Vjera Kao Alternativa Ovisnosti...

VJERA KAO JEDINA ALTERNATIVA U BORBI PROTIV NARKOMANIJE Mr. hfz. Aid Smajić Tokom prošlog mubarek mjeseca ramazana bili smo svjedoci početka kampanje protiv droge i ovisnosti koju je pod nazivom “postom protiv droge i alkohola” pokrenuo Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Ramazan, barem ovogodišnji, davno se završio, međutim, borba protiv zla droge i ovisnosti se i dalje nastavlja. Koliko ozbiljno su pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, a i šire mase, shvatili ovu kampanju i kako su isti razumjeli i sebi objasnili njen značaj, ustvari, tek predstoji da se vidi. Naime, bez spekulisanja da je to bila i početna namjera njenih organizatora, ova kampanja se može proglasiti uspješnom ako je pomenutim kategorijama uspjela da skrene pažnju na dvije stvari: 1) Da zapadnjački sekularni modeli, te sredstva i tehnike koje oni koriste da bi spriječili ili liječili ovisnost o drogama ne uspijevaju da se nose sa ovim zlom, a velike su šanse da nikada i neće; 2) Da je ramazanski post prožet vjerom u Jednog Sveznajućeg i Svemogućeg Boga taj koji pomaže i iscjeljuje. Drugim riječima, da islam kao svjetonazor i sistem sveukupnog života, a ne samo post, kao i druge religije, uslovno rečeno, nudi čitav jedan (psiho) terapijski arsenal koji čovjeku može biti od velike pomoći u borbi protiv socijalnih zala, uključujući drogu i ovisnost. Nuspjeh zapadnjačkih sekularnih modela u borbi protiv ovisnosti I više je nego očigledno da savremeni sekularni Zapad ne uspijeva da se na adekavatan način suprotstavi širenju adikcije ili da liječi one koji su već postali ovisni. Činjenica je da u “najmodernijem” dijelu naše planete broj novih ovisnika raste iz dana u dan, da vlade i zdravstvene organizacije i ustanove ovih zemalja ne vide više načina kako da liječe ovisnike o drogama, a da se oni koji i navodno izliječe svoju ovisnost, barem privremeno, u jednom velikom procentu vraćaju staroj navici. Čak ni razvijene zemlje sa visoko organiziranom zdravstvenom službom ne raspolažu preciznim podacima o raširenosti ovisnosti o psihoaktivnim supstancama, te se zbog toga podaci o ovisnosti o drogama obično uzimaju sa velikom rezervom. Ono što je međutim sasvim sigurno jeste da je broj ovisnika u razvijenim zemljama kao što su SAD i zemlje Evropske unije u stalnom porastu.Prema nekim izvještajima u SAD-u je 1960. godine bilo 45.000 ovisnika; 1972. godine 560.000 ovisnika o drogama; a 1996 godine preko 500.000 ovisnika samo o heroinu. Samo tokom 1998. godine pojavilo se 149.000 novih ovisnika o heroinu od kojih je blizu 80% bilo ispod 26 godina starosti. Samo u SAD-u broj ovisnika i onih koji (zlo)upotrebljavaju različite droge i psihoaktivne supstance je sa 14.500.000 u 2000. godini porastao na 16.600.000 u 2001. godini. A trenutno u SAD-u, prema nekim statistikama, ima oko 20.000.000 ovisnika o drogama i alkoholu od kojih su oko 2.000.000 ovisnici o kokainu.1 Drugim riječima, tehnološki trenutno najmodernija i najmoćnija zemlja u svijetu ima ovisnika o različitim drogama koliko bi otprilike četiri Bosne i Hercegovine imale stanovnika! Situacija nije bolja ni u zemljama Evropske unije gdje samo tzv. teške droge uzmu 7.000 života godišnje a broj konzumenata stalno raste.2 I najslabije indikacije da Zapad, koristeći dostignuća “savremene psihologije”, uspijeva da zaustavi porast broja narkomana su upitne i kontraverzne. Tako je “Dnevni avaz” nedavno prenio da 1

Za spomenute podatke vidjeti Osman Sinanović (ured.), Ovisnost o drogama: uzroci i posljedice, prevencija i liječenje (Tuzla: Behram-begova medresa, 2001), str. 6; i veb-stranicu http://www.stopdrugaddiction.com/drug-addiction-statistics.htm. 2 Vidjeti web-stranicu BBC News i podatke objavljene na ovoj stranici pod naslovom "Millions have tried heroin" na http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/532213.stm.

1

rezultati istraživanja američke vlade o raširenosti narkomanije kažu da je u SAD-u umanjen broj tinejdžera koji koriste “nedozvoljene narkotike”. Druge organizacije osporavaju istinitost ovih rezultata tvrdeći da je: “upotreba narkotika zapravo porasla”.3 Godinama su najnaprednije zemlje naše planete nastojale zaustaviti porast broja ovisnika kroz pravno sankcionisanje i krivično gonjenje svih onih koji proizvode, distribuiraju ili posjeduju psihoaktivna sredstva. Suočeni sa poražavajućim rezultatima na koncu su, baš kao SAD 1930-ih, Švedska 1950-ih a Sovjetski Savez 1960-ih u slučaju potpune ili ograničene prohibicije alkohola, jednostavno kapitulirale pred nemogućnošću da zaustave porast broja narkomana ili im pruže adekvatno i uspješno liječenje. Kada je u pitanju trenutna kampanja protiv narkomanije koja se vodi u zapadnoj Evropi Amerikanci je sa pravom opisuju sljedećim riječima: “Rat protiv droge u zapadnoj Evropi je, barem suštinski, završen. Nepovratno se kreće u pravcu legaliziranih i reguliranih marketa takozvanih lahkih droga, lahkoj nabavljivosti narkotika kao što su opijati putem različitih zdravstvenih sistema za one koji su o njima ovisni, te jednom pragmatičnijem pristupu zloupotrebi psihoaktivnih supstanci u čitavoj Evropi”.4 Danas, naime, većina zemalja Evropske unije ne samo da ne sprječava teške ovisnike o drogama u nabavci i korištenju droge nego im istu nabavlja i uredno, doduše u “ograničenim” količinama i samo za potrebe teških ovisnika, propisuje u svojim apotekama ili organizira i nagleda “uredno i valjano” konzumiranje narkotika u svojim “intervencijskim centrima” (injection rooms) za narkomane. Prvi ovakvi centri su otvoreni 70-ih godina prošlog stoljeća u Holandiji, da bi nakon lošeg vođenja ubrzo u toj zemlji bili zatvoreni i onda 90-ih otvoreni u Njemačkoj, Švicarskoj, Holandiji, Španiji, Velikoj Britaniji itd. 1998. godine sama Švicarska je imala 13 ovakvih ustanova, a Njemačka ih je toliko imala u 2000. godini. Nakon što bi od lokalnih dilera nabavili potrebnu drogu, i to opet u ograničenom broju, ovisnici bi mogli posjetiti ova mjesta gdje bez ikakvog uplitanja policije i pod medicinskim nadzorom mogu na prigodan način konzumirati dotični narkotik. Bilo kako bilo, poučeni neuspjehom ovih centara u Evropi da smanje broj narkomana, spase njihove živote ili zaštite njihovo društvo od kriminalnih radnji kada ovi krenu u potragu za novcem koji im treba da bi nabavili drogu, Australijanci su uspostavljanje prve ovakve ustanove u Australiji u maju 2000. godine sa pravom okarakterizirali kao kapitulaciju pred drogom.5 To bi bila jedna od najsavremenijih metoda “modernog svijeta” u borbi protiv narkomanije i ovisnosti!? Dakle, ako naši socijalni radnici, stručnjaci i mase gaje nade da će pukom primjenom “savremenih” preventivnih i psihoterapijskih dostignuća zaustaviti širenje ovisnosti i izliječiti one koji su već postali ovisni, neka se suoče sa činjenicama i pogledaju istini u oči. Štaviše, statistike kategorički svjedoče da što se više primičemo ulasku u “modernu” Evropsku uniju, što podrazumijeva i reformu našeg školstva i “modernizaciju” zdravstvene zaštite, broj ovisnika u Bosni i Hercegovini se povećava. Kao da je uslov za ulazak Bosne i Hercegovine u “moderni” svijet da i ona sama “obezbijedi” određeni broj ovisnika!? Pitanje koje se ovdje logično postavlja jeste kako objasniti neuspjeh zapadnjačkih rehabilitacionih i psihoterapijskih programa u borbi protiv narkomanije. 3

“Smanjen broj tinejdžera koji koriste narkotike”, Dnevni avaz (Ponedeljak, 22 decembar, 2003), str. 23. 4 “America’s Lonely Drug War,” na web-stranici http://www.motherjones.com./commenntary/collumns. 5 Vidjeti http://www.ce.canberra.edu.au.

2

Drugim riječima, zašto njihovi modeli i tehnike prevencije i liječenja ovisnosti ne uspijevaju. Neki istaknuti naučni i socijalni radnici odgovor na ovo pitanje nalaze u sekulariziranom socijalnom radu i psihoterapijskoj djelatnosti koji ne prepoznaju iscjeljiteljski potencijal vjere, odbijajući da ga uključe u rehabilitacioni proces ovisnika. Naime, sekularizam kao ideologija i svjetonazor za cilj ima da oslobodi čovjeka "prvo od religijske, a onda i metafizičke kontrole nad njegovim umom i jezikom", te da mu tako pomogne da spozna da "je svijet u njegovim rukama te da više ne može kriviti sreću ili nesreću zbog onoga što on sam sa svijetom čini" i da okrene čovjekovu "pažnju od drugih svjetova... prema ovome svijetu i ovom vremenu".6 Drugim riječima, da oslobodi svaku čovjekovu djelatnost od nadzora i uticaja vjere. Uticaj sekularizma na psihoterapijsku djelatnost u tom smislu postaje posebno jasan kada se uzme u obzir da sekularizam, između ostalog, podrazumijeva "dekonsekraciju ili obesvećenje vrijednosti", tj. davanje trajnim i nepromjenjivim sistemima vrijednosti prolazni i relativni status. Prema tome, u sekularnom promišljanju faktički ne postoje trajne i nepromjenjive, religijske ili neke druge, moralne i etičke vrijednosti, koje kao takve treba preporučiti drugom. Čovjekovi principi i etički kodeksi su kulturni produkti promjenjivih čovjekovih pogleda i razmišljanja, koji se ne mogu i ne smiju nametati drugoj osobi.7 Tako je prema savremenoj koncepciji nauke jedan od glavnih pravila naučno-istraživačkog rada potpuna etička neutralnost, koja je praktično nemoguća, pogotovo u oblasti društvenih nauka. U kontekstu rehabilitacione i psihoterapijske djelatnosti to znači da više ne postoji nepromjenjivo "dobro" i "loše", ili "grijeh" na koje se jedan psihoterapeut ili socijalni radnik može pozivati da bi modificirao štetno ponašanje jednog ovisnika. Štaviše, oni ne smiju kojekakvim "moralisanjem" ugrožavati suvereno pravo pacijenta da svoj život uredi po svom nahođenju ili mišljenju u pogledu etičkog i moralnog.8 Da bi dali svoj doprinos u procesu sekularizacije društvenih nauka i psihoterapijske djelatnosti, zapadnjački psiholozi su u svojoj koncepciji ljudske prirode redovno izostavljali čovjekovu duhovnu dimenziju, tj. njegovu dušu, kao bitnu odrednicu čovjekovog sveukupnog psihičkog stanja i ponašanja.9 Zbog svega toga, zapadnjački model borbe protiv narkomanije do sada je obično odbijao da odgaja duše i srca ovisnika ili kod njih izgrađuje određene moralne vrijednosti, koje bi se mogle eksploatisati u liječenju ovisnosti. Svi njihovi pokušaji u tom pravcu se svode na tzv. "vanjske" metode i sredstva borbe protiv droge. Zato vlade zapadnoevropskih zemalja troše bilione na borbu protiv krijumčarenja narkotika, a savremeni naučni radnici i psiholozi prije svega nastoje pronaći nove lijekove koji će ovisnicima pomoći da se riješe droge.10 Da zaključimo, koliko su ove metode bile uspješne moglo se vidjeti iz naprijed spomenutih statističkih podataka o rasprostranjenosti narkomanije, a svi stari, kao prohibicija alkohola početkom prošlog stoljeća, i novi pokušaji da se savremenom čovjeku pomogne da se izliječi od ovisnosti propali su zato što on nije duhovno, moralno i psihički bio spreman za apstinenciju. 6

Syed Muhammad Naquib al-Attas, Islam i sekularizam, prijev. Džemaludin Latić (Sarajevo: Bemust, 2003), 51-52. 7 Ibid, 53. 8 Neki sekularni psiholozi na Zapadu će čak reći da takvo moralisanje o "griješnom" može dotičnu osobu nepotrebno podsjećati na crkveno promicanje vjerskih vrijednosti i morala iz srednjega vijeka, kada je Crkva u to ime samo na lomačama širom Evrope spalila na hiljade nedužnih ljudi, te tako uznemiriti pacijenta koji se obratio psihoterapeutu za pomoć. Malik Badri, "Training of Psychosocial and Medical Practitioners in Fighting Substance Addiction in Muslim and Arab Cultures", The American Journal of Islamic Social Sciences 4 (1998), 1-18, 3-4, ubuduće označeno kao "Training". 9 Ibid, 4. 10 Ibid, 3-4.

3

Korištenje vjere u psihijatrijske svrhe Pošto sekularni terapijski i rehabilitacioni modeli nisu dali priželjkivani uspjeh u borbi protiv droge i ovisnosti, današnjem čovjeku, a muslimanu posebno, ne preostaje ništa drugo nego da potraži utočište u vjeri.11 Pravo je čudo da u vremenu kada je popularno govoriti o, navodno, islamom nadahnutom fundamentalizmu i terorizmu, malo ko među aktivnim terapijskim i socijalnim radnicima govori, a još manje se koristi pozitivnim motivacijskim, odgojnim, prevencijsiom i terapijskim potencijalom koji sa sobom nosi islam kao svjetonazor, način života i vjera. Na koncu, i sam posljednji Božiji Poslanik,s.a.v.s., došao je da "usavrši čudoređe ljudi", što je između ostalog podrazumijevalo modificiranje njihovih štetnih navika i običaja. Takve promjene su prije svega bile bazirane na snazi vjere i vjerovanja, a u prilog tome govori i činjenica da se mekanski dio Kur'ana fokusirao na izgrađivanje snažne vjere kod prvih muslimana i da je sadržavao malo, ili nimalo, pravnih regulativa koje su tražile od vjernika da prakticira ili se kloni nekih stvari. One su došle tek kasnije, kada su prvi muslimani bili "duhovno, moralno i psihički" spremni za izvršavanje vjerskih propisa. Kao što smo vidjeli, problem savremene psihoterapije je kako iznutra motivirati potencijalnog i aktivnog uživaoca droge na napuštanje takve prakse. Islam je ovaj problem jednostavno i efikasno riješio. U islamskom učenju posebno mjesto zauzima iman (vjerovanje), koji predstavlja osnovnu motivacionu snagu u islamu. Suština imana nije u pukom deklarisanju vjerovanja, niti u formalnom izvršavanju vjerskih obreda ili poznavanju temeljnih načela islama. Iman je iskreno psihološko uvjerenje koje nadilazi svaku čovjekovu sumnju i ispunjava kako unutarnju tako i vanjsku dimenziju njegove ličnosti. U tom smislu Šejh Jusuf el-Karadavi elokventno kaže: Iman, u svojoj suštini, nije samo djelo jezika, tijela ili uma. To je više jedno psihološko stanje koje dopire do dubina čovjekove ličnosti i dotiče sve njene dimenzije, bile one kognitivne, emocionalne ili voljne.12 Vjerniku iman služi kao kontrolor svih njegovih svjesnih postupaka. Način na koji će on zadovoljiti svoje najosnovnije fiziološke potrebe, naprimjer, direktno je određen snagom njegovog imana. Iz svega toga opet proizilazi da motivacijski potencijal imana može biti od velike koristi današnjim muslimanskim psiholozima i socijalnim radnicima u borbi protiv narkomanije; pojave koju je islam još prije nekoliko stotina godina okarakteriziraoao kao zlo koje uništava dušu, um i tijelo pojedinca i zajednice. A da se snagom imana uistinu može suprotstaviti ovoj pošasti modernosti, da se vidjeti ne samo iz primjera prvih muslimana i njihove masovne apstinencije od alkohola, nego i iz mnogobrojnih primjera iz bliske prošlosti, koji nam- da stvar bude pomalo ironična- upravo dolaze sa Zapada. Naime, godinama su Amerikanci bezuspješno pokušavali da riješe problem nasilja i narkomanije u crnačkim četvrtima Harlema. Nakon što opisuje agoniju u kojoj su se nalazili uživaoci droge među crncima u ovom dijelu New Yorka, poznati američki pisac Džejms Baldvin (James Baldwin) kaže u svom bestseleru The Fire Next Time da se život ovih ljudi nakon njihovog 11

Sve brojnija literatura na Zapadu o prevencionim i terapijskim kapacitetima vjere je siguran pokazatelj da i sekularni zapadnjački zdravstveni sistem razmišlja o iskorištavanju iscjeljiteljske moći vjere u terapijske svrhe. 12 Jusuf Kardavi, El-iman wel-hajat (Iman i život), Bejrut: Er-Risale, str. 30. Preuzeto iz Shafiq Falah Alawneh, "Human Motivation: An Islamic Perspective", The American Journal of Islamic Social Sciences 4 (1998), 25, ubuduće citirano kao "Motivation".

4

prelaska na islam u potpunosti promijenio. Mahom teški alkoholičari i narkomani i bivši zatvorenici, svojim iskrenim prihvatanjem islama kao načina života ovi su ljudi skoro preko noći postajali čestiti i moralni građani čiju donedavnu bespomoćnost je zamijenio osjećaj ponosa i spokojstva. Prema Baldvinovim riječima, takvu vrstu promjene nisu uspjeli da naprave nikakvi raniji projekti vladinih obrazovnih, psiholoških i dobrotvornih institucija u Americi.13 Slično iskustvo nam prenosi i Malcolm X u svojoj autobiografiji gdje spominje fenomenalan uspjeh pripadnika Nacije Islama u liječenju od ovisnosti o drogi nakon što bi prihvatili islam. Nakon što je ovaj uspjeh prezentiran i dokumentiran u poznatom američkom časopisu New York Times, različite vladine agencije za socijalno zbrinjavanje u SAD-a su od organizatora ove vjerom motivirane kampanje zatražile pomoć u unapređenju svojih rehabilitacionih programa.14 Sljedeći primjer, pored toga što ilustrira efikasnost islamske duhovne terapije u liječenju narkomanije, takođe pokazuje da je snaga islama i imana korisna i djelotvorna u rehabilitaciji ovisnika muslimana bez obzira na vjeroispovijest socijalnog radnika ili psihologa koji pomažu njihov oporavak. Naime njemački psiholog Karl Šmit (Karl Schmidt) je jedno vrijeme radio u centru za rehabilitaciju ovisnika o drogi i alkoholu na Brunejima. Nakon što je iskoristio sve savremene metode i tehnike koje je naučio tokom svoga psihoterapijskog usavršavanja u Engleskoj, ovaj znanstvenik kaže da se samo jedan mali broj ovisnika oporavio, uz veliki procenat njih kasnije se vratio korištenju narkotika. Kada se ovaj psihoterapeut dosjetio i u rehabilitacioni program za ovisnike muslimane pored fizičkih aktivnosti uključio i islamske aktivnosti poput namaza, vjerom prožetih razgovora i filmova, broj izliječenih u odnosu na gore spomenuti program je bio mnogi veći, kao što je i procenat onih koji su se vratili korištenju droge bio puno manji. Interesantno je i tužno u isto vrijeme da se kada je Šmit, koji je nemusliman, iznio ove rezultate svoga rada na Arapskom kongresu o psihijatriji održanom u Ammanu 1987. godine, za riječ javio neki vesternizirani arapski psihijatar, koji je naravno barem deklarativno bio musliman, i podrugljivo upitao ovog psihologa kako je kao trenirani naučnik mogao koristiti vjerske aktivnosti u svom terapijskom procesu. Kako je, drugim riječima, mogao miješati religiju i znanost, polja koja ne bi trebalo da se miješaju. Njemački psiholog je tada smireno i uvjerljivo odgovorio ovom muslimanskom "naučniku": Ja nisam musliman, nego kršćanin. Međutim, pošto islamski usmjerene terapije imaju većeg uspjeha u liječenju muslimana nego sekularne terapijske tehnike, onda ih kao takve treba koristiti bez obzira da li neko vjerovao u islam ili ne.15 Zaključak: Na koncu se naravno postavlja pitanje šta nam je konkretno raditi? Ako se snaga vjere i imana može konstruktivno i efikasno iskoristiti i uključiti u rehabilitacioni proces aktivnih uživalaca droge među muslimanima, a vidjeli smo da može, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da odgovorne islamske institucije iniciraju osnivanje rehabilitacionih centara ili odjela među postojećim centrima čiji bi uposlenici u savremene (psiho) terapijske modele i tehnike vješto inkorporirali pokretački i motivacijski potencijal čovjekove duhovne dimenzije. Naravno, to bi podrazumijevalo stvaranje "stručnog kadra" koji bi pravilno, dosljedno i originalno razumio i iskoristio iscjeljiteljski potencijal islamkog učenja i imana. U izgradnji takvih stručnjaka od 13

James Baldwin, The Fire Next Time (London: Penguin Books, 1962), str. 39 i 68. Preuzeto iz Badri, "Training", str. 9. 14 Ibid, 9. 15 Ibid, 9-10.

5

velike koristi bi mogle biti postojeće islamske obrazovne institucije koje bi zainteresirane aktivne socijalne i druge radnike kroz seminarske aktivnosti upoznale sa, u ovom kontekstu, relevantnim islamskim učenjima i konceptima, te im možda na neki način približile mogućnost njihove primjene. Svršenici medresa, koji se nakon srednje škole veoma često odlučuju za nastavak školovanja na odsjecima za socijalni rad, pedagogiju i psihologiju, treba da budu ponukani da u slučaju svog angažmana u rehabilitacionim ustanovama za ovisnike pored stručnog obrazovanja stečenog tokom svojih studija koriste i znanje koje su ponijeli iz svojih medresa a kojim sada mogu pomoći oporavak pacijenta. Uz sve to, u muslimanskom svijetu već postoje ovakvi rehabilitacioni centri za uživaoce droge čiji uposlenici željno čekaju da svoje iskustvo u primjeni vjere u borbi protiv ovisnosti prenesu svojoj braći u Bosni.16 Nadamo se da će ovakve i slične inicijative uroditi efikasnim rehabilitacionim programima i centrima koji bi pomogli bosanskom muslimanu da se riješi pošasti narkomanije.

16

Nedavno je reisu-l-ulema Dr. Mustafa ef. Cerić posjetio jedan takav centar u Kuvajtu koji nosi naziv Beša'ir el-hajr (Vijesnici dobra). Tokom svog tromjesečnog boravka na seminaru o umijeću vođstva održanog u Kuvajtu od 15.02. do 30.04.2004. godine, ovaj centar su posjetili i polaznici ovog seminara iz naše zemlje.

6