12 - Slabljenje Papinstva.docx

12. PREDAVANJE SLABOST PAPINSTVA U vrijeme Inocenta III. papinstvo je bilo na vrhuncu(to je ostvario mudrom politikom podržavanja prosjačkih redova, posredništvom...)No zatim slijedi pad papinstva, poglavito zbog problema s tada najmoćnijom državom Francuskom. KLEMENT V.(1305.-1314.) Prije njega su na političkoj sceni bile dvije struje: 1. predvođena papom Bonifacijem VIII. i 2. predvođena francuskim kraljem Filipom Lijepim. Kao kompromisni papa izabran Klement V.-on je bio Francuz, ali ne podložnik francuskog kralja. On je bio nadbiskup Bordoaxa. Kada je išao prema Rimu susreo se sa Filipom Lijepim pa se odlučio kruniti u Vieni za papu prije tog susreta kako bi prilikom njega imao veći autoritet. On tada zamjećuje da može biti u Francuskoj koja je najmoćnija država i tada postupno ondje ostaje. Tu želi riješiti problem templara pa saziva koncil u Vieni(1311.-1312.) na kojem će se riješiti: templari, križarski pohodi i obnova Crkve. No glavno pitanje su bili tempolari pa druga dva pitanja gotovo nisu došla skoro na red. Templari su bili osuđeni, a razgovaralo se o reformiranju papinstva. Već prije koncila izrazio je želju da ostane u Avignonu. To razdoblje povijesti u kojem pape stoluju u Avingonu u Francuskoj naziva se avinjonskim sužanjstvom i traje od 1309. do 1378. godine. AVIGNON Pape su i do tada vrlo često boravile izvan Rima. Od 1100. godine pa do Klementa pape su 82 godine bile izvan Rima, no ovo je prvi puta da su bile izvan Italije. Avignon je bio veliki sveučilišni grad koji je bio na križištu putova(iz Španjolske, Njemačke, Italije, skandinavskih zemalja). Rim više nije bio stvarno središte kršćanstva već rubni prostor zato što je se islam raširio na bliskom istoku i u sjeveru Afrike, a kada bi se povukle i linije u središtu bi bio Avignon. On se nalazio usred Francuske, blizu Viene u kojoj su se često održavali koncili, no bio je pod Napuljskim kraljevima koji su bili vazali papa pa je po tome i taj grad zapravo bio papin. To vrijeme 13. i 14. stoljeća vodili su se brojni ratovi između gradova, Kasnije će i pape kupiti Avignon od napuljske kraljice. Najprije se smjestio u dominikanskom samostanu, a kasnije se izgrađuju dvije papinske palače. IVAN XXII.(1316.-1334.) Avignonsko sužanjstvo je vrijeme kada je Crkva najsnažnije centralizirana. Ivan je prije bio biskup Avignona, brzo je se naučio koristiti i sredstvima vlasti i inkvizicije, za sebe je rezervirao pravo imenovanja svih biskupa, a za ta imenovanja naplaćivao je pa je kurija izrazito dobro živjela. Nakon njega ostaje velika imovina Formalno se borio protiv nepotizma drugih, a sam ga je naveliko prakticirao što je imalo i svoju praktičnu stranu - imenovao je u kuriju svoje ljude i tako se osigurao da će ondje imati svoje podložnike. Nije bio nekakav teolog, ali je uvelike pridonio napretku teologije. U njegovo vrijeme otvorene su katedre za hebrejski, arapski, kanonizira Tomu Akvinskog i uspostavlja svetkovinu presvetog Trojstva. BENEDIKT XII.(1334.-1342.) Prošli papa bio je dosta strog pa je izabran jedan blaži. On je bio monah, ali svoj napredak zahvaljuje stricu kardinalu, no sam je ukinuo nepotizam, živio monaški, bio dobro obrazovan pa je popravio Ivanove teološke greške, a želio je reformirati Crkvu, posebno redove.

Reforme često nisu urodile plodom jer je Crkva funkcionirala na temelju povlastica koje su poglavito imali redovi. Zabranio je biskupima da se zadržavaju u kuriji te je svima naredio obvezu da imaju rezidenciju u svojoj biskupiji, a on kao rimski biskup nije bio u svojoj biskupiji. Počeo je gradnju papinske palače koja je bila sličnija jednom samostanu ili tvrđavi. Potom 1339. godine prenosi arhiv iz Rima u Avignon, no mnoštvo arhivske građe izgubilo se i tada i prilikom povratka. KLEMENT VI.(1342.-1352.) On je bio izrazito uspješan političar, prije no što je imenovan papom živio je na francuskom dvoru i odmah započinje gradnju nove palače koja je postala svojim ukrasima najljepši dvorac Europe. On uspijeva kupiti Avignon, pokušao je financirati križarske vojne, no pomaže samo obrani Armenije od islama. U njegovo vrijeme 1348. godine Europu je pogodila strašna kuga. Tih godina dogodilo se i malo ledeno doba, Europa je izgubila svoju klimu. Npr. u Engleskoj je do tada uspijevala kultura vinograda, u Dalmaciji datulja itd. To zahlađenje dovodi do neuspjeha kultura koje su ljudi naučili uzgajati pa dolazi do gladi što onda dovodi do ratova i na koncu do kuge. Klement se tu iskazuje, plača pogrebnike, liječnike i uspijeva održavati Crkvu u toj velikoj demografskoj katastrofi(u Avignonu je u 2 mjeseca umrlo 1400 ljudi). Ratovi su bili česti, više nema onih viteških ratova. Sada je cilj bilo uništiti protivnika, seljaci nisu više bili sigurni pa odlaze u gradove koji se utvrđuju. Zbog toga većina zemlje nije bila obrađena već samo onaj komad oko utvrda pa dolazi dodatna glad. Oko gradova se ruši sve ono što je bilo van zidina kako se protivnik ne bi mogao utvrditi. ODGOVOR CRKVE "A peste, fame et bello, libera nos Domine"-Od kuge, gladi i rata oslobodi nas Gospodine! Klementov odgovor je bio taj da 1350. godinu proglašava jubilarnu godinu no nitko ne ide u Avignon već odlazi u Rim. Do izražaja dolazi duhovni prestiž Rima i sve više se osjeća potreba da se papinstvo vrati nazad. S druge strane Klement i njegova želja za sjajem Avignona oslabila je papinstvo i njegovu financijsku moć. Njega je naslijedio Inocent VI.(1352.-1362.). BLAŽENI URBAN V.(1362.-1370.) Monah koji se želio vratiti u Rim. Uveo je obvezu rezidencije svim biskupima opet pa tako i sebi. Razlozi da se vrati u Rim su vanjski: prestaje sukob Francuske i Engleske pa francuski kralj više nije bio zaokupljen Engleskom pa sada želi imati veću vlast nad Avignonom te pokušava papu više podložiti sebi. U Italiji prestaju sukobi gradova, Bizant je u opasnosti od Turaka pa žele doći u Rim tražiti pomoć jer im je Avignon daleko. Unutarnje su također poteškoće: kardinali su mahom Francuzi i ne žele odlazak pa prijete papi i onda je on primoran imenovati nove sebi podložne kardinale. Teško je bilo prenijeti i službe u Rim pa papa radi kompromis - pola kurije vodi u Rim, a drugu polovicu ostavlja u Avignonu, a i sam odlazi 1367. godine u Rim. Lateranska palača bila je u poprilično lošem stanju pa se Urban V. preseljava u Vatikan što postaje rezidencija pape. Opet dolazi do sukoba Francuske i Engleske pa papa prihvaćati posredovati između njih. No tijekom tog posredovanja umire 1370. godine u Avignonu, a po pravilu novi papa se bira ondje gdje stari papa umre. GRGUR XI.(1370.-1378.) Bio je nećak Klementa VI. koji je postao kardinal već sa 19 godina. Bio je vrlo moralna i pobožna osoba, također se želi vratiti u Rim no zbog problema sa bolešću, sa novem i s kurijom nije mogao snažnu odluku donijeti o kompletnom preseljenju. Uspio je 1377. godine

se vratiti u Rim, no već sljedeće godine umire. U tom preseljenju stradao je dobar dio arhiva. Sada su postojale dvije paralelne kurije koje nisu bile ujedinjene pa dolazi do velikog zapadnog raskola. VELIKI ZAPADNI RASKOL On započinje nakon smrti Grgura XI. 1378. godine u Rimu. To je bio raskol, ne šizma. Nitko se nije odvojio od pape jer je svaki koji je bio papa mislio da je on pravi. Po već spomenutom papinskom pravo papa je trebao biti u Rimu izabran. Tada rimski puk upada naoružan na konklave i traže da se izabere Talijan, ne Francuz. Papa u travnju 1378. godine postaje nadbiskup Barija koji uzima ime Urban VI.(1378.-1389.). On želi napraviti reformu kurije i postrožiti moralni život kardinala pa svi malo po malo odlaze od njega pa imenuje novih 29 kardinala(od njih je bilo 20 Talijana), no ovi stari se sastaju već u rujnu iste godine u Fondiju gdje proglašavaju da izbor Urbana nije bio slobodan i da nije pravi papa pa biraju Klementa VII. To je bilo prvi put da isti kardinali biraju novog papu dok je ovaj još uvijek živ. Sada postoje dvojica pape, dvije kurije, tako se dijele i države, redovi imaju po dva poglavara gdje jedan podržava jednog papu, drugi drugu. Europa se neviđeno podijelila, jedan protiv drugog su propovijedali križarski rat, jedan drugog naziva raskolnikom, no ni jedan nije uspio nadjačati. Obojica vjeruju da su pape i da kao takve ne mogu podnijeti ostavku. I Urban VI. i Klement VII. uredili su svoje kurije. I jedan i drugi su poslije smrti imali nasljednike. Rimski red ide: Urban VI.(+1389.), Bonifacije IX.(+1404.), Inocent VII.(+1406.), Grgur XII.(+1415.), a avinjonski red ide: Klement VII.(+1394.), Benedikt XIII.(+1417.). Takva situacija nije nikome bila prihvatljiva pa se predlagalo više rješenja: da obojica daju ostavke no ni jedan to nije htio, da se podvrgnu sudu - no po kanonskom pravu papi se ne može suditi, a obojica tvrde da su pape, konačno pariško sveučilište predlaže 1394. da se održi koncil, no pape ne žele sudjelovati, ali se kardinali sastaju 1409. godine u Pizi pa se obojica pape (Grgur XII. i Benedikt XIII.) konačno u nečemu slažu-obojica izopćuju sve kardinale koji su se tamo sastali. Koncilom je predsjedao jedini stari kardinal kojega je još prije šizme imenovao Grgur XI. Tamo su mudro postupili po jednom pravilu - papu se može smijeniti ukoliko upadne u krivovjerje i onda su zaključili ovako - uzrokovanje raskola je hereza - i zbog toga oni nisu više pape pa biraju za papu franjevca Aleksandra V. koji već iduće 1410. godine umire. Tada se opet sastaju i biraju za papu Ivana XXIII. On je vodio toliko skandalozan život da se i oni koji su ga birali opet vraćaju Grguru i Benediktu. U 20. stoljeću jedan papa uzima i to ime Ivan XXIII. kako bi ovoga istisnuo iz redoslijeda papa. Sada imamo na sceni ne više dvojicu već trojicu papa. Ivan ima najveće pravo jer ga je izabralo najviše kardinala. Koncil u pizi zaključio je da se sazove novi koncil za tri godine da se ustvrde reforme koje se trebaju provesti. Papa Ivan ga je i sazvao onda 1412. godine, no nije se uspio održati pa car Sigismund odlučuje sazvati koncil 1414. godine u Konstanzu. Ivan XXIII. daje pristanak, dolazi na koncil nadajući se da će mu ondje biti priznato papinstvo. Sudjelovalo je na koncilu između 800 i 900 članova što teologa, biskupa, kardinala, opata. Zbog broja sudionika odlučeno je da se glasovanje odvija po nacijama(naime tada je bilo priznato postojanje 4 nacija-Nijemci, Talijani, Englezi i Francuzi) i 5 glas je bio glas kardinala. Kada je papa Ivan vidio stanje na koncilu pokušava pobjeći iz Konstanza, no car Sigismund ga je uhitio i sada se koncil proglasio predstavnikom Crkve. Tada dolazi do teorije koncilijarizma - to jest teorije po kojoj je koncil iznad pape, a papa služi Crkvi. Sada više koncil nije trebao potvrdu da je koji papa heretik, mogao ih je sam smijeniti. On tako i proglašava da Ivan nije papa. Grgur

XII. zahtjeva od koncila da on formalno bude taj koji ga saziva(tako ulazi u redoslijed papa) pa će se ondje odreći te službe. Sada još ostaje samo Benedikt XIII. - On sada izvlači ovakav zaključak - pošto je zadnji papa kojega su svi priznavali bio Grgur XI. onda i svi kardinali koji sada na koncilu nisu pravi kardinali jer su ih izabrale pape koje nisu svi priznavali. A jedini kardinal onda važeći je on sam i tako on sam bira sebe za papu. No zbog teorije koncilijarizma ta njegova tvrdnja ništa nije značila pa je i on svrgnut. Na koncilu je bio naš dominikanac Ivan Stojković, no kasnije je postao kardinal pa njegov rad nije bio dovoljno vrednovan. Koncil sada mora izabrati novog papu. Sada u kardinalski zbor ulazi po 6 predstavnika iz svake nacije te je 11.11. 1417. godine izabran jedan Talijan koji je u tri dana primio i đakonat i prezbiterat i episkopat te je nedugo nakon izbora i okrunjen za papu kao Martin V. te nakon 39 godina svi katolici priznaju jednog papu. On bivšem Grguru XII. daje biskupiju, Ivanu XXIII. također dopušta da ima biskupiju u Njemačkoj. Jedino se Benedikt XIII. nikada nije pomirio s tim da nije više on papa, povukao se u Španjolsku te je čak imao i dva nasljednika, no to nije previše igralo ulogu u povijesti Crkve. Na koncilu se rješavalo i pitanje Jana Husa(1370.-1415.). On je bio poznati Češki teolog i branitelj nacionalnih prava. Važno je znati da je Češka u to vrijeme pripadala Carstvu te su bili česti sukobi Germana i Čeha. Sukobi su bili toliki da je dolazilo i do husitskih ratova i do same husitske Crkve. On je u svojim govorima napadao veliko bogatstvo Avignona, zahtjevao je Crkvu koja će imati naglasak na duhovnosti. Postao je češki narodni propovjednik kojega su Germani pokušavali ušutkati preko svog nadbiskupa koji je stolovao u pragu, no to su Česi doživjeli kao napad na nacionalnoj osnovi. Konačno Jana Husa pozivaju na koncil u Konstanzu gdje ga optužuju da je njegovih 30 tvrdnji krivovjerno pa ga spaljuju 1415. godine. Te tvrdnje su bile samo protumačene tako da ispadnu krivovjerne, ali nisu bile. Jan se odbio toga odreći jer nije im bilo takvo značenje. Da se odrekao priznao bi da su heretične, ali on je tvrdio da nisu. Čak je i na lomači umro moleći vjerovanje i opraštajući onima koji su ga spalili. U međuvremenu zbog opasnosti od Turaka dolazi do pokušaja približavanja istočne i zapadne Crkve pa Martin V. saziva koncil koji je nekoliko puta mijenjao mjesto zasjedanja da bi konačno zasjedao u Ferari pa u Firenzi. Na njemu se raspravljalo o sukobima s husitima i o odnosima s istokom. Konačno je 1439. godine proglašeno sjedinjenje istoka i zapada. Ono je Grcima trebalo isključivo iz političkih razloga, no u Carigradu su se plašili svojih vjernika koji su tvrdili da im je draže vidjeti turski turban nego latinsku mitru. I papinstvo u to vrijeme slabi, a sjedinjenje se ipak kod nekih uspijeva provesti. Neki kršćani istočnog obreda priznaju vlast pape, ali zadržavaju svoj obred. Te unije sve više manje kasnije propadaju, osim unije iz Brest-Litovske i Marčanske unije(u Hrvatskoj, mjesto Marčani današnje nedaleko od Ivanić Grada) koje ostaju do danas i to su današnji Grkokatolici koji imaju svoju biskupiju kod naskriževačku. U takvim uvjetima, ako slobodno kažem, kaosa, ratova, kuge, gladi, nesređenih crkvenih prilika nastaju posebne pobožnosti i razne vrste umjetnosti. Pozornost se usmjeruje na smrt, stalne su propovjedi na temu-Život kratak, smrt je stalna-radi se poznata slika Ples smrti. U to vrijeme dolazi onda i do želje da se ostavi trag svog postojanja - srednjovjekovne građevine često su tako projektirane da se ne mogu nikada završiti, započinje luksuzan negdje i život posebno u vremenu kada se Europa susreće s drugim proizvodima sa istoka. Do tada je pobožnost više doktrinarna, a sada osjetilna. Takav je i pristup sada Isusu i Mariji gdje se sve pokušava svesti na osjećajnu razinu. Kasnije novoosvojene zemlje primaju takav oblik pobožnosti pa i danas onda imamo na Filipinima običaj pribijanja na križ ljudi u velikom

tjednu. Dolazi do pobožnosti Krvi Kristovoj, o njoj se vode i teološke rasprave, svijet preplavljuju euharistijska čuda, tako i mi imamo čudo takvo u Ludbregu gdje se je vino pretvorilo u pravu krv, javlja se sve više i više stigmatika. Nastaje taj jedan religijski teatar, dolazi do specijalizacije svetaca. Zbog tolikog straha od smrti(moja opaska - ne brkajmo to sa baroknim Memento mori!!) i želje za životom dolazi i do traženja oprosta pa samim time se javljaju i zlouporabe kada se ti oprosti počnu naplaćivati, sakramentima se počinju pridavati magične oznake(npr. vjerovalo se da krštenje oslobađa od kuge), razvijaju se euharistijska klanjanja, procesije, javljaju se i brojna praznovjerja. Sve to zahtjeva jednu sveobuhvatnu reformu Crkve o čemu ćemo vjerujem pričati kasnije, ako se profesoru bude dalo :) OVO PREDAVANJE NISAM BAŠ STIGAO PUNO PROVJERAVATI, PA VAS OPET MOLIM AKO NEGDJE NAĐETE NEKE GREŠKE JAVITE MI! PUNO SREĆE VAM ŽELIM NA ISPITIMA DRAGI LJUDI :)