Vodicus Kroz Antikus

II. Grčka civilizacija 1. Geometrijski period Negdje iza 1200. g. pr. Kr. na karti Egeide je postojala samo jedna, Mikenska, državna zajednica. Ona uključuje grčko kopno, Kretu, Kiklade, no bez Knososa. S druge strane postojao je savez gradova na zapadnoj obali Male Azije, u kojemu su sudjelovali značajniji gradovi od Karije i Kilikije pa gore do Trakije na sjeveru, okupljeni oko Troje. Ono što je kod Homera bazirano u mitskom epu, to se vjerojatno dogodilo u prvoj polovici 12. st. pr. Kr. Mikenski imperij je oslabio, uz pomjeranja naroda u Europi, i to sve kulminira krajem mikenske civilizacije. Taj kraj nije bio trenutačan, no negdje oko 1150. g. pr. Kr. su uglavnom svi mikenski spomenici uništeni. Možda su se nastavile štovati velike mikenske grobnice, ali život u palačama i gradovima je napušten. Taj period između 1150. g. pr. Kr. i 1050. g. pr. Kr. se naziva submikenski period, i to je tranzicija iz mikenske u grčku civilizaciju. Glavni kulturni centri mikenske umjetnosti su nestali, no ne i tradicije mikenske kulture. Mnoga ruralna naselja su nastavila živjeti kao da se nije dogodilo ništa značajno. Izrađivala se ista keramika i figuralna plastika, kao i desetljećima ranije. I to prijelazno razdoblje će završiti sredinom 11. st. pr. Kr. kada započinje prvi period grčke kulture. Taj period se naziva protogeometrijski period koji se datira od 1050. g. pr. Kr. do oko 900. g. pr. Kr. Karakterističan je po posudama koje su po svojoj formi i podjeli na veći broj traka (horizontalnim frizovima) slične mikenskima, ali na njima nestaje figuralna dekoracija (životinjske, ljudske figure, mitološka bića, i sl.) već se zadržava geometrijska dekoracija najjednostavnijeg karaktera - koncentrične kružnice ili polukružnice - koje zauzimaju jedan, eventualno dva friza posude, dok je ostatak neukrašen. Taj period se najbolje može pratiti na području Atike (pod tim nazivom podrazumijevamo šire područje grada Atene). Posuđe koje pratimo pronađeno je na grobljima (cemeteriji), dok su naselja tog perioda slabo istražena. O važnosti pojedinih naselja i veličini se može govoriti posredstvom grobova i grobnih priloga. Kod ostatka grčkog svijeta je taj protogeometrijski period slabo istražen. Što se tiče te keramike koja karakterizira protogeometrijski i geometrijski period, to su uglavnom posude velikih dimenzija, tipova koji su prikazani na sličici. Velike amfore, veliki krateri, velike hidrije, i neke druge posude. Neke posude svojim formama ne odgovaraju geometrijskom razdoblju, već više arhajskom razdoblju. Prije nego što vidimo neke od primjeraka tih posuda protogeometrijskog stila, jedan mali podsjetnik kakvog je karaktera bila minojska, pa čak i mikenska umjetnost toga tipa. Vidimo jednu amforu oslikanu dvorskim stilom, kojega sam danas spomenuo, iz 16. st. pr. Kr., mlađeg minojskog perioda, LM a1b. I to varijanta koja se naziva morski stil, jer je riječ o posuđu oslikanim prizorima iz morskog svijeta sa sjajnim crnim firmisom na svijetloj pozadini. Riječ je o narativnoj umjetnosti, koja prikazuje stvarnu prirodu oko tih ljudi. Pored tog morskog stila imamo vegetabilni, itd. Ovakvi primjeri morskog stila su često imitirani i na grčkom kopnu. Sad ćemo vidjeti jednu kasno mikensku posudu tipa krater. Ona prikazuje povorku ratnika s punim naoružanjem. Datira se u LH 3ab period, to je 13. st. pr. Kr.. Ova trbušasta posuda, koja za razliku od amfore sa morskim stilom je podijeljena u tri horizontalna polja / friza, odvojena nizovima jednostavnih linija. Jedan friz je oslikan tamnim firmisom na svijetloj pozadini, krajnje pojednostavljenim linearnim vegetabilnim

motivima. Nije pronađena na grčkom kopnu, ali je riječ o odjeku grčke trgovine, već je nađena na Cipru.

1.1. Protogeometrijski stil Sada prelazimo na protogeometrijski stil. Pogledajte tu podjelu na trake, odnosno frizove. Ovo je jedan klasičan primjerak jedne protogeometrijske posude koja označava sam početak prave grčke umjetnosti koja se dijeli na četiri perioda: geometrijski, arhajski, klasični i helenistički. Geometrijski period započinje ovim protogeometrijskim periodom. On traje od 1050. do oko 900. g. pr. Kr. Iz tog vremena praktički nemamo nikakvih drugih spomenika (ili ih je vrlo malo) koji pripadaju području sitne figuralne plastike, graditeljstvu i sl. Najveći broj nalaza predstavlja keramičko posuđe. Jedan primjerak protogeometrijske amfore koja je pronađena na groblju blizu Atene, visoka 60 cm, podijeljena je u više frizova - tri u boji same gline, dva premazana crnim firmisom, od ovih svijetle osnove je oslikan samo jedan i to geometrijskom dekoracijom (koncentrične polukružnice, kružnice, valovnice, i neke najjednostavnije geometrijske elemente). Ovakve posude su mogle imati funkciju kuhinjskog posuđa i grobnog priloga (spaljeni ostaci pokojnika, što je novi običaj u grčkoj civilizaciji - ritus incineracije ili kremacija). Jedna slična amfora koja se datira u rano 10. st. pr. Kr. koja ima, za razliku od prethodne, još jedno polje ispunjeno valovnicama, sa karakterističnim polukružnicama na vratu. One su često korištene u ženskim grobovima, ne samo kao urne, već iznad groba. Podjela na trake je ostatak mikenske tradicije, no posude su mnogo kvalitetnije izrade, fakture, glazure itd. Zbog dekoracije na njima period dobiva naziv geometrijski period. Ovdje vidimo fragmente slične protogeometrijske amfore koja je pronađena na tlu antičke Makedonije (sjeverna Grčka, iznad Tesalije). Nešto je drugačija koncepcija polja. Na njoj se vidi kako Atena nije bila jedino mjesto izrade protogeometrijskog posuđa. Groblja na području Atike su najbolje istražena, pa zato imamo najviše podataka. Svi drugi centri rade pod utjecajem Atene u većoj ili manjoj mjeri. Presjek grobova koji su utvrđeni na atenskom groblju Keramik i već polako prelazimo na drugo vremensko područje i započinje geometrijski period koji ide od oko 900. do 700. g. pr. Kr. i dijeli se na tri faze: rani, srednji i kasni geometrijski period. Rani geometrijski period se datira od oko 900 do 850. g. pr. Kr., srednji od oko 850. do 750. g. pr. Kr., a kasni od oko 750. do 700. g. pr. Kr. Ova kronologija, je prilično jednostavna u odnosu na prethodne civilizacije :-). Presjek nekoliko varijanti grobova iskopanih na groblju Kerameikos gdje se pokazuje da te posude služe kao urne i kao nadgrobni spomenici. Ovo je najjednostavnija varijanta gdje jedna amfora služi kao urna poklopljena pločom, a sve je zatrpano humkom zemlje, a izvana nemate dojam o unutrašnjosti. Sličan položaj, ali sa djelomičnim ukopavanjem, pri čemu su nadgrobni biljezi i mjesta za određene rituale. Najčešće u toj funkciji stoje amfore i stoje veliki krateri sa karakterističnim geometrijskim formama.

1.2. Rani geometrijski period Evo nas sada na ranom geometrijskom periodu. Koja je osnovna razlika između protogeometrijskog i ranog geometrijskog perioda? Tu podjelu posuđa na svega nekoliko traka i ispunjavanje jedne do dvije sa geometrijskom dekoracijom, zamjenjuje posuđe koje je podijeljeno na mnogo veći broj uskih traka frizova. U njima se sada javljaju nešto

kompliciraniji oblici, meandra, svastike, cik cak linija, trokutića itd. pri čemu sve veću površinu posude zauzima geometrijska dekoracija. One frizove koji nisu ukrašeni na taj način premazuje se crnim firmisom, tako da je mali dio posude ostavljen u svojoj osnovnoj boji. Ovdje imamo amforu iz ranog geometrijskog perioda, iz prve polovice 9. st. pr. Kr., koja je pronađena na nekropoli Keramik. Motiv meandra se javlja na dva najvažnija dijela posude, na sredini posude, na drški i na vratu. Motiv je dobio naziv prema rijeci Meandar koja teče krivudavo.

1.3. Srednji geometrijski period Evo jedne posude koja se datira u prijelaz iz ranog u srednji geometrijski period, iako bi se mogla staviti iz 9. u 8. st. pr. Kr. u sredinu srednjeg geometrijskog perioda. To zoniranje posuda sve više uzima maha, sve su gušće i pliće trake, pa počinje nalikovati košarama. Međutim, najkarakterističnije je to da se pojavljuje prvi puta nakon dugo vremena figuralna dekoracija. Najprije su to životinjske figure. Vidimo ovdje jedan krater sa motivom meandra, cik-cak linija i jednim od najranijih prikaza konja. Oni su anitetički postavljeni, okružuju glavni friz sa motivom meandra. Oba su prikazana siluetnom tehnikom, bez ikakvih detalja. Ovdje je sačuvan i poklopac ovog kratera kojemu je drška izrađena u obliku jednoga maloga vrča. I evo nas sada na kraju srednjeg geometrijskog perioda, odnosno u kasnom geometrijskom periodu, kada se izrađuju ovakvi fascinantni primjerci golemih amfora. Ova je pronađena na Dipilonskoj nekropoli, pa prema njoj i nosi naziv Dipilonska vaza. To su posude koje su znale biti visoke i preko 1,5m, u funkciji nadgrobnih spomenika. Najveći dio posude zauzima motiv meandra, donji dio posude je dekoracija drugorazrednog značenja. One nalikuju na nekakve košare, kao da su ispletene, da nije frizova koji su ispunjeni figuralnom dekoracijom. U ovom slučaju se javljaju tri friza . Dva su životinjska na vratu, četveronožnim papkarima sa pticama i na trbuhu posude je najvažniji friz. On uključuje i pojavu ljudske figure, ali jednoj temi koja je vezana uz funkciju posude. To je scena izlaganja pokojnika. Praktički se u grčkoj geometrijskoj umjetnosti kasnog srednjeg geometrijskog perioda i kasnog geometrijskog perioda javljaju tri scene sa ljudskim figurama - scena izlaganja pokojnika, scena sa pogrebnom procesijom koja korača prema mjestu ukopa i scena trke kola u čast pokojnika. Te tri teme se prve javljaju u geometrijskoj umjetnosti i uključuju pojavu ljudske figure. Sve te tri scene imaju svoje grčke nazive, s kojima vas neću zamarati. Na ovoj sceni vidimo pokojnika koji leži na ležaljci, sa strane su, vjerojatno najvećim dijelom, ženske i muške figure. Sve su figure prikazane u obliku tamnih silueta uzdignutih ruku (drže se za kosu), žale i nariču za pokojnikom. Ove su figure kao i životinjske geometrijski koncipirane, torzo je u obliku trokuta, ruke izlaze kao linije iz kutova tog trokuta, a jedino je donji tio tijela bolje elaboriran (vidi se prijelaz kod koljena). Ono što je ovdje vrlo zanimljivo je što je svaki, pa i najmanji prostor, ispunjen karakterističnim cik-cak linija, geometrijskim rozeticama i sl. Tu se zapravo manifestira horror vakui - strah od praznih prostora. Ovo ćemo preskočit. Evo jednoga velikoga geometrijskoga nadgrobnoga kratera koji datira iz druge polovice 8. st. pr. Kr. iz kasnog ili zrelog geometrijskog perioda. Posuda visine 1,2m. Što više odmičemo prema kraju geometrijskoga perioda to sve veću površinu posuda zauzima figuralna dekoracija. Ovdje vidimo scenu pogrebne procesije, kola vuku tijelo pokojnika i

tu je sama procesija sa osobama koje tuguju i trka kola u čast pokojnika. Meandar je gurnut na sam gornji rub posude, odnosno na nogu, a ostalih frizova ispunjenih geometrijskom dekoracijom nema. Evo još jednog sličnog nadgrobnog kratera, nešto malo niže noge, primjećujete da je sistematizacija tih polja slična. Ova su polja u donjem dijelu trbuha, da su premazane crnim firmisom, noga itd., a figuralni prizori zauzimaju ovaj gornji dio trbuha - scena sa izlaganjem pokojnika i trka u čast pokojnika. Datira se u drugu polovicu 8. st. pr. Kr. I sad, što idemo prema kraju te druge polovice 8. st. pr. Kr. i što smo bliži 700. g. pr. Kr., pored činjenice da je sve manje frizova ispunjeno geometrijskim ornamentima, po prvi put se u grčkoj umjetnosti javljaju i motivi koji nemaju veze sa svijetom mrtvih, nego se javljaju narativne scene koje su preuzete iz grčke oralne, odnosno već pismene, književnosti (krajem srednjeg i početkom kasnog geometrijskog perioda se počinju epovi zapisivati). Na fragmentu ovog geometrijskog kotla, koja se mogla raditi od bronce ili keramike, gdje je očito da ovaj friz zauzima prikaz jednog broda i ratnika kojim se dijelom bore na suhome, a dijelom na brodu. Ne treba puno mudrosti da bi se ovaj prikaz povezao sa utjecajem Homerove Ilijade (ako ste gledali Troju).Gdje su Ahejci potisnuti do brodova i tamo se bore. Još uvijek je to samo siluetno slikarstvo koje koristi najjednostavniju paletu boja.

1.4. Kasno geometrijski period U geometrijskom periodu se već počinje širiti grčka kultura. U to vrijeme je grčko kopno bili siromašno i započelo se kolonizacijom (masovna je započeta 80-ih godina 8. st. pr. Kr., krajem srednjeg geometrijskog perioda). U Italiji su pronađeni brojni nalazi geometrijskog posuđa, od juga Italije, Napulja, Neapolisa, Ishije itd. Pojava oslikane grčke keramike označava početak arhajske umjetnosti na apeninskom poluotoku. Ovo je detalj sa kasno geometrijske posude gdje se prikazuju brodovi sa veslačima. Sad ćemo vidjeti posudu, kantaros, koji se datira u sam kraj 8. st. pr. Kr., koji prikazuje borbu dviju divljih mačaka koji proždiru jednog ratnika. Kombinirana je obrisna i siluetna tehnika. Sad se javljaju malo kompliciranije rozete koje su karakterističnije za 7. st. pr. Kr. Ovo je primjerak posude sa dipilonske nekropole. Onog trenutka kada ovakva figuralna dekoracija gotovo u potpunosti izbaci geometrijsku (vidite da je ovaj friz još uvijek ispunjen zavojnicama), tada praktički završava geometrijski period. To se događa krajem 8. st. pr. Kr. kada započinje najstariji dio arhajskog perioda, odnosno, orijentalizirajući period grčke umjetnosti. Pojava tog stila se prati preko dvaju elemenata - preko pojave divljih zvijeri (lavova, fantastičnih bića kao što su sfinge, griffoni, meduze, itd.) i biljne dekoracije (palmete, lotosi, itd.). Pojava tih dviju kategorija dekoracije označava početak arhajske umjetnosti i orijentalizirajućeg stila. Sad još nekoliko posuda karakterističnih za geometrijski period. Jedna keramička piksida ukrašena motivom meandra odnosno jednostavnim paralelnim linijama na poklopcu. Evo jedna slična piksida, ali ovaj puta sa ručicom poklopca na kojega su aplicirane četiri konjske figure. Ti konjići kao da su preslikani sa onih dipilonskih amfora ili kratera. Dekoracija trbuha pikside uključuje cik-cak linije i motive koji izgledaju poput solarnih motiva. Datira se u 8. st. pr. Kr. što je kraj srednjeg i početak kasnog geometrijskog perioda. To je vrijeme kada u Grčkoj djeluje velik broj umjetničkih radionica u kojima se izrađuju posude.

Ovdje vidite kako izgleda jedna geometrijska posuda koja nije izrađena u Ateni (koja je ostala glavno središte jer je Mikenska tradicija bila najjača jer nije bila poremećena najezdom Dorana). Jedan krater, posuda za miješanje vina i vode, pronađena u grobnici u Argosu na Peloponezu. To je pored Atene, Lefkandi na Eubeji i Knososa (grada, ne palače), najvažnije umjetničko središte. Prikazuje konje i muškarce i ornamente koje smo viđali na Atenskom geometrijskom posuđu. Čini se da je 8. st. pr. Kr. bio period kada su se lokalne radionice uspjele othrvati utjecaju atičke geometrijske umjetnosti. Vidite da se i po formi i obliku razlikuje od atenskog. Čudesan kikladski geometrijski krater. Služio kao urna, sa poklopcem čija je ručica modelirana u obliku malog vrča. Nekoliko frizova, od kojih je glavni sa konjima a ovaj drugi sa četveronožnim papkarima. Ostatak je geometrijska ili vegetabilna dekoracija. I evo sada, pogledajte nekoliko primjeraka geometrijskog posuđa sa zapadne obale Male Azije, konkretno iz pokrajine Kalije. Što nam govori prisutnost posuđa na području Male Azije? Da su Grci već u tom trenutku imali kolonije na tom području. Budući da je to područje vjerojatno već ranije bilo naseljeno Grcima iz mikenskog razdoblja, ne bi bilo nelogično reći da je Trojanski rat bio između Grka i Grka samo su govorili različitim narječjem. To su ti lokalni primjerci, vidimo manje kratere, piksidu, male alabastrone, krčak tipa oinohoe. Svi su oni ukrašeni tim lokalnim geometrijskim stilom.

1.5. Sitna figuralna plastika Sad ćemo pogledati najvažnije primjere sitne figuralne plastike. U geometrijskom periodu nije dokazana prisutnost monumentalne skulpture, što ne znači da je nije bilo, jer je to pitanje vezano uz svetišta i arhitekturu. Većina svetišta je bila na otvorenome, Mikenjani nisu imali svetišta u spiljama, i geometrijski period je razdoblje osnivanja nekih od kasnije dobro poznatih grčkih svetišta kao što su: Artemidin hram u Efezu, Zeusov u Olimpiji, Apolonov u Termu, Herin na Samosu... Sva su svetišta inaugurirana u 8. st. pr. Kr., a neka od onih koji su zapušteni, čak i u 9. st. pr. Kr. Tim svetištima počinju se graditi hramovi, a samim postojanjem hrama, postojala je i kultna statua. Dakle, skulpture su postojale, ali rađene od drva (ksoanom kipovi). Znamo iz pisanih izvora da je u Erehteionu stajala drevna drvena statua u Ateninoj celi. Ona je kasnije uništena i postupno su se zamjenjivale sa trajnijim materijalima. Zato imamo jako puno primjera sitne figuralne plastike koja je pronađena sa posudama u grobovima, a dijelom u ruševinama svetišta koja su jako loše sačuvana. Ono što je pronađeno, to su statuice, fibule (kopče), igle i sl. Vidimo figuricu kentaura koja je pronađena na nekropoli Lefkandi na otoku Eubeji (na istočnoj strani grčkoga kopna), mitološko biće, od terakote, oslikana geometrijskom dekoracijom sličnoj onoj sa geometrijskog posuđa. Datira se u 10. st. pr. Kr. pronađena je u grobnici koju ćemo kasnije vidjeti, vrlo zanimljivu. Jedna zavjetna figurica konja, jako podsjeća na atenske dipilonske vaze, ako se sjećate trka sa kolima, ovaj konj je identično modeliran. Uskog srednjeg dijela, širokog prednjeg dijela sa grivom, stoji na rešetkastoj podlozi. Datira se u 8. st. pr. Kr. Jedna grupa - borba ratnika ili heroja i kentaura iz sredine 7. st. pr. Kr. iz prijelaza iz srednjeg u kasni geometrijski period. Nezgrapno prikazana, dodiruju se rukama.

Evo neki od nalaza koji potvrđuju moje prethodne riječi je brončana figurica bacača koplja pronađena u Olimpiji. Datira se negdje u sredinu 8. st. pr. Kr. Prema kronologiji 776. g. pr. su utemeljene Olimpijske igre, i ovo je srednji geometrijski period. Ovo je jedna zavjetna figurica, gdje je netko zavjetovao ovu figuricu Zeusu za pobjedu na OI. Još jedna figurica geometrijski koncipirana, kao da je preslikana sa geometrijskih vaza. Jedna skulpturica koja je pronađena na Atenskoj akropoli, prikazuje ratnika sa kopljem. Ona se sasvim sigurno datira u konac geometrijskog perioda. Jako je puno primjera sitne figuralne plastike, osim primitivne modelacije, vrlo je često ukrašena tehnikom urezivanja, pečatiranja. Primjera radi, pored brončane plastike, ima primjera figurica od bjelokosti (poznatih 4 do 5), najviše sa dipilonske Akropole. Do kasnog perioda uopće nema figurica rađenih u bjelokosti. Vjerojatno je to rezultat što nije potpuno obnovljena trgovina između Sirije, Grčke i Egipta, koji su pukli krajem mikenskog perioda. Ponovna prisutnost ovih figurica je značila obnova trgovinskih veza, jer je najbliža destinacija za uvoz bila Sirija. Ovo je vjerojatno figurica božanstva, a gotovo identični primjerci su pronađeni u Mezopotamiji i Siriji. Zato neki smatraju da bi ovo mogao biti primjerak koji je importiran, no mišljenje je da je to rad jonskih majstora koji su bili upoznati sa umjetnošću Bliskog Istoka i na neki način posrednici između orijentalne i grčke umjetnosti. Ova figurica je navijestila monumentalnu umjetnost tipa kora i kurosa. U stojećem stavu, ispruženih ruku, ispruženih dlanova, tipično za najstarije grčke kore iz sredine 7. st. pr. Kr., a ovo je primjer iz sredine 8. st. pr. Kr. Polose na glavi, kapa koja je najčešće atribut ženskih božanstava, ukrašen meandrom. Još jedna grupa s motivom borbe s lavom. Jedna skulpturica koja je geometrijske shematizacije. Zanimljiva je što nosi zavjetni natpis koji nam govori da je tu statuu zavjetovao neki Mangiklo iz Tebe bogu Apolonu. Prikazuje samo božanstvo. Šupljine u očima označavaju da su tu bili umeci od staklene paste ili kristala. Tipična orijentalna frizura sa tipičnim trapezoidnim završecima. Na izvjestan način najavljuje skulpture tipa kurosa. Imamo i ovakvih, gotovo karikaturalnih primjera, sa zanimljivim motivima plesa, plesačica, geometrijskih rozetica na zvonolikoj haljini, vjerojatno je odraz nošnje tog vremena. Sandale koje su ispletene, i svastike koje su razbacane na vratu ove figurice i gotovo da asocira da ona prizivlje one daleke kikladske kurose koje smo vidjeli na početku ovoga predavanja. Terakotna figurica u siluetnoj tehnici. Jedan primjerak tih fibula, sponi ili kopča. Motiv mačke, svastike, borbe dvaju ratnika, dvojice kopljanika, brod, i sl. Čest zavjetni dar u ruševinama pojedinih svetišta.

1.6. Graditeljstvo Sad idemo na graditeljstvo, pa smo gotovi. Ovo je jedan vrlo zanimljiv predmet pronađen u ruševinama jednog malog svetišta u blizini nekropole Arhanes koja je jedna od glavnih i započinje svoj "život" sa nekoliko kružnih grobnica, onda im se pridodaje nekoliko grobnica tipa kuće. To je svetište jedno od rijetkih uopće u grčkom svijetu gdje se kultna aktivnost kontinuirano prati od kasnog mikenskog do geometrijskog vremena. Ovaj terakotni predmet prikazuje model malog hrama kružnog tlocrta unutar kojega je kultna statua, ona vas podsjeća na Lady of Filakope, božica sa uzdignutim rukama. Plus-minus, donji dio tijela zvonolik, uzdignute ruke, poput onih iz kultnog centra. Ovo je 11. st. pr. Kr., dakle protogeometrijski period.

Ovaj terakotni primjerak nam govori o tome kako je moglo izgledati svetište tog razdoblja, kružnog tlocrta, male i jednostavne građevine. Ovdje imamo građevinu iz Leftkandija, koju sam navijestio ranije kao jednu od najzanimljivijih građevina geometrijskog perioda, gdje je pronađen onaj kentaur. To je građevina koja se datira u 10. st. pr. Kr. iz protogeometrijskog perioda. Kada se malo bolje pogleda, ona je megaroidnog tlocrta, gotovo istovjetna mikenskom kraljevskom megaronu. Idemo od ulaza. Imamo malo predvorje, imamo jedno predsoblje, zatim glavnu odaju i ovdje se pridodaju dvije prostorije i imamo apsidalni završetak građevine. Ova je građevina bila dvobrodna, bila podijeljena redom drvenih debala. Gotovo smo sigurni da je imala krov na dvije vode. Ono što je još vrlo važno je da je dokumentirano postojanje kolonade stupova uzduž tri strane građevine. Ovo je gotovo peripteralna građevina (najčešći tip građevine u grčko, pojednostavljeno rečeno, hram koji je okružen kolonadom stupova). Zato je ovo dokaz da ovaj tip arhitekture postoji i u geometrijskom razdoblju s jednom vrlo važnom razlikom - ovo je grobnica, a ne hram. Ovdje su ukopani ratnik-poglavar i njegova žena (i njegov konj), ali grobnica nastala po uzoru na hramsku arhitekturu. Termum ili Termon, vrlo važan lokalitet u Etoliji, srednjoj Grčkoj, zato što je su na jednom mjestu dokumentirane tri građevne faze, od kojih su dvije iz geometrijskog perioda. Geometrijskom periodu pripada hram iz 9. st. pr. Kr. iz srednjeg geometrijskog perioda kod kojega se uočava sličnost sa građevinom iz Lefkandije. Vidimo pronaos (nema pravog predsoblja), glavna odaja i apsidalni završetak. Nema dokaza o stupovlju sa strane. Svetište je posvećeno Apolonu. U 8. st. pr. Kr. uz tu građevinu nastaje mlađe svetište koji je u unutrašnjosti pravokutna građevina. Ona ima svoju pronaos, celu ili naos, međutim ima i drveno stupovlje koje je na jednoj strani bilo apsidalnog oblika na drugom je bilo paralelno samoj građevini. Sredinom 7. st. pr. Kr. se to svetište obnavlja i gradi se ovo (gleda se slika). To je famozni Apolonov hram u Termumu u Etoliji koji je imao drvene stupove (vidimo bazu stupovlja). Vidimo pronaos, opistodom i cela, također dvobrodnog tlocrta. Sigurno znamo da je hram imao zidove od cigle, drvene stupove i oslikane terakotne metope od kojih je nekoliko izvrsno sačuvano. Vidimo transformaciju iz ranog geometrijskog perioda, megaroidnog tlocrta do klasičnog grčkog dorskog periptera. Ovo nam je jedan od ključnih dokaza da grčka hramska arhitektura vuče svoje podrijetlo iz megarona. Evo još jedno svetište geometrijskog perioda - Herino svetište na otoku Samosu ili prvi Heraion - koje je sagrađeno negdje 800. g. pr. Kr. Jednostavna građevina dugačka 100 grčkih stopa, široka 6,5m, pa se još naziva hekatopendom. Dvobrodna građevina podijeljena redom drvenih stupova, sa tri drvena stupa na pročelju. Na dnu te građevine je bilo postolje sa drvenim kultnim kipom psoanom. Zidovi su bili od kamena, grubih cigli, drveni stupovi sugeriraju da je građevina imala dvoslivni krov i da je vjerojatno bila slična građevini u Lefkandiji. Jedna slika koju nećete tako lako naći, vidite te drvene stupiće, okolo su drvene škrinje, poput onih kod naših baka, tapiserije i sl. U dnu se nalazi mala baza sa drvenim kipom psoanomom. Pored peripternih građevina, najviše je bilo sasvim malih jednostavnih građevina tipa prostilnog hrama ili hrama u antama. Ovdje vidite prijedlog rekonstrukcije krovišta/zidovlja jednog takvog malog Apolonovog svetišta u Eretriji koje se datira u 8. st. pr. Kr. Mali prostilni hram sa dva stupa na pročelju, sa jednom malom strehom i vjerojatno otvorom iznad za osvjetljavanje.

U ruševinama dvaju svetišta, Herinom u Argosu i Herina u Perahori kod Korinta su pronađeni ovakvi mali modeli - čega? - pa vjerojatno samih svetišta. Mali hramići sa jednostavnom celom u kojoj je stajala kultna statua i dva do četiri stupa na pročelju. Sada ćemo vidjeti kako su mogle izgledati kuće tog vremena. Ovo je jedno naselje iz geometrijskog perioda koje je pronađeno u Meseniji . Evo izgled jedne kuće u tom naselju u Nihoriji, kuće koja je bila građena od sirove cigle, sušene na suncu. Imala je dvoslivni slamnati krov i pravokutni tlocrt. Pitanje je je li imala prozore, a na vratima je možda imala predvorje. Nešto drugačije kuće su pronađene u Smirni, zapadnoj obali Male Azije. One su bile ovalnog tlocrta. Isto građene od cigle, slamnatog krova. I ovdje vidimo rekonstrukciju izgleda središta jednog malog naselja na jednom kikladskom otočiću, sa tim jednostavnim nastambama od drva i cigle i sa nečim što je trebalo funkcionirati kao agora koju ima atenska Akropola. Nije bilo nekih velikih gradova kakve mi poznajemo iz klasične grčke prošlosti, već je bilo vrijeme kada se postupno formiraju grčke državice, odnosno polisi, kada se oni počinju organizirati. Samo da se vratim na one ogromne kratere s početka predavanja sa scenama, procesijama, izlaganjima tijela itd. To su nadgrobni spomenici onih najviše pozicioniranih članova društva, pripadnika ratničke aristokracije. To je poglavarstvo, vrh, krema društva, onih koji su "drmali" Atenom, Arhosom i drugim gradovima toga vremena.

2. Arhajski period 2.1. Crnofiguralno slikarstvo Ovaj dio predavanja je posvećen drugom velikom razdoblju grčke umjetnosti, arhajskom periodu. Arhajski period je dobio naziv prema grčkoj riječi arhaios, što bi značilo, star ili drevan, što u doslovnom prijevodu znači razdoblje stare ili drevne grčke umjetnosti. Kod naziva "stara umjetnost" se misli da to razdoblje koje prethodi onoj najboljoj, klasičnoj grčkoj umjetnosti. Arhajski period je, poput geometrijskog perioda, doživio jednu kronološku klasifikaciju koja je danas manje-više uvriježena. Arhajska grčka umjetnost se dijeli na tri razdoblja: stariji, srednji i mlađi arhajski period. Stariji arhajski period se podudara sa razdobljem grčke kulture i umjetnosti koji je još definiran nazivom orijentalni ili orijentalizirajući stil grčke umjetnosti koji se okvirno datira u 7. st. pr. Kr. (od oko 700. do oko 590. g. pr. Kr.). Potom slijedi srednji arhajski period, koji se datira u drugu i treću četvrtinu 6. st. pr. Kr. (od oko 580. do oko 530. g. pr. Kr.). I konačno, posljednje razdoblje koje se naziva kasni ili zreli arhajski period. Datira se negdje od oko 530. do oko 480. g. pr. Kr. Kasni ili zreli arhajski period završava sa subarhajskom fazom koja se datira negdje između 500. i 480. g. pr. Kr. Kraj arhajske umjetnosti i početak klasične se ne podudaraju u svim pokrajinama, odnosno u glavnim grčkim umjetničkim centrima, te će to negdje biti prije, a negdje poslije. Prve naznake klasičnog doba imamo upravo u Ateni, već negdje početkom 5. st. pr. Kr. (oko 500. g. pr. Kr.), no, u većini drugih grčkih pokrajina još uvijek traje kasna zrela arhajska umjetnost. Tako da se zbog svega toga kraj arhajskog perioda proteže do 480. g. pr. Kr.. Prava je prijelomnica između arhajskog i klasičnog perioda jedan važan događaj, grčkoperzijski rat. Grčko-perzijski radovi traju od oko 490. pa do 450. g. pr. Kr., ali se rat poslije toga više ne odvija na tlu Grčke. Prvi grčko-perzijski rat se svodi na bitku na Maratonskom polju 490. g. pr. Kr. Perzijanci su došli s flotom i iskrcali se, dok su im se suprotstavili Atenjani. Drugi su im Grci krenuli u pomoć, ali se bitka dogodila tako brzo da nisu stigli na vrijeme. Atenjani su, naravno, pobijedili Perzijance koji su se okrenuli natrag prema Perziji. Ta jedna bitka označava prvu fazu rata, a druga velika sudbonosna faza je 480. i 479. g. pr. Kr. kada car Kserks sa cijelom svojom vojskom prelazi preko Helesponta, prolazi kroz Tesaliju, i onda se u čuvenim Termopilima događa bitka u kojoj Spartanci prave odstupnicu grčkoj vojsci i tamo pogiba spartanski kralj Leonida i svi njegovi vojnici. Perzijanci prolaze do Atene koja se evakuira, neki Atenjani se pokušavaju spasiti na atenskoj Akropoli, međutim, bivaju pobijeni. Perzijanci uništavaju i oštećuju hramove koji su se tu nalazili ili bili u izgradnji. Uništavaju zavjetne statue kora i kurosa. Iste te godine je bila bitka kod Salamine 480. g. pr. Kr., da bi slijedeće 479. g. pr. Kr. ujedinjena grčka vojska kod Plateje, jednog grada u srednjoj Grčkoj, strahovito potukla perzijsku vojsku da se ona više nikada nije vratila kući. To su sudbonosni trenuci za Grke. Grci, koji do tada praktički nisu nikada bili ujedinjeni, oni se pred tom vanjskom opasnošću ujedinjavaju. I na neki način, ti događaji predstavljaju kraj arhajskog perioda i navješćuju jedno novo razdoblje procvata grčke kulture koja se naziva klasično doba.

S obzirom da sam rekao da se stariji arhajski period naziva orijentalni ili orijentalizirajući stil u grčkoj umjetnosti, da pojasnim zbog čega taj naziv. Prošli sam puta kazao da je geometrijski period uglavnom u period daljnjeg prekida trgovačkih putova između grčkog svijeta i Orijenta. Trgovina koja je u mikensko doba bila vrlo živa, i može se dokumentirati nizom primjera, je negdje krajem 12. st. pr. Kr. prekinuta. Do oživljavanja tih trgovačkih putova će doći tek u 9 stoljeću, a intenzivno se veze obnavljaju u 8. st. pr. Kr. Tada se Grci upoznaju sa dosezima orijentalne umjetnosti općenito. Grci u 8. st. pr. Kr. intenzivno osnivaju svoje kolonije u Magni Graecii, južnoj Italiji, Siciliji, u Pirenaiki, današnjoj Libiji, u delti Nila, na obali Sirije, Cipru, itd, itd. Koja je posljedica tog ponovnog oživljavanja tih trgovačkih veza? U grčkoj se umjetnosti pojavljuju krajem 8. st. pr. Kr. karakteristični motivi i teme preuzete iz orijentalne umjetnosti. To su dvojaki motivi animalnog ili floralnog karaktera. Animalni motivi orijentalnog podrijetla su divlje životinje (lavovi, pantere i slične životinje iz porodice divljih mačaka, figure fantastičnih, ili nadnaravnih bića, sfinge, grifoni, meduze, Gorgona). Vegetabilni motivi su palmeta (stilizirani palmin list) i lotos (egipatska biljka, našla svoje mjesto u grčkoj mitologiji, navodno je postojao jedan narod koji se time hranio, itd.) Negdje krajem 8. st. pr. Kr. na geometrijskoj keramici se pojavljuju, uz onaj standardni repertoar geometrijskih motiva kao što su meandri, svastike, cik cak linije, i prve narativne scene oslikane siluetnim slikarstvom (izlaganje tijela pokojnika, trke dvokolica, sprovod), dodatno dekorirano sa palmetama i lotosovim listovima, najčešće kombiniranim u prepletima i prikazima animalnog podrijetla. Time je zapravo označen kraj geometrijskom razdoblju i započet arhajski period grčke umjetnosti. Ti se orijentalni motivi mogu pratiti na keramičkom slikarstvu, dok se pod istim tim orijentalnim utjecajima se zbivaju bitne promjene i novine na području graditeljstva i skulpture. 2.1.1. Protokorintsko i korintsko crnofiguralno slikarstvo Od sve grčke keramike iz ovog starijeg arhajskog perioda najvažnija je korintska te atenska (atička) keramika. Sve grčke pokrajine su imale radionice takve robe, no, korintske i atenske radionice su imale najveću važnost i najveći utjecaj na druge radionice. Korintske su imale najveću produkciju, kvalitetu i najveću prođu na tržištu. Korintska keramika s kraja 8. i 7. st. pr. Kr. se naziva protokorintski stil na kojem se dešavaju revolucionarne promjene u odnosu na geometrijski period. Nakon tog prvog, početnog razdoblja upotrebe oslikavanja posuda isključivo primjerima siluetnog slikarstva, bilo animalnim, bilo vegetabilnim motivima, od početka 7. st. pr. Kr. korintski slikari uvode novu tehniku ukrašavanja i oslikavanja pridružujući kistu i jedan oštar predmet, šilo, kojim su urezivali detalje kao što su obrisi figura, dijelove ili detalje odjeće, ratničke opreme, detalje glave itd. Iako je u geometrijsko slikarstvo u osnovi crnofiguralno siluetno slikarstvo, protokorintsko je uvelo tu novinu i razliku urezivanja. Paralelno s time, uz upotrebu osnovne tamne crne boje, oni uvode u upotrebu crvenu i ljubičastu što je sada korintskim lončarima i slikarima osiguralo prevlast

na tržištu pred atičkima. Korintska keramika se nije samo izrađivala i prodavala samo u Grčkoj već na svim područjima gdje su njihovi trgovci prolazili, ili gdje su imali svoje kolonije, na Siciliji, južnoj Italiji i u drugim dijelovima istočnog Mediterana. Ono što karakterizira protokorintsko slikarstvo, osim te nove tehnike, jesu tipovi posuda na kojima se javlja. To su pretežito posude malih dimenzija kao što su aribalosi, alabastroni (posudice za držanje parfema, pomasti, miomirisnih ulja), skifosi, mali pehari, pikside, te kozmetičke cilindrične kutije. Od većih posuda su češće oinohore, krčazi ili pokali. Ali ipak, pretežno su to posude manjih dimenzija, ne više od 7-8 cm, tako da vam praktički mogu stati u dlan ruke. Atenski keramičari su, za razliku od njih preferirali velike posude kao što su amfore, hidrije, krateri, slično onima koje smo vidjeli u geometrijskom razdoblju, i oni su ostali vjerni tradicionalnom siluetnom slikarstvu bez upotrebe šila i urezivanja. Vidimo jednu oinohou iz arhajskog perioda. Na njoj je vidljiv crnofiguralni stil protokorintskog slikarstva. Datira se u kraj 8. st. pr. Kr. Geometrijske dekoracije više nema, na vratu se zadržala jednostavna linearna dekoracija sa figurama ptica, a najveći dio trbuha posude ukrašavaju prilično stilizirani vegetabilni ornamenti bez prave figuralne dekoracije. Ovo je primjerak protokorintske keramike, riječ je o samom kraju 8. ili 7. st. pr. Kr. To je loptasti aribalos. Pogledajte način na koji je posuda manja od 10 cm oslikana. Standardna podjela u frizove gdje se pojavljuje animalna dekoracija, stilizirane, neprepoznatljive figure divljih mačaka, košuta i sl. oslikane u siluetnom slikarstvu. Prostor između tih figura je ispočetka ispunjen rozeticama, obilježjima geometrijske tradicije. Postoji poveznica između ranog arhajskog i kasnog geometrijskog slikarstva. Vidite na ovoj drugoj strani lik jednog ratnika krajnje primitivne izrade, sa štitom, kacigom, perjanicom itd. Tu je naznaka onoga što će se kasnije pojavljivati, vijenci sa lotosovim cvjetovima i palmetama. Samo pola stoljeća kasnije nastaju puno napredniji prikazi. Jedna protokorintska piksida iz ranog 7. st. pr. Kr. koja prikazuje figure pasa ili lavova u gotovo istovjetnom položaju duž cijele posude koji formiraju jedan friz što će se odraziti i na atenskom slikarstvu s kraja 7. st. pr. Kr. Ako malo bolje obratite pažnju na ove figure, onda ćete primijetiti da to više nisu jednostavne crne siluete, već su to najraniji primjeri sa urezanim detaljima uslijed čega na površinu izbija boja te glinene osnove. Sličan životinjski friz je i na poklopcu, ali se on ne vidi tako jasno. Vidimo jedan skifos, ogromna slika jedne vrlo male posude, no, veće od aribalosa, alabastrona i nekih drugih primjeraka. Ovo je primjer jednog pehara visine 19 cm iz ranog 7. st. pr. Kr. Jasno se vidi upotreba crvene boje na vratu gdje su životinje. Sada se vide ti urezani detalji ušiju, obrisi glave tijela i sl. Važno je napomenuti da se ovdje nalazi samo jedna urezana linija. Zašto to naglašavam? Zato što će atenski majstori, kada preuzmu tu tehniku, vrlo brzo preći na dvostruko urezivanje. što je specifikum atenskog crnofiguralnog slikarstva. Još uvijek vidimo mjestimice točkaste rozete preuzete iz geometrijskog slikarstva. Ono što je pridonijelo popularnosti protokorintske keramike je živost. Figure djeluju kruto i nezgrapno, no, vrlo živo u odnosu na figure koje nalazimo na geometrijskim vazama. Korintski su slikari i pokretom i dramaturgijom pridobili kupce na tržištu. Jedna od možda najpoznatijih, i najljepših, primjeraka protokorintskog slikarstva je čuvena Kiji vaza, koja se naziva po zbirci u kojoj se svojevremeno nalazila, a datira u

sredinu 7. st. pr. Kr. Tu su do maksimuma upotrijebljena crvena i bijela boja, a manje ljubičasta. To je veća posuda podijeljena u tri glavna friza figuralnog karaktera. Posuda je rekonstruirana jer je bila sačuvana samo u fragmentima. Na vrhu je prikaz dviju vojski koje se sukobljavaju. U sredini je prikaz lova gdje vidimo ratnike sa kopljima koji napadaju jednog lava. Sa strane je figura grifona. Na dnu je još jedna scena lova gdje psi progone svoju lovinu, jednoga zeca, i jednog lovca koji čuči u zasjedi iza jednoga drva. To je sad ta dramaturgija i narativnost koju sam spominjao, a vrlo je važna za protokorintski stil. Protokorintski majstori nisu imali ozbiljnog takmaca na cijelom istočnom Sredozemlju. Tu je i drugi pogled na tu vazu. Sada su prikazani svi detalji ratničke opreme. Oklop, kacige, čak i detalji dekoracije na štitovima, konjske protome, protome bika, glava gorgone, itd. Lovcem kojeg sam spomenuo je sada sa lovinom na leđima i psom koji leži u zasjedi iza žbunja. To je šarenilo boja, prikaz tih štitova, oružja, i sl. Sve sa tri, odnosno, četiri osnovne boje, crnom, crvenom, bijelom i ljubičastom. Ovakvi su prikazi bili dragocjeni za poznavanje grčkog naoružanja tog vremena. Primjerak jedne male posudice za držanje parfema, pomasti, miomirisnih ulja i sl. Visina ove posude je niti 7 cm. Ona završava lavljom protomom i, unatoč tako malim dimenzijama, ona je podijeljena u tri friza. Gore je prikaz bitke, u sredini je prikaz konjanika, a dole je slična scena koju smo maloprije vidjeli na Kiji vazi, prikaz lova na zečeve. Ovo nam pokazuje da je došlo do određene standardizacije u korintskim radionicama, da se vrlo često pojavljuju isti motivi. Ova se posuda datira u sredinu 7. st. pr. Kr. i ovdje vidimo taj famozni vijenac sa palmetama i lotosom između gornjeg dijela posude i glavnog, najvišeg friza. Oslikana je bijelom i crvenom bojom. Imamo i ovakvih primjeraka poput ove oinohoe iz sredine 7. st. pr. Kr. izvanredne ljepote, a nema ni traga figuralnoj dekoraciji već isključivo floralnoj, odnosno vegetabilnoj. Sada su ovo već primjeri s kraja 7. st. pr. Kr. kada protokorintski stil još ima prevlast na tržištu, no, zbog masovne produkcije gubi na kvaliteti. Ovo je otprilike vrijeme kada atenski majstori prihvaćaju tehniku urezivanja i neke elemente protokorintskog slikarstva, u prvom redu frizove sa životinjama i nadnaravnim, mitološkim bićima. Tada slijedi razvoj atenskog slikarstva i onda konačna prevlast atenskog crnofiguralnog slikarstva koja će se dogoditi u 6. st. pr. Kr. Ovo je jedna posuda tipa olpe, vrč sa tri friza oslikana životinjskim figurama, lavovima, bikovima čak i sfingom. Sve je dosta polikromno, međutim, ni traga onoj kvaliteti koju iskazuje Kiji vrč izrađen nekih tridesetak godina ranije. Taj protokorintski stil završava negdje krajem 7. st. pr. Kr. iako se nastavlja u 6. st. pr. Kr., no, sada se naziva korintski stil. Vidite jednu amforu sa samog kraja 7. st. pr. Kr. opet oslikana isključivo tim životinjskim frizom. Evo jedan aribalos iz istog vremena sa figurama atleta, trkača. I još jedan loptasti aribalos nalik onom što smo vidjeli na samom početku, ali oslikan crnofiguralnim stilom. Jedan primjer protokorintskog stila koji je zanimljiv utoliko što je riječ o posudi koja je pronađena u etruščanskom červeteriju, a potpisana je od strane grčkoga slikara Eulitiosa. Datira se oko 600. g. pr. Kr. To je jedan tipični korintski figuralni krater, uz friz sa konjanicima imamo iznad prikaz gozbe, koji je ipak više bio karakterističan za etruščansku umjetnost, pogotovo za zidno slikarstvo, iako nije stran ni Grcima. Na ovoj posudi vidimo nešto što će pred kraj 7. st. pr. Kr. postati vrlo popularno - ispisivanje

natpisa. Te crnofiguralne vaze, s jedne strane predstavljaju najraniji i najbrojniji medij prikazivanja nekih tema iz grčke mitologije, a druga stvar se očituje u pojavi natpisa što nije bila praksa protokorintskog slikarstva do sada. Ta će praksa zaživjeti tek negdje krajem 7. st. pr. Kr. posebno u atenskim radionicama. Zbog toga je atensko crnofiguralno slikarstvo od neprocjenjive važnosti, jer dobivamo imena umjetnika. Još jedan korintski alabastron, datiran iz 580. g. pr. Kr. Ovo je već praktički srednji arhajski period. To je korintski crnofiguralni stil 6. st. pr. Kr. Te još jedan vrč sa karakterističnim životinjskim prizorima. Namjerno izbjegavam šire elaboracije jer nemamo vremena, a to i nije baš toliko važno. 2.1.2. Protoatičko i atičko slikarstvo Sada prelazimo na protoatičko slikarstvo. Ono vremenski ide paralelno sa protokorintskim stilom. Od oko 720. g. pr. Kr. do oko 630. g. pr. Kr. Protoatički stil je prepoznatljiv po velikim posudama. Da se podsjetimo, ovo je slika jedne kasno geometrijske atenske (atičke) amfore s tri životinjska friza, jedan na vrhu vrata posude, jedan na ramenu i jedan na dnu. Ostatak je posude ispunjen geometrijskom dekoracijom. Sada imamo jedan od najranijih primjera protoatičkog slikarstva. Jedna velika hidrija, posuda za vodu, koja je datirana uz sam početak 7. st. pr. Kr. Po čemu nju datiramo u to razdoblje? U prvom redu, gotovo je posvemašno odsustvo geometrijske dekoracije. Najveći dio posude zauzima figuralna dekoracija, između ostalog figure divljih životinja. Gore je jedan friz sa prikazom plesa, dole jedan životinjski friz u tehnici siluetnog slikarstva. S obzirom da je ovo sam početak 7. st. pr. Kr., tradicija je geometrijskog slikarstva još uvijek snažna i očita. Iznenađuje to da je ona jaka čak i u ovim kasnijim desetljećima. Hidrija koju smo maloprije vidjeli, i ova koju sada vidimo, su pripisane istom slikaru. Mi ne znamo njegovo ime već mu je dodijeljen pseudonim slikar Analatas. Tu praksu pratimo i u kasnije u arhajsko razdoblje. Ova vrlo velika posuda datira oko 690. g. pr. Kr. Trka dvokolica se nalazi u donjem frizu, u srednjem scena plesa, a gore vidimo friz sa fantastičnim mitološkim bićima, odnosno, sfingama. Dijelove posude još zauzima geometrijska dekoracija, neki od ovih frizova su vegetabilnog karaktera. Ženske figure su oslikane uglavnom bijelom bojom a njihove haljine ispunjene točkastim ornamentom. Međuprostor je u potpunosti ispunjen nekakvim ornamentom, vidi se horor vakui sa geometrijskih posuda. Muške su figure oslikane kao tamne siluete. Jedna čudesna amfora pripisana slikaru s pseudonimom slikar Polifema koji dobiva naziv po ovoj posudi koja prikazuje scenu na vratu posude gdje Odisej i njegovi drugovi osljepljuju kopljem Polifema. Odisej koji stoji ispred Polifema je dat kao jedna obrisna figura, a njegovi drugovi kao tamne siluete. Donji dio posude ispunjaju stilizirani vegetabilni ornamenti. Na detalju vidimo da se Polifem napio, u ruci drži jedan skifos, i taj propust koristi Odisej. Ponovno vidimo rozetice, svastike i druge ornamente iz geometrijskog perioda. Kraj protoatičkog slikarstva, odnosno, početak atičkog (atenskog) crnofiguralnog slikarstva, označava upravo ova posuda. Amfora, koja je pronađena na Dipilonu i pripisana slikaru Nesosa (Nesa) koji je svoj pseudonim dobio prema karakterističnoj sceni na vratu amfore u kojoj Heraklo ubija kentaura Nesa. Da ne bi bilo zabune, postoje natpisi lijevo od figure Herakla i desno od figure Nesosa koji točno kazuju njihova

imena. Nema zabune o kome je tu riječ. Posuda je visoka 122 cm, na drškama su još prikazane životinjske figure, a na ovom trbuhu prepoznajete gorgone u trku. Ovom slikaru Nesosa je pripisan veći broj posuda, no, ova se smatra najvažnijom. Ovdje je razvijen taj pravi atenski (atički), ne više protoatički, crnofiguralni stil. On se može pratiti od kraja 7. st. pr. Kr. sve do oko 630. g. pr. Kr. Vidimo te vijence sa palmetama i lotosima te još uvijek imamo rozetice karakteristične za protoatičko slikarstvo. Natpisi koje vidimo su Erakles i Netos. Kronološki istom razdoblju pripada i slikar koji se naziva slikar Gorgone koji je oslikao jednu veliku posudu tipa dinosa. Velika loptasta posuda širokog otvora postavljena na visoko bogato raščlanjeno postolje. Posuda je slijepljena od mnoštva fragmenata i danas se čuva u muzeju Louvre. Slikar Gorgone je za koje desetljeće mlađi od slikara Nesosa i on pokazuje i oslikava svoje posude sličnim motivima tih vijenaca sa palmetama i lotosima. Zatim slika karakteristične korintske životinjske frizove, koje su i po svojoj fizionomiji i po detaljima očito preuzete sa korintskog slikarstva. Postupno se na posudama slikara Gorgone pojavljuju i scene koje nemaju nikakve veze sa korintskim slikarstvom. Vidimo detalj gdje Gorgone progone Perzeja što je ubio njihovu sestru Meduzu. Možete obratiti pažnju na pokret tih figura. Položaj tih ruku i nogu kod Perzeja. Odmah se primjećuje da su te figure u istom nezgrapnom položaju. Ovdje se već započelo sa tehnikom urezivanja, vidite te dvostruke urezane linije koje se ovdje primjećuju i na detaljima Gorgone. No još uvijek ne znamo pravo ime slikara već samo njegov pseudonim koji mu je nadjenut. Došli smo do prvog atenskoga majstora kojem nam je poznato njegovo pravo ime, slikar Sofilos. Njegova se djelatnost datira negdje uz sam početak 6. st. pr. Kr. oko 580. g. pr .Kr. Pripisuje mu se nekih dvadesetak posuda, ali je njegov potpis pronađen na tri. Vidimo jedan dinos. Kod Sofilosa je novina da osim upotrebe korintskih životinjskih frizova i nadnaravnih bića, radi i mitološke scene. Na ovom frizu, koji bismo mogli nazvati prvi multifiguralni friz u arhajskoj umjetnosti, je prikazana scena vjenčanja Peleja i Tetide, Ahilovih roditelja. Ahil je najveći grčki junak, i vjenčanje njegovih roditelja je bila vrlo važna mitološka tema. Ovdje je prikazan mladoženja Pelej ispred svoje kuće kako dočekuje uzvanike, redom grčke bogove. Kraj njega je ispisano i njegovo ime, pa i svih tih božanstava, Dionizis, bradonja u jednoj dugoj haljini i druga božanstva. Pomoću boje se radi distinkcija između muških i ženskih figura. Vidimo vijence, motive sfingi, korintski životinjski friz, ali mnogo veću važnost posvećuje mitu. Uz činjenicu da potpisuje posude, mitologija je njegova najveća novina. Zašto je taj potpis važan? On je očito bio svjestan svoje veličine, i taj njegov potpis je zapravo garantirao kvalitetu. To je bio brand, logotip tog posuđa kao što danas imate Benneton, Roba di kappa i sl. S jedne strane ti su majstori bili ponosni na svoja dostignuća, a s druge strane su potpisom davali garancija originalnosti i kvalitete. Natpisima se, imenuju figure, scene i građevine. Zato su ovakve posude, prave biblije grčke mitologije. Natpisi se mogu nalaziti okrenuti na razne načine. Najvažniju atensku crnofiguralnu vazu je napravio atenski slikar Kleitias (egase = oslikao) koji je, u paru sa keramičarom Ergotimusom (epoizen = izradio), potpisao 5-6 posuda. Ova Francois vazu, koju je pronašao talijanski arheolog Allesandro Francois, po kojemu je dobila ime, je pronađena na etruščanskom nalazištu Vulci u srednjoj Italiji na području današnje Toskane. Slijepljena je iz mnoštva fragmenata i danas se nalazi u arheološkom muzeju u Firenci. Posuda je visoka oko 67 cm i podijeljena u sedam frizova,

svi redom figuralnog karaktera (uz iznimku prikaza borbe pigmejaca i ždralova na nozi kratera). Svi drugi su mitološkog karaktera. Koje su to scene? Na vratu kratera je prikazana scena lova na kalidonskog vepra, motiv iz Arkadije u čijem lovu sudjeluju neki od najvećih grčkih junaka kao što su Tezej, Meleagar, itd. Ispod njega se odvija trka dvokolica u Patroklovu čast, koji je bio Ahilov prijatelj. U borbi su zamijenili oklope i ovaj je poginuo umjesto njega. Glavni friz, jedini koji ide cijelom posudom prikazuje istu scenu koju smo vidjeli kod Sofila, vjenčanje Peleja i Tetive, prikazan vrlo slično. Na pročelju jedne zgrade Pelej dočekuje uzvanike koji dolaze, što kolima, što pješke. Ispod toga je friz iz trojanskog kruga sa Ahilom koji progoni Trojane. Još jedan friz sa sfingama, grifonima i životinjskim figurama te friz sa borbom pigmejaca i ždralova. Kako je ovo krater sa volutnim drškama koje su široke i trakaste, ostaju prilično široke površine koje su oslikane. Jedna od njih je oslikana figurom Artemide, gospodarice životinja, sa jelenom u jednoj ruci i psom u drugoj. Na drugoj strani Francois vaze se nalazi iskrcavanje Tezeja i atenskih djevojaka i mladića nakon povratka sa Krete gdje je ubio minotaura. Zatim borba Kentaura i Lapita (tesalski narod čiji se kralj vjenčavao, kentauri se napiju i počnu napastovati Lapićanke i tada dođe do borbe). U toj borbi sudjeluju i grčki junaci koji su našli na toj svadbi. Onda je tu druga strana friza kojeg prekidaju drške, svadba Peleja i Tetive. Ispod je friz sa prikazom povratka Hefesta, kojega je Hera bacila sa Olimpa na koji se on vraća na muli. Te friz sa sfingama i životinjskim figurama i friz sa pigmejcima i ždralovima koji teče cijelim opsegom posude. Osim friza sa životinjama svi drug prikazuju sedam mitoloških scena. S obzirom da je ovo posuda visoka 65 cm podijeljena u čak sedam frizova, oni nisu visoki. Ovdje je riječ o minijaturnom slikarstvu. Upotrijebljena boja je crna, mjestimice crvena i ljubičasta. Figure su prikazane u vrlo dramatičnom pokretu. Slikar je nastojao prikazati osjećaje tih figura. Detalj friza sa lova na kalidonskog vepra i tim silnim natpisima za svakoga od njih. Trka u Patroklovu čast. Zatim figura sfinge i okomito postavljeni preplet s palmetama i lotosima. Pogledajte sad na koji način Klitija prikazuje trijumfalnost Tezejeva povratka, tih Atenjana koji su trebali biti žrtve minotaura. Jedan iskače iz broda, drugi od uzbuđenja pliva do obale. Ovi uzdiže ruke, i očito, zahvaljuje bogovima. Jedni drugima pomažu da iskoče iz broda.Te su figure prikazane pune života i osjećaja, pune onoga što zaista proživljavaju. U nastavku tog friza vidimo scenu plesa tih mladića i djevojaka. A na detalju volutne drške kratera u punoj visini vidimo Artemidu i ispod nje Ajaksa u čučnju kako podiže mrtvo Ahilejevo polumrtvo tijelo. Jedan majstor, manje razvikan od Sofila i Klitije, Nearhos, čija se djelatnost stavlja negdje oko 560. i 570. g. pr. Kr. Vidimo jedan mali aribalos čija je površina oslikana trakama, dok su na vratu prikazane scene u kojima se pojavljuju Satiri, Hermes, Perzej, Tritoni itd. Posuda se nalazi u Metropolitan muzeju u New Yorku. Lidos, jedan kontroverzni majstor, čija se signatura pojavljuje na dva fragmenta s pripisanim velikim brojem posuda. Čini se da je radio u većem broju radionica, a njegova se djelatnost datira negdje u sredinu 6. st. pr. Kr, oko 550. g. pr. Kr.. Uglavnom je oslikavao veće posude na način da gotovo cijelu površinu trbuha posude ispunja samo jedan friz sa vrlo velikim figurama. Na ovom krateru je prikazana scena koju smo vidjeli maloprije na Francois vazi, povratak Hefesta na Olimp. Okružen je Menadama, Satirima, Silenima, dok on jaše na magarcu.

Njegovo je slikarstvo prepoznatljivo po velikim figurama životinja, jer frizovi su mu podijeljeni u najviše dva friza. Ponekad je jedan dio trbuha premazan crnim firnisom, a ostatak predstavlja jedan friz sa tim velikim životinjama ili ljudskim figurama. Recimo jedna amfora sa čudesnim pijetlovima, te hidrija koja mu je isto pripisana. Nakon njega slijedi najveći atenski majstor crnofiguralnog slikarstva, Egzekije. Majstor od kojega ostao možda najveći broj posuda. Ne samo što ih je dosta preostalo s njegovim potpisom, nego mu se pripisuje cijela jedna ogromna grupa atenskih crnofiguralnih posuda, nazvana grupa E. Od samih Egzekijevih posuda jedna od najpoznatijih, je ova amfora koja se danas čuva u Vatikanu. Ovdje on prikazuje igru Ahila i Ajaksa, koji su toliko zaokupljeni igrom da ne uočavaju ništa oko sebe. Tu stoje i njihova imena. Oni čak izgovaraju neke brojke, tako da znamo čak tko u tom trenutku pobjeđuje. Vidi se raskošno dekorirana odjeća na njima, ratnička oprema i sl. izvedena urezivanjem, mjestimice inkrustacijom. Taj je friz s donje strane uokviren jednim visokim poljem premazanim crnim firnisom, a s gornje strane ovom trakom sa pojednostavljenim palmetama. Egzekije je majstor koji nije imao premca u svoje doba, a njegovo se vrijeme smatra vrhuncem razvoja atenskog crnofiguralnog slikarstva. Prvi je u unutrašnjosti posuda počeo postavljati cijele kompozicije. Jedan od takvih najpoznatijih primjera je ovaj kalis (kiliks), kalež na visokoj nozi sa širokim tijelom i dvije karakteristične ručice. U njegovoj je unutrašnjosti prikazan jedan brod na kojemu je Dioniz. Vidimo bijelo jedro a iz jarbola izbija vitica vinove loze, dok sa strane pliva dupin. On vrlo često prikazuje figure iz dionizijskog kruga. Amfora koja mu je pripisana sa prikazom Ahila koji ubija amazonsku kraljicu Pentezijelu. I još jedna koja mu je pripisana i slične je forme i koncepcije slikovnog polja kao ona iz Vatikana. Kad su tu i stilske karakteristike onda nije preteško jednu ovakvu posudu pripisati Egzekiji. Prikazuje Ahila koji oštri bodež, dok mu oružje leži sa strane. Jedan od rijetkih umjetnika koji se možda kvalitetom može staviti rame uz rame sa Egzekijom je Amazis. To je ime koje nalazimo na nekih 8-9 posuda, a smatra se da je čak riječ o heleniziranoj varijanti jednog egipatskog imena. Njegova se djelatnost stavlja oko 550. ili 540. g. pr. Kr. Ovo je jedan mali aribalos, posudica za ulje, koju osim žena koriste atlete. Odatle je ovaj prikaz hrvača u središnjem frizu, dole je prikaz lavova koji napadaju jednog bika, a gore jedan prikaz iz dionizijskog kruga. Dioniz sa kantarosom i Satiri odnosno Menade. Također u Metropolitan muzeju. Posuda koju do sada nismo imali prilike vidjeti, lekitos, i to jedna rana forma lekita, također posude za držanje ulja. Pripisana je Amazisu sa ovim životinjskim figurama i sfingama. Još jedna, isti tip lekita, te gotovo isti tip ovoga vijenca sa strane, ali ovaj puta prikaz Artemide potmi et Hero. Zatim jedan sa Dionizom i Menadama, njegovim pratiljama. Te pripisana posuda, Tezej koji ubija minotaura. Bližimo se kraju. Ovo nisu svi predstavnici crnofiguralnog slikarstva, jer nemamo vremena sve njih nabrajati, niti bi to imalo smisla. Još su bili recimo, Nikosten, koji je imao golemu produkciju, preko 120 posuda koje je potpisao, no pripada samom kraju razvoja crnofiguralnog slikarstva. Zato ćemo preći na jednog majstora s kojim završava crnofiguralni i počinje crvenofiguralni stil. Taj majstor se ne potpisuje, jedino što znamo je da se pojavljuje u radionici atenskog keramičara Andokida. Stoga se taj slikar poznaje pseudonimom slikar Andokidesa. Velik dio posuda izrađenih u Andokidovoj radionici pripada famoznom bilingvalnom slikarstvu. Riječ je o takvim primjercima posuda koje su, s jedne strane oslikane

crnofiguralnim, a s druge crveno figuralnim stilom, dakle posude na kojima se kombiniraju dvije tehnike. Što nam to govori? Da je taj novi crvenofiguralni stil otkriven u toj radionici. I to vjerojatno od tog slikara kojeg nazivamo slikar Andokidesa. Zašto je došlo do otkrića tog novog crvenofiguralnog stila? Iz vrlo jednostavnih razloga. Crnofiguralni stil je sa tom svojom tehnikom urezivanja u jednom trenutku postao ograničenje slikarima poput Egzekija i Amazisa. Nije bilo lako prikazati sve rafinirane detalje odjeće, nabore, draperije, igru tijela i draperije koja ga pokriva, ta tehnika slikanja kistom i urezivanja šilom nije dopuštala. Rješenje je bilo slijedeće - obrnuti tehniku. Osnova sada postaje crna, a figure postaju crvene, u boji pozadine, u boji terakote. Na koji su se način dobivale te dvije nijanse u crnofiguralnom slikarstvu? Biti keramičar nije mogao biti svatko, to je zaista iziskivalo veliko znanje i tehnološko umijeće. Trebalo je znati gdje ćete tražiti glinu koja će sadržavati puno željeznog oksida, u kojoj će bit malo vapnenca. Tu je glinu onda trebalo fino mijesiti. Posude su se, pogotovo one veće, izrađivale iz više komada, za to je trebalo umijeća na lončarskom kolu. Na kraju je trebalo znati dobiti firmis. Smatra se da su engleski i njemački kemičari uspjeli odgonetnuti tajnu tog firmisa. Oni su otkrili da je to bila jedna smjesa koja se dobivala miješanjem najfinije gline sa kišnicom koja bi se ostavila da isparava dok se ne bi dobila želatinasta smjesa u koju bi se dodavali organski sastojci da bi se dobila druga boja. Nakon što bi posuda bila izrađena ona bi se oslikavala i pekla u najmanje tri faze. Prvi puta sa otvorenim dimnjakom, pri tome bi oni dijelovi posude koji nisu bili premazani crnim firmisom pod temperaturom od nekih 850° gdje bi pod utjecajem oksidacije osnova dobila crvenkastu boju, kao i figure, no nešto tamniju. Zatim bi se zatvorio dimnjak u drugoj fazi, te bi zbog željeznog oksida firmis poprimio tamniju boju. Tada bi u trećoj fazi s ponovnim prodiranjem kisika osnova postajala crvenkasta, ali bi figure gustog namaza crne boje ostale crne. Rješenje je bilo da se osnova posude premaže firmisom koji će poprimiti crnu, a figure ostave u boji gline. Tada se detalji odjeće, draperije, detalji glave izvade isključivo debljim ili tanjim potezima kista, čime se dobiva reljefnost i izražava kontrast. To je ta novina koju donosi nova crvenofiguralna tehnika. Gotovo je sigurno da je otkrivena u radionici majstora Andokida, vjerojatno od famoznog slikara Andokida. Međutim, tu problem ne završava jer ostaje otvoreno pitanje je li slikar Andokida oslikavao isključivo ove strane oslikane crvenofiguralnim slikarstvom ili i one rađene u crnofiguralnoj tehnici. Danas se pomišlja da je on autor cjelokupnog slikarstva, dok se nekoć mislilo da je on majstor crvenofiguralne strane, a netko drugi autor druge. Ja ću samo konstatirati to da je malo vjerojatno da je on samo jednu oslikavao. Koji je krucijalni detalj? Kod najranijih primjera crvenofiguralnog slikarstva se još uvijek javlja tehnika urezivanja obrisa figure. Slikari se nisu mogli preko noći ostaviti šila te se ona i dalje koristi, ali samo za obrise figure, da bi se desetljeće-dva kasnije potpuno izgubila. I to je glavna razlika između crno i crvenofiguralnog stila, jer je crvenofiguralni stil isključivo slikarska tehnika. I do tog otkrića dolazi negdje oko 525. ili 520. g. pr. Kr., odnosno, početkom kasno arhajskog perioda. Crnofiguralni stil će još, u nekim radionicama, trajati sve do početka 5. st. pr. Kr., tj. sve do početka klasičnog doba.

2.2. Skulptura arhajskog perioda 2.2.1. Kurosi i kore Za razliku od keramičkog slikarstva, gdje se ti orijentalni utjecaji manifestiraju već negdje krajem 8. st. pr. Kr., na području grčke skulpture ti neki vanjski utjecaji mogu se pratiti od negdje oko sredine 7. st. pr. Kr., oko 650. g. pr. Kr. Oni se manifestiraju najprije kroz pojavu motiva orijentalnog podrijetla, u kamenoj plastici, bilo na nadgrobnim spomenicima, bilo na arhitektonskoj skulpturi. Manifestiraju se i u materijalu od kojega je izrađena grčka skulptura toga vremena. Kultne skulpture geometrijskog perioda su bile izrađene od drva, podsjetit ću vas da su sačuvani ostaci nekolicine zdanja grčkih svetišta geometrijskog perioda, ali da nisu sačuvane nikakve statue grčkih božanstava, već samo njihova podnožja. To su famozne psoanom statue. Do tog prijelaza sa drvene na kamenu kultnu skulpturu, dolazi negdje sredinom 7. st. pr. Kr. Zanimljivo je da najraniji primjerci te grčke monumentalne skulpture u kamenu, bilo da je riječ o vapnencu, bilo da je riječ o mramoru, potječu sa grčkih otoka, sa Kiklada i Krete. U tom smislu ti dijelovi grčkog svijeta, iako su bili periferni, jer su centri umjetnosti bili Atena, Korint, Argos, no, ponekad su baš oni mogli prednjačiti u odnosu na njih. Mi ćemo ići jednim kronološkim slijedom, pa ćemo vidjeti te neke najpoznatije primjere grčke monumentalne ili sitne plastike. Pa za početak vidimo jedan od primjera te sitne brončane plastike, jednoga kurosa visine 20-ak cm, koji je pronađen u Apolonovu svetištu u Delfima. Zašto je ova statuica zanimljiva? Zato što arhajsku umjetnost, kad je riječ u skulpturi, karakteriziraju dva glavna statuarna obrasca, dva glavna tipa u monumentalnoj slobodnostojećoj skulpturi, a to su kurosi i kore. I ti se obrasci slijede gotovo dva stoljeća, ponekad se razbija asimetričnim položajem ruku, činjenicom da statua nije prikazana u stojećem položaju nego eventualno na konju, ili u pokretu, itd. Kurosi su statue nagih muškaraca, a kore su statue odjevenih žena. Ova statuica je zanimljiva zbog toga što je, iako sitnih dimenzija i rađena od bronce, rađena u obrascu kurosa, kojega prepoznajemo po tome što je lijeva noga iskoračena, što su obje noge čvrsto na zemlji, ruke spuštene niz bokove, šake stisnute, a prikaz je potpuno frontalan. Ovaj primjerak pripada takozvanom dedalskom tipu skulpture ili dedalskom stilu. Što je to? To je najraniji stil u grčkoj monumentalnoj skulpturi. On se prepoznaje po formi frizure trapezoidnog oblika, po jednom primitivnom, izduženom obliku glave poput trokuta, i po pojasu ili trakama s kojima su figure prikazane, čak i muške. Tako da je ovdje riječ o jednom atleti s pojasom. Kurosi i kore su inače tema jednog od seminarskih radova, pa ću ja elaborirati to u kratkim crtama i neću se previše zadržavati na tome. No, neke slike nije loše vidjeti ni dva puta ako treba. Kad mi kažemo kuros, na umu imamo statuarni obrazac nagog muškarca sa prije navedenim karakteristikama. Međutim, kuros je mogao biti statua božanstva, kultna statua, nadgrobna statua nekog mladića ili ratnika, zavjetna statua. Najstariji kurosi u kamenom mramoru se datiraju negdje oko sredine 7. st. pr. Kr., a najraniji je kuros sa otoka Delos. Ovaj je kuros pronađen na rtu Surion, krajnjoj jugoistočnoj točki Atike (Atene), a datira se negdje oko 610. g. pr. Kr. u kraj 7. st. pr. Kr. a visok je preko 3 m. On je nadnaravne visine. Što to znači? To znači da sigurno nije riječ o prikazu neke stvarne

osobe te je lako moguće da je riječ o nekoj kultnoj ili zavjetnoj statui koja prikazuje božanstvo (rt Surion je bio posvećen Posejdonu). Ovo je jedan primjerak Kurosa iz starijeg arhajskog perioda. Njih prepoznajemo po relativno lošoj fizionomiji, muskulaturi, velikim bademastim očima, dugoj orijentalnoj frizuri, izradi abdomena, lošoj izradi inkarnata itd. Ti najraniji primjerci nemaju do kraja definiran arhajski osmijeh. Još dva čuvena kurosa sa samog kraja starijeg arhajskog perioda, to su dva brata, Kleobit i Biton, potječu iz Delfa. Vidite da frizure podsjećaju na egipatske, baze na kojima te statue stoje, i ovdje je već naznačen taj arhajski osmijeh. Jedan od rijetkih kurosa koji nije prikazan u klasičnom obrascu već prikazuje mlađega muškarca koji na leđima nosi tele, žrtvenu životinju. Ta se skulptura na grčkome naziva Moskoforos, ili Nosač teleta. Potječe sa atenske Akropole, a datira se negdje oko 570. g. pr. Kr. Taj muškarac je, ako bolje pogledate predjel abdomena i pupka vidjeti ćete tanke nabore, odjeven u tanku prozirnu odjeću, vjerojatno neku ritualnu haljinu. Ovo je zavjetna statua sa atenske Akropole koja je pronađena u sloju ruševina. Ova statua je stradala tijekom perzijske okupacije Atene 480. g. pr. Kr. Jako puno je statua sa atenske Akropole upravo zahvaljujući tom događaju. Kao što vidite, ima šupljine u očima, jer su tu bili umeci od staklene paste. Arhajski osmijeh je prisutan. Zbog radnje ruke mu ruke nisu u klasičnom položaju, ali položaj nogu odaje klasičan obrazac kurosa. Čuveni kuros iz sredine 6. st. pr. Kr. sa otoka Melosa, elegantnih, gotovo prozračnih proporcija. Kurose iz srednjeg arhajskog perioda je jedino moguće razlikovati po realističnijoj izradi, odnosno, smanjivanju visine, vjernijoj reprodukciji fizionomije, boljem poliranje statue, no arhajski osmijeh i gotovo identična frizura su još uvijek prisutni. Jedan kuros koji je služio kao nadgrobna statua, podignut mladiću Analizosu, ratniku koji je pao u boju. On se datira u drugu polovicu 6. st. pr. Kr, u već početak kasnog arhajskog perioda. Pogledajte sad kako je fizionomijom, realizmom ova skulptura stotinu godina daleko od najranijih primjeraka. Slična statua, mladića Aristotikosa, no važan novi element kod ovog kurosa je kratka kosa. Nema više dugačkih uvojaka već se kosa skraćuje ili se uvojci spletu oko glave, što je nova moda kasno arhajskog perioda. Položaj ruku simetričan, lagano odmaknut od tijela. Još uvijek je lijeva noga iskoračena. No izrada torza, prepona, koljena je realističnija u istom statuarnom obrascu. Sa stražnje strane se vide tragovi enkaustičke boje. Jedan od rijetkih brončanih kurosa, i to gotovo sigurno Apolona, potječe iz Pireja. Jedan od rijetkih primjeraka sa asimetričnim položajem ruku i iskoračenom desnom nogom. Datira se u sam početak kasnog arhajskog perioda. Još su zbog nečega ovi kurosi zanimljivi, ovo su sve originali, jer skulpturu grčkog klasičnog razdoblja vrlo rijetko pratimo preko originala, već preko helenističkih ili rimskih kopija. Originali su bili toliko cijenjeni i vrijedni, da su u najvećem broju slučajeva završili u Rimu, a na njihova mjesta bi dolazile replike. To nije bila stvar sa kultnim statuama, poput Atene Partenos i sl., jer bi to dovelo do pobune. U međuvremenu, originali su nestali, a najveća djela Fidije, Mirona, Polikleta, mi poznajemo upravo preko kopija. Zato su ove skulpture važne, jer su originali, a rimski ili helenistički vladari njih nisu toliko cijenili. Vidimo detalje triju glava kurosa, da malo uočite i njihova obilježja. Gore lijevo vidimo glavu kurosa iz Tebe izrađenog od vapnenca u prvoj polovici 6. st. pr. Kr. na, samom

početku srednjeg arhajskog perioda. Velikih je bademastih očiju i relativno visokog čela. Desno se vidi glava kurosa iz Epidaura, malo mlađu, sa tim karakterističnim trapezoidnim završecima frizure. Ovdje dole vidimo glavu jednoga kurosa sa atenske Akropole, zapravo jednog konjaničkog kipa, to je Rampin konjanik. Najvrjedniji je primjerak jednog konjaničkog kurosa, koja je bila uništena u vrijeme perzijskih ratova. Inače, čuven po jednoj artificijelnoj izradi brade i frizure koja je izvedena do najmanjih detalja. Vide se tragovi bojanja šarenica i bjeloočnica. Ta produkcija kurosa otprilike završava oko 480. g. pr. Kr. Jedna statua koja se naziva Kritijin dječak, jer se vjeruje da je njezin autor jedan od najvažnijih atenskih majstora s kraja 6. i početka 5 st. pr. Kr. po imenu Kritija. Statua je stala na atenskoj Akropoli i ona se stavlja u sam kraj produkcije kurosa odnosno pred početak klasične umjetnosti. Zbog čega? Zato što je položaj ruku manje-više simetričan, zamišljena je frontalno, no visina bokova i visina koljena nam govori da ona više nije s obje noge čvrsto na zemlji nego je prikazana u laganom kontrapostu. Težinu tijela baca na lijevu nogu dok je desna noga neznatno izbačena u koljenu. Izrada inkarnata i torza je apsolutno realistična. Frizura je kratka sa tragovima boje. Šupljine u očima upućuju na prisutnost tih očiju od staklene paste. Kad pređemo na žensku skulpturu onda ti neki najraniji primjerci se mogu datirati u sredinu, ili čak rano 7. st. pr. Kr. Ovo su skulpturice od bronce, primjeri sitne plastike. Lijevo vidimo skulpturicu za koju pretpostavljamo da bi mogla prikazivati Artemidu i datira se u rano 7. st. pr. Kr., a u sredini desno žensku figuricu iako ispruženih dlanova podsjeća na kurosa, ali su noge paralelne, što je česta karakteristika kora. Spomenuo sam da sa Krete potječu i najraniji primjeri monumentalne skulpture, ne samo skulpturama od mramora nego vrlo često i skulpturama rađenim spirelato tehnikom. To je takva tehnika kod koje je jezgra bila rađena od drva, a oplata je bila od bronce. Jedan od poznatiji takvih nalaza je sa svetišta u Delosu na otoku Kreti gdje su pronađena četiri kipića od kojih je najviši kip bio Apolonov 80 cm, a ova ostala tri ženska kipa su prikazivala figure iz njegova okružja, vjerojatno njegovu majku Leto, sestru Artemidu i još neku žensku figuru. One imaju tu cilindričnu formu, poveznica su između izgubljenih drvenih psoanon kipova i tih najranijih mramornih skulptura u gotovo istoj formi. Položaj ruku je simetričan i priljubljen uz tijelo, one su odjevene u duge haljine, ispod vrata su im vezani ogrtači koji su bačeni na leđa i na glavi imaju visoke kape isti oni polosi koje smo viđali na geometrijskim statuama, što znači da je riječ o božicama. Ovdje kaže kretski stil, riječ je o lokalnim izrađevinama koje se datiraju negdje oko 650. g. pr. Kr. Osim te spirelato tehnike, najveći broj ženskih monumentalnih statua je izrađen u mramoru kojega je na grčkim otocima bilo više nego dovoljno i ovdje vidimo vjerojatno najstariju. To je statua božice Artemide pronađenu na otoku Delosu na čijem je podnožju sačuvan zavjetni natpis koji govori da je jedan Nikandra, grk sa otoka Naksosa dao izraditi tu statuu. Uočavamo trokutastu formu glave, taj pojas, koji odvaja torzo od donjeg dijela, dugu haljinu i priljubljene ruke, kao kod primjeraka u spirelato tehnici. Desno imamo jedan primjer sitne figurice od bjelokosti. Čim je u pitanju drugi materijal, bjelokost koja je podatna za rezbarenje, automatski se pojavljuje i druga dekoracija, pa se na dugačkim vunenim haljinama, na peplosu pojavljuju nareskani rubovi, koji su stvarno takvi bili, zatim ove trake ispunjene nekim geometrijskim ornamentima, zatim je slično ukrašen i pojas, a na ramenima vidimo ogrtač koji je slično bačen preko poput onih sa otoka Delosa. Figurica je visoka oko 25 cm s polosom na glavi što upućuje na božanstvo.

Ovo je jedna statua u prirodnoj visini, oko 160 cm. Evo još dvije kore, lijevo jedna čuvena iz Auxerea, gradića u Francuskoj, po kojem je i dobila naziv Božica iz Auxerea. A druga je od terakote sa otoka Tebe. Vidjeli smo primjere od bronce, sitne figuralne plastike, evo vidimo jedan terakotni primjerak sitne plastike, vidjeli smo monumentalnu statuu Nikadrijinu, a ova božica iz Auxerea je visoka 65 cm. To je ispod polovice prirodne visine. Smatra se da je ona druga po starosti, izrađena negdje oko 630. g. pr. Kr. Opet za Dedalski stil karakteristično duguljasto lice, nisko čelo, velika usta, velike bademaste oči, pojas, dugačka, potpuno ravna haljina, stopala čvrsto na zemlji, priljubljena, golema. Geometrijska dekoracija urezana u kamenu, na haljini. Simetrični položaj ruke je razbijen gestom polaganja desne ruke na grudi. Ogrtač je sličan kao što smo već rekli. Jedna od poznatijih peplos kora iz Atene koja se datira u srednji arhajski period. U ruci drži šipak, plod koji je seplurkalni simbol. Peplos je naziv odjeće u koju su one odjevene. Sve one su manje-više dorske kore, pronađene na otocima u okružjima koje su nastanjivali Dorani. Ovo je jedna od najstarijih jonskih peplos kora, potječu iz jonske oblasti u Grčkoj iz ruševina Herina hrama na Samosu. Cilindrične je forme s kružnom plintom, rađena u nadnaravnoj visini, a po natpisu znamo da je posvetio jedan Keramis božici Heri. Dolazimo do cijelog niza izvanrednih peplos Kora sa atenske Akropole. Sve su datirane u kraj srednjeg ili u mlađi arhajski period. Ovo je jedna čudesna peplos kora, u toj dugačkoj vunenoj peplos haljini, razbijena je, vraćena je na svoje mjesto. Jako puno ostataka je boje, crvena kosa i bojene šarenice te zelena boja za haljinu. Imala je rupice na ušnim repicama gdje su stajale prave naušnice i kanal oko vrata gdje je stajala raskošna ogrlica, koje su odnijeli Perzijanci. Rađena je u visini od 120 cm. Peplos kore se pojavljuju ranije, već negdje u drugoj polovici 7. st. pr. Kr. dok se oko 570. ili 560. pojavljuju prve hiton kore. Kakve su to kore? Odjevene u laganu lanenu haljinu i ogrnute teškim vunenim ogrtačem koji se zove himation. Ovo nije onaj ogrtač kod najranijih primjeraka dedalskih peplos kora, već je prepoznatljiv po tome što se prebacuje preko jednog, obično desnog ramena, i onda se provlači ispod pazuha lijeve ruke. Kod tih hiton kora, posebno atičkih, se izvanredno dolazi do kontrasta te lagane prozračne haljine od lana koja otkriva proporcije ženskog tijela i tog teškog ogrtača koji pada okomitim naborima. To je jedan od razloga zašto su kore tako čudesne. Prikazat nagog, lijepog atletu i nije bio takav izazov, kao što je to bila stvar sa korama koje se nije smjelo prikazati nage. Drugi razlog je taj što su umjetnici svu svoju snagu posvećivali draperiji, odjeći. Ova kora sa atenske Akropole se pripisuje atenskom majstoru Antenoru. On je uz Kritiju i Nesjota jedan od najvažnijih umjetnika sa kraja 6. i početka 5. st. pr. Kr. On je potomak, najvjerojatnije unuk Nearhosa kojega smo ranije spomenuli. Puno govorim, a imat ćete to za seminarski rad... Cijeli niz primjera sličnih hiton kora, obratite pažnju, himation, tragovi boja, rub je bio posebno bojan, zatim hiton, pa uvojci kose koji padaju na ramena, zagonetan arhajski osmijeh. Sve su porazbijane, ali, da nije bilo tog Perzijskog vandalizma, njima ne bi bilo ni traga jer bi bile zamijenjene primjerima iz klasičnog doba. Fotografija jedne sa tim tamnim rubom tog himationa i sa tom dijademom na glavi koju vrlo često imaju. Ovaj puta nešto drugačije posložen himation.

Ovo su primjerci slobodno stojećih muških i ženskih figura. Nećete vidjeti sjedećih figura ovdje, iako postoje. No ona uglavnom prikazuju božanstva i ponavljaju se obilježja koja smo vidjeli ovdje. 2.2.2. Nadgrobna plastika Pored monumentalne, slobodno stojeće plastike, pogotovo kultne, nadgrobna plastika je drugi važan sadržaj te grčke arhajske skulpture. Ovdje vidimo dvije stele, od kojih jedna pripada iz samog kraja 7. st. pr. Kr. (ranom arhajskom periodu), nađena u Tanagri u pokrajini Beociji. Vrlo je jednostavne izrade, krajnje primitivne forme jednoga pilastra sa prikazom dvoje pokojnika, Dermisa i Kitilosa. Ovdje, kao da se vide preslikani rano arhajski kurosi Kleonida i Bitona. Ovdje desno vidimo nadgrobnu stelu iz sredine 6. st. pr. Kr. iz Atene. Podignuta je jednom mladiću Megaklu i njegovoj sestri Filo koji su pripadali poznatoj obitelji Ahmeonida. Jedna raskošna nadgrobna stela koja kao svoje krunište ima figuru sfinge. Ispod postolja na kojem leži se nalazi palmeta sa stiliziranim volutama, a oba ta dijela krune jednu visoku tanku nadgrobnu ploču gdje se u niskom reljefu nalaze portreti u profilu prikazi brata i sestre. Ovo nije klasična monumentalna slobodno stojeća skulptura. Ovo je nadgrobna reljefna skulptura. Sfinge su preživjeli ostaci orijentalnog stila koje smo vidjeli na vazama, i oni se pojavljuju i u skulpturi. Oni su čuvari groba, i simboliziraju zaštitnike groba, a gube se u kasno arhajskom razdoblju. Pored ovakvih nadgrobnih stela koje su rijetko ovako dobro sačuvane, obično nalazimo njihove baze. Kao što vidimo u slijedećem primjeru, baza stele na kojoj je prikazan konjanički friz. Vrh ovakvih nadgrobnih stela kasno arhajskog perioda krune, umjesto sfingi, palmete sa volutama, koje postaju završni element. A na tijelu ovih ploča se zadržavaju prikazi pokojnika u profilu. Najčešće su to prikazi djece, mladića, muškaraca i žena srednje ili starije dobi. To su generalizirani portreti, a ne realistični. Ovdje je sačuvan nadgrobni ostatak stele jednoga ratnika Aristimaha. Sačuvan je dio sa imenom majstora koji je tu stelu izradio - Aristoklo. Još jedna baza nadgrobnog spomenika, i to ne stele, već kurosa, koja je ukrašena reljefno prikazom atleta datirana u kasni arhajski period. Zatim jedna dobro očuvana stela iz subarhajskog perioda koja prikazuje sve te elemente jako dobro i prikazuje jedan stariji portret. 2.2.3. Arhitektonska skulptura Neki primjerci arhitektonske skulpture koja je u funkciji dekoracije građevine, obično hrama. Ona nudi veće bogatstvo motiva i scena i mogućnosti su puno veće. Imamo rekonstrukciju zapadnog zabata Artemidinog hrama na otoku Krfu koji je nastao negdje početkom 6. st. pr. Kr. Te su ploče iznimno sačuvane. U središtu se zabata nalazila Gorgona u trku sa djecom, dva lava i nekim divljim mačkama, sa figurama ratnika u kutovima zabata. Nema puno sačuvanih iz starijeg arhajskog perioda, i ovo je jedan od najsačuvanijih primjera. Ovo ispod je rekonstrukcija zabata starog Ateninog hrama na atenskoj Akropoli sa lavovima u središtu, no ostali dijelovi nisu sačuvani pa se ne zna što je bilo u kutovima zabata, vide se tragovi boje. I ispod njega rekonstrukcija zabata obnovljenog Ateninog svetišta sa sličnim prikazom lavova u središtu i figurama Herakla u borbi sa Tritonima (bića zmijolikog repa i ljudskim torzom u obliku tri bradate figure).

Osim ostataka zabata imate mnoštvo primjera metopa sa dorskih građevina i frizova sa jonskih građevina. Uvijek je riječ o dvodimenzionalnom prikazu u profilu, eventualno frontalno ili kada je tijelo u profilu a glava an face (ali rjeđe), dok su teme uglavnom mitološke. Možda se važnošću ističu one pronađene u ruševinama hrama u Selimutu na Siciliji, označen slovom C jer se ne zna kome je posvećen. Prikazuju Heraklova junačka djela, jedna s Kerkopom i druga odrubljivanja glave Meduzi. Ovo su rekonstrukcije obaju zabata Apolonova hrama u Delfima kojega su sagradili Alkmeonidi, koji je sagrađen oko 520. g. pr. Kr. da bi zamijenio starije zdanje, no sam je zamijenjen u kasno klasično doba. Kvadriga, Apolon, kore, kurosi i u kutovima su lavovi koji napadaju bika i jelena. Na drugom zapadu opet Kvadriga sa Apolonom i prikazi borbe. Jedan od najvažnijih primjeraka arhitektonske skulpture kasno arhajskog perioda je hram Atene Afain na otoku Kiru. Ovdje je samo shema prikazanih figura. Na oba zabata glavni lik u osi je sama Atena. Ovdje možemo pratiti kako se od početka arhajskog perioda slijedi aksijalna koncepcija. Ili je u središtu čudovišna Meduza, ili je to Kvadriga sa Apolonom ili Atena. Najvažniji lik je u najvišem dijelu trokutnog polja, dok se oko njega simetrično šire drugi motivi. U ovom slučaju su to prikazi Trojanaca i Grka u borbi. Ukupno se nalazi deset figura sa jedne i druge strane Atene. Jedna se datira malo ranije, a druga malo kasnije. Ovo je jedini grčki hram kod kojega je jedan zabat rađen u jednom, a drugi u drugom stilu. Istočni, glavni zabat, je mlađi izrađen iza 490. g. pr. Kr. i on je rađen u rano klasičnom stilu. Zapadni, sporedni zabat, je nešto stariji i rađen u kasno arhajskom stilu. Koja je posljedica toga? Sve figure na zapadnom zabatu imaju arhajski osmijeh iako su prikazani u snažnoj i dramatičnoj borbi. A na istočnom je izraz lica primjereniji. Modelacija fizionomije je izraženija. Ovo je lik Atene sa zapadnog zabata. Odjevena je u lako prepoznatljiv hiton koji je drugačije posložen, teški himatij i egidu prebačen preko ramena. Štit joj je u ruci, kaciga na glavi i brončano koplje kojega više nema. A sada vidite izvornu glavu Atene Afaje sa istočnog zabata. Ovo je jedan od najranijih primjera friza u grčkoj umjetnosti, sa jednog svetišta u Priniji na otoku Kreti. To je friz sa konjaničkim figurama, a ja bih po važnosti izdvojio samo ovaj. To je friz sa Sifnijske riznice u Delfima. To je jedan od seminara pa će se to vjerojatno detaljnije obraditi. Sifnijska riznica je jedna relativno mala građevina tipa hram u Antama. Jedan od elemenata dekoracije te građevine je neprekinuti jonski friz. To je najljepši i najuspjeliji prikaz te vrste u grčkoj arhajskoj umjetnosti kod kojega je postignuta možda najbolja uravnoteženost između svjetla i sjene. Iako je taj primjer dvodimenzionalan, u tipičnom arhajskom stilu, pokret ruku i nogu ne prati pokret glave i sl. S obzirom da građevina ima četiri strane, i on se dijeli na četiri scene. Jednu stranu ukrašava prikaz bogova koji sjede, drugu prikaz borbe Grka i Trojanaca, treću i četvrtu ukrašava prikaz gigantomahije (borbe grčkih bogova sa Gigantima, sinovima majke zemlje, Gee). Evo detalj tog friza sa Olimpskim bogovima koji sjede i komentiraju ishod događaja. Detalj sa Apolonom i Artemidom koji progone jednog Giganta koji je odjeven poput jednog grčkog ratnika. U pozadini je lav upregnut u kola velike božice. Isti taj detalj sa Gigantom koji je pao u borbi, a naziru se tragovi bojanja. Vidite da je jonski friz i po kimationu i astragalu ispod njega. Ovo su fragmenti tih majušnih prizora koji nisu pripadali arhitekturi same građevine nego su pripadali dijelovima drvenog namještaja ili pribora u riznici pojedinih hramova, a često izrađeni u bjelokosti. Ovaj detalj prikazuje

Perzeja koji odrubljuje glavu Meduzi, a ovdje dole Heraklo koji se sprema zaklati Nesosa. Metopa jednoga dorskoga hrama sagrađenog doslovce na ruševinama mikenske palače u gradu Mikeni iz kraj 7. st. pr. Kr. Na njima se očituju iste karakteristike kao na božici i Auxerea, Artemidi sa Delosa itd. I za kraj, četiri primjera kako su figure kurosa i pretežno hiton kora mogle funkcionirati i na kućnom priboru, nakitu i u ovom slučaju drškama brončanih ogledala. S time da pojedine od ovih kora prikazuju i božanstva (Afrodita). Prikazana je u tipičnom modelu hiton kora, ona drži jedan skut te haljine, a prepoznajemo s ovim trokutastim završecima himatij. (Zašto je gola?) Dobro pitanje, čini mi se da je to prije bila muška figura, ali... (Po čemu se to uopće zaključuje da je to Afrodita) Po ikonografiji. Sfinge smo vidjeli u više slučajeva, kao dijelove nadgrobnih spomenika, no one su bile i slobodno postavljane kao što pokazuje fragment jedne sfinge sa atenske akropole. Zatim su vrlo često postavljane aleje sa lavovima, kao ovaj primjer sa otoka Delosa izrađene od kamena sa otoka Narsosa. // digresija // Apolon koji odvraća skakavce, su dvije statue koje su pronađene u moru kod obala Kalavrije kod mjesta Riace. To su originali izrađeni od bronce uz nekakve dodatke u olovu i srebru koji se stilski mogu staviti u kraj rano klasičnog perioda (oko 460. ili 450. g. pr. Kr.) i drugi iz 430. g. pr. Kr. Mogle su biti statue iz Delfija, gdje je Fidija izradio jednu grupu sa 13 figura koje su prikazivale atenske ratnike, mitske kraljeve, koja je podignuta u čast Maratonskoj bitki. Pa bi to trebalo uključiti u seminarski rad. Oplatna ploča sa žrtvenika u Sirakuzi od terakote koja je oslikana s prikazom Meduze i njene djece s dijelovima koji su rekonstruirani.

2.3. Graditeljstvo I na koncu imamo graditeljstvo. Ako se vratimo na ono o čemu smo prošli puta govorili, na grčko graditeljstvo geometrijskog perioda, onda se treba podsjetiti da su grčki hramovi tog razdoblja građeni od sirove opeke sušene na suncu i drva, ponekad u kombinaciji s kamenom. Od njih su sačuvani neki ostaci. Kao rezultat kontakata sa istokom je prijelaz sa primitivnog graditeljstva od cigle i drva na kameno graditeljstvo. Pri tome se kao prvi arhitektonski stil javlja dorski stil. Nema nikakve sumnje da je on postojao u eri drvenog graditeljstva, ali budući da nemamo tih građevina, stupove, trabeaciju i ostalo, mi možemo samo nagađati. Kad se ide analizirati struktura nadgrađa dorskih hramova onda se dolazi do zaključka da taj raspored triglifa, metopa i praznina između njih odgovara rasporedu drvenih greda koje su nekoć nosile krovišta hramova, prilično je sigurna stvar da su elementi iz drvenog graditeljstva zadržani i u kamenom graditeljstvu. Zašto najstariji stil nosi naziv dorski stil? Najprije se javlja u onim oblastima Grčke koje su nastanjivali Dorani. Na Peloponezu, na Siciliji i južnoj Italiji. Koje su karakteristike dorskog stila pokazuje crtež, s tim da je ovdje napisano: Dorski red (Afajin hram na Egini 500. do 480. g. pr. Kr.). Ovo je samo jedan uzorak, ali se dorski stil pojavljuje već krajem 7. st. pr. Kr. Treba naglasiti da je ove građevine teško datirati, i mogućnost pogreške se kreće i do pola stoljeća. Treba imati na umu da dorski stil polako evoluira i da stupovi dobivaju na eleganciji i vitkosti, te da se oni što idu kasnije, sve više razliku od onoga što prikazuje ovaj crtež. Ali nama su bitne glavne karakteristike koje se u principu ne mijenjaju.

Glavne odlike dorskog stila su slijedeće: hram se gradi na jednoj platformi od tri stepenice, stereobatu (prve dvije) i stilobatu (posljednja stepenica). Na nju dolazi ziđe unutrašnjeg dijela građevine, odnosno stupovi. Stupovi nemaju bazu, oni mogu biti monolitni, a mogu biti iz više dijelova tambura. Monolitni će biti kada je riječ o manjoj građevini. Kada je riječ o stupovima do 6-7 metara. Ali ako je riječ o građevini od 10-11 metara nisu monolitni nego su sastavljeni od više tambura. Imaju između 14 i 20 kanelira koje bi se izrađivale nakon što bi se tamburi poslagali jedan na drugi i zato su fino uslojene. Dorski stup završava dorskim kapitelom, a njega karakteriziraju dva elementa, ehinus (jastučasti završetak) i abakus (kvadratni pločasti završetak na koji naliježe arhitrav, odnosno, greda. Zatim slijedi entablatura ili epistil koji se sastoji od arhitrava (grede), dorskog friza i zabata ili timpanona. Dorski arhitrav uglavnom nema profilacije. Dorski friz karakteriziraju triglifi i metope, s tim da tu imamo još niz drugih elemenata kao što su regule, mutule itd. no ja vas ne bih previše s time gnjavio. I zatim dolazi taj zabat sa svojom kornižom (simom), sa bočnim i glavnim akroterima (koji je tu na najvišem mjestu) i zabatnom skulpturom. Kod najranijih dorskih hramova, skulptura je izrađena od terakote. Zašto od terakote? Jer su drevni drveni hramovi imali drveno krovište, pa je kraće strane trebalo zaštititi terakotnom plastikom da ona ne bi nastralada od atmosferilija. Kada se prešlo na kameno graditeljstvo, jedno vrijeme je ta terakotna zabatna skulptura ostala u upotrebi. Zatim je ona prešla na vapnenačku. Zabat na Artemidinom hramu na Krfu je jedan od primjera te vapnenačke zabatne skulpture. Posljednji korak u tom prijelazu bio je mramorni, i to ne više reljef već puna plastika. To su slobodne samostojeće figure koje su samo postavljene u ovaj trokutasti zabatni okvir. Takav je slučaj kod Afajinog hrama. To su slobodne samostojeće figure i nisu ničim vezane uz ovu pozadinu. Dijelovi arhitekture dorskoj, jonskog i korintskog hrama bili bojani. Dorski su često bili štukatirani, premazani bijelim krečom, a figure te triglife i metope su bile bojane. Recimo figure su bile crvenkaste, smeđe i žute boje, pozadina plave ili neke tamnije boje. Tako da ti ostaci djeluju ogoljeno u odnosu na ono kako su te građevine izvorno izgledale. Što se tiče tlocrta, dorski hram se najčešće javlja u tri tlocrtne varijante, to su hram u Atnama prostilni hram te peripterni hram. Najčešći su dorski peripterni hramovi, okruženi kolonadom stupova. To ćemo ostaviti za malo poslije... Drugi po redu se javlja jonski stil. Ovdje sada vidimo odnos dorskoga i jonskoga stila. Glavna je razlika u tome što jonski stup ima bazu. Ta baza može, a ne mora imati plintu, četvrtastu osnovu, ali uključuje više profilacija koje se nazivaju torusi (poluobličasti profil koji izlazi izvan njega) i trohili (kanal u obliku slova u). Zatim je stup mnogo vitkiji i ima do 40 kanelira što doprinosi eleganciji. Stup završava jonskim kapitelom sa volutama. Nadgrađe kod dorskog hrama je masivnije i više u odnosu na nadgrađe jonskog hrama, i zato je jonski lepršaviji i prozračniji. Gornji dio je sličan kao kod dorskog, s time što je kod jonskog hrama arhitrav stepenasto profiliran, friz neprekinut (nepodijeljen na triglife i metope), pa govorimo o jonskom frizu, a zabatna polja su bila nešto malo niža. Prvo su u zabat stavlja skulpture od terakote, a zatim od bjelokosti. U kasnijoj fazi od kamena i mramora. Ovo bi bio odnos svih triju redova u grčkom graditeljstvu. Korintski smo izostavili sada jer se on javlja tek u klasičnom periodu. Dorski red se javlja na samom početku ere kamenog graditeljstva, vjerojatno već krajem 7. st. pr. Kr. 630. ili 620. g. pr. Kr. Jonski se javlja oko 570. najranije i to u oblastima Grčke odnosno srednjem dijelu zapadne obale

Male Azije kojeg su nastanjivali Jonjani. Vidite taj odnos između dorskog stupa koji je niži, jonskog koji je viši i elegantniji s bazom, s razmjerno nižom entablaturom u odnosu na dorski. Svi oni evoluiraju kroz stoljeća. I korintski stil karakterizira samo korintski kapitel. Entablatura je kombinacija dorskog i jonskog u rimskoj arhitekturi, naravno. Korintski stil se pojavljuje u doba korintske klasike krajem 5. st. pr. Kr. Popularnost doživljava u kasnoj klasici, ali je vrhunac doživio u helenizmu i rimskoj umjetnosti. Tada on potiskuje dorski i jonski. Najveći broj hramova na Forum Romanumu je bio građen baš u tom stilu, samo s tipičnim rimskim tlocrtom. Ovo je rekonstrukcija središnjeg dijela zabata jednog hrama iz Selinuta, hrama C kojeg smo spominjali, na njemu su metope Herakla koji odrubljuje glavu Meduzi i kerkopima. Ovdje vidimo ogromnu glavu Gorgone, izrazito dekoriranom kornižom, sve rađeno od bojane terakote. Hram je sačuvan u jako lošem stanju. Vidimo ostatke stupova, tambura od kojih su sastavljeni, a su ostaci toga hrama koji se datira u rano 6. st. pr. Kr. oko 580. ili 570. g. pr. Kr. Obratite pažnju kako ovi stupovi iskazuju drugačije karakteristike od onih koje smo vidjeli kod Afajinog hrama. Ovdje se oni dosta naglo sužavaju prema vrhu, primjetno je zadebljanje u sredini stupa. Ehinus i abakus su masivni i nadilaze promjer samog stupa. Tlocrti dvaju hramova u gradu Paestumu (grčkoj koloniji Poseidoniji) u južnoj Italiji. Tamo je praktički rođena arheologija, tu su započela iskapanja već u drugoj polovici 18. st. Za nas su važna dva hrama, prvi i drugi Heraion (Herin hram). Prvi se još naziva i bazilikom koji je posvećen Heri, i drugi koji se još naziva i Posejdonov/Neptunov hram. Tlocrt prvog Herinog hrama prikazuje eksperimentalnu fazu u dorskom stilu. Na kraćim stranama ima 9, a na dužim 18 stupova, ima pronaos sa tri stupa u antama, dvobrodnu celu, opistodom praktički bez stupova. To je niska i zdepasta građevina građena oko 560. g. pr. Kr. Stoljeće mlađi drugi hram nastao je u klasično doba. To je heksastilni peripter sa 6 na kraćim i 14 stupova na dužim stranama. Pronaos sa dva stupa u antama, opistodom sa dva stupa u antama, trobrodna cela. Ponavlja se tlocrt Partenona, no ne u potpunosti, Zeusova hrama na Olimpiji, Afainog hrama na otoku Egini. Klasični hram je elegantniji, sa manjim kapitelima, tanjim stupovima i nešto nižim zabatnim trokutom. Spadaju u krug odlično sačuvanih dorskih hramova. Jonski stil na primjeru čuvenog Erehteiona, iako je to hram iz klasičnog razdoblja. Iznimno zanimljiva građevina, bogato ukrašena, ne samo s jonskim himationom, i jonskim volutama, već i traku sa akantima, palmetama, karakteristični stepenasti arhitrav. Na otoku Samosu je oko 800. g. pr. Kr. sagrađen jedan od najstarijih poznatih grčkih hramova, čuveni Herin hram u Samosu (još nazivan hekatopedon, jer je dugačak 100 stopa). Kamenog ziđa, drvene nosive krovišne konstrukcije sa redom drvenih stupova, tri stupa u antama. U drugoj fazi je ta građevina dobila kolonadu drvenih stupova i to je postao peripteros. Nas zanima građevina koja se sagrađena oko 650. g. pr. Kr. koja je u startu sagrađena kao heksastilni peripteros, sa 6 stupova na kraćim stranama. Hram je imao pronaos i jednu dugačku celu sa kontraforima prislonjenim uz lateralne zidove. Ovo je, uz onaj prvi Heraion, jedan od nama najstarijih poznatih dorskih hramova. Najstariji jonski hramovi u arhajskom periodu se pojavljuju tijekom srednjeg arhajskog perioda. Svi su građeni u tlocrtu dipterosa. To vam je također tema jednog seminarskog rada, pa onaj ko to ima neka sad bude malo koncentriran. Svi ti najstariji hramovi su građeni u tlocrtu dipterosa. koja je razlika između dipterosa i peripterosa? Peripteros je

hram s jednom kolonadom stupova koji okružuje pronaos, celu i opistodom. Dipteros je hram sa dvostrukom kolonadom stupova. Na pročelju se toj dvostrukoj kolonadi pridružuje još jedan red stupova. Najstariji jonski hramovi su bili ogromnih dimenzija. Prvi među njima je bio treći Herin hram na otoku Samosu koji je sagrađen oko 570. ili 560. g. pr. Kr. Zbog terena na kojem se nalazio, ubrzo je počeo tonuti i morao je biti demoliran, na čijem je mjestu nastao četvrti Herin hram. Kako su te građevine izgledale? Treći i četvrti Herin hram su imale duboki pronaos i ogromnu trobrodnu celu, tako da se ovoj trostrukoj kolonadi stupova pridruživalo još nekoliko redova po dva stupa te se na taj način na pročelju formirala duboka šuma stupova kroz koju se ulazilo u celu. Ovdje je očito posrijedi utjecaj orijentalnog graditeljstva, s jedne strane egipatskih hramova, ali i nekih dijelova perzijskih prijestolnica. Po svojim dimenzijama je veća građevina od dorskih peripterosa, čak po površini odgovara jednom nogometnom igralištu, 52,5 x 100 m. Stupovi su bili visoki preko 18 m s nadgrađem. Svi su u lošem stanju i prava rekonstrukcija je otežana. Treći hram je na pročelju imao 8, na začelju 9, a na dužim stranama 21 stup. Kod četvrtog obnovljenog je broj porastao na 24. Pod utjecajem trećeg Herinog hrama je nastao čuveni Artemidin hram u Efezu, a smatra se jednim od sedam svjetskih čuda. Njega je podigao čuveni Lidijski kralj Krez koji je prema predaji bio najbogatiji vladar svoga vremena. On je dimenzijama nadmašivao treći Herin hram, 55 x 100 m.Sagrađen je na mjestu jednog starijeg svetišta čije su ostatke otkrili austrijski arheolozi 80-ih godina prošlog stoljeća. Bio je građen od lokalnog vapnenca, no zidovi su bili obloženi mramornim pločama, a svi kapiteli su bili građeni od mramora. Stupovi na pročelju, njegov donji tambur je bio ukrašen u reljefu. To je zaista bilo zdanje s kojim se niti jedan grčki hram toga vremena mogao mjeriti. Podigli su ga arhitekti Gersifron, Metagen i Teodorus sa Samosa. Hram je stradao oko 350. g. pr. Kr., a zapalio ga je jedan stanovnik Hefeza, a kad su ga pitali zašto, kazao je da bi njegovo ime ostalo zabilježeno u povijesti. Ovo je tlocrt tog svetišta, ostaci toga hrama iz 8. st. pr. Kr., ostaci krezova, artemiziona, jednog žrtvenika koji je bio podignut ispred samog hrama. Stupovi su bili visoki gotovo 19 m, sa brojem koji je odgovarao trećem Herinom hramu, 8, 9 i 21. Tamburi su bili ukrašeni u dubokom reljefu klasičnog arhajskog stila. Zabatna skulptura je bila rađena od bjelokosti i koja je vjerojatno prikazivala božicu Artemidu. Imamo jedan novac iz vremena cara Klaudija, prva polovica 1. st., prikazan je Artemizion koji se obnavljao i tu je prikazano pročelje. Iako se ovdje vidi 6 stupova, ali se vide otvoreni prozori. Ispred se nalazio kip Artemide Efeške koja je poznata po velikom broju dojki koje vise po njenom tijelu. Samo toliko da vas ne gnjavim. Apolonov hram u Didimi kod Mileta je bio dipteros, s time da je on obnovljen u kasnom helenističkom periodu, pa nemamo njegove ostatke, no manje više u istom tlocrtu. To je bio hram sa dvostrukim redom stupova i zanimljiv utoliko što nema celu, već ukopano dvorište u koje se spušta stubištem u kojem se nalazi samo svetište Apolona. Ispred njega se nalazio mali bazen. Evo nas do Sifnijske riznice u Delfima, jedne od rijetkih jonskih građevina u matičnoj Grčkoj, sagrađen početkom kasnog arhajskog. Riznice su mali hramovi tipa hrama u antama ili prostilni hram. Ovo je hram u antama, no takav jonski hram kod kojega su jonski stupovi zamijenjeni figurama dviju kora, bogata dekoracija oko vrata, vrhom

zidova, oko anta i friz čije smo elemente vidjeli ranije (borba Grka i Trojanaca, gigantomahija, sjedeći bogovi). Ovo je jedna druga jonska građevina iz Delfa, Masilijska riznica, grada Masilija. Stupovi ovdje nemaju tipične jonske kapitele nego dva reda snažnih mesnatih listova izvijenih prema vani. Građevina ima bazu i druge jonske elemente - kimatione, lezbičke kimatione, bogatu dekoraciju na dnu i vrhu zida. Atenska riznica iz Delfa dorskog tipa koja je nastala pod utjecajem jonskih građevina. Stupovi su vrlo elegantni, kapiteli su mali, zabat je nizak. Prva grčka građevina u cijelosti izrađena od mramora u čast pobjede na maratonskom polju. To je hram u antama (ante su zidni istaci) i stupovi su položeni između tih zidova koji formiraju pronaos. Hram Atena Afaine na otoku Egini kod Atene. Na tom se mjestu nalazi stari hram koji je stradao u požaru te je zamijenjen novim. Tlocrt dorskoga hrama, heksastilni peripter, 6 stupova na kraćim, 12 na dužim stranama i klasični tlocrt unutrašnjosti - pronaos sa dva stupa u antama, opistodom ili riznica sa dva stupa u antama, trobrodna cela sa dva reda dvokatnih dorskih stupova. To će kasnije preuzeti Zeusov hram u Olimpiji i Partenon, u većim gabaritima. Hram je bio sagrađen od vapnenca koji je bio presvučen finim slojem štukature i zatim su bili okrečeni u žarku bijelu boju. Metope uopće nisu pronađene, ni kamene ni terakotne, pa su pretpostavili da su bile izrađene od oslikanog drva. Najstariji dorski hram pored drugog Herinog hrama na Samosu je Apolonov hram u Termomu u Etoliji, datira se u posljednju četvrtinu 7. st. pr. Kr. Hram za kojega sasvim sigurno znamo da je bio građen od cigle, kamena, i da je imao drvenu kolonadu stupova. On ima 5 stupova na kraćim, a 15 na dužim stranama. Ima opistodom sa dva stupa u osi, ne u antama, i izduženu celu koja je bila podijeljena u dva dijela. U njegovim ruševinama je pronađeno nekoliko terakotnih metopa, na kojima su oslikane ravne drvene površine. Još jedan koji je datiran u slično vrijeme je i Herin hram u Olimpu. Sačuvano je nekoliko stupova i temelji. Izvorno je imao drvene stupove i to nalazimo u putopisu Pauzanija (Perigezes del Helades, vodič kroz Grčku) koji je pohodio Olimpiju i kaže da se u opistodomu Herinog hrama još uvijek nalaze dva stupa od hrastovine. S obzirom da ovi stupovi vanjske kolonade pokazuje različite proporcije, što pokazuje neujednačenost stupova i da su zamijenjeni. Artemidin hram na Krfu sa dorskim stupovima. Primjer staroga Apolonova dorskoga hrama u Sirakuzi na Siciliji. Heksastilni peripter, 6 stupova na kraćim stranama. On ima još jedan red stupova na pročelju udaljen od vanjskoga za širinu dvije interkolumne (prostor između dvaju stupova). Tlocrt unutrašnjeg dijela se ne može u potpunosti rekonstruirati, i poznajemo samo stupove. Kod hrama C u Selinutu, kojega smo vidjeli, ponavlja se isti slučaj. Tlocrt je nešto malo drugačiji, i ima dvostruko pročelje. To je lokalna osobitost dorskog stila na Siciliji. To je heksastilni peripteros sa malo drugačijim rješenjima od onih u matičnoj zemlji. Najčešći tip dorskog hrama tijekom arhajskog perioda je tlocrt periptera, hrama koji je okružen kolonadom stupova. Unutrašnjost je najčešće koncipirana od predvorja, pronaosa koji ima tlocrt sa dva stupa u antama, cele i opistodoma sa dva stupa u antama. Cela može biti jednobrodna sa kontraforima, dvobrodna, trobrodna sa običnim stupovima ili dvokatnim stupovima. I ovaj će se obrazac slijediti sve do kraja 5. st. pr. Kr.

3. Crvenofiguralni stil Podsjetit ću vas da se u posljednjim desetljećima 6. st. pr. Kr., 530 ili 515. g. pr. Kr. u Atenskim radionicama dolazi do otkrića novog slikarskog stila kod kojega figure ostaju u crvenkastoj osnovi a pozadina crna. Ovaj stil je, za razliku od crnofiguralnog koji koristi i tehniku urezivanja, pravi slikarski stil. Crvenofiguralni stil u početku koristi tehniku urezivanja, no kroz desetljeće-dva ga potpuno izbacuje i kao takav ostaje u upotrebi sve do helenizma. Vrijeme njegove uporabe ide od 520-ih godina do oko 300-e g. pr. Kr. Do tog otkrića, rekli smo, je došlo u Andokidesovoj radionici. Priču smo spominjali prošli put. Taj je stil nastao iz težnje da se izraz prikaže realističnije, i detaljnije, te slobodnije. Boja se dodaje kistom i time se dobivaju puno bolji potezi, bilo da se sve premazuje firmisom ili da se debljim ili tanjim manje reljefnim linijama prikazuje draperija i detalji. Crvenofiguralni stil se može podijeliti u nekoliko faza. Najstariji period crvenofiguralnog slikarstva se naziva strogi crvenofiguralni stil. Strogi stil nije povezan sa strogim stilom u ranoj klasičnoj skulpturi, jer taj naziv zamjenjuje naziv rani crvenofiguralni stil, odnosno razdoblje od oko 520. do 480. g. pr. Kr., odnosno, kasno arhajski period. Druga faza u razvoju crvenofiguralnog slikarstva je u periodu od oko 480. do 450. g. pr. Kr., što je zapravo vremenski rano klasični stil. Zatim je treća faza visoki stil (visoka klasika) od 450. do 420. g. pr. Kr. Četvrti je bogati stil i onda kasni (zreli) crvenofiguralni stil koji je više obrtnički.

3.1. Strogi i rani crvenofiguralni stil Prvi period razvoja crvenofiguralnog slikarstva je ujedno vrhunac crvenofiguralnog slikarstva. Time se ne misli na kvalitetu prikazivanja, realizam i sl. već se jednostavno, gledajući kvalitetu u usporedbi na razdoblje u kojemu se nalazi to, zapravo dovodi u kraj 6. st. pr. Kr. odnosno oko 520. ili 510. g. pr. Kr. Vidjeti ćemo nekoliko tablica koje će iznijeti najvažnije činjenice o crvenofiguralnom slikarstvu. Što se tiče tipova posuda, gotovo da nema razlike u odnosu na crnofiguralni stil. To su posude velikih dimenzija, amfore, hidrije, krateri, vrčevi tipa velikea, oinohoe, međutim to su i posude manjih dimenzija, kupe, pehari, kiliksi. Vrlo važno ime je slikar Andokidesa, kome je to zapravo pseudonim. To je vrlo česta pojava kod crvenofiguralnog slikarstva, jer se veća važnost pridaje keramičaru i njegovoj radionici, nego slikaru. Nije isključeno ni to da su neke posude oslikane od samog keramičara, no o tome nemamo dokaza. On je došao do revolucionarnog rješenja, i jedan je od prvih bilingvalnih slikara. S jedne strane posude crta crne, a s druge crvene figure. Njegovo slikarstvo odlikuju fine linije, fini potezi kista. Ključne posude koje je on radio, a ovdje se spominju, su tri amfore. Na jednoj je prikazan Ahil, na drugoj Apolon i Heraklo u sva i, a na trećoj je Heraklo koji lovi Kerbera. Epiktet, rob ili oslobođenik, radi za veći broj majstora i različite radionice. Čini se da je neko vrijeme i sam imao svoju radionicu. Njegova djelatnost gotovo pokriva cijelo strogo razdoblje. Poznat je po tome što je favorizirao motive efeba, mladih atleta. Skit, još jedan majstor, koji je uz Psijaksa predstavnik bilingvalnog slikarstva. Eutimid, Eufronije i Fintijat su tri slikara koja se potpisuju. Trojica najvećih crvenofiguralnih slikara s kraja 6. st. pr. Kr.

Eutimid je bio u sjeni velikog Eufronija koji se smatra najvećim crvenofiguralnim majstorom, te je on čak napisao na jednoj amfori iz Minhena: Čak ni Eufronije nije nešto ovakvo izradio. Slikar Eutimides je poznat po svojim velikim posudama,čije velike figure zauzimaju gotovo cijelu posudu. Svoje scene često stavlja u kontekst iz svakodnevnog života, pune pritajene dramatičnosti. Slikar Eufronije, najveći predstavnik, čije ime predstavlja problem, jer se potpisuje kao keramičar češće nego kao slikar. Tako da se ne zna je li on sve svoje vaze oslikao ili samo neke. Njegove posude pokazuju velike stilske razlike, tako da se pretpostavlja da su njegove posude oslikavali i drugi slikari. On ima jasni, rafinirani crtež, ne samo vanjskog karaktera, već i psihološku karakterizaciju. Na licima se ocrtavaju pobjednici, gubitnici. Često primjenjuje piramidalne kompozicije i vidi se utjecaj skulpturalne i arhitektonske plastike. Njegove dvije najpoznatije posude su krateri, jedan koji prikazuje borbu Herakla i Anteja. Razlike među njima dvojicom vidimo i po frizuri koju je karakterizirao, Antej ima tipičnu barbarsku frizuru i sl. Drugi njegov krater ćemo kasnije vidjeti. On djeluje u posljednjem desetljeću 6. st. pr. Kr., na prijelazu u početak 5. st. pr. Kr. Početak 5. st. pr. Kr. su obilježili majstori (samo dio njih znamo po imenima). Jedan od takvih slikara je Berlinski slikar (pseudonim su dobili prema zbirci u kojoj se nalazi posuda, prema imenu keramičara ili prema atletama čija su imena na posudama). Zatim slikar Briga (pseudonim). Jedan od najvažnijih iz ovog razdoblja je slikar Niovida (Niovidi su jedna obitelj, čija je majka Niova uvrijedila Artemidu kazavši da je njihova majka Leto nerotkinja, dok je ova rodila oko šesnaestero djece), čiju je obitelj naslikao na krateru, gdje Artemida strelicama gađa tu familiju te tjera vukove na njenu djecu. Na njegovim posudama se odražava utjecaj monumentalnog slikarstva. Ovo bi bio taj kratki prikaz crvenofiguralnog slikarstva, a sada krećemo na primjere. Neke smo već vidjeli pa ćemo te brže proći. Ovo je jedan od najvažnijih posuda potpisanih od strane Andokidesa u bilingvalnoj tehnici. Ova strana je oslikana dionizijskom tematikom. Dioniz je u sredini, satir je iza njega, a ispred njega je menada. Scena je stavljena u okvir na kojem stoje figure. Za razliku od crnofiguralnog, gdje se figure crtaju crnim gustim firmisom uz kombinaciju crvenog, bijelog, ljubičastog i zlatnog firmisa, sada je pozadina ta na koju se stavlja firmis, a figure su ostavljene u boji gline, osnove. Ta glina ima u sebi oksida, kod pečenja se dobiva ta žarka crvena boja. Sada se kistom potežu detalji odjeće koji sada daju jedan reljefni prikaz. Kod rijetkih prvih posuda se još neko vrijeme zadržava urezivanje obrisa likova i detalja, ali to brzo nestaje. Ovdje su figure stilski rađene u zrelom arhajskom stilu, prikazane u profilu, nema trodimenzionalnosti, dok su oči an face. Ovo je drugi primjer Andokidova slikara gdje je dat prikaz borbe Apolona i Herakla oko tronožaca iz Delfa dok ih promatraju dvije božice. Treća posuda iz Andokidove radionice koji prikazuje bitku Herakla i kretskog bika. Ista posuda je ovo samo s druge strane. Nemam primjere Epitetova i Skitova slikarstva, međutim, imam izvanredan primjer Eufronijeva stvaralaštva. Sartedonov krater, u obliku velikog kaleža. On se potpisuje nekada kao slikar, a nekada kao keramičar. Pogledajte ovu višefiguralnu scenu. Ima izvanredan osjećaj za kompoziciju, razmještaj figura po posudi, izvanredan crtež. Dobro poznaje i primitivni oblik perspektive, zato uspješno prikazuje dubinu. Vješto koristi zlatnožutu boju. Dok, kod Fintijata (jako puno anatomskih pogrešaka) i Eutimida nije

tako. Očito je da nije dobro poznavao anatomiju ljudskog tijela. Ovdje vidimo i piramidalnu kompoziciju, te se vidi utjecaj zabatnih grupa kasnog arhajskog doba. Kiliks kojega je Eufronije oslikao. Ovo je pogled na donji dio posude da bismo u punom krugu doživjeli tu dekoraciju. Usprkos tome ato je Eufronije bio jedan od prvih majstora što se pozabavio oslikavanjem jedne ovakve posude, izvanredno je dobro uklopio scenu u taj prostor. On je radio u samom kraju 6. st. pr. Kr. Vidjeti ćemo jedan primjer Eutimidova slikarstva, njegov krater sa monumentalnim, visokim figurama na stražnjoj strani njegovog najljepšeg uratka. Ove tri figure su komasti, potpuno razodjeveni, u plesu. Dosta se često pojavljuju u grčkom slikarstvu. Ono što možete primijetiti na njegovim figurama to je taj nezgrapan pokret koji je uvjetovan samom radnjom, no glava ne prati pokret tijela i sl. No, sve u svemu, riječ je o uspješnom uklapanju te monumentalne figure u polje trbuha jednog kratera. Kronološki nakon Eufronija, Fintijada i Eutimida došao jedan majstor pod pseudonimom Panaitije. Nakon prve polovice 5. st. pr. Kr. se gasi potpuno praksa potpisivanja posuda oslikanih crvenofiguralnim slikarstvom. Taj medij zapravo tada gubi na svojoj važnosti. To je jedan od majstora koji je po svemu sudeći radio za Eufronija. Ovo je unutrašnjost pehara koja prikazuje scenu kada Tezej silazi na dno mora da od božice Amfitrite primi zlatni vijenac kao dokaz njegova božanskog podrijetla. Maksimalnu pažnju posvećuje draperiji, detaljima, finim linijama, odlično uklapa kompoziciju u kadar posude. Paralelno s njime djeluje još nekoliko majstora čija nam imena nisu poznata. Jedan od njih je slikar Kleofrada,čiju amforu vidimo sada. Primjećuje se da je njegova glavna karakteristika figure postavljene na jednu vrstu trake, koja je različito ornamentirana. Koristi zlatnožuti firmis. Ovo je detalj sa jedne velike posude pripisane slikaru Kleofrada gdje se upotreba zlatnožute boje jako dobro uočava. Inače, prikaz jedne etikule na posudi tipa kratera, a riječ je o djelu scene osvajanja Troje, gdje je prikazano odnošenje Atenina kipa iz samoga grada Troje. Berlinski slikar, suvremenik slikara Panaitija i Kleofrada, možda učenik Eutimidov, jedan je od onih majstora koji radi graciozne likove izdvojeno na crnoj pozadini posude na bazama sa ornamentikom (lik Atene). Sosija, slikar čiji potpis imamo samo na jednoj vazi koja se čuva u Berlinu, u čijoj je unutrašnjosti prikazana scena Ahila koji liječi rane Patroklu. To je dosta neuobičajena scena za grčko slikarstvo, kao da je preuzeta iz monumentalne umjetnosti. Sve se uspješnije prikazuje psihološka karakterizacija likova. Još jedan primjer slikarstva Berlinskog slikara, mali krater sa atletom koji je poput Atene, graciozan. Sa slijedećim majstorom prelazimo polako u drugu četvrtinu 5. st. pr. Kr. A to je majstor Duris od kojega nam je ostalo najviše posuda, što potpisanih, što pripisanih. Brojka seže do gotovo 200 posuda. Nije bio naročito dobar slikar i crtač, no usprkos tomu djela krasi dekorativnost kompozicije i sl. Vidimo jedan njegov kiliks sa prikazom atleta koji gimnasticiraju s dosta nespretnosti i loših poteza. Najveći broj posuda je malih dimenzija. Još jedan kiliks gdje vidimo oslikanu unutrašnjost posude. Ovo su prikazi iz svakodnevnog života. Atlete koje rade vježbe, pripremaju se za treninge, mažu se uljima, skidaju prašinu sa sebe i sl. Na njegovim posudama vidimo i scene iz učionica (učitelj svira frulu).

Taj strogi, kasno arhajski stil bi mogli završiti sa Makronom, slikarom čiji pehar vidimo. On je zanimljiv po tome što je najviše surađivao sa keramičarom pod imenom Hieron. Za njega je radilo više majstora, no ovaj mu je bio najveći suradnik. Scene iz dionizijske tematike, ne pretjerane slikarske vrijednosti, no dekorativna rješenja. Još jedna unutrašnjost kiliksa sa prikazom menada (dionizijska tematika), isti motiv, ista dekoracija.

3.2. Klasični crvenofiguralni stil U klasičnom crvenofiguralnom periodu ne ćemo više nailaziti na imena već dobivaju pseudonime koji su izvedeni iz scena na peharima ili drugim motivima. U ovom se periodu vidi snažan utjecaj monumentalnog slikarstva, što se do sada samo naslućivalo. Zašto je to tako? Jer o tom, monumentalnom slikarstvu arhajskog perioda, ne znamo ništa. No sada o ovom periodu imamo jako puno pisanih predaja. Znamo da su između 480. i 450. g. pr. Kr. djelovala dva velika slikara, Mikon iz Atene i Polignot iz Tasosa (najveće ime zidnog slikarstva čija se imena u brojnim djelima nalaze). Iz pisanih djela saznajemo da je Polignot prvi grčki umjetnik koji je prikazujući masovne kompozicije počeo prikazivati figure u više planova na način da skraćuje figure u drugom i trećem planu, na licima izražavao psihološku karakterizaciju (ethos), a svaku figuru je stavljao u drugačiji položaj. Postoji misao da je njegovo slikarstvo utjecalo na razvoj skulpture i keramičkog slikarstva zbog prikazivanja ethosa. Njegove murale nemamo sačuvane, no utjecaj njegova slikarstva je više nego vidljiv. Osim onih pod njegovim utjecajem, imamo i neke koji nastavljaju tradiciju slikanja malih kupa i pehara čiji su predstavnici Makron, Duris i sl. Predstavnici monumentalnog slikarstva su slikar Fistoksena, vidimo unutrašnjost njegova kiliksa, bijele osnove, što je u to doba revolucionarno. Prikazana je Afrodita na labudu. Drugi predstavnik je slikar Pentezileje koji je dobio naziv po prikazu unutar ovog kiliksa gdje Ahil zabija mač amazonskoj kraljici Pentezileji dok ga ova molećivo gleda. Kako znamo da je ovdje vidljiv utjecaj monumentalnog slikarstva? Najprije što iz pisanih izvora znamo da je Polignotova tematika bila bitka na Maratonskom polju i neke druge sa brojnim figurama u borbi. U prvom su planu glavne figure, Ahil koji stoji, Pentezileja na koljenima, a u drugom planu je ratnik koji traži svoju žrtvu. Glavni dokaz su drugi majstori od kojih je slikar Niovida najvažniji. Jedan krater iz Louvrea, po kojemu je slikar dobio pseudonim. Vidimo Artemidu koja hvata strelicu na leđima, Apolona koji odapinje i Niovide (djecu i kćeri) koji leže u različitim položajima dok preostali trče. Podloga na kojoj figure stoje je naglašena. Istovremeno se taj stil minijaturnog crvenofiguralnog slikarstva čiji su predstavnici slikar Pana, slikar Ahila i neki drugi. Neki od njih su oslikavali i još jednu vrstu keramičkog posuđa - lekite. To je mala cilindri na flašica za držanje ulja kod kojih je karakteristično da su rađeni tako da je gornja i donja strana premazana crnim firmisom, a ono između bijele boje, na kojoj bi se onda radile crvene figure. To je tzv. slikarstvo bijelih lekita. Ovdje je sada riječ o sredini 5. st. pr. Kr., posuda slikara Pana.

3.3. Bogati klasični crveno figuralni stil Sada smo na razdoblju bogate klasike i vidimo posudu najznačajnijeg predstavnika toga vremena, a pseudonim glasi Mejidiasov slikar. Na njegovim posudama i njegovih suvremenika se očituju iluzionistički stilovi sa plastike tog vremena. Ženske figure se

prikazuju u prozračnim haljinama, gdje se vide detalji njihova tijela. Sve se više pojavljuju teme iz svakodnevnog života, bilo da je riječ o božanstvima, bilo da je riječ o ljudima. Ova hidrija ima dva friza, prvi prikazuje otmicu Leukipovih kćeri, a u drugome frizu motiv vrta Hestaida. To je sam kraj 5. st. pr. Kr. i paralelno je sa Fidijinim mučenicima, Agorakritom, Algamenom itd. Osim ovoga slikara, Eretrija slikar, Fijales slikar itd. no njihove slike nisam stavio ovdje.

3.4. Stil bijelih lekita Završit ćemo naglo, sa bijelim lekitima. Zašto neću spominjati nijednog slikara iza 400. g. pr. Kr. pa do kraja klasičnog perioda? Zato što je ta keramika dobila jedno, zaista, drugorazredno značenje. Ne znači da nema izuzetnih primjera, nego, to je razdoblje koje gubi onaj sjaj koji je imala u prvim fazama. Vidimo kako izgleda ta flašica cilindričnog tijela karakterističnog vrata. Središnji dio te posude je premazan bijelom bojom, vrh, gornji i donji dio su premazani crnim firmisom. Sada se na tim posudama slikaju finim potezima figure. Motivi su često iz zagrobnog života jer su lekiti bile posude koje su se stavljale u grobove pokojnika ili su krasili nadgrobne spomenike. U njima su bila miomirisna ulja, parfemi i sl. To su redom prikazi pokojnika, žena s darovima koje posjećuju grobove i sl. Ovo je primjer lekita kojemu autora ne znamo. Trostepenasta baza, stela, pokojnik je prikazan kako sjedi uz svoj grob dok mu žena dolazi ostaviti darove. Nerijetko su pokojnici prikazivani sa lirom, a s njihove stane Hipnos i Tanatos (smrti i sna, krilati mladi i). Isti bijeli lekit čijeg autora poznajemo pod pseudonimom slikar Pozamke. Ovu sliku pokazujem jer na ovom lekitu vidimo gdje se nalaze lekiti uz grob na stepenicama. Nerijetko figure ratnika i mladića su u stavu Polikletova Dorifora (kopljonoše), obično ogrnuti. Same scene ne variraju previše. Krajem četvrtog stoljeća se donio edikt o zabrani stavljanja lekita u grobove. Financijski je to osiromašivalo državu. Bijeli lekiti su crvenofiguralni stil, ali su crvene figure na bijeloj pozadini. Rađeni su u razdoblju visoke klasike (od oko 450. do negdje 380. g. pr. Kr.), a neki majstori su (kao slikar Ahila) koristili klasični i slikarstvo bijelih lekita.

4. Klasični period 4.1. Arhitektura Grčku književnost 5. i 4. st. pr. Kr. su pjesnici nazivali klasičnom. Kronološki, rana klasika traje od 480. g. pr. Kr. do 450. g. pr. Kr. Visoka klasika traje od oko 450. g. pr. Kr. do 420. g. pr. Kr. Potom slijedi treći stil klasične umjetnosti koji se naziva bogata klasika i datira se od oko 420. g. pr. Kr. pa do 380. g. pr. Kr. To je razdoblje kraja obnove atenske Akropole, vrijeme gradnje dvaju manjih zdanja na njoj, Erehteiona i hrama Atene Nike Apteros. To je post-Fidijino razdoblje i vrijeme vrlo zanimljivih stilističkih promjena u grčkoj umjetnosti. Potom imamo posljednji period koji se naziva kasna ili zrela klasika koja se datira od negdje 380. g. pr. Kr. do 330. g. pr. Kr. i dolaska Aleksandra Velikog. Ne možemo reći da klasična umjetnost tada prestaje, već se ona malo produžava i možemo reći da traje do kraja 4. st. pr. Kr. To je ta osnovna periodizacija koju morate znati, jer odatle sve počiva. Bez toga nastavak ispita nema smisla. 4.1.1. Graditeljstvo rane klasike Mi ćemo se najprije pozabaviti graditeljstvom klasičnog perioda i to počevši sa primjerima iz rano klasičnog perioda. Zapravo ćemo koncentrirati pažnju na nekoliko najvažnijih građevina. Neke smo od njih spominjali u kontekstu kasnog arhajskog perioda - Hram Atene Afaje na otoku Egini čiji tlocrt, ne samo hrama, već cijelog kompleksa, imamo ovdje. Zašto taj hram spominjemo? Zbog toga što je to jedino grčko zdanje hramskoga tipa koje je građeno na izmaku jedne i na početku druge ere. Ova građevina pokazuje osnovne značajke arhitekture klasičnog doba, pri čemu mislim na njezin tlocrt. Taj je hram nastao na ruševinama jednog starijeg, heksastilnog dorskog periptera, koje je stradalo u požaru. Dakle, 6 na kraćim i 12 stupova na dužim stranama, klasičnog tlocrta pronaosa, opistodoma i cele. To konkretno znači pronaos sa dva stupa u antama, opistodom ili riznica na stražnjem dijelu sa dva stupa u antama i trobrodna cela podijeljena sa dva reda dvokatnih stupova. Zašto je to jedan klasični obrazac? Jer se manje-više isti tlocrt ponavlja na najvažnijem zdanju ranog klasičnog perioda, a to je Zeusov hram u Olimpiji. Razlika se očituje u veličini gabarita, i jednom stupu na dužoj strani kojega Zeusov hram ima više. Najveći broj dorskih hramova u rano klasičnom i visoko klasičnom periodu je građen upravo u tom omjeru. To je bio jedan obrazac koji se smatrao vrhuncem u razvoju dorskoga stila i te se proporcije očituju u tome što je broj stupova na dužim stranama iznosio dvostruko veći broj od stupova na kraćim stranama + još jedan dodatni stup. I cijeli niz zdanja koji danas budemo spominjali će biti građeni upravo u tom tlocrtu heksastilnog periptera sa 13 stupova na dužim stranama. Ovdje ih je 12. Ono što ovu građevinu svrstava u subarhajski period je izgled zabatne kompozicije na zapadnoj, sporednoj, strani. Na licima tih figura se očituje arhajski osmijeh, prikazane su u nezgrapnom pokretu. Na mlađem, istočnom zabatu, koji ide u 490. ili 480. g. pr. Kr. stvari idu drugačije. Figure nemaju arhajski osmijeh, već stroži, ozbiljniji izraz lica, naborana čela, lagano otvorena usta kao da se spremaju nešto izgovoriti. Na taj način su grčki umjetnici ih po prvi puta pokušali na novi način psihološki okarakterizirati, ne kroz arhajski osmijeh, već kroz jedan strogi izraz lica koji dolikuje samoj radnji. Ako Atena

stoji u sredini, a oko nje borba, ranjeni i priklani ratnici, malo je taj arhajski osmijeh čudnovat. To je razlog zašto taj rano klasični period nosi naziv strogi stil. Taj termin strogi stil se upotrebljava kada se govori o skulpturi rano klasičnog perioda, bilo samostojećoj, bilo arhitektonskoj. I taj istočni zabat Afajinog hrama na otoku Egini je zapravo jedan on najranijih navještaja te rano klasične umjetnosti. Inače, sam hram je bio građen u vapnencu, presvučen slojem štukature, nadgrađe mu je bilo bojano, a donji dio okrečen u bijelo. Metope nedostaju, vjerojatno zbog toga što su bile od drveta. Skulpture su rađene u punom volumenu, i bile su bojane. Ovo je tlocrt kompletnoga svetišta, sa tim kompletnim peribolom, sa samim hramom, žrtvenikom ispred njega, propilejima, i građevinom koja je bila namijenjena svećenicima. Vidimo dvije sličice toga istog zdanja, jedna stara slika s početka 19. st. koja prikazuje hram u tom trenutku. On je danas djelomično obnovljen, primijenjen je postupak anastiloze pojedinih dijelova građevine od originalnih dijelova. Slične su metode primijenjene i drugdje u grčkoj, a primjeri su Paestum i Akragas, gdje su cijele građevine podignute iz pepela. Ovdje vidimo pogled kroz to istočno pročelje Afajinog hrama, kroz glavni ulaz, pogled u celu gdje se naziru ostaci tih dvokatnih dorskih stupova. On je rađen u dorskom stilu koji se u mnogočemu razlikuje od dorskog stila ranog ili srednjeg arhajskog perioda. Stupovi su vitkiji, elegantniji, broj kanelira je 20, a visina entablature i arhitrava dorskog friza i zabatnih polja je mnogo niža u odnosu na rano arhajska zdanja. Ovo je crtež iz jedne vrlo stare knjige koja je nastala 30-ih godina 19. st. gdje su još uvijek predočeni tragovi polikromije. Na ovom su hramu ti tragovi najviše vidljivi. Horizontalni elementi arhitekture su obojani u crveno, okomiti su bojani u plavo, a figure u svjetlijoj boji. Skulptura je bila u punoj plastici. Glavni akroterij je bio građen u obliku jedne monumentalne stilizirane palmete s volutama koje su flankirale hiton kore, a sa strane na uglovima su u funkciji bočnih akroterija stale figure griffona. Stupovi u unutrašnjosti nisu bili potrebni zbog nekih statičkih razloga. Afajin hram nije tako velikih razmjera da su oni bili potrebni, već više dekorativnog karaktera. Oni se kasnije javljaju u Zeusovom hramu u Olimpiji, Partenonu i u još jednom nizu zdanja. Ova slika nam pokazuje nešto o čemu ćemo govoriti malo kasnije, a to je činjenica da su u rano klasičnom periodu grčki arhitekti počeli pribjegavati različitim metodama optičke korekcije da bi se vizualno poboljšao dojam te harmonije proporcija. Time ćemo se pozabaviti kada bude riječ o Partenonu. Sada ide još jedna građevina koja spada u red najvažnijih zdanja rano klasičnog perioda. Hram E u gradu Selimusu na Siciliji. To je bila bogata grčka kolonija u zapadnom dijelu Sicilije. Govorili smo o tom lokalitetu već. Za ovaj se hram vjeruje da je bio posvećen božici Heri, pa se naziva i Heraion. Dosta dobro sačuvan, iako je to jedan od primjera građevine koja je kompletno obnovljena od strane arheologa. Jasno se vide dijelovi koji su originalni, a koji su rekonstruirani. Ovaj je hram bio sačuvan samo u svom stereobatu i stilobatu te podignut od svojih elemenata. Jedan je od najvažnijih dorskih rano klasičnih hramova sa prostora Sicilije. Datira se u prvu polovicu 5. st. pr .Kr. Možda mnogo važniji primjer je u južnotalijanskoj pokrajini Lukaniji, grada koji se izvorno nazivao Posejdonija. Hram koji je u literaturu ušao kao Neptunov ili Posejdonov hram. Sasvim je sigurno da je bio posvećen božici Heri. S obzirom na prvi Herin hram koji je podignut tijekom srednjeg arhajskog perioda, čudnovato zdanje s 9 stupova na kraćim stranama i 18 na dužim sa dvobrodnom celom itd, koji se naziva prvi Heraion,

ovaj se naziva drugi Heraion. On je manje više građen paralelno sa Partenonom iako je započet nešto malo ranije, isto tako završen, ali recimo da se druga faza gradnje poklapala. Na njemu se manifestiraju utjecaji sa Partenona, odnosno, iskustva sa matične Grčke. Hram je dosta dobro sačuvan i spada u red najbolje sačuvanih dorskih hramova. Nešto je duži od Afajinog hrama. On na kraćim stranama ima 6 stupova, sve su to heksastilni peripteri, međutim, na dužim ima 14. Na maloj sličici vidimo ono što povezuje ovo zdanje sa Afajinim hramom, Zeusovim i Partenonom, pogledajte, dvokatni stupovi. Unutrašnjost cele je bila riješena na isti način osim po omjeru je ta građevina izgrađena po utjecajima iskustava iz matične Grčke. Vrijeme gradnje se stavlja oko 460. ili 450. g. pr. Kr. Ovo je tlocrt te građevine, koju smo prethodno vidjeli na fotografiji. Još bih ja napomenuo jedan detalj, a to je pojava stubišta koji je vodio na galerije, jer ovdje funkcija dvokatnih stupova nije bila tek statičke naravi, nego se u razini ovih gornjih, manjih stupova, nalazila lođa/galerija odakle se mogla gledati cela. Drugi Herin hram u Paestumu je klasični dorski heksastilni peripter sa 6 x 14 stupova, sa dva stupa u pronaosu, dva u opistodomu, u antama, trobrodna cela, dva reda dvokatnih stupova, kao što je slučaj kod Afajinog hrama na Olimpu. I evo još jedna fotografija tog zdanja iz veće blizine, i još jedna ilustracija dorskih stupova izrađenih iz više tambura. Kapiteli dorskih stupova pokazuju jednu arhaičniju notu u odnosu na Afajin hram na Egini. Evo još jedno zdanje sa Sicilije, vrlo zanimljivo, gotovo revolucionarnog tlocrta. Izgleda perimetralnih zidova, što možete naslutiti sa ovih crteža. Građeno je u dorskom stilu u gradu Akragasu. Započet je početkom 5. st. pr. Kr., vjeruje se da se počeo graditi iza 480. g. pr. Kr. Smatra se da je sagrađen u čast pobjede sicilskih Grka nad Kartažanima kod mjesta Himee, jer, Sicilija je bila podijeljena između Kartažana i Grka. Bitka je bila 480. g. pr. Kr. i tada su Grci izvojevali važnu pobjedu, te se smatra da je toj pobjedi u čast, sagrađeno ovo zdanje. Međutim, zbog svojih ogromnih razmjera, nikad nije dovršeno, što sasvim sigurno znamo iz opisa sicilskog Grka Diodora, koji svjedoči da 406. g. pr. Kr. to zdanje još nije bilo dovršeno. Zašto 406.? Jer su tada po prvi puta Kartažani osvojili grad, a drugi puta su ga zauzeli u jeku rata sa Rimljanima oko cijelog otoka Sicilije. Tada je zdanje razoreno oko 250. g. pr. Kr. U čemu se sastoji taj revolucionarni tlocrt ovoga hrama koji se kraće naziva Olimpeion? Ta revolucionarnost se sastoji u činjenici da, iako dorskoga reda, nije imao klasičan tlocrt dorskoga hrama - pronaos, celu, opistodom - već se građevina sastojala iz jednoga prostora, od goleme dvorane. Činjenica da je hram bio dugačak preko 110 m. U toj golemoj dvorani su se nalazila dva golema zida u koja su bili inkorporirani četvrtasti pilastri. Hram nije imao klasičnu kolonadu stupova, nego su golemi dorski polustupovi bili inkorporirani u vanjski zidni plašt, tako da ovo nije primjer jednoga dorskoga periptera, nego pseudoperiptera. Ovakav tip tlocrta jednog grčkog hrama nazivamo pseudoperipteros. Vrlo je zanimljiv izgled zidnog plašta. On je bio riješen tako da su između tih dorskih stupova, otprilike na pola visine, na postoljima bile postavljene goleme (preko 7 m visoke) skulpture Atlasa, sa rukama podignutim ispod glave u položaju kao da drže težinu tog golemog arhitrava, koji je bio riješen od velikog broja kamenih blokova. No, ipak, težinu građevine drže polustupovi. Jedan od tih golemih Atlasa je sastavljen od svojih izvornih dijelova i polegnut u okolici samog zdanja, tako da se turisti mogu uvjeriti u veličinu tih figura. Nedavno ste čak imali pitanje na Milijunašu, kako se zove muška figura u funkciji nosača u grčkoj arhitekturi - Atlas -

koji je alternativa ženskoj figuri Karijatidi. Evo, ovo je, najveći ikada sagrađeni dorski hram, to je moja slobodna procjena, ali, mislim da ponešto o tome i znam, pa ću se usuditi to reći. On dimenzijama nadmašuje i Partenon, a nikada nije bio dovršen. Sada nam ostaje još jedno zdanje, najvažnije, s kojim smo čak mogli započeti ovo predavanje, no to je Zeusov hram u Olimpiji. Podignut je oko 470. g. pr. Kr. u svetištu u Olimpiji. Projektirao ga je Libon, lokalnog arhitekt. Ono je preuzelo funkciju glavnog svetišta u Olimpiji, i to starog Herinog hrama kojega smo spominjali i vidjeli ranije. Hram je građen u tlocrtu dorskog heksastilnog periptera, vrlo je sličan tlocrtu Afajinom hramu na Egini, drugom Heraionu u Paestumu, a po broju stupova se nalazi između njih. Na kraćim stranama 6, a na dužim 13. Pronaos sa dva stupa u antama, opistodom sa dva stupa u antama, trobrodna cela sa dva reda dvokatnih stupova. Bio je građen u lokalnom vapnencu, štukatiran, bio je obojen. Figure u zabatnim poljima i metope su bile izrađene od mramora. Lijeva sličica prikazuje rekonstrukciju istočnog pročelja te građevine, a desna pokazuje pogled kroz to istočno pročelje na način da su izbačena ova četiri dorska stup na pročelju, središnja entablatura i zabat - da bi se vidio pronaos sa metopama. Kao što je Partenon najvažnije zdanje iz visoke klasike, tako je i Zeusov hram razdoblja rane klasike. Cijelim svojim vanjskim plaštom, ovaj hram je imao dorski friz, ali metope nisu bile izrađene u reljefu. Dvanaest metopa koje su prikazivale Heraklova junačka djela su krasile dorski friz iznad pronaosa i opistodoma. Iznad dva stupa pronaosa i iznad dva stupa opistodoma. Po šest sa svake strane. Ovo zdanje je poznato po tome što je iza 432. g. pr. Kr. u njegovoj celi postavljen čudesni Fidijin kip sjedećega Zeusa Olimpijskog koji je u helenističko doba dobio titulu jednoga od sedam svjetskih čuda. Kip koji je izrađen u visini od 12 m - ako ga zamislimo uspravnoga, on bi probio krov toga zdanja. Ovim je djelom Fidija nadmašio samoga sebe, odnosno, kip Atene Partenos. Što je na ovom zdanju od tolike važnosti, da ga stavlja na pijedestal najvažnijeg spomenika ranoklasičnog perioda? Zabatna polja. Tu su bile prikazane dvije višefiguralne kompozicije čije ćemo elemente vidjeti pod skulpturom, ali sada vidimo rekonstrukciju istočnog zabata, pa ću samo kratko spomenuti. Na istočnom zabatu je bila prikazana scena pred trku kvadrigama između dvojice junaka Enomaja i Pelopa. U sredini je bio prikazan Zeus. Na drugom zabatu je bila prikazana borba Kentaura i Lapita a u sredini je bio prikazan lik Apolona. Autori ove zabatne plastike i metopa nisu poznati. Pauzanija, grčki pisac, koji u prvoj polovici 2. st. n. Kr. pohodi Olimpiju, spominje i ovaj hram, spominje brončane rešetke na početku pronaosa kroz koji se ulazilo u samo zdanje, dvojicu majstora koji su izradili zabate. Njihova imena su Paionije i Alkamen Stariji. Prema onome što danas povjesničari umjetnosti znaju, čini se da nije moguće to autorstvo pripisati njima. Zašto? Jer su to majstori čija djelatnost pada u kraj 5. st. pr. Kr. Po svoj prilici je do Pauzanija došla kriva informacija koju je on kasnije nehotice prenio. Prava istina je da mi ne znamo tko su autori, a ja vam ovo ne naglašavam slučajno. U relativno recentnoj literaturi su navedena imena ove dvojice autora, kao da je to neporeciva činjenica - no nije tako. Po svoj prilici su majstori došli iz Atene, glava Apolona se poklapa sa stilom jedne glave sa Atenske Akropole (glava plavog Efeba), pa je vjerojatno riječ o nepoznatim atenskim majstorima. I sami ćete se uvjeriti u stilsku srodnost tih glava kasnije u slikama skulpture. Zašto su ta dva zabata važna? Zato što su te figure prikazane u strogom stilu. Na licima je izražen Ethos, unutrašnja snaga koja se manifestira kroz naborana čela, lagano otvorena usta, u ozbiljnom i strožem

izrazu lica. Jasno je, tu ne treba puno objašnjenja, da se vidi da su Zeus i Apolon glavni likovi koji odlučuju ishod. Moglo bi se još puno toga kazati, sa vremenom smo vrlo kratki, pa prema tome, morat ćemo napustiti ranu klasiku i to nakon ovoga, vrlo važnog tlocrta. On pokazuje tlocrt jednoga grada na zapadnoj obali Male Azije - grada Mileta - bogatog trgovačkog grada koji je nastradao u tijeku drugo grčko-perzijskog rata. Nakon pobjede nad Perzijancima, nakon što su svi gradovi na zapadnoj obali Male Azije postali slobodni gradovi polisi, započelo se sa njegovom obnovom. Plan novoga jonskoga grada je izradio Hipodam iz Mileta, nama jako važan arhitekt. O tome bi se puno moglo govoriti, međutim, nemamo vremena. Taj koncept Hipodama iz Mileta je nastao na rješenjima koja su došla iz Perzijskog carstva, iz Babilona. Smatra se da je pravilna gradska planimetrija potekla od rješenja grada Babilona i to iz doba Nabukodonosora i da je preko Perzijanaca došla do Jonije. U čemu se očituje ta pravilna gradska planimetrija? U pravilnim gradskim četvrtima, u ulicama koje se sijeku pod pravim kutem, javnim sadržajima koji se nalaze točno u središtu samoga grada. Pri određivanju komnunikacija, rastera i tih gradskih ljuski, vođeno je računa i o položaju sunca, vjetru, itd. Ovdje su naznačeni neki glavni sadržaji toga grada. Obnova ovoga grada je započeta u rano klasičnom periodu. 4.1.2. Graditeljstvo visoke klasike Idemo na visoku klasiku. Kazao sam da se visoka klasika poklapa sa razdobljem obnove atenske Akropole koja se poklapa sa periodom Periklove vladavine. Periklo je najvažniji atenski državnik, tvorac ideje o Ateni kao mjestu okupljanja svih Grka i samim time umjetničkoj metropoli svih Grka. Periklo je bio dobar Fidijin prijatelj, i stoga nije čudno da je najveći dio aktivnosti koje su se odvijale na Akropoli bilo pod Fidijinoj superviziji. Prije nego što vidimo najvažnije spomenike, jedna slika iz 1805. g. nacrtana od strane jednog engleskog slikara - Pogled na Akropolu u vrijeme kada je ona gusto naseljena, kada se tu nalazi turski garnizon, i kada od mnogih građevina ne vidite praktički ništa. Malog hrama Atene Nike Apteros uopće nema, jer je on bio potpuno rastavljen da bi se njegovi elementi ugradili u turski bastion. Mali jonski hram koji danas stoji na jugozapadnom dijelu same Akropole, je ponovno izgrađen od originalnih dijelova. Nakon osamostaljenja Grčke 1821. i napuštanja turskog garnizona Akropole Grci su krenuli sa raščišćavanjem prostora i prvim radovima na Partenonu. Evo jedna dosta zanimljiva slika, pogled na Akropolu i njen dominantan položaj. Podsjetimo se da su na nekim dijelovima Akropole pronađeni i dijelovi mikenske arhitekture (Erehteion i Atene Nike Apteros). Ovdje vidite tlocrt obnovljene Akropole, negdje iz 400-te g. pr. Kr. Ono što se može vidjeti, to je da Akropola nije prezasićena građevinama. Ovdje je primijenjen slobodni koncept arhitekture i te su građevine slobodno postavljene u prostoru, neovisno jedna od druge, iako je njihov položaj uvjetovan ranijim građevinama. Činjenica da je na mjestu Erehteiona bila bitka Posejdona i Atene je uvjetovala poziciju toga hrama, Partenonu je uvjetovao predPartenon, hramu Atene Nike Apteros jedna starija građevina, a Atenin hram je građen u dvije faze, kao Templo Inantis oko 560., a onda mu je pridodana kolonada stupova pa je pretvoren u peripter. Ono što vidimo s ove gornje fotografije, da Akropola dominira. Na mjestu današnjeg Partenona, oko 480. g. pr. Kr. je započeta gradnja dorskog hrama koje je po mnogočemu bilo prethodnik današnjeg Partenona, gotovo identičnog tlocrta. Za taj se hram koristi naziv pred-Partenon ili prvi Partenon. To je zdanje koje su

Perzijanci nakon osvajanja Atene oštetili koje još nije bilo dovršeno. Perzijanci nisu mogli uništiti hram, no kore u njegovoj okolici su uništene, dijelovi hrama, itd. Nakon slijedeće godine i povratka Atenjana u svoj grad, počelo se sređivanjem grada, nije bilo sredstava kojima bi se pristupilo obnovi tih zdanja ili gradnji novih. Takve mogućnosti su se pokazale tek onda kada je, navodno, zbog opasnosti po riznicu, Periklo odlučio samoinicijativno prebaciti riznicu atensko-delfskog saveza, sa otoka Delosa u Atenu. Mnogi su polisi odlučili, unutar saveza, umjesto vojskom, platiti za pomoć u ratu protiv Perzijanaca. Vremenom se skupila pozamašna suma i Periklo to prebacuje. To je navuklo bijes jonskih državica, i to je bila "klica" atenskog poraza u Peloponeskom ratu, no to nas sad ne zanima. Zašto vam to sad pričam? Jer se sa tim novcem počela obnavljati atenska Akropola, i graditi novi hramovi širom Atike. Atenjani su mislili da na to imaju pravo jer su oni dali najveći dio u ratu protiv Perzijanaca. Nego, da se zadržimo na tom pred-Partenonu. On je sagrađen na mjestu jednog još starijeg hrama, građen u tlocrtu amfiprostilnog dorskog periptera. Imao je 6 stupova na kraćim stranama. Zašto amfiprostilni, osim vanjske kolonade, na pročelju i na začelju je imao još jedan red stupova u pronaosu, odnosno opistodomu. Nije imao klasično predvorje i klasičnu riznicu nego dva skraćena portika iz kojih se onda ulazilo u trobrodnu celu (sasvim sigurno sa dva reda dvokatnih stupova) i u dvoranu djevica, ili, djevičansku riznicu sa četiri stupa postavljena u obliku kvadrata. Novi, mlađi, Partenon u osnovi ima potpuno identičan tlocrt. Prilikom njegove gradnje, elementi starog zdanja nisu uništeni, nego su mnogi od tih elemenata iskorišteni za novi Partenon. Zbog njegovog postojanja je ta platforma neuobičajeno visoka za jedan grčki hram. Evo pogled na Partenon negdje sa zapada, i evo sada njegovog tlocrta i njegove elevacije. Odmah uočavate da je njegov tlocrt identičan, ali su dimenzije građevine mnogo veće, kao i broj stupova. Novi Partenon je također amfiprostilan peripter, samo ne sa 6 stupova na kraćim i 4 stupa u pronaosu i opistodomu, nego sa 8 stupova na kraćim i 6 stupova u pronaosu i opistodomu. Četiri stupa u riznici i dvokatni dorski stupovi, postavljeni u obliku grčkog slova PI. Neću previše govoriti o njemu, jer to imate za seminarski, no, ipak par detalja ću naglasiti koje će pomoći kolegi koji je to dobio za seminar, pa da vidi na što treba obratiti pozornost. Odmah prilikom početka gradnje je bilo jasno da se u celu toga hrama želi postaviti jedan ogroman Atenin kip. Samim time se povećavaju gabariti cijele građevine. Važno je naglasiti da Partenon, iako matematički precizan, sadržava brojne optičke korekcije radi vizualne harmonije. Stupovi vanjske kolonade su lagano nagnuti prema unutra, a ne okomiti. Vijenac nije potpuno postavljen u ravnini već je lagano nagnut prema vani. Kreptidoma na kojoj leži zdanje nije potpuno ravna. Mjerenja su pokazala da je središnji dio platforme najviši, a da krajevi padaju. Ne slučajno, već namjerno. Sve je to radi tih optičkih korekcija, da bi se stekao dojam maksimalne harmonije proporcija. Nekoliko slika koje sam smatrao da će biti zanimljive. Hram se gradio od 447. do 432. g. pr. Kr., a to su pouzdani podaci, što je malen slučaj kod grčkih građevina. Hram je bio sagrađen do 438. g. pr. Kr. no radovi na skulpturi traju do 432. g. pr. Kr. Za izgradnju u cijelosti je bilo potrebno 15 godina. Hram je sagrađen od penteličkog mramora u cijelosti - od prvog do zadnjeg kamena - čak i crijep. Pretpostavlja se da su na rubovima akroterija stajale skulpture krilatih božica Nike, božica pobjede. Posljednja istraživanja su pokazala da su u pronaosu, sa strana vrata, u vrhu zida stajala dva prozora za dodatno osiguravanje svjetlosti u predvorju. Strop je bio kasetiran. Vidi se rekonstrukcija malog dijela krovnog crijepa. Vidimo male antefikse sa

stiliziranim palmetama i volutama na rubovima ovih kanalića. Na tim mjestima se sprečavalo djelovanja atmosferilija. Vidimo jedan presjek kroz pročelje građevine. Ovo je jedini dorski hram koji ima sve vanjske metope izrađene u visokom reljefu. Njih 92 na četiri strane građevine. Prikazane su četiri teme, amazonomahija (borba Grka i Amazonki), kentauromahija (borba Lapita i Kentaura), gigantomahija (borba grčkih bogova sa Gigantima sinovima majke Zemlje, odnosno Gee) i iliuperzis (osvajanje Troje). Dva zabata su bila u punoj plastici. Na istočnome je bilo rođenje Atene iz Zeusove glave, a na zapadnome borba Atene i Posejdona oko zaštitništva grada Atene. Na ovoj sličici možete uočiti da je unutrašnji red od 6 dorskih stupova je u odnosu na ovaj vanjski od 8 postavljen na višu niveletu, odnosno, na dvije dodatne stepenice. Taj red dorskih stupova, odnosno, zidovi ante i cele koji se nastavljaju, nose jonski friz. Možda ćete negdje pročitati da je Partenon prvi primjer kombinacije dorskoga i jonskoga reda. Ja ne bih bio sklon uzimanju takve teze zdravo za gotovo, jer je izvjesno da ima starijih (npr. Cererin hram u Paestumu). No, Partenon je najvažniji primjer iz same Grčke. Dorski hram mora imati dorski friz iznad arhitrava, no unutrašnji dio građevine iznad pronaosa, pa vrhom zida cele i iznad opistodoma, pa ponovno vrhom, iznad cele, ide jonski friz. Sam taj friz je dugačak gotovo 160 m. Međuprostor između vanjske perijastaze stupova i ovoga se rješava kasetiranim stropom. Lako je bilo vidjeti ove metope i dorski friz gledajući izvana građevinu. Međutim, jonski nije bilo lako vidjeti, dobro nakriviti glavu da biste vidjeli što se gore nalazi. Jonski dijelovi hrama, koje je kasnije napomenuo, su friz, lezbički kimation i, vrlo važno, četiri stupa u stražnjoj prostoriji, djevičanskoj riznici. Arhitekti su i na to mislili, pa su taj friz lagano nagnuli za nekoliko stupnjeva prema vani. To je jedno vrhunsko zdanje nastalo u suradnji Iktina, Kalikrata i Fidije. Nakon dovršetka Partenona u svom arhitektonskom dijelu, započet je rad na monumentalnom ulazu na plato Akropole - Propilejima. To je tip građevine koji je široko rasprostranjen na grčkom teritoriju još od mikenskih vremena (primjerice Tirint). I današnji Propileji su imali svoga prethodnika, stare Propileje, koji su stajali na ulazu na plato Akropole. Oni su građeni paralelno sa Partenonom, negdje u doba Atenskog državnika Temistokla - 480-ih godina prije Krista - koji su teško oštećeni jer su bili utvrđeni (zbog naleta Perzijanaca). Smisao Propileja je u tome da zakloni pogled na plato Akropole i da prikaže da se iz pepela starih Propileja izdignulo jedno još veće zdanje. Ovo je pretpostavljen izgled pročelja tih starih Propileja. Novi Propileji su izgledom slijedili stare, u svom središnjem dijelu su dobili izgled pročelja jednoga dorskoga heksastilnog hrama. Središnji par stupova je ipak malo razmaknut zbog prolaza, a vanjskom pročelju odgovara unutarnje pročelje. Visinska razlika je svladana stepenicama, a dva reda po tri jonska stupa je nosilo kasetirani stop. Izvorno su trebali imati dva krila, portika, kroz kojih bi se ulazilo u dvije prostorije - jedna bi bila pinakoteka, galerija slika, a druga gliptoteka, u kojoj bi se prezentirale skulpture, biste i sl. Međutim, zbog peloponeskog rata, taj dio nije nikada realiziran. U njima su bile kline ležaljke, budući da je to bila jedna dvorana za gozbe. Pogled na sjeverno krilo Propileja sa dva manja dorska stupa kroz koje se otvaraju vrata i dva prozora (galerije). Pogled na sačuvani dio kasetiranog stropa. Propileji nisu imali zabatne skulpture i metope. To je bila samo javna građevina. No kada bi se došlo na plato, onda bi posjetitelji ostali zapanjeni. Kroz Propileje su prolazile famozne Panatenejske povorke sa svim Atenjanima i Atenjankama. Kao i kod Partenona, Propileji

su izgrađeni od penteličkog mramora. Nakon što je sagrađen Partenon, već slijedeće, 437. g. pr. Kr. (dakle, Partenon još nije imao skulpture), pod vodstvom arhitekta Mnezikla, gradnja Propileja traje do 432. g. pr. Kr. Slijedeći hram na atenskoj Akropoli je hram Atene Nike Apteros, sagrađen na mjestu jednog starijeg zdanja. Spomenuo sam činjenicu da je on bio potpuno rastavljen na sastavne dijelove od strane Turaka, u jeku kandijskog rata, i od njega su sagradili bastion. Nakon ostamostaljenja grčke, grčki arheolozi su anastilozom vratili izvorne dijelove. Dobili smo jedan mali amfriprostilni, tetrastilni jonski hram koji je ujedno najbolje "sačuvani" hram. Mi znamo izgled prijašnjih građevina, i moguće ih je rekonstruirati, ali one nisu sačuvane kao takve. Ovdje imamo građevinu koja je, osim krova, gotovo u cijelosti sačuvana. Hram Atene Nike Apteros je bio posvećen božici Ateni, beskrilnoj donositeljici pobjede. Tu je zapravo riječ o sinkretističkom kultu Atene i božice pobjede, Nike. To je varijanta jednog starijeg egipatskog božanstva Nit, pobjede, koja je preuzeta od strane Grka. Ovdje je poistovjećena sa Atenom, zamišljena je bez krila (odatle Apteros), zato da bi pobjeda ostala među Atenjanima (da ne "odleprša"). Puno je tu ideologije, veze između politike i graditeljskih ostvarenja. Ovo je jedan od primjera hramova kod kojih su stupovi monolitni. Građevina je imala zabat ispunjen mramornim skulpturama, što baš i nije obilježje jonskog stila, i vidljivo je da je nastala pod utjecajem dorskog stila (Partenona i Propileja). Iznad jonskih stupova sa karakterističnim kapitelom s volutama se nalazi friz koji je raščlanjen u tri trake - nije riječ o ravnome polju - i prikazivao je borbu Grka sa Perzijancima kod Plateje, 479. godine, i loše je sačuvan. Također je građevina od penteličkog mramora. Zašto ovu građevinu nazivamo tetrastilni amfiprostilos - ima red stupova i na pročelju i na začelju. Kroz red na pročelju se između dvaju malih pilastara ulazi u celu - i tu je kraj hrama. A stražnji red je neznatno odmaknut od zatvorenog zida. Tu su stupovi stavljeni radi dekorativnog elementa. Arhitekt ovog zdanja je Kalikrat (koji je sagradio vrlo sličan hram, osim što ima pronaos). Gradnja je trajala od 431. do 425. g. pr. Kr. (dugačka gradnja se objašnjava time što je to bila sredina Peloponeskog rata). Ono što bih ovdje još spomenuo je to, da je krajem 5. st. pr. Kr. okolo ove građevine izrađena balustrada (ograda) sa stražnjih i bočnih strana, koja je ukrašena čudesnim reljefom/frizom koji je prikazivao procesiju Nika ka božici Ateni koja je prikazana na prijestolju. Nažalost, Turci su raščerupali tu balustradu i danas imamo samo male fragmente. Idemo na Erehteion, posljednje zdanje, s kojim je, kada govorimo o klasičnom periodu, završena obnova atenske Akropole. Ponovit ću da su neke građevine sagrađene u doba rimske vlasti, no nije to današnja tema. Erehteion je jedna građevina koja nema nikakvog pandana. Sagrađen je na mjestu, gdje se prema predaji odvijala bitka između Posejdona i Atene, oko toga koga će Atenjani staviti za svoga zaštitnika. Prema predaji je Atena udarila kopljem o tlo i tu je izrasla maslina, a od Posejdonova trozuba izvor slane vode. Atenjani su izabrali maslinu. I unatoč otežavajućim okolnostima, teško pristupačnom terenu i različitoj niveleti, tu se sagradio hram. Kažu da je tu bio grob Kekropa, drevnog atenskog kralja. Arhitekt ovoga hrama je Filoklo. I ovaj hram, osim friza koji je građen od paarskoga, izgrađen je od penteličkog mramora. Gradnja je trajala od 421. do 406. g. pr. Kr. Pisani zapisi nam govore da je na ovome zdanju radilo 130 majstora koji su bili plaćeni jednu drahmu dnevno (srebrnjak), a građen je s prekidima zbog Peloponeskog rata. Za Erehteion možemo reći da je piktoresknog, baroknog tlocrta, koji ima tri ulazna

trijema, dvije osi. Ovo je pogled sa sjeverne strane na jonske stupove koji raščlanjuju sjevernu fasadu i između kojih su otvoreni prozori koji su izvorno bili zatvoreni brončanim rešetkama. Inače su prozori kao elementi vrlo rijetko dokumentirani na grčkim građevinama. Lijevo i desno vidimo istočnu fasadu koja je tetrastilna, na nižoj niveleti. Vidimo i zapadnu sa karijatidama koja je na višoj niveleti. Iz ovog tetrastilnog portika se ulazilo direktno, a kroz trijem s karijatidama se spuštalo stubištem u odaje koje su postavljene u osi tih dvaju trijemova. Ovo je južna prostilna fasada, sa 6 vitkih jonskih stupova, iz koje se ulazilo u Ateninu celu. Tlocrt građevine bi izgledao ovako. One slike su bile radi uočavanja razlika u elevaciji, a u tlocrtu, brojem 1 je označen istočni prostilni trijem sa šest jonskih stupova u nizu, vrata, prozori i pod brojem 2 je Atenino svetište, odnosno cela u kojoj je stajao drevni Atenin drveni kip još iz arhajskog perioda. A ovo su ta dva trijema, sa karijatidama na južnoj odnosno na sjevernoj strani koji su postavljeni u drugoj osi. Pri tome je ovaj dio građevine od onoga posvećenog Ateni. Svi ti problemi su riješenisamo radi toga što je to bilo svetom mjesto za Atenu. Hram je bio posvećen većem broju božanstava, no nismo sigurni sto posto kome su sve bile posvećene određene odaje. Ono što je sigurno je da se kroz prostilni trijem ulazilo u Atenino svetište, da su u stražnjem dijelu bile odaje posvećene Erehteju i Hefestu, a možda i još nekim božanstvima. Trijem sa karijatidama figure kora u funkciji nosača stupova, ekvivalent figurama Atlasa. Ovdje su one jedan element koji je preuzet iz arhajskog perioda. Osim ovih karijatida i onih iz Sifnijske riznice, nemamo baš neke druge primjere. One su rađene u bogatom stilu. Zašto se Erehteion smatra najvažnijim primjerom bogate klasike? Partenon, Propileji, hram Atene Nike Apteros, kronološki pripadaju visokoj klasici. Ova građevina pripada stilu bogate klasike. Sada vidite kako se ovaj hram svrstava tu, kroz tu strašnu bogatu dekoraciju. Jonski stupovi ukrašeni trakama sa palmetama, jonskim kimationom, ehinusom koji je izveden jonskim kimationom, bogata dekoracija vrhom zida, na antama u obliku jonskog i lezbičkog kimationa, trake sa astragalom itd. Na nekim drugim građevinama se taj bogati stil manifestira u kombinaciji dorskoga i jonskoga, te pojavi novog stila u grčkom graditeljstvu - korintskog stila. Time smo završili sa Akropolom. No nije ona jedino mjesto gdje se rade reprezentativna zdanja. Ovaj ćemo dio malo brže proći, no mislim da ih treba spomenuti. Građevina koji vidimo se diže na zapadnom dijelu atenske Agore, gradskog trga. Popularno se naziva Tezeion, međutim, pravi titulat bi bio hram Atene i Hefesta. Iz toga slijedi popularni naziv Hefastaion. Zbog metopa, na kojima su prikazana Tezejeva junačka djela, ima i taj drugi naziv. Budući da je bio sagrađen u ulici u kojoj su stanovali kovači, čiji je zaštitnik Hefest, a u Ateni, čija je zaštitnica božica Atena, odatle njegovo pravo ime. U celi su se nalazile njihove statue, koje je izradio Fidijin učenik Alkamen (jedan od najvažnijih majstora bogate klasike). Hram je građen u tlocrtu dorskog periptera, sa 6 stupova na kraćim i 13 na dužim. Trobrodna je cela, dorski friz, metope su djelomično sačuvane, a zabat nije. Kako autori tvrde, ovo je najbolje sačuvani dorski hram. Pogled na pročelje sa nekim od tih metopa koje su na svojim mjestima. Ovaj se hram započeo graditi prije Partenona, 440 g. pr. Kr., građen od penteličkog mramora, i po tome bi bio prvi hram koji bi bio građen od mramora. Na njemu su primijenjena ista matematička načela kao i kod Partenona (nakrivljenja, platforme, i sl.), samo u manjem postotku. Vidite kako izgleda igra svjetla i sjene kroz dijelove bez kasetiranog stropa. Ovo su stupovi vanjskog pročelja. Ovdje se nalaze dva stupa u pronaosu, u antama. Ovdje vidimo mjesto na

kojemu se nalazio jonski friz. Išao je iznad pronaosa i prebacivao se na vanjsku perijastazu stupova, isto tako s druge strane, iza opistodoma i na vanjsku perijastazu stupova. Ovaj hram je jedan u skupini zdanja koja su gotovo identičnog tlocrta (heksastilni dorski peripteri), ovaj hram, Posejdonov hram na rtu Sunion, Aresov u Aharmi kod Atene i Nemezin u Ramosu kod Atene. Stoga se pomišlja da su svi djelo istoga arhitekte. Građeni su između 450. i 430. g. pr. Kr. Ovo je pogled iz zraka na Posejdonov hram na rtu Sunion. I time ćemo završiti. Ostaje nam još bogati stil. 4.1.3. Graditeljstvo bogatog stila Sad smo na graditeljstvu bogatog stila od 420. do 380. pr. Kr. Kronološki tu ide Erehteion, međutim, mi ćemo sada vidjeti dvije građevine - jedna je Apolonov hram u mjestu Basse u Figaliji, a drugi je spomenik Nereida u Ksantosu. Što je glavno obilježje grčkog graditeljstva bogate klasike - pojava četvrtog stila u grčkom graditeljstvu korintski stil. Redoslijedom pojavljivanja, on je četvrti nakon dorskog, eolskog i jonskog. Eolskog je rođak jonskoga iz kojega se on razvio. Nisam ga zaboravio, već sam malo "štipnuo" jer nema tako veliku važnost kao ova tri. Korintski stil se zasniva na postojanju korintskog kapitela. Sve drugo korintski stil posuđuje iz dorskoga ili jonskoga stila. Ako je suditi prema Vitruviju, rimskom arhitekti i piscu, otkriće kipara Kalimaha, koji je šetajući grobljem Korinta, uočio košaru kroz koju je izrastao akantus i pod tim utjecajem je izradio prvi prototip korintskog kapitela. On se sastoji od košarastog donjeg dijela kalatosa - i akantusa koji je konkavno zakrivljen i ima rozetice. Na uglovima se izvijaju vitice. To otkriće je pomoglo da se riješe pitanja neadekvatnosti jonskih stupova (posebice kod malih građevina). Prva građevina na kojoj se pojavljuje korintski kapitel je Apolonov hram u Basama u Figali. Vidimo sliku iz 1805. g., ruševina toga zdanja. Iktin je bio glavni arhitekt, jedan od trojca koji je radio na Partenonu. Započet je 429. g. pr. Kr., no završen je oko 405. g. pr. Kr. Na velikoj je nadmorskoj visini. Tlocrt je jedinstven. Ovo je dorski peripter sa 6 na kraćim i 15 stupova na dužim stranama. Pronaos i opistodom su sa dva stupa u antama. Unutar cele se prislonjeni uz lateralne zidove nalaze dva niza od po 5 jonskih polustupova, a negdje u stražnjem dijelu cele između zadnja dva jonska polustupa se nalazio jedan jedini stup sa korintskim kapitelom. Iznad jonskih polustupova i kapitela je tekao jonski friz koji je prikazivao scene amazonomahije i kentauromahije u bogatom stilu. Evo vidimo izgled toga prethodnika korintskog stila sa relativno niskim akantovim listovima u samo jednom redu i dosta velikim viticama. Evo jedan od bolje sačuvanih fragmenata sa amazonomahijom. Najveći dio tog friza se nalazi u British Museumu u Londonu. Hram je imao kasetirani strop, što je rijetkost za hramove u vangradskim područjima. I evo još jedna građevina koja ide u razdoblje stila bogate klasike čije je pročelje danas rekonstruirano u British museumu. Nije se nalazila u grčkoj, već u gradu Ksantosu, u pokrajini Litiji na zapadnoj obali Male Azije. Riječ je o jednoj jonskoj građevini koja po svojoj funkciji nije bila hram, već grobnica. Mogli bismo reći da je to zagrobni hram (hereon). Taj pokojnik je bio lokalni Litijski vladar koji je sahranjen sa svojom ženom i vjerojatno sa svojom rodbinom. Na pročelju je imao 4 jonska stupa, a na stranama 6 stupova. Jednostavna cela sa ležajevima na kojima su bili položeni sami pokojnici. Taj mali grobni jonski hram je postavljen na neuobičajeno visoko podnožje - ako gledamo sa

grčkog stajališta, a ne maloazijskog. Mali gabariti su nadoknađeni bogatim repertoarom arhitektonske plastike. Čak dva friza na tom postolju, gornji i donji, friz na arhitravu, friz iznad cele i zabatna kompozicija. Teme su dijelom preuzete iz grčke umjetnosti, a dijelom istočnjačkog karaktera. Gornji friz postolja je prikazivao scene borbe ratnika, a donji friz prikazuje osvajanje nekoga grada (osvajanje Troje). Friz na arhitravu prikazuje scenu groblje i predaju darova koje nema veze sa grčkom umjetnošću. Na frizu iznad cele je prikazana pogrebna svečanost i čin žrtvovanja, a na glavnom zabatu je bio prikazan dinast na prijestolju kraj koga je žena i njegovi dostojanstvenici. Između vitkih i široko postavljenih stupova su stajale figure Nereida - jedni od najljepših primjera klasične jonske umjetnosti u razdoblju bogatog stila. Figure su personifikacije morskih božanstava koji su prikazani u dramatičnom dinamičkom pokretu, raskošnoj draperiji, rađeni u bogatom iluzionističkom stilu. Građevina se datira iza 420. g. pr. Kr. U usporedbi sa mauzolejom u Kalikarnasu, također je jonska građevina, zagrobni hram, podignut na visokom podiju - mnogo mnogo više. 4.1.4. Graditeljstvo kasne klasike Tu su stajali slični spomenici podignuti iz razloga koje sam maloprije spomenuo. Sasvim sigurno znamo da ovaj spomenik nije mogao biti podignut prije 334. g. pr. Kr. jer je te godine završeno takmičenje, i Lizikrat u Kori je odnio pobjedu. Zato je naziv Lizikratov Koreški pobjednik. Evo jedan od rijetkih sačuvanih spomenika te vrste u ulici tronožaca u Ateni, i najbolje sačuvani tolos. To je prvi spomenik na kojem se korintski red pojavljuje na vanjskom dijelu građevine. Kronološki gledano - podignut je za vrijeme Aleksandrove hegemonije. Toliko o tolosima, kao jednoj vrlo interesantnoj vrsti građevina - ponavljam, neki su hramovi, neki su heroni, a neki su počasni spomenici. Oni se nastavljaju graditi i u vrijeme Rimske umjetnosti. Spomenuli smo da je razdoblje kasne klasike vrijeme kada se nakon dugo vremena javlja zamah u gradnji teateara širom Grčke i izvan nje. Jedno od najpoznatijih kazališta je Teatar u Epidauru, glavnom svetištu boga Asklepija, kapaciteta za oko 14.000 gledatelja, koji i dan danas tu gledaju predstave. Sagradio ga je Poliklet mlađi, iza 390. g. pr. Kr. Ovako izgleda njegov tlocrt sa skenom, glavnom zgradom, proskenom, orkestrom, korom i gledalištem. Orkestra je odmaknuta u odnosu na gledalište, a kasnije, u helenističko doba će ona dobiti približno oblik polukruga i maksimalno približiti gledalištu. Grčki teatri su građeni na prirodnim padinama, a rimski su rađeni umjetno. Te su scenske zgrade imale bogato raščlanjene arhitektonske kulise, fasade, itd. Čuveni mauzolej u Kalikarnasu. Vidjeli smo jednu građevinu iz Ksantosa za koju sam rekao da je ona prethodnik čuvenom mauzoleju. Kalikarnas je grad na obali Male Azije, međutim, bio je u perzijskim rukama. 70-ih godina 4. st. pr. Kr. gradom je upravljao jedan lokalni vladar po imenu Mauzol koji je prije svoje smrti započeo sa izgradnjom veličanstvene grobnice. Njenu je gradnju povjerio grčkim majstorima. Pitej je jedan od najznačajnijih arhitekata kasnog klasičnog doba, koji je vodio obnovu čudesnog Artemidinog hrama i projektirao je jedan od najvažnijih hramova toga vremena, hram Atene Polias u gradu Prijamu. Sve tri građevine su građene u jonskom stilu, na obali Male Azije, pa se govori da je to bio prikaz jonske renesanse gdje je do sada dominirao dorski stil. Mauzolej je bio nadgrobni spomenik, veličanstvenih razmjera. Mnoge pojedinosti nisu poznate, jer je sama građevina loše sačuvana, osim temelja.

Rekonstrukcija se bazira na izvješćima pisaca, nekim drugim zapisima i ostacima dekoracije. Po svemu sudeći, to je bila građevina čije su stranice mjerile 66 x 77 m. Bila je, pretpostavlja se, visoka oko 50 m. Vrh visokog postolja je krunio friz, na kraćim stranama je bilo 9, a na dužim 11 jonskih stupova, zagrobna cela. Onda jedan čudnovato riješen krov, ne dvoslivni sa trokutastim zabatom i timpanonima, nego piramidalna konstrukcija na čijem je vrhu bila kvadriga sa likovima Mauzola i njegove žene. Ovaj spomenik je po imenu vlasnika postao eponim za sve slične spomenike te vrste mauzoleje - mjesta štovanja lika i djela pokojnjeg vlastodršca. Desno imamo građevinu sličnih karakteristika, pronađenu u gradu Knidu, tzv. Lavlja grobnica, koja je koncepcijski ista, iako dolazi iz helenističkog perioda. Kad to povežemo sa Santosom i spomenikom Nereide, vidimo da je riječ o lokalnim karakteristikama u razvoju hramske i nadgrobne arhitekture. Plinije Stariji, čuveni enciklopedista, spominje podatak da su na mauzoleju u Kalikarnasu radila četvorica najvećih grčkih majstora. Istočnu stranu je radio Skopas, zapadnu Leohar, južnu Timotej a sjevernu Prijaksid. Svako je bio zadužen za izradu jednog dijela friza i za skulpture koje su gradile interkolumne. Neki od tih dijelova friza su pronađeni na mjestu i tu se uočavaju stilske karakteristike. Mnogi dijelovi su u British Museumu. Vidimo prizor amazonomahije, i ovdje vidite jednu od mogućih rekonstrukcija u tlocrtu i elevacije tog mauzoleja sa podrumskom i središnjom. Kvadriva kruni cijelu građevinu. Građevina se gradila dugo, znamo da je započela oko 370-ih g. pr. Kr., a znamo da u vrijeme prolaska Aleksandra Velikog nije još bio sagrađen. Gradnju je nastavila Mauzolova žena Artemizija, no nakon njene smrti njihovi rođaci. Ovo je jedno od sedam svjetskih čuda. Evo nas na gradu Prijeni. Grad Prijena za kasno klasično doba ima vrijednost Mileta za rano klasično doba. To je grad u Joniji na koji je apliciran Hipodamski plan pravilne gradske planimetrije usprkos činjenici da se on nije nalazio na takvom prostoru gdje bi se to jednostavno apliciralo. Grad je smješten na strmom terasastom prostoru, i trebamo promatrati izohipse. Razlika između gornjih i donjih dijelova grada je preko 150 m. Što je posljedica toga? Glavne komunikacije u smjeru istok-zapad su zaista protočne, no smjer sjever jug je niz stubišta i odmorišta. U središtu su glavni sadržaji, gradom dominira Akropola. Grad i Akropola su bili spojeni sistemom fortifikacija. Hram Atene Polias, Pitejevo djelo se tu nalazi i on je od veće važnosti. Ovo je pogled iz smjera teatra u Prijeni. Ovaj je grad realiziran u vrijeme helenističkog perioda i vidimo kako se orkestra svela na polukrug. Evo hrama Atene Polias koji je jedan od najboljih primjera jonske renesanse, ali i uopće peripteralnog tlocrta kasno klasičnog doba. Jedan mali hram sa 6 na kraćim i 11 na dužim stranama sa dva stupa u pronaosu, jednostavnom malom celom i naznačenim portikom u stražnjem dijelu. Oltar se nalazi između građevine i propileji koji su vodili do samoga zdanja. Ovdje je riječ o jonskom peripterosu koji je građen od vapnenca - vidite kako izgleda presjek stupova hrama (koji je posvećen 334. g. pr. Kr.), u mnogočemu se razlikuje od jonskog tipa na atenskoj Akropoli. Stupovi imaju plintu, nekoliko torusa (poluoble profilacije) i trohila (kanalići), ima bazu, relativno klasični izgled kapitela sa ehinusom. Entablatura je vrlo zanimljiva, praktički nema friza. Imamo trotraki arhitrav, jonski kimation, zupce i bogato raščlanjeni korniž sa simom u koju su uključene lavlje protome. Jedna mala građevina, mogu vam navesti dimenzije 17 m x 35 m dužine. To je dvostruko manje hram od Partenona, no omjer je točno proračunat - 2:1.

Ovo je primjer reduciranja hramova i svetišta, uz ovaj prethodni, je i Asklepijev hram u Epidauru. Ne tolos, nego hram. On je dosta sličan, skraćen, 6 x 11 stupova, nema opistodoma, ali je imao relativno kvalitetnu karakteristiku zabatne plastike koju su radili čuveni majstori tog vremena, konkretno - Timotej. Dijelom je on, ili drugi majstori. Od ovih građevina kasne klasike bi još možda trebali izdvojiti jedan hram - hram Atene Aleje u gradu Tegeji. Tegea je grad u srcu Peloponeza, malog značaja, no ovaj hram je rijedak primjer klasične hramske arhitekture 4. st. pr. Kr. građen po uzoru na hramove nastale u razdoblju visoke klasike. Arhitekt ove građevine je Skopas, koji je poznatiji kao kipar i klesar, međutim, projektirao je i ovu građevinu i izradio modele kompletne arhitektonske plastike. Za razliku od dorskih periptera 4. st. pr. Kr., on je primjer kombinacije svih triju redova u grčkoj umjetnosti. Hram je po tlocrtu sličan Apolonovu hramu u Basama u Figaliji. U pronaosu su 2 stupa u antama, u opistodomu su 2 stupa u antama, ova vanjska kolonada ima 6x14 stupova koja je dorska. Unutar cele se nalazilo 7 korintskih polustupova uza svaki od lateralnih zidova i plus toga je Skopas upotrijebio jonske elemente kao što su jonski kimation na vrhu zida cele, odnosno lezbički kimation na dnu zida cele. Ovo je jedan od onih primjera upotrebe korintskog stila na jednom klasičnom dorskom peripteru. Na jednoj zabatu je bio prikaz hvatanja Kalidonijskog vepra (što smo vidjeli na Francois vazi), a na drugome je bila prikazana borba Ahila i Telefa u Kaičkoj ravnici. O fortifikacijama se nemamo potrebe zamarati, no ova građevina se čini zanimljivom. Riječ je o čuvenom Telesterionu u Eleuzini, gradu održavanja čuvenih Eleuzinskih misterija. Projektirao ju je Iktin, no dovršena je nakon njegove smrti, početkom 4. st. pr. Kr. Ovaj tip građevine se dovodi u vezu s Perzijom, gdje su ovakve dvorane sa nizovima stupova, potvrđene i u Perzepolisu i drugim gradovima. U ovom slučaju je ova hipostilna dvorana sa 6 nizova od 7 stupova, uokolo kojeg je raspoređeno gledalište koje je moglo primiti oko 4 i 5 tisuća gledatelja. Naprijed se nalazi portik na ulazu u samu građevinu. Tek toliko da vidite da su i ovakve građevine postojale. Ovo je najpoznatiji primjer, no ne i jedini. Zanimljiv je što je vezan uz misterije i Iktina. S time smo završili sa graditeljstvom

4.2. Skulptura Idemo na skulpturu. Ponovo ćemo ići istim slijedom kao i kod arhitekture. Osnovne stilske promjene za rano klasični period u odnosu na kasno arhajski period su napuštanje arhajskog osmijeha, uvođenje strogog ozbiljnijeg izraza lica, naboranog čela, otvorenih usta itd. Mnogo plastičnija je modelacija inkarnata i sl. 4.2.1. Skulptura rane klasike Jedna od najpoznatijih skupltura ovog ranoklasičnog perioda (strogog stila), koja je još uvijek na tragu tih posljednjih kurosa je Kritijin dječak koji se datira oko 480. g. pr. Kr. i potječe sa atenske Akropole. Rađena je u recentnom uzoru kurosa, no tu je naglašena skijastička poza kroz drugačiji položaj bokova, ramena, izrazom lica i sl. uz kasno arhajsku frizuru. Pripisuje se ateljeu Kritiji i Nesiotu koji su najpoznatiji majstori kraja 6. i početka 5. st. pr. Kr. Važnija karakteristika grčke klasične skulpture je da, za razliku od arhajske skulpture, nju dobrim dijelom poznajemo preko rimskih kopija. Kurose koje smo vidili su originali. Kritijin dječak je original. Međutim, velik broj narednih skulptura nisu originali, već

rimske kopije. Treba imati na umu da pod riječju kopija mi neznamo je li to direktna kopija, neka verzija, adaptacija. Ne znamo koliko to vjerno prikazuje original. Takozvani Onfolos Apolon, mramorna kopija iz 2. st. n. Kr. prema brončanom originalu iz rano klasičnog perioda. Najveći broj grčkih kipova u rano klasičnom periodu nastaje u lijevanoj bronci. Rimske kopije su u kamenu. Još jedan sličan primjer, ikonografski tip Apolona. Sada ide jedan od rijetkih izuzetaka, original brončane skulpture, pronađena kraj brodoloma, kraj rta Artemizion u Grčkoj. Remek djelo rano klasičnog perioda, izuzetna studija anatomije muškog tijela. Lijevom, ispruženom rukom cilja metu, a desna je u punom zamahu. Nezna se što je držao u ruci, pa bi mogao biti Zeus ili Posejdon. Prikazan je u nadprirodnoj veličini. Kao prilog ovome ide jedan kipić iz Dodone, gdje je prikazan Zeus koji baca munju vrlo sličan ovoj statui. Jedan od najvećih grčkih kipara rano klasičnog perioda je bio Agelat iz Argosa čije je najpoznatije djelo bilo Zeus koji baca muju. Kip nije poznat u rimskim kopijama. Za njega Plinije kaže da je bio učitelj Fidiji, Polikletu i Mironu. Spomenuo sam Mirona koji se inače smješta u razdoblje visoke klasike, međutim, jedan dio njegovih djela je nastao na prijelazu iz rane u visoku klasiku. U izvorima se spominju mnoga njegova djela, no malo je toga poznato iz rimskih kopija, a ništa iz originala. U izvorima se spominje njegov Heraklo (na odmoru). Ovdje vidimo kip koji se čuva u Bostonu, koji je sasvim sigurno nastao prema jednom rano klasičnom originalu. Po nekim značajkama na glavi, licu i tijelu, spuštenoj toljagom u desnoj ruci, lavljom kožom u lijevoj ruci, možemo zaključiti da je rimska kopija toga Herakla. Najpoznatije Mironovo djelo je zasigurno Diskobolos. Jedna od najčešće kopiranih statua u rimskoj umjetnosti - barem 60-ak rimskih kopija. Ovo je jedna od najboljih kopija, tzv. Diskobolos Lanceloti koji se čuva u nacionalnom muzeju u Rimu. Izvori nam kažu da je najčuvenije Mironovo djelo bila jedna krava o kojoj su čak spjevani epigrami. Ljudi su ostajali bez daha, kao da je bila živa. No nemamo traga o njoj. Sva su Mironova djela, kako kažu izvori, bili u bronci. Spominje se njegov Ladas, jedan olimpijski pobjednik koji je prikazan u startu trčanja, kada izlijeće sa starta. I to nam kazuje što zapravo zanima Mirona i kod Diskobolosa i kod Ladasa. Njega zanima trenutak maksimalnog fizičkog i duševnog naprezanja tijela. Ne ide mi baš kronološki. Uz Diskobolosa je jedno od važniji djela koje možemo rekonstruirati grupa Atena i Marsija. Ona je stajala na atenskoj Akropoli, i to je jedna čudesna kompozicija gdje je izražen kontrast između smirene Atene, sa njenim klasičnim atributima i nagle, divlje Marsije. Postoje različite kalkulacije zašto postoji ova grupa. Marsija je satir silen rodom iz Male Azije. Ovo možda govori o borbi između civiliziranih Grka i barbarskog svijeta Perzijanaca. Ovdje je riječ o rekonstrukciji. U ovom obliku nemamo kopije, ali u dvije zbirke su sačuvane kopije Atene i Marsije odvojeno, zajedno samo na novcu. Ovo su bili neki od najpoznatijih Mironovih djela. On je ipak arhaičan majstor i maksimalnu pažnju poklanja tijelu. No na glavi nema znakova fizičkog napora, jer njegova pažnja je usmjerena ka tijelu. Evo likova koje sam spomenuo sa istočnog zabata Zeusova hrama u Olimpiji, spomenuo sam da se u središtu nalazi Zeus, a sa strane Enama i Pelop pred trke kvadrigama. Ovdje vidimo ženski par, Enomajeva žena Stelopa i kćer Hipodamina. Kipovi su rađeni u punoj

plastici. Teška draperija paralelnih okomitih nabora, lagani kontrapost, gesta namještanja odjeće je pokret koji razbija arhajska obilježja. Figure su visoke 2.6m. Sad ćemo polako preć na Fidiju, Atenjanina koji je radio za cijelu Grčku. Svoju djelatnost je započeo krajem rane klasike oko 460. g. pr. Kr. On je zaslužan za brojne stvari, od novog lepršavijeg stila, što se posebno vidi na ženskim skulpturama na zabatu Partenona, prozračnija draperija, i to je uvod u bogati stil. Prvi razbija osovinsku koncepciju zabatnih polja. Na Zeusovom hramu u Olimpiji, u osnovi zabata je po jedna figura, a na Partenonu je grupa figura. Prvi razbija tu simetriju. Njegova najpoznatija djela su statue ženskih božanstava. On je tu bio nenadmašan. U suprotnosti sa Polikletom koji je bio jednako nenadmašan kad je riječ o muškim figurama. Jedno od njegovih najvažnijih djela je Atena Promakos ili Atena stražarica koja je bila postavljena na atenskoj Akropoli u tehnici bronce, izrađena od plijena nakon bitke kod Plateje. To je kip koji sa bazom ima visinu od 15m i navodno, kad bi sunce sijalo u njezin štit, to je toliko sjalo da se vidjelo u svakom kutku Atike. Nažalost, taj kip nije sačuvan. Izgled te sklupture možemo projicirati iz rimskih kopija. Vidimo akefalna Atena Promakos iz Hadrijanovog doba koja se danas čuva u Madridu. Ovdje nedostaje podignuta desna ruka oslonjena na koplje, štit u desnoj ruci i glava sa kacigom. Odjevena je bila u teški peplos i kožni ogrtač koji je bio prebačen preko ramena. Ona i stilski i izradom spada u taj kraj rano klasičnog perioda. Jedno od poznatijih djela rano klasičnog perioda su Tiranoubojice. To je grupa koju je izvorno izradio atenski majstor Antenor koja je bila postavljena na atenskoj Agori. Kada su Perzijanci osvojili Atenu, odnijeli su je u Perziju. Atenjani su njezino odnošenje nadomjestili kopijom koju su izradili Kritija i Nesiot. Ovo nije ni jedno ni drugo, već rimska kopija druge verzije koja se čuva u Napulju. To je riječ o dvojici Atenjana Harmodiju i Aristogitonu koji su izvršili atentat na posljednjeg atenskog tiranina iz porodice Pizistratida. Nakon njegova ubojstva 504. g. pr. Kr. je uspostavljena robovlasnička demokracija. Svi slobodni muškarci su imali pravo odlučivanja, no ne i žene. Lako se vidi stilski odbljesak originala - nešto manje glave u odnosu na figure koje su u raskoraku, poput Artemizijskog Posejdona ili Zeusa itd. Datira se 470. g. pr. Kr. Još jedan od rijetki originala iz Delfa, skulptura Vozača ili Aurige koji je bio prikazan u jednoj kvadrizi koja je nestala. Ona je bila dar jednog sicilskog tiranina Polizela iz grada Gele. Njegov je vozač pobijedio na Pitijskim igrama u Delfima 478. g. pr. Kr. To je muški lik prikazan u jednom dugom hitonu/tunici kratkih rukava, vertikalnih nabora i sl. Evo nekoliko primjera reljefne skulpture Umiruće Atene sa atenske Akropole prikazane oslonjenu desnom rukom na bok i koplje i tzv. Ludovizi tron, vjerojatno izvorno iz Magne Graecie pronađen u Rimu. Po svoj prilici oplatni reljef jednog žrvenika na kojemu su prikazana dva ženska lika, a na glavnoj strani scena koja prikazuje rađanje Afrodite iz pjene ili u kupatilu. I time smo završili pregled skulpture ranoklasičnog perioda. Sada prelazimo na Fidiju, Polikleta itd. 4.2.2. Skulptura visoke klasike Fidija je majstor od kojega nam je preko rimskih kopija sačuvano najviše djela. Spomenuo sam da je bio najpoznatiji u prikazivanju ženskih božanstava, pogotovo Atene. Najveći broj njegovih ženskih figura prikazuje Atenu. U usporedbi sa Polikletom od kojega nam je sačuvana samo jedna ženska figura, od Fidije imamo 4 ili 5. Među

rimskom plastikom carskog perioda jako je puno skulptura koje se stilski dovode u vezu s njime, s njegovim krugom učenika. U legendi u tekstu Tiberskog Apolona izgleda ovako: "Mramorna kopija prema brončanom originalu, Fidije?" Stilski je ona na tragu jednog Kazelskog Apolona kojega ćemo vidjeti kasnije, a on je vrlo vjerojatno rimska kopija čuvenog Fidijinog Apolona koji je stajao na atenskoj Akropoli. No, ovo Fidije? može značiti da je to netko od njegovih učenika, jer je epigonima bio jedini cilj raditi po uzoru na svoga učitelja. Dvije skulpture, jako važne, no slabe poveznice sa Fidijom, pronađene su u jednom brodolomu uz obale Kalabrije uz mjesto Rijače. Dva naga heroja prikazana sa oružjem, štitovima, u podignutoj ruci, od bronce, sa tragovima posrebrenja i umecima staklene paste u očima. Dva grčka originala visoko klasičnog perioda. Autor knjige iz koje sam ovo preslikao ima tezu da bi to mogle biti Fidijine statue iz njegove grupe koju je izradio u Delfima u čast atenske pobjede na Maratonu. To je bila jedna više figuralna grupa u kojoj su bili prikazani mitski atenski kraljevi. To se može, ali i ne mora prihvatiti. Sasvim sigurno, ovo su originali - remek djela tog visokog stila. Evo čuveni Kazelski Apolon (čuva se u Švicarskoj u Kazelu), rimska mramorna kopija Fidijinog Apolona koji odvraća skakavce. On je stajao na atenskoj Akropoli gdje je prema vjerovanju Atenjana odagnao najezdu skakavaca. Pomalo ženskastih linija i odlika glave po čemu je Fidijin stil prepoznatljiv. Takozvani Hermes Ludovizij, još jedna mramorna rimska kopija za koju se vjeruje da je nastala prema brončanom originalu Fidije. Evo jednog simpatičnog gospodina, malo razodjevenog, raščupanog, pripitog. Riječ je o atenskom pjesniku Anakrenu, koji je prema izvoru znao kao i ovi naši po Dalmaciji koje krstimo epitetom (ne pratite me...). Još jedna rimska mramorna kopija prema brončanom originalu, Fidija je većinu svojih djela radio u bronci. Kad bi se malo usredotočimo na ovu glavu, vidimo da je gospodin zaista prikazan u pijanstvu. On recitira stihove, i uz pomoć pisanih navoda, ova rimska verzija se dovodi u vezu sa Fidijinim originalom. Prelazimo na Polikleta. Ovdje je narušen muško - ženski redoslijed. Jer, za razliku od Fidije koji je Jonjanin, Poliklet je Doranin. Postoji jako puno pisanih vijesti o Polikletu, o najvećem grčkom majstoru 5. st. pr. Kr. za kojega neznamo odakle je bio. Stvar se svodi na dvije mogućnosti: da je bio rodom iz Argosa ili iz Sihiona. Prema predaji je bio iz Argosa na Peloponezu, a prema Pliniju je bio iz Sihiona. Zašto ističemo da je Doranin? On u fokus svog zanimanja ne postavlja nekog ljepuškastog boga kao što je Apolon kao Fidija, ili ženska božanstva kao Atenu. On se usredotočio na prikazivanje snažnog muškog tijela, tijela jednog atlete. Poliklet je važan i zbog činjenice da se on, ne samo u praksi, nego i u teoriji počeo baviti problematikom prikazivanja proporcija ljudskoga tijela. On je, to znamo iz pisanih navoda, napisao jedno djelo koje se zvalo Kanon (izgubljeno je) i prema pisanim navodima izradio jednu skulpturu koja je bila oličenje kanona. Ta skulptura se nalazi ispred nas, to je skulptura Doriforosa ili Kopljonoše koja je poznata iz većeg broja rimskih kopija, a najboljom se smatra ova iz muzeja Nazionale Arheologico u Napulju koja je pronađena u Palestriju u Pompeji. Tko je Doriforos ne znamo, po svoj prilici je to Ahil, najveći grčki heroj. On je bio prikazan sa kopljem prebačenim preko lijevog ramena. Vidite na ovoj figuri, koja je oličenje kanona, skijastičku pozu, snažni kontapost, uravnoteženost između dijelova tijela u mirovanju i u pokretu, između kojih je uspostavljena izvrsna ravnoteža i simetrija. Dijelovi tijela u mirovanju - stojeća desna

noga i opuštena desna ruka. U pokretu - lijeva noga izbačena lagano u koljenu i lijeva ruka koja drži koplje. Sve je to u jednom skladu, u jednoj proturavnoteži, ovdje je sva težina tijela postavljena na desnu nogu, lijeva je u potpunosti odterećena, samo se vrhovima prstiju dodiruje tla. To uzrokuje pomicanje tijela iz svoje osi, suprotstavljenu liniju bokova i ramena. To je ta skijastička poza. Poliklet išao toliko daleko, da je on govorio da visina glave treba biti 1/7 ljudskog tijela, da visina čela treba biti 1/16 ljudskog tijela, itd. Original je bio u bronci. Poliklet je daleko najveći grčki majstor u tehnici lijevanja bronce. Kod rimske kopije kopist ima problem otpadanja ruke. Zbog toga je ova veza između stegna i ruke koja se pojavljuje na velikom broju rimskih kopija. Glavama svojih junaka Poliklet ne pridaje toliko pozornosti, jer ga ne zanima psihološka karakterizacija, nego problem proporcije, ritma, simetrije, ali ono što je on u svome djelu nazivao ritmos i simetrija, simetrija ne u smislu paralelizma, nego u smislu jedne skladne uravnoteženosti između dijelova tijela u pokretu u mirovanju. O njemu su antički pisci izrekli i pozitivne sudove, recimo Aristotel ga u nekim svojim djelima uspoređuje sa Fidijom, Plinije kaže da je nadmašio Fidiju, u Efezu je odnio prvu nagradu Fidiji, ali o tome nešto malo kasnije. Drugo čuveno Polikletovo djelo Diadumeda. U najvećem dijelu su praktički identične skulpture. Impostacija je identična, pogledajte ova stojeća noga i sl. Jedina je razlika u pokretu gornjeg dijela torza zbog prirode radnje. Ovdje jedan atleta vezuje pobjedničku traku, vrpcu ili dijademu oko svoje glave prije nego će biti okrunjen pobjedničkim vijencem. Odatle naziv Diadumenos - onaj koji svezuje dijadem oko glave. Ovo je kopija sa otoka Delosa, jedna od najstarijih kopija. Ovo je nešto mlađi rad iz oko 420. g. pr. Kr. Onda imamo čuvenog Diskoforosa. Figura koja se ne spominje u izvorima, a čuvana je u Louvru. Rađena je u bronci i smatra se da je nastala prema uzoru iz monumentalne plastike. Istu takvu figuricu čuva i arheološki muzej u Zagrebu. Dakle atleta koji je prikazan sa diskom u lijevoj ruci, prije nego će zauzeti stav za izbacivanje diska. Ovo je primjer gdje nema nikakvog traga u izvorima o njemu, ali stilistički - glava, frizura, impostacija - upućuje na Polikleta. Ponovno smo kod Fidije na njegovim najčuvenijim ženskim statuama: Atena Lemnija i Atena Partenos. Atenu Lemniju su posvetili Atenjanima koji su kao kolonizatori otišli na otok Lemnos. Prikazana je kao mlada djevojka sa šljemom u desnoj i kopljem u lijevoj ruci, u dugom peplosu i egidi. To je zgodan primjer rekonstrukcije mramorne kopije prema torzu koji se čuva u Dresdenu i glavi koja se čuva u Bologni iz dvije različite zbirke. Povezana je figura, torzo i glava, te je dobivena rekonstrukcija Atene Lenmije. Atena Partenos, ta čuvena krizolefantinska statua, visoka preko 12 m, sa još višom bazom. Stajala je u celi Partenona, od zlata, bjelokosti i drvenih ploča kao jezgre. Kod koje sama figurica Nike u dlanu desne ruke je bila visoka 1,80 m. 1.150 kg zlata je upotrebljeno za izradu haljine, sa kacigom sa grifonima i sfingom, i cijelim nizom prikaza, što ćete vi naravno pročitati. Građani Efeza su 440-ih godina organizirali jedan natječaj za izradu figure ranjene Amazonke koju su htjeli staviti u svoj čuveni artemizion (Artemidin hram u Efezu). Na tom natječaju su sudjelovali najveći grčki majstori: Poliklet, Fidija, Krezil, Framon i neki drugi. Glasovanje je teklo ovako - glasali su svi majstori, dali su prvi ili drugi glas, svi su prvi glas dali sebi, smatrajući da su oni najbolji. Najviše drugih glasova je odnio Poliklet, Fidija drugu, Krezil treću, itd. Svi ti tipovi amazonke koje su izradili veliki grčki majstori, u doba cara Hadrijana su bili kopirani i činili su skulpturalnu dekoraciju njegove

čuvene vile u Tivoriju. Na ovim ilustracijama vidimo prvu s lijeva, amazonka tipa Mateji, koja je nastala prema brončanom originalu Fidije, druga je Sosiklet, koja je dobila naziv prema signaturi kopiste, prema Polikletu iz 440. i ovdje je prikazana treća, Amazonka Skijara tipa koja je navodno Krezilova. Kada je riječ o ovoj kopiji, onda tu postoji suglasje, to je sasvim sigurno Fidija. No, kod druga dva se mišljenja razilaze. Većina autora drži da je ova Sosiklet tipa Polikletova, međutim, neki zbog ovog snažnog, sa stražnje strane gledanog, snažnog tijela amazonke misle da bi u tom liku trebali tražiti Polikletovu amazonku. I činjenica da je možda Poliklet prvi prikazao ljudsko tijelo u osloncu na neki element arhitekture, pilastar, prevagnulo u tome da je on odnio prvu nagradu. U svakom slučaju on je bio najveći majstor u toreutici, najveći majstor u tehnici lijevanja bronce., međutim sva njegova djela kako je to primijetio Varon, rimski pisac, su nekako gruba i rađena po istom principu (vidjeli ste sličnost između Dorifora, Diadumena...) Evo Fidijina remek djela, Zeusa Olimpijskog, te čudesne krizolefantinske statue, visoke oko 12 metara. Prikazivala je Zeusa na tronu, u celi Zeusova hrama u Olimpiji. Ovo je novac iz vremena cara Hadrijana, jer statua nije sačuvana. Car Teodozije II. je 426. naredio uklanjanje te statue, prenošenje u Konstantinopolis i rušenje hrama. Zato je ovaj prikaz na novcu iz vremena cara Hadrijana od ogromne važnosti. Novac je kovan 137. n. Kr., a statua je nastala oko 430. Za potrebu izrade ove skulpture, Fidija je u Olimpiji dao sagraditi radionicu koja je bila jednaka celi hrama Zeusa Olimpijskog. Točno je mogao vidjeti kako će ona stajati unutar hrama. Ta je skulptura bila rađena od drvene jezgre, gornji dijelovi tijela, kao i Atena Partenos, od bjelokosti, haljina od zlata, tron je bio građen od cedrovine i bjelokosti. U desnoj ruci položenoj na naslonjač je opet bio kip Nike. Na ovim naslonjačima su bile prikazane cijele serije prikaza u punoj plastici, u punom volumenu. Na bazi je bila prikazana scena rađanja Afrodite iz morske pjene, na naslonjaču smrt Niobine djece. Neki od tih prikaza su poznati kasnije iz rimskih reprodukcija, ali ponavljam, samu rimsku kopiju nemamo. Evo nešto što je dosta važno, to je glava Dorifora sa jedne biste koja je pronađena u Herkulaneumu - gradu kod Napulja koji je zatrpan erupcijom vulkana Vezuva 79. god. Ta glava nosi potpis atenskog kopiste Apolonija. Kad bismo je išli usporediti sa onom glavom na kipu u muzeju u Napulju, onda bi vidjeli da nisu identične. Na tim statuama je sačuvan samo odbljesak originala, jer su vrlo česti kopisti prilagođavali te statue trenutnom ukusu i modi. Evo spomenuo sam Krezila kao treću nagradu u Efezu. On je majstor koji se dosta često spominje u izvorima, ali nemamo baš njegovih djela sačuvanih u rimskim kopijama. Ovo je svakako jedno od njegovih djela, to je herma sa glavom Perikla sa kacigom na glavi koja je zabačena malo unatrag. Kopija se danas čuva u Vatikanu. Navodno je Krezil prikazao Perikla sa ovom kacigom zato što je imao jajastu glavu, pa je njome ublažio jajasti oblik glave. Iz izvora znamo da je on zaista portretirao Perikla, a budući da ova herma nosi legendu sa Periklovim imenom, pripisana je njemu. 4.2.3. Skulptura bogate klasike Idemo na bogati stil, na bogatu klasiku. To je razdoblje od 420. do 380. g. pr. Kr. To nije razdoblje djelovanja nekih velikih majstora kao što je slučaj sa visokim stilom., Fidija, Poliklet, Miron, Krezil,... to su sve

velika imena. Bogati stil je vrijeme djelovanja Fidijinih učenika - Alkamena, Agoragrita, Mironovih učenika, nepoznatih majstora i sl. Alkamen i Agorakrit su dvojica od najvažnijih majstora iz doba bogatog stila. Sa Fidijom su radili na Partenonu, zabatima, metopama, frizu sa panatemejskom procesijom, i sl. Alkamen je dosta tradicionalan majstor, što se vidi na njegovim ženskim statuama koje su odjevene u teške haljine sa okomitim naborima. Ovdje vidimo tzv. Aresa Borgezea, jednu mramornu rimsku kopiju koja je po svoj prilici nastala prema Alkamenovu originalu iz posljednje četvrtine 5. st. pr. Kr. Sad smo na majstoru Naukidu koji je, prema izvorima, bio Polikletov rođak. Upitna je pripadnost ove skulpture Naukidu, pa prelazimo na najpoznatije, možda i jedno od najvažnijih Alkamenovih dijela - to je grupa Prokne i Itis. Prokne je bila, prema mitologiji, kći spartanskog kralja Tindareja, koja je imala problema sa mužem. Da bi napakostila mužu i njegovim prijateljima, u bjesnilu je zaklala svoga sina Itisa i iznijela ga na gozbu svome mužu. Nakon tog strašnog čina je pretvorena u slavuja, i odatle cvrkutanje slavuja kojima ona izražava svoju čežnju za sinom. Jedna mramorna grupa koja je stala na atenskoj Akropoli. Figura prokne je odjevena u tešku haljinu visokog potpona sa teškim naborima i djelomično sačuvana figura sina Itisa U figure bogatog stila idu i figure karijatida. One nisu možda rađene u tako prepoznatljivom, bogatom iluzionističkom stilu, i upravo zbog toga ih neki autori pripisuju Alkamenu no nema nikakvih dokaza o tome. I desno vidimo jednu izvanrednu skulpturu jednoga majstora, o kojemu ne bi, osim onog Pauzanijinog navoda, evo sad se vraćamo na njega, da su zabate Zeusovog hrama izradili Paionije i Alkamen stariji, ne bi uopće znali za njega. Uopće se ne spominje u izvorima, a ovo je vrh stupa i skulpture božice Nike koja je prikazana dok slijeće na taj stup. Riječ je o jednom pobjedničkom spomeniku kojega su Naupapčani i Mesenjani podigli na Olimpiji u čast svoje pobjede nad Spartancima 421. god. Što je na ovo figuri toliko važno? On je prikazao Niku u trenutku dok usuprot vjetru slijeće na stup. Vjetar joj priljubljuje haljinu na tijelo i razotkriva ju. Vidite te rijetke nabore, kao da da ju je netko prolio vodom i onda ju vjetar svu nabire na leđima. Ovo je jedan od najboljih prikaza tog bogatog stila u grčkoj skulpturi kraja 5. a početka 4. st. pr. Kr.. To je jedan novi, više slikarski pristup, gdje se umjetnici poigravaju odnosom tijela i samih formi, odjeće, odnosno draperije, a više ta odjeća ne skriva tijelo kao što je slučaj nekoliko desetljeća ranije. Nereide sa spomenika Nereida u Ksantosu. To je još jedan primjer bogatog stila. Evo nas kod agoragrita, njegovog najpoznatijeg djela, skulptura božice Nemese, božice pravde i osvete koja je stajala u njezinom svetištu u Ramnosu, a sačuvana samo u fragmentima. Na temelju prepoznatljivih dijelova draperije na ovakvim rimskim kopijama vidimo da je to gotovo identičan tip. Identična haljina, himatij koji je slično složen, iako ovdje pomalo šaljivo klizi sa lijevog ramena. Prema Pauzaniji je bila prikazana sa jabukovom grančicom u spuštenoj lijevoj ruci i sa parterom za žrtvu ljevanicu u desnoj ruci. Pogledajte, ovo su sada sve rimske kopije, ali prema grčkim originalima iz perioda bogatog stila. Možda je ova Afrodita (tip Venere Genetriks) jedan dosta dobar primjer. Za tu statuu znamo da je kopista, po imenu Arkezilaj, izradio za cezarov hram Venere Genetriks prema uzoru na jedan grčki original iz razdoblja bogatog stila, bogate klasike.

Ta haljina više otkriva nego što skriva žensko tijelo, a ovaj tekst uz sliku daje naslutjeti da bi to vrlo lako mogao biti majstor Kalimah, kojega sam spomenuo nešto ranije. Evo još jedno Alkamenovo djelo. Prema Pauzaniji i drugim piscima, njegovo najpoznatije djelo je bila Afrodita u vrtovima, o kojoj ništa ne znamo. Postoje pretpostavke da je ona bila prikazana oslonjena na nešto, na neki stup u trenutku dok namješta, skida veo, podiže haljinu, itd. S obzirom na stilističke značajke ove rimske kopije koja pripada ovom Dafne tipu, postoje ozbiljne pretpostavke da je ona možda nastala po uzoru na Alkamenov čuveni original Afrodite u vrtu. Inače od alkamenovih djela još bi samo spomenuo njegove Herme koje su pronađene u Pergamu koje nose čak i njegov opis. 4.2.4. Skulptura kasne klasike Skulptura kasne klasike bi se mogla podijeliti u 2 razdoblja. To je period od 380. do kraja 4.st. pr. Kr. prvi period bi bio negdje do sredine 4. st. pr. Kr. kada se u smislu proporcija, impostacije, u prikazivanju atletskih muških figura, ništa bitno ne događa. Da bi se negdje sredinom 4.st. pojavio sasvim novi kanon čiji je autor Lizip. Taj novi kanon, ideal u prikazivanju ljudskog tijela se svodi na to da se Lizip odlučio za takvo gledište po kojem ljudsko tijelo treba prikazati onako kako ga neki umjetnik vidi, a ne onako kako bi ono stvarno u smislu proporcija trebalo izgledat. Taj njegov novi kanon manje-više biva prihvaćen od novih majstora, i on se u samoj skulpturi očituje u vitkim figurama, tanašnih, vrlo često, ženskastih tijela, čak i kada je riječ o muškarcima, malih glava. Dakle, figure dostojanstvena držanja, plemenita izraza lica, vidite da su to figure malih glava, finog, uskog, atletski građenog tijela. Idemo na jedan od ranijih Lizipovih radova koji je nastao na Polikletovom principu. To je starija verzija umornog Herakla. Rimska mramorna kopija prema Lizipovom originalu nastalom negdje u prvoj polovici 4. st. nastalog oko 360. g. Analizirajući ovu figuru bismo zapravo došli do zaključka da je ona polikletovskih proporcija. Novo je ovdje to, što je Poliklet prikazao Herakla koji se odmara nakon svojih junačkih djela, oslonjenog desnom rukom na desni bok i toljage koja je gurnuta skroz pod pazuh lijeve ruke. Nekoliko desetljeća kasnije nastao je drugi ikonografski tip umornog Herakla koji je još poznat pod nazivom Heraklo Farnese gdje više nema ni traga polikletovskim proporcijama. Ovo je jedan snažni eksplozivni heraklo, nabujale muskulature, kao da će eksplodirati, naprsnuti mišići na sve strane, male glave, prepoznatljivih atributa. Ruka je gurnuta na leđa, toljaga je još uvijek pod pazuhom lijeve ruke. Ovdje nema nikakve sumnje da je riječ o Lizipovom autorstvu, jer mramorna kopija koju ovdje vidimo nosi ime kopiste i da je riječ o Lizipovom djelu. Zašto povezivanje one skulpture sa ovom? Zato što je teško vjerovat da bi jedan veliki majstor kao što je Lizip kopirao postojeće djelo? Razlike su vidite, tek u proporcijama, u položaju ruke. Tamo je na boku, a ovdje je gurnuta iza leđa. I odatle je vrlo opravdana pretpostavka da je tu riječ o različitim verzijama - Lizipovim verzijama iz mladosti te iz kasnijeg razdoblja. Lizip je bio poznat po tome što mu je svaka figura prikazana u drugačijem položaju. Ne kao kod Dorifora, u skijastičkoj pozi, pa je razlika u tome je li desna ili lijeva noga nosi težinu tijela. Nego mu je svaka figura drugačija. Evo, vi sad osim ova dva umorna Herakla, nećete vidjeti više niti jednu identičnu figuru. Smatra se da je ovaj Aproksiomer ili Strugač oličenje tog njegovog novog kanona. Vidite to tanašno malo tijelo atlete, male glave, plemenita, dostojanstvena izgleda, prikazan u trenutku dok strigilom u lijevoj ruci

struže masnoću i prljavštinu sa tijela nakon vježbe. Kopija prema brončanom originalu. Lizip, kao i Poliklet radi u tehnici lijevanja bronce. Jedno djelo iz 330-ih g. pr. Kr., sa samog kraja kasno klasičnog perioda. Vidite Hermesa koji vezuje sandalu, čiji je prikaz sačuvan i na novcu jednog grada Sibrikije, na Kreti lijevo, a desno - jedna rimska mramorna verzija koja se danas čuva u Kopenhagenu. Što je slično, a u čemu se sastoje razlike? Na novcu Hermes gleda u pravcu svoje sandale koju vezuje, a ovdje, kao da iznenada odiže glavu i okreće je u lijevo, kao da mu netko prilazi, lijeva ruka je podbočena na ovo koljeno, a samo desnom rukom vezuje sandalu. Ovo je jedan primjer kako ne mora uvijek biti riječ o kopiji, kako izraz kopija nije adekvatan, kako su to zapravo neke adaptacije. Ovo je jedna rimska verzija Hermesa koji vezuje sandalu, a zbog čuvanja u zbirci Lensdaun je ovaj naziv kojeg je dobila. To je jedna izdužena elegantna figura, jednog melankoličnog izraza lica, itd. Skulptura Agije koja inače pripada jednoj grupnoj skulpturi podignutoj u Delfima, koju je Lizip izradio po narudžbi jednog Tesalskog vladara, uključivala je više od desetak figura. Postoje dvojbe je li riječ o kopiji koja je zamijenila original ili je riječ o originalu u mramoru. Prepoznatljiv lizipovski stil i lizipovske proporcije. Kad bi smo išli stavljati ovu glavu u visinu tijela, imali bismo omjer 1:8. Eros koji napinje luk, jedan od lizipovskih djela koje se spominje u izvorima, u rimskoj kopiji iz kapitolijskog muzeja u Rimu. Nekoliko je Lizipovih skulptura koje prikazuju tijelo sa dijagonalno postavljenim rukama, koje su ispred tijela i koje su otprilike paralelne jedna s drugom. Ovdje je taj dječak bio prikazan u sceni napinjanja luka, poslije ćemo vidjeti jednu figuru Afrodite koja je pripisana Lizipu na račun sličnosti sa ovom figurom. Skopas. Vidimo jednu rimsku verziju Skopasovog djela iz sredine 4. st. pr. Kr. Ovaj je Melard bio prikazan na istočnom zabatu hrama Atene Aleje u Tegeji u sceni lova na Kaledonijskog vepra. Ovdje je riječ o odrazu Melardovog lika na zabatu jednog hrama koji je prebačen u slobodnu plastiku. On je tamo je bio rađen u punoj plastici. Sad ćemo vidjeti par Praksitelovih skulptura. Praksitel je najveći atenski majstor kasne klasike zajedno sa svojim ocem Kefizodotom starijim. Kefizodot mlađi je Praksitelov sin. Na neki je način Lizip Polikletov nasljednik, jer je Poliklet Peloponežanin kao i Lizip, a Praksitel se nastavlja na Alkamena i Agoraklita. Njegove skulpture odlikuje jedan kičasti, sladunjavi stil, jedna S linija svih njegovih figura. Po tome ne možete promašiti i jednostavno morate prepoznati Praksitela. Preferira likove mladih sladunjavih bogova kao što su Apolon, Dioniz, Satir... Izradio je cijelu jednu seriju Satira, od kojih ovdje vidimo jednoga. To je satir koji nalijeva vodu, ujedno figura koja je bila korištena u sklopu fontane. Karakteristična S linija. Osim tog Satira je izradio još i čuvenog lijenog Satira, jedan od rijetkih originala iz tog doba. Skulptura dječaka izvađena iz mora u zaljevu Maraton. Rađena otprilike u Lizipovskom stilu, vidimo tu liniju u obliku slova S, ne mora biti nužno njegov rad, može biti od njegovih učenika. Još jedan od rijetkih originala toga vremena, to je čudesan kip izvađen iz mora kod otoka Antikitere. Ne zna se autor ovoga djela, ne zna se čak ni koga predstavlja. Izgleda da bi moglo biti riječi o Perzeju koji drži u ruci glavu Gorgone meduze. U posljednje vrijeme se ova statua dovodi u vezu sa jednim kasno klasičnim majstorom čije ime glasi Eufranom. Bio je poznat kao čudak, kao autor jednog vlastitog kanona, kao kipar kod kojega su figure imale čudne proporcije, čvrsta zatvorena torza, tanašne i često vrlo

dugačke udove. Možda bi ova figura mogla biti na tragu toga, ali to je samo teza i ne može se dokazati. Ali, bronca, original, druga polovica 4.st. - to su neupitne činjenice. Leohar - još jedan atenski majstor kasne klasike, živi na samom kraju 4. st. Djeluje i u ranom helenizmu. Ispred sebe vidite jedno od remek djela kasno klasične skulpture. Prava istina glasi da mi ne znamo autora originala, prema kojem je nastala ova hadrijanska kopija. Svojevremeno se dovodila u vezu sa Praksitelom, međutim nema baš puno elemenata tog praksitelskog stila. S druge strane, taj bog, kad ga se malo bolje pogleda, kao da leti, kao da lagano korača, a jedva da se dodiruje tla, a to je nešto što se očituje na više rimskih kopija koje su sigurno nastale prema Leoharovom originalu. Pogledajte kasno klasični kanon, lizipovski ideal u Leoharovoj interpretaciji. Figura jednog mladog boga, tanašnih proporcija, gotovo ženskastog tijela, ženske frizure. Ovo je afroditin čvor na glavi. Razodjeven, prikazan vjerojatno u trenutku dok napinje luk i gleda u pravcu svoje mete. Prikazan u laganom koraku, a gornjim dijelom tijela i lijevom rukom okrenut u lijevu stranu, zapravo cilja negdje prema svojoj meti. Danas u Vatikanu. Evo nas ponovno na mauzoleju iz Kalikarnasa. Sjetimo se one kvadrige na vrhu krova, u njoj su stajale figure Mauzola i njegove žene. Evo ovog čovjeka ovdje, u istočnjačkoj odjeći, snažnog, zdepastog tijela, duge kose, barbarska frizura, s bradom, i što je jako važno - figura je visoka 3 metra, nadnaravne veličine. Uz njega je bila prikazana njegova žena, mramorna statua, jer je i kvadriga mramorna, pa nije bilo potrebe za brončanom skulpturom. Ona je dovodi u vezu sa Prijaksidom. Kao i skulptura njegove žene Artemizije. Artemizija, koja je isto nešto manje visine, 2,66 m, iz kvadrige iz mauzoleja u Kalikarmasu. Oštećena, odnosno odrezana lica. Leoharu se pripisuje i ova figura Sofokla, jer je on prema izvorima izradio njegovu portretnu statuu, a kasna klasika je period kada se po prvi puta u grčkoj umjetnosti masovno počinju izrađivati portreti i portretne statue živih ljudi. Ne bilo koga, nego velikih filozofa, pjesnika, govornika. Prema izvorima je Leohar izgradio statuu Sofokla, a ti se javni ljudi lako prepoznaju prema svojim portretima. Ovo je definitivno Sofoklo. Ovdje je slučaj sa ovom statuom koja prikazuje Sokrata, maloga, ružnoga, zdepastoga, ćelavog, duge šiljaste brade. Sokrat je započeo kao Fidijin učenik, sudjelovao je u radu na Partenonu kao jedan od kipara. Kasnije se opredijelio za filozofiju, i završio kako je završio. Prema izvorima, njegovu portretnu statuu je izradio Lizip. Ovdje desno vidimo fotografiju jednoga od rijetkih originalnih djela, jednog drugog kasno klasičnog grčkog majstora kojega sam spomenuo - to je Timotej. On je radio na Askeplijevom hramu u Epidauru. Ovdje je riječ o jednoj skulpturi božice Higije koja je stajala u okolišu toga hrama. Što je kod nje zanimljivo? Malo čudnovato impostirana. Pogledajte, to nije ni sjedeći niti stojeći položaj. Nešto između. Figura je napola razodjevena, na način da je lijeva polovica torza, sa tom lijevom dojkom potpuno otkrivena, naglašena je erotska dimenzija. Ovo je original, ovo je statua pronađena u okolici samoga svetišta. Timotej je bio autor modela za oba zabata Asklepijeva svetišta u Epidauru. Ovo je Leda sa labudom koja je slična impostirana kao lik Higije kojeg smo maloprije vidjeli. Opet nije ni u sjedećem ni u stojećem položaju. Leda je bila jedna mitska žena jednoga kralja koju je obljubio Zeus, tako da se pretvorio u labuda. Ona nesvjesna posljedica je prigrlila labuda, lijevom rukom podiže odjeću sa sebe. Ovdje je desna polovica torza razodjevena i opet naglašena ta erotska dimenzija, čeznutljiv pogled uperen u visinu. Autorstvo je sa dosta razloga pripisano Timoteju kao i prethodna statua.

Evo nas ponovno do Praksitela. Desno je jedno od njegovih najpoznatijih, jedan od najvažnijih kipova antičkog doba i uz Mironova Diskobola jedan od najčešće kopiranih djela - Afrodita Knidska (nalazila se u gradu Knidu), izvorno izrađena za grad Kios, koji su ostali sablažnjeni činjenicom da je Praksitel prikazao Afroditu potpuno nagu. Kniđani su se brzo snašli, isplatili traženu svotu i od toga je Knid postao jedan od najvažnijih Afroditinih svetišta. Samim postavljenjem toga kipa u gradu je postala turistička meka. Božica prikazana potpuno obnažena po prvi puta u grčkoj umjetnosti - barem tamo od nekih davnih geometrijskih vremena - u trenutku izlaska ili ulaska u kupatilo. Kraj nje je i hidrija iz koje ona podiže ili u koji polaže svoju odjeću. Pogledajte ovu kamenu traku koja je česta kod rimskih kopija, u proporcijama koje su otprilike u tom trenutku bile popularne, sa desnom rukom, koju, ajmo reći, nesvjesno pruža naprijed, i skriva neke dijelove svoga tijela. To je najvažnije Praksitelovo djelo. Vidimo još jednu skulpturu koja se dovodi u vezu s njime, Afrodita iz Arla, koja je za razliku od ove Afrodite Knidske napola obnažena torza, pa odatle neka razmišljanja da je ovo raniji rad. Nešto moralo prethoditi potpunom obnaživanju, možda obnaživanje poprsja, torza i sl., što je prisutno ovdje. Original se datira u 360., a sama Afrodita Knidska u 350., 340. g. pr. Kr. Postoji barem 40-ak, 50-ak, rimskih i helenističkih kopija ovog djela. Prikazano je na novcu grada Knida. Ljudi su dolazili izdaleka da bi vidili to Praksitelovo djelo. Kao što vidite, naglašena S linija kao i kod njegovih muških figura koje smo vidjeli. Od Skopasa smo vidjeli Meleagra. Skopas je jedan od najvećih kipara stare klasike. On je uz Praksitela jedan od rijetkih koji je radio u mramoru, kazao sam, Lizip i većina majstora toga vremena još uvijek radi u tehnici lijevanja bronce. Praksitel radi i u toj tehnici, ali i u mramoru. Skopasovi originali su redovno bili izrađeni od mramora. Što je odlika skopasovskog stila? Da on na svojim figurama ne prikazuje samo neke unutrašnje emocije, ono što je u ranom stilu bio Etos, nego on prikazuje na licima svojih junaka strast, patnju, tugu, ono što se jednom riječju naziva Pathos. Njegove figure imaju duboko usađene oči, teške ispupčene obrve. Evo jedan od primjera te strasti je ova mramorna rimska kopija prema Skopasovom originalu koji prikazuje plešuću Menadu, dionizijevu pratilju koja se prema predaji prepušta različitim užicima. Ona je prikazana odjevena, ali ono što drži odjeću na okupu je jedna vezica, sve drugo se razbacalo po tijelu, prikazana je u transu, visoko podignute glave. Izvori spominju njegovu čudesnu Menadu. Zbog takvog likovnog jezika, Skopas je od svih umjetnika kasne klasike najviše utjecao na produkciju nadgrobnih reljefa. Zašto? Jer je na njima bio cilj prikazati tugu rodbine za preminulim članovima svije obitelji. Zato je na toj nadgrobnoj umjetnosti skopasovski jezik najutjecajniji. Evo još dvije skulpture koje se dovode u vezu sa Praksitelom ili njegovim krugom Velika i Mala Herkulanka (zbog činjenice da su pronađeni u herkulanumu). Ove dvije figure, elegantne, malih glava, potpuno pokrivene odjećom. Odjevene u duge hitone i ogrnute himatijonom po ukusu kasne klasike i drapirane prema modi kasne klasike. Naime, stilski su ove glave na pragu Afrodite Knidske i još nekih drugih Praksitelovih uradaka. Zato je mišljenje da su to originali prema kojima su nastale rimske verzije, kopije. Još jedna Afrodite - ovog puta Lizipova - Afrodita iz Kapue, jer je riječ o mramornoj kopiji iz toga južno talijanskog grada. Zbog specifičnog položaja ruku, koji je sličan

položaju Erosa koji napinje luk samo zrcalno obrnut, dovodi se u vezu sa Lizipom, koji je prema izvorima napravio nekoliko Afrodita. Evo dvije konjaničke ženske figure sa Asklepijeva hrama u Epidauru, koje se dovode u vezu sa Timotejem. Lijevo su figure aura - personifikacije vjetra, povjetarca. Desno figure Amazonki. Ove lijeve su u funkciji ugaonih akroterija tog istočnog zabata Asklepijeva hrama, a konjaničke figure Amazonki vjerojatno sa zapadnog zabata. Ovo je prvi puta u grčkoj umjetnosti da se prikazuje jedna takva figura koja je personifikacija vjetra i povjetarca - vjerojatno Timotejeva osobna inovacija. Evo još par figurica iz atenskog kruga. Irene sa malim Plutom (Had), Hermes s malim Dionizom. Prva mramorna kopija prema brončanom originalu Kefizodota, Praksitelova oca, a druga je djelo samoga Praksitela. Namjerno sam slikao, tako da vidimo i jednu i drugu. Ovdje je riječ o grupama koje prikazuju odnos dviju osoba, starije i mlađe. Pogledajte sličnosti koje proizlaze iz toga da su Kefizodot i Praksitel otac i sin. Ne samo to, nego je Kefizodot izradio stariju verziju Hermesa sa malim dionizom. Ovu statuu Pauzanije spominje i kaže da stoji u celi Herinog hrama u Olimpiji, starog arhajskog hrama. Njemački arheolozi su ovu statuu našli u ruševinama cele toga hrama ista ona koju je vidio Pauzanije. Pitanje original ili kopija još ostaje „otvoreno“. Teško da bi jedno takvo remek djelo ostalo u Olimpiji, a da ne padne u oko Rimljanima. Vjerujem da je riječ o tome, da je original nadomješten jednom izvanrednom grčkom kopijom od jednog vrhunskog majstora u istom tom kanonu u kojemu je bio izrađen i sam original. Nešto što se može dovesti u vezi sa Praksitelom, ako se ovo prethodno nije moglo, jer pazite, mi od Praksitela nemamo nijednog originala. Međutim, ovdje imamo bazu jedne statue koja je pronađena u gradu Mantineji. Statue koju doslovce sa bazom spominje Pauzanije i kaže da je baza na kojoj je prikazano takmičenje Apolona i Marsije, muze, sa statuom na njoj, Praksitelova. Statue nema, davno je uništena, ali je baza sačuvana. Malo je trebalo ići drugim slijedom. Strana te baze sa muzom. Podsjećaju li vas ove muze na nešto? Na Veliku i Malu Herkulanku. To je ta karika koja nas upućuje na to da su Velika i Mala Herkulanka nastale prema uzoru na originale koji su barem nastali unutar kruga Praksitelovih učenika. Ovo je nastavak one priče koju je ispričao Miron sa grupom Atene i Marsija, gdje je Atena bacila frulu pa je Marsija želi podići, da bi izazvala Apolona u takmičenju u sviranju. Ne može ga on pobijediti i u sredini već čeka ishod tog dvoboja jedan Skit s nožem, da zakolje Marsiju i da mu odere kožu. To je baza jedne statue na kojoj vidimo te prepoznatljive elemente novog kasno klasičnog ideala, sa elegantnim, u ovom slučaju, ženskim figurama, malih glava, u bogatoj, gotovo baroknoj nošnji i draperiji. Ovo je jedna strašno zanimljiva skulptura tzv. Heraklo Lendsdown. Jedna rimska mramorna kopija, koja se sa puno prava dovodi u vezu sa Skopasom, jer kad ovu glavu četvrtaste forme, mala lica usporedite sa recimo ovom Igejom sa zabata hrama u Tegeji, onda vidite te sličnosti. Heraklo je prikazan sa svojim osnovnim atributima - toljagom preko lijevog ramena i lavljom kožom u desnoj ruci. Postoji još jedna rimska kopija , to je tzv. Hough Heraklo, koji se isto pripisuje Skopasu koji pokazuje elemente skopasovskog likovnog jezika, pogotovo u oblikovanju glave. Evo, samo ćemo ih izlistat kad su već tu. Zeusov hram u Olimpiji, istočni zabat - gore, zapadni zabat - dolje, Gore Zeus, Enomaj mu s lijeva, Pelop s desna, Stereopa, Hipodameja, kvadrige - scena pred trku Enomaja i Pelopa. Enomajevu kćer Hipodameju je za ženu mogao dobiti samo onaj koji njega pobijedi u trci. Pelop će to uspjeti uz pomoć

varke, podmitit će slugu koji će izvući klin iz kola i ovaj će se strmoglaviti. Enom će prokleti Pelopa (po kojem je nazvan Peloponez). Taj mit je iznimno važan za Dorane, za Peloponežane, i zato je stavljen na istočni zabat Zeusova hrama u Olimpiji. A dolje je prikaz borbe kentaura i Lapita sa Apolonom kao sucem. Rekonstrukcije dijelova zabata dviju građevina koje smo spominjali - Asklepijeva hrama u Epidauru (osvajanje Troje), i dolje hrama Atene Aleje u Tegeji (Skopasova hrama sa prikazom borbe Ahila i Telefa Kaičkoj ravnici). Vidite kako dijelovi zabata nedostaju, jer jednostavno se ne mogu rekonstruirati. Metope sa Zeusova hrama u Olimpiji, 12 heraklovih mlađih djela, nećemo ih nabrajati, poznata su iz grčke mitologije. Čovjek se puno borio, sve je živo pobio, itd. Evo dvije od tih metopa, pogotovo je poznata ova - Atlas donosi jabuke iz vrta Hesperida Heraklu koji ga je na trenutak zamijenio da podupre nebeski svod. Atlas se nije htio vratiti na to mjesto pa ga je Heraklo varkom uspio prevariti. Partenon, rekli smo, 92 metope, dijelom su crteži, dijelom u grafici. Jedini dorski hram kod kojeg su sve metope na vanjskom dorskom frizu izrađene u dubokom reljefu. Scene gigantomahije, amazonomahije, kentauromahije i osvajanja Troje. Ovo su dijelovi čuvenog panatenejskog friza, sa Partenona, sa prikazom Panatenejske procesije. Radili su ga Fidijini majstori, Alkamena, Agorakrita, Sokrata i niz drugih majstora. 160 m dugačak, 1.06m visok. Zamislite koja je to količina materijala. 2 zabata, 92 metope, 160 m dugačak friz, sve to izrađeno u 6 godina. Fidija je izradio nacrte i modele, koje su onda oživotvorili njegovi učenici sa pomoćnicima. Sam Fidija je vrlo vjerojatno izradio središnje figure obaju zabata, i najvažnije dijelove friza iznad pronaosa i opistodoma. Hram Atene Nike Apteros koji je bio sa tri strane krajem 5. st. bio ograđen jednom balustradom. Spomenuo sam da je ta balustrada bila izgrađena sa figurama Krilate Nike prikazane u procesiji, koje koračaju božici Ateni koja sjedi na prijestolju. Tu su krila, u najrazličitijim pozama. Ova koja vezuje sandalu je najljepši sačuvani fragment. U tom hodu se Niki odvezuje sandala, i ona podiže nogu, jednom elegantnom gestom, vezuje tu sandalu. Haljina u prozračnim naborima potpuno razotkriva žensko tijelo. Autorstvo te balustrade se dovodi u vezu sa Agorakritom i njegovom radionicom. Ovo su detalji friza sa Amazonomahijom sa Apolonovim hramom u Basama u Figaliji sa prvim korintskim stupom. Mauzolej u Kalikarnasu, dijelovi friza na vrhu postolja - rekli smo četvorica majstora Skopas, Brijaksid, Timotej i Leokrat.

5. Helenizam Helenistički period je posljednji period grčke civilizacije, te prijelaz u rimsku civilizaciju. Naziv je došao od grčkog izraza Helenistovi kojim su Grci nazivali helenizirane Židove koji su prihvatili grčku kulturu i grčki način života. Naziv helenistički period je prvi upotrijebio jedan njemački povjesničar Karl Gustav Drojzen u knjizi objavljenoj početkom 19. st. i od tada se taj naziv uvriježio i ostao do danas. Na neki način rodoutemeljitelj helenističkog poretka je Aleksandar Makedonski. Njegov otac Filip II. se zanosio idejom rata protiv Perzijskog carstva. Kako je nesretno ubijen od jednog svog vojnika, naslijedio ga je Aleksandar te je njemu pripala mogućnost ujedinjenom grčko-makedonskom vojskom krene na pohod protiv Perzije. Taj je pohod trajao oko četiri godine, od 334. do 331. g. pr. Kr. On se pretvorio u dugotrajan rat kojeg je Aleksandar vodio na Istoku do granica Indije. Na povratku se, sa svojom iscrpljenom vojskom, vratio u Babilon, gdje je 323. g. pr. Kr. Aleksandar, sa 31 godinom umro vrlo mlad od jedne vrste malarije. Njegovom smrću to golemo carstvo kojim je vladao niti desetak kasnije se raspalo. Postojale su neke ideje da ga sin naslijedi na prijestolju, međutim, sve se pretvorilo dugotrajni iscrpljujući rat između njegovih generala. Na koncu se golemo carstvo razišlo i transformiralo u nekoliko helenističkih državica. Smrt Aleksandra Velikog 323. g. pr. Kr. se službeno uzima za početak helenističkog razdoblja. Već sam prošli puta rekao da je oko te godine nastao prijelaz s jednog i početak drugog perioda. Na prijelazu sa 4. na 3. st. dolazi do kraja klasične i početka helenističke ere. Karl Gustav Drojzen je helenizam podijelio u 3 razdoblja. Podijelio ga je u razdoblje Aleksandra Velikog, od 334. do. 323. g. pr. Kr., odnosno, smrti Aleksandra Velikoga. Zatim, razdoblje Diadoha (Aleksandrovih generala) od 323. do 280. g. pr. Kr. kada je završio građanski rat. Posljednje razdoblje, doba Epikona, traje od 280. do 31. g. pr. Kr. kada dolazi do kraja helenističkog svijeta. To je jedna politička podjela koja, gledajući politička zbivanja, ima smisla. Kad je riječ o umjetnosti onda se helenističko razdoblje dijeli na 3 razdoblja: rani, srednji i kasni helenizam. Rani helenizam započinje oko 300. g. pr. Kr. i traje do oko 250. g. pr. Kr. Zatim slijedi srednji helenizam koji traje od ok 250. do oko 150. g. pr. Kr. Na kraju, kasni helenizam od oko 150. do oko 30. g. pr. Kr. Zašto se zapravo 31. g. pr. Kr. uzima za kraj helenističkog svijeta? Zato što je tada posljednja helenistička država, Ptolomejski Egipat, došla pod rimsku vlast. Vjerojatno ste i čuli za te događaje u bitci kod Akcija uz obale Grčke gdje je flota Oktavijana, kasnije cara Augusta, porazila flotu Marka Antonija i Kleopatre koji su pobjegli u Egipat i izvršili samoubojstvo. August je krenuo za njima i njegovim ulaskom u Egipat on prestaje postojati kao posljednja samostalna helenistička država te postaje rimska provincija. Primjerice, 146. g. rimska vojska je razorila Korint, središte otpora protiv rimske vlasti, i od te godine je Grčka postala rimska provincija Ahaja. 133. g. pr. Kr. je Pergamsko kraljevstvo, jedno od najmoćnijih helenističkih državica, slobodnom voljom došlo pod Rim tako što je posljednji pergamski vladar Atal III. odlučio oporučno ostaviti cijelo kraljevstvo rimskom narodu i Senatu. Rimljani su oporučno došli u posjed jednog malog, ali spomenicima vrlo bogatog, kraljevstva u Maloj Aziji. I more je sličnih takvih primjera. Zašto vam ovo govorim? Ovo su politička zbivanja koja su važna da bi uočili jedan moment, a to je da je rani helenizam od oko 320. di oko 250. g. pr. Kr. dosta naslonjen na

kasno klasično doba, dok je razdoblje srednjeg ili visokog helenizma razdoblje procvata. Kasni helenizam se može promatrati i kao rimska umjetnost, jer je najveći dio helenističkog svijeta tada bio u granicama rimskog imperija. Primjera radi, ako je neki spomenik nastao u Ateni, sad zaista govorim napamet, 120. g. pr. Kr., a Atena je u provinciji Ahaji koja je dio rimskog carstva - onda je to spomenik rimske umjetnosti. Dakle, on je helenistički spomenik po svojim stilskim karakteristikama, ali, vremenski gledano, to je spomenik rimske umjetnosti. Kasni helenizam je naziv za posljednju fazu grčke umjetnosti, iz perspektive grčke umjetnosti, a iz perspektive rimske umjetnosti to je kasno republikanski period. To smo morali razjasniti jer se mogu stvoriti nedoumice kad se pojavi spomenik s otoka Delosa datiran oko 100. g. pr. Kr. čiji je autor Gaj Ofelije. Rimsko ime, a helenistički spomenik? Upravo zato što je otok Delos važno trgovačko središte u kojem žive Egipćani, Grci, Sirijci, Rimljani i drugi koji njeguju helenističku kulturu. Statua, koju ćemo nešto kasnije vidjeti, izrađena od ruku grčkog majstora za jednog rimskog naručitelja. rađena je po uzoru na grčki original iz razdoblja visoke klasike (dosta zamršena priča). Kronologiju smo, nadam se, raščistili. Rani helenizam, visoki helenizam i kasni helenizam ili, iz perspektive rimske umjetnosti, kasno republikanski period. Treća važna stvar je prostor na kojem se razvija helenistička umjetnost i što iz toga proizlazi, a da bismo to razumjeli moramo vidjeti kartu. Za razliku od grčke umjetnosti koja se razvijala u matičnoj Grčkoj, u grčkim kolonijama, na zapadnoj obali Male Azije, u Magni Graeciji, u Kirenaici, na sjevernim obalama Afrike itd; helenistička kultura se razvija na mnogo većem području, barem na deseterostruko većem području. Razlozi tomu su upravo osvajanja Aleksandra Makedonskog. Činjenica da je on u četiri godine slomio jedno veliko Perzijsko Carstvo, da se oženio jednom perzijskom princezom (sigurno bi se stvari bolje odvijale da nije umro od malarijske groznice), pa su njegova osvajanja utrla put širenju helenističke kulture daleko na Istok. Međutim tu sad valja bit oprezan, jer ne možemo samo tako kazati da je područje na kojem se razvija helenistička umjetnost Grčka, Makedonija, Mala Azija, Sirija, Egipat i prostor današnjeg Iraka, to naprosto ne bi bilo točno. Ovdje je manje-više vjerno dana karta prostora na kojem se razvija helenistička kultura. Jezgra helenističke kulture i umjetnosti su Grčka i Makedonija, koja je sama helenizirana mnogo stoljeća prije, najveći dio Male Azije, iako ne središnji dio Anadolije, zatim Ptolomejski Egipat i Sirija te prostor nekadašnje Magne Graecie. Utjecaja helenističke umjetnosti u ovim prvim stoljećima, u 3. st. pr. Kr. nije bio pošteđen ni Apeninski poluotok. Etruščanska umjetnost ima svoju helenističku fazu, jako se manifestiraju i uočavaju utjecaji helenističke umjetnosti. No, to je ipak etruščanska umjetnost. Rimska umjetnost se helenizira negdje krajem 3., a posebno u 2. st. pr. Kr. Tako bismo te granice mogli proširiti kada je riječ o kasnom helenizmu na malo veći dio Apeninskog poluotoka. Prostor na kojem se razvijala helenistička umjetnost je mnogo veći od prostora na kojem se razvijala grčka umjetnost. Ovo ističem zbog broja umjetničkih djela i spomenika jer broj svih medija umjetnosti je enorman. Rezultat toga je enorman broj stilova helenističke umjetnosti, tako da govorimo i o rokoko stilu, i o baroknom stilu, i o patetičnom stilu i sl., mogao bih nabrajati u nedogled, no ne znam koliko to ima smisla...

Glavni centri helenističke umjetnosti su Atena, Korint i neki drugi grčki gradovi na zapadnoj obali Male Azije, Pergam, novo kulturno žarište grčkog svijeta, Antiohija na Orontu te vrlo važan grad kojeg je osnovao Aleksandar Veliki 332. godine Aleksandrija. Naime, tijekom svog osvajanja, Aleksandar je osnovao mnoštvo gradova, jedno sedamdesetak njih, međutim, ova Aleksandrija na ušću rijeke Nila je svakako najvažnija. Podignuta je na mjestu jednog starijeg egipatskog naselja, zadatak urbanističkog rješenja tog novog grada je bio povjeren vojnom inženjeru Dinostradu. Aleksandrija će uz Antiohiju i Pergam postati jedan od najvažnijih kulturnih odnosno umjetničkih prijestolnica helenističkog svijeta, i posljednja doći pod rimsku vlast. Nedavno su francuski arheolozi, roneći u Aleksandriji i oko nje, iznijeli na svjetlo dana izvanredne spomenike. Otkrili su poznati svjetionik na otoku Pharosu, koji je postao uzor sličnim takvim kasnijim građevinama, ostatke ptolemeidske palače, itd. Najvažnije što proizlazi iz svega toga je ta enormna produkcija umjetničkih dijela s velikim rasponom stilova, pogotovo na području skulpture. Tako da ne postoji potreba da mi sada ovdje nižemo puste građevine, puste skulpture jer bi to moglo trajati satima i satima, da ne kažem danima i danima. Zato ću ovaj prikaz helenističke umjetnosti koncentrirati na one najvažnije spomenike, preko kojih ćemo tako pratiti najvažnija događanja u helenističkoj umjetnosti Ono što bi s vama na početku volio obraditi, a vrlo je važno, je taj dio helenističke umjetnosti kod kojeg se u svom ranom periodu, od 320. do 250. g. pr. Kr., više nego jasno manifestiraju utjecaji kasno klasične umjetnosti. Mi ne možemo govoriti o oštrom rezu između klasične i helenističke epohe, ni u sadržajnom, ni u kronološkom smislu. Dokaz tome su mnogi spomenici, tako da u povijesti umjetnosti postoje kategorije i nazivi koji to definiraju, a glase: Lizipovo naslijeđe, Praksitelovo naslijeđe, Pauzijino naslijeđe, Skopasovo naslijeđe, itd. Tu je riječ o spomenicima rano helenističkog perioda na kojima se jasno manifestiraju utjecaji i uzori tih kasno klasičnih majstora. Pogotovo dvaju najvećih a to su Sikijonski majstor Lizip i Atenski majstor Praksitel. O nekim elementima tog Lizipovog i Praksitelovog naslijeđa nam govore i pisani izvori. Rimski pisac i enciklopedist Plinije, pa i Pauzanije, kojega smo više puta spominjali, spominju brojne umjetnike koji su bili epigoni (jedina zadaća im je bila da rade po predlošcima svojih velikih učitelja i prethodnika). Ovdje imamo 2 spomenika koji to zorno potvrđuju. Jedan je skulptura Tihe iz Antiohije, a druga je skulptura Temis iz Ramusa. Lijeva je skulptura izrađena za novi helenistički kulturni centar Antiohiju, u sjevernoj Siriji, a drugi za jedan mali gradić u okolici Atene. Skulptura Tihe iz Antiohije je interesantna zato što sama skulptura predstavlja Tihe, božicu sreće. To je personifikacija samoga grada, budućeg blagostanja. Ona je sačuvana u rimskim kopijama, ne u originalu. Vrijednost kopija, odnosno originala, je u tome što znamo sasvim pouzdano da je tu kopiju sagradio Lizipov učenik Eutikid. Utjecaj velikog majstora se jasno vidi. Skulptura Tihe je Lizipovskih proporcija, male glave, plemenitih, dostojanstvenih crta. Ona sjedi na jednoj stijeni, podignutom nogom stoji na leđima jednog mladog riječnog boga koji personificira rijeku. Ona u podignutoj desnoj ruci drži palminu granu, a na glavi ima krunu u obliku gradskih zidina. Skulptura, iako je zapravo Lizipovskih karakteristika, ona je postala "arhe" tip, odnosno obrazac po kojemu su u različitim varijantama izrađivane personifikacije različitih gradova.

Druga skulptura Temis je nastala od ruke jednoga helenističkog majstora Kairestratosa. Ona je nastala po uzoru na statuu božice Nemese, božice osvete, čuvenu Agoraklitovu statuu koja je stajala u svetištu te božice u istom tom gradu Ramusu. To je statua odjevena u dugi hiton sa ahimationom slično posloženim. Ove dvije skulpture su primjeri naslijeđa velikih majstora, odnosno predložaka preuzetih iz grčke klasične umjetnosti. Drugi, više nego poznati primjer Lizipovog naslijeđa. Lizip, majstor koji je jako dugo živio, a prema onome što nam svjedoče pisani izvori, jedan je od onih grčkih majstora koji je doživio neuobičajeno duboku starost. Postoji legenda da je on od svakog svog djela odvajao jedan zlatni novčić sa strane te da je nakon njegove smrti pronađeno u radionici jedna takva škrinjica sa 1500 zlatnika. To bi značilo da je za života napravio 1500 djela. Naravno, od tih 1500 djela mi u rimskim kopijama imamo jedva dvadeset. Međutim, početak njegove djelatnosti spada u 360. g. pr. Kr., a sasvim sigurno znamo da posljednja njegova djela nastaju 308. i 309. g. pr. Kr., što je čak iza Aleksandrove smrti. Kronološki gledano, njegova posljednja djela nastaju na početku helenističkog perioda. Ovo je čuveni brončani krater iz Dervenija, iz antičke Makedonije, na čijim su vanjskim stjenkama izrađeni prikazi Dioniza, Menada i Satira. Tu se nalazi natpis koji spominje ime majstora iz Larise koji ga je izradio. Ova posuda nije bila izvorno namijenjena za svrhu urne. Ono što bi mi sada mogli dubljom analizom ustvrditi je to da su figure, pogotovo Dioniza koji je ovdje u prvom planu, ali i figure Menada i sl. rađene u tipičnom lizipovskom likovnom jeziku. Ovakvih primjeraka ima jako puno. Kada prijeđemo na utjecaj atenske kasno klasične umjetnosti, recimo na Praksitela, onda je to jedan od najvažnijih spomenika rano helenističkog perioda tzv. Aleksandrov sarkofag. Inače je on pronađen u Sidonu, gradu koji se danas nalazi u Libanonu, na nekropoli toga grada. Naziv Aleksandrov nosi zato što je na ovim dužim stranama njegova sanduka prikazan Aleksandar u scenama bitke. Prilično naivan prvi zaključak bi bio da je u njemu sahranjen i sam Aleksandar, međutim, to nije slučaj, jer se u izvora sasvim navodi na kakav način i u kakvoj grobnici je on bio sahranjen. Sama činjenica da je ovdje prikazan Aleksandar uz trojstvo samoga sarkofaga pokazuju da se on stavlja u sam kraj 4. ili u sam početak 3. st. pr. Kr. Autor ili grupa autora koji su ga izradili, po svoj prilici su pripadali atenskoj školi. Tu je riječ o Praksitelovim epigonima, o Praksitelovim učenicima (čak su njegovi sinovi bili njegovi epigoni). Danas se Aleksandrov sarkofag nalazi u arheološkom muzeju u Istambulu. To je izduženi četvrtasti sanduk sa krovom na dvije vode. Bogato je ukrašen, kraće i duže stranice nose 4 reljefna prikaza, prikaz borbe i scene lova kombinirane na kraćim i dužim stranama. S gornje strane je slikovno polje uokvireno jonskim, s donje sa lezbičkim kimatijonom. Gore ima trake sa meandrom, dolje bogato isprepletenim trakama. Na koncu gore imamo krov na dvije vode sa naznačenim tim rubnim antifiksima. Mramorni sarkofag je bio i oslikan tako da se izvanredno uočavaju ostaci boje. Koliko možete vidjeti, Aleksandar (krajnje lijevo), na svom konju, prikazan u sceni borbe između grčkomakedonskih i perzijskih ratnika, sa bogatim ostatcima oslikavanja. Na toj figuri Aleksandra se jasno uočavaju elementi praksitelovskog jezika - frizura, fizionomija, i sl, je dosta slično onima sa Praksitelovih statua satira koji nalijeva vodu ili lijenog satira, itd. Aleksandrov sarkofag nije jedini spomenik koji iskazuje prepoznatljive elemente praksitelovske umjetnosti. Dvije male sličice, koje su stajale sa strane, su dva izabrana primjerka čuvenih Tanagra statuetica. To su statuetice koje su naziv dobile po gradu

Tanagri u Peociji, po jednom malom gradiću na čijoj su nekropoli pronađene. To su figurice od terakote rađene pomoću kalupa za nekakvu kućnu upotrebu. Ono zbog čega su zanimljive je da one podsjećaju, proporcijama, malenim glavama, gracioznim figurama i sl. na figure muza. Podsjećaju na onu bazu iz Mantineja, ako se sjećate, mislim da sam je pokazao. To je jedini Praksitelov original koji spominje Pauzanija. Na jednoj strani te baze je prikazana scena takmičenja Apolona i Marsije, a na drugoj strani tri Zeusove kćeri muze odjevene u duge hitone uz bogato nabrane draperije, s malim glavama, itd. Ove statuetice podsjećaju na te muze, odnosno na one statue iz Herkulanuma - veliku i malu Herkulanku - koje su nastale prema Praksitelovim originalima nastalim u krugu njegovih učenika. Vidi se da su rađene u proporcijama ideala kasne klasike i da to nema veze sa grčkom skulpturom 5. st. pr. Kr. Te Tanagra statuetice se jasno naslanjaju na umjetnost druge polovice 4. st. pr. Kr. One uglavnom prikazuju ženske figure, i to mlade žene, djevojke u raznim situacijama. Nerijetko su te Tanagra statuetice primjeri i žanr stila - prikazi ženskih figura u različitim svakodnevnim životnim situacijama. To su neki izabrani spomenici rano helenističkog perioda, na kojima se jasno uočavaju utjecaji, odnosno odjeci umjetnosti velikih majstora kasnoga 4. st. pr. Kr. Recimo, kada je riječ o slikarstvu ima isto velik broj primjera. Veliki slikari druge polovice 4. st. pr. Kr. su bili Apel, Pauzija i neki drugi. Vjeruje se da Pauzijini cvjetni motivi, aranžmani, krilati dječačići, eroti sa vijencima, sa prepletima lišća, cvijeća, itd. imaju svoj odjek na Taremskim, odnosno, Gnatja vazama. U svakom slučaju, utjecaj kasno klasične na rano helenističku umjetnost je više nego jasan. Najvažnija helenistička umjetnička djela, odnosno, građevine nastaju u razdoblju srednjeg i visokog helenizma kada su građanski sukobi pojedinih helenističkih državica završili. To je period jednog dugotrajnog mira prije rimskog prodora na te prostore. Umjetnička djela nastaju u različitim umjetničkim centrima. Najbolje sačuvana i najpoznatija umjetnička djela, pronađena su u okviru grada Pergama. To je jedan zanimljiv gradić, primjer kako je iz ničega nastala jedna od najljepših prijestolnica helenističkog svijeta. Jedan niskopozicionirani časnik Aleksandrovih Diadoha, Antigona, dobio je zadatak čuvanja riznice sa ogromnom količinom novca. Njegov gospodar (zapovjednik) je izgubio život i taj je neugledni gospodin ostao sa ogromnim bogatstvom oko sebe. On je utemeljitelj Atalidske dinastije. Tu dinastiju čini 5 vladara: Atal I, Eumen I, Eumen II, Atal II, Atal III. Oni su zaslužni za izrastanje Pergama u prijestolnicu helenističkog svijeta. On prerasta u novu Atenu. Atalidi su imali jedan dugotrajni politički cilj, prikazati svoj grad nasljednikom slavne Atene - one Periklove iz 5.st. pr. Kr. Ta je stvar maksimalno potencirana kada su Atalidi izvojevali pobjedu protiv Gala oko 230. g. pr. Kr. Gali su provalili iz sjeverne Europe u sjevernu Grčku, prešli u Malu Aziju, itd. Atalidi su ih uspjeli sa svojom vojskom (jedva) poraziti i pobijediti. U čast te pobjede je nastao jedan od najvažnijih umjetničkih spomenika Pergama i uopće helenističkog razdoblja - Grupa umirućih Gala. Umirući Gali su jedna grupna kompozicija koja je izvorno bila postavljena na jednoj visokoj kružnoj bazi. Sastojala se od 6 figura, 4 figure u polu-ležećem položaju, figure Gala koji sebi zariva mač u prsa, i figura njegove žene koju on pridržava lijevom rukom (nju je prethodno smaknuo da ne bi pala u zarobljeništvo). Riječ je o grupnoj piramidalnoj kompoziciji. Ova centralna grupa Gala sa njegovom ženom je poznata kao

Ludovizi grupa, a ove ostale figure ranjenih umirućih Gala se čuvaju u različitim muzejima u Italiji. Imamo jednog ranjenog Gala u Napulju, jednog u Vatikanu, jednog u Kapitolijskom muzeju. Usprkos toj činjenici, ta se skupina može rekonstruirati. Ona je stajala na pergamskoj Akropoli u jednom velikom otvorenom dvorištu u okolici hrama Atene Polias - glavnom svetištu Akropoli. Zašto je ta Grupa umirućih Gala važna? Zato što je ona prethodnik cijelog tipa helenističke skulpture koji se naziva helenističke barokne grupe i mitovičke grupe. Riječ je o strukturama koje sadrže veći broj figura, sve prikazane u jednom baroknom stilu - snažnih torza u dinamičnom pokretu s temama patnja, smrt, stradanje junaka. Umirući Gali su rodonačelnik, najstariji prikazi takve vrste skulpture, jer su vrlo brzo po uzoru na nju nastale slične skulpture. Takve grupe su recimo Baskvino grupa, grupa od koje danas raspolažemo likom snažnog Menelaja sa kacigom na glavi, koji lijevom rukom pridržava mrtvo tijelo Patrokla. Pomišlja se da je ta dvofiguralna kompozicija izvorno mogla biti okružena figurama ranjenih i umirućih junaka. Zatim imamo Ahila i Pentezileju, vrlo slična kompozicija, Ahil koji rukama drži mrtvu amazonsku kraljicu Pentezileju (vidjeli ste to na jednom crveno-figuralnom kiliksu). Imamo cijeli niz drugih grupa, od kojih je vama najpoznatija jedna - Laukonova grupa. Ona tematski, sadržajno i formativno pripada helenističkoj baroknoj grupi. Priča vam je vjerojatno poznata - prikazuje trojanskog svećenika Laukona i njegova dva sina, na koje je Apolon poslao zmije, jer su uočili da je uvlačenje Trojanskog konja u Troju varka itd. Grupa koja se danas čuva u Vatikanu, jedna jedina, zanimljiva utoliko što je Plinije spominje i kaže da ju je vidio u palači cara Tita, to može biti 79. ili 81.g. pr. Kr. Plinije kaže i da su autori te grupe, trojica rodskih majstora: Agesandar, Atenodor, Poliodor grčka imena. Sretan nalaz iz 50-ih godina prošlog stoljeća iz okolice Napulja je pokazao da Plinije nije izmislio imena. Dokazano je i to da su to imena kopista. U okolici Napulja je bila jedna spilja, Sperlonga, u kojoj su pronađeni bogati ostaci jednog skulpturalnog programa koji je ukrašavao tu spilju. On je uključivao čak četiri neohelenističke grupe (nastale u rimsko doba, na samom kraju kasnog republikanskog, odnosno početka ranog carskog perioda). U jednoj grupi je bio prikazan Diomer, zatim ostaci Paskvido grupe, Menelaja i Patrokla, ostaci grupe koja prikazuje osljepljivanje Polifema, i tzv. Scila grupe (zapravo pramac jednog broda s kojeg ta morska neman, Scila, povlači mornare i proždire ih). Zašto je ta Sperlonga zanimljiva? Zato što je uz nju pronađen natpis na grčkom jeziku koji su postavila trojica majstora na kojem se jasno čitaju imena Agesandoros, Atenodoros i Poliodoros. Sada se zna da su oni kopisti i da je Laukonova grupa kopija nastala po originalu iz 200. g. pr. Kr. To je jedna vrlo važna činjenica, da su helenističke historijske i barokne grupe bile po ukusu rimskih komitenata. One su bile vrlo popularne, često reproducirane, kopirane i izrađivane u različitim verzijama u razdoblju negdje od kasnog helenističkog do sredine ranog carskog perioda. Mi ne raspolažemo originalom niti jedne od tih helenističkih grupa, a njihov odraz u reljefu je čuvani Pergamski oltar, odnosno reljef s scenama gigantomahije na čuvenom Zeusovom oltaru u Pergamu. Pergamski oltar je jedan od najvažnijih pergamskih spomenika, i uopće jedan od najvažnijih helenističkih spomenika. To je remek djelo helenističke umjetnosti koje ima istu vrijednost, barem teži tome, kao Partenon za klasičnu umjetnost. Helenistička umjetnost je dugo vremena doživljavana kao jedno razdoblje pada grčke umjetnosti, kao vrijeme kiča. Ocjene i mišljenja se polako mijenjaju, mi danas znamo da je helenistički period jedan logički nastavak grčke

umjetnosti, jedno prijelazno razdoblje u rimsku umjetnost i da ono obiluje mnogim vrhunskim spomenicima. Jedan od njih je Pergamski oltar odnosno Zeusov oltar, i to na prvom mjestu. Danas se pročelje tog oltara nalazi rekonstruiran u berlinskim muzejima jer su uglavnom njemački arheolozi istraživali područje pergamske Akropole. Ona je dobro istražena. Imam jako dobar tlocrt s kojega biste vi vidjeli kako izgleda ta pergamska Akropola. Sama činjenica da su glavni spomenici Pergama stajali na Akropoli povezuje nas sa atenskom Akropolom. Stvari su malo drukčije, jer atenska je Akropola bila mjesto štovanja različitih kultova i mjesto na kojemu su se dizali pojedini hramovi. Pergamska Akropola je jednom središnjom ulicom podijeljena u dva dijela - područje sa svetištima, hramskim zdanjima te područje sa vladarskom palačom, magazinima, kožarama itd. Vratimo se na Pergamski oltar. To je jonska građevina podignuta na jednom visokom stepenastom postolju. Gradnja je započela u vrijeme vladara Eumena II., a nastavljena u vrijeme Atala II. Na tom spomeniku su radile čak 2 generacije velikih majstora. Najvažniji sadržaj Pergamskog oltara je friz sa gigantomahijom koji sa sve četiri strane, osim sa prednje gdje se nalazi monumentalno stubište, opasuje građevinu. Praktički, iznad tog stepenastog postolja ispod zone sa jonskim stupovima se nalazi friz, ne iznad stupova nego ispod frizova. Taj friz prikazuje borbu grčkih bogova sa Gigantima, ne na način kao što je to bilo u grčkoj umjetnosti klasičnog ili arhajskog doba, gdje su giganti bili prikazani kao ratnici, već su ovdje prikazani dijelom u antropomorfnom, a dijelom u teriomorfnom obličju. Imaju ljudski torzo, ali zmijolike repove i druge čudovišne elemente. Taj je friz uključivao i natpise sa imenima prikazanih bogova i imenima majstora. Drži se da su na frizu izvorno stajala imena najmanje dvanaestorice velikih majstora. Pitanje koje se postavlja je: Odakle su ti majstori? Nemamo saznanja o tome, ali je izvjesno da su oni stigli iz različitih krajeva grčkog svijeta. Neki sa grčkih otoka poput Rodosa, neki iz Atene, a neki iz lokalnog područja. Imali su veći broj svojih pomoćnika. Postoji mogućnost da je projekt samog Zeusovog oltara u Pergamu izradio jedan rodski arhitekt po imenu Menekrat, međutim, nismo do kraja sigurni u tu mogućnost. Na platformi od nekoliko stepenica, koju krasi friz sa gigantomahijom, stajali su jonski stupovi koji su sa četiri strane zatvarali jedno veliko otvoreno dvorište. Unutar toga dvorišta je stajao žrtvenik na otvorenome, a jonska kolonada je nosila jedan unutrašnji friz u visini entabature. Taj friz je prikazivao mit o rođenju Heraklovog sina Telefa. Zašto? Jer su se pergamski vladari željeli pokazati kao da su oni tobožnji potomci Heraklova sina Telefa koji se borio u trojanskom ratu na strani Troje. Te figure bogova i Giganata na tom frizu sa gigantomahijom su zapravo izrađene u istom bogatom baroknom stilu, bogatih baroknih torza kao što je slučaj sa većinom helenističkih baroknih grupa. Ono što nadalje karakterizira skulpturu helenističkog perioda, rekao sam maloprije, to je veliki raspon u produkciji, u stilovima... Paralelno sa tim baroknim stilom, na kojega je očito veliki utjecaj imao Skopas, pogotovo u kasnom helenističkom periodu, javljaju se drugi stilovi poput rokoko stila, sladunjavih stilova. Tako da su u umjetnosti kasnog helenizma vrlo česti prikazi grupa, grupnih skulptura, ali takvi koji uključuju likove Afrodite i Satira u nekakvim šaljivim pozama, Satir koji se udvara Afroditi, ili Nimfi ili poziva na ples i sl.

Sve su to grupne kompozicije, i njih ima enorman broj. Vrlo su česti prikazi grupa unutar kojih su prikazi mitoloških kentaura. Tu se mogu lučiti 2 vrste prikaza - stari kentauri, mladi kentauri - nešto slično ima i u prikazivanju satira, figura iz dionizijačkog kruga, gdje isto imamo stare satire, mlade satire. Česti su prikazi žanr skulpture kao što su Tanagra statuetice. Imamo tu i mnogo boljih primjera. Ono čemu teži helenistička skulptura je prikazivanje svih slojeva društva, što nikada prije nije bio slučaj u grčkoj umjetnosti. U grčkoj umjetnosti klasičnog ili arhajskog doba nije se prikazivala žena na tržnici ili tako nešto, već heroine, božice, ali ne i žene u svakodnevnim životnim situacijama. Rijetki su bili prikazi djece, a sada imamo i prikaze malih negroida, primjere malih dječačića koji se tuku, dječaka koji vadi trn iz noge, čuveni spinario, dječaka koji se hrvaju, zatim dječaka džokeja na konjima, itd.. Sve su to primjeri žanr stila. Možda najupečatljiviji su primjeri figura starijih žena i starijih muškaraca na tržnici, odnosno starog ribara prikazanog sa svojom lovinom, gdje je on realistički prikazan sa svojom mlohavom kožom, kompletno naznačenim dijelovima degradacije tijela uzrokovanog starošću tijela, propadanjem kože i sl. Jedan od važnih vrsta helenističke skulpture je portretna statuarna plastika. Ona se pojavljuje već u kasno klasično doba kada nastaju statue mnogih grčkih kulturnih radnika, filozofa, književnika i drugih. Taj se običaj nastavlja u helenističkom razdoblju. Pored grčkih dramaturga, filozofa i pjesnika, u helenističkom se razdoblju vrlo rijetko izrađuju i statue sa portretnim karakteristikama helenističkih vladara. Tu je opet Aleksandar veliki utro put toj vrsti skulpture. Za njegova života su nastale mnoge statue sa njegovim portretima koje su poznate danas, u rimskim i kasno helenističkim kopijama. Autor jednih takvih portretnih statua, znamo iz samih izvora, bio je Lizip. Aleksandar se vrlo lako prepoznaje, jer ima jednu karakterističnu anastoli frizuru. Ona ima (ovako) karakterističan razdjeljak po sredini glave sa dugim pramenovima koji su bačeni sa strane itd. Budući da je umro mlad, u tridesetprvoj godini, svi ga portreti prikazuju mladoga, golobradog, ljepuškastog lica, iako nekada zatvorenije kubične strukture lica, a nekad malo izduženijeg, i sl. Taj portretni realizam se nastavlja u kasnijim desetljećima. Istovremeno, sa pojavom tih realističnih portreta pojedinih helenističkih vladara, od kojih su neki tako realistični da se ni autor, a ni komitent, nije prezao od prikazivanja najružnijih detalja. Paralelno sa time se javlja i vrsta carske odnosno vladarske statuarne skulpture, gdje su portreti vladara očito idealizirani, uljepšanih crta lica, želeći se prikazati što sličnije samom Aleksandru. To su dva paralelna pravca u helenističkoj skulpturi unutar statuarne plastike. Inače jedan takav krajnje realistični portret Antioha III, kojega prepoznajemo po portretu na novcu. U Herkulanumu je pronađena cijela serija portreta helenističkih vladara, od kojih su neki idealiziranih crta lica, a drugi su realističnih. Naravno, u doba helenizma se nastavlja sa izradom kultnih statua sa prikazivanjem božanstava, međutim, iz ovoga što sam vam do sada ispričao, očito je da to više nije najvažniji sadržaj unutar skulpture. Sada postoji cijeli raspon stilova, cijeli raspon motiva, od žanr motiva do motiva mitološkog karaktera, itd. Kada je riječ o božanstvima, onda je primjetno da najveću pažnju imaju Dioniz, Afrodita, Apolon - mlada ljepuškasta božanstva. Veliku popularnost među ženskim božanstvima ima Afrodita. Tu su ključnu ulogu odigrali skulpturalni tipovi iz kasne klasike, pogotovo Praksitelova poluodjevena Afrodita iz Arla i potpuno razodjevena Afrodita iz Knida.

Tako da iz tih statua se razvija cijelo jedno stablo ikonografskih tipova i shema sve do rimskog vremena. Ovdje imamo Afroditu sa otoka Melosa, poluodjeveni ikonografski tip. To je stojeći tip Afrodite po uzoru na jednu čuvenu sliku kasno klasičnog doba koju je izradio jedan od najvećih grčkih slikara uopće, Apel, prije sam ga spomenuo. On je za otok Kos, za tamošnje svetište posvećeno Asklebiju, izradio čuvenu sliku Afrodite Anadiomene. Ovo je zgodan moment da uočite na koji se način ova helenistička umjetnost veže na kasno klasičnu. Apel slika za svetište na Kosu sliku Afrodite Anadiomene koja se rađa iz morske pjene i cijedi uvojke kose. Mi po prilici možemo znat kako je ta slika izgledala iako ona nije sačuvana. Na temelju tog motiva se u helenističkoj umjetnosti razvija sličan statuarni motiv, no, sada po uzoru na tu sliku nastaje statuarni tip Afrodite, koja, iako ruke nedostaju vidi se da su ruke bile podignute da ona cijedi uvojke kose. Druga priča, Afrodita knidska, prikazana u trenutku ulaska u kupatilo, skida odjeću sa sebe, ostavlja je na hidrini, itd. Helenistička umjetnost dalje razrađuje taj motiv, i jedan bitinijski majstor Dajdal stvara motiv klečeće Afrodite u kupatilu. Knidska je u stojećem stavu, a on je spušta, prebacuje u klečeći stav sa slično položenim rukama kao i kod Praksitelove Afrodite. Mnoštvo je tih ikonografskih tipova. Jedan tip je klečeća Afrodita, drugi tip je stojeća Afrodita. Taj stojeći tip se može podijeliti u tip Afrodite Anadiomene, u tip Afrodite Pudike ili stidljive Afrodite, i treći tip je Afrodite iz Trojade koja ima sasvim specifičan položaj ruku. Evo jedan od najčuvenijih tipova helenističkog perioda, mislim da ga ne bi trebalo zaboraviti spomenuti jest Kolos sa otoka Rodosa, jedan od sedam svjetskih čuda. Samim time se nameće potreba da ga spomenemo. Kolos sa Rodosa je ogroman brončani tip koji je zatvarao ulaz u Rodsku luku, izrađen u bronci, prikazivao je boga Heliosa – boga Sunca, visine 31 metar. Predaja kaže da je dvadesetak godina na stvaranju toga djela radio rodski majstor Hars. Nažalost kip nije dugo stajao na svome mjestu jer je uskoro, još u helenističkom periodu, stradao kod jednog snažnog potresa, pao je u more i tu stajao sve dok Rodos u 10. ili 11. st. nije došao pod arapsku vlast. Tada ju je kupio jedan židovski trgovac i prodao Arapima na istok. Čudesno jedno djelo, sama činjenica da je od bronce, visine 31 m, da su ispod njegovih nogu na krakovima lukobrana prolazili brodovi i ulazili u luku. To naprosto fascinira. Jedan drugi spomenik na području graditeljstva, to je svjetionik na otoku Farosu ispred Aleksandrije koji je doživio sličnu sudbinu mnogo kasnije. O njemu se nešto zna na temelju pisanih izvora, na temelju svjedočanstva jednog andaluzijskog Maora iz 11. st. Podignut početkom 3. st. pr. Kr. od strane jednog arhitekta koji se zvao Sostrat iz Knida. Svjetionik je bio visok 440 stopa (132 m), sagrađen u tri dijela. Donji dio je bio kvadratnog tlocrta 30x30m. Središnji je bio oktogonalan, a gornji cilindričan. Na vrhu svjetionika je gorila vatra čime je osiguravao prolaz brodovima, davao upute moreplovcima za ulazak u tu, inače, jako nezgodnu aleksandrijsku luku. Svjetionik na Farosu je predložak po kojemu su kasnije izgrađene druge slične građevine u rimskom svijetu - jedna od važnijih je ona u Osti, luci grada Rima, koja je podignuta u doba Klaudija. Čini se da je izgled toga svjetionika na Farosu mogao imati utjecaj na gradnju prvih ranokršćanskih zvonika, čak se govori da je poslužio kao uzor u gradnji prvih minareta. Njegove su ostatke pronašli prije 5 ili 6 godina.

Još ću vam malo pričati o osnovnim karakteristikama helenističkog graditeljstva. (izgubio sam svaku vrstu inspiracije, ali bit ću što je moguće kraći) Spomenuo sam činjenicu da je rano helenistički period razdoblje intenzivne urbanizacije. Kad sam kazao da je Aleksandar Veliki tijekom svojih prvih godina osvajanja Perzijskog carstva, pa i kasnije, osnovao 70 novih naselja, taj podatak svjedoči o živoj urbanističkoj aktivnosti. Ne bi sada imalo puno smisla ići u detalje, ja sam spomenuo primjer Aleksandrije koja je ključan i najvažniji primjer. Jednom vojnom inženjeru, Dinostratu, Aleksandar je povjerio osnivanje novog naselja u ušću rijeke Nila. Vi svi dobro znate da su se stare egipatske prijestolnice nalazile uzvodno, bilo da su bile u gradovima Saisu, Tela Arnarni, Tebi itd. Aleksandrija će vrlo brzo prerasti u prijestolnicu ptolomejskog Egipta, jer je njime vladala dinastija Ptolomeida čiji je osnivač je Aleksandrov general Ptolomej. Posljednji potomak te loze, zapravo je Kleopatra. To će postati jedna ekumena za sebe, tu će doći trgovci sa svih različitih strana, i Sirijci, i Židovi, i Grci, i Rimljani, i naravno, sami Egipćani. To je jedna mega-kozmopolitska sredina. Uz Aleksandriju bi se tu još mogao svrstati i grad Prijena, prošli put sam spominjao taj grad u kontekstu kasne klasike, no tada je nastao Pitejin projekt, lokalnog jonskog arhitekta rodom iz Prijene, ali je izgradnja trajala duboko u helenistički period. Na Prijeni se mogu vidjeti odlike jednog helenističkog grada - konkretno, središnji gradski trg, agora - kojeg okružuju građevine javnoga karaktera, prije svega široki portici (koji mogu biti prizemne građevine, građevine na kat, inkorporiranim prodavaonicama ili bez njih). Jedan helenistički grad, bila to Prijena, Milet ili Atena, nije se mogao zamisliti u 3. ili 2. st. pr. Kr. ako nije imao središnji dio - agoru - središnji trg, barem sa tri ili čak četiri strane okruženu porticima. Kada kažem portik, onda koristim rimski naziv portikus. Grčka riječ za tu građevinu je stoa. Danas imamo jednu građevinu te vrste koja je u cijelosti rekonstruirana, to je Stoa Atala II u Ateni. Atal II - pergamski vladar koji vlada u razdoblju od 150. do 140. g. pr. Kr. i koji je toliko bogat te iz političkih i ideoloških razloga financira gradnju jedne takve građevine u Ateni. To nije jedini spomenik koji su Atalidi poklonili Ateni. Na padinama južno od Atene poklonili gradu jednu grupnu kompoziciju čiji točan broj ne možemo niti naslutiti. Sastojala se iz četiri odvojene grupe figura. Jedna grupa je prikazivala borbu Grka i Amazonki. Jedna je prikazivala borbu bogova sa Gigantima, jedna bitku na Maratonu, a četvrta bitku pergamske vojske sa Galima u Maloj Azije. Oni veličaju svoje kraljevstvo, svoje političke uspjehe, kroz kulturu i umjetničke spomenike - u srcu jedne Atene. Time su pergamski kraljevi htjeli kazati - ono što je bila Atena u 5. st. pr. Kr., njene zasluge u borbi protiv Perzijanaca, njezina veličanstvena pobjeda na Maratonskom polju - to smo danas mi. Mi smo spasili grčki svijet od Gale u Maloj Aziji. U čast toga nastaju umirući Gali na pergamskoj Akropoli, to su takozvani Veliki Gali, a ova višefiguralna grupa u podnožju atenske Akropole su takozvani Mali Gali, jer su figure bile građene u visini jednog lakta, što znamo iz izvora. Toliko mnoštvo figura bi bilo financijski i umjetnički zahtjevno, dok su Umirući Gali rađeni u prirodnoj veličini. No da se vratim na stou Atala II. Dakle, ona je rekonstruirana nakon istraživanja američkih arheologa na atenskoj Akropoli 1930-ih godina. Taj je zahvat bio dosta kontroverzan, i danas se izbjegava takav pristup, odnosno, anastiloza ili potpuno nova izgradnja jednog antičkog spomenika.

To danas nije primjerena metoda, vi možete vratiti ili eventualno ponovno izgraditi neke dijelove građevine za koje imate sasvim sigurne, čvrste elemente. Ovdje je mnogo toga rekonstruirano, a da takvi elementi ne postoje. No, građevina izgleda impresivno. Ona je dugačka, duž jedne svoje strane ima 21 dućan, a sa ove druge strane se tom redu dućana pridodaje i dvostruka kolonada. Isti takav tlocrt je i na katu. To je građevina koja ima prizemlje i kat. U prizemlju su vanjski stupovi dorski, unutrašnji jonski, a na katu su vanjski jonski, a unutrašnji su egipatski. Građevina ima krov na dvije vode i stubišta na svojim krajevima. Koliko je god ta njena rekonstrukcija bila neopravdana, kada danas prolazite njome, vi vidite kako su te građevine bile jednostavne arhitekture, a krajnje funkcionalne s izuzetno dekorativnim karakterom. Šetnice su bile natkrivene, njima ste mogli hodati, lijepo razgovarati, zabavljati se. Ako ste bili filozofi, onda ste tu mogli pričati po cijeli dan, bez opasnosti da će vas sunce spržiti, ili da ćete pokisnuti. To je zapravo funkcija tih građevina. Dućani u okviru tih stoa imaju funkciju kakvu kasnije u rimskom graditeljstvu imaju taberne u okviru rimskih foruma. Tu je rimsko graditeljstvo posegnulo iz prakse helenističkog graditeljstva i to je ta nit koja ih veže. Za helenističko su razdoblje karakteristični hramovi manjih dimenzija i manjih gabarita. To je opća karakteristika helenističkog graditeljstva. Tu se ono nastavlja na kasno klasično doba, bez hramova velikih dimenzija, redovno manjim zdanjima, koja nerijetko gube ovu zadnju prostoriju, riznicu. Jedan od takvih hramova s početka 4. st. i jedan od najstarijih takvih primjera je Asklepijev hram u Epidauru. Koliko god da se hramovi reduciraju po dužini, po visini (u gabaritima), svetišta postaju veća. Gradi se po nekoliko malih hramova jedan pored drugog. Oni se okružuju trjemovima. Ako teren to zahtijeva visinske se razlike rješavaju stubištima, propilejima i sl. Na taj način, usprkos malim gabaritima samih hramova, dobivamo kompleksna i izuzetno monumentalna, prostrana svetišta. Ja ću spomenuti dva takva svetišta kao tipičan primjer takve vrste arhitekture. To je Atenino svetište u gradu Lindosu na Rodosu i Askeplijevo svetište na otoku Kosu. Rekonstrukciju Askeplijevog svetišta na otoku Kosu sam imao, međutim nismo ga vidjeli. Rekonstrukciju Ateninog svetišta u gradu Lindosu na Rodu imate u knjizi "Drevna Grčka". To malo otvorite i pogledajte, u 2 je, ili 3 čak prekrasna crteža. Uočiti ćete bitne karakteristike, dakle, hramovima se prilazi preko monumentalnih veličanstvenih stubišta, nerijetko kroz Propileje. Ulazi se kroz drugo dvorište, pa druge propileje, pa u hram. Hram je opasan sa tri strane trjemovima koji prostorima nadoknađuju gubitak prostora unutar samog hrama. Na njima se odlažu darovi zajednica, gradova ili pojedinaca. Ako ste se došli pokloniti Asklepiju na otoku Kosu i moliti se za oko, onda ćete nešto pokloniti i to će biti stavljeno na trijem. Ako ozdravite, vi ćete se vjerojatno doći ponovno zahvaliti, pa ćete možda još nešto donijeti. Na taj način su ova svetišta postajala pravi muzeji na otvorenom (preteče prvih muzeja). Ljudi su nerijetko dolazili, i mi u izvorima imamo sačuvan jedan tekst koji opisuje dolazak dviju žena u Asklepijevo svetište na otoku Kosu. One pričaju "A vidi onog tamo dječačića koji davi gusku, vidi onu krasnu sliku". One uživaju u umjetničkim djelima. Ispada kao da su došle, ne iz nekih vjerskih pobuda, već diviti se sadržaju hrama. Tu praksu preuzimaju donekle i Rimljani. Imamo niz primjera, npr. hram Jupitera Ansura u Teraćini kod južnog Rima. Jedan hram itarskog tlocrta, ali sa tri strane okružen trijemom. To je razdoblje kasnog helenizma ili kasne republike. Ne znači to da nema

velikih hramova, ima ih, ali je isključivo riječ o zdanjima koji su nastali izgradnjom ili obnovom ranijih, uništenih građevina. Npr. drugi Artemidin hram u Efezu, ogromni jonski dipteros čija je obnova zašla duboko u helenistički period. Apolonov hram u Didimi kod Mileta, sličnog tlocrta, samo što je umjesto cele imao jedno duboko ukopano dvorište, obnovljen u helenističkom razdoblju. Jedan svakako interesantan primjer na kojemu ću se malo zadržati je čuveni Olimpeion u Ateni, hram Zeusa Olimpijskog. Riječ je o hramu koji je započet u doba Tizistratida, obitelji koja je vladala Atenom prije uspostavljanja robovlasničke demokracije, prije 504. g. pr. Kr. Kako je njihov posljednji pripadnik Hipija bio ubijen u atentatu kojega su izvršili Aristogiton i Harmonije, gradnja je prekinuta. On je započet je u kasno arhajsko doba, a 170-ih g. pr. Kr. sirijski kralj Antioh III, takmičeći se sa Atalidima, nastavlja izgradnju toga zdanja. Kako se rimljani ubrzo obračunavaju s njime i skidaju ga s prijestolja, tako gradnja ponovno staje, da bi nekih 130-ih g. n. Kr. gradnju nastavio i završio car Hadrijan. Tako da je njegova gradnja započeta krajem 6. st. pr. Kr., a završena u doba cara Hadrijana, time je prošlo 700 godina od početka do završetka. On je ogroman hram u tlocrtu dipterosa, ali u korintskom stilu. Korintski stil ranog helenizma ravnopravno participira sa jonskim i dorskim, da bi u kasnom stilu postao najpopularniji.