenje koje je imalo u rimskom razdoblju; ĉovjeku i ţivotinji sol je prijeko potrebna. U ranijem se razdoblju vadila suha kamena sol, a već se u visokomu Srednjem vijeku prešlo na postupak isušivanja slane vode, jer su izvori kamene soli iskorišteni. Osim ostalih rudnika soli, spominju se i Hall na Innu, Hallein, (Bad) Hall kod Kremsmünstera i Hall kod Admonta. U 12. st. razvijeno je rudarstvo i u Salzkammergutu. Tu su austrijski zemaljski kneţevi imali svoje solane, od kojih je Aussee bila kudikamo najvaţnija. Štajerski Přemyslovići, samostan Rein i Babenbergovci (od 1211.) zamjenjuju jedni druge u rudarstvu i solanama. Mali su vlasnici solana potisnuti. Budući da je od solana do Dunava bila moguća rijeĉna plovidba, sol je u dunavskoj trgovini imala vrlo vaţnu ulogu. Dugo je bila glavna roba. Drugo je mjesto u rudarstvu na podruĉju istoĉnih Alpa u visokomu Srednjem vijeku zauzimalo ţeljezo. U to je vrijeme štajerski Erzberg u posjedu Přemyslovića. Oni su - i poslije njih Babenbergovci - mnoge samostane (Admont, Göss, Seitz, Rein, Seckau, Gairach) darivali pravom sudjelovanja u iskopavanju rude u Erzbergu. Oduvijek su se drugi rudnici nalazili daleko iza štajerskog Erzberga; valjalo bi spomenuti i Hüttenberg, ali i druge rudarske

pogone u Koruškoj. Ţeljezo se iskopavalo iz površinskih kopova i rudnika. U poĉetku se metal talio u pećima na vjetar, a od 12. st. mijehovima. Potkraj visokoga Srednjeg vijeka kovanje je odvojeno od taljenja, zapravo su se kovaĉnice zbog sve veće nestašice drva morale premjestiti u šumovita podruĉja, koja su, osim toga, raspolagala i potrebnom vodenom snagom. Ništa nevaţnije nije bilo i iskopavanje plemenitih kovina. Zlato se vadilo u Gasteinskoj i Rauriskoj dolini. Za proizvodnju novaca je prije svega bilo vaţno iskopavanje srebra. Štajerska je posjedovala nalazišta srebra u Zeiringu i kod Schladminga. U Koruškoj se, u okolici Friesacha, nalaze i rudnici srebra; tu su rudari u ustanku, koji je godine 1036. doveo do smrti sinova grofice Hemme von Zeltschacha, već rano istupili kao revolucionarni element. Rudnici su tada prešli u crkveni posjed. Tirol je bio vlasnik rudnika srebra kod Kitzbühela. Rudarstvo je imalo presudnu ulogu u kneţevskim i gradskim financijama. Iskopavanje srebra na alpskom podruĉju omogućilo je kovanje i uspjeh friesaškog, kremškog i, na kraju, beĉkoga pfeniga. Privredna snaga i znaĉenje gradova austrijskoga prostora bili su vrlo razliĉiti. Veliki je broj manjih gradova i trgovišta imao manje ili ne mnogo više od tisuću stanovnika; naselja su sluţila kao trgovišta za proizvode okolnih sela, a po strukturi stanovništva nisu pokazivala oštre socijalne razlike. Sitni su trgovci i obrtnici tvorili većinu stanovnika. U srednje velikim gradovima (Steyr, Beĉko Novo Mjesto, St. Pöllten, Krems i Stein, Friesach, Bozen) struktura stanovništva nije bila toliko ujednaĉena; poneki su se obogatili trgovinom i izvozom sirovina i proizvoda te postali ugledni. Samo Beĉ, jedini srednjovjekovni veliki grad na austrijskome prostoru, istiĉe sa nadniĉarima i vinogradarima iz predgraĊa, s furmanima i kućnom poslugom brojĉano jaĉi proletarijat; s druge su strane upravo ovdje ţivjeli i vlasnici neobiĉno velikog imetka. Osim »ukućana«, koji su sudjelovali u novĉarstvu, najbogatijim ljudima Beĉa pripadali su i trgovci tkaninama, trgovci divljaĉi (krznari), mesari i vinari; iz njihovih se redova biraju ĉlanovi unutrašnjeg vijeća, ĉija je duţnost bila gradska uprava. Vjerojatno su kasniji ĉlanovi obitelji Babenberg velikim novĉanim zajmovima podupirali gospodarsku djelatnost beĉkih graĊana. U stvarnoj su trgovini Ţidovi bili znatno iskljuĉeni, ali su u novĉarstvu bili vodeći, budući da je kanonska zabrana zabranjivala kršćanima sudjelovanje u kamatnim poslovima. Zbog toga carski i vojvodski privilegiji prema Ţidovima (1238., 1244.), osim mjera za osobnu sigurnost i zaštitu vjere, posebno govore i o pitanjima pljenidbe i kredita. Veliku je vaţnost za privredni poloţaj jednoga grada imala i podjela prava na skladištenje; ono se u Austriji prvi put moţe dokazati u beĉkom privilegiju iz godine 1221. Tada je odreĊeno da trgovci iz Regensburga, Passaua i Švapske moraju svoju robu u Beĉu prodati u roku od tri mjeseca. Daljnji im je put prema Ugarskoj bio zatvoren. Ono što nisu uspjeli prodati, morali su, umjesto plaćanja izvoznih pristojba, ponovno izvesti iz grada. To je pravo skladištenja davalo gradu velike prednosti, jer je time trgovina po Dunavu prema Ugarskoj postala monopol Beĉana. To je jako oslabilo dotad dominirajući poloţaj trgovaca iz Regensburga, dok je trgovina po Dunavu, prije svega vinom, soli, ţeljezom i tkaninama, u vrlo kratkomu vremenu doţivjela procvat. Iz gradske povlastice vojvode Leopolda VI. Beĉu (18. listopad I22I.): Dodjela prava skladištenja:

23. Ni jednom graĊaninu iz Švapske, Regensburga ili iz Passaua nije dopušteno sa svojom robom stupiti na ugarsko tlo. Tko uĉini suprotno, treba nam platiti dvije marke zlata. Ni jedan se strani trgovac ne smije sa svojim proizvodima zadrţavati u gradu duţe od dva mjeseca, niti ne smije sa sobom donesene proizvode prodavati strancima, nego samo graĊanima. I ne smije kupovati ni zlato ni srebro. A ako ga posjeduje, moţe ga prodati samo našemu trgovaĉkom udruţenju. Kada je Štajerska došla u posjed Babenbergovaca, austrijske dunavske zemlje poĉinju sudjelovati u takoĊer vaţnoj trgovini s Venecijom. Osim toga otuda vode i dobre trgovaĉke veze prema sjeveru; u trgovišnim propisima za Enns u vrijeme Přemyslovića i Babenbergovaca posebno se spominje trgovina s Rusijom - vjerojatno prema rusinskoj istoĉnoj Galiciji. Ĉeška, koja nema rudnike soli, bila je vaţan kupac proizvoda bavarskih, salzburških i austrijskih solana. Ako je vladala nestašica odreĊenih trgovaĉkih proizvoda, pokušao se zaustaviti njihov izvoz; tako je vojvoda Fridirk II. godine 1235. zabranio izvoz ţita iz svojih zemalja. Moţemo reći, da se intenzitet vanjske i unutrašnje trgovine u visokomu Srednjem vijeku znatno povećao, prije svega zahvaljujući procvatu gradova i sve većem porastu stanovništva, kao i sve zahtjevnijem naĉinu ţivota. Preporuĉena literatura

Ernst Bruckmüller, Sozialgeschichte Österreichs (Socijalna povijest Austrije), Wien, 1985, posebno str. 51 (sljedeće stranice). Michael Mitterauer, Soziale Strukturen im mittelalterlichen Österreich (Socijalne strukture u srednjovjekovnoj Austriji), u: Österreichs Sozialstrukturen in historischer Sicht (Schriften des Instituts für Österreichkunde 36, Wien, 1980). Ernst Neweklowsky, Die Schiffahn und die Flößerei im Raum der oberen Donau (Plovidba i splavarenje na prostoru gornjeg toka Dunava), sv. 3., Linz, 1952, 1954, 1964. Hans Pirchegger, Das steirische Eisenwesen (Iskopavanje ţeljeza u Štajerskoj), sv. 2., Graz, 1937, 1939. Otto Stolz, Geschichte des Zollwesens, Verkehrs und Handels in Tirol und Vorarlberg (Razvitak carine, prometa i trgovine u Tirolu i Vorarlbergu), Innsbruck, 1953. Ferdinand Tremel, Wirtschafts - und Sozialgeschichte Österreichs von den Anfangen bis 1955 (Privredna i socijalna povijest Austrije od poĉetaka do 1955.), Wien, 1969. Die Wirtschaftsgeschichte Österreichs (Privredna povijest u Austriji), Izdavaĉ Institut für Österreichkunde, Wien, 1971. Hans Zatschek, Handwerk und Gewerbe in Wien (Zanat i obrt u Beĉu), Wien, 1949.

VIII. CRKVENA I DVORSKA KULTURA

1.Kulturna ostvarenja Crkve

Misionarski je rad poĉetkom visokoga Srednjeg vijeka na austrijskome prostoru u biti već bio završen, ali je dušobriţništvo kao stalna zadaća Crkve zahtijevala mnogo snage; teţilo se za izgradnjom crkvene organizacije kako bi se moglo intenzivnije utjecati na religiozni ţivot ljudi. Crkva je, osim ove, duhovne i upravo zato posebno vaţne zadaće ostvarila i zadivljujuća ostvarenja na podruĉju kulture, u materijalnom pogledu, sudjelovanjem u procesu kolonizacije, a u duhovnom, svojom kvalitetnom prosvjetnom i odgojnom djelatnošĉu. Pri samostanima su poĉele djelovati škole, koje su vodili svećenici. Najstarijim katedralnim školama pripadaju Salzburg i Passau; od kraja I0. st. i Brixen. Smatrane su vaţnim središtima stjecanja naobrazbe. Od samostanskih je škola ona u Göttweigu imala poseban ugled; mnogi su mladi plemići tu studirali. Dobrih je škola bilo i u Seitenstettenu, Klosterneuburgu i Kremsmünsteru. U Štajerskoj su se isticali izvrsni uĉitelji iz Admonta. Poznata škola u Koruškoj bila je škola Sv. Pavla. Tirol je u Neustiftu, Innichenu i Georgenbergu posjedovao samostanska školska središta. Pri većim su samostanima osim »unutrašnjih« škola odreĊenih za izobrazbu mladih ljudi koji su htjeli postati svećenici, poĉele djelovati i »vanjske« škole, ĉiji su uĉenici, većinom plemićkog podrijetla ostajali u svjetovnome staleţu. Od ţupnih je škola ona beĉka pri Sv. Stjepanu vjerojatno zapoĉela sa svojim radom u 12. st. Bila je to viša latinska škola. Vaţna je i zbog ĉinjenice što je car Fridrik II. za vrijeme osvajanja Beĉa godine 1237. sebi pridrţao pravo imenovanja rektora, koje je inaĉe pripadalo vojvodi Austrijskom. Iz iste godine potjeĉu vijesti o gradskoj školi u Bozenu. TakoĊer i u manjim mjestima postoje ţupne škole koje su više sluţile za dobivanje osnovnoga znanja. Posvuda se provodio isti nastavni plan. Nastavni je program obuhvaćao predmete triviuma (gramatika, retorika, dijalektika) i quadriviuma (geometrija, aritmetika, astronomija, glazba); kao udţbenici sluţila su već pouzdana djela kasnoantiĉkih ili ranosrednjovjekovnih autora (Boecije, Beda Venerabilis, Alkuin i dr.); poezija Vergilija, Ovidija i Lukijana sluţila je kao lektira. U samostanskim su se knjiţnicama nalazila i djela ranih skolastiĉara (Anselmo, Abelard, Hugo od Sv. Viktora), kojim su se više sluţili redovnici za svoj studij nego uĉenici. Pedagogija onog doba sluţila se drastiĉnim metodama; kazne su bile bolne. Budući da je bilo malo knjiga, mnogo se toga moralo uĉiti napamet. U stolnom kaptolu i u samostanskim središtima njegovali su se teološka knjiţevnost, religiozno pjesništvo, a posebno pisanje povijesti. Anali austrijskih samostana prenose nam vaţne vijesti iz dogaĊajne povijesti, najĉešće vrlo šturo, a katkad vrlo iscrpno. Pri tom se malo-pomalo mogu primijetiti bilješke o povijesti odreĊenog podruĉja. Glavna središta ovakve vrste pisanja povijesti bila su Melk, Zwettl, Heiligenkreuz i Kremsmünster. Samostalna se analistika razvila u Salzburgu (Annales sancti Ruperti) kao i u tirolskim

samostanima, u Georgenbergu. Ţivotopisi poput »Vita beati Altmanni« iz Göttweiga, »Passio Colomanni« iz Melka i iz Klosterneuburga »Chronicon pii marchionis« dokaz su spajanja interesa religiozne i domovinskopovijesne tematike. Annales Salisburgenses: 754. Bonifacius episcopus passus est in Fresia. (Biskup Bonifacije stradao je za vjeru u Frisiji.) 764. Virgilius salzburgensem suscepit. (Virgilu je podijeljena salzburška biskupska stolica.) 767. Virgilius consecratur episcopus. (Virgil je posvećen za biskupa.) 774. Dedicata est maior ecclesia a Virgilio. (Virgil je posvetio veću crkvu.) 784. Sanctus Virgilius transivit. (Sveti je Virgil umro.) Melker Annalen: 1096. Liupoldus Marchio obiit. Filius eius Liupoldus successit (12. Oct.). (Markgrof Leopold je umro. Njegov ga je sin Leopold naslijedio.) 1107. Ordo monachorum coepit in loco Gaersten (Garsten). (Samostanski je ţivot zapoĉeo u Garstenu.) Najznaĉajnijim historiĉarom visokoga Srednjeg vijeka smatrao se biskup Oton iz Freisinga, sin Babenbergovca Leopolda III. Njegova nam na latinskom jeziku napisana djela, »Kronika svijeta« i knjiga o »Djelima cara Fridrika I.«, donose vrijedne vijesti o povijesti Austrije i babenberške obitelji iz koje potjeĉe. Samostanska se knjiţevnost nije sluţila samo latinskim jezikom nego su tamo nastala i vaţna djela na njemaĉkom jeziku. Melk je bio središte vjerskopouĉne njemaĉke poezije. Najstarijoj pjesnikinji koja je pisala na njemaĉkom jeziku, gospoĊi Avi (Frau Ava) zahvaljujemo na pjesmama »Leben Jesu« (»Ţivot Isusov«), »Antichrist« (»Antikrist«) i na pjesmi »Das Jüngste Gericht« (»Posljednji sud«). Ona je vjerojatno umrla kao pustinjak u Melku godine 1127. Laik brat Henrik iz Melka napisao je pouĉnu pjesmu »Des todes gehugede« (»Sjećanje na Smrt«). U jednom rukopisu ovog samostana saĉuvana je »Melkerska Marijina pjesma«, dokaz sve većeg oboţavanja Marijina lika u 12. stoljeću. U to je vrijeme na posjedu štajerskog samostana St. Lambrecht nastalo najznaĉajnije Marijino svetište u Mariazellu, već pri kraju Srednjeg vijeka rado posjećivano hodoĉasniĉko mjesto. Redovnici su unatoĉ svojemu naĉelnom povlaĉenju iz svijeta oĉuvali svoju povezanost s prirodom; njihova se vjerska simbolika prema prirodi, meĊu ostalim, pokazala u spisima, poznatim po zajedniĉkom imenu »Fiziologija«, u kojima pišu o ţivotu ţivotinja, a vraćajući se na kasnoantiĉke uzore. U klaustru samostana Millstätter ova je tema našla svoj izraz u likovnoj umjetnosti. U uskršnjim igrama nailazimo na poĉetke crkvene drame. U 12. st. one su još uvijek nadopuna crkvenoj liturgiji, što dokazuju rukopisi iz Beĉa i njegove okolice. Uskrsna igra iz Klosterneuburga s poĉetka 13. st., osim mnogobrojnih latinskih napjeva, sadrţi najstariji oblik njemaĉke pjesme »Christ ist erstanden« (» Krist je uskrsnuo«). Biblijske teme poslije poprimaju sve više grubljih narodnih elemenata. U samostanskim su skriptorijima neobiĉno paţljivim radom nastali oni divni, umjetniĉki opremljeni rukopisi, koji nam govore ne samo o pjesniĉkome stvaralaštvu svećenika i o

njihovoj znanstvenoj djelatnosti; marljivi su pisari u redovniĉkim haljama svojim naporom ponajviše pridonijeli oĉuvanju i širenju mnogih djela, te tako zaduţili buduće naraštaje.

2. Dvorska kultura Crkveni prinos austrijskoj duhovnoj kulturi bio je velik, a svoju je pribliţno iednako vrijednu nadopunu pronašao u stvaralaštvu viteško-dvorskoga svijeta. Crkva i plemstvo i inaĉe nisu bili na suprotnim stranama; visoki je kler većinom plemićkoga podrijetla, a s druge je strane viteška staleška etika svoje najjaĉe temelje nalazila u kršćanskome moralnom zakonu. Plemstvo (zemaljski knez, više plemstvo, ministerijali, vitezovi, viteški paţevi), unatoĉ ponekim politiĉkim suprotnostima tvorilo je jednu zajednicu koja se u 12. st. staleški prema unutra zatvorila, ali koja se svojim viteškim ţivotnim stilom i otvorenom staleškom sviješću meĊusobno drţala na okupu. Već se u odgoju plemićke mladeţi stvaraju temelji ovoga stava koji u djeĉaka završava sveĉanom dodjelom viteške ĉasti. Turniri su takoĊer bili svojevrsne objave plemićke pripadnosti. Viteški je odgoj, osim tjelesne izgradnje u jahanju, maĉevanju i lovu, mnogo polagao i na glazbeno školovanje u glumi i pjevanju. Duhovno je obrazovanje viteza bilo vrlo razliĉito. Nailazimo na visokoobrazovane ljude poput Rudolfa von Emsa, dok Ulrich von Liechtenstein nije znao niti ĉitati niti pisati. Ţena je bila vrlo vaţna u odgoju i uvoĊenju u viteške obiĉaje i naĉin ţivota, kao što je imala i vrlo bitan poloţaj u plemićkome kućanstvu. Pod utjecajem francusko-provansalske lirike uspostavljen je društveni »kult« ţene; do izraţaja je dolazio u oblicima osvajanja ţene i sklapanja braka, u ljubavnim viteškim pjesmama, ali isto tako i u nestanku spomenute ţenine funkcije pri kraju srednjeg vijeka Dvorsko pjesništvo ovoga doba daje nam dobar uvid u ideale i razmiš ljanja viteškoga svijeta. Ono je u austrijskome prostoru znatno zastupljeno. Od starijih Minnesingera, Kürenberger je pripadao viteškoj obitelji, koja je nazvana po svojemu porodiĉnom dvorcu kod Linza. Iz Mühlviertela je došao Dietmar von Aist, u ĉijim je pjesmama jednako zastupan puĉki kao i dvorski oblik. MlaĊim je Minnesingerima pripadaogospodin Reinmar (»Stari«), koji je bio u uskoj vezi s babenberškim dvorom. Njegovo je stvaralaštvo posvećeno »velikoj« viteškoj ljubavi (Minne), odnosno udanoj ţeni. Najistaknutiji Minnnesinger i pisac politiĉkih satira visokoga Srednjeg vijeka bio je Walther von der Vogelweide. Svakojaka su nagaĊanja o njegovoj domovini. Gospodarstvo Vogelweid, po kojem se on nazvao, najĉešće se traţilo u dolini rijeke Eisack kod Laiena u juţnom Tirolu. Austrija je svakako bila njegova druga domovina; tu je po vlastitim rijeĉima nauĉio »pjevati i govoriti«. Prije godine 1198. i opet oko godine 1203.-1208. djelovao je dvoru Babenbergovaca u Beĉu, a u meĊuvremenu je bio i u carskoj sluţbi. Njegovo djelo neobiĉno plastiĉno odraţava velike ideje i konflikte njegova doba. Nakon Walthera u Austriji se pojavljuje Neidhart von Reuenthal, koji realistiĉno prikazuje seoski naĉin ţivota i rada. Kasniji su ga naraštaji, povezujući njegov lik sa šaljivĉinama iz 14. st., zbog vlastitih sukoba s ponekad dosta ismijavanim seljaštvom smatrali pravom puĉkom pojavom.

U dva djela, »Frauendienst« i »Frauenbuch«, štajerski ministerijal Ulrich von Liechtenstein predstavlja ekstravagantno i bizarno viteško ljubavno pjesništvo. Unatoĉ ovim udaljavanjima, njegovo djelo sadrţi dosta zanimljivih kulturnopovijesnih vijesti. Kao i ova dva zadnje spomenuta pjesnika, u sluţbi vojvode Fridrika II. bio je takoĊer i Tannhauser, koji vjerojatno potjeĉe iz salzburškog Lungaua. Od vojvode je dobio posjede u okolici Beĉa; nakon smrti njegova dobrotvora vodio je kao lutalica nemiran ţivot. Tuţio se na svoje slabosti prema zavodljivosti od vina i ţena, ali je ipak na kraju podlegao - kako saga konstatira - »gospodinu Svijetu«. Dvorski ep zastupljen je u Austriji samo s jednim epigonom, vorarlberškim ministerijalom Rudolfom von Emsom. Bio je pjesnik velikog obrazovanja i zaĉuĊujuće stvaralaĉke snage. Njegovo mu je bogato znanje omogućilo da piše epove razliĉitih motiva (»Weltchronik« (Svjetska kronika), i »Der gute Gerhard« (Dobri Gerhard)). Već u pjesniĉkim djelima Neidharta i Rudolfa von Emsa ne nailazimo iskljuĉivo na viteške i vjerske motive. U to je vrijeme pjesnik iz Innviertla Wernher der Gartner uspješno opisao ţivot naroda. U svojem djelu »Meier Helmbrecht« realistiĉno je prikazao ţivot mladog sina jednog seljaka, koji se ţelio uzdići, oponašajući vitezove (i, doduše, negativno, budući da je staleţ već pokazivao naznake propadanja), ali je konaĉno propao kao razbojnik. Iz graĊanskih je krugova potekao Stricker iz Rheinfrankena, koji se zadrţavao u Austriji. Njegovo je najznaĉajnije djelo »Pfaffe Amis«. Glavni lik toga djela nadmudruje - kao kasnije Till Eulenspiegel - svoju okolinu, ali na kraju odlazi u samostan. Veliĉanstvena ostvarenja austrijskoga pjesništva u visokomu Srednjem vijeku ipak su mnogi narodni epovi, koji su tu nastali i saĉuvali stare junaĉke pjesme. Poĉetkom 13. st. nastala je Pjesma o Nibelunzima, koju je, sigurno, napisao neki Austrijanac. Vjerojatno je imao uske veze s babenberškim dvorom i passauskim biskupima. Iz njegova se djela moţe prepoznati dobro poznavanje austrijskog podruĉja i njezinih ljudi. Osim Pjesme o Nibelunzima, prije svega treba spomenuti i pjesmu »Gudrun«, ĉija tema potjeĉe iz obalnog podruĉja Sjevernog mora, ali je nastala u Austriji; na poticaj Maksimilijana I. saĉuvana je u jednomu kasnom rukopisu koji se nalazi u beĉkoj Nacionalnoj knjiţnici. Pjesma o Nibelunzima saĉuvana je u više od 30 rukopisa. Kao što se Pjesma o Nibelunzima dovodi u vezu sa Austrijom, tako se sredinom 13. st. napisani Ep o Btiterolfu i njegovu sinu Dietleibu povezuje s Štajerskom; na elokventan su naĉin opisane odlike ovog podruĉja. Nešto je starijeg datuma austrijski ep o »Waltheru i Hiltgundu«. Junaci su obaju epova bili Goti. Gotske sage bile su u Austriji neobiĉno popularne, pa nije zaĉuĊujuće, što se u brojnim manjim epovima kao glavni lik pojavljuje Dietrich von Bern, epska slika povijesnog Teodorika. Austrijski putujući pjevaĉi te su manje epove ili pjevali ili igrali, posebno u tirolskom podruĉju. 3. Romaniĉka umjetnost U Austriji su u visokomu Srednjem vijeku velika ostvarenja uĉinjena i na podruĉju likovne umjetnosti. Sakralna arhitektura obogaćena je već u otonsko vrijeme, ali prije svega veliĉanstvenim graĊevinama pod snaţnim utjecajem reformnog pokreta u biskupijama Salzburg i Passau. Altamnn Passauski i Konrad I. Salzburški u svojim su ţivotopisima

hvaljeni i zbog svoje graditeljske aktivnosti. Benediktinci i cisterciti sagradili su romaniĉke graĊevine u Admontu, Lambachu, Heiligenkreuzu, Viktringu i Baumgartenbergu. Dakako, one su kasnijim proširenjima ili pregradnjama promijenjene ili potpuno uništene. Arhitektura 12. st. ostavila je iza sebe svoje najznaĉajnije još saĉuvano djelo, trobrodne bazilike u Gurku i Seckau; velikih je mjera bila u isto vrijeme sagraĊena crkva Sv. Stjepana u Beĉu, koju je u prvoj polovici 13. st. vojvoda Fridrik 11. zamijenio ranogotiĉkom novom graĊevinom. Arheološke iskopine u Salzburgu konaĉno su nam objasnile sve nedoumice o gradnji velike peterobrodne katedrale oko godine 1200. Tu je rijeĉ o najvećoj romaniĉkoj graĊevini na njemaĉkomu govornom podruĉju. Zanimljiv poseban oblik crkvene romaniĉke arhitekture jesu i mnogobrojne karnere (grobnice s kosturnicom u prizemlju i kapelicom na katu), posebno na podruĉju Donje Austrije i Koruške. Svoja najveća ostvarenja umjetnost slikanja fresaka postigla je oko godine 1140. u Nonnbergklosteru u Salzburgu i više od 100 godina poslije u Gurku. U Klosterneuburgu je oko godine 1181. nastao Verdunski oltar, prvobitno ukrašavajući propovjedaonicu. Ovo veliko ostvarenje umjetnosti emajliranja rad je ruku majstora Niklasa, umjetnika europskoga znaĉaja, pozvanog za tu svrhu iz Lotaringije. U razdoblju kasne romanike obiĉno se zapoĉinje s postavljanjem skulptura u ţupnu crkvu u Schöngrabernu, sagraĊenu oko godine 1220. Novi je pravac gotike prije svega zastupljen u crkvama Prosjaĉkog reda, npr. u dominikanskoj crkvi u Friesachu. Najznaĉajnije djelo jest zasigurno, dvobrodno pjevalište u Lilienfeldu, ĉija je gradnja u ĉistoj dvoranskoj gotici zapoĉela uskoro nakon godine 1200. Romaniĉki umjetniĉki obrt obilovao je kvalitetnim proizvodima; doduše, ponešto se izgubilo, ali još uvijek posjedujemo skupocjeni i lijepi Salzburški relikvijski kriţ iz godine 1030., te Rupertov kaleţ iz Sv. Petra i kaleţ iz Wiltena iz 12. stoljeća. Glede iluminacija, salzburška je škola bila vodeća u 11. i takoĊer u 12. st. U velikim Biblijama iz 11. st. pokazuje se općenita sklonost prema prouĉavanju Biblije. Od crkvenih odora saĉuvan je jedan komad gösserskog ornata, koji potjeĉe s kraja visokoga Srednjeg vijeka. Pregled austrijske duhovne kulture u visokom Srednjem vijeku pokazuje nam cjelokupnu sliku, koja se dobro moţe usporediti s politiĉkim i gospodarskim usponom toga razdoblja, kao i sa znatnim proširenjem naselja. No, tu je ujedno rijeĉ o jedinoj epohi njemaĉke povijesti knjiţevnosti u kojoj knjiţevnost austrijskoga prostora zauzima visoko mjesto. I austrijska se likovna umjetnost ovdje ne treba plašiti usporedbe s likovnim ostvarenjima susjednih podruĉja. Preporuĉena literatura Usporedi prikaze o duhovnom ţivotu u razvijenomu Srednjem vijeku s djelima, navedenim na str. 62 i 63.

Peter Baldass - Walther Buchowiecki - Wilhelm Mrazek, Romanische Kunst in Österreich (Romaniĉka umjetnost u Austriji), Wien- Hannover - Bern, 1962. Helmut Engelbrecht, Geschichte des österreichischen Bildungswesen. Erziehung und Unterricht auf dem Boden Österreichs (Povijest austrijskoga školstva. Odgoj i nastava na austrijskome tlu), sv. 1., Wien, 1982. Joseph A. Fischer, Otto von Freising (Oton iz Freisinga), Gedenkgabe zu seinem 800. Todesjahr, Freising, 1958. Bruno Grimschitz, Ars Austriae, Wien, 1961. Hugo Hantsch, Benediktinisches Mönchstum in Österreich (Benediktinci u Austriji), Wien, 1949. Alphons Lhotsky, Österreichische Historiographie (Austrijska historiografija), Wien, 1962. Idem, Umriß einer Geschichte der Wissenschaftspflege im alten Niederösterreich, Mittelalter (Pregled povijesti njegovanja znanosti u staroj Donjoj Austriji. Srednji vijek), Wien, 1964. Zu Kunst und Kultur des Hochmittelalters (O umjetnosti i kulturi razvijenoga Srednjeg vijeka) usporedi takoĊer s katalogom Babenberške izloţbe 1976. i Das babenbergische Österreich (Babenberška Austrija), (Schriften des Instituts für Österreichkunde 33). Usporedi str.

IX. POĈETCI HABSBURGOVACA U AUSTRIJI

1. Borba za babenberšku baštinu Babenberške su zemlje nakon smrti zadnjega ĉlana obitelji po muškoj liniji postale objekt politike svojih susjeda, Přemyslovićâ u Ĉeškoj i Arpadovića u Ugarskoj. Car je imao pravo postupati s Austrijom i Štajerskom kao sa vlastitim lenima, koja ponovno pripadaju njemu. Njegov je plan bio prikljuĉiti zemlje pod hohenstaufovskom vlašću na jugozapadu Carstva, a propao je kako zbog smrti njegova sina Henrika (VII.), tako i zbog njegove vlastite smrti godine 1250. Prema jednomu navodnom testamentu vojvode Fridrika II. apostolskoj stolici pripisuje se pravo raspolaganja nad babenberškim zemljama, ali u Rimu vjerojatno s tim uopće nisu bili upoznati, jer je papinska vlast podupirala samo poneke pretendente na prijestolje. U Privilegium minusu bilo je predviĊeno nasljedstvo po ţenskoj lozi; doduše, doslovni je tekst privilegija govorio samo o kćerima vojvode, ali se ipak, što jasno proizlazi iz ondašnjih obavijesti, zahtjev Fridrikove sestre Margarete i njezine nećakinje Gertrude iz ove povelje smatrao opravdanim. Radi toga su ĉeški i ugarski kraljevi nastojali obje Babenbergovke, ĉiji su se zahtjevi smatrali gotovo jednako vrijednim, ţenidbom povezati sa svojom kućom, kako bi se njihovi zahtjevi legalizirali. Gertruda se još godine 1246. udala za ĉeškoga princa Vladislava, koji je umro već 1247. i prije nego što se aktivno mogao umiješati u austrijske odnose. Drugi se Gertrudin muţ, Herman Badenski, nije mogao potpuno probiti u Austriji. Isto je tako malo uspjeha kao carski namjesnik imao i grof Oton od Ebersteina. Potkraj godine 1250. umrli su jedan za drugim vojvoda Herman i car Fridrik II., uskoro i njegov istoimeni unuk, sin Babenbergovke Margarete iz njezina prvoga braka s kraljem Henrikom (VII.). Sada su pripadnici austrijskoga plemstva, zbog razornih upada iz Ugarske i Bavarske, usmjerili svoje nade na ĉeškoga prestolonasljednika Otokara, mlaĊega Vladislavljevog brata. Energiĉni i ĉastoljubivi princ pojavio se godine 1251. u zemlji i ubrzo uspostavio vlast; znatno starijom Margaretom oţenio se godine 1252. i posvuda postao općepriznat. No time nikako nije završena borba za babenberške zemlje; Gertruda se udala za Romana od Halicza, roĊaka ugarskoga kralja, i tako si osigurala svakako ne baš nesebiĉnu ugarsku pomoć. Nastala borba za vlast uz papino posredovanje završila je mirom u Budimu godine 1254. Austrija, ukljuĉujući Traungau i podruĉje Pittena, pripala je Otokaru, dok si je Ugarska osigurala Štajersku. Sljedećih godina Otokar je pokušao okruţnicama o općemu zemaljskom miru srediti unutrašnje odnose u Austriji; pri tom se primjećuje tendencija otpora prema plemstvu, koje je Otokara ipak pozvalo u zemlju, kao i tendencija davanja povlastica crkvi, poslije i gradovima. Uskoro je nastao novi sukob izmeĊu dvaju vladara; u prvom redu bila je rijeĉ o izboru salzburškog nadbiskupa. Ugarska i Ĉeška podupirale su svoje »kandidate«, tako da je došlo do

dvostrukog izbora. Sa obiju strana pruţena vojna pomoć dovela je do nemira, koje je štajersko plemstvo iskoristilo kao povod da se oslobodi pritiska ugarske vlasti. Došlo je do otvorenog sukoba izmeĊu Ĉeške i Ugarske, budući da je Otokar podupirao ustanak štajerskoga plemstva. Ujedinjena ĉeško-austrijska vojska izvojevala je pobjedu nad Ugarskom kod Groissenbrunna. U beĉkom miru godine 1260. Bela IV. se u korist Otokara odrekao vlasti nad Štajerskom. Sada ĉeški kralj više nije smatrao nuţnim odrţavati brak sa Margaretom, još uvijek bez djece, jer je njegova vlast nad babenberškim zemljama bila ipak dovoljno uĉvršćena. Teţio je za rastavom, te se oţenio s Kunigundom od Halicza, roĊakinjom Bele IV. (Margareta je umrla godine 1267. u dvorcu Krumau na rijeci Kamp.) Njegovim politiĉkim planovima da zavlada Carstvom od Elbe do Jadranskog mora koristili su kaotiĉni odnosi u Carstvu, te je zbog toga pokušao sprijeĉiti svako konsolidiranje carske vlasti. Usprkos svemu Richard od Cornwalla pismeno mu je godine 1262. predao babenberške zemlje u leno, što je bilo suprotno pravnom obiĉaju. Iako se austrijsko i štajersko plemstvo prijateljski odnosilo prema Otokaru, ipak je došlo do sukoba s kraljem, ţeljnim vlasti, koji je vaţne sluţbe podijelio Ĉeškoj i Moravskoj, te ţelio ojaĉati zemaljsko-kneţevsku vlast. Otokar je godine 1265. u mnogim mjestima zapoĉeo uništavati zamkove sagraĊene u vrijeme nemira, a bez odobrenja zemaljskoga kneza. Nezadovoljni su se plemići vjerojatno zbog toga povezali s pripadnicima njihova staleţa na sudetskom podruĉju, no kralj se umiješao i dao smaknuti austrijskoga zemaljskog suca Otona od Maissaua. Velik je broj štajerskih plemića godine 1268. uhićen, a visokougledni je Štajerac s juga, Seifried od Mahrenberga, u zatvoru smaknut bez sudskoga procesa. Ova politika okrutnosti protiv do sada moćnoga plemstva osigurala je Otokaru potporu širih slojeva, prije svega gradskoga stanovništva i sitnih vitezova, kojima je on na raĉun brojnoga visokoga plemstva davao prednost. TakoĊer su i crkve i samostani zaštićeni kneţevim strogim ĉuvanjem mira. I sam je Otokar njegovao misao Babenbergovaca da uĉini Beĉ biskupijom. U duhu babenberške tradicije je takoĊer bilo, kada je oštro postupao ponajviše protiv valdovaca. Ne bi bilo stvarne koristi da je Fridrik, sin Gertrude iz njezina braka s Hermanom Badenskim, testamentom oporuĉno ostavio Austriju Wittelsbachovcima, a Štajersku svojoj majci, budući da je godine 1268. podijelio tragiĉnu sudbinu Konradina na krvavoj skeli kod Napulja; uskoro je Otokar protjerao Gertrudu iz Stajerske. Svoje zadnje dane provela je u saskom samostanu Seuslitzu, gdje je još doţivjela poraz i smrt njezina protivnika. Otokarov se poloţaj prije toga znatno uĉvrstio. Posljednji je Spanheimovac svoje zemlje, Korušku i Kranjsku, oporuĉno ostavio Otokaru (1269.). Ovaj se nakon ponovnih i teških vojnih sukoba s Ugarskom uspio uĉvrstiti u tim zemljama. Uz to je godine 1272. postao i veliki kapetan Furlanije, a time praktiĉno i gospodar u patrijarhatu u Akvileji. Tako je od sada vlast ĉeškoga kralja sezala od sudetskih zemalja do Jadranskog mora. Otokar se osjećao toliko sigurnim da više nije traţio da mu se Koruška i Kranjska dadu kao lena. 2. Rudolf Habsburški i Otokar Dana 29. rujna 1273. grof Rudolf Habsburški na prijedlog nadbiskupa iz Mainza i burggrofa od Nürnberga izabran je za njemaĉkoga kralja; uzaludno se Otokarov izaslanik protivio.

»Siromašan« grof, kako mu se rugao ĉeški kralj, u stvarnosti je bio imućan, vojniĉki iskusan i mudar ĉovjek, koji je uskoro vrlo smišljeno postupao. Rudolf Habsburški isto kao i njemaĉki kneţevi nije imao namjeru prihvatiti Otokarovu vrhovnu vlast unutar Carstva. Odbijanje ĉeškoga kralja da prisustvuje na drţavnom saboru u Nürnbergu 1274. godine, kao i odbijanje vraćanja drţavnih, na nezakonit naĉin uzetih krunskih lena bili su dovoljan razlog da se Otokar kazni izgonom iz drţave, koji je nakon godinu dana poništen. Plemstvo i kler uskoro su se priklonili Rudolfu, dok je poloţaj Otokara, koji je oštro postupao prema svim pokušajima izraţavanja nezadovoljstva, u širim slojevima stanovništva do ljeta godine 1276. bio još priliĉno ĉvrst. Kralj Rudolf povezao se s Ugarskom, salzburškim nadbiskupom, s Wittelsbachovcima i goriĉkim grofovima. Kada su njegove vojske provalile u Austriju, Štajersku i Korušku, ubrzo su plemstvo i velik broj gradova prekinuli savez s Otokarom. Samo je Beĉ bio iznimka. Ĉeški se kralj pokorio. U beĉkom miru 1276. odrekao se austrijskih zemalja, Koruške i Kranjske kao i Egerlanda; Ĉeška i Moravska ponovno su mu predane kao leno. Rudolf Habsburški za austrijske je zemlje proglasio zemaljski mir, ĉije su odredbe nagovijestile davanje prednosti plemstvu; dopuštena je gradnja zamkova. Kako bi se pridobili i gradovi, kojima je Otokar ukazivao posebnu paţnju, podijeljeni su brojni privilegiji; Beĉu je ĉak potvrden status slobodnoga carskoga grada, koji mu je godine 1237. podijelio car Fridrik II. Prema samostanima Rudolf se odnosio isto tako velikodušno kao i Otokar. Uspjesi Rudolfa Habsburškog izazvali su kod njemaĉkih izbornih knezova zabrinutost; bilo je jasno da je ţelio babenberške zemlje osigurati svojoj obitelji. S druge je strane Otokar stupio u vezu sa svojim još uvijek brojnim pristašama u Austriji, te je odbijao napustiti poneka mjesta. Tako je iznova izbio sukob izmeĊu obaju vladara. Dana 26. kolovoza 1278. Rudolf je izvojevao pobjedu kod Dürnkruta (bitka na Moravskom polju!). Otokara su u bijegu ubili osobni neprijatelji, zapravo roĊaci smaknutog Mahrenbergera. Pobjednik je progonio neprijateljsku vojsku prema Ĉeškoj i Moravskoj; kada se otpor uĉvrstio, sklopljen je mir, po kojem je Habsburgovcima potvrĊeno raspolaganje austrijskim zemljama. Dvostruko vjenĉanje u Iglau izmedu Rudolfove i Otokarove djece trebalo je pomoći da se te dvije obitelji izmire. Borba na Moravskom polju imala je veliku vaţnost za austrijsku povijest. Ona je dala temelje za osnivanje habsburške dinastiĉke vlasti u Austriji. Nekoliko je godina Rudolf sam upravljao babenberškim zemljama. Svojom je pobjedom sprijeĉio da Austrija postane jedna od drţava ĉeške krune. U Otokarovoj osobi moramo vidjeti znaĉajnog vladara koji je Austriju svojim postupcima zaduţio, ali koji poslije zbog okrutnosti i teţnje za vlašću nije uspio. 1246. Babenbergovci izumiru 1251. Otokar zauzima Austriju 1254. mir u Budimu izmeĊu Ĉeške i Ugarske 1260. bitka kod Groißenbrunna, beĉki mir 1269. Otokar dobiva Korušku i Kranjsku 1273. izbor Rudolfa Habsburškog 1276. carski rat protiv Otokara, mir u Beĉu 1278. bitka na Moravskom polju

3. Uspostava habsburške dinastiĉke vlasti u Austriji Veliki carski kneţevi nisu pruţili potporu Rudolfu Habsburškom u drugomu carskom ratu protiv Otokara, te se radi toga njemaĉki vladar nakon izvojevane pobjede nije više morao mnogo obazirati na njih, kada je na temelju svoje sve veće dinastiĉke vlasti na jugoistoku Carstva postavio temelje za uspostavu svoje vlasti; zapravo ga je njihova nepouzdanost potaknula na to. Već si je u beĉkom miru od godine 1276. osigurao babenberška vlastita dobra (alodiji). Grof Ulrik od Heunburga i njegova ţena Agneza, kćerka Hermana Badenskog i Gertrude, odrekli su se godine 1279. uz odgovarajuću novĉanu nadoknadu svih zahtjeva. No Rudolf je godine 1281. imenovao svojega sina Albrechta zemaljskim namjesnikom, kojega je u vladanju trebalo podupirati vijeće zemaljske gospode (više plemstvo i ministerijali). Bio je to jedan od naĉina pribliţavanja domaćemu plemstvu, koje se prema mladom, energiĉnom knezu, kojeg su smatrali strancem, odnosilo nepovjerljivo. U vrijeme Boţića 1282. napokon su oba kraljeva sina Albrecht i Rudolf dobila Austriju, Štajersku i Kranjsku u leno, »u jednu ruku«, što znaĉi zajedniĉku, nedjeljivu vlast. Izborni su kneţevi dali svoj pristanak, ali je zajedniĉko vladanje braće za austrijske odnose bilo neobiĉno, pa se traţila izmjena, te je prema sporazumu u Rheinfeldenu (1. lipnja 1283.) vlast nad zemljom povjerena samom vojvodi Albrechtu (1282.-1308.). Rudolf i njegovi baštinici trebali su dobiti novĉanu ili teritorijalnu odštetu. Nepridrţavanje ovih odredaba imalo bi štetne posljedice. Mladom vojvodi nije bilo baš lako. Na unutrašnjopolitiĉkome planu uskoro se pojavio povod za nezadovoljstvo stanovništva. Plemstvo i širi slojevi naroda ĉesto su se i ţestoko tuţili na »Švabe« (habsburške vazale), koji su, prema mišljenju domaćega stanovništva, uţivali previše povlastica. Izbio je ustanak plemstva koje je nalazilo podršku i u beĉkom graĊanstvu. Taj je ustanak iskoristio vojvoda kako bi gradu, nakon što je slomljen njegov otpor, oduzeo status slobodnoga carskoga grada. Ustaniĉko je plemstvo brzim, energiĉnim ali i bezobzirnim postupcima prisilio na predaju. Plemstvo je obuzdano, a zemaljsko-kneţevska je vlast uĉvršćena. Vojvoda je i osjetljive vanjskopolitiĉke probleme rješavao mudro. Tako je riješeno i kranjskokoruško pitanje: doduše, i Kranjska je godine 1282. dana u leno, ostavši takoĊer i habsburško leno, ali je ipak dana u zalog Meinhardu II. od Gorice-Tirola. Njome je upravljao i kada je godine 1286. dobio Korušku u leno. Ţestoki sukobi sa salzburškim nadbiskupom oko posjeda i prava u Ennstalu završili su uspješno u vojvodinu korist. Na ugarskoj granici, gdje su nepokorni magnati prkosili svojemu vlastitom kralju, ali isto tako stalnim napadima uznemiravali Austriju, vojvoda je poduzeo oštre mjere; pošlo mu je za rukom neko vrijeme pod svojom vlašću imati brojne zamkove i mjesta današnjega Gradišća. Vrhunac njegovih uspjeha bilo je obećanje njegova oca da će mu predati ugarsku krunu nakon smrti posljednjeg Arpadovića. (Rudolf se pritom pozivao na pravo za vrhovnu vlast u Carstvu, što Ugarska, dakako, nije priznala). Ĉini se da su se time Habsburgovcima pruţile neoĉekivane mogućnosti. Dana 15. lipnja 1291. umro je Rudolf Habsburški. Albrecht je sada, sigurno, trebao biti najpozvaniji kandidat za njemaĉku kraljevsku krunu, što je kod kneţeva izazvalo bojazan.

Njegov se izbor mogao shvatiti kao priznavanje nasljednoga prava na prijestolje, ĉime bi se ugrozilo izborno pravo kneţeva ili se uĉinilo pukom formalnošću. Rudolfova je smrt njegovim protivnicima pruţila mogućnost da oslabe tako brzo ojaĉanu moć Habsburgovaca. Kneţevi, prije svega oni iz Ĉeške i Ugarske, ali i gradovi ujedinili su se u jedan savez kojem se prikljuĉilo i nezadovoljno domaće plemstvo. Cilj je ove opozicije bio opljaĉkati zemlje Albrechta Austrijskog i njegova saveznika, Meiharda II. Goriĉkog. Albrecht je bio u krajnje teškoj situaciji. Njegov najopasniji protivnik bio je Andrija III. Ugarski, koji je uz velika pustošenja prodro u Austriju. Brzim sklapanjem mira vojvoda je iskljuĉio tu opasnost. TakoĊer je i s Ĉeškom, uz posredovanje Albrechtove sestre Gute, koje je bila udana za ĉeškoga kralja Vjenceslava II., došlo do ujedinjenja. Sada je Albrecht svom snagom krenuo protiv austrijsko-štajerskih plemićkih ustanika. U meĊuvremenu je Meinhard II. isto tako odluĉno ugušio ustanak u Koruškoj. Tako su zajedniĉki svladali opasnost koja je ugroţavala daljnji opstanak Austrije. Albrecht nije mogao za sebe pridobiti izborne kneţeve. Adolf Nassauski izabran je godine 1292. za kralja, ovoga puta doista jedan neznaĉajan grof. Unatoĉ tomu uskoro je došao u sukob s izbornim kneţevima, tako da su ga oni skinuli s vlasti. Na to je šest izbornih kneţeva za protukralja izabralo vojvodu Albrechta, koji je godine 1295. svladao iznova podignut ustanak u austrijskim zemljama. U bitki kod Göllheima godine 1298. izvojevao je pobjedu nad Adolfom Nassauskim, koji je tamo i poginuo. Tada je Albrecht jednoglasno izabran za kralja. Novi je vladar uskoro pokazao da nije objekt izbornih kneţeva. Kada su se rajnski izborni kneţevi digli protiv njega, brzo je i bezobzirno ugušio njihov otpor. Nakon što je godine 1298. svojim sinovima dao »u jednu ruku« Austriju i Štajersku kao lena, zapoĉeo je na temelju habsburške dinastiĉke vlasti stvarati osnove njemaĉke drţave. Dosljednom izgradnjom upravnog aparata i strogim nadzorom stvorio je potrebna sredstva za provedbu svoje politike. U austrijskim zemljama i u starim habsburškim podruĉjima prava su i prihodi obitelji na velikim vlastelinstvima zapisana u velikim urbarima, kao i popis regalnih prihoda. Istom je odluĉnošću kao i kod plemstva Albrecht rješavao probleme koji su se ticali Crkve. Nije priznavao povlasticu po kojoj je svećenstvo bilo osloboĊeno plaćanja poreza, a crkvenu sudsku vlast znatno je ograniĉio. Propao mu je pokušaj širenja habsburške dinastiĉke vlasti osvajanjem Tiringije i Meissena, ali je ipak uspio postaviti svojeg sina Rudolfa za ĉeškog kralja nakon što su Přemyslovići (1306.) izumrli. Godinu dana poslije Rudolf je umro nesretnim sluĉajem, te je sada jedna druga politiĉka struja izabrala vojvodu Henrika Koruškog, sina Meinharda II. od GoriceTirola. Kralj Albrecht nije to mogao mirno prihvatiti, nego je tamo otputovao, kako bi na licu mjesta ostvario svoje ciljeve. Tamo su ga 1. svibnja 1308. na prijelazu rijeke Aare ubili njegov nećak Ivan (»Parricida«) i njegovi sudionici. Ivana je na taj ĉin navelo odbijanje zahtjeva na pravo nasljedstva po njegovoj majci Agnezi, kao i odbijanje isplate utvrĊene odštete iz Rheinfeldenskog ugovora iz godine 1283. Nezadovoljni švapski baruni (Freiherren), drţeći da Albrecht ugroţava njihov poloţaj, podrţali su taj napad. Kralj je bez dvojbe ţelio sprijeĉiti nastanak habsburške sporedne linije pod Ivanom.

Ĉini se da je tragiĉna smrt kneza, sposobnog drţavnika jakog karaktera, što baš njegovim podanicima nije bilo po volji, teško ugrozila njegovo djelo, jer je upravo nakon njegove smrti još jednom buknuo ustanak protiv habsburške vlasti. TakoĊer je na trenutak sprijeĉeno austrijsko rješenje pitanja njemaĉkoga kralja, naime, na temelju proširene dinastiĉke vlasti uĉvrstiti carsku. 4. Razvoj i izgradnja »austrijskog posjeda« (Herrschaft zu Österreich) Nakon smrti kralja Albrechta njegova su dva starija sina Fridrik i Leopold zajedniĉki preuzela vlast. Leopold je upravljao Vorlandom, a Fridrik Austrijom. Oni nisu dolazili u obzir za izbor za njemaĉkoga kralja. Izborni su kneţevi izabrali za kralja Henrika VII. Luksemburgovca, koji je neko vrijeme oklijevao Habsburgovcima dati u leno njihove zemlje; ali kada se njegovoj obitelji ponudila mogućnost dobivanja Ĉeške, stupio je u savez s njima. Ovaj preokret kraljevske politike omogućio je oštar postupak protiv ubojice kralja Albrechta i gušenje pobune austrijskoga plemstva i beĉkih patricija. Stav zanatlija olakšao je vojvodi Fridriku nastojanje da pokori gradske patricije. Bez obzira na ovu jednokratnu suradnju izmeĊu Habsburgovaca i Luksemburgovaca i dalje su postojale politiĉke napetosti izmeĊu tih dviju obitelji. Nakon smrti Henrika VII. (1313.) luksemburška je struja zbog nedostatka sposobnog kandidata iz vlastitih redova podupirala Wittelsbachovskog vojvodu Ludovika prilikom njegove kandidature za kraljevsku krunu, dok su se kneţevi skloni Habsburgovcima zauzeli za starijeg brata, Fridrika Lijepog. Došlo je do dvostrukog izbora. Naĉelo izbora većinom glasova nije bilo još utvrĊeno, tako da je oruţje imalo odluĉujuću ulogu. Habsburgovci su bili u nepovoljnoj situaciji, jer su istodobno bili zaraćeni sa švicarskim prakantonima Schwyzom, Urijem i Unterwaldenom. Ova su naselja slobodnih seljaka, koji su okrĉili zemlju, a nakon što je otvoren put preko prijevoja St. Gotthard, uţivala sve veće blagostanje, što je pojaĉalo razvoj njihove politiĉke samosvijesti. Uri je od vladavine cara Fridrika II. dobio status carskoga slobodnoga grada, a u Schwyzu i Unterwaldenu Habsburgovci su - potpuno s pravom - uspostavili vladarska i predstojniĉka prava. Adolf Nassauski i Henrik VII. velikodušno su potvrdili carsku slobodu svih prakantona a da se nisu obazirali na habsburške zahtjeve. Naravno da su oni sada bili na Ludovikovoj strani. Leopold nije uspio ponovno uspostaviti habsburšku vlast na tom podruĉju. Teško je poraţen na brdu Morgarten godine 1315. I borba za prijestolje završila je nepovoljno za Habsburgovce; Fridrik je kod Muhldorfa na Innu godine 1322. doţivio poraz te pao u ropstvo. Ludovik ga je doveo u zamak Trausnitz (Gornja Falaĉka). Poslije je pušten na slobodu, pri ĉemu je - ako povjerujemo izvještaju inaĉe dobro obaviještenog opata Johanna von Viktringa ć- poloţio prisegu da će se vratiti u zatvoreništvo ako ne bude mogao privoljeti svoju braću da prihvate uvjete mira. Zapravo se Fridrik vratio u München, gdje je došlo do sporazuma po kojem su oba kneza trebala zajedniĉki vladati (1325.). Protiv toga bili su izborni kneţevi. Leopold je umro godine 1326. Zapravo se iza Fridrikovih zahtjeva mogla prepoznati Leopoldova pokretaĉka snaga, koja je ostala i kod Ludovikove stvarne vlasti u Carstvu. Svoje zadnje godine ţivota Fridrik je proveo u potpunoj povuĉenosti na dvorcu Gutenstein, gdje je godine 1330. umro. Pokopan je u samostanu kartuzijanaca Mauerbachu, koji je on osnovao. U doba Fridrika Lijepog pojavio se jedan karakteristiĉan naziv kojim se Austrija smatrala matiĉnim posjedom Habsburgovaca. Naime, tu je prije svega rijeĉ o pojmu upotrebljavanom u

poveljama »Herrschaft zu Österreich« (dominium Austriae). Pod ovim je nazivom obitelj Habsburgovaca (»austrijska dinastija«) mogla razumijevati kneţevsku vlast na podruĉjima na kojima vlada ili teritorij svih habsburških zemalja i imanja. U habsburškim su zemljama nakon smrti Fridrika Lijepog zajedniĉki vladala njegova mlaĊa braća Albrecht II. (1330.-1358.) i Oton (1339.). Pri tom nisu bili baš uvijek sloţni. Nakon Otonove smrti, ĉiji je dvor bio središte kulturnih ostvarenja te koji je svojom nestalnom i samovoljnom politikom prije naštetio moćnom poloţaju svoje kuće, Albrecht se u ĉesto nemirnim i zabrinjavajućim odnosima pokazao mudrim i opreznim vladarom, koji neprestano misli na ĉuvanje mira. U razdoblju »Interregnuma« goriĉkom grofu Meinhardu IV. takoĊer je uspjelo proširiti svoju vlast. Njegove su zemlje i imanja obuhvaćala podruĉje od Arlberga sve do Krasa. Meinhard IV. Goriĉki godine 1267. i 1271. podijelio je cjelokupno imanje sa svojim mlaĊim bratom Albertom i tako stvorio meinhardinsku i albertinsku liniju. Meinhard 1V. (u Tirolu Meinhard II.) zasluţan je za uzornu upravu nad Tirolom, za popis tirolskoga zemaljskoga prava (saĉuvan samo u malim fragmentima), te za izgradnju zemaljsko-kneţevske vrhovne vlasti u grofoviji Tirol. Pomoć pruţena Rudolfu Habsburškom donijela mu je godine 1286. u leno i vojvodstvo Korušku. Umro je godine 1295. kao jedan od najbogatijih i najmoćnijih kneţeva svojega doba. Veze s talijanskim bankarskim kućama omogućile su mu stjecanje znanja iz moderne financijske politike i kreditnog poslovanja. Nadalje, stvorio je jedinstven tirolski carinski sustav, te se bogato koristio kovanjem novca. Bio je sposoban potpuno iskljuĉiti vlastelinsku sudsku vlast, na ĉemu su mu se tirolski seljaci znali kako oduţiti. Meinhardinovci su i dalje sudjelovali u habsburškoj politici; promjena je nastupila tek tada kada je Henrik Koruški, nakon što su Přemyslovići izumrli, poţelio ĉešku krunu, što Albrecht I. nije odobrio. Henrik se uskoro sukobio sa samosvjesnim ĉeškim plemstvom, pa je morao pobjeći iz zemlje koja je pripala Luksemburgovcima. Daljnja povijest Koruške u sjeni je sukoba izmeĊu Wittelsbachovaca, Luksemburgovaca i Habsburgovaca. Car je Ludovik godine 1330. u Augsburgu sklopio sporazum s Habsburgovcima, po kojem su obje ugovorne strane meĊusobno podijelile oĉekivanu meinhardinsku baštinu; car je zadrţao sjeverni Tirol, a Habsburgovci su se pripremali za osvajanje Koruške. Nakon smrti Henrika Koruškog godine 1335. car je Ludovik Habsburgovcima u Linzu dao Korušku, Kranjsku i juţni Tirol, budući da je Henrikova kćer samo u Tirolu mogla uspostaviti vlast. Vojvoda Oton zaustavio se u Koruškoj i podvrgnuo tradicionalnim obiĉajima na kneţevu kamenu i kod vojvodskog prijestolja (vidjeti str. 55). Habsburgovcima takoĊer obećani juţni Tirol ipak je ostao Margareti. Na unutrašnjopolitiĉkome planu vojvoda Albrecht morao je zbog niza katastrofa, koje su slijedile brzo jedna nakon druge, uporabiti svu svoju snagu. Rojevi skakavaca, koji su uzrokavali slabu ţetvu (1338.), poplave većih razmjera (1340., 1342.) i potresi uĉinili su najteţe štete. Epidemija kuge dotad nedoţivljene teţine desetkovala je stanovništvo austrijskih zemalja (1348. /1349.), a otuda i gotovo ĉitavu Europu. Strah i uznemirenost bespomoćnog naroda izrazila se u ekstatiĉnim pokorniĉkim molitvama flagelanata i u divljim progonima Ţidova, što je iza sebe ostavilo mnoge ţrtve, ali je vojvoda te progone suzbio.

Bez obzira na ove teške okolnosti Albrechtu je uspjelo povećati prihode, uvesti novi društveni poredak u Korušku i Kranjsku, na višekratnim putovanjima iznova uspostaviti osobni kontakt sa stanovništvom, kao i poduzeti socijalne mjere. Od cara Karla IV. vojvoda je dobio »privilegium de non evocando« (oko 1348.-1354., potvrĊeno 1361.), po kojem je sprijeĉeno pravo pozivanja habsburških podanika pred strane sudove, ukljuĉujući i carski, jer bi to znaĉilo, da se njima u Austriji uskraćuje sudski postupak.

5. Rudolf IV. i osvajanje Tirola Vojvoda je Albrecht godine 1355. obznanio kućni red, kojim je utvrdio nedjeljivost njegovih zemalja, kao i zajedniĉku upravu njegovih sinova. Nakon njegove je smrti od ĉetriju sinova, kao nasljednik došao u obzir samo najstariji, devetnaestogodišnji Rudolf, budući da su ostali bili još premladi. Uskoro je mladi vladar pokazao da i on teţi za proširenjem vlasti svoje obitelji. Car Karlo IV. uklonio je godine 1356. sve nejasnoće oko izbora kralja, izdavši carski dekret, Zlatnu bulu. Taj dekret nije samo regulirao izbor kao takav nego je i poloţaj izbornih kneţeva poboljšan vrijednim povlasticama; njihove su zemlje proglašene nedjeljivima. Budući da je Karlo IV. podijelio Ĉeškoj poloţaj izborne kneţevine a da su Austrija i Bavarska pri tom ostale kratkih rukava, uĉvrstio si je vlastiti poloţaj glede Habsburgovaca i Wittelsbachovaca, ĉiji su rivali bili Luksemburgovci. Rudolf IV. pokušao si je nadoknaditi štetu donošenjem »Privilegium maiusa«. U njegovoj je kancelariji tada nastalo pet privilegija kao »originali« razliĉitih vladara, sredstvo kojim se tada ĉesto koristilo. Sadrţaj najvaţnijega spisa, koji znaĉi znatno proširenje »privilegium minus« (otuda privilegium maius), daje Austriji velike povlastice glede dobivanja lena, vladarskih simbola (cinĉanu krunu i ţezlo), sudske vlasti. UreĊen je redoslijed nasljednoga prava u smislu premogeniture; austrijske su zemlje trebale ostati nepodijeljene, a obveza odaziva carskoj vojsci u ratovima s Ugarskom trebala je biti ograniĉena na simboliĉnih 12 vojnika u trajanju od jednoga mjeseca; vojvoda Austrijski morao se na sveĉanostima smatrati falaĉkim vojvodom, a svoje je mjesto trebao imati na carevoj desnoj strani, neposredno iza izbornih kneţeva. Zapravo je krivotvorenje bilo usklaĊeno sa smanjivanjem kneţevskih duţnosti prema Carstvu, s većom samostalnošću Austrije, koja je konaĉno trebala dovesti do neovisnosti. Car Karlo IV. uskratio je općenito priznanje, iako je on - što se moţe zakljuĉiti prema njegovim saĉuvanim bilješkama - ĉini se, bio sklon ponešto odobriti. »Privilegium maius« drţavnopravno postao je zakonit tek godine 1453., kada ga je potvrdio car Fridrik III.; takoĊer su i izborni kneţevi bili suglasni s tim. Rudolf se u vladanju i upravljanju nad svojim zemljama pokazao vrlo sposobnim i mudrim. Na društvenom je planu teţio za tim da u obrtu i zanatu oslabi cehovsku prisilu i da potiĉe slobodnu konkurenciju. Odrekao se godišnje zamjene novca (Münzverruf = redovito povlaĉenje novca iz optjecaja i njegova zamjena), što je za stanovništvo bilo vrlo nepovoljno, ali za gospodare novca vrlo unosno, te je umjesto toga traţio porez na pića (Ungeld), koji je uskoro ĉinio bitan dio zemaljsko-kneţevskih prihoda. Rudolf se ponovno prihvatio staroga plana podizanja Beĉa na razinu biskupije, ali ga nije mogao ostvariti. Enegiĉno je zapoĉeo s gotiĉkom ponovnom gradnjom crkve Sv. Stjepana, zbog ĉega je dobio nadimak »utemeljitelj«. Uopće je grad Beĉ bio vrlo sklon Rudolfu. Poreznim je olakšicama pokušao pokrenuti graditeljsku djelatnost te poticati doseljavanja u grad. I osnivanje sveuĉilišta ( 1 3 6 5 . ) trebalo je podići ugled grada, jer visoka škola nije ostvarila znaĉajan uspjeh budući da je papino odobrenje za osnivanje teološkog fakulteta podijeljeno tek Rudolfovu

nasljedniku. Gradnjom crkve i osnivanjem visoke škole vojvoda je otvoreno stupio u sukob sa samim carom; Beĉ nije smio zaostajati za Pragom, koji zahvaljujući Karlu IV. ima katedralu Sv. Vida i prvo njemaĉko sveuĉilište (1348.). Odnos prema caru, s ĉijom je kćerkom Katarinom Rudolf bio oţenjen, ĉesto je bio napet. Kada je Karlo IV. odugovlaĉio s cjelokupnim priznavanjem zahtjeva za dobivanje privilegija, ĉastoljubljiv i odluĉan vojvoda osjećao se povrijeĊenim; sklopio je savez s nekoliko carevih protivnika. Situaciju su ublaţili sporazumi i z Tyrnaua (1360.) i Budweisa (1361.), ali su tek u sukobu oko Tirola postignuti dogovor i suradnja. Na kneţevskome zboru u Brnu (1364.) Rudolf i Karlo sklopili su uzajamne nasljedne ugovore, u kojima je odluĉeno buduće ujedinjenje austrijskih i ĉeških, ali takoĊer i (budući da je već postojao nasljedni sporazum s Ugarskom) ugarskih zemalja. Zahvaljujući Rudolfovoj mudroj politici Austrija je dobila Tirol. Njegov je otac, vojvoda Albrecht, pripremio teren za to. Njegovim je posredovanjem Margareti Maultasch i njezinu muţu Wittelsbachovcu Ludoviku ukinuto crkveno izopćenje, kojem su bili izloţeni zato što je njihov brak sklopljen u suprotnosti s crkvenim propisima. Od tada su odnosi izmeĊu Tirola i Austrije postali prijateljski. Rudolf je pritom trebao neprestano imati na umu mogućnost dobivanja zemlje u korist svoje kuće, budući da je tirolski kneţevski par imao samo jednoga boleţljivog sina, kojemu, ĉini se, nije bio predviĊen baš dugi ţivot. No, ovaj je plan bio uzrokom sukoba Rudolfa s Wittelsbachovcima, koji su isto tako teţili za posjedovanjem Tirola. Uz to, Margareta je navodno trebala Habsburgovcima obećati vlast nad Tirolom u sluĉaju smrti njezina supruga i sina, odnosno u sluĉaju nedostatka nasljednika. Ludovik, Margaretin muţ, umro je godine 1361., a njezin sin Meinhard godine 1363. Rudolf je odmah pohitao unatoĉ lošoj zimskoj prometnoj situaciji u Tirol, gdje je za sebe pridobio plemstvo, gradove i brixenške i tridentske biskupe. Formalno je Margareta predala zemlju Habsburgovcima, ali je i dalje upravljala u njihovo ime. Već je godine 1363. odustala od te duţnosti i krenula prema Donjoj Austriji, a 1369. umrla je u Beĉu. Rudolf je uspio odbiti bavarske napade na sjeverni Tirol. Slavodobitno je pisao mletaĉkom duţdu da su sve ceste u Njemaĉkoj prema Italiji pod njegovom vlašću. Zapravo vaţnost osvajanja Tirola nije za precijeniti, jer se austrijska kasnija politika prema Italiji i dalje oslanjala na poloţaj u Tirolu, a osim toga, uskoro je uspostavljena teritorijalna povezanost izmeĊu habsburškog posjeda na švapskome tlu i vojvodstava na jugoistoku. Teritorijalna politika i dalje se pokazala uspješnom. Albrecht Goriĉki sklopio je godine 1364. nasljedni ugovor sa Rudolfom, po kojem je Habsburgovcima osigurano nasljedno pravo u svim Albrechtovim zemljama (unutrašnja Istra i Slovenska marka (Windische Mark)). Taj je ugovor stupio na snagu već godine 1374. U zadnjim godinama ţivota Rudolf se sukobio s akvilejskim patrijarhom, kojemu se pridruţio Meinhard VII. Goriĉki, nekoć Rudolfov saveznik. Rudolf je pri tom umro u Milanu, 27. lipnja 1365., već u dvadesetsedmoj godini ţivota. Od prvih austrijskih Habsburgovaca bio je, zasigurno, jedan od najznaĉajnijih predstavnika svoje obitelji.

Iz svjetske povijesti Razdoblje »Interregnuma« - Izbor Rudolfa Habsburškog - Carski rat protiv Otokara godine 1276. - Borba za carsku krunu - Premyslovići i Arpadovići - Utemeljenje dinastiĉke vlasti Luksemburgovci.

Preporuĉena literature Die Zeit der frühen Habsburger (Dome und Klöster 1279-1379) (Doba ranih Habsburgovaca (Katedrale i samostani 1279.-1379.)), Katalog der Ausstellung Wiener Neustadt, 1979. Günther Hödl, Habsburg und Österreich 1273-1493. Gestalten und Gestalt des österreichischen Spätmittelalters (Habsburg i Austrija 1273.-1493. Stvaranje i pojava austrijskoga kasnoga Srednjeg vijeka), Wien - Köln - Graz, 1987. Andreas Kusternig, Die Zeit König Ottokars in Österreich. (Razdoblje kralja Otokara u Austriji), Wissenschaftliche Schriftenreihe Niederösterreichs 34, St. Pölten - Wien, 1978. Alphons Lhotsky, Privilegium maius. Die Geschichte einer Urkunde (Privilegium maius. Povijest jedne povelje), Wien, 1957. Idem, Geschichte Österreichs seit der Mitte des 13. Jh. (1281-1358). (Povijest Austrije od sredine 13. st. (1281.-1358.)), Wien, 1967. Oswald Redlich, Rudolf von Habsburg (Rudolf Habsburški), Innsbruck, 1903 (Standardno djelo). Harold Steinacker, Die Habsburger und der Ursprung der Eidgenossenschaft (Habsburgovci i postanak Saveza švicarskih kantona), MIÖG 61 (1955). Paul Uiblein, Die Quellen des Spätmittelalters (Izvori kasnoga Srednjeg vijeka), u: Die Quellen der Geschichte Österreichs (Schriften des Instituts für Österreichkunde 40, Wien, 1982). Adam Wandruszka, Das Haus Habsburg (Kuća Habsburg), 7. izdanje, Wien, 1987. Hermann Wiesflecker, Die politische Entwicklung der Grafschaft Görz und ihr Erbfall an Österreich, (Politiĉki razvoj goriĉke grofovije i njezino pripajanje Austriji), MIOG 56 (1948). Idem, Meinhard II., Tirol, Kärnten und ihre Nachbarländer am Ende des 13. Jh., (Meinhard II., Tirol, Koruška i njihove susjedne zemlje na kraju 13. st.), Innsbruck, 1955. Ernst Karl Winter, Rudolf IV. von Österreich (Rudolf IV. Austrijski), Wien, 1934.-1936.

X. RAZDOBLJE PODJELE ZEMLJE IZMEĐU HABSBURGOVACA PRVI ZEMALJSKI SABORI

1. Podjela u Neubergu 1379. - Albrecht III. i Leopold III.

Rudolf IV. iznova je uredio redoslijed nasljedstva u smislu zajedniĉkoga vladanja sve braće uz zaštitu odreĊenih povlastica najstarijega brata. Tim je ţelio sprijeĉiti podjelu vlasti nakon što se striktno pridrţavanje principa primogeniture pokazalo neprovedivim. Prema ovom su propisu nakon Rudolfove smrti ponajprije zajedniĉki vladala njegova braća Albrecht III. (1365.-1395.) i Leopold III. (1365.-1386.). Nisu se ostvarila bavarska nastojanja, da Habsburgovcima ponovno oduzmu Tirol. Budući da su Habsburgovci i tu imali potporu cara Karla IV., Wittelsbachovci su se mirom u Schärdingu (1369.) odrekli Tirola; osim velike novĉane odštete, dobili su i neke gradove, meĊu ostalima Schärding i Rattenberg. Sljedećih su godina braća vodila dobru teritorijalnu politiku; vlast se proširila prema jugu, te je kupnjom ponekih podruĉja zajedno s posjedima koje su Habsburgovci dobili od Albrechta Goriĉkog (unutrašnja Istra i posjedi u Slovenskoj marki) došla do Jadranskog mora. Habsburška se vlast proširila i prema zapadu. Kupnjom je »habsburška kuća« (domus Austriae) dobila i veliki dio Vorarlberga; grad Freiburg u Breisgau otkupninom se oslobodio vlasti svojega neomiljenoga grofa te se dobrovoljno podredio Habsburgovcima, kojima je, osim toga, Karlo IV. dao u leno i Breisgau. Dakle, sada je to podruĉje izmeĊu Vorlanda i juţnih podruĉja bilo gotovo cjelovito. Iako zajedniĉko vladanje braće nikako nije bilo neuspješno, ipak su se zbog razliĉitosti njihovih temperamenata i suprotnih vanjskopolitiĉkih teţnji iznova javljale poteškoće. Nenametljiv i razborit Albrecht napokon je popustio pritisku mlaĊeg, aktivnijeg Leopolda; sporazumom u Neubergu godine 1379. podijelili su vlast. Albrecht je dobio Austriju iznad i ispod rijeke Enns, ukljuĉujući grad Steyr i Salzkammergut, ali bez Beĉkog Novog Mjesta i podruĉja Pitten; ovo je podruĉje habsburške vlasti bilo po opsegu manje, ali bogatije, jer su se tu nalazili veći gradovi kao i unosna nalazišta soli; Albrecht je mogao raspolagati i dunavskim carinama. Leopoldu je, osim velike novĉane odštete, dodijeljen prostraniji preostali zemljišni posjed, dakle, Štajerska, Koruška, Tirol, Vorland i novosteĉevine na jugu, na Jadranskom moru. Poneke su odredbe sporazuma (nasljedstvo nakon izumiranja jedne linije, starateljstvo nad siroĉadi druge loze, zajedniĉka obrana od neprijateljskih napada idr.) trebale štititi povezanost obaju vladarskih podruĉja, ali je ipak uskoro zbog svaĊa unutar obiju linija nastupilo razdoblje teških unutrašnjih nemira. Podjela vlasti izmeĊu braće išla je u korist njihovim tadašnjim vanjskopolitiĉkim ţeljama. Albertinska je linija bila orijentirana više prema istoku te je podupirala politiku Luksemburgovaca, a Leopold je zastupao aktivnu jugozapadnu politiku pa je pokušao oĉuvati vlast Habsburgovaca u Švicarskoj. Za vrijeme rata izmeĊu Venecije i njezina zakletog

neprijatelja Genove Trst je iskoristio situaciju kako bi se oslobodio mletaĉke vlasti; godine 1382. pokorio se vojvodi Leopoldu. U Švapskoj je vojvoda pokušao ostvariti politiĉko ujedinjenje pod habsburškim vodstvom, što mu, unatoĉ poĉetnom uspjehu, nije pošlo za rukom, budući da je švapski savez gradova to sprijeĉio. TakoĊer se zaoštrio i odnos prema Savezu švicarskih kantona. Na sukob ga je prisilio jedan upad kantona Luzerna i njegovih saveznika. No njegova je vojska kod Sempacha godine 1386. podlegla pokretljivijoj švicarskoj pješadiji, a vojvoda je izgubio ţivot. Albrecht III., koji se ţelio osvetiti za poraz, poraţen je kod Nafelsa (1388.). Znaĉenje tih poraza bilo je veliko, jer su sada Habsburgovci bili prisiljeni prihvatiti promijenjenu situaciju te priznati stvarnu samostalnost švicarskih kantona. (Švicarska je ostala u sastavu Carstva još do godine 1648.) Kupnja Bludenza s Montafontalom (1394.) ojaĉala je, doduše, poloţaj Habsburgovaca u Vorarlbergu, ali nije mogla nadoknaditi gubitak u Švicarskoj. Inaĉe je vladavina Albrechta III. tekla priliĉno mirno. Svoju je rezidenciju Beĉ razvijao koliko je mogao. Nakon njegove provedene reforme sveuĉilišta - tada je visoka škola dobila i dugo oĉekivani teološki fakultet - zapoĉeo je i uspon beĉke visoke škole. Albrecht III. zasluţan je i za izgradnju dvorca Laxenburg. Već nakon Albrechtove smrti (1395.) nastupa odreĊena napetost izmeĊu obiju linija budući da je najstariji Leopoldov sin, Wilhelm, kao senior u odnosu na Albrechta IV., sina umrlog, zahtijevao prvenstvo. U sporazumu kod Hollenburga (1395.) oba su se kneza sloţila; Wilhelm je tada imao odreĊeni utjecaj i u albertinskim dunavskim zemljama. Budući da su od ĉetiri sina Leopolda III. još dva bila maloljetna, zakljuĉila su dva starija, Wilhelm i Leopold, u beĉkom sporazumu godine 1396., da će podijeliti upravu svojih zemalja. Wilhelmu su pripale Štajerska, Koruška, Kranjska, posjedi na Jadranskom moru i u Furlaniji, Leopold je dobio Tirol i Vorland. Oba su preuzela i brigu o mlaĊoj braći: Wilhelm za Ernesta, Leopold za Fridrika.

2. Prvo sazivanje zemaljskih sabora Iste godine kada je sklopljen beĉki ugovor prvi put sazvan je austrijski zemaljski sabor. Trebalo se posavjetovati zbog prijeteće turske opasnosti. U poĉetku se zasjedalo samo s posebnim povodima. Poslije se iz toga razvila trajna institucija u kojoj staleţi takoĊer imaju pravo suodluĉivanja. Oni su se redovito sastajali. Glavne zadaće zemaljskih sabora bile su odobravanje ubiranja poreza, odluke o većim vojnim izdatcima, pristanak na sporazume, koji su u interesu drţave, kao i sudjelovanje u oĉuvanju mira u kriznim razdobljima. Staleško zastupstvo u austrijskim zemaljskim saborima, općenito uzevši, dijelilo se u grupu prelata, gospode, vitezova, i grupu zastupnika gradova i trgovišta. Prelatima su pripadali opati i prepošti onih samostana koji su bili pod vlastelinskom zaštitom (patronatstvom). Plemstvo - ne uzevši u obzir Tirol - dijelilo se na gospodu i vitezove. Ovaj je staleţ zapravo na zemaljskim saborima ĉinio onaj aktivan element. Iz njegovih se redova izabrao zemaljski kapetan, a u Donjoj Austriji zemaljski poglavar. Zemaljsko–kneţevski gradovi i trgovišta nisu bili u velikom broju zastupani na zemaljskim saborima, nedostajali su oni gradovi koji su ulazili u uţi opseg kneţeva komorskog dobra, kao i oni koji su pripadali plemićkim ili duhovnim vlastelinstvima. U Tirolu, a i kratkotrajno u Salzburgu, i seljaci su bili zastupani na

zemaljskim saborima (govornik »dolina i sudova«). U drugim su zemljama plemstvo i prelati zastupali neslobodne, što baš nije bilo pogodno zbog razliĉitih interesa. No ne smije se vjerovati da je pravo sudjelovanja staleţa u odluĉivanju o zemaljskim poslovima zapoĉelo tek sazivom zemaljskog sabora, jer se već u 11. i 12. st. u razliĉitim situacijama moţe primijetiti politiĉka aktivnost staleţa. Njihova je moć znatno ojaĉala redovitim zborovima i utvrĊivanjem njihovih zadataka. Ĉetiri zemaljska staleţa (»sva oblast«) smatrala su se zastupnicima zemaljskih interesa, kao i ovlaštenima da utjeĉu na zemaljsku vladu, odnosno zemaljske kneţeve. To im je posebno omogućilo i pravo odluĉivanja o porezu. 3. Podjela iz 1411. i sukobi meĊu braćom Već su za vrijeme vladavine Albrechta IV. (1395.-1404.), koji je volio miran ţivot i koji se nakon hodoĉašća u Svetu zemlju (1398.), najĉešće povuĉen od svijeta, zadrţavao u dvorcu Laxenburg ili kod kartuzijanaca u Mauerbachu, postojale nesuglasice unutar leopoldinske linije. Neprestani su pokušaji najstarijeg od ĉetiriju braće, Wilhelma, da iznudi privilegirani poloţaj, nailazili na otpor njegova brata Leopolda (IV.). Razliĉita vanjskopolitiĉka shvaćanja, prije svega pitanje skrbništva nad istoimenim sinom Albrechta IV., uzrok su zavade meĊu braćom. Nakon smrti vojvode Wilhelma (1406.) Leopold je sa svojim bratom Ernestom nastavio sukob oko skrbništva nad Albrechtom V.; svaki se nadao da će time dobiti vlast nad Austrijom. Staleţi su sprijeĉili da ne bukne otvoreni rat meĊu braćom, te su odredili rok skrbništva nad Albrechtom V. (do 1411.) i prisilili vojvode da prihvate njihov prijedlog. Tu je snaga staleţa jasno došla do izraţaja. Podjela habsburških zemalja izmeĊu braće leopoldinske linije ureĊena je ovako: Leopold je kao skrbnik Albrechta V. trebao upravljati Austrijom, a dobio je Korušku i Kranjsku, Ernest »Ţeljezni« Štajersku, a Fridrik Tirol i Vorland. Nesuglasice su i dalje postojale, ali su izlazile iz okvira vladarske porodice; ukljuĉuju se plemstvo i graĊanstvo. »Gospoda« kao i gradski patriciji bili su na strani vojvode Ernesta, a vitezovi i zanatlije uz Leopolda. »Tada je u Austriji nastao takav ustanak kakav se od pamtivijeka nije dogodio; sin je bio prisiljen opljaĉkati oca i obrnuto, susjed susjeda, prema tome je li dotiĉni bio vazal baruna ili prelata ili viteza.« (Thomas Ebendorfer.) Te su suprotnosti najjaĉe došle do izraţaja u Beĉu, kada je gradonaĉelnik Konrad Vorlauf dao smaknuti pet zanatlija koji su u vijeću zauzeli stav protiv vojvode Ernesta. Na to je vojvoda Leopold došao u Beĉ, gdje je dao pogubiti Vorlaufa i dva vijećnika, Hansa Rockha i Konrada Ramperstoffera. Postojala je opasnost da se graĊanski rat proširi i izvan granica, jer su i Leopold kao i Ernest, traţili pomoć susjednih drţava, te dovodili strane plaćenike koji su opustošili ovo podruĉje. Kralj Ţigmund (Sigismund) odredio je godine 1409. da će zajedniĉko skrbništvo obojice braće nad Albrechtom V. trajati do godine 1411. No ovi su bili sloţni da se ono produţi. Ponovno su se umiješali staleţi: oteli su Albrechta, priznali ga za zemaljskoga kneza i pokorili mu se. Staleţi, spasivši pravo mladog vojvode, takoĊer su bili odluĉni obraniti ga protiv sviju.

Ova je vijest vrlo zapanjila Leopolda (1411.). Nakon duţih pregovora u Beĉu je napokon postignut sporazum (1411. = »druga podjela«); Albrecht V. dobio je donjoaustrijske zemlje, Ernest unutrašnjoaustrijske zemlje, a Fridrik Tirol i Vorland. Time su stvorena tri vladarska podruĉja: donjoaustrijske su zemlje obuhvaćale Donju i Gornju Austriju, unutrašnjoaustrijske Štajersku, Korušku, Kranjsku, a gornjoaustrijske Tirol i Vorland (od tada se naziva Prednjom Austrijom). Podjelama i svaĊama smanjen je autoritet zemaljskih kneţeva, a moć habsburške kuće oslabljena. 4. Vojvoda Fridrik IV. Tirolski (Friedel »Praznih dţepova«) 1404.-1439.

Vojvoda Fridrik iz leopoldinske je linije od godine 1404. upravljao Tirolom i Prednjom Austrijom. Njegov je poloţaj uskoro postao teţak. Sukobio se sa »Savezom iznad Jezera« (Bund ob dem See), kojemu je pripadala većina vorarlberških općina, nakon što je htio pomoći opatu iz St. Gallena, kojeg su njegovi seoski podanici jako tlaĉili. Pobjeda švapskih vitezova spasila je Fridrikov poloţaj. TakoĊer je teška bila i njegova borba protiv tirolskog plemstva, koje se u razliĉitim politiĉkim situacijama nije zauzimalo za vojvodu. Na Koncilu u Konstanci (1414.-1418.) Fridrik je nepromišljeno i ne shvaćajući stvaran poloţaj pape Ivana XXIII., kojemu je prijetilo svrgnuće s poloţaja, jer nije izabran po zakonu, omogućio bijeg, zbog ĉega mu je car Ţigmund (Sigismund) izrekao progonstvo iz Carstva. To su iskoristili Švicarci kako bi zauzeli habsburški teritorij. Tada su Habsburgovci izgubili svoj roditeljski zamak (1415.). I tirolsko je plemstvo neoĉekivano napalo. Na povratku u Konstancu pokušao se vojvoda Fridrik izmiriti sa carom, ali sam Ţigmund (Sigismund) nije pokazivao nikakav interes, nego ga je zarobio. Tek nakon riskantnog bijega u Tirol, Fridrik je uspio uz pomoć seljaka i gradova pobijediti plemstvo. Napokon je godine 1418. došlo do pomirenja i do nagodbe s njegovim protivnicima. Ponovno je otkupio u zalog dana podruĉja, te je ciljanom i štedljivom novĉanom politikom pribavio potrebna sredstva kako bi opovrgnuo svoj podrugljivi nadimak »Friedel praznih dţepova«. Isto je tako ciljano radio na priznavanju svojega vrhovništva nad zemljom. Svoju je rezidenciju premjestio iz Merana u Innsbruck, gdje si je dao sagraditi kuću sa »Zlatnim krovom« Ostao je i dalje prijatelj seljacima i graĊanima; a ovi nisu nikad poţalili zbog svoje vjernosti dane zemaljskome knezu, jer su si zapravo svojim stavom osigurali svoja politiĉka prava. Tirolski seljaci imali su samoupravu u općinama i zastupstvo u zemaljskom saboru.

5. Razdoblje Albrechta V. (II.), 1411. (1404.)-1439. Ono za ĉime se već dugo uzaludno teţilo, naime, osiguranje zemaljskog mira u albertinskim zemljama, uspjelo je Albrechtu V. Kroniĉar Thomas Ebendorfer govori o njemu - bio je tako neumoran progonitelj zloĉinaca i bandita da se u Austriji moglo bez opasnosti po danu nositi zlato u rukama. I financijski je sustav doveden u red, a sudstvo je poboljšano. Dobar odnos prema caru Ţigmundu (Sigismund), ĉijom se kćerkom Elizabetom Albrecht oţenio, bio je uvjet dobre meĊusobne suradnje. Na ţalost, albertinske su zemlje zbog svoje povezanosti s Luksemburgovcima i zbog susjedstva s Ĉeškom i Moravskom bile uvuĉene u husitski pokret. Albrecht V. u husitskom je pokretu podupirao cara Ţigmunda (Sigismund), koji mu je zbog toga godine 1423. dodijelio Moravsku kao ĉeško leno, ali je bio prisiljen poduzeti mjere protiv maloga broja sljedbenika husitskog pokreta u vlastitim zemljama. Neko je vrijeme

pratilac ĉeškog reformatora, Jerolim Praški, propovijedao ĉak i u Beĉu. Husitski nacionalni fanatizam i barbarsko ratovanje nisu bili sposobni pridobiti veći dio austrijskoga stanovništva za husitski nauk. Tada su Ţidovi optuţeni zbog suradnje s husitima, premda su ovi progonili Ţidove. Došlo je do progona Ţidova, zbog ĉega je njih nekoliko stotina platilo ţivotom. S druge su strane husitski upadi iza sebe ostavili velike ţrtve u austrijskome stanovništvu, a posebno je teško pogoĊeno austrijsko podruĉje sjeverno od Dunava. Retz su osvojili taborićani, pri ĉemu je više od 1 000 ljudi izgubilo ţivot (1425.). Austrijanci su godine 1427. doţivjeli teţak poraz kod Zwettla, uz gotovo 9 000 ţrtava. Taborićani su godine 1428. došli pred sam Beĉ. Tek su se godine 1431. uspješno obranili kod Kirchberga na rijeci Wild. Tada se u rat pozivao veliki broj seoskoga stanovništva, budući da je viteška vojska bila preslaba. Podjela austrijskih dunavskih zemalja na »ĉetvrtine« u vezi je s ovom mobilizacijom seoskoga stanovništva. Novaĉili su se i plaćenici. Koliko su ove borbe teško opteretile zemlju i ometale zapoĉet mirovni razvoj, toliko je razdoblje bratskih ratova, graĊanskih i staleških sukoba prije vladavine Albrechta V. bilo nerazmjerno okrutnije. Još je za vrijeme ţivota cara Ţigmunda (Sigismunda) Albrechtu na temelju njegove ţenidbe obećana cjelokupna imovina luksemburške kuće ako se ova u muškoj liniji ugasi. Ovo je nastupilo smrću Ţigmunda (Sigismunda) godine 1437. U Ugarskoj je kao suprug Elizabete, koju je plemstvo smatralo vladaricom, ubrzo izabran za kralja. Rimsko-njemaĉku krunu je dobio godine 1438., a nakon ponekih poteškoća i ĉešku. Zauzeo je takav vladarski poloţaj kao ni jedan Habsburgovac do tada. Srednjoeuropski dunavski prostor pod njegovom je vlašću spojen u cjelinu, ĉije je prirodno središte bio Beĉ. Ovo ujedinjenje austrijskih, ĉeških i ugarskih zemalja pod jednim vladarem nije, doduše, trajalo dugo, ali je ostao cilj habsburške politike za kojim se neprestano teţilo. Albrecht V. (II.) poginuo je već godine 1439. u jednomu neuspješnom vojnom pohodu protiv Turaka, koji su Ugarskoj prijetili s jugoistoka. Njegov je vladarski stav okarakterizirala rijeĉ ĉeškog kroniĉara, koji, zasigurno, nije bio sklon njemaĉkim Habsburgovcima: »Bio je blag i pravedan knez, iako je bio Nijemac.« Tek je nakon smrti njezina muţa Elizabeta rodila sina Ladislava (s nadimkom »Postumus«, Posmrtni, 1457.). Albrecht je još testamentom odredio skrbništvo za ovo još neroĊeno dijete: Fridrik od Unutrašnje Austrije trebao se zajedno s kraljicom i još devet vijećnika skrbiti za dijete.

Iz svjetske povijesti Luksemburgovci – Ivan Hus – Koncil u Konstanci – Švicarske teţnje za neovisnošću – Prodor Turaka u Europu Preporuĉena literatura:

Wilhelm Baum, Sigmund der Münzreiche. Zur Geschichte Tirols und der habsburgischen Länder im Spätmittelalter, (Sigmund Bogati. Povijest Tirola i habsburških zemalja u kasnom Srednjem vijeku), Bozen, 1987. Otto Brunner, Land und Herrschaft (Zemlja i vlast), 6. izdanje, Wien, 1970.

Alois Gerlich, Habsburg, Luxemburg, Wittelsbach im Kampf um die deutsche Königskrone, (Habsburg, Luksemburg, Wittelsbach u borbi za njemaĉku kraljevsku krunu), Wiesbaden, 1960. Herrschaftsstruktur und Ständebildung. Beiträge zur Typologie der österreichischen Länder aus ihren mittelalterlichen Grundlagen (Vladarska struktura i izgradnja staleţa. Prilozi tipologiji austrijskih z e m a l j a i z njezinih srednjovjekovnih temelja), sv. 1., Peter Feldbauer, Herren und Ritter (Gospoda i vitezi), sv. 2., Herbert Knittler, Städte und Märkte, (Gradovi i trgovišta), sv. 3., Ernst Bruckmüller, Täler und Gerichte (Doline i sudovi), Helmuth Stradal, Die Prälaten (Prelati), Michael Mitterauer, Ständegliederung und Ländertypen. u: Sozial-und Wirtschaftshistorische Studien (Podjela staleţa i vrste zemalja. Socijalno- i ekonomskohistorijske studije), Wien, 1973. Hans Kramer, Die Grundlinien der Außenpolitik Herzog Friedrichs IV. von ÖsterreichTirol (Osnovni pravac u vanjskoj politici vojvode Fridrika 1V. od Austrije - Tirola), u: Tiroler Heimat, 17 (1953). Richard Mell, Die Salzburger Landstände (Salzburški zemaljski staleţi), Mitteilungen der Salzburger Gesellschaft für Landeskunde, 43 (1953). Silvia Petrin, Der österreichische Hussitenkrieg 1420-1434 (Austrijski husitski rat 1420.1434.), Militärhistorische Schriftenreihe 44, Wien, 1982. Otto H. Stowasser, Zur inneren Politik Herzog Albrechts III. von Österreich (O unutrašnjoj politici vojvode Albrechta III. Austrijskog), MIOG 41 (1926).

XI. KRIZA I USPON AUSTRIJE

1. Razdoblje austrijskih nemira pod Fridrikom III. Preranom smrću Albrechta V. (II) zapoĉelo je vrlo zabrinjavajuće razdoblje austrijske povijesti. U cijelosti se poklopilo s vladavinom Fridrika V. (III.), 1439.-1493., sina vojvode Ernesta od Unutrašnje Austrije. Karakteristika je ovoga vladara bila ta da je u razliĉitim teškim vanjskopolitiĉkim i unutrašnjopolitiĉkim situacijama ĉesto odgovarao pasivnim otporom. No, ipak je svojeme sinu Maximilijanu ostavio impozantan, snaţan poloţaj. Prvi problemi s kojima se Fridrik suoĉava jesu oni vezani uz njegov status skrbnika mladog Ladislava, koji se na osnovi svojeg podrijetla mogao smatrati najopravdanijim kandidatom za ugarsku i ĉešku krunu. No u obim su zemljama postojale nacionalne stranke koje su ţeljele vidjeti predstavnika svoje vlastite zemlje kao kralja. U Ugarskoj se kandidirao Jagelović Vladislav Poljski. Oba su kandidata okrunjena, Ladislav kao tromjeseĉno dijete, Vladislav kao šesnaestogodišnjak (1440.). Jagelović je uspio uspostaviti svoju vlast, ali je već godine 1444. izgubio ţivot u bitki kod Varne protiv Turaka. Sada je Ladislav trebao biti priznat za kralja, ali je Fridrik, koji je godine 1440. izabran za rimskog cara, odbio isporuĉiti svojega štićenika. Na to je ugarski drţavni sabor za regenta izabrao erdeljskog plemića Janka Hunjadija (1446.); ovaj je uskoro provalio u Austriju, ali nije mogao prisiliti Fridrika da promijeni svoj stav. Gotovo sliĉna situacija bila je u Ĉeškoj. Izbor je staleţa pao na utrakvista Juraja Podjebradskog, koji je konaĉno postao regent, te uzaludno kao i Hunjadi i zahtijevao Ladislavovo isporuĉenje. Fridrik takoĊer nije htio albertinskim »donjoaustrijskim« zemljama i njihovim staleţima dati zakonitoga vladara a da se sam prije nije tamo uĉvrstio. Veliki dio staleţa pod vodstvom Ulrika od Eytzinga nije bio sklon Fridriku, koji je, zasigurno, ponudio poneki povod za nezadovoljstvo, ali je, s druge strane, ipak bio opravdanoga stava da bi njegov štićenik, ako ga isporuĉi, postao igraĉka u rukama staleţa, koji su ipak na prvome mjestu mislili kako ojaĉati vlastitu moć. Kralj Fridrik III. u svojoj se njemaĉkoj politici nije pokazao baš mudrim. Tajni savez s Francuskom trebao je pomoći da uĉvrsti i onako jako oslabljeni habsburški poloţaj u Švicarskoj. Unatoĉ tomu nije mu uspjelo pobijediti Švicarce, jer su se oni i Elzašani ogorĉeno branili protiv francuskih nediscipliniranih plaćenika, koji su takoĊer prodrli i opustošili Porajnje (1444.). Fridrikova je politika otkrivena i time je na dugo vrijeme izgubio na ugledu. Za vrijeme ovih dogaĊaja podruĉje sjeverno od Dunava trpjelo je stalna pustošenja ĉeških, moravskih, ugarskih i takoĊer domaćih bandi. Kralj Fridrik i dalje je bio pasivan. Jedno je olakšanje donio vojni pohod grofa Ulrika Celjskog na Moravsko polje. Iznova je godine 1451. oporbena manjina staleţa pod Ulrikom od Eytzinga zahtijevala osolobaĊanje Ladislava Posmrtnog. Fridrik je izbjegao odgovor te u pratnji svojega štićenika poduzeo put u Rim, na kojem je okrunjen za cara (1452.). Ovo je bilo prvo krunjenje jednog

Habsburgovca za cara i posljednje uĉinjeno u Rimu. Odsad ovo najviše carsko dostojanstvo, koje se udomaćilo pod nazivom »Sveto Rimsko Carstvo Njemaĉke Narodnosti«, s ponekim prekidima (Wittelsbachovac Karlo VII.) ostaje sve do propasti Carstva (1806.) u rukama Habsburgovaca. Ugarski, ĉeški i austrijski carski protivnici, sklopivši u Beĉu savez, opkolili su povratnike iz Rima u Beĉkom Novom Mjestu i prisilili cara na izruĉenje Ladislava. Trinaestogodišnji je Ladislav trijumfalno doveden u Beĉ, a od tamo u Prag, gdje je okrunjen za ĉeškoga kralja. Stvarni su vlastodršci ostali utjecajni plemići, kao Podjebradski, Hunjadi, Ulrik od Eytzinga i Ulrik Celjski. Zadnji je, naposljetku, imao najveći utjecaj na mladoga kralja, te je vodio njegovu politiku. Dana 23. studenoga 1457. Ladislav je umro u Pragu. S njim se ugasila albertinska linija Habsburgovaca. Njegovom je smrću prestala i personalna unija austrijskih, ugarskih i ĉeških zemalja, u kojoj se mogu vidjeti poĉetci kasnije Podunavske Monarhije. Fridrik III. odmah se morao odreći Ĉeške u korist Juraja Podjebradskog. U Ugarskoj ga je manjina izabrala za kralja, ali je jaka stranka uspjela nametnuti svojeg kandidata, Matijaša Hunjadija (»Corvinus«). Sigurno je njegovu izboru pripomoglo i sjećanje na junaĉko djelo Janka Hunjadija, koji je godine 1456. spasio Beograd iz turskih ruku. Zbog zahtjeva na albertinske zemlje, došlo je do ratnog razraĉunavanja izmeĊu Fridrika i njegova mlaĊega brata Albrechta VI. Ovaj novi sukob meĊu braćom trajao je od 1458. do 1463., a austrijskim je zemljama opet donio nevolju i ugrozio svako drţavno ureĊenje. Nakon dugotrajnih pregovora sa staleţima godine 1458. postignut je sporazum, po kojem je car Fridrik preuzeo vlast nad nadvojvodstvom ispod rijeke Enns - godine 1453. potvrdio je Privilegium maius, te je time vojvodstvo Austrija postalo nadvojvodstvo - a nadvojvoda Albrecht nad podruĉjem iznad rijeke Enns. No ni tada car nije mogao uspostaviti svoju vlast u Donjoj Austriji. Ravno su podruĉje opustošile plaćeniĉke bande neprijateljskoga brata i njegovih sljedbenika. Izbila je glad budući da se nije mogla spremiti ljetina. Car je ostao plaćenicima duţan plaću, te je pritisnut stalnim novĉanim brigama - došao na ideju razriješiti situaciju kovanjem bezvrijednih kovanica. Nastupila je jaka inflacija nakon što je zemlja preplavljena s ovim »Schinderlingen«. Naposljetku je stanovništvo posvuda odbijalo prihvatiti taj novac. Monetarna je kriza godine 1460. donekle riješena kovanjem stabilnog novca, ali je povjerenje u »beĉki pfenig« i dalje ostalo uzdrmano. Daljnja su opterećenja stanovništvu bila brojna dinastiĉka neprijateljstva. Doduše, prema srednjovjekovnome pravu, zahtjevi su se mogli ostvariti i ovim dinastiĉkim neprijateljstvima, ali gomile novaĉenih plaćenika ĉesto su bili krivci za neobuzdana nasilja, te su njihovi neopravdani zahtjevi opet dovodili do novih dinastiĉkih neprijateljstava. Car nije bio dovoljno jak da bi oĉuvao zemaljski mir. Albrecht VI. u nezadovoljnom je stanovništvu naišao na potporu, kada je u lipnju godine 1461. provalio u Donju Austriju. Njegovi su sljedbenici uspostavili vlast u Beĉu pod vodstvom omiljenoga gradonaĉelnika Wolfganga Holzera, te su opkolili zamak u kojem se nalazio car. Uz pomoć kranjskog viteza Andreasa Baumkirchera, koji je pozvao ĉešku vojsku da prekine opsadu, car je osloboĊen. U Beĉu je vladao Albrecht VI. Dao je pogubiti Holzera koji je potajno promijenio stranu i pripremao napad na nadvojvodu. Opće prilike pod njegovom se vlašću nisu baš poboljšale. Neoĉekivana smrt Albrechta VI. (1463.) ponovno je uĉinila Fridrika III. gospodarem austrijskih dunavskih pokrajina. (Ţigmund Tirolski, zadnji zastupnik Prednje Austrije, već je

nakon Ladislavove smrti dobio odštetu za sve zahtjeve na nasljedstvo.) Car je sada postupao promišljeno. Nagodbom o nasljedstvu s Matijašom Korvinom Habsurgovcima se pruţila prilika za dobivanje ugarske krune. Vanjskopolitiĉka i unutrašnjopolitiĉka situacija poĉela se smirivati. U ovom razdoblju kratkotrajnog mira Fridrik je postigao i crkvenopolitiĉki uspjeh. Za vrijeme drugog boravka u Rimu uspio je dobiti od pape Pavla II. dopuštenicu za osnivanje beĉke biskupije, koja je svakako obuhvaćala mali prostor. Tako se stogodišnji plan napokon ostvario (1469.). Ovom je prilikom Beĉko Novo Mjesto, caru vjeran grad, postalo takoĊer biskupsko sjedište. Leopold III. proglašen je godine 1485. svecem. Iako car nije imao većih poteškoća u leopoldskim unutrašnjoaustrijskim zemljama, ipak je izbio ustanak pod vodstvom Andreasa Baumkirchera, koji je nekoć pripadao najvjernijim sljedbenicima Fridrika, ali smatrajući da nije dovoljno nagraĊen za svoje uspjehe, krenuo je zajedno s drugim štajerskim plemićima, potpomognut od Matijaša Korvina, protiv cara. Došlo je do tzv. Baumkircherove fajde (»Baumkircherfehde«), koja je trajala od godine 1468. do 1470. Unutrašnjoaustrijski staleţi svojim su posredovanjem doveli do sporazuma, ali je car, kojeg su upozorili na Baumkircherov pokušaj njegova ubojstva, dao ove bez sudskog procesa u Grazu pogubiti (1471.). Iste je godine Fridrik III. kupnjom dobio i Rijeku; još jedan jadranski luĉki grad. U zadnjoj ĉetvrtini stoljeća poĉinje se sve više primjećivati neprijatelj, ĉija je snaga stoljećima Austriji znaĉila opasnost. Turci su godine 1396. kod Nikopolja i godine 1444. kod Varne izvojevali pobjedu, te si tako stvorili mogućnost duboka prodora u Europu, što je na Zapadu uzrokovalo velik strah. Potaknuti zanosnim propovijedima franjevca Ivana Kapistrana, koji je pozivao u vojni pohod protiv Turaka i naišao na veliki odaziv (Kapistranova kancelarija na vanjskoj strani katedrale Sv. Stjepana u Beĉu!), mnogi su dobrovoljci iz Austrije otišli u borbu protiv »zakletog neprijatelja kršćanstva«. Hunjadijeva pobjeda kod Beograda godine 1456. nije mogla sprijeĉiti da se Turci uĉvrste u Bosni i da ugroţavaju Unutrašnju Austriju. Godine 1473., 1476., 1478., 1480. i 1483. prodrli su preko Kranjske do Koruške i opustošili zemlju. »1473. U vrijeme slavlja prenošenja Sv. Ruperta (24. rujna) došli su Turci preko Kankera (u Kranjskoj) u Jauntal (dolina rijeke Drave u Donjoj Koruškoj), pale Möchling, odvode tamošnju starateljicu (upraviteljicu) s njezinim sinom, pustoše sve do Feldkirchena i Sent Vida. U subotu nakon dana Sv. Ruperta, kada je na trgu bio godišnji sajam, mogli su se vidjeti i u dolini rijeke Lavant. Mnogi su prešli Dravu, poubijali volove, krave, guske i svinje i ostavili ih leţati, kao i mnoge ljude ranili i ubili.« »1481. car je Fridrik sazvao u Sent Vidu jedan zemaljski sabor zbog Turaka. Drugi zemaljski sabor u Sent Vidu (sazvao je) radi opskrbe vojske ţiveţnim namirnicama, što su carski kneţevi dopustili poslati. Na dan Sv. Leonarda (6. studenoga) potpuno je izgorio samostan Ossiach. Turci sa 7 000 konja provaljuju u Hrvatsku, Kranjsku i Korušku, te se povlaĉe s 10 000 ljudi, ali su konaĉno u Hrvatskoj svi potuĉeni.« (Iz anala samostana Sv. Pavla.) Razorni upad Turaka godine 1476. bio je povod samoobrane koruških seljaka, budući da je plemstvo - radi zaštite zidina svojih zamkova - ĉesto prepuštalo otvoreno podruĉje njegovoj sudbini. Seljaci su potuĉeni godine 1478. kod Goggaua, nakon što su Turci prodrli kroz Kanaltal. Seljaci nisu bili dorasli uvjeţbanoj vojsci, a prikladna se obrana mogla provesti samo uz pomoć kneţevskih plaćeniĉkih trupa.

2. Austrija u sukobu za Zapadom i Istokom Nakon što je car Fridrik uĉvrstio svoju unutrašnju politiku, Zapadna je Europa zapoĉela dobivati sve vaţnije mjesto u vanjskoj politici habsburške kuće. Poticaj je dolazio od veselog i dareţljivog nadvojvode Ţigmunda Tirolskog (1446.-1490.). Njegov su sukob s brixenškim biskupom, kardinalom Nikolom Kuzanskim (Cusanus), znaĉajnim ranohumanistom, iskoristili Švicarci, kako bi osvojili habsburška podruĉja. Ţeljeli su Breisgau i Sundgau dobiti u svoje ruke. I nakon što se spor s biskupskim protivnikom izgladio, Švicarci su i dalje nastavljali s pritiskom. Zato se Ţigmund povezao s Karlom Smjelim Burgundskim, koji je uspješnom obiteljskom politikom uspio pripojiti drţavi podruĉja izmeĊu Švicarskih Jura i Sjevernog mora, odvojena Lotaringijom, a bio je i protivnik Švicaraca. Oĉekivana je burgundska pomoć izostala, a Ţigmund je sada pokušao, planom sklapanja braka izmeĊu carskog sina Maksimilijana i burgundske nasljednice Marije, nastaviti ovu zajedniĉku suradnju. Ovaj plan, od kojeg su obje strane vrlo mnogo ĉekivale, kao prvi se izjalovio. U ovoj je situaciji Ţigmund promišljeno promijenio smjer svoje politike. Sa Švicarcima je u sporazumu u Konstanci sklopio mir »Vjeĉnog pravca« (1474.), budući da mu se zbog njegova financijskog poloţaja daljnji rat ĉinio beznadnim, a pokušao je ponovno vratiti podruĉja dana u zalog Karlu Burgundskom. Nakon što je ovaj uskratio vratiti podruĉja, došlo je do saveza sa Švicarskom, gornjorajnskim gradovima, kao i ponekim biskupijama. U sukobima kod Héricourta (1475.), kod Grandsona i Murtena (1476.) Švicarci su izašli kao pobjednici. U bitki kod Nancyja burgundski je vojvoda izgubio ţivot (1477.). U ovoj teškoj situaciji Karlo Burgundski ponovno se okrenuo starome planu sklapanja braka izmeĊu njegove kćeri Marije i Maksimilijana, te iznova zapoĉeo pregovarati s carem. Nakon Karlove smrti Maksimilijan je pohitao u Nizozemsku i oţenio se s Marijom u Gentu (kolovoz 1477.). Ta je ţenidba - koja je bila vrlo sretna - ĉinila temelj postanka Austrije velikom silom, ali je dovela i do sukoba s Francuskom zbog bogatoga burgundskog naslijeĊa. U dugogodišnjim borbama Maksimilijan je i dalje bio vrlo uspješan. Burgundska Nizozemska (= Nizozemska i Belgija) i slobodna grofovija Burgundija su pripale Austriji, što je s kulturnog i privrednoga stajališta bilo vrlo korisno za habsburške zemlje, a s politiĉkog stvoreni su mostovi prema zapadnoj Europi, prije svega prema Engleskoj. Ovo je ujedinjenje isto tako sa sobom donijelo i sukob izmeĊu Francuske i Austrije. Dok su sukobi oko Burgundije zahtijevali potpuno Maksimilijanovo zalaganje, ĉiji se poloţaj nakon nesretne smrti njegove supruge u lovu, koja se smatrala stvarnom vladaricom, pogoršao, na istoku je habsburških zemalja došlo do nadasve kritiĉne situacije. Matijaš Korvin, ĉastoljubiv ugarski kralj, proširio je svoju vlast i nad dijelovima Moravske i Šleske, budući da mu je to omogućila smrt ĉeškoga kralja Juraja Podjebradskog. Nije mogao ostvariti svoje zahtjeve na Ĉešku, jer je Jagelović Vladislav II. bio općepriznat. Zapravo je Matijaš, polazeći iz Ugarske, planirao ujedinjenje ugarskih, ĉeških i austrijskih zemalja pa je neznaĉajnim povodom provalio u Donju Austriju, nakon duţe opsade osvojio Beĉ (1485.), Beĉko Novo Mjesto (1487.) i konaĉno gotovo cijelu Donju Austriju. Maksimilijan nije mogao svojemu ocu, koji se nalazio u teškom poloţaju, priteći u pomoć, budući da je od godine 1484. ponovno bio u sukobu s Francuzima, ovoga puta promjenljive sreće. U Nizozemskoj više nije bio omiljen. Vrativši se u Nizozemsku nakon sukoba s Francuzima, stanovnici Brügga ĉak su ga uhitili zbog njegove prijateljske trgovaĉke politike s Engleskom, a pustili ga tek kada je stigla carska vojska, u zamjenu za velike ustupke (1488.).

Ĉinilo se da su se ispunili planovi ugarskoga kralja nakon proširenja njegove vlasti. Od godine 1485. do 1490. nesmetano je stolovao u Beĉu. Vjerovatno je njegovo ĉastoljublje teţilo i za carskom krunom. Njegova rana smrt godine 1490. promijenila je politiĉke prilike. Sada je Maksimilijan bez muke mogao vratiti svoja izgubljena podruĉja. No nije mogao ostvariti svoje zahtjeve na ugarsko prijestolje, Jagelović Vladislav Ĉeški postao je ugarski kralj. Pri sklapanju mira u Poţunu (1491.) vodilo se raĉuna i o habsburškom zahtjevu tako da su Ugarska i Ĉeška nakon nestanka Jagelovića u muškoj liniji trebale pripasti Habsburgovcima. Ovaj je sporazum imao veliku vaţnost za daljnju austrijsku povijest. Iz sporazuma u Poţunu (1491.): Gospodar i kralj Vladislav, kao i ugarska Drţava trebaju se obvezati da će priznati, potvrditi i obnoviti stare sporazume, vezane uz redoslijed nasljednoga prava, toĉnije reĉeno, da će u sluĉaju da gospodar i kralj Vladislav ne dobiju muškog nasljednika, ili ako ovaj, ne ostavivši muškog nasljednika u izravnoj liniji umre, drţava sa svim drugim ugarskoj kruni pripadajućim kraljevstvima, zemljama i posjedima njegova veliĉanstva samo po sebi pripasti rimskome kralju ili njegovu izravnome roĊenom nasljedniku. Sve stariji car postigao je još jedan uspjeh: Tirol i Prednja Austrija godine 1490. ponovno su pripali Austriji. Dosta zaduţeni vojvoda Ţigmund dao je ostavku u zamjenu za godišnju mirovinu, a u korist njegova roĊaka Maksimilijana. Sve su habsburške zemlje ponovno ujedinjene. Car Fridrik III. umro je godine 1493. u Linzu. Iako je »razdoblje njegove vladavine bilo kudikamo nemirnije nego ono prijašnjih careva u najburnijim vremenima njihove vladavine« (Joseph Grünpeck i njegovoj izmeĊu godine 1505. i 1516. napisanoj Povijesti Fridrika III.), njegova je vlast, već zbog svoje dugotrajnosti, bila vrlo znaĉajna za austrijsku povijest. Bez obzira na to što u ponekim situacijama nije pokazivao više odluĉnosti, njegova je politika na kraju ipak bila uspješna. Ţilava ustrajanost i povjerenje u boţansku misiju njegove kuće - najmarkantnije znaĉajke njegova karaktera - trebale su ojaĉati njegov stav u zabrinjavajućim situacijama. Poznato je Fridrikovo A. E. I. O. U. (meĊu ostalim, »Austria erit in orbe ultima« ili »Austriae est imperare orbi universo« — prevedeno: »Ĉitava je Zemlja podloţna Austriji«); tih je pet slova, koja je vladar obiĉavao pridodati svojem potpisu, sluţilo i kao znak vlasništva. Njegov se nadgrobni spomenik - veliĉanstveno djelo kasne gotike - nalazi u beĉkoj katedrali Sv. Stjepana.

Iz svjetske povijesti Staleţi u kasnomu Srednjem vijeku - Sudstvo i dinastiĉka neprijateljstva - Habsburgovci i Švicarska - Nastanak Burgundije - Turci ugroţavaju Europu - Rani humanizam - Gotika i kasnosrednjovjekovna gradska kultura.

1440.-1493. Fridrik III. 1440.-1444. Vladislav Poljski ugarski kralj - bitka kod Varne

1452. carska krunidba Fridrika u Rimu 1453. potvrda Privilegiuma maiusa - pad Konstantinopola 1453.-1457. Ladislav Posmrtni ĉeški kralj - nestanak albertinske linije 1456. pobjeda nad Turcima kod Beograda 1458.-1463. sukob izmeĊu braće Fridrika III. i Albrechta VI. 1468.-1470. Baumkircherova fajda 1477. smrt Karla Smjelog Burgundskog - ţenidba Maksimilijana za Mariju Burgundsku 1485.-1490. Matijaš Korvin u Beĉu 1490. Tirol i Prednja Austrija ponovno pripadaju Austriji 1491. mir u Poţunu Preporuĉena literatura

Otto Brunner, Beiträge zur Geschichte des Fehdewesens im spätmittelalterichen Österreich (Prilozi povijesti dinastiĉkih sukoba u kasnomu Srednjem vijeku u Austriji), Jahrbuch für Landeskunde von Niederösterreich, 22 (1929). Peter Csendes, Wien in den Fehden derJahre 1461-1463 (Beĉ u dinastiĉkim neprijateljstvima 1461.-1463.), Militärhistorische Schriftenreihe 28, Wien, 1974. Alfons Dopsch, Die Weststaatspolitik der Habsburger im Werden ihres Großreiches (1477-1526) (Zapadnodrţavna politika Habsburgovaca u postanku njihova velikog Carstva 1477.-1526.), u: Gesamtdeutsche Vergangenheit, Wien, 1938. Fridolin Dörrer (Izdavaĉ), Die Bauernkriege und Michael Gaismair (Seljaĉki ratovi i Michael Gaismair), Veröffentlichungen des Tiroler Landesarchivs 2, Innsbruck, 1982. Peter Feldbauer, Soziale Konflikte in Österreich im 14. und 15. Jahrhundert (Socijalni konflikti u Austriji u 14. i I5. st.), u: Revolutionäre Bewegungen in Osterreich, Schriften des Instituts für sterreichkunde 38, Wien, 1981. Friedrich III., Kaiserresidenz Wiener Neustadt. St. Peteran der Sperr (Fridrik III., Carska rezidencija Beĉko Novo Mjesto. St. Peter an der Sperr), Ausstellungskatalog, Wiener Neustadt, 1966. Alphons Lhotsky, Kaiser Friedrich III., Sein Leben und seine Persönlichkeit; A. E. I. O. V. Die Devise Kaiser Friedrichs III. und sein Notizbuch (Car Fridrik III., Njegov ţivot i njegova osobnost; A. E. I. 0. V. Geslo cara Fridrika III. i njegov podsjetnik), u: Lhotsky, Aufsätze und Vorträge, sv. 2., Wien, 1971, str. 119-222. Karl Nehring, Matthias Corvinus, Kaiser Friedrich III. und das Reich (Matijaš Korvin, car Fridrik III. i Carstvo), München, 1975. Wilhelm Neumann, Die Türkeneinfälle nach Kärnten (Turski upadi prema Koruškoj), Südostforschungen, I4 (1955). Bernd Rill, Friedrich III. Habsburgs europäischer Durchbruch (Fridrik III. Habsburški europski proboj), Graz - Wien - Köln, 1987. Ignaz Rothenberg, Andreas Baumkircher und seine Fehde mit Kaiser Friedrich III. (Andreas Baumkircher i njegov sukob s carem Fridrikom III.), Zeitschrift des Historischen Vereines für Steiermark, 6 (1909).

XII. OD SREDNJEG DO NOVOG VIJEKA

1. Politika Maksimilijana I. prema Istoku i Zapadu Maksimilijanov otac je sinu ostavio takvu dinastiĉku vlast koja je bila neusporedivo veća i proširenija nego ona njegovih prethodnika; s njom se jedino moglo usporediti podruĉje vlasti Albrechta II. u dunavskome prostoru. Za sjedište svoje rezidencije davao je prednost Innsbrucku. Bogata nalazišta srebra u Tirolu, gdje je uţivao veliku omiljenost, davala su mu potrebna sredstva za aktivnu politiku. U svojoj borbi za prevlast u Italiji Tirol je ĉinio vrata prodora prema jugu; tu se mogao posvetiti svojoj strasti bavljenja lovom. Maksimilijan nije mogao potpuno iskoristiti mogućnost, osigurati si nakon smrti Matijaša Korvina ugarsku vlast, budući da je opet na zapadu rješavao probleme s Francuskom. Sukobi s njezinim kraljevima Karlom VIII. i Lujem XII. s ponekim su prekidima trajali sve do godine 1516., te su tvorili glavni problem habsburške vanjske politike. Jedva da se sukob oko burgundskog nasljedstva malo slegao, okrenuo je francuski kralj svoju aktivnu politiku prema Italiji, što je rezultiralo ujedinjenjem Maksimilijana, Španjolske, Milana i pape (»Sveta Liga«) protiv njega. Ovaj se politiĉki savez uĉvrstio i politiĉkim ţenidbama godine 1494. sklopljen je brak izmeĊu Maksimilijana i Biance Marije Sforza Milanske, kojim je Maksimilijan dobio veliki miraz, a godine 1496. njegov se sin Filip, koji je upravljao burgundskim zemljama, oţenio španjolskom princezom Ivanom. Njezin je brat Ivan, vjerojatan nasljednik španjolskog Carstva, pred oltar odveo Filipovu sestru Margaretu. Savez ovih drţava nije bio duga vijeka, ali je ipak uspio prisiliti Francusku da odustane od svojih juţnotalijanskih osvajaĉkih planova i da prekine sa svojim napredovanjem na poluotoku. Sada je Francuska teţila osvojiti Milano. Budući da je španjolski interes bio usmjeren prema Napulju i Siciliji, te da Francuska više nije ometana u provedbi svoje politike prema sjevernoj Italiji, Maksimilijan je uskoro u ovoj borbi za prevlast u Italiji ostao sam; takoĊer nije naišao ni na potporu njemaĉkih kneţeva. Zbog toga je morao Luju XII. godine 1504. dati vojvodstvo Milano u leno, te priznati zahtjeve Španjolske na Napulj i Siciliju. Sprijeĉivši Maksimilijanov pohod u Rim gdje bi bio okrunjen za cara, Venecija je pokazala svoju moć i protivniĉki stav; onemogućila mu je ulazak u Italiju. No nije mogla sprijeĉiti da gurkski biskup Matthäus Lang u katedrali u Tridentu proglasi Maksimilijana »izabranim rimskim carem« (1508.). Od tada su se rimsko-njemaĉki kraljevi neposredno nakon svojih izbora nazivali rimskim carevima. Maksimilijan, smatravši postupak Venecije kao uvredu svoje osobnosti i svojeg dostojanstva, poduzeo je napad na Republiku, iz kojeg je proizašao dugogodišnji Furlanski rat (1508.-1516.). Ovaj je rat obje strane stajao mnogo ţrtava, uvukao druge drţave (npr. Španjolska, Francuska), a caru donio samo malu izmjenu granice. Mirom u Bruxellesu (1516.) prepušteno mu je podruĉje od Cortine d'Ampezzo i »Velškog konfina« (Ala, Riva, Torbole, Rovereto i neka druga mjesta). Time je utvrĊena granica izmeĊu Austrije i Italije, koja se odrţala do godine 1918. Novosteĉeno je podruĉje pripojeno Tirolu. Sa Švicarcima je godine 1498./99. došlo do neuspješnog ratnog sukoba. Mirom u Baselu ostvarili su svoju stvarnu samostalnost. (Pravna je pripadnost Carstvu trajala do godine 1648.)

Pozitivno su djelovali i ugovoreni sporazumi s posljednjim goriĉkim grofom. Nakon nestanka posljednjeg potomka goriĉke obitelji, a unatoĉ ţivoj diplomatskoj djelatnosti Republike Venecije, Austriji su pripale »prednja goriĉka grofovija« (vordere Grafschaft Görz) u Pustertalu i »straţnja grofovija« (hintere Grafschaft Görz und Gradiska), (1500.). Ovom se uspjehu uskoro pridruţio i drugi. Zbog pruţene vojne pomoći ţeninom bratu Albrechtu od Bavarske-München dobio je u jednom sukobu oko baštine Kufstein, Kitzbühel i Rattenberg, koji su prikljuĉeni Tirolu. U tom je sukobu teško topništvo došlo posebno do izraţaja. Za njegovu je opremu Maksimilijan uloţio mnogo brige i novca. (Ljevaonica se topova nalazila u Mühlau kod Innsbrucka.) Plaćeniĉke su mu jedinice sluţile kao pješadija, njegovi »Landsknechte«. U posljednjim godinama Maksimilijanove vladavine istoĉna je politika imala sve veću vaţnost. lako su uzajamna nasljedna prava s Jagelovićima, koja se tiĉu Ĉeške i Ugarske, odreĊena već godine 1491. u Poţunu, Maksimilijan je ipak ţelio da se ti sporazumi uĉvrste. To je postigao Beĉkim dvostrukim vjenĉanjem (1515.), kojem su prethodili dugotrajni diplomatski pregovori na jednom raskošnom kneţevskom saboru. Maksimilijanova unuĉad, Marija i Ferdinand, vjenĉali su se s Ludovikom i Anom, djecom ugarskog i ĉeškog kralja Vladislava II. Nakon Ludovikove smrti godine 1526. obje su zemlje pripale Habsburgovcima. Ova je Maksimilijanova politika, politiĉkim ţenidbama olakšala politiĉku suradnju, ostvarila i neoĉekivane uspjehe. Naprasitom smrću španjolskoga prestolonasljednika Ivana, njegova sestra Ivana i njezin suprug Filip, Maksimilijanov sin, postali su nasljednici goleme španjolske svjetske sile (godine 1492. otkrivanje Amerike!). Nasljedno je pravo nakon Filipove smrti (1506.) prešlo na njegove sinove Karla i Ferdinanda. Budući da su oni bili i nasljednici Austrije i Nizozemske, a da je Ferdinand imao mogućnost postati ugarskim i ĉeškim kraljem, polako se habsburška dinastiĉka vlast, šireći se prema zapadu i istoku, razvila u svjetsku silu. Vjerojatno tada nastala reĉenica: »Bella gerant alii, tu, felix Austria, nube!« - »Ratove neka vode drugi, a ti, sretna Austrijo, vjenĉavaj!« nalazi u narodnom naĉinu razmišljanja uzrok ovom sve većem širenju Austrije, ali zaboravlja da je prije nego što su ti brakovi postali realno znaĉajni prethodila izvrsna i dalekovidna diplomacija. Maksimilijan se sluţio i djelotvornom politiĉkom propagandom, u ĉiju je svrhu pozvao mnogobrojne umjetnike i uĉenjake svojega dvora. Razumljivo je da je on konaĉno za krajnji cilj svoje politike imao na umu nasljedstvo i cjelokupnu vlast njegovog unuka Karla. Ovaj je od godine 1515. upravljao Nizozemskom i od 1516. Španjolskom s njezinim ovisnim zemljama i kolonijama. Maksimilijan se revnosno trudio oko Karlovog izbora za rimskog kralja, ali se još za vrijeme careva ţivota ĉinilo neizvjesnim, jesu li izborni kneţevi, zastrašeni snaţnom moći Habsburgovaca i vjerojatno ne baš tako sretni zbog novoga sjaja Carstva pod Maksimilijanom, imali u planu ispuniti ţelju vladara. 2. Maksimilijanove reforme - nova ĉinovniĉka drţava u Austriji Već je u prvim godinama svoje vladavine Maksimilijan poduzeo prve korake za carsku reformu, koju su unatoĉ njezinoj nuţnosti neprestano ometali zemaljski kneţevi. Na Wormskom drţavnom saboru (Reichstag), (1495.) objavljen je »vjeĉni zemaljski mir«, koji je trebao zaustaviti dinastiĉka neprijateljstva i zajamĉiti mir i sigurnost. Kao najviša sudska vlast uspostavljen je Drţavni komorni sud (Reichskammergericht), koji je kao vaţna institucija

postojao do godine 1806. No kneţevi su ipak nastojali da njihove zemlje ne potpadaju pod njegovu jurisdikciju; najlošije je funkcionirao jedinstveni porezni sustav, »zajedniĉki pfenig« (»gemeiner Pfennig«), koji je i dalje podupirao kralj, stalno ţedan novca. Odluka o osnivanju drţavne vlade (Reichsregiment), jednog oblika vladavine, donesena je godine 1500. Tomu se suprotstavio Maksimilijan, jer bi ga se na taj naĉin uĉinilo politiĉkim zatvorenikom staleţa. Tada zapoĉeta podjela na okruţja provedena je tek pod Karlom V. Maksimilijanovi su reformni planovi, nastojeći istaknuti jedinstvenost Carstva u odnosu na teţnje kneţeva za samostalnošću svojih drţava, ostali sve u svemu neispunjeni. Ono što tu nije ostvario, uspjelo mu je u austrijskim zemljama s upravnom reformom. Pritom mu je kao uzor dobre uprave sluţio primjer Burgundije i Tirola. Maksimilijan je obuhvatio donjoaustrijske i unutrašnjoaustrijske zemlje pod jednu višu upravnu jedinicu, isto tako Tirol i Prednju Austriju. Godine 1490. je za Tirol, godine 1493. za donja i unutrašnjoaustrijska podruĉja, u Innsbrucku i Linzu (poslije u Beĉu) uspostavljena centralna upravna vlast, koja se nazivala regimentom vladom. Za zemaljsko-kneţevske financije osnovana je Raĉunska komora (Raitkammer). Plan uspostave vlastitih komornih sudova (Kammergericht) morao se napustiti zbog otpora koji su pruţili staleţi. Prednja je Austrija potpala pod nadleštvo Innsbrucka. Ovaj moderni oblik organizacije bio je ĉista ĉinovniĉka vlast, u kojoj su politiĉki, financijski i sudski poslovi već bili odvojeni. TakoĊer se nastojalo zajedniĉkim centralnim sluţbama na kraljevskom dvoru upravljati nasljednim zemljama i Carstvom. Tako je godine 1498. osnovano Dvorsko vijeće (Hofrat) kao najviša upravna i sudska sluţba, Dvorska komora (Hofkammer) kao financijska sluţba, a Dvorska kancelarija (Hofkanzlei) iznova je ureĊena. TakoĊer se i arhivu poklonila paţnja. Upravne institucije kasnoga Srednjeg vijeka nisu mogle pratiti sve veće zahtjeve koje je sa sobom donosilo proširenje dinastiĉke vlasti. Nove su upravne institucije doţivjele razliĉite promjene glede svojega oblika organizacije. No, ipak su ĉinile osnove na kojima su Maksimilijanovi nasljednici dalje izgraĊivali ovaj sustav i iz kojih su se razvile kasnije dvorske sluţbe (preteĉe ministarstava!). Budući da su se zemaljski knez i staleţi zanimali za upravne probleme, koji su se doticali svih nasljednih zemalja, došlo je do zajedniĉke zemaljske skupštine zastupnika svih austrijskih pokrajina, npr. godine 1518. u Innsbrucku, kojemu je Maksimilijan, kao glavnome gradu njemu omiljenog Tirola, davao prednost. Vaţne su bile odredbe o zajedniĉkomu djelovanju zemalja prilikom pozivanja u vojsku u sluĉaju rata.

3. Maksimilijanova osobnost Maksimilijan I. jest onaj vladar ĉija proturjeĉna pojava obiljeţava ono prijelazno razdoblje izmeĊu dviju epoha u kojem se sudaraju srednjovjekovni naĉin razmišljanja i ideja nove slike svijeta. Bio je »posljednji vitez« i »vitez zlatnog runa«, pripadnik one elite burgundskoga plemstva, koja predano njeguje već zastarjele oblike viteškog naĉina ţivota. Utemeljio je stalnu plaćeniĉku vojsku, koja je dugo bila nosilac novog naĉina ratovanja. Još ispunjen univerzalnim idejama srednjovjekovnog Carstva povezao ih je s austrijskom idejom o drţavi, ostavivši svojim nasljednicima temelje jednoga novoga politiĉkog usmjerenja. Ideja kriţarskih pohoda u Srednjem se vijeku moţe prepoznati u planu okupljanja svih kršćanskih sila u zajedniĉkoj borbi protiv Turaka, gdje, osim toga, prepoznajemo i europski interes pobjede nad ovim neprijateljem. Nalazeći se stalno u krajnjoj novĉanoj oskudici, volio je raskošne

sveĉanosti koje su trebale pokazati snagu njegove obitelji. Umjetnost i znanost u njemu su nailazile na veliku potporu. Njegova je mudra politika bila vaţna i uspješna za Austriju. U narodu je uţivao veliku omiljenost. Leopold Ranke govori o njemu: »Ovom su caru pripale sve dobre odlike: zdravlje ..., dobar stas, snaga i spretnost tijela, pamćenje, sve što je ikada ĉuo ţivo mu je ostalo u sjećanju, ispravno bistro shvaćanje, sposobnost rješavanja bezizlaznih problema, uopće osobnost koja izaziva divljenje i odanost.«

4. Sporazumi u Wormsu I Bruxellesu

Maksimilijan je pri kraju svoje vladavine ulagao sve napore oko izbora svojega unuka Karla (od godine 1516. namjesnik u Španjolskoj i Nizozemskoj) za rimskoga kralja. Careva smrt (12. sijeĉnja 1519.) privremeno je sprijeĉila ostvarenje ovih teţnji. Ĉinilo se nesigurnim hoće li Habsburgovci, ĉija je snaţna moć strašila izborne kneţeve, moći zadrţati carsku krunu. Karlo V. je prilikom carskog izbora izvojevao pobjedu nad francuskim kraljem Franjom I. uz novĉanu pomoć obitelji Fugger, uz trupe švapskog saveza i uz narod, negativnog raspoloţenja prema Francuzima. TakoĊer mu je išlo u prilog što se, nakon triju uzastopnih Habsburgovaca, zahtjev njegove obitelji smatrao već legitimnim. Nakon izbora u Frankfurtu bila je nuţna još jedna uredba, koja se odnosila na vladavinu u nasljednim zemljama. Karlo V. naslijedio je svjetsko Carstvo (»Carstvo u kojem Sunce nikad ne zalazi!«), kojemu je još pripadalo pravo na Ĉešku i Ugarsku. Sporazumom u Wormsu (1521.) njegovom su bratu Ferdinandu dodijeljene donjoaustrijske i unutrašnjoaustrijske zemlje. U drugom, prije svega tajnom sporazumu u Bruxellesu (1522.), Ferdinandu su takoĊer podreĊeni Tirol i Prednja Austrija, kao i godine 1520. steĉen Württemberg (već je godine 1534. ponovno izgubljen). Od tada postoji austrijsko-njemaĉka i španjolsko-nizozemska linija Habsburgovaca. Budući da je Španjolska na temelju svojih otkrića, snaţnog širenja svoje vlasti bila vodeća sila, rimsko-njemaĉka carska kruna privremeno je trebala ostati u rukama španjolskih Habsburgovaca; ţenidbom Ferdinanda s Jagelovićkom Anom austrijskoj je liniji osigurano pravo nasljedstva na Ĉešku i Ugarsku. Ovo proširenje podruĉja vlasti donosilo je sa sobom i teške obveze, naime, obraniti se od stalnih napada Turaka na Ugarsku. Nakon što je kralj Ludovik II. 26. kolovoza 1526. u bitci na Mohaĉkom polju izgubio ţivot, nakon što je nasljedni ugovor iz Poţuna stupio na snagu i nakon što je Ferdinand proveo svoja prava, austrijska linija Habsburgovaca preuzela je ovu novu, tešku i vrlo ĉesto okrutnu zadaću, naime, zaštititi Austriju i njoj pripadajuće zemlje od turskog napada, a time oĉuvati Europu od osmanlijskog napredovanja. Budući da su obje linije povezivale prijateljske veze i izraţena obiteljska pripadnost, vladao je ţiv kontakt izmeĊu Beĉa i Madrida. Kulturni utjecaj španjolske velike sile na dunavsku metropolu bio je velik, ali je isto tako bilo znaĉajno i zajedniĉko ostvarivanje obostranih politiĉkih interesa. Ferdinand je zastupao Karla u Njemaĉkoj, a ovaj je pak podupirao Ferdinanda, kada je opasnost s istoka bila vrlo izrazita. Dokazivanje i izgradnja unije austrijsko-ĉeško-ugarskih zemalja stoljećima je bio cilj habsburške politike.

5. Poĉetci Ferdinanda I. u Austriji (1521.-1526.) Nakon Maksimilijanove smrti u Donjoj Austriji došlo je do pobune staleţa, prije svega plemstva i grada Beĉa protiv upravnih sluţbi, zemaljsko-kneţevske vlade (Regiment); predbacivale su joj se podmitljivost i nekorektno ponašanje. VoĊa ovog ustanka, koji je uskoro poprimio radikalna obiljeţja, bio je Beĉanin dr. Martin Siebenbürger. Budući da vlada (Regiment) koju je uspostavio Maksimilijan nije mogla drţati situaciju pod nadzorom, uspostavljena je nova, koju su izabrali oporbeni staleţi. TakoĊer se i u ostalim austrijskim nasljednim zemljama pojavio nemir unutar staleţa, ali su ovi ipak bili oprezniji; u Tirolu je došlo do vrenja unutar seljaštva. Nakon što se nadvojvoda Ferdinand u lipnju godine 1522. vratio iz Bruxellesa, obraĉunao se s pobunjenicima. Okruţen španjolskim savjetnicima i odrastajući u okruţenju španjolskog apsolutizma, u otporu staleţa vidio je samo otvorenu pobunu, bez obzira na to da li se moţda temeljila na opravdanim zahtjevima. Strogi, krvavi sud u Beĉkom Novom Mjestu ponovno je uspostavio red te pokorio staleţe. Grad Beĉ izgubio je mnoge slobode, veliki dio svoje samouprave, a morao se takoĊer odreći svoje sudske vlasti i novĉarstva. Poletna staleška snaga suprotstavila se snaţnoj zemaljsko-kneţevskoj sili te je svladana. Staleški su nemiri bili samo predigra mnogo opasnijim seljaĉkim ratovima, koji su izbili u Salzburgu, Tirolu, Gornjoj i Donjoj Austriji i u štajerskoj dolini rijeke Enns, te koji su u najvećoj mjeri ugroţavali drţavni poredak. Bili su dio velikoga njemaĉkoga seljaĉkog rata, a izbili su isto radi nezadovoljstva seljaštva zbog njihova socijalnog poloţaja (kmetstvo!), njihovog lošeg gospodarskog poloţaja, i zato što nisu imali politiĉka prava. U ţestoko razbuktanim ustancima se pokazalo, da je religiozni pokret, zapoĉet Lutherovim istupom (1517.), uskoro zahvatio i Austriju, unatoĉ tomu što je Ferdinand I. godine 1523. zabranom tiskanja reformacijskih knjiga pokušao djelovati protiv pokreta, koji je krenuo iz Wittenberga. Socijalni i vjerski pokreti i u austrijskim nasljednim zemljama i u ĉitavom Carstvu bili su usko meĊusobno povezani. Pokret je godine 1525. krenuo najprije iz Tirola, gdje je poloţaj seljaka bio razmjerno bolji nego drugdje. Unatoĉ tomu, tu se na najradikalniji naĉin pokušao postići bolji socijalni i politiĉki poloţaj. Michael Geißmayr, sin rudarske obitelji iz Sterzinga, preuzeo je vodstvo nad seljacima. U svojem »tirolskom zemaljskom redu« pokušao je stvoriti drţavu s posve seljaĉkom narodnom strukturom na kršćansko.demokratskoj osnovi. Ova je planirana seljaĉka republika bila utopija, ali su pojedini zahtjevi, kao oni o stavljanju rudnika pod drţavnu vlast, o drţavnome trgovaĉkom monopolu i samostalnom gospodarstvu, djelovali posebno moderno. Geißmayr je jedini od voĊa takoĊer uvidio i vanjskopolitiĉke aspekte sukoba; bio je u vezi sa Švicarcima i Venecijom, umiješao se u salzburške sukobe, ali ga je na kraju u bijegu prema Veneciji ubio unajmljeni ubojica. Osim Geißmayerovih pristaša u Tirolu se pojavila umjerena struja, koja je svoj program iznijela u 64 Meranske toĉke. Prije svega zahtijevala je jedinstveno seljaĉko pravo. Zastupnici seljaka na zemaljskim saborima pokušavali su ostvariti Meranski program, ali je poraz seljaka u susjednim zemljama negativno utjecao na pregovore. Doduše, novi je zemaljski red od godine 1526. ispunilo nekoliko zahtjeva seljaka, ali je opet nakon nekoliko godina promijenjen ponovno na štetu ovoga staleţa; neke su promjene i dalje ostale na snazi. Zanimljivo je da su Meranske toĉke s neznatnim promjenama ugraĊene u zemaljski ustav Graubündena (kanton u Švicarskoj).

U Salzburgu su (1525./26.) izbila dva ustanka. U »24 toĉke općinskog podruĉja Salzburg« salzburški su seljaci, potpomognuti rudarima, iznijeli svoje zahtjeve. Ustanici su osvojili Salzburg, te tjednima drţali nadbiskupa Matthäusa Langa opkoljenim na Hohensalzburgu, kamo se povukao, sve dok ga iz ovoga neugodnog poloţaja nisu oslobodile trupe švapskog saveza. TakoĊer su kod Schladminga (Štajerska) salzburški ustanici izvojevali pobjedu nad trupama štajerskoga zemaljskog kapetana Siegmunda von Dietrichsteina. UvoĊenje radikalnih elemenata u ustanak dovelo je do potpuna poraza. Ponovno su poništene odredbe prvoga sporazuma, a grad je Schladming, koji je sa svojim rudarima bio središte revolucionarnog pokreta, uništen; gradsko mu je pravo vraćeno tek 400 godina poslije. U ostalim austrijskim nasljednim zemljama, ako ne uzmemo u obzir neznatne nemire u gornjoaustrijskom Attergauu i u nekim podruĉjima Donje Austrije, bilo je potpuno mirno. Seljaĉki je pokret takoĊer u austrijskim zemljama, bez obzira na djelomiĉan uspjeh u Tirolu, doţivio potpuni neuspjeh, no tu barem nije došlo do ekstremnog pogoršanja poloţaja seljaka kao u ustaniĉkim podruĉjima u Njemaĉkoj. Još nisu bili završeni posljednji sukobi s ustanicima, kada je došla vijest o porazu i smrti ugarskoga kralja Ludovika II. u bitci na Mohaĉkom polju protiv Turaka (1526.); Ferdinand I. našao se pred novom politiĉkom situacijom.

Iz svjetske povijesti Izumi i otkrića - Osnivanje ujedinjene španjolske drţave - Poĉetak borbe za prevlast u Italiji - Promjena slike svijeta: humanizam i renesansa - Gradovi i gradanstvo Novĉarstvo i kapitalizam (Fuggeri!) Preporuĉena literature

Rudolf Buchner, Maximilian I., Kaiser an der Zeitenwende (Maksimilijan I., Car na prelasku stoljeća), Göttingen - Berlin - Frankfurt, 1959. Heinrich Fichtenau, Der junge Maximilian (1459-1482) (Mladi Maksimilijan (1459.-1482.), Österreich - Arhiv, Wien, 1958. Albert Holländer, Studien zum Salzburger Bauernkrieg (Studije o salzburškom seljaĉkom ratu), Mitteilungen der Gesellschaft für Salzburger Landeskunde, 73 (1932/33). Alphons Lhotsky, Quellenkunde zur mittelalterlichen Geschichte Österreich (Izvori o srednjovjekovnoj povijesti Austrije), MIOG, Erg., sv. 19., 1963. Josef Macek, Michael Gaismair, Wien, 1988. Maximilian I. 1459-1519, Katalog der Ausstellung in der österreichischen Nationalbibliothek, Wien, 1959. Theodor Mayer, Die Verwaltungsorganisation Kaiser Maximilian I. (Upravna organizacija cara Maksimilijana I.), u: Veröffentlichungen der Kommision für neuere Geschichte Österreichs, sv. 4., Innsbruck, 1920. Hans Pirchegger, Die innerösterreichischen Bauernkriege (Unutrašnjoaustrijski seljaĉki ratovi), u: Ausgewählte Aufsätze, Graz, 1950.

Hermann Wiesflecker, Das erste Ungarnunternehmen Maximilians I. und der Preßburger Vertrag (1490/91) (Prvi pohod Maksimilijana I. na Ugarsku i sporazum u Poţunu), Südostforschungen 18, 1959. - Maximilian I. und die habsburgischspanischen Heiratsvertrage von 1495/96 (Maksimilijan i habsburško-španjolski ţenidbeni ugovori 1495./96.), MIOG 67 (1959.). -Kaiser Maximilian I. (Car Maksimilijan I.), u: Gestalter der Geschichte Österreichs (Izdavaĉ Hugo Hantsch), Innsbruck - Wien - München, 1962. Idem, Kaiser Maximilijan I. (Car Maksimilijan I.), sv. 4., Wien, 1970.-1981.

XIII. PROCES NASELJAVANJA U KASNOMU SREDNJ EM VIJEKU

U visokomu Srednjem vijeku u Austriji nastala su mnogobrojna nova naselja, ali potkraj 13. st. u razliĉitim podruĉjima napuštene su manje općine ĉak i poljane; urbari vlastelinstava navode brojne »pustoši« (napuštena mjesta), prazna i ruševna gospodarstva, još ĉešće podivljala polja. Naselja su napuštena, poljane prelaze u posjed susjeda ili ih vlastelinstva upotrebljavaju za ispašu. Naselja u višim podruĉjima pretvaraju se u alpske pašnjake. Na »pustopoljine«, kako su se nazivala opustjela podruĉja, ĉešće nailazimo na istoku Donje Austrije i istoĉne Štajerske, ali isto tako u velikoj mjeri u Hausrucku u Gornjoj Austriji. Do danas nije još objašnjeno zašto su tada ljudi napustili kuću, imanje i zemlju, ali budući da se »pustopoljine« ĉesto nalaze upravo u gradskoj blizini, bijeg sa zemlje u mnogim je sluĉajevima bio glavni motiv. Razvitak je gradskog naselja znaĉajniji u kasnijem Srednjem vijeku. U drugoj polovici 13. st. kao utemeljitelji gradova istakli su se Přemysl Otokar i prvi Habsburgovci, a ponekad su takoĊer sudjelovali i u izgradnji već postojećih naselja. Treba spomenuti štajerske gradove Bruck na der Mur, Leoben, Knittelfeld, Hartberg; otprilike su u isto vrijeme prvi put gradovima nazvani Gmünd, Wolfsberg, St. Andrä i St. Leonhard u Koruškoj. U Vorarlbergu je Bludenz potkraj 13. st. dobio gradsko pravo, a staro je rimsko naselje Bregenz tek u 14. i 15. st. ponovno zadobio rang i znaĉenje grada. Na istoku današnje Austrije Eisenstadt je godine 1373. dobio svoje gradsko pravo. Stara tirolska naselja Meran, Sterzing, Lienz, Kitzbühel doţivjeli su svoj procvat tek kao gradovi. Općenito uzevši, tu je rijeĉ o malim gradovima. Poneka od izgraĊenih trgovišta i gradova pokazuju impresivan graĊevinski nacrt, kao Rattenberg u Tirolu (temelji grada iz godine 1396.), koji je svoju staru gradsku sliku s bitnim karakteristikama mogao oĉuvati sve do sadašnjih dana. Glavno su obiljeţje graditeljstva 14. stoljeća veliki, pravokutni glavni trgovi. Malo je podataka saĉuvano o srednjovjekovnim oblicima gradnje kuća u Austriji. Slike gradova (kao slike u samostanu kod Škota (Schotten) iz godine 1470.) pokazuju visoke kuće sa zabatima, ĉesto s gornjim katovima koji strše i najvećom prostornom iskorištenošću. I ulice su, prema tome, bile najĉešće uske i mraĉne, sanitarni uvjeti nepovoljni. Intenzivno izgraĊivanje i krovovi kuća od šindre pogodovali su širenju velikih poţara, koji su ĉesto iza sebe ostavljali pustoš, kao npr. u Beĉu godine 1276., 1326. i 1525. Slika kretanja stanovništva u gradskim je naseljima povoljnija nego ona na selu. Broj je stanovnika unatoĉ doseljenju sa sela bio priliĉno stabilan, a potkraj Srednjeg vijeka uz mala je povišenja dostigao onaj broj prije poĉetka procesa industrijalizacije u 19. stoljeću. Od cjelokupnoga stanovništva u Austriji u kasnijemu Srednjem vijeku samo je 10-15% bilo gradsko. Unatoĉ tomu njihov je privredni, ĉesto takoĊer i politiĉki poloţaj bio mnogo jaĉi, nego što su brojke to dale naslutiti. Ratnim razaranjima, poţarima i poplavama, velikim pošastima broj stanovnika onog razdoblja ĉesto je bio desetkovan. »Crna smrt« godine 1348. /49. odnijela je goleme ţrtve. U

ovoj epidemiji kuge, prema paţljivim procjenama, ţivot je izgubilo oko 25-35% europskoga stanovništva. I u Austriji je ova pošast snaţno harala; neprestano je dolazilo do novih ţarišta bolesti. Teške godine te pošasti su bile 1381., 1399., 1410. /11., 1436. i I521. Opseg ovih katastrofa objašnjava se nepoznavanjem uzroka ove strašne bolesti i nedovoljnim protuinfektivnim mjerama; takoĊer su i nepovoljni sanitarni uvjeti napose pridonijeli širenju ove pošasti. Povorke flagelanata i progoni Ţidova kao popratne pojave ove nevolje ostavljale su jeziv dojam na stanovništvo, koje nije znalo kako si pomoći, te je pribjeglo ekstazi. Veliki potresi poĉetkom katastrofalne godine 1348. s urušavanjem brda u Dobratschu i Görlitzenu i sa urušavanjem crkava u Villachu, takoĊer su odnijeli mnogo ţrtava i vrlo pridonijeli općoj panici. Nakon velikih ljudskih gubitaka sredinom 14. st. odluĉni su kneţevi pokušali, npr. Rudolf IV., poreznim olakšicama potaknuti graditeljstvo u gradovima. U uskoj povezanosti s pošastima, dinastiĉkim neprijateljstvima, ratovima, slabim ţetvama, provalama jata skakavaca bila je i pojava gladi. Transport većih koliĉina ţiveţnih namirnica bio je teţak i dugo je trajao, a proces izjednaĉenja izmeĊu podruĉja gdje je postojao višak hrane i onih gdje to nije bio sluĉaj, nije mogao teći normalno bez smetnji. Teška oskudica hrane je vladala godine 1277. u Koruškoj i Štajerskoj, a sredinom 15. st. u Donjoj Austriji. Sa stajališta povijesti naseljavanja kasni Srednji vijek se ocjenjuje općenito uzevši više negativno nego pozitivno. Uzroke tomu ne nailazimo u okolnostima više vlasti, nego u temeljnim promjenama privrede, a time i privredne politike. U ranijemu Srednjem vijeku moć i bogatstvo vladajućeg staleţa i dalje su se temeljili na zemljišnim posjedima i prihodima s vlastelinstava; zbog toga je vlastelinu bilo u interesu potpomagati naselja kako bi imao radnu snagu. U kasnijemu Srednjem vijeku pronašli su se drugi i obilniji izvori prihoda. Prelazak iz naturalne u novĉanu privredu bio je glavni uzrok nazadovanja razvitka naselja. Preporuĉena lit erat ura

Wilhelm Abel, Die Wüstungen des ausgehenden Mittelalters (Pustopoljine na prelasku Srednjeg u Novi vijek), 3. izdanje, Stuttgart, 1976. Helmuth Feigl - Andreas Kusternig, Mittelalterliche Wüstungen in Niederösterreich (Srednjovjekovne pustopoljine u Donjoj Austriji), (Vorträge und Diskussionen), Wien, 1983. Ernst Kelter, Das deutsche Wirtschaftsleben im 14. und 15. Jh. im Schatten der Pestepidemien (Njemaĉki gospodarski ţivot u 14. i 15. st. u sjeni epidemija kuge), Jahrbücher für Nationalökonomie und Statistik, 165 (1953). Adalbert Klaar, Der mittelalterliche Städtebau (Srednjovjekovna gradnja gradova), u: Die bildende Kunst in Osterreich, sv. 1., Wien, 1937. Herbert Klein, Das Große Sterben von 1348/49 und seine Auswirkungen auf die Besiedlung der Ostalpenländer. (Veliko umiranje godine 1348. /49. i njegove posljedice na naseljavanje istoĉnih alpskih zemalja), u: Mitteilungen der Gesellschaft für Salzburger Landeskunde 100 (1960) odnosno H. Klein, Gesammelte Aufsätz (Sabrani ĉlanci), Salzburg, 1965. Wilhelm Rausch (Izdavaĉ), Die Stadt am Ausgang des Mittelalters (Grad na zalasku Srednjeg vijeka), Linz 1974, posebno stranice 95-360. Ferdinand Tremel, Zur Erforschung der Wüstungen im ausgehenden Mittelalter (O istraţivanju pustopoljina u kasnom Srednjem vijeku), Zeitschrift des historischen Vereins für Steiermark, 37 (1946).

XIV. GOSPODARSKI ŢIVOT U KASNOMU SREDNJEM VIJEKU

1. Poljoprivreda i pravni poloţaj seljaka Iz vlastelinskih urbara (preteĉe zemljišnih knjiga) i iz pravica (Weistümer = zapisi obiĉajnoga prava seoskih općina) moţe se saznati da se poljoprivredni oblici obrade, usporeĊujući s visokim Srednjim vijekom, nisu iz temelja promijenili. Od ţitarica najviše se proširila pšenica, primjećuje se i pravilno šumsko gospodarenje, a u poljoprivrednoj su industriji vaţnu ulogu imali mlinovi i pivovare; u 15. st. već postoje tvornice papira i stakla. Od pića pivo je sve više konkuriralo domaćem vinu. Poljoprivredna je industrija potrebnu radnu snagu nalazila u»bezemljašima« i posjednicima okućnica. Već su u ovom razdoblju unutar seljaĉkoga stanovništva postojale znatne socijalne razlike, uzrokovane velikom raznolikošću pravnih odnosa izmeĊu seljaka i vlastelina. Zemljišni se posjed na razliĉite naĉine dijelio seljacima. Najprošireniji je bio Freistift (slobodni zakup), t. j. neslobodni je seljak mogao na neko vrijeme - u pravilu godinu dana - obraĊivati dodijeljeno mu zemljište, koje je potom gubio, a opet bi ga stjecao samo s povećanim obvezama (tlaka i podavanja). Razumljivo je da seljak nije mogao biti zadovoljan ovakvim naĉinom razdiobe zemljišta. No vlastelinstva su u 14. st. sve više provodila takav oblik. U Gornjoj i Donjoj Austriji, Štajerskoj, u većem dijelu Koruške, u istoĉnom Tirolu i u pograniĉnim podruĉjima Salzburga Freistift je bio uobiĉajen. Seljak je bio u boljem poloţaju ako mu je zemljište dodijeljeno doţivotno. On - a ponekad i njegov sin - mogli su doţivotno obraĊivati dodijeljeno dobro. Takav je oblik zakupa zemljišta bio priliĉno ĉesta pojava u bavarsko-austrijskome pograniĉnom podruĉju, posebno u Salzburgu. Najpovoljniji je poloţaj seljaka bio kod nasljednoga i kupovnoga prava; budući da je nasljednik imao osigurano imanje, ĉesto je seljak bio ovlašten njime slobodno raspolagati, prodavati ga ili darovati; u pravilu ga je on naslijedio. U Tirolu, dijelovima Vorarlberga i Salzburga, u gornjem tijeku rijeke Drave u Koruškoj, u pojedinaĉnim mjestima Štajerske mnogim je seljacima uspjelo od vlastelina otkupiti takvo zemljište. Svi su ovi »ugovorni« zakupi pretpostavljali odnose podaništva; drukĉije je bilo kod »slobodnih« zakupa, u kojima su mogli sudjelovati svi slojevi stanovništva bez povrede njihova pravnog poloţaja. Takvim su »slobodnim« zakupima pripadali prije svega gradsko i rudarsko pravo. Prvi oblik prava ĉesto nalazimo u okolici gradova; njegova se glavna podavanja sastoje od zemljišnog poreza i predstojniĉkoga prava; porezi i tlaka više se ne pojavljuju. Rudarsko je pravo prevladavalo na vinogradskim podruĉjima u Donjoj Austriji, a poslije ga nalazimo i u juţnoj Moravskoj i u Štajerskoj. Bilo je nasljedno; podavanja su se sastojala od novca i vina; ĉesto je uspijevalo jednokratnom novĉanom isplatom riješiti se obveze davanja podavanja.

Naturalna su podavanja u kasnomu Srednjem vijeku sve više zamjenjivana novĉanim plaćanjem. Kada su u 15. st. sniţene cijene poljoprivrednih proizvoda, povišena su podavanja, što je teško pogodilo seljaĉki staleţ; takoĊer su povećane i tlake. Husitski i turski prodori, opasnosti od unutrašnjih dinastiĉkih neprijateljstava prisilili su vladare da sagrade utvrde, što je bilo moguće jedino seljaĉkom ruĉnom tlakom i podvozom. Ovi su povećane obveze utoliko teško podnosili, jer su bile povezane s oduzimanjem dosadašnjih malih obiĉajnih prava (lov, ribolov, sakupljanje drva i bobica). Odnos seljaka prema njihovim vlastelinima bio je uvijek napet, pa je na kraju rezultirao seljaĉkim nemirima u 15. st. i velikim seljaĉkim ratom godine 1525. Zahtijevali su povratak starom pravu i uskraćivali su ona podavanja, o kojima u Svetom pismu nije bilo ni govora, npr. mala desetina (den kleinen Zehent). Pod utjecajem reformatorskih ideja, ĉesto pogrešno tumaĉenih, seljaci su zahtijevali radikalnije reforme. Budući da su njihovi ustanci bili ugušeni, na snazi su i dalje ostala stara podavanja i tlake. Doduše, izborni su se kneţevi trudili da poboljšaju poloţaj seljaka, ali je još uvijek moć vlastelina bila prevelika. Smanjena novĉana vrijednost ĉesto ih je dovodila u teţak financijski poloţaj, tako da oni nisu mogli pristati na smanjenje podavanja.

2. Rudarstvo

Za razliku od poljoprivrede austrijsko je rudarstvo kasnoga Srednjeg vijeka bilo u znaku znatnog razvitka. To vrijedi i za iskopavanje soli i za iskopavanje kovina. SagraĊene su kneţevske solane na Ausseeu, modernizirani su pogoni za preradbu metala i kuhane stoĉne hrane. Prihodi rudarstva i vlastelinstava u gornjem Trauntalu pripadali su habsburškoj »komori« (Kammer); to objašnjava naziv ovog podruĉja - Salzkammergut. Posebna se vaţnost pri iskopavanju soli pridavala smišljenome šumskom gospodarstvu i obradi drva, jer je svaka nestašica drva onemogućavala funkcioniranje rudnika. Radnici u solanama (izuĉeni rudari, struĉnjaci koji pripremaju sol za obradu, radnici koji suše sol, drvosjeĉe i vozari) imali su razvijenu svijest pripadnosti staleţu i nije bilo jednostavno ispuniti njihove zahtjeve. Godine 1392. zbog razliĉitih je nepovoljnih prilika izbio ustanak, koji je krvavo ugušen. Općenito uzevši, kneţevski pogon iskopavanja i preradbe soli dobro se razvijao; razvijanje je bilo znaĉajno. Proces proizvodnje ţeljeza i kovina u Štajerskoj sredinom 13. st. postao je produktivniji primjenom vodene snage u procesu taljenja i kovanja i uporabom boljih peći. Povećala se radna snaga, kao i potreba za ugljenom i ţiveţnim namirnicama. Zbrinjavanje radnika bila je briga poduzetnika. Rude su se u štajerskom Erzbergu iskopavale kod Innerberga (Eisenerz) i Vordernberga; takoĊer odgovarajući tome ureĊen je i izvoz. Iz Innerberga sirovine su išle prema Steyru, a od tamo obiĉno vodenim putem prema Njemaĉkoj, Ugarskoj i Ĉeškoj. Vordernberg se koristio pravcem preko skladišta Leobena prema Italiji, prije svega prema Veneciji. U 15. st. dolazi do daljnjega tehniĉkog unapreĊenja procesa taljenja i prozvodnje ţeljeza. Upotrebljavaju se visoke peći, a »velške« talionice i pokretni ĉekići (Streckhämmer) stavljaju se u pogon. Postavljaju se i veliki kotaĉi, ĉime se olakšava posao, povećava proizvodnja, a i prihodi postaju izdašniji.

Zemaljski se knez umiješao i u rudarstvo i u proizvodnju metala. Odluke Fridrika III. dovele su do kontrole plaća i cijena, kao i do kontrole opskrbe radnika ţiveţnim namirnicama. Manja se vaţnost pridavala iskopavanju ruda u koruškom Hüttenbergu. O iskopavanju ţeljezne rude u Unutrašnjoj Austriji ovisila je ne baš neznaĉajna industrja ţeljeza. Ţeljezo iz Innerberga preraĊivalo se u »ţeljeznim korijenima« (Eisenwurzen) Gornje i Donje Austrije; kovaĉi noţeva iz Steyra smatrani su nadasve vrsnim zanatlijama. Priliĉno je ţiva bila djelatnost iskopavanja olovne rude kod Bleiburga, Windisch-Bleiberga i Bleiberga kod Villacha. Ovim su koruškim rudnicima upravljali razliĉiti mali poduzetnici, sve dok ih potkraj 15. st. nisu potisnuli Fuggeri. Bakar se najĉešće vadio sa srebrom, koje se obiĉno nalazilo na istim mjestima; prihod je bio znatan. Još je veća bila dobit na srebru. Ono je u kasnomu Srednjem vijeku meĊu plemenitim kovinama zauzimalo prvo mjesto. Iskopavanje je zlata u 14. i 15. st. imalo odreĊenu ulogu još u Raurisu i Gasteinu. Štajerski rudnici srebra kod Schladminga i u Zeiringu bili su vrlo vaţni. Njihova su rudarska ureĊenja preuzela i druga alpska rudarska mjesta, a ono u Schladmingu nalazi se ĉak i u venecijanskome rudarskome pravu. Rudnik iz Zeiringa bio je godine 1361. mjesto strašne katastrofe; provalom vodene bujice navodno je 1 400 rudara izgubilo ţivot; tek se nakon 30 godina moglo ponovno zapoĉeti s radom. I u Koruškoj su postojali mnogi rudnici srebra, kao npr. u dolinama rijeka Lavant, Krke i kod Obervellacha. Plemićki i graĊanski suvlasnici rudarskih postrojenja financirali su rudarstvo; rudari su radili na akord, a ţene i djeca bili su zaposleni u teškoj rudarskoj proizvodnji. Najznaĉajniji razvitak doţivjelo je tirolsko rudarstvo. Nakon tridentskih i brixenških biskupa i tirolski su grofovi potpuno iskoristili rudarske regalne prihode, ali su razliĉitim poduzetnicima podijelili prava na iskopavanje ruda. Potkraj 15. st. istisnuli su ih Fuggeri, koji su izgradili jedinstvenu rudarsku organizaciju velikih razmjera. Kod ĉestih socijalnih sukoba izmeĊu poduzetnika i rudara posredovala je kneţeva komora rudarski sud. Potkraj 15. st. godišnja proizvodnja rudnika iz Schwarza - najbogatiji pored Rattenberga, Sterzinga i Klausena - iznosila je 12.000 kg srebra i 22.000 q bakra. Ovaj bogati prihod ĉinio je temelj tirolskog novĉarstva.

3. Privredna struktura kasnosrednjovjekovnoga grada Gradski patriciji - u pravilu imovinsko najjaĉi sloj stanovništva - općenito uzevši, bili su takoĊer nosioci politiĉkih prava, ako se ovi još nisu nalazili u rukama gradskog gospodara. Beĉki su vijećnici uglavnom bili veliki trgovci, vlastelini i obogaćeni zanatlije, te su bili vlasnici ĉesto velikoga broja kuća. Devalvacija, privredne i politiĉke pogrešne špekulacije dovele su do slabljenja statusa gradskih patricija; u Beĉu nikada nije došlo do tako velike akumulacije bogatstva kao kod Fuggera u Augsburgu. Sliĉno kao u Beĉu i u manjim su gradovima glavnu rijeĉ vodile imovinski bogate obitelji.

Brojĉano jaĉi nego gradski patriciji bili su zanatlije, koji su u kasnomu Srednjem vijeku već posvuda bili udruţeni u cehove (Zechen) i bratstva. Cehovi su, osim struĉnih problema, rješavali takoĊer socijalne i religiozne; nadziralo se provoĊenje neradne nedjelje; potpomagalo se bolesnim ĉlanovima, brinulo za pristojne pogrebe, te su se odrţavala redovita zajedniĉka savjetovanja, objedi i mise. Gradski majstori-ispitivaĉi preispitivali su kakvoću, mjeru i teţinu robe. Stalna je borba vladala izmeĊu zanatlija, pripadnika cehova i »zanovijetala«, ĉesto marljivih radnika, kojima je mnogo puta zbog neĉasnog ili nezakonitog roĊenja ili zbog kojega drugog razloga bio zabranjen pristup cehu. Od 15. st. pojavljuju se odredbe o struĉnoj naobrazbi od šegrta do majstora. Sa šegrtima se vrlo ĉesto loše postupalo. I s pomoćnicima, koji su se udruţili u vlastite cehove, neprestano su izbijali sukobi, npr. u Beĉu od godine 1418. do 1439. Pojedinaĉni su obrti imali odreĊena stalna mjesta na koja nas još danas podsjećaju imena ulica, npr. beĉka Bognergasse, Wollzeile, Tuchlauben, Bäckerstraße i dr. Ĉesto su odreĊeni zanati i male manufakture obiljeţavali privredu ĉitavih gradova, tako su u Austriji poslovi vezani uz obradu ţeljeza: kovaĉi, bravari, noţari za Steyr, Leoben, Waidhofen i Ybbs. Naposljetku, znatan je dio gradskog stanovništva ĉinila sluţinĉad; tu je pripadalo kućno osoblje i nadniĉari. Prava i duţnosti tih ljudi bili su ureĊeni u njihovim vlastitim propisima. Najniţi socijalni poloţaj unutar stanovništva imali su oni ljudi koji su pali na teret socijalne skrbi: oni, koji su »pošteno« osiromašili i oni, koji su došli u sukob sa zakonom. Postojali su odobreni prosjaci, koji su nosili vlastitu oznaku; stroge su kazne slijedile ako je došlo do prevare. Jedan jedini sluţbenik (Sterzermeister) nadzirao je sve te ljude na koje se obraćala mala paţnja. I kod najmanje sumnje vrlo se rigorozno postupalo protiv stranaca bez imovine, skitnica i »otpuštenih« slugu.

4. Trgovina Srednjovjekovna trgovina još se uvijek oslanjala na vodene putove. Na Dunavu i Innu u 14. st. nailazimo na plovidbe uzvodno, kao i na trgovinu, koja se provodi konjima uzduţ obale. Za prelazak većih vodenih tokova sluţile su skele. Tek su godine 1439. sva tri beĉka dunavska kraka premoštena, a godine 1463. u Kremsu, te 1497. u Linzu sagraĊen je most preko Dunava. I plovidba po jezerima bila je vrlo ţiva. U kasnomu Srednjem vijeku bolje se nego prije brinulo za kopnene putove; s obzirom na to da je zemaljski knez ubirao cestarinu, imao je i duţnost brinuti se za njih. Glavna dva tereta koja su se prevozila niz Dunav prema Beĉu bila su sol i tkanine; Beĉani su preuzimali daljnji transport prema Ugarskoj. Njezina je dobit bila golema. Glavni teret koji je dolazio s brdovitih podruĉja, a prevozio se Dunavom bilo je prije svega vino; u transportu su, uz Beĉane, sudjelovali i trgovci iz Kremsa, Ybbsa, Klosterneuburga i podruĉja gornje Njemaĉke. Austrijski izvoz prema Ugarskoj uglavnom je obuhvaćao tranzitnu robu, proizvode nizozemske i zapadnonjemaĉke tekstilne industrije, kao i domaće ţeljezne proizvode. Izvoz drva gušen je zabranama austrijskih zemaljskih kneţeva koji su ĉuvali šume, te ih htjeli iskoristiti samo za vlastite potrebe rudarstva, za potrebe gradnje i kao gorivo. Iz Ugarske se uvozila ţiva stoka, meso i koţa. Nemiri sredinom 15. st. nanijeli su štetu austrijskoj trgovini, a

i odrazili su se na pravo skladištenja u Passauu. Beĉka dozvola za skladištenje, nekoć osnova blagostanja grada, nije se mogla više saĉuvati, pa je godine 1515. prestala biti na snazi. Austrijska tranzitna trgovina od Njemaĉke prema Italji velikim se dijelom odnosila na transport soli prema jugu; isti je put prema Italiji imala trgovina lanom i vunom, dok se od tamo uvozila svila i vino, kao i levantski pamuk. Iz Tirola se u oba smjera izvozio bakar; izvoz je srebra bio ograniĉen velikim carinama kako se ne bi ugrozilo kovanje novca zemaljskih kneţeva. Glavno trgovaĉko mjesto u Tirolu bio je Bozen, na dunavskom su podruĉju sliĉnu funkciju imala trţišta u Linzu. Tamo kao i tu, robnu razmjenu sve više potiskuju novĉani i mjeniĉni promet. Prodor novĉane privrede uopće je karakteristiĉan za ovo razdoblje, ali se ovaj proces u Austriji sporije razvijao nego na zapadu i jugu. Za habsburške je zemlje bilo opasno kada bi beĉki pfenig izgubio na vrijednosti. Ugarski zlatni gulden uskoro je zavladao beĉkim trţištem. Od godine 1524.srebrni je taler uskoro postao jedinstvena valuta u habsburškim pokrajinama. Preporuĉena literature

Wilhelm Abel, Agrarkrisen und Agrarkonjuktur. Eine Geschichte der Land- und Ernährungswirtschaft Mittelaeuropas seit dem hohen Mittelalter (Agrarna kriza i konjuktura. Povijest poljoprivrede i prehrane u Srednjoj Europi od razvijenog Srednjeg vijeka), 3. izdanje, Berlin, 1978. Hermann Baltl, Die österreichischen Weistümer (Austrijske pustopoljine), Studien zur Weistumsgeschichte, MIOG 59 (1951) und 61 (1953). Otto Brunner, Die Finanzen der Stadt Wien von den Anfangen bis ins 16. Jh. (Financije grada Beĉa od poĉetaka sve do u 16. st.), Wien, 1929. Friedrich Engel-Janosi, Zur Geschichte der Wiener Kaufmannschaft von der Mitte des 15. bis zur Mitte des 16. Jhs. (Povijest beĉkih trgovaca od sredine 15. do sredine 16. st.), Mitteilungen des Vereins für Geschichte der Stadt Wien 6 (1926). Karl Gutkas, Das Städtewesen der österreischischen Donauländer und der Steiermark im 14. Jh. (Gradovi u austrijskim dunavskim zemljama i Stajerskoj u 14. st.), Beiträge zur Geschichte der Städte Mitteleuropas 2 (1972). Kurt Kaser, Eisenverarbeitung und Eisenhandel. Die staatlichen und wirtschaftlichen Grundlagen des innerösterreichischen Eisenwesen (Obrada i trgovina ţeljezom. Drţavne i privredne osnove eksploatacije ţeljeza u Unutrašnjoj Austriji), Wien-Berlin, 1934. Michael Mitterauer, Soziale Strukturen im mittelalterlichen Österreich (Socijalne strukture u srednjovjekovnoj Austriji), (usporedi str. 72). Ferdinand Tremel, Der Frühkapitalismus in Innerösterreich (Rani kapitalizam u Unutrašnjoj Austriji), Graz, 1954. Hermann WieBner, Sachinhalt und wirtschaftliche Bedeutung des Weistümer (Sadrţaj i gospodarsko znaĉenje pustopoljina), Wien, 1934. Hermann Wopfner, Die Lage Tirols zu Ausgang des Mittelalters und die Ursache des Bauernkrieges (Poloţaj Tirola na zalasku Srednjeg vijeka i uzrok seljaĉkog rata), BerlinLeipzig, 1908.

XV. DUHOVNA KULTURA U KASNOMU SREDNJEM VIJEKU

1. Školstvo U ovom su razdoblju graĊanstvo u gradovima i uĉenjaci na sveuĉilištima obogatili ostvarenja crkvenih i plemićkih krugova, ali je crkveno školstvo sa svojim stolnim, samostanskim i ţupnim školama i dalje ostalo vodeće. Broj se tih škola u kasnijemu Srednjem vijeku povećao, pa ih nalazimo u mnogim mjestima, npr. Gars (Donja Austrija), Horn (Donja Austrija), Steyr (Gornja Austrija), Judenburg (Štajerska), Friesach (Koruška), Bruneck (Tirol) i dr. Najznaĉajnija austrijska ţupna škola bila je ona pri katedrali Sv. S jepana u Beĉu, vjerojatno nastala već u 12. stoljeću. Gradskom graĊanskom školom postala je godine 1296. Gradonaĉelnik i gradsko vijeće su odredili školskog rektora te se brinuli za isplatu uĉitelja. U školskom redu iz godine 1446. navedeno je već pet beĉkih škola, osim sveuĉilišta i škole Sv. Stjepana, škole kod Škota (Schottena), pri Sv. Mihovilu i u Bürgerspitalu. To su bile latinske škole, a njihovi uĉitelji mahom iz crkvenoga staleţa. Samostanske škole Sv. Florijan i Klosterneuburg (ovaj prije svega u 15. st.) pridonijele su vaţnim znanstvenim dostignućima. Osnivanjem sveuĉilišta (1365.) Beĉ je postao središte znanstvenog ţivota; Albrecht III. je godine 1383. dobio iz Rima odobrenje za osnivanje teološkog fakulteta, što je unaprijedilo razvitak visokih škola. Broj se studenata rapidno povećao. Stanovali su (austrijske, maĊarske, rajnske i saske »narodnosti«) u vlastitim kućama, u blizini visokih škola, u takozvanim Bursen (domovi), imali su vlastito sudstvo, a uţivali su, kao i profesori i sluţbenici visoke škole, pravo neplaćanja poreza. Beĉko je sveuĉilište imao ugledne uĉitelje, posebno na podruĉju teologije i prirodnih znanosti; jedan je od njih Heinrich von Langenstein (1397.), znaĉajan kao teolog, matematiĉar, astronom i struĉnjak u nacionalnoj ekonomiji. Veliki su teolozi beĉkog fakulteta zapravo bili zastupnici skolastiĉke filozofije, kao i »via moderna«, okamizma (William Occam), svakako umjerena oblika. Astronomi Johann von Grnunden (1442.), Georg von Peuerbach (1461.) i Johannes Regiomontanus (1476.) svojim su djelima i izumima postigli europski znaĉaj. I u anatomiji se krenulo novim putovima, budući da se demonstriralo na ljudskom tijelu. U razdoblju procvata sveuĉilišta, a to je prva polovica 15. st., djeluje i slavni teolog i historiĉar Thomas Ebendorfer ( 1464.), koji je objavio razliĉita djela, meĊu ostalima, i austrijsku kroniku. U drugoj polovici 15. st. beĉko je sveuĉilište zbog loših politiĉkih odnosa izgubilo mnoge studente. Razmirice izmeĊu skolastike i humanizma završile su reformom sveuĉilišta u humanistiĉkome smislu, ali tek tada kada se sam Maksimilijan zauzeo za to.

2. Knjiţevnost i pjesništvo - austrijski humanizam Kasni Srednji vijek i u knjiţevnosti i u pjesništvu takoĊer pokazuje karakter jednoga prelaznog doba, u kojem se ono Novo još nije probilo, a sadrţaj i oblik dosadašnjega literarnog stvaralaštva nailaze na sve manji interes. Najjaĉe je zastupljeno pouĉno pjesništvo. To su anali i kronike, koje su na latinskom jeziku napisali svećenici. One nam prenose historijske dogaĊaje, lokalna zbivanja, glasine i mišljenje pisca. Samostani Heiligenkreuz i Klosterneuburg, Kremsmünster i beĉki dominikanski samostan, Admont i Viktring saĉuvali su ova djela. Njemaĉku literaturu u 13. i 14. st. pisali su uglavnom laici - ĉesto i graĊani. Još se moţe naići na Minnesingere kao i pisce viteškog romana (Hugo von Montfort, Oswald von Wolkenstein, Ulrich von den Türlin); njihova su djela zadnji trzaj prije konaĉna nestanka dvorskoga pjesništva. Pisanje kronika u stihovima na njemaĉkom jeziku njegovali su beĉki graĊani Jans Enikel i štajerski vitez Ottokar »ouz der Geul«. Jans je posjedovao vrlo malu pjesniĉku stvaralaĉku snagu, a od njegovih dvaju djela, »Weltchronik« i »Fürstenbuch«, ovo je drugo bitno pridonijelo beĉkoj povijesti kulture za vrijeme posljednjeg Babenbergovca; Jans veliĉa ovo razdoblje kao »dobro staro vrijeme«. Ottokar »ouz der Geul« napisao je »Kaiserchronik«, koja je poslije nestala, kao i »Reimchronik« od gotovo 100 000 stihova, saĉuvanu u mnogo rukopisa. Opisao je dogaĊaje u Austriji i u Štajerskoj u razdoblju od godine 1246. do 1308. (Grillparzer je htio da on, kojeg je - kao i mnogi historiĉari prije njega - pripisivao obitelji Horneck, izgovori pohvalni govor u slavu Austrije u djelu »König Ottokars Gluck und Ende« (Sreća i kraj kralja Otokara). U svojem djelu kroniĉar opisuje i dvorske sveĉanosti i stare pravne obiĉaje, te pritom pokazuje priliĉno poznavanje povijesnih izvora. Habsburgovci su takoĊer u 15. st. podupirali literarno stavaralaštvo. Albrecht V. (II.) kao zet i nasljednik kralja Ţigmunda (Sigismund) naslijedio je znaĉajnu knjiţnicu, preko koje se prvi put stupilo u doticaj s duhom humanizma (Petrarca na dvoru Karla IV. u Pragu!) Predstavnik ranog humanizma bio je Enea Silvio Piccolomini, koji je oko godine 1437. iz Italije došao u Austriju, te je tu sa svojim literarnim djelima uskoro postigao veliki ugled. Fridrik III. dodijelio mu je naslov pjesnika-laureata, te je stupio u diplomatsku sluţbu. Enea Silvio Piccolomini u svojim je spisima zastupao ideal odgoja u duhu humanizma na svim podruĉjima ljudskog obrazovanja, koji je prije svega trebao sluţiti za školovanje prinĉeva kako bi kasnije, kao vladari mogli uspješno obnašati svoju duţnost. Njegovu se utjecaju pripisuje Maksimilijanov odgoj u duhu humanizma. U svojim historijskim djelima volio je prikazivati povijesne liĉnosti. Maksimilijan I., i sam ţestok humanist, pozvao je godine 1497. Konrada Celtesa u Beĉ, koji je tamo djelovao kao pjesnik i povjesniĉar te koji je osnovao ustanovu »Sodalitas literaria Danubiana«. Cuspinian, Konrad Peutinger i dr. bili su njezini ĉlanovi, koji su joj s vremenom dali obiljeţje. Car je izašao ususret njihovim teţnjama da beĉko sveuĉilište takoĊer otvore humanistiĉkom duhu. I on je sam bio pjesniĉki aktivan (»Teuerdank«, »Weisskunig«), a sakupljao je i stare pjesme o junacima, koje su danas kao »Ambraser Handschrift« saĉuvane u beĉkoj Nacionalnoj biblioteci.

Najznaĉajnija osoba austrijskoga ranog humanizma u Tirolu bio je brixenški biskup Nikola Kuzanski (Cusanus). Bio je obrazovan teolog, duboko dojmljiv propovjednik, doktor kanonskoga prava; napisao je niz medicinskih spisa, smatran je dobrim poznavaocem grĉkog jezika, dobrim matematiĉarem i astronomom. Manje je uspješan bio u zemaljskoj i crkvenoj politici. Predstavnik humanistiĉke latinske pouĉne drame bio je beĉki opat kod Škota (Schotten) Benediktus Chelidonius; uĉitelj kod Škota (Schotten) Wolfgang Schmeltzl napisao je više igrokaza na njemaĉkom jeziku. Srednjovjekovni misteriji u ovo su vrijeme u austrijskim zemljama doţivjeli veliku paţnju i proširenje. Poprimili su više puĉkih elemenata, što su crkveni i uĉenjaĉki krugovi kritizirali, ali ih je narod oduševljeno prihvatio. Jedan od najznaĉajnijih redatelja bio je beĉki rezbar Wilhelm Rollinger; on je godine 1476. na naslonjaĉima stolaca na koru u katedrali Sv. Stjepana u Beĉu prikazao scene iz pasionske igre. Na ţalost, ovo je veliĉanstveno djelo uništeno poţarom iz godine 1945.

3. Umjetnost u kasnomu Srednjem vijeku

Likovna umjetnost ovog doba se nalazi u znaku gotike. U crkvenoj je arhitekturi prisutan oblik dvoranske ili katedralne gotike. Prvi oblik nalazimo npr. u Heiligenkreuzu, Neubergu na rijeci Mürz, St. Lamprechtu, St. Augustinu u Beĉu, a drugi oblik u Zwettlu i Sv. Stjepanu u Beĉu. U gotiĉkoj izgradnji ove katedrale sudjelovali su austrijski izborni kneţevi od Rudolfa IV. do Fridrika III. (oba su pokopana u crkvi!) zajedno sa beĉkim graĊanstvom. Veliĉanstvena djela ovoga umjetniĉkog pravca jesu sagraĊeni juţni toranj (završen godine 1433.), fino podijeljen krov na tornju od Marije na Gestade, toranj Straßengel kod Graza, »Spinnerin na Kreuzu« kod Beĉa i Beĉkog Novog Mjesta. Zemaljski kneţevi i staleţi sagradili su brojne zamkove, ili su nadogradili starije, već postojeće komplekse. Za spomenuti su Neuems u Vorarlbergu (godine 1345.), Wasserburgen Burgau (oko godine 1400.) jugoistoĉno od Hartberga i Heidenreichstein u Waldviertlu, osim njih Schachenstein kod Mariazella. Vojvoda Ţigmund dao je sagraditi sedam zamkova, koji su svi nosili njegovo ime. Najvaţniji je bio Siegmundskron kod Bozena. Kasni Srednji vijek se nalazio u znaku oboţavanja Marijina kulta. Kiparstvo je stvorilo prekrasne kamene i drvene statue Madone, npr. Madona sluţbenica Boţja u katedrali Sv. Stjepana (oko 1320.), Madone u Klosterneuburgu i Admontu i dr. U 15. st. razvila se vrlo popularna umjetnost oltarnog rezbarstva, osobito razvijena u Tirolu. Prekrasni oltari u St. Wolfgangu i Kefermarktu rad su ruku Michaela Pachera, umjetnika iz juţnog Tirola. Već su u znaku renesanse bronĉane statue (praznog) Maksimilijanova groba, koji se nalazi u dvorskoj crkvi u Innsbrucku. TakoĊer su vaţna i djela kasnosrednjovjekovnoga slikarstva. Jedan je nepoznati umjetnik oko godine 1330. naslikao dojmljive štafelajne slike za Verdunski krilni oltar u Klosterneuburgu. Slike majstora iz Škota (Schottena) stavljaju biblijske scene u okvire domaćega krajolika i

grada. Slike legende o Leopoldu od Ruelanda Frueaufa Mladeg i Erharda Altdorfera posvećene su prošlosti zemlje Austrije i njezinu svetom knezu. Iz istih je motiva nastala i slika rodoslovlja obitelji Babenberg iz Klosterneuburga. Umjetnost je slikanja na staklu u Beĉu, Klosterneuburgu, Lilienfeldu, St. Florianu i Viktringu ostavila visokovrijedna djela. U beĉkoj dvorskoj školi postojao je poseban atelier za ilustriranje knjiga. Austrijski je umjetniĉki obrt u ovom razdoblju ostavio vrijedne zlatarske proizvode. Umjetniĉka obrada kovina (proizvodnja oklopa) postigla je uz potporu vojvode Ţigmunda Tirolskog i cara Maksimilijana nikad više ponovljeni uspjeh. Tekstilna umjetnost stvorila je bogato izvezena misna ruha, oltarne antependije, tapiserije i dr. Prozvodnja zidnih tapiserija u gobelinskoj tehnici bila je uvijek vodeća u Burgundiji i Italiji, ali su ti ugledni proizvodi habsburškim zapadnoeuropskim i juţnoeuropskim vezama došli i u Austriju. Habsburško mecenatstvo kao i kolekcionarstvo odigrali su veliku ulogu u razvitku umjetnosti. Napose je Maksimilijan I. teţio za povećanjem i proširenjem svojih bogatih zbiraka (= obiteljske dragocjenosti). Za vrijeme njegove vladavine Austrija je dobila i bogato burgundsko blago.

4. Glazba U 15. st. na dvoru se pojavio veliki interes za glazbeni ţivot. Pod Maksimilijanom je nastala Dvorska glazbena kapela, i danas tako poznati Sängerknabeninstitut. Beĉki biskup Georg Slatkonia uloţio je mnogo truda da bi izgradio ove institucije. Jedan od najznaĉajnijih glazbenih upravitelja bio je u prvo vrijeme Paul Hofhaimer. Preporuĉena literetura Izloţba o Maksimilijanu I., Innsbruck 1969, Katalog Innsbruck (1969). Ludwig von Baldass, Der Künstlerkreis Maximilians (Krug umjetnika oko Maksimilijana), Wien, 1923. Wilhelm Baum, Nikolaus Cusanus in Tirol. Das Wirken des Philosophen und Reformators als Fürstbischof in Brixen (Nikola Kuzanski u Tirolu. Djelovanje filozofa i reformatora kao kneţevskog biskupa u Brixenu), Bozen, 1983. Die Gotik in Niederösterreich. Kunst, Kultur und Geschichte eines Landes im Spättmittelalter (Gotika u Donjoj Austriji. Umjetnost, kultura i povijest jedne zemlje u kasnomu Srednjem vijeku), Obradili Fritz Dworschak und Harry Kühnel, Wien, 1963. Walter Buchowiecki, Die gotischen Kirchen Österreichs (Gotiĉke crkve u Austriji), Wien, 1952. Richard K. Donin, Der Wiener Stephansdom und seine Geschichte (Beĉka katedrala Sv. Stjepana i njezina povijest), 2. izdanje, Wien, 1952. Franz Gall, Alma Mater Rudolphina 1365-1965. Die Wiener Universität und ihre Studenten (Alma Mater Rudolphina 1365.-1965. Beĉko sveuĉilište i njegovi studenti), Wien, 1965. Karl Großmann, Die Frühzeit des Humanismus in Wien bis zur Celtis Berufung 1497 (Razdoblje ranog humanizma u Beĉu sve do dolaska Konrada Celtesa), Jahrbuch für Landeskunde von Niederösterreich, 22 (1929). Alphons Lhotsky, Umriß einer Geschichte der Wissenschaftspflege itd. (Nacrt njegovanja znanosti kroz povijest), (usporedi str. 81).

Vinzenz Oberhammer, Die Bronzestandbilder des Maximiliangrabes in der Hofkirche zu Innsbruck (Bronĉani kipovi u Maksimilijanovu grobu u dvorskoj crkvi u Innsbrucku), Innsbruck, 1935. Otto Pächt, Österreichische Tafelmalerei der Gotik (Austrijsko gotiĉko štafelajno slikarstvo), Augsburg, 1929. Hans Rupprich, Das Wiener Schrifttum des ausgehenden Mittelalters (Beĉka knjiţevnost na zalasku Srednjeg vijeka), Sitzungsberichte der Wiener Akademie, 228 (1954). Gerhard Schmidt, Die Malerschule von St. Florian (Škola slikarstva u St. Florianu), Forschungen zur Geschichte Oberösterreichs 7, Linz, 1962.

XVI. REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA

1. Upravna reforma Ferdinanda I. Prema odredbama nasljednog ugovora iz Poţuna (1491.) Ĉeška i Ugarska, nakon bitke kod Mohaĉa (1526.) trebale su pripasti Austriji. Iako je već od poĉetka habsburška kandidatura za prijestolje imala bolje izglede u Ĉeškoj nego u Ugarskoj, trebale su se i tu svladati mnoge poteškoće da bi konaĉno Ferdinand I. 23. listopada 1526. bio izabran za kralja. Uskoro se pokazalo da se odnos izmeĊu zemaljskoga kneza i staleţa trebao drukĉije oblikovati, nego što je to bio sluĉaj kod Jagelovića, koji su se savijali pod snagom staleţa. U Ugarskoj je voĊa plemićke većine bio erdeljski vojvoda, Ivan Zapoljski (Szapolyai), nakon što je okrutno i snaţno ugušio na poĉetku uspješan seljaĉki ustanak. Tako ga je jedna vrlo jaka struja staleţa iz Ugarske, Erdelja i Slavonije u studenome 1526. u Stolnom Biogradu okrunila za kralja. Ferdinand I. je pak u prosincu 1526. u Poţunu dobio glasove jedne slabije struje. Nakon ovoga dvostrukog izbora, a prema obiĉaju tog doba, trebalo je odluĉiti oruţje. Jedno kratko primirje trebalo je objema stranama posluţiti kako bi okupile svoje snage. Ferdinand je ovo razdoblje iskoristio za uspostavljanje novoga upravnog poretka, koji mu se ĉinio potreban s obzirom na proširenje habsburške drţave u Srednjoj Europi. Dana 1. sijeĉnja 1527. kralj Ferdinand je objavio »dvorski red«. Ovim je ureĊenjem organizirana centralna uprava, koja se u ponekim osnovama zadrţala do godine 1848., i koja je jaĉe povezala Austriju, Ĉešku i Ugarsku. Od novih ureda najviši je rang imalo Tajno vijeće (Geheimrat), koje je trebalo voditi raĉuna o vanjskoj i unutrašnjoj politici. Dvorsko vijeće (Hofrat), ĉija je djelatnost godine 1537. ograniĉena na nasljedne zemlje i njemaĉko Carstvo, imalo je pod svojom nadleţnošću i sudstvo. Dvorska kancelarija (Hofkanzlei) bila je vaţna, ali podreĊena sluţba; trebala je provoditi naredbe upravnih tijela. Na poĉetku je bila podijeljena na tri odjeljenja za Austriju, Ĉešku i Ugarsku, ali je godine 1559. djelokrug njezine nadleţnosti ograniĉen na nasljedne zemlje; Ĉeška i Ugarska dobile su vlastite kancelarije. Dvorska komora bila je pak nadleţna za financije, a bile su joj podreĊene zemaljske komore u Beĉu, Innsbrucku, Pragu i Poţunu. Njezin su rad ĉesto znatno ometali staleţi, koji su imali pravo sudjelovanja u donošenju odluka; prilikom financiranja turskih ratova nije se mogla pokazati pouzdanom, budući da je opskrba ĉeta novcem, municijom i ţiveţnim namirnicama zahtijevala odmah raspoloţiva sredstva. Tako je godine 1556. uvedeno Dvorsko ratno vijeće (Hofkriegsrat), kao središnji ured za potrebe vezane za obranu zemlje od Turaka.

2. Ugarsko pit anje i pr vi t urski rat ovi U Ugarskoj je Ferdinand, koji je mogao raspolagati jaĉim snagama, krenuo protiv Zapoljskog; ali ovaj se unatoĉ Ferdinandovoj krunidbi u Stolnom Biogradu (1527.) osjećao dovoljno jakim

da se uz pomoć domaće grupe velikaša suprotstavi Ferdinandu. Tako se pojavilo »ugarsko pitanje«, zapravo problem, hoće li Habsburgovci moći saĉuvati novodobiveno kraljevstvo, kojem su ugarski staleţi pruţali otpor, a koji nisu prezali ni od povezivanja s Turcima, »zakletim neprijateljima kršćanstva«, ako im se ĉinilo da bi im to politiĉki moglo pomoći. Osim toga, postojao je i drugi problem, naime, Francuska, i sama na mnogim frontama ugroţena od habsburške sile, traţila je saveznike iza protivnikovih leĊa i ĉesto ih nalazila u Turcima i u njihovim ugarskim trabantima. Privremeno su i druge europske drţave bile protiv Habsburgovaca, ali je ipak zajedniĉka suradnja Turske i Francuske ĉinila jednu od najvećih opasnosti za austrijsko-habsburške zemlje. Osim toga, sve veće konfesionalne suprotnosti utjecale su na napetosti izmeĊu zemaljskih kneţeva i staleţa, što je vladara ponovno spreĉavalo, da upotrijebi svu svoju snagu protiv turskog neprijatelja. Ferdinandovi su pokušaji da nakon svoje krunidbe pridobije Turke da priznaju njegova prava na Ugarsku propali. Godine 1528. slijedile su provale u Kranjsku; moćan sultan Sulejman je nakon velikih pustošenja godine 1529. poduzeo vojni pohod prema Beĉu. Ferdinandove jedinice nisu mogle sprijeĉiti sultanov prodor; potkraj rujna Turci su došli do okolice Beĉa. No Beĉani su na vrijeme uspjeli za obranu grada pribaviti posadu od 18 000 ljudi (izmeĊu njih takoĊer i ĉeške i španjolske vojne jedinice) i teško topništvo. Obranu grada preuzeo je grof Niklas Salm. PredgraĊa su se morala spaliti, kako bi se moglo pratiti pribliţavanje neprijatelja. Uz veliki napor i u kratkome vremenu beĉko je stanovništvo pojaĉalo utvrdne komplekse. Dana 26. rujna 1529. Turci su stigli pred Beĉ i okruţili ga napravivši veliki tabor. Na dio gradskih vrata gdje je bila koruška posada navaljivali su munjevitim napadima i jurišima, ali je obrana grada ipak bila ĉvrsta. Nakon posljednjega neuspjela napada 14. listopada, turska se vojska poĉela povlaĉiti zbog vremenskih nepogoda i zaraze u taboru. Neopisivo veselje i radost obuzelo je Beĉane zbog oslobaĊanja grada. Nije bilo dovoljno ljudske snage da bi se krenulo u protunapad; zbog toga su Turci pri povratku mogli takoĊer strahovito opustošiti dijelove Donje Austrije. U ljeto 1532. sultan je iznova pokušao poduzeti još jedan vojni pohod protiv Beĉa, ali je mala utvrda Kiseg, koju je energiĉno branio hrvatski plemić Nikola Jurišić, pruţila uspješan otpor, tako da su se Turci napokon morali povući preko štajerskog podruĉja prema jugu. Tatarski su konjanici (»trkaĉi i »palitelji«), lutajući po Donjoj Austriji pod vodstvom Kasim bega, na svojem povratku kroz doline Beĉke šume zaustavljeni i potpuno potuĉeni. Sjećanje na te dogaĊaje ţivi i dalje i u austrijskim i u turskim narodnim priĉama.

3. Prodor protestantizma u austrijske zemlje Borba protiv islama, koju je Ferdinand bio prisiljen zapoĉeti iz sigurnosnih razloga, ostala je glavni problem njegove vanjske politike, kao i politike njegovih nasljednika. Za cilj svoje unutrašnje politike postavio je obranu i oĉuvanje stare vjeroispovijesti protiv dolazećih novih nauka. Konfesionalna borba sa svojim politiĉkim posljedicama ostala je stvarna glavna tema unutrašnje austrijske povijesti sve do kraja Tridesetogodišnjeg rata. Protestantski vjerski nauci jako su brzo u Austriji pridobili mnoge sljedbenike. Već su u prvim godinama vladavine Ferdinanda I. rasprostranjeni u svim slojevima stanovništva, najjaĉe u plemićkim krugovima. Christoph Jörger, sin zemaljskog kapetana u Gornjoj Austriji,

postao je godine 1522. protestant; njegov su primjer uskoro slijedile obitelji Starhemberg, Dietrichstein, Khevenhüller, Zinsendorf i dr. Obitelj Jörger naraštajima je bila pobornik luteranstva. Sinovi plemića i drugi studenti odlazili su na sjevernonjemaĉka sveuĉilišta, prije svega u Wittenberg, kako bi upoznali nov nauk. Beĉ je izgubio veliki dio svojih studenata. U tiskarama austrijskih gradova tiskaju se protestantski spisi. U katedrali Sv. Stjepana po Lutherovu je nauku mogao propovijedati iz Salzburga protjerani Paul Speratus. U St. Pöltenu, Waidhofenu, Linzu, Welsu, Gmundenu, Klagenfurtu nailazimo već prije godine 1525. na brojne protestante. Ferdinad I. zbog dvaju se razloga borio protiv ovog nauka. Već od mladosti uvjerljiv sljedbenik katoliĉke vjere smatrao je svojom duţnošću na svojem podruĉju obraniti jedinstvo vjere. Drugi se razlog nalazio u drţavnopolitiĉkome stavu, naime, religiozni razdor unutar staleţa mogao bi biti opasan za austrijsko jedinstvo, za moć zemaljskih kneţeva i za njegov obrambeni rat na istoku. Ferdinand je godine 1523. izdao zabranu tiskanja protestantskih knjiga, ali bezuspješno. Godine 1524. smaknut je bogati beĉki graĊanin, sljedbenik nove vjere, Kaspar Tauber. Opća zabrana iz godine 1527. bila je ponovno usmjerena protiv luterana, ali je bilo rijeĉi i o »neobiĉnim naucima« anabaptista, koji su u seljaĉkim krugovima naišli na mnogo veće odobravanje nego luterani. Anabaptisti su se okretali i protiv svjetovnog i protiv crkvenog reda, otvoreno su zastupali naĉelo o zajedniĉkoj imovini, te su zbog svojeg radikalizma u vjerskim pitanjima od poĉetka bili ţestoko progonjeni. Balthasar Hubmaier iz Švapske proširio je anabaptizam u austrijskim dunavskim pokrajinama i u juţnoj Moravskoj, gdje je Nikolsburg postao centar ove sekte. Hubmaier je godine 1528. u Beĉu uhvaćen i spaljen. TakoĊer je i u Salzburgu i u Štajerskoj bilo mnogo pristaša anabaptista. Najznaĉajniji austrijski anabaptist bio je Jakob Huter iz Pustertala. I u njegovoj je domovini Tirolu bilo dosta pristaša ove sekte. S velikim brojem anabaptista otišao je u Moravsku, gdje je iznova organizirao njihove zajednice. Kada se godine 1535. vratio u Tirol, u Klausenu je uhvaćen, a u Innsbrucku spaljen. U Moravskoj su »Huterska braća« djelovala sve do poĉetka Tridesetogodišnjeg rata, kada su zbog dogaĊaja bili prisiljeni ponovno se iseliti. No u austrijskim se zemljama Lutherov nauk sve više širio. To su potvrdile i vizitacije (obilazak i inspekcije crkvenih ţupa), koje je provodio Ferdinand I., a u kojima su sudjelovali i katoliĉki laici; izvješaji govore i o zabrinjavajućoj situaciji u staroj Crkvi. Gornja Austrija, Koruška i Štajerska sa svojim su gotovo protestantskim plemstvom postali središta novoga vjerskog uĉenja, a takoĊer su u Donjoj Austriji dobivali sve više pristaša. Protestantizam u Austriji, unatoĉ svojem prolaznom uspjehu, nije mogao stvoriti zaokruţenu i osiguranu cjelinu, zato jer je to sprjeĉavala katoliĉka vladarska kuća. Protestantsko je plemstvo iskoristilo situaciju kako bi dobilo crkvena dobra, ali i mnogi su samostani i dalje djelovali. Ferdinand I. pokušavao je, koliko je bilo moguće, dovesti do konfesionalne nagodbe. No nakon što protestanti nisu poslali svoje predstavnike na crkveni sabor u Tridentu (1545.1563.), a ĉije su sazivanje neprestano zahtijevali, pokazalo se da su dogmatske razlike postale već nepremostive.Augsburški vjerski mir iz godine 1555. stvorio je temelje za rješavanje konfesionalnog sukoba, ali je doveo i do ţalosnoga konaĉnog raskola na dvije kršćanske ispovijesti. Naravno da je i Ferdinand I. za svoju dinastiĉku vlast zahtijevao provoĊenje

odluke utvrĊene u Augsburgu, koja je u suprotnosti s pravom slobodnog odluĉivanja, »cuius regio, eius religio« (ĉija vlast, njegova i vjera), odnosno vladar ima pravo odluĉivati o vjeri svojih podanika. Uskoro su postavljene i prve bitnije osnove protureformacije u Austriji. 4. Podjela austrijskih nasljednih zemalja izmeĊu sinova Ferdinanda I. Karlo V. odstupio je s vlasti zato što nije bio spreman prihvatiti ĉinjenicu vjerskog raskola. Bio je zadnji i vjerojatno najznaĉajniji predstavnik srednjovjekovnog univerzalizma na carskome prijestolju, koji je zamisli o Carstvu razvio sve do ideje o svjetskoj vlasti. Unatoĉ mnogim njegovim uspjesima, na kraju ipak nije ostvario svoje ciljeve zbog zajedniĉkoga djelovanja Francuske i njemaĉkih carskih staleţa, zbog isprepletenosti politiĉke borbe s vjerskim razilaţenjima. Karlo je isto kao njegov mlaĊi brat Ferdinand pokazao bezuvjetnu vjernost i odanost Katoliĉkoj Crkvi, ali je isto tako iskreno nastojao riješiti vjerski sukob. No ipak nije doţivio uspjeh. Izborom Ferdinanda I. upravljanje Carstvom prešlo je na austrijskonjemaĉku liniju Habsburgovaca. Ovaj je vladar u svojemu dugom, a unatoĉ mnogim preokretima, u osnovi uspješnom razdoblju vladavine uspio zadobiti povjerenje naroda, u ĉije je zemlje dolazio kao stranac. Proširenje podruĉja vlasti u Ĉeškoj i Ugarskoj, uvoĊenje dobre središnje uprave, voĊenje obrambenog rata protiv Turaka glavna su obiljeţja njegove vladavine. Njegovi interesi za duhovne sadrţaje bili su korisni za habsburške zbirke, dvorsku biblioteku i beĉko sveuĉilište. I glazbeni je ţivot u Beĉu za vrijeme njegove vladavine podupiran. Njegov dvorski orguljaš bio je Paul Hofhaimer (1459.—1537.), rodom iz Radstadta u Salzburgu, virtuozni orguljaš, koji je uglavnom stvarao djela vjerske tematike. Da bi Dvorska kapela mogla nesmetano djelovati, Ferdinand I. uvijek joj je darovao znatnu novĉanu potporu. Već je godine 1554. Ferdinand zapoĉeo s podjelom austrijskih nasljednih zemalja izmeĊu njegovih sinova. Najstariji sin, Maksimilijan (II.) dobio je austrijske dunavske pokrajine, ukljuĉujući cijeli Salzkammergut; osim toga, osigurano mu je nasljedstvo krune u Ĉeškoj i Ugarskoj. Još je za ţivota svojega oca godine 1562. i 1563. okrunjen u ovim zemljama; godine 1562. slijedio je njegov izbor za rimskoga kralja. Drugi sin, Ferdinand, koji se tajno godine 1557. oţenio lijepom i obrazovanom kćeri bogatog aristokrata iz Augsburga, Philippinom Welser, dobio je Tirol i Prednju Austriju. Djeca iz tog braka nisu se smatrala istog podrijetla. Karlu, trećem Ferdinandovu sinu, pripala je Unutrašnja Austrija (Štajerska, Koruška i Kranjska) s austrijskim podruĉjima na Jadranskom moru. Dakle, nakon smrti Ferdinanda I. (1564.) postojale su tri linije austrijsko-njemaĉkih Habsburgovaca, koje su svojim zemljama upravljale iz Beĉa, Graza i Innsbrucka. Ovom su podjelom, u kojoj prepoznajemo shvaćanje tadašnjega vremena o zemljišnom posjedu kao dobru koje knezu slobodno stoji na raspolaganju, nastale vaţne posljedice. Doduše, Maksimilijanu kao najstarijem sinu dodijeljene su odreĊene povlastice, njemu je takoĊer pripala carska kruna, ali su se mlaĊa braća smatrala vladarima istog poloţaja kao i on, gradili su svoje rezidencije, te su isto kao i on vodili borbu sa staleţima na podruĉju na kojemu su vladali; staleška je moć ovom podjelom postala znatno slabija. Protiv nje moglo se mnogo odluĉnije djelovati na malom podruĉju, za razliku od sluĉaja kada su svi austrijski staleţi u cjelini upućivali svoje zahtjeve vladaru. Moć Ferdinanda i Karla dobila je na jaĉini, što je pripremilo teren za kasniji kneţevski apsolutizam. Podjelom, austrijsko je stanovništvo s

vremenom izgubilo svijest o svojem zajedništvu, što je negativno djelovalo na cjelokupnu drţavu, te podupiralo partikularizam zemalja.

5. Car Maksimilijan II. (1564. -1576.) Njegova unutrašnja politika bila je u znaku vjerskog pitanja. Mnogi su ga smatrali potajnim protestantom, te su se upravo ti krugovi nadali da će nakon smrti njegova oca otvoreno prijeći na luteranstvo. To se nije dogodilo, jer je Maksimilijan Ferdinandu sveĉano obećao da će ostati vjeran katoliĉkoj ispovijesti. Vjerojatno je on to uĉinio iz politiĉkih razloga, jer bi jedan protestantski car bio nemoguć već zbog španjolske linije; kako bi takav car uopće mogao vladati, bez pomoći katoliĉkih carskih staleţa, koji su ĉinili većinu? Prve zahtjeve protestantskih staleţa Maksimilijan je odbio, i kasnije im je manje dopuštao nego što su se oni nadali, ali je zato odustao od katoliĉkog protunapada. Doduše, osnivanje je samostanskog vijeća, koje je nadziralo i podupiralo samostanske institucije (1568.) sluţilo katoliĉkoj obnovi. S druge strane, naredio je austrijskim protestantima da izrade jedinstveni crkveni red. Godine 1571. »asikuracijom« im je dodijelio opseţna prava. Gospodi i vitezovima, kao i njihovim slugama i seljaĉkim podanicima dopušteno je da obavljaju protestantski obred u njihovim dvorcima, kućama i dobrima, osim u zemaljsko-kneţevskim gradovima i trgovištima. Na kraju je plemstvu omogućio ĉak javnu misu u Beĉu (1574.), na kojoj su se gurali i graĊani. Tada je i meĊu gradskim stanovništvom prevladavao protestantizam. Maksimilijanov neuvjerljivi religiozni stav daje naslutiti da je dopustio da njegove postupke odreĊuju politiĉka stajališta. Konfesionalne se suprotnosti njegovim posredništvom nisu ublaţile. I vanjskopolitiĉki je poloţaj bio teţak. Turci su prodrli od Osijeka preko Dunava sve do utvrde Sigeta, koju su nakon jednomjeseĉne opsade osvojili. Nikola Zrinski, hrvatski ban, pao je s velikim dijelom svojih ĉeta; sultan Sulejman, koji je vodio turski vojni pohod, umro je kratko prije osvajanja te utvrde. Maksimilijan, koji je na bojnom polju ostao neaktivan, sklopio je s nasljednikom, Selimom II., godine 1568. mir u Drenopolju. I Zapoljski je, potaknut ovim mirom, zapoĉeo pregovarati s Maksimilijanom, te je pri tom odustao od svojih ugarskih zahtjeva i zadovoljio se vlašću nad Erdeljem. Nakon njegove smrti naslijedio ga je kudikamo znaĉajniji Stjepan Bathori. 6. Vjerski sukob u Tirolu i Unutrašnjoj Austriji U vrijeme reformacije katoliĉanstvo je u Tirolu i Prednjoj Austriji imalo jaĉi poloţaj nego bilo drugdje. Tu se Lutherov nauk slabije probio, više je protestanata bilo samo u gradovima i trgovištima kao i u rudarskim mjestima; seljaštvo je prihvatilo anabaptizam, a ne novi nauk, dok je plemstvo većinom ostalo katoliĉke vjere. Nadvojvoda je Ferdinand od poĉetka svoje vladavine pokazao da je odluĉan u naumu, da u svojoj zemlji ponovno uspostavi vjersko jedinstvo, a to mu je pravo po augsburškome vjerskom miru i pripadalo. Budući da je većina stanovništva ostala vjerna staroj vjeri, to mu je uskoro i uspjelo. Oštro je krenuo protiv anabaptista. Stanovništvo evangeliĉke vjeroispovijesti prisilio je da se vrati katoliĉanstvu. Crkvene prilike, koje su trebale reformu, znatno su poboljšane djelovanjem crkvenih redova,

posebno isusovaca, kapucina i franjevaca. Vjerski ţivot stanovništva potpomagan je intezivnim dušobriţništvom, nastavom i propovijedima. Na ovaj je naĉin uskoro ponovno obnovljeno katoliĉanstvo u Tirolu. Najoštrije oblike poprimio je vjerski sukob u unutrašnjoaustrijskim zemljama. Nadvojvoda je Karlo iz uvjerenja bio privrţen katoliĉanstvu, ali se morao povući pred prodorom protestantskih staleţa. Tako je godine 1572. došlo do »uspostave vjerskog mira«, kojim je gospodi i viteškome staleţu, ukljuĉujući obitelj, sluţinĉad i seljaĉke podanike, priznata sloboda vjeroispovijesti, uz pravo drţanja pomoćnih propovjednika i škola. To je trebalo omogućiti sklapanje »općeg, kršćanskog i mirovnog sporazuma«. Gradovi i trgovišta iskljuĉeni su iz ovih ustupaka, ali je ipak i tu bilo protestantskih propovjednika i uĉitelja. Obje su vjere i dalje nastojale u svojim školama religiozno utjecati na mladeţ. Na katoliĉkoj su strani i dalje u Štajerskoj glavnu rijeĉ vodili isusovci, koji su u godini »vjerskog mira« (pacifikacije) osnovali svoju gimnaziju u Grazu. U Karlovim zemljama ĉešće je dolazilo do sukoba s Turcima, što je iziskivalo nove poreze (»turska pomoć« Türkenhilfe/), a koje su staleţi trebali odobriti. Oni su ih zemaljskom knezu odobrili samo pod preduvjetom da im izaĊe u susret glede vjerskog pitanja. Politiĉka je nuţnost prisilila Karla na to. Unatoĉ teškoj griţnji savjesti i stalno istiĉući svoju nepokolebljivu vjernost katoliĉkoj vjeri, iznova je godine 1576. potvrdio ranije im dane ustupke. Ova i sva usmena obećanja unutrašnjoaustrijski su protestanti obuhvatili u jednoj »libeli«, te su u Brucku na Muri iznudili njezino odobrenje. To je bila jedna od najvaţnijih isprava pristaša Lutherova nauka u Karlovim zemljama; nije se samo dopuštalo protestantsko sluţenje mise unutar staleţa, nego je ta napisana, navodno (nekoć) usmena obećanja nadvojvode protivniĉka strana protumaĉila kao odobravanje slobode vjeroispovijesti i u zemaljsko-kneţevskim gradovima i trgovištima, što su katolici poricali. Ĉinjenica je da su brojni propovjednici u gradovima pod zaštitom protestantskoga plemstva uspješno privlaĉili ljude na Lutherov nauk, što je oko godine 1580. dovelo do najvećeg uspjeha protestantizma u Unutrašnjoj Austriji. 7. Kat o liĉka r e fo r ma i pr o t ur efo r mac i ja

Koncil u Tridentu (1545.-1563.) sa svojim je dogmatskim osnovama i odredbama o reformi crkvenog ţivota i klera stvorio temelje za rješavanje nepovoljnih prilika i za obnovu katoliĉanstva. Zadaća je Crkve tu bila i dalje se razvijati, kao i misionarstvom ponovno pridobiti protestante na staru vjeru. S drţavnopravnog stajališta katoliĉki kneţevi (isto kao i evangeliĉki) po odredbama augsburškog vjerskog mira (1555.) imali su moć odrediti vjeru u svojim zemljama. Osim vjerskih razloga, tu je bila rijeĉ i o tome da se slomi politiĉka moć protestantizma. Protureformacija nije bila samo vjersko-politiĉka borba protiv odreĊenih krugova, nego istodobno i obnova i ponovno uzdizanje katoliĉanstva iz njegovih vjerskih snaga, a osim toga oblikovala je jedno kulturno i privredno vaţno razdoblje. Protiv protestanata oštrije se zapoĉelo postupati najprije u habsburškim nasljednim zemljama. U Ĉeškoj i Ugarskoj iz politiĉkih razloga je još bilo na snazi pravo vjerske slobode. Već je godine 1580. došlo do zabrane reformacije u gradovima i trgovištima u Unutrašnjoj Austriji (plemstvo si je i dalje zadrţalo prije im dano pravo vjerske slobode). Kada je nakon toga

devetnaest gradova podiglo ustanak, a zbog toboţnje povrede »Bruĉke libele«, nadvojvoda Karlo oštro se obraĉunao s njima. Mnogi su propovjednici protjerani. Zemaljsko-kneţevska vjerska komisija je umjesto ovih u mnogim mjestima postavila katoliĉke svećenike. Godine 1585. osnovano sveuĉilište u Grazu - kojim su upravljali isusovci - trebalo je odvratiti sinove plemića i dobrostojećega graĊanstva od polaţenja protestantskih visokih škola u Njemaĉkoj, te sluţiti za obrazovanje domaćega katoliĉkoga klera. Ovaj su postupak zemaljskoga kneza ustrajno podupirali marljivi i energiĉni biskupi iz Seckaua i Lavanta, Martin Brenner i Georg Stobaeus. S Ferdinandom (II.) na vlasti se pojavio još jedan odluĉniji pristaša protureformacije u Unutrašnjoj Austriji. Na svome podruĉju uspio je ukloniti protestantizam. Zatvorene su protestantske crkve i škole, evangeliĉke su knjige spaljene, a propovjednici protjerani; samo je plemstvo sve do godine 1628. imalo pravo vjerske slobode. Jednako oštro kao u Štajerskoj postupalo se i u Koruškoj. Poslije godine 1580. zapoĉela je katoliĉka ofenziva u Donjoj Austriji i u Beĉu. Nakon smrti Maksimilijana II. na prijestolje je došao njegov sin Rudolf II. (1576.-1612.). Od godine 1572. bio je već ugarski kralj, od godine 1575. ĉeški i rimsko-njemaĉki kralj. U Donjoj Austriji i u Beĉu protestanti su u »Horner Werk« stvorili crkvenu organizaciju, koja je trebala sluţiti ujedinjenju i uĉvršćenju protestantizma; ona je propala zbog nesloge meĊu propovjednicima. Ovo je dobro došlo protureformacijskim nastojanjima Rudolfa II. Već je godine 1578. zabranjen protestantizam u gradovima, trgovištima i u nizinama; već su godine 1587. drţavne »reformacijske komisije« na ovim podruĉjima poĉele provoditi rekatolicizaciju. Nije se više smjela sluţiti evangeliĉka misa u beĉkom Landhaus, a propovjednici su morali napustiti grad. Bilo je teško slomiti otpor staleţa, ali tu je postojao mali broj utjecajnih katoliĉkih plemića koji su podupirali carska nastojanja. Ova bi drţavna protureformacija jedva ostvarila obnovu katoliĉanstva, da nije bila povezana s obnovom vjerskog ţivota, koju su zapoĉele provoditi crkvene sluţbe. Katoliĉka je strana u Beĉaninu Melchioru Kleslu, pekarskom sinu, imala revnog i uspješnog dušobriţnika, sjajnog organizatora i neobiĉno sposobnog politiĉara. Kao prepošt crkve Sv. Stjepana i od godine 1588. administrator biskupije Beĉko Novo Mjesto reformirao je crkveni ţivot, intenzivirao ţupno dušobriţništvo te teţio da se podigne duhovno stanje. Osim ove dalekoseţne djelatnosti godine 1590. došla je i politiĉka u funkciji reformacijskog komesara. Pri tom je postupao razborito, dobrim propovijedima nastojao je ljude prije uvjeriti, a ne prisiliti ih. U mnogim je mjestima imao velike uspjehe, npr. u Brucku na rijeci Leitha, Badenu, Hainburgu, Retzu i takoĊer u Beĉu. Doduše, temelje su već prije svojim djelovanjem u Crkvi i u školama poloţili isusovci (od 1551. u Beĉu). Na snaţniji otpor proces rekatolicizacije naišao je u Kremsu/Steinu i u Waidhofenu na rijeci Ybbs. Kao beĉki biskup zapoĉeo je s novom izgradnjom biskupskoga dvora, današnje nadbiskupske palaĉe, a po nacrtima Giovannija Coppanija. Nakon godine 1590. njegova je politiĉka djelatnost stavljena više u prvi plan, budući da ga je za to odredio Rudolf II. U Gornjoj Austriji proces je rekatolicizacije zapoĉeo kasnije. Tu je protestantizam imao svoj najjaĉi poloţaj. Najprije je jedan jaĉi obraĉun s protestantima sprijeĉio ustanak seljaka (1594./97.), a onda i rat koji je izbio s Turcima. Kada je ustanak slomljen, car je takoĊer oštro krenuo i u ovom, vjerskom pogledu. Ovlastio je zemaljskog kapetana Löbla da zapoĉne s protureformacijom. Sukob sa staleţima i stanovništvom bio je oštar, posebno u Linzu. Godine 1601./02. digli su se protestantski rudari Salzkammerguta, ali su morali isto tako kao i

staleţi odustati od borbe. Ĉinilo se da je i tu protureformacija uspjela, ali su se ipak do današnjeg dana u Salzkammergutu odrţali ostaci protestantizma. 8. »Razdor meĊu braćom u Habsburgu«

Car Rudolf (1576.—1612.) pokazivao je dosta sklonosti prema znanosti i umjetnosti. Sa svojim smislom i razumijevanjem za znanost i umjetnost nadmašio je većinu svojih prethodnika, koji su pokazivali interes za umjetnost. Slobodni je dio svojega vremena najradije posvetio svojim bogatim zbirkama, koje su obuhvaćale umjetniĉke slike, bakroreze, rukopise, knjige i kovanice. Bio je mistik, koji je takoĊer volio alkemiju i astrologiju. Kao prijatelj uĉenjaka na svoj je dvor u Pragu pozvao i astronome Tychoa de Brahea i Johannesa Keplera. Na poĉetku svoje vladavine donosio je zdrave politiĉke odluke, a s vremenom je njegova duševna bolest postala sve primjetljivija; potišenost i pasivno ponašanje izmjenjivali su se sa snaţnim ispadima naglosti. Ispunjen dubokim nepovjerenjem prema ĉitavoj svojoj okolini, stalno je mijenjao svoje suradnike, bez razloga im uskraćivao svoju milost, te je napustio drţavne poslove. Zbog proturjeĉnih nazora glede turskog pitanja snaţno se sukobio sa svojom braćom, pa je došlo do »razdora u Habsburgu«. Iz lokalnih graniĉnih sukoba u Ugarskoj nastao je »dugi« turski rat, ĉiji su ishodi na poĉetku bili promjenljivi. Kada su nakon uspjeha carske vojske poduzete protureformacijske mjere, planula je buna protestantskoga stanovništva u Gornjoj Ugarskoj i Erdelju, pod vodstvom plemića, pristaše kalvinizma, Stjepana Bocskaya, koji je izabran za erdeljskoga kneza. Na taj su naĉin Turci neoĉekivano dobili saveznika (Bocskay je bio odan ĉak sultanu!), pa se carska vojska morala povući. Beĉkim mirom (1606.) u Ugarskoj je osigurana vjerska sloboda, i tako je otklonjen rat; s Turcima je sklopljen mir na ušću rijeke Ţitve u Dunav (Ţitvatoroĉki mir), (izmeĊu utvrda Gran i Komaroma), u kojem je Visoka Porta prvi put priznala Austriju i cara kao ravnopravnu silu, te po kojem se dosadašnji godišnji danak više neće plaćati, nego će se jednom jednokratnom isplatom smatrati riješenim. Obje su strane zadrţale svoje dotadašnje vojne poloţaje, ĉime je došlo do provala u dosadašnje protivniĉko podruĉje vlasti. Ovaj je mir za dugo razdoblje tvorio temelj politiĉkih odnosa obiju drţava. Carev brat, Matijaš, dobio je sve potrebne ovlasti za pregovore s Ugarskom i Turcima za beĉki mir, budući da su nadvojvode zajedno izrazili Rudolfu II. svoju zabrinutost glede njegovih politiĉkih poteza (Linzer Tag, godine 1605.). Car je ţelio nastaviti ovaj bezizgledan rat, a takoĊer nakon godine 1606. nije htio potpisati spise o sklopljenom miru. Na kraju je ponašanje vladara dovelo do toga, da je godine 1607. Matijaš na Kleslov poticaj u tajnome sporazumu priznat za glavu habsburške kuće. Kada je Rudolf iznova zahtijevao obnovu turskog rata, Matijaš je za sebe pridobio austrijske i ugarske staleţe te je s vojskom provalio u Ĉešku. Došlo je do sklapanja ugovora u Liebenu (1608.), po kojem se Rudolf odrekao vladanja u Ugarskoj, Austriji (Donja i Gornja Austrija) i u Moravskoj. No sada se Matijaš morao razraĉunati sa staleţima i njihovim zahtjevima. Nakon dugih pregovora protestantska su gospoda i vitezi dobili potvrdu onih sloboda, koje im je zajamĉio Maksimilijan; takoĊer su i u gradovima potvrĊeni »stari obiĉaji«. U meĊuvremenu je katoliĉanstvo provedbom protureformacije ipak priliĉno uĉvrstilo svoj poloţaj. Osim

plemićkih krugova, tada je - ako ne uzmemo u obzir Gornju Austriju - još jedna manjina prihvaćala protestantizam. U Ĉeškoj, koja je ostala vjerna Rudolfu II., utrakvisti i protestanti pod prijetnjom su vojne sile godine 1609. iznudili »Majestätsbrief« (vladarska povlastica). Njime su plemstvu i gradovima, meĊu ostalim, zajamĉeni vjerska sloboda i pravo gradnje crkava i škola. U jednome sporazumu izmeĊu katolika i protestanata dopuštena im je i gradnja crkava na kraljevskim dobrima, u koja su protestanti dvosmisleno ukljuĉivali takoĊer i crkvena dobra. Daljnja je careva politika bila u znaku njegove nesklonosti prema Matijašu. Nasljedstvo nije trebalo pripasti njemu, nego nadvojvodi Leopoldu, sinu Karla od Unutrašnje Austrije. Leopoldu nakon poĉetnog uspjeha nije pošlo za rukom promijeniti Rudolfov teţak poloţaj na Hradĉanu. Tako je car bio izloţen opasnosti, a i ĉeški su se staleţi okrenuli Matijašu, koji je okrunjen za ĉeškoga kralja. Rudolf je zadrţao praški dvor kao svoju rezidenciju. Njegovom smrću 20. sijeĉnja 1612. završen je sukob izmeĊu braće. U isto je vrijeme na tragiĉan naĉin završena vladavina salzburškog nadbiskupa Wolfa Dietricha von Raittenaua. Ĉastoljubiv i sposoban knez vladao je energiĉno i autoritativno, iskljuĉujući zemaljske staleţe i omalovaţavajući stare obiĉaje. U svojim je protureformacijskim postupcima, nakon ţestoka poĉetka, bio umjeren, a svoje je protestantske podanike pokušao duhovnom podukom ponovno vratiti Katoliĉkoj Crkvi. Širokogrudno je zapoĉeo s novom izgradnjom Salzburga. Zla kob bila je jedna svaĊa Wolfa Dietricha s bavarskim vojvodom Maksimilijanom zbog dvojbenih prava na solane. Jedan nepromišljeni napad nadbiskupa imao je kao posljedicu da je Maksimilijan s vojskom provalio u Salzburg. Wolf Dietrich je pobjegao, ali je u bijegu uhvaćen i prisiljen da odstupi s poloţaja (1612.). Njegov je nasljednik bio Marcus Sitticus von Hohenems iz Vorarlberga, koji je nastavio djelo njegova prethodnika u Salzburgu.

Iz svjetske povijesti Uzroci, nastanak i tok reformacije; njezino proširenje - Španjolska i Nizozemska u 16. st. Francuska i hugenoti - Osnivanje Anglikanske crkve i engleske pomorske sile - Renesansa Talijanski pape - Koncil u Tridentu

Preporuĉena literatura

Karl Eder, Glaubensspaltung und Landstande im Lande ob der Enns (Crkveni raskol i zemaljski staleţi u zemlji iznad rijeke Enns), Linz, 1936. Robert J. W. Evans, Das Werden der Habsburgermonarchie 1550-1700 (Postanak Habsburške Monarhije 1550.-1700.), Wien - Köln - Graz, 1985. Gernot Heiß, Reformation und Gegenreformation (1519-1618) (Reformacija i protureformacija (1519.—1618.)), u: Die Quellen der Geschichte Österreichs (Schriften des Instituts für Österreichkunde 40), Wien, 1982. Hubert Jedin, Geschichte des Konzils von Trient (Povijest koncila u Tridentu), Freiburg im Breisgau, 1949/57.

Grete Mecenseffy, Geschichte des Protestantismus in Österreich (Povijest protestantizma u Austriji), Graz - Köln, I956. Hans Sturmberger, Die Anfange des Bruderzwistes in Habsburg (Vorgeschichte 1576 bis 1590) (Poĉeci bratskog raskola u Habsburgu) (Pretpovijest 1576. do I590.), Mitteilungen des oberösterreichischen Landesarchivs, 5 (1957). Ernst Tomek, Kirchengeschichte Österreichs (Povijest Crkve u Austriji), 2 (1949). Karl Vocelka, Rudof II. und seine Zeit (Rudolf II. i njegovo doba), Wien - Köln - Graz, 1985.

XVII. RAZDOBLJE TRIDESETOGODIŠNJEG RATA

1. Car Matijaš i dogaĊaji koji su prethodili Tridesetogodišnjem ratu Nakon smrti Rudolfa II. Matijaš (1612.—1619.) je izabran za cara. No glavna osoba u »Tajnom vijeću« i stvarni kreator politike bio je Melchior Klesl, koji je sada prema protestantima zauzeo tolerantniji stav. S pravom se bojao da ne bukne vjerski rat koji je zbog vanjskopolitiĉkih saveza Unije i Lige mogao imati nepregledive posljedice. U svim je zemljama unatoĉ Kleslovoj diplomatskoj sposobnosti, car imao sve više problema. U Erdelju je uz tursku pomoć na vlast došao sposoban i energiĉan Gabriel Bethlen, kojega je nakon nekog vremena priznao i Beĉki dvor (1615.). Nacionalne i socijalne suprotnosti u Ĉeškoj bile su priliĉno velike, ali je presudnije znaĉenje ipak imala vjerska napetost, koja nije uklonjena vladarskom povlasticom (Majestätsbrief), budući da se dokument interpretirao na razliĉite naĉine. Kao što je već reĉeno, njime je protestantima dopuštena gradnja crkava na kraljevskim dobrima, u koja su oni uraĉunavali i crkvena dobra, što su katolici poricali. Zbog toga su zatvorena gradilišta protestantskih crkva u Braunauu i Klostergrabu (obje na crkvenom posjedu). Budući da su odbaĉene prituţbe protestanata zbog zaustavljanja gradnje crkava, 23. svibnja 1618. došlo je do Praške defenestracije (carski su savjetnici Jaroslav von Martinitz i Wilhelm von Slavata, kao i pisar Philipp Fabrizius, baĉeni kroz prozor na Hradĉanima). Kako bi mogao odgovoriti na oĉekivanu carsku reakciju, preuzeo je Matijaš Thurn, stvarni inicijator pokreta, zapovjedništvo nad brzo okupljenom vojnom silom. Za upravu u zemlji takoĊer je trebao biti nadleţan jedan odbor, koji je tvorilo trideset ljudi. Oštro se krenulo protiv katolika, isusovci su protjerani iz zemlje. Zaprepašten postupcima protestanata Matijaš je zapoĉeo, prema Kleslovu savjetu, pregovarati s ustanicima, budući da je htio isposlovati mir; ali ovi su se i dalje naoruţavali. Ferdinand od Unutrašnje Austrije, kojeg su podupirali i katoliĉke izbjeglice iz Ĉeške, ţelio je vojnim putem ponovno uspostaviti red. Klesl kao protivnik ovoga plana uhvaćen je i odveden u Tirol. Poslije mu je dopušteno da krene u Italiju; godine 1627. vratio se u Beĉ, ali bez politiĉkog utjecaja. 2. Tridesetogodišnji rat a) Ustanak u Ĉeškoj Smrću cara Matijaša otvoreno je buknuo rat. Ferdinand od Unutrašnje Austrije, najnekompromisniji zastupnik protureformacije, bio je prema jednom protestantskom poslanstvu iz Donje Austrije ĉvrst, a ono je htjelo isposlovati ustupke glede vjerskih poslova

kao i mir u Ĉeškoj. Zbog toga razloga ĉeške jedinice pod Thurnovim vodstvom nisu se više usudile poduzeti planirani napad na Beĉ; povukle su se u svoju zemlju. Ferdinand je, unatoĉ oklijevanju protestanata u Frankfurtu, izabran za cara (1619.-1637.). Ĉeški je zemaljski sabor kratko prije toga za kralja odredio zemaljskoga kneza, pristašu kalvinizma, Fridrika Falaĉkog. Iznova je ustaniĉka vojska, kojoj se prikljuĉio i Gabor Bethlen, erdeljski knez, provalila sve do ispred Beĉa, ali je ipak zbog napada katoliĉkoga protivnika iz Poljske s leĊa bila prisiljena sklopiti primirje, što je rezultiralo ĉeškim povlaĉenjem. U meĊuvremenu je Liga, savez katoliĉkih carskih staleţa, osnovala vojsku pod vodstvom Maksimilijana Bavarskog, a pod Tillyjevim vrhovnim zapovjedništvom. Ove su jedinice najprije osvojile Gornju Austriju, koja se više-manje prikljuĉila ĉeškom ustanku (zemlja je prema jednom sporazumu dana u zalog Bavarskoj sve dok ne plati ratne troškove), a potom su provalile u Ĉešku, gdje su izvojevale pobjedu na Bijeloj Gori kod Praga (1620.). Fridrik je Falaĉki pobjegao a da nije niti pokušao obraniti grad te napustio Ĉešku; ĉesto izrugivani »kralj zime« otišao je u Nizozemsku. Slom ĉeške staleške moći ojaĉao je carsku apsolutnu vlast, pa su mu tako osigurane Vjenceslavove zemlje. Osim toga, austrijski je protestantizam bio osjetno potuĉen. Ustanicima se strogo presudilo, a njihove su voĊe, u sluĉaju da nisu pobjegli, smaknute. Svi sudionici izgubili su svoje posjede. Mnogi su protestanti napustili zemlju. Car je Ferdinand bio mišljenja da je Ĉeška ovim ustankom proigrala svoje privilegije. Vlastitom je rukom poderao vladarsku povlasticu (Majestettsbrief). U »obnovljenom zemaljskom redu« (1627.) Ĉeška i njezine susjedne zemlje proglašene su nasljednim kraljevstvom habsburške kuće, prava su staleţa osjetno smanjena, a zadaće su i utjecaj zemaljskog sabora ograniĉeni; osim toga, ĉeška je Dvorska kancelarija premještena u Beĉ. Brojna strana gospoda dobila su u Ĉeškoj i Moravskoj velika dobra; novo se plemstvo izgraĊuje iz katoliĉkih, romanskih i njemaĉkih obitelji, koje je, doduše, bilo potpora dinastiji, ali u ĉeškom narodu nije baš pustilo korijenje. b) Proširenje rata Pobjeda u Ĉeškoj ojaĉala je nade cara i njegovih saveznika, prije svega Španjolske i Bavarske, da će moći uĉvrstiti poloţaj katoliĉanstva. U austrijskim zemljama, naime, tamo gdje je to bilo potrebno trebalo je završiti s protureformacijom. U Gornjoj Austriji, gdje je protestantizam imao jak poloţaj, gdje su staleţi bili u oporbi prema Ferdinandu II. te gdje je narod bio nezadovoljan zbog davanja zemlje u zalog Bavarskoj, izbio je ustanak seljaka (1624.), koji je oko Frankenburga poprimio velike razmjere. Bavarski namjesnik Herberstorff, ne odrţavši dano im obećanje, kockao se sa ţivotima uhvaćenih ljudi te ih je sedamnaest dao objesiti. Ovo »Frankenburško kockanje« i carski patent o reformaciji bili su neposredan povod za otvorcni ustanak protestantskih seljaka, koji su u Stjepanu Fadingeru našli sposobnog voĊu. Lokalnom seljaĉkom ustanku prikljuĉili su se i graĊani ponekih gradova; Linz se, unatoĉ dugoj opsadi, pri kojoj je i Fadinger izgubio ţivot, nije mogao osvojiti. Bezizgledan seljaĉki ustanak ugušen je pobjedama carskih i bavarskih jedinica kod Eferdinga i Gmundena; vrlo

stroge kaznene mjere ugušile su i posljednji otpor. Provedba protureformacijskih mjera sada je prisilila i dosada pošteĊeno protestantsko plemstvo na iseljenje. Gornja je Austrija godine 1628. ponovno došla pod habsburšku vlast. U meĊuvremenu je rat na zapadu imao pobjedniĉki karakter. Nakon osvajanja Falaĉke carske i Ligine ĉete provalile su u Sjevernu Njemaĉku, iza ĉega se, a na molbu protestanata, umiješao i danski kralj Kristijan IV. Njegovu je vojsku pobijedila Ligina pod Tillyjem, a carski vrhovni zapovjednik Wallenstein provalio je u dansko podruĉje. Time se nije samo uĉvrstio poloţaj cara unutar Njemaĉke glede protestantskih kneţeva, nego su i europske sile morale priznati prvenstvo austrijsko-španjolske kuće Habsburg. Ferdinad II. vjerovao je da će takoĊer u Carstvu Katoliĉkoj Crkvi moći nakon mira u Lübecku (1629.) osigurati vlast. Izdao je Restitucijski edikt (1629.), koji je zahtijevao pridrţavanje odredaba augsburškoga vjerskog mira, dakle, da se katolicima vrate sva crkvena dobra koja su im protestanti oduzeli nakon godine 1555. Dakle, ovaj je ĉin carskog zakonodavstva trebao prisiliti carske staleţe da ga provedu. Ovo je protestante potaklo na oĉajniĉki ustanak. TakoĊer se i Wallenstein, veliki protivnik kneţevske »slobode«, koji je ţelio ukloniti izborno pravo izbornih kneţeva, kao i Njemaĉku pretvoriti u nasljedno Carstvo, kako bi ponovno potpuno uspostavio carsku vlast, bojao kao i španjolski politiĉari posljedica ovih zahtjeva, na kojima je car ustrajao zbog griţnje savjesti. Vjerojatno bi Ferdinand uz Wallensteinovu pomoć mogao provesti ove zahtjeve glede sve slabijega protestantizma, ali je on svojega najboljeg vojskovoĊu na drţavnom saboru u Regensburgu (1630.) otpustio iz sluţbe, budući da su to zahtijevali kneţevi. Iza ovog se zahtjeva izbornih kneţeva nalazila Francuska s Richelieuom, koja se nadala da će Wallesteinovim otpuštanjem oslabiti veliku habsburšku moć. Ogorĉen, do sada uţivajući carsku naklonost, Wallenstein se povukao na svoja ĉeška imanja. Car je zapravo Wallensteinovim otpuštanjem izgubio svoju najjaĉu potporu u onome trenutku kada je švedski kralj Gust av Adolf već bio na njemaĉkoj obali Baltiĉkog mora te je napao iz utvrĊene baze Stralsunda, koju je Wallenstein uzaludno pokušavao opkoliti. Francuska novĉana pomoć i školovana vojska trebale su mu pomoći da uspostavi vlast nad Baltiĉkim morem i da ojaĉa protestantizam u Njemaĉkoj. Tilly, koji je predvodio ujedinjene Liginu i carsku vojsku,godine 1631. osvojio je grad Magdeburg, koji je prilikom osvajanja izgorio u plamenu. Njemaĉki su protestantski kneţevi sada otvoreno stali na švedsku stranu. Već su u rujnu 1631. izvojevali pobjedu nad uvijek pobjedniĉkom Tillyjevom vojskom kod Breitenfelda u blizini Leipziga. U ovakvoj se situaciji Ferdinand II. ponovno okrenuo Wallensteinu. Nije bilo lako ponovno pridobiti duboko povrijeĊenog vojskovoĊu, koji se u meĊuvremenu povezao sa ŠveĊanima. Nakon duţih pregovora (Göllersdorf) Wallenstein je ponovno preuzeo zapovjedništvo; Ferdinand je pristao na uvjete, po kojima Wallenstein ima gotovo neograniĉene ovlasti. Iz Wallensteinova »ugovora« s carem Ferdinandom 11., Göllersdorf, 13. travnja 1632. Theatrum Europaeum, 2. svezak, str. 519. 1. Trebao bi on, hercog Friedlandski, biti i ostati generalissimus ne samo Rimskoga Carskog Veliĉanstva nego takoĊer i ĉitave Kuće Austrijske i Krune Španjolske.

2. Trebalo bi mu prihvaćeno zapovjedništvo biti povjereno in absolutissima forma. 3. Ako bi se Njegovo Carsko Veliĉanstvo trebalo osobno naći pri Armadi, mnogo (bi) manje zapovjedništvo nad njom (trebalo) imati... 6. Konfiskacije u Carstvu trebale bi mu biti dozvoljene in absolutissima forma. 7. Da bi on, hercog Friedlandski, trebao moći odluĉivati kao o konfiskacijama tako i o pomilovanjima prema svojoj volji. 8. Stvarno pomilovanje, meĊutim, trebalo bi se traţiti samo i jedino od njega, hercoga Friedlanskog, i od njega podjeljivati. U tom bi sluĉaju car bio i isuviše blag i dozvolio bi da se dogodi da bi svakome moglo biti oprošteno na carskome dvoru... Za kratko vrijeme Wallenstein je sakupio vrlo jaku vojsku. Uspjelo mu je prisiliti Gustava Adolfa da odustane od napada na austrijske zemlje. Bojište se premjestilo u Sasku, gdje je 16. studenoga 1632. došlo do bitke kod Lützena, u kojoj je poginuo Gustav Adolf, ali su ŠveĊani ipak pobijedili. Wallenstein se sa svojom vojskom povukao u Ĉešku. U sljedećem je razdoblju ratovanje i osobno ponašanje vojskovoĊe postalo sve nepredvidljivije. Iz njegova su vojnog tabora poticale veze s ĉeškim emigrantima; jedan uhvaćeni posrednik, Sesima Rašin, smatrao je da je generalissimus teţio za ĉeškom krunom. Wallenstein je takoĊer sa švedskim neprijateljem vodio tajne pregovore koji nisu odgovarali naredbama iz Beĉa. Ogorĉenost na neprijateljske krugove na Beĉkome dvoru, na Bavarsku i Španjolsku, kao i teţnja za osvetom zbog stvarnih i toboţnjih uvreda bili su razlog što je Wallenstein ţelio sklopiti veleizdajniĉki sporazum s protivnicima. Time je krenuo jednim vrlo opasnim putem, sa kojeg, unatoĉ povremenu oklijevanju, koje je drugu pregovaraĉku stranu uĉinilo sumnjiĉavom, više nije bilo povratka. U Beĉu je došlo do osjetnog nezadovoljstva kada je Wallenstein u pobjedonosnom boju oslobodio zarobljenog grofa Matijaša Thurna, voĊu ĉeškog ustanka, a bavarskom je vojvodi uskratio svaku pomoć u borbi kod Regensburga. Još je više zabrinjavalo to što je on svojim ĉasnicima u Plsenju 12. sijeĉnja 1634. dao potpisati izjavu o odanosti, u kojoj su se oni obvezali da će ostati s njim kao vrhovnim zapovjednikom i da će izvršavati njegove zapovijedi. U nacrtu te izjave bila je i nadopuna »sve dok traje njegova carska sluţba«, koja je u završnom obliku ispuštena. Sada su u Beĉu, na osnovi informacija o svim dogaĊajima, koje su donosili ĉasnici vjerni caru, poduzete prikladne mjere. Velik je broj jedinica otkazao Wallensteinu povjerenje. Kada je izdana naredba o njegovu uhićenju, ţivog ili mrtvog, iz Plsenja je otišao u Eger kako bi pripremio ujedinjenje sa ŠveĊanima, odnosno da bi, u sluĉaju opasnosti, mogao njima pobjeći. (Eger je tada bio prikladniji od Plsenja.) U noći 25. veljaĉe 1634. carski su ĉasnici Butler, Gordon i Leslie ubili njega i njegova šurjaka Trĉka, kao i njegove pristaše Kinskyog, Ilowa i Neumanna. Ferdinandu II. se, zbog njegova postupka prema Wallensteinu, jako prigovaralo, jer se ovome na neki naĉin sudilo u tajnome procesu. Naime, car je dao da tri tajna vijeća, koja nisu pripadala izrazitim neprijateljima vojskovode, napišu struĉno mišljenje o Wallensteinovim postupcima; oni su ustvrdili njegovu krivicu.

Godina 1634. je godina velikih uspjeha carske vojske i njezinih saveznika. Španjolske, carske i bavarske jedinice izvojevale su vaţnu pobjedu nad ŠveĊanima kod Nordlingena. Saska je prešla na carsku stranu; sklopljen je mir u Pragu (1635.), kojem su se uskoro prikljuĉili svi vaţni carski staleţi, budući da je Ferdinand u sjevernoj Njemaĉkoj odustao od provedbe Restitucijskog edikta. Na strani ŠveĊana bili su još samo oni protestanti u juţnoj Njemaĉkoj kojima je prijetila propast. Rat bi se završio da se Francuska nije otvoreno umiješala. Za vrijeme ovoga, posljednjeg ratnog razdoblja na carskoj su se strani, uz Španjolsku i Bavarsku, uskoro borile takoĊer Saska, a povremeno i Brandenburg, dok su na strani Francuske i Švedske bile Nizozemska i Savoja, manje njemaĉke kneţevine (npr. Hessen) kao i velik broj juţnonjemaĉkih protestanata pod Bernhardom Weimarskim. Gotovo se cijela Europa nalazila u plamenu, a ĉitavo podruĉje Carstva bilo je poprište ratnih dogaĊaja. Dana 15. veljaĉe 1637. umro je car Ferdinand II., koji je za vrijeme svih ratnih obrata saĉuvao ĉvrsti stav. Moderna ideja viših drţavih interesa (Staatsraison), koju je zastupao ĉak i jedan Richelieu bila mu je strana. Njegova je politika bila odreĊena religioznim uvjerenjem. Smatrao je da ima pravo uvoditi apsolutistiĉke oblike vladanja kako bi slomio otpor konfesionalno neprijateljskih i politiĉki nepouzdanih staleţa. Naĉela vladavine Ferdinanda III. (1637.-1657.) bila su jednaka kao i ona njegova oca, samo je njegova politika bila promišljenija. Tok rata ponovno je poprimio nepovoljne oblike. Već duţe vrijeme ova strašna borba nema više obiljeţja vjerskog rata, nego je postala politiĉko razraĉunavanje ne samo izmeĊu carske i kneţevske moći nego i izmeĊu Švedske, Francuske i Habsburgovaca. Dok su Francuzi osvojili Elzas i veliki dio Porajnja, ŠveĊani su prodrli prema jugoistoku. Pod vodstvom njihova sposobnog vojskovoĊe Torstensona zaposjeli su godine 1642. Šlesku i Moravsku, te su godine 1645. kod Jankaua u srednjoj Moravskoj izvojevali novu pobjedu. Provalili su u Donju Austriju i osvojili mnoga mjesta, meĊu ostalima, i dvostruki grad KremsStein. U travnju 1645. nalazili su se ispred dunavskih mostova u Beĉu, ali su morali odustati od napada na Beĉ, budući da je glavni dio vojske bio vezan uz opsjedu Brna, koja nije uspjela i u kojoj je Torstenson pretrpio teške gubitke. Godine 1646. švedska je vojska napala Bavarsku i Vorarlberg, te osvojila Bregenz. Ponovna provala u sudetske zemlje rezultirala je osvajanjem Egera, a godine 1648. uspješnim napadom na zamak i na prašku Malu Stranu. Mnoge su bitke u posljednjem razdoblju ovoga promjenljivog rata opustošile zemlju, te dovele do općenite iscrpljenosti snaga.

3. Westfalski mir i Austrija Već se od godine 1640. zapoĉelo s pripremom terena za sklapanje mira, ali se neprestano odugovlaĉilo s pregovorima. Konaĉno su se godine 1644. poĉeli voditi pregovori u Münsteru i Osnabrücku, koji su završili mirom 24. listopada 1648. Francuska i Švedska svojim su zahtjevima izvršavale odreĊeni pritisak, ali je ipak carskim izaslanicima uspjelo postići priliĉne uvjete. Teritorijalni su gubici bili u granicama normale.

Francuskoj je car prepustio Sundgau, zemaljske grofovije Gornjeg i Donjeg Elzasa, predstojniĉku vlast nad više od deset carskih gradova Elzasa (bez Strasbourga!) kao i grad Breisach; u Philippsburgu je Francuska dobila pravo za osvajanje. Za to je car dobio novĉanu odštetu. Obvezao se da neće dalje podupirati Španjolsku, koja se i dalje borila protiv Francuske. One njemaĉke drţave koje se nisu nalazile na carevoj strani, dobile su podruĉja, i tako postale utjecajne. Rajnska Falaĉka ponovno je vraćena svojoj dinastiji. Švicarska i Nizozemska istupile su iz carskog saveza. Preostali carski staleţi (kneţevi) zadobili su potpunu politiĉku slobodu djelovanja; odredba da djelatnost njihovih saveza neće biti usmjerena protiv »cara i Carstva«, bila je neuĉinkovita. Zbog toga je poloţaj cara u Carstvu bio jako oslabljen. Carstvo je ĉinilo samo jedan labav savez drţava (Staatenbund), povezan jedino izborom i osobom cara, drţavnim saborima i sudskim instancijama. Jedva da je više bilo moguće provesti reformu. Krajnje zabrinjavajući bio je utjecaj iz inozemstva, pri ĉemu su se Švedska i Danska mogle osloniti na zastupniĉka mjesta i glasove u drţavnom saboru glede njihovih sjevernonjemaĉkih posjeda, dok se Francuska oslanjala na svoju stvarnu politiĉku nadmoć. Glede beznadne situacije u carskom savezu, car je smatrao da se njegov poloţaj moţe ojaĉati s pomoću velike snage nasljednih zemalja. Tu je Westfalski mir potvrdio odluke iz godine 1620. i 1627.: pobjedu apsolutizma i katoliĉanstva. Prelazak sa staleške u apsolutistiĉki oblik drţave pokazao se već u tome što su sada zemaljsko-kneţevske institucije s carskim ĉinovniĉkim staleţom (ĉinovništvom) postale presudne u upravi i provedbi zemaljskokneţevskih odluka. Zemaljski su sabori posjedovali još samo pravo odobravanja poreza. Prava kneţevske »slobode«, koliko god su slabila carsku moć, u Austriji, ĉiji je zemaljski knez bio car, utjecala su na jaĉanje habsburškog poloţaja. Ponovno je uspostavljeno jedinstvo vjeroispovijesti. Iznimke su postojale u dijelovima Šleske, za plemstvo u Donjoj Austriji i za Ugarsku. Stalna vojska (a ne carsko pozivanje u vojsku) bila je stalno pripravna na borbu i od sada je ĉinila stvarnu carsku vojnu silu. Dakle, dinastiĉka moć Habsburgovaca za razliku od njihova poloţaja u Carstvu, bila je zbog razliĉitih razloga mnogo jaĉa. Zapoĉela se više cijeniti austrijska ideja o drţavi nego ideja o Carstvu. Tako je Westfalski mir donio preokret u austrijskoj povijesti. Iz svjetske povijesti: Vjerske napetosti; osnivanje Protestantske unije i Katoliĉke lige - Odnos izmeĊu cara i kneţeva - Nastanak moćnih politiĉkih grupa u Europi - Tok i posljedice rata Preporuĉena literatura Peter Broucek, Der Schwedenfeldzug nach Niederösterreich (Vojni pohod ŠveĊana prema Donjoj Austriji), Militärhistorische Schriftenreihe 7, Wien, 1967. Fritz Dickmann, Der Westfalische Friede (Westfalski mir), Münster 1959, 5. izdanje, Münster, 1985.

Golo Mann, Wallenstein. Sein Leben erzählt (Wallenstein. Njegov ţivot pripovijeda), Frankfurt, I971. Grete Mecenseffy, Habsburger im 17. Jh. Die Beziehungen der Hofe von Wien und Madrid während des Dreißigjährigen Krieges (Habsburgovci u 17. st. Odnosi dvorova u Beĉu i Madridu za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata), AOG 121 (1955). Heinrich von Srbik, Wallensteins Ende (Wallensteinov kraj), 2. izdanje, Salzburg, 1952. Hans Sturmberger, Kaiser Ferdinand 11. und das Problem des Absolutismus (Car Ferdinand II. i problem apsolutizma), Wien, 1957., Aufstand in Böhmen. Der Beginn des Dreißigjährigen Krieges (Ustanak u Ĉeškoj. Poĉetak Tridesetogodišnjeg rata), JanusBücher 13, München und Wien, 1959.

XVIII. PROCES NASELJAVANJA I STANOVNIŠTVO U RAZDOBLJU REFORMACIJE I TRIDESETOGODIŠNJEG RATA

U 16. st. iznova je došlo do povećanja broja stanovnika, a u ponekim podruĉjima takoĊer i do vrlo ţivoga procesa naseljavanja. Do novih krĉenja zemljišta dolazi više na skuĉenim podruĉjima, kao u Beĉkoj šumi, u Gföhlerwaldu u Waldviertlu, u Mühlviertlu. Nadalje, u razdoblju protureformacije ĉesto su izgraĊena nova naselja oko hodoĉasniĉkih crkava i kapela, kao npr. Maria-Taferl ili Maria Dreieichen. Da bi se ovaj sve veći broj stanovnika nekamo smjestio, uz već postojeća naselja sagraĊena su »nova selišta« ili su barem pored starijih i većih seoskih imanja siromašnijega stanovništva sagraĊene trošne kućice (Keuschen) s mnogo manjim zemljišnim posjedom. Povećanje broja stanovnika na mnogim je podruĉjima rezultirao daljnjim podjelama i umanjivanjima seljaĉkog posjeda (npr. u dolinama tirolskoga visokog gorja, na vinogradarskim podruĉjima), a budući da ti mali zemljišni posjedi nisu donosili mnogo uroda, ovi su stanovnici postali sve siromašniji. Oblici obrade poljana na poĉetku Novog vijeka ne pokazuju nikakve znatnije promjene glede starijih oblika, samo što su one sada većinom u pravilu smanjene. To vrijedi i za naselja. Napuštena je gradnja kuća za stanovanje od drveta, te u uporabu prelazi kamen; ĉetverokut Gornje Austrije i zapadne Donje Austrije tada je zadobio impozantan izgled. I u gradovima su sagraĊene otmjenije graĊanske kuće. Mnoga od ovih mjesta zadobila su nov izgled kada je moderan pojas bastiona (= venecijanska utvrdna metoda) zamijenio srednjovjekovne utvrdne zidine. Na ovakve graĊevine nailazimo u Beĉu, Grazu, Klagenfurtu i Linzu kao i u mnogim malim pograniĉnim gradovima na jugoistoku. Za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata nadbiskup Paris Londron na ovaj je naĉin utvrdama osigurao grad Salzburg. Protureformacija i turski rat doveli su do velikoga smanjenja broja stanovnika. Doduše, turske invazije u 16. st. nisu mogle trajno uništiti veća naselja, ali su ipak Tatari mnoge muškarce zarobili i odveli ih iz zemlje. Mnoge su kuće na podruĉju Beĉke šume i u istoĉnoj Štajerskoj do temelja spaljene. Hrvati su naselili opustošena mjesta u Gradišću i u Donjoj Austriji. Pojedine hrvatske skupine došle su i do juţne Moravske. Na Moravskom polju naselili su sela vlastelina Marchegg i Schloßhof, ali unatoĉ tomu hrvatski se jezik na ovom podruĉju kao i u donjoaustrijskim mjestima oko rijeke Leitha u 18. i 19. st. ugasio. U Gradišću, gdje su ugarske obitelji Nádasdy i Batthyány podupirale proces naseljavanja, Hrvati su se u pograniĉnome prostoru njemaĉkog i maĊarskog govornog podruĉja, na podruĉju oko Neusiedla, Eisenstadta, Oberpullendorfa i Güssinga, mogli odrţati sve do današnjih dana. Doseljenici su dolazili prije svega iz Hrvatskoga primorja (»Wasserkroaten«), ali isto tako i iz podruĉja oko Zagreba i iz Slavonije. Naravno da su bili prisutni i brojni njemaĉki novi

doseljenici iz austrijskih nasljednih zemalja i iz Carstva. Tako su godine 1628. i 1629. Tirolci iz dolina Lecha i Inna došli u Donju Austriju. Vjerski sukobi imali su kudikamo jaĉe posljedice glede strukture stanovništva u austrijskim zemljama nego turska opasnost. Od sljedbenika novih nauka prvi su se progonili anabaptisti, koji su zbog tog razloga već u 16. st. napustili svoju domovinu da bi pronašli utoĉište u Moravskoj i u sjevernozapadnoj Ugarskoj (današnja Slovaĉka); tamo su isto tako pruţali otpor vojnim zahtjevima vlasti kao prije toga i vjerskim. Tako su daleka putovanja anabaptiste dovela i u juţnu Rusiju, pa preko oceana u Sjedinjene Ameriĉke Drţave i u Kanadu, gdje još danas postoje zajednice »huterske braće«, u kojima je prisutno još vrlo ţivo sjećanje na staru domovinu. Pristaše luteranstva u većoj se mjeri zapoĉinju iseljavati tek nakon godine 1600. Broj ovih vjerskih izbjeglica bio je velik. Doseljavaju se na njemaĉka protestantska podruĉja, u carske gradove kao Regensburg, Nürnberg, Augsburg, ali takoĊer u Švicarsku, Švedsku i u švedske provincije na Baltiĉkom moru. Austrijski emigranti, koji su oko godine 1600. napustili svoju domovinu, u Schwarzwaldu su osnovali Freudenstadt. Protureformacijske su mjere rezultirale znatnim promjenama u strukturi plemstva i gradanstva. Na mjesto iseljenih protestantskih plemića nerijetko dolaze pripadnici romanskih obitelji, kao Silva-Tarouca, Picccolomini i dr. Doseljenje romanskih obitelji s katoliĉkog juga primijetilo se i u strukturi graĊanstva u gradovima, prije svega u Tirolu i Unutrašnjoj Austriji. Plemstvo se proširilo ulaskom uglednih domaćih ljudi ovoga staleţa, kojima je vladar podijelio plemićki naslov. Izglede za napredak i uspon graĊanima nudile su uprava i vojska. Budući da Austrija nije baš bila pogoĊena ratnim dogaĊajima za vrijeme Tridsetogodišnjeg rata - najveći su gubici stanovništva bili za vrijeme seljaĉkog ustanka u Gornjoj Austriji i za švedske provale u sjeverni dio Donje Austrije - na ovom podruĉju, unatoĉ iseljavanju stanovništva iz vjerskih razloga nije došlo do golemih ljudskih gubitaka, kojih je bilo u drugim podruĉjima njemaĉkoga govornog podruĉja. U razdoblju od poĉetka 16. st. pa sve do sredine 17. st. austrijske su zemlje vrlo ĉesto bile pogoĊene zarazama; osim kuge, spominju se i druge epidemijske bolesti; tako je crveni vjetar na strašan naĉin pogodio vojsku Ferdinanda I. ispred Budima. Kuga je u Podunavlju godine 1645. odnijela mnoge ţivote.

XIX. GOSPODARSKI ŢIVOT U RAZDOBLJU »RANOG KAPITALIZMA«

Već se u 15. st. primjećuju promjene u privrednim odnosima Srednje Europe (npr. u juţnonjemaĉkim gradovima), koje su povezane s razvitkom kreditnih poslova, trgovine, ali i sa procvatom alpskog rudarstva i sve većim financijskim potrebama kneţeva, koji su bili upleteni u velike politiĉke pothvate. Zbog toga su kneţevi i staleţi u 16. st. pokušali planskim oblikovanjem privrednog ţivota pribaviti si potrebna novĉana sredstva. Poloţaj seljaĉkoga staleţa, općenito uzevši, bio je lošiji. Tlaka je u odnosu na prije povećana, te nije nedostajalo okrutnosti pri odredivanju i ubiranju podavanja, prilikom traţenja tlake i ostvarivanja prava na lov. Postojali su - doduše, u malome broju - i oni, koji su izrabljivali seljake, unatoĉ izriĉitu naglašavanju, koje je dolazilo od zemaljskoga kneza, da se s »podanicima« treba postupati obazrivo, te koji se zapoĉeo zauzimati za seljaštvo. Redarstvenim propisom iz godine 1542. regulirane su cijene za seljaĉke proizvode, ĉime su se zapravo trebali zaštititi seljaci od izrabljivanja. Odredba Rudolfa II. iz godine 1573. bila je usmjerena protiv pretjeranih podavanja na vlastelinstvima. Seljaci su izrazili svoje najveće nezadovoljstvo kada je ponovno od njih traţeno da proizvode sa svojeg gospodarstva mogu prodavati samo vlastelinu. Da bi se sukobi izmeĊu gospodara i seljaka uredili, osnovane su zemaljsko-kneţevske komisije. No, ipak se još ne moţe govoriti o izrazitoj zaštiti seljaĉkoga staleţa. Iznimkom se smatra dobar poloţaj seljaštva u Tirolu, gdje su se od seljaka traţila mala ili uopće nikakva podavanja. Vlastelinstva su pokušala kupnjom manjih posjeda ili ukljuĉivanjem neobraĊene zemlje stvoriti velika gospodarstva, koja su nerijetko dana »podanicima« na obradu, ali su zato morali plaćati veće poreze nego što je to bilo propisano zemaljsko-kneţevskim kmetskim porezom (= vaţan drţavni izvor prihoda). Oskudica novca u posljednjoj trećini 16. st. prisilila je Habsburgovce da prodaju veliki dio svojih komorskih imanja; no zadrţali su si šumske posjede, kao i posjede za lov. Crkveni posjedi ponovno su se povećali, budući da su si Crkva i samostani prisvojili brojna imanja iseljenih protestantskih plemića. U poljoprivredi se pokušalo prikladnim poboljšanjima povećati prinose. Tropoljna je poljoprivreda proširena sadnjom biljaka koje sluţe za stoĉnu hranu, prije svega djetelinom, što je pak omogućilo drţanje većega broja stoke. Stoĉarstvo se, naime, smatralo unosnijim od ratarstva. Pokušalo se i s uzgojem stranih poljoprivrednih kultura; tako se npr. zapoĉela sadnja murva, ali taj pokus nije bio osuĊen na trajniji uspjeh zbog klimatskih razloga. Samo je kukuruz od biljaka iz Novoga svijeta naišao na nešto veću rasprostranjenost. U 17. st. zapoĉelo se sa sadnjom duhana, koji su seljaci upoznali preko vojnika. Krumpir, njegovan samo kao vrtna biljka, bio je u cjelokupnoj poljoprivredi još nepoznat.

Vinogradarstvo i trgovina vinom u ranom u Novom vijeku imali su još vrlo veliku vaţnost. Tek je Tridesetogodišnji rat sa svojim poteškoćama prilikom izvoza utoliko donio promjenu kada je Bavarska, do tada glavni konzument, prešla na pivo proizvedeno od domaćega hmelja. Već je u 16. st. u Austriji potrošnja piva vrlo porasla. TakoĊer je i voćni mošt kao jeftino narodno piće bio omiljen. Alpsko rudarsvo svoj je najveći procvat doţivjelo na prelasku iz Srednjega u Novi vijek. Veliko znaĉenje u sljedećim stoljećima i dalje je imala proizvodnja soli. Zauzimanjem ĉeških zemalja, u kojima je nedostajao vlastiti pogon za proizvodnju soli, solane u Tirolu, Salzburgu i Salzkammergutu proširile su svoje trţište. Uza stare zemaljsko-kneţevske solane u Ausseeu, Hallstattu i Hallu u Tirolu, sagraĊen je godine 1563. novi kompleks uz rudnik soli kod Bad Ischla. U topionicama se trošilo vrlo mnogo drva, pa je iz tog razloga na podruĉju bogatom šumom Ebenseea postavljen vod za izvor slane vode, gdje je godine 1607. zapoĉela raditi talionica. Iskopavanje ţeljeza u alpskim podruĉjima bilo je unosno, osobito tada, kada je nadvojvoda Karlo od Unutrašnje Austrije poboljšao uvjete transporta gradnjom cesta, te uklanjanjem prepreka glede plovidbe po rijeci Enns. U talionicama se upotrebljavaju moderne peći, što je povećavalo prodaju. Za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata i na ovom je privrednom podruĉju nastupila kriza. Gotovo sva bogata nalazišta srebra u Tirolu (Schwarz, Kitzbühel, Rattenberg, Gossensass) prešla su u ruke obitelji Fugger, koji su sve to financirali. Tirolski su rudari i u inozemstvu uţivali velik ugled. Iskopavanje bakra u sjevernougarskom Neusohlu svojim je bogatim prihodima bilo najznaĉajniji rudarski izvor prihoda za Dvorsku komoru, nakon što je prije stvorila temelj za brz uspon obitelji Fugger. Zapravo, kada su jedinice erdeljskog kneza Gabora Bethlena za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata osvojile ugarska rudarska mjesta, poĉinje propast gornjougarskog rudarstva. Vrlo ograniĉena eksploatacija zlata u alpskim predjelima bila je vaţna samo za kovanje novca. Austrijski gradovi i trgovišta u ovom su razdoblju zbog svoje sklonosti novim vjerskim naucima bili u opoziciji prema zemaljskome knezu, koji je pak teţio ograniĉiti gradsku autonomiju. Poneki su gradovi u ovome vremenu izgubili svoje povlastice. Gradonaĉelnika je bilo samo u velikim gradovima; gradski suci obavljali su svoju sluţbu kao zemaljskokneţevski sluţbenici (od godine 1600. pravilo!). Njihova je duţnost bila briga za javno blagostanje, odrţavanje reda i sigurnosti i kontrola uprave. I izmeĊu plemićkih staleţa i graĊana postojale su suprotnosti. Naĉin, ţivota imućnijih graĊana i zemaljskoga plemstva bio je sve sliĉniji, no gradovi su se ipak tuţili na obrtniĉku i trgovaĉku djelatnost u okvirima vlastelinstava, dok je plemstvo graĊanima stvaralo poteškoće prilikom kupovanja zemljišta. Gradsko je plemstvo takoĊer pokušavalo oslabiti cehove zanatlija razbijanjem njihove zatvorenosti; oni bi bili najsretniji kada bi se donijela odluka o prestanku njihova rada. To se doista dogodilo godine 1527., ali su ipak nakon kratka vremena cehovi ponovno oţivjeli, ĉak su se povezali u zemaljske saveze, koji su strogim odredbama htjeli privredno zaštititi zanat.

Majstorima je uspjelo ograniĉiti broj radionica, tako da je novom naraštaju oteţan uspon; tako je smanjena konkurencija. Kalfe su se morali oţeniti udovicama majstora ili njihovim kćerima, ako su htjeli preuzeti radionicu. IzmeĊu majstora i kalfi uopće nije vladala najbolja sloga. Obrtniĉka su udruţenja vodila ogorĉenu borbu pritiv šeprtlja i»zanovijetala«. Poneki su obrti, kao rezbari lukova i strijela, propali zbog napretka u tehnici, u ovom sluĉaju, zbog proizvodnje oruţja. Pobjedniĉkim pohodom papira nestao je pergament. Poneki su obrti nastali upravo zahvaljujući ovom tehniĉkom napretku, kao urari, koji su proizvodili dţepne satove. Proizvodnja je tekstila u Austriji bila vrlo proširena, ali je samo industrija lana imala dobre prihode, dok proizvodnja tkanina nije doţivjela pravi procvat. Odluĉujući zamah u 16. st. doţivjela je industrija stakla, posebno u Tirolu i u Donjoj Austriji. Najvaţniji su proizvodi dolazili iz austrijskih ţeljezara sa Steyrom kao središtem. Kovaĉi koji su izraĊivali kose bili su u ĉitavoj Europi priznati zbog svoje kvalitetne izradbe, a i puškari iz Ferlacha u Donjoj Koruškoj zbog svojeg su umijeća bili na dobru glasu. Osim njih, postojali su i kovaĉi noţeva, srpova, maĉeva i ĉavala, ĉiji se rad takoĊer cijenio. Europska trgovina potkraj Srednjega vijeka zapoĉela se sve više sluţiti novim putovima, koji su nanijeli štetu alpskim i dunavskim prometnim pravcima. Trgovina prema jugoistoku sluţila se, doduše, dunavskim prometnim putem, ali zbog ugarskih politiĉkih odnosa nije bila unosna, a njezin je intenzitet takoĊer trpio zbog prevelika povećavanja zemaljsko-kneţevskih carina. Vodeni je put i dalje bio vaţan za prijevoz vojnih jedinica. Iz Ugarske su se uvozile stoka i ţitarice. Mnogo intenzivnija i unosnija bila je dunavska trgovina s juţnom Njemaĉkom. Kao i do tada, uglavnom su se u Austriju uvozile tkanine, a izvozili vino i metalni proizvodi. Unutar habsburških nasljednih zemalja vrlo je vaţna bila i trgovina drvom. U kasnijem 16. st. luke na Atlantskom oceanu potisnule su stare srednjovjekovne obalne gradove na Sredozemlju, te preuzele njihovu dosadašnju glavnu ulogu u morskome prometu. Venecija je glede svojega gospodarskog znaĉenja poĉela nazadovati. TakoĊer su i juţnonjemaĉki gradovi osjetili to premještanje europske trgovine. Unatoĉ tomu, Venecija je sve do sredine 17. st. ostala vrlo vaţno središte za trgovce iz Salzburga i Steyra. Austrija je izvozila prije svega metalne proizvode, goveĊu koţu, vosak i smolu, a uvozila staklo, ulje, sapun i talijansko vino (malvaziju i muškat). Za vrijeme Rudolfa II. trebalo je premještanje dvorskog ţivota u Prag uzdići njegovo gospodarsko znaĉenje u odnosu na Beĉ i Linz. U Ĉešku su se izvozili sol, ţeljezo i vino, sa sjevera su dolazili proizvodi ĉeške industrije stakla, tkanine, nadalje, proizvodi sjeveroistoĉnih europskih zemalja, npr. vosak i krznena roba. U trgovini i novĉarstvu austrijskoga prostora u ovoj epohi prisutan je veliki strani kapital. Već politika Maksimilijana I. nije bila moguća bez novca Fuggera; do stvarnog izraţaja to dolazi za Karla V. i Ferdinanda I. Velike su priĉuve gotovog novca gornjonjemaĉkih trgovaĉkih obitelji omogućavale mnoge riskantne novĉane poslove, kojima je takoĊer pripadalo i davanje zajma Dvorskoj komori. Na taj su se naĉin pokraj 15. st. domogli rudnika u Alpama i Karpatima. Tako su juţnonjemaĉka poduzeća upravljala rudnicima bakra u Neusohleu. I strani su trgovci vladali u proširenoj meĊudrţavnoj trgovini. Propast brojnih nürnberških i augsburških trgovaĉkih kuća u drugoj polovici 16. st. svakako je umanjio utjecaj trgovaca iz »gornjih zemalja«. Od tada su se u habsburškim zemljama poĉeli jaĉe isticati veliki trgovci iz

Salzburga; u većem stilu trgovali su i Talijani i Nizozemci. Mnogi stanovnici alpskih zemalja zaraĊuju kao putujući trgovci na malo. Ţidovi su nakon previranja u 15. st. zapoĉeli ponovno intenzivno sudjelovati u trgovini. U tijeku 16. st. uspjelo je smanjiti razlike izmeĊu monetarnih jedinica u nasljednim, ugarskim i ĉeškim zemljama, te ih malo-pomalo izjednaĉiti; austrijska monetarna jedinica, taler, oslanjala se na visokovrijedne srebrne kovanice. Za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata u Austriji su se kovale manje vrednije kipper-kovanice, budući da se nije vidio naĉin kako potrebu za novcem svesti u okvire. Tek se s vremenom uspjelo ponovno zadobiti povjerenje stanovništva, koje je izgubilo oko 87% vlasništva gotovog novca, za novu stabilnu valutu.

XX. KULTURA U VRIJEME REFORMACIJE I TRIDESETOGODIŠNJEG RATA

Školstvo je u 16. i 17. stoljeću bilo posve u znaku vjerskih sukoba. To se posebice ticalo viših škola. U svim većim, ali i u nekim manjim mjestima postojale su njemaĉke i njemaĉko-latinske škole. Ugled uĉitelja u niţim školama nije bio osobito visok, a plaće su bile nedostatne. Mnogi su uĉitelji stoga bilo prisiljeni na razne dodatne zarade. Nadvojvoda Ferdinand je godine 1586. Tirolu podijelio jedinstveni školski red. U provincijama Donje Austrije i u unutrašnjosti većina je gradskih škola u tijeku 16. stoljeća poprimila izrazito protestantski karakter. Beĉka graĊanska škola Sv. Stjepana ostala je uvijek katoliĉka, no u samome gradu i u predgraĊima postojale su protestantske njemaĉke i latinske škole. Veliku vaţnost za izobrazbu mladih plemića imale su staleške (protestantske) pokrajinske škole, koje su osnivane u tijeku 16. stoljeća. One su sliĉile evangeliĉkim školama u Carstvu. U Beĉu i Hornu, u Loosdorfu kod Melka, Linzu, Grazu i u Judenburgu djelovale su takve nastavne institucije. Na katoliĉkoj su strani stare samostanske škole u nekim mjestima još imale visoke zahtjeve; tako primjerice ona u Mondseeu, koja se tada posebno uzdigla ili opatiĉki samostan u Gössu, koji je bio cijenjen kao nastavna institucija štajerskih plemićkih kćeri. Nedvojbeno najveći uspjeh postigli su isusovci. Oni su u Beĉu, Innsbrucku, Grazu i Linzu osnivali gimnazije, a u vrijeme protureformacije ĉak su preuzimali protestantske škole. Naposljet ku, odluĉujući su utjecaj postigli na sveuĉilištima. Humanistiĉki je procvat Beĉkoga sveuĉilišta bio kratka vijeka. I ovdje je došlo do prodora novog uĉenja, ali ne i do otvorena prikljuĉenja protestantizmu. Luteranski su studenti napustili Beĉ i krenuli u Wittenberg, Jenu, Leipzig, Heidelberg ili Tübingen. No, strance je opasnost od Turaka odvraćala od pohaĊanja beĉkih visokih škola. Jedna reforma Ferdinanda I. ograniĉila je autonomiju sveuĉilišta i uĉinila ga katoliĉkom nastavnom ustanovom koju je nadzirala drţava. Od godine 1551. isusovci su poduĉavali na Beĉkome sveuĉilištu, a nakon što je Ferdinand II. stupio na prijestolje i zadnji su protestanti nestali iz nastavniĉkog zbora. Ovaj je red dovodio na visoke škole u Grazu (1585.) i Innsbrucku (1677.) izvanredne nastavnike iz najrazliĉitijih europskih zemalja. Protureformacija je godine 1623. utemeljila i sveuĉilište u Salzburgu, koje je izniklo iz suradnje bavarskih i švapskih benediktinskih opatija. Nakon dobitka carske i papinske povelje, zaklada je naglo uznapredovala; sve veći broj slušaĉa imao je i privredno znaĉenje za grad. Plemićki su studenti u okviru plemićkih putovanja (»Kavalierstour«) obiĉavali posjećivati najpoznatija sveuĉilišta u zapadnoj i juţnoj Europi. Pritom su studenti protestanti, obiĉno, izabirali onaj put koji je vodio preko njemaĉkih protestantskih visokih škola, a studenti katolici studirali su u Ingolstadtu, Pragu ili Löwenu. Zatim su pripadnici obiju vjera odlazili u Francusku, prije svega na Sorbonnu, nadalje u Italiju, dok je mnogo Austrijanaca studiralo pravo u Bologni ili u Padovi. Povremeno su posjećivali i nizozemske i engleske visoke škole. Plemićka putovanja (»Kavalierstour«) nisu poduzimana samo nakon struĉnoga studija već su

prije svega trebala sluţiti usavršavanju stranih jezika, te prihvaćanju i profinjenju društvenih obiĉaja. Humanistiĉko latinsko pjesništvo njegovali su prije svega uĉenjaci. Njemaĉko se pjesništvo u vrijeme vjerskih sukoba sastojalo od poboţnih ili borbenih pjesama. Inspiracija za majstorsko pjesništvo (Meistergesang) protestantskih obrtnika iz gradova Gornje Austrije dolazila je iz juţne Njemaĉke. U Steyru je postojala škola za majstore pjevaĉe (Meistersinger). Ovo pjesništvo potpuno nestaje u tridesetogodišnjem ratu. Paul Rebhuht (1546.), rodom iz Donje Austrije, stvarao je protestantske njemaĉke školske drame. Wolfgang Schmeltzl, profesor beĉkog Škotskog samostana (Schottenkloster), okušao se u istoj pjesniĉkoj vrsti, ali s katoliĉkom podlogom. No, najbolje mu je uspio »Hvalospjev Beĉu« u rimi, u kojem slavi ugodan stil ţivota u tome gradu. Prije godine 1618. engleske su glumaĉke druţine povremeno posjećivale Austriju. Posebnu ulogu za razvoj kazališta odigrali su isusovci. I njihovi su se uĉenici, kao i oni u protestantskim školama, trebali usavršavati u uporabi latinskog jezika, tako što bi izvodili drame klasiĉnih i suvremenih autora. Na svojim kazališnim daskama izvodili su predstave sjajne scenografije i trajnog dojma. Iz tih je komada, naposljetku, iznikao pojam Beĉkoga dvorskog kazališta (Wiener Hoftheater). Pa i u nadbiskupskoj rezidenciji u Salzburgu i na benediktinskome sveuĉilištu njegovali su se svećeniĉki kazališni komadi. Austrijska historiografija 16. stoljeća nije bila bez znaĉenja. Cuspinian je već godine 1527. u »Austriji« objavio, doduše fragmentarni, zemljopis Austrije. U svojemu djelu »Vienna Austriae« beĉki je lijeĉnik Wolfgang Lazius napisao povijest grada, koja je prvi puta tiskana godine 1546. Humanistiĉki interes bio je usmjeren i prema stranim zemljama. Siegmund von Herberstein, uĉeni svjetski diplomat, u sluţbi Habsburgovaca upoznaje Rusiju, koju je prvi znanstveno opisao u svojemu djelu »Moscovia« (godine 1549.). Carski su izaslanici bolje poznavali Tursku, pa su preko trgovine i turskih poklona stekli brojne orijentalne rukopise za dvorsku knjiţnicu. Flandrijski plemić Ogier Ghiselain de Busbeck, koji je mnoge godine proboravio na beĉkome dvoru, sa sobom je na Zapad donio tulipan, zumbul (hijacint) i jorgovan. Tada su mnogi austrijski plemići bili posve obuzeti ovim vremenom velikih otkrića; daleka putovanja vodila su ih u arapske zemlje, Perziju, Armeniju, Prednju Indiju i u indijsku unutrašnjost, sve do juţne Kine. Od onih velikih djela nastalih u 17. stoljeću o povijesti i pravu gradova i provincija najznaĉajniji su bili »Annales Styrenses« (1625.-1630.) autora Valentina Preuenhubera, historiĉara Steyra i »Annales Ferdinandei« Franza Christopha Khevenhüllera. U potonjem su djelu politiĉka i vjerska previranja pod Ferdinandom II. doţivjela svoj kraj. Razvitak prirodnih znanosti odrazio se i u Austriji. Pozivani su strani znanstvenici velika ugleda, koji su ovdje postizali znaĉajne rezultate. To se posebno odnosi na astronomiju. Tycho Brahe (1601.) svoje je zadnje godine ţivota proveo na dvoru Rudolfa II. Djelo Johannesa Keplera (1571.-1630.) tješnje je povezano s Austrijom. Djelovao je u Grazu, Pragu i u Linzu, gdje je pronašao treći od svojih zakona o elipsama planeta. Godine 1619. objavio je svoje glavno djelo iz podruĉja astronomije, »Harmonie der Welt« (»Harmonija svijeta«). Umro je godine 1630. u Regensburgu, kamo se uputio odrţati govor, prigodom kneţeva dana. Vjerska je borba i u znanstvenim istraţivanjima dovela do zlokobnih posljedica, jer su se dostignuća protivniĉkog tabora primala sa sumnjom. Tako su

protestantski staleţi iz unutrašnjosti Austrije odbili nuţnu gregorijansku reformu kalendara samo zato što je potjecala od pape; no, godine 1583. ipak je provedena u carskim provincijama. Veliki su odjek tada meĊu znanstvenicima imala astrološka uĉenja i tumaĉenja. Maksimilijan II., koji je pokazivao veliko zanimanje za prirodne znanosti, pozvao je poznatog botaniĉara Charlesa de l'Eclusea (Clusius) iz Arrasa na beĉki dvor. Ovaj je uĉenjak u Austriju doveo drvo divljeg kestena i poslije u Antwerpenu objavio svoje temeljito djelo o flori Austrije i Ugarske. Najznaĉajniji lijeĉnik u 16. stoljeću bio je Theophrastus Bombastus von Hohenheim, zvan Paracelsus. Došavši još kao dijete sa svojim ocem, koji je bio potomak švapskoga plemstva, u Villach u Koruškoj, bio je prvi koji je spoznaje iz podruĉja kemije uĉinio korisnima za medicinu. Njegova su uĉenja bila od najvećega znaĉenja za lijeĉenje infekcije rane i za obrtne bolesti te za razvoj kirurgije, no njegovi ga suvremenici nisu razumjeli. Basel, Salzburg, Innsbruck, Meran, Beĉ i Klagenfurt bila su mjesta njegova djelovanja. Godine 1541. umro je u Salzburgu, gdje je i pokopan. Umjetnost 16. stoljeća u Europi, u znaku je renesanse. Ovaj novi pravac u umjetnosti koji je došao iz Italije, u Austriji se pojavio tek relativno kasno, jer su ga vjerojatno smatrali stranim. Tako nam nije ostalo saĉuvano mnogo svjedoĉanstava ovoga pravca u umjetnosti. Tom dobu u Beĉu pripadaju Schweizer Tor, Amalientrakt i Stallburg (dijelovi stare carske utvrde), kao i dvorac Ambras kod Innsbrucka. Kao reprezentacija moći staleţa nastajali su ljetnikovci u Beĉu, Grazu i u Linzu, ljetnikovci unutar plemićkih dvoraca Rosenburg i Schallaburg u Donjoj Austriji, te dvorac Porcia u Spittalu na Dravi. U 16. stoljeću zamci Hochosterwitz i Landskorn dobili su svoje utvrde i bedeme, a sredinom 17. stoljeća dvorac Riegersburg i zamak Forchtenstein raskošno su restaurirani. Oko godine 1600., nastale su prve znaĉajne graĊevine austrijskoga ranog baroka, a to su gotovo u potpunosti bila djela talijanskih majstora. Oni su isprva djelovali u Salzburgu, gdje je razumijevanje crkvenoga kneza podupiralo njihovu djelatnost (Wolf Dietrich, Marcus Sitticus, Paris Lodron). Santino Solari sagradio je prostranu novu salzburšku katedralu, kao i raskošni ljetnikovac Hellbrunn poznat po svojim vodoskocima. Drugo središte ranobaroknoga graditeljstva bio je Graz, gdje je Pietro de Pomis kao arhitekt, plastiĉar, slikar i medaljer pokrenuo mnogostruku djelatnost. Isusovci su u Beĉu i Innsbrucku sagradili velike redovniĉke crkve po uzoru na svoju matiĉnu crkvu - Il Gesu - u Rimu. Oko sredine 17. stoljeća nastala je i barokna graĊevina beĉke Škotske crkve (Wiener Schottenkirche), u ĉijoj su gradnji sudjelovali i graditeljiAllio i Carlone, prvi iz onih umjetniĉkih obitelji, kojima su zapoĉela velika dostignuća iz baroknoga razdoblja. Najvrednije su monumentalne nadgrobne plastike u Seckauu (nadgrobni spomenik Karla II. i Marije od Unutrašnje Austrije), u Innsbrucku (kapelica Ferdinanda i Philippine Welser), te u Grazu (mauzolej Ferdinanda II.). Najvaţnija dostignuća obrtništva potjeĉu iz dvorskih radionica u kojima su izraĊivani predmeti od zlata i plastike, satovi, medalje te gdje se obavljalo graviranje i platiniranje. Za cara Rudolfa II. izraĊena je i dragocjena habsburška carska kruna. Vaţnost ovoga vladara, kao poznavatelja umjetnosti i mecene, vlasnika skupocjene zbirke, danas je neporeciva. Dvorski orkestar, koji je osnovao Ferdinand I., bio je najvaţnije središte njegovanja glazbe, uz koji je Salzburgu, gdje je godine 1617. izvedena prva talijanska opera, pripadalo veće znaĉenje.

O kulturi ovoga vremena saţeto bi se moglo reći da je do mnogih dostignuća došlo tek inozemnim poticajima. Austrijske stvaralaĉke snage patile su od dugotrajnih vjerskih sukoba; s jedne su strane u duhovnom pogledu primile mnogo toga dragocjenog, ali su same zbog toga manje pruţale. Preporuĉena literatura

Anna Coreth, Pietas Austriaca. Ursprung und Entwicklung barocker Frömmigkeit in Österreich (Pietas Austriaca. Porijeklo i razvoj poboţnosti u Austriji baroknoga doba), 2. Auflege, Wien, 1982. Günther Hamann, Johannes Kepler, Das Haus Habsburg und die katholische Kirche (Vladarska kuća Habsburg i Katoliĉka crkva), Kepler-Symposion 1980., Linz, 1982. Johannes Kepler (1571.-1630.). Gedenkschrift der Universität Graz (Johannes Kepler (I571.-1630.). Spomenica Sveuĉilišta u Grazu), Graz, I975. Hans Pirchegger, Das steirische Eisenwesen von 1564 bis 1624 (Štajersko ţeljezarstvo od 1564. do 1624. godine), Graz, 1939. Renaissance in Österreich (Renesansa u Austriji), Katalog der Landesausstellung Schallaburg 1974, Horn, 1974. Renaissance in Österreich, Geschichte - Wissenschaft Kunst (Renesansa u Austriji, povijest - znanost - umjetnost), herausgegebe von der Kulturabteilung des Amtes der niederösterreichischen Landesregierung, Horn, 1974. Georg Rusam, Österreichische Exulanten in Franken und Schwaben (Austrijske izbjeglice u Franaĉkoj i Švapskoj), München, 1952. Anton Schachinger, Die Türkeneinfälle 1529 und 1532 und ihre Auswirkungen in der Topographie des Wienerwaldes (Turske provale godine 1529. i 1532. i njihove posljedice na topografiju Beĉke šume), Jahrbuch des Vereins für Landeskunde von Niederösterreich, 22 (1929.). Johann Schmidt, Die Entwicklung der katholischen Schulen in Österreich (Razvoj katoliĉkih škola u Austriji), Wien, 1958. Hans Sturmberger, Georg Erasmus Tschernembl. Religion, Libertät und Widerstand. Ein Beitrag zur Geschichte der Gegenreformation und des Landes ob der Enns (Georg Erasmus Tschernembl. Vjera, staleška sloboda i pruţanje otpora. Prilog za povijest protureformacije i zemlje iznad rijeke Enns), Graz-Köln, 1953. Ferdinand Tremel, Der österreichische Kaufmann im 16. Jh. (Austrijski trgovac u 16. stoljeću), u: Festschrift für Karl Eder, Innsbruck, 1959. Josef Wodka, Kirche in Österreich (Crkva u Austriji), Wien, 1959.

XXI. AUSTRIJA POSTAJE VELESILA - DVORSKI APSOLUTIZAM

1. Poĉetak rata na dvjema frontama pod Leopoldom I.

Nakon smrti starijega carevog sina Ferdinanda (godine 1654.), njegov je brat Leopold, koji je isprva bio predviĊen i odgajan za duhovniĉku sluţbu, slovio kao prijestolonasljednik. U Austriji, kojoj se prikljuĉila Ĉeška, bio je odmah priznat, a uskoro je okrunjen i za ugarskoga kralja. Politika francuskog kardinala Mazarina imala je u planu postavljanje jednoga carskog protukandidata, ali bez uspjeha. Tako je i ovdje izabran Leopold (1658.-1705.). Francuska je pod Lujem XIV. i dalje pokušavala oslabiti poloţaj Leopolda I., osobito Pirenejskim mirom (godine 1659.), koji je bio uspješan završetak dugotrajne borbe sa Španjolskom, a kojim je Francuska svoje snage mogla uperiti prema Carstvu. Dominaciju Francuske u Europi, koju je, ĉini se, ugroţavala kuća Habsburg, trebalo je nanovo uĉvrstiti. Stoga je Luj XIV. ĉesto podupirao Turke i ugarske ustanike u njihovoj borbi protiv Austrije, ali je isto tako do godine 1672. uspio Ugovorom o neutralnosti ograniĉiti austrijsku politiku (koju su predstavljali Auersperg i Lobkowitz), što mu je isprva olakšalo njegovu imperijalistiĉku borbu na Zapadu. Prijateljski stav Austrije prema Francuskoj samo je odraz nesigurna stanja na Istoku; on je uvjetovao rezervirano drţanje prema Španjolskoj, što su posebno zamjerali Leopoldu I., pogotovo nakon njegove ţenidbe sa španjolskom princezom Margaretom Terezijom (godine 1666.). Tek godine 1672. nastupio je zaokret u carskoj politici, koji je doveo do rata protiv Francuske i na kraju do borbe na dvjema frontama.

2. Prvi turski rat - Borba za Ugarsku Iako tako problematiĉan, mir na turskoj granici Austriji je u vrijeme tridesetogodišnjeg rata ipak pruţao pozadinsku zaštitu. Neslaganje oko izbora jednog vojvode u Erdelju dovelo je do novog rata s Turcima. Sultan Muhamed IV. (1648.-1691.) podupirao je Michaela Apafija u njegovom zauzimanju za kneţevinu kojoj je prijetilo da potpuno postane turski posjed. Da bi se to sprijeĉilo, zapoĉeli su pregovori izmeĊu beĉkoga dvora i Visoke Porte, koji su se neko vrijeme bezuspješno otezali. Razljućeni time, Turci su zapoĉeli rat osvajanjem utvrde Neuhäusel (godine 1663.). Nakon poĉetnih neuspjeha, carski vojskovoĊa Montecuccoli postiţe godine 1664. kod Mogersdorfa, sjeverno od Sv. Gottharda na Raabi, znaĉajan uspjeh. Natpis na postolju Marijanskoga stupa na glavnome trgu u Fürstenfeldu (nakon bitke kod Sv. Gottharda): VELIĈANSTVENOJ NEBESKOJ KRALJICI MARIJI, MAJCI BOŢJOJ I OTKLANJANJU VELIKE TURSKE OPASNOSTI U ĈAST, POSTAVLJENA JE OVA SLIKA GODINE 1664.

Vasvarski mir (Eisenburg) nije nimalo odgovarao ovoj pobjedi. Turski vazal Apafi i dalje je ostao gospodar Erdelja, pa je ĉak predan i novĉani »poĉasni dar«, a turskom su Carstvu prepušteni Veliki Varadin i Neuhäusel. Razumljivo je da je u Ugarskoj zbog ishoda prvoga turskog rata, koji je vodio car Leopold I., vladalo nezadovoljstvo. Osim toga, protestantski dio magnata zazirao je od uvoĊenja protureformacije. Došlo je do opasne plemićke zavjere koja je za svoj cilj postavila ograniĉavanje carskog apsolutizma i, gdje god je to bilo moguće, uklanjanje habsburške vlasti. Glave ove zavjere isprva su bili Nikola Zrinski, zatim palatin Wesselenyi i nakon njegove smrti Franjo Nadasdy. Daljnji sudionici ove »magnatske zavjere« bili su Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Stjepan Tokoly i štajerski grof Hans Erasmus od Tattenbacha. Nakon razotkrivanja zavjere pobunjeniĉki voĊe su godine 1671. smaknuti, a drugi su utamniĉeni ili im je konfiscirana imovina. Ponovni pokušaj uvoĊenja apsolutizma i katoliĉke restauracije, imao je kao posljedicu ţestoki ustanak u sjevernim ţupanijama (gornja Ugarska). Ustaniĉki »kuruci« i caru vjerni »labanci« s ogorĉenom su ţestinom vodili meĊusobnu borbu. Emmerich Tokoly, energiĉni kuruĉki voĊa, u svojoj je borbi protiv cara Leopolda I. imao potporu Erdelja i Turske. Naposljetku je sasvim stao na stranu Visoke Porte te se uz francuske diplomate trudio pridobiti i Tursku za napad na Austriju. Usprkos svim nastojanjima Beĉa da se sklopi mir, izbio je novi rat s Turcima

3. Turska godina 1683. i austrijski protunapad Pripreme što ih je Visoka Porta poduzela za taj rat daju naslutiti da je ova drţava htjela obnoviti svojedobnu politiku prema Zapadu, koja je mogla postati velikom opasnošću za Europu. Stoga je Leopold I. pokušao organizirati odluĉnu obranu. Plan Francuske da to sprijeĉi, nije uspio. Poljski kralj Jan III. Sobieski prepoznao je opasnost koja je mogla zaprijetiti Poljskoj da je došlo do sloma carske moći pobjedom Turaka, pa se stoga pridruţio Austriji. Papa Inocentije XI. ţustro se zalagao za mobilizaciju zapadnjaĉkih snaga protiv osmanske opasnosti pa je sam pomagao znatnim novĉanim svotama. I Savoja, Toskana, Genova, Španjolska i Portugal pruţali su novĉanu pomoć. Nakon duţih pregovora Bavarska, Saksonija i nekoliko manjih carskih drţavica pristalo je pruţiti vojnu potporu. Brandenburg je ostao po strani jer je francuski utjecaj još bio prevelik. Prvotni plan da se zauzećem ugarskih utvrda Gran i Neuhäusel pretekne Turke, morao se odbaciti. Carske trupe pod vodstvom vrlo sposobnog vojvode Karla od Lotaring je povukle su se do sjeverne obale Dunava, kako bi ondje priĉekale pristizanje pojaĉanja. Beĉ, koji je vojvoda osigurao jednom posadom, trebao je, kao i godine 1529., zadrţati navalu Turaka. Beĉki obrambeni sustavi bili su sagraĊeni u 17. stoljeću, a neposredno prije dolaska opsadne vojske grozniĉavim su naporima pojaĉani. Dana 14. srpnja zapoĉela je opsada grada koji je branilo 11.000 vojnika i 5.000 Beĉana. Obranom je rukovodio energiĉni grof Ernst Rüdiger od Starhemberga. Gradonaĉelnik Andreas Liebenberg uzorno se i poţrtvovno brinuo za svoje Beĉane, koje nije zaobišla ni glad i to pred sam kraj dvomjeseĉne opsade. On je umro od dizenterije, kao i mnogi junaĉki branitelji Beĉa. Turci su se u svojem napadu koncentrirali na dio izmeĊu utvrĊenoga grada i bedema Löwel. Dana 3. rujna uspjeli su zauzeti Burgravelin, koji su Beĉani oĉajniĉki branili; time su Turci zaprijetili probijanjem glavnoga bedema.

Trupe vojvode od Lotaringije, meĊutim, dolaskom pomoćnih kontingenata, dobile su pojaĉanje, tako da je vojska od 65.000 vojnika mogla zauzeti poloţaje na planini Kahlen koju Turci nisu bili dovoljno osigurali. Kralj Jan Sobieski preuzeo je nominalno glavno zapovjedništvo nad udruţenom kršćanskom vojskom. Kapucinski redovnik Marco d'Aviano poticao je trupe na predstojeću im borbu. Dana 12. rujna došlo je do odluĉne oslobodilaĉke borbe za Beĉ. Poraz Turaka bio je velik. Oslobodilaĉka vojska koju je vrlo oprezno vodio vojvoda od Lotaringije krenula je u ofenzivu i 26. listopada osvojila ugarski grad Gran. Ovaj veliki uspjeh pobudio je nadu da planski voĊen rat moţe osloboditi Austriju i Zapad od stalne turske prijetnje i da bi pobjeda nad Osmanlijama znaĉila udarac francuskoj politici, što bi bilo jednako pobjedi nad LujemXIV. Carski poslaniĉki izvještaj (oţujak 1683.) »Rat s Turcima predstavlja osnovu, na kojemu francuski kralj temelji sretan završetak svih svojih pothvata.« Car je godine 1684. s papom, Venecijom i Poljskom osnovao »svetu ligu«. Godine koje slijede donijele su carskim i savezniĉkim trupama pod vodstvom vojvode od Lotaring je, a koje su se borile u Ugarskoj, velike uspjehe. Dakako da je unutar kršćanske koalicije bilo i napetosti, pa je tako primjerice Sobieski zagovarao politiku sklonu Francuzima. S druge se strane Brandenburg, razljućen ukidanjem Nantskog edikta, koji je ovamo doveo velik broj francuskih protestantskih izbjeglica, ponovno okrenuo caru. Godine 1686. došlo je do osvajanja Budima, a 1687. do sjajne pobjede kod Mohaĉa; napredovanje carske vojske u Erdelju bilo je takoĊer uspješno. Na Poţunskome drţavnom saboru (1687.) (Preßburger Reichstag) ugarski su se staleţi odrekli staroga prava na otpor i priznali habsburški zahtjev za krunom Sv. Stjepana. Time je izborna ugarska drţava postala nasljednom. Pregovori, koji su istodobno voĊeni s knezom i erdeljskim staleţima, zakljuĉeni su odlukom o doţivotnom ostanku Apafija (1690.) i o odricanju njegova sina od prava na veliku kneţevinu. Tako je Austrija osvojila prostor Karpata. U meĊuvremenu su carske trupe prodrle na Dunav; knez izbornik Max Emanuel, koji je nakon oboljenja vojvode od Lotaringije preuzeo vrhovno zapovjedništvo, osvojio je godine 1688. Beograd, koji je već 1690. izgubio. Brojne srpske izbjeglice tada su krenule u juţnu Ugarsku, gdje su se uz garanciju odreĊenih prava i naselili. Godine 1691. markgrof od Badena, poznat kao »uništavaĉ Turaka«, pobjeĊuje Turke kod Slankamena. Princ Eugen bio je taj general koji je godine 1697. preuzeo vrhovno zapovjedništvo, a koji će se idućih godina vinuti do najznaĉajnijega austrijskog vojskovoĊe. . RoĊen je godine 1663. u Parizu i još je u Francuskoj radio na svojoj vojnoj karijeri. Nakon što mu je to onemogućio Luj XIV., pobjegao je godine 1683. iz Francuske i došao u carsku sluţbu. Sudjelovao je i u oslobodilaĉkoj borbi za Beĉ te se sljedećih godina istaknuo u borbama za Ugarsku i Italiju. Ernst Rüdiger, grof od Starhermberga, dvorski ratni ministar, predloţio ga je godine 1697. za vrhovnog zapovjednika carske vojske u Ugarskoj. Na takvom je poloţaju princ Eugen u najkraćemu vremenu uspio pridobiti povjerenje vojnika, koje je u rujnu 1697. poveo do odluĉujuće pobjede nad turskom vojskom kod Sente.

Sada je Austriji bilo u interesu da sklopi mir s Turskom, jer je pitanje španjolskoga prijestolonasljednika sve druge probleme stavilo u drugi plan. Velika Porta, ĉije su se trupe borile i protiv Venecije i protiv Poljske s nešto manje sreće, pokazala se spremna za pregovore. Došlo je do sklapanja Karlovaĉkog mira (1699.), ĉiji su uvjeti odgovarali povoljnome vojnom poloţaju kršćanskih saveznika. Cijela Ugarska s Erdeljem i većim dijelom Slavonije, izuzevši temiški Banat, došla je pod vlast cara. Austrijska vladarska kuća sada je raspolagala cjelovitim i zatvorenim teritorijem, koji je, ĉini se, popunjavao prostor istoĉnih Alpa, sudetskih i karpatskih zemalja i štitio njihovu granicu prema istoku. Ovaj veliĉanstveni uspon, koji je zapoĉeo 12. rujna 1683., uĉinio je Austriju velesilom; nadmoć Francuske u Europi bila je slomljena, Turska je prisiljena na defenzivni poloţaj iz kojeg za Europu više nije znaĉila nikakvu opasnost. Carska moć, koja je od Westfalskog mira bila oslabljena, sada je ponovno dobila svoj stari ugled i sjaj.

4. Borba s Francuskom na zapadu Isprva je austrijska politika prema Luju XIV. bila prijateljski, ali neodluĉno nastrojena, iako je on teţio hegemoniji koja je postajala sve izraţenija. Leopold I. nije pristupio koaliciji (»Trojni savez«) izmeĊu Nizozemske, Engleske i Švedske, a koja je nastala zbog napada »kralja sunca« na španjolsku Nizozemsku. Austrijsko-francuskim ugovorom o neutralnosti iz godine 1668., car se odrekao bilo kakva podupiranja Španjolske. Politika Luja XIV. ovdje se jasno oĉitovala: cilj je bio oslabiti cjelokupnu habsburšku moć, otuĊivanjem obiju linija. Tek kad je politiĉka i vojna situacija na zapadu postala vrlo sumnjiva - Luj XIV. je, naime, zapoĉeo rat protiv nizozemskih »generalnih drţava« (»Drugi otimaĉki rat«)- tada je Leopold I. s Nizozemskom sklopio obrambeni savez, kojem se nešto kasnije pridruţio i Brandenburg, i zapoĉeo rat s Francuskom. Montecuccoli, pobjednik u prvoj borbi s Turcima, protjerao je francuske trupe s desne obale Rajne; sklopljen je savez protiv Luja (Engleska, Nizozemska, Danska, Španjolska). Na ţalost razmirice su izmeĊu savezniĉkih zapovjednika i diplomata onemogućile veće uspjehe na zapadnoj fronti, iako su pojedine pobjede davale povod za to. Ne vojna, već je diplomatska nadmoć Francuskoj godine 1679.omogućila tako povoljan mir u Nimwegenu, koji je Luju XIV. donio Franche Comte od Španjolske i vaţan Freiburg u Breisgauu od Carstva. Sada je Luj XIV. zapoĉeo s prisajedinjenjem, aneksijom njemaĉkog teritorija, s pomoću ništavnih pravnih izlika. Tako je usred mira godine 1681., zauzeo slobodni carski grad Strassburg protiv volje njegovih graĊana i godine 1688. prodro u Rajnsku Falaĉku (Falaĉki rat, 1688.-1697.). Njegovi su generali vodili nemilosrdan rat; njihove su trupe opustošile široko falaĉko podruĉje. No, ovoga je puta cijelo carstvo sloţno stalo uz cara; godine 1689. i Engleska i Nizozemska prikljuĉile su se s njim »Velikom savezu«, kojem su već pripadale manje europske drţave. Suradnja saveznika opet nije bila na zavidnoj razini, a i većinski dio carskih trupa bio je na istoku. Znaĉajna pobjeda englesko-nizozemske flote nad Francuzima kod La Hoguea (1692. godine) nije mogla sprijeĉiti francuski otpor. A i francuska je diplomacija dobro znala iskoristiti razmirice izmeĊu saveznika. No, ipak je car mirom u Rijswijku (godine 1697.) povratio Freiburg i Breisach; Luj XIV. morao se odreći većine pokušaja prisajedinjenja, uz iznimku Strassburga.

Teţak zadatak Leopolda I. da napade Luja XIV. odbije od, iznutra toliko nesloţnog carstva, bio je - uz neke gubitke na zapadu - uspješno završen. Car se usprotivio francuskoj politici opkoljavanja na zapadu i istoku, što je bilo povoljno za cijelu srednju Europu i - kako je već reĉeno - što je posebno povećalo moć Austrije. Rijeĉ o »ĉudu uspona austrijske vladarske kuće« upućuje na opasnu politiĉku situaciju koja se ĉinila gotovo beznadnom, a koja je ipak sretno riješena. Francuska je oĉekivala drukĉiji ishod njihove politike, pa je htjela osuditi Austriju na propast, a »dinastiji Habsburg oteti carsku krunu« (prema carskome dvorskome ratnom i ministarskom struĉnom sudu - kolovoz 1682.). Ovim je porazom uklonjena opasnost od francuske prevlasti na kontinentu. Ideja o europskoj ravnoteţi sada je dobila na vaţnosti. 5. Rat za španjolsko naslijeĊe (1701.-1714.) Jedan od razloga za suparništvo izmeĊu Austrije i Francuske bila je i zainteresiranost obiju zemalja za španjolsko prijestolje, koje je bilo slobodno nakon smrti zadnjega španjolskog Habsburgovca (Karlo II., umro 1700.). Leopold I. i Luj XIV. bili su oţenjeni španjolskim princezama, no zahtjevi austrijske habsburške linije ipak su u većoj mjeri bili povijesno utemeljeni i odreĊeni obiteljskim pravom nego što su to bili francuski zahtjevi. Nakon izumiranja španjolske linije Francuska više nije ţeljela ni jednog Habsburgovca za politiĉkog susjeda na jugu svoje zemlje. Još za ţivota Karla II. u tajnim je pregovorima izmeĊu Luja XIV. i pomorskih sila, koji u duhu europske ravnoteţe nisu ţeljeli ni potpuno sjedinjenje španjolsko-austrijske ni španjolsko-francuske moći, princ nasljednik Josip Ferdinand od Bavarske, sin jedne habsburške plemkinje, odreĊen za glavnog nasljednika, a priznao ga je Karlo II. No, mladi je Wittelsbach sasvim nenadano umro. Nastajali su novi planovi o diobi od kojih je onaj francuske stranke u Španjolskoj imao najviše izgleda za ostvarenje. Prema njemu, unuk Luja XIV., vojvoda Filip od Anjoua, trebao je dobiti Španjolsku i kolonije; pokrajne su se zemlje htjele prepustiti Austriji. Od umirećeg su kralja iznudili testament u korist Filipa od Anjoua. Stanovništvo Kastilje, koje se od burbonskog kandidata nadalo završetku rata s Francuskom, s tom je promjenom stanja bilo više nego suglasno, za razliku od Luja XIV., koji je cjelokupno španjolsko naslijeĊe htio osigurati svojoj vladarskoj kući, te ga ĉak po mogućnosti i pripojiti Francuskoj. On je poslao francuske trupe u Španjolsku i susjedne zemlje, zbog ĉega je došlo do spajanja protivniĉkih snaga i do izbijanja rata. Na carevoj strani bili su Brandenburg, ĉiji je knez zbog toga postao kralj u Pruskoj i Hannover, kojem je podijeljena kneţevska ĉast; godine 1702. borbi su se prikljuĉile i pomorske sile Engleska i Nizozemska, nakon što su godine 1701. u»Velikoj alijansi« postale saveznici Leopolda I. Bavarska i Köln podrţavali su Luja XIV.; isprva su to ĉinili i Portugal i Savoja, no poslije su prešli na stranu saveznika. Za Austriju je bila opasna ugarska buna pod vodstvom Franje II. Rákoczyja, koji je htio suraĊivati sa svim austrijskim neprijateljima, posebno s Lujem XIV., kako bi za Ugarsku izborio neovisnost od habsburških vladara. Taj novi kuruĉki pokret mnogo se godina suprotstavljao jakim austrijskim snagama. Njihovi vojni upadi posebno su pogaĊali Donju Austriju, sjeverno Gradišće, a povremeno i Beĉ, ĉija su predgraĊa bila osigurana bedemima. Ustanak je ugušen, a Rakoczy je godine 1711. pobjegao u inozemstvo.

Borba protiv francuske vojske ponajprije je voĊena na tri bojišta: u Italiji, na Rajni i u Nizozemskoj; uskoro i u Španjolskoj kao ĉetvrtome europskom ratištu. Osim toga, pomorske su sile vodile rat i s Francuskom i Španjolskom na prekomorju. Ratne su operacije vodila dva znaĉajna vojskovoĊe, princ Eugen i vojvoda od Marlborogha. Uslijedile su pobjede kod Hochstädta (1704.) u Bavarskoj, kod Ramilliesa (1706.) u Belgiji, kod Torina (1706.) u Italiji, te kod Oudenaardea (1708.) i Malplaqueta (1709.) u španjolskoj Nizozemskoj. Spomenute pobjede ne samo da su osigurale teritorij španjolske Nizo zemske, već su otvorile i put prema Francuskoj. Luj XIV. htio je mir, odriĉući se Elzasa ili ĉak i Strassburga, pa i sufinancirajući konaĉnu borbu protiv svojeg unuka, kralja Filipa. Saveznici su odbili francuske ustupke i nastavili rat. Nadvojvoda Karlo, mlaĊi sin Leopolda I., koji je još godine 1703. boravio u Španjolskoj, umarširao je kao kralj Karlo III. u Madrid. Pomorske su ga sile predvidjele za pretendenta na prijestolje, ali su već godine 1703. zahtijevale od Leopolda I. i njegovoga starijeg sina Josipa da se odreknu španjolskog naslijeĊa kako bi sprijeĉili ujedinjenje španjolske i austrijske sile. No, to sveĉano odricanje ograniĉeno je tajnim dogovorom »Pactum mutuae successionis«, koji je predviĊao meĊusobno pravo nasljeĊivanja Josipovih i Karlovih potomaka u sluĉaju izumiranja muške loze, pa i pravo ţena na naslijeĊe, prema pravilima primogeniture. Promjena vlade u Engleskoj, gdje je torijevsko ministarstvo smijenilo vigovsko, promijenila je i ratnu politiku. Brodovlasnici i trgovci uništenjem francuske trgovaĉke konkurencije nadali su se prevlasti na Prekomorju; no, posjednici za to nisu imali razumijevanja, već su ţeljeli mir. Tako je engleski kabinet zapoĉeo tajne pregovore s Francuskom. Odluĉujuća prekretnica bila je smrt Josipa I. (1705.-1711.), koja je uslijedila nakon kraće bolesti. Josip I. je, nakon Leopolda I., samo šest godina bio na ĉelu vlade. Sada je mlaĊi Karlo bio jedini nasljednik svih habsburških zahtjeva (iza Josipa ostale su samo dvije kćeri). No, ujedinjenje austrijskih zemalja sa cjelokupnom španjolskom monarhijom nije bio u interesu pomorskih sila. One su se stoga, nakon što je Karlo VI. (1711.-1740.) jednoglasno izabran za cara, zauzimale za kompromisno rješenje, kojem su se pridruţili i gotovo svi njihovi saveznici. Došlo je do mira u Utrechtu (godine 1713.). Kako daljnji tok rata, sada već brojno oslabljenim carskim trupama, nije donosio nikakve uspjehe, Karlo VI. bio je prisiljen na mir, koji je godine 1714. i sklopljen u Rastattu. I jedan i drugi vojskovoĊa, princ Eugen i Villars, vodili su pregovore, pri ĉemu se Eugen ispostavio kao umiješan i vrlo ţilav pregovaraĉki partner. Carstvo se ovom miru prikljuĉilo u Badenu (u Aargau), a time je njegova zapadna granica ostala nepromijenjena, a Francuzi su njime bili prisiljeni na odlazak s okupiranih podruĉja. Ono kompromisno rješenje koje su zagovarale pomorske sile sada je provedeno. Filip V. Burbonski dobio je Španjolsku i kolonije, Austrija je dobila španjolsku Nizozemsku (Belgiju i Luxemburg), Napulj, Sardiniju i Milano (Sardiniju su nekoliko godina poslije zamijenili za Siciliju). Sve dosada prognani Wittelsbachovci dobili su natrag svoje zemlje; plan princa Eugena da Nizozemsku zamijeni za Bavarsku, doduše, nije naišao na odobravanje pomorskih sila, ali će zato ostati neizostavan dio habsburške politike 18. stoljeća.

Teritoriji koje je Austrija tada stekla, po svojem se znaĉenju, a zbog svojeg poloţaja, nisu mogli usporediti s onima na Istoku; ipak je povećanje teritorija na jugu i zapadu, s novim zadaćama donijelo i veći ugled. Austrijski su Habsburgovci bili moćniji nego ikada do tada. 6. Zadnji Habsburgovci i pitanje ureĊivanja nasljedstva

U vrijeme kad je Austrija postajala velikom silom, vladala su tri cara: Leopold I, Josip I. i Karlo VI. Ĉini se da je Leopold I. imao najteţi zadatak, jer je veći dio svoje vladavine vodio teški rat na dvije fronte. Pritom je on bio miroljubiv ĉovjek koji je na povjerenu mu carsku sluţbu gledao kao na Boţju zapovijed i koju je s punom odgovornošću izvršavao. St. Saphorin, protestantski diplomat, o njemu je rekao: »Njegova umješnost shvaćanja i razrješavanja ma kako zamršenih stvari ne moţe se ni sa ĉim usporediti. Postavi li mu se odjedanput ma kako mnogo prijedloga, on će na svaki od njih po redu, prisebnošću svojom... odgovoriti. Svi će njegovi ministri suglasno potvrditi da je uvijek on taj koji u drţavnom vijeću najbolje govori i koji posjeduje najviše energije i oštroumnosti. On piše jasnije i razumljivije od svih svojih tajnika. No, ovaj je vladar još u svojemu djetinjstvu bio predodreĊen za crkvu... To znaĉi da je uloţen velik trud da ga se navikne prilagoĊavati mišljenju drugih i oprezu u svim njegovim pothvatima... te je on stoga, gotovo uvijek sklon sudu drugih dati prednost nad svojim vlastitim.« (skraćeno). Knjige, lov i glazbu volio je iznad svega. Kao i mnogi drugi Habsburgovci bio je dobar glazbenik; ne samo da je poznavao jedan instrument, već je skladao i kompozicije. Na njegovu je dvoru njegovana talijanska opera. Josip I. bio je energiĉan, samosvjestan i ambiciozan vladar, ĉija je velika nadarenost, kada je stupio na vlast, u svima budila velike nade. Svoja carska prava isticao je izrazitije od svojih prethodnika. Iako posve uvjeren katolik, njegovo je ponašanje bilo tolerantno kad bi mu se to uĉinilo politiĉki potrebnim. Tako je šleskim protestantima godine 1797. dao vjersku slobodu na zahtjev švedskoga kralja Karla XII., ĉije su trupe u Nordijskom ratu (1700.-1721.) nakon prodora Švedske u Saksoniju prošle austrijskim teritorijem. Josipova nepredviĊena smrt uĉinila je Karla VI. (1711.-1740.) jedinim ţivim muškim potomkom Habsburgovaca, što je u vremenu kada se mislilo dinastiĉki, znaĉilo isto što i ugroţenost Austrije. Karlo VI. stoga je teţio reguliranju nasljedstva, to više što ni on u svojemu braku još nije imao djece. Sigurno je i izumiranje španjolske linije i podjela njezinih teritorija utjecalo na njegovo ponašanje. Na jednom sastanku njegovih vijeća godine 1713., car je objavio nedjeljivost i nerazdvojivost (»indivisibiliter ac inseperabiliter«) svojih zemalja. U sluĉaju izumiranja habsburške muške loze, trebale su Karlove (tada još neroĊene) kćeri, to jest potomci, biti ovlašteni nasljednici, a nakon njihova izumiranja kćeri Josipa I., te kćeri Leopolda I., ţenske pripadnice habsburške dinastije. Odredbe o nasljeĊivanju, a posebice ta objava, nazivane su »pragmatiĉnom sankcijom«. Ona je od personalne unije nasljednih zemalja uĉinila stvarnu uniju, a prihvaćanjem od habsburških zemalja (i Ugarske!) postala je »ustavom«. Za njezino meĊunarodno pravno priznanje car je uloţio sve napore, što ga je uplelo u brojne politiĉke konflikte. Cjelokupna njegova vanjska politika bila je voĊena idejom o garanciji ovoga nasljednog reda od europskih drţava. Savjet princa Eugena da vješta vojska i dobro voĊene financije budu najbolje jamstvo, nije mogao biti ostvaren.

7. Poloţaj Austrije za cara Karla VI. (1711.-1740.) Austrija je svojim dobitcima na istoku i zapadu postala višenarodna drţava, koja je sada, s pragmatiĉnom sankcijom, posjedovala i drţavno-pravnu osnovu za meĊusobnu povezanost. Prema izjavi princa Eugena, bila je to »prostrana i divna monarhija«. Jezgru su tvorile nasljedne zemlje, na koje su se nadovezivale skupine zemalja u Ĉeškoj i Ugarskoj; tada već carska Nizozemska i talijanska podruĉja nisu stajala ni u kakvoj teritorijalnoj vezi s jezgrom habsburške moći, što se ĉesto negativno odraţavalo. Ustavno su takoĊer postojale znatne razlike. Dok je u austrijskim, ĉeškim i talijanskim podruĉjima vladavina sve više poprimala apsolutistiĉke oblike, Ugarska i Nizozemska zadrţale su dalekoseţna staleška prava. Iako je posjedovanje pokrajnih zemalja (Nizozemska i talijanski posjedi) ugled Austrije u Europi još više povećao - time je dobila i ĉvrsta uporišta na jugu i zapadu, odakle se lakše mogla suĉeliti s francuskim imperijalizmom - upravo je njima Austrija uvuĉena i u europska previranja. Prve godine vladanja Karla VI. protekle su uspješno. Spretno voĊenim ratom protiv Turaka (1716.-1718.) Austrija je svoj posjed mogla proširiti na jugoistoku do Alute u Vlaškoj. Ovoga puta rat je zapoĉela Austrija, kojoj su se uĉinile opasnima daljnje pobjede turske sile u borbi protiv Venecije. Isprva je intervenirala diplomatskim putem u korist Venecije pa je na grubo odbijanje Turske objavila rat. Princ Eugen, potvrĊeni vojskovoĊa, opet je bio vrhovni zapovjednik i pobjednik kod Petrovaradina, godine 1716. Sljedeće je godine postigao odluĉujuću pobjedu kod Beograda (godine 1717.). Pjesma o princu Eugenu koja je pjevana u taboru uglazbljena je i otada odrţava sjećanje na narodu najbliţi Eugenov junaĉki pothvat. »Veliĉanstveni« mir u Poţarevcu (godine 1718.) Austriji je donio Banat, do tada turski dio Srijema, zatim malu Vlašku do Alute, pa sjevernu Srbiju i jedan pograniĉni dio sjeverne Bosne. Time je Austrija postigla svoj najveći opseg. Sada je burbonska Španjolska nakon godine 1714. nakanila izravnati gubitke koje je pretrpjela odvajanjem pokrajinskih zemalja. Povratak carske Nizozemske ĉinio se nemogućim, pa se zato Alberoni, voĊa španjolske politike, uvijek trudio istaknuti španjolske zahtjeve za svojedobno oduzeta talijanska podruĉja. »Ĉetvorni savez« (car, Engleska, generalne drţave, Francuska) ih je odbacio. No, došlo je do zamjene Sardinije za Siciliju. To je vojvoda od Savoje, kao saveznik Španjolske, morao ţrtvovati, pa je zato postao kralj Sardinije. Karlo VI. je, usprkos najteţemu unutrašnjem protivljenju, pristao odreći se Španjolske, za što je sam bio podnio zahtjev. Ubrzo nakon završetka rata za španjolsko naslijeĊe dobro organizirani i od cara podrţani pokušaji flamanskih trgovaca da trguju s Indijom donijeli su znaĉajne uspjehe. Pomorske sile, koje su kolonijalnu trgovinu vidjele kao svoj monopol, smatrale su »Ostendsko društvo« konkurencijom pa su se okrenule protiv Karla VI. Došlo je do sklapanja raznih saveza, koji su zamalo kao posljedicu imali rat. Do predaha je došlo tek kada se car sloţio s isprva provizornim (na sedam godina), a zatim trajnim ukidanjem trgovaĉkoga društva. On je to uĉinio da bi isposlovao priznanje pragmatiĉne sankcije od pomorskih sila. Tek nakon mnogih diplomatskih zapleta Engleska je godine 1731. pristala na to. Njezin primjer uskoro su slijedile i Nizozemska i Španjolska. Smrću kralja Augusta od Poljske poljsko je pitanje prijestolonasljednika - od sredine 17. stoljeća gotovo neprestano stvar europske savezniĉke politike - opet aktualno. Francuski kandidat za poljsko prijestolje bio je Stanislav Leszcynski, dok su se Austrija i Rusija

zauzimale za Augusta III. od Saksonije,sina preminuloga kralja. Jedan od ruskih pretendenata na prijestolje za Poljsku nije bio prihvatljiv, pa je poljska nacionalna stranka stoga izabrala Stanislava, koji je pak opet nakon ulaska ruskih trupa morao uzmaknuti. Ovaj je dogaĊaj bourbonskim silama pruţio poţeljan povod za rat protiv Austrije, iako njihova vojska nije niti zakoraĉila na poljsko tlo. Znalo se, meĊutim, da je vojvoda od Lotaringije, kandidat s najviše izgleda za ruku Marije Terezije, careve kćeri, a time je za Francusku postojala opasnost da se ta zemlja, oko koje se francuska politika već dugo trudila, ujedini s Austrijom. Francuske su trupe stoga zaposjele Lotaringiju i prešle Rajnu. Ratna su poprišta bila i u gornjoj i u juţnoj Italiji. Rat se godinama vukao. Tek godine 1738., nakon dugotrajnih pregovora, zakljuĉen je Beĉki mir, koji je od Austrije zahtijevao Napulj i Siciliju kao španjolsku sekundogenituru. U zamjenu je dobila, dakako ne istovrijedne, Parmu i Piacenzu. Iz Poljske protjerani Stanislav Leszcynski obeštećen je Lotaringijom, zemljom porijekla Franje Stjepana; on se - od godine 1736. suprug Marije Terezije - morao zadovoljiti Toskanom. Budući da je nakon smrti Leszcynskog Lotaringija trebala pripasti Francuskoj, ona više nije vidjela opasnost u habsburško-lotarinškom braku, pa je tek sada potvrdila pragmatiĉnu sankciju. Dana 21. travnja 1736. umro je princ Eugen od Savoye, liĉnost ĉiji su veliki uspjesi toliko pridonijeli tome da se Austrija vinula do velike sile. Kao izvrstan vojskovoĊa i priseban drţavnik bezuvjetne lojalnosti carskoj sluţbi, kao velikodušni i razumijevanja pun mecena, Eugen je Austriji dao peĉat svoje izvanredne osobnosti. Suradnja s pomorskim silama i s Pruskom, ĉije je razvojne mogućnosti on dobro poznavao, a uz to po mogućnosti i dinastiĉko povezivanje s Bavarskom sklapanjem takvog braka, bile su osnove njegove politike; prema burbonskim silama, posebice prema Francuskoj, bio je stalno nepovjerljiv. Za probleme uprave, za privredno - politiĉka nastojanja merkantilizma, Eugen je pokazivao manje interesa. Tri su cara - Leopold I., Josip I. i Karlo VI. - kojima je Eugen posvetio svoju snagu, a uvijek u nastojanju da ĉvrsto utemelji Monarchia Austriaca, da osigura njezine granice i da uvrsti poloţaj cara iz vladarske kuće Habsburg.Sluha otvorena umjetnosti i znanosti, sam je razgovarao s graditeljima o projektnim planovima svojih dvoraca, sakupljao dragocjene knjige te njegovao korespondenciju s vodećim umovima svojeg vremena, kao na primjer s Leibnizom. Njegov sprovod nalikovao je na kakvu trijumfalnu povorku i bio je izraz velikog poštovanja prema ovoj liĉnosti. Princ Eugen od Savoye pokopan je u katedrali Sv. Stjepana. Zadnje godine vladanja Karla VI. bile su doba zalaska. Kao ruski saveznik, car je bio upleten u novi (ujedno i posljednji) rat s Turcima (1737.-1739.), koji se nesretno završio i Austriju, uz iznimku Banata, stajao svih dobitaka postignutih Poţarevaĉkim mirom. Tog, zadnjeg Habsburgovca, obavijala je neka tragika. On je kao malo koji car bio svjestan zakonitosti svojega poziva, upoznavši temeljito i svu njegovu teţinu. Oĉekivanja, koja su pobudile prve uspješne godine njegova vladanja, nisu se ispunila jer je kasnije u voĊenju vanjske politike bio manje uspješan. Nošen idejom da svojoj kćeri osigura prijestolje, meĊunarodnopravnom garancijom pragmatiĉne sankcije, podnio je tolike ţrtve da se ugled Austrije kod europskih sila naglo smanjio. Budući da se one, k tome, nakon Karlove smrti nisu drţale danih obećanja, ĉinilo se da je prijestolonasljednica Marija Terezija stavljena pred gotovo nerješivu zadaću.

Iz svjetske povijesti: Imperijalistiĉka politika Luja XIV. i europske sile - Posljednji Habsburgovci u Španjolskoj Kraj dinastije Stuarta u Engleskoj - Poljsko pitanje - Uspon Pruske. Preporuĉena literetura Thomas M. Barker, Doppeladler und Halbmond. Entscheidungsjahr 1683 (Dvoglavi orao i polumjesec. Odluĉujuća godina 1683.), Graz-Wien-Köln, 1982. Otto Forst-Battaglia,Jan Sobieski, König von Polen (Jan Sibieski Poljski kralj), Graz, 1983. Anna H. Benna, Aufstieg zur Großmacht. Vom Weißen Berg zur Pragmatischen Sanktion (Postanak jedne velesile. Od Bijele Gore do Pragmatiĉne sankcije), u: Die Quellen der Geschichte Österreichs (Schriften des Instituts für Österreichkunde 40, Wien, 1982.). Max Braubach, Prinz Eugen von Savoyen. Eine Biographie (Princ Eugen Savojski. Jedna biografija), 5 Bände, Wien, I963.-I965. Peter Broucek - Erich Hillbrand - Fritz Vesely, Prinz Eugen, Feldzüge und Heerwesen (Princ Eugen, njegovi vojni pohodi i njegova vojska), Wien, I986. Günther Düriegl, Wien 1683..Die zweite Türkenbelagerung (Beĉ 1683. godine. Druga turska opsada), Wien, 1983. Karl Gutkas, Prinz Eugen und das barocke Österreich (Princ Eugen i barokna Austrija), Salzburg-Wien, I985. Richard F. Kreutel, Kara Mustapha vor Wien. Das türkische Tagebuch der Belagerung Wiens 1683 (Kara Mustafa pred Beĉom. Turski dnevnik opsade Beĉa 1683. godine), Osmanische Geschichtsschreiber I, Graz-Wien-Köln, 1955. Reinhold Lorenz, Das Türkenjahr 1683 (Turska godina 1683.), 3. Auflage, Wien, 1944. Gottfricd Mraz, Prinz Eugen. Ein Leben in Bildern und Dokumenten (Princ Eugen. Jedan ţivot u slikama i dokumentima), München, 1985. Joseph Ödenthal, Österreichs Türkenkrieg 1716-1718 (Austrijski rat protiv Turaka od godine I716. do 1718.), Düsseldorf, I938. Österreich und die Osmanen. Prinz Eugen und seine Zeit (Austrija i Osmanlije. Princ Eugen i njegovo vrijeme), Schriften des Instituts für Österreichkunde 51/52, Wien, 1988. Gustav Ötruba, Prinz Eugen und Marlborough (Princ Eugen i Marlborough), Wien, 196I. Fritz Posch, Flammende Grenze, Die Steiermark in den Kuruzzenstürmen (Plamteća granica, Štajerska pod kuruĉkim ustancima), Graz-Wien-Köln, 1968. Oswald Redlich, Weltmacht des Barock. Österreich in der Zeit Kaiser Leopolds 1. (Barok osvojio svijet. Austrija u doba cara Leopolda I.), 4. Auflage, Wien, 1961. - Das Werden einer Großmacht. Österreich von 1700 bis 1740 (Postanak jedne velesile. Austrija od 1700. do 1740. godine), 4. Auflage, Wien, 1962. Heinrich von Srbik, Wien und Versailles 1692-1697 (Beĉ i Versailles od 1692. do 1697. godine), München, 1944. Hans Sturmberger, Vom Weißen Berg zur Pragmatischen Sanktion (Od Bijele Gore do Pragmatiĉne sankcije), u: Österreich in Geschichte und Literatur, 5 (1961.). Walter Sturminger, Die Türken vor Wien in Augenzeugenberichten (Turci pred Beĉom u izvješćima suvremenika, Düsseldorf, 1968. Paul Wentzke, Feldherr des Kaisers. Leben und Taten Herzog Karls V. von Lothringen (Carev vojskovoĊa. Ţivot i djela vojvode Karla V. Lotrinškog), Leipzig, 1943. Hermann Wiesflecker, Casa de Austria 1620–1740, u: Österreich in Geschichte und Literatur, 5 (1961.).

XXII. STANOVNIŠTVO I NASELJA U VREMENU OD GODINE 1648. DO 1740.

Nakon velike ofenzive protiv Turaka, bilo je vaţno ta osvojena, djelomice teško opustošena podruĉja ponovno uĉiniti obradivima te se pobrinuti za njihovo naseljavanje. Godina 1683. bila je osobito loša za donjoaustrijsku ĉetvrt ispod Beĉke šume. Zemlja nije mogla vlastitim snagama nadoknaditi ljudske gubitke jer je neposredno prije neprijateljskog upada zaharala kuga i odnijela mnoge ţivote. Iz vjenĉanih listova proizlazi da su brojni novi doseljenici iz Štajerske, Gornje Austrije, Tirola, Salzburga, Franaĉke, Švapske i Falaĉke u nekim mjestima, kao u Mödlingu, Gumpoldskirchenu, Laabu am Walde, potkraj 17. stoljeća, obuhvaćali gotovo polovicu ukupnoga stanovništva. Više negoli rat s Turcima, kuga je bila ta koja je godine 1679. odnijela mnogo ljudskih ţivota, a posebno je bjesnjela u Beĉu, Donjoj Austriji i Štajerskoj. Abraham a Sv. Clara, Judas der Ertzschelm (Juda obješenjak), 3. dio, Salzburg godine 1692.: »Anno 1679. carski je rezindencijski grad Beĉ pretrpio strašne muke, kada se, tada davno, prijatelj rastajao od prijatelja, muškarac rastavljao od ţene, dijete bjeţalo od roditelja, kad su u pustim i inaĉe nenastanjenim starim dvorcima, u šupljim hridima i u kamenim grebenima, u sićušnim kolibama sklepanima od šiblja i grmlja, u dubokim podrumima i svodovima, pa ĉak i u zapuštenim i smrdljivim štalama ljudi stvarali svoje domove, kako ih ne bi zahvatila kuga.« Tada su se poduzimale razliĉite obrambene mjere kako bi se sprijeĉilo daljnje širenje ove strašne pošasti, koja je unesena iz Ugarske. Uĉinkovitim se pokazalo formiranje »fronte za zaštitu od kuge« (Pestfront) (vojniĉki kordon i karantene) uzduţ granice s Turskom. Godine 1713. bolest je još jednom napala Beĉ, nakon ĉega je jednom zauvijek prestala opasnost od ove pošasti. Stanje na istoku, koje je osigurano uspjesima carskih trupa, i uzdizanje Austrije do velesile jasno se odraţava u kretanjima stanovništva i u stvaranju naselja. Smanjenom opasnošću od neprijatelja stvarana su beĉka predgrada, u kojima se naselio veći dio stanovništva. Nastajala su tako nova predgraĊa, kao po Josipu I. nazvan Josipov grad (Josephstadt), nadalje, Neulerchenfeld i Alsergrund. U tijeku kuruĉkih nereda pokazalo se potrebnim bar oskudno osigurati predgraĊa linijskim nasipom. Broj je stanovnika u Beĉu do sredine 18. stoljeća porastao na oko 175.000. Pa i pokrajinski glavni gradovi Innsbruck i Graz, kao i kneţevskobiskupska rezidencija Salzburg, tada su graĊeni i proširivani u baroknome stilu. Naselja u juţnoj Ugarskoj, uništena za vrijeme turske vlasti i napaćena ratovima, planski je gradila i podupirala drţava. Prostrana podruĉja oko rijeka pretvorila su se u moĉvare, a druga su podruĉja bila prikladna samo za primitivno stoĉarstvo kojim su se bavili lutajući Vlasi i Srbi. Ipak se ovdje uspio razviti plodan kraj; polja su pretvorena u njive, monarhijsku komoru za pšenicu i jeĉam. Princ Eugen i vješti guverner grof Mercy, inaĉe izvrstan organizator, pozvali su juţnonjemaĉke koloniste, Franke, Švabe, Falaĉane, ali i donje Austrijance i sudetske Nijemce u Banat i u cijelu juţnu Ugarsku; u istoĉnom, planinskom dijelu Banata

naseljavali su rudare iz alpskih zemalja, ponajprije Tirolce i Štajerce. Pokraj njemaĉkih bili su tu i maĊarski, bugarski i albanski doseljenici. Austrijski vojni inţenjeri i graĊevinari mjerili su zemlju i gradili naselja. Nesretni rat s Turcima od godine 1737. do 1739., doveo je do zastoja u nastavku veliĉanstvenog kulturnog pokreta; Marija Terezija bila je ta koja je plan jugoistoĉne kolonizacije prihvatila u još većoj mjeri. Dok su u doba vjerskih sukoba mnoge protestante protjerivali iz zemlje, sada su se traţili naĉini kako bi se povećao broj stanovnika. Dakako da su katolici kao doseljenici imali prednost, ali do velikih vjerskih emigracija došlo je još samo u Salzburgu, iz kojega je 1731./1732., protjerano više od 20.000 protestanata; oni su odlazili u juţnonjemaĉke carske gradove, prije svega u istoĉnu Prusku, a mnogi i u englesku koloniju Georgiju (danas drţava u SAD) te u Nizozemsku. Kada su prilikom provjere vjeroispovjesti pronašli oko 1.200 protestanata u solani, preselili su ih godine 1734. u Ugarsku (Erdelj), gdje im je najprije zajamĉena vjerska sloboda, a zatim su slijedile i druge slobode.

XXIII. GOSPODARSKI ŢIVOT I GOSPODARSKA POLITIKA U ZNAKU MERKANTILIZMA

U drugoj su se polovici 17. stoljeća, isprva u Francuskoj, a zatim i u srednjoj Europi, pojavili prvi znakovi narodnoga gospodarstva, kojim su upravljali dvor i njegovi ministri, a koje je posebno poticalo razvoj industrije i trgovine. Gušenjem uvoza i jaĉanjem izvoza nadali su se odrţati aktivne platne bilance, koje su bile siguran pokazatelj bogatstva jedne drţave (merkantilizam). Poljodjelstvo nije uvijek jednako podupirano. Ipak su i ovdje nastale promjene. Leopold I. i Karlo VI. nešto više paţnje posvetili su zaštiti seljaka. Razne su odredbe sadrţavale zakone protiv »nepravednih ţalbi podanika«, protiv vlastelinskih lihvara ţitom i za olakšice u davanjima. Kontrole provedbi nisu postojale. Uz iznimku Tirola i Vorarlberga, gdje je privredni i socijalni poloţaj seljaka bio nešto bolji, ovom je staleţu bilo vrlo teško. Visina tlake (»ruĉna tlaka i rad zapregom«) mogla se i negativno odraziti kad su na duţe vrijeme zadrţavali radnu snagu i tako oduzimali od vlastita imanja. Kao i dosada, primjenjivao se tropoljni sustav, ali uz ĉešći usjev djeteline i drugih krmnih biljaka na zapuštenim zemljištima. Vinogradi su ĉesto pretvarani u njive jer je bilo teško prodavati domaća vina na trţištu, za što je razlog vrlo vjerojatno bio u klimatskim promjenama. No, vrlo je omiljena bila sadnja duhana. U više austrijskih zemalja postojale su tvornice duhana, sve dok godine 1722. u Hainburgu (sjeverna Austrija) nije sagraĊena vlastita carska tvornica duhana kojoj su morali isporuĉivati duhan saĊen na gospodarskim i seoskim dobrima. U stoĉarstvu su se trudili poboljšati kakvoću domaćih rasa goveda uvozom nizozemske i švicarske rasplodne stoke. Uzgoj se ovaca znatno poboljšao. Općenito gledano, više su se trudili oko unapreĊivanja ratarstva nego stoĉarstva, stoga što se cijena kruha, u duhu merkantilizma, trebala drţati što niţom. To je seljaka gotovo potpuno onemogućavalo u plaćanju poreza. Mnoga su se seoska gospodarstva zaduţila i propala. Njihovi su se stanovnici preselili u grad i tamo od novog zaposlenja oĉekivali poboljšanje ţivotnih uvjeta. Obrt, industrija i trgovina kudikamo su više unapreĊivani. U tu je svrhu imenovano posebno tijelo (1666. Beĉki komercijalni kolegij, 1705. Zemaljska komercijalna deputacija, 1714. Merkantilne komisije), a privredna je politika voĊena prema sasvim preciziranim pravilima. Johann Joachim Becher, Philipp Wilhelm od Hörnigka i Wilhelm od Schrödera, tri znaĉajna gospodarstvenika nacije, vrlo su uĉinkovito sudjelovala u izgradnji toga novog sistema narodnog gospodarstva. Trudili su se oko izgradnje manufaktura, zahtijevali su zapošljavanje većega broja manualnih radnika i racionalnije poslovanje. Philipp Wilhelm od Hörnigka u svojem je djelu »Austrija iznad svega, samo ako je njoj po volji« (1684.) izloţio jedan gospodarstveni program koji je posebno upozoravao na povoljne prirodne uvjete austrijskoga gospodarskog podruĉja, kao i na mogućnost da ga se korisnije upotrijebi kako bi se postigla privredna samostalnost. On u prvoj liniji zahtijeva preradu svih domaćih sirovina u gotove proizvode i to u manufakturama koje tek treba sagraditi, zatim školovanje obuĉenih radnika, ograniĉavanje uvoza na prijeko potrebne sirovine i unapreĊivanje potrošnje gotovih

proizvoda; trţišta treba traţiti pa »makar i nakraj svijeta«. Praktiĉni su savjeti upućeni i probnim industrijama koje vodi drţava i koje su zaštićene uvoznim carinama. Hörnigkov je program - nakon svladavanja raznih prepreka - proveden. Isprva su obustavili uvoz luksuznih artikala, koji su jako opterećivali trgovaĉku bilancu. Godine 1697. Talijan Bratti osnovao je tkaonicu svile ispred Schottentora u Beĉu i time postavio temelj za kasnije poznatu industriju svile na Schottenfeldu, »Brillantengrund«. Porculanska manufaktura (Du Paquierova), osnovana godine 1718., 1744. prešla je u drţavno vlasništvo i već ubrzo uţivala velik ugled. Manufaktura pamuka u Schwechatu bila je zametak tekstilne industrije na beĉkom podruĉju. Budući da nisu mogli konkurirati mletaĉkoj robi, drţava je ulagala u proizvodnju staklenih ploĉa, pa je tako nastala tvornica stakla u Neuhausu (sjeverna Austrija). Obrtima (ţeljezo, solane, staklo, papir), koji u alpskim zemljama postoje odavna, pridruţile su se - nešto kasnije na Dunavu - tekstilne manufakture u Štajerskoj, tvornica stakla u Sv. Gilgenu; a u Ĉeškoj se broj tvornica u pet godina utrostruĉio. Hörnigk je za manufakture zahtijevao svakojake privilegije (meĊu ostalim, da budu izvan ceha, da za radnike postoje porezne olakšice, zapošljavanje i stranih majstora i obrtnika), što uopće nije bilo u cehovskom duhu, koji su kao predstavnici malih obrta u tvornicama vidjeli opasnu konkurenciju, koja se izuzimala od njihova diktata. Poseban poloţaj manufaktura stoga je bio povod stalnim protestima obrtnika. Vaţnost cehova bila je sve manja, a posebno su nepovoljni bili ţivotni uvjeti obrtnih pomoćnika, prema kojima su se obrtnici i vlasti odnosili maćehinski. Drţava u drugoj polovici 17. stoljeća iz vanjske trgovine još nije mogla izvući veće koristi, iako su se postupno ustaljivali uspjesi nove privredne politike. Izvoz su usmjeravali u sasvim odreĊene pravce. Tako je nakon ratova s Turcima sklopljen trgovaĉki ugovor sa Portom, koji je trgovinu s Istokom intenzivirao dunavskim putem. Prvo orijentalno trgovaĉko društvo (1667.) osiguravalo je izvoz ţeljezne robe i tkanina, kao i uvoz vune i koţa, ali prije svega uvoz ţive stoke, radi opskrbljivanja trţišta mesom u Beĉu, no ipak se nije moglo sasvim probiti zbog balkanskih trgovaca. Isto se dogodilo i s drugim Orijentalnim trgovaĉkim društvom (1719.); tada austrijski Beograd slovio je kao vaţno trgovaĉko ĉvorište. Povoljniji od trgovine s Jugoistokom, bio je razvoj prometa na gornjem Dunavu, gdje su uvedene redovne veze brodom. U vezi je s djelatnošću drugoga Orijentalnoga trgovaĉkoga društva i plansko intenziviranje trgovine sa Sredozemljem. Već za Leopolda I. to se Društvo pokušalo jaĉe ukljuĉiti u trgovinu na Jadranu, no veći je opseg austrijska pomorska trgovina na jugu postigla tek kada je Karlo VI. godine 1719., Trst i Rijeku proglasio slobodnim lukama. Ovo je trgovaĉko društvo trgovalo i sa Španjolskom, Portugalom i sjevernom Afrikom. Mleci su, doduše, pokušavali onemogućiti austrijsku trgovinu na Jadranu, ali nisu bili dovoljno moćni da zatvore austrijske pomorske putove. U vrijeme Karla VI., a u vezi s djelatnošću Trgovaĉkoga društva Ostende, osnivana su trgovaĉka naselja na istoĉnoj obali prednje Indije, na obali Koromandel juţno od Madrasa, na ušću Gangesa. Na ţalost, sve je i ostalo na spomenutim poĉecima kolonijalne politike; zavist pomorskih sila već je godine 1731. pokrenula ukidanje toga trgovaĉkoga društva, a to je bio ĉin usmjeren protiv priznanja pragmatiĉne sankcije.

U 18. stoljeću zapoĉeo je strelovit razvoj prometa. Nove su ulice olakšale transport robe; tovarni putovi preko Semmeringa i Loiblpassa pretvoreni su u široke prometnice, a kroz Beĉku šumu takoĊer je zapoĉela gradnja ceste. Po ţelji Karla VI. i salzburški je nadbiskup provodio gradnje cesta. Lošije je tekla gradnja prometnih veza u sudetskim zemljama. Za Leopolda I. i Karla VI. prvi put je iznikao projekt za kanal Dunav - Odra, ali nije ostvaren. Vaţna je mjera najzad bila i podrţavljenje pošte, najprije u njemaĉkim, a zatim i u ĉeškim nasljednim zemljama (1722.). Time je poštanski promet poboljšan, ubrzan i pojeftinjen, što je bilo povoljno za gospodarstvo. Tada još nije provedeno uklanjanje golemoga broja mitnica, što je bilo neminovno za pojeftinjenje robe; tek se ponešto robe moglo uvoziti. Za svoje velike vojne i gospodarsko-politiĉke pothvate drţava je trebala velike svote novca, koje je ĉesto uz velike kamate posuĊivala kod bogatih poduzetnika (Oppenheimer, Wertheimer). Beĉka gradska banka, osnovana godine 1705., oslanjala se na kapital i kredit grada Beĉa, dobro je funkcionirala i ispomagala u vremenima financijske oskudice. Financijska se situacija u Austriji polako poboljšavala; tek se u zadnjim godinama vladavine Karla VI. stanje pogoršalo.

XXIV. KULTURA U VRIJEME BAROKA

Politiĉki gledano, vrijeme u kojem je Austrija postala velesilom obiljeţeno je osiguravanjem istoĉne granice, stabilizacijom ugarskih prilika i potiskivanjem francuskih zahtjeva. Dvorski je apsolutizam u vremenu od godine 1648. do 1740., za tri zadnja Habsburgovca, doţivio svoj najveći uspon. Godina 1648. ne znaĉi poĉetak nove kulturne epohe, ona poĉinje pobjedom baroka, negdje oko godine 1620. 1. Škole i znanost Školstvo u Austriji nakon pobjede protureformacije i sloma protestantskih škola pokazuje izrazito katoliĉki karakter. Uz iznimku osnovnog obrazovanja, školstvo je gotovo iskljuĉivo u rukama crkvenih redova. U niţim je školama ukinuta nastava latinskog koja je uvedena u doba humanizma. Školski red pijarista, koji je osnovao Španjolac Josef od Calasanze sredinom 17. stoljeća, stvarao je svoje naseobine u Austriji, a posebno se posvetio osnovnim školama. Srednje su školstvo tvorile brojne redovniĉke gimnazije isusovaca i benediktinaca, dok su najĉešće daleko za njima zaostajale stare gradske latinistiĉke škole. Konvikti prikljuĉeni tim svećeniĉkim školama roditelje su oslobaĊali brige oko smještaja njihovih sinova. Plemićki, bogati graĊanski sinovi, ali i djeca skromnijih uvjeta koja su imala pravo na školski novac, posjećivali su ovakve ustanove. Kao posebno moderne slovile su isusovaĉke škole, koje su u svoje planove studiranja, osim humanistiĉkih predmeta, uvele i matematiku i prirodne znanosti, kao novitet tadašnjega vremena koji je naišao na veliko ĉuĊenje. Sveuĉilišta su postojala u Beĉu, Grazu, a od godine 1677. i u Innsbrucku. Profesori su gotovo iskljuĉivo bili isusovci, koji su svoj interes prije svega usmjeravali k teologiji i filozofiji. Na salzburškome benediktinskom sveuĉilištu (osnovanom godine 1623.) obiĉavali su pravnoj znanosti poklanjati veću vaţnost, a i povijest je uvedena kao poseban predmet. U to vrijeme poĉinje intenzivnije bavljenje historiografijom. Biografije vladara i princa Eugena, povijest plemićkih obitelji i povijest zemalja pruţale su materijal za to. Temeljitom i planskom kritikom izvora istiĉe se crkvena barokna historiografija. Najsjajnija djela ove znanosti potjeĉu iz benediktinskog samostana Melk. Redovnici su uz ostalo bili i autori etnoloških i zemljopisnih radova. Kao misionari isusovaĉkog reda imali su znatan udio u upoznavanju izvaneuropskih zemalja na znanstvenoj razini. U Kini je djelovao p. Martin Martini iz Trenta koji je pisao na njemaĉkom, a njegov »Atlas Sinensis«, standardno djelo, godine 1655. tiskan je u Beĉu. Uz Martinija, djelovao je i p. Johann Grueber iz Linza kao matematiĉar, astronom i geograf u »Carstvu Sredine«. Njemu je uspio vratoloman put od Pekinga do Tibeta, iz ĉijeg se glavnog grada Lhase nakon uspješna prelaska himalajskih prijevoja probio do isusovaĉkih naseobina u Indiji. Poĉetkom 18. stoljeća

djelovao je još jedan isusovac iz Linza, Xaver Friedel, koji je preko svojeg reda izvanredno sudjelovao u vaţnom kartiranju tla u Kini. Misionari iz austrijskih alpskih zemalja i sudetski Njemci poduzimali su uspješna istraţivaĉka putovanja; tako je p. Samuel Fritz proputovao Amazonom i kartografski snimio njezino porijeĉje. Mnogo je uĉinio i za misionarstvo, kao i za kultiviranje Indijanaca. Osim spomenutog udjela austrijskih misionara u istraţivanju zemlje, u Austriji baroknoga doba gotovo da i ne susrećemo zaĉetnike iz podruĉja prirodnih znanosti ili matematike. Jednoga izvanrednog znanstvenika i duhovitu liĉnost Austrija je mogla dobiti s Gottfriedom Wilhelmom Leibnizom, koji je caru godine 1714. predloţio plan za osnivanje akademije znanosti. I princ Eugen bio je za to osobito zainteresiran. No neposredno prije ostvarivanja ovoga plana, godine 1716., Leibniz je preminuo.

2. Umjetnost baroka (graditeljstvo, slikarstvo i kiparstvo) Brojne careve pobjede nad njegovim neprijateljima i osjećaj ponovno steĉene sigurnosti, neviĊenom su mjerom poticale ţivotni i radni polet naroda. Svladavanje protestantizma uĉvrstilo je carev poloţaj naspram staleţa, a njih je uĉinilo njegovim osloncem. Knez i plemstvo svoju su moć ţeljeli izraziti svim raskošem i sjajem, a barokna kultura, luksuzna i osjećajna, za to je bila kao stvorena. Obnova katoliĉanstva ponovnim osnaţivanjem vjerskog ţivota doţivjela je veliko oduševljenje, koje je oblikovalo djela katoliĉke stvaralaĉke snage. Time što je Austrija postala velesilom ponovno je postigla ugled koji je privlaĉio pripadnike raznih nacija u metropolu Beĉ, koji su ovdje kao arhitekti, graditelji, slobodni zidari, tiskari knjiga, glazbenici i trgovci, pjesnici i svećenici ţeljeli ţivjeti i djelovati. Zapoĉeo je znatan kulturološki polet koji su isprva vodili car, plemstvo i Crkva, zatim graĊanski i narodni slojevi, a koji je dopirao i u najudaljenija podruĉja habsburškoga svjetskog carstva. Barokni pravac u umjetnosti isprva se pokazuje u arhitekturi, a zatim i u vjeri, kazalištu i glazbi. U 17. i 18. stoljeću u Austriji je postojala ţiva graditeljska djelatnost. Isprva su im uzor bile barokne sakralne graĊevine i palaĉe u Italiji, kao primjerice isusovaĉka crkva Il Gesu u Rimu. Prvo veliko ranobarokno zdanje u ĉijem je osnovnom obliku još priliĉno jako odzvanjala renesansna gradnja, salzburška je katedrala, djelo majstora Santina Solarja, dovršena godine 1628. U 17. stoljeću u Salzburgu još su sagraĊene Kajetanova i Erhardova crkva, dvije kupolaste graĊevine, djela Gaspara Zugallja. Druge su ranobarokne graĊevine: Isusovaĉke crkve u Innsbrucku i Beĉu, mauzolej Ferdinanda II. u Grazu, samostanska crkva sv. Lambrechta i proštenjarska crkva Mariazell (obje je pregradio Domenico Sciassi), samostan Wilten u Innsbrucku (Christoph Gumpp), crkva u Garstenu (Giovanni Carlone), crkva Servieten u Beĉu (Carlo Carlone) i druge. Od svjetovnih graĊevina moraju se spomenuti palaĉa Starhemberg (sada ministarstvo prosvjete), Lobkowitz, Liechtenstein, nadbiskupska palaĉa i leopoldinski trakt Hofburga u Beĉu. I njih su gotovo iskljuĉivo gradili Talijani, no sada već uz suradnju njemaĉkih graditelja, kipara i štukatera; i ovdje su kao i prilikom gradnje sakralnih graĊevina htjeli postići cjelovit dojam, to jest ukljuĉiti i skulpture, slikarska djela, krajolik i utjecaj svjetla.

Poslije godine 1683. više se gradilo i u beĉkim predgraĊima, jer su se na mjestima turskih pustošenja trebale sagraditi nove kuće. Osim toga i plemstvo je obiĉavalo graditi ljetne palaĉe okruţene vrtovima, izvan gradskih zidina. Sada su se, umjesto Talijana, kao graditelji poĉeli pojavljivati Austrijanci, od kojih su mnogi arhitekturu studirali u Italiji. Ni oni više nisu gradili iskljuĉivo prema romaniĉkim uzorima, već su iz tih osnovnih elemenata stvarali nove oblike koji su odgovarali austrijskome krajoliku i koji su budili ţelju za gradnjom u svim društvenim slojevima. Tako je u Austriji nastupilo doba razvijenog baroka. Dva najpoznatija arhitekta toga doba bili su Johann Bernhard Fischer od Erlacha (1656.1723.) i Johann Lukas od Hildebrandta (1668.-1745.). Prvi je rodom iz Graza i on se u utrci s Talijanima uspio probiti na carskome dvoru. Godine 1692. on je izradio veliĉanstven plan za carski dvorac Schönbrunn, koji je trebao zasjeniti Versailles i koji je predviĊao da glavna zgrada bude smještena na uzvisini Gloriette. Budući da bi takva graĊevina ipak bila previše skupocjena, gradnja je zapoĉela prema jednome jednostavnijemu planu Fischera od Erlacha. Njegov sin Joseph Emanuel nastavio je njegov rad (a dovršio ga je Nicolaus Pacassi). Fischer von Erlach na nadbiskupov poziv odlazi u Salzburg, gdje je sagradio crkvu Sv. Trojstva, crkvu Kollegien i Uršulinsku crkvu. Vrhunac njegova stvaralaštva ĉini zaista divno zdanje Karlove crkve (1716.) ĉija je gradnja zapoĉela nakon prestanka epidemije kuge (1713.), a prema zavjetu Karla VI. Fischer od Erlacha sagradio je mnoge dvorce. U Beĉu su tako nastale zimska palaĉa princa Eugena (današnje ministarstvo financija) i palaĉa Trautson; u Donjoj Austriji sagradio je dvorac Niederweiden, a u juţnoj Moravskoj Frain na Thayi. GraĊevina ĉudesne ljepote postala je i nacionalna knjiţnica s divnom dvoranom s kupolom, koju je dovršio njegov sin. Veliki konkurent starijeg Fischera od Erlacha bio je Lukas od Hildebrandta iz Genove. Od kraja 17. stoljeća on je djelovao u Beĉu. Kao majstor u gradnji dvorca zasipan je nalozima plemstva. Njegove su najznaĉajnije graĊevine: ljetni dvorac princa Eugena (Belvedere), palaĉe Kinsky i Schwarzenberg u Beĉu, dvorac Mirabell u Salzburgu, samostan Gottweig, pijaristiĉka crkva i crkva Sv. Petra u Beĉu, španjolska dvorska škola jahanja i drţavna kancelarija (današnji ured saveznoga kancelara). Sveopća groznica graĊenja zahvatila je i samostane. Oni su rado zapošljavali trećeg po redu od velikih austrijskih graditelja iz vremena baroka, Tirolca Jakuba Prandtauera (1660.-1726.), koji se uputio u St. Pölten i djelovao u austrijskim dunavskim zemljama. Gradnjom crkve i samostana u Melku stvorio je pravo majstorsko djelo. U njegove brojne radove ubrajaju se i samostan Herzogenburg, proštenjarska crkva na Sonntagbergu, stepenište u St. Florianu i nastavak radova na graĊevini u Garstenu. Veliĉanstven graĊevinski projekt izradio je Donato Felice d'Allio za samostan Klosterneuburg. Prema carevoj ţelji, samostan je po uzoru na španjolski Escorial trebao ujedinjavati samostan, crkvu i palaĉu. No, ovaj je divovski plan zbog nedostatka novca mogao biti samo djelomiĉno proveden. Od mnogih graditelja u vrijeme baroka treba svakako spomenuti i Josepha Munggenasta (primjerice samostanska crkva u Altenburgu, sjeverna Austrija), Michaela Prunnera (primjerice proštenjarska crkva od Stadl-Paura, istoĉna Austrija), Georga Antona Gumppa (primjerice ljetnikovac u Innsbrucku) i Johanna Martina Gumppa (primjerice pregradnja samostana Stams u Tirolu).

Kiparstvo se usluţno prilagodilo prevladavajućem duhu graditeljstva. Najpoznatiji kipar toga doba bio je Raphael Donner (1741.). Njegova su remek-djela Pietá u katedrali u Gurku te zdenac na Novom trgu i u staroj vijećnici u Beĉu. Judas Thaddäus Stammel stvarao je divne skulpture (primjerice »Posljednje stvari« u dvorani biblioteke u Admontu, te lijepe jaslice); a Balthasar Permoser kao izraz baroknog poimanja umjetnosti oblikuje vrlo znaĉajnu apoteozu princa Eugena. No, bez djela genijalnih slikara, ove bi barokne graĊevine bile umanjene za dojam koji su ovako pruţale kao univerzalna umjetniĉka djela. MeĊu tim majstorima boje najznaĉajniji su veliki slikari fresaka Johann Michael Rottmayr iz Salzburga, Daniel Gran iz Beĉa i Paul Troger iz Pustertala. Barokni naĉin gradnje nije ostao ograniĉen samo na dvor, plemstvo i Crkvu. Prema naĉinu gradnje gradskih kuća, seoskih kuća i crkvica te spomenika, moglo se primijetiti koliko je ovaj stil obuhvatio i obiĉne ljude iz naroda. Beĉ i Salzburg postali su glavna središta baroka, a za njima su slijedili Graz i Innsbruck. Ovdje, a i u mnogim drugim malim gradovima, kao na primjer u St. Pöltenu, u tom se vremenu formirala ne samo slika grada već su iz njih pritjecale one snage koje su duh baroknoga graditeljstva širile i u najudaljenije krajeve moćnoga Habsburškog Carstva. Austrijska je barokna umjetnost u europskome umjetniĉkome stvaralaštvu prelaska iz 17. u 18. stoljeće nedvojbeno zauzimala glavno mjesto. 3. Kazalište, glazba i pjesništvo u doba baroka Ljudi su u doba austrijskog baroka pokazivali posebno zanimanje za kazalište. U baroknom su kazalištu zajedno djelovale sve umjetnosti; glazba i ples bili su bitni kao i izgovorene rijeĉi. Bogata scenografija koja je u velikoj mjeri sluţila kazališnim motorima i dekoracijama, isticala je duhovit i osjećajan karakter dramskih igara koje su se odrţavale na jednoj podijeljenoj pozornici. Budući da je sadrţaj drama uvijek kao cilj imao veliĉanje Boga vjerom ili hvaljenje vladara, tako su one za vrijeme i nakon protureformacije stekle veliku vaţnost i za uĉvršćivanje vjerskog ţivota i za sve veću moć cara. Barokna je drama u Austriji njegovana na carskome dvoru, no prije svega u isusovaĉkim školama u Beĉu, Grazu i u Innsbrucku. Predstave koje su kod benediktinaca već tradicionalno izvoĊene u sveĉanim prilikama, sada su poprimile formu isusovaĉke drame i tako postale raskošnim predstavama, osobito u Salzburgu i u Kremsmünsteru. Ĉak su i pijaristi, u nešto manjem opsegu, poĉeli njegovati baroknu dramu. U drugoj polovici 17. stoljeća na redovniĉkim pozornicama mogli su se vidjeti pravi raskošni komadi, pa tako i poznata »Pietas victrix« Nicolausa Avancinusa (1686.) u Beĉkom isusovaĉkom kazalištu. Nadasve dojmljiv komad, izveden godine 1667. u Beĉkom Burghofu, bio je »Borba zraka i vode« (»Wettstreit zwischen Luft und Wasser«). No, vrhunac tih »carskih predstava« svakako je dostignut raskošnom operom »Il pomo d'oro« Francesca Sbarre, koju je uglazbio Marco Antonio Cesti; izvedena je u ĉast carice Margarete Terezije, netom udane za Leopolda I. Govorilo se da je ova opera »najskupocjenija od svih ikada viĊenih«. Ova izvedba dokazuje da je i talijanska opera, ĉiji se procvat sjeverno od Alpa ubraja u epohu razvijenog baroka u Austriji, njegovana uz barokne drame. Kao pisci libreta pod knjiţevno vrlo zahtjevnim carom Karlom VI., osobito su se isticali Apostolo Zeno i Matestasio.

Uz romaniĉki obojenu dvorsku i crkvenu kazališnu umjetnost, postojao je i iskonski narodni teatar u kojem je dominirala vedra muza. Štajerac Joseph Anton Stranitzky u svojem je teatru improvizacije stvorio lik Hanswursta (Petrica Kerempuh), popularnog u narodu. J. A. Stranitzky slovi kao osnivaĉ Beĉke narodne komedije. Njegovanje glazbe u epohi baroka u dvorskim je krugovima potencirala velika glazbena nadarenost triju careva komponista, Ferdinanda III., Leopolda I. i Josipa I., koji su snaţno podupirali dvorski orkestar i od kojih je osobito Leopold, njegovao talijansku operu. Na dvoru isto tako muzikalnog Karla VI. djelovao je Johann Joseph Fux (1660.-1741.) iz istoĉne Štajerske, koji je stvorio velik broj skladbi, osobito misa, opera i oratorija. TakoĊer je njegovana i narodna glazba. Povijesno, meĊutim, nije dokazan nadasve popularan lik beĉkoga uliĉnog pjevaĉa i gajdaša Augustina sa svim njegovim avanturama u vrijeme epidemije kuge godine 1679. Naspram drugih umjetniĉkih pravaca, u knjiţevnosti nalazimo malo stvaralaĉkih talenata. Jedan od najznaĉajnijih bio je visokoobrazovani benediktinac Simon Rettenbacher k o j i j e u Salzburgu i Kremsmünsteru pisao svoje većinom latinske drame i bio poznat kao prevoditelj. Jeziĉni genij toga doba dvorski je propovjednik Leopolda I., augustinski redovnik Abraham a Sancta Clara, rodom iz Švapske; studirao je u Salzburgu. Njegove su propovjedi već zbog oštroumne igre rijeĉima bile vrlo posjećene, a njegova djela »Judas, der Erzschelm«, »Merk's Wien« i »Auf, auf, ihr Christen!« kritiziraju društvo, polemiziraju protiv površnog i lakomislenog naĉina ţivota i potiĉu hrabrost u obrani od Turaka na satiriĉan, slikovit i duhovit naĉin. Ova se povijeno i kulturološki jedinstvena epoha baroka u Austriji nakon smrti cara Karla VI. polako bliţila kraju. Nove su prosvjetiteljske ideje, znanost i stvaranje socijalne drţave pretpostavile umjetnosti; tek je glazba doţivjela nov polet. No, ipak su se neki barokni temeljni pojmovi zadrţali i osjećali još u 19. i u 20. stoljeću. Preporuĉena literatura

Hans i Gertrude Auerenhammer, Das Beluedere in Wien. Bauwerk, Menschen, Geschichte (Dvorac Belvedere u Beĉu. Zdanje, ljudi, povijest), Wien-München, 1971. Heinrich Bendikt, Die Anfänge der Industrie in Niederösterreich (Poĉeci industrijske proizvodnje u Donjoj Austriji), Der Donauraum 2 (1957.). Heinrich Boberski, Das Theater der Benediktiner an der alten Uniuersität Salzburg (Benediktinski teatar na starome Sveuĉilištu u Salzburgu), Wien, 1978. Günther Brucher, Barockarchitektur in Österreich (Barokna arhitektura u Austriji), Köln, 1983. Erhard Dittrich, Die deutschen und österreichischen Kameralisten (Njemaĉki i austrijski kameralisti), Darmstadt, 1974. Helmuth Feigl - Andreas Kusternig (izdavaĉ), Die Anfänge der Industrialisierung Niederösterreichs (Poĉeci industrijalizacije Donje Austrije), Wien, 1982. Karl Garzarolli-Thurnlack, Österreichische Barockmalerei (Austrijsko barokno slikarstvo), Wien, 1949. Joseph Gregor, Das Wiener Barocktheater (Beĉko barokno kazalište), Wien, 1922. Bruno Grimschitz, Lukas von Hildebrandt, Wien, 1959. Bruno Grimschitz - Rupert Feuchtmüller - Wilhelm Mrazek, Barock in Österreich (Barok u Austriji), 3. Auflage, Wien-Hannover-Basel, 1962.

Gustav Gugitz, Die Wiener Pestepidemie uon 1713 und ihr Ausmaß (Epidemija kuge u Beĉu 1713. i njezine posljedice), Wiener Geschichtsblätter, 14 (1959.). Geza Hajos, Schönbrunn, Wien, 1976. Herbert Hassinger, Johann Joachim Becher, Ein Beitrag zur Geschichte des Merkantlismus (Prilog povijesti merkantlizma), Wien, 1951. Alfred Hoffmann, Österreichs Wirtschaft im Zeitalter des Absolutismus (Austrijska privreda u doba apsolutizma), u: Festschrift für Karl Eder, Innsbruck, 1959. Richard F. Kreutel i Otto Spies, Leben und Abenteuer des Dolmetschers Osman Ibn Aga (Ţivot i pustolovine tumaĉa Osmana Ibn-Age), Bonn, 1954. Arthur Kutscher, Das Salzburger Barocktheater (Salzburško barokno kazalište), Wien-LeipzigMünchen, 1924. Erna Lesky, Die österreichische Pestfront an der k. k. Militärgränze (Austrijska obrambena linija za borbu protiv kuge u c. k. Vojnoj krajini), Saeculum, 8 (1957.). Andreas Liess, Wiener Barockmusik (Beĉka barokna glazba), Wien, 1946. Jakob Prandtauer und sein Kunstkreis (Jakob Prandtauer i njegov umjetniĉki krug), Barockausstellung Melk. Katalog Wien, 1960. Oswald Redlich, Über Kunst und Kultur des Barocks in Österreich (O umjetnosti i kulturi baroka u Austriji), AÖG 115 (1943.). Reformation – Emigration - Protestanten in Salzburg (Reformacija - emigracija-protestanti u Salzburgu), (Katalog der Ausstellung SchloB Goldegg 1981), Salzburg, 1981. Hilde Schmoelzer, Die Pest in Wien (Kuga u Beĉu), Wien, 1985. Therese Schüssel, Kultur des Barock in Österreich (Kultura baroka u Austriji), Graz, I960. Hans Sedlmayr,Johann Bernhard Fischer uon Erlach, Wien, 1956. Österreich in Geschichte und Literatur (Austrija u povijesti i knjiţevnosti), 5 (1961.); usporediti s Tremelovim (privreda), Otrubinim (isusovaĉki misionari) i Scholzovim (glazba) ĉlancima. Erich Zöllner, Die Emigration der Salzburger Protestanten (Emigracija salzburških protestanata), u: Zöllner, Probleme und Aufgaben der österreichischen Geschichte (Problemi i zadaci austrijske povijesti), Wien, 1984.

XXV. DOBA MARIJE TEREZIJE, JOSIPA II. I LEOPOLDA II. PROSVIJEĆENI APSOLUTIZAM (1740.-1792.)

1. Rat za nasljedstvo u Austriji i oba šleska rata Nada da će europske sile svoje prihvaćanje i garancije pragmatiĉne sankcije nakon smrti Karla Vl. zaista i potvrditi, nije se ispunila. Ubrzo se mlada Marija Terezija našla upletena u teške borbe za oĉuvanje svojeg nasljedstva. Bavarska i Saksonija svojedobno nisu prihvatile pragmatiĉnu sankciju. Oba kneza izbornika, oţenjena kćerima Josipa I., podigla su zahtjev za austrijskim nasljedstvom. Suparništvo dviju drţava srednje veliĉine, bez odluĉujuće vojne snage, za Austriju još nije znaĉilo opasnost. S tim je neprijateljstvom raĉunala i nadala se da će lako s njim izaći na kraj. Bavarsku je u njezinim zahtjevima, doduše, posebno podupirala Francuska, koja je nastavljala svoju politiku protiv Habsburgovaca, ali se još nije bila odluĉila za ratni obraĉun. No, do njega je došlo uspješnim napadom Friedricha II. Pruskog na Šlesku (Prvi šleski rat 1740.-1742.). Mladi je kralj zahvaljujući velikoj štedljivosti svojeg oca raspolagao jakom i za, boj spremnom vojskom te se nadao uz njihovu pomoć provesti stare, ali upitne pravne zahtjeve za nekim dijelovima Šleske. U pregovorima koje je zapoĉeo s Austrijom morao je uĉiniti neke ustupke, no Marija Terezija nije mogla odobriti ustupanje većeg teritorija bez borbe, kako ne bi izgubila prestiţ. Uspjeh pruskog oruţja bio je signal za napad svim austrijskim neprijateljima, a sve to pod francuskim vodstvom. Bavarska, Saksonija, pa ĉak i Španjolska napale su Habsburšku Monarhiju, ĉija je podjela zakljuĉena nakon opseţnih pregovora (Austrijski rat za nasljedstvo 1740.-1748.). Divovski dio koji se sastojao od Ĉeške, Gornje Austrije, Tirola i Vorlanda, bio je namijenjen knezu izborniku od Bavarske. Saksonija je trebala dobiti Moravsku i dijelove Šleske, Francuska carsku Nizozemsku, a Španjolska habsburške posjede u Italiji. Austrija je borbu za svoj opstanak morala voditi sama. Smrt carice Ane od Rusije neposredno prije poĉetka rata zaAustriju je znaĉila jednog saveznika manje, a Engleska je, iako tradicionalni saveznik Habsburškog Carstva, bila upletena u kolonijalni rat s Francuskom i Španjolskom i nije niti pomišljala na djelotvornu potporu Austrije. Bavarski knez izbornik Karlo Albert zaposjeo je Gornju Austriju uz podršku francuskih »pomoćnih trupa« pa je nastavio prema Ĉeškoj. U obje su mu zemlje staleţi bili vjerni, što je znak da svijest o pripadnosti jednoj cjelovitoj drţavi kod naroda unutar Habsburške Monarhije još nije bila uĉvršćena. U pohodu na Beĉ bavarsko-francuske trupe stigle su tek do Traisena. Poloţaj Marije Terezije bio je vrlo ozbiljan. Ugroţena egzistencija Austrije obeshrabrila je njezine savjetnike. No zato je ona ostala ĉvrsta u energiĉnom odbijanju stranih zahtjeva.

Kretschmayr Heinrich, Marija Terezija, str. 236 Upućeno grofu Philippu Kinskom, godine 1741. Kakvih li hirova, ĉemu takve grimase; potrebno je razgovarati, ne jadnu kraljicu još više obeshrabrivati, već joj pomoći i savjetovati ju. Sutra ujutro doĊite k meni. Liĉnost Marije Terezije izvukla je drţavu iz nevolja. Ona je ugarskome drţavnom saboru osigurala poštivanje ustava i zauzvrat zahtijevala podršku. Njezina zadivljujuća pojava i hrabro drţanje donijeli su joj pomoć ugarskoga plemstva, koje je mobiliziralo trupe. Stoga se u jesen 1741. njezin poloţaj poboljšao. Oko Beĉa se skupila vojska i krenula u napad. Istog dana ponovno je osvojen i Linz, kada je i Karlo Albert od Bavarske kao Karlo VII. (24. sijeĉnja 1742.-1745.) u Frankfurtu izabran za rimsko-njemaĉkog cara. Već mjesec dana poslije Austrijanci su zauzeli München. No, budući da je nešto kasnije Friedrich II. pobijedio u Ĉeškoj (nedaleko od Caslaua), Marija Terezija je godine 1742. sklopila mir u Berlinu kako bi što brţe mogla djelovati protiv svojih drugih neprijatelja. Odrekla se Šleske (i grofovije Glatz), uz iznimku vojvodina Teschen, Troppau (juţno od Oppe) i Jägerndorf, nadajući se da će uskoro ponovno moći osvojiti zemlju. Iste je godine i Saksonija sklopila mir. Mijene u britanskom kabinetu donijele su Austriji u vremenu koje slijedi veću pomoć pa je ĉak i Sardinija stala na stranu Marije Terezije. Saksonija, inaĉe ljubomorna na sve veću moć Pruske, više se nije trebala bojati. Francuzi su se morali odreći Ĉeške jer su austrijske trupe pod grofom Traunom pobijedile na talijanskome ratnom poprištu, a savezniĉke su trupe pobijedile Francuze u zapadnoj Njemaĉkoj. Karlo VII. ponovno je pred Austrijancima morao bjeţati iz svoje zemlje. Pruska je uzaludno pokušavala podrţavati savez kneţeva u korist Karla VII. Budući da se Friedrich II. zbog pobjeda saveznika pribojavao gubitka Šleske, godine 1744. zapoĉeo je drugi šleski rat. Isprva slabog uspjeha - jer se i Saksonija umiješala u rat protiv Pruske, a Karlo VII. morao je osloboditi Bavarsku - godine 1745. postiţe znaĉajne pobjede (Hohenfriedberg, Soor), koje su dovele do mira u Dresdenu (prosinac 1745.), gdje mu je ponovno priznat posjed Šleske u dotadašnjim granicama. Već na poĉetku godine 1745. Karlo VII. iznenada umire. Njegov sin i nasljednik, Maximilian Joseph, odluĉuje priznati pragmatiĉnu sankciju i mirom u Füssenu (travanj 1745.) odreći se svih svojih prava na nasljedstvo. Franjo Stjepan Lotarinški, suprug Marije Terezije, tada je izabran i okrunjen za cara (1745.–1765.). Borba protiv Francuske za saveznike je uglavnom imala nepovoljan tok. Borbe su se vodile na nizozemskom i talijanskom tlu, ali i na moru. Budući da nastavak ratovanja nije dao naslutiti pobjedu,godine 1748. došlo je do mira u Aachenu,koji je od Austrije zahtijevao prepuštanje Parme i Piacenze jednome španjolskome princu. Ovim je mirom u Austriji završen rat za nasljedstvo. Habsburška se drţava drţala mnogo bolje nego što se to oĉekivalo. Oĉuvana je njezina cjelovitost. Gubitak Šleske, privredno najrazvijenije pokrajine, bio je svakako bolan. Jasno su se istaknule suprotnosti izmeĊu Austrije i Pruske, to jest suparništvo izmeĊu tih dviju drţava, koje je trajalo do godine 1866. i mnogostruko utjecalo na njihovu vanjsku politiku.

2. Promjene u austrijskoj vanjskoj politici - Sedmogodišnji rat Mirom u Aachenu Friedrichu II. sve su ukljuĉene sile jamĉile posjed Šleske. Grof Wenzel Kaunitz (1711.-1794.), koji je kao austrijski poslanik sudjelovao u tim pregovorima, u njima je, kao i u naĉinu zakljuĉivanja pregovora vidio nedostatno razumijevanje engleske politike za opravdane ţelje Austrije i njezine vladarice (Austriju su, naime, pomorske sile koje su s Francuskom prije toga sklopile poseban ugovor, stavile pred gotov ĉin). Stoga se grof Wenzel Kaunitz zauzimao za raskid saveza s pomorskim silama i uspio na to nagovoriti i Mariju Tereziju, koja nije mogla preboljeti gubitak Šleske. Povezivanje s Francuskom, dotadašnjim protivnikom Habsburgovaca oko pitanja nasljedstva, ĉinilo se grofu Kaunitzu povoljnijim za ponovno osvajanje Šleske, koja bi, u sluĉaju ponovnog rata s Friedrichom II., štitila njihovo zaleĊe. No, na takav se rat još nije moglo pomišljati. Najprije je trebalo reorganizirati vojsku. Tu reformu i reformu svih ustanova uzduţ Vojne krajine i u vezi s njom proveo je grof Leopold Daun. Poduci ĉasnika sluţila je terezijanska vojna akademija u Beĉkom Novom Mjestu, osnovana godine 1752. Nakon prevladavanja raznih poteškoća, grofu Kaunitzu, koji je kao veleposlanik boravio u Parizu, diplomatskim je umijećem uspjelo sklopiti savez Austrije s Francuskom. Jak otpor tradicionalnog karaktera prestao je tek godine 1756., kada je Friedrich II. s Engleskom zakljuĉio westminstersku konvenciju. No, Francuska je, uznemirena sukobima angloameriĉkih i francuskih trupa godine 1754. u sjevernoj Arnerici, koji su se uskoro rasplamsali u kolonijalni rat, bila ogorĉena na zakljuĉivanje te konvencije i stoga sklona austrijskim ţeljama za sklapanjem saveza. Sklopljen je obrambeni savez izmeĊu tih dviju drţava (godine 1756.). I austrijskoj se politici, koncentriranoj na ponovno osvajanje Šleske, za što Engleska nije bila zainteresirana, ovakav savez ĉinio nuţnim. Biti na engleskoj strani, a poslati austrijske pomoćne trupe na Rajnu bio bi, zbog mogućeg upada Rusa, vrlo smion ĉin. Konaĉan cilj politike grofa Kaunitza, koji je od godine 1753. bio drţavni kancelar Marije Terezije, sastojao se u slamanju sve veće moći Pruske kako bi ponovno postigao tradicionalno vodeću poziciju u Njemaĉkoj. Uz pomoć Francuske i Rusije, ĉija je vladarica Elizabeta već godinama u obrambenom savezu s Austrijom, grof Kaunitz nadao se ostvarenju toga cilja. Francusku, dakako, još nisu mogli pridobiti za ofenzivni napad na Friedricha, no Kaunitz je oĉekivao promjenu takva stava. Pruski kralj doznaje za austrijske i ruske ratne pripreme pa sam kreće u napad. Nakon Friedrichova prvog uspjeha u Saksoniji, Kaunitz je uspio pridobiti francuski kabinet za sudjelovanje u ratu. Sretan ishod tog rata Francuskoj bi donio dio austrijske Nizozemske, a Austriji Šlesku i podruĉja izgubljena Aachenskim mirom. Vojna snaga triju velesila Austrije, Francuske i Rusije - kojima su se nešto kasnije prikljuĉile Saksonija i Švedska, izglede za pobjedu ĉinila je sve vjerojatnijim; naime, Pruska se našla u okruţenju protivniĉkih sila. Koncentriĉnom se strategijom prsten oko ovog teritorija trebao sve više suţavati. Isprva se ĉinilo da plan uspijeva, jer je vojskovoĊa grof Leopold Daun potukao Pruse kod Kolina (Ĉeška) u lipnju 1757.; to je bila prva velika pobjeda nad omrznutim protivnikom. Marija Terezija tada je osnovala najviši austrijski vojni orden, nazvan njezinim imenom, ĉiji je veliki kriţ dobio grof Daun. U jesen 1757. Francuzi su prodrli do

Hannovera, a Rusi su upali iz istoĉne Pruske. No, od tada je ovaj treći po redu šleski rat (Sedmogodišnji rat 1756.-1763.)) imao promjenljiv tok. Usprkos vještini vojskovoĊa Marije Terezije, Dauna, Laudona i Lacyja, i dobro uvjeţbane vojske (putem provedenih vojnih reformi), nije bilo moguće postići odluĉujuću pobjedu koja bi neprijatelja prisilila na povratak Šleske. Ĉesto je bilo vrlo teško pridobiti ruske saveznike za usklaĊeno i ciljano voĊeno ratovanje. Osim toga, Austrija je smrću carice Elizabete od Rusije, ţestoke protivnice Friedricha, godine 1762. ostala bez vjernog saveznika, jer je njezin nasljednik, car Petar III. bio pristaša pruskoga kralja s kojim je sklopio mir pa ĉak zakljuĉio i savezništvo. Katarina II., koja je nakon ubojstva Petra III. još godine 1762. došla na vlast, dakako da je istupila iz saveza, ali je ipak priznala sklopljen mir. Ugroţen poloţaj u kojem se našla Pruska padom engleskog ministra Pitta godine 1671. (obustavljena je engleska novĉana pomoć!), pribliţio je Friedricha mogućnosti sklapanja mira. Ratni su napori teško opterećivali sve sudionike rata. Švedska je odustala od borbe. Francuska koja je svoje trupe na kopnu morala usmjeriti protiv Pruske, a u kolonijama protiv Engleske, takoĊer je već bila umorna od ratovanja. Posredovanjem Saksonije, iz svih je navedenih razloga sklopljen mir u Hubertusburgu, godine 1763., izmeĊu Austrije i Pruske. Friedrichu II. potvrĊen je posjed Šleske. Nekoliko dana prije zapadne su sile sklopile mir u Parizu, koji je Francusku stajao većine njezina kolonijalnog teritorija u Americi. Stoga je Engleska zapravo bila pobjednik sedmogodišnje borbe; no, ipak je Pruska osigurala svoj uspon kao srednjoeuropska velesila. Napetost izmeĊu Austrije i Pruske bila je ishodom rata još više pojaĉana, iako je habsburška drţava u borbama uspjela dokazati svoju unutrašnju snagu. Pet velesila - Engleska, Francuska, Pruska, Austrija i Rusija - sada su bile te o kojima je ovisilo oĉuvanje ravnoteţe u Europi.

3. Reforme Marije Terezije Ubrzo nakon stupanja na prijestolje Marija Terezija uoĉila je neminovnost reformiranja uprave. Od godine 1742. austrijska se Dvorska kancelarija više nije bavila dinastiĉkim i vanjskopolitiĉkim pitanjima, a njih je preuzela novoosnovana »Dvorska i drţavna kancelarija«. Grof Kaunitz preuzeo je upravljanje tom novom dvorskom institucijom. Da bi se omogućio što bolji pregled svih vaţnih drţavnih i upravnopravnih isprava i spisa, Marija Terezija inicirala je osnivanje jednoga središnjeg Dvorskog i drţavnog arhiva. Reformirana je i Dvorska komora koja je djelovala vrlo oteţano, a provedeno je i odvajanje sudstva od uprave. Zaista temeljite reforme mogle su se provesti tek tada, kada je mir u Aachenu Austriji osigurao višegodišnji predah. Reforme su imale karakter drţavne reforme i zapravo su zasluga grofa Haugwitza, šleskog obraćenika, imenovanog za upravitelja ostataka Šleske. Pruska je u usporedbi s nekadašnjom austrijskom upravom na ustupljenom podruĉju ostvarivala povećana primanja, što je na grofa Haugwitza ostavilo dubok dojam. Tu se uspjelo svladati odvajanje kneţevskih i staleških financijskih ureda, pa je grof Haugwitz stvaranjem prikladnih centralistiĉkih vlasti pokušao postići isto. Najprije je svoje reforme provodio u austrijskoj

Šleskoj, zatim i u Koruškoj i Kranjskoj. Marija Terezija slijedila je njegove reformne prijedloge i, usprkos protivljenju većine njezinih savjetnika, nije zaţalila. Najviša vlast za politiĉku i financijsku upravu austrijskih zemalja (ukljuĉujući Ĉešku, no bez Ugarske), postao je Directorium in publicis et cameralibus, kojem su u austrijskim zemljama bili podreĊeni pripadajući uredi. Na dnu ovoga centralistiĉkog upravnog aparata bili su »okruţni uredi«. Takvi su stroţe mogli nadzirati staleţe pa je to u plemićkim krugovima omrznulo reformu. Sudstvo je sada, stvaranjem Vrhovnog suda, potpuno odijeljeno od uprave. Ugarska i Nizozemska zadrţale su svoje stare feudalne institucije. U Ugarskoj je Marija Terezija, glede izvanrednoga politiĉkog poloţaja zemlje, postupala uz najveći mogući oprez. No, ipak je poduzela neke mjere kako bi uĉvrstila vezu Ugarske s Austrijom. Tako je godine 1776. jadranska luka Rijeka dodijeljena Ugarskoj kako bi zemlji omogućila neposredan udio u trgovini Sredozemljem. Budući da vrhovna vlast, spomenuti direktorij, u vrijeme sedmogodišnjeg rata nije sasvim odgovarala oĉekivanjima, godine 1760. odijeljena je financijska uprava od politiĉke; jedna je postala dvorska financijska komora, a druga je podreĊena »ujedinjenoj austrijsko-ĉeškoj dvorskoj kancelariji«. Pa i u pokrajinskim su uredima (od tada »guvernati«) provoĊene odgovarajuće mjere. S druge je strane, stvaranjem drţavne imovine (godine 1761.) nastalo jedno nadreĊeno, savjetodavno tijelo za sve dvorske urede (ujedinjena dvorska kancelarija, drţavna kancelarija, vrhovni sud, dvorska komora, dvorska financijska komora i dvorsko ratno vijeće). Usprkos nekim izmjenama, koje su se poslije pokazale nuţnima, ovaj se pomno promišljeni centralistiĉki upravni aparat odrţao sve do godine 1848. Nakon godine 1760., reforme zahvaćaju i crkveno-politiĉko podruĉje. Te su reforme nošene idejom prosvjetiteljstva, kojoj je poboţnost Marije Terezije bila strana, no ĉiji je zahtjev za cjelovitošću ona ipak potvrĊivala. Utjecajni pripadnici njezina dvora, meĊu njima i njezin osobni lijeĉnik i znanstveni savjetnik Gerhard van Swieten, kao i drţavni kancelar Kaunitz, zauzimali su se za to da drţavna sila nadzire Crkvu. Tako su postojale odredbe za preispitivanje veza austrijskoga klera s papinskom kurijom. Ukinuto je osloboĊenje od poreznih davanja za svećenike. Zabranjeno je prikljuĉenje nekom od crkvenih redova prije napunjene 24. godine ţivota. Usprkos osobnim nedoumicama, Marija Terezija se godine 1773. takoĊer prikljuĉila procesu protiv isusovaĉkog reda, te odobrila njegovo ukidanje. Te ideje prosvjetiteljstva, najĉešće nazivane , »jozefinizmom« (iako sin Marije Terezije nije bio ni zaĉetnik ni usamljeni provoditelj te ideje), bile su u Austriji pod utjecajem jansenizma, crkvenog pokreta koji je inicirao biskup Cornelius Jansen von Ypern, s obiljeţjem vrlo stroge vjerske discipline. Više su od teoloških, drţavno-crkvena uĉenja toga pravca utjecala na mjerodavne liĉnosti javnog ţivota u Austriji te odredivala njihove odluke u crkvenopolitiĉkome smislu. U sudstvu je Marija Terezija bila više konzervativno orijentirana jer je njezino kazneno pravo još uvijek predviĊalo vrlo stroge kazne; tek nakon velikog i dugotrajnog truda drţavnog savjetnika Josepha od Sonnenfelsa, muĉenje je ukinuto godine 1776. Socijalne reforme Marije Terezije bile su usmjerene na seljaštvo, školstvo i voĊenje obrta te na demografsku politiku. One će biti obraĊene nešto kasnije u knjizi.

4. Osvajanje novih podruĉja za vrijeme Marije Terezije Iako je ishod sedmogodišnjeg rata samo produbio meĊusobno nepovjerenje izmeĊu Marije Terezije i Friedricha II., ipak je došlo do zajedniĉke akcije ovih dviju drţava, u kojoj je na osobit naĉin sudjelovala i Rusija. Pritom je bila rijeĉ o prvoj podjeli Poljske godine 1772. Unutrašnja snaga toga kraljevstva, koje je po svojoj strukturi zapravo plemićka republika, nije ni najmanje odgovarala još uvijek silovitome teritorijalnom proširenju. Prevladavao je ruski utjecaj, koji je svoj vrhunac dostigao kad je miljenik Katarine II. Stanislav Poniatowski izabran za kralja (godine 1763.), ĉija vlada, usprkos trudu nije imala autoritet, jer su stranaĉki duh i unutrašnje razmirice u plemstvu izazvali gotovo anarhistiĉke prilike. Friedrich II. i Josip II. došli su u doticaj (nakon smrti Franje Stjepana, rimsko-njemaĉkog cara godine 1765.) godine 1769. i 1770., zbog poljskog pitanja, kako bi vjerojatno, u sluĉaju eventualnog zaposjedanja cijele Poljske sa strane Rusije, mogli zajedno intervenirati. Kasniji pokušaj Rusije da se uĉvrsti u dunavskim kneţevinama (Moldaviji i Vlaškoj) bio je dokaz ruskih imperijalistiĉkih nakana, koje su u ovom sluĉaju, dakako, bile usmjerene protiv Turske, ali su se već uskoro mogle okrenuti protiv poljskih susjeda. Poljsko je pitanje postalo vrlo aktualno kada su nakon izgreda u 13 cipških gradova na zahtjev poljskoga kralja umarširale austrijske trupe i zauzele još jedno podruĉje u koje je bila ukljuĉena i vrijedna solana Wielicka. U meĊuvremenu su Rusija i Pruska već pregovarale oko aneksije prostranih poljskih podruĉja. Marija Terezija je nakon ţestokoga protivljenja ipak podrţala podjelu Poljske godine 1772. Carica se nije mogla nametnuti svojem suvladaru Josipu, kojem je priznala tek ograniĉen utjecaj na vojna i vanjsko politiĉka pitanja, jer je i Kaunitz dijelio Josipov stav oko poljskoga pitanja. Sigurno je da je ova »prva podjela Poljske« jedan od najlošijih ĉinova imperatorske politike u 18. stoljeću. S austrijskog je stajališta, slabljenje bezopasne katoliĉke drţave na sjeveru i pribliţavanje Rusije bilo osobito sumnjivo. Marija Terezija je, opterećena griţnjom savjesti zbog sudjelovanja u postupku koji je smatrala nepravednim, opasnosti te politike koja je zastupala podjelu, ocijenila toĉnije od svojih savjetnika, što će pokazati kasnija vremena. S druge strane, Austrija bi bila preslaba da sama sprijeĉi podjelu, a uloga promatraĉa samo bi pogoršala odnos snaga u odnosu na Rusiju, a osobito Prusku. Ovom podjelom Poljske Austrija je dobila »kraljevinu Galiciju i Lodomeriju«, novu nasljednu zemlju s glavnim gradom Lembergom, koja se protezala od istoĉnih granica Šleske do Buga, s poljskim stanovništvom na zapadu i rusinskim na istoku, te osobito povoljnim uvjetima za razvitak poljoprivrede. Godine 1775. Austrija je bez borbe uspjela osvojiti Bukovinu (podruĉje izmeĊu Galicije i Erdelja), ali tek posredovanjem rusko.turskog mira. Pitanje nasljedstva u Bavarskoj dovelo je godine 1777. do ne baš bezazlenih dogaĊaja. Izumiranjem bavarske glavne dinastiĉke loze Wittelsbachovaca zemlja se našla pod vojvodom Karlom Theodorom od Falaĉke, koji nije imao potomaka. Car Josip II. nastojao je austrijski poloţaj u carstvu ojaĉati jednom širom teritorijalnom bazom, pa se sporazumio s Karlom Theodorom i naveo ga da prizna najproblematiĉnije zahtjeve za nasljedstvom u donjoj Bavarskoj. On je, opet se protiveći svo joj majci, dao zaposjesti to podruĉje. Na to je u Pruskoj izbio otpor. »Rat za bavarsko nasljedstvo«, koji je poslije zbog izostanka većih borbi,

nazivan »krumpirskim ratom« ili »ratom košticama šljive«, skonĉan je inicijativom Marije Terezije mirom u Teschenu. Austrija je kao odštetu za ostale zahtjeve dobila dio bavarskog teritorija s oko 60.000 stanovnika, koji je kao »podruĉje oko rijeke Inn« prikljuĉen zemlji na Ennsi. Sklapanje tog mira bio je zadnji vanjskopolitiĉki uspjeh Marije Terezije. Dana 29. studenoga, preminula je ta velika carica, u dobi od 63 godine. Ona je na vrh austrijske drţave došla u izrazito teškoj situaciji, a uspjela se oduprijeti opasnostima koje su ugroţavale njezinu zemlju. Niĉim poljuljana vjera u Boga pruţala joj je siguran oslonac u teškim nevoljama. Njezino poimanje svijeta oblikovao je barokni katolicizam, a ideja prosvjetiteljstva toj je carici uvijek ostala strana i nesimpatiĉna, iako je osobama sklonima toj novoj ideji, kao što su Haugwitz, Kaunitz, van Swieten i Sonnenfels, poklonila svoje povjerenje, a terezijanska reforma drţave, kao i trud oko stvaranja socijalne drţave pokazali su njezino razumijevanje za zahtjeve prosvijećenog apsolutizma, no samo ako su se njoj ĉinili potrebnima i korisnima. Vladavina Marije Terezije drţavnim je granicama dala ĉvrstu cjelovitost, te znatno ojaĉala osjećaj drţavne pripadnosti. Politiĉka, administrativna i ponajprije kulturna dostignuća ove epohe pozitivno su se odrazila na sve zemlje i narode Habsburškog Carstva. Mudrost i energija, s jedne, a srdaĉnost i šarm, s druge strane, karakteriziraju liĉnost Marije Terezije, donoseći joj poštovanje i simpatiju ljudi. Velik ugled koji je Marija Terezija uţivala ĉak i kod svojih protivnika dokaz je njezine veliĉine. 5. Deset ljeće Jo sip a II. Car Josip (1765.-1790.) još je u doba vladavine Marije Terezije dobio dobar uvid u vladu i upravu Habsburške Monarhije. Na brojnim putovanjima - najĉešće pod pseudonimom grofa od Falkensteina, on je posjećivao strane kneţevske dvore i tako upoznavao nasljedne zemlje. Nakon dva kratka braka car se potpuno posvetio svojo j politiĉkoj zadaći, koju je smatrao svojom duţnošću prema drţavi. Kao samostalan vladar, Josip se drţao antipruske politike, ali samo u savezu s Francuskom. Katarinu od Rusije mogao je pridobiti za prijateljsko drţanje. Taj savez s Rusijom upleo je Austriju godine 1788. u novi rat s Turcima, koji baš i nije protekao uspješno. Godine 1789. Beograd je osvojio stari Laudon. Mir u Sistowi godine 1791., doveo je do tek neznatnih graniĉnih pomaka. Politika Josipa II. baš i nije bila uspješna i katkad je vodila u ozbiljne situacije. Tako je godine 1785. iznova pokušao carsku Nizozemsku mijenjati za Bavarsku. Friedrich II. organizirao je savez kneţeva protiv Austrije, a budući da ni Francuska nije pokazivala interes za plan svojeg saveznika, Josipov je projekt propao. Belgijanci - ionako teško razoĉarani carevim neuspjehom oko pitanja zatvaranja Schelde (otvaranje Schelde znatno bi unaprijedilo trgovinu u Antwerpenu) - doţivjeli su Josipov postupak kao uvredu. Tako je brzopletom provedbom svojih reformi, kojima je svrha bila centralistiĉki voĊeno i u upravi jedinstveno Habsburško Carstvo, s njemaĉkim kao sluţbenim jezikom i koje su jednostavno ignorirale uvijek poseban poloţaj Nizozemske i Ugarske još iz vremena Marije Terezije, izazvao ustanke i sveopću ogorĉenost. Belgija je godine 1790. privremeno bila samostalna. MaĊari su od samoga poĉetka bili izrazito nepovjerljivi prema vladavini Josipa II.; car ih je, naime, teško pogodio ukidanjem prava na krunidbu krunom sv. Stjepana, pa je taj posvećeni

simbol ugarske drţave ĉak dao prenijeti u Beĉ. Niti je sazivao drţavni sabor, ni ţupanijske kongregacije, već je ukinuo ţupanijsko ureĊenje i njemaĉki kao sluţbeni jezik uveo umjesto latinskog. Sveopće je nezadovoljstvo raslo, a odreĊeni su maĊarski krugovi pomišljali i na izbor novoga kralja. Car Josip II. stoga je bio primoran, godine 1790., povući svoje odredbe. I stanovništvo u ostalim habsburškim zemljama odbijalo je mnoge novitete, a osobito Josipovu crkvenu politiku. Kratko prije smrti, car je bio primoran popustiti. Većina jozefinskih reformi tada je ukinuta. Vanjskopolitiĉka i unutrašnjopolitiĉka situacija postala je vrlo ozbiljna kad je oboljeli car godine 1790. preminuo; tako je svojemu mlaĊem bratu Leopoldu, dotadašnjem velikom grofu Toscane, ostavio nadasve ugroţeno carstvo. 6. Jo zefin ist iĉke ide je i r e fo r me Najrazliĉitija duhovna strujanja i tradicije sastale su se u terezijansko–jozefinistiĉkoj epohi u Austriji i proţimale posebnost oficijalnih, drţavno-politiĉkih uvjerenja, koja su osobito jasno došla do izraţaja na podruĉju crkvene politike, a u kojima se jozefinizam u uţem, to jest izravnom smislu trebao njegovati. Još je Marija Terezija provodila nadzorno pravo drţave nad Crkvom. Tako nije smjela biti objavljena ni jedna papina odredba bez cariĉina odobrenja (placetum regium). Imovina isusovaĉkog reda u Austriji, nakon njegovog ukidanja (godine 1783.), postala je vlasništvo vlade i sluţila je za odrţavanje novoosnovanog školskog fonda. U nastojanju da se ukinu sva iznimna prava, drţavnici prosvijećenog apsolutizma, sumnjiĉavo su promatrali davno zajamĉene privilegije Katoliĉkoj Crkvi i njezinim institucijama, posebice samostanima, te su reformu u tom pogledu smatrali više nego potrebnom. Daljnjim prodiranjem prosvjetiteljskih ideja, koje je u Austriji dobronamjerno prihvatio tek tanki gornji sloj stanovništva, rasla je i ţelja da Crkva još više bude podredena moći drţave. Razboriti ljudi bili su svjesni i opasnosti što su ih »nove ideje« mogle uzrokovati u do tada konzervativnijoj austrijskoj drţavi. No, da bi nove ideologije ipak posluţile drţavi, pokušali su ih u nešto manje radikalnom obliku prilagoditi austrijskim uvjetima. Pritom je Josip II. postupao previše brzopleto, pa mu je povremeno, kako je drastiĉno znao reći Friedrich II., prvi korak ĉesto slijedio onom drugom. Suglasnost naroda nisu traţili; sve su reforme, doduše, trebale ići u korist naroda, no sudjelovanje naroda pri tome nije bilo poţeljno. Bezobziran naĉin na koji su proglašavane nove odredbe i zakoni uĉinila je i one brojne opravdane i korisne mjere nepopularnima. Glede uprave, centralizacija upravnog aparata bila je glavni cilj. Tako su spojeni guberniji susjednih zemalja i uprava nad, primjerice, Moravskom i Šleskom, Galicijom i Bukovinom, ĉime su dobivena brojno manja, no inaĉe veća upravna tijela, koja se nisu uspjela odrţati. Ostaci su staleškog ustava uklonjeni, a staleţi su u gubernijima zadrţali zastupstvo s dva vijećnika i time izgubili gotovo svaku mogućnost utjecaja jer je gradska samouprava bila strogo ograniĉena.

Duhu jozefinizma odgovaralo je da Monarhija bude i socijalna i redarstvena drţava. Za dobrobit svojih graĊana drţava je trebala stvoriti najbolje uvjete pa je stoga trebala brinuti i za red, sigurnost i oĉuvanje tradicije. Tako su nastala pokrajinska redarstvena upraviteljstva. Zakon o cenzuri iz godine 1781. predviĊao je strogu kontrolu tiskanih spisa, osobito tiska. Bilo je to nuţno jer je poĉetno velikodušan stav Josipa II. zloupotrijebljen, ĉime je omalovaţena njegova liĉnost. Na podruĉju sudstva jozefinizam je postigao znaĉajne i blagoslovljene uspjehe. U vrijeme Marije Terezije sudstvo je odvojeno od uprave pa je ta podjela i dalje dosljedno provoĊena, a sudska vlast vlastele u njemaĉkim nasljednim zemljama strogo je ograniĉena. Josip II. ukinuo je smrtnu kaznu (izuzevši postupak prijekog suda), ali je zakon i dalje predviĊao teške zatvorske i radne kazne te kazne batinanja. Godine 1786. objavljen je prvi dio Općega graĊanskog zakonika. Bit jozefinistiĉkog zakonodavstva tvorile su crkveno-politiĉke mjere i odredbe. Car je, kao što je to mogao ustanoviti papa Pio VI. prilikom svojeg posjeta Beĉu (godine 1782.), bio uvjeren i poboţan katolik, koji je, meĊutim, istom mjerom zastupao i princip vjerske tolerancije, u duhu humanistiĉkog svjetonazora njegova vremena. Tako je godine 1781. objavio Patent o toleranciji, koji je luteranima, kalvinistima i grko-pravoslavnima jamĉio graĊansku jednakost s katoliĉkim stanovništvom, kao i slobodu bogoštovlja. OdreĊene ograniĉavajuće odredbe (zabrana tornjeva, zvona i uliĉnih portala!) nadalje su postojale kao zaštita svojevrsne prednosti »dominirajuće rimsko-katoliĉke vjeroispovijesti«. Jozefinizam je naspram mnogih sekti koje su teţe nadzirali ostao nepovjerljiv pa je nerijetko s njima i grubo postupao. Ţidovi s osobnom autonomijom još nisu bili dobili potpunu graĊansku ravnopravnost, ali ipak bitna i dotada im uskraćivana prava; dopušten im je pristup obrtniĉkim radionicama, obrtima, industrijskim zanimanjima i studiju na visokim školama. Ukinuti su i dotadašnji propisi o odijevanju. Jozefinizam prema samostanima nije bio prijateljski nastrojen. Smatralo se da nadarenost, ĉesto visoko obrazovanih redovnika, premalo koristi javnosti, te da se, uz ostalo, prostran zemljišni posjed samostana moţe bolje iskoristiti. Godine 1781. ukinuti su oni samostani koji nisu sluţili odgajanju mladih, dušobriţništvu i njegovanju bolesnih, već su se samo posvećivali kontemplativnom ţivotu. Više od 400 samostana zadesila je bezdušna likvidacija, meĊu kojima se našlo i više ustanova koje su u austrijskoj kulturnoj povijesti imale vrlo vaţnu ulogu, kao što su Mondsee, Baumgartenberg, Seckau, Neuberg, Ossiach, St. Paul u Lavanttalu, Gaming, Mauerbach i beĉki Dorotheen-samostan. Drugi samostani, kao što je to primjerice Kremsmünster, za dlaku su izmakli obijesnom ukidanju. Ukidanje samostana Lilienfeld povukao je nakon dvije godine Leopold II. Bitno pitanje za poklonike jozefinizma bila je crkvena podjela na biskupije i ţupe. Zagovarali su izjednaĉavanje crkvenih s teritorijalnim granicama. Dotada su velika podruĉja Austrije u crkvenom pogledu bila podreĊena stranim biskupijama (primjerice biskupiji u Passauu). Reguliranje biskupija je biskupiju u Passauu, nekad nositeljicu misije u austrijskim dunavskim zemljama, potpuno iskljuĉilo, Gornju Austriju podredilo novoj biskupiji u Linzu, a Donju Austriju biskupijama u Beĉu i St. Pöltenu (kamo je premještena starija biskupija iz Beĉkog Novog Mjesta). Podruĉje biskupija u Seckau, Gurku i Lavantu bitno je prošireno; no one su dalje bile podreĊene biskupiji u Salzburgu.

I razmještaj ţupa iznova je reguliran. OdreĊeno je da nitko do crkve ne smije imati duţi put od jednog sata hoda, pa su stoga podijelili velike ţupe i otvorili mnoge manje, za što je bila nuţna gradnja novih crkava. Sredstva su za tu namjenu, kao i za drţavnu plaću svjetovnih svećenika, od tada uzimana iz vjerskih fondova, a ta mjera se u Austriji odrţala do godine 1938. Svećenici, od kojih se oĉekivalo da na vjernike ne utjeĉu samo vjerski, već da ih vode u smjeru pouzdanoga drţavno-graĊanskog stava, najprije su mogli raĉunati na simpatiju i podrţavanje inaĉe prema Crkvi tako neprijateljski raspoloţenih jozefinaca. Crkveno-politiĉke mjere (od godine 1783.) predviĊale su i osnivanje drţavnih generalnih seminara, gdje su budući svećenici vladina sistema trebali dobiti odgovarajuće obrazovanje. Velik su bijes kod katoliĉkog stanovništva izazvali razni upletaji u vjerski ţivot; većina je procesija zabranjena, hodoĉašća su strogo ograniĉena, bratstva su uklonjena, a mnogi blagdani ukinuti. Jozefinci su se ĉak umiješali u sam obred; te su odredbe regulirale broj svijeća na oltaru i odreĊivale koje se crkvene pjesme smiju pjevati. Jedno su vrijeme ĉak lijesovi morali biti zamijenjeni obiĉnim vrećama. Papa Pio VI. prilikom svojeg posjeta Beĉu (godine 1782.) uzaludno je pokušavao cara odvratiti od njegovih drţavnocrkvenih mjera, ĉiji su vjerskopolitiĉki stav sve više odreĊivali jansenistiĉki utjecaji i predstavnici prosvjetiteljstva u njegovu okruţju. No, sada se narod poĉeo braniti od povreda svojih vjerskih osjećaja. Tako je car bio prisiljen, kratko prije svoje smrti, povući mnoge od svojih crkveno-politiĉkih reformi. 7. Uĉvršćivanje Austrije za vladavine Leopolda 11. (1790.-1792.) U nevjerojatno kratkome vremenu Leopold II. riješio je ĉitav niz delikatnih i opasnih problema ĉije je razrješavanje bilo nuţno za ponovnu uspostavu mira u drţavi. Za razliku od Josipa II., on je bio spretan i realan politiĉar s izraţenim smislom za moguće, što je i dokazao u ophoĊenju s unutrašnjim i vanjskopolitiĉkim zadaćama. U Austriji se Leopold odluĉio za konzervativnu politiku; jer poteškoće koje je imao njegov brat i revolucionarna zbivanja u Francuskoj, samo su mu i ostavila tu mogućnost. Vladavina njegove majke mogla mu je pritom sluţiti kao uzor jer i on se pokazao više nego spremnim za razumne novitete; tako nisu ukinute baš sve mjere pokojnog cara. Reforme Leopolda II. kretale su se putem kompromisa. Većina se socijalnih reformi odrţala, kao i novo ureĊenje obrazovnog sustava, za koje je novi vladar pokazivao veliko razumijevanje; u crkvenopolitiĉkom pogledu ukinuti su generalni seminari, a neki malobrojni samostani opet su otvoreni. Pa i mjere centralizacije u upravi doţivjele su stanovito popuštanje. Samostalnost Belgije nije dugo trajala; ustanici su pobijeĊeni, a posjed te zemlje europske su sile još godine 1790. potvrdile Austriji. Pa i nezadovoljnici u Ugarskoj polako se smiruju, nakon što je car odustao od postavljanja njemaĉkog kao sluţbenog jezika i ponovno potvrdio ugarski ustav. Usprkos opoziciji koju je predstavljao Kaunitz, Leopold se Reichenbaškom konvencijom uspio nagoditi s Pruskom. Rat s Turcima voĊen od godine 1788., završen je 1791., kako je već spomenuto, mirom u Sistowi. Stav Austrije prema, bar teoretski još uvijek savezniĉkoj, a sada revolucionarnoj Francuskoj, postao je vrlo teţak. Leopold je, usprkos bliskome srodstvu s francuskom kraljevskom kućom, isprva zauzeo distanciran stav, te su se tek nakon hapšenja

kraljevskog para pokazale njegove prave namjere, a to je bilo ratovanje s Francuskom. Njegova neoĉekivana smrt za Austriju je znaĉila velik gubitak. Nadasve sposoban vladar svojom je mudrom politikom saĉuvao Monarhiju od prijetećeg joj raspadanja, te je tako i u tome trenutku osigurao njezin opstanak. 8. Privredni i kulturni ţivot U nastojanju da se stvori socijalna drţava, sve se veća paţnja poĉela poklanjati natalitetu, a time i demografskoj politici. U juţnoj Ugarskoj, u nekim podruĉjima Galicije i Bukovine stoga je došlo do naseljavanja preteţno njemaĉkih kolonista. Većina se bavila poljodjelstvom. Uĉinjeno je mnogo za unapreĊivanje tla i intenziviranje agrarnog gospodarstva, a poboljšao se i poloţaj seljaka. Zakoni o zaštiti seljaka još su za Marije Terezije donijeli bitne promjene. Ukinuto je ubiranje poreza od seljaka koje su provodili vlastelini, a i sudska je vlast vlastelina bila ograniĉena. Terezijanskim katastrom (zemljišna knjiga) iz godine 1751. mogli su se jasno razlikovati seljaĉki od vlastelinskih posjeda, ĉime su seljaci bili vrlo zadovoljni. Ukidanje tlake provedeno je bar na carskim posjedima. Josip II. - prema fiziokratskim temeljnim naĉelima - u ratarstvu je vidio najvaţniju osnovu za blagostanje drţave, a u seljaštvu najbitnijega predstavnika poljodjelske proizvodnje. Stoga je godine 1781. posebnim patentom (zakonom) ukinuto kmetstvo, to jest sve one obveze koje su ograniĉavale pravo slobodnoga kretanja seljaka. Neslobodni seljak sada se mogao i vjenĉati bez odobrenja zemljoposjednika ili isto tako izuĉiti neki od obrta, iako još nije imao pravo slobodnoga zemljišnoga vlasništva. Josip II. je, zbog ovih odredaba koje su za seljaštvo imale veliku vaţnost, slovio kao zaštitnik i prijatelj ovoga staleţa. Marija Terezija, Josip II. i njihovi savjetnici isto su se tako posvetili uklanjanju zapreka u razvoju privredne proizvodnje. Obvezna pripadnost jednom od cehova, koja je onemogućavala obrtniĉki i industrijski rad, ublaţena je u vrijeme Marije Terezije, dok je za Josipa II. ukinuta za tekstilni obrt i metalsku industriju. Tim obrtniĉkim pomoćnicima od tada je dopušteno i vjenĉavanje; sve su zabrane takve vrste ukinute. Tradicionalno seljenje i putovanje obrtniĉkih pomoćnika htjeli su ograniĉiti samo na tuzemstvo. Gubitak najvećeg dijela Šleske bio je povod za reorganizaciju uprave, a bio je i od odluĉujućeg znaĉenja za unapreĊivanje industrije koje je potakla Marija Terezija, jer je ta zemlja prije bila daleko najrazvijenija na podruĉju obrta i industrije u Habsburškoj Monarhiji. Stoga se morao naći nadomjestak za izgubljene šleske radionice. Tako usmjereni planovi posebno su pogodovali ĉeškoj tekstilnoj industriji, ali i drugim austrijskim podruĉjima, u kojima su već postojale pokusne industrije, kao, na primjer, u beĉkom predgradu Schottenfeld, gdje je razvitak predionica svile bio osobito znaĉajan. Starijoj donjoaustrijskoj manufakturi pamuka u Schwechatu, pridruţile su se, meĊu ostalima, i nove u Ebreichsdorfu (godine 1773.). Nastajale su i manufakture baršuna. U Vorarlbergu, gdje je postojala stara uhodana proizvodnja platna, u drugoj polovici 18. stoljeća razvila se znaĉajna domaća tekstilna industrija, koja je prije svega preraĊivala pamuk. Godine 1750. Marija Terezija osnovala je i prvu rafineriju šećera u slobodnoj luci u Rijeci. U Donjoj je Austriji godine 1785. sagraĊena rafinerija u Klosterneuburgu.

Postojeće tvornice papira više nisu mogle pokrivati sve veću potrebe tiskara, ureda i poduzeća; tako su nastale nove tvornice papira u Donjoj Austriji, Štajerskoj i Koruškoj. Najbrţe se razvijala metalska industrija. Osobito u Ĉeškoj i u Moravskoj, ali i u alpskim zemljama, proizvodnja je rasla i to zahvaljujući reorganizaciji uprave štajerskih i koruških rudnika koji su dobavljali sirovine za industriju. Vladina mudra demografska politika, intenziviranje poljodjelstva, a p o sebno industrije, povećali su broj stanovništva. Beĉ, koji se razvio u metropolu ovoga velikog carstva, u to je vrijeme dobio mnoge nove graĊane. Od godine 1776. već su postojale statistike o trgovini za cijelu Monarhiju. Isprepletanjem austrijske privrede s privredom Šleske, koju su izgubili te orijentiranje Galicije prema sjeveru, koju su osvojili godine 1772., no koja se, doduše, vrlo brzo prilagodila austrijskom privrednom prostoru, izvozna trgovina preko luka na sjevernom i baltiĉkom moru isprva je bila još opseţnija od trgovine koja se odvijala preko Trsta, usprkos snaţnom podupiranju toga luĉkog grada, ĉije se stanovništvo za vrijeme vladavine Marije Terezije utrostruĉilo. MeĊu austrijskim izvoznim proizvodima ţeljezna je roba na vrhu te ljestvice sve do kraja 18. stoljeća. Tendencija ujedinjavanja, tako karakteristiĉna za ovo vrijeme, pokazala se i u novĉanoj politici. Godine 1750. uvedena je konvencionalna novĉana vrijednost, koju je prihvatila većina njemaĉkih drţava, osim Pruske i hanzeatskih gradova (20 guldena = 10 talira = 1 kelnska marka). Ova se kovanica odrţala sve do godine 1858. »Taliri Marije Terezije« paţljivo su kovani, preko Trsta su dolazili u inozemstvo, a zahvaljujući njihovoj cijenjenosti kod istoĉnjaka sve do Etiopije i Arabije, postali su najtraţenije platno sredstvo, koje se odrţalo ĉak do 20. stoljeća. Vladavina je Marije Terezije i u javnome školstvu nagovijestila dolazak novoga vremena. Carica je pozvala opata Felbigera od Sagana (pruska Šleska), ĉiji je »školski zakonik« bio mjerodavan za reorganizacijtl osnovnoga javnoga školstva (1774.). Osnovne puĉke škole, u kojima se uĉilo ĉitati, pisati i raĉunati, bile su podreĊene osnovnim školama, na kojima je isprva bila predviĊena i nastava latinskog jezika; naposljetku su organizirane i redovne škole kao institucije u kojima su se školovali uĉitelji. Beĉka dvorska komisija nadzirala je cjelokupno školstvo; školski fondovi (imovina ukinutih samostana) stvarali su potrebnu financijsku osnovicu. Ukidanje isusovaĉkog reda, koji je vodio mnoge gimnazije, snaţno se osjetilo u srednjemu školstvu. Red pijarista sada je preuzeo te škole. Marija Terezija je za poduku mladih plemića osnovala Terezijansku vitešku akademiju i Orijentalnu akademiju (poslije Konzularnu akademiju). Jedna je bila namijenjena školovanju onih koji su htjeli ući u jednu od javnih sluţbi, a druga je budućim diplomatima prenosila prijeko potrebno znanje. Osobni lijeĉnik Marije Terezije Gerhard van Swieten, bio je zaduţen za reformu sveuĉilišta. Visoko školstvo od tada potpuno stoji pod drţavnim vodstvom, a trebalo je u prvom redu sluţiti obrazovanju drţavnih ĉinovnika. Studiranje je bilo slobodno i za protestante i za Ţidove. Umjesto na latinskom, sada se na sveuĉilištima predavalo na njemaĉkom jeziku. Uz iznimku Pravnog i Medicinskog fakulteta na Sveuĉilištu u Beĉu, znanstveni je rang visokih škola bio skroman. »Prva beĉka medicinska škola« postigla je znaĉajne uspjehe. Na njezinu inicijativu donesene su odredbe o stvaranju ustanova na

podruĉju zdravstva i skrbi. Za vrijeme Josipa II. nastajale su bolnice (Opća bolnica Beĉ), ludnice i ustanove za zbrinjavanje gluhonijemih i slijepih. Skrb za bolesne i siromašne, za što se do tada uglavnom brinula Crkva, sada je trebala voditi i drţava. Znanstvene su zbirke vladarske kuće, zahvaljujući interesu Franje Stjepana za prirodne znanosti, dobile prirodnjaĉki kabinet i kabinet za fiziku. Godine 1753. Nikolaus Joseph Jacquin imenovan je profesorom botanike i kemije na Sveuĉilištu u Beĉu. Poduzimao je daleka putovanja na kojima je obavljao botaniĉko-zoološka istraţivanja, a njihove je rezultate sakupio u objavljenim opseţnim djelima. Ponovno pokrenuti planovi za osnivanje akademije znanosti raspali su se. Historiografiju su njegovali u samostanima i za znanost zainteresirani ĉinovnici. Objavljena su razliĉita zemljopisna djela koja su sluţila istraţivanju austrijskih alpskili zemalja. Peter Anich i Blasius Hueber, dva seoska sina iz Oberperfußa, izradila su izvrsnu zbirku zemljopisnih karata svoje domovine, Tirola. U drugoj polovici 18. stoljeća, Austrijanci su mnogostruko sudjelovali u istraţivanju Novoga svijeta, a osobito Juţne Amerike. U znanosti se još uvijek najviše upotrebljavao latinski, dok je jezik dvorsko-plemićkog društva postao francuski; talijanski i španjolski koji su bili vodeći jezici razvijenog baroka, sada su izgubili na vaţnosti. Njemaĉki jezik sve se više širio i meĊu nenjemaĉkim narodima u Monarhiji. Sonnenfels, jedna od vodećih liĉnosti na dvoru Marije Terezije, ţelio je pobuditi razumijevanje za njemaĉko pjesništvo i kazalište. Njegovu utjecaju mogu se zahvaliti osnivanje Burgtheatra (»Deutsches Nationaltheater« - Njemaĉko nacionalno kazalište) godine 1776. i prve izvedbe klasiĉnih djela njemaĉke knjiţevnosti. Omiljene improvizirane komedije uklonjene su s te pozornice, no u kazalištima predgraĊa bile su vrlo posjećene. Stroge odredbe zabranjivale su razne nepristojnosti. U Salzburgu od godine 1775. više ne postoji sveuĉilišna pozornica benediktinaca, a sve to u korist nadbiskupskoga dvorskog kazališta, dok je u Grazu njemaĉka drama osvojila Staleško kazalište, sagraĊeno godine 1776. Tirolski laiĉki glumci oduševljavali su seoske općine i gradiće, te su tako, bez obzira na uplitanje od strane vlasti i zabrane koje je ista donosila, razvili daleko rasprostranjenu djelatnost. U drugoj polovici 18. stoljeća Beĉ je postao glazbeno središte. Christoph Willibald Gluck (1714.-1787.) u svojim se operama oslobodio talijanskih utjecaja, te je tako stvorio njemaĉku opernu glazbu. U koruškom Tortheatru, godine 1762. izvedena je praizvedba »Orfej i Euridika«, a 1767. »Alceste«. Joseph Haydn (1732.-1809.) iz Rohraua u Donjoj Austriji djelovao je najprije u Beĉu, a zatim na dvoru kneza Esterhazyja u Eisenstadtu (Gradišće) kao kapelnik. Bio je majstor za instrumentalnu glazbu, te je pisao skladbe za gudaĉki kvartet, simfonije i sonate. Skladao je i mise i oratorije (»Schöpfung« 1799., »Jahreszeiten« 1801.). Haydnova popularnost nadaleko je prelazila granice domovine. Dva su ga putovanja odvela u Englesku, gdje su ga oduševljeno slavili. Wolfgang Amadeus Mozart (1756.-1791.) proveo je djetinjstvo u Salzburgu, no već je zarana, kao glazbeno ĉudo od djeteta, sa svojim ocem proputovao cijelu Europu. Poslije je ţivio u siromašnijim uvjetima. MeĊu brojnim djelima, vrhunac njegova stvaralaštva ĉine opere. »Otmica iz Seraila« izvedena je godine 1782. kao njemaĉki pjevani igrokaz, a »Figarov pir«, s talijanskim libretom, godine 1786. u Hoftheatru (Dvorskom kazalištu). Slijedila je premijera »Don Giovannija« (»Don Juan«, 1787.) u Pragu, te »Ĉarobne frule« (1791.) u Beĉkom Vorstadttheatru Emanuela Schikanedera.

U drugoj polovici 18. stoljeća polako se bliţila kraju sjajna epoha austrijskog baroka; no, i kasni je barok stvorio neke dojmljive tvorevine arhitekture. Nicolaus Pacassi dovršio je gradnju Schönbrunna. Njegovo je djelo i Kaiserspitalkirche (poslije Gardekirche) na Rennwegu (Beĉ III). Jean Nicolas Jadot iz Lotaringije, po uzoru na oblike zapadnoeuropskog rokokoa, sagradio je aulu Starog sveuĉilišta (I753.-1755.), gdje je sada smještena austrijska Akademija znanosti. MeĊu graĊevinama rokokoa posebno treba spomenuti Pfarrkirche von Wilten kod Innsbrucka, koja je sagraĊena prema planovima Franza de Paula Penza i koja je sluţila kao uzor drugim crkvama u Tirolu. Najsjajnije djelo sakralne umjetnosti rokoko-stila svakako je unutrašnjost crkve von Wilhering u Gornjoj Austriji, a veliĉanstven dojam koji pruţa temelji se na skladu arhitekture, kiparstva, slikarstva i utjecaju svjetla. Od graditelja još treba spomenuti Josepha Emanuela Fischera von Erlacha, koji je dovršio neke graĊevine svojega oca, ĉijoj originalnosti ipak nije bio sasvim dorastao; zatim Johann Gotthard Hayperger iz Steyra, koji je dovršio St. Florian i sagradio biblioteku u Admontu. Ferdinand von Hohenberg tvorac je Palais Fries (poshe Pallavicini) na beĉkom Josephsplatzu i kolonada kod Gloriette u Schönbrunnu (1775.). MeĊu slikarima kasnog baroka, u Austriji se od svojih suvremenika najviše isticao podomaćeni Franz Anton Maulbertsch (1724.-1796.) iz Švapske. Freske u beĉkoj Piaristenkirche, u korneuburškoj Augustinerkirche, te u dvorcu Halbthurn (Gradišće), uz njegova ostala djela, svjedoĉe o izvanrednom umijeću. Još je brojnija djela izradio Johann Martin Schmidt iz Grafenwörtha (1718.-1801.), zvan »Kremser Schmidt«, ime pod kojim je bio poznat. Iz njegove su radionice, pune pomagaĉa, potjecale oltarne slike za crkve u Donjoj Austriji, Štajerskoj i u Salzburgu. U Tirolu se posebno osjećao utjecaj bavarskoga kasnog baroka i rokokoa, kao primjerice u samostanskoj crkvi u Stamsu. I austrijski je umjetniĉki obrt u ovoj epohi stvorio znaĉajna djela. Pritom posebno treba spomenuti umjetniĉki kovane radove iz druge polovice 18. stoljeća.

Iz svjetske povijesti: Prosvjetiteljstvo - Jaĉanje Pruske - Poljsko pitanje - Rusija i njezina politika prema Europi Borba izmeĊu Engleske i Francuske za kolonije - Stvaranje SAD - Izbijanje Francuske revolucije Preporuĉena literatura

Elisabeth Bradler-Rottmann, Die Reformen Kaiser Josephs II. (Reforme cara Josipa II.), Göppinger Akademische Beiträge 67, Göppingen, 1973. Friedrich Engel-Janosi, Josephs II. Tod im Urteil seiner Zeitgenossen (Smrt Josipa II. prema prosudbi njegovih suvremenika), MIÖG 44 (1930.). Karl Gutkas, Kaiser Joseph II. Eine Biographie (Car Josip II. Jedna biografija), WienDarmstadt, 1989. Ludwig Jedlicka, Maria Theresia in ihren Briefen und Staatsschriften (Marija Terezija u svojim pismima i drţavnim spisima), Wien, 1955.

Joseph Kallbrunner, Kaiserin Maria Theresia politisches Testament (Politiĉki testament carice Marije Terezije), Wien, 1952. Grete Klingenstein, Staatsuerwaltung und kirchliche Autorität im 18. Jahrhundert. Das Problem der Zensur in der theresianischen Reform (Drţavna uprava i autoritet Crkve u 18. stoljeću. Problem cenzure u terezijanskim reformama), (Österreich-Archiv), Wien, 1970. Walter Koschatzky (izdavaĉ), Maria Theresia und ihre Zeit (Marija Terezija i njezino vrijeme), Salzburg-Wien, 1979. Heinrich Kretschmayr, Maria Theresia, 2. Auflage, Leipzig, 1938. Ferdinand Maass, DerJosephinismus (Jozefinizam), 5 Bände, Wien, 1950.-1961. Maria Theresia und ihre Zeit (Marija Terezija i njezino vrijeme), Katalog der Ausstellung Wien 1980, Salzburg-Wien, 1980. Alexandar Novotny, Staatskanzler Kaunitz als geistige Persönlichkeit (Drţavni kancelar Kaunitz kao duhovna liĉnost), Wien, 1947. Österreich im Zeitalter des aufgekldrten Absolutismus (Austrija u doba prosvijećenog apsolutizma), Schriften des Instituts für Österreichkunde 42, Wien, 1983. Österreich zur Zeit Kaiser Josephs II. (Austrija u doba cara Josipa II.), Katalog der Ausstellung Stift Melk 1980, Wien, 1980. Gustav Otruba, Die Wirtschaftspolitik Maria Theresias (Privredna politika Marije Terezije), Wien, 1963. Edith Rosenstrauch - Königsberg (izdavaĉ), Literatur der Aufklärung 1765-1800 (Knjiţevnost prosvjetiteljstva 1765.-1800.), Österreichische Bibliothek, Band 8, Wien-KöIn-Graz, 1988. Georg Schreiber, Franz I. Stephan. An der Seite einer großen Frau (Franjo Stjepan I. Zaštitnik jedne velike ţene), Graz-Wien-KöIn, 1986. Hans Wagner, Von der Reform zur Restauration (Od Reforme do Restauriranja), u: Die Quellen der Geschichte Österreichs, (Schriften des Instituts für Österreichkunde 40, Wien, 1982.). Friedrich Walter, Die theresianische Staatsreform uon 1749. (Terezijanska drţavna reforma godine 1749.), Wien, 1958. (Österreich-Archiv). Adam Wandruszka, Leopold 11., 2 Bände, Wien-München, 1963.-1964.

XXVI. BORBA PROTIV REVOLUCIONARNE FRANCUSKE

1. Prva tri koalicijska rata - Kraj »Svetoga Rimskog Carstva« (1792.-1806.)

Prvi Koalicijski rat (1792.-1797.) Nakon smrti Leopolda II. vrijeme prosvijećenog apsolutizma u Austriji polako se bliţilo svojemu kraju. To je vrijeme promijenilo drţavu i njezine zadaće. Budući ratni obraĉuni izbijali su zbog odrţavanja starog sustava monarhistiĉke Europe nasuprot novim idejama Francuske revolucije. Stoga je drţanje austrijskih politiĉara opet bilo konzervativno. To je dokazao i Franjo II. (I.) (1792.-1835.), sin i nasljednik Leopolda II. Posjedovao je snagu volje, izdrţljivost i osjećaj za duţnost, no njegova mlaĊa braća Karlo i Johann bili su talentiraniji i spremniji za nove ideje. Objavu rata sa strane Francuza, inicirala je Stranka girondinaca godine 1792., u ĉije su pouzdano drţanje sumnjali revolucionarni krugovi i koji su stoga podizanje masa htjeli preusmjeriti na najvećeg neprijatelja. Austrija se borila s Pruskom u koaliciji (Prva koalicija), kojoj su se pridruţile i Rusija i Sardinija, a da nisu isprva sudjelovale u borbama. Poĉetni uspjesi ubrzo su zasjenjeni pobjedom francuske vojske kod Jemappesa (godine 1792.). Izgubljeni su Belgija i podruĉje na lijevoj obali Rajne. Ovaj poremećaj europske ravnoteţe pokušala je suzbiti jedna velika koalicija, u koju su, osim Austrije i Pruske, bile ukljuĉene i Engleska, Španjolska, Nizozemska i Sardinija. Druga po redu podjela Poljske (godine 1793.), izmeĊu Pruske i Rusije, uz zaobilaţenje Austrije, samo je pokazala suprotnosti koje su vladale unutar koalicije. Prekinuti su odnosi s Pruskom, kada je godine 1795., poljsko pitanje ponovno postalo aktualno. Ovog su puta Austrija i Rusija poduzele zajedniĉku akciju, pri ĉemu je i za Prusku bio predviĊen primjeren dio. Nato se Pruska povukla iz te koalicije i godine 1795., s Francuskom sklopila mir u Baselu, koji je Francuskoj donio lijevu obalu Rajne. Jedna je povoljna politiĉka prilika godine 1793., Austriji donijela Belgiju u posjed, ali ne zadugo. Godine 1796., odluka je pala u korist Francuske. Iako je na juţnonjemaĉkom ratištu, kod Amberga i kod Würzburga (godine 1796.), doduše, pobijedio nadvojvoda Karlo, odluĉujući dogaĊaj zbio se u Italiji, gdje je Napoleon potpuno protjerao Austrijance iz Lombardije. Njegovo brzo prodiranje - došao je sve do Leobena u Štajerskoj - navelo je Austriju na sklapanje mira u Campo Formiju (pravilno je: Campo Formido) godine 1797., kada se morala odreći Belgije i Lombardije i prihvatiti odvajanje lijeve obale Rajne. Dobila je Veneciju, te Istru i Dalmaciju. Na zapadu gornje Italije stvorene su dvije francuske satelitske drţave, Ligurska i Cisalpinska Republika. A Nizozemska je još u vrijeme rata, kao Batavijska Republika, postala francuskom vazalnom drţavom.

Drugi Koalicijski rat (1799. -1802.)

Engleskim nastojanjem nastala je nova europska koalicija protiv Francuske. Austrija, Rusija i Engleska ponovno su se udruţile u borbi protiv revolucije i teţnji Francuske da postane velesila, a sve to da bi odrţali europsku ravnoteţu. Drugi koalicijski rat za saveznike je zapoĉeo priliĉno povoljno. U juţnoj je Njemaĉkoj pobijedio nadvojvoda Karlo godine 1799. kod Ostracha i kod Stockacha. U Švicarskoj i Italiji saveznici su takoĊer pobjeĊivali. No, daljnju je suradnju ometalo nedostatno koordiniranje politiĉkih i vojnih planova saveznika. Kad je Suvorov, istaknuti ruski vojskovoĊa, nakon mukotrpna prelaska Alpa zakasnio u Švicarsku, gdje je trebao sprijeĉiti poraz ruskih trupa kod Züricha, Rusija se povukla iz rata. Napoleon se, meĊutim, vratio iz Egipta; uspješni drţavni udar 18. brumairea (9. studenoga 1799.), koji ga je uĉinio prvim konzulom, osigurao mu je nadmoćnu poziciju. Njegova intervencija na talijanskoj fronti donijela je Francuzima odluĉujuću pobjedu kod Marenga (godine 1800.), oko kojeg su se dugo borili. Mir kod Lunevillea (Lotaringija) 3. prosinca 1801., potvrdio je najbitnije odredbe iz Campo Formija: toskanski vojvoda dobio je Salzburg (s Berchtesgadenom), a vojvoda od Modene Breisgau. Njemaĉki su drţavni kneţevi kao odštetu zbog gubitka posjeda na lijevoj obali Rajne, trebali dobiti preostali carski teritorij. To je doista i potvrĊeno glavnim zakljuĉkom Carskoga zastupniĉkog doma (godine 1803.) koji je nastao sudjelovanjem Francuske i Rusije; Austrija, koja je na lijevoj obali Rajne izgubila tek malu grofoviju Falkenstein, zauzvrat dobiva kneţevine Trient i Brixen. Zbog velikih izdataka za ratovanje i naoruţavanje, financijski je poloţaj Austrije postao vrlo teţak. Stoga su nanovo organizirali financije, ali do poboljšanja financijske situacije nije došlo. I u centralnim vlastima u Beĉu nastale su promjene. Nadvojvoda Karlo postao je predsjednik Dvorskog ratnog vijeća, te je svrhovitim mjerama htio ojaĉati vojsku. Umjesto dotadašnje doţivotne vojne sluţbe, stupila je na snagu vojna obveza u trajanju od deset do ĉetrnaest godina. Treći Koalicijski rat (1805. godina) Mir kod Amiensa (godine 1802.) zakljuĉen izmeĊu Engleske i Francuske, kratko je trajao; već uskoro dolazi do novih napetosti, pa Engleska ponovno traţi nove saveznike. Isprva je Engleska u Rusiji našla spremnog partnera, jer je car Aleksandar bio strahovito razljućen krunidbom Napoleona za francuskog cara (godine 1804.). Drukĉije se ponašao beĉki dvor, koji je Napoleonov carski naslov smatrao posljedicom njegova zaista nadreĊenog poloţaja kao prvog konzula, ali i prevladavanjem revolucije i povratkom Francuske u normalne prilike. No, budući da su Napoleonovo prodiranje prema Rajni te njegov sve veći ugled meĊu njemaĉkim kneţevima Carstvo pribliţili opasnosti od potpuna raspada, na beĉkom se dvoru pomišljalo na utemeljenje nasljedne carske ĉasti u dinastiĉkoj kući Habsburg. Ovaj se plan i ostvario. Car Franjo II. još je godine 1804. uzeo titulu »austrijskog cara«; carski se naslov proširio i na Ugarsku, no uz objavu da se ustav i prava zemalja time neće ugroziti, kako bi se izbjegle nacionalne i staleške napetosti.

U kolovozu godine 1805., Austrija je pristupila englesko-ruskoj koaliciji, kojoj se prikljuĉila i Švedska. Taj treći koalicijski rat imao je vrlo nesretan tok. Baden, Würtenberg i Bavarska stupile su na Napoleonovu stranu. On je pobijedio u juţnoj Njemaĉkoj (kapitulacija Ulma), zaposjeo Beĉ (13. studenoga 1805.) i odluĉio ishod rata kod Austerlitza (Moravska), jer je car Aleksandar zapoĉeo borbu još prije dolaska pojaĉanja i tako izazvao poraz u »bitci triju careva«. Uspjesi nadvojvode Karla na talijanskom ratnom poprištu, nekoliko tjedana prije, bili su bez znaĉaja, kao što je moćna pomorska pobjeda Engleza nad francuskom flotom kod Trafalgara Britanskom Carstvu osigurala prevlast na moru, ali nije utjecala na ishod rata. Nakon bitke kod Austerlitza, car Aleksandar prepustio je Austriju njezinoj sudbini i vratio se u Rusiju. Bez dvojbe bi drukĉiji stav Austriju spasio velikih teritorijalnih gubitaka na koje je bila prisiljena teškim mirovnim uvjetima sklopljenima u Poţunu (godine 1805.): Venecija, Istra i Dalmacija pripale su novostvorenom kraljevstvu Italiji; preostale prednjoaustrijske teritorije u juţnoj Njemaĉkoj morala je - na veliku ţalost njihovih stanovnika - predati Napoleonovim njemaĉkim saveznicima; Bavarska je k tome dobila i Tirol (s Vorarlbergom, Brixenom i Trientom); kao skromni nadomjestak velikim gubicima, Austriji je pripao Salzburg s Berchtesgadenom. Neposredna posljedica austrijskog poraza bile su bitne promjene u Njemaĉkoj. Napoleonov je cilj bio drţavice sklone Austriji, koje su bile u sastavu Carstva, nadomjestiti srednjim drţavama, koje bi svoj oslonac traţile u Francuskoj i time slabile Austriju. Juţnonjemaĉke i srednjonjemaĉke drţave proširenjem i povećanjem moći, taj su cilj - naime, uklanjanje cara od kneţeva - zamalo i postigle. Potreban je bio tek neznatan poticaj za potpunu pobjedu partikularizma. Neko je vrijeme Napoleon pomišljao na to da sam postane rimsko-njemaĉki car, te da carstvo Karla Velikog obnovi vlašću nad Francuskom, Njemaĉkom i Italijom. Njegov plan nije uspio zbog stava beĉkoga dvora. To je Napoleona navelo na stvaranje rajnskog saveza, ĉijih je šesnaest ĉlanova objavilo svoje istupanje iz Carstva. Oni su se tad obvezali obavljati vojnu sluţbu za Francusku. Na to se Franjo II. 6. kolovoza 1806. odrekao rimsko-njemaĉke carske krune i istodobno objavio ukidanje »Svetoga Rimskog Carstva«. Zeumer Karl, Quellensammlung zur Geschichte der Deutschen Reichsverfassung (Zbirka izvora za povijest njemaĉkog drţavnog ustava), 1904. godine, str. 467., Corpus Iuris Confoederationis Germanicae. I., 71. »Ovime sasvim opravdano uvjereni u potpunu nemogućnost daljnjeg izvršavanja obveza unutar naše carske sluţbe, duţni smo zbog svojih naĉela i svojeg dostojanstva odreći se krune, koja je samo toliko dugo u našim oĉima mogla imati svoju vrijednost, koliko smo dugo mi bili sposobni odgovarati ukazanu nam povjerenju sa strane kneţeva izbornika, kneţeva i staleţa, kao i preostalih pripadnika Njemaĉkog Carstva i dostojno izvršavati preuzete duţnosti. Sukladno tome, ovim dokumentom objavljujemo da sponu koja nas je dosada vezala uz drţavu Njemaĉkog Carstva smatramo prekinutom, da carski poglavarski ured i dostojanstvo smatramo ukinutima ĉinom ujedinjavanja konfederalnih rajnskih staleţa, da sebe smatramo osloboĊenima od svih preuzetih obveza prema Njemaĉkom Carstvu, te da se upravo zbog toga odriĉemo nošene carske krune i voĊenja carske vlade. - Istodobno oslobaĊamo kneţeve izbornike, kneţeve, staleţe i sve pripadnike carstva, a posebice ĉlanove vrhovnih drţavnih sudova te preostale carske podanike od njihovih obveza, koje su ih konstitucijski vezale uz nas, kao zakonske poglavare carstva.«

Toj drţavi, koja je jednom davno, godine 962. utemeljena krunidbom Otta I. za cara, već odavno nedostaje svakojaka politiĉka, pa ĉak i vojna moć. No, zato je u njemaĉkim razmišljanjima i osjećajima bila duboko ukorijenjena, pa je njezino ukidanje, pod pritiskom Francuske, snaţno usplamtjelo njemaĉku nacionalnu svijest, koja je svoj cilj vidjela u ponovnu uspostavljanju carstva (romantizam!). Austrija je u svoje novo carstvo pokušala preuzeti i time spasiti kršćansko-univerzalni carski stav na nadnacionalnoj razini. Godine 1806./07., Pruska je nakon jednog brzog i ciljanog Napoleonova vojnog pohoda pretrpjela teţak poraz, za kojim su slijedili teški mirovni ugovori; izgubili su gotovo sva podruĉja zapadno od rijeke Elbe. Car Franjo I. tada je odbio moţda ne baš ozbiljnu ponudu vraćanja Šleske kao cijenu za jedan savez.

2. Godina 1809. i borba Tirola za slobodu Od godine 1805., grof Johan Philipp Stadion odluĉivao je o austrijskoj vanjskoj politici. On je obnovom i jaĉanjem politiĉkih i vojnih kapaciteta Monarhije pokušao stvoriti pretpostavke koje su trebale omogućiti suprostavljanje Napoleonovoj nadmoći. Dubok je dojam u to vrijeme ostavio snaţno rasplamsan otpor španjolskog naroda (»Za Boga i kralja«) protiv svojevoljnog upletanja toga poznatog Korzikanca u unutrašnje stvari Pirenejskog poluotoka. Grof Stadion i njegovi istomišljenici smatrali su da se borba protiv Francuske i u Austriji treba staviti na razinu naroda. Friedrich od Gentza, roĊeni Šlezanin, već je godinama utjelovljavao umiješnog i duhovitog publicista, koji je javno mišljenje htio zahuktati za borbu protiv Napoleona. I austrijski se veleposlanik u Parizu, Klemens Lothar grof Metternich, dokazavši svoj neobiĉan diplomatski talent još u prvim iskušenjima, zauzimao za ratnu opciju. Nadvojvoda Johann mnogo je oĉekivao od sjajno organiziranog naoruţavanja narodnih masa. Djelo nadvojvode Karla bilo je znatno pojaĉanje vojske, dopunjene pokrajinskim obrambenim formacijama. »Austrija se sve više naoruţavala, španjolski je primjer uzvisivao i oţivljavao duh njezina naroda, a na ĉelu njezinih poslova stajali su plemeniti, domoljubni ljudi, koji su teţili oslobaĊanju svoje domovine od okova.« (Barun od Steina) U veljaĉi godine 1809., odluka je pala: odvaţili su se na ratnu opciju. No, već se ubrzo pokazalo da Austrija - osim Engleske i zemljopisno daleke, te vojno slabe Švedske - ne moţe raĉunati na saveznike. Rusija je - zasigurno, slijedeći vlastite ciljeve - stala na Napoleonovu stranu, a Pruska je pod tim okolnostima ostala neutralna. Austrijski je narod bio ispunjen ushićenom nadom da će slomiti moć poznatog Korzikanca, europskog i austrijskog tlaĉitelja. Ĉini se da je nadvojvodi Karlu, pobjeda kod Asperna i Eßlingena, na Marchfeldu (sjeverna Austrija), godine 1809., nakon serije neuspjeha, potvrdila njegov stav: nestala je vjera u Napoleonovu nepobjedivost, ali je poraz kod Wagrama uništio sav taj optimizam. Odredbe utemeljene mirom u Schönbrunnu (listopad 1809.) bile su izrazito nepovoljne. Salzburg, podruĉje oko rijeke Inn, pa ĉak i dijelovi ĉetvrti Hausruck morali su se ustupiti Bavarskoj. Istoĉni Tirol, predjeli Koruške juţno od Drave, te cijela Kranjska, kao i Hrvatska juţno od Save, bili su spojeni s Istrom i Dalmacijom, koje su ustupljene još godine 1805. kao

francuske »Ilirske pokrajine«. Habsburška Monarhija tako je izgubila svoj izlaz na more, pa je uza sve morala plaćati i vrlo visoku ratnu odštetu; a vojska se trebala smanjiti na 150.000 ljudi. Prema zakljuĉcima Beĉkog sporazuma, Austrija je hrabre i borbene Tirolce morala ostaviti na cjedilu. Tirolski se ustanak širio iznenaĊujućom brzinom. Bavarska su gospoda u unutrašnjosti oduvijek bila omraţena: naime, oni su ugasili tirolsko ime, mjerama sekularizacije uvrijedili vjerske osjećaje stanovništva, koje je stoga odbijalo i vojnu sluţbu u bavarskoj vojsci. A i mnogostruko otresit nastup bavarskih sluţbenika, samo je produbio mrţnju. U travnju godine 1809. u Tirolu je buknuo narodni ustanak pod vodstvom Andreasa Hofera, Josefa Speckbachera i kapucinskoga svećenika Joachima Haspingera. U pripremi ustanka sudjelovali su i barun od Hormayra i nadvojvoda Johann, koji su sam plan ustanka u Beĉu izradili s Andreasom Hoferom, pjeskarom iz Passeiertala. Tri pobjedonosne bitke kod Iselberga prisilile su bavarsku i francusku posadu da napuste Tirol. Andreas Hofer tada je postao pokrajinski zapovjednik. No, u listopadu godine 1809. u Tirol su ponovno upali Bavarci sa sjevera i Francuzi s juga. Zadnju su bitku protiv neprijateljske nadmoći kod Iselberga izgubili. Tako je ugušen ovaj ustanak. Andreas Hofer još je neko vrijeme pruţao otpor, no naposljetku je morao pobjeći. Njegov zaklon na planinskom pašnjaku Pflandler, u Passeiertalu odao je propali seljak Franz Raffl. Hofer je zarobljen, te je prema Napoleonovoj ţelji, odlukom prijekog suda strijeljan u Mantovi nakon montiranog procesa (20. veljaĉe 1810.). Ista je sudbina zadesila njegova suborca Petra Mayra, »gospodara Mahra«, koji je odbio sve ponuĊene mu mogućnosti bijega, tog istog dana u Bozenu. Ova dva borca iz juţnog Tirola ovako su postali ţrtve borbe za slobodu i jedinstvo Tirola. No, Napoleon je podijelio tu zemlju, koja je godine 1805. u potpunosti pripala Bavarskoj: velški Tirol i podruĉje Bozena pripali su Talijanskom Kraljevstvu, a ostatak je (ukljuĉujući i Meran i Brixen) preostao Bavarskoj. Napoleon je smatrao da će na ovaj naĉin moći slomiti otpor Tirolaca. 3. Od poraza do uspona. Austrija izmeĊu Francuske i Rusije Godina 1809. vrlo je dojmljivo pokazala snagu i poţrtvovnost naroda Austrije, iako nisu baš sva podruĉja Monarhije ravnopravno sudjelovala. Porazi se moraju pripisati okolnosti da politiĉki reformni pothvat grofa Stadiona i onaj vojni nadvojvode Karla još nije bio zakljuĉen u trenutku kad su se odvaţili na rat, te da su se sami morali boriti protiv Francuskog Carstva i njegovih satelitskih drţavica. Grof Metternich, novi voditelj austrijske vanjske politike, ĉinio je sve kako bi izgubljenim ratovanjima oslabljeni poloţaj Austrije ponovno uĉvrstio pred eurospkim drţavama. Pri tom je postupao vrlo umješno i oprezno. Prvi uspjeh njegove diplomacije bilo je Napoleonovo vjenĉanje s Mariom Luise, kćeri austrijskog cara. Francuski je vladar u legitimnosti traţio nov temelj za svoje Carstvo, u kojem su zbog kontinentalne blokade Engleske nastupile privredne krize i nezadovoljstvo stanovništva. Svoj je prvi brak s Josefinom Beauharnais, koja mu više nije mogla podariti potomke, raskinuo, te se vjenĉao s Mariom Luise. RoĊenje princa nasljednika 20. oţujka 1811., u Napoleonovim je oĉima osiguralo sudbinu njegove vladarske kuće. Djeĉak je dobio ime po svojem ocu i titulu kralja Rima.

Oni koji su se u Beĉu nakon toga vjenĉanja ponadali bitno blaţim mirovnim odredbama iz Schönbrunna, teško su se prevarili, jer je dopuštena tek odgoda u plaćanju ratne odštete. Financijski je poloţaj Austrije bio izrazito teţak. Pokušali su svladati sve poteškoće u plaćanju i kreditima, tako što su izdavali papirni novac. Kada je oko godine 1810. promet bankovnih novĉanica prešao milijardu guldena, postalo je jasno da se više nikad neće moći unovĉiti njihova puna vrijednost. Ubiranje petine nominalne vrijednosti znaĉilo je drţavni bankrot. Tek nakon završetka napoleonskih ratova valuta je konsolidirana. Kada se Napoleon naoruţavao za rat s Rusijom, savezništvo s Austrijom za njega je tek tada dobilo na vaţnosti. Jedan austrijski korpus pod knezom Karlom Schwarzenbergom trebao je pokrivati juţni bok »velike vojske«. No, na kraju mu je uspjelo tih 30.000 vojnika saĉuvati od posljedica tragiĉnog povlaĉenja francuske vojske. Napoleonov poraz u Rusiji potaknuo je ruskog cara na nastavak rata. Sporazumom u Kalischu (godine 1813.) došlo je do rusko-pruskog saveza, kojem su se prikljuĉile i Velika Britanija i Švedska. Austrija je isprva umanjivala znaĉenje takva saveza, koristeći se tim vremenom za formiranje jaĉih i moćnijih trupa, kao i za nabavljanje novĉanih sredstava. U kolovozu 1813. saveznici objavljuju rat Francuskoj. Kao i u proteklim koalicijskim ratovima i u ovome su postojale nesuglasnosti izmeĊu saveznika. Car Aleksandar, ĉija se strategija kod Austerlitza nije pokazala baš najsretnijim rješenjem, za sebe je zahtijevao vrhovno zapovjedništvo, koje je ipak dodijeljeno iskušanom austrijskom generalu knezu Karlu Schwarzenbergu. Ofenzivni je plan izradio njegov zapovjednik generalštaba Radetzky. Tri su savezniĉke vojske trebale opkoliti francusku vojsku i tako Napoleonu nanijeti konaĉan poraz. To se i dogodilo, nakon prethodnih borbi, u trodnevnoj bitci kod Leipziga, u listopadu 1813. No, ipak je Napoleonu uspjelo izbiti na zapad i svoje trupe vratiti preko Rajne. U meĊuvremenu je pala Bavarska, raskinut je Rajnski savez, a jedan odred austrijske vojske zaposjeo je Ilirske pokrajine. Sada su se saveznici našli pred neminovnošću vojnog pohoda na Francusku kako bi se slomila moć Napoleona, koji je odbio ponuĊeni, izrazito povoljan mirovni sporazum, kojim bi mu se jamĉile »prirodne granice Francuske« (Rajna, Alpe, Pireneji). Metternich i car Franjo traţili su naĉin kako bi poštedili Napoleona, jer su, uz opravdanu Metternichovu bojazan od ruske prevlasti, ipak obiteljske veze bile te koje su bitno prevagnule. Vojni je pohod godine 1814., zbog ţestokih nesuglasica meĊu generalima savezniĉke vojske, osobito izmeĊu Blüchera i Schwarzenberga, donio razna stradanja. No, kada je Napoleon odbio ponuĊeni mu mirovni sporazum, koji bi Francuskoj jamĉio granice iz godine 1792., saveznici su zajedno krenuli u pobjedonosni pohod na Pariz. Francuski se narod, iscrpljen ratovanjem, nije dalje mogao odupirati napredovanju saveznika. Saveznici su zauzeli Pariz, a Napoleon je bezuvjetno morao ostaviti prijestolje. Dobio je Elbu kao prebivalište i suverenu kneţevinu. U ovoj se nadasve kritiĉnoj situaciji Maria Luise rastala od Napoleona. Vojvodine Parma i Piacenza bile su namijenjene njoj i njezinu sinu, kao suverene kneţevine. No, Napoleonovu je nasljedniku godine 1817., oduzeto pravo na prijestolje, u korist Bourbona. On je kao vojvoda od Reichstadta, nakon kratka i nevesela ţivota, godine 1832. preminuo u Beĉu. Maria Luise se nakon Napoleonove smrti na otoku St. Helena (godine 1821.) udala za grofa Adama Alberta od Neipperga; njihovi su potomci pod imenom Montenuovo dobili kneţevsku titulu.

Nakon kratkih pregovora u francuskom je glavnom gradu 30. svibnja 1814. zakljuĉen prvi Pariški mir, prema kojemu je Francuska prošla vrlo povoljno; ĉak je smjela zadrţati one predjele koje je osvojila u revoluciji; prije svega Savoju. Radi reguliranja opseţnih europskih pitanja ugovoreno je sazivanje kongresa u Beĉu. 4. Beĉki kongres Već je sama ĉinjenica da je Beĉ izabran za mjesto zasjedanja istaknutih kneţeva i diplomata, koje je Europa oduvijek poznavala, upućivala na odluĉujući uspjeh Metternichove politike. U jesen 1814., sastali su se predstavnici velesila u austrijskome glavnom gradu, da bi vijećali o novom poretku u Europi. Konferencijama je predsjedao Metternich. Pritom se jako isticao ruski car Aleksandar, naglašavajući svoj zahtjev za dijelovima poljskog teritorija, u ĉemu ga je podrţavala Pruska. Pruski kralj Friedrich Wilhelm III. sada je ţudio za Saksonijom, koja je predugo bila saveznik poznatoga Korzikanca, Napoleona. Francusku je energiĉno i lukavo zastupao Talleyrand. Nitko se prema Francuskoj nije odnosio kao prema pobijeĊenoj drţavi, a to je spreĉavala aristokratska atmosfera ovoga kongresa, kojoj je svaka nacionalna mrţnja bila strana. Umješna je Talleyrandova diplomacija, meĊutim, iskoristila sve oĉitije suprotnosti meĊu nekadašnjim saveznicima. Kada su se Austrija, Engleska i Francuska našle na jednoj strani, a Pruska i Rusija na drugoj, zamalo je izbio novi rat. Naposljetku je Metternichu pošlo za rukom da kompromisom ponovno uspostavi jedinstvo velesila. Ubrzo zatim pristigla je vijest o Napoleonovu povratku u Francusku. Zasjedanje kongresa završeno je još za vrijeme Napoleonove vladavine od stotinu dana, 18. lipnja 1815. Još se jedanput europski plemićki svijet sastao u carskom gradu, da bi - kako su smatrali proslavio ponovnu uspostavu predrevolucionarnih prilika. Savjetodavni su diplomati ubrzo spoznali da se usprkos svakome trudu oko »restauracije« i »legitimnosti«, prilike koje su postojale prije godine 1789., ne mogu u potpunosti uspostaviti. To je već vrijedilo u teritorijalnom pogledu. Ponovno ujedinjenje Tirola i Vorarlberga s Austrijom podrazumijevalo se samo po sebi, kao što su ponovno vraćeni ustupljeni dijelovi Gornje Austrije. Teţe je već bilo kod Salzburškog pitanja. Juţni dijelovi zemlje trebali su sluţiti osiguravanju veze s Tirolom, a pripadati Austriji, dok je grad Salzburg sa svojom okolicom trebao pripasti ili Bavarskoj ili Austriji. Austrija se na kraju ipak odluĉila da će se radije odreći vaţnoga predjela u Predgorju, Breisgaua, negoli Salzburga. Time su ţrtvovali vaţan poloţaj u staroj jezgri Carstva. Berchtesgaden i Salzburški Flachgau pripali su Bavarskoj. »Ilirske pokrajine« i Tarnopolski okrug, koji je godine 1809. ustupljen Rusiji, ponovno su pripali Austriji. Iz podruĉja grada Krakova i njegove neposredne okolice formirala se slobodna drţava (najveći je dio Poljske pripao Rusiji, iako je ovoj »kongresnoj Poljskoj« dodijeljena dalekoseţna autonomija). Austrija je htjela postići što zatvoreniju geografsku cjelovitost Monarhije, pa se stoga odrekla udaljene Belgije (koja se ujedinila s Nizozemskom) ikao što je već spomenuto - Predgorja (Vorlande), koje je podijeljeno meĊu juţnonjemaĉkim drţavama Badenom, Württembergom i Bavarskom. Velika se vaţnost, meĊutim, polagala - sukladno habsburškoj tradiciji - osiguravanju polaţaja u Italiji. Lombardija i Venecija kao ujedinjeno Lombardijsko-venecijansko Kraljevstvo izravno su prikljuĉene Austriji. Toskana i Modena, kao habsburške drţavice,

smještene su ispred austrijskog teritorija. K tome se još ubraja i vlast Marie Luise nad Parmom i Piacenzom. Austrijski su politiĉari ishod kongresa smatrali vrlo uspješnim u teritorijalnom pogledu. Dakako da su ponešto morali i ţrtvovati, ali su mnogo i dobili. Reguliranju njemaĉkih prilika, stvaranjem Njemaĉkog saveza, protivio se veći dio naroda. Austrija je tako trebala predsjedati Saveznom skupštinom u Frankfurtu na Majni, gdje je bilo predstavljeno 39 drţava, meĊu kojima su mnoge patile zbog gubitka rimsko-njemaĉke carske ĉasti. Bilo je, meĊutim, jasno da će svaka vrsta ponovnog uspostavljanja Carstva pod habsburškim vodstvom za Prusku biti izrazito nepovoljna. Austrija se na kongresu protivila pruskim zahtjevima za cijelom Saksonijom, što je razbjesnjelo Prusku koja se osjetila oštećenom. Metternich je za Italiju predvidio ustavnu organizaciju sliĉnu Njemaĉkom savezu. Trebao je biti stvoren »Talijanski savez« pod austrijskim predsjedanjem, no ovome drţavniku Metternichu - nije pošlo za rukom pridobiti cara Franju i talijanske kneţeve za ovu svoju ideju. Imavši na umu spoznaju da su pobjedniĉke sile umjereno postupale s Francuskom (i u ovom je, drugom miru godine 1815. Francuska dobro prošla), mnoge mogućnosti, s druge strane, nisu iskorištene; naime, ni jedan od velikih problema - njemaĉko, talijansko i poljsko pitanje nije doista riješen. Vodeći se politiĉari na ovom kongresu nisu obazirali na ţelje naroda, jer su im njihove demokratske i nacionalne teţnje bile strane, opasne i nesimpatiĉne. Osim toga, sveopća je ţudnja za mirom, objavila predah na neko vrijeme. U konzervativno-kršćanskim stavovima isticala se nada da će se pronaći protuteţa opasnim idejama iz godine 1789., kao i njima srodnim misaonim tokovima. Duh je kršćanstva trebao voditi politiku »Svete alijanse«, onoga sporazuma izmeĊu vladara Austrije, Pruske i Rusije, koji je zamišljen radi oĉuvanja europskog mira. Uz iznimku Engleske, koja se drţala distancirano, i Turske, ĉijem su sultanu kao nekršćaninu zabranili pristup, gotovo su sve europske drţave pristupile »Svetoj alijansi«. Iz svjetske povijesti: Francuska revolucija; Napoleonov uspon i opasnost koju je znaĉio za Europu - Kraj »Svetog Rimskog Carstva« - Doba njemaĉke klasike; poĉetak romantizma. Preporuĉena literatura

Viktor Bibl, Kaiser Franz. Der letzte römisch-deutsche Kaiser (Car Franjo. Posljednji rimsko-njemaĉki car), Leipzig-Wien, 1937. Peter Csendes (izdavaĉ), Österreich 1790-1848. Das Tagebuch einer Epoche (Austrija od 1790. do 1848. godine. Dnevnik jedne epohe), Wien, 1987. Karl Griewank, Der Wiener Kongreß und die europäische Restauration (Beĉki kongres i europska Restauracija), 2. Auflage, 1954. Helmut Hammer, Österreichs Propaganda zum Feldzug 1809 (Austrijska propaganda za vojni pohod godine 1809.), München, 1936. Karl Paulin, Das Leben Andreas Hofers (Ţivot Andresa Hofera), 2. Auflage, Innsbruck, 1952. Wolfgang Pfaundler - Werner Köfler, Der Tiroler Freiheitskampf 1809 unter Andreas Hofer. Zeitgenössische Bilder, Augenzeugenberichte und Dokumente (Tirolska borba za slobodu

godine 1809. pod vodstvom Andresa Hofera. Suvremene slike, izvješća sudionika i dokumenti), Innsbruck, 1984. Manfried Rauchensteiner, Kaiser Franz und Erzherzog Carl. Dynastie und Heenvesen in Österreich 1796-1809 (Car Franjo i nadvojvoda Karlo. Dinastija i vojska u Austriji od 1796. do 1809. godine), (Österreich-Archiv), Wien, 1972. Helmut Reinalter, AufgeklarterAbsolutismus und Reuolution. Zur Geschichte des Jakobinertums und der frühdemokratischen Bestrebungen in der Habsburgermonarchie (Prosvijećeni apsolutizam i revolucija. O povijesti jakobinstva i ranodemokratskih teţnji Habsburške Monarhije), Wien-KöIn-Graz, 1980. Irmgard Schiel, Marie Louise. Eine Habsburgerin für Napoleon (Marie Louise. Pripadnica habsburške dinastije za Napoleona), Stuttgart, 1983. Hilde Spiel, Der Wiener Kongreß in Augenzeugenberichten (Beĉki kongres u izvješćima sudionika), Düsseldorf, 1965. Heinrich von Srbik, Die Schicksalsstunde des alten Reiches. Österreichs Weg 1804-1806 (Sudbonosni trenutak staroga Carstva. Austrijski put od godine 1804. do 1806.), Jena, 1937. Heinrich von Srbik, Metternich. Der Staatsmann und der Mensch (Metternich. Drţavnik i ĉovjek), 2 Bände, München, 1925., 3. (Nachtrags) Band, München, 1954. Viktor Theiss, Erzherzog Johann, der steirische Prinz (Nadvojvoda Johann, štajerski princ), Graz-Köln-Wien, I950.

XXVII. RAZDOBLJE OD 1815. DO 1848. GODINE

1. Intervencijska politika »Svete alijanse« i »Metternichov sustav« Da bi se oĉuvao mir u Europi, vodeće su se sile »Svete alijanse« ovlastile da interveniraju ĉak u unutrašnjim pitanjima drţava-ĉlanica, ako bi im se to uĉinilo potrebnim (=intervencijska politika). Austrijska je vanjska politika nakon godine 1815., pod Metternichovim vodstvom, bila usmjerena na zajedniĉko djelovanje prijateljskih sila protiv revolucionarnih kretanja u svim dijelovima Europe. Nije samo taj drţavnik - Metternich - već je i većina narodnih slojeva u revoluciji vidjela zaĉetnicu strahovitih ratova, koji su Austriji priskrbili toliko mnogo patnje, te su postojane povijesne danosti smatrali sigurnim vrijednostima. Oĉuvanje spomenutih vrijednosti postat će cilj austrijske politike, kao jamstvo za red i mir u vlastitoj drţavi. Tome je trebalo sluţiti i sazivanje kongresa. Na kongresu u Aachenu (godine 1818.) uspio se uĉvrstiti odnos izmedu Austrije i Rusije, pomućen prirodno datim suprotnostima. Kongresi u Opavi (godine 1820.) i u Ljubljani pozivom austrijskih trupa pripremili su gušenje nemira u Napulju. Kongres u Veroni (godine 1822.) bio je posvećen revolucionarnim zbivanjima u Španjolskoj i u njezinim kolonijama, medutim, već se bavio i grĉkim pitanjem. Borba Grka za slobodu, koja je imala simpatije cijeloga svijeta, dovela je do nesloţnosti unutar »Svete alijanse«. Engleska i Rusija podupirale su Grke, dok je Metternich temeljno razmatrajući, zbog sumnjivih posljedica većeg utjecaja Rusije na Balkanu, htio sprijeĉiti ugroţavanje »legitimne« sultanove vlasti. Budući da je suprotna strana bila jaĉa i aktivnija, Grci su godine 1830. dobili svoju slobodu. Francuska Srpanjska revolucija (godine 1830.) naĉinila je prvi duboki razdor u europskome konzervativnom sustavu. Odjek tog dogaĊaja bio je znaĉajan i u Austriji, no drţavna je sila ovdje kao i u Njemaĉkoj mogla oĉuvati red. Na Apeninskom su poluotoku, meĊutim, morale intervenirati austrijske trupe u Modeni, Parmi i u Vatikanu. Poljski su ustanak, nakon ţestokih borbi, svladali Rusi. No, revolucija je pobijedila u Belgiji (tada se mogla odvojiti od Nizozemske). Od tada su u zapadnoj Europi prevladavale liberalne snage. Stoga je Metternich pokušavao srednju i istoĉnu Europu uĉiniti imunom na revolucionarne utjecaje te se nadao da će to postići solidarnim postupanjem Austrije, Pruske i Rusije. U tome predoţujskom vremenu (Vormärz) godine 1848., nezadovoljstvo je poĉelo rasti i u Austriji. Tutorski odnos drţave dio je stanovništva osjećao kao opterećenje. Posebno su nesnosne bile odredbe o cenzuri, koje su se provodile uskogrudno, a onemogućavale su slobodno djelovanje pjesnika i priliv inozemnih djela. Toj je duhovnoj izolaciji u politiĉkome smislu potpuno odgovaralo kruto drţanje za konzervativnu i apsolutistiĉki vodenu drţavu. Metternich, koji je od godine 1821. bio drţavni kancelar, u liberalnim idejama nije vidio konzervativizam i revoluciju, već samo veliku smetnju onog poretka, koji je smatrao neminovnim temeljom drţave u kojoj egzistira sloboda.

»Rijeĉ - sloboda - za mene nema znaĉenje mogućeg izlaska, već zbiljskog prispjeća. Izlaznu toĉku opisuje rijeĉ red. Pojam - slobode - iskljuĉivo i mora poĉivati na pojmu - reda. Bez reda kao temeljnog pojma, ţudnja za slobodom nije ništa drugo doli teţnja neke stranke jednom od ţeljenih ciljeva. U svojoj stvarnoj uporabi taj će krik za slobodom tada neizbjeţno zazvuĉati tiranski. Budući da sam ja u svim vremenima i u svim poloţajima bio i ostao ĉovjek reda, moje je nastojanje bilo upereno pravoj, a ne varljivoj slobodi.« No, Metternich je odbijao i despotsku vladu. Njegov se »sustav«, koji tek današnje vrijeme moţe pravilnije prosuditi, pribojavao da će prodorom nacionalnih i liberalnih ideja doći do raspada Monarhije, a kao daljnja posljedica i do raspada Europe. No, naĉin na koji je on takav sustav htio uĉiniti valjanim u unutrašnjoj politici naišao je na otpor, a njega su omrznuli, moţda i zbog ĉinjenice što je virtuozno vladao umjetnošću ophoĊenja s ljudima sebi ravnima, ali mu je nedostajao talent za upravljanje masama. Njegov se znaĉaj kao austrijskoga velikoga drţavnika temelji na uspješnu voĊenju vanjske politike koja je nastojala odrţati i uĉvrstiti europsku ravnoteţu, i u Njemaĉkoj postići sporazum s Pruskom. Ĉesto nazivan »europskim koĉijašem«, sam je Metternich izjavio da je ponekad vodio Europu, a ne Austriju. Jedno je, meĊutim, sigurno, a to je da mu Austrija zahvaljuje dugo razdoblje mira. Metternichovo drţanje trebalo bi biti psihološki objašnjivo ako se uzme u obzir da je on sam kao ĉlan rajnske plemićke obitelji doţivio revoluciju i prodiranje revolucionarne vojske u svoju domovinu (Koblenz). Godine 1792. njegova je obitelj krenula u bijeg i tako došla do Beĉa. 2. Ferdinand I. (1835.-1848.) - Narodi u predveĉerje revolucije U oţujku godine 1835. preminuo je car Franjo I. Poštujući njegovu posljednju odluku, donesenu pod Metternichovim utjecajem, potvrĊen je njegov duhovno sasvim nevaţan sin Ferdinand (1835.-1848.), usprkos mnogim sumnjama. A poslove je od prosinca 1836. zapravo vodilo »Drţavno vijeće« pod predsjedanjem nadvojvode Ludwiga, a ĉiji su stalni ĉlanovi bili Metternich i grof Kolowrat, pa i prijestolonasljednik (i mlaĊi vladarev brat) nadvojvoda Franz Karl. Katkada su pozivani i vodeći ministri radi savjetovanja. Car gotovo da se uopće nije miješao u poslove, a zakljuĉke Drţavnog vijeća u pravilu je potvrĊivao bez ikakvih primjedbi. Ovako je lik cara Ferdinanda, uz nedostatak snage duha i snage volje, bio najĉudnija karikatura jednog »apsolutistiĉkog« vladara. Dok je unutrašnju upravu, a posebice novĉane poslove, prije svega vodio grof Kolowrat vanjska je politika i pod novim monarhom bila glavna Metternichova preokupacija. Od godine 1830. politiĉka je napetost u Austriji rasla, a pridruţila su joj se i nacionalna nastojanja naroda te dunavske monarhije. Tako je dolazilo do nacionalnih nemira u maloj gradskoj republici Krakovu. Taj je nemir kao posljedicu imao ustanak plemstva u Galiciji, koji se srušio pred otporom poljskih i rusinskih seljaka još prije intervencije austrijske vojske. Seljaci, naime, nisu pristali na zamjenu austrijskog zakona o zaštiti seljaka poljskom plemićkom vlašću. Nakon toga je Monarhija anektirala slobodnu drţavicu Krakov, uz suglasnost Pruske i Rusije.

U Galiciji se materijalno bolji poloţaj seljaka povoljno odrazio i na politiku. To nije bio sluĉaj i u Italiji, iako su i ovdje seljaci bili nepovjerljivi prema tim nacionalnim nastojanjima. No, za preostalo su stanovništvo te ideje bile prijemljive, a posebice za ono u Lombardiji. Opasna za opstanak Monarhije bila su zbivanja kod Ĉeha i Madara. Ĉesi su priţeljkivali ukidanje »Obnovljenoga zemaljskog poretka« iz godine 1627., ili bar vlastitu upravu. Panslavenska razmišljanja, koja su tada još uvijek više bila zastupana u knjiţevnosti nego u politici, pokazala su se sumnjivima, iako je jedan od kulturno i politiĉki najzainteresiranijih ljudi ĉeškog naroda, povjesniĉar František Palacky, sigurnost Ĉeške tada vidio samo unutar Habsburške Monarhije. MeĊu Slovacima odjek je ĉeškog pokreta za obnovu bio još vrlo slab. MaĊari su se od godine 1835. do 1840., izborili da na mjesto latinskog kao sluţbeni jezik doĊe maĊarski. Usprkos posebnom poloţaju Ugarske u odnosu na druge habsburške zemlje, ono što su postigli samo je povećavalo nezadovoljstvo. Nacionalni krugovi, koji su obuhvaćali sve veće slojeve stanovništva, teţili su potpunoj neovisnosti. Najjaĉa politiĉka ideja juţnoslavenskih plemena (Hrvata, Slovenaca i Srba) unutar Monarhije, predstavljena je pod imenom ilirizma, koji je kao cilj imao ujedinjenje tih triju plemena. U Hrvata se nešto kasnije pojavila sumnja prema toj ideji, bojeći se tutorskog odnosa brojĉano jaĉih pravoslavnih Srba, pa su stoga traţili oslonac u Beĉu. MeĊu sve moćnijim graĊanstvom u dunavskim zemljama, liberalno-demokratske ideje bile su vrlo rasprostranjene, dok su konzervativci u zapadnim alpskim zemljama mogli raĉunati na pristaše. U Beĉu se krug katoliĉkih romantiĉara, okupljenih oko Klemensa Maria Hojbauera, koji je teţio obnovi vjerskog ţivota, trudio oduprijeti širenju liberalnih vjerskih ideja. Krijumĉario se brojni inozemni tiskani materijal, te upravo zato što je bio zabranjen, s oduševljenjem je ĉitan i dalje prosljeĊivan. To se primjerice odnosi na ţestoke kritike Karla Postla iz juţne Moravske, koji je pisao pod pseudonimom - Charles Sealsfield - ali i na manje vrijedne pamflete. Ovakva antidrţavna propaganda bila je ograniĉena u svojemu djelovanju jer politiĉki snaţniji interes još nije zahvatio sve narodne slojeve, ali je svakako pridonijela prilagodbi javnog mnijenja revolucionarnim idejama, posebice tada kada je u godinama koje su prethodile 1848. zavladala uznemirenost socijalnim kriznim zbivanjima kod sve većega gradskog industrijskog proletarijata. Zbog niskih plaća u beĉkim su predgraĊima ĉesto pljaĉkani pekarski i mesarski dućani. Ţivot nezaposlenih obrtnika takoĊer je bio ispunjen jadom i nevoljom. Zemljani radovi u Beĉu i Prateru, koje je naloţila vlada, mogli su tek na kratko vrijeme zaposliti 15.000 ljudi i tako im samo privremeno pomoći.

3. Revolucionarna godina 1848. Nakon što je jesen godine 1847., zbog katastrofalno lošeg uroda usjeva, protekla u znaku gladovanja i nemira, sljedeća je godina 1848., zapoĉela vrlo burno »Milanskim duhanskim nemirima«, štrajkom nacionalno svjesnih radnika u industriji duhana, koji je trebao pogoditi austrijsku drţavnu blagajnu. I u Ĉeškoj je vladalo krizno raspoloţenje. Vijest o Pariškoj veljaĉkoj revoluciji najprije je buknula u Ugarskoj, gdje je Lajos Kossuth odmah zahtijevao demokratski ustav. I u Beĉu se sasvim otvoreno u javnim raspravama zahtijevala »konstitucija«, tj. ustav prema zapadnom modelu. Peticije koje su se odnosile na ovaj zahtjev,

upućivane su Dvoru i njegovim sluţbenim uredima. Nakon što su odbijene njihove molbe, studenti su se odluĉili obratiti staleţima koji su se trebali sastati 13. oţujka. Ispred ljetnikovca u Herrengasse (Gospodska ulica u Beĉu) skupila se dana 13. oţujka 1848. golema ljudska masa, prodirući u dvorište i hodnike te kuće. Lijeĉnik dr. Adolf Fischof odrţao je govor, pri ĉemu je proĉitana i Kossuthova proklamacija. Staleţi, pritisnuti uzburkanim narodnim masama, htjeli su svoju vlastitu peticiju uputiti Dvoru. Budući da se situacija ĉinila sumnjivom, jedan je pionirski bataljun dobio naredbu da oĉisti Herrengasse. Jedna nepromišljena naredba za paljbu donijela je mnoge ţrtve. Tada su poĉele nicati barikade u uskim ulicama Unutrašnjeg grada (I. beĉki okrug), u predgraĊima su neodgovorni graĊani palili tvornice, rušene su policijske postaje, a neki su sluţbenici ĉak podvrgnuti linĉu. Pismo Hermanna Gilma, »Novi Beĉki ţurnal«, oţujak 1848. Šetao sam, korak po korak, sveĉano osvijetljenim gradom sve do jedan sat po ponoći. Beĉ je u to vrijeme bio najslobodniji grad na svijetu. Svatko je ĉinio, govorio i izvikivao ono što je ţelio. Tamo gdje je okupljeno stajalo dvadeset ljudi, jedan je bio govornik. Grad se više nije imao ĉega bojati. Ali grozote su prijetile predgraĊima. Već su se ĉule vijesti da u plamenu stoje sve potrošarinske kuće, plinske svjetiljke su se gasile, svi su plinski vodovi uništavani, plin je gorio na zemaljskim cestama, a Mariahilf je buknula u velikome plamenu. A ja se na tome tlu više nisam usuĊivao dalje kroĉiti pa sam u jedan sat poslije ponoći krenuo kući. U gostionici sam doznao za zbivanja u predgraĊima: pljaĉka, otimaĉina i plamen posvuda. Bojna je crta posvuda slobodna, više ne postoji financijska straţa, ĉak je i policija nestala kao da se zemlja otvorila i progutala je. Tada su vojnici masovno poĉeli ulaziti u predgraĊa. Zbog ovakve se situacije na Dvoru odluĉilo tom narodnom raspoloţenju dati ţrtvu. Ništa nije moglo biti popularnije od Metternichova otpuštanja, pa je odbaĉen taj ĉovjek koji je sluţio drţavi i njezinim vladarima - pri kraju na nesretan naĉin - no inaĉe postojano i lojalno. Na znanje je primljeno postavljanje nacionalne garde sa strane beĉkoga graĊanstva, pri ĉemu su studenti stvorili svoju zasebnu akademsku legiju. Dana 14. oţujka ukinuta je cenzura, nakon ĉega je trebao uslijediti zakon o tisku. Policijski je ministar Sedlnitzky poţurio Metternichovu sudbinu. Beĉki je revolucionarni pokret u oţujskim danima imao velik uspjeh, ali je - izuzevši neke pothvate u Grazu - u njemaĉkim krajevima Monarhije ostao izoliran. Za to je vrijeme u Lombardijsko-venecijanskom Kraljevstvu, od 17. oţujka vladao otvoren ustanak, koji je postao zabrinjavajući, kada je 24. oţujka kralj Karlo Albert od Sardinije na ĉelu svojih trupa prešao lombardijsku granicu. Pobjeda vremešnoga vrhovnog vojskovoĊe Radetzkog kod Santa Lucije (u svibnju godine 1848.) do daljnjega je zaustavila uspjehe talijanskih revolucionara, koji su u meĊuvremenu iz svojih kneţevina protjerali ĉak i vladare sporednih habsburških grana. U Ĉeškoj je isprva sve veća suprotnost izmeĊu Nijemaca i Ĉeha koĉila revolucionarni pokret, koji je poslije sve više poĉeo preuzimati ĉeški nacionalni karakter. Još je teţe bilo stanje u Ugarskoj. Kao vodeći ĉlan novostvorene vlade, Kossuth je pokušavao sve izravnije odvojiti Ugarsku od cijele Monarhije. Došlo je do pobuna kod naroda pod krunom Sv. Stjepana, a najjaĉi je otpor vladao u Hrvata, ĉiji je energiĉni ban Jelaĉić budapeštanskoj vladi otkazao poslušnost.

U meĊuvremenu je u Beĉu zapoĉela reforma drţavne uprave, koja je preţivjela ĉak i revolucionarnu godinu 1848. Dvorski uredi, kancelarije i komore zamijenjeni su ministarstvima ili su likvidirani, kako bi na mjesto drţavnih vijeća i skupština došlo ministarsko vijeće. U travnju je objavljen novi ustav: on je vrijedio samo za neugarske zemlje, a i talijanski posjedi nisu spomenuti. MeĊutim ova »konstitucija« nije zadovoljavala. Dana 15. svibnja postignuto je povlaĉenje ustava i priznanje općeg i za sve jednakoga izbornog prava. Car se tajno otpravio u Innsbruck, gdje je bio oduševljeno primljen. Nakon kratkotrajna smirivanja stanovništva radikalni su elementi u Beĉu ponovno prevagnuli. Postojale su mnoge lokalne barikade, a bilo je i ţestoke pucnjave. Odbor za sigurnost pod vodstvom dr. Adolfa Fischhofa bio je pravi autoritet glavnoga grada. Nova je vlada sazvala konstitutivni drţavni sabor (Reichstag), kojem su pripadali predstavnici pojedinih nacija i najrazliĉitijih politiĉkih opredjeljenja. Nacionalno je pitanje pritom jasno došlo do izraţaja kada je zahtjev dr. Fischhofa da njemaĉki bude raspravni jezik (a ne sluţbeni jezik!) odbacila slavenska većina. Ustavna savjetovanja nisu uspješno napredovala, pa su gotovo i prekinuta. Zanos je u savjetovanje unio tek Šlezijac Hans Kudlich 26. srpnja 1848., kada je postavio kratak i jezgrovit zahtjev za ukidanjem podĉinjenog poloţaja seljaka, koji je, nakon duţe rasprave o pitanju odštete, i prihvaćen. Time su seljaci postigli svoj cilj, pa se gasio njihov interes za revolucijom. Dvor se u meĊuvremenu iz Innsbrucka vratio u Beĉ; poloţaj je dinastije i konzervativnog sustava ojaĉao jer je Radetzky na talijanskome ratnom poprištu postigao nove uspjehe (pobjeda kod Custozze, u srpnju 1848.). U Ĉeškoj je nakon višednevnih nemira i borbi knez Windischgraetz osvojio Prag i tako ponovno uspostavio mir i red. Drţanje Drţavnog sabora (Reichstaga) uostalom više i nije sasvim odgovaralo javnome mnijenju u Beĉu. Revolucionarni zanos posjedniĉkoga graĊanstva poĉeo se hladiti; sada su prednjaĉili patriotski stavovi. Grillparzer u to vrijeme piše odu Radetzkom (»Glückauf mein Feldherr!«), a Johann Strauss Otac sklada »Radetzkymarsch«. Tirolci su, meĊutim, branili svoju domovinu od upada talijanskih ustanika. U Ugarskoj su još uvijek vladali nemiri; s ustaniĉkim su se MaĊarima solidarizirali revolucionarno nastrojeni slojevi stanovništva u Beĉu. Kada su u listopadu vojnici trebali krenuti na Ugarsku, oni su ih pokušali u tome sprijeĉiti. U rasplamsanim uliĉnim borbama ĉak je i u katedrali Sv. Stjepana došlo do krvoprolića, napadnuti su vojniĉki arsenal (Zeughaus) unutar dvora, i Ministarstvo rata, a ministar rata grof Latour podvrgnut je linĉu. Tada je dvor napustio grad i uputio se u Olomouc. Ubrzo nakon toga Drţavni je sabor (Reichstag) prebaĉen u mali moravski grad Kromeriţ. Istodobno se druga strana naoruţavala za borbu protiv Beĉa. Windischgraetz i Jelaĉić 26. listopada poĉeli su s paljbom na austrijski glavni grad. A Beĉ je imao slabo naoruţanje i toj vojnoj zadaći, ne sasvim dorasloga gradskog zapovjednika Wenzela Messenhausera. Nadali su se pristizanju podrške izvana, a došla je tek nekolicina studenata iz Graza i revolucionarno nastrojenih graĊana iz Linza. Njemaĉka narodna skupština u frankfurtskoj crkvi Sv. Pavla uputila je poslanstvo s Robertom Blumom kao glavnim predstavnikom ljeviĉara. Dana 28. listopada gradski se zapovjednik Messenhauser odluĉio na kapitulaciju grada, no na vijest o pribliţavanju maĊarskih pomoćnih trupa, nastavili su pruţati otpor. MaĊare je, meĊutim, kod Schwechata odbio Jelaĉić, a Windischgraetz je 31. listopada osvojio Unutrašnji grad. Uslijedila je hitra i nemilosrdna potjera za vodećim pripadnicima revolucije, no većina je već bila pobjegla. Smaknuti su Messenhauser i Blum, kao i stanovit broj novinara.

Borba protiv revolucije time nije završena. U Ugarskoj je još uvijek dolazilo do teških gubitaka, u Kromeriţu je još zasjedao austrijski Drţavni sabor, kao što je i njemaĉka Narodna skupština, uz austrijske predstavnike, i dalje vijećala u frankfurtskoj crkvi Sv. Pavla, dok je vodstvo prešlo na one konzervativne krugove, koji su odsada, više od jednog desetljeća, trebali odreĊivati smjernice sluţbene politike. U toj se, još uvijek kritiĉnoj situaciji, opterećivanje jednoga drugog vladara teškim zadaćama, ĉinilo najpametnijim riješenjem. Ferdinand I. tome nije bio dorastao. Naveli su ga na ostavku, da bi istoga dana, 2. prosinca 1848., njegov nećak Franjo Josip I. preuzeo vlast.

Iz svjetske povijesti: Romantizam (Bidermeier) - Liberalizam - Njemaĉki savez - Borbe za slobodu na Balkanu Srpanjska revolucija godine 1830. - Revolucije u veljaĉi 1848. Preporuĉena literatura

Bürgersinn und Aufbegehren. Biedermeier und Vormärz in Wien 1815-1848 (Rodoljublje i sukobi. Bidermajer i predrevolucionarno doba u Beĉu od 1815. do 1848. godine), Ausstellungskatalog Wien-München, 1987. Friedrich Engel-Janosi, Zur Genesis der Reuolution uon 1848. Die Verfassungsfrage im deutschen Österreich 1815-1848 (O genezi revolucije godine 1848. Ustavno pitanje u njemaĉkoj Austriji od 1815. do 1848. godine), Zeitschrift für öffentliches Recht, 3 (1922/23). Wolfgang Häusler, Zur sozialen und nationalen Problematik der Reuolution uon 1848/49 in der Donaumonarchie (O socijalnoj i nacionalnoj problematici revolucije godine 1848. /49. u Monarhiji na Dunavu), u: Revolutionare Bewegungen in Österreich (Revolucionarni pokreti u Austriji), (Schriften des Instituts für Österreichkunde 38), Wien, 1981. Wolfgang Häusler, Von der Massenarmut zurArbeiterbewegung. Demokratie und soziale Frage in der Wiener Reuolution uon 1848 (Od masovnog siromaštva do radniĉkog pokreta. Demokracija i socijalni aspekt revolucije u Beĉu godine I848.), Wien-München, (1979.). Rudolf Kiszling (i suradnici), Die Revolution im Kaisertum Österreich 1848/49 (Revolucija u Austrijskom Carstvu godine 1848. /49.), 2 Bände, Wien, 1948. Golo Mann, Friedrich von Gentz, Geschichte eines europäischen Staatsmannes (Friedrich von Gentz, povijest jednog europskog drţavnika), Zürich-Wien, 1947. Julius Marx, Die wirtschaftlichen Ursachen der Revolution von 1848 in Österreich (Privredni uzroci revolucije godine 1848. u Austriji), Graz-Köln, 1965. Alexander Novotny, 1848, Österreichisches Ringen um Freiheit und Völkefrieden (Godina 1848. i austrijska borba za slobodu i mir meĊu narodima), Graz, 1948. Otto Wagner, Mitteleuropäische Gedanken und Bestrebungen (1840-1848) (Srednjoeuropski stavovi i teţnje (1840.-1848.)), Diss. Marburg, 1935.

XXVIII. GOSPODARSKI I KULTURNI ŢIVOT U RAŢDOBLJU OD 1792. DO 1848. GODINE

1. Poljoprivreda, industrijalizacija, trgovina i promet Seljaci su i u ovom razdoblju uţivali zaštitu vladara. Napredak se sastojao i u tome da je za vrijeme Franje I. utvrĊena veliĉina posjeda i zemljišni prihod prema kojima se odreĊivao zemljišni porez. Duţnosti seljaka, koje su tako nerado izvršavane, trebale su, prema mišljenju uglednih liĉnosti, pretrpjeti neke promjene; predloţeno je ukidanje kod seljaka tako omrznute tlake. Tu je više bilo posrijedi protivljenje birokracije nego otpor vlastelina, jer ovaj plan, iz vremena prije revolucije godine 1848., više nisu htjeli ostvariti. Tada je izbila revolucija koja je osloboĊanjem seljaka donijela i kidanje drugih veza. Od vlastelina s najvećim ovlastima ostali su samo obiĉni zemljoposjednici. Takozvano »zemljišno rasterećenje« vlastelinima je nadoknadilo štetu. Svrhovitije voĊenje seoskih imanja povećalo je prihode. Trudili su se oko uzgoja plemenite stoke, prikladnoga gnojenja, sijanja otpornijih vrsta ţitarica i krmnog biija te intenziviranja sadnje krumpira. Krumpir je sada više cijenjen nego prije, a za vrijeme francuskih ratova za stanovništvo je bio nuţna ţiveţna namirnica. Uvoz prekomorske šećerne trske prekinut je »kontinentalnom blokadom«, što je pogodovalo sadnji domaće šećerne repe, koja se dobro razvijala. Usprkos ovom napretku, u godinama od 1816. do 1818. (posebice 1817.) ţetve su bile loše, što je izazvalo oskudicu ţiveţnih namirnica, a u nekim podruĉjima ĉak glad. Postupno je u predoţujsko doba godine 1848. (Vormarz), prema engleskom uzoru, naizmjeniĉno gospodarenje prema utvrĊenom redu zamijenilo tropoljno gospodarstvo. UnapreĊivanje poljoprivrede bilo je povoljno za potrebe stanovništva u industrijskim gradovima, koje je sve brţe raslo. Sve veća potreba za drvom zahtijevala je pomno voĊeno šumarsko gospodarstvo. Velika se paţnja pridavala pošumljavanju iskrĉenih predjela. Nakon smrti Josipa II. smanjeno je upletanje drţave u obrt i industriju, posve analogno tadašnjem razvoju. Na znaĉenju su ponovo dobili cehovi. »Sloboda obrta« koju su zahtijevali liberalni krugovi nije odobrena ni u predoţujsko doba (Vormärz). Napredak velike industrije za obrtniĉke je radionice znaĉio opasnost, iako su one baš u to, predrevolucionarno doba imale znaĉajna dostignuća. Bidermajer je mnogim obrtniĉkim majstorima, kao što su stolari, tokari, umjetniĉki bravari, torbari, rukaviĉari, izraĊivaĉi lula, proizvoĊaĉi glazbenih instrumenata, optiĉari i puhaĉi stakla, dao priliku da pokaţu svoje umijeće. Nadareni su obrtniĉki majstori proveli pionirski rad na podruĉju tehniĉke opreme obrtniĉke i industrijske proizvodnje. Mehaniĉar u izradi sitnih strojeva, Simon Ploßl iz Beĉa, svojim je mikroskopima i dalekovidima postigao velik ugled, isto kao i Ignaz Bösendorfer najpreciznijom izradom klavira.

Nije bila baš rijetka pojava da suvremenici nisu prepoznavali vaţnost znaĉajnih tehniĉkih noviteta i izuma. Krojaĉ Joseph Madersperger iz Kufsteina, koji je ţivio u Beĉu, godine 1815. razvio je princip strojnog šivenja, za koje, iako uz nešto priznanja za svoj izum, nije dobio mogućnost primjene. Godine 1850. preminuo je u bijedi. Nakon prelaska iz 18. u 19. stoljeće privredna se politika u drţavi izmijenila. Car Franjo, potpuno suprotno svojim stavovima, zalagao se za slobodne razvojne mogućnosti poduzetništva. Izloţbe industrijskih i obrtniĉkih proizvoda, kao i trgovaĉke, obrtniĉke ili industrijske udruge, samo su poticale razvoj privrede. Došlo je do visoke konjunkture u industriji svile, prelo se i tkalo strojevima, pamuk se bojio umjetnim bojama, proizvodili su se baršun i loden (grubo tirolsko sukno), a industrija proizvoda od runske vune postala je produktivnija. Brojnim je pivovarama pogodovalo sve raširenije gajenje hmelja, tako da su u Schwechatu i Puntigamu nastale velike pivovare. Postojeće su se tvornice šećera, nakon kontinentalne blokade, morale preusmjeriti na domaće sirovine. Isprva su pokušali s proizvodnjom javorova šećera, ali time nisu uspjeli pokriti potrebe. Uz velike se poteškoće tada uspjela uĉvrstiti proizvodnja šećerne repe. Marchfeld je postao vaţno sadno podruĉje, iako je teţište austrijske proizvodnje šećerne repe, koja je na prelasku stoljeća uspješno uznapredovala, bilo u Moravskoj i u Šleskoj. Do napretka je došlo i u proizvodnji papira. Stare su tvornice papira poĉetkom 19. stoljeća zamjenjivane mehaniziranim tvornicama papira, koje su umjesto otpadaka upotrebljavale celulozu dobivenu od drva i tako proizvodile mnogo bolji papir. Industrija namještaja, koja je u vrijeme bidermajera zauzela središnje mjesto, razvijala se vrlo uspješno. Vaţna je bila i proizvodnja klavira. Metalska industrija tada je dobila veliko znaĉenje. U predoţujsko su se doba tehniĉka dostignuća engleske proizvodnje ĉelika postupno širila i Austrijom. Poboljšanje tehnike taljenja kovina, kao i uporaba valjarica umjesto tradicionalnih ĉekića, dovelo je do rasta proizvodnje, posebno kada je po ĉ e la gradnja prometnih veza. Podunavska je industrija stakla stajala u sjeni nadmoćne ĉeške i nakon godine 1815., od davnina renomirane venecijanske proizvodnje stakla. Ipak se jedna posebna industrija proĉula u cijeloj Europi; bila je to proizvodnja Josepha Strassera, koji je izraĊivao umjetno drago kamenje od staklenih taljevina. »Pierres de Strass« bili su vrlo omiljeni u Parizu. Neminovnost ograniĉavanja potrošnje drva za ogrjev, zbog isplativijeg unovĉavanja, u predoţujsko je vrijeme uzrokovalo otvaranje i iskorištavanje nalazišta ugljena u alpskim i sudetskim zemljama. Industrijalizacija je uvjetovala duboke promjene u strukturi stanovništva. U gradovima i u seoskim općinama stanovništvo je raslo s pojavom industrija. Taj je prirast bio posebno jak u Beĉu, za kojim su slijedili Graz i Gornja Štajerska, kao i gornjoaustrijski gradovi Linz, Steyr i Wels. Usprkos velikom porastu broja industrijskih radnika u stanovništvu, u godinama koje su prethodile 1848., još je oko 70 % ukupnoga austrijskog stanovništva radilo u poljodjelstvu. Radnik u to, predoţujsko doba (Vormärz) više nije bio traţeni specijalist merkantilistiĉke epohe, ni radnik u kućnom obrtu, koji je u doba Marije Terezije svoje proizvode morao davati velikim tekstilnim tvornicama, već, u pravilu, brzo i površno priuĉeni »proleter«. Uz muškarce su, ĉesto u najnepovoljnijim uvjetima, radile i ţene i djeca: nedostajali su osnovni

higijenski uvjeti, a radni je dan trajao ĉetrnaest sati. Plaće su obiĉno bile male, tek su u pojedinim industrijama visokokvalificirani struĉnjaci mogli raĉunati na dobre prihode. MeĊu radnicima ĉesto su se ponavljali nemiri zbog gladi. Uz stvaranje industrije, gradile su se i prometne veze. Posebna je paţnja posvećena ţeljeznici. U godinama od 1827. do 1832. na liniji Linz-Budweis postavljena je ţeljeznica na konjsku zapregu koja je prije svega sluţila transportiranju soli u Ĉešku. Kao prvi vlak na paru, vozio je od godine 1836. do 1847. »Sjeverni vlak cara Ferdinanda« (Nordbahn), na liniji od Beĉa do Oderberga, gdje je godine 1848. postavljen prikljuĉak na prusku ţeljezniĉku mreţu, ĉime je stvorena izravna veza Beĉ-Hamburg. Spomenuti je Sjeverni vlak imao najveće gospodarsko znaĉenje. Godine 1841. uspostavljena je veza izmeĊu Beĉa i Gloggnitza. Semmering je, meĊutim, ostao nesavladan, iako je kasnije postojala veza od Mürzzuschlaga do Graza (godine 1844.) i Celja (godine 1846.). I u ugarskim i u talijanskim podruĉjima unutar Monarhije tada je zapoĉela gradnja ţeljeznice. Godine 1829. stvoreno je prvo, c. k. privilegirano parobrodarsko društvo na Dunavu. Godine 1834. već su vozili od Beĉa do ušća Dunava, iako je još neregulirano strujanje toj liniji ĉinilo velike poteškoće. Trst, Venecija i Rijeka izgraĊene su kao luke iz kojih je od godine 1836. Austrijski Lloyd poduzimao svoja putovanja u Levant, Indiju i Daleki Istok. Na ţalost, odgovorne vlasti nisu imale razumijevanja za izum Josepha Ressela: posrijedi je bio brodski vijak. U predoţujsko su doba sirova svila i razni tekstili (proizvodi od vune i svile) bili najvaţniji izvozni proizvodi, a rudarske su sirovine (posebice kovine), lan i proizvodi od platna, sve više zaostajali. Izvoz je bio najjaĉi iz Donje Austrije i Ĉeške. MaĊarska je kao agrarna zemlja malo izvozila, pa je stoga bila dobro trţište za austrijsku izvoznu robu. Izvoz austrijskih proizvoda u Ugarsku, na ĉijim su granicama s Austrijom još uvijek stajale carinske meĊe, dok su istodobno na drugim mjestima postupno ukidane carine unutar zemlje, bio je mnogo veći od cjelokupnog izvoza u inozemstvo. Izdavanje papirnatog novca, ĉija se nominalna vrijednost nije mogla unovĉiti, prouzroĉilo je drţavni bankrot. Oslobodilaĉki su ratovi ponovno financirani papirnatim novcem, ĉija je vrijednost stalno padala. Tek je osnivanjem austrijske Narodne banke (godine 1816.) ponovno uspostavljen red. Financijska je situacija u Monarhiji cijelo to, predrevolucionarno vrijeme, bila kritiĉna.

2. Obrazovanje i znanost U vrijeme cara Franje I. još je više pojaĉan drţavni nadzor školstva, jer ĉini se da je izoliranje uĉenika i uĉitelja od revolucionarnih ideja bila glavna briga za drţavu. Svećenstvo je prema zakonu o narodnim školama iz godine 1804., trebalo podupirati drţavu u nadziranju škola. Uĉitelji su se obvezali na uporabu iskljuĉivo propisanih nastavnih pomagala. Obrazovanje iz podruĉja prirodoslovno-tehniĉkih znanosti za drţavu je i privredu imalo veliku vaţnost, pa je stoga godine 1809. u Beĉu osnovana prva struĉna škola (Realschule), (u Grazu je osnovana 1845. godine), nakon koje je kao više tehniĉko uĉilište godine 1815., stvorena Politehniĉka škola (poslije: Tehniĉka visoka škola).

U medicini nalazimo priznanja vrijedne napore oko poboljšanja zdravstvenoga stanja u narodu, jer su smrtnost djece, babinja groznica i razne epidemije još uvijek odnosile mnoge ţrtve. Tek se broj oboljelih od boginja smanjio jer je uvedeno obvezno cjepivo protiv te zarazne bolesti. Za vrijeme vladavine Ferdinanda I. zapoĉeo je rad Druge beĉke medicinske škole. Godine 1834. Karl Rokitansky postao je profesor anatomije, a 1846. godine Josef Skoda preuzeo je vodeće mjesto na medicinskoj klinici. Tradicija samostanske historiografije svoje najbolje predstavnike imala je u samostanu Sv. Florijana. Kanonik Franz Kurz u svojim se »Prilozima za povijest zemlje Austrije na Ennsi« (»Beiträge zur Gescichte des Landes Osterreich ob der Enns«) uglavnom oslanjao na izvorni materijal raznih isprava. Tek je ovo vrijeme uĉvrstilo svijest o vaţnosti arhiva kao stjecištu netiskanih povijesnih izvora. Chmel i Hormayr u Kućno-dvorskodrţavnom arhivu (Haus-, Hof- und Staatsarchiv) djelovali su neobiĉno marljivo i uspješno. Štajerac Josef Hammer barun od Purgstalla, bio je izvanredan orijentalist. Njegova »Povijest Osmanskog Carstva«, kao i knjiţevnopovijesni radovi i prijevodi, uĉinili su ga poznatim i visokocijenjenim i izvan austrijskih granica. Inicijativom nadvojvode Johanna godine 1811., u Grazu je osnovan Joanneum, institucija za geografska i etnološka istraţivanja. U to je vrijeme u Innsbrucku stvoren Museum Ferdinandeum. Patriotizam se poĉeo odraţavati znanstveno i praktiĉno. Beĉanka Ida Pfeiffer ĉeznula je za daljinama, pa je tako sredinom stoljeća poduzimala daleka putovanja koja su je vodila u sve krajeve svijeta, a koje je ona opisivala na vrlo zanimljiv naĉin. Od vodećih ljudi iz podruĉja prirodoslovnih znanosti moraju se spomenuti Johann Josef Ritter od Prechtla, kao i Andreas Baumgartner, ĉije su se sposobnosti dokazale u voĊenju manufakture porculana, tvornica duhana i u novom postavljanju telegrafskih mreţa. Godine 1847., napokon je, nakon što je to već mnogo puta bilo planirano, osnovana Akademija znanosti. Hammer-Purgstall neumornim je trudom uspio pridobiti Metternicha. Nakon toga više nije bilo teško dobiti carsko odobrenje (14. svibnja 1847.). 3 . Pjesništvo i kazalište, glazba i likovne umjetnosti U beĉkom su duhovnom ţivotu, u predoţujsko doba (Vormärz), (literarni) saloni uĉenih i bogatih dama imali bitnu ulogu kao sastajališta pjesnika i umjetnika, ali i ljudi sa senzibilitetom za umjetnost. Jedan od najpoznatijih bio je salon gostoljubive pjesnikinje Karoline Pichler. Mjere cenzure koje je propisao šef policije Seldnitzki, onemogućavale su slobodan duhovni ţivot u predrevolucionarno vrijeme (Vormärz). Knjiţari su na pregled morali davati sav tiskani materijal, isto kao što su to morali ĉiniti i domaći pisci sa svojim manuskriptima. Pjesme s kritiĉkom i aktualnom politiĉkom tematikom bile su strogo zabranjene. Ĉak ni djela historijskog sadrţaja, s najmanjim aluzijama, nisu bila sigurna od zabrana. Tako je Grillparzer imao poteškoća sa svojim djelima, »König Ottokars Glück und Ende« (»Sreća i kraj kralja Otokara«) i »Ein treuer Diener seines Herren« (»Vjerni sluga svojega gospodara«). Cenzura je ĉesto samu sebe ismijavala miješanjem u kazališni ţivot. Glumci nisu propuštali priliku da u narodnim kazališnim komadima, prkoseći svim zabranama, improviziraju i tako se narugaju cenzuri, na radost publike.

Usprkos svemu kazališni ţivot u Beĉu u to je vrijeme doţivio svoj procvat. Burgtheater (Gradsko kazalište) pod vodstvom svojeg znaĉajnog direktora i reţisera Josepha Schreyvogela na svojim je daskama prikazivao Goetheova, Schillerova, Calderonova i Grillparzerova djela. Izvanredni su glumci, kao što su to Antonie Adamberger iz Beĉa, Sophie Schröder iz Westfalena i Heinrich Anschütz iz Luţica, svojim umijećem oduševljavali beĉke kazališne prijatelje. Adolf Bäurle bio je kralj beĉkoga puĉkog igrokaza. Smiješan lik njegovih komada kišobranar Staberl punio je kazališne kase. Neusporedivo veću knjiţevnu vrijednost imala su djela Ferdinanda Raimunda (1790.-1836.), glumca koji je posegnuo za perom i u malo godina napisao te svoje jedinstvene predstave bajkovitog i ĉarobnjaĉkog sadrţaja, koje su njegovoj stvarnoj, a tako jednostavnoj genijalnosti zajamĉili besmrtnost. Britkiji je bio humor Johanna Nestroya (1801.-1862.), u ĉijoj se kritici vremena već dao naslutiti revolucionarni duh, a da pjesnik nije potpuno vjerovao politiĉkoj svijesti naroda (»Freiheit in Krähwinkel«!, »Sloboda varošima«!). Austrijska junaĉka borba protiv Napoleonove imperijalistiĉke borbe za vlašću našla je odjeka i u pjesništvu. Heinrich Joseph od Collina pisao je svoje »Vojniĉke pjesme«, a Franz Castelli spjevao je »Ratnu pjesmu za austrijsku vojsku«. Politiĉka se lirika predrevolucionarnog doba predstavila u djelima Anastasiusa Grüna (pseudonim za Antona Alexandra grofa Auersperga, 1806.-1876.), koji je u svojim »Spaziergänge eines Wiener Poeten« (»Šetnje jednoga beĉkog pjesnika«), godine 1831., i »Schutt« (»Ruševine«), godine 1835., pokušao patriotsko drţanje sjediniti s liberalnom kritikom postojećih prilika. Pritom on pokazuje priliĉno izraţen anticrkveni stav. Najznaĉajniji je pjesnik ovoga vremena, meĊutim, bio Nikolaus Lenau (Nikolaus Niemsch od Strehlenaua). Njegove su romantiĉne pjesme, pune melankoliĉnog raspoloţenja, a melodiĉnog oblika, postigle velik uspjeh. Ernst barun od Feuchterslebena, ne baš beznaĉajni beĉki psihijatar, autor je mnogo ĉitanog ĉlanka »Zur Diätetik der Seele« (»O dijetetici duše«), godine 1838., koji je doţivio brojna izdanja. Svoja je aktualna i kritiĉka razmišljanja izrazio na vrlo privlaĉan aforistiĉki naĉin te je tako pozdravio revoluciju, koje ga je tijek kasnije jako razoĉarao. Dovesti austrijsko pjesništvo na klasiĉne visine bila je zasluga Franza Grillparzera (1791.1872.). Ideje romantizma na njega su imale mali utjecaj jer njegovu liĉnost karakteriziraju jozefinsko idejno blago i ljubav za barok. Austrijskoj multinacionalnoj drţavi i njezinoj vladarskoj kući ovaj je pjesnik uvijek ostao zahvalan. Njegove prekrasne drame, uzimajući svoj sadrţaj ĉesto iz austrijske povijesti, dokaz su tome. Nacionalizam se Grillparzeru ĉinio sumnjivim. Takvo raspoloţenje progovara iz epigrama koji je napisao godine 1849.: »Put novijeg postanka polazi od humanosti, preko nacionalnosti, sve do bestijalnosti«. Kao drţavni je ĉinovnik od godine 1832. do 1856. vrlo savjesno vodio Beĉki dvorsko-komorni arhiv (Wiener Hofkammerarchiv). Kao najveći austrijski pripovjedaĉ toga vremena slovi Adalbert Stifter (1805.-1868.). Porijeklo ga veţe za Böhmerwald, a svoj je ţivot uglavnom proveo u Beĉu i u Gornjoj Austriji. Razmjerno je kasno svoja pjesniĉka djela predstavio javnosti. Njegove ga zbirke novela prikazuju kao majstora opisivanja prirode i ljudi.

Knjiţevno manjeg znaĉenja, ali takoĊer uspješni, bili su komediograf Eduard od Bauernfelda (1802.-1890.) i Grillenparzerov konkurent u Burgtheatru (Gradskom kazalištu) Friedrich Halm (Eligius barun od Münch-Bellinghausena, 1806.-1871.). MeĊu pjesnikinjama kao liriĉarka i novelistica, ali i kao prevoditeljica, istakla se Betty Paoli (Babette Glück). I pjesništvo u dijalektu našlo je svoje predstavnike. MeĊu njima svakako treba spomenuti Beĉanina Franza Castellija, Johanna Gabriela Seidla i najveću pjesniĉku snagu na ovom podruĉju, Franza Stelzhamera iz Gornje Austrije. Glazbeni ugled što ga je Austrija stekla još u terezijansko doba, s Ludwigom van Beethovenom (1770.-1827.) dostigao je svoj vrhunac. Podrijetlom iz Bonna, svoj je ţivot većinom proveo u Beĉu. Usprkos svojem teškom temperamentu, našao je u glazbeno zainteresiranome plemstvu mecene pune razumijevanja. U Beĉu su nastajale njegove sonate, simfonije i kompozicije za gudaĉke kvartete. Godine 1805. opera »Fidelio« doţivjela je svoju praizvedbu. U politiĉkim i duhovnim raspravama toga doba, Beethoven je strastveno sudjelovao. Poslije se povukao zbog svoje sve veće gluhoće. Iako tek povremeno, Beethoven je u društvenom ţivotu glavnoga grada zauzimao istaknuto mjesto, kao primjerice prigodom veliĉanstvenog sastajanja Akademije u vrijeme Beĉkog kongresa. Stvaralaštvo Franza Schuberta (1797.-1828.) bilo je ovijeno graĊanskim miljeom, iz kojeg je potjecao ovaj skladatelj, roĊen u Beĉu, a ĉijim su se pripadnicima osjećali i njegovi prijatelji, meĊu kojima su i Schwind i Bauernfeld. Ovaj je »pjesama knez« svoje djelo temeljio na staroj beĉkoj pjesniĉkoj tradiciji i u tome nadmašio sve svoje prethodnike u bogatstvu melodije, sadrţajnosti ugoĊaja i kompozitorskoj umješnosti. I njegove su se simfonije, mise i komorna glazba pokazale neprolaznim ostvarenjima. Uz stvaralaĉku su snagu velikih majstora potpuno ravnopravno stajali sposobnost primanja i umjetniĉko razumijevanje širokih slojeva stanovništva. Kućna je glazba cvjetala u vrijeme Beĉkog kongresa i u doba bidermajera. Nastajala su razna društva za njegu i podupiranje glazbenog ţivota, kao primjerice »Društvo prijatelja glazbe« godine 1812. Tendencija stvaranja glazbenih udruţenja i ustanova nije bila ograniĉena samo na Beĉ, već je isto tako susrećemo u Grazu, Linzu i Klagenfurtu. U Salzburgu je godine 1841. osnovan »Mozarteum«. Beĉki je valcer, nastao u vrijeme prelaska iz 18. u 19. stoljeće, s Josephom Lannerom i Johannom Straussom Ocem, slavio prave trijumfe. Graditeljstvo je bilo u znaku klasicizma. Petar Nobile sagradio je vanjska gradska vrata (danas: Spomenik junaku) i Tezejev hram u Beĉu, ali je i angaţiran da ponovno sagradi dvorac Mirabell u Salzburgu, teško oštećen u poţaru, te Stari teatar (Altes Theater ili Schauspielhaus) u Grazu. Najplodniji arhitekt predrevolucionarnog doba bio je, meĊutim, Joseph Kornhäusel, koji je sagradio Josephstädter Theater i klasicistiĉki dio samostana kod Škota (Schotten). Njegova su djela i Weilburg kod Badena i »Husarski hram« kod Mödlinga, kao i mnoge graĊevine u Badenu kod Beĉa. Romantiĉarsko-historijsko razmišljanje, koje je prije svega do izraţaja dolazilo u slikarstvu, u prvim se desetljećima 19. stoljeća javlja i na podruĉju arhitekture. Zdanje Franzensburga kod Laxenburga sagraĊeno je u razdoblju od godine 1798. do 1836., oponašajući srednjovjekovnu utvrdu. Tada su na austrijskome tlu nastajala i prva djela nove gotike, kao primjerice

novosagraĊeni dvorac Anif kod Salzburga. Gradnja umjetnih ruina takoĊer je izraz romantiĉarske ĉeţnje za historijskim davninama. Od plastiĉara svakako valja spomenuti Canovu, koji je stvorio lijepi mramorni nadgrobni spomenik nadvojvotkinje Marije Christine, u beĉkoj crkvi Sv. Augustina. Ovaj je pravac u umjetnosti bio gotovo nepotreban za arhitekturu, pa su se ti umjetnici posvetili posebnim zadacima. Joseph Klieber jedan je od malobrojnih, koji je, zajedno s Kornhäuselom, radio kao graditeljski plastiĉar. Klasicistiĉki je pravac u slikarstvu zastupao Johann Peter Krafft (1780.-1856.), koji je oko godine 1830. sveĉanu dvoranu carskog kancelarskog trakta u Beĉkom Hofburgu ukrasio trima velikima zidnim slikama, koje predstavljaju scene iz francuskih ratova. Vjerskom je osjećaju romantiĉara odgovarala umjetnost nazarena, koja je u Josephu Führichu (1800.-1876.) našla svojega najistaknutijega predstavnika. Njemaĉki se svijet bajki i saga zrcali u fantastiĉnim i bajkovitim djelima Moritza od Schwinda (1804.-1871.) iz Beĉa, koji je, iako, napustivši Austriju i uputivši se u München uspio oĉuvati beĉku tradiciju. Kao slikare bidermajera u uţemu smislu, te kao interpretatore ugoĊaja i ţivotnoga stila graĊana u predrevolucionarno doba, treba spomenuti slikara prizora iz obiĉnog ţivota i portretista Josepha Danhausera, i neobiĉno popularnog grafiĉara Josepha Kriehubera, kojem su se dali portretirati mnogi pripadnici beĉkoga društva. TakoĊer je uspješan bio Moritz Michael Daffinger, no ipak je najveći talent u ovome krugu posjedovao Friedrich Amerling (1803.–1887.). MeĊutim zaista originalno, bilo je stvaralaštvo Ferdinanda Waldmüllera (1783.-1865.). Njegovo slikanje prizora iz obiĉnog ţivota, uz veliko umjetniĉko, ima i veliko kulturnopovijesno znaĉenje jer daje uvid u mnoge slike Beĉa iz njegova doba. Waldmüller je prije svega bio slikar pejzaţa visokog ranga. Još je prije francuskih impresionista znao kako uvjerljivo prikazati sunĉevo svjetlo u dojmu koji pruţa slika. Umjetniĉki obrt stvara izvrsna djela na podruĉju umjetniĉke stolarije i umijeća izradbe namještaja. Stilski je namještaj bidermajera sasvim poseban sastavni dio graĊanske kulture stanovanja u predrevolucionarno doba. Od europskog je znaĉenja bila i beĉka manufaktura porculana. Bidermajer nas, preko svojih oblika i ideala, suoĉava s graĊanskim poimanjem umjetnosti. Umjetnost se poĉinje otvarati svakidašnjijim podruĉjima. Njezinu duhovnu pozadinu tvore romantizam u glazbi i slikarstvu, te liberalizam u pjesništvu. U ovome vremenu politiĉkih napetosti, novih socijalnih, privrednih i duhovnih orijentacija, stvarana su vrhunska umjetniĉka djela, koja su izraz tog razvitka, i koja izgovaraju ono što će sloviti zauvijek. Preporuĉena literatura

Wilhelm Bietak, Das Lebensgefühl des Biedermeier in der österreichischen Dichtung (Ţivotni osjećaj bidermajera u austrijskom pjesništvu), Wien-Leipzig, 1931. Günther Düriegl, Das Glück der Stille. Alltag im Biedermeier (Sreća tišine. Svakodnevnica u doba bidermajera), Wien, 1987.

Moriz Enzinger, Grillparzer und Metternich, Dichtung und Pohtik (Grillparzer i Metternich, Pjesništvo i politika), Jahrbuch der Grillparzer-Gesellschaft, F. 3, Band 9 (1972.). Rupert Feuchtmüller - Wilhelm Mrazek, Biedermeier in Österreich (Bidermajer u Austriji), Wien, 1963. Karl Kobald, Franz Schubert, Wien, 1948. - Beethoven, Seine Beziehungen zu Wiens Kunst und Kultur, Gesellschaft und Landschaft (Beethoven, njegove veze s beĉkom umjetnošću i kulturom, te društvom i krajolikom), Zürich-Leipzig-Wien, 1947. Ann Tizia Leitich, Wiener Biedermeier (Beĉki bidermajer), Bielefeld i Leipzig, 1941. Julius Marx, Die österreichische Zensur im Vormärz (Cenzura u predrevolucionarno doba u Austriji), (Österreich-Archiv), Wien, 1959. Joseph Nadler, Franz Grillparzer, Wien, 1948. Heinz Rieder, Wiener Vormärz. Das Theater, das literarische Leben, die Zensur (Beĉko predrevolucionarno doba. Kazalište, knjiţevni ţivot i cenzura), Wien, 1959. Johann Slokar, Geschichte der österreichischen Industrie und ihrer Förderung unter Kaiser Franz I. (Povijest austrijske industrije i njezinog podupiranja od strane cara Franje I.), Wien, 1914. 200 Jahre Österreichische Unterrichtsverwaltung 1760-1960 (200 godina austrijske školske uprave, od 1760. do 1960. godine), Festschrift des Bundesministeriums für Unterricht, Wien, 1960.

XIX. DOBA FRANJE JOSIPA I. DO IZBIJANJA PRVOGA SVJETSKOG RATA, 1848.-1914.

1. Reakcija na dogaĊaje iz godine 1848..

Godina 1849. donijela je potpunu pobjedu konzervativnim snagama u Austriji, iako tek nakon velikih napora i ne bez strane pomoći. Vojska koju je vodio Radetzky brzo je pokorila Sardiniju. Kada je kralj Karlo Albert nagovijestio primirje, njegove su trupe doţivjele konaĉan poraz u vojnom pohodu kod Mortare i Novare, koji je trajao samo jedanaest dana, a nakon kapitulacije Venecije, godine 1849., slomljen je i zadnji otpor u talijanskim predjelima Austrije. Mnogo je teţa situacija bila u Ugarskoj. Revolucionarna je vojska svojim uspjesima omogućila Kossuthu da proglasi republiku. Tek je uz rusku oruţanu potporu, revolucionarnoj vojsci nanesen konaĉan poraz (kapitulacija kod Vilagosa), a ustanak je ugušen u kolovozu godine 1849. Strogi je sud donio odluke o mnogim smrtnim presudama, dotadašnji je ustav ukinut, a vojska i policija meĊusobno su podijelile upravu nad zemljom, koja je izgubila sva prava svojeg, nekada posebnog poloţaja. Tako je prebroĊena još jedna drţavna kriza. Sada se moglo posvetiti hitnim zadaćama unutrašnje politike. Već je u oţujku 1849. raspušten Drţavni sabor (Reichstag) u Kromeriţu. Veliko je dostignuće ovog sabora razraĊeni ustavni nacrt, koji se ozbiljno odnosio prema problemima centralizma i federalizma i koji je trebao zadovoljiti sve nacionalnosti. Drţali su se demokratskoga principa: car je trebao imati tek pravo odgodnog veta za odluke Drţavnog sabora. Vlada je izradila jedan protunacrt ustava koji je bio zamišljen centralistiĉki za cijelu monarhiju i koji je predviĊao apsolutno pravo veta za vladara, kao i pravo vlade na naredbe u sluĉaju nuţde (ĉlanak 14). Prije no što su zastupnici ovaj ustav sluţbeno mogli prihvatiti, Drţavni je sabor raspušten. Ovaj je vladin ustavni nacrt, carskim manifestom, postao poznat kao »oktroirani ustav«, koji je, meĊutim, ostao samo na papiru, jer Drţavni sabor više nije sazivan. Uslijedio je povratak apsolutizmu. Autoritativno voĊena jedinstvena drţava bila je cilj vodećega drţavnika, kneza Felixa Schwarzenberga. Ali ovaj se neoapsolutizam bitno razlikovao od predrevolucionarnog reţima. Radilo se mnogo i energiĉno. Tako su pokrenute razliĉite reforme u unutrašnjoj upravi. Izvršena je podjela na politiĉke i sudske okruge, organizirana je ţandarmerija za poboljšanje sigurnosnih uvjeta u zemlji, poduzete su mjere za uvoĊenje općeg poreza na zemlju i dohodak, kao i za uklanjanje još uvijek postojeće carinske meĊe izmeĊu Austrije i Ugarske. Ĉak se ni sposobni ministar financija Bruck nije znao nositi s financijskim poteškoćama.

MeĊu nedvojbeno najvaţnije reforme ovog reţima, ubraja se reorganizacija i obnova obrazovnog sustava, koju je proveo ministar školstva Thun-Hohenstein. Uglavnom se odnosila na gimnazije, struĉne i visoke škole. Trudili su se i oko bliţe suradnje s Katoliĉkom crkvom. Uklonjene su razne jozefinistiĉke mjere. »Placetum regium« je pao, a s njim i kontrola vladara nad crkvenim proglasima. Povećala se biskupska disciplinska vlast i crkveni utjecaj na škole. Naposljetku je godine 1855. sklopljen sporazum, konkordat, s Crkvom, gdje su joj priznata posebna prava u ţenidbenu zakonodavstvu i školstvu. Pregovore s Rimom vodio je beĉki nadbiskup, kardinal Rauscher. U liberalnim je krugovima konkordat odbijen. Nakon Schwarzenbergove je smrti (godine 1852.), Alexandar barun od Bacha, postao ministar unutarnjih poslova, koji je oslanjajući se na Crkvu, vojsku i ĉinovništvo - nastavio provoditi apsolutistiĉki sustav. Vanjska politika ovog desetljeća baš i nije bila uspješna. Poĉele su se pojavljivati suprotnosti izmeĊu Rusije i Austrije. Dosadašnja povezanost ovih dviju drţava poĉela je slabiti zbog njihovih obostranih interesa na Balkanu, koji su ih uĉinili konkurentima. Kada su zapadne sile, Engleska i Francuska, podrţale turski otpor prema ruskim osvajaĉkim planovima (Carigrad!), u kojima se nazirala opasnost za Dardanele, tada je Austrija sebe htjela vidjeti u ulozi posrednika. Rusija se, meĊutim, nadala potpori vlastita stajališta, pa ju je njezin izostanak ozlovoljio. Sve je ovo dovelo do ofenzivnog rata zapadnih sila i Turaka protiv Rusije (Krimski rat, 1853.-1856.). Zapadne su sile svoje trupe iskrcale na Krimu, a jedna je austrijska vojska, na kraju zauzevši dunavske kneţevine (Moldaviju i Vlašku), sa svoje strane suzbijala ruske snage. Austrija je posredovala i u pregovorima koji su prethodili sklapanju mira, podrţavajući ultimativne zahtjeve zapadnih sila. U Rusiji su stav Austrije u vezi s njezinom oruţanom potporom protiv Ugarske smatrali vrlo neobiĉnim, a povjerenje Zapada, Monarhija ipak nije uspjela zadobiti, što se vrlo jasno pokazalo u pariškim mirovnim pregovorima koji su završili Krimski rat. Stanovito je znaĉenje imalo i to da je Rusija, novostvorenoj, još uvijek o Porti ovisnoj kneţevini (od godine 1881.: kraljevstvo) Rumunjskoj, morala vratiti juţni dio Besarabije, ĉime je izgubila svoj udio na donjodunavskom podruĉju. Moţda bi za Austriju i postojala mogućnost stjecanja dunavske kneţevine da zapadne sile na to teritorijalno proširenje nisu kao uvjet dodale odricanje od lombardijsko-venecijanskoga kraljevstva, na što se Austrija ipak nije mogla odluĉiti. Nijedna se drţava ne ţeli odreći visokokultiviranih podruĉja, pa, ĉak ako je politiĉki stav njezina stanovništva neprijateljski, da bi u zamjenu za ta podruĉja dobila osiromašene i iscrpljene krajeve. No, osim toga, neprijateljski bi stav Rusije aneksijom tih kneţevina bio samo pojaĉan. Kako je i sporazum s Pruskom bio pomućen, tako je suradnja, koja je zapoĉela suglasnošću izmeĊu triju konzervativnih monarhija, Austrije, Pruske i Rusije, privedena kraju. Balkanski je problem, meĊutim, bio povodom za buduće nepremostive suprotnosti izmeĊu Austrije i njezina, sada opasnog susjeda na istoku. Napoleon III. još je na Pariškom kongresu pokušao pobliţe raspraviti talijansko pitanje. U tajnim se pregovorima sa sardinijskim ministrom Cavourom obvezao na ne sasvim bezinteresnu potporu ujedinjenja Italije. Ministar Cavour to je ujedinjenje i postigao, povezavši razliĉite pravce borbi za slobodu u Italiji, i pojaĉavši napetosti izmeĊu Sardinije i Austrije. Austrija je bila financijski oslabljena stalnim mobilizacijama vojske i iznervirana Cavourovim ponašanjem. Stoga je godine 1859. ĉak objavila rat i prikazala se kao napadaĉ. Tada je Francuska stala na stranu Sardinije. U objema je bitkama, kod Magente i Solferina, Austrija

doţivjela poraz (godine 1859.). Veliki broj izgubljenih ljudskih ţivota te nedostatak pravilne njege ranjenika, potakle su Švicarca Henrija Dunanta da osnuje Crveni kriţ. Došlo je do primirja kod Villafranca i mira u Zürichu, po kojemu je Franjo Josip Lombardiju ustupio Napoleonu, koji ju je dalje proslijedio Sardiniji (godine 1859.). Narodna su glasovanja u Modeni i Toskani odluĉila o prikljuĉenju savojskoj vladarskoj kući, koja se, meĊutim, u korist Francuske, morala odreći svoje zemlje porijekla i Nizze. Ĉinilo se tek pitanjem vremena kada će Venecija podijeliti sudbinu Lombardije, osobito nakon što su se »Kraljevina obiju Sicilija« i dijelovi crkvene drţave podredili vlasti savojske vladarske kuće, koja je izabrala Firenzu za privremeni glavni grad kraljevstva Italije. 2. Od Solferina do Königgrätza (Kraljiĉin Gradac) Poraz kod Solferina za austrijsku je unutrašnju politiku imao neizbjeţne posljedice. Nju je vodio poljski grof Agenor Goluchowsky (Stariji), koji je bio prijateljski nastrojen prema Slavenima, ĉime je izazvao sumnjiĉavost onih Austrijanaca kojima je njemaĉki bio materinski jezik. Sve je upućivalo na zaoštravanje sukoba izmeĊu raznih nacija. MaĊarima su, koji su u Elizabeti, carevoj supruzi, dobili zagovornicu, ususret poĉeli izlaziti ukidanjem odreĊenih kaznenih sankcija iz godine 1849., što baš i nije bilo uspješno. Stoga se tada odluĉio prihvatiti konstitucionalni ustav, koji je odavno bio potreban i koji su ţeljeli svi narodi unutar Monarhije. Dana 20. listopada 1860. vlada je obznanila Listopadsku diplomu. Ona je predviĊala jedno Drţavno vijeće, koje je trebalo obuhvaćati i zemlje pod krunom Sv. Stjepana, i u koje je, za neka pitanja, trebalo biti ukljuĉeno zakonodavstvo. Za pitanja iz javnog ţivota nadleţni su bili zemaljski sabori, s nerazmjerno dalekoseţnim ovlastima. U tom se pogledu ovdje radilo o preteţno federalistiĉkome ustavnom nacrtu. Upravo tome su se opirali MaĊari i njemaĉki liberali, koji su srušili ovaj ustav. Time je bila zapeĉaćena i sudbina Goluchowskog. Novi ustav - Veljaĉkog patenta - godine 1861., bio je nešto više centralistiĉki koncipiran. Austrijskim je zemaljskim saborima preostala tek nekolicina funkcija, te su ĉak pojednostavljeni i njihovi statuti. Iako se ugarsko predstavništvo predviĊalo tek za »vanjsko« Drţavno vijeće, a dualizam izmeĊu Austrije i Ugarske jasno dolazio do izraţaja, ojaĉala je maĊarska oporba pod vodstvom politiĉara Ferenza Deaka. Demokratski je karakter ustavne reforme bio ograniĉen: izabrani su ĉlanovi zemaljskih sabora birali i rasporeĊivali zastupnike Drţavnog vijeća. Ĉesi i Poljaci Veljaĉkim patentom osjećali su se zakinuti u pogledu prava koja su potvrĊena Nijemcima i MaĊarima. Posebno su se MaĊari poĉeli udaljavati od Drţavnoga vijeća. I car je u vezi s nasljednikom Goluchowskog, Schmerlingom, MaĊarima mrskog kao njemaĉkog liberala, zastupao mišljenje da je samo on glavna prepreka za izmirenje. Osim toga, njegova je stranka zastupala anticrkvenu politiku koja se posebno trudila u borbi protiv konkordata, što je Franji Josipu bilo vrlo mrsko. Stoga je car godine 1865. mjesto predsjednika vlade povjerio namjesniku u Ĉeškoj grofu Richardu Belcrediju. On više nije sazivao Drţavno vijeće, kojim je tada većinskim dijelom vladala jedna manjina, već je drţavu vodio apsolutistiĉki. UvoĊenje »konstitucije« propalo je zbog nacionalnog pitanja. U meĊuvremenu su u njemaĉkoj saveznoj politici donesene mnoge bitne odluke. Grof Rechberg, ĉovjek koji je od godine 1859. bio odgovoran za austrijsku vanjsku politiku, u okviru se svojih mogućnosti trudio stvoriti sporazumnu politiku s Pruskom, no od godine 1862., nasuprot njemu našao se Otto von Bismarck, ambiciozan drţavnik pruske vanjske

politike, koji je od samoga poĉetka ciljao na ukidanje stanja labilne ravnoteţe u Njemaĉkom savezu, prema potrebi i oruţanom silom, a sve to u korist Pruske. Inicijativom cara Franje Josipa godine 1863. odrţan je vladarski kongres u Frankfurtu. Austrija je pokušala provesti saveznu reformu na svoj naĉin, a to je znaĉilo obnavljanjem carske ĉasti. Bismarck je pruskoga kralja uspio zadrţati samo pod prijetnjom ostavke, što je austrijski plan odmah osudilo na propast. Taj je reformni prijedlog vladara (direktorij sastavljen od petorice pod austrijskim predsjedanjem, savezni sud i savezno vijeće) doduše, velikom većinom prihvaćen, no bez Pruske, novi savezni sporazumi nisu bili mogući. Bismarck je odgovorio protuprijedlogom. On je zahtijevao njemaĉko narodno zastupstvo, koje bi proizašlo iz izravnih izbora, što politiĉkim i nacionalnim problemima rastrojenoj Austriji nikako nije moglo biti prihvatljivo. Ovaj je korak uĉinjen da bi se onemogućilo ostvarivanje austrijskoga plana, koji bi inaĉe sprijeĉio prusku, toliko ţeljenu hegemoniju u Njemaĉkom savezu. Pritom je u njemaĉkome javnome mnijenju prevladavalo prijateljsko raspoloţenje prema Austriji. Pitanje Schleswig-Holsteina dovelo je do zadnjega zajedniĉkoga djelovanja u okviru Njemaĉkog saveza, ali je i dalo povod odluĉujućem raskidu. Danska je prekršila Londonski sporazum iz godine 1852., tako što nije poštivala poseban poloţaj vojvodina i što je potpuno prisvojila Schleswig. Pruska i Austrija ujedinile su se za borbu protiv Danske. Austrijske su trupe pobijedile kod Overseea i Veilea, a austrijsko-pruski odred ratnih brodova pod vodstvom se Tegetthoffa uspješno suprotstavio danskoj floti. U Beĉkom je miru Danska morala ustupiti Schleswig i Holstein. Pruska bi najradije obje vojvodine bila uzela pod svoju upravu da uĉvrsti svoj poloţaj na Sjevernom moru i Baltiku. Austrija nije smjela dopustiti jaĉanje pruske moći, pa je stoga došlo do podjele administracije: Holstein je trebao biti pod upravom Austrije, a Schleswig pod upravom Pruske (Konvencija u Gasteinu, kolovoz godine 1865.). Kada su se u proljeće godine 1866., suprotnosti ponovno zaoštrile, Austrija je htjela da Njemaĉki savez odluĉi o pitanju Schleswig-Holsteina. Tada je Pruska sklopila savez s Italijom, uperen protiv Austrije, ĉime je prekršena povelja o Saveznom ugovoru. I Bismarck je podnio zahtjev za saveznom reformom, tako što je traţio iskljuĉenje Austrije iz Njemaĉkog saveza. Kada je glasovanje Saveznog vijeća, s devet naspram šest glasova, zakljuĉilo mobilizaciju za borbu protiv Pruske, a zatraţenu od Austrije, pruski je poslanik savezni ustav proglasio nepostojećim i rat je poĉeo. Na austrijskoj su se strani borili Bavarska, Baden, Württemberg, Hannover, Saksonija i Hessel-Kassel, dok su uz Prusku bili hanzeatski gradovi, sjevernonjemaĉke drţavice i Italija. Od samoga je poĉetka bilo jasno da će odluka biti donesena na ratnom poprištu na sjeveru, iako su se upravo ovdje morali boriti protiv bolje naoruţanoga protivnika (pruska je pješadija tada već bila naoruţana ostragušama, koje su se punile odostraga i ĉija je brzina ispaljivanja bila bitno veća od one kod austrijskih sprednjaĉa). Zapovjednik austrijske vojske ovdje je bio Ludwig von Benedek, koji je pravo poznavanje terena pokazao tek na talijanskome ratnom poprištu. Dok su na juţnom bojištu borbe za Austriju protjecale povoljno, - naime, Talijani su potuĉeni kod Custozze - na sjeveru je 3. srpnja 1866. došlo do presudnog poraza Austrije i Saksonaca kod Königgrätza. Dana 22. srpnja sklopljeno je primirje, 6. kolovoza mirovni dogovor u Nikolsburgu, a 22. kolovoza mir u Pragu. Sjajna pobjeda Tegetthoffa, 20. srpnja, ispred dalmatinskog otoka Visa, nad nadmoćnom talijanskom flotom, za ishod je rata bila bez vaţnosti. Austrija se odrekla Venecije u korist Napoleona, koji ju je predao Italiji.

Saksonija je, na zahtijevanje Austrije, ostala teritorijalno netaknuta. Suprotno namjerama svojega kralja, Bismarck je proveo odricanje Pruske od teritorijalnih odstupanja habsburške drţave. Dobitak Hannovera, Kurhessena, Nassaua, Frankfurta i, naravno, Schleswig-Holsteina, zapravo je znaĉio odštetu za prethodni potez. Austrija se sloţila s ovim aneksijama i sa stvaranjem Sjevernonjemaĉkog saveza, koji je Pruska sklopila s još postojećim sjevernonjemaĉkim drţavicama. Ustanovljena je samostalnost Juţne Njemaĉke. Lakerhäuser, 13. listopada 1866., Österreichische Bibliothek br. 22, str. 80., »Ausgewählte Briefe A. Stifters« (»Odabrana pisma A. Stiftera«), izdavaĉ Moriz Enzinger, 1947., str. 271. »... Teška su vremena, meĊutim, bila zavladala Austrijom i Njemaĉkom. Mene je to vrijeme obuzelo na neizreciv naĉin. Bio sam toliko veseo i jak, kakav već godinama nisam bio, i jedna me redovna i draga mi djelatnost usrećivala u mojoj šumi. U besmislenost rata, kakav je predstojao, uopće nisam vjerovao, sve dok on nije zapoĉeo. Zatim nisam ni u snu vjerovao u mogućnost takva izlaza. Tako mi je protekao sretni mjesec lipanj. Dana 7. srpnja, nakon bitke kod Königgrätza, pošao sam svojoj supruzi u Linz. Više nisam mogao izdrţati nemir i zbunjenost koja je vladala, pa sam pobjegao na svoj Berg Kirchschlag, gdje nisam ĉitao novine i gdje mi nitko nije smio priĉati o ratu. Sve me to umirilo. Poĉetkom sam kolovoza ponovno pošao u Linz, a 9. kolovoza odavde sam krenuo u Lakerhäuser, kako bih nastavio prethodno prekinuti boravak. Ponovno sam poĉeo raditi. Dana 15. kolovoza, kada se uţasno vrijeme toga ljeta poĉelo vedriti, pridruţila mi se i moja supruga. I tako smo mi još uvijek tu. Strašne su posljedice rata sa sobom donijele i pošast dizenterije, pa sam strepio za Tebe i još pokojega prijatelja. Napiši mi bar nekoliko redaka, kako ste svi vi i kako uopće stoje stvari s ovom bolešću u Budimpešti i, ako ti je poznato, u Beĉu. Imam ovdje vrlo mršave »Linzer Zeitung«, a one ne kaţu ništa o tome, a druge novine, posebice one manje, svojeg mira radi, uopće ne ĉitam. Ako se kolera, od koje je u Linzu bilo tek nekoliko oboljelih, i tamo proširi, tad tamo neću niti ići, već ću ostati ovdje, dok i tamo ne proĊe. Zato sam i naruĉio zimske prozore za svoj mali ljetni stan. Moje je vrijeme, usuĊujem se reći, podijeljeno na rad i zabrinutost.« Borba za prevlast u Njemaĉkoj u smislu je malonjemaĉke ideologije bila završena. Bila je to ovdje i u Italiji pobjeda zamisli o nacionalnoj drţavi. Utoliko je godina 1866. znaĉila poĉetak jednoga novoga politiĉkog razvitka. Za Austriju je ovakav ishod znaĉio gubitak prestiţa, koji će teško nadoknaditi, jer je sa sobom nosio i unutrašnjopolitiĉke posljedice. Nadnacionalna je misao, koju je najprije mogla predstavljati narodna drţava, bila ugroţena kroz zamisao o nacionalnoj drţavi, koja je ĉak i opstanak Austrije mogla uĉiniti upitnim. Njemaĉki je dio Monarhije, zbivanjima godine 1866., oslabljen, pa su stoga brojno jaĉi Slaveni i radikalni MaĊari to htjeli iskoristiti. Tada je rješavanje maĊarskog pitanja postao glavnim problemom austrijske politike.

3. Austrijsko-maĊarska nagodba Ustavni su eksperimenti, provoĊeni od godine 1859., propali zbog suprotnosti izmeĊu predstavnika raznih naroda. Obećavajući su pregovori s Ugarskom prekinuti ratom godine 1866. U pripremi je bilo dualistiĉko riješenje.

Poĉetkom godine 1867. u Austriji su nastupile promjene u sastavu vlade. Federalistiĉki usmjeren ministar Belcredi dao je ostavku, a na njegovo je mjesto došao Ferdinand von Beust. On je spretno vodio pregovore s MaĊarima, meĊu kojima su se isticali Ferenc Deak i grof Julius Andrassy, koji se upravo bio vratio iz pariške emigracije. Obojica su, - za razliku od Kossutha i njegovih pristaša - shvatila da se maĊarski zahtjev za vlašću nad svim zemljama krune Sv. Stjepana moţe ostvariti samo unutar Habsburške Monarhije. Pregovori su doveli do sporazuma, s kojim se, usprkos mnogim prigovorima Slavena, sloţio i sam car. Deak je svojim utjecajem uspio pridobiti sigurnu većinu za »nagodbu« u ugarskome Drţavnom saboru. Taj je sporazum oznaĉivao ugovor Ugarske sa svojim kraljem, a ne s Austrijom. Tek su potkraj godine 1867. ovu nagodbu sa zakonima koji odgovaraju novom austrijskom ustavu prihvatile obje vladarske kuće austrijskoga carskog dijela, a potvrdio ju je i car. Nagodba je predviĊala podjelu Monarhije na dva dijela, tj. dvojnu monarhiju (dualizam). U zapadnom je dijelu Carstva predvodio njemaĉki element (»Zisleithanien«), a u istoĉnom maĊarski. Austrija i Ugarska bile su ujedinjene liĉnošću vladara. Vladar je bio austrijski car i apostolski kralj Ugarske. I vanjsku politiku i vojsku i ministarstvo rata, kao i zajedniĉka financijska pitanja vodila je jedna drţava - Austro-Ugarska Monarhija, preko triju zajedniĉkih carskih i kraljevskih (c. k.) ministarstava (»Carska ministarstva«), koja su bila odgovorna delegacijama, tj. odborima obaju sabora. Trgovaĉka, carinska i pitanja valute usklaĊena su u nagodbenim pregovorima koji su se odrţavali svakih deset godina. Inaĉe su ta dva dijela Carstva bile konstitucionalne monarhije sa zasebnim saborima, predsjednicima vlade i vlastitim zakonima. Ime Austrije u sluţbenoj se uporabi spominjalo samo kao dio potpunog naslova i titule monarha. Nagodba je trebala donijeti rješenje unutrašnjopolitiĉkih problema u Austriji, a došlo je do još većih nacionalnih napetosti. Osobito su Slaveni bili ogorĉeni. Njihov je voĊa Palacky govorio: »Dan kada je proglašen dualizam, istodobno je i roĊendan panslavizma u njegovu najmanje poţeljnom obliku.« No, i razne su se nacije u Ugarskoj osjećale prikraćene u odnosu na MaĊare. Zbog tendencije da se stvori maĊarska narodna drţava, nastajale su napetosti i suprotnosti koje su imale nemile posljedice. Kasnija su vremena stoga inicijatore ove nagodbe, koja je, doduše, donijela privremeno rješenje, ali je umjesto trajnog pomirenja izazvala nacionalne borbe kojima je poĉela propast Habsburškog Carstva, prozvala »krvnicima monarhije«.

4. Era liberalizma

U prosincu godine 1867., austrijski je dio Carstva dobio svoj novi ustav. Taj je ustav bio izraz prevladavajućega liberalnog duha, koji je, uz ostalo, utvrdio »temeljna prava« drţavljanina (pravna jednakost, sloboda vjere i savijesti, nepovredivost vlasništva i drugo). MeĊu tim pravima treba posebno istaknuti ĉlanak 19. (kasnije 21.) s uvodnom formulacijom: »Svi su narodi ove drţave ravnopravni, i svaki narod ima nepovredivo pravo na oĉuvanje i njegovanje svoje nacionalnosti i jezika«. Ovaj ĉlanak i njegovo tumaĉenje bili su vrlo vaţni za nacionalna prava u Austriji. Od godine 1868. do 1870., knez Karlo (»Carlos«) Auersperg bio je predsjednik austrijske vlade. Otpor liberala prema konkordatu najbolje se pokazao u zakonodavstvu; odnosio se na veze izmeĊu Crkve i drţave. Tako je 14. svibnja 1869. proglašen »Drţavni zakon o narodnim

školama«, ĉime je stvorena obvezna interkonfesionalna osmogodišnja osnovna škola. No, takva je škola isto tako predviĊala moralno-vjerski odgoj djece i zadrţavanje obvezne vjerske nastave. Carev je odnos prema politici vlade uvijek bio lojalan, iako nije bio oduševljen anticrkvenim stavom liberala te je to i pokazivao rezerviranim drţanjem naspram Auersperga. Njegovo je »graĊansko ministarstvo« bilo ugroţeno i osobnim nesuglasicama izmeĊu vodećih politiĉara u Monarhiji. Osobito su se u mišljenjima razilazili ministar vanjskih poslova Beust i Auersperg. Tako je Beust, donekle, na svoju ruku, nakon nagodbe s Ugarskom pokušao isposlovati i nagodbu s Ĉeškom. No, potcijenio je upornost ĉeškog vodstva, koje je traţilo ĉistu personalnu uniju s Austrijom, pa ĉak, ovisno o okolnostima i pravo na izbor nehabsburškoga kralja. I drugi su slavenski narodi postavljali svoje zahtjeve. Poljaci su uspjeli poljski uĉiniti sluţbenim jezikom u svojoj zemlji te su ustanovili poseban poloţaj za Galiciju. Vrijeme nakon godine 1866. u vanjskopolitiĉkom je smislu bilo u znaku nastojanja Napoleona III. da zatomi rastući pruski utjecaj u Europi i uĉvrsti poloţaj Francuske. TakoĊer se trudio oko stvaranja saveza s Austrijom, koji isprva nije uspio zbog suzdrţanog Beustova stava. Francuska su se nadanja zauvijek raspršila kada je u Austriju pristigla vijest o tragiĉnoj smrti cara Maksimilijana od Meksika, koju je javnost s pravom većinom pripisala Napoleonovoj krivnji. Nadvojvoda je Maksimilijan, ljubazni i nadareni mlaĊi brat Franje Josipa, kao vicekralj u Lombardiji slijedio politiku pomirenja. Od godine 1859. ţivio je povuĉeno u dvorcu Miramare kod Trsta. Ovdje je godine 1863. primio ponudu meksiĉke carske krune preko jedne konzervativno-crkvene stranke koja se uz francusku pomoć trudila nametnuti svojim liberalnim protivnicima. U svibnju 1864., Maksimilijan dolazi u Meksiko, gdje, meĊutim, nije mogao ustrajati, nakon što je Napoleon III. povukao francuske trupe pod dojmom prijetećega stava Sjedinjenih Drţava. Maksimilijanove su vlastite snage uskoro potuĉene, njegovo je zadnje utoĉište, utvrda Queretaro, palo zbog izdaje, a on sam strijeljan je 19. lipnja 1867., pod smrtnom presudom ratnog suda, zajedno s još dva generala. Maksimilijanova je ĉastoljubiva supruga, belgijska princeza Charlotte, uzaludno pokušavala dozvati pomoć u Europi, no slomila se još prije smrti svojega supruga. Umrla je u visokoj starosti, potpuno pomraĉena uma, godine 1927. Tada je Napoleon III. pokušao pridobiti Austriju i Italiju za stvaranje trojnog saveza, no taj je plan propao zbog talijanskih teritorijalnih zahtjeva. Budući da je Francuska bila upoznata s antipruskim stavom vodećih liĉnosti u Austriji, ona je i nakon izbijanja njemaĉkofrancuskog rata godine 1870. vjerovala u intervenciju austro-ugarske vlade u korist Francuske. MeĊutim, Car Franjo Josip odluĉio se za jednostavnu (»nenaoruţanu«) neutralnost. Stvaranje novoga Njemaĉkog Carstva (godine 1871.) raspršilo je i zadnju nadu Austrije za ponovnim uspostavljanjem svoje hegemonije u Njemaĉkoj. Vlada se pomirila s tom ĉinjenicom, ali se zato u politiĉkom razmišljanju dijela stanovništva zaoštrio svojevrstan razdor. Biti »velikonjemaĉki« orijentiran znaĉilo je do godine 1866. zastupati politiĉku hegemoniju Austrije u njemaĉkomu prostoru, a sada su austrijski velikonijemci kao stranka njemaĉkih nacionalista postali politiĉke pristaše ĉesto tako nekritiĉki veliĉane malonjemaĉkopruske drţave. Oni su htjeli Austriju pripojiti toj novoj Njemaĉkoj. Uglavnom su bili anticrkveno i antisemitski nastrojeni, te su teţili njemaĉkoj hegemoniji u austrijskom dijelu Carstva.

Jedna bi nadnacionalna »velikoaustrijska« ideja za ovu višenacionalnu drţavu bila više nego potrebna, no njezinu su se ostvarenju suprotstavili dualizam i sve manji osjećaj zajedništva kod naroda u austro-ugarskoj drţavi, koji su sve više bili prijemljivi za nacionalistiĉka strujanja. Politiĉki se interes sada poĉeo buditi u širokim slojevima stanovništva, iako je cenzusno izborno pravo, još uvijek mnogima uskraćivalo pravo glasovanja. Nastajale su politiĉke stranke. Osim već spomenutih Njemaĉkih nacionalista, postojali su i Konzervativci koji su se borili i protiv Njemaĉkih nacionalista i protiv Liberala. Iz te je stranke, nakon godine 1875., iznikao Karlo od Vogelsanga, ĉovjek novih ideja. Htio je provesti socijalnu reformu s naglaskom na staleška stajališta. Njegova je glavna politiĉka zadaća bilo odrţanje srednjega staleţa. Konzervativci su u tim krugovima, kao i na agrarnim podruĉjima, imali mnoge pristaše. No, kod radnika spomenute stranke uopće nisu imale uspjeha, jer su se oni svojom većinom prikljuĉili novoj stranci Socijaldemokrata. Radniĉki je pokret isprva bio više pod utjecajem Ferdinanda Lassallea i njegovih ideja marksisitiĉke ideologije. Svojim je rascjepom u »umjerene« i »radikalne« pripadnike bitno oslabljen. Pitanja izborne reforme srušila su Auerspergovo ministarstvo (godine 1870.). Uslijedilo je ukidanje konkordata, što je bilo djelo liberala, ĉija je politiĉka vaţnost tada već poĉela padati. Godine 1871. grof Hohenwart preuzeo je vladu. Bio je konzervativac i prijateljski nastrojen prema Slavenima. No, vodeći ĉovjek koji je razraĊivao Hohenwartove dalekoseţne planove bio je ministar trgovine i poljoprivrede Albert Schäffle. Njegovo su djelo »Temeljni ĉlanci« (»Fundamental-artikel«), koji su teţili izjednaĉenju Ĉeške s Ugarskom i federalistiĉkome prestrukturiranju austrijskog dijela Carstva. Ubrzo zatim i druge su carske zemlje, odnosno nacionalnosti, zahtijevale ista prava. Ugarska je objavila da je ugroţen dualizam, a Hohenwartov je plan i kod njemaĉkoga stanovništva izazvao neprijateljski odjek. Sve ovo toliko je ozlovoljilo cara da je odbacio spomenute »Temeljne ĉlanke«, na koje su Ĉesi bili, sasvim sigurno, raĉunali. Hohenwartov je kabinet dao ostavku, a njemaĉko-slavenske suprotnosti još su se više pojaĉale. Predstavniku njemaĉkih liberala knezu Adolfu Auerspergu povjereno je stvaranje vlade. Jedno od prvih postignuća te vlade bila je provedba novoga izbornog zakona, koji je odredio da Drţavni sabor više neće biti biran preko Zemaljskih sabora, već izravnim izborima ĉetiriju kurija: veleposjedniĉke i gradske, te vijećnice trgovaĉkih komora i seoskih općina (što je oko 6 % stanovništva). Prilikom izglasavanja zakona nedostajali su Ĉesi. Novi su izbori, godine 1873., za liberale protekli bez uspjeha, ali su doista ojaĉali federalistiĉke krugove. Razlog je tome najvjerojatnije veliki bankovni steĉaj 9. svibnja 1873., koji je sa sobom povukao i mnoga industrijska poduzeća u kojima su udio imali politiĉari liberali. Austrougarska je vanjska politika pod vodstvom Beustova nasljednika, grofa Juliusa Andrássyja, napravila odluĉan zaokret i zapoĉela suradnju s Njemaĉkim Carstvom. Bili su i u doticaju s Rusijom i Italijom, no Andrássy se pribojavao nadmoćnog utjecaja Rusije na Balkanu pa je stoga pojaĉao diplomatsku suradnju s Bismarckom. U turskim su balkanskim pokrajinama s kršćanskim stanovništvom, posebice u Bugarskoj, godine 1876. poĉeli izbijati ustanci. Srbi su napali Turke, ali su potuĉeni. Godine 1877. Rusija je, kao zaštitnica pravoslavnih kršćana na Balkanu, Porti objavila rat, koji je nakon tvrdokornoga turskog otpora, uz pomoć ustanika, završio pobjedom ruske vojske.

Austrija se zajedno s Njemaĉkom i Engleskom odluĉila suprotstaviti ruskom planu, koji se odrazio mirovnim odredbama u San Stefanu (oţujak 1878.) i koji je predviĊao gotovo potpunu podjelu turskoga europskog dijela. Njemaĉka je sazvala europsku konferenciju u Berlinu, na kojoj je trebalo biti odluĉeno o novomu teritorijalnom poretku na Balkanu. Rusija se sloţila s tim kako bi sprijeĉila prijeteći rat. Na Berlinskom je kongresu (u lipnju 1878.), meĊu ostalim, donesena za Austriju vrlo bitna odluka o Bosni i Hercegovini. Obje su pokrajine došle pod austrijsku upravu. Ova je okupacija zahtijevala veliku vojnu mobilizaciju kako bi se slomio otpor muslimanskih ĉeta. Prikljuĉenje je ţeljela samo katoliĉka hrvatska manjina (oko 25 %), dok su muslimani bili za nastavak turske vlasti, a pravoslavci za prikljuĉenje Srbiji. Srbija i Crna Gora nisu bile oduševljene okupacijom Bosne i Hercegovine. Izvrsnoj je austrijskoj upravi već ubrzo pošlo za rukom da većinu stanovništva na okupiranom podruĉju pomiri s novom vlašću, koja je ovoj zemlji najprije omogućila snaţan razvoj privrednih snaga, a zatim stvorila i dobro organizirano školstvo i zdravstvo.

5. Savezna polit ika - Vlada grofa Eduarda T a a f f e a Okupacija Bosne i Hercegovine sa sobom je donijela zaokret u unutrašnjoj politici. Liberali su u tom dobitku vidjeli samo jaĉanje slavenskog elementa u Monarhiji te su se tome suprotstavljali, ĉime je njihov ugled pao u nekim slojevima stanovništva, ali i u dvorskim i u vladinim krugovima. S Taaffeovim je ministarstvom zapoĉelo novo razdoblje austrijske unutrašnje politike. Vlada se oslanjala na konzervativce, kao i na Ĉehe i Poljake, s kojima se takva koalicija pokazala priliĉno trajnom. Trebala se odrţati petnaest godina. Nasuprot austrijskoj unutrašnjoj politici, koja je bila ipak više prijateljski nastrojena prema Slavenima, vanjska je politika bila njemaĉki orijentirana. Vladao je strah od panslavenskih ruskih nastojanja, pa je stoga 7. listopada godine 1879. sklopljen savez s Njemaĉkom, koji je predviĊao meĊusobnu pomoć u sluĉaju ruskog napada na jednog od saveznika. U sluĉaju napada neke treće sile obvezali su se na dobronamjernu neutralnost. U meĊuvremenu je Italija, zbog francuskog zauzimanja Tunisa, postala francuskim neprijateljem. Stoga se i trudila oko primitka u dvojni savez. Trojni savez sklopljen je u svibnju 1882., a Italiji je osigurao potporu obaju saveznika u sluĉaju francuskog napada. Italija je iz toga saveza izvukla najveću korist; bila je, naime, prilikom ruskog napada na Austriju obvezana samo na neutralnost. Stanovništvo i vladini krugovi bili su nepovjerljivi prema talijanskom savezniku, ĉija je drţava nastala na austrijski trošak i na koju se s pravom posumnjalo da ţeli prisvojiti juţni Tirol i jadransku obalu. Godine 1883., ovom se trojnom savezu, u sluĉaju rata s Rusijom, prikljuĉila i Rumunjska. U austrijskoj su se unutrašnjoj politici, u Taaffeovoj eri, poĉeli nagoviještati razni sudbonosni zaokreti. Grof Eduard Taaffe bio je sposoban politiĉar. Tako je odreĊenim priznanjima postigao ponovno ukljuĉenje Ĉeha u sabor, no, usprkos svojoj pomirljivoj taktici, nije mogao sprijeĉiti proširenje borbi meĊu nacionalnostima u Ĉeškoj, nastalih zbog neispunjivih zahtjeva stranke Mladih Ĉeha, koja se širila velikom brzinom. Suprotnosti su rasle i meĊu drugim nacijama unutar monarhije.

Taaffe je najuspješniji bio sa svojom socijalnom politikom. Regulirao je seljaĉko nasljedno pravo i stvorio ograniĉen, ali ipak djelotvoran zakonik o zaštiti radnika (osiguranje u sluĉaju nesreće, zdravstveno osiguranje, obrtna inspekcija, ograniĉeno radno vrijeme). Većina se radniĉkih nada, naravno, nije ispunila, što je kao posljedicu imalo mnoge radniĉke nemire. Svojedobnu je podjelu radniĉkog pokreta na radikale i umjerene prevladao godine 1888. Viktor Adler, najznaĉajniji voĊa socijaldemokrata. Ta je stranka nastojala proširiti izborno pravo i na najsiromašnije slojeve stanovništva, kako bi i ovi svojim pristašama donijeli priznanje u Narodnoj skupštini. Još je godine 1882. Taaffe postigao sniţenje imovinskog ograniĉenja (najmanji porezni iznos za one s biraĉkim pravom) s deset na pet forinti i time mnogim seljacima i malograĊanima osigurao izborno pravo (»Fünfgul-denmänner«, petforintaši). Godine 1893. socijaldemokrati su prireĊivali manifestacije za izborno pravo, a Taaffe je Drţavnom vijeću iznio zakonski prijedlog da se u okviru kurijalnoga izbornoga prava, unutar gradskih i seoskih kurija, izborno pravo proširi na sve drţavljane. Taaffeov se plan nije probio, a time je pala i njegova vlada, koja je okarakterizirana nazivom »Fortwursteln« (tavoraonica). Ipak je Taaffe uspio ostvariti neke naume i odrţati se dugo u sluţbi. Njegovi nasljednici nisu posjedovali ovu sposobnost. U vrijeme Taaffeove vlade austrijski prijestolonasljednik Rudolf ĉini samoubojstvo. On je osobno bio privrţen liberalima i MaĊarima, bio je nastrojen antiruski, ali i protiv preĉvrste veze s Njemaĉkom. Prijestolonasljednikom je tada postao carev nećak, proslavenski i konzervativno-katoliĉki nastrojen nadvojvoda Franjo Ferdinand von Habsburg-Este. Radi postizanja unutrašnjopolitiĉkog zadovoljstva u Monarhiji privremeno mu se potrebnim uĉinio trijalizam, umjesto dualizma. On je za Juţne Slavene predviĊao ista prava kao za MaĊare. U vanjskoj politici u dobrom je odnosu s Rusijom vidio rješenje mnogih politiĉkih problema Monarhije. 6. Politiĉka kriza i borbe meĊu nacionalnostima (1894.-1914.) a) Politiĉke stranke U tih zadnjih dvadeset mirnih godina, poklonjenih Monarhiji, još su se zaoštrila nastojanja raznih stranaka i nacionalnosti. Njemaĉki su nacionalisti u Georgu Schönereru našli radikalnog voĊu, ĉiji je neskriveni konaĉni cilj bilo prikljuĉenje alpskih i sudetskih zemalja Njemaĉkom Carstvu. U svojem idolu Bismarcku, meĊutim, nisu naišli na uzajamnu ljubav, jer je on u sastavu Dunavske Monarhije vidio nuţnu pretpostavku za sigurnost Njemaĉke. Ta je Njemaĉka nacionalistiĉka stranka bila izrazito antisemitska, a već ubrzo i anticrkveno orijentirana. U vrijeme prelaska stoljeća nastao je pokret »Los–von–Rom« (»Bez Rima«), kojem nije bio suĊen bitniji uspjeh. Nasljedstvo konzervativaca preuzela je nova Kršćansko-socijalna stranka. Ona je okupljala antiliberalne snage s kršćanskom orijentacijom. Dr. Karl Lueger postao je njezin najznaĉajniji voĊa. On je prije svega znao pridobiti malo graĊanstvo i obrtniĉki srednji staleţ u Beĉu. Iako je iskreno prisegnuo austrijskoj drţavnoj misli, trebalo je proći vremena da pobijedi sumnju konzervativnih krugova, pa ĉak i cara. U socijalnopolitiĉkom pogledu preuzeo je program

Vogelsanga. U razdoblju od godine 1897. do 1910., on je kao beĉki gradonaĉelnik razvio vrlo aktivnu i znaĉajnu djelatnost. Plinare i elektriĉne centrale zajedno su s tramvajima preuzele općine, sagraĊen je i drugi vodovod za opskrbu pitkom vodom (prvi je vodovod bio djelo liberalne općinske uprave) i unapreĊivano je gradsko zdravstvo. U gradu Beĉu tada je vladala ţiva znanstvena djelatnost. Socijaldemokratska stranka, koju je ujedinio Viktor Adler, sastojala se većinom od radnika iz donjoaustrijskih, štajerskih i ĉeško-moravskih industrijskih okruga. U javnosti se izrazito poĉela isticati još u godišnjim svibanjskim sveĉanostima, koje se odrţavaju od godine 1890. S obzirom na poimanje svijeta, od Lassalleovih su teza prešli na Marxove. Stranka je naĉelno imala meĊunarodno usmjerenje, iako je u sebi samoj takoĊer osjetila borbe meĊu nacionalnostima. No, i ovdje su se bavili mogućim rješenjima. Prestrukturiranje drţave prema federalistiĉkim naĉelima i nacionalnim upravnim podruĉjima, ĉinilo se nuţnim. Politiĉki zainteresiran i organizatorski nadaren sedlarski pomoćnik Leopold Kunschak zapoĉeo je godine 1892. s odrţavanjem skupova kršćanskih radnika. Oni su se politiĉki prikljuĉili kršćansko-socijalnoj stranci. b) Unutrašnjopolitiĉki krugovi

Nakon prijelaznih ministarstava koja su kratko trajala, godine 1895. namjesnik je Galicije grof Kasimir Badeni preuzeo vodstvo nad vladom. To je bila »vlada s ĉvrstom rukom«, kakvu je car ţelio. Zapoĉeo je dobro tako što je za sebe pridobio stranku Mladih Ĉeha, i to ukidanjem opsadnoga stanja u Pragu, koje je izbilo nakon teških izgreda. Njegova je izborna reforma (godine 1896.) naišla na odobravanje. Ĉetiri su biraĉke kurije dopunjene petom, u kojoj su svi muški drţavljani (iznad 24. godine ţivota) imali izborno pravo. Nakon ovoga uspjeha Badeni je odredbom o jezicima htio napraviti pomak u pitanju nacionalnosti. Prva je odredba zahtijevala dvojeziĉno uredovanje svih civilnih sluţbi u Bohemiji, a druga je od svih sluţbenika traţila savršeno prisvajanje obaju zemaljskih jezika u iduće tri godine. Analogne su odredbe bile izdane za Moravsku. Odredbe su se, naravno, prije svega odnosile na njemaĉko ĉinovništvo, koje vrlo ĉesto nije poznavalo drugi zemaljski jezik. Reakcija je na te odredbe bila vrlo burna, izbile su velike uliĉne demonstracije u Beĉu i u drugim gradovima, te uţasni prizori u Drţavnom vijeću. Kada su se nemiri još više pogoršali, car je naredio zatvaranje sabora i Badenijevo otpuštanje. Nakon tih je dogadaja Drţavno vijeće bilo nesposobno za rad, pa se vladalo s pomoću prava na naredbe u sluĉaju nuţde (ĉlanak 14.), i pokušavalo nesretnoj jeziĉnoj svaĊi doskoĉiti pregovorima s razumnim izlaganjima. No, ništa nije pomoglo; borba se ponovno proširila na ulicu. Nacionalne su se strasti već toliko uskovitlale da se sporazum ĉinio nemogućim. Stajalište pojedinih grupa naroda nije bilo okarakterizirano samo stranaĉko-politiĉkim već i regionalnim razlikama. Nijemci iz sudetskih zemalja teţili su nacionalno jasno odijeljenim upravnim općinama. Štajerci, Korušĉani i Tirolci htjeli su zadrţati jedinstvo svojih zemalja. Velški su pak Tirolci ţeljeli svoju autonomiju unutar Tirola, isto kao i Talijani unutar GoriceGradiške, dok su se Trst i Istra htjeli drţati svojih povijesno utemeljenih povlastica. Poljaci su

zahtijevali prevlast u Galiciji, gdje su htjeli u pokornosti drţati Rusine i stvarati svoja prava kao manjine u Šleskoj. Intenzitet ovih sukoba takoĊer je bio vrlo razliĉit; u Ĉeškoj jaĉi nego u Moravskoj i u Šleskoj, te razmjerno slab u višejeziĉnoj Bukovini. Najĉešće su nacionalistiĉke skupine bile i antisemitski nastrojene, što nije ostalo bez uĉinka na drţanje Ţidova. Beĉki je pisac i urednik Theodor Herzl, oţivio nacionalno-ţidovski, cionistiĉki pokret, s kojim je pristaše našao tek kod manjine svojih istovjernika. Austrijski su se Ţidovi većinom drţali asimilacijske ideje. Koerberovo je ministarstvo pokušalo podupiranjem privrednih interesa skrenuti paţnju s nacionalnih borbi. Jedan je sveobuhvatni privredni plan bio usmjeren na energiĉnu gradnju prometnih veza (gradnja ţeljezniĉkih pruga i kanala), za što je bio predviĊen veliki kapital. No, ono ĉemu se Koerber nadao, nije se dogodilo. Pitanja privrede i kulture nisu mogla, nailazeći na ma kako velik interes, gurnuti u pozadinu politiĉka i nacionalna pitanja. Ernest von Koerber, koji je s najboljim namjerama i »bez velikih strasti« ţelio ispuniti svoju zadaću, ubrzo je dobio protivnike u Ĉesima, Poljacima, pa i Nijemcima. No, na najveći je otpor naišao kod MaĊara. UvrijeĊen i ispunjen pesimizmom prema budućnosti, ovaj je sposobni ĉovjek dao ostavku potkraj godine 1904. Borbi izmeĊu nacionalnosti, meĊutim, nije bilo samo u austrijskom dijelu Carstva. MaĊarska politika prema nacionalnostima postajala je sve bezobzirnija i znaĉila je teško opterećenje za unutrašnji ustroj Monarhije. Ugarska je sustavno pokušavala većinu manjina, a osobito onaj sloj sa sve boljim socijalnim poloţajem, otuĊiti od njihovih nacionalnosti. Da ne bi ozlovoljili MaĊare, u Beĉu su preko ovih postupaka prešutno prelazili, što se poslije pokazalo kobnom pogreškom. Ozbiljna bi veza s Hrvatima, koji su prema MaĊarima bili ne baš prijeteljski nastrojeni, ali ipak donekle zaštićeni svojim posebnim poloţajem u odnosu na tendenciju maĊarizacije, moţda bila povoljna za onemogućavanje ostvarivanja maĊarskih nastojanja. MaĊarska Stranka nezavisnosti, izrazito radikalnoga profila, godine 1905. pobjeĊuje na izborima i postavlja neumjerena zahtijevanja. Vojna je vlada vladajućim krugovima htjela oduzeti vlast, što je izazvalo izraţavanje istih ţelja i u Austriji. Nakon što su, carevim drţanjem, koji se od izdavanja. Općeg izbornog prava nadao jaĉanju konfesionalnih i socijalistiĉkih masovnih stranaka, a time i slabljenju graĊansko-nacionalistiĉkih grupa i jenjavanju konflikta meĊu nacionalnostima, svladani otpori razliĉitih grupa, kraj godine 1906. donio je taj toliko priţeljkivani izborni zakon, u eri baruna od Becka. U svibnju 1907. prvi je put prema općem, ravnopravnom, izravnom i tajnom izbornom pravu, izabran parlament. Prvi su izbori donijeli oĉekivani prodor masovnih stranaka. Kršćansko-socijalna stranka dobila je 96 mandata, socijaldemokrati 87, Njemaĉki je nacionalni savez imao 90 zastupnika, a Schönererova je stranka brojila tek tri mandata. Godine 1905. nacionalna je sporazumna politika postigla manji uspjeh. »Moravska nagodba«, zakljuĉena izmeĊu Nijemaca i Ĉeha u zemlji, predviĊala je izbor zemaljskog sabora prema nacionalnim kurijama. Sliĉna je nacionalna nagodba uspjela godine 1910. ĉetverojeziĉnoj Bukovini. O nastojanju da postigne, po mogućnosti što pravednije rješenje, u konfliktu meĊu nacionalnostima svjedoĉi tada vrlo cijenjeno djelo erdeljskog Rumunja Aurela Popovicija »Die vereinigten Staaten von Großösterreich« (»Ujedinjene drţave Velike Austrije«), (godine 1906.), u kojem je predloţeno 15 nacionalnih drţavnih jedinica za 11 nacionalnosti u Monarhiji.

c) Politika prema Balkanu Nakon gubitka svojeg poloţaja u Njemaĉkoj i Italiji, ĉini se da je Balkan ostao jedino podruĉje gdje je Austrija mogla provoditi aktivnu vanjsku politiku. Okupacija Bosne i Hercegovine trebala je biti polazno toĉka za to. Glavni su problem bili odnosi sa Srbijom, koji nisu bili povoljni, jer je plan za stvaranje velikosrpskog carstva predviĊao i podruĉja obje okupirane zemlje i jer su se Srbi osjećali prevareni od strane Austrije. Prevlast jedne rusofilske radikalne stranke u politiĉkom ţivotu Srbije povećala je napetost izmeĊu Monarhije i susjedne balkanske drţave. Ovaj se kritiĉni razvoj dogaĊaja opasno zaoštrio »svinjarskim ratom« godine I906. Srbija je bila upućena na izvoz stoke u Austriju, koji su maĊarski vlastelini doţivljavali kao konkurenciju. Nastala je neka vrsta privrednog rata izmeĊu Monarhije, koja je zatvorila svoje trţište, i Srbije, što je usplamtjelo mrţnju srpskih seljaka protiv Austro-Ugarske. Dodatnu je napetost stvarala planirana gradnja ţeljezniĉke pruge do Soluna, od koje je ionako bila sagraĊena tek pruga od Beĉa do Aspanga. Rusija je u ovome projektu vidjela upletanje u vlastite planove na Balkanu. Promjena ustavnopravnog poloţaja Bosne i Hercegovine već je godine 1908. mogla dovesti do rata. Austrijski je ministar vanjskih poslova Aehrenthal okupaciju htio predstaviti kao aneksiju, kako bi obje zemlje mogao pripojiti Austriji. Izuzetno bitnu ulogu pritom su imali planovi mladoturskih revolucionara, koji su nakon pada sultana Abdul Hamida, nakanili uvesti parlamentarni sustav i provesti izbore, a sve to i u Bosni i Hercegovini, koja je još uvijek bila formalno podreĊena sultanovoj vrhovnoj vlasti. Bilo je nemoguće da Austrija dopusti takvo što. IznenaĊujuće brzo je provedena aneksija. U Rusiji i Srbiji zazvonio je ratni alarm, Turska je protestirala, a i druge su drţave time bile razljućene. No, Aehrenthalu je, usprkos lošem odjeku, uspjelo izbjeći širenje ratnih zbivanja. Tako su Turci dobili novĉanu odštetu. Budući da se Rusija još nije uspjela oporaviti od rata s Japanom i od revolucije, da je Njemaĉka sekundirala Monarhiji, a Francuska se, iako ruski saveznik, nije ukljuĉila, Srbija se, iako najviše eksponirana, morala povući. Tako je saĉuvan mir. Jaĉanje austrijske pozicije na Balkanu imalo je, meĊutim, negativne posljedice na talijanskog trojnog saveznika. Kao »kompenzaciju« mogla je traţiti ili neki austrijski predio ili blokiranje Jadrana uĉvršćivanjem u Albaniji. Stoga je sklopljen ugovor s ruskom vladom, koji se osobito odnosio na balkanska pitanja i koji je svjesno htio sprijeĉiti svako širenje Habsburškog Carstva, dok su se meĊusobno, u vlastitim ekspanzionistiĉkim planovima, koji su se izravno odnosili na morske tjesnace i Tripolis, obvezali na potporu. Osim toga su se kao još jedno opterećenje, nesmetanim djelovanjem, pojavili iredentisti, koji su teţili pripojenju Italiji, onih austrijskih predjela ĉije je stanovništvo govorilo talijanskim jezikom. Nepovjerenje u tog savezniĉkog partnera u Austriji se pojaĉalo, pa se vrhovni zapovjednik Conrad von Hötzendorf bavio mišlju o ratu protiv Italije, za što, meĊutim, kod ministra vanjskih poslova Aehrenthala nije naišao na odobravanje.

Unutrašnja je politika, ove zadnje godine prije izbijanja Prvoga svjetskog rata, bila obiljeţena izmjenjivanjem opstrukcije i ozbiljnoga rada u Carevinskom vijeću. Uvijek su se iznova vodili pregovori oko njemaĉko-ĉeške nagodbe, pa se katkad ĉinilo da se sporazum zaista priţeljkuje. Od poĉetka godine 1914. vladao je ministar Stürgkh, ali je nakon obnovljena protivljenja zbog ĉlanka 14., to ĉinio bez Carevinskog vijeća. MaĊarska je pod ministrom Tiszom provodila ĉvrstu politiku maĊarizacije, na štetu time pogoĊenih naroda i vodećih ljudi austrijskog dijela Carstva. U rujnu godine 1911., pod potpuno ništavnim izgovorom, Italija zapoĉinje rat protiv Turske kako bi osvojila Tripolis i Cirenaiku. Taj je rat dao povod za savez balkanskih drţava i za izbijanje Prvoga balkanskog rata (godine 1912.), u kojem su Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grĉka potukle Turke. Austriji je tada pošlo za rukom da provede stvaranje albanske nacionalne drţave, koja je Srbiji trebala zatvoriti put na more. U Drugom je balkanskom ratu (goĊine 1913.), kojeg je Srbija u savezu s Rumunjskom i Grĉkom vodila protiv Bugarske, Austrija pokušala intervenirati u korist Bugarske, ĉime je, medutim, razbjesnila svojega savezniĉkog partnera, Rumunjsku. Tok i ishod obaju balkanskih ratova nanovo su pogoršali politiĉku i vojnu poziciju Austrije. Široki su se slojevi stanovništva nadali da će se energiĉni prijestolonasljednik Franjo Ferdinand u vanjskoj politici uspjeti pomiriti s Rusijom i time uvesti mir na Balkanu, a u unutrašnjoj politici provesti federativno preureĊenje Monarhije s obzirom na sve nacionalnosti u Austriji. Srpski su krugovi u prijestolonasljedniku Franji Ferdinandu vidjeli neprijatelja vlastitih velikosrpskih planova. Austrijska su se nadanja u budućnost, a uz to i mir u cijeloj Europi, raspršili, kada su 28. lipnja 1914., u Sarajevu mladi bosanski atentatori srpske nacionalnosti ubili prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu, koji su zbog prisustvovanja vojnim vjeţbama (manevrima) boravili u Bosni. Iz svjetske povijesti: Njemaĉko pitanje - Napoleon III. - Bismarckova politika u Novome Njemaĉkom Carstvu Talijansko pitanje - Balkan kao europski bablji kut - Industrijska revolucija i njezine posljedice Radniĉki pokret; Stvaranje politiĉkih stranaka - Napetosti izmedu velesila uoĉi izbijanja Prvoga svjetskog rata - Upletanje SAD u europsku politiku Preporuĉena literatura

Johann Christoph Allmayer-Beck, Vogelsang. Vom Feudalismus zur Volksbewegung (Vogelsang. Od feudalizma do narodnih pokreta), Wien, 1952. Der österreichisch-ungarische Ausgleich von 1867 (Austro-ugarska nagodba iz godine 1867.), izdavaĉ Peter Berger, Wien-München 1966. Egon Caesar Conte Corti, Vom Kind zum Kaiser (Od djeteta do cara), Graz, 1951. (i sljedeća izdanja). Peter Csendes (izdavaĉ), Österreich 1848-1918. Das Tagebuch einer Epoche (Austrija 1848.-1918. Dnevnik jedne epohe), Wien, 1989.

Fritz Fellner, Der Dreibund, Europäische Diplomatie vor dem Ersten Weltkrieg (Trojni savez, Europska diplomacija prije prvog svjetskog rata), Wien, 1960 (Österreich-Archiv). Albert Fuchs, Geistige Strömungen in Österreich 1867-1918 (Duhovna strujanja u Austriji 1867.-1918.), Wien, 1949. Die Habsburgermonarchie 1848-1918 (Habsburška Monarhija 1848.-1918.), izdavaĉi Adam Wandruszka i Peter Urbanitsch. Bd. 2, Verwaltungs- und Rechtswesen (Uprava i pravni sustav). Bd. 3/1, 2., Die Völker des Reiches (Narodi u Carstvu). Bd. 4, Die Konfessionen (Vjeroispovijesti). Bd. 5, Die bewaffnete Macht (Oruţana sila). Bd. 6, Die Habsburgermonarchie im System der internationalen Beziehungen (Habsburška monarhija u sklopu internacionalnih veza), Wien, 1975., 1980., 1985., 1987., 1989. Brigitte Hamann, Rudolf, Kronprinz und Rebell (Rudolf. Prijestolonasljednik i pobunjenik), Wien-München, 1978. Brigitte Hamann, Elisabeth, Kaiserin wider Willen (Elizabeta, carica protiv svoje volje), Wien-München, 1982. Hugo Hantsch, Die Nationalitätenfrage im alten Östrerreich (Pitanje nacionalnosti u staroj Austriji), Wien, 1953. Robert A. Kann, Das Nationalitätenproblem der Habsburgermonarchie (Problem nacionalnosti u Habsburškoj monarhiji), 2 Bände, Graz-Köln 1964. Helmut Rumpler, Die franzisko-josephinische Epoche (Franciskansko-jozefinistiĉka epoha), u: Die Quellen der Geschichte Österreichs (Schriften des Instituts fiir Österreichkunde 40, Wien, 1982.). Gerald Stourzh, Die Gleichberechtigung der Nationalitäten in der Verfassung und Verwaltung Österreichs 1848-1918 (Ravnopravnost meĊu nacionalnostima u austrijskom ustavu i upravi 1848.-1918.), Wien, 1985. Adam Wandruszka, Schicksalsjahr 1866 (Sudbonosna godina 1866.), Graz-Wien-Köln, 1966. Das Zeitalter Kaiser Franz Josephs (Doba cara Franje Josipa), Katalog der Niederösterreichischen Landesausstellung Schloß Grafenegg 1984., 2 Bände, Wien, 1984.

XXX. PRIVREDA I KULTURA U DOBA FRANJE JOSIPA I.

1. Fluktuacija stanovništva Godine 1869. Austro-Ugarska je zbog velikog porasta stanovništva imala 35,812.000 stanovnika, dok je godine 1900. ovdje (bez okupiranog podruĉja) ţivjelo već 46,974.000 ljudi, a taj se broj do godine 1910., ukljuĉujući i u meĊuvremenu anektiranu Bosnu i Hercegovinu, povećao na 51,390.000 osoba. U ovim se brojevima odraţava fluktuacija stanovništva u industrijsko doba. Dok je s poljoprivrednih podruĉja sve više ljudi odlazilo, u gradovima i u industrijskim predjelima došlo je do strahovitog porasta stanovništva. Beĉ je godine 1851. (ukljuĉujući i predgraĊa) imao 431.147 stanovnika, a godine 1890. već 827.567. Godine 1857. predgraĊa su, koja su usprkos tome što su ih dijelili nasipi, jarci i tvrĊavska polja, te što su i u pravnom pogledu već stoljećima pripadala Beĉu, sa samim gradom zakljuĉena u jednu cjelinu, isprva s osam, a od godine 1874. s deset općina. Godine 1890. prikljuĉila su se i predgraĊa koja su dotada bile samostalne općine s druge strane »linije« (danas: »vijenac«), tako da je Beĉ obuhvaćao 19 (poslije 20) općina. Oko prelaska stoljeća sada je već jako povećani grad brojao 1,891.090 stanovnika. Godine 1905. prikljuĉen mu je Floridsdorf, sjeverno od Dunava, kao 21. općina. Ovakvim se prikljuĉivanjem općina, kao i doseljavanjem, te priljevom izbjeglica u doba Prvoga svjetskog rata, gradsko stanovništvo godine 1916. povećalo na 2,239.000 ljudi. Doseljavanje je bilo prisutnije u vanjskim općinama, pa se stanovništvo gradske jezgre (I. općina) zbog stvaranja »donjeg grada« sve više smanjivalo. Ovdje su stanovi uzmicali pred poslovnim prostorima i raznim sluţbama. Sliĉnu su sliku, u manjim dimenzijama, prikazivali i Linz i Graz. Štajerski je glavni grad već oko prelaska stoljeća imao više od 100.000 stanovnika, pa je meĊu gradovima alpskoga podruĉja zauzeo neosporivo prvo mjesto. Znaĉajan je bio i porast stanovnika u raznim gornjoštajerskim industrijskim mjestima (Donawitz, Kapfenberg, Knittelfeld i drugi). Doseljenici nisu dolazili samo s poljoprivrednih podruĉja u blizini gradova, već su u drugoj polovici stoljeća mnogi ĉeški obrtnici i sudetski Nijemci dolazili u Beĉ. U ovom je vremenskom razdoblju i ţidovsko stanovništvo naglo poraslo. Ono u privrednom i kulturnom ţivotu Beĉa nije baš imalo beznaĉajnu ulogu. Velik porast stanovništva u tim je desetljećima utoliko bitniji što je uslijedio usprkos isejavanju mnogih stanovnika Austro-Ugarske. Najviše njih privlaĉio je SAD, gdje su pokušavali stvoriti novu egzistenciju.

2. Poljodjelstvo Godina 1848. sa sobom je donijela osloboĊenje seljaka. Financijsko rasterećenje zemljovlasniĉkih odnosa uslijedilo je u ovoj epohi. U Austriji (no, ne i u Ugarskoj) su se sloţili s isplatom vlastelinu - dvije trećine od utvrĊene otkupne vrijednosti. Svaka je polovica

morala biti plaćena sa strane seljaka i drţave (zemljišno rasterećenje). Nova sloboda seljacima, meĊutim, nije pruţala samo prednosti. Nekima je nedostajala inicijativa za samostalno voĊenje poljoprivrede, pa su padali u dugove. A bilo je i priliĉno posjeda u vlasništvu seljaka, koji su bili ţrtve poslova sa zlim špekulantima. Tako je u drugoj polovici stoljeća nastala krizna situacija u austrijskom seljaštvu. Ugarska je zemljoradnja, a postupno i zemljoradnja prekomorskih zemalja (Kanade, SAD-a i Argentine) postala konkurent austrijskoj poljoprivredi. Najteţe je, potkraj 19. stoljeća bilo rudarima, koji su vrlo ĉesto bili u borbi za egzistenciju. Naposljetku je seljaštvo ipak pronašlo sredstva potrebna za samoodrţanje. Pri tome su pomagale kreditne udruge (veresijske blagajne-Raiffeisenkassen - od oko godine 1890., te prodajne i tvorniĉke udruge. Na kraju su nastali i neki manje ili više politiĉki usmjereni savezi seljaka. I drţava je sada podupirala trud seljaka. No vi su zakoni omogućavali spajanje poljoprivrednih posjeda. Uklanjanje raštrkanih poljoprivrednih parcela, seljacima je uštedjelo vrijeme i trud. Uz to je dolazilo do poboljšanja svake vrste. Izmjeniĉno gospodarenje prema utvrĊenu redu i dalje se probijalo, nabavljani su strojevi, intenzivirano je stoĉarstvo (u Vorarlbergu po uzoru na Švicarsku, što znaĉi na trošak zemljoradnje), vinogradarstvo je potrebnim mjerama i zaštitnim sredstvima spašeno od razliĉitih štetoĉina, a posebice uvoĊenjem ameriĉke loze, imune na trsnog ušenca. U mnogim je podruĉjima i oţivljavanje meĊunarodnog prometa proizvelo bolji privredni poloţaj seoskoga stanovništva. Iseljavanje iz sela u grad se, u doba industrijske revolucije, još više povećalo. Time su posebno bili pogoĊeni rudari. MlaĊe je sinove seljaka, koji nisu imali izgleda da naslijede ili nabave neki posjed, kao i sluge i sluškinje, privlaĉio grad sa svojim mogućnostima zaposlenja, s više slobode, jeftinim zabavama i neprekidnom potrebom za radnom snagom.

3. Industrija Velik razvitak tehnike doveo je i u Austriji do znatnog oţivljavanja industrijskog ţivota. Alpske su se ţeljezare vrlo dobro razvijale, a od godine 1863. kovine su se talile Bessemerovim postupkom. Moćna su nalazišta ugljena u Ĉeškoj, Moravskoj i Šleskoj za to davala potrebno gorivo. Poslije su Siemensove talionice omogućavale uporabu štajerskog ugljena. Štajerske i koruške talionice ujedinjene su godine 1881. u Austrijsko-alpsko rudarsko društvo, ĉime je stvoren najveći alpski industrijski koncern. Prije Prvoga svjetskog rata Donawitz je slovio kao najveća tvornica ĉelnika na kontinentu. Kapfenberški su pogoni godine 1894. prešli u poduzeće Böhler & Cie. Uskoro je taj ĉelik »Böhlerstahl« dobio oznaku izvrsnoga austrijskog posebnog ĉelika. Prijeko potreban za oblaganje talionica bio je mineral magnezit. Stoga su od godine 1881. rudnici ĉistog magnezita u Veitschu (Štajerska) dobili na znaĉenju, a godine 1904. zapoĉelo se i s dobivanjem magnezita u Radentheinu u Koruškoj. Grafit se dobivao u juţnoj Ĉeškoj i u nešto manjoj koliĉini u gornjoj Štajerskoj. Austrija je tako zauzimala trećinu svjetske proizvodnje. Cink se dobivao u Koruškoj i juţnom Tirolu. Tvornice strojeva proizvodile su lokomotive, posebno planinske lokomotive za austrijsku ţeljeznicu. Zbog njih su stvarane i izgraĊivane velike tvornice lokomotiva i ţeljeznica.

Vrlo se dobro razvijala i elektriĉna privreda koja se tada više temeljila na pogonima na ugljen, nego na vodenu snagu. Već je bilo postavljeno nekoliko manjih ţeljezniĉkih pruga na elektriĉni pogon, na koje je premješten i beĉki tramvaj. Industrija se sluţila strujom, elektromotori su sve više sluţili kao pogonski strojevi, a elektriĉno je osvjetljenje postupno zauzelo mjesto plinskih i petrolejskih svjetiljki. U tekstilnoj su industriji nastupile razne promjene. Tako su tkaonice runske vune s grebene preĊe prešle na ĉešljanu vunu i, umjesto domaćom, sve se više sluţile australskom vunom. Dobro su se razvijale i tkaonice pamuka u Donjoj i u Gornjoj Austriji i u Vorarlbergu, dok je beĉka svilarska industrija poĉela zaostajati. Beĉka proizvodnja fine koţne galanterije posjedovala je europski rang. Razvitak tvornica šećera bio je osobito vaţan. Domaći je šećer od repe potpuno istisnuo šećernu trstiku. Proizvodnja celuloznog papira omogućila je masovnu proizvodnju, koja je, nadalje, nuţnim uĉinila stvaranje novih i suvremenijih tvornica papira. Proizvodnja stakla uţivala je velik ugled na svjetskome trţištu. Snaţan porast broja stanovnika imao je kao posljedicu i pojaĉanu graditeljsku aktivnost, koja je pak izazvala ekspanziju svih grana graditeljstva. Kao novi graĊevinski materijal poĉeo se upotrebljavati cement. UvoĊenje ĉeliĉnog betona omogućilo je brţi i moderniji naĉin gradnje. Veliko zanimanje za posebne strojeve navelo je Franza Wertheima na izum blindirane ĉeliĉne blagajne (godine 1852.), a Ferdinanda Porschea na stvaranje svojih prvih automobilskih konstrukcija. Bravar iz Graza Johann Puch godine 1899. osnovao je tvornicu bicikala u Grazu, koja je uskoro poĉela proizvoditi i motore, pa je postala veliki pogon. Uz ovaj dojmljiv prikaz napretka, postojale su i neugodne popratne pojave tog industrijskog razvitka. Tako su se mali obrti grĉevito borili za opstanak. Stoga se Taaffeovo socijalno zakonodavstvo koristilo ovim malim trgovcima i obrtniĉkim radnicima. Socijalni je poloţaj radništva i dalje bio loš, iako su potkraj stoljeća uvedena osiguranja u sluĉaju nesreće i bolesniĉke pripomoćne blagajne. Uvjeti su za rad, osim tek nekolicine iznimaka, bili priliĉno loši, a mjere opreza za oĉuvanje od zdravstvenih ozljeda mnogostruko nedostatne. No, još su gori bili uvjeti stanovanja sve brţe rastućega broja gradskog proletarijata. Rješenje socijalnog pitanja postalo je ţarišni problem stoljeća na izmaku. Uvijek iznova postavljani zahtjevi radništva i njihova politiĉkog i sindikalnog vodstva za omogućavanje osnovnih ţivotnih prava siromašnijemu stanovništvu, kao i opomene od Crkve (Leon XII, enciklika »Rerum novarum«), polako su, za prelaska stoljeća, doveli do poboljšanja ţivotnih uvjeta radništva. U nemile pojave ove epohe, svakako se ubrajaju i mnoge i nezaustavljive špekulacije, koje su naposljetku, 9. svibnja 1873., dovele do »velikoga bankovnog kraha«, sa svim negativnim posljedicama, koje su iznimno teško pogodile austrijsku privredu.

4. Promet, trgovina, novĉarski i kreditni poslovi Izgradnja ţeljezniĉke mreţe, koja je zapoĉela u predrevolucionarno doba (Vormärz), nastavila se u doba Franje Josipa, kad je, zbog nestašice drţavnog novca, financirana privatnim sredstvima. Da bi se Dunavskoj plovidbi, ĉija je sloboda zajamĉena još Pariškim sporazumom nakon Krimskog rata omogućio bolji razvoj, regulirana je struja, a Dunavski je kanal dobio i branu. I morska se plovidba dobro razvijala. Sueski je kanal (postavljen prema planovima juţnog Tirolca Negrellija, a dovršen prema planovima Francuza Lessepsa) od godine 1869. omogućavao razliĉite nove veze s Istokom. Njime je vozio austrijski Lloyd. Vaţnost je tršćanske luke rasla, pa je stoga njezina gradnja postala neminovna. Trgovina je u Monarhiji tada silno uznapredovala. Razliĉiti su se krajevi Monarhije meĊusobno nadopunjavali u privrednom pogledu, utoliko više što su prometni uvjeti sada omogućavali brţi i opseţniji transport robe. Nestale su unutrašnje carine. Usprkos nekim teškoćama, trgovina izmeĊu obaju dijelova Carstva bila je vrlo ţiva. Najvaţniji uvozni proizvodi iz Ugarske u Austriju bile su ţitarice, brašno i stoka za klanje, a uz to i jaja, vuna, vino i duhan, dok su se u Ugarsku uglavnom izvozili strojevi, tekstil, drvo i proizvodi od drveta. Izvozna je trgovina posebno bila usmjerena na Njemaĉku, Italiju i balkanske drţave. Izvozni je iznos u većini godina nadmašivao uvozni, pa se Austro-Ugarska stoga, u pravilu, mogla pohvaliti aktivnom trgovaĉkom bilancom. Glavni izvozni proizvodi su bili drvo, šećer, staklo, papir, tekstil i koţna galanterija. Godine 1892. prešlo se na zlatnu valutu, a forintu zamijenilo krunom (jedna forinta = dvije krune). Poslovni je platni promet znatno pojednostavljen. Godine 1882. osnovan je Ured poštanske štedionice koji je uveo ĉekovni promet i kliring (clearing - naĉin obraĉunavanja), prema sustavu Georga Cocha. 5. Školstvo i znanost Carski zakon o narodnim školama, donesen 14. svibnja 1869., utvrdio je osmogodišnje obvezno pohaĊanje škole. Zaduţeni za školski nazor bili su zemaljski, općinski i mjesni savjeti. Godine 1883. osnivane su graĊanske škole, a poduka uĉitelja dobila je novi temelj. Nastajale su i obrtne škole. Gimnazijama je produţeno trajanje sa šest na osam godina. Veći su dio tih škola i dalje vodili crkveni redovi. Godine 1908. poĉele su se osnivati realne gimnazije. Teţnja ţena za ravnopravnošću dovela je godine 1892. do osnivanja prve djevojaĉke gimnazije. Pri kraju stoljeća ţene su takoĊer postigle pravo studiranja na sveuĉilištima. Godine 1884. Sveuĉilište u Beĉu uselilo se na svoju novu adresu, u Ringstrasse, a 1895. dovršena je gradnja Sveuĉilišta u Grazu. Izobrazba u tehnici, obrtu, poljoprivredi, šumarstvu i trgovini, zahtijevala je osnivanje ili gradnju brojnih struĉnih škola, od kojih su neke postale visoke škole. Tako je iz politehniĉke škole predrevolucionarnog doba nastala Visoka tehniĉka škola u Beĉu (godine 1886.), uz koju se pojavila i ona u Grazu (godine 1872.). Iz rudarske »akademije« u Leobenu, nastala je »Rudarska visoka škola« (godine 1904.), a iz veterinarske

»akademije« »Veterinarska visoka škola«. Godine 1872. osnovana je Visoka škola za poljoprivredu. I u zemlji i u inozemstvu posebno je cijenjena Beĉka medicinska škola (»Beĉ, medicinska meka«), koja je svoje najistaknutije predstavnike imala u Karlu von Rokitanskom, Josephu Hyrtlu, Josephu Skodi, Ferdinandu Hebri i Ernstu Brückeu. Nevjerojatno su tragiĉno protekli ţivot i djelovanje »spasioca majki« lgnaza Semmelweisa. Iako je za vrijeme svojega rada u Beĉu otkrio uzrok babinje groznice i spoznao znaĉenje cijepiva protiv sepse, izostalo je pripadajuće mu priznanje. Theodor Billroth iz Rügena kao smjeli i uspješni kirurg upozorio je na nove putove operacijske tehnike. MlaĊoj su generaciji pripadali ortoped Adolf Lorenz, kirurg Anton von Eiselberg i psihijatar Julius von Wagner-Jauregg. »Ţrtva« svojega poziva postao je i rendgenolog Guido Holzknecht. Znaĉajni su uĉenjaci bili prisutni i na drugim podruĉjima znanosti, kao primjerice Heinrich Lammasch (narodno pravo), Sigmund Freud (psihoanaliza), Theodor Oppolzer (astronomija), Ludwig Boltzmann (fizika), Robert von Lieben (cijevi za pojaĉavanje elektrona) i Karl Auer von Welsbach (plinska ţarulja), spomenuvši tek neke od njih. Visoke su škole bile središta istraţivaĉkog rada, pa tako na poticaj ministra prosvjete grofa Thuna godine 1854. biva osnovan Institut za istraţivanje austrjske povijesti, a godine 1856. Austrjsko geografsko društvo, koje je prije svega sluţilo organizaciji i financiranju istraţivaĉkog rada. Od istraţivanja na Prekomorju treba spomenuti put oko svijeta fregate Novara, od godine 1857. do 1859., koja je donijela mnoge prirodoznanstvene rezultate. U sjevernim je polarnim morima zbog jake zime godine 1872./73. propala ekspedicija Karla Weyprechta i Juliusa Payera, koji su htjeli provesti sjeveroistoĉni prolaz, a otkrili su grupu otoka, nazvavši ju »Zemlja Franje Josipa«. Drugo podruĉje austrijskog istraţivanja bila je Afrika. Emil Holub poduzimao je velika putovanja juţnom Afrikom, odakle je donosio velike zoološke zbirke. Do nekih se prijelomnih otkrića, meĊutim, dolazilo s one druge strane akademskog istraţivaĉkog rada. Tako je svećenik Gregor Mendel iz Heinzendorfa (Moravska) na osnovi svojih istraţivanja na biljkama u vrtu augustinskog samostana u Brnu otkrio zakone nasljeĊivanja, koji su poslije nazvani po svojemu pronalazaĉu. I meĊu obrtniĉkim majstorima postojali su izumitelji. Stolar i tesar Peter Mitterhofer iz Partschinsa kod Merana već je godine 1866. proizvodio uporabljive pisaće strojeve, koje je bio priznao i sam car. No, tada nisu uvidjeli mogućnost i nuţnost industrijske proizvodnje pisaćih strojeva, koji su stoga nekoliko godina poslije iz Amerike, a ne iz Austrije, krenuli u osvajanje svijeta. Siegfried Marcus iz Mecklenburga, kao mladić došao je u Beĉ, gdje je radio u svojoj mehaniĉarskoj radionici i godine 1864. stvorio prvi benzinski motor na svijetu. Godinu dana poslije taj je motor već pokretao, doduše, primitivan automobil, pa je godine 1875. Marcus sastavio bitno bolje vozilo. No ni ovdje nije došlo do industrijske proizvodnje, koja se tek deset godina poslije prikljuĉila radu Daimlera i Benza.

6. Pjesništvo, kazalište i glazba Pjesništvo ove epohe, u prvim desetljećima nakon godine 1848., još je uvijek posve u znaku onih pisaca koji su bili vodeći već u predoţujsko doba (Vormärz). To su Grillparzer, Stifter, Bauernfeld, Anastasius Grün i Nestroy. Friedrich Hebbel, u dubokoj starosti, u to je vrijeme zadnje godine svojega ţivota ţivio u Beĉu. No, poĉela se nazirati mlaĊa generacija. U prvom redu su to pjesnici i pjesnikinje koji su se posvetili opisu stvarnosti. Najznaĉajnija pripovjedaĉica te epohe bila je Marie von Ebner-Eschenbach (1830.–1916.). U svojim pripovijetkama i romansama ona opisuje ţivot plemstva i jednostavnih ljudi s mnogo razumijevanja i savršenim jeziĉnim prikazom. Osnovna crta njezina bića jest vjera u ono dobro u ĉovjeku, dobrota koja razumije i duboka sposobnost uţivljavanja, te suosjećanje s patnjom drugih. MeĊu prvima je koja u svoja djela ukljuĉuje i socijalne i psihološkopedagoške motive. Ona pruţa vjernu sliku društvenih odnosa u drugoj polovici 19. stoljeća. U biti, njoj je sliĉan bio Ferdinand von Saar (1833.–1906.), koji je kao novelist i liriĉar postizao velike uspjehe. U svojim je »Novellen aus Österreich« (»Novele iz Austrije«) ocrtao prije svega ĉovjeka graĊanskoga staleţa, ĉiji ţivot ima tragiĉan svršetak. Dašak sjete osjeća se u tom njegovom djelu, te u »Wiener Elegien« (»Beĉke elegije«), ugoĊajnim sjećanjima na izgubljeni Beĉ u vrijeme utvrda i bedema. Ludwig Anzengruber (1839.-1889.) voli seoski i malograĊanski milje. U ozbiljnim i veselim puĉkim igrokazima i pripovijetkama, on otkriva socijalne probleme, koje prikazuje zorno, ţivo, sa slobodoumnom tendencijom. Nadareni predstavnik austrijskih seoskih pripovijesti jest Franz Michael Felder iz Bregenzer Walda. Ponešto je pisao i na alemanskom dijalektu svoje vorarlberške domovine. Iz donjoaustrijske ĉetvrti Wald potjeĉe Robert Hamerling (1830.-1889.), ĉiji epovi, nošeni grĉkim i romantiĉnim idealima, posjeduju epigonska obi-ljeţja. Pravi narodni pjesnik jest Štajerac Peter Rosegger (1843.-1918.), koji u svojim usrdnim i ĉesto veselim pripovijetkama prelijepo opisuje štajerski seoski ţivot. MlaĊoj generaciji pripadaju naturalistiĉki pjesnici iz Tirola Franz Kranewitter i Karl Schönherr. Oba su dramatiĉari, koji svoja djela pišu u maniri umjerenog naturalizma. Franz Kranewitter pritom se zadrţao na seoskom miljeu (»Die sieben Todsünden«, »Sedam smrtnih grijeha«), dok je Karl Schönherr za svoje povijesne drame odabrao tirolsku prošlost. U svojem je djelu »Erde« (»Zemlja«), sa slikom snaţnog lika seljaka Grutza, uspio stvoriti najbolju austrijsku naturalistiĉku dramu. Kao pacifistiĉka spisateljica Bertha von Suttner sa svojim je romanom »Die Waffen nieder!« (»Dolje s oruţjem!«) došla na svjetski glas. Godine 1905. postala je dobitnica Nobelove nagrade za mir. Pjesnikinja Enrica von Handel-Mazzetti, u svojemu zadnjem boravištu Linzu, sa svojim znaĉajnim povijesnim romanom daje dobru sliku reformacije i protureformacije u Austriji. Kao filozof kulture, dramatiĉar i knjiţevni kritiĉar razvio je Richard Kralik iznenaĊujuće mnogostruku djelatnost. Isto se moţe reći i za Hermanna Bahra, koji je napisao nekoliko

drama snaţnoga scenskog dojma, i koji je kao knjiţevni kritiĉar zastupao naglašeno austrijski stav te podupirao mlade, moderne talente svih umjetniĉkih pravaca. Beĉkom je ţidovskom graĊanstvu pripadao lijeĉnik i pisac Arthur Schnitzler, predstavnik »Beĉke škole« (»Wiener Schule«). On u svojim dramskim i proznim djelima opisuje beĉki otmjeni, raskošni svijet. Franz Werfel (1890.-1946.) iz Praga i Stefan Zweig iz Beĉa (1881.1942.) umrli su u emigraciji. Prvi je bio ekspresionistiĉki liriĉar, dramatiĉar i pripovjedaĉ, ĉije je kasnije stvaralaštvo ispunjeno velikom ĉeţnjom za Bogom i novim ĉovjeĉanstvom, dok je drugi i u kompoziciji i svojim jezikom slovio kao majstorski pripovjedaĉ. Jedan od najvećih talenata bio je Hugo von Hofmannsthal (1874.-1929.). On je osnivaĉ austrijskog simbolizma. Njegova lirika i dramska djela posjeduju veliku ljepotu jezika i duboku poruku. Kulturno-povijesno vaţan bio je njegov udio u ponovnu oţivljavanju baroknoga kazališta, kao i obnavljanju srednjovjekovnih crkvenih drama. Za Richarda Straussa Hofmannsthal je napisao brojna znaĉajna libreta. Iz radniĉkih krugova potjeĉe Afons Petzold, koji je umro mlad. Siromaštvo i bolest slabili su njegovu snagu, no njegov je neobiĉan lirski talent bio otporan na sve. Najznaĉajniji liriĉar te epohe bio je Rainer Maria Rilke (1875.-1926.) iz Praga. Njegove pjesme, koje se ĉesto doimlju kao himne, svjedoĉe o bezgraniĉnoj ljubavi prema Svemu. Od nadarenih liriĉara treba spomenuti i Franza Karla Ginzekeya, Antona Wilgansa i Richarda Schaukala. Franciskansko-jozefinistiĉka epoha bila je doba procvata beĉkog Burgtheatra. Ubrzo nakon godine 1848. vodstvo ove pozornice preuzima Heinrich Laube, koji ju je s velikim uspjehom vodio sve do godine 1867. Njegove su postave klasiĉnih djela postale svjetski poznate. Njegovi nasljednici, Franz DingelsteĊt i AĊolf WilbranĊt takoĊer su znali kako će saĉuvati poloţaj Burgtheatra, kao vodeće njemaĉke pozornice. Godine 1888. kazalište se preselilo u novu zgradu u Ringstrasse. MeĊu slavne glumce Burgteatra ubrajaju se Charlotte Wolter, Max Devrient, Adolph Sonnenthal i Josef Kainz. Beĉki su puĉki igrokazi njegovani u Carltheatru i u Theater an der Wien. Najpopularniji glumac puĉkih igrokaza bio je Alexander Girardi. Ovi su seoski puĉki igrokazi bitne impulse primili iz Exlbühne, koja je osnovana godine 1902. u Wiltenu kraj Innsbrucka. Austrijska je glazba i prije i nakon godine 1800. postigla jedinstven vrhunac. Austrija kao zemlja glazbe taj je epitet saĉuvala i dalje. Jednostavni seoski uĉitelj iz Ansfelda i orguljaš u St. Florianu (Gornja Austrija) Anton Bruckner (1824.-1896.) autor je divnih, dubokom vjerom ispunjenih simfonija. Njegov suvremenik Johannes Brahms (I833.-1897.) u Beĉ je došao kao već priznati skladatelj simfonija, komorne glazbe i pjesama, gdje je takoĊer postigao priznanje, za koje se Bruckner teško izborio. Virtuoza na klaviru Franza Lista iz Raidinga u Gradišću privlaĉilo je inozemstvo, gdje je izvodio svoje dojmljive skladbe. Hugo Wolf iz juţne Št ajerske slovio je kao moderni pjesniĉki knez svojega vremena. MeĊu raznim narodima u Monarhiji, posebno su muzikalni bili Ĉesi. Njihovi najznaĉajniji predstavnici bili su Bedrich Smetana i Anton Dvořak. Za Beĉku operu otvorenjem nove kuće godine 1869. poĉinje epoha slave. I Gustav Mahler ovdje je ĉitavo jedno desetljeće djelovao kao ravnatelj. Od godine 1877. u Salzburgu se

odrţavaju Mozartove glazbene sveĉanosti (»Mozartfeste«) koje su nastavljale glazbenu tradiciju toga grada. U drugoj polovici stoljeća Beĉ se dokazao kao zlatno tlo za veselu umjetnost operete. Johann Strauss Sin (1825.-1899.), koji je kao »kralj valcera« još i nadmašio slavu svojega oca i Lannera, takoĊer je djelovao u carstvu glazbene komedije. Uz njega su i Franz von Suppé, Karl Millöcker i Carl Michael Ziehrer uţivali veliku popularnost. Nakon prelaska stoljeća, s Ferencom Lehdrom poĉinje se isticati mlaĊa generacija skladatelja operete. U zadnjim godinama ove epohe nastala su rana djela Arnolda Schönberga. No, publika je odbila te poĉetke ekstremne moderne.

7. Likovna umjet nost Dana 20. prosinca 1857. jednim je carskim patentom stanovnicima Beĉa objavljeno da će utvrĊenje oko grada biti porušeno, kao i jarci i tvrĊavsko polje oko unutrašnjega grada. Na dan 1. svibnja 1865. otvorena je Ringstrasse, okruţena lijepim alejama i zelenim površinama. Na monumentalnim se graĊevinama, koje su ovu ulicu trebale ukrašavati, moralo još neko vrijeme raditi (do godine 1888.); sve do savršenstva. One su, uz uvaţavanje stanovite simbolike trebale biti izgraĊene u razliĉitim stilskim pravcima. Opera, koju je sagradio Eduard van der Nüll i August von Siccardsburg, od godine 1861. do 1869., dobila je renesansni karakter. U njezinu su unutrašnjem ureĊenju sudjelovali Moritz von Schwind i Carl Rahl. GraĊevine Povijesno-umjetniĉkog i Prirodoslovno-povijesnog muzeja nastale su po planovima Gottfrieda Sempera i Karla Hasenauera od godine 1872. do 1881. u stilu talijanske kasne renesanse. Isti su umjetnici stvorili Burgtheater, dijelom s neobaroknim, a dijelom s renesansnim obiljeţjima, te snaţnim krilima graĊevine i raskošnim stubištima (1874.- 1888.). Kao renesansna graĊevina, izmedu godine 1873. i 1883. nastala je zgrada Sveuĉilišta u Beĉu, prema nacrtu Heinricha Ferstelsa. Dok je za zgrade koje su trebale sluţiti umjetnosti i znanosti renesansni stil bio posebno reprezentativan, danski je arhitekt Theophil Hansen za gradnju Parlamenta i sjedišta narodne skupštine odabrao antikni stil, onakav kakav su njegovali Grci, klasiĉni narod demokracije. Zgradu Beĉke vijećnice sagradio je u neogotiĉkome stilu Friedrich Schmidt. Smatralo se da je dobro Beĉku vijećnicu sagraditi u ovome stilu, jer je kasni srednji vijek, kao vrijeme procvata gradova i graĊanske kulture, njegovao gotiĉki stil koji pokazuju mnoge vijećnice u njemaĉkim gradovima. Potkraj stoljeća se, i u drugim pravcima likovne umjetnosti i u arhitekturi, poĉeo primjećivati novi duh. Otto Wagner, Adolf Loos, Joseph Olbricht i umjetniĉka grupa u doba secesije (samo u arhitekturi i u slikarstvu) pokušavali su u svojemu stvaralaštvu ići novim putovima. I kiparstvo se od sredine 19. stoljeća moglo razvijati upravo raskošno. Na starim i novim trgovima postavljani su spomenici koji su trebali sluţiti spomenu na velikane prošlosti. Znaĉajni kipar toga vremena bio je Kaspar Zumbusch, kojem Beĉ moţe zahvaliti na spomenicima Mariji Tereziji, Radetzkom, Beethovenu, nadvojvodi Albrechtu. Anton Fernkorn bio je autor spomenika princu Eugenu i nadvojvodi Karlu, koji su poznatim uĉinili Trg junaka ispred Beĉke Dvorske palaĉe (Hofburg), te skulpturi lava na bojnom polju u Aspernu. Viktor Tilgner stvorio je spomenike Mozartu i Bruckneru u Beĉu, kao i Josefu Werndlu u Steyru. Karl

Kundmann sagradio je vodoskok Pallas-Athene ispred Parlamenta, kao i spomenik Tegetthoffu na Praterskoj zvijezdi. Franz Metzner stvorio je u Linzu dojmljiv spomenik Franzu Stelzhameru. MeĊu slikarima starije generacije toga vremena nalaze se Karl Heinrich Rahl, Hans Canon i Hans Makart. Franz Defregger, August von Pettenkofen i Emil Jakob Schindler kao slikari pejzaţa, ţanra i portreta bili su nadaleko poznati. Iz umjetniĉki nadarene obitelji Alt osobito se proslavio Rudolf von Alt. MlaĊa je generacija išla svojim putem. Gustav Klimt tada je bio posebno sporan slikar secesije, a Egon Schiele i Oskar Kokoschka (u svojim ranim djelima) proţimali su ekspresionistiĉki umjetniĉki pravac u Austriji. Albin Egger-Lienz inspiraciju je crpio iz svojega seoskog tirolskog okruţenja. Umjetniĉki obrt primao je nove poticaje stvaranjem Austrijskog muzeja za umjetnost i industriju (prvi na kontinentu), osnivanjem Škole za umjetnost i obrt, otvaranjem beĉkih radionica i austrijskoga obrtnog saveza. Svakodnevni predmeti, kao namještaj, tepisi, kristalne ĉaše, metalno i porculansko posude, tkanine i tapete, stvarani su u umjetniĉkoj izvedbi od pravih materijala, te su kao svjedoci austrijske vještine i austrijskog ukusa mnogostruko predstavljani. Preporuĉena ltiteratura Max Auer, Anton Bruckner, Sein Leben und Werk (Anton Bruckner, njegov ţivot i njegovo djelo), Wien, (1956.). Heinrich Benedikt, Die wirtschaftliche Entwicklung in der Franz Joseph-Zeit (Privredni razvitak u doba Franje Josipa), Wien-München, (1958.). Isidor Fischer, Frauenbewegung, Frauenbildung und Frauenarbeit in Österreich (Ţenski pokret, ţensko obrazovanje i rad ţena u Austriji), Wien, 1930. Rupert Feuchtmüller - Wilhelm Mrazek, Kunst in Österreich 1860-1918 (Umjetnost u Austriji od godine 1860. do 1918.), Wien, 1964. Josef i Renée Gicklhorn, Die österreichischen Nobelpreisträger (Austrijski nobelovci), Österreich-Reihe 48, Wien, 1958. Die Habsburgermonarchie 1848-1918 (Habsburška Monarhija od godine 1848. do 1918.), izdali Adam Wandruszka i Peter Urbanitsch. Band 1, Die wirtschaftliche Entwicklung (Privredni razvoj), izdao Alois Brusatti, Wien, 1973. Rudolf Holzer, Die Wiener Vorstadtbühnen (Beĉke predgradske pozornice), Wien, 1951. Hundert Jahre im Dienste der Wirtschaft (Stotinu godina u sluţbi privrede), herausgegeben vom Bundesministerium für Handel und Wiederaufbau, 2. Bänd, Wien, 1961. Hundert Jahre österreichischer Wirtschaftsentwicklung 1848-1948 (Stotinu godina austrijskoga privrednog razvoja od godine 1848. do 1948.), herausgegeben auf Veranlassung der Bundeskammer der gewerblichen Wirtschaft, objavio Hans Mayer, Wien, 1949. Hundert Jahre Universität am Ring. Wissenschaft und Forschung an der Universitat Wien seit 1884 (Stotinu godina Sveuĉilišta na Ringu. Znanost i istraţivaĉki rad na Sveuĉilištu u Beĉu od godine 1884.), Schriftenreihe des Universitätsarchivs, 3. Bänd, Wien, 1986. Hundert Jahre Unterrichtsministerium (Stotinu godina Ministarstva prosvjete), herausgegeben unter Leitung von Egon Loebenstein, Wien, 1948.

William M. Johnston, Österreichische Kultur und Geistesgeschichte. Gesellschaft und Ideen im Donauraum 1848-1938 (Austrijska kulturna i duhovna povijest. Društvo i ideje u Dunavskome prostoru od godine 1848. do 1938.), Wien-Köln-Graz, 1974. Alphons Lhotsky, Geschichte des Instituts für österreichische Geschichtsforschung 18541954 (Povijest instituta za istraţivanje austrijske povijesti 1854.-1954.), MIÖG Erg.-Bd. 17 (1954.). Herbert Matis, Österreichs Wirtschaft 1848-1913. Konjunkturelle Dynamik und gesellschaftlicher Wandel im Zeitalter Franz Josephs L(Austrijska privreda od godine 1848. do 1913. Konjunkturna dinamika i društvene promjene u doba Franje Josipa I.), Berlin-München, 1972. Fritz Novotny, Hundert Jahre österreichischer Landschaftsmalerei (Stotinu godina austrijskoga pejzaţnoga slikarstva), Wien, 1948. Die Wiener Ringstraße. Bild der Epoche. Die Erweiterung der Inneren Stadt Wien unter Kaiser Franz Joseph (Beĉka Ringstraße. Slika epohe. Proširivanje beĉkog unutrašnjeg grada pod carom Franjom Josipom), izdala Renate Wagner-Rieger, Band 1 ff., Wien-Köln-Graz, odnosno Wiesbanden, 1969. ff: Julius von Schlosser, Die Wiener Schule der Kunstgeschichte (Beĉka umjetniĉko-povijesna škola), MIÖG Erg.-Bd. 13, 1934.). Das Zeitalter Kaiser Franz Josephs (Doba cara Franje Josipa), Katalog der Niederösterreichischen Landesaustellung Schloß Grafenegg 1984., 2 Bände, Wien, 1984.

XXXI.

PRVI SVJETSKI RAT I KRAJ MONARHIJE

1. Izbijanje rata Nakon jednoga bezuspješnog bombaškog napada, u Sarajevu 28. lipnja 1914. mladi bosanski Srbin, Gavrilo Princip ubija austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu. Nadvojvodina namjera da u Austro-Ugarskoj provede temeljite reforme u korist svih nacionalnosti osujetila bi velikosrpske planove. Jedna je zavjera stoga, ĉije su veze sezale i do srpskoga Glavnog zapovjedništva, zakljuĉila njegovu smrt. U Austriji je nakon 28. lipnja godine 1914. prevladavalo mišljenje da se Srbija mora pozvati na odgovornost zbog ovog atentata. Za ministra vanjskih poslova Berchtolda bilo je presudno to da je dobio pristanak Njemaĉke za postupak protiv Srbije. Ugarski se šef vlade Tisza usprotivio radikalnome rješenju, ali je naposljetku ipak odustao od opiranja. Ţestoka srpsko-austrijska polemika u tisku još je više zaoštrila situaciju. Nakon razliĉitih savjetovanja koja su se poĉela odugovlaĉiti, Austrija je tek 23. srpnja postavila Srbiji ultimatum od 48 sati. Taj je ultimatum zahtijevao ukljuĉivanje austrijskih ĉinovnika u istragu o atentatu, potiskivanje svake neprijateljske promidţbe i objavljivanje propisane izjave doslovnog teksta od srpskih sluţbenih tijela, (26. srpnja): »Kraljevska srpska vlada osuĊuje propagandu usmjerenu protiv Austro-Ugarske, a to znaĉi cjelokupnost onih teţnji, ĉiji je krajnji cilj odvajanje podruĉja od Austro-Ugarske Monarhije, koji pripadaju njoj, te ona stoga iskreno ţali zbog strahovitih posljedica tih zloĉinaĉkih radnji.« U sluĉaju »nezadovoljavajućeg odgovora«, prijetio je prekid diplomatskih odnosa. Ĉini se da je Srbija tek pod ruskim utjecajem dala odgovor sa stanovitim uvjetima, a to je da je prethodno bila spremna na potpunu predaju. Zbog toga što Srbija nije bezuvjetno prihvatila ultimatum, 25. srpnja prekinuti su diplomatski odnosi. Kritiĉno zaoštravanje konflikta nedvojbeno je nastupilo zbog uvjerenosti Austrije u potporu Njemaĉke, te Srbije u podršku Rusije, koja je pak bila sigurna u pomoć Francuske. Nije se baš htio izazivati konflikt u svjetskim razmjerima, ali se takva opcija nije ni izbjegla, jer su austrijsko-ruske suprotnosti na Balkanu zahtijevale rješenje. Dana 28. srpnja 1914. Srbiji je objavljen rat. Da bi se izbjeglo širenje konflikta, Njemaĉka je savjetovala umjerenost i Engleskoj predala posredniĉki prijedlog svojeg ministra vanjskih poslova Sir Edwarda Greya koji je opsadom Beograda htio razriješiti sankcije protiv Srbije. Ruska je opća mobilizacija, 30. srpnja, znaĉila daljnji korak na putu u svjetsku katastrofu. Tek je sljedećeg dana i Austro-Ugarska mobilizirala sve svoje vojne snage. 28. srpnja …………... Objava rata Srbiji, djelomiĉna mobilizacija 30. srpnja …………... Mobilizacija u Rusiji 31. srpnja ………….. Opća mobilizacija u Austriji

1. kolovoza ………… Mobilizacija u Njemaĉkoj i Francuskoj Njemaĉka objavila rat Rusiji 3. kolovoza ……… ... Njemaĉka objavila rat Francuskoj 4. kolovoza ………… Engleska objavila rat Njemaĉkoj 5. kolovoza ………... Crna Gora objavila rat Austro-Ugarskoj 6. kolovoza ………… Austro-ugarska objavila rat Rusiji Njemaĉka je još 1. kolovoza objavila rat Rusiji, što je uslijedilo takvom brzinom zato što je Njemaĉka htjela preduhitriti potpun uĉinak ruske masovne mobilizacije. Kako je za tada već neizbjeţan rat na dvjema frontama, na zapadu bila predviĊena ofenziva (austrijski vrhovni zapovjednik Conrad von Hötzendorf radije bi je bio zapoĉeo na istoku), Njemaĉka je 3. kolovoza objavila rat Francuskoj, jer je taj plan tek uz njemaĉku prednost u mobilizaciji mogao obećati uspjeh. PredviĊen je ulazak njemaĉkih trupa u neutralnu Belgiju, što je, meĊutim, prilikom realizacije dovelo do toga da je Engleska objavila rat Njemaĉkoj. Austrija je Rusiji neobiĉno kasno (6. kolovoza) objavila rat, što je Europu podijelilo na dvije grupe moćnih drţava: srednjoeuropske sile (Italija i Rumunjska ostale su neutralne) stajale su nasuprot Antante. Tako je zapoĉeo svjetski rat.

2. Ratne godine 1914.-1916. Nedostatnošću odgovornih ljudi za vanjsku politiku, Habsburška se Monarhija našla u ratu, koji je na srpskoj i ruskoj fronti trebala voditi s dobro uvjeţbanom, ali općenito manje dobro naoruţanom vojskom. Borbeni je duh vojnika, meĊutim, iznenadio protivnike. Ĉeške, a povremeno i rusinske jedinice, pokazale su se posebno prijemljivima za neprijateljsku propagandu. Kao i kod svih drugih drţava na poĉetku je rata u svim slojevima stanovništva vladalo vrlo borbeno raspoloţenje. Nadalo se brzoj pobjedi. Bilo je mnogo dobrovoljaca i potpisa ratnih zajmova. Austrijski je vojni pohod predviĊao brzu i prodornu ofenzivu protiv Srbije. Odluĉnim su uspjehom htjeli pridobiti Bugarsku. Tako su protiv Srbije usmjerene velike snage, od kojih je jedan dio za vrijeme ofenzive ostao odvojen na ruskome ratnom poprištu. Došlo je do napada preko Drine i do privremena zauzimanja Beograda, ali je ofenziva završena teškim porazom u borbi s brojno nadmoćnijim srpskim trupama, što je Austriji donijelo velike štete i gubitak prestiţa. Neuspjeh se ponovio i na zapadnoj fronti, gdje je njemaĉka vojska nakon velikih poĉetnih uspjeha u rujnu 1914. na Marni odbijena i prisiljena na poloţajni rat. Obje su se srednjoeuropske sile prevarile u svojim strateškim oĉekivanjima. Nepovoljno su protjecale austrijske operacije u godini 1914. na istoĉnoj fronti u Galiciji, gdje je borbe vodio Conrad von Hötzendorf. Nakon poĉetnih uspjeha kod Krasnika i Komarova, sve su te vojske pretrpjele teške poraze, a morale su napustiti i istoĉnu Galiciju. Vaţna utvrda Przemysl morala se predati u oţujku godine 1915. Oko 120.000 vojnika palo je u rusko zarobljeništvo. Dugaĉka ruska fronta onesposobila je mnoge austrijske i njemaĉke snage. Juţno od Karpatskih prijevoja, oko kojih se ţestoko borilo, postojala je stalna prijetnja Ugarskoj. U teškim je zimskim borbama ruski prodor ipak sprijeĉen. U svibnju godine 1915. odluĉilo se na ofenzivni napad. Prema Hötzendorfovim planovima, austrijska i njemaĉka vojska probile su rusku frontu kod Gorlice i Tarnova (izmeĊu Beskida (dio Karpata) i gornje Visle), oslobodile

veći dio Galicije, zaposjele Przemysl i Lemberg, te prodrle dalje prema sjeveru u poljsko i baltiĉko podruĉje. No, do konaĉna poraza ruske vojske, usprkos teško zadanom udarcu, nije došlo. Potkraj rujna godine 1915. i ovdje je zamrla fronta pa se vodio poloţajni rat. Jesen 1915. srednjoeuropskim je silama, kojima se još godine 1914. prikljuĉila Turska i koje je tada poĉela podrţavati i Bugarska, donijela osvajanje Srbije. Uskoro je pala i Crna Gora. Okupirana je Albanija. Ostaci srpske vojske uspjeli su se spasiti tako što su se na jadranskoj obali ukrcali na savezniĉke brodove. Ovim je osvajanjem uspostavljena kopnena veza s Turskom i Bugarskom. U meĊuvremenu se »dobrohotna neutralnost« Italije pretvorila u otvoreno neprijateljstvo. Ĉim je šef vlade Salandra dobio pregled ratnih zbivanja, pripremio je sve za prikljuĉenje Antanti. Austrija se svim snagama trudila da odrţi neutralnost Italije i u tu joj je svrhu ponudila Trentino, poslije i Akvileju i Gradišću. Antanta je, meĊutim, u Londonskom sporazumu (26. travnja 1915.) obećala više: Ĉlanak 4.: Mirovnim će ugovorom Italija dobiti Trentino, cisalpinski Tirol sa svojom zemljopisnom i prirodnom granicom, Brenner, isto tako i Trst, markgrofovije Goricu i Gradišća, te cijelu Istru sve do Kvarnera. Ĉlanak 5.: Nadalje, Italija treba dobiti pokrajinu Dalmaciju u njezinim sadašnjim upravnim granicama. Osim ovih podruĉja, Italiji su obećani i svi jadranski otoci, vladajući poloţaj u Albaniji i ispravci granica u Libiji i Somaliji. Ove su ponude bile presudne za odluku koju je donijela Italija. Stoga je 23. svibnja 1915. na strani Antante Italija ušla u rat, što je za Austriju znaĉilo nastajanje treće fronte. Ovdje se snaţno rasplamsao otpor; naime, Tirolci, Korušĉani, Slovenci i Hrvati natjecali su se u obrani svoje ugroţene domovine. Dvanaest bitaka na Soĉi (pritok Tršćanskog zaljeva), od lipnja 1915. do listopada 1917., na obje su vojske postavile najviše zahtjeve i završile s golemim brojem ţrtava. Ĉetiri od tih bitaka, voĊene su u godini 1915. Spomena vrijedni uspjesi ostali su Talijanima uskraćeni. Godine 1916. srednjoeuropske su sile ţeljele donijeti odluku. Ofenziva Conrada von Hötzendorfa bila je usmjerena protiv Italije, ali je zbog napada Rusa Brusilova, koji je austrijskim trupama u Galiciji prijetio uništenjem, morala biti prekinuta. I njemaĉka je ofenziva na Verdunu bila bez uspjeha, a ţrtve su bile goleme. Na Soĉi su se i godine 1916. borbe vodile velikom ţestinom (5.-9. bitka na Soĉi). Neposredna posljedica prodora ruske vojske kroz austrijsko-njemaĉke bojne linije bilo je ukljuĉivanje Rumunjske u rat (27. kolovoza 1916.). Time je produţena istoĉna fronta i zaoštren poloţaj srednjoeuropskih sila, ali su u dobro organiziranom, uspješnom vojnom pohodu, njemaĉke, austrijske, bugarske i turske trupe osvojile veći dio Rumunjske.Nakon osvajanja Bukurešta, slijedio je sluţbeni mirovni korak, naĉinjen najprije sa strane srednjoeuropskih sila, koji je, meĊutim, kao i nekoliko dana poslije objavljeni poziv na mir ameriĉkoga predsjednika Wilsona, odbijen od sila Antante.

Mirovna ponuda srednjoeuropskih sila Iz zajedniĉke note Austro-Ugarske, Njemaĉkog Carstva, Turske i Bugarske, od 12. prosinca 1916. Posebno izdanje »Neuer Wiener Tagesblatta« (»Nove Beĉke novine«) od 12. prosinca 1916. »Austro-Ugarska i njezini saveznici: Njemaĉka, Bugarska i Turska, u ovoj su borbi dokazale svoju nenadmašivu snagu. - Oni su postizali silovite pobjede nad brojno i oruţano nadmoćnijim protivnikom. Nepokolebljivo se njihove obrambene linije opiru uvijek ponavljanim napadima protivniĉkih vojski. Zadnji je juriš na Balkanu brzo i pobjedniĉki svladan. - Nošeni sviješću o svojoj vojnoj i privrednoj snazi, te spremni na nastavak njima nametnute borbe, ako treba i do iznemoglosti, no, istodobno nadahnuti ţeljom da sprijeĉe daljnja krvoprolića i okonĉaju ratne uţase, ĉetiri su savezniĉke sile predloţile da se što je prije moguće zapoĉnu mirovni pregovori. Prijedlozi, koje su sa sobom htjeli donijeti na te pregovore, i koji su usmjereni na to da saĉuvaju ĉast, egzistenciju i slobodan razvoj svojih naroda, prema njihovim uvjerenjima tvore potrebnu podlogu za uspostavljanje trajnog mira. - Ako bi se usprkos ovim prijedlozima o miru i pomirenju, borba nastavila, tada bi je ĉetiri savezniĉke sile odluĉno i pobjedonosno privele kraju. Stoga, najsveĉanije odbijaju svaku odgovornost za to, pred ĉovjeĉanstvom i pred poviješću.« U austrijskoj su se unutrašnjoj politici, prije kraja godine 1916., odigrali vaţni dogaĊaji. Stürgkhov je kabinet od poĉetka rata vladao autoritativno uz pomoć ĉlanka 14. Ponovno je zatraţeno sazivanje Carskog vijeća, a da to kod Stürgkha nije izazvalo ikakvu reakciju. U to je vrijeme Friedrich Adler, radikalni sin umjerenog socijaldemokratskog stranaĉkoga predsjednika Viktora Adlera u Beĉu ustrijelio šefa vlade (21. listopada 1916.). Ovaj postupak jasno pokazuje da ĉak ni rat nije mogao umanjiti unutrašnjopolitiĉke napetosti unutar Monarhije. Naprotiv, opstanak drţave bio je ugroţen više no ikad. Ĉeške su jedinice na ruskoj fronti prešle na neprijateljsku stranu, a ĉeški su politiĉari Masaryk i Beneš kod Antante pokušali pobuditi razumijevanje za stvaranje samostalne ĉeške drţave. Kada je, 21. studenoga 1916. u 86. godini preminuo stari car Franjo Josip I., nestala je i ona zadnja veza koja je povezivala sve one narode u Austriji, koji su se od nje htjeli odijeliti. Njegov nećak i nasljednik Karlo I., karakteran i ljubazan vladar, koji je ţelio mir, kojem je, meĊutim, nedostajalo politiĉkog iskustva, našao se u izrazito teškoj situaciji. Vrhovni vojskovoĊa von Hindenburg, »Aus meinem Leben« (»Iz mojega ţivota«), 1934., str. 30. »Za vrijeme našeg boravka u Pleßlu, umro je car Franjo Josip. Njegov je odlazak, za Carstvo na Dunavu i za sve nas, bio takav gubitak, koji će se u svojoj punoj jaĉini, ĉini se, moći procjenjivati tek kasnije. Bez dvojbe, njegovom je smrću izgubljen idealan put za ujedinjenje višenarodne Dunavske monarhije. Tako je s ĉasnim, starim carom otišao i veliki dio nacionalne svijesti toga višenacionalnog carstva. Poteškoće s kojima je bio suoĉen mladi car ne mogu se u svojoj veliĉini i mnogostrukosti usporediti s poteškoćama koje bi nastajale prilikom promjene na prijestolju u carstvima s jedinstvenom nacijom. Novi je vladar pokušavao zamijeniti slabljenje etiĉki povezujuće sile, koje je nastupilo smrću cara Franje Josipa, koracima prema izmirenju meĊu narodima. Ĉak je elementima opasnima za raspad drţave ukazao povjerenje, vjerujući u moralno djelovanje politiĉke milosti. No, to je sredstvo potpuno zakazalo.«

Niti nasljednicima ministra Stürgkha nije uspjelo ujediniti nacionalnosti za uspješan unutrašnjopolitiĉki rad. 3. Znaĉajna godina 1917. Sjedinjene su Drţave opskrbljavale sile Antante ratnom opremom koju su im odašiljale na kredit. Stoga su, već iz privrednih razloga, bili zainteresirani za pobjedu sila Antante. Blokada Engleske, koja je uzrokovala i glad, teško je opterećivala srednjoeuropske sile, a njemaĉko je vojno zapovjedništvo bilo mišljenja da bi neograniĉeni podmorniĉki rat probio blokadu i onemogućio pristizanje ameriĉkoga oruţanog materijala. Dana 8. sijeĉnja 1917., Njemaĉka objavljuje neograniĉeni podmorniĉki rat. U tome je Austrija vidjela opasnost, ali je pod utjecajem vojnih krugova ipak dala svoj pristanak. Kao što se i oĉekivalo, dana 6. travnja 1917., Sjedinjene su Drţave Njemaĉkoj objavile rat, a potkraj godine 1917. i Austriji. Gotovo sve su se juţne i srednjoameriĉke drţave prikljuĉile ovoj ratnoj objavi. Drugi veliki dogaĊaj godine 1917. bila je oţujska revolucija u Rusiji. Zbaĉen je car Nikola II. Pred sam kraj on se bio odluĉno zauzeo za sklapanje mira. Republikansko-graĊanska, ljeviĉarska vlada, dalje je vodila rat, što joj je oduzelo sve simpatije u stanovništvu koje je bilo pogoĊeno strašnim krvoprolićima i naposljetku dovelo i do Listopadske revolucije. Nedostatak ţiveţnih namirnica postao je godine 1917. već vrlo osjetan, što je stvaralo tjeskobu kod stanovništva. Priţeljkivao se završetak rata. I unutrašnjopolitiĉka je situacija bila nepovoljna. Na slavenskim je podruĉjima dolazilo do sabotaţa. Car Karlo stoga se odluĉio na mirovni korak. Uz pomoć braće svoje supruge Zite, prinĉeva Xavera i Sixtusa od BourbonaParme, pisanim je putem uspostavio vezu s Francuskom. Pregovori su na kraju propali zbog talijanskog prigovora. Car Karlo u tom je pismu - koje je, dakako, stilizirao princ Sixtus - oĉitovao spremnost da podrţi zahtjeve Francuske za povratak Elzas-Lotringena. (Pismo princa Sixtusa!) I mnogi su drugi mirovni pokušaji propadali. Situacija na austrijskim frontama godine 1917. više nije bila toliko nepovoljna. Tada već vrlo oslabljena ruska vojska postizala je još neke uspjehe, ali je pod jakim njemaĉkim pritiskom morala uzmaknuti. Kada je 7. studenog 1917. (25. listopada prema starom raĉunanju vremena) u Rusiji vladu Kerenskog pobijedio boljševizam, novi su moćnici ponudili mir. U prosincu su zaista i zapoĉeli mirovni pregovori u Brest-Litovsku. Izostanak Rusije iz borbenih radnji za srednjoeuropske je sile znaĉilo bitno rasterećenje. Na talijanskoj je fronti 10. i 11. bitka na Soĉi Talijanima donijela tek neznatan dobitak, ali je iscrpila austrijske rezerve do krajnjih granica, pa je postojala bojazan da se od mogućega novoga talijanskog napada neće moći obraniti. Vlastiti je ofenzivni napad stoga trebao rasteretiti frontu. Uspjeh te 12. bitke na Soĉi (napad 24. listopada 1917.) bio je neoĉekivano velik, prvotni je cilj, linija-Tagliamento, daleko prekoraĉena, a dostignuta je i rijeka Piave. No, talijanskim trupama na donjoj Soĉi, nije uspjelo onemogućiti protuudar. Tako je potkraj godine 1917. vojni poloţaj srednjoeuropskih sila bio, dakako, vrlo ozbiljan, ali ipak ne bezizgledan, iako je ukljuĉivanje Amerike pojaĉalo nadu Antante u konaĉnu pobjedu.

4. Propast i kraj monarhije Godina 1917. znaĉila je prekretnicu rata. Već u sijeĉnju 1918. jedan je vrlo rašireni štrajk tvorniĉkih radnika pokazao rastuće nezadovoljstvo stanovništva, koje je poticala i neprijateljska propaganda. Poĉetkom veljaĉe, u Kotoru su se dogodile pobune na nekim ratnim brodovima, pri ĉemu su radikalni socijalistiĉki i slavenski, Antanti skloni ĉimbenici, bili vodeći. Tada su se još nadali uspjehu na zapadu, prije nego što su se masovno mogli ukljuĉiti Amerikanci. Oţujska je ofenziva nakon velikih poĉetnih uspjeha zakazala. U lipanjskim borbama na Marni njemaĉke su vojske protiv jakih ameriĉkih snaga ostale bez ikakva uspjeha. Isto je tako propala austrijska ofenziva u Velškom Tirolu i na fronti Piave. U pozadini je situacija postajala sve neutješnijom, glad je koĉila snagu otpora stanovništva. U Beĉu su ţiveţne namirnice gotovo ponestale, a nije bilo ništa bolje ni na industrijskim podruĉjima. Vlada je postupno gubila na autoritetu, a slavenski su zastupnici u Parlamentu nekaţnjeno ismijavali drţavu. Unutrašnji se sklop Habsburške Monarhije poĉeo urušavati. Poĉele su se osjećati posljedice ratnih gubitaka, gladi i neprijateljske propagande. Ĉetrnaest toĉaka predsjednika Wilsona posjedovale su veliku propagandnu moć. 10. toĉka: Narodima Austro-Ugarske, ĉije mjesto meĊu drugim nacijama mi ţelimo vidjeti osiguranim i oĉuvanim, treba biti pruţena najslobodnija prilika za autonomni razvitak. Ĉeški politiĉari (Masaryk i Beneš), koji su pobjegli u inozemstvo, već su na osnovi ovoga ĉlanka stvorili provizornu vladu, koju su Francuzi 29. lipnja 1918. u Parizu priznali, kao vladu jedne savezniĉke drţave. Druge su se savezniĉke sile nešto kasnije pridruţile tom koraku. U taboru Antante, raslo je neprijateljsko rasploţenje prema Austriji. I ratna su se zbivanja na vojnim frontama zaoštravala. Na dan 8. kolovoza 1918., na taj »crni dan«, Englezi su probili njemaĉku zapadnu frontu. Još je teţe posljedice imao prodor francuske vojske kod Soluna u rujnu. Slomljena je bugarska fronta, a 26. rujna 1918. Bugarska je zatraţila sklapanje primirja, jer austrijske i njemaĉke trupe više nisu mogle podići frontu. Ĉak su i Turci zatraţili primirje (18. listopada). Vojna zbivanja, ali još više fiziĉka iscrpljenost, dovele su do takvih odluka. Umjesto pokretnog rata koji je još bio uobiĉajen u 19. stoljeću, i koji je odluĉivao kratkim bitkama, nastupio je poloţajni rat, u doba kada je gorio svijet, pri ĉemu su se iz rovova (streljaĉkih jaraka) vodile borbe za mala podruĉja, kako probijanje fronte ne bi uzelo previše ljudskih ţrtava. Za vrijeme rata upotrebljavani su i zrakoplovi (isprva radi izvidništva, a poslije i zbog izbacivanja bombi), kao i otrovni plin. Blokada je ĉesto onemogućavala dovoljno opskrbljavanje stanovništva i trupa sa ţiveţnim namirnicama, a neprijeteljska je propaganda to pokušavala iskoristiti u svoje svrhe, kao i za ometanje discipline. Još se c. k. vojska borila na talijanskoj fronti. Dana 24. listopada zapoĉela je talijanska ofenziva. Uspio je još jedan obrambeni potez, prije nego što je ugarske trupe povukla njihova vlada, a nenjemaĉke jedinice uskratile poslušnost, nakon ĉega se fronta poĉela raspadati. U popodnevnim satima dana 3. studenoga sklopljeno je primirje, uz prihvaćanje teških uvjeta, koje

je postavljala Antanta. Morali su predati Juţni Tirol do Brennera, dolinu kanala s Tarvisom, podruĉje Krasa, Istru i sjevernu Dalmaciju. Savezniĉke su trupe dobile slobodu kretanja na cijelokupnome drţavnom podruĉju. Njemaĉke su se trupe morale povući, a austrougarska vojska demobilizirati. Austrijska strana više nije uspjela obavijestiti vlastite trupe da primirje stupa na snagu tek sljedećeg dana u 15.00 sati, pa je stoga došlo do trenutaĉnoga prekida svih borbenih radnji. Tako je više od 300.000 vojnika, neupoznatih sa situacijom, prije svega na tirolskoj fronti, bez borbe palo u talijansko zarobljeništvo. Da bi se zadrţao proces raspadanja Monarhije, car je Karlo 17. listopada izdao manifest, u kojem je - doduše, prekasno - obznanio preobrazbu Cislajtanije u savez narodnih drţava. Ugarska, koja nije bila sklona izaći ususret svojim narodnostima, uloţila je ţestok prigovor, pa je morala biti izuzeta. Pripadnici tih narodnosti odgovorili su otvorenim istupanjem, uz pozivanje na pravo samoopredjeljenja. Dana 28. listopada došlo je do prevrata u Pragu i do preuzimanja vlasti. I Slovaci su se prikljuĉili toj novoj drţavi. Galicija se prikljuĉila već otprije proglašenoj narodnoj drţavi Poljaka, a Juţni su Slaveni objavili svoje odvojenje od Habsburške Monarhije i pribliţili se Srbiji (sluţbeno se prikljuĉenje zbilo tek 1. prosinca 1918.). MaĊarska se 30. listopada odvojila od Austrije. U Austriji su se 21. listopada 1918.0 dvorani za sjednice donjoaustrijskog ljetnikovca u Beĉu sastali zastupnici s njemaĉkim kao materinskim jezikom, a koji su izabrani još u doba Monarhije, te su se konstituirali kao »Provizorna narodna skupština samostalne njemaĉkoaustrijske drţave«. Kabinet je preuzeo Heinrich Lammasch, kršćansko-socijalnog usmjerenja, koji je uţivao velik ugled kao profesor narodnog prava i od kojeg se stoga oĉekivalo da će biti uspješan u predstojećim pregovorima. Prvi dani mjeseca studenoga donijeli su odluku o drţavnoj reformi. Car Karlo ostao je u zemlji te je 11. studenoga objavio rješenje da se odriĉe sudjelovanja u drţavnim poslovima i da će potvrditi svaku odluku o drţavnoj reformi. Odricanja cara Karla od vlasti u Austriji (godine 1918.) Posebno izdanje »Wiener Zeitunga« (»Beĉke dnevne novine«), br. 261, od 11. studenoga 1918. Beĉ, 11. studenoga: Car je objavio sljedeće: »Od Svog stupanja na prijestolje, neprekidno Sam se trudio da Svoje narode izvedem iz ratnih strahota, za ĉije izbijanje ne snosim nikakvu odgovornost. Nisam oklijevao prilikom ponovnog uspostavljanja ustavnog ţivota, a narodima Sam omogućio put k njihovom samostalnom drţavnom razvoju. Odsada, kao i dosada, ispunjen nepromjenljivom ljubavlju prema svim Svojim narodima, ne ţelim Svoju liĉnost isprijeĉiti kao prepreku na putu njihova slobodnog razvitka. Unaprijed prihvaćam odluku koju će Njemaĉka Austrija donijeti o svojoj budućoj drţavnoj reformi. Narod je preko svojih predstavnika preuzeo vlast. Ja se odriĉem svakog udjela u drţavnim poslovima.

Istodobno oslobaĊam Svoju austrijsku vladu, njezine sluţbe. Neka narod Njemaĉke Austrije u slozi i pomirljivosti stvori novi poredak i uĉvrsti ga. Sreća Mojih naroda bila je od samoga poĉetka cilj Mojih najvećih ţelja. Samo unutrašnji mir moţe zalijeĉiti ratne rane.« Karlo m. p. Lammasch m. p. Sljedećeg dana, 12. studenoga 1918. »Provizorna narodna skupština« sloţno proglašava Republiku Njemaĉku Austriju. Povijest Habsburškog Carstva na Dunavu došla je do svojega kraja... Preporuĉena literatura Isabella Ackerl - Rudolf Neck (izdavaĉ), Österreich November 1918. Die Entstehung der Ersten Republik (Austrija u studenorne 1918. Nastanak Prve Republike), Veröffentlichungen der Hist. Komm. zur Geschichte der Republik Österreich, Band 9, Wien, 1986. Rudolf Kiszling, Österreich-Ungarns Anteil am Ersten Weltkrieg (Udio Austro-Ugarske u Prvome svjetskom ratu), Graz, 1958. Friedrich Kleinwächter, Von Schönbrunn bis St. Germain. Die Entstehung der Republik Österreich (Od Schönbrunna do St. Germaina. Nastanak Republike Austrije), Wien, 1964. Reinhold Lorenz, Kaiser Karl und der Untergang der Donaumonarchie (Car Karlo i propast Dunavske Monarhije), Graz, 1959. Richard G. Plaschka, Cattaro-Prag, Revolte und Revolution. Kriegsmarine und Heer Österreich-Ungarns im Feuer der Aufstandsbewegung vom 1. Februar und 28. Oktober 1918 (Kotor-Prag, pobune i revolucija. Ratna mornarica i vojska Austro-Ugarske u ţarištu ustaniĉkog pokreta 1. veljaĉe i 28. listopada 1918.), Graz, 1963. Richard G. Plaschka - Horst Haselsteiner - Arnold Suppan, Innere Front. Militärassistenz, Widerstand und Umsturz in der Donaumonarchie 1918 (Unutrašnja fronta. Vojna pomoć, otpor i prevrat u Dunavskoj Monarhiji godine 1918.), 2 Bände, Wien, 1974. Hans Übersberger, Österreich zwischen Rußland und Serbien. Zur südslawischen Frage und der Entstehung des Ersten Weltkrieges (Austrija izmeĊu Rusije i Srbije. O pitanju Juţnih Slavena i nastanka Prvoga svjetskog rata), Graz, 1958. Hans Weigel - Walter Lukan - Max D. Peyfuss, Jeder Schuß ein Russ, jeder Stoß ein Franzos. Literarische und graphische Kriegspropaganda in Deutschland und Österreich 1914-1918 (Svaki pucanj jedan Rus, svaki udarac jedan Francuz. Knjiţevna i grafiĉka ratna propaganda u Njemaĉkoj i Austriji od godine 1914. do 1918.), Wien, 1983. Friedrich Würthle, Die Spur führt nach Belgrad. Die Hintergründe des Dramas von Sarajevo 1914 (Trag vodi u Beograd. Pozadina drame u Sarajevu godine 1914.), Wien-München-Zürich, 1975. Friedrich Würthle, Dokumente zum Sarajevoprozeß. Ein Quellenbericht (Dokumenti za proces u Sarajevu. Izvještaj iz povijesnih izvora), MÖSTA, Erg.-Bd. 9, WienHorn, 1978.

XXXII. OD PRVE OD DRUGE REPUBLIKE (1918.-1988.)

1. Poĉeci Republike - Mirovni sporazum u St. Germainu Mlada Republika Njemaĉka Austrija od samoga je poĉetka stajala u znaku golemih politiĉkih i privrednih teškoća, koje su se godine 1919. samo još više zaoštrile, a ne smanjile. Vlada, koja je imala izvršnu vlast, od 12. studenoga 1918. podlijeţe Drţavnom vijeću, koje se sastojalo od ĉlanova Narodne skupštine i koje je drţavnim tajnicima povjerilo stvarno voĊenje poslova. Tada su zemlje predale svoje izjave o pristupanju Drţavnom vijeću. Dana 16. veljaĉe 1919. odrţali su se izbori u kojima su socijaldemokrati dobili 72 mjesta, Kršćansko-socijalna stranka 69 mjesta, Stranka njemaĉkih nacionalista 26 mjesta, a pripadnici rascjepkanih grupacija 3 mjesta. Tada su prvi put birale i ţene. U nekim se podruĉjima, ĉije se stanovništvo opredijelilo za Austrijsku Republiku, nije moglo izaći na izbore, jer su ti predjeli bili okupirani. Dana 15. oţujka Narodna je skupština izabrala socijaldemokratsko-kršćansko-socijalnu koalicijsku vladu pod Karlom Rennerom, kao drţavnim kancelarom, i Jodokom Finkom, kao vicekancelarom. Ozbiljna opasnost za mladu Republiku bile su postojeće »sovjetske« diktature u MaĊarskoj i Bavarskoj. Naime, i u Austriji je osnovana, doduše mala, ali vrlo aktivna Komunistiĉka partija, koja je puĉistiĉkim akcijama istupala protiv Narodne skupštine i policije te teţila preuzimanju vlasti. Svi su ti ispadi bili bez uspjeha, a kad su i »sovjetske« republike u susjednim zemljama propale, Austrija je u tom pogledu bila osigurana. U svibnju 1919., njemaĉkoaustrijsko mirovno izaslanstvo, pod vodstvom dr. Karla Rennera, otputilo se u St. Germain-en-Laye (kod Pariza), gdje je na neki naĉin bilo drţano u zatoĉeništvu. Delegacija nije bila nazoĉna samim pregovorima, već joj je bilo dopušteno tek predavanje pisanih prijedloga. MeĊu austrijske su se protivnike ubrajali i predstavnici drţava nasljednica. U prvom je redu bila rijeĉ o drţavnim granicama Republike. Njemaĉka jeziĉna govorna podruĉja u Ĉeškoj, Moravskoj i u Šleskoj htjela su ostati u Austriji, ali im je uskraćeno pravo samoodreĊenja. Stoga su Ĉesi ta podruĉja uzeli pod svoje vlasništvo. Potpuno je bezuspješna, prilikom reguliranja granice, bila austrijska delegacija u odnosu na Italiju. Izgubili su juţni Tirol. Predsjednik Wilson, na kojeg su se u Austriji polagala velika oĉekivanja, bez zapreke se sloţio s odpuštanjem cijelog njemaĉkog juţnog Tirola, iako je u 9. od svojih 14 toĉaka predvidio »ponovno povlaĉenje talijanskih granica uzduţ dobro poznatih linija nacionalnosti«. Italiji je pripala i koruška Kanalska dolina. Uspješnija je Austrija bila u obrani svojih zahtjeva naspram Jugoslavije, doduše, samo u koruškome pograniĉnom podruĉju. Ovdje su koruški dobrovoljci pruţili otpor slovenskim jedinicama, koje su prodrle na ovo podruĉje, što nije ostalo nezapaţeno od saveznika. Glasovanje stanovništva trebalo je odluĉiti o njihovu ostanku unutar Austrije. U tu je svrhu glasaĉko podruĉje podijeljeno u dvije zone. U juţnoj se, A-zoni, 10. listopada 1920., 59%

biraĉa odluĉilo za Austriju. Na osnovi takvih rezultata glasovanja, otpalo je narodno glasovanje u sjevernijoj i manjoj, B-zoni (Klagenfurt (Celovac) i okolica), gdje uostalom, povoljan ishod ne bi bio upitan. Za Austriju su nepovoljni bili zakljuĉci mirovne konferencije o štajerskome ĉvorištu granica. Juţna je Štajerska pripala Jugoslaviji. Tom prilikom nije organizirano glasovanje. Kompromisom je riješeno pitanje Gradišća. Austrijsko je mirovno izaslanstvo osobito zastupalo i isticalo zahtjeve njemaĉkoga govornog podruĉja koje je u Gradišću bilo prošarano otocima hrvatskoga govornog podruĉja. Nakon raspada Monarhije odrţavale su se razne manifestacije radi prikljuĉenja Austriji. U mirovne sporazume u St. Germainu i Trianonu (Ugarska) na kraju su ukljuĉene i odredbe o prikljuĉenju njemaĉke zapadne Ugarske Austriji. Odstupanje je trebalo uslijediti tek nakon ratifikacije maĊarskoga mirovnoga sporazuma, koja još nije bila provedena. MaĊarska je takoĊer pokušala provesti izmjenu granice. To se zaista i dogodilo. U Šopronu i okolici trebalo je narodno glasovanje donijeti odluku, no ono je bilo pod kontrolom maĊarskih vlasti, a nadzirao ga je jedan, MaĊarima sklon talijanski general. Glasovanje se odrţalo 14. prosinca 1921. i rezultiralo prevladavanjem glasova za MaĊarsku; njih 64 % u gradu Šopronu. Stoga su Šopron i okolica ostali unutar MaĊarske. Preostalo je Gradišće, koje je u studenome 1921. definitivno zauzela Austrija i koje je kao nova savezna zemlja prikljuĉena Austriji, gdje joj je glavni grad postao Eisenstadt. Pobjedniĉke su sile ovu sada tako malu drţavu ipak proglasile pravnim nasljednikom Habsburške Monarhije. Bez mnogo obaziranja na geografske, privredne i kulturološke ĉinjenice i veze, Republika je Austrija podijeljena tako da je uistinu, prema zahtjevu jednog sudionika u mirovnim pregovorima, bila svedena na »ostatke«. U vezi s prikljuĉenjem Njemaĉkoj zauzet je sljedeći stav u opisnoj formulaciji: »Neovisnost je Austrije nepromjenljiva, osim ako bi Vijeće Lige naroda (za ĉije je odredbe bila potrebna jednoglasnost) odobrilo neku promjenu«. Odredbe mirovnoga sporazuma u St. Germainu, koje je godine 1919. morala prihvatiti njemaĉkoaustrijska Narodna skupština, proširile su se i na ograniĉenje oruţanih snaga na malu profesionalnu vojsku od 30.000 vojnika, na zabranu drţanja ratne mornarice i ratnoga zrakoplovstva, na podjelu austrijskih predratnih dugova i likvidiranje imovine koja je bila u neprijateljskim drţavama, te na zaloţno pravo saveznika na sve drţavne prihode. Na kraju su od Austrije koja je gladovala oĉekivali ĉak i isporuku ţive stoke. No ipak, spomenute odredbe, dakako, kao i preostale reparacije nisu mogle biti provedene. Na osnovi mirovnoga sporazuma promijenjeno je ime drţave. Umjesto »Republike Njemaĉke Austrije«, od tada se drţava zvala »Republika Austrija«. Kao drţavne boje još su od godine 1918. bile priznate stare babenberške boje: crveno-bijelo-crvena.

2 . Poslijeratno vrijeme do krize u godini 1927. Dana 1. listopada 1920., Republika je Austrija dobila svoj ustav. Izradili su ga sveuĉilišni profesor Hans Kelsen i nekolicina politiĉara, a predstavljao je kompromis izmeĊu centralistiĉkih i federalistiĉkih ideja. Temeljio se na dvodomnom sustavu u Parlamentu, koji se sastojao od Narodnog vijeća i Saveznog vijeća, koje je kao Dom saveznih zemalja trebalo nadopunjavati Narodno vijeće, a posjedovalo je samo pravo odgodnog veta. Kao drţavni

poglavar upravljao je savezni predsjednik s doista malim ovlastima, a trebala ga je birati Savezna skupština (Narodno i Savezno vijeće). Ustavom je Beĉ, kao zasebna savezna zemlja, odvojen od Donje Austrije. Nije bilo lako stvoriti ustav koji bi odgovarao i ţeljama stranaka, ali i zahtjevima saveznih zemalja. Ovim je ustavom Austrija postala demokratska republika, ĉije je pravo proizlazilo iz naroda. Narodnom je vijeću kao narodnom zastupništvu pripalo najveće znaĉenje (parlamentarna demokracija). Autonomija saveznih zemalja, utvrĊena ustavom, trebala je, nasuprot beĉkom centralizmu, priznavati federalistiĉku ideju. Novi su izbori 17. listopada 1920. Kršćanskosocijalnu stranku uĉinili najjaĉom strankom. Socijaldemokrati su prešli u opoziciju. Michael Hainisch izabran je za saveznoga predsjednika. Uskoro se pokazalo da drţava i vlada ne mogu izaći na kraj s privrednom krizom. Postavilo se pitanje moţe li Austrija uopće preţivjeti. Agrarna podruĉja, industrijska podruĉja i izvori sirovina u Monarhiji svojim su većim dijelom pripali susjednim drţavama, iz kojih je tek neznatnim uvozom roba pristizala u siromašnu Austriju, gdje je valutna vrijednost stalno padala. Republika je stoga, tek uz goleme poteškoće mogla provesti privrednu reformu, koja bi bila usmjerena na potrebe male drţave. Zbog neograniĉenoga kolanja papirnatog novca valuta je gubila na svojoj vrijednosti, što je dovelo do inflacije i veliki dio stanovništva bacilo u bijedu, jer ne samo da su uništene sve ušteĊevine i zalihe, već su i plaće trpjele zbog tog poništenja vrijednosti novca. Dakako da su »inflacijske hijene« znale kako iz takvih situacija izvući kapital. Uslijedila je vrlo ţiva trgovina pokretnina i nekretnina. Široki su slojevi stanovništva u Beĉu takoĊer bili ogorĉeni zbog stranih pridošlica, koji su u Austriji ţeljeli jeftino ţivjeti i uţivati. Dana 1. prosinca 1921. u saveznom su glavnom gradu izbili teški izgredi i pljaĉke. Saveznom kancelaru Schoberu (godine 1921. /22.) nikako nije bilo moguće poboljšati stanje valute. I trud oko inozemnih kredita nije urodio plodom. Tek je ugovorom iz Lane (16. prosinca 1921.) s Ĉehoslovaĉkom postignuto dobivanje jednoga većeg kredita, no ipak su se morale priznati granice te nasljedne drţave i time se odreći njemaĉkih sudetskih podruĉja, što je bilo vrlo nepopularno. Privredna je kriza kao posljedicu imala i veću nezaposlenost. Ova su teška unutrašnjopolitiĉka stanja izazvala veliku bojazan za opstanak mlade drţave. Savezni kancelar dr. Ignaz Seipel bio je zasluţan za postizanje povoljnih promjena. On je slovio kao duhovno najznaĉajnija liĉnost Kršćanskosocijalne stranke, koji je isprva domaćim kreditima pokušao stabilizirati valutu. No, zapadno je inozemstvo austrijske financije htjelo drţati pod izravnom kontrolom, pa stoga ovu akciju samopomoći drţave nisu podrţale one banke koje su ovisile o Francuskoj i o Engleskoj. Plan je propao, a padanje vrijednosti austrijske krune se nastavilo. Ĉak su i izravni apeli na velesile ostali bez odjeka. Tada se Seipel obratio Ligi naroda. U dojmljivom je govoru opisao bijedu drţave i siromaštvo zbog kojeg je trpjelo austrijsko stanovništvo. Upozorio je na kulturno naslijeĊe, kojim mala Austrija, kao nasljednica nekad tako moćne Habsburške drţave mora znati upravljati. Smatrao je da Austrija moţe preţivjeti ako joj se pruţi pomoć u prevladavanju ove najniţe toĉke njezine materijalne egzistencije. Njegov je govor naišao na odjek. »Ţenevski protokoli« (u listopadu 1922.), tj. sporazum izmeĊu Engleske, Francuske, Italije i Ĉehoslovaĉke, s jedne i Austrije, s druge strane, odobrili su zajam od 650 milijuna zlatnih kruna. Jedan je reformni i sanacijski program trebao stabilizirati austrijsku financijsku situaciju, a glavni je nadzornik iz Lige naroda trebao nadzirati drţavne financije.

Ma kako neugodna i opterećujuća, kontrola je 1922.-1926. ipak omogućila pad optjecaja novca. S 1. oţujkom 1925., uveden je šiling kao valuta (10.000 kruna = 1 šiling). Ministru financija Viktoru Kienböcku uspjelo je tu valutu i stabilizirati. Vrlo se polako nakon ovih dogaĊaja poĉela razvijati privreda. Da bi je intenzivirali, planirali su velikim hidrocentralama nadomjestiti nedostatne koliĉine ugljena, elektrificirati saveznu ţeljeznicu, poduzeti gradnju cesta te podrţavati razvoj prometnih veza s inozemstvom. No, usprkos svim naporima, nije se uspio potpuno riješiti problem nezaposlenosti. Bilo je to vrijeme privrednih kolapsa i velikoga broja nezaposlenih. Za provedbu sanacijskog zakona bile su neophodne upravne mjere i mjere štednje. Došlo je do »otpuštanja« mnogih namještenika, što je opoziciji dalo povod da kritizira vladu, koja gotovo da i nije mogla drukĉije postupiti. Nastala je gotovo paradoksalna situacija, jer je od svih priţeljkivano poboljšanje privrednoga stanja, tj. štete povezane s time, izazvalo zaoštravanje unutrašnjopolitiĉkih prilika. Javno je mnijenje, dakako, prihvatilo spašavanje drţave prije sloma. Izbori su godine 1923. Kršćansko-socijalnoj stranci donijeli 82, socijalistima 68, Velikonjemaĉkoj stranci 10 i Zemaljskom savezu 5 mandata. No, apsolutnu većinu, s kojom je raĉunao Seipel, stranka nije postigla. Od godine 1924. do 1926. savezni je kancelar bio dr. Rudolf Ramek. Zatim je njega ponovno zamijenio dr. Seipel, nasuprot kojem se nakon ovih izbora našla jaĉa socijalistiĉka opozicija. Za saveznog je predsjednika još prije godine 1924. nanovo izabran Michael Hainisch. Bez obzira na tešku unutrašnjopolitiĉku situaciju Austrije, vanjska je politika bila mirna. Teţilo se odrţavanju dobrih politiĉkih veza sa svim susjednim zemljama. 3. Socijalna politika Prve Republike i njezina postignuća

Premda je s velikim veseljem primljen povratak vojnika nakon Prvoga svjetskog rata, on je za austrijsku socijalnu politiku znaĉio teţak problem, s obzirom na to da su tim vojnicima trebala biti pribavljena radna mjesta. Stoga je stvorena posebna sluţba za posredovanje u radu. Socijalno je osiguranje trebalo biti reformirano i prošireno. Za staraĉko su osiguranje još u Monarhiji stvorene vrijedne predradnje, koje je sada trebalo provesti u stvarnosti. Najhitnije je, dakako, bilo svima, a naroĉito mnogim nezaposlenima odrţati egzistencijski minimum. Još su godine 1919. stvoreni zakoni koji su potvrdili ugled što ga je Austrija uţivala kao vodeća socijalna drţava. Nastao je zakon o osmosatnom radnom danu koji je ograniĉavao dnevno radno vrijeme, kao i zakon o radniĉkom dopustu, koji je radniku osiguravao plaćeni godišnji odmor. Zakonska je briga o nezaposlenima omogućila najosnovnija egzistencijalna sredstva za vrijeme nakon otpuštanja. Kolektivni su ugovori regulirali zakonsku minimalnu plaću. Zakonski su utvrĊeni zaštita nauĉnika, otkaz i otpremnina. I regulacija kućnog reda i rada djece uslijedila je u prvim poslijeratnim godinama, isto kao i zabrana noćnog rada za ţene i mlade ljude. Prema primjeru trgovaĉkih i obrtniĉkih komora koje su postojale još u Monarhiji, stvorene su radniĉke komore, koje su trebale štititi interese radnika. To su bila javno-pravna tijela (a ne udruge kao što su to bili sindikati), koja su štitila steĉena socijalna prava. Stvaranje tog jedinstvenog socijalnog djela moţe se zahvaliti Ferdinandu Hanuschu i Josefu Reschu.

Rado bi se bila uvela i staraĉka i invalidska osiguranja radnika, meĊutim, to godine 1919., u doba velike privredne krize, nije bilo moguće. Ona su uvedena tek godine 1927.

4. Slabljenje demokracije u Austriji Godina 1927. austrijskoj je demokraciji donijela tešku krizu, od koje se više nije mogla oporaviti. Uzroci su bili velike napetosti izmeĊu dviju velikih stranaka, koje su se stalno zaoštravale. One su dovele i do stvaranja takozvanih »samozaštitnih saveza«, koji su za politiĉki ţivot drţave znaĉili stalnu i osjetljivu smetnju. Brojĉano su ovi savezi bili jaĉi i od savezne vojske. MeĊu samozaštitnim savezima desno orijantiranih isprva je vodeće bilo »Udruţenje ratnika«, koje je postupno nadjaĉala »Domovinska obrana«, a njezine poĉetke djelomice nalazimo u obrambenim borbama u Koruškoj. Tada su to bili dobrovoljni odredi seljaka, a poslije su kao poluvojni savezi postali politiĉki faktor. Na socijaldemokratskoj je strani »Republikanski zaštitni savez«, osnovan godine 1924., zamijenio prijašnje radniĉke odrede. Postojale su i nacionalsocijalistiĉke formacije, koja su tada, meĊutim, bile još priliĉno slabe. Posljedica sukoba Zaštitnog saveza s Ratnicima u Schattendorfu (Gradišće), 23. sijeĉnja 1927., bila su dva smrtno stradala pripadnika socijaldemokrata. Kada su porotnici oslobodili poĉinitelje optuţbe, nastali su, nakon buĉnih socijalistiĉkih demonstracija 15. srpnja 1927. u Beĉu, teški izgredi, u kojima je zapaljena i Palaĉa pravde. OsloboĊenje poĉinitelja od osude nisu izborili profesionalni pravnici, već je o tome odluĉila porota, ĉije su presude uvijek iznova zakazivale u politiĉkim procesima. To što se negodovanje socijalistiĉkih demonstranata usmjerilo na Palaĉu pravde, bio je potpun promašaj. Svi su pokušaji socijaldemokratskih voĊa, osobito gradonaĉelnika Karla Seitza, da umiri mase, propali. Tada je policija naoruţana puškama, otvorila paljbu. Bilo je 90 mrtvih, medu kojima i pet pripadnika izvršne vlasti. Vlada je ostala gospodarica situacije. Najhitnija zadaća austrijske unutrašnje politike nakon ovog je ustanka trebala biti razoruţanje obrambenih udruga, no, već su i same tendencije ovoga nemirnoga vremena upućivale upravo u suprotno. Usprkos tadašnjim zaoštrenim suprotnostima, nastavio se parlamentarni rad. Potkraj godine 1928., dr. Wilhelm Miklas od savezne je skupštine izabran za saveznoga predsjednika. Pod saveznim kancelarom Schoberom godine 1929. uslijedila je ustavna reforma. Ona je povećala ovlasti saveznih predsjednika. Odsada je predsjednika birao narod (mješovito-predsjedniĉki sustav). Nakon teških je pregovora Schober u nizozemskom glavnom gradu postigao i ukidanje svih ratnih odšteta i definitivno likvidiranje općega zaloţnoga prava na drţavne prihode (godine 1930.). Svjetska privredna kriza imala je vrlo osjetne posljedice na Austriju. Ušavši u carinsku uniju s Njemaĉkom, oĉekivali su slabljenje posljedica krize. Nadasve iznenadujuća najava ovoga plana u Engleskoj i Americi nailazi na ne sasvim nepovoljan odjek, ali je zato u Francuskoj i Maloj Antanti (Ĉehoslovaĉka, Jugoslavija, Rumunjska) suoĉen sa ţestokim otporom. Haaški sud, kojem je povjereno rješavanje ovog sukoba, jednim je glasom više (8:7) zakljuĉio da se

ovaj projekt carinske unije, iako poštuje mirovni sporazum u St. Germainu, protivi Ţenevskim protokolima. To je znaĉilo poraz za austrijsku vanjsku politiku, iako je još dva dana prije izglasavanja Austrija odbacila plan carinske unije. U meĊuvremenu je, u lipnju 1931., propala vodeća banka u Beĉu, Austrijska kreditna ustanova. Tada je morala intervenirati drţava. Pokrivanje potraţivanja zahtijevalo je enormne iznose, pa je usprkos jednom engleskom kreditu, ono opterećivalo ionako »mršavu« drţavnu blagajnu. Nepovjerenje je meĊu strankama raslo, a sukobi su se izmeĊu Zaštitnog saveza i Domovinske obrane nastavljali. Dana 13. rujna 1931. došlo je do puĉa koji je predvodio štajerski zapovjednik Domovinske obrane, Walter Pfirmer, koji je, meĊutim, već prvog dana propao. Taj je puĉ proizašao iz nacionalnih krugova Domovinske obrane. Tada je konzervativan pravac preuzeo vodstvo. Širenje Nacionalsocijalistiĉke njemaĉke radniĉke stranke, koju je ideološki i financijski podupirala Njemaĉka, za austrijsku je unutrašnju politiku znaĉilo tek još jednu novu opasnost. Dollfußov kabinet, koji sluţbuje od godine 1932., našao se pred velikim poteškoćama. S neznatnom je većinom kabinet postigao da Narodno vijeće potvrdi ponovni zajam Lige naroda (300 milijuna šilinga), kako bi se mogao suoĉiti s posljedicama svjetske privredne krize u budţetu i u privatnoj industriji. 5. Raspuštanje Parlamenta - Staleška drţava Dana 4. oţujka 1933. u Narodnom je vijeću došlo do ţestoke rasprave o valjanosti glasaĉkih listića, koja je izazvala ostavku triju predsjednika (dr. Rennera, dr. Rameka i dr. Straffnera), a time i»samoraspuštanje« Parlamenta. Austrijska vlada, koja je, vanjskopolitiĉki, pribliţavanjem fašistiĉkoj Italiji nakanila ojaĉati svoj poloţaj, smatrala je da mora krenuti autoritativnim smjerom. Ona je sprijeĉila ponovno sazivanje Narodnog vijeća, time što je treći predsjednik, kao posljednji u nizu, dao ostavku. Savezni predsjednik nije iskoristio mogućnost da pravom na naredbu, u sluĉaju nuţde, koju bi vlada svakako morala prihvatiti, sazove Narodno vijeće, te se odrekao i mogućeg naĉina, stvorenog ustavom godine 1929. (ĉlanak 29.), da ukine Narodno vijeće i raspiše nove izbore. Iskljuĉen je i Ustavni sud. Vlada je na osnovi ratnogospodarstvenoga zakonskog ovlaštenja iz godine 1917., koje se uvijek iznova koristilo i u republikansko doba i koje nikada nije bilo izvan snage, opravosnaţila propise u sluĉaju nuţde za voĊenje drţavnih poslova. Autoritarno se usmjerenje nastavilo. Dana 31. oţujka raspušten je Zaštitni savez, a 26. svibnja Komunistiĉka partija. U meĊuvremenu su nacionalsocijalisti u Austriji, ojaĉani Hitlerovom pobjedom u Njemaĉkoj, zapoĉeli svoju borbu za moć. Sredstva kojima su se koristili bili su nasilje, provokacije i propaganda. Kako bi pogodila austrijske prometne veze s inozemstvom, a time i narodno gospodarstvo, Njemaĉka je donijela odluku o»blokadi od tisuću maraka« (naime, za putovanja u Austriju, njemaĉki su drţavljani morali platiti 1000 maraka). Na taj su naĉin mislili Austriju prisiliti na kapitulaciju. Stoga je 19. lipnja 1933. vlada, nakon jednoga ponovljenog nasilniĉkog izgreda kod Kremsa, zabranila svako djelovanje Nacionalsocijalistiĉke stranke (NSDAP).

Brojni su se pripadnici te stranke uputili preko granice u Njemaĉku, gdje su ujedinjeni u jednu vojnu formaciju pod imenom »Austrijska legija«. Svakako da je Dollfuß imao u vidu unutrašnjopolitiĉko pomirenje kad je više puta neuspješno uspostavljao kontakt s nacionalsocijalistiĉkim liĉnostima. I Socijalistiĉka je partija htjela popustiti. Karl Renner je pregovarao s politiĉarima kršćansko-socijalne orijentacije i sa saveznim predsjednikom. Ti su pokušaji propali, jer je Mussolini zahtijevao ţestoku politiku protiv socijaldemokrata. To je ĉinio i javno objavljen program »Domovinskih obrambenih redova« pod Starhembergom i Feyom. Dollfuß nije ţelio oponašati talijanski fašizam u Austriji, njegov je ideal bila »kršćanska staleška drţava«, koja bi, umjesto stranaka, postavljala staleške organizacije. Pritom se Dollfuß oslanjao na papinske enciklike »Rerum novarum« pape Leona XIII. i »Quadragesimo anno« pape Pija XI. Uvjeren da Austriji pripada posebna misija unutar Europe, neovisnost Austrije postala je izrazit zahtjev njegove politike. Stvaranje »Domovinske fronte« proizašlo je i iz ovih gledišta. Ta je organizacija trebala njegovati staleško i austrijsko moralno shvaćanje. U veljaĉi 1934. izbili su otvoreni i krvavi sukobi izmeĊu vlade i socijaldemokrata. VoĊa »Zaštitnog saveza« Richard Bernaschek iz Linza oruţjem se 12. veljaĉe 1934. odupro policijskoj akciji traţenja oruţja. Socijaldemokratska je stranka proglasila opći štrajk, pa su u raznim podruĉjima izbile borbe, kao primjerice u Beĉu, Linzu, Steyru i u gornjoaustrijskom industrijskom podruĉju. Vladine su trupe slomile otpor u tri dana. Sluţbeni su podaci objavili vijest o 300 mrtvih. Bernascheku je uspio bijeg iz zatvora, a i beĉki su voĊe Otto Bauer i Julius Deutsch izbjegli u inozemstvo. Devet je pripadnika »Zaštitnog saveza« pogubljeno. Uslijedila je i zabrana Socijaldemokratske stranke. Nakon ukidanja stranaka, pri ĉemu se Kršćansko-socijalna stranka sama ukinula, novi je ustav trebao utemeljiti stalešku drţavu. Ustav je na snagu stupio 1. svibnja 1934. Izbor saveznoga predsjednika trebao se, prema ustavu, odvijati posredstvom gradonaĉelnika. Drţavno vijeće, Savezno vijeće za kulturu, Savezno vijeće za gospodarstvo i Zemaljsko vijeće imali su tek savjetodavne funkcije. Savezni parlament (59 ĉlanova) odluĉivao je o vladinim prijedlozima. Staleţima su trebale pripasti odluĉujuće funkcije koje, meĊutim, uz iznimku profesionalnih skupina za poljoprivredu i javne sluţbe, nisu nikada bile organizirane. Stoga nije uspjela potpuna izgradnja staleške drţave. Dana 1. svibnja 1934. na snagu je stupio i konkordat sa Svetom Stolicom. Raspuštene su stranke i dalje radile, ali ilegalno. Nacionalsocijalisti pomno su se pripremali za preotimanje vlasti. Dana 25. srpnja 1934. su 154 uniformirana puĉista iz jedne ilegalne nacionalsocijalistiĉke formacije prodrla u savezni ured kancelara u Beĉu. Dollfußa je ranio Otto Planetta, prema ĉijim se kasnijim navodima to dogodilo zbog vreve i guţve. Dollfuß je podlegao ranjavanju. Nisu mu dopustili ni svećenika ni lijeĉnika. Ministar Fey i drţavni tajnik Karwinsky drţani su zatoĉeni u saveznom uredu kancelara. Iznenadan je pothvat protiv Beĉkog radija imao tek prolazan uspjeh. Objavljeno je preuzimanje vlade sa strane dr. Antona Rintelena, austrijskog izaslanika u Italiji, koji je upravo tada boravio u Beĉu. Došlo je do pregovora s puĉistima, kojima je bilo osigurano slobodno povlaĉenje, ako se ništa ne dogodi zarobljenim politiĉarima. U meĊuvremenu je objavljena smrt kancelara Dollfußa, pa su pobunjenici zarobljeni. Franz Holzweber, voĊa pothvata, Otto Planetta i pet aktivnih pripadnika egzekutive je smaknuto. Rintelen, koji je takoĊer zarobljen, pokušao je samoubojstvo, pa je poslije pomilovan na doţivotnu tamnicu. Istinski inicijatori ovog

pothvata sjedili su s one druge strane saveznih granica, gdje su bili nedostiţni za austrijsko pravosuĊe. Na vijest o beĉkom puĉu, u Štajerskoj, Koruškoj i u Gornjoj Austriji došlo je do nacionalsocijalistiĉkih ustanaka, koji su skroz-naskroz propali. I ovdje se jasno pokazalo da većina stanovništva ni u kojem sluĉaju nije pomišljala na davanje potpore pobunjenicima. Srpanjski puĉ godine 1934. za vladu je bio kudikamo opasniji od borbi u veljaĉi, jer im je s Dollfußom odnio vodećeg ĉovjeka, koji je u nacionalsocijalizmu vidio najvećeg neprijatelja Austrije i koji je u borbi protiv nacionalsocijalistiĉkih ideologija ostavio i svoj ţivot. Njegovu je cilju, buĊenju austrijske drţavne svijesti, tada bio suĊen, ĉini se, samo djelomiĉan uspjeh. Tek se u godinama bez slobode u svim slojevima stanovništva probudila ţelja da vide Austriju kako postaje neovisna drţava. Dotadašnji ministar prosvjete dr. Kurt Schuschnigg postao je Dollfußov nasljednik. Slijedio je pravac svojega prethodnika. Još je Mussolini odbijao nacionalsocijalizam. Za vrijeme srpanjskog puĉa, talijanske su trupe na granicama Austrije sprijeĉile napad Njemaĉke. Schuschniggov sastanak s Mussolinijem završio se godine 1934. sa sluţbenim uvjerenjem o suradnji (»Rimski protokoli«). Svoje izjave za neovisnost Austrije dale su i Engleska, Francuska i Italija. Rat koji je Italija vodila u Abesiniji godine 1935./36., doveo je, meĊutim, do potpuna razilaţenja s Engleskom i do pribliţavanja Njemaĉkoj. Preduvjet za to bilo je distanciranje od Austrije, što je poloţaj Italije uĉinilo sumnjivim. Dodatni protokoli uz Rimski pakt iz godine 1934., potpisani u oţujku 1936., snaţno su ograniĉili austrijsku vanjskopolitiĉku slobodu kretanja. Naslućivala se politika osovine Rim-Berlin. Tada se Schuschnigg odluĉio za sporazum s Njemaĉkom. To se zbilo 11. srpnja 1936., ĉime se njemaĉka carska vlada obvezala priznati potpunu suverenost Austrije, i unutrašnjopolitiĉki razvoj u objema drţavama smatrati unutrašnjim pitanjem. Austrijska se vlada obvezala svoju politiku graditi na temeljnome priznanju Austrije kao jedne njemaĉke drţave, amnestirati zarobljene nacionalsocijaliste i predstavnike »nacionalne opozicije« primiti u vladu. Zbog toga je ukinuta i »blokada od tisuću maraka«. Dok je ovaj neravnopravan sporazum u svjetskom tisku naišao na dobar odjek, istodobno su ga odbijali radikalni predstavnici iz krugova Domovinske fronte, kao i nacionalsocijalisti. Novi smjer kojim je pošla vlada pokazao se vrlo teškim. Uvijek je iznova dolazilo do nacionalsocijalistiĉkih demonstracija. Mnogi su se tada pitali koliko će Austrija još moći izdrţati. Godine 1936. Schuschnigg je raspustio »domovinske obrambene redove«. Na to su ga navele razmirice u njihovu vodstvu. Zbog toga su vrlo zadovoljni bili nacionalsocijalisti jer tko bi sada još bio spreman na otvoren otpor protiv njih? Mussolinijev posjet Njemaĉkoj u rujnu 1937. Hitleru je dao slobodu djelovanja u Austriji. Uĉvršćena je »osovina Berlin-Rim«, Mussolini je bio nezainteresiran za daljnju sudbinu Austrije, a davanje potpore Austriji od Zapada nije se moglo oĉekivati. Stoga je Austrija tada ostala potpuno izolirana.

Dana 12. veljaĉe 1938. Hitler je pozvao austrijskoga saveznog kancelara na pregovore u Berchtesgadenu, od kojih se oĉekivalo rješenje situacije, no u njima je Schuschnigg pod golemim prijetnjama vojne intervencije prisiljen na sporazum u kojem je Austriju tako reći predao nacionalsocijalistima. Kancelar Schuschnigg imenovao je, dakako, prema Hitlerovoj ţelji, beĉkog pravnika, Arthura Seyss-Inquarta za ministra sigurnosti, ali je, meĊutim, prekasno uspostavio kontakt s ljeviĉarima i Adolfom Watzekom, predstavnikom tih krugova, kao drţavnim tajnikom u vladi. Ljeviĉarska je oporba u nacionalsocijalizmu vidjela najveću opasnost za opstanak Austrije te je bila spremna podupirati borbu Austrije za neovisnost. Schuschnigg je kratkoroĉno pozvao narod naglasovanje, kojim se trebao oĉitovati za samostalnu Austriju. Vrlo je vjerojatno da bi to glasovanje imalo pozitivan ishod, jer su nacionalsocijalisti bili brojĉano podreĊeni. No, da bi otklonio tu opasnost, Hitler je iznudio otkazivanje narodnog glasovanja. Na granicama su stajale njemaĉke trupe, a u pojedinim su zemaljskim glavnim gradovima ĉak poĉeli pobjeĊivati nacionalsocijalisti. Savezni je kancelar, pod dojmom neposredno predstojeće vojne intervencije, dao ostavku, pa je u predveĉerje 11. oţujka, nakon duţeg otpora saveznoga predsjednika Miklasa, koji je takoĊer bio pod pritiskom, stvorena nova vlada pod Seyss-Inquartom. U to je vrijeme Hitler već dao naredbu za ulazak njemaĉkih trupa, koji se i dogodio sljedećeg jutra. Tako je okupirana Austrija. Dana 13. oţujka 1938., novi je kabinet zakljuĉio »ustavni zakon«, koji se mogao osporavati, o prikljuĉenju Austrije Njemaĉkom Carstvu. Hitlerova je agresija uspjela, a Austrija je prestala postojati.

Savezni predsjednici

1919.-1938.

Karl Seitz Izvršavao je funkciju drţavnog poglavara dr. Michael Hainisch 1920.-1928 dr. Wilhelm Miklas 1928. – 1938 .

Savezni kancelari dr. Karl Renner Michael Mayr dr. Johann Schober dr. Ignaz Seipel dr. Rudolf Ramek dr. Ignaz Seipel Ernst Streeruwitz dr. Johan Schober Karl Vaugoin dr. Otto Ender Karl Buresch Engelbert Dollfuß dr. Kurt Schuschnigg

. 1919. Mir u St. Germainu 1920. Ustav Republike Austrije 1925.(1. 3.)Šiling postaje austrijska valuta 1927.(15. 7.) Palaĉa pravde u plamenu 1929. Reforma ustava 1933. (4. 3.) Iskljuĉivanje sabora 1934. Borbe u veljaĉi 1934. (25. 7.) Pokušaj puĉa NSDAP-a (Nacionalsocijalistiĉke njemaĉke radniĉke stranke); Ubojstvo saveznog kancelara Dollfußa 1936. (11. 7.) Sporazum s Njemaĉkom 1938. Austrija gubi neovisnost

Preporuĉena literatura

Heinrich Benedikt, Geschichte der Republik Österreich (Povijest Republike Austrije), Wien, 1954. Gerhard Botz, Gewalt in der Politik. Attentate, Zusammenstoße, Putschversuche, Unruhen in Österreich 1918-1934 (Nasilje u politici. Atentati, sukobi, puĉevi i nemiri u Austriji od godine 1918. do 1934.), München, 1976. Ulrich Eichstädt, Von Dollfuß zu Hitler. Geschichte des Anschlusses Österreichs 1933-1938 (Od Dollfußa do Hitlera. Povijest prikljuĉenja Austrije 1933.-1938.), Wiesbaden, 1955. Friedrich Funder, Vom Gestern ins Heute. Aus dem Kaiserreich in die Republik (Od juĉer do danas. Iz Carstva u Republiku), 2. Auflage, Wien, 1953. Walter Goldinger, Geschichte der Republik Österreich (Povijest Republike Austrije), Wien, 1962. Karl Haas, Quellenkundliche Bemerkungen zur Geschichte der Republik Österreich (Bilješke uz izvore za povijest Republike Austrije), u: Die Quellen der Geschichte Österreichs (Schriften des Instituts für Österreichkunde 40, Wien, 1982.). Ludwig Jedlicka, Ein Heer im Schatten der Parteien. Die militarisch politische Lage Österreichs 1918-1938 (Vojska u sjeni stranaka. Vojno-politiĉki poloţaj Austrije 1918.-1938.), Graz-Köln, 1955. Ulrich Kluge, Der österreichische Ständestaat 1934-1938. Entstehen und Scheitern (Austrijska staleška drţava 1934.-1938. Nastanak i propast), Wien, 1984. Felix Kreissler (izdavaĉ), Funfzig Jahre danach. - Der »Anschluß« von innen und außen gesehen (Pedeset godina poslije. - »Prikljuĉenje« gledano izvana i iznutra), Wien-Zürich, 1989. Hanns Leo Mikoletzky, Österreichische Zeitgeschichte vom Ende des Ersten Weltkrieges bis zum Staatsvertrag (Austrijska suvremena povijest od kraja Prvoga svjetskog rata do drţavnog ugovora), Wien, 1962. Otto Molden, Der Ruf des Gewissens. Der österreichische Freiheitskampf 1938-1945 (Zov savjesti. Austrijska borba za slobodu od godine 1938. do 1945.), 2. Auflage, Wien-München, 1958. Karl Renner, Österreich von der Ersten zur Zweiten Republik (Austrija od Prve do Druge Republike), Wien, 1953. Friedrich Rennhofer, Ignaz Seipel, Mensch und Staatsmann (Ignaz Seipel, ĉovjek i drţavnik), Wien-Köln-Graz, 1978. Vinzenz Schumy, Kampf um Kärntens Einheit und Freiheit (Borba za jedinstvo i slobodu Koruške), Wien, 1950. Kurt Schuschnigg, Ein Requiem in Rot-Weiß-Rot (Kurt Schuschnigg, Crveno-bijelo-crveni rekvijem), Zürich, 1946. Gordon Shepherd, Die österreichische Odysee (Austrijska odiseja), Wien, 1958. Stephan Verosta, Die internationale Stellung Österreichs. Eine Sammlung von Erklärungen und Veträgen 1938-1947 (MeĊunarodni poloţaj Austrije. Zbirka izjava i ugovora 1938.1947.), Wien, 1947. Vom Justizpalast zum Heldenplatz. Studien und Dokumentationen 1927 bis 1938 (Od palaĉe pravde do trga velikana. Studije i dokumentacije od godine 1927. do 1938.), izdavaĉi: Ludwig Jedlicka i Rudolf Neck, Wien, 1975. Erika Weinzierl - Kurt Skalnik, Österreich 1918-1938, Geschichte der Ersten Republik (Austrija 1918.-1938., Povijest Prve Republike), 2 Bände, Graz-Wien-Köln, 1983.

6. Austrija u Trećem Reichu - Drugi svjetski rat Prikljuĉenje Austrije Trećem Reichu velesile su primile protestirajući u prazno. Prekomorske drţave kao što su Meksiko, Ĉile i Kina protestirale su energiĉnije, ali je njihov prigovor bio beznaĉajan. Italija se sloţila s aneksijom Austrije, što je Hitlera navelo da pošalje oduševljeni brzojav zahvalnosti. U Austriji su slavili nacionalsocijalisti, ali su i drugi krugovi bili optimistiĉni (»oţujska ljubiĉica!«). Nakon vremena neizvjesnosti, nadali su se miru i poboljšanju privredne situacije. Bujica je propagadnih materijala potkrepljivala takva nadanja. Pravi su ciljevi nacionalsocijalizma bili gotovo nepoznati, jer su prema ţelji vodećih ljudi, trebali ostati nepoznati za mase. Narodno glasovanje 10. travnja 1938. donijelo je gotovo jednoglasno prihvaćanje prikljuĉenja. Ono se ne moţe ocijeniti kao mjerodavan odraz raspoloţenja koje je vladalo u narodu, jer, osim spretne propagande, koja je posebno bila usmjerena politiĉki i svjetonazorno nezainteresiranima, rezultat glasanja treba pripisati strahu prisutnom kod velikog dijela stanovništva. Gestapo (tajna drţavna policija) tada je već bio poĉeo sa svojim radom i brojnim uhićenjima (navodno 60.000) Austrijanaca kod kojih su pretpostavljali neprijateljski stav prema nacionalsocijalizmu. Mnogi su od njih morali provesti godine u koncentracionim logorima, ako su uopće imali sreću da preţive. Za mladeţ su postojale prisilne organizacije u kojima su trebali biti upoznati s nacionalsocijalistiĉkim duhom. Strašna je nevolja pogodila ţidovsko stanovništvo, koje su obezvlastili, kojem su uzeli sva prava i iskljuĉili ih iz zajednice »arijevaca«. Neki su uspjeli emigrirati u inozemstvo, a velik je dio stradao u koncentracionim logorima. Nova je politiĉka organizacija bila obiljeţena teţnjom da se izbriše ime i pojam »Austrija«. Već je 24. svibnja 1938. provedena podjela »Zemlje Austrije« u sedam okruţja. Isprva je bilo rijeĉi o »istoĉnoj marki« ili o »istoĉnom okruţju«, da bi se 14. travnja 1939. ime promijenilo u »carsko okruţje«. Na kraju je jednom Führerovom odredbom izabran sluţbeni naziv »Alpsko-Dunavski kraj«. Provedene su i izmjene granica. Beĉ je ukljuĉivanjem rubnih općina povećan, Gradišće je podijeljeno izmeĊu »Donjeg Dunava« (Donja Austrija) i Štajerske, Ausseer Land je pripao »Gornjem Dunavu« (Gornja Austrija), a Istoĉni je Tirol dodijeljen Koruškoj. Otreţnjujuće je djelovao njemaĉko-talijanski sporazum o juţnom Tirolu 23. lipnja 1939. i to na one krugove austrijskoga stanovništva, koji su gajili simpatije prema nacionalsocijalizmu. Taj je sporazum predviĊao iseljavanje juţnih Tirolaca na podruĉje Carstva. Napuštena su prebivališta trebali preuzeti Talijani. Tada je Austrija »izjednaĉena«, tj. uvrštena u Njemaĉko Carstvo u pogledu uprave i privrede. Zlatne i devizne vrijednosti Austrijske Narodne banke prebaĉene su u Berlin, a imovina ĉak 200 ukinutih samostana i drugih poboţnih ustanova, kao i velik dio ţidovskog imetka i dobra Katoliĉke i Evangeliĉke Crkve Hitleru je sluţila za ostvarenje njegovih planova. Vrlo brzo nakon aneksije Austrije on je i njemaĉka sudetska podruĉja prikljuĉio Njemaĉkom Carstvu (Sporazum u Münchenu, u jesen 1938.). Još uvijek nezadovoljan tim uspjehom, on u oţujku 1939. prisvaja preostali dio Ĉehoslovaĉke. Stvoreni su »Protektorat za Ĉešku i Moravsku« kao i »vazalna drţava Slovaĉka«. Bilo je sasvim jasno da Hitler teţi k prevlasti u Europi.

Napadom na Poljsku 1. rujna 1939. zapoĉeo je Drugi svjetski rat. Austrijanci su se kao pripadnici njemaĉkih oruţanih snaga (Wehrmacht), morali boriti na svim frontama (Poljska, Francuska, Norveška, Jugoslavija, Grĉka, Italija, Sjeverna Afrika, Rusija). Mnogi su od njih poginuli. Raspoloţenje je u domovini bilo tjeskobno, što se nije promijenilo ni s poĉetnim uspjesima u Poljskoj, Francuskoj i na Balkanu. Kada je zima godine 1941./42. sa sobom donijela osjetne posljedice, nacionalsocijalizam je ĉak i kod mnogih svojih pristaša izgubio na uvjerljivosti. Većina je stanovništva odbijala i zaoštravajuće mjere protiv Ţidova i strahote koncentracionih logora, koje fašisti ipak nisu uspjeli sasvim prikriti. Isto je vrijedilo i za brutalne metode koje su primjenjivane u osvojenim i okupiranim podruĉjima. Na austrijskom je tlu, kod granitnih uloma u Mauthausenu, od godine 1939. postojao veliki koncentracioni logor, u koji su zatvarali »zatvorenike« iz razliĉitih europskih zemalja, koje su dospjele pod Hitlerovu vlast. Do kraja rata ovdje je ubijeno više od 120.000 ljudi. Već je godine 1938. došlo do stvaranja pokreta otpora, koji je postupno dobivao na broju i na znaĉenju. Pripadnici najrazliĉitijih svjetonazora, kao što su to monarhisti, katolici, socijalisti i komunisti, pa ĉak i razoĉarani nacionalsocijalisti, udruţili su se pod idejom vodiljom da ponovno doţive uskrsnuće Austrije. I meĊu njima bilo je mnogo ţrtava, jer je Gestapo (tajna drţavna policija) bio neumoran u otkrivanju takvih grupa. »Narodni« su sudovi pri razotkrivanju tih »neprijatelja reţima« bili nemilosrdni. I u inozemstvu su, u savezniĉkom taboru, postojale takve grupe, ali je, meĊutim, svima bilo vrlo teško meĊusobno stupiti u kontakt. Nije došlo do stvaranja austrijske vlade u egzilu. Prije samoga kraja rata saveznicima je pošlo za rukom da uspostave vezu s austrijskim pokretom otpora. U meĊuvremenu je u ratu dolazilo do sve oĉitijeg obrata. Katastrofa u Staljingradu, kapitulacija njemaĉkih odreda u Tunisu, odmetanje Italije i napokon uspješna invazija saveznika u Francuskoj, uĉinili su ishod i kraj rata neizbjeţnim. K tome treba dodati i zraĉne napade, koji su od godine 1943. i posebno 1944. teško pogodili dugo pošteĊenu Austriju. Austrijsko je stanovništvo ĉeznulo za svršetkom rata, koji bi im donio osloboĊenje od tada već omraţenog reţima i, kako su se nadali, samostalnost austrijske drţave. U proljeće 1945. Austrija je sama postala ratno poprište. S istoka su upadali odredi Crvene armije, iz Italije su u Korušku prodirali Britanci, ameriĉke su trupe prodirale u Tirol, Salzburg i u Gornju Austriju, a Francuzi u Vorarlberg. Akcije pokreta otpora, koje su se snaţnije mogle razviti u Tirolu, u drţavnoj solani, kao i u predjelu štajerske Koralpe, mnogostruko su skratile borbe i sprijeĉile daljnja pustošenja. Pokušaj austrijskih ĉasnika iz zapovjedništva oruţanih snaga u Beĉu da ubrzaju predaju Beĉa, koji je sa strane vlastodrţaca proglašen utvrdom i time bio ugroţen razaranjem, time što bi uspostavili kontakt s Crvenom armijom, imao je samo djelomiĉan uspjeh, ali su ga major Karl Biedermann, kapetan Alfred Huth i poruĉnik Rudolf Raschke platili ţivotom. Smaknuo ih je Gestapo 8. travnja 1945. (Floridsdorfer Spitz), što zbog ĉinjenice da je tada već velik dio Beĉa bio u rukama Rusa, samo povećava tragiku njihova kraja. Ovaj je vojni pokret otpora vodio major Karl Szokoll. U danima sloma dogodilo se i odvajanje od Njemaĉke. Ono je sasvim odgovaralo volji austrijskoga stanovništva, koje je u tim jezivim godinama stvorilo svijest o drţavi. Nadali su se ostvarivanju Moskovske deklaracije od 1. studenoga 1943., u kojoj su savezniĉki ministri vanjskih poslova, Eden, Hull i Molotov, predvidjeli ponovnu uspostavu austrijske drţave. Moskovska izjava o Austriji, od 30. listopada 1943., objavljena je 1. studenoga 1943.

Vlade Ujedinjenoga Kraljevstva, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava zastupaju isto mišljenje o tome, da Austrija, prva slobodna zemlja koja je postala ţrtvom tipiĉne napadaĉke Hitlerove politike, mora biti osloboĊena od njemaĉke vlasti. One okupaciju Austrije sa strane Njemaĉke, 13. oţujka 1938., smatraju poništenom. Ne smatraju se na bilo koji naĉin obveznima, za promjene koje su od toga trenutka provoĊene u Austriji. One objavljuju ţelju da se ponovno uspostavi slobodna i neovisna Austrija, koja bi Austrijancima, na isti naĉin kao i susjednim drţavama, koje su bile suoĉene sa sliĉnim problemima, otvorila put politiĉke i privredne sigurnosti, koja je jedini potreban temelj za trajan mir. Austrija se, meĊutim, podsjeća i na to da zbog sudjelovanja u ratu na strani Hitlerove Njemaĉke snosi odgovornost, kojoj ne moţe uzmaknuti te da će u vezi s konaĉnim obraĉunom, koliko je ona sama pridonijela svojem osloboĊenju, biti neizbjeţan oprez. Ovdje je bilo rijeĉi i o »svojevrsnoj suodgovornosti«, od koje nisu bile osloboĊene ni savezniĉke sile. Zahtijevani doprinos Austrijanaca svojem osloboĊenju mogao se, prema stanju stvari, promatrati samo u odreĊenim granicama. Dovoljno teţak doprinos bile su ţrtve pokreta otpora.

7. Ponovno uspostavljanje Republike Austrije U zadnjim tjednima postojanja Trećeg Reicha, te neposredno nakon njegova sloma, u Austriji su vladale kaotiĉne prilike. Pljaĉke dućana sa ţiveţnim namirnicama i provale u stanove bili su znakovi nedostatka drţavnog poretka. Dr. Karl Renner još je prije svršetka rata iz svojega tadašnjega prebivališta Gloggnitza uspostavio vezu s ruskim zapovjedništvom, što je omogućilo stvaranje privremene drţavne vlade. Ona je 27. travnja 1945. proklamirala neovisnost Austrije. Iz Izjave o nezavisnosti Austrije Ĉlanak I. Demokratska Republika Austrija ponovo je uspostavljena, te se moraustrojiti u duhu ustava iz godine 1920. Ĉlanak II. Poništava se prikljuĉenje na koje je austrijski narod bio prisiljen godine 1938. Ĉlanak III. Za provedbu ovoga proglasa stvorena je privremena drţavna vlada, uz sudjelovanje svih antifašistiĉkih stranaĉkih usmjerenja, kojoj bi, uz poštovanje prava zaposjedajućih sila, bila povjerena zakonodavna i izvršna vlast. Ĉlanak IV. Od dana objavljivanja proglašenja neovisnosti Austrije poništavaju se sva vojna, sluţbena ili osobna obećanja koja je Austrija dala Njemaĉkom Reichu i njegovu vodstvu. Ĉlanak V. Od ovoga dana svi su Austrijanci ponovno pod drţavljanskom obvezom i lojalnošću prema Republici Austriji.

I savezne su zemlje prihvatile proklamaciju i priznale privremenu drţavnu vladu. Time je izbjegnuto stvaranje protuvlade u saveznim zemljama koje su zaposjele zapadne sile. Jedinstvo naše ionako male drţave time je ostalo saĉuvano. No, proglašenje neovisnosti Austrije, još nije jamĉilo da je ona potpuno slobodna. Ĉetiri savezniĉke sile meĊusobno su je u prvom kontrolnom sporazumu (lipanj 1945.) podijelile na okupacijska podruĉja. Vrhovnu je vlast izvršavalo savezniĉko vijeće. Francuska je okupacijska zona obuhvaćala Vorarlberg i sjeverni Tirol. Istoĉni Tirol, Koruška i Štajerska, pripadali su britanskoj zoni, Salzburg i Gornja Austrija juţno od Dunava ameriĉkoj, dok je sovjetska zona obuhvaćala gornjoaustrijski Mühlviertel, Donju Austriju i Gradišće. Ĉetiri su sile, nadalje, okupirale svaka po jedan sektor grada Beĉa, koji je bio usred sovjetske zone. Unutrašnji je stari grad (naizmjeniĉno) okupiran sa strane sve ĉetiri sile. Savezniĉko je vijeće 11. rujna 1945. poĉelo sazivati sjednice za ĉije je odredbe bila neminovna jednoglasnost. Za ponovno uspostavljanje reda nisu zasluţne samo savezna vlada i okupacijske sile, već su tome mnogo pridonijele općine, koje su organizirale mogućnosti za pomoć i koje su se brinule za zaštitu i sigurnost stanara. Još su u travnju 1945. austrijske stranke zapoĉele sa svojom organizacijom. Austrijska narodna stranka nastala je tek godine 1945. Dijelom se ona nadovezala na tradiciju prijašnje Kršćansko-socijalne stranke. Vodeći ljudi Austrijske narodne stranke (ÖVP, Österreichische Volkspartei), većinom su dolazili iz kruga pokreta otpora (Gruber, Hurdes, Weinberger i drugi) ili su kao Leopold Figl većinu vremena u periodu od godine 1938. do 1945. proveli kao logoraši u koncentracionim logorima. U organizacijskom se pogledu Austrijska narodna stranka od samoga poĉetka dijelila na staleški orijentirane saveze, kao što su to bili savezi seljaka, radnika i namještenika, i privredne saveze. Odbijali su »politiku graĊanskoga bloka« iz Prve Republike i od poĉetka bili spremni na suradnju sa socijalistima, drugom velikom strankom u vladi drţave i zemalja. Socijalistiĉka stranka Austrije (SPÖ, Sozialistische Partei Österreichs), nanovo je stvorena u proljeće godine 1945. mjerodavnom inicijativom Karla Rennera i Adolfa Schärfa. Vodili su je predstavnici desnoga krila starih socijaldemokrata, to jest politiĉari koji su zastupali politiku sporazumijevanja. Akcijska zajednica kojoj su teţili komunisti odbijena je već potkraj travnja godine '45. Nestao je onaj stari borbeni duh protiv politiĉke premoći papinstva, pa su se nastojanja stoga usmjerila na sporazum s Katoliĉkom crkvom. Komunistiĉka partija Austrije (KPÖ, Kommunsitische Partei Österreichs), postigla je tek neznatan broj zastupnika u saboru, i to usprkos svojevrsnoj potpori od sovjetske okupacijske sile. Privremenoj je vladi uz drţavnog kancelara Rennera, pripadalo po devet pripadnika Austrijske narodne stranke i Socijalistiĉke stranke Austrije, sedam komunista i tri nestranaĉka ĉlana. Ustav iz godine 1920. trebao je biti temeljem vlade. On je stupio na snagu ustavnim prijelaznim zakonom, to jest novelama iz godine 1929. Dana 25. studenoga 1945. odrţani su prvi izbori. Oni su donijeli uspjeh Austrijskoj narodnoj stranci, koja je s 85 mandata dobila apsolutnu većinu. Socijalisti su dobili 76 mandata, a komunisti 4. Na osnovi ovih izbornih rezultata promijenjen je sastav vlade. Leopold Figl

postao je savezni kancelar, a Adolf Schärf vicekancelar. Savezna je skupština 20. prosinca 1945. izabrala dr. Karla Rennera za saveznoga predsjednika. Od narodnog se glasovanja odustalo iz financijskih razloga, nakon ĉega su se stranke sloţile oko Rennerove liĉnosti. Za rad nove vlade bilo je povoljno da je u drugom kontrolnom sporazumu (28. lipnja 1946.) obligatoran pristanak savezniĉkog vijeća ograniĉen na ustavne zakone. Svi su drugi zakoni mogli stupiti na snagu ako unutar tridesetjednog dana ne bi uslijedio prigovor one vojne sluţbe, za ĉije je donošenje bila potrebna jednoglasnost, koja se zbog postojećih suprotnosti izmeĊu zapadnih sila i Sovjetskog Saveza, ĉesto nije mogla postići. Znaĉenje tih prvih izbora sastoji se u tome što su velike stranke koje su bile na tlu zapadne demokracije uspjele postići nadmoćnu pobjedu nasuprot komunistima. Tako je daljnji razvoj mogao krenuti jednim sasvim drugim smjerom, nego što je to bio sluĉaj u Njemaĉkoj ili u Ĉehoslovaĉkoj. Godina 1946. donijela je u lipnju vaţne privredne zakone, a 5. rujna i zakljuĉenje Pariškog sporazuma o juţnom Tirolu, koji su potpisali ministri vanjskih poslova iz obiju zemalja Karl Gruber i Alcide de Gasperi. Sporazum izmeĊu Austrije i Italije o juţnom Tirolu, 5. rujna 1946. 1. Stanovnicima s njemaĉkim kao materinskim jezikom iz pokrajine Bozen, kao i u susjednim dvojeziĉnim mjestima pokrajine Trient, bit će osigurana potpuna pravna jednakost sa stanovnicima s talijanskim kao materinskim jezikom, u okviru posebnih odredaba, a sve to kako bi se zaštitila narodna obiljeţja i kulturni i privredni razvoj dijela stanovništva s njemaĉkim kao materinskim jezikom. U skladu s već vrijedećim ili zakonima koji tek što nisu stupili na snagu, spomenutim će drţavljanima njemaĉkoga materinskog jezika biti odobreno sljedeće: a) nastava u osnovnim i srednjim školama na materinskom jeziku; b) izjednaĉavanje njemaĉkog i talijanskog jezika u javnim sluţbama i u sluţbenim aktima, kao i u dvojeziĉnim nazivima mjesta; c) pravo ponovne uporabe njemaĉkih obiteljskih prezimena, koja su zadnjih godina talijanizirana; d) ravnopravnost u pogledu zapošljavanja u javnim sluţbama, kako bi se postigao podjednak omjer izmeĊu ovih dviju narodnih grupa. 2. Stanovništvu gore navedenih zona bit će omogućeno izvršavanje zakonodavne i izvršne vlasti. Okvir u kojem bi se trebale primjenjivati navedene odredbe autonomije, bit će utvrĊen u dogovoru s lokalnim predstavnicima kojima je njemaĉki materinski jezik. 3. U namjeri da se uspostave dobri susjedski odnosi izmeĊu Austrije i Italije, talijanska se vlada u sporazumu s austrijskom vladom, unutar jedne godine, nakon potpisivanja ovoga ugovora, obvezuje da će: a) u duhu pravednosti i velikodušnosti preispitati pitanja drţavno-graĊanske opcije, koja se uspostavljaju iz sporazuma izmeĊu Hitlera i Mussolinija iz godine 1939.; b) postići sporazum o meĊusobnu priznanju valjanosti odreĊenih stupnjeva sveuĉilišnih diploma;

c) izraditi sporazum o slobodnome tranzitnome prometu osoba i dobara izmeĊu sjevernog i istoĉnog Tirola, ţeljezniĉkim putem, a najvećom mogućom mjerom i cestovnim prometom; d) sklopiti poseban sporazum izmeĊu Austrije i Italije u svrhu olakšavanja pojaĉana graniĉnog prometa i mjesne razmjene odreĊenih koliĉina karakteristiĉnih proizvoda i dobara. De Gasperi

Dr. Gruber

U ovom je sporazumu posebno vaţna toĉka 2., u kojoj se govori o »vršenju regionalne zakonodavne i izvršne vlasti«, jer su stvaranjem jedne zajedniĉke regije Trentino-Tirolskog Etschlanda (pokrajina Bozen) 27. lipnja 1947. Talijani dobili veliku većinu, a unutar regije pokrajine Bozen usko ograniĉena zakonodavna ovlaštenja zemaljskog sabora i vlade još su više ograniĉena ponavljanim prigovorima talijanske vlade. Stoga je pitanje juţnog Tirola, stvoreno godine 1919., i nadalje predstavljalo delikatan problem, koji je neugodno opterećivao odnose izmeĊu Austrije i Italije, koji su se, meĊutim, od godine 1945. poĉeli normalizirati. Daljnji su problem za Drugu Republiku bili teritorijalni zahtjevi Jugoslavije. Ona je htjela Klagenfurt (Celovac), Villach (Bjelak) i štajerska pograniĉna podruĉja s Radkersburgom (Radgona). Poslije su ti zahtijevi postali umjereniji, pomaknuvši se na podruĉja juţno od Drave i Gaila. Britanska je okupacijska sila, koja je korektno vodila sluţbu, sprijeĉila juţnoslavensku samovolju, a konflikt izmeĊu Tita i Staljina Jugoslaviji je uskratio rusku podršku. Time je ovo pitanje riješeno u korist Austrije. U poslijeratno su doba ţivotni uvjeti bili vrlo loši. Postojala je opterećujuća nestašica ţiveţnih i prehrambenih namirnica svih vrsta i goriva. I nedostatak ţivotnoga prostora se katastrofalno odraţavao, jer je u završnoj fazi rata mnogo kuća bilo uništeno ratnim razaranjima. Industrija je bila na dnu, a k tome je okupacijska ruska sila na osnovi zakljuĉaka Potsdamske konferencije konfiscirala industrijska postrojenja, velike poljoprivredne pogone, kao i Dunavsko parobrodarsko društvo, kao dio njemaĉke imovine. Savezna vlada, zemaljske vlade, okupacijske sile i inozemne pomoćne organizacije ĉinile su sve što je bilo u njihovim mogućnostima, kako bi umanjile bijedu i pravedno sve raspodijelile. U ovoj je teškoj situaciji Austriji bilo nemoguće prihvatiti sve izbjeglice, koje su ovdje htjele ostati. Od više nego 13 milijuna protjeranih s njemaĉkim kao materinskim jezikom, njih 400.000 moglo je naći trajan prihvat. Ţivotni uvjeti i privreda drţave Marshallovim su planom za pomoć dobili temelj za potpunu normalizaciju. Austrija je kao ĉlanica OEEC-a (Organizacija za europsku gospodarsku suradnju) dobila više od milijardu dolara. Time su se mogle graditi, tj. modernizirati prometne veze, hidrocentrale, industrijska i poljoprivredna poduzeća. Uskoro se poĉeo osjećati privredni rast. Karakteristiĉno za odnos meĊu strankama u Drugoj Republici bilo je izostajanje samozaštitnih formacija i izbjegavanje nasilnih sukoba. Loša je iznimka bio štrajk komunista godine 1950., koji je mogao izazvati i rasplamsavanje nemira, opasnih za narodnu demokraciju. Ĉvrsto

drţanje prevladavajućeg dijela stanovništva, osobito radnika i seljaka, nakon nekoliko je uzbudljivih dana dovelo do likvidiranja komunistiĉkog pothvata. Godine 1950. umire savezni predsjednik Karl Renner, koji je dvaput u teškim situacijama preuzeo vodstvo Austrijske Republike, te se dokazao kao pomirljiv i razborit drţavnik. Tada je savezni predsjednik postao Theodor Korner, nakon uţeg izbora beĉkih gradonaĉelnika. Austrija je još uvijek bila okupirana. Uvijek iznova vlada je poduzimala pokušaje ponovna uspostavljanja suverenosti Austrije, preko drţavnog ugovora. Svi su tu pokušaji propali zbog suprotnosti izmeĊu Istoka i Zapada (hladni rat). Glavna je prepreka bilo pitanje »njemaĉke imovine«. U prosincu 1952., ĉak je i Glavna skupština Ujedinjenih naroda apelirala na velesile da prekinu okupaciju Austrije. Vaţno je bilo to da je indijskim posredovanjem Sovjetski Savez upoznat sa spremnošću Austrije na neutralnu politiku u konkretnom obliku. I nakon Staljinove smrti ruska je okupacijska sila ĉinila pomirljive geste; ukinuta je još uvijek postojeća cenzura u ruskoj okupacijskoj zoni. Velika Britanija, Francuska i Sovjetski Savez nisu platili okupacijske troškove (SAD je to uĉinio još godine 1947.). U sijeĉnju 1954. na Berlinskoj je konferenciji sovjetski ministar vanjskih poslova Molotov doduše predvidio zakljuĉivanje drţavnog ugovora, koji je, meĊutim, poništen uvjetom da okupacijske trupe ostanu u zemlji do sklapanja mirovnoga sporazuma s Njemaĉkom. Ministar vanjskih poslova Figl dao je sluţbenu izjavu o spremnosti Austrije na vojnu neutralnost, ali je istodobno odbio jedan ugovor, u kojem nije ograniĉen rok povlaĉenja okupacijskih sila. Tek u travnju 1955. situacija se promijenila. Jedno je austrijsko vladino izaslanstvo pod vodstvom saveznog kancelara Raaba i vicekancelara Schärfa pregovaralo od 12. do 15. travnja u Moskvi (»Moskovski memorandum«) i vratilo se s pozitivnim rezultatima u Beĉ. Bitno je bilo to, da se Sovjetski Savez, dakako uz primjerenu odštetu, odrekao svojih dugogodišnjih naftnih koncesija, prava na kopanje rude i drugih imovinskih vrijednosti u Austriji. Praćena velikom napetošću u stanovništvu, u Beĉu je od 2. do 12. svibnja odrţana konferencija veleposlanika, na kojoj je konaĉno postignut sporazum. Dana 15. svibnja 1955. u beĉkom dvorcu Belvedere, ministri vanjskih poslova Molotov, Macmillan, Dulles, Pinay i Figl potpisali su drţavni ugovor. Iz drţavnog ugovora; dio koji se odnosi na ponovnu uspostavu neovisne i demokratske Austrije Ĉlanak 1. Ponovna uspostava Austrije kao slobodne i neovisne drţave Saveznici i udruţene sile porvrĊuju da je ponovno uspostavljena Austrija kao suverena, neovisna i demokratska drţava. Ĉlanak 2. Oĉuvanje austrijske neovisnosti Saveznici i udruţene sile objavljuju da će poštovati neovisnost i teritorijalnu nepovredivost Austrije, onako kako je utvrĊeno ovim ugovorom. Ĉlanak 4. Zabrana prikljuĉenja

1. Saveznici i udruţene sile objavljuju da je zabranjeno politiĉko i privredno ujedinjenje izmeĊu Austrije i Njemaĉke. Austrija u potpunosti priznaje svoje odgovornosti na tom podruĉju i neće ulaziti u ni na koji naĉin sroĉeno politiĉko ili privredno ujedinjavanje s Njemaĉkom Vladine su stranke su 7. srpnja 1955. predloţile odluku koju je Narodno vijeće jednoglasno prihvatilo. Ona je sadrţavala priznanje neprekidne neutralnosti Austrije. Sile koje su sudjelovale u drţavnom ugovoru, a kasnije i druge drţave, priznale su austrijsku neutralnost.

Savezni ustavni zakon od 26. listopada 1955., o neutralnosti Austrije Ĉlanak I. 1. U svrhu trajna utvrĊivanja svoje neovisnosti prema van i u svrhu nepovredivosti svojeg teritorija, Austrija dobrovoljno izjavljuje svoju neprekidnu neutralnost. Austrija će je odrţavati i braniti svim raspoloţivim sredstvima. 2. Austrija, radi osiguranja tih ciljeva neće u svojoj budućnosti pristupati nikakvim vojnim savezima, kao što neće dopustiti ni stvaranje uporišta stranih drţava na svojem teritoriju. Ĉlanak II. Provedba ovog saveznog ustavnog zakona povjerena je saveznoj vladi. Körner Raab Drimmel

Schärf Maisel Illig

Helmer Kamitz Waldbrunner

Kapfer Thoma Figl

Okupacijske su trupe u jesen 1955. napustile austrijski teritorij. Tako je zemlja nakon sedamnaest godina ponovno dobila svoju neovisnost. Austrijski je narod ĉvrsto odluĉio da će je saĉuvati i u budućnosti. 8 . Koalicije i jednostranaĉke vlade (1955.-1994.) U prvim novim izborima nakon drţavnog ugovora (u svibnju 1956.), Austrijska je narodna stranka (ÖVP) jedva postigla apsolutnu većinu. Udio saveznog kancelara Raaba u stvaranju drţavnog ugovora, kao i privredna politika »kursa Raab-Kamitz« (dr. Reinhard Kamitz djelovao je od godine 1952. kao ministar financija), bili su honorirani, a socijalistiĉka upozorenja o vaţnosti podrţavljene industrije nisu naišla na oĉekivani odjek. Slobodnjaĉka stranka (FPÖ, Freiheitliche Partei), jedna vrsta nasljedne organizacije »Saveza nezavisnih«, koji je slovio kao sabiralište »nacionalnih krugova« i koji je prvi put godine 1949. sudjelovao na izborima, pretrpjela je teţak poraz. I komunisti su gubili na broju glasova. U skladu s

Drţavnim ugovorom i na osnovi obrambenog zakona od rujna 1955., stvorena je savezna vojska koja se temeljila na općoj vo j no j obvezi. Trudilo se oko meĊunarodnoga priznanja austrijske neutralnosti, pa su brojne drţave davale odgovarajuće izjave. Republika Austrija primljena je u Ujedinjene narode. Tragiĉni dogaĊaji u MaĊarskoj godine 1956. uskoro su upozorili na neminovnost oprezne vanjske politike. Ona se mogla sporazumno provoditi u okviru koalicije velikih stranaka. OdreĊeni je postotak promjenljivih biraĉa prireĊivao izborna iznenaĊenja, kao što se i dogodilo prilikom izbora saveznoga predsjednika godine 1957., kada se socijalist Adolf Schärf probio protiv zajedniĉkog kandidata iz Austrijske narodne stranke (ÖVP) i Slobodnjaĉke stranke (FPÖ). Na Schärfovo je mjesto došao njegov stranaĉki kolega Bruno Pittermann, vicekancelar. U izborima za Narodno vijeće, godine 1959., veliku su prednost postigli socijalisti nasuprot Narodnoj stranci, ojaĉala je i Slobodnjaĉka stranka, dok su komunisti izašli iz Narodnog vijeća. Socijalist Bruno Kreisky zamijenio je Leopolda Figla kao ministra vanjskih poslova. Godine 1961. naslijedio je Štajerac Alfons Gorbach Raaba na mjestu saveznog kancelara. Doneseni su bitni zakoni o školstvu. Sastanak ameriĉkoga predsjednika Johna F. Kennedyja s voĊom sovjetske politike i predsjednikom ministarskog vijeća Nikitom S. Hrušĉovom u Beĉu u lipnju 1961., koji je unio zaokret u odnosima meĊu supersilama, paţnju je svjetske javnosti usmjerio na neutralnu Austriju. U Austrijskoj se narodnoj stranci grupa »reformatora« zauzela za energiĉniji stav prema koalicijskom partneru. Zaista su izbori u studenome 1962. Austrijskoj narodnoj stranci donijeli odluĉujući uspjeh, a razmak se u mandatima vladinih stranaka povećao (81 mandat za Austrijsku narodnu stranku, 76 za socijalistiĉku stranku i nadalje nepromijenjenih 8 za Slobodnjaĉku stranku). Prilikom izbora za saveznoga predsjednika godine 1963., velikom je većinom pobijedio tadašnji predsjednik Schärf, nasuprot Juliusu Raabu. Nakon toga poraza u Austrijskoj se narodnoj stranci probila jedna reformatorska grupa. Njezin voĊa dr. Josef Klaus postao je savezni stranaĉki predsjednik, a godine 1964. i savezni kancelar. Brojne su politiĉke turbulencije uzrokovale napetost. U njih se ubraja »Habsburška kriza«. Izbili su ţestoki sukobi kada je dr. Ötto Habsburg, najstariji sin zadnjega austrijskog cara, nakon jedne sporne izjave lojalnosti i proturjeĉnim odlukama najviših sudskih instancija, htio doputovati u Austriju. Polemika, iznesena u javnost, oko liĉnosti i politike socijalistiĉki orijentiranog ministra unutrašnjih poslova Franza Olaha, završila se unutrašnjim stranaĉkim kontroverzama, te Olahovim padom i njegovom optuţbom. Velike su poteškoće za socijaliste proizašle iz rasprava oko imenovanja jednog broda na Bodenseeu i konflikta koji je pritom nastao, s vrlo naglašenim federalizmom zemlje Vorarlberg. Na kraju su se povremeno, iako bez ikakva uspjeha, poĉeli pojavljivati radikalno desni elementi. Nakon smrti Adolfa Schärfa, izbori za saveznoga predsjednika, godine 1965., jedva su donijeli pobjedu socijalistiĉkom kandidatu, beĉkom gradonaĉelniku Franzu Jonasu. No, prilikom odrţavanja izbora za Narodno vijeće godine 1966., Austrijska je narodna stranka postigla apsolutnu većinu mandata (85 za Austrijsku narodnu stranku, 74 za Socijalistiĉku stranku i 6 za Slobodnjaĉku stranku). Krajem koalicije nestao je i onaj, za austrijsku politiku više od dvadeset godina, karakteristiĉan oblik vladavine, koji je u okupacijskim godinama znaĉio optimalno rješenje, ali je poslije ţestoko kritiziran, napokon, i pod dojmom struĉnih i osobnih napetosti izmeĊu politiĉara sudionika. TakoĊer su osuĊene i smanjene funkcije u

saboru. S druge je strane, koalicija još pridonijela ublaţavanju suprotnosti, prevladavanju toĉki razdvajanja, kao i omogućavanju zajedniĉke privredne politike na srednjoj liniji. »Jednobojna« (jednostranaĉka) vlada pod Austrijskom narodnom strankom, a pod vodstvom Josefa Klausa, stvorena nakon propalih koalicijskih pregovora, uskoro je biljeţila neuspjehe u zemaljskim saborskim izborima, bez obzira na energiĉnu legislativnu djelatnost. Privredna je kriza, koja nije ostala ograniĉena samo na Austriju, kao posljedicu imala nedosljedne poteze u poreznoj politici. Unutrašnjopolitiĉki dogaĊaji i tendencije već su se uskoro našli u sjeni razvoja u Ĉehoslovaĉkoj, »Praškog proljeća«, koje je godine 1968. nagovijestilo liberalizaciju politiĉkih odnosa, te ulaska trupa Varšavskog pakta u tu zemlju. Postignuti su napredak i uspjeh u rješavanju problema juţnog Tirola, nakon stanovitog vremena kriznih zaoštravanja, kada su neodgovorni pojedinci vršili atentate eksplozivom. Taj je konflikt godine 1960. Austrija iznijela i pred forum Ujedinjenih naroda. U obnovljenim je pregovorima, te nakon sastanaka ministara vanjskih poslova Austrije i Italije (godine 1964. u Ţenevi i u Parizu te 1969. u Kopenhagenu), postignut sporazum oko donošenja »paketa« meritornih mjera i »operativnoga planskog kalendara« za njihovo provoĊenje, kao i za završetak konflikta oko juţnog Tirola. Tako su poboljšani austrijsko-talijanski odnosi. Taj je razvoj imao i gospodarsko-politiĉke posljedice. Godine 1958. osnovana je Europska gospodarska zajednica (EWG), kojoj Austrija, zato što se obvezala na neutralnost, gotovo da i nije mogla pristupiti kao pravi ĉlan. Stoga se Austrija s još šest drţava (Velikom Britanijom, Danskom, Švedskom, Norveškom, Portugalom i Švicarskom, kojima se poslije pridruţila i Finska) prikljuĉila »European Free Trade Association« (EFTA), koja je prije slovila kao provizorij. Sporazum s Europskom gospodarskom zajednicom, kojem je Austrija, koja je odrţavala intenzivne trgovaĉke veze s drţavama ĉlanicama te Zajednice, dakako teţila, onemogućen je ponovljanim upozorenjima Sovjetskog Saveza i godine 1967. (prije odluĉujućeg razrješavanja pitanja juţnog Tirola) prigovorom Italije. Nakon višestrukih neposrednih kontakata, tek je godine 1969. došlo do kontaktnih razgovora koji su obećavali uspjeh. Prije izbora u oţujku 1970. Austrijska je narodna stranka izdavala parole u prilog nastavka svoje jednostranaĉke vlade, a osobito je savezni kancelar Klaus odbijao obnavljanje koalicije. U meĊuvremenu se potvrdio trend proteklih zemaljskih saborskih izbora. Socijalistiĉka je stranka postala najjaĉa stranka u narodnom vijeću (81 mandat za Socijalistiĉku stranku (SPÖ), 78 za Austrijsku narodnu stranku (ÖVP) i 6 za Slobodnjaĉku stranku (FPÖ). Ponovno su pregovori izmeĊu velikih stranaka protekli bezuspješno. Bruno Kreisky postao je savezni kancelar manjinske vlade pod Socijalistiĉkom strankom (SPO). Novo je ministarstvo za znanost i istraţivanja preuzelo duţnosti ministarstva prosvjete. Vodstvo Narodne stranke u meĊuvremenu je preuzeo Hermann Withalm, kojeg je uskoro zamijenio Karl Schleinzer. U nadolazećoj je godini na sljedećim izborima za saveznoga predsjednika velikom većinom u svojoj sluţbi potvrĊen Franz Jonas. Protukandidat je bio prijašnji ministar vanjskih poslova (i kasniji glavni tajnik Ujedinjenih naroda) Kurt Waldheim. U Narodnom su vijeću od oţujskih izbora 1970. postojali nesigurni većinski odnosi. Parlament je, meĊutim, donio preinaku vojnog zakona, koja je ozakonila skraćenje vojnog roka. U listopadu 1971. sazvani su novi izbori, koji su provedeni prema novom izbornom postupku koji su utemeljili Socijalistiĉka stranka i Austrijska narodna stranka u Narodnom

vijeću. Socijalisti su postigli apsolutnu većinu glasova, kao i mandat u Narodnom vijeću, koje se sa 165 povećalo na 183 zastupnika. U tom je tijelu Socijalistiĉka stranka dobila 93 mandata, Austrijska narodna stranka 80 i Slobodnjaĉka stranka 10 mandata. Sada je Kreiskyjeva novostvorena socijalistiĉka vlada posjedovala sigurnu parlamentarnu većinu. Novo je stvoreno bilo ministarstvo zdravlja i zaštite okoliša. Unutrašnja politika obiju velikih stranaka bila je ubuduće više pragmatiĉno, nego ideološki orijentirana. Za Brunu Kreiskog više nije postojala ni najmanja dvojba da onu grupu »promjenljivih biraĉa« koji su odluĉujući za izbore, neće moći pridobiti obnavljanjem »austromarksistiĉkih« parola. Usporedo je u Narodnoj stranci proklamirana »orijentacija sredine«. Mnoge su bitne stvari zastale, naravno, već kod enormnih razilaţenja u mišljenjima izmeĊu velikih stranaka, kao primjerice u pitanjima novog ustroja škola i nastave, kod reformi radija i televizije, kod pojedinih toĉaka reforme kaznenoga prava, u raspravama o novome organizacijskom zakonu sveuĉilišta (UÖG, Universitätsorganisationsgesetz), dok je uvoĊenje poreza na višak vrijednosti pod ministrom Hannesom Androschom općenito prihvaćeno. Unutrašnju je politiku, nadalje, opteretio koruški »konflikt oko natpisa mjesnih imena«, kad su razljućeni Korušĉani demontirali njemaĉko-slovenske natpise mjesnih imena. Nakon donošenja »odredbe manjina« (godine 1976.) bitno je smanjen broj dvojbenih imena pogoĊenih mjesta. Ta je afera izazvala napetosti u austrijsko-jugoslavenskim odnosima. Nakon smrti Franza Jonasa (godine 1974.) za saveznog je predsjednika izabran ministar vanjskih poslova dr. Rudolf Kirchschläger, kao kandidat Socijalistiĉke stranke Austrije. Nakon što je uzorno obavljao duţnosti svoje sluţbe, ponovno je izabran godine 1980. i to s velikom većinom. Prilikom izbora za Narodno vijeće godine 1975., podjela mandata ostala je nepromijenjena (93 za Socijalistiĉku stranku (SPÖ), 80 za Austrijsku narodnu stranku (ÖVP) i 10 za Slobodnjaĉku stranku (FPÖ), iako rezultat moţe sloviti kao uspjeh Kreiskyjeve vlade. Savezni stranaĉki predsjednik Austrijske narodne stranke (od godine 1971.), Karl Schleinzer, stradao je u prometnoj nesreći. Zamijenio ga je struĉnjak za gospodarstvo Josef Taus, za kojim je godine 1979. trebao slijediti Alois Mock. Rad je vlade bio opterećen raspravama oko atomske centrale Zwentendorf, ĉiji se rad nakon jednog zamalo pozitivnog ishoda narodnog glasovanja (godine 1978.) morao obustaviti. Zakljuĉen je zakon o zabrani korištenja atomske energije. Ubuduće je dolazilo do napetih sukoba oko zaštite okoliša. U Austriji se utemeljio »Zeleni pokret«. Oĉito je bilo rastuće nezadovoljstvo mladeţi zbog društva blagostanja. Bez obzira na sve ove simptome, interne napetosti i poraze u zemaljskim saborskim izborima, Socijalistiĉka je stranka u izborima za Narodno vijeće, godine 1979., povećala svoje većinske glasove i mandate (odsada 95 mandata za Socijalistiĉku stranku (SPÖ), 77 za Austrijsku narodnu stranku (ÖVP) i 11 za Slobodnjaĉku stranku (FPÖ). Kreiskyjeva vlada, a osobito sam kancelar, vodili su priliĉno aktivnu vanjsku politiku, koja nije ostala bez pokojega prigovora (kao primjerice oko pitanja Bliskog istoka), ali je posebno u Trećemu svijetu nalazila pozitivan odjek. O ugledu Austrije svjedoĉio je i izbor Kurta Waldheima za glavnog tajnika Ujedinjenih naroda (1972.-1981.). Bilo je napada i na njegovu djelatnost, koja je, meĊutim, uglavnom bila uspješna. Poteškoće na radnome trţištu uvjetovale su od godine 1981. nepopularan program štednje. Prilikom izbora u travnju 1983., Socijalistiĉka je stranka izgubila apsolutnu većinu, iako je ostala najjaĉa stranka u Narodnom vijeću (90 sjedišta za Socijalistiĉku stranku (SPÖ), 81 za Austrijsku narodnu stranku (ÖVP) i 12 za Slobodnjaĉku stranku (FPÖ). Umjesto Brune

Kreiskog, kancelarsku je sluţbu preuzeo Gradišćanac Fred Sinowatz, prijašnji ministar prosvjete i umjetnosti. Slobodnjaĉka je stranka (FPÖ) s tri ministra postala partner u »maloj koaliciji«. Nasljednik pouzdanoga saveznog predsjednika Kirchschlägera, u jednom je uţem izboru, postao Kurt Waldheim, protiv kojega je tada pokrenuta internacionalna medijska kampanja, koja je ciljala na godine koje je Waldheim proveo u njemaĉkim oruţanim snagama (Wehrmachtu) u drugom svjetskom ratu, i koja je takoĊer istakla negodovanje SAD-a zbog razvojnih tendencija Ujedinjenih naroda pod vodstvom Waldheima. Prvi puta za vrijeme Druge Republike, Socijalistiĉka stranka (SPÖ) nije imala saveznog predsjednika. Jedan dan nakon Waldheimova izbora, Fred Sinowatz prenio je svoju sluţbu saveznog kancelara na prijašnjega ministra financija Franza Vranitzkog, kojemu je prilikom izbora za Narodno vijeće u studenome 1986. pošlo za rukom da saĉuva vodeću poziciju svoje stranke, koja je bila u krizi. Općenito se u tim izborima nagovijestio proces erozije kod obiju velikih stranaka, koje su dominirale u Austriji od godine 1945. Socijalistiĉka stranka (SPÖ) izgubila je mnogo glasova i mandata (od tada 80 mandata), dok je Austrijska narodna stranka (ÖVP) uspjela zadrţati svoju poziciju (nadalje 77 mjesta u Narodnom vijeću). Obje su se stranke poĉetkom godine 1987., nakon 21 godinu, odluĉile na ponovno oţivljavanje velike koalicije. Alois Mock postao je ministar vanjskih poslova i vicekancelar, kojeg je, meĊutim, u sluţbi vicekancelara i saveznoga stranaĉkog predsjednika Austrijske narodne stranke (ÖVP) naposljetku zamijenio Josef Riegler. Zelenima je godine 1986. prvi put s 8 mandata uspio ulazak u austrijski Parlament. No, taj uspjeh ekološkog pokreta više nije bio iznenaĊujući. Nakon glasovanja za rješavanje pitanja Zwentendorfa godine 1978., nakon dogaĊaja u Hainburger Auu u prosincu 1984., kada su alternativni zeleni aktivisti velikim akcijama blokiranja, a na kraju i uz potporu tiska, sprijeĉili gradnju atomske centrale na Dunavu te nakon eksplozije na reaktoru u Ĉernobilu, u Ukrajini u travnju 1986., ĉije su se posljedice osjetile i u Austriji, snaţno se povećao senzibilitet za pitanja okoliša. Godine 1986. svoj je uspon, koji su mnogi politiĉari primili zabrinuto, zapoĉeo Jörg Haider, zemaljski vijećnik i zemaljski stranaĉki predsjednik Slobodnjaĉke stranke (FPÖ) u Koruškoj. On je, uz potporu nacionalnoga stranaĉkog centra, na saveznome stranaĉkom kongresu Slobodnjaĉke stranke u Innsbrucku u rujnu 1986., uspio u glasaĉkoj borbi pobijediti dotadašnjega liberalnoga stranaĉkoga predsjednika i vicekancelara Norberta Stegera. Haider je kao novi stranaĉki voĊa Slobodnjaĉke stranke, koja je pod Stegerom izgubila naklonost biraĉa, u studenome 1986. postigao vaţan uspjeh (18 mandata), koji se u nadolazećim godinama trebao nastaviti ponajviše na općinskim, zemaljskim i saveznim razinama. Naposljetku je Haider, uz pomoć Austrijske narodne stranke (ÖVP), izabran za zemaljskog poglavara u Koruškoj, prije ĉega je Socijalistiĉka stranka (SPÖ) izgubila apsolutnu većinu na zemaljskim saborskim izborima. U sluţbi je, meĊutim, ostao samo dvije godine. Izazvan jednom upadicom, u lipnju 1991., on je na koruškom zemaljskom saboru veliĉao politiku zapošljavanja u Trećem Reichu, nakon ĉega je zajedno opozvan i sa strane Socijalistiĉke i Austrijske narodne stranke. No, niti ovakve, ni sliĉne izjave nisu umanjile naklonost biraĉa. U internacionalnim su se razmjerima, potkraj osamdesetih godina odigrali prijelomni dogaĊaji od svjetskopovijesnog znaĉenja. Zbog »perestrojke« (rus.: promjena) u Sovjetskom Savezu, koju je godine 1985. zapoĉeo drţavni i partijski predsjednik Mihail Gorbaĉov, došlo je do

meĊunarodnog popuštanja napetosti i do »glasnosti« (rus.: otvorenost) unutar satelitskih drţava, te, napokon, nepredviĊenom dinamikom i do potpuna sloma komunizma u istoĉnoj Europi i do raspada Sovjetskog Saveza. Vrhunac te revolucije, u kojoj je prestao vrijediti poslijeratni poredak, bez dvojbe su bili pad Berlinskog zida i naposljetku ponovno ujedinjenje Njemaĉke, te, što je posebno vaţno iz austrijske perspektive, pad »ţeljezne zavjese«. Naša se zemlja, smještena na rubu demokratskoga svijeta i izolirana od svojih susjeda, tako najednom našla u »srcu« Europe. Time je pitanje prikljuĉenja Europskoj zajednici, koje se dotada izbjegavalo iz razloga neutralno-politiĉkih razmišljanja, postalo virulentno. U srpnju 1989. ministar vanjskih poslova Alois Mock predaje »Bruxellesko pismo« o kojem se ţustro raspravljalo prije svega glede pitanja neutralnosti i u kojem je predsjedniku Vijeća Europske zajednice iznesena molba Austrije za prikljuĉenje toj zajednici. Pune dvije godine poslije, u srpnju 1991., komisija Europske Zajednice u svojem je ispitnom izvještaju iznijela takozvani »avis« (izjava) o tome da bi prikljuĉenje Austrije za Europsku Zajednicu bio dobitak. Time su mogli zapoĉeti konkretni pregovori o prikljuĉenju. Usporedo s Austrijom za prikljuĉenje su se natjecale i tri skandinavske drţave, Švedska, Norveška i Finska; i one su ukljuĉene u pregovore. Godine 1989. odigralo se nešto kao simboliĉan oproštaj od duge epohe austrijske povijesti: Zita od Bourbon-Parme, supruga Karla I., zadnjega austrijskog cara, pokopana je u Beĉu. Deseci tisuća ljudi uokvirili su put kojim je njezin lijes nošen od katedrale Sv. Stjepana (»Stephansdom«) do Kapucinske grobnice (»Kapuzinergruft«). Prilikom izbora za Narodno vijeće godine 1990., djelomice se nastavila tendencija slabljenja velikih stranaka. Rezultat je toga bio ovaj: Socijalistiĉka je stranka (SPÖ) zahvaljujući Franzu Vranitzkom mogla zadrţati svojih 80 mjesta u Parlamentu. Naspram nje, Austrijska je narodna stranka (ÖVP) izgubila 17 od svojih dotadašnjih 77 mandata, Slobodnjaĉka stranka (FPÖ) došla je na 33 mandata (od dotadašnjih 18), a Zeleni na 10 (dotad 8). Znaĉajan je bio uspjeh Slobodnjaĉke stranke Jörga Haidera, koja je već izgubila najveći dio svojega nekadašnjega liberalnoga krila. Nikad kao do tada u Drugoj Republici, »treći tabor« u Austriji nije bio toliko jak. Haider je znao kako protestne biraĉe vezati uza svoju stranku, a time i uza svoju liĉnost. Drukĉije je bilo sa Zelenima, koji su usprkos dobitku od 10 mandata i što nije nebitno, zbog internih svaĊa, zapali u fazu stagniranja. Nastavila se velika koalicija pod Franzom Vranytzkim, koja je zajedno još uvijek raspolagala sa 75% biraĉkih glasova. Na strani Austrijske narodne stranke (ÖVP), Erhard Busek vrlo je skoro zamijenio Josefa Rieglera na mjestu predsjednika stranke i vicekancelara. Tako je ovaj Beĉanin postao već deseti po redu stranaĉki predsjednik u povijesti Austrijske narodne stranke (ÖVP), (u usporedbi s pet stranaĉkih predsjednika Socijalistiĉke stranke (SPÖ) u istom razdoblju). »Novi svjetski poredak«, kojem se nadalo nakon propasti komunizma, još nije bio nastupio. Raspad Sovjetskog Saveza djelomiĉno je imao krvav tok, kao i dramatiĉni prijelomni dogaĊaji u Rumunjskoj. Posebno se tragiĉno i s mnogo gubitaka razvijala situacija u nama susjednoj drţavi na jugu, Jugoslaviji. Ta se višenarodna drţava raspala u ĉitav niz manjih drţava. Dva dana nakon proglašenja neovisnosti u lipnju 1991., savezna vojska sa srpskom dominacijom umarširala je u Sloveniju. Kada su se borbe poĉele voditi neposredno kraj austrijske granice, mnogo se Austrijanaca zapitalo je li neutralnost koja je njihovoj zemlji tolike godine osiguravala mir i omogućavala dotada nepoznato blagostanje, u sada promijenjenoj politiĉkoj situaciji u svijetu, još uvijek pravi koncept za oĉuvanje sigurnosti. Rasprava oko zadrţavanja neutralnosti nastavila se i u sljedećim godinama.

Rat u etniĉki jedinstvenoj Sloveniji nije dugo potrajao, ali se potom pojaĉanom ţestinom nastavio u Hrvatskoj, gdje je tek potkraj godine, nakon što su Srbi zauzeli trećinu zemlje, završen. Nadasve krvav, oznaĉen »etniĉkim ĉišćenjima« i bezbrojnim nasilniĉkim ispadima, razvijao se rat koji je naposljetku izbio u Bosni i Hercegovini, s glavnim gradom Sarajevom, u zemlji izrazito rascjepkanoj izmeĊu muslimanskih Bošnjaka, pravoslavnih Srba i katoliĉkih Hrvata. Taj strašan sukob se nije mogao zaustaviti, usprkos brojnim, iako neuvjerljivim mirotvornim pokušajima meĊunarodne zajednice, što je izazvalo izbjegliĉki val prema Austriji. Naš se susjed na sjeveru, nakon dugih godina diktature upravo demokratizirana Ĉehoslovaĉka, raspao, na sreću, bez uporabe oruţane sile, na svoje sastavne dijelove, Ĉešku i Slovaĉku. Ta podjela, koja je u tijeku godine 1992. mukotrpno isposlovana, na snagu je stupila 1. sijeĉnja 1993. Kurt Waldheim, koji je u šest godina svoje sluţbe, kao savezni predsjednik bio meĊunarodno izoliran, 1992. odustao je od ponovne kandidature. Potpuni je pobjednik bio u javnosti malo poznat profesionalni diplomat Thomas Klestil, kojeg je kandidirala Austrijska narodna stranka (ÖVP). On je preuzeo ovu sluţbu s namjerom da bude aktivan predsjednik koji će se više koristiti predsjedniĉkim ustavnim pravima, što ga je dovelo u konflikt s kancelarom. Zbog prijelomnih dogaĊaja u istoĉnoj Europi i velikoga broja izbjeglica, koji su i iz drugih krajeva svijeta dolazili u Austriju, problem stranaca i azilanata postao je predmetom ĉesto ţestokih i, uz to, demagoških unutrašnjopolitiĉkih rasprava. Tada je Slobodnjaĉka stranka (FPÖ) inicirala plebiscit (»Prvo Austrija«) sa svrhom zaoštravanja austrijske politike prema strancima. No, to je u širokim razmjerima odbijeno: na Beĉkom je Trgu junaka (Heldenplatz) odrţan skup (»more svijeća«) protiv nesnošljivosti prema strancima, u kojem je sudjelovalo ĉak 200.000 ljudi. Plebiscit, na kraju s nešto više od sedam posto ili 420.000 glasova potpore Haideru, nije donio oĉekivani rezultat. Neposredno nakon toga treća je predsjednica Narodnog vijeća, Heide Schmidt s još ĉetiri zastupnika napustila Slobodnjaĉku stranku (FPÖ) i stvorila vlastitu stranku, koja je u Parlamentu nastupila i kao klub, Liberalni forum. Tako je, po svemu sudeći, iz Slobodnjaĉke stranke (FPÖ) zauvijek nestao i zadnji liberalni element, dok su istodobno za politiĉki liberalizam u Austriji, koji je uvijek bio graniĉna pojava izmeĊu tabora velikih stranaka, postavljeni temelji za nov poĉetak. Serija atentata potkraj godine 1993. smatrala se indikatorom opće i rastuće spremnosti na nasilje u ekstremno desnom taboru, kao i za zaoštrenu atmosferu koja je vladala u austrijskoj unutrašnjoj politici. Najpoznatija ţrtva pisama-bombi odaslanih po cijeloj Austriji, bio je beĉki gradonaĉelnik Helmut Zilk, koji je pretrpio tešku ozljedu ruke. Tijekom godine 1994., ovakvi su se napadi nastavljali. U veljaĉi 1995., u bombaškom su, oĉito rasistiĉki motiviranom napadu, kod kojeg se sumnjalo na nacionalistiĉku pozadinu, ubijena ĉetiri pripadnika etniĉke grupe Roma u Gradišću. Nikada se prije u Drugoj Republici nije dogodio tako krvav i politiĉki motiviran ĉin nasilja. Godine 1994. pregovori s Europskom Zajednicom (koja se nakon sporazuma u Maastrichtu zvala Europska unija /EU/), oko pristupanja Austrije ušli su u napetu fazu. Već je poĉetkom godine sporazum o Europskome gospodarskom podruĉju (EWR) stupio na snagu time što su se spojile Europska zajednica (EG) i European Free Trade Association (EFTA) s ĉlanicom

Austrijom, kako bi se stvorilo zajedniĉko unutrašnje trţište u obliku proširene zone slobodne trgovine. Potkraj veljaĉe i poĉetkom oţujka odigrao se dramatiĉni maraton u pregovorima u Bruxellesu, koji je naposljetku doveo i do usklaĊivanja gledišta oko, do samoga kraja, osobito spornih pitanja privrede i tranzita. Rezultat postignuta kompromisa, koji je koalicija zazivala od »Bruxelleskog duha«, naposljetku je potvrdilo i austrijsko stanovništvo u narodnom glasovanju 12. lipnja 1994. Nakon ţestoke i emocijama nabijene rasprave, 66 posto Austrijanaca odluĉilo se za pristupanje Austrije Europskoj Uniji. Vodeći protivnik ovoga pristupanja tada je bio Jörg Haider. On je, meĊutim, usprkos razoĉaravajućem rezultatu glasovanja oko pristupanja Europskoj Uniji, u izborima za Narodno vijeće 9. listopada 1994., postigao velik uspjeh. Njegova se stranka od godine 1990. povećala za 9 mandata, pa je sada raspolagala sa 42 sjedišta. Isto tako su Zeleni, koji su takoĊer istupili protiv pristupanja Europskoj uniji, mogli zabiljeţiti prirast (sada su imali 13 mandata). Heide Schmidt sa svojim je Liberalnim forumom trenutaĉno uspjela ponovo ući u Parlament (10 mandata). Zato su nekadašnje velike stranke znatno oslabile: Socijalistiĉka stranka (SPÖ) 66, a Austrijska narodna stranka (ÖVP) 52 mandata. Politiĉki su se promatraĉi navikli govoriti još samo o »srednjim strankama«. Ĉini se da su biraĉi postali mobilniji. Tabori koji su od samih poĉetaka godine 1918. vladali Austrijskom Republikom bili su razbijeni. To se pokazalo i prilikom netom odrţanih izbora radniĉke komore, koji su sa sobom donijeli sudjelovanje ĉitave trećine biraĉkoga stanovništva, što se moglo protumaĉiti i kao izraţavanje nepovjerenja prema ovakvom obliku institucionaliziranog i centraliziranog zastupanja interesa s ovakvim obligatnim ĉlanstvom. No time se, meĊutim, austrijsko socijalno partnerstvo, koje je u inozemstvu bilo priznato kao poţeljan model rješavanja konflikata, našlo u poteškoćama. Ankete su pokazale da Austrijanci taj oblik suradnje, doduše, drţe dobrim, ali da ga je potrebno reformirati. Nastavila se velika koalicija, ako ni zbog ĉega drugog, onda zbog pomanjkanja odgovarajućih alternativa. Ona prvi put nakon godine 1945. nije postigla dvotrećinsku većinu u Narodnom vijeću, koje je potrebno za zakljuĉivanje ustavnih zakona, pa je kao »koalicija gubitnika« startala s isto takvim problemima. Najhitnija zadaća bila je prije svega sanacija drţavnog budţeta. Od 1. sijeĉnja 1995. Austrija je ĉlanica Europske Unije, ĉime aktivno sudjeluje u procesu europske integracije. Savezni kancelar Franz Vranitzky već je godine 1993. u jednoj izjavi razjasnio da je Austrija voljna, pokraj privrednih, snositi i mnoge politiĉke ciljeve Europske Unije: »Austrija će... aktivno i solidarno suraĊivati u daljnjem razvoju projekta Europe. Europska Unija jedina pruţa zaštitu od ponavljanja povijesti, koja je ĉitav kontinent bacila u katastrofu fašizma.« Izvadak iz Ugovora o Europskoj Uniji, 7. veljaĉe 1992. Ĉlanak B (ciljevi Unije i njihovo ostvarivanje) Unija si postavlja ove ciljeve:

- Poticanje uravnoteţenog i trajnog privrednog i socijalnog napretka, osobito stvaranjem jednoga prostora bez unutrašnjih granica, zatim uĉvršćivanjem privredne i socijalne sloge, kao i stvaranjem privredne i monetarne unije, koja bi ubuduće obuhvaćala i jednistvenu valutu prema mjerilima ovoga ugovora; - Oĉuvanje vlastitog identiteta na meĊunarodnoj razini, osobito zajedniĉkom vanjskom i unutrašnjom politikom, u što se, u većim vremenskim razmjerima, ukljuĉuje i utemeljenje zajedniĉke obrambene politike, koja bi u dano vrijeme omogućila zajedniĉku obranu; - Jaĉanje zaštite prava i interesa pripadnika drţava ĉlanica, uvoĊenjem unijskog drţavljanstva; - Razvoj bliske suradnje na podruĉju sudstva i unutrašnjih poslova; - Potpuno oĉuvanje zajedniĉke imovine i njezino daljnje razvijanje.

1945.-1994. drţavni kancelar Dr. Karl Renner (1945.) Savezni predsjednici

Savezni kancelari

Dr. Karl Renner (1945.—1950.) Dr. Theodor Körner (1951.-1957.) Dr. Adolf Schärf (1957.-1965.) Franz Jonas (1965.—1974.) Dr. Rudolf Kirchschläger (1974.-19 Dr. Kurt Waldheim (1986.-1992.) Dr. Thomas Klestil (od 1992.)

Dipl. ing. Leopold Figl (1945.—1953.) Ing. Julius Raab (1953.—1961.) Dr. Alfons Gorbach (1961.—1964.) Dr. Josef Klaus (1964.—1970.) Dr. Bruno Kreisky (1970.—1983.) Dr. Fred Sinowatz (1983.—1986.) Dipl. oecc. Dr. Franz Vranitzky (od 1986.)

27. travnja 1945.: Proklamacija privremene drţavne vlade o neovisnosti Austrije. 4. srpnja 1945.: Prvi savezniĉki kontrolni sporazum (stvaranje savezniĉkogvijeća za Austriju). 25. studenoga 1945.: Prvi izbori za Narodno vijeće u Drugoj Republici. 28. lipnja 1946.: Drugi savezniĉki kontrolni sporazum. 5. prosinca 1946.: Pariški sporazum o juţnom Tirolu. 15. svibnja 1955.: Potpisivanje Drţavnog ugovora u dvorcu Belvedere. 26. listopada 1955.: Savezni ustavni zakon o neprekidnoj neutralnosti Austrije, koji je donijelo Narodno vijeće. 18. travnja 1966.: Stvaranje vlade pod Austrijskom narodnom strankom (ÖVP), pod vodstvom dr. Josefa Klausa. Kraj koalicije 21. travnja 1970.: Stvaranje vlade pod Socijalistiĉkom strankom (SPOÖ), pod vodstvom dr. Brune Kreiskog 24. svibnja 1983.: Stvaranje vlade pod Socijalistiĉkom + Slobodnjaĉkom strankom (SPÖ-FPÖ), pod vodstvom dr. Freda Sinowatza (»mala koalicija«) 16. lipnja 1986.: dr. Franz Vranitzky preuzima vladu pod Socijalistiĉkom + slobodnjaĉkom strankom

21. sijeĉnja 1987.: Stvaranje vlade pod Socijalstiĉkom + Austrijskom narodnom strank (SPÖ –ÖVP), pod vodstvom Vranytzkog (»velika koalicija«) 1. sijeĉnja 1995.: Austrija pristupa Europskoj Uniji. Preporuĉena literatura Herbert Dachs (jedan od autora i izdavaĉ), Handbuch des politischen Systems Österreichs (Priruĉnik za austrijski politiĉki sustav), 2. Auflage, Wien, 1992. Heinz Fischer (izdavaĉ), Das politische System Österreichs (Austrijski politiĉki sustav), 3. Auflage, Wien, 1983. Peter Gerlich - Wolfgang C. Müller (izdavaĉ), Österreichs Parteien seit 1945 (Stranke u Austriji od godine 1945.), Wien, 1983. Karl Gutkas - Alois Brusatti - Erika Weinzierl, Österreich 1945-1970. 25 Jahre Zweite Republik (Austrija 1945.-1970. 25 godina Druge Republike), Wien-München 1970. Handbuch des österreichischen Rechtsextremismus (Priruĉnik austrijskog desnog ekstremizma), 2.Auflage, Wien, 1993. Ernst Hanisch, Der lange Schatten des Staates. Österreichische Gesellschaftsgeschichte im 20. Jahrhundert (Duga sjena drţave. Povijest austrijskog društva u 20. stoljeću), Wien, 1994. Norbert Hölzl, Propagandaschlachten. Die österreichischen Wahlkämpfe 1945-1971 (Propagandnebitke. Austrijske izborne borbe 1945.-1971.), Wien, 1974. Gerhard Jagschitz, Zeitaufnahmen. Österreich im Bild - 1945 bis heute (Slike vremena. Austrija od godine 1945. do danas), Wien, 1982. Manfried Rauchensteiner, Krieg in Österreich 1945 (Rat u Austriji godine 1945.), Wien, 1984. Manfried Rauchensteiner, Der Sondefall. Die Besetzungszeit in Österreich 19451955 (Izniman sluĉaj. Okupacijsko vrijeme u Austriji 1945.-1955.), Graz-Wien-Köln, 1979. Manfried Rauchensteiner, Die Zwei. Diegroße Koalition in Österreich 1945-1966 (Dvojac. Velika koalicija u Austriji 1945.-1966.), Wien, 1987. Heinrich Siegler, Österreich, Chronik 1945-1972 (Austrija, Kronika 1945.-1972.), WienBonn-Zürich, 1972. Gerald Stourzh, Geschichte des Staatsvertrages 1945-1955, Österreichs Weg zur Neutralität (Povijest drţavnog ugovora 1945.-1955., Put Austrije do neutralnosti), Graz-Wien-Köln, 1980. Erika Weinzierl, Österreich. Zeitgeschichte in Bildern, 1918-1968 (Austrija. Povijest vremena u slikama, 1918.-1968.), Innsbruck-Wien-München, 1968. Erika Weinzierl - Kurt Skalnik (izdavaĉ), Österreich, Die Zweite Republik (Austrija, Druga Republika), 2 Bände, Graz-Wien-Köln, 1972. Erika Weinzierl - Kurt Skalnik, Das neue Österreich. Geschichte der Zweiten Republik (Nova Austrija. Povijest Druge Republike), Graz-Wien-Köln, 1975. (gekürzte 2. Auflage).

XXXIII. PRIVREDNI i KULTURNI RAZVOJ OD GODINE 1918.

1. Stanovništvo Prvi republikanski popis stanovništva, godine 1923., izbrojao je 6,534.742 stanovnika (Austro-Ugarska: 51,390.000) na podruĉju od 83.850 km2 (Austro-Ugarska: 676.000 km2). Razmjerno nizak broj stanovnika temelji se na gubitcima Prvog svjetskog rata (oko 190.000 mrtvih) i epidemijskim bolestima, prije svega španjolskoj gripi godine 1918./1919., kao i velikoj smrtnosti dojenĉadi i djece nakon završetka rata, koja se usprkos ameriĉkoj akciji prehranjivanja i organiziranja putovanja djece u Švicarsku, Švedsku, Norvešku, Dansku i Nizozemsku nije dala smanjiti. Ljudski su gubitci u Drugome svjetskom ratu bili još veći; ocjenjuje se da je bilo 271.300 ţrtava, ako se ne uraĉuna velik broj ţrtava politiĉkoga proganjanja. Ako se i izuzmu ove ratne pojave, austrijska se struktura stanovništva ni inaĉe nije povoljno razvijala. Za vrijeme je Prve Republike, u usporedbi s prijašnjim godinama, došlo do velikog smanjenja nataliteta, a u godinama od 1935. do 1938. biljeţio se velik broj smrtnih sluĉajeva. Nova su naseljavanja bitno utjecala na sliku stanovništva izmeĊu godine 1918. i 1981. Stvaranje je nasljednih drţava nakon Prvoga svjetskog rata navelo osobito mnoge sudetske Nijemce i brojne drţavne ĉinovnike, i one koji su se nalazili u drugim dijelovima Monarhije, da prihvate austrijsko drţavljanstvo i tu se nastane. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Austriju su dolazili Volksdeutscheri iz istoĉne Galicije, Bukovine, Besarabije, Dobrudţe, Bosne i Koĉevja, kao i brojni juţni Tirolci, koji su se preselili na temelju ugovora koje je sklapao Treći Reich. Od godine 1945. uslijedio je veliki val prognanih iz svojih domovina. Od oko 50.000 ljudi koji nisu pripadali njemaĉkoj naciji, »displaced persons« (DP), tek je mali dio ostao u Austriji. To se dogaĊalo i s izbjeglicama iz MaĊarske (godine 1956.) i iz Ĉehoslovaĉke (godine 1968.). Ipak se ukupni broj stanovnika u Republici popeo na 6,933.905 osoba godine 1951., a do kraja godine 1988. i do broja od 7,731.355 osoba. Povećana ţivotna dob odrazila se na povećanju udjela starijih dobnih skupina u stanovništvu. Socijalna je struktura obiljeţena velikim smanjenjem poljoprivrednoga stanovništva, sluga i kućnih pomoćnika, kao i povećanjem broja onih osoba koja su bile djelatne u javnim sluţbama i u slobodnim zanimanjima. Pitanje raznih nacionalnosti u Monarhiji ĉini se da za Republiku Austriju više nije bio problem. Ona i ne broji one jeziĉne manjine koje bi brojĉano bile bitne. Hrvatska, slovenska ili još više maĊarska i ĉeška manjina, male su narodne skupine; najjaĉu su meĊu njima ĉinili gradišćanski Hrvati. Ukljuĉivanje obitelji stranih radnika, kao i pridošlica i izbjeglica iz zemalja istoĉne Europe i Trećega svijeta jednostavno je moralo pojaĉati udio manjina.

2. Privredni razvoj Republike Prilikom promatranja privrednog razvoja u Prvoj i u Drugoj Republici oĉituju se dva bitna gledišta: izmjena odnosa velikih prostora u Monarhiji i njihova prilagodba na skuĉenije uvjete u Republici, kao i utjecaj i prevladavanje posljedica uzrokovanih ovim dvama strahovitim ratovima. Uvijek iznova su nakon godine 1918. najrazliĉitiji krugovi sebi postavljali pitanje hoće li nova i manja Austrija uopće moći preţivjeti, jer ne samo da je slomljeno politiĉko već i privredno jedinstvo dunavskoga prostora, te zato što su nasljedne drţave, osobito privredno dobro opskrbljena Ĉehoslovaĉka, provodile izrazito blokirajuću politiku. Iako je to pitanje nestalo Seipelovim sanacijskim pothvatom, ponovno se pojavilo u doba privredne krize (nakon godine 1930.). Tek se u doba Druge Republike, zajedno s rastom politiĉke drţavne svijesti, povećalo povjerenje u austrijske privredne sposobnosti, iako su poĉetne poteškoće godine 1945. bile veće od onih 1918., jer su situaciju oteţavala razaranja, demontaţe i okupacijske zone. Poloţaj je poljoprivrede, kako se ĉini, bio najmanje pogoĊen promjenama iz godine 1918. Otpadanje premoćne maĊarske konkurencije olakšalo je borbu seljaka za opstanak. S Gradišćem je Austrija dobila vaţno agrarno podruĉje za opskrbu Beĉa. Domaće je mljekarstvo imalo glavnu ulogu u prehrani stanovništva; mlijeĉni su proizvodi postali ĉak izvozna roba. Ukupno je austrijska poljoprivredna proizvodnja namirivala potrebe za ţiveţnim namirnicama austrijskoga stanovništva; prije aneksije (godine 1937.) 81%, a prije kraja okupacijskoga razdoblja (godine 1955.) 85%. Taj se postotak zbog velikoga smanjenja broja osoba djelatnih u poljoprivredi nije mogao sasvim odrţati. Mehanizacija poljoprivrede za vrijeme Druge Republike postigla je velik napredak. Poljoprivredni teĉajevi za usavršavanje i struĉne škole širili su nove spoznaje. Industrija, motorizacija, prometne veze s inozemstvom i masovni mediji više su se nego ikada pobrinuli za bitno uţu suradnju poljoprivrednika s drugim slojevima stanovništva. Velika je vaţnost u Austriji pripadala šumarstvu. Drvo je još uvijek bilo najvaţnija sirovina austrijske privrede. Drvo i proizvodi od drveta (ukljuĉujući i papir) zajedno ĉine najznaĉajniji izvozni proizvod. Za vrijeme obaju svjetskih ratova, kao i u poslijeratnim godinama, obilno su iskorištavane šume. Ĉesta su bila upozorenja zbog opasnosti od posuvraćivanja. Nove je probleme donijela »kisela kiša«, oborine sumpornih plinova iz industrije i prometa. Dok je u Prvoj Republici postojala pribliţna ravnoteţa izmeĊu poljoprivrede i industrije u njihovu znaĉenju za austrijsko narodno gospodarstvo, u Drugoj je Republici industrija ponovo oţivjela, i to brţim tempom nego u poljoprivredi, jer je industrijska proizvodnja uţivala i veće mjere pomoći (Marshallov plan pomoći!). Uspjeli su prevladati ratna razaranja i demontaţe koje su provoĊene prema nalogu okupacijske sile. Potiskujuća financijska kriza koja je zavladala nakon obaju svjetskih ratova, prevladana je godine 1945., takoĊer zbog vrlo velikodušne pomoći iz inozemstva, osobito SAD-a. Osjetno je olakšanje nastupilo i tada kada su te tri zapadne sile još godine 1946. »njemaĉku imovinu« (imovinske vrijednosti njemaĉkih fiziĉkih ili pravnih osoba) predale Republici Austriji. Sovjeti su 27. lipnja 1946. preuzeli »njemaĉku imovinu«, kojom su upravljali u svojoj okupacijskoj zoni, u upravi svojeg USIA-koncerna. Tu se uglavnom radilo o industrijskim i naftnim

postrojenjima, kao i o poljoprivrednim pogonima. Djelatnost USIA-koncerna (osobito uvoz-izvoz) gotovo da se i nije mogla preispitati, a njegov porezni uĉinak bio je nezadovoljavajući. Godine 1946. Narodno je vijeće odluĉilo provesti podrţavljenje »kljuĉnih industrija« (rudarskih i pogona topionica ruda, tvornica ţeljeza i ĉelika, procesa dobivanja i prerade neproĉišćenoga zemnog ulja, pogona u prometnoj i industriji elektriĉne energije) i velikih banaka. Pogoni su, meĊutim, i dalje trebali biti voĊeni prema komercijalnim principima. Od ovog podrţavljenja bili su izuzeti USIA-pogoni. Nasuprot situaciji koja je vladala u Prvoj Republici, sada su se skoro sasvim odricali štrajkova i iskljuĉivanja. Ograniĉili su se na ţilavo voĊene pregovore. Tako je stvoren pojam socijalnog partnerstva. Kopanje ţeljeznih ruda u Austriji za vrijeme prve Republike, ne pruţa dobru sliku, a s tim povezane tvornice ţeljeza i ĉelika posebno su snaţno bile pogoĊene u doba privredne krize (nakon godine 1930.). U Drugome svjetskom ratu to je gornjoaustrijsko podruĉje s tvornicama ţeljeza i ĉelika ponovno dobilo na vaţnosti, a uz njega i novostvorena industrijska zona (VOEST-pogoni) u Linzu. Nakon rata ti su pogoni ponovno sagraĊeni i prošireni sredstvima dobivenima Marshallovim planom. Ovdje proizvoĊen ĉelik došao je na svjetski glas. Poĉetkom osamdesetih godina meĊunarodna je kriza ĉelika, meĊutim, svom snagom pogodila i Austriju. Nekad tako vrijedan rad rudnika soli već se za vrijeme Prve Republike ograniĉio samo na pokrivanje domaćih potreba. Industrija magnezita se u Austriji osobito proširila za vrijeme Druge Republike. Proizvodnja aluminija se zbog izgradnje topionice ruda Ranshofen, u vremenu od godine 1937. do 1954., utrostruĉila. Poslije je splasnula ta uzlazna tendencija; ponovila se krizna situacija. Izgradnji energetskog sektora austrijska je vlada poklonila posebnu paţnju. Za to su se korisnima mogla uĉiniti naftna polja,koja su otkrivena tek godine 1930. u Donjoj Austriji. Najveći dio dobivene nafte, ĉija se cjelokupna proizvodnja od 33.000 tona iz 1937. godine, godine 1955. povećala na 3,666.000 tona, dakako, da nije koristio Austriji, jer je dobivanje nafte, preforsiranim vaĊenjem, od godine 1938. isprva sluţilo njemaĉkoj ratnoj privredi, da bi od godine 1945. do 1955. uglavnom bilo pod sovjetskom upravom. Nakon godine 1955., goleme su koliĉine nafte, na osnovi Drţavnog ugovora, a u okviru otkupnine za povrat naftnih pogona Austriji, trebale biti predane Sovjetskom Savezu, pa su stoga i zapadne naftne tvrtke postavljale zahtjeve za odštetama. Da bi se izbjeglo nerazumno iscrpljivanje tla, idućih se godina neminovnim pokazalo gušenje proizvodnje (godine 1986.: 1, 116.000 tona). Rastuća motorizacija je povećavala ovisnost o inozemnoj nafti. Enormna povećanja cijena nafte (naftni šok godine 1973.) štetila su austrijskoj trgovaĉkoj bilanci. Godine 1973. već se veći dio domaće struje mogao proizvoditi u hidrocentralama. Godine 1945. golem je dio elektriĉnih centrala, zbog ratnih oštećenja, bio izvan pogona. Problem je postala raspodjela struje. Stoga su se htjeli nastaviti graĊevinski radovi, zapoĉeti nakon godine 1938., tj. krenuti s gradnjom novih pogona nakon poboljšanja financijske situacije (za velike je pogone vrijedio zakon o podrţavljenju). Tako su nastajale velike tvornice u Kaprunu, Prutz-Imstu, Jochensteinu, Reisseck-Kreuzecku, kao i velike centrale na Ennsi i Dunavu, kao što je Ybss-Persenburg. SagraĊeno je i nekoliko toplana na ugljen. Naposljetku su se okrenuli iskorištavanju atomske energije radi dobivanja struje. No, to je blokirano narodnim glasovanjem godine 1978. i zakonom o zabrani uporabe atomske energije.

Neki od proizvoda austrijske kemijske industrije bili su priznati i daleko izvan granica naše zemlje. To se odnosi naproizvodnju umjetne vune; Austrija u Lenzingu posjeduje jednu od najvećih i najproduktivnijih tvornica takve robe u Europi. Vaţno je podruĉje rada kemijske industrije bila proizvodnja gnojiva u pogonima za obradu dušika u Linzu. Wiener Modewaren (Beĉka modna konfekcija), Vorarlberger Spitzen und Stickereien (Vorarlberška ĉipka i vez) nadoknadili su štete nastale u oba svjetska rata, te su danas bitni izvozni proizvodi. Graditeljstvo je od godine 1918. dobilo najviše narudţbi sa strane sluţbenih vlasti ili industrije. Ukljuĉile su se i udruge naselja i udruge za gradnju stanova. Ta se tendencija zadrţala i u vrijeme Druge Republike. Općina Beĉ zapoĉela je godine 1923. s velikim programom gradnje stanova te je sredstavima iz poreza od gradnje stanova sagradila više od 64.000 stanova, a u vremenu od godine 1945. do 1980. oko 133.000 stanova. U vrijeme je Druge Republike, nakon završetka rata, bila potrebna velika graditeljska aktivnost, kako bi se uklonile velike ratne štete; bombe, pucnjava i lokalne borbe uništili su više od 200.000 stanova. Znatno su oštećeni bili i tvorniĉki pogoni, prometne veze i javne zgrade. U vremenu od završetka rata do Drţavnog ugovora u cijeloj je Austriji sagraĊeno, obnovljeno i ureĊeno oko 347.000 stanova. S graditeljstvom je oţivjela i industrija stakla (osobito nakon godine 1945.). U doba motorizacije veliko znaĉenje nije imala samo industrija vozila već su bitna pretpostavka za automobilski promet bile i odgovarajuće ulice. U Prvoj su Republici u tom pogledu postignuti priznanja vrijedni rezultati. Kao najljepše ceste iz toga vremena treba svakako navesti Großeglockner-Hochalpenstraßee (sagradio ju je Franz Friedrich Wallack) i Wiener Höhen-straße. Cestovna se mreţa u Austriji za vrijeme Druge Republike još više proširila, a nastavila se i gradnja autocesta. Promet je sa sobom meĊutim donio delikatne probleme u zaštiti okoliša. Ţeljeznice su se, kao i u drugim europskim industrijskim drţavama nakon Drugoga svjetskog rata, usprkos većim pogonskim i prometnim dostignućima, našle u zamašnom deficitu. Teško se razvijao i poloţaj Dunavske plovidbe. Vrlo bitnu ulogu u austrijskoj su privredi imale prometne veze s inozemstvom. One su u zemlju donosile devize i budile interes za politiĉki i kulturni poloţaj Austrije u Europi i u svijetu. Što se tiĉe trgovine, tu je Republika Austrija, kao gotovo sve druge male drţave, u pojaĉanoj mjeri bila upućena na vanjsku trgovinu. Poĉetnim poteškoćama golemih razmjera pokušali su se oduprijeti pobuĊivanjem domaćeg i inozemnog interesa za austrijsku robu. Ti su pokušaji doveli do stvaranja Beĉkog sajma godine 1921. Iako se u Drugoj Republici moţe ustvrditi kontinuirani porast vanjske trgovine, uvozne su kvote još uvijek nadmašivale one izvozne. Trgovaĉkim su ugovorima pokušavali stvoriti nova i veća trţišta. Austrija je postala ĉlanica EFTA (European Free Trade Association), ali je htjela biti i u vezi s Europskom gospodarskom zajednicom EWG (Europäische Wirtschaftsgemeinschaft), koja je za nju, uz Saveznu Republiku Njemaĉku, bila njezin najvaţniji trgovaĉki partner. Godine 1969. ukinute su granice izmeĊu Europske gospodarske zajednice i Austrije. Uslijedio je trgovaĉki sporazum godine 1972. Austrijska je valuta nakon godine 1918. bila u sasvim nepovoljnoj situaciji. Vrijednost je novca stalno unedogled padala, zakazalo je privreĊivanje deviza, a financije su doţivjele krah.

ObezvrijeĊivanje novca u odnosu 1:14.400 sve je ušteĊevine uĉinilo ništavnima, no bar su time likvidirani svi dugovi. Sanacija je tada uslijedila uvoĊenjem valute šilinga na osnovi 1:10.000. Novi se šiling pokazao kao doista stabilna valuta. Ponosno se govorilo o »alpskom dolaru«. Doduše, stabilnost te valute odrţavala se na štetu zapošljavanja. I nakon sloma Trećeg Reicha valuta je bila u kaotiĉnome stanju. U prosincu 1945. ponovno je uvedena valuta šiling. Uspješna je monetarna reforma potkraj godine 1947. postavila temelj za stabilizaciju šilinga. Kada je s pomoću Marshallova plana (1,6 milijardi dolara) oţivljena privreda, stanovništvo je iznenadnim, povećanim štednim ulozima pokazalo svoje povjerenje u ovu valutu. Povoljan je razvoj u kasnim šezdesetim godinama ometen meĊunarodnim monetarnim usponima i padovima. Dok je u vremenu od godine 1918. do 1938. uspjela stabilizacija valute, posustalo se kod problema zapošljavanja. U kritiĉnim se godinama nije uspjela postići ni pribliţno potpuna zaposlenost stanovništva. Tuţan je rekord postignut s 480.000 nezaposlenih (primali su pripomoć) u zimu i 375.000 u ljeto godine 1933. Svi pokušaji da se prevlada nezaposlenost ostali su bez većeg uspjeha. U Drugoj je Republici ipak zavladala mnogo bolja situacija. Nakon godine 1955. dostignuta je potpuna zaposlenost stanovništva. Šezdesetih su godina radi pokrivanja potreba za radnicima u privredi zapošljavani i inozemni radnici (Gastarbeiter), posebno radnici iz Jugoslavije i Turske. Potkraj godine 1980., nastupilo je, meĊutim, pogoršanje stanja na trţištu radne snage. Socijalna politika koju je vodila Prva Republika, na drugom je mjestu našla svoje priznanje. Nakon godine 1945. razraĊeno je zbrinjavanje starih ljudi, uvedena je pripomoć obiteljima (djeĉji doplatak, porodiljni doplatak), a poslije se zakonodavstvo pobrinulo za skraćenje radnoga vremena na 45, odnosno 40 sati.

3. Kulturni razvoj

Iako je trenutak bio nepovoljan, u prvim se godinama Republike mislilo i na razvijanje kulturnog ţivota. Tako se posebna paţnja posvetila školstvu i nastavi. Zakoni o školstvu doneseni u kolovozu 1927. oznaĉili su završetak reforme školstva, koja se posebno moţe zahvaliti inicijativi predsjednika vijeća gradskih škola, Ottu Glöckelu. Ta je reforma namjeravala organizirati radnu i dogaĊajnu nastavu, koja bi bila usklaĊena djeĉjoj dobi, ali bi poticala i na duhovno sudjelovanje djece. Za sposobnu djecu, ali i za svu ostalu kojoj je to bilo potrebno, utemeljene su savezne odgojne ustanove. IzgraĊeno je i narodno školstvo. Nadalje je za pedagoški rad od godine 1920. bila karakteristiĉna briga za vrtiće i igraonice, kao i za škola za posebne potrebe. U Drugoj su Republici osnivanjem struĉnih škola htjeli podupirati struĉnu izobrazbu mladih ljudi. Salzburg, Linz i Klagenfurt dobili su nove visoke škole. Podrţavani su bili i savezi mladih koji su se brinuli za mladeţ izvan škole. Socijalni pedagog Hermann Gmeiner osnovao je SÖS-djeĉja sela, koja su priznata širom svijeta. Nakon Drugoga svjetskog rata postupno je došlo do »reideologizacije« mladeţi, jer su se kretanje i nemir mladeţi na visokim školama u Europi u Austriji odrazili tek s odreĊenim zakašnjenjem. Znanstvena dostignuća prikazuju dobru sliku. MeĊu duhovno stvaralaĉkim liĉnostima, kojih nije nedostajalo ni u maloj Austriji, bilo je i više nositelja Nobelove nagrade.

Julius von Wagner-Jauregg primio je godine 1927. visoko odlikovanje za otkrivanje uspješna djelovanja cjepiva protiv malarije te u lijeĉenju progresivne paralize. Karl Landsteiner odlikovan je godine 1930. Nobelovom nagradom za otkriće krvnih grupa u ljudi. Otto Löwi, rodom iz Frankfurta, 29 godina djelovao je na Sveuĉilištu u Grazu. Dodijeljena mu je Nobelova nagrada za medicinski istraţivaĉki rad. Clemens von Pirquet kao istraţivaĉ, ali i kao praktiĉar, postigao je neprolaznu slavu. On je izumio tuberkulinski pokus na koţi, kojim je omogućeno rano otkrivanje tuberkuloznih infekcija. Kao voditelj Beĉke djeĉje klinike i ameriĉke akcije za pomoć djeci, on je nakon Prvoga svjetskog rata svojim poţrtvovnim radom spasio tisuće velegradske djece od smrti zbog gladi i bolesti. Kirurzi Anton von Eiselberg i Leopold Schönbauer, ortoped Adolf Lorenz svojim pionirskim radom, te anatomi Ferdinand Hochstetter i Julius Tandler stekli su svjetski ugled. Fiziĉar Erwin Schrödinger, postao je godine 1933. nositelj Nobelove nagrade, nakon što je priznato znaĉenje njegova razvijanja mehanike valova za atomsku teoriju. Franz Viktor Hess već je godine 1912. otkrio svemirsko zraĉenje, za što je 1963. dobio Nobelovu nagradu. Istu je nagradu primio Wolfgang Pauli za svoje istraţivaĉke radove na podruĉju atomske fizike. MeĊu pionirske atomske fiziĉare ubraja se i Lise Meitner iz Beĉa. Od austrijskih kemiĉara Nobelovom su nagradom odlikovani Fritz Pregl, Richard Zsigmondy i Richard Kuhn. Hans Molisch djelovao je kao izvrstan fiziolog biljaka, a Heinrich Ficker provodio je vaţna istraţivanja o vjetrovima, jugu i o pasatskim vjetrovima. Karl von Frisch odgonetnuo je sistem sporazumijevanja u pĉela. Konrad Lorenz radio je kao pionir u usporednu istraţivanju ponašanja u ţivotinja. Frisch i Lorenz odlikovani su godine 1973. Nobelovom nagradom. MeĊu filozofima »Beĉki krug« oko Moritza Schlicka, Rudolfa Carnapa i Otta Neuratha bila je škola obiljeţena empirizmom i logistikom, kojoj je neko vrijeme bio blizak Ludwig Wittgenstein. Iz Austrije potjeĉu i utemeljitelj antropozofije Rudolf Steiner, ţidovski filozof religije Martin Buber i filozof Karl R. Popper, koji su svi vrlo rano otišli u inozemstvo. Filozofske i povijesne studije bile su uvod djelu predborca za ideju o paneuropeizmu, Richardu N. Coudenhove-Kalergiju. Na podruĉju drţavnopravne znanosti treba, kao dva izrazito razliĉito orijentirana stvaralaĉka uma, spomenuti tvorca austrijskog ustava iz godine 1920. Hansa Kelsena i nagovjestitelja antiliberalne teorije o »stvarnoj drţavi« i »uĉenja o cjelovitosti« Othmara Spanna. U povijesnom je istraţivanju i historiografiji Heinrich von Srbik, tvorac i glavni predstavnik »svenjemaĉkoga povijesnog shvaćanja«, pokušao ujediniti nacionalne i konzervativne elemente. Odmak od te svenjemaĉke orijentacije i tematike dolazi do izraţaja u istraţivanjima Friedricha Engel-Janisija, Alphonsa Lhotskog te u kasnijim djelima Huga Hantscha. Od drugih predstavnika duhovnih znanosti neka budu spomenuti germanist Josef Nadler, klasiĉni filolozi Ludwig Radermacher i Albin Lesky, te pedagog Richard Meister. Za socijalnu i privrednu povijest smjerno je znaĉenje stekao Otto Brunner. Ugledna je dostignuća biljeţila i Beĉka povijesno-umjetniĉka škola (Wiener Kunsthistorische Schule). Mudro i praktiĉno Štajerac Viktor Kaplan unovĉio je svoje znanje time što je stvorio velike turbine koje su radile pod niskim tlakom. Njegovo je djelo bilo revolucionarno za gradnju turbina. Danas se Kaplanove turbine rabe u svim drţavama svijeta.

Istraţivaĉka su putovanja u sluţbi znanosti poduzimali pripadnici misionarske ustanove St. Gabriel kod Mödlinga, Wilhelm Schmidt, Martin Gusinde, Wilhelm Koppers i Paul Schebesta. Oni su prouĉavali kulturološke odnose i vjerske oblike u primitivnih naroda u srednjoj Indiji, unutrašnjoj Africi i Juţnoj Americi. Veliko iskustvo austrijskih alpinista koristilo je i izvaneuropskom istraţivanju visokoga gorja. Na podruĉju istraţivanja Arktika, osobito na Grenlandu, djelovao je Alfred Wegener, koji je godine 1930. poginuo na ovome velikom arktiĉkom otoku. Austrijsko je pjesništvo potkraj Prvoga svjetskog rata još uvijek snaţno bilo u znaku onih pisaca koji su epohi prije velikog rata poklonili svoja djela, kao što su Hermann Bahr, Hugo von Hofmannsthal, Arthur Schnitzler, Karl Kraus, Rainer Maria Rilke, Franz Werfel, Anton Wildgans i Karl Schönherr. Svjetski rat i slom Monarhije u njihovim su djelima ostavili jasne tragove. Tako Karl Kraus u svojemu scenskom nizu »Die letzten Tage der Menschheit« (»Posljednji dani ĉovjeĉanstva«), godine 1919. prikazuje realistiĉnu sliku rata i njegovih popratnih pojava u unutrašnjosti. Franz Werfel pokušao je osvijestiti ljude glede otuĊenja od njihova bitka. Hofmannsthal je prikazao njemu toliko milog austrijskog ĉovjeka u »Der Schwierige« (godine 1921.) i »Der Unbestechliche«. To teško vrijeme, sa socijalnim napetostima, odrazilo se u djelu Antona Wildgansa. U svojemu je poznatom djelu »Rede über Österreich« (»Govor o Austriji«), godine 1929., dao snaţno pjesniĉko priznanje austrijskoj samostalnosti i njezinoj kulturnoj misiji. Strah od ţivota i beznadnost posvjedoĉuje tek kasno priznato djelo Franza Kafke. Doba »stare« Austrije opisuje Joseph Roth u svojem romanu »Radetzkymarsch«. Problemima povezanima s krajem Monarhije, a, osim toga, i sveopćom društvenom i kulturnom krizom toga vremena bavio se Robert Musil u svojem romanu »Der Mann ohne Eigenschaften« (»Ĉovjek bez svojstava«), (godine 1930., 1932. i 1943. - nedovršen). Kao znaĉajnog dramatiĉara treba spomenuti Franza Theodora Csokora. U svojoj je drami »Dritter November 1918« (»Treći studenoga 1918.«), prikazao tragiĉan slom Monarhije. Max Mell stvarao je dramska djela u stilu starih crkvenih drama. Dobri su pripovjedaĉi bili Karl Waggerl, Heimito Doderer, Paula Grogger, Franz Karl Ginzkey, Josef Georg Oberkofler i Friedrich Schreyvogel. Najznaĉajniji austrijski liriĉar ove epohe svakako je bio Joseph Weinheber, koji je kao majstor hermetiĉke forme i kao umjetnik rijeĉi stvarao zbirke pjesama trajne vrijednosti. Lirika Georga Trakla bila je puna melankolije, izraţavajući ozraĉje propadanja. Pjesme su Alfonsa Petzolda, usprkos velikoj bijedi u kojoj je ţivio, nošene nadom i ispunjene osobitim ugoĊajem. Paula von Preradović bila je vodeća liriĉarka katoliĉkoga svjetonazora, koja je, pripadajući austrijskoj drţavnoj misli, napisala tekst austrijske savezne himne. Nakon godine 1945., uz predstavnika starije generacije, uspjeli su se probiti i mladi autori. To su bili romanopisci Gerhard Fritsch i Fritz Habeck, autorica pripovijedaka, biografija i eseja Hilde Spiel, dramski pisac u emigraciji Fritz Hochwälder i lirska pjesnikinja Ingeborg Bachmann. Radikalan je stav u lirici, prozi i kazališnim djelima zauzeo Thomas Bernhard, dok je Peter Handke lutao od eksperimentalnih poĉetaka do klasicizma. U austrijskoj su se publicistici za vrijeme Prve Republike rado javljali prekomjerno oštri tonovi. Prikljuĉenje je sa sobom donijelo i ukidanje slobode tiska, pa je u velikoj mjeri smanjen broj novina. U Drugoj Republici teţina je tiska u saveznim zemljama nadjaĉala tradicionalnu publicistiĉku prevlast Beĉa.

I austrijska se glazba nakon godine 1918. nadovezala na stvaralaštvo velikana iz prethodne generacije. Josepha Marxa treba spomenuti kao skladatelja pjesama, a Franza Schmidta kao znaĉajnog autora opera, skladbi za orgulje i orkestralnih djela, no prije svega kao tvorca prekrasnog oratorija »Das Buch mit sieben Siegeln« (»Knjiga sa sedam peĉata«). I djelovanje Richarda Straussa i Hansa Pfitznera povezano je s austrijskom glazbenom kulturom. Radikalno su, novim putovima, krenuli Arnold Schönberg sa svojim atonalnim skladbama koje je prilagoĊavao dvanaestoglasnoj glazbi, i njegovi uĉenici Alban Berg i Anton von Webern. Veseloj muzi Beĉke operete, osim Austrijanaca po vlastitu izboru, Lehára i Kalmana, sluţili su i Edmund Eysler, Leo Fall i Oscar Straus, da spomenemo tek najpoznatija imena. Savezna kazališta još su u Prvoj Republici raspolagala izvanrednim snagama, direktorima sa smislom za umjetnost, umjetniĉkim dirigentima, a zbog filharmoniĉara i odliĉnim orkestrom. Kao u Burgteatru, i u operi se velika vaţnost pridavala posjedovanju vlastita ansambla. Pred kraj Drugoga svjetskog rata oba su kazališta u bombardiranju pretrpjela najteţa oštećenja. Nakon opseţnih radova oko obnove, obje su kazališne kuće u jesen 1955. bile useljive. Prilikom otvaranja kazališta austrijsko je stanovništvo sudjelovalo u iznimno velikome broju. Uz Beĉ, i Salzburgu je pripalo posebno znaĉenje u reprezentaciji umjetniĉkog stvaralaštva Republike. U Ijeto 1917., Hugo von Hofmannsthal zajedno s Maxom Reinhardtom, Alfredom Rollerom, Franzom Schalkom i Richardom Straussom osnovao je Društvo Salzburškog glazbenog festivala, pa su nakon završetka rata zapoĉeli s ostvarivanjem programa glazbenog festivala. Velike su zasluge pritom, uz umjetnike, stekli i predsjednik zemaljske vlade Franz Rehrl i intendant Erwin Kerber. Posebnu je notu tome glazbenom festivalu dalo izvoĊenje Hofmannsthalova »Jedermanna« (»Svatković«) u reţiji Maxa Reinhardta na Domplatzu. Salzburški je uspjeh potaknuo organiziranje sliĉnih priredaba i u drugim gradovima. Festivalski tjedan u Beĉu nudio je od godine 1951. raznolik program, dok je Festival u Bregenzu (od godine 1954.) posebno njegovao operetu i balet. U Grazu se odrţavao Ljetni festival, a od godine 1968. i Jesenski program u štajerskoj, gdje su kao i na odrţavanju »Karantanskog ljeta« do izraţaja došle mlade snage. Austrijski je film u doba Prve Republike postigao nekoliko istaknutih uspjeha. Godine 1924. austrijski je radio poĉeo sa stalnim emitiranjem programa. Od godine 1954./55. postoji Austrijska televizija. U velikoj se mjeri povećao broj dozvola za prikljuĉivanje radija i televizije. Godine 1967. nakon plebiscita uslijedila je reorganizacija radija i televizije. Znaĉajna dostignuća biljeţi i slikarstvo. Oskar Kokoschka i Herbert Boeckl isprva su bili predstavnici ekspresionistiĉkoga slikarstva, a nakon toga krenuli su svojim putem. Kao grafiĉar istakao se Alfred Kubin. Krajolici, scenske slike i freske autora Antona Faistauera pokazuju kasne impresionistiĉke stilske utjecaje. Nakon Drugoga svjetskog rata austrijski su slikari bili konfrontirani s nadrealistiĉkim i kasnim kubistiĉkim zapodnoeuropskim pravcima. Najveće je uspjehe godinama postizala Škola fantastiĉnog realizma. MeĊu kiparima meĊunarodno je priznanje svojim djelima strogih oblika stekao Gustinus Ambrosi iz Gradišća. MeĊu mlaĊim je umjetnicima Fritz Wotruba sa svojim krupnim kamenim skulpturama privukao pozornost. Od godine 1959. u St. Margarethenu u Gradišću djelovale su meĊunarodne kiparske radionice.

Arhitektura se kao nešto svrhovitija umjetnost nije mogla bezuvjetno prilagoditi teţnjama moderne. Ona je mnogostruko traţila nove putove. Pritom su konstrukcije od ĉeliĉnog betona bile uvelike upotrebljavane. Najprije je nova linija u arhitekturi došla do izraţaja u modernim crkvenim graĊevinama. MeĊu austrijskim su arhitektima osobito Clemens Holzmeister i Richard Neutra, uĉenik Otta Wagnera, stekli meĊunarodno priznanje. Roland Rainer od godine 1953. do 1958. sagradio je Beĉku gradsku dvoranu kao centar za sportske i kulturne priredbe. MlaĊim generacijama arhitekata, koje su priznate i izvan austrijskih granica, pripadaju Gustav Peichl i Hans Hollein. Nakon sloma stare, velike Austrije, ubrzo se pokazalo da u novoj drţavi, isto kao i u meĊudrţavnim europskim odnosima, nedostaje suradnja. Stoga su politiĉki i privredni uspjesi mlade Republike, usprkos nekim znaĉajnim postignućima, ostali vrlo skromni. Tek je u duhovno-kulturnom pogledu nova drţava oĉuvala tradiciju svojega velikog prethodnika. Zemljovid Europe nakon dvaju velikih ratova bitno se promijenio, a i problemi Monarhije više nisu problemi Republike. Ma kako se oblikovala budućnost naše zemlje, jer mogućnosti su za dobar razvoj uvelike prisutne, u doba velikih svjetskopolitiĉkih i ideoloških konflikata treba saĉuvati otvoren, tolerantan i kozmopolitski stav, koji je oduvijek odgovarao najboljim tradicijama austrijskog naroda. Ovakav je stav prijeko potreban da bi se nakon silnih katastrofa u prošlosti, te u pogledu ugroţenosti ljudske egzistencije, u naše doba saĉuvale stalne i stvorile nove vrijednosti europske, a time i austrijske prošlosti. Preporuĉena literatura Friedbert Aspetsberger (izdavaĉ), Staat und Gesellschaft in der modernen österreichischen Literatur (Drţava i društvo u modernoj austrijskoj literaturi), (Schriften des Instituts für Österreichkunde 32; Wien, 1977.). Friedbert Aspetberger, Österreichische Literatur seit den zwanziger Jahren. Beiträge zu ihrer historisch politischen Lokalisierung (Austrijska knjiţevnost od dvadesetih godina. Prilozi njezinu historijsko-politiĉkom lokaliziranju), Schriften des Instituts für Österreichkunde 35 Wien, 1979. Friedbert Aspetberger i Hubert Lengaue, Zeit ohne Manifeste? Zur Literatur der siebziger Jahre in Österreich (Vrijeme bez manifesta? O austrijskoj knjiţevnosti sedamdesetih godina), Schriften des Instituts für Österreichkunde 49/50; Wien, 1987. Karl Bachinger - Herbert Matis, Der österreichische Schilling, Geschichte einer Währung (Austrijski šiling, Povijest jedne valute), Graz-Wien-Köln, 1974. Alois Brandstetter (izdavaĉ), Gegenwartsliteratur als Bildungswert (Suvremena knjiţevnost kao obrazovna vrijednost), Schriften des Instituts für Österreichkunde 41; Wien, 1982. Rudolf Franz Brauner, Österreichs neue Musik (Austrijska nova glazba), Wien, 1948. Günther Feuerstein - Heribert Hutter - Ernst Köller - Wilhelm Mrazek, Moderne Kunst in Österreich (Moderna umjetnost u Austriji), Wien, 1965. Friedrich Hertz, Zahlungsbilanz und Lebensfähigkeit Österreichs (Plateţna bilanca i ţivotna sposobnost Austrije), München, 1925. Karl Hudeczek, Wege und Ziele der Wirtschaft Österreichs (Putovi i ciljevi austrijske privrede), Wien, 1958.

Franz Kadrnoska (izdavaĉ), Aujbruch und Untergang. Österreichische Kultur zwischen 1918 und 1938 (Uspon i pad. Kultura u Austriji izmeĊu godine 1918. i 1938.), Wien, 1981. Viktor Kienböck, Das österreichische Sanierungswerk (Sanacija u Austriji), Stuttgart, 1925. Heinz Kindermann, Wegweiser durch die moderne Literatur in Österreich (Putokaz kroz modernu austrijsku knjiţevnost), Wien, 1954. Norbert Leser (izdavaĉ), Dasgeistige Leben Wiens in der Zwischenkriegszeit (Duhovni ţivot Beĉa u meĊuratnom razdoblju), Wien, 1981. Norbert Leser, Genius Austriacus, Beiträge zur politischen Geschichte und Geistesgeschichte Österreichs (Genius Austriacus, Prilozi za politiĉku i duhovnu povijest Austrije), Wien-Köln-Graz 1986. Franz Nemschak, Zehn Jahre österreichischer Wirtschaft 1945-1955 (Deset godina austrijske privrede 1945.-1955.), Wien, 1955. Alfred Pfoser, Literatur und Austromarxismus (Knjiţevnost i austromarksizam), Wien, 1980. Gerhard Schmidt, Neue Malerei in Österreich (Novo slikarstvo u Austriji), Wien, 1956. Hilde Spiel (izdavaĉ), Die zeitgenössische Literatur Österreichs (Suvremena austrijska knjiţevnost), Zürich-München, 1976. Usporedi s djelima Benedikta, Gutkas-Brusatti-Weinzierl, te Weinzierl-Skalnik, navedenima na str. 304-305.