Veziva U Slikarstvu / Binders In Painting

VEZIVA Veziva povezuju čestice pigmenata međusobno u film i s podlogom. Premazi boje moraju s podlogom stvoriti kompaktnu, čvrstu i trajnu površinu. Veziva štite od vanjskih utjecaja pigmente i podlogu. Utječu i na optički učinak boje zbog specifične refleksije svjetlosti. Najranija slikana djela na vlažnim kamenim površinama Altamire, Lescauxa i drugih spilja oslikana su zemljanim bojama vezanim krvlju, lojem, smolom, masti, biljnim sokovima i sl. Minimalna količina gline u pigmentima bila je mehaničko vezivo. Organska veziva su relativno brzo propala. Tisućama godina nastajalo je trajnije vezivo prirodnim kapanjem vode koja je taložila na površinu slike otopljene minerale i stvarala tanku prozirnu karbonatnu prevlaku (skramu), sličnu onoj na kasnijim pravim freskama, koja je fiksirala pigment uz podlogu. Želja za postojanim i trajnim ukrašavanjem dovodila je do upotrebe različitih veziva i pigmenata i obrade površine koja se oslikavala. Pigmenti su se miješali s prirodnim vezivima. Kitova mast ili kitovo ulje spominje se u sjevernim zemljama. U Egiptu se koristi mulj iz Nila, glina i sl. Za obradu drva spominje se vosak, kao i riblje tutkalo. Platno se obrađuje voštanom bojom, pergament ribljim tutkalom. Faiyumski portreti naslikani su enkaustikom (“voskom na vruće”), voštanom temperom (“voskom na hladno”) / a ponekad i jajem /jajčana tempera/. THEOPHILIUS već u 12. stoljeću opisuje trvenje pigmenata lanenim ili orahovim uljem, a u manuskriptima 14. stoljeća opisan je proces bržeg sušenja ulja pomoću metalnih oksida.

PODJELA VEZIVA Prema kemijskom sastavu veziva se dijele na: •

anorganska (mineralna)

•

organska (prirodna i sintetska)

Prema sastavnim dijelovima otopine veziva, dijele se na: 1. Vodena (hidrofilna) veziva: 2. Emulzije: veziva od vodenih (hidrofilnih) i hidrofobnih tj. uljenih, odnosno lakovnih dijelova. 3. Uljna-lipofilna veziva: laneno ulje, orahovo ulje, makovo ulje; mogu se koristiti s dodatkom prirodnih i umjetnih smola. 4. Lakovi, od prirodnih i umjetnih smola: damar, mastiks, šelak, kopal, lakovi na bazi celuloznih estera, akrilni, polivinilacetatni, poliuretanski, poliesterski lakovi itd.

1

Tablica 1. Pregled vodenih veziva

Naziv veziva

Kemijski sastav

gašeno vapno

kalcijev hidroksid

vodeno staklo

vodena otopina alkalijskih silikata

tutkalo

protein-kolagen

kazein

fosforprotein

gumiarabika

polisaharid

glutolin

metilceluloza

disperzivna veziva

sintetički polimeri

Prema broju sastojaka otopljenog veziva dijele se na: jednodijelna, dvodijelna i višedijelna veziva. Veziva povezuju i opkoljuju pigmente, penetriraju u pore podloge, pa moraju biti u tekućem stanju. Jednodijelna veziva koriste se bez ikakvih dodataka. Ulja su na sobnoj temperaturi tekuća i mogu se koristiti kao samostalna veziva. Vezuju /suše/ kemijskim procesom, oksidacijom i polimerizacijom te prelaze u sasvim novu tvar, tzv. oksin, koji se više ne otapa u terpentinu, već samo u najjačim organskim otapalima. Vosak se može koristiti kao samostalno vezivo u enkaustici kad zagrijan veže pigmente hlađenjem i skrućivanjem Dvodijelna veziva su čvrste tvari koje se otapaju u vodi ili organskim otapalima kao prave otopine ili kao koloidne otopine (disperzije). Suše se fizikalnim putem, isparavanjem otapala. Tutkalna otopina je dvodijelno vezivo. To je koloidna otopina, koja hlađenjem iz stanja sola prelazi u stanje gela(tine) procesom koagulacije. Peptizacija je obrnuti proces. Koloidne otopine imaju veličinu čestica 1-200 nm i zbog toga određena svojstva, koja ih razlikuju od pravih otopina u kojima čestice otopljene tvari imaju veličinu manju od 1 nm. Kad voda ishlapi, čestice tutkala zaostaju mikroskopski fino raspoređene između čestica pigmenata, kao i između sloja boje i slikarske osnove (preparacije, grunda). Molekule tutkala se u tim međuprostorima zadrže, kao da su se filtrirale, pa voda bez čestica veziva dolazi na površinu i hlapi. Svjetlo se na česticama tutkala rasprši (površinska refleksija), što stvara mat efekt. Lakovi su otopine smola u otapalima. To su prave otopine. Kad otapalo ishlapi, smola zaostaje u homogenom filmu čvrsto vezana na površini. Zbog dubinske refleksije svjetlosti pojavljuje se sjaj površine. Višedijelna veziva su mješavine jednodijelnih i dvodijelnih veziva. Slikarski mediji su višedijelna veziva. Sastoje se od ulja i smolnih otopina. Miješanjem hidrofilnih i hidrofobnih veziva nastaju emulzije. Žumanjak je prirodna emulzija koja sadrži hidrofilnu bjelančevinu-albumin i žumanjkovo ulje. Emulzije su vezivo u temperama. Tutkalo, kazein, glutolin i gumiarabika mogu se emulgirati uljem ili nekim drugim hidrofobnim sastojkom. U slikarstvu se koristi kazeinska tempera, jajčana tempera, gumitempera i voštana tempera.

POMOĆNA SREDSTVA Pomoćna sredstva su tvari koje nemaju svojstvo vezivanja, ali utječu na specifičnost vezivanja pojedinih veziva. Oni poboljšavaju ili daju određena svojstva vezivima. Prema funkciji se dijele na: •

otapala ili razrjeđivači - voda, organska otapala; blage alkalije za kazein

2

•

sredstva za povećanje čvrstoće (otvrdnjavanje) alaun (stipsa), formalin

•

ubrzivači sušenja: sikativi

•

emulgatori i sredstva za povezivanje: sapuni, zaštitni koloidi

•

sredstva za kvašenje (smanjenje površinske napetosti): volovska žuč, amonijak, alkohol, Agepon (koristi se u fotografiji)

•

sredstva za konzerviranje: boraks (Na2B4O7 · 10 H2O), alkohol, vinski ocat, eterična ulja (klinčićevo, karanfilovo, lavandino...)

SVOJSTVA VEZIVA Vezivo utječe na kvalitetu, trajnost i izgled boje. Boje, kao i različiti nositelji slike, danas na tržište dolaze već pripremljeni. Primjena veziva je više ili manje prepuštena slikaru. Od najranijih vremena do danas najveća pažnja se posvećuje svojstvima, pripremi, korištenju i kombiniranju veziva u slikarskim tehnikama. Kvaliteta i trajnost slike ovise u prvom redu o poznavanju fizikalnih i kemijskih svojstava veziva.

Kemijska i fizikalna svojstva veziva 1. Kemijska aktivnost veziva Neka veziva djeluju lužnato (gašeno vapno, vodeno staklo...), a neka kiselo (ulje kad je staro...). Najbolje je kad je vezivo po svom kemijskom djelovanju neutralno. Kemijska aktivnost veziva utječe na određene pigmente koji nisu jednako otporni na kiseline i lužine (alkalije, baze), a isto tako i na nositelja slike, zbog čega je potrebna odgovarajuća priprema nositelja. 2. Miris Svako vezivo, kao i pomoćno sredstvo ima karakterističan miris. Po mirisu se može odrediti kvaliteta veziva, li je neko vezivo svježe, staro ili čak pokvareno. 3. Boja Svako čisto kvalitetno vezivo ima karakterističnu boju. Što je vezivo svjetlije boje, obično je i kvalitetnije. Za tradiciomalne slikarske svrhe je bolje što svjetlije tutkalo, bistrije i svjetlije laneno ulje i bezbojne smole. 4. Viskoznost Viskoznost je vrsta unutrašnjeg trenja. To je svojstvo tekućine da se odupire gibanju susjednih slojeva. Pojednostavljeno, to je osobina tekućine da se lakše ili teže giba (teče) . Jedinica viskoznosti je Paskal sekunda /Pa s/. U slikarstvu se obično upotrebljavaju nisko- viskozna veziva (otopine veziva u otapalima i razrjeđivačima) i srednjeviskozna veziva (ulja).Viskoznija veziva su npr. ven.terpentin, štand ulje, voštana pasta, akrilni gelovi. 5. Konzistencija Boja u odgovarajućoj konzistenciji (lat. consistere =držati se zajedno, mirovati) mora biti i stabilna. Neki pigmenti vezani uljem odvajaju se od ulja, gube konzistentnu stabilnost. To se događa kod nekih vrsta kromhidroksid zelenih, cinkovog bjelila, ultramarina itd. Dodatkom 2% voska u ulje taj nedostatak se uklanja. 6. Napetost

3

Prilikom sušenja veziva u boji ili osnovi (preparaciji) dolazi do određenog zatezanja, napetosti u samom vezivu. Napetost ovisi i o koncentraciji veziva. Postoji napetost i između pojedinih slojeva boje. Sloj boje i sloj preparacije s velikom koncentracijom veziva sigurno će pucati ako nisu “usuglašeni”. Ako se preko zasićene uljene boje, dok još nije sasvim suha, prelazi slojem boje razrijeđene smolnom otopinom, koji brže suši od donjeg sloja, zbog razlike u napetosti doći će do pucanja (nastaju krakelire). Stari majstori su radili na više slika kako bi slikani sloj između pojedinih faza dobro osušio. 7. Elastičnost veziva Što je vezivo elastičnije manje je djelovanje napetosti za vrijeme sušenja. Najelastičnija su ulja, ali i slojevi uljene boje vremenom postaju krti, lomljivi i pucaju. Lomljivost starih premaza nije toliko opasna kao pucanje tijekom rada zbog nepravilnog nanošenja boje ili neprimjerene količine veziva. Vezivima se dodaju sredstva za povećanje elastičnosti. Hidrofilnim vezivima se ranije dodavao med ili šećerni sirup. Danas se obično koristi glicerin (glicerol). Najveću elastičnost imaju jajčane emulzije, akrilne emulzije itd. Nitrocelulozni lakovi su krti i moraju sadržavati sredstva za povećanje elastičnosti. 8. Postojanost veziva Postojanost veziva podrazumijeva zadržavanje početnih osobina veziva, kompatibilnost sa svim materijalima upotrijebljenim pri gradnji slike. Idealnog veziva nema. Vosak se približava tim zahtjevima. Ulja, smole, nitrolakovi starenjem više ili manje žute, tamne, postaju krti i lomljivi. Akrilna smola daje dobre rezultate, budućnost će tek pokazati njenu pravu kvalitetu. 9. Optički utjecaj veziva na boje Kad svjetlost padne na predmet, jedan dio svjetlosnih zraka se apsorbira, a preostali dio reflektira. Svako prelamanje svjetlosti u našem oku daje učinak gubitka svjetlosti i izaziva relativno tamnjenje, koje se može manifestirati tako da boji daje zasićeniji, dublji ton. Kod nekih tehnika (pastel, tempera, gvaš...) na osušenu boju djeluje površinska svjetlost jer se zrake svjetlosti difuzno reflektiraju s (neprozirne, pokrivne) površine boje na česticama veziva i pigmenta. Rezultat je mat karakter oslikane površine. Kod drugih tehnika djeluje dubinska svjetlost. Zrake svjetlosti se reflektiraju s površine, ali se i lome i prolaze kroz sloj lazurnog namaza do neprozirnih slojeva i tu se reflektiraju. Nekad se odbijaju tek od podslikanog sloja osnove nositelja i dolaze u oko promatrača. Dubinska refleksija je poslijedica lazurnog karaktera veziva. Lakiranjem slika dobije dubinski sjaj i zasićeniji,tamniji ton, boja postaje intenzivnija.

a Slika 7.1

b

(a) Dubinska refleksija, (b) površinska refleksija

Mat lakovi sadrže vosak ili raspršene sitne čestice amorfnog SiO2, na kojima se svjetlo difuzno reflektira, što daje mat karakter-zamućenost.

4

Boja istog pigmenta vezanog s različitim vezivom može djelovati drugačije.Pigmenti u vezivima dobivaju dublji,tamniji ton nego što ga imaju u suhom stanju, zato što veziva imaju veći indeks refrakcije (loma) IR od zraka(1). Što je veća razlika indeksa refrakcije pigmenta i IR medija koji ga okružuje (veziva), veća je i refleksija svjetlosti, pigment postaje svjetliji. Na primjer, ultramarin (IR = 1.50) je svjetliji u praškastom stanju (IR zraka je 1,oo) nego u ulju (IR ulja= 1.48). Tempera nakon sušenja posvijetli, akrilne boje dobivaju tamniji ton. 10. Lazurnost Lazurnost ili pokrivnost boje ovisi o samom pigmentu ali i o svojstvima veziva. Što je manja razlika indeksa refrakcije između pigmenata i veziva veća je lazurnost premaza. Određene tehnike preferiraju isključivo lazurne (akvarel) ili pokrivajuće nanose boje (ulje). Zbog lazurnosti uljena boja se miješa terpentinom ili lazurnim medijem. Zbog veće sjajnosti miješa se lak-medijem (damar otopljen u terpentinu).

Ilustracije loma svjetla pri prolazu kroz razne materije

5