Sociologija

Sociologija___________________________________________________________

I Postanak i razvoj sociologije kao posebne društvene nauke 1.SAVREMENI ZNAČAJ SOCIOLOGIJE Pitanje društva i odnosa u društvu zaokupljalo je pažnju mnogih mislilaca i naučnika još od davnina. Nadstojanje da se shvati priroda, nastanak i razvoj društva, njegovo kretanje bilo je značajno za nastanak sociologije kao posebne nauke. Nastanak i razvoj sociologije čvrsto je vezan za industrijski progres i nastojanje da se promjene koje su se desile u društvu, kao posljedica tog razvoja, potpunije spoznaju, tj. naučno prate i objasne. Sociologija ima zadatak da uoči dinamiku društvenog procesa, rasvjetli njihovu historiju i kretanje, predvidi tok društvenih promjena. Radi se o neprekidnom i dinamičkom kretanju društva kroz stoljeća, tako da se javlja potreba da se procesi koji se javljaju i objasne. Sociologija danas predstavlja značajnu, modernu, teorijsku i empirijsku nauku, koja kritički razmatra i prosudjuje društvene odnose i procese u savremenom društvu. Sociološka istraživanja su sve više neophodna za uspješno funkcionisanje sistema, njegovih demokratskih odnosa i institucija, industrije, administracije i mnogih drugih oblika ljudskog djelovanja.

2. FILOZOFSKI KORJENI Društveni fenomeni su zanimali mnoge naučnike, posebno filozofe, historičare, teologe i druge, njihove ideje bile su uslovljene vremenom u kojem su živjeli. Filozofi su oduvjek pokušavali odgovoriti na pitanja: ''Šta je čovjek?'', ''Odakle on dolazi?'' itd. Prvi filozofi u Grčkoj su istovremeno bili i prvi mislioci i učenjaci. Oni su u svojim djelima razvili mnoge elemente pojedinih nauka koje su se kasnije razvile kao zasebne nauke. PLATON je svojim učenjem razvio mnoge socijalno–političke koncepcije društva. Težište Platonove, a i grčke filozofije uopšte bilo je kako u polisu postići sreću za njegove građane, kako spasiti taj grad–državu od propasti i uništenja, kako građane učiniti jednakim itd. On u svom monumentalnom djelu ''Država'', pokušava nastoji izgraditi idealan model države, tj.državnog uređenja. Platonov ideal je uspostava koncepta države u kojoj će vladati najsposobniji i najodgovorniji predstavnici naroda, tj. filozofi. ARISTOTEL je za razliku od Platona, pokazao veće interesovanje za objektivno posmatranje društvenih pojava i procesa. Njegova dijela sadrže niz činjenica i podataka o konkretnom društvenim uređenjima antičke Grčke. U svojim djelima ''Politika'', ''Ustav atenski'' i dr. dao je ne samo teorijski doprinos razumjevanju društva, već je i praktično naznačio empirijske instrumente sociološkog istraživanja, pomoću kojih se određene pojave mogu pratiti i kvantitativno i kvalitativno iskazivati. Aristotel je uočio da se društvene pojave ne mogu posmatrati odvojeno od ekonomskih i mnogih drugih. Dakle, Aristotel društvo razumije u njegovom totalitetu i ne svodi ga na samo jednu pojavu ili proces, nego ga razumije u svoj njegovoj kompleksnosti. U svojim djelima Aristotel je osvijetlio čovjeka i njegove postupke kroz četiri forme društvene analize: 1. Putem društvenosti i solidarnosti 2. Kroz posebne grupacije 3. Putem države 4. Putem pravila o društvenim odnosima STOICI I EPIKUREJCI su nakon Platona i Aristotela dali poseban doprinos razvoju sociološke misli. Stoici su društvo shvatali na racionalan način. Razvili su Aristotelovu misao po kojoj su ljudi društvena bića, a za razliku i od Aristotela i Platona društvo su poimali mnogo šire od države. Ideje o nužnosti zajedničkog života ljudi, zasnivali su na etičkom i moralnom načelu čovjeka i njegovih potreba za društvenošću i nužnošću saradnje sa drugim ljudima.

1

Sociologija___________________________________________________________ Epikurejci su isticali sasvim suprotna mišljenja. Smatrali su da je interes pojedinaca jedini racionalni osnov društva i ponašanja. (a) RIMLJANI su bili skloni praktičnijim načinima razmišljanja o svrsi i smislu društva i države. Njihov najveći doprinos je u slijedećem: • Praktično su ostvarili neke socijalne ideje grčkih mislilaca • Podigli su na viši stepen političku organizaciju države • Razvili su pravo kao osnovu postojanja i funkcionisanja vlasti i osnove prava čovjeka u društvu. Luccretius je bio pjesnik i jedan od značajnih mislilaca tog vremena. Izgradio je teoriju o društvenoj evoluciji. Koristeći savremene istraživačke metode, on je veoma uspješno opisao način i kulturu življenja primitivnih naroda, razvoj trgovačkih odnosa i sl. Ciceron je na tragu Platonove ideje pokušao dati svoju viziju idealnog modela države, koju ugovorom legitimira vlast. Slaže se sa Aristotelom da je čovjek po prirodi društveno biće. Tražio je odgovore na pitanja: ''Šta je pravedno, moralno i korisno za čovjeka?'', zatim ''Kako urediti život i državu i kako se suprotstaviti vladaru koji se osililo?'' Seneka je za razliku od Cicerona, afirmirao staru grčku koncepciju o primitivnom periodu društva kao ''zlatnom dobu'', što je kasnije bila osnova teoloških teorija. (b) KATOLIČKA CRKVA Shvatanje kršćanskih mislilaca se nije mnogo razlikovalo od stoičkog, ali njihova misao je bila mnogo univerzalnija i dalekosežnija. Osnovne karakteristike te misli bile su: • Društvo je prirodni proizvod • Senekino ''zlatno doba'' je zapravo stanje u raju prije ''prvog grijeha'' • Državna uprava je potrebna radi grijeha, kao lijek protiv zločina i poroka • Državna vlast je božanska institucija, za sprječavanje daljeg zla, a politički upravljači dobivaju vlast od Boga, pa je svaka politička pobuna grijeh. • Uloga društvenih institucija je ovozemaljska i prolazna i mnogo je manje važnosti od crkve. Glavno pitanje socijalne misli srednjeg vijeka je bila podjela vlasti između crkve i države. Sv.Tomas Aquinatus je najznačajniji predstavnik te misli. Aristotelovog čovjeka vidi kao društveno biće i teoriju o prirodnom pravu uspješno kombinuje sa crkvenom dogmom i stvara jednu vrlo upotrebljivu i efikasnu političku teoriju vladanja, koje se pridržavaju mnogi kršćanski vladari dugi niz stoljeća. NICCOLO MACHIAVELLI je najznačajniji predstavnik nešto kasnijeg vremena i potpuno suprotnog misaonog pravca. U djelu ''Vladalac'' on daje upute koje bi trebao da primjenjuje upravljač monarhije ili republike. Njegov polazni stav je ''Cilj opravdava sredstvo'' i time on odvaja političku teoriju od etičke. I kod današnjih državnika, njegove upute predstavljaju osnovu od koje se kreće kako bi se iznašla sredstva i mehanizmi pomoću kojih se uspješno vlada. Nakon srednjeg stoljeća teorije o društvenom ugovoru su bile dominantne misaone preokupacije. Teorija o ugovoru kao porijeklu vlasti je veoma stara. Prema toj teoriji porijeklo vlasti, odnosno njen legalitet, proizašao je iz pristanka onih kojima ta vlast upravlja – građana. Navest ćemo neke zagovornike teorije društvenog ugovora. THOMAS HOBBES je shvatao i razumjevao bit društvenog ugovora u klasičnom smislu. Evo kako je po Hobbse-u nastalo prvo državno uređenje: • Prvo je u ljudskom razdoblju postojalo jedno ''preddruštveno pirodno stanje'' koje je bilo stanje ''rata sviju protiv svih''. Srećom trajalo je kratko. • Ljudi su uvidjeli da se moraju udružiti u borbi protiv međusobnih sukoba i prirodnih sila. • Da bi se udružili trebala im je neka općerazumljiva i obavezujuća forma -ugovor. • Udruživanje je vodilo obrazovanju i nastanku društva. • Ugovorom su bila definisana zajednička prava, ali i obaveze iz čega je proizašla i druga obaveznost: prenošenje dijela pojedinačnih prava pojedinaca na općeg upravnog zastupnika ili suvernera.

2

Sociologija___________________________________________________________ •

To je dovelo do konstruisanja države, dakle s ciljem ostvarivanja zajedničkih interesa i ciljeva ljudi.

BARUCH DE SPINOZA je bio holandski filozof. On prihvata Hobbes-ov period općeg rata kao ''preddruštvenog prirodnog stanja''. On ide dalje i osnovu društvenog ugovora vidi i u nužnosti uzajamne pomoći pri uspostavljanju podjele rada, koja je značajno promjenila odnose među ljudima dovodeći ih u međusobnu zavisnost. Ugovorom se garantuje i štiti individualnost pojedinca. On stavlja znak jednakosti između društvenog i državnog ugovora. Smatra se da su ciljevi obje vrste ugovora isti, a to su: pravda, sloboda i zaštita individualnosti čovjeka bez obzira na snagu vladara. On navodi da je vladar odgovoran kako za postupke vlasti tako i za osiguravanje prava pojednica, a građani zadržavaju pravo da se pobune protiv vladara koji ne poštuje ugovorene princupe. JOHN LOCKE je bio engleski filozof, karakterističan po tome što se suprostavlja Hobbes-ovim i Spinozinim stavovima i kaže da uopšte nije bilo preddruštvenog prirodnog stanja kao stanja općeg rata i nereda, već da je bilo jedno stanje u kojem su ljudi živjeli bez društvene i političke organizacije. Po njemu kod svih država je društveni ugovor je teorijski ali i pravni osnov. Locke je napravio razliku između države i valadara. Ukoliko vlast vladara prekrši ugovor, ona se može raspustiti bez posljedica za opstanak države. Ta misao, kako građani mogu i imaju pravo ograničiti vlast vladara i smijeniti ga, bila je veoma revolucionarna. JEAN JAQUES ROUSSEAU svoje ideje iznosi pred samu francusku revoluciju. Za razliku od predhodnika, on u oštroj formi postavlja politička pitanja i osvjetljava poziciju čovjeka, njegova prava i mogućnosti. Locke-ovoj ideji prava on suprostavlja ideju dužnosti, a Hobbes-ovoj ideji po kojoj je čovjek po prirodi dobar suprostavlja ideju da je društvo po prirodi prljavo. Rousseau se zalaže za shvatanje čovjeka u njegovoj cjelovitosti i prirodnosti, čija je najvažnija karakteristika: nezavisnost. Rousseau prihvata princip društvenog ugovora kao načina na koji su se mogle konstruisati država i vlast. Iz toga izvodi pojam suvereniteta, koji je izraz opće volje naroda, a iz njega vlast izvodi svoj legitimitet. U doba reformacije i renesanse, pod uticajem prirodnih nauka i otkrića, traži se i radikalniji pristup u poimanju društva: odbaciti dogme, natprirodna shvatanja i mistiku i sistematski se vratiti čovjeku, njegovim potrebama, moći i ulozi koju imaju u prirodi i društvu. CHARLES DE SECONDAT MONTESQUIET u svojim radovima razmatra društvo analitički i opisno. Tim pristupom je uočio i glavne razloge raspada Rimskog carstva koje je postalo previše prostrano za svoju nerazvijenu privredu. Smatrao je da mnogi faktori uključujući geografski položaj i klimatski uslovi značajno utiču na ljudsko društvo i položaj čovjeka, običaje itd. Njegove ideje su snažno afirmisane u pravnoj teoriji i praksi. THOMAS ROBERT MALTHUS je dao najzačajniju misao u kretanju mortaliteta i nataliteta stanovništva. Po njemu broj stanovnika se povećava geometrijskom, dok se proizvodnja hrane i sredstava za život povećava samo aritmetičkom progresijom. Iz ovoga proizilazi da se stanovništvo ne može prehraniti, da to vodi velikoj bijedi i sukobima. Uprkos manjkavosti ove teorije ona je svoj značaj našla u tome što je postala osnova za nastanak demografske sociologije. DAVID HUME se u objašnjavanju društva i njegovog kretanja najviše približio psihološkoj teoriji poimanja čovjeka, te time nagovjestio jedan novi pravac u objašnjavanju društva, kasnije nazvan psihološkom sociologijom. Po Hume-u društvo ima porijeklo u instiktima, a ne u shvaćenom samointersu. Tek mnogo kasnije društveni proces dolazi pod kontrolu intelekta. U razumjevanju društva Hume, pored intelekta uvodi i princip simpatije, kao osnov udruživanja. IMMANUEL KANT je smatrao da progres u ljudskom razvoju nikad ne prestaje. Čovjekov um je mnogo veći, svijet oko njega postoji samo onoliko koliko ga čovjeov um čini stvarnim. I pored idealističkog pogleda na svijet njega zanima i čovjek, kojeg razumje kroz pojam njegove slobode. Kant-ova filozofija je snažno doprinjela razvoju novovjekovne misli, shvatanju čovjekove prirode, slobode, granica spoznaje itd.

3

Sociologija___________________________________________________________ GEORG WILHELM FRIDRIH HEGEL je svojim filozofskim idejama donio najveći preporod sociološke misli i shvatanja prirode i čovjeka. Hegel čovjeka shvata dijelom cijeline i to samo kada se ostvaruje njegova sloboda. Svoju političku filozofiju Hegel je izložio kroz problem slobode. Hegel ne prihvata teorije o društvenom ugovoru. Država po tradiciji nastaje iz građanskog društva, ali bez samosvijesti pojedinca, ona nema ni smisla ni svrhe ni mjesta u građanskom društvu. Dakle, sociologija se na skoro svakom pitanju susreće sa filozofijom, bez obzira što se bitno razlikuju po pristupu, sadržaju i predmetu intersovanja. Sociologija kao nauka teži emprirskoj verifikaciji, dok filozofiji to nije potrebno. Sociologija ima duboke korjene u filozofiji koja i danas ima jak uticaj na orjentaciju sociologije.

3.ŠTA JE SOCIOLOGIJA? Najkraće rečeno sociologija je nauka o društvu. Nastala je krakem XVII i početkom XIX st., u vrijeme velikh društvenih zbivanja i promjena u ljudskoj civilizaciji, kao rezultat industrijskog napretka, značajnijeg čovjekovog ovladavanja prirodnim bogatstvima. Njen zadatak je da objasni i razumije samo društvo i njegove odnose, zbivanja i procese u njemu, njihove ishode kao i poziciju čovjeka i društva uopće. To je kompleksna nauka, koja je povezana sa filozofijom, historijom, književnošću, pravom, ekonomijom, lingvistikom, psihologijom, antropologijom, demografijom itd. Sociologija je dakle, samostalna nauka koja proučava realne odnose u društvu, ulogu pojedinaca i grupa u njemu, kao i samo društvo u najopštijem smislu, njegovu genezu, kulturu, tradiciju i refkelsiju na čovjeka i ljudsku civilizaciju.

4.PREDMET SOCIOLOGIJA Pod pojmom društvo u socilogiji se ne podrazumjeva nužno ista stvar. Neki pravci sociološke misli različito tumače sam pojam društva. Iz toga slijede i različita određenja predmeta sociologija. Može se reći da je predmet sociologije ispitivanje zakona društva i njihove međusobne povezanosti i zavisnosti, kao i zakona razvitka društva uopće. Ili još kraće: Predmet proučavanja sociologije je društvo u konkretnom smislu, odnosno njegovi procesi, pojave i manifestacije.

5.SOCIOLOŠKI PRAVCI I NJIHOVI PREDSTAVNICI Neki pravci sociološke misli različito tumače sam pojam društva. Iz toga slijede i razlike u definiciji sociologije kao i razlike u određivanju njenog predmeta proučavanja. Različite teorije ili pravce u sociologiji su kroz historiju zastupali razni mislioci, navest ćemo neke od njih. JOHN STUART MILL sociologiju je shvatao kao nauku u najopćenitijem i najapstraktnijem smislu. Sociologija je nauka o društvu u njegovom najopćijem smislu. Sadašnjost se ne može izvoditi iz prošlosti i zato sociologija treba da proučava društvo u stanju u kakvom postoji. Mill je najviše poznat po svom ''sistemu deduktivne i induktivne logike''. Put sociologije je ili induktivan od socijalnih pojava ka zakonima ili deduktivan od psihologije i etnologije ka pojavama. Poznat je i po stavu da je neki akt ispravan ako ljudima čini zadovoljstvo, a pogrešan ako im nanosi bol. GEORG SIMMEL tvrdi da društveni odnosi ne postoje u savršenom smislu i da je zato zadaća socilogije da odredi precizno svoje ciljeve i aspekte koje želi razumjeti i objasniti u društvu. Za njega se obično kaže da je započeo preporod sociološke teorije i istraživanja. Za njega sociologija nema za cilj razumjevanje zakonitosti psihičkih procesa kod pojedinaca, već samo interakcija kojima se pojedinici povezuju u grupe. Najveći Simmel-ov doprinos sociloškoj misli je njegov metod i postupak u analizi društvenih procesa i određivanju predmeta proučavanja sociologije.

4

Sociologija___________________________________________________________

EMILE DURKHEIM jedan je od osnivača socilogije. Nastojao je svoju teoriju povezati sa praktičnim istraživanjem. Djela su mu prepuna podataka o raznim oblicima društvenog života. U pristupu proučavanju društva i društvenih grupa, insistira na naučnoj objektivnosti. Društvenu podjelu rada povezuje sa stvaranjem profesije i društevnih grupa, kao i sa sviješću individue. Vjerovao je da su individue produkt kompleksnih društvenih sila i da se ne mogu posmatrati izvan konteksta društva u kojem žive. Koristio je i koncept kolektivne svijesti da bi opisao uslove u nekom konkretnom društvu. U djelu ''Samoubistvo'', on proučava razloge zašto pojedinci počinjavaju samoubistvo i povezuje stopu samoubistava u nekom društvu sa intenzitetom problema u tom društvu. SAINT SIMON bio je dobrovoljac u američkoj i francuskoj revoluciji. Predvidio je glavne teorijske stavove koje je Comte kasnije razvio i sistematizirao u posebnoj nauci. Po mišljenju mnogih historičara sociologije Saint-Simon je prvi razvio koncepciju o potrebi stvaranja posebne nauke koja bi se bavila problemima društva. On je tu svoju nauku nazivao socijalnom fiziologijom. Saint-Simon smatra da se ta nova nauka o društvu treba da izdigne iznad individua. Društvo je posmatrao u njegovoj evoluciji i smatrao je da zadatak društvenih nauka traba da bude otkrivanje zakona koji dovode do društvenog razvoja. On se u svojim djelima zalaže za organizovanje društva kojeg će voditi i industrijalci za dobrobit cijelog društva. Vjerovao je da će indusrijalizacija (termin koji je on uveo) poboljšati društvo time što će zavladati pravednost i nestati ratova i siromaštva. AUGUSTE COMTE jedan je od osnivača sociologije, proširio je i sitematizirao osnovne ideje do kojih je došao Saint-Simon i drugi mislioci na prelazu iz XVIII u XIX st., dajući im formu jedne nove nauke. Izgradio je jedan sociološki sistem koji je kasnije nazvan pozitvizam. Comte je sociologiju sistematizirao kao zasebnu nauku i svrstao u red značajnih nauka. Razvijajući Saint-Simonove ideje on je sociologiju smatrao elementarnom i osnovnom naukom o društvu, koja ima zadaću da istražuje društvo, njegove najšire i najosnovnije pojave. Kao i Saint-Simon i Comte je imao viziju stabilnog društva kojim vlada elita naučnika koji koriste naučne metode za rješavanje nagomilanih problema i za poboljšanje uslova života čovječanstva. HERBERT SPENCER bio je engleski filozof. Comte-a smatra svojim prethodnikom u nauci. On pravi analogiju između društva i organizma: društvo je organizam, ali je i svaki organizam je društvo. Također pravi i razliku između države i društva. Država je svijesna organizacija u društvu. Društvo bez države i vlasti ne može funkcionisati, jer državu ne čini gomila pjedinaca već uspostavljeni sistem saradnje među njima. Država je potpuno potčinjena pojedincu i smatra je organom zaduženim da obezbjedi veći stepen slobode za pojedinca nego što bi to bilo moguće bez njenog mješanja. Spencer je pokušao napraviti sveobuhvatni filozofski sitem zasnovan na njegovoj teoriji evolucije koji bi uključivao sva polja znanja. MAX WEBER bio je njemački ekonomist i historičar-sociolog, funkcionalista, poznat je po svom sistematskom pristupu svijetskoj historiji i razvoju Zapadne civilizacije. Jedan je i od tvoraca sociologije i funkcionalizma, jednog od izuzetno razvijenih pravaca u sociologiji. Izazvan Marksovom teorijim, Weber kombinuje svoja znanja iz ekonomije sa sociologijom u pokušaju da kroz historičku studiju pokaže kako uzroci historijskih dešavanja u društvu nisu ekonomske prirode. Nasuprot tome, on u svojim djelima ističe uticaj etičkih i religijskih ideja za razvoj kapitalizma na Zapadu. Dalje, tvrdi kako su vladajuće i religijske filizofske ideje Istoka spriječile nastanak kapitalizma na Istoku, uprkos povoljnim ekonomskim faktorima. KARL MARX je bio njemački politički filozof i revolucionar, jedan je od najuticajnijih mislilaca svih vremena. Marx na poseban i orginalan način posmatra društvo i društvene pojave, procese i odnose. Tvorac je jednog teorijsko-filozofskog i sociološkog sistema, naučnog socijalizma koji je bio praktična osnova jednog značajnog društvenog poretka u XX st.-socijalizma.

5

Sociologija___________________________________________________________ Historija, po Marx-u započinje kada čovjek počinje proizvoditi i stvarati višak vrijednosti. Proizvodnja je društveni odnos. Da bi ljudi proizvodili moraju sarađivati i zajedno raditi. Iz tih društvenih odnosa proizilaze veze koje predstavljaju način života. Pojavom privatnog vlasništva i razvojem privrede dolazi do temeljnih promjena u društvenoj sferi i do sukoba u međusobnom odnosu ljudi. Te protivrječnosti su osnovna pokretačka snaga društva i društvenih promjena. Marx kaže:''Nikada neka društvena formacija ne propada prije nego što budu razvijene sve proizvodne snage za koje je ona dovoljno prostrana i nikad novi, viši odnosi proizvodnje ne nastupaju prije nego što se materijalni uslovi njihove egzistencije nisu već rodili u krili samog starog društva.'' TALCOTT PARSONS je bio američki sociolog čije su teorije o mehanizmu društva i organizacionim principima koji stoje iza društvenih struktura, ostvarile uticaj na savremenu sociologiju. Parsons kao funkcionalista, smatra da je društvo entitet koji teži samoregulisanju, samoodržavanju sa određenim osnovnim potrebama uključujući održavanje društvenog mira. Po funkcionalnoj teoriji društvo je analogno organizmu i svaki dio služi svojoj svrsi, tj.izvršava svoju funkciju. Dijelovi društva sarađuju da bi ispinili potrebe društva jer dijele zajedničke vrijednosti i ciljeve.

II Da li je sociologija teorijska ili empirijska 1. METODE I TEHNIKE ISTRAŽIVANJA U SOCIOLOGIJI U sociologiji postoje snažni sukobi oko toga da li je ona teorijska ili empirijska nauka ili čak da li je ona uopće nauka. Dalje se sukobljavaju stavovi o tome koji je predmet proučavanja sociologije i kojim se metodama treba služiti. Metoda je niz postupaka ili ideja pomoću kojih se nastoje uočiti i objasniti određene pojave i procesi. Najznačajnije metode kojima se sociologija koristi su: HISTORIJSKA METODA proučava globalnu historiju čovječanstva ili najznačajnijih društvenih institucija. Iz analiza i podataka dobijenih tom metodom, mogu se spoznati zakonomjernosti, procesi, pravci, tipovi i forme nastanka društva, kao i njihov razvoj i kretanje. Zadaća historijske metode je da prikupi i prouči građu koje su razne društvene zajednice ostavile iza sebe i da tako otkriva zakonitosti i kretanje društva. KOMPARATIVNA ILI USPOREDNA METODA se služi komparacijama i usporedbama kako bi se istražile određene društvene pojave ili procesi koji su predmet izučavanja. Komparacijama se pokušavaju objasniti određeni procesi u društvu. Ovom metodom se koristio Emile Durkheim koji razlikuje tri nivoa usporednih istraživanja: 1. usporedno istraživanje u jednom društvu 2. uspoređivanje pojava u raznim društvima 3. uspoređivanje pojava zajedničkih za sva društva DIJALEKTIČKA METODA se kritički odnosi prema postojećim odnosima i društvima i vizijski predviđa njihovu budućnost. Da bi razumjeli neke pojave i procese u društvu neophodno je znati njihov razvoj i perspektivu, posmatrati ih u njihovom totalitetu i kretanju. Govoreći o dijalektici koju je koristio, Marx kaže da je nastojao otkriti zakone razvitka, tj. prelaza iz jednog stanja u drugo. Dijalektička metoda je značajno doprinjela razvoju sociologije kao nauke. Sociologija, putem ove metode, pojedinačne pojave stavlja u odnos sa zakonima kretanja cjeline i na taj način objašnjava određene društvene pojave i procese i predviđa teorijske mogućnosti budućeg kretanja društva. METODA SISTEMATIZACIJE ILI FUNKCIONALNE ANALIZE ima za cilj analizu društvenih sistema, njegovih dijelova i njegovog funkcionisanja. Sistem je osnova društva, a pojedinci su nosioci funkcija ili konkretnih uloga koje im je sistem odredio. Ovu metodu je koristio Talcott Parsons, po kome ova metoda ima za cilj omogućavanje razumjevanja vrijednosti, porjekla i reda stvari, djelova društva i pojedinaca u održavanju stabilnosti i funkcionalnosti samog društva. Ova metoda se najpreciznije koristi u matematici, ali i u biologiji.

6

Sociologija___________________________________________________________ NAUČNA METODA ima zadatak analitički i spoznajno teorijski spoznati društvo i njegove dijelove. Zasnovana je na dijalektičkoj metodi i najviše je rasprostranjena u marksističkoj sociologiji. Zadatak joj je nastojanje da se teorijska misao na što metodičniji način sjedini sa pouzdanim i preciznim iskustvenim podacima. Vojin Milić te teškoće dijeli u tri grupe: teorijske, organizacijske i teškoće društvene prirode. TEHNIKE ISTRAŽIVANJA Tehnike istraživanja su osnovno sredstvo sociologa u prikuplajanju i interpretaciji podataka o društvu i pojavama u njemu. Pod tehnikom istraživanja podrazumjevamo: posmatranje, intervju, anketu, upitnik, eksperiment i analizu sadržaja. Posmatranje možemo definisati kao način prikupljanja podataka o pojavama putem neposrednog čulnog opažanja, dakle uz sudjelovanje posmatrača. Vlastito prisustvo olakšava istaživaču da stekne potpuniji i neposredniji uvid u cjelinu proučavanog problema. Uspjeh istraživača zavisi od njegove sposobnosti i obučenosti za tu vrstu posla, kao i od povjerenja osoba ili grupa koje želi posmatrati. Anketa je gotovo najrašireniji i najpodesniji instrument u sociologiji. Ovu tehniku istraživanja karakteriše odsustvo direktnog kontakta istraživača i anketirane osobe i stroga standardizirana pismena forma upitnika sa predviđenim modalitetima odgovora. Vrijednost ove tehnike istraživanja je u velikoj sistematičnosti i brzini u prikupljanju činjenica korištenjem velikog broja ispitanika. Mana je nedovoljna prilagođenost svim sociološkim potrebama. Intervju je najrašireniji instrument istraživanja u sociologiji. Sastoji se od niza usmenih ili pismenih pitanja koja istraživač postavlja ispitaniku. Uspjeh zavisi od sposobnosti i umjeća ispitivača. Postupak prikupljanja činjenica se može podjeliti u dvije grupe koje sačinjavaju: 1. instrumenti kojima se prikupljaju činjenice i podaci koji su nastali prije nezavisno od istarživanja 2. podaci koji se prikupljaju i selektuju nakon provedenog istraživanja Ta dva izvora se kombinuju, upoređuju i kvantificiraju i čine istraživačku cjelinu. Upitnik je također brz i efikasan istraživački instrument. To je niz unaprijed postavljenih pitanja u pisanom obliku, na koja se od ispitanika traži odgovor. Za upitnik je jako važna formulacija pitanja i odabir valjanog uzorka koji može biti osnova za izvođenje validnih zaključaka. Eksperiment kao instrument istraživanja se izvodi u kombinaciji sa posmatranjem, tako što posmatrač namjerno i vještački izaziva reakcije posmatrane grupe, kako bi se određni procesi i pojave analizirali, posmatrali i na kraju kvantificirali. Primjenjuje se najčešće na dvije uporedne skupine, čije se veze žele utvrditi i upoređivati. Prednost eksperimenta je što se posmatrana pojava može posmatrati u njenom čisto izvornom vidu, a mana je ograničenost na male skupine. Analiza sadržaja je skup instrumenata čijiom se upotrebom želi dobiti tačnija slika, odnosno objektivni i sistematični podaci o pojavama i procesima koji se žele analizirati u društvu. Analiza sadržaja je pretežno opisana i putem nje se uspostavlja sistemska analiza određene pojave ili događaja. Najviše se primjenjuje u ispitivanju političke propagande. Propaganda se može analizirati na dva nivoa: 1. ispitivanje njenih pojava tj. trajnih ciljeva dublje povezanih sa osnovnim ideološkim stajalištima pojedinih pokreta i organizacija. 2. ispitvanje neposrednih propagandnih ciljeva i njihovih efekata Međutim dvije su najznačajnije mane ovog instrumenta: 1. ostaje na čisto opisanoj ravni, proučavajući sadržaj samo pojedinih oblika, bez mogućnosti da ih poveže sa širim spletom društvenih odnosa. 2. nije u mogućnosti da konkretno prati pojave i procese

7

Sociologija___________________________________________________________

IV Društvo, društvene pojave, društveni procesi i društveni odnosi 1.OPĆI PRISTUP DRUŠTVU (Šta je društvo) Sama riječ društvo može imati više značenja i označavati svaku zajednicu ljudi: pleme, naciju, religiozne skupine; po profesionalnom nivou: kulturna, naučna, sportska društva; ili po principu udruživanja: politička, studentska, sociološka itd. Najopštije značenje društva jeste društveno, takvo da se s jedne strane razlikuje od prirode, a s druge strane od pojedinca - čovjeka. Društvo je skup ili grupa ljudi raznih dimenzija, koji žive i sarađuju u određenom vremenu i određenim institucijama, a povezuje ih zajednički interes odnosno uslovi života. Postoje najmanje dvije osnove koje su zajedničke svim ljudima i na osnovu kojih egzistira društvo kao zajednica ljudi: 1. sfera proizvodnih odnosa 2. porodične i bračne veze, krvno srodstvo i zajedničko porijeklo

2.NASTANAK DRUŠTVA Pošto je čovjek društveno biće, prirodno je da se udružuje i stupa u odnose sa drugim ljudima. Kroz historiju, osnovu ljudskog udruživanja čine: zajedničko porijeklo, krvno srodstvo, zajednički interesi i potrebe. Otuda i prizilazi čovejkova potreba za društvom. Osnovni put nastanka društva vodi od krvnog srodstva. Veze krvnog srodstva čine osnovu stalne solidarnosti i udruživanja. Svaki pojedinac, rođenjem u nekoj zajednici smatra se da ima ''nešto dato'', tj. nešto što mu pripada i čemu on pripada i što ga čini dijelom neke zajednice. To udruživanje i zajedništvo, odnosno društvenost proizvodi određenu tradiciju, navike, običaje, kulturu, običaje, vjerovanje itd. Iz zajedničkog života i stvorenih navika nastaje potreba za udruživanjem i na široj osnovi, što naročito dolazi sa podjelom rada i razvojem proizvodne osnove društva. Danas poznajemo različite tipove društava koja su nekad egzistirala, pa se transformisala, razvijala ili pak nestala. U svom razvoju društvo najčešće polazi od svojih osnova, kao što su: pleme, horda, gens, kalnovi, prvobitna društva, zatim arhaična, industrijska, klasna, nacionalna, religijska itd.

3.DRUŠTVENE POJAVE Društvene pojave se razlikuju od prirodnih i individualnih, ali imaju i sličnosti. Neki sociološki pravci zastupaju sličnosti i tvrde: 1. ne postoji razlika između društvenih zbivanja i zbivanja u prirodi 2. postoje sličnosti između pojava i procesa koji se odvijaju u društvu i u biološkom organizmu Drugi ipak to negiraju i tvrde da postoje dvije bitne razlike: 1. društvo nije organizam ni po sastavu, ni po razvoju, ni po djelovanju 2. prirodne pojave teku nezavisno od svijesti i volje ljudi Kako je društvo sastavljeno od individua, samo one i proizvode pojave i nema nikakvih drugih pojava koje bi se mogle nazvati društvenim. Društvene pojave su povezano djelovanje ili ponašanje pojedinaca ili grupa radi ostvarivanja nekog cilja.

4.DRUŠTVENI PROCESI Društveni proces je povezano djelovanje ljudi, odnosno njihovih radnji, akata, postupaka i ponašanja. Društveni proces je primarna pojava koja uslovljava i izaziva sve ostale vrste društvenih pojava. Sve društvene pojave nisu ništa drugo do jedan neprakidan proces, zato je društveni proces i osnova sociološkog interesovanja.Društveni procesi dovode do promjena(u prirodi, pojedincu ili društvu). U završnoj fazi dovode do uspostavljanja društvenih tvorevina kao dijela procesa koji se odvija ili se odvijao.

8

Sociologija___________________________________________________________

5.WEBER-OVO SHVATANJE DRUŠTVA Weber u shvatanju društva polazi od pojedinca. Društvo svodi na zbir pojedinaca i uzroke svih društvenih pojava traži u ravni pojedinačnih radnji čovjeka. Zalaže se za redukciju društva, svodi ga na društvene pojave. Smatra da društvo nema nikakvih posebnih svojstava koja bi bila nezavisna od pojedinaca i da se u potpunosti može razumjeti i objasniti pomoću pojmova koji upućuju na specifične individualne radnje.

6.PARSONS-OVO SHVATANJE DRUŠTVA Za Parsonsa je društvo dio sistema, a njegova osnova unutrašnjeg organizovanja je normativni poredak, pomoću kojeg se uspostavlja kolektivni, organizovani život stanovništva. Normama i pravilima se svakoj jedinki određuju vrijednosti ponašanja kao i uloga koju joj sistem određuje. Cilj normativnog poretka je omogućavanje održavanja društva, realizranje pravila ponašanja, tj. uspostavljanje vlasti i principa ponašanja i to putem zakona. To podrazumjeva i ovlaštenja koja društvo ima u njihovom sprovđenju. Da bi jedan normativni poredak funkcionisao mora imati svoj legitimitet. Za Parsonsa je legitimnost utemeljena na religioznim vrijednostima. Parsons razlikuje osobu od pojedinca. Osoba je pojedinac koji je, putem procesa socijalizacije naučen pravilnom ponašanju. Da bi se održala ravnoteža društva mora postojati autoritarna snaga, koju Parsons vidi u vlasti. Njena funkcija je očuvanje normativnog poretka u društvu i pri izvršavanju svoje funkcije vlast može primjeniti silu. Vrijednosti, norme, kolektivno djelovanje, djelovanje pojedinaca zajedno sa njihovim međusobnim procesima čine društeveni sistem. Parsons razlikuje tri stadija u razvoju društva: 1. Prvobitna društva - prije nastanka pismenosti. Primjer: australijski domoroci. 2. Prelazna društva – nakon izuma pisma i stvaranja političkih institucija. Primjer: Egipat i države Mezopotamije 3. Moderna društva – vrijeme industrijske i demokracijske revolucije.

7. DRUŠTVENI ODNOSI Pod društvenim odnosom podrazumjevamo povezanost ljudi u društvenom procesu. Ta povezanost je mnogostruka i raznovrsna. Društveni odnosi se mogu različito struktuirati, zavisno od cilja istraživanja. U globalnoj podjeli ih možemo razvrstati u: • Unutargrupne – odnosi unutar iste društvene grupe • Međugrupne – odnosi između različitih društvenih grupa • Međudruštvene – odnosi između različitih društava Dalje ih možemo klasificirati na odnose jednakosti i saradnje ili na odnose nejednakosti, sukoba i borbi ili još dalje na: profesionalne, porodične, političke, kulturne, religijske i druge društvene odnose.

8. STRUKTURA DRUŠTVA Pojam društvene strukture predstavlja važan okvir za sociološko proučavanje društvenih pojava. Kada govorimo o strukturi društva, govorimo i o njegovom kretanju i razvitku, dakle društvo uvjek posmatramo iz perspektive njegove razvijenosti u odnosu na stanje nastajanja i evolucije. Struktura društva je veoma složena. Društvo ne sačinjava samo jedan element, niti se pomoću jednog aspekta posmatranja može spoznati njegova cjelina. Društvo je ukupnost svih društvenih pojava, svih svera ljudskog života, ukupnost odnosa i procesa uzajamnog djelovanja ljudi i njihove kulture, tradicije, običaja i vjerovanja. Ali društvo ne možemo razumjeti bez njegove najšire egzistencije, tj.prirode u kojoj egzistira.

9

Sociologija___________________________________________________________

V Moć i vlast u društvu 1. DRŽAVA Država je institucionalni oblik organizovanja društva. Nastala je kao rezultat ljudskih potreba za zajedničkom egzistencijom, zajedničkim pravilima itd. U svojim najranijim oblicima, država je oblik uspostavljanja i posredovanja u ostvarivanju zajedničkih interesa članova zajednice, u interesu zajedničkog opstanka. Nastankom države prestaju biti dominantne rodbinske veze kao osnova udruživanja na određenom prostoru plemena ili naroda. Uvode se zajednička pravila ili norme, kojih su svi članovi zajednice dužni da se pridržavaju i da im se pokoravaju. Da bi se članovi zajednice pridržavali tih pravila i normi u rukama vladara se javlja i aparat sile tj. prinude. Nastanak države: • Ujedinjavanjem naroda • Napuštanjem nomadskog života nekih plemena • Udruživanjem naroda, plemena ili već formiranih država • Osvajanjem novih teritorija ili potčinjavanjem drugih naroda Razne teorije o nastanku države: • Religijsko – mistična: država je neposredno dijelo Božije, a vladar vlada Božijom milošću • Teorija prava jačeg: država je nastala iz potčinjavanja slabijih putem sile • Ugovorne teorije: država nastaje na osnovu ugovora između vladara i naroda, dobrovoljnim potčinjavanjem pojedinaca volji vladara • Teorija naturalističkog pravca: država postoji od samog početka ljudskog društva • Pravna teorija: država je organizam, živo biće, ličnost • Hegelova teorija: država je ''ćudoredni duh'', koji se razvio od organske zbiljosti • Marxova teorija: država je izraz klasnih suprotnosti nastalih na određenom stepenu ljudskog razvoja.

2. DRUŠTVO I DRŽAVA Društvo je specifična i složena historijska zajednica ljudi. Nastalo je kao proces ljudskog udruživanja i ostvarivanja potreba za opstanak čovjeka kao ljudske vrste. Država je proizvod društva, izraz potreba ljudi nastalih na određenom stepenu razvoja. Bitne razlike između društva i države su: • Država je konstruisana na teritotrijalnom načelu, a ne po načelu krvnog srodstva • Država je izraz potrebe za zajedničkim opstankom i egzistencijom društva. Ona je organizovana ustanova vlasti sa funkcijama i pravima prema građanima. • Država ima jaku i čvrstu organizaciju, na suprot društvene. Država ima prava i obaveze da štiti svoje građane od vanjskih i unutrašnjih nasrtaja • Država za razliku od društva uspostavlja i izvore za svoje funkcionisanje: dadžbine, poreze, priloge koji su obavezni za njene građane. Raspad prvobitnih društava, podjela rada i veća pokretljivost ljudi uveliko su doprinjeli nastanku država.

3. IDEALISTIČKE KONCEPCIJE O NASTANKU DRŽAVE Idealistički pogled na državu nalazimo kod Platona i Aristotela. Za Platona država je izraz vladavine, zakona, kao osnovne jednakosti i slobode građana. Država treba da ima apsolutnu vlast nad pojedincima, da građane dovede milom ili silom u harmoniju, jer pojedinci su samo dijelovi države, a staleži su njeni organi. Privilegija koju imaju svi građani je totalna ''pravičnost ''za sve, tj. da svaki pojedinac bez obzira kojem

10

Sociologija___________________________________________________________ staležu pripada, apsolutno svoje lične interese, potrebe i želje podređuje državi. Državom trebaju da upravljaju najmudriji, najbolji, odnosno najsposobniji – filozofi.

4.TEOLOŠKO – MISTIČKE KONCEPCIJE O DRŽAVI Cilj države nije ostvarivanje zajdeničkih interesa nego priprema čovjeka za vječni spas i za vječno blaženstvo. Takve koncepcije su državu podredile crkvi, a politiku teologoji. Augustin tvrdi da postoje dvije države: • Zemaljska, zasnovana na samoljublju čovjeka • Nebeska, počiva na ljubavi prema Bogu Ovozemaljski svijet ima svoj početak i kraj, sva historija je ustvari čovjekov put od Boga do Boga, od prvobitnog pada do najvišeg blaženstva. Toma Akvinski kaže da je priroda opredjelila čovjeka da živi u velikoj zajednici i zato je neophodno da među ljudima postoji nešto što će upravljati zajednicom. Dante Alighieri postavlja tri pitanja: 1. Da li je neophodna vladarska dužnost? 2. Da li je rimski narod s pravom prisvojio vlast nad svijetom? 3. Da li vlast vladara zavisi od Boga ili od nekog drugog? U ugovorima Dante, ipak, uspostavlja koncept po kojem odvaja svjetovnu od duhovne vlasti. Za Bodina je suverenitet vrhovna zakonodavna vlast nad građanima, a njime raspolaže jedino narod.

5. UGOVORNE TEORIJE O DRŽAVI Ugovorne teorije polaze od prirodnog prava kao osnova prava i pravičnosti. Da bi ostvarili pravičnost pojedinci stupaju u ugovorni odnos. Iz toga se izvodi tj. nastaje građansko pravo, koje kao svoju osnovu ima obaveznost kao izraz volje, a koja proizilazi iz ugovora. Za Hobbes-a su ljudi u prirodi jednaki, ali u svojoj brobi za opstanak čovjek je u ratu protiv svakog. Da bi se spriječilo to stanje stalnog rata svakog protiv svih, potrebno je da svaki čovjek prizna prava drugom i obrnuto, tj. da se uspostavi zakon koji je jednak za sve. Pošto se zakoni ne ostvaruju sami od sebe, mora se oformiti i snaga koja će osigurati provođenje zakona, a to je država tj. vlast. Da bi se uspostavila država pojedinci trebaju da prenesu svojom voljom tj. ugovorom određena prava, odnoson svoje interese na vlast odnosno vladara. Tako nastaje država. John Locke je napravio jasnu razliku između države i vladara: ukoliko vlast vladara prekrši ugovor, ona se može raspustiti bez posljedica za opstanak države. Rousseau tvrdi da suverentitet ima izvor u narodu i ne može se prenositi na vlasit ili vladara. Bez obzira na modalitete konstruisanja vlasti i principe vladanja suverenitet je u narodu.

6. SOCIOLOŠKE TEORIJE, ODNOSNO KONCEPCIJE O DRŽAVI Marksistička teorija nastanak države veže za podjelu rada i nastanak antagonističkih klasa. Država je historijska tvorevina na određenom stepenu društvenog razvitka. Ona je zaštitnik interesa vladajuće klase, a vladajuća klasa vrši svoju vlast preko državnog aparata kao oblika moći i snage kojom ona raspolaže. Marksisti su razvili teoriju o odumiranju države i njenih funkcija. Neke teorije nastanak države izvode iz individualizacije suverenosti. Suvremenost je osnova legeliteta postojanja države i vlasti. Durkheim nastanak i razvoj države vidi u ''imanentnoj tradiciji volje i svijesti'', iz koje oblikuju suverenost i prenosi na institucionalni oblik društva, tj.državu.

11

Sociologija___________________________________________________________ Još neka viđenja države: • Država je organizacija različitih nosilaca vlasti koji udružuju određenu masu ljudi zato da bi čuvali i štitili, a i proširivali područje djelatnosti. • Država je ljudska zajednica koja za sebe uspješno traži monopol zakonitog korištenja fizičke sile na određenoj teritoriji. • Država je organizacija s monopolom na fizičku prinudu.

7. DRŽAVA I PRAVO Sa državom se pojavljuje i pravo. Ono je nastalo iz običaja i pravila ponašanja ljudi u društvu. Pored elemenata jednakosti, pravo u sebi sadrži i elemente prinudnosti. Država i pravo su tako čvrsto povezani da se teško može tvrditi da li je pravo proizišlo iz države i obrnuto. Država raspolaže monopolom fizičke sile i to na legitiman način putem pravnog sistema. Pravo je, dakle sistem normi iza kojih stoji aparat državne prinude koji ih ostvaruje.

8. TIPOVI I OBLICI DRŽAVNE VLASTI Države možemo razvrstati prema raznim osobinama i kriterijima. Danas je najčešća klasifikacija država i vlasti na: • MONARHIJA – vlast je nasljedna, bez vremenskog ograničenja i bez odgovornosti prema narodu. Ustavna monarhija je posebni oblik vlasti, gdje je vlast monarha ograničena ustavom, a monarh je prilikom donošenja zakona obavezan da sarađuje sa parlamentom. • REPUBLIKA – je demokratski tip vlasti u kojoj vladar dolazi na funkciju izborom od strane građana ili parlamenta. Mandat mu je vremenski ograničen, a postupci podložni odgovornosti i parlamentu i građanima. Razlikujemo: ™ Demokratsku republiku – suverenost pripada cijelom narodu. ™ Aristokratsku republiku – suverenost pripada samo dijelu naroda.

•

S obzirom na uspostavljeni odnos izvršne i zakonodavne vlasti, razlikujemo: ™ Predsjedničke i ™ Parlamentarne forme republika DIKTATURA ILI TIRANIJA – je vladavina koja nije utemeljena na pravu, već na nasilju. To je vlast koncentrisana u rukama jedne osobe ili skupine koja je došla na vlast nelegalno npr. državnim udarom.

Države prema društvenom uređenju – prema broju državnih organizacija u jednoj državi tj. prema unutrašnjoj strukturi države dijelimo na: • Jednostavne ili unitarne države – imaju jednu organizaciju vlasti, jedan pravni sistem i jedan princip vladanja. • Složene države – u sebi sadrže više država članica sa različitim ovlastima na određenim teritorijama u okviru jedne države. U složenoj državi postoji savezna država i bar dvije države članice koje djeluju na dijelovima teritorije savezne države. U historiji je bilo različitih oblika složenih država, kao npr.: i. Personalna unija ii. Realna unija iii. Konfederacija iv. Federacija Države prema tipu političkog sistema – prema poziciji stanovništva prema državnoj vlasti, tj. prema načinu raspolaganja suverenitetom, razlikujemo: • Autokratiju – sistem vlasti koju ostvaruje vladar na osnovu tradicionalnih i religijskih normi, uz pomoć sile koju obrazuje i kojom upravlja pojedinac ili jedan broj vjernih podanika.

12

Sociologija___________________________________________________________ • Oligarhiju – sistem vlasti u kojem manjna vlada većinom, razlikujemo: i. Aristokratsku oligarhiju – vladavina plemstva ii. Plutokratska oligarhija – vladavina bogatih • Demokratiju – tip vlasti u kojem većna ima slobode i prava političkog odlučivanja. Prava izbora i opoziva predstavnika i nosioca vlasti. Temelj vlasti jeste ideja neotuđive suverenosti kojom raspolaže narod i iz koje se legitimira poredak i tip vlasti. Razlikujemo dva tipa: i. Antičku demokratiju ii. Modernu građansku demokratiju Demokratiju u novije vrijeme možemo dalje razvrstati na: neposrednu i posrednu, na formalnu i stvarnu, na socijalnu i političku demokratiju. Države prema stepenu centralizacije – prema odnosu između cenrtalnih i lokalnih organa, tj. prema načinu organizovanja vlasti, u jednom poretku dijelimo na: • Centralizirana država – lokalni organi imaju malu samostalnost. U principu oni samo provode akte, volju i naredbe viših organa. • Decentralizirana država – lokalni organi imaju veću ili potpunu samostalnost u nekim oblastima. U okviru datih ovlaštenja oni odlučuju autonomno, na osnovu zakona i drugih važećih normi. Ostale klasifikacije: ¾ Prema klasnom tipu države: robovlasničke, feudalne, kapitalističke, države u prelaznom periodu i socijalističke. ¾ Prema tipu vlasti: predsjedničke i parlamentarne. ¾ Prema geografsko-teritorijalnim kriterijima: male, srednje i velike, zatim pomorske i kontinentalne. Tipovi društvenog poretka nisu statički. Oni su podložni evoluciji, promjenama, preokretima, transformacijama, nastajanjima i nestajanjima. U najsnažnije promjena tipa vlasti ubrajamo: revolucije, državne udare i prevrate, narodnoosobodilačke pokrete, mirne i političke transformacije, ustavne reforme, disolucije i osamostaljivanje država.

9. MOĆ I VLAST Moć je prije svega socijalne, političke i ekonomske prirode i kao takva je društvena kategorija. Pod društvenom moći podrazumjevamo onu moć koja se pojavljuje i koja se ispoljava u institucionalnom obliku u odnosu prema pojedincima. Ekonomska moć je nerijetko uslovljena i usko vezana sa političkom i teško se može utvrditi koji je izvor dominantniji i koji je interes preovladavajući. Politička moć je uvjek institucionalizirana moć kojom raspolaže određena politička grupa ili partija ili sama država. Politička moć je transformisana socijalana i privrednoekonomska moć, koja je kroz vještu političku formu i snagu usmjerava na osvajanje vlasti, ali i samu njenu egzistenciju. Bez samostalnosti političke moći i političke sfere došlo bi do stapanja društva i države i do nužne pojave diktature i tatalitarizma, tj. monopolskog odnosa u raspolaganju klasičnim sredstvima državne prinude. Socijalna moć je snaga koju za sobom nosi industrijski sistem, razvoj tehnike i tehnologije. Njima vlada čovjek i tako zadobija sve značajniju ulogu u društvu i u privrednom, ali i u političkom poretku. U razvijenim društvima sve značajniju moć imaju pojedinačni status, obrazovanje, specijalizacija i znanje u poređenju sa prisilom pa i novcem. Postoje mnogobrojne teorijske koncepcije i gledišta na prirodu i karakter moći: Psihološka teorija polazi od moći kao ljudskog nagona. Funkcionalistička teorija polazi od stava da je društvo nosilac moći i da ono raspolaže s njom kao cjelinom. Za njih moć nije djeljiva na društvene grupe i individue. Vlast je po funkcionalističkom stajalištu, legitimna moć, jer ima za cilj realizaciju zajedničkih ciljeva.

13

Sociologija___________________________________________________________ Marksističko stajalište smatra da je moć izraz uspostavljenih odnosa u društvu u kojem vlast ima vladajuća klasa i koja s njom raspolaže. Moć vladajuće klase proizilazi iz poizvodinih odnosa koji su uspostavljeni, a kojima manjina raspolaže i prisvaja višak vrijednosti. Moć se najčešće legitimira i ostvaruje pomoću vlasti. Tako je i nastala potreba da se moć ograniči. Navest ćemo neke od načina ograničavanja moći: ♦ Podjelom vlasti ♦ Demokratskim legitimitetom i putem nužnosti provjere vlasti pred parlamentima i biračima ♦ Djelovanjem opozicije ♦ Djelovanjem interesnih grupa ♦ Putem sredstava informisanja i javnosti U historiji su česte manipulacije i upotrebe prevelike količine moći koju neki pojedinci ili sistemi vlasti upotrebljavaju kako bi ostvarili određene interese ili ciljeve. Takvim aktivnostima se građani načešće suprostavljaju različitim oblicima otpora. Ukoliko su ti otpori veći i češći, nastupa stanje konfliktnosti i nestabilnosti sistema. Trajne karakteristike tj.obilježja vlasti su: teritorijalnost, monopol prinude i trajnost. Ona je usko vezana sa drugim društvenim pojavama, kao što su: moć, autoritet, sila itd. Postoji jasna razlika između moći i vlasti. Vlast je, prije svega samo jedan oblik moći. Ona je institucijalna moć koja je zasnovana na određenim normativnim predpostavkama, koje imaju za sobom autoritet koji je iskazan voljom građana ili društvene organizacije. Vlast je također izraz legitimiteta i legaliteta, tj. ona je institucionalizovana moć koja ima snagu zakona i volju građana, odnosno ovlaštenje da tu volju realizuje. Ona ima specifično obilježje. Za razliku od moći, koja se rasprostire difuzno, vlast se kreće u određenim granicama. Ona nikad ne znači uspostavljanje potpune kontrole nad onima koji su dužni da slušaju. Vlast održava i štiti uspostavljenu društvenu organizaciju i prije svega služi toj svrsi. Zato vlast u sebi sadrži elemente prinude, bez obzira na stepen moralne saglasnosti i volje građana. Legitimna vlast može biti: racionalna, tradicionalna i harizmatska.

10. DEMOKRATIJA KAO OBLIK LEGITIMACIJE MOĆI I VLASTI Svaka vlast, pa i moć žele da zadobiju legitimitet, tj.da zadobiju moralno opravdanje svog postojanja i postupanja. Legitimacija moći je priznanje onima koji njom respolažu i koji je realizuju da to rade s pravom. Sve dok vlast nije legitimna ona se ne može smatrati općeprihvaćenom i sigurnom, već se održava samo uz pomoć prisile. Takva vlast izaziva otpor, nesigurnost i na kraju, je osuđena na nestanak ili propast. Legitimacija poretka je izraz principa demokratičnosti vlasti, odnosno njeno demokratsko obilježje ili demokratski princip vladanja. Sama riječ demokratija je grčkog porijekla, gdje je poznata kao vladavina naroda, još od Klistenovih (570 – 507 god. p.n.e). Danas, demokratska prava i slobode su postale univerzalno pravo svih ljudi u većim savremenim sistemima vlasti. Pored postojanja pravnog sistema, procedura i pravila većine, demokratija zahtjeva i postojanje političkog pluralizma, slobode i neovisnosti medija, javnosti rada nosilaca državnih funkcija itd. Demokratija podrazumjeva i podjelu vlasti na: zakonodavnu, izvršnu i sudsku, zatim proširivanje temeljnih prava čovjeka: slobode govora, mišljenja, pravo posjedovanja i učestvovanja, koja ujedno i postavljaju i prirodnaprava svakog čovjeka.

14

Sociologija___________________________________________________________

VI Društvo, društvene sposobnosti, grupe, procesi i odnosi 1. DRUŠTVENA STRATIFIKACIJA Mjesto čovjeka u industrijskom društvu je uslovljeno, prije svega, njegovom pozicijom u sferi rada. Danas se ne bi moglo govoriti o klasičnoj podjeli društva na klase. Društvene nejednakosti u savremenom društvu više ne proizilaze iz klasne podjele, već iz nejednakih pozicija uslovljenih statusom, zanimanjem, radom, sposobnostima i znanje. Kako moć i ugled nisu jednako raspoređeni među pojedincima javlja se nejednakost, a samim tim rađaju se konflikti i suprotnosti kako unutargrupni, tako i u društvu uopće. Ta nejednakosti i različitost statusa pojedinca u društvu se u sociologiji naziva društvenom stratifikacijom. Nejednakost može biti: biološka, duhovna i materijalna, dakle individualna i društvena. Primjeri biološke teorije nejednakosti: crnci u SAD-u, fašizam, neofašizam. Iz dosadašnjih historijskih iskustava može se zaključiti da je biološka osnova samo pokriće, opravdanje tipa vlasti i poretka koji ima osnovu u rasnoj ili nacionalnoj diskriminaciji. Parsons, kao predstavnik funkcionalističke teorije, društvenu stratifikacju posmatra kao neophodan uslov za uspješno funkcionisanje društva. Društvena stratifikacija je po funkcionalistima, način podjele društvenih uloga onima koji su najsposobniji da ih obavljaju. Dakle, društvena stratifikacija je pozitivna, funkcionalna i nužna u svakom društvu. Po marksističkoj teoriji, društvena stratifikacija je izraz odnosa u društvu koji se uspostavljaju na osnovama rada i društvenog uticaja, odnosno moći kojom pojedinac raspolaže na osnovu pozicije u procesu rada, a time i u društvu. Društvena stratifikacija ne doprinosi integraciji sitema. Društvo je uvjek podjeljeno u dvije suprostavljene društvene grupe. Marx razlikuje 4 razvojna stepena društva i odgovarajućih društvenih odnosa: 1. primitivni komunizam (predhistorijsko besklasno društvo do pojave privatne imovine) 2. robovlasničko društvo (gospodari i robovi) 3. feudalizam (plemstvo i kmetovi) 4. kapitalizam (kapitalisti i najamni radnici)

2. DRUŠTVENE GRUPE Pod pojmom društvene grupe, sociologija podrazumjeva organizovane ili neorganizovane skupine ljudi u kojima obavljaju raznovrsne aktivnosti radi zadovoljenja zajedničkih interesa. Kroz historiju čovjek ne živi kao izolirani pojedinac, nego međusobno povezan s drugim ljudima. Njegova aktivnost se odvija unutar i putem raznih društvenih grupa. Što je društvo razvijenije i čovjekove potrebe raznovrsnije , to su i društvene grupe brojnije i po svom karakteru i sadržaju raznovrsnije. Danas se među najznačajnije društvene grupe ubrajaju: porodica, klasa i nacija. Grupu čine ljudi, akteri, s jedne strane i odnosi koji se uspostavljaju pripadnošću, s druge strane. Ni jedna ličnost nije član samo jedne društvene grupe, već istodobno pripada različitim grupama, kao što su: profesinalne, radne, kulturne, vjerske, političke itd.

15

Sociologija___________________________________________________________ 3. VRSTE DRUŠTVENIH GRUPA Razvrstavanje društvenih grupa u demokratskim društvima čini se nepotrebnim, pa čak i nemogućim. Ipak, radi lakšeg analiziranja možemo ih podijeliti na globalne i parcijalne društvene grupe. Globalne društvene grupe su one društvene grupe koje imaju zajedničke interese i koje čine jedinstvo društvenih procesa i odnosa u širem smislu, npr. pleme, narod, nacija. Parcijalne društvene grupe su: porodica, kasta, stalež, klasa, političke stranke, profesionalne grupe, slučajne grupe itd. Globalne društvene grupe 1. Pleme Plemenske zajednice su nastale na dva načina: 1. porastom jedne ljudske grupe do nivoa koji se može smatrati plemenom ili 2. udruživanjem više grupa u jednu – plemensku zajednicu tj.pleme Postoje različite definicije plemena tj.plemenske zajednice, međutim najznačajnija je slijedeća: ''Pleme je grupa pojedinaca koja skupa stanuju i koji imaju zajedničku teritoriju, jezik, način života i krvno-srodničke veze.'' U pravnoj literaturi pleme je primitivni oblik državne tvorbe. Pleme nastaje i održava se na krvno-srodničkim vezama, rodbinskim svojstvima, a najvažniju ulogu ima porodica. Između srodnih plemena na određenoj teritoriji, a radi zadovoljavanja zajedničkih potreba, dolazi do uspostave plemenskih saveza, prvo privremenih, a kasnije i trajnih. O realizaciji zajedničkih prava i običaja u plemenu starao se starješina ili plemenska poglavica. On je vođa u ratu, a sudija u miru. Njegova funkcija je obično bila nasljedna. U doba plemena, čovjek je koristio pretežno gotove proizvode prirode uz slabo razvijenu proizvodnju. Kako su se razvijale proizvodne snage pojavili su se prvi oblici svojine i to uglavnom nad alatima, oruđima i oružjem. Neka od tih sredstava su bila u upotrebi većeg broja ljudi, pa su predstavljala kolektivnu svojinu. Ujedinjavanje većeg broja plemena je preko stvaranja zajedničkog jezika, teritorje, navika, običaja, normi itd. doprinjelo nastajanju naroda. 2. Narod Narod se pojavljuje u razdoblju raspada plemenskih zajednica i njihovog okupljanja u veće društvene grupe. Razlozi raspada su slijedeći: širenje teritorija, podjela rada, tehnički pronalasci, ovladavanje prirodnim bogatstvima, potreba šire razmjene, ukratko pojava novih društvenih odnosa. Narod je posebna društvena grupa nastala na određenom stepenu društvenog razvoja i to najčešće na osnovu: zajedničkog porijekla, teritorije, jezika, kulture, običaja i tradicije. Narodi su kroz historiju imali različite oblike nastanka i razvoja, različite mogućnosti organizacije i egzistencije, bogatu tradiciju, historiju, mitove i legende. 3. Nacija Afirmacijom i razvojem naroda javlja se nacija kao viša faza društvenog organizovanja i identifikovanja sa teritorijom i pripadnošću jednoj društvenoj grupi. Proces transformacije i prerastanja naroda u naciju počeo je kada su se razvili kultura, jezik, privreda itd. Novi društveni odnosi su zahtjevali određena pravila i norme pomoću kojih se obezbjeđuju određene sigurnost i jednakost ljudi u procesu koji su novi ekonomski i društveni sistemi nametali. Ta pravila i norme mogla je uspostaviti, šititi i provoditi jedino država kao organizovana snaga društva. Postoje 4 zajednička elementa koja su osnova za konstuisanje nacija: 1. društveno-ekonomski razvoj koji je praćen nacionalnom identifikacijom naroda sa teritorijom, kulturom i poretkom vlasti. 2. jezik, kao sredstvo za sporazumjevanje na širem prostoru 3. kultura, vjera i tradicija, kao model identifikacije pojedinca sa pripadnošću jednoj grupi

16

Sociologija___________________________________________________________ 4. vlast tj. uspostavljeni poredak čiji je cilj jaka identifikacija u kulturnom i teritorijalnom smislu. 4. Neka teorijska gledišta i određenja nacije Postoje različiti teorijski pristupi i određenja nacije. Hegelova teorija (teorija njemačke klasične filozofije): nacija je duhovna tvorevina, ona je nešto što je gotovo apriorno, neprikosnoveno i vječno. Nacija koja nema svoju državu, nema ni historiju i ne može egzistirati, niti se može konstruisati prije stvaranja državne teritorije. Psihološka teorija tvrdi da je svijest ljudi o nacionalnoj zajednici i njihova težnja žive u toj zajednici su odlučujući faktor za određivanja kojoj nacionalnoj zajednici neko pripada. Ta težnja najviše proizilazi iz zajedničke historije i jezika. Rasistička teorija smatra da nacija nastaje iz etničkih grupa zajedničkog porijekla. Zastupnici ove teorije polaze od bioloških svojstava i smartaju da je nacija čista biološka i kulturna tvorevina jednog plemena ili porijekla, koja je nadmoćna nad drugim narodima i nacijama. Funkcionalističko stajalište nastoji objasniti naciju kao društvenu kategoriju pomoću slijedećih faktora: teritorij, zajedničko porijeklo, jezik, običaj i navike, zajednički zakoni, religija itd. Marx i Engels se nisu značajnije bavili nacionalnim pitanjem. Najsnažnije gledište je uspostavio Staljin svojim shvatanjem da nacija mora imati četiri svojstva: 1. zajednički jezik 2. zajedničku teritoriju 3. zajednički privredni život 4. zajednički mentalitet Većina teorija su nastojale dokazati kako za razliku od zajednice kojoj autor pripada, neka druga nema pravo nazvati se nacijom. Takve teorije su previše često bile zloupotrebljiane. Parcijalne društvene grupe 1. Porodica, opći pogled na prirodu i funkcije porodice Porodica je univerzalna društvena institucija i nerazdvojni pratilac ljudskog društva tokom čovjekovog postojanja. Spada u red osnovnih, najstarijih i najtrajnijih društvenih grupa. Zasniva se na braku i odnosima srodstva, čiji članovi žive u zajednici. Dakle, vezana je prvenstveno krvnim srodstvom ali i drugim vezama. Porodica obavlja dvije temeljne funkcije u svim društvima: 1. biološku (reprodukcija) 2. socijalnu (odgoj i briga za potomstvo) I država i religija, u pravilu intervenišu i promovišu porodicu. Religija na sebi svojsten način uspostavlja kriterije dopuštenosti braka, gledišta na vjernost, preljubu, rastavu braka, odnose prema djeci itd. Na osnovu religijskih gledišta država najčešće uspostavlja pravne norme, koje postaju obavezne za sve. Većina nekadašnjih funkcija porodice je danas prenesena na društvo. 2. Teorijske koncepcije o porodici Iz složenosti same prirode i funkcije porodice, kako u društvu tako i u samom čovjekovom razvoju, pojavile su se razne teorije o porodici. Historijsko-institucionalna teorija polazi od evolucione, ali i institucionalne teorije. Evoluciona teorija porodicu posmatra kao historijsku tekovinu. Za svoj predmet izučavanja uzima historijske tipove i stepene razvoja porodice od najranijih oblika do modernog industrijskog društva. Institucionalna teorija pristupa porodici kao društvenoj grupi. Za predstavnike ove teorije, porodica je organizovana društvena grupa iz koje se izvodi sva druga organizacija

17

Sociologija___________________________________________________________ društva. Institucionalizacija porodice se ogleda kroz brak i prava ljudi koji takav oblik udruživanja sa sobom nosi (razvod, pravo na nasljedstvo, uloga supružnika u porodici i društvu itd.). Strukturalno-funkcionalna teorija tvrdi da je porodica društvena grupa u okviru globalnog sistema i njegovih podsistema. Po Parsonsu porodica je osnova društvene organizacije. Institucionalno-simbolička teorija za osnovu svoje nalize uzima jezik, simbole, uloge jedinke u grupi itd. Ona posmatra pojedinca i njegovo mjest u grupi. Zbog toga je bilska psihologiji i njenim gledištima. Najvažnija funkcija porodice je socijalizacija. 3. Tipovi porodice Većina sociologa razlikuje slijedeće tipove porodice: Totemski klan je najstariji oblik porodičnog života. Taj tip porodice i danas postoji u nekim australijskim plemenima. U njoj postoji zajedničko genetičko ime svih pripadnika roda, dok pripadnici pelmena nemaju zajedničkih imena. Kod njih je prisutno uvjerenje o zajedničkom porjeklu svih i o posjedovanju zajedničkih osobina njihovih predaka, odnosno totema. Potomstvo se određuje po materinskoj liniji. Velika porodica je najrasprostranjenija kod indoevropskih naroda i danas je u izumiranju i nestajanju. Negdje je bila matrijarhalnog, a negdje patrijarhalnog karaktera. Najstraija žena (u matrijarhalnoj) i muškarac (u parijarhalnoj) je starješina porodice. Potomstvo se računalo po ženskoj ili po muškoj liniji zavisno od karaktera porodice. U kasnijoj fazi se potomstvo počelo računati i po muškoj i po ženskoj liniji. Taj princip se ustalio i razvio u običajno pravo i postao važeći princip i u savremenom društvu. Patrijarhalna porodica je najrasprostranjeniji oblik porodične organizacije u historiji. Njene elemente nalazimo i u velikoj porodici. Razlikujemo 5 glavnih obilježja patrijarhalne porodice: 1. posjedovanje privatne svojine 2. ekonomska osnova porodice 3. supremacija muškarca nad ženom 4. status djece (djeca su potčinjena očinskoj vlasti) 5. odnos muža i žene (monogamija, a ponekad i poligamija) 4. Tipovi porodice u Bosni i Hercegovini U Bosni i Hercegovini je bio najrasprostranjeniji industrijski tip porodice. Industrijska porodica je nastala iz velike patrijarhalne porodice tako da se i sva obilježja patrijarhalne porodice odnose i na ovaj tip porodice. Kao najstariji oblik patrijarhalne porodice je porodična zadruga ili velika porodica, koja je egzistirala na pojedinim prostrima Bosne i Hercegovine. Velikom porodicom je upravljao starješina, kojeg su birali samo ukućani, odnosno članovi zajednice, a njegova smrt nije značila i kraj porodice. Drugi tip porodice koji je bio rasprostranjen u BiH je inokosana, mala, poljoprivredna porodica. Ona se zasnivala na poloprivrednom posjedu, što je znatno uslovljavalo i njen patrijarhalni karakter. Raznim agrarnim reformama razorene su patrijarhalne porodice, njeni pripadnici su se raspodjelili na različite načine i u tri glavna pravca: 1. oni koji su ostali i dalje na selu i obrađivali zemlju 2. oni koji su se preselili u gradove i postali industrijski radnici 3. oni koji su se uključili u oblike industralizacije, ali zbog raznih uslova i okolnosti su ostali na selu. 5. Inokosna ili industrijska porodica Inokosni ili industrijski tip porodice se sastoji od bračnih parova i njihove dijece do njihove ženidbe ili udaje. Brak je osnova porodice, a njeni članovi čine biološku grupu u kojoj se srodstvo računa i po ženskoj i po muškoj liniji. Za razliku od drugih tipova porodice, ovdje su članovi ekonomsi samostalni. Uspostavljena je faktička i pravna jednakost supružnika, a društvo kroz pravne odredbe štiti porodicu u cjelini, a posebno djecu. Temeljni uslovi koji su doprinjeli ovakvoj transformaciji poreodice su: ♦ razvoj industrije i ♦ velika pokretljivost stanovništva

18

Sociologija___________________________________________________________ mnoge od funkcija koje je ranije obavljala porodica, danas u razvijenim zemljama preuzima društvo tj.specijalizovane institucije(škole, razne socijalne ustanove i centri, zdravstvene ustanove itd.). Na taj način se smanjuje ovisnost pojedinca od porodice i rodbinske osnove. Zbog toga uspjeh pojedinca u savremenom društvu sve više zavisi od njegovih pojedinačnih sposobnosti, rada i znanja, a ne od porodie i njenog statusa. U ambijentu modernog društva, porodica je jedina institucija u kojoj se ljudi shvaćaju i razumiju kao cjelovite ličnosti. Porodica tako i dalje ostaje značajna ustanova društva u kojoj pojedinac nalazi toplinu, mir, snagu i podsticaj da širi društveni aktivitet i vlastiti uspjeh. 6. Pravo na izbor bračnog druga Brak i porodica u najvećem broju zemalja se definira kao pravo ličnog izbora čovjeka, kao sferu privatnosti. Porodica i njeini stariji členovi, u demokratskom društvu su izgubili pravo posredništva i odlučivanja u ime mlađih članova, prilikom izbora i zaključivanja braka. Pravo međusobnog izbora partnera je danas neotuđivo i ljudi ga se ne žele više odreći. Pravo na izbor brečnog druga je i pravo na planiranje porodice. To je osnovno ili prirodno pravo svakog pojedinca. U patrijarhalnim sredinama dominira stihijnost u reprodukciji i veličini potomstva, dok savremena porodica to planira. 7. Rastava ili slom braka Porodica i brak može imati i drugu stranu, a to je nestanak, raspad, rastava ili slom. Slom braka je proces u kojem dolazi do raspada bračne zajednice voljom supružnika ili aktom ovlaštene društvene institucije. Raspoloživi podaci govore o velikom porastu razvoda brakova u Evropi i SAD-u. Za funkcionaliste, rastava braka je reakcija na zajedničke norme i vrijednosti. Za Parsonsa to je znak da se brak sve više društveno vrednuje. Uzroci rastave brakova se kreću od emotivno-moralnih do tradicionalno-običajnih i ekonomsko-socijalnih. Tu je i opći proces sekularizacije, tako da zauzimanjem manje krutog stava prema razvodu braka katoličke crkva je doprinjela promjeni zakonodavstva u jednom broju zemalja, čime je pojednostavljen postupak legitimacije i načina razvoda braka. Marksistički teoretičari upozoravaju da rastavu braka uslovljava i način proizvodnje tj. posebno se žene dovode u težak položaj. One se pored rada u industriji brinu i za odgoj djece i vođenje kućne zajednice, a i dalje se od njih očekuje podređena uloga u braku i društvu. I ta protivrječja znaju biti uzrok sukobu u porodici, a ponekad i slomu bračne zajednice. Rastava braka je pravo bračnih partnera i ono se sve više koristi tj.realizira s promjenom pozicije žene u društvu i u porodici. To je ujedno i izraz realizacije prava na izbor bračnog partnera, prava na planiranje porodice,a na obrazovanje i izbor mjesta boravka. 8. Žena i društvo Temeljni osnov porodice u čitavoj histroiji je bila žena. Ona je nosila najveći teret održanja i razvoja porodice, od biološke do ekonomske socijalne funkcije. Žena je ujedno nosilac transformacije porodice ali i svoje uloge. Žene su, prije svega, nosioci reprodukcije, dakle produžetka ljudske vrste, one su i supruge i majke, brinu se o domaćinstvu, djeci i muškarcu, pokoravaju se trediciji itd. Međutim, nije rijedak slučaj u historiji, pa i danas da su isključivane iz nasljedstva, zanimanja, visokog staleža i položaja moći u društvu. Prva podjela je nastala na spolu (i danas postoji podjela na muške i ženske poslove i zanimanja). Dva su stajališta koja pokušavaju to objasniti: 1. podjela rada prema polovima je određena biološkim i genetskim razlikama između muškarca i žene 2. podjela rada je povezana sa tradicijom i ulogom koju je sebi muškarac prisvojio i da tu poziciju želi zadržati Industrijsko društvo je promjenilo poziciju žene, međutim dosta analiza koje govore o tome ukazuju na još uvjek veliku podređenost žene, njenih prava i njene pozicije u

19

Sociologija___________________________________________________________ društvu. Iz te podređene pozicije žene, javili su se mnogi pokreti koji se zalažu za oslobođanje žene i afirmaciju njenih prava.

Kaste, staleži i klase 1. Uslovljenost društvenih nejednakosti Društvena nejednakost je imanentna svakom socijalnom sistemu. U početku su se razlike zasnivale na prirodnoj nejednakosti, da bi zadobijale nejednakost na individualnoj razini po snazi i po sposobnostima ljudi, a u kasnijim fazama, s razvojem proizvodnje i prava na posjedovanje nejednakost je zadobijala i organizovanu, tj.društvenu dimenziju. Razlikujemo nejednakosti izražene kroz slijedeće forme ispoljavanja i organizovanja: kaste, staleži, slojevi, klase, profesionalne grupe itd. 2. Kastinska organizacija društva Kaste su historijska tvorevina, nastale kao proizvod početne faze društvenog organizovanja. Najčešće su osnivane i organizovane na određenoj vjerskoj osnovi kako bi kasnije zadobile i društvenu dimenziju. U kastama je položaj pojedinca čvrsto određen, obično doživotan i naslijeđen. Obavljanje istog zanimanja prenosi se iz generacije u generaciju iste porodice. Pripadnost pojedinca se određuje rođenjem, njegov bračni partner mora biti istog kastinskog porijekla, njegov način ponašanja je strogo regulisan kastinskim pravilima. Kaste pripadaju jednom od najstraijih oblika društvene organizacije. Npr.u Indiji postoje 4 kaste: 1. svećenici 2. ratnici 3. radnici (zemljoradnici, stočari, trgovci, zanatlije) 4. sluge Staleška organizacija Staleži su privilegovane grupe ljudi koje imaju određenu poziciju ili u društvu ili u posjedovanom smislu, pravo na zemlju i imovinu, ili u duhovno-religijskom smislu. Nerijetko su sve te privilegije pripadale jednom staležu iz čega je proizilazila njihova moć, ugled, poštovanje, ali i strahopoštovanje. Staleži imaju određena zajednička obilježja: nasljedna prava, hijerajhijska nadarenost i podređenost, zatvorenost, pravna prilagodljivost i staleške titule, odnosno nazivi. U historiji su poznata dva temeljna staleža: 1. staleži duhovnog reda i 2. politički staleži Najstariji stalež su činili duhovni predstavnici. To su bili svećenici koji su ujedno i vračevi i liječnici. Politički ili plemićki stalež se konstruiše i razvija u svojoj historiji iz podjele rada i funkcija koje iz tog proizilaze. U kasnijim fazama se taj stalež razvrstava u dva reda: na profesionalne upravljače i vojnike. Kasnije je nastao i građanski stalež, čime se stvorila predpostavka za širu podjelu u društvu na slojeve i klase. Staleži kao i kaste imaju isti izvor, zasnovan na podjeli rada i posjedovanju ekonomskih dobara. Iz toga proizilazi i podjela uloga u društvu. I kastinski i staleški sitem su uspostavljeni pomoću religioznih i pravnih normi. Razlika je u tome što je kod kastinske organizacije veća zatvorenost, religiozna obaveznost i prinudnost, dok je kod staleškog organizovanja društva veći značaj i obaveznost pravne norme.

Klase i klasna struktura društva 1. Opći uslovi nastanka klasa Kruta straleška organizacija postala je ozbiljnom preprekom privrednoj dinamici, koja je ruši i uspostavlja nove odnose i procese. Položaj ljudi više ne zavisi od religioznih i pravnih normi i staleške pripadnosti, već od ekonomskih zakonitosti tržišta, sposobnosti

20

Sociologija___________________________________________________________ znanja i rada. U tom novom procesu dolazi do nejednakosti, koje se sve više ispoljavaju i zadobivaju formu suprostavljenosti na dvije velike klase. Društveni položaj kasti i staleža određivali su prvenstveno religiozni oblici prinude, a društveni položaj klasa ekonomski i pravni oblici. Marx je smatrao da se ljudsko društvo razvijalo kroz četiri glavna razdoblja: primitivni komunizam, drevno društvo, feudalno društvo i kapitalističko društvo. Sva društva poslije primitivnog komunizna, kao primjera beskrajnog društva, su podjeljena na dvije klase: gospodari i robovi u drevnom društvu, plemići i kmetovi u feudalizmu i kapitalisti i najamni radnici u kapiatlizmu. Dalja podjela rada uvjek zahtjeva nove društvene odnose i transformaciju samog društva. 2. Određivnje pojma klase Mnogi su se autori bavili definisanjem kalse i njenih funkcija, npr: Marx ističe:''ukoliko milion porodica žive pod jednakim ekonomskim uslovima egzistencije koje njihov način života,njihove interese i njihovo obrazovanje odvajaju od načina života, interesa i obrazovanja drugih klasa i njima ih neprijateljski suprostavljaju, utoliko oni čine klasu.'' Marx još ističe da u procesu proizvodnje postoje dvije velike klase: 1. vlasnici sredstava za proizvodnju 2. vlasnici radne snage I Lenjin proširuje Marxovo stajalište:''Klase su velike grupe ljudi koje se razlikuju po svom mjestu u historijski određenom sistemu društvene proizvodnje, po svom odnosu prema sredstvima za proizvodnju, po svojoj ulozi u društvenoj orgaizaciji rada i prama tome po načinu dobijanja i veličini onog dijela društvenog bogatstva kojim raspolaže.'' I Weber slično Marxu, kao u ostalom i većina socijologa se slaže da ekonomska osnova čini temeljni kriterij za nastanak i raslojavanje društvenih klasa. Anthony Giddens tako razlikuje tri glavne klase u razvijenom kapitalističkom društvu: 1. gornja klasa – temelji se na vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju 2. srednja klasa – temelji se na posjedovanju obrazovnih ili tehničkih kvalifikacija 3. niža (radnička) klasa – temelji se na posjedovanju menuelne snage Većina teoretičara se slaže sa ocjenom da su klase mnogo više od puke skupine pojedinaca. Tako Frank Parkin tvrdi da je ''osnovica klasne strukture nagrađivanje u modernom zapadnom društvu i struktura zanimanja''. Dakle, nagrada povezana sa zanimanjem je usko vezana sa društvenim gledom, a sve to zajedno čini temelj ljudske i društvene nejednakosti u modernom industrijskom društvu.

Političke stranke 1. Uslovi egzistencije političkih stranaka Politika je univerzalna ljudska kategorija. I danas kao i u davna vremena koristi se skori ista terminologija za označavanje političkih procesa i odnosa-politika, građani, vlast, republika, tiranija, anarhija itd. Mnogi termini su grčkog ili latinskog porijekla. Sama riječ politika označava poslove vezane za polis, grad-državu, kao posebnu zajednicu slobodnih ljudi. Međutim, politika je protivrječan proces. U istom društvu djeluju različite političke stranke i svaka od njih ističe svoju vrijednost za društvo, dok su ostali manjeviše štetni ili suprotni zajedničim interesima. Politika modernog vremena nije više nadmoć, nego se njeni efekti i svrha postojanja mjere doprinosom konkretnim zajedničkim ciljevima u društvu. Tako politika kao ljudska djelatnost postaje sredstvo, a ne svrha društva, uspostavlja svoju organizaciju i instucionalizira se kroz političke stranke ili organizaciju države koju one legitimiraju. 2. Značaj i funkcije političkih stranaka Političke stranke nastaju u periodu značajnih društvenih reformi, a to je krajem XVIII st. u Engleskoj i SAD-u, a u Evropi tokom XIX st. sistem predstavničke vladavine polazi od praktične spoznaje da građani kao nosioci suvereniteta ne mogu neposredno donositi političke odluke, npr.okupljajući se na trgovima kao u doba stare Atine.

21

Sociologija___________________________________________________________ Suverenitet se legitimira putem izbora, tj.izabranih predstavnika, koji u ime građana i u općem interesu vrše funkciju vlasti i nakon nekog vremena podvrgavaju se kontorli odnosno ponovnim izborima. U najopćijem smislu, stranke su političke organizacije čiji je cilj preuzimanje i vršenje državne valsti ili bar učešće u njoj ili stalan uticaj na nju radi zaštite i ostvarivanja određenih kalsnih, odnosno grupnih interesa u okviru jedne ideološke koncepcije o opštoj državnoj politici i zajedničkim interesima društva. Da bi politička stranka funkcionisala neophodno je da posjeduje: 1. program u kojem izlaže svoje političke ciljeve i poglede 2. određenu organizacionu strukturu – formu putem koje ostvaruje političke ciljeve. Zabrana udruživnja je karakteristika totalitarnih i diktatorskih sistema u kojima politika od sredstva postaje cilj. Razlikujemo dva najrasprostranjenija tipa vlasti: 1. jednostranački sistem – karakterističan za socijalistički i fašistički sistem vlasti 2. višestranački sistem – karakterističan je za SAD i većinu razvijenih evropskih zemalja U višestranačkim sistemima često se obrazuju i savezi u izbornom ili postizbornom periodu. Izborni sistem je proces u kojem birači svojim glasovima izražavaju preferenciju u odnosu na strukturu ili kandidate i putem kojih se njihova volja prenosi na mandate. Postoji više izbornih modela, od kojih su dva najrasprostranjenija: 1. većinski (cilj: proizvesti vladavinu većine jedne stranke ili saveza u parlamentu) 2. srazmjerni ili proporcionalni (cilj: u parlamentu uključiti sve postojeće snage i političke stranke) Osnovna funkcija političkih stranki je artikulacija interesa njenih pripadnika i njihovo legitimiranje. Po funkcijama stranke djelimo na: 1. stranke mišljenja ili kadrovske – nastale su u Zapadnoj Evropi i SAD-u. Teže okupljanju uglednih građana, a ne masovnosti. Vrlo su labave u unutrašnjoj organizaciji. 2. stranke masa ili masovne – konstruisali su ih socijalistički pokreti, a preuzeli su ih komunističke partije, fašističke stranke i u novije vrijeme stranke u nedovoljno razvijenim zemljama. Unutrašnja organizacija im je kruta i centralizovana sa velikom dominacijom autoriteta vođe. S bzirom na prog.ciljeve i način prezentacije političkih zahtjeva i ciljeva mogu se razlikovati: konzervativne, liberalne, socijalističke, nacionalističke, komunističke ili fašističke stranke. 3. Političke grupe i profesionalna udruženja Političke grupe i profesionalna udruženja koja zajedno čine interesne grupe ili grupe za pritisak, najčešće nastaju jer institucionalni sistem nije u mogućnosti realizoveti niz pitanja za koja građani smatraju da su važna za užu grupu ili profesiju. To su otvorene društvene grupe koje okupljaju ljude bez ili sa formalinim uslovima prijema. Cilj određuje sama svrha udruživnja i oblik organizovanja. Najčešće je to afirmacija i težnja za ostvarivanjem određenog cilja ili skretanje pažnje javnosti na određena pitanja. Različit je i nivo udruživanja: od likalnih sredina do pokreta širokih, pa i svjetskih razmjera. Razna profesionalna, politička i stručna udruženja su i snažan korektiv vlasti, putem kojih se utiče na javno mjenje i odluke institucija sistema ili se suprostavlja provođenju tih odluka. Uspjeh udruženja zavisi od tri faktora: 1. jasne formulacije ciljeva 2. organizacione sposobnosti i broj ljudi koji pridobivaju za svoje ciljeve 3. stepen aktivnosti vodstva i sljedbenika, kao i rezultat te aktivnosti danas postoji širok spektar raznih udruženja. Među stabilnije i trajnije možemo uvrstiti pokrete ili grupe za mir, nacionalnu ravnopravnost, za razoružanje, za ostvarivanje autonomija ili samostalnost, za prava ljudi, za vjerska prava itd. Za razliku od političkih stranaka interesne organizacije nemju namjeru preuzeti moć, niti vlast u društvu, nego im je cilj uticati na političke stranke ili vlade kako bi ostvarile svoj interes.

22

Sociologija___________________________________________________________ Zajedno sa političkim strankama, interesen grupe su osnova demokratskog sistema i demokaratskih odnosa u jednom društvu.

VII. DRUŠTVENI POKRETI I DRUŠTVENI SUKOBI 1. DRUŠTVENI POKRETI – opći pristup Pod društvenim pokretom podrazumjevaju se kolektivna nastojanja i akcije da se pospješe, izvedu ili spriječe određene društvene promjene. Društvene promjene čine veće grupe ljudi koje mogu, ali ne moraju imati elemente organizovanosti, često nastaju sponatano, mogu biti zatvorenog ili otvorenog tipa, mogu imati zatvorenu ili labavu organizaciju, stalno ili privremeno rukovodstvo, stalno ili privremeno članstvo. Društveni pokreti su kolektivna volja iz čega i proizilazi njihova moć i snaga. Najsnažniji su korektiv institucionalnog poretka vaninstitucionalnim sredstvima. Institucinalni poredak, tj. sistem vlasti se po svojoj prirodi suprostavlja društvenim pokretima. Države, ponosne na svoj suverenitet, smatraju da su one legitimni nosilac društvenog preobražaja i ne prihvataju lako tuđe ideje i druge aktere promjena. Država upotrebljava različite mjere, a nerijetko i mjere represije i nasilja kako bi se suprostavila nosiocima promjena. Bottmore smatra da postoje tri faze kroz koje su prošli pokreti u svom historijskom razvoju: 1. kada su pokreti bili jedino efikasno sredstvo da se izraze nastojanja za društvenim promjenama – borba za osnovna demokratska prava građana u svim zemljama. 2. kada vlasti nastoje umanjiti prava i slobode građana (ukidanjem općeg i jednakog prava glasa ili prava na slobodne izbore) 3. kada nastaje umnožavanje društvenih pokreta kao manje trajnih oblika društvenog života u zapadnim demokratijama I Turen analizira razvoj društvenih pokreta kroz tri sadržinski drugačije faze. On društva dijeli na 3 tipa: trgovačka, industrijska i postindustrijska i tvrdi da svakom tipu društva odgovaraju i odgovarajuči poreti.

Faza 1. 2. 3.

Društvo Pokreti Trgovačko Građanski pokreti (za slobodu i prava građana) Industrijsko Radnički pokreti Postindustrijsko (programirano) Veliki broj novih raznovrsnih pokreta

Faze razvoja pokreta po A.Turenu 2. POKRETI I ORGANIZACIJA Postoje značajne razlike između pokreta i organizacije, kako u organizacionoj tako i u sadržinskoj strukturi. U organizacionom smislu organizacija se uspostavlja na osnovama normativnih pravila, koja određuju unutrašnju strukturu i ponašanje članova, dok su društveni pokreti neinstitucionalizirani oblik djelovanja ljudi bez čvrstih normativnih pravila i često bez ikakve uređene strukture. U sadržinskom smislu razlikuju se po tome što se stranke direktno angažuju u borbi za vlast, dok društveni pokreti se ne bore za vlast nego čak često dovode u pitanje legitimitet i ciljeve, mjere, norme ili postupke sistema vlasti. Međutim, postoje i sličnosti između pokreta i stranaka, npr.svaki pokret ima tendenciju da stvori neku vrstu organizacije, tj.da uspostavi vodstvo, kako bi svoju akciju učinio što efikasnijom.

23

Sociologija___________________________________________________________ Pomoću društvenih pokreta, njihovog broja, učestalosti i intenziteta spoznaje se funkcionalnost države, njena sposobnost da rješava aktuelna pitanja, njena moć, tolerancija i demokratičnost postupaka i akcija.

3. VRSTE DRUŠTVENIH POKRETA Danas društvene pokrete uslovno možemo podjeliti na: ♦ internacionalne ♦ one koji se manifestuju na teritoriji pojedinih zemalja ♦ one na lokalnom nivou Podjela je uslovna, jer mnogi pokreti imaju sve dimenzije i njihove akcije su od općeg interesa. Od već afirmisanih pokreta možemo izdvojit: ♦ studentske ♦ feminističke ♦ ekološke ♦ razne mirovne pokrete Studentski pokret se javlja krajem 60-tih godina XX st. i on je poslije socijalističkih revolucija najsnažnije uzdrmao ustaljene institucionalne odnose država i političke snage tog doba. Bez obzira na domete i efekte, donio je nove poglede na mnoge oblasti društvenog života (od nauke i muzike, preko odnosa među poslovima do načina komuniciranja). Osporio je vladajući sistem i ozbiljno doveo u pitanje njegovu sposobnost i legalitet, a naročito u sferi obrazovanja i potrošačkih potreba. Pokret je prisilio vlasti na velike korekcije i odgovornost za postupke. Feministički pokret ima svoju dugu tradiciju od borbe za pravo glasa u XIX st. do internacionalne borbe za ženska prava. Ta borba je dvojake prirode, protiv ekonomske potčinjenosti žena, s jedne strane, i protiv dogmi i zastarjelih tradicija u poimanju žene i njene funkcije u porodici i društvu s druge strane. Tri su pravca borbe feminsitičkih pokreta: 1. antipatrijarhalna usmjerenost – odbacivanje obrasca o ženskoj ulozi u društvu 2. antikapitalistička usmjerenost – kroz suprostavljanje ekspoloataciji žene kao radne snage i manjem vredonovanju njihovg rada. 3. antiautoritativna usmjerenost – zalaganje za potpunu ravnopravnost u svim društvenim poslovima i funkcijama Rezultati aktivnosti ženskih pokreta danas su: osvojeno pravo aktivnog i pasivnog prava glasa u svim razvijenim zemljama, ravnopravnost žene u svim oblicima zakonodavstva, jednakost s muškarcima u sferi rada, odnosno prava na rad i sl. Ekološki pokret manje ili više oštro kritikuje postojeći poredak, zalaže se za decentaralizaciju društva, protivi se svakom naouružanju, a posebno nuklearnom, zahtjeva korjenite promjene u stambenoj politici, obrazovanju i zdravstvu. Nema jasno izgrađenu organizacionu formu, niti je sadržniski dovoljno profiliran. Aktivisti ovog pokreta upozoravaju na stanje u ljudskom društvu, na stanje u prirodi i opasnosti koje industrija i nebriga čovjeka imaju po prirodu i njegov opstanak. U nekim zemljama se iz ekološkog pokreta konstruisala i politička stranka, kao npr. u Njemačkoj – Stranka zelenih. Ove političke stranke se razlikuju od klasičnih jer su zadržale neke karakteristike svojih osnivača, pokreta, kao npr.ne bore se za vlast. Antinuklearni pokreti su svoju kuliminaciju imali 80-tih godina XX st. njihov osnovni zahtjev je bio smanjenje i ukidanje nuklearnog naoružanja. Vlade velikih nuklearnih sila, pod pritiskom javnosti, pokrenule su proces nuklearnog razoružanja. Danas je prisutna još jedna vrsta pokreta za koji se mstralo da se, bar na evropskim prostorima, da su izumrli, a koji u svojoj osnovi ima religijske motive i načela. Npr. pokret koji se desio pod nacional-socijalističkim vodstvom u Srbiji, koji je uvezen u BiH putem SDS-a početkom 90-tih godina XX st. Uz uništenje bošnjačkog naroda cilj je bio i pripajanje BiH ili njenih dijelova Srbiji, a motivi se mogu trežiti u ideologiji svetosti pravoslavlja i prava postojanja samo jedne raligije na tom prostoru.

24

Sociologija___________________________________________________________ 4. DRUŠTVENI SUKOBI U sociologiji je, sve do studentskih pokreta krajem 60-tih godina XX st. vladalo stajalište da su društveni sukobi nepoželjni, nepotrebni i da se smatraju bolešću društva i sitema. Tek se tada počelo na sukobe gledati kao na društveni fenomen, a ne kao na patološku pojavu koju treba što prije eliminirati policijskom akcijom. Napušta se do tada vladajuće funkcionalističko stajalište da je društvo jedn aharmonička cjelina. Danas više nije moguće govoriti o devijantnostima i odstupanjima od društvenih pravila i normi. Danas se govori o sukobu kao realnosti, obliku društvenosti i pokretačkoj snazi promjena. Sociologija teži spoznaji glavnih oblika društvenih sukoba, njihovih uzroka, motiva, snage i ideja koje ih generiraju, ali i posljedica koje iza njih nastaju. Neki sociolozi smatraju da više nije primaran sukob između rada i kapitala, već sukob između sitema i građana.

5. TIPOVI SUKOBA Društvene sukobe možemo grupisati u dva globalna tipa: 1. individulani i unutargrupni sukobi 2. globalni društveni sukobi (ratni i industirjski sukobi)

6. RAT KAO NAJTEŽI OBLIK DRUŠTVENOG SUKOBA Rat kao najizraženiji tip društvenog sukoba spada u red najvećih i najtragičnijih konflikta u ljudskom društvu. U svim društvima, bez obzira na stepen njihovog razvoja i organizacije, javljali su se ratovi. Iz težnje da se spoznaju njihovi uzroci, javile su se i različite teorije rata: socijal-darvinistička, rasna, geopolitička, nacionalistička, imperijalistička itd. Međutim, sve one u suštini, pokušavaju da opradavaju rat i smatraju ga na neki način potrebnim. U svim tim teorijama ciljevi su politički motivirani, a mjerama i potezima vlasti građani su dovedeni su u stanje bezizlaznosti i nemogućnosti drugačijeg postupanja i odlučivanja. Clausewitch:''Rat nije ništa drugo do nastavak državne politike drugim sredstvima.'' Rat nije samo politički motiviran, već u sebi sadrži i mnoge druge ciljeve, kao što su: želja za osvajanjem i pripajanjem tuđih teritorija i bogatstava, želja za potčinjavanjem i dominacijom nad drugom državom ili narodom itd. Posljedice rata se manifestuju na sve sfere društva i ljdskog života uopće.

7. INDUSTRIJSKI SUKOBI Pod industrijskim sukobima se najčešće podrazumjevaju razni oblici štrajkova, od štrajka u jednom preduzeću do generalnog štrajka, koji može zahvatiti jednu granu djelatnosti ili više njih. Štrajkovi mogu biti organizovani ili spontani, a zavisno od strategije mogu biti štrajkovi upozorenja, pa do štrajkova koji paralizuju čitav proces rada. U osnovi industrijskog sukoba su interesi: veće nadnice, bolji materijalni i socijalni uslovi, bolja zaštita na radu i sl. Interes je osnovni motiv organizovanja i djelovanja ljudi u sukobu.

8. SINDIKAT I INDUSTRIJSKI SUKOBI Sindikati su organizovane skupine ili društvene grupe koje zastupaju i predstavljaju interese zaposlenih. Sindikati su značajno doprinjeli institualizaciji sukoba koja se odvija kroz potpisivanje kolektivnih ugovora. Kolektivni ugovori su tekovina radničke borbe za bolji materijalni i socijalni položaj zaposlenih. Oni su osnova industrijske demokratije u kojima se uređuju odnosi između radnika i poslodavca. Na taj način je izvršena stabilizacija odnosa između nosilaca suprostavljenih interesa.

25

Sociologija___________________________________________________________ U zastupanju interesa rada, sindikat je nosilac i akter pregovora sa poslodavcima. Pregovori se odvijaju u skladu sa pravilima. U slučaju nemogućnosti sporazuma provodi se postupak arbitraže i posredovanja. Ukoliko se ne provode odredbe ugovora vodi se sudski postupak koji obavezuje sve učesnike na provedbu takvih odluka. Najznačajnije sredstvo u pregovorima sindikata jeste štrajk. On je istovremeno i najsnažniji industrijski sukob. Vrlo je uspješan kao institut radničke borbe ukoliko se efikasno i racionalno koristi.

9. INDIVIDUALNI I GRUPNI SUKOBI Svaka individulana pojava ima obilježje društvenosti i šira skupina je prihvata ili joj se suprostavlja. Važno pitanje kroz skoro cijelu ljudsku historiju jeste pitanje odnosa između induvidue i društva i sukoba koji iz tog dualizma proizilazi. Simel je isticao da je možda izvor sukoba u ljudskoj prirodi, da u čovjeku postoji neka vrsta ''borbenog instikta''. I Frojd potvrđuje postojanje razornog, odnosno agresivnog instikta u ljudskoj prirodi, kojem se uvjek suprostavlja instikt simpatije ili ljubavi. Biološka i antropološka istraživanja prihvataju ideju o postojanju agresivnog instikta kod čovjeka kao unutrašnji oblik sukoba. Međutim, ni pojedinci ni grupe nisu u stalnom sukobu, već su to stanja koja imaju svoju genezu i uzroke. Interesi su osnova sukoba. Međutim, i sukobi stimulišu aktere na ostvarivanje interesa. Dovode do društvenih, a najčešće i do ličnih promjena. Sukobi najčešće pokazuju odnose moći subjekata koji učestvuju u sukobu. Uspostavlja se obrazac ponašanja na osnovu kojeg strana u sukobu može ocjeniti stepen u kojemće ubuduće biti tolerisani njeni interesi i zahtjevi. Obrasci ponašanja se institucionalizuju i uspostavljaju pravila ponašanja učesnika sukoba. Na taj način oni zadobivaju mirniji karakter i tolerancije, gube oštrinu i intenzitet. Međutim, tok sukoba nije takav. Prekoračenja pravila su česta i sukobi nerijetko vode upotrebi sile ili općem nasilju. Međutim, svaki sukob je za sebe specifičan. Npr. svaki ratni sukob kroz historiju se završio na specifičan način, bez praktičnog ponavljanja obrasca iz prošlosti ili prethodnih sukoba.

VIII. DRUŠTVO I RELIGIJA 1. NASTANAK RELIGIJE Kao sistem vjerovanja i osjećanja, religija se sastoji od tri elementa: 1. teorijskog – misaoni nivo predstave i pogleda na sveto kroz mitove, svete textove 2. osjećajnog – iskazi najrazličitijih osjećanja u smislu simbolike svete stvari 3. praktičnog – obredi Religija je spona čovjeka sa natprirodnim silama u nadstojanju da spozna moć prirode i svoju stvarnost. Sociologija kao nauka o društvu, religiju posmatra kao društveno uslovljenu teoriju, odnosno posmatra uticaj društva na religiju i religije na društvo, dakle njenu društvenu dimenziju. Religija je navećim dijelom sfera subjektivnosti i osjećajnosti, ali brez obzira na to ona je ujedno i iskustvena činjenica, ona se ukalapa u društvenu stvarnost i predstavlja jedan od dijelova i dimenzija društvenog razvoja. Mnogi sociolozi su se bavili pitanjem religije. Za Marxa i Engelsa ona je ljudska tvorevina. Za njih je religija izraz samootuđenja čovjeka u kojem on bježi od industrijske stvarnosti i svog mjesta u društvu. Za Durheima je suština religije u obožavanju samog društva. On kaže da je religija prizvod društva. Weber u religiji gleda jednu formu pokretačke snage koja motiviše pojedince na određene vrste ponašanja i djelovanja, pri čemu naglašava posebnost hrišćanstva. On ukazuje na različite tipove religijskoe organizacije i na njihove različite društvene korjene.

26

Sociologija___________________________________________________________ Funkcionalisti tvrede da je religija institucija ponašanja čovjeka i da je kao takva oblik socijalne kontrole nad pojedincima. Većina istraživača se slažu u stajalištu da je religija univerzalna pojava u svim društvenim sistemima. Spada u red duhovnih i kulturnih tvorevina koje se mogu razumjeti, ali ne i u potpunosti objasniti.

2. OSNOVNI ELEMENTI RELIGIJE Religija nije samo ni društvena pojava, niti natprirodna, niti samo psihološka. U suštini, svi ovi elementi zajedno čine ne samo pojam već i samu prirodu religije. Ipak, religija kao društvena pojava je vezana za čovjeka i njegov život u zajednici. Historičari religije upozoravaju sa je religija društveni proizvod analogno svim ostalim ljudskim tvorevinama i održava se pomoću ljudi i njihove svijesti, uvođenjem novih članova. Religija uspostavlja svoje sudove i gledišta vezana za društvena pitanja, kao što su: pitanja o vlasti, bogatstvu, društvenom ugledu, odgoju, obrazovanju, braku, bračnim odnosima, rastavi braka, pravima i obavezama roditelja i djece, nasljedstvu itd. Uicaj religije na poslušnost podanika u svim društvima je bio velik. Zato društvene strukture, nerijetko i njihova moć, ovise od uticaja pojednih religijskoh institucija. Psihološki elementi religije se iskazuju kroz čovjekovu potrebu pripadnosti nekom svijetu i izvoru, nekim snagama izvan ili iznad njega. Ta potreba ima uzrok u samoj ljudskoj prirodi ili u strahu prema nepoznatim silama prirode i ljudskoj nemoći naspram njih. Svi ovi elementi, ali i mnogi drugi zajedno čine osnovu postojanja i potrebe čovjekovog vjerovanja u nadmoć prirode i izvan ljudske snage koji se iskazuju u obliku religije. Natprirodna dimenzija religije se ogleda u prihvatanju nečeg izvanjskog i nedostižnog kao stvarnog. Za čovjekovo vjerovanje nije dovoljno da natprirodno postoji, već da ga i sam čovjek shvati kao realnost i da ono ima uticaja na njegovo socijalno ponašanje. Psihološka osobenost religije se ogleda u natstojanjima da se uspostavi kontrola nad svim čovjekovim akcijama, djalovanjima i shvatanjima. Omogućava čovjeku da proširi pojmove o samom sebi, da nađe svoj mir i da ispuni svoje praznine, da pobjegne od tegoba svakodnevnog života i društvenog okruženja. Vjerovanje pruža čovjeku, sasvim drugi smisao gledišta na moć i na rješavanja koja mu daju nadu. Frustracija kao značajna psihološka osobina čovjeka čini veliku osnovu čovjekovog vjerovanja u natprirodno. Religija pojedincu daje snagu i nadu za uspjeh u drugom svijetu, daje mu i samopouzdanje i osjećanje značenja, doprinosi njegovoj integraciji u socijalni sistem i zajednicu.

3. TIPOVI I FUNKCIJE RELIGIJE Pored grupisanja religija na razne tipove, ne može se reći da postoji općeprihvaćena tipologija religija, tako V.Pavićević vidi ove tipove: 1. dogmatski 2. emocijalno-etički 3. racionalistički 4. institucionalni Prema načelima vjerovanja, odnosno izvorima religije možemo grupisati na: 1. prirodne i 2. objavljene prema njihovim strukturalnim elementima, procesima ili funkcijama: 1. religija tipa ''crkve'' 2. religija tipa ''sekte'' 3. k Očigledno je da je tipologija religija relativna stvar i da zavisi od karaktera analize, odnosno od teorijskog pristupa i svrhe sociološkog istraživanja. Sa tipologijim religije usko su vezane i njena priroda i funkcije. Funkcije religije, iako su u životu praktično nedjeljive možemo posmatrati kao:

27

Sociologija___________________________________________________________ *Unutrašnje funkcije se ogledaju u činjenici da za onog koji vjeruje, religija određuje pogled na samu prirodu, na svijet, na biće. Toj saznajnoj funkciji religije kao unutrašnje forme pridružuje se njena emocionalno-egzistencijalna ili praktična funkcija. Onaj koji vjeruje, taj zamišlja Boga kao biće koje uslišava molitve, koje pomaže, tješi, koje dakle vrši praktičnu funkciju u njegovom životu. Religija tako postaje ne samo duhovno sredstvo već i sredstvo za psihološko savladavanje egzistencijalnih životnih problema tj. osjećaja nemoći i očaja. *Spoljnim funkcijama se najpotpunije iskazuje kroz stajališta prema pitanjima koja su izvan sfere duhovnosti, a koja su bitna za čovjeka i društvo tj. prihvatanje naučnotehničkih dostignuća i spoznaja o prirodi i društvu, te ekonomskom, političkom i uopće naučnom razvitku.

4. PROCES SEKULARIZACIJE Sekularizacija je proces preovladavanja svjetovnog nad duhovnim, smanjivanje uticaja religije i crkve u društvu. To je i proces poznat i pod frazom odvajanja crkve od države. Uloga religije je u predindustrijskim društvima bila dominantnija i progresivnija. U tim društvima religija je bila više prihvaćena i integrirana u društvo. Posljedica toga je da su ljudi imali jedan jedini ''životni svijet'', jedan jedini vid značenja, jednu realnost. Istraživanja vođena polovinom XX st. ukazuju da se uticaj religije u svim područjma društvenog života smanjuje. Međutim, obzirom da je vjerovanje subjektivna kategorija, istraživanja i statističke podatke o procesu opadanja religijskog uticaja treba uzeti sa rezervom. Slabljenje institucionalne religije ne mora da znači i slabljnje religijskog vjerovanja i angažmana jedinke u tom procesu.

IX. ODNOS OPĆE I POSEBNE SOCIOLOGIJE 1. ODNOS SOCIOLOGIJE I DRUGIH DRUŠTVENIH NAUKA Pošto je sociologija nauka o društvu, nezaobilazno je pitanje odnosa socilogije prema drugim društvenim naukama, da bi sociologija odredila svoj predmet istraživanja, neophodno je bilo učinit distinkciju prema drugim društvenim naukama, koje također izučavaju razne aspekte ljudskog društva i čovjekovog postojanja. Sociologija je nauka koja se ne bi mogla razviti a da se ne služi grđom koju joj pružaju druge društvene nauke. Na osnovu njihovih saznanja, sociologija utvrđuje općedruštvene zakone nastanka i razvoja ljudskog društva. Sociologija se razvila kada društvene nauke nisu mogel odgovorit na pitanja koja su se prednjih postavljala. S druge strane, ni posebne društvene nauke ne mogu imati punu validnost ako se ne koriste rezultatima sociologije kao najopćenitije nauke o društvu.

2. ODNOS OPĆE I POSEBNIH SOCIOLOGIJA U okviru sociologije kao opće nauke, razvile su se posebne discipline koje za predmet svog izučavanja i istraživanja imaju jednu društvenu pojavu ili dimenziju i koje nastoje te pojave spoznati u njihovom totalitetu. Tako danas postoji veći broj posebnih sociologija, kao npr.: industrijska sociologija, sociologija naselja, sociologija porodice, sociologija umjetnosti, sociologija saznanja, sociologija nauke, sociologija medicine, sociologija religije, sociologija politike, sociologija obrazovnja, sociologija sporta itd. U suštini, opća i posebne sociologije imaju zajedničku osnovu u pristupu izučavanja društva i društvenih pojava i koriste iste istraživačke instrumente i tehnike, s tim što posebne sociologije određene pojave dublje i cjelovtije spoznaju i objašnjavaju. Na bazi tih spoznaja opća sociologija ih uopćava i povezuje s gledištima, odnosno s globalnom društvenom strukturom i odnosima u njoj.

28

Sociologija___________________________________________________________ 3. SOCIOLOGIJA RADA Danas se u najširem značenju može govoriti o socijologiji rada ili industrijskoj sociologiji koja u sebe apsorbuje pitanja koja se odnose na cjelokupan proces rada. Sociologija rada, u stvari, nadstoji istražiti društveni život u predueću, ali i cjelokupnost odnosa u industrijskom društvu. Prema tome, njen predmet interesovanja su posljedice rada kako u industriji, tako i u društvenom životu uopće, zatim socijalne posljedice i mogućnosti automatizacije, posljedice industrijskog razvoja na ekologiju i prirodnu ravnotežu, itd. Teoretičari i istraživači sociologije rada upozoravaju na veoma brzi industirjski razvoj i promjene u sferi rada, a time i društva u cjelini. Taj proces je neraskidivo povezan sa povećanom urbanizacijom, s povećanim brojem stanovnika u blizini industrijskih centara, velikim migracijama, razvijenim tržišnim i privrednim komunikacijama, velikom pokretljivošću radnika i stanovništva. Sve to zahtjeva promjenu društvene organizacije i njenih funkcija u oblasti socijalne zaštite, kulturnih potreba, obrazovanja, stanovanja itd.

4. SOCIOLOGIJA KULTURE I UMJETNOSTI Danas u sociologiji postoji posebno razvijena disciplina koja se bavi kulturom, njenim sadržajima i umjetničkim vrijednostima čovjekovog i društvenog stvaralaštva. Čak postoji i posebno sociologija kulture, a posebno sociologija umjetnosti. Funkcija kulture i umjetnosti u društvu je veoma kompleksna. Kultura i umjetnost su nerazdvojne od dtaog društva i društvenih uslova u kojima nastaju, reproduciraju se i manifestuju. Umjetnici su uvjek zavisni od društva, čak i onda kada su lično uvjereni da su sasvim slobodni i nezavisni od njega. Otuda je nastala i potreba da se kultura i umjetnost shvate i izučavaju u okviru sociologije kulture i umjetnosti kao zasebne sociološke discipline. Na potrebu sociološkog pristupa u izučavanju kulture i umjetnosti još je i Roussoeau ukazivao. Sociologija se zanima ne samo za historijsko-socijalnu realnost već i za individualnopsihološku percepciju i spoznaju. Na taj način ona nastoji kulturu i umjetnost posmatrati kao cjelinu odnosa i uzajamnih procesa individue i društva. Dakle, sociologija posmatra taj proces kao uzajamni odnos od kojeg bitno zavisi i sam karakter kulture i umjetnosti.

5. SOCIOLOGIJA NASELJA Jedan od izraza čovjekove društvenosti jesu i njegove nastambe, tj. naselja. Naselja doprinose udruživanju stanovnika i njihovom zajedničkom životu, tradiciji, navikama. Iz pojedinih naselja nastale su lokalne zajdnice koje su se širile sve do određenih granica koje su obuhvatale pojedine narode i države. Sociologija naselja nastoji da cjelovito obuhvati prostorno-društvene procese. Sela su vrlo stra društvena tvorevina. U njima su ljudi povezani nužno i nezavisno odnjihove volje, prirodnim uslovima i društvenim osobinama. Danas se posebno razvila sociologija sela kao rezultat potrebe dase nađu odgovori na pitanja koja su nametnula brze promjene u društvu i seoskoj sredini. Sociologija sela je danas vrlo zastupljena kako bi se poljoprivreda razumjela i prihvatila kao posebna industrija, odnosno kao potreba ne samo sela već i stanovnika grada. Upravo zato neki sociolozi porede značaj sociologije sela sa industrijskom sociologijiom i nastoje objasniti procese koji sobom nosi industrijski sistem i njegove refleksije na poljoprivredu, na stanovništvo sela i na raskid sa tradicijom i običajima koji su se zadržali kao vrijednost kod seoskog stanovništva. Sociologija grada izučava grad kao tip naselja i njegov odnos prema društvu kao cjelini. Grad i život u njemu su nezaobilazni ne samo za uslove i način života, običaj i tradiciju, već i za uređenje države, za kulturu društva i za pravo kao osnovu ljudskog ponašanja i jednakosti. Sociologija grada proučava različitosti gradskih sredina. Naime, gradovi se razlikuju po svojim demografskim i ekonomskim obilježjima, po načinu života stanovništva, po općim obilježjima zemlje u kojoj se nalaze, po svojoj ekonomskoj, političkoj i geografskoj osobenosti.

29

Sociologija___________________________________________________________ Poseban aspekt intersovanja sociologije grada jesu industrijske lokacije, njihov uticaj ne samo na urbanizaciju, već i na prorodnu okolinu. U SAD je sociologija grada podstakla razvoj različitih naučnih disciplina, npr. ekologiju društva. Dakle, sociologija grada posmatra grad kao totalitet odnosa. Zato sociologija naselja, uopće ima veliko značenje za društvo i naravno za opću sociologiju koja na osnovama spoznaja i podataka do kojih doleze sociolozi istražujući specifičnost sela i grada, određuje poziciju čovjeka i njegovih veza i odnosa sa društvom i prirodom.

30