10 - Križarski Ratovi.docx

9. PREDAVANJE PRAVOSLAVNA CRKVA Pravoslavci kažu da oni imaju ispravan nauk i valjano slavlje - ortodoks. Taj naziv korišten je i prije 1054. godine, a njime se označavala razlika prave Crkve od heretičnih. I ona je isto u smislu katolička(sveopća), kao što je i zapadna Crkva pravoslavna, no nakon 1054. godine ti nazivi su korišteni za međusobno razlikovanje. Prvi raskol između istoka i zapada zbio se za bizantskog patrijarha Focija u 9. stoljeću. U Bizantu je došlo do nekih nemira i protivnici Focija su se utekli u pomoć papi Nikoli i njih dvojica su se međusobno izopćili. Taj raskol trajao je od 863. do Trećeg carigradskog sabora 870. godine. No uzroci podijele između istoka i zapada su mnogi, a pretežno su društvene naravi. Između ta dva dijela Crkve postojalo je veliko nerazumijevanje zbog različitih mentaliteta, kultura, tradicija. Od crkvenih razloga važno je istaknuti različit razvoj teologije koja se pretežno razvijala na istoku dok se zapad bavio puno više soteriologijom i na sinodalnim saborima disciplinom klera. Bilo je i pitanje liturgije. Na istoku se ona razvijala kao niz simboličnih radnji kojima se željelo Kraljevstvo Božje predstaviti ovdje na Zemlji, na zapadu je puno važniji bio govor. U vezi crkvene discipline zapad načelno nije dopuštao ženidbu klera, a nije bilo dopušteno ni svećenicima nošenje brade. Razlika je bila i u odnosu na državu. Dok se istok tijesno vezao uz civilnu vlast stvarale su se nacionalne Crkve, a na zapadu su pape željele biti iznad careva. Dolazilo je i do brojnih povijesnih nesporazuma poput izraza filioque koje je dodan na zapadu nakon donošenja nicejsko carigradskog vjerovanja, još je bilo i pitanje patrijarhata jer je Carigrad želio da njegov patrijarh ima istu ovlast kao i rimski papa. Istok se snažno vezao uz cara, a zapad se okretao Francima. U Rimu pape razvijaju teoriju o svom prvenstvu jer je Petar, glava apostola, osnovao Rimsku crkvu. I u jeziku se nisu razumjeli jer je na zapadu prevladavao latinski, a na istoku grčki pa tako čak ni papa Grgur Veliki(on prvi spominje dolazak Slavena) nije naučio grčki jezik, iako je prije početka svog pontifikata bio predstavnik u Carigradu. Sve je to dovodilo i do raznih međusobnih ekskomunikacija od kojih je najpoznatiji bio Focijev raskol (863.-880. Raskol je bio više političke naravi jer je Focije došao na mjesto patrijarha umjesto svrgnutog Ignacija, a kada se Ignacije utekao za pomoć rimskom papi Nikoli, Nikola je izopćio Focija. Sve se vratilo na staro na Četvrtom carigradskom saboru.) Sve ta razlike dovode do toga da patrijarh Sergije II. koji je vodio bizantsku Crkvu na prijelazu tisućljeća briše ime rimskog pape iz liturgije. DEFINITIVNA PODJELA Podjela je zapravo već nastupila što vidimo iz svih ovih događaja. Istok i zapad se

jednostavno nisu više osjećali jedinstvenima, a ono što mi sada zovemo istočni raskol bio je zapravo težak izgred koji se dogodio 1054. godine. Važno je napomenuti razliku između hereze i šizme. Šizmatici su oni koji se odijele od jedinstva s Rimom, a heretici su pak oni koji imaju drugačije naučavanje no što ga Crkva ima. Jasno onda da je puno lakše ostvariti jedinstvo sa šizmaticima nego sa hereticima. Tako i sadašnji rimski papa nije samo poglavar rimokatolika već i drugih katolika koji su se vratili pod njegovo okrilje poput Grkokatolika, Armenskih katolika i dr. Tako katolička Crkva smatra pravoslavce šizmaticima, a ne hereticima, dok neke pravoslavne Crkve katolike smatraju i hereticima i onda one ne priznaju katoličko krštenje, dok katolici priznaju sva pravoslavna krštenja, a u nuždi se dopušta i pričest u istočnim Crkvama. Definitivnu podjelu uzrokovali su povijesni događaji koji su se zbili početkom novog tisućljeća. Bizantski car Konstantin IX. želio je ostvariti savez sa papom Leonom IX. zato što mu je trebala pomoć zbog navale Normana na sjeverne granici Carstva, ali i pljačke bizantskih posjeda na mediteranu i u južnoj Italiji. To je uplašilo carigradskog patrijarha Mihajla Cerularija koji se pribojao da se Car i Papa opet ne združe i u tom bi odnosu on ispao iz igre tako što bi se oslabio njegov autoritet. On tada povlači jedan diplomatski potez i pokušava zaoštriti sve one razlike koje su se kroz povijest nakupljale. U to vrijeme postojali su brojni latinski samostani u Carigradu, a i bizantski u Rimu. Patrijarh Mihajlo zatvara te samostane, još k tomu zabranjuje pričešćivanje beskvasnim kruhom, naglašava spor filioque. Papi je također odgovarao savez sa Carem pa šalje svoje poslanike u Carigrad. Oni imaju i diplomatsko poslanje - sklopiti savez, ali i vjersko poslanje - srediti odnose sa bizantskom Crkvom. Međutim problem je bio što su se ti poslanici postavili iznad patrijarha jer su poznavali veliki papin ugled na istoku. Vrlo odrješito su zahtijevali priznanje papinog primata, uvođenje latinskih običaja, osudili običaje bizantske crkve, još k tomu nisu bili naučeni ni na istočnu diplomaciju, odbili su izvršiti prostraciju i zbog svega toga patrijarh ne dopušta da stupe pred njega pa zato kardinal Humbert 16.4.1054. godine tijekom liturgije pred klerom i narodom koji su prosvjedovali u Aji Sofiji na oltar stavlja bulu o izopćenju patrijarha Mihajla kojega se optužuje za sve što je Mahajlo optuživao zapad (pričest, filoque, liturgija). Sve te događaje možemo promatrati kao diplomatsku igru u kojoj su se tražile slabosti i nedostatci druge strane, što naravno nije dovoljan razlog za izopćenje, no taj izgred bio je samo kulminacija svih razlika koje su se nagomilale kroz povijest. Pitanje se nameće je li uopće Humbert imao takvu ovlast jer u Rimu u to vrijeme uopće nije bilo pape, naime Leon XI. je umro, a njegov nasljednik je izabran tek iduće godine. Cerularije jednako tako izopćuje papine poslanike, a papu nije mogao izopćiti jer ga u to vrijeme nije ni bilo. Unatoč svemu tome u narodu je i dalje ostala svijest o jedinstvu koje nije bilo sasvim narušeno. Kada se

saziva križarski rat zapad je svjestan da pomaže istočnoj kršćanskoj braći. No upravo tijekom IV. križarskog rata(1201.-1204.) zapadni križari se uključuju u dinastičke borbe u Carigradu i jednoj strani pomažu doći na vlast pa osvajaju Carigrad, tjeraju patrijarha i uspostavljaju Latinsko carstvo koje traje sve do 1261. godine. Križari tada stanovništvo prisilno latiniziraju i pljačkaju i tek tada dolazi do snažnog osjećaja podijeljenosti i među vjernicima, a ne više samo unutar hijerarhije kako je do tada bilo. Do tada se još nekako kler i mogao izmiriti, no sada je teško izmiriti podijeljeni puk. Posljedica raskola je da su sve države koje su nakon 1054. primile pokrštenje iz Carigrada odijeljene od Rima pa postaju pravoslavne. Od tada se drave priklanjaju onoj strani od koje su pokršteni i tako nastaju tolike Crkve koje su ostale izvan jedinstva s Rimom(Ruska, Bugarska i kasnije današnje istočne državne Crkve.) CRKVENA STRUKTURA Za pravoslavnu strukturu možemo reći da je horizontalna, a za katoličku da je piramidalna. Nemaju autoriteta kao što katolici imaju papu, a Carigradski patrijarh među svima ima samo primat časti, no on je danas zapravo najslabiji jer ima najmanje vjernika. Svaka pravoslavna Crkva sinodalno je uređena - patrijarh presjeda biskupskim sinodama. Jedinstvo postoji na temelju svete vjere i izrazito neuređenog kanonskog prava. Svaka Crkva dijeli se na eparhije(biskupije), a ispod njih su metropolije. Ključnu ulogu imaju samostani, no svaki je podređen biskupu i na čelu mu je iguman. Postoje također i neke arhiepiskopije koje su samostalne. Nama najbliža ovdje Srpska pravoslavna Crkva nastala je u vrijeme Latinskog Carstva. Srbija si je to osnivanje mogla priuštiti zato što to vrijeme Carigrad nema cara, niti patrijarha. U to vrijeme je kralj Stevan Nemanja osnovao moćnu državu, a njegov sin Stevan Prvovenčani dobio je kraljevsku krunu od pape Honorija 1217. godine. Kraljev brat sv. Sava onda je mogao i osnovati 1219. godine Srpsku pravoslavnu Crkvu koja je oblik kakav ima danas poprimila tek nakon Prvog svjetskog rata. KRIŽARI Nakon što su na istoku formirani moćni islamski kalifati stvorila se jedna ravnoteža vlasti na Bliskom istoku i sredozemlju. Šijitski muslimani Fatimidi imali su vlast u Egiptu i na Levantu, a sunitski muslimani Abasidi držali su Iransku kalifat. Poteškoće su došle pojavom Turaka. Oni su prihvatili sunitski Islam, osvojili su Damask i Bagdad čime su osabili općenito muslimane jer su velike islamske zemlje od tada bile razdijeljene. Bizant je u to vrijeme slab zbog dinastičkih borbi (govorimo i prijelazu tisućljeća) pa Turci u tome vide priliku da se prošite i na bizantski teritorij. Još k tomu Istočnom Carstvu prijete i Normani. Bizantu pomaže Venecija sa svojom mornaricom, a za uzvrat dobivaju trgovačke ustupke, oslobođenje poreza, gradsku četvrt u Carigradu. To sve snažnije povezuje Istok i Zapad i uzrokuje brojna

kretanja i putnika i robe između ta dva dijela poznatog svijeta. Turci su bili ti koji su onemogućavali nesmetanu trgovinu Zapada sa Istokom, onemogućavali su također i hodočašća koja do tada nisu bila smetana. U svemu tome i papinstvo je vidjelo da može izvući korist tako što će iskoristiti situaciju za povratak jurisdikcije na Istok. Važan je bio papa Urban II. koji je stolovao od 1088. godine. On je tražio jaču centralizaciju, a zbog svog sukobljavanja za zapadnim Carem želio je se zbližiti sa Istokom. Sam naziv križarski pokret ima više značenja: tako su se prvo nazivali oni koji su oslobađali Španjolsku , ugarski kraljevi kretali su u križarske pohode protiv bosanskih kristijana, dakle možemo reći da je riječ križari uvijek vezana sa vojnim pohodima kršćana zapada između 1095. i 1272. godine. Kada su Turci snažnije zaprijetili Carigradu car Aleksije se obraća za pomoć papi Urbanu II. On saziva sabor u Cermontu 1095. godine na kojem poziva kršćane zapada da pomognu kršćanskoj braći. Križarske vojne možemo promatrati kao jedan način naoružanih hodočašća zato što u to vrijeme su hodočasnici bili štićeni, imali su svoje oznake, svoje gostinjce i kada su ih Turci počeli napadati trebao ih je netko braniti. Prvi cilj križara bio je osvajanje Jeruzalema, to jest osvajanje Kristova groba. Oni su išli pod znakom križa, bili su oslobođeni poreza, a poginuli bi postajali mučenici. To je općenito bilo vrijeme kada je niže plemstvo osiromašivalo i zato je išlo u rat. Križarski pohodi zapravo su bili stalna institucija, ove ratove koje mi poznajemo samo su veći, okvirni, pokreti. Moramo znati da su se križarske trupe stalno popunjavale i išle na istok, a godine i ratove koje znamo samo su oni značajniji pohodi.(slijede nabrajanja križarskih ratova. Zato što mi je to posebno zanimljivo gradivo pokušao sam ih malo bolje obraditi, a opet da ne bude predugačko pa sam za njihov opis koristio predavanja, Hedina, internet i Franzenovu knjigu) I. Križarska vojna(1096.1099.) - Sam odgovor na papin poziv iz Clermonta krenuo je vrlo neorganizirano. Vojska koja je krenula radila je velike pokolje već u Europi nad židovskim stanovništvom, a iživljavala se i na Balkanu nad domaćim žiteljima, a čak im ni Bizantski car nije pustio da prođu kroz njegovu zemlju. No veći dio vojske ipak se nekako probio do Svete Zemlje. Uspjelo im je 1099. ipak osvojiti Jeruzalem. Pokolj koji su tada izvršili bio je strašan i obilježio je sve križarske vojne od tada nadalje. Ipak se među njima svojom moralnošću i sposobnošću istaknuo jedan od njihovih vođa Gottfried Bujonski koji je dobio titulu zaštitnika svetog groba kojega su cijenili i Muslimani. Rezultat je bio osnutak kršćanskog Jeruzalemskog kraljevstva koje je bilo uređeno prema francuskom feudalnom uzoru kao lenska država s manjim križarskim državama: kneževinom Antiohijom i grofovijama Edesom i Tripolisom. II. Križarska vojna (1147.-1149.) - Uzrok pohodu bilo je tursko zauzimanje Edesse 1144.

godine. Za ostvarenje vojne najviše se zauzimao sv. Bernard iz Clairvauxa, no vojna je završila velikim porazom kršćanske vojske. III. Križarska vojna (1189.-1192.)-uzrokuje ju pojavljivanje na svjetskoj pozornici velikog sultana Saladina koji uspijeva osvojiti Jeruzalem 1187. godine. Kršćanska vojska kreće pod vodstvom cara Fridricha Barbarose. On je sjajno porazio Turke u prvoj bitci, no kasnije se utopio, a engleski kralj Rikard Lavljeg Srca i francuski kralj Filip II. nisu mogli bez njega organizirati vojsku za zauzeće Jeruzalema, no uspjeli su 1192. godine sa Saladinom sklopiti primirje i dogovoriti da kršćanski hodočasnici mogu nesmetano posjećivati Jeruzalem. IV. Križarska vojna (1201.-1204.)-u to vrijeme vlada jedan od najmoćnijih papa povijesti Inocent III. Ovaj križarski pohod označava posljednje ujedinjenje čitavog zapadnog kršćanstva oko jedne ideja, no neslavni završetak bacio je veliku ljagu na cijelo to razdoblje te je uzrokovao nesagledive posljedice. Križarska vojska kako da bi platila Veneciji mornaricu zauzima Zadar i poklanja ga Mlećanima,(Veneciji), a za uzvrat dobiva brodove za prijevoz. Međutim, unatoč protivljenju pape mletački trgovci okreću vojsku na Carigrad gdje se ona uključuje u dinastičke borbe te 1204. godine ulaze u grad, pljačkaju ga i prisilno latiniziraju. protjeruju cara i patrijarha te organiziraju Latinsko Carstvo. To je potez koji istočno kršćanstvo zapadnom dan danas nije oprostilo. Nakon ovog neuspjeha rodila se u zapadnim krugovima ideja da bi se Bog mogao poslužiti djevojkama i dječacima za oslobođenje svoje domovine i tako u tom nama danas neshvatljivom zanosu nastaje takozvana dječja križarska vojna 1212. godine. Tisuće dječaka i djevojaka krenulo je u pohod, a predvodila su ih također dva dječaka. Naravno već se u Italiji ta, kako Franzen donosi - povorka, raspršila, a brojnu su djecu trgovci prodali u roblje. Donosi tu Franzen rečenicu njemačkog povjesničara A. Wassa iz djela Geschichte der Kreuzzüge:"Strašna slika koja izgleda kao karikatura ideje križarskih ratova, ali se dade razumjeti iz duhovnog stava toga vremena, a tako i pomakom oduševljenja za križarske pohode u druge durštvene slojeve i druge uzraste." Prije sljedeće križarske vojne pojavio se i najposebniji Kristov ratnik sveti Franjo koji je goloruk izašao pred sultanag 1219. godine kod Damiete da bi mu mirno prenio evanđeosku poruku. Iako tada nije obratio niti jednog muslimana pokazao je ispravan odnos kršćanstva prema drugim religijam. Tim činom zavrijedio je poštovanje od sultana za sebe i svoju braću i upravo tada je počela miroljubiva franjevačka misija u svetoj zemlji koja se zadržala do danas. -sada se dalje ne slaže Slišković u nabrajanju križarskih vojni ni sa Franzenom ni sa Jedinom, ali se slaže s internetom pa ću dalje pisati samo kako je bilo spomenuto na predavanjima uz male dodatkeV. križarska vojna (1217.-1221.)-Pripreme za pohod počeo je već papa Inocent, ali ga je

nastavio njegov nasljednik Honorije. U ratu je bio i Andrija II. ugarsko hrvatski kralj. Križari su uspjeli na kratko zauzeti i Damietu, ali su strašan neuspjeh doživjeli prilikom opsade Kaira, a nije im pomagao ni snažni antagonizam u svojim redovima. U vrijeme križarske vojne pojavio se i najposebniji Kristov ratnik sveti Franjo koji je goloruk izašao pred sultanag 1219. godine kod Damiete da bi mu mirno prenio evanđeosku poruku. Iako tada nije obratio niti jednog muslimana pokazao je ispravan odnos kršćanstva prema drugim religijam. Tim činom zavrijedio je poštovanje od sultana za sebe i svoju braću i upravo tada je počela miroljubiva franjevačka misija u svetoj zemlji koja se zadržala do danas. VI. Križarska vojna(1228.-1229.)-to je zapravo bio privatni vojni pohod cara Fridricha II. koji je zbog raznih političkih igara u to vrijeme bio izopćen. Pregovorima je uspio otvoriti Betlehem za hodočasnike i vratiti Jeruzalem koji je pod ruke muslimana konačno pao 1244. godine. VII. Križarska vojna(1248.-1254.)-tim pohodom želio je francuski kralj sveti Ljudevit IX. osvojiti Egipat i onda osloboditi svetu Zemlju, no kada je bio zarobljen kod Kaira morao je vratiti sve što je zauzeo. VIII. Križarska vojna(1270.)-sada je Ljudevit(Luj) želio osvojiti sve muslimanske zemlje u Africi počevši sa Tunisom i tako doći do svete zemlje, no ni taj put mu nije uspjelo, a sam je umro od kuge. Do 1291. godine križari gube sve svoje posjede na istoku. Što se tiče naših prostora znamo da je kralj Andrija II. sudjelovao u 5. križarskom pohodu, no Hrvati nisu bili općenito oduševljeni time jer je zbog svojih borbi on uveo veće poreze. U to vrijeme se posljednji puta spominje hrvatska kruna i moguće je da ju je Andrija prodao jer je prodao i krunu žene ugarskog kralja. REDOVNICI - VITEZOVI Do tog vremena kombinacija oratores i bellatores(molitelja i ratnika, redovnika i vitezova) bila je nezamisliva. Redovnici vitezovi imali su sve zavjete i dodatnu obvezu štićenja hodočasnika i svetih mjesta pa su zbog toga morali biti naoružani. Oni nastaju kao odgovor na tadašnje potrebe Crkve. To su: Ivanovci - Nastaju prvi 1099., najprije kao bratovština uz bolnicu svetog Ivana u Jeruzalemu, a zatim 1120. postaju redom. U svom redu imali su kapelane - oni su se bavili isključivo vjerskim poslovima i vitezove koji su činili pripadnici viteškog plemićkog staleža. Uz njih su u redu postojali i suradnici koji su se brinuli za bolesne i bili pješaci u borbama. Nosili su crni plašt sa bijelim križem. Godine 1291. premješteni su na Cipar, zatim 1309. na Rodos pa 1530. na Maltu te su od onda i poznati pod nazivom Malteški red. Danas imaju humanitarni

karakter. Teutonski red - Osnovani su u Njemačkoj najprije također kao bratovština, a 1198. postaju viteški red. Želja im je bila proširiti kršćanstvo u baltičke zemlje. Prenijeli su svoje sjedište iz Bremena u Prusku(Marienburg) 1309. godine. Odjeća im je bila bijeli ogrtač sa crnim križem. S vremenom se red oformio kao moćna redovnička država. Veliki meštar reda Albrecht Brandenburški 1525. godine(Slišković jedini kaže 1520., a Franzen, Hedin i internet kažu 1525.) prelazi na protestantizam i pretvara čitavu zemlju u veliku vojvodinu koja je kasnije poznata pod nazivom Pruska. Templari-osnovani su 1118. godine kod Salomonova hrana kao militia templi od strane od strane osmorice francuskih vitezova kako bi oružano štitili hodočasnike. Imali su bijeli plašt sa crvenim križem. Vrlo brzo su stekli veliku popularnost. Uvijek su bili u punoj ratnoj spremi, pomagali su im pobočnici i štitonoše koji su dolazili redovito iz trećeg staleža i služili su kao pješaci u borbama. Svećenici su obavljali vjersku službu u redu, a uz sebe su templari imali i poslugu, obrtnike, pomoćno osoblje. Prvo pravilo reda i službeno odobrenje dobili su 1128. godine. Bili su izuzeti od vlasto biskupa i davanja crkvene desetine, imali su pravo na gradnju vlastitih bogomolja. To sve izazivali je trajno nezadovoljstvo kod biskupa. Imali su također velika bogatstva, svoju vlastitu vojsku, posjede van kraljevske vlasti i to je sve izazivalo veliko nezadovoljstvo vlastodržaca. Na čelu reda bio je veliki meštar koji se birao demokratski. S povećanjem broja redovnika razvijale su se provincije. Dan im je započinjao molitvom, zbog čestih borbi nije se držao post, ostatci hrane dijelili su se siromasima, za primanje u red glasovao je kapitul, a mogli su doći samo oni koji su navršili osamnaest godina. Pravilo je sadržavalo brojne propise - nije se smjelo povlačiti iz borbe i zbog toga su bili strah i trepet protivnicima, a zbog svoje pobožnosti imali su i veliki morani ugled. Kada u red stupaju vitezovi oni donose svoje posjede pa se red brzo obogatio. Možemo ih gledati i kao prve bankare. Imali su sustav u kojem je zbog sigurnosti hodočasnik na početku puta mogao ostaviti svoj novac u samostanu i onda dobio potvrdu te je njome taj novac uzimao na putu u drugim samostanima, nešto poput današnjih čekova. Mnogi koji su odlazili u križarske ratove ostavljali su svoje posjede na upravljanje templarima znajući da će oni to predati njihovim nasljednicima ukoliko se ne vrate. No kada je nestalo kršćanskih posjeda na istoku templari se vraćaju na zapad. To stvara paralelnu strukturu u kojoj na njihovim posjedima vlast nema ni Crkva(papa i biskupi) ni civilna vlast. Zbog toga se stvara antitemplarsko raspoloženje i počinju već 1307. godine 13. listopada(od tada je poznata legenda o petku 13.) progoni templara zbog optužbi za nemoral i razne druge gadosti. U Viennu 1312. papa Klement V. saziva koncil na kojem se raspušta templarski red na zahtjev francuskog kralja

Filipa Lijepog. U nekoliko godina strašnih progona Filip se obračunava sa templarima i konačno 1314. godine spaljuje na lomači velikog templarskog meštra Jacques de Molay koji izriče tada svoju poznatu kletvu da će mu se u godini dana pridružiti i Filip i Klement što se i obistinjuje, a na lomači je još jednom potvrdio da je red bio svet. Sve bogatstvo koje je templarski red imao i obistinjena kletva koju je veliki meštar izrekao stoljećima je golicala maštu brojnih zanesenjaka, a njihova tajnovitost pobudila je sumnje da templari nisu nikada zapravo i nestali već da su samo postali tajno društvo. POSLJEDICE KRIŽARSKIH RATOVA Križarski su ratovi za dva stoljeća zaustavili prodor Turaka na zapad, a zauzećem Carigrada stvara se nepremostivi jaz između vjernika istočne i zapadne Crkve. Zbog jake mornarice razvija se Venecija i Genova, otvaraju se brojni trgovački putovi, ostvaruje se velika robna razmjena istoka i zapada u znanosti, kulturi, umjetnosti, tehnici. Križarske vojne su bile posljednje oko kojih se zapadno kršćanstvo ujedinilo, što se kasnije nikada više nije ponovilo, štoviše napetosti i sukobi su se samo gomilali unutar katoličanstva. Zbog brojnih prodaja dobara oslabio je feudalizam pa nastaju i dobivaju na snazi brojni gradovi. Zapad otkriva sveta mjesta i jača osobna pobožnost, Europu preplavljuju brojne relikvije od komadića križa i krune pa do Isusovih pelena, čavala, kuće itd. Sveto pismo se od sada čitalo drugim očima, a i propudio se pokret siromaštva.