Tbc

Sveučilište u Zagrebu Katolički bogoslovni fakultet Teologija u Đakovu

TUMAČENJE BIBLIJE U CRKVI (skraćenice)

Đakovo, siječanj 2003. Priredio: Josip Vuk

UVOD Problematika Problem tumačenja Biblije nije suvremeni fenomen, i sama Biblija svjedoči da njezina interpretacija stvara poteškoće. Zbog tog razloga bilo je potrebno da se Bibliji pristupa pomoću znanstvenih metoda koje istražuju drevne tekstove. No, postavlja se pitanje u kojoj se mjeri one mogu smatrati prikladnima za interpretaciju Biblije. Crkva se pokazala suzdržanom na odgovor na to pitanje jer su te metode, iako su same imale i pozitivne strane, bile vezane za stavove suprotne kršćanskoj vjeri. Kasnije se razvio pozitivni stav što svjedoči mnoštvo papinskih dokumenata. Znanstvena istraživanja Biblije učinila su veliki pomak i njihova je stručna vrijednost bila uvažena u znanstvenom svijetu i među vjernicima. U to vrijeme povijesno-kritička metoda postaje upitnom zbog alternativnih metoda i zbog kritike vjernika koji kažu da je nedovoljna s gledišta vjere. To je stav dao nove argumente protivnicima znanstvene egzegeze koji kažu da je ta egzegeza dovela samo do pomutnje te da treba uvesti jednostavnije pristupe Bibliji. Cilj dokumenta Papinska biblijska komisija dokumentom želi ukazati na putove koji se moraju prijeći da bi se došlo do interpretacije Biblije koja je u najvećoj mjeri vjerna ljudskom i božanskom karakteru.

METODE I PRISTUPI ZA INTERPRETACIJU Povijesno-kritička metoda Povijesno-kritička metoda nužna je za ispravno shvaćanje Pisma. Povijest metode Određene elemente ove metode koristili su grčki komentatori, a tijekom patrističkog perioda Origen, Jeronim i Augustin. Suvremeni oblik metode rezultat je usavršavanja u renesansi, tj. poslije humanista i njihovog povratka izvorima. Tekstualna kritika kao znanstvena disciplina razvija se tek od 1800, dok literarna kritika vuče korijene iz 17. st. i vezana je za Richarda Simona (Rišar Simon) koji je skrenuo pozornost na ponavljanja, razlike u sadržaju i stilu Pentateuha koje se nisu slagale s pripisivanjem cijelog teksta Mojsiju. Jean Astruc tvrdio je kako se Mojsije koristio različitim izvorima, ali su kasnije biblijski kritičari osporili Mojsijevo autorstvo. Literarna kritika se s vremenom poistovjećivala s nastojanjem da se u tekstu razlikuju različiti izvori, tako u 19. st. nastaje hipoteza koja nastoji objasniti redakciju Pentateuha. Ona kaže da su se 4 dokumenta (Jahvista, Elohista, Deuteronomista i svećenički pisac) satkala u cjelinu. Na sličan način znanstvenici objašnjavaju slaganja i neslaganja sinoptičkih Evanđelja koristeći hipotezu «dvaju izvora» prema kojoj je Mt i Lk sastavljen od dva izvora: s jedne strane Mk, a s druge zbirka Isusovih izreka, nazvana «Q» (Quelle - izvor). Literarna kritika ograničila se na rastavljanje teksta kako bi pronašla različite izvore, a nije obraćala pozornost na konačan oblik teksta. Kritičko istraživanje oblika razvio je Hermann Gunkel koji je nastojao definirati književnu vrstu svakog odlomka. Ta metoda uspjela je jasnije pokazati kako je nastala novozavjetna tradicija. Kritičko istraživanje redakcije nastoji osvijetliti doprinos svakog evanđeliste i otkriti smjernice njegova rada.

Načela metode Temeljna načela metode u njenom klasičnom obliku jesu: To je povijesna metoda, ne samo zato što se primjenjuje na drevne ( č. biblijske) tekstove i što istražuje njihovo značenje s povijesnog gledišta, nego i jer nastoji osvijetliti povijesne procese koji su doveli nastanka biblijskih tekstova. To je kritička metoda, jer se u svakom od svojih stupnjeva koristi znanstvenim, što je moguće objektivnim kriterijima, kako bi se učinilo dostupnim suvremenom čovjeku pravo značenje biblijskih tekstova. Opis U svome sadašnjem razvojnom stupnju, povijesno-kritička metoda prolazi kroz slijedeće faze: Tekstualna kritika nastoji odrediti biblijski tekst koji je najbliži izvorniku. Tekst se tada podvrgava lingvističkoj i semantičkoj analizi. Literarna kritika nastoji potom utvrditi početak i kraj tekstualnih cjelina i ispitati nutarnju koherentnost1 teksta. Istraživanje književnih vrsta nastoji utvrditi literarne vrste, njihov okoliš nastanka i razvoj. Konačno, istraživanje redakcije poučava promjena kojima su tekstovi bili podvrgnuti prije nego su dobili svoj konačni oblik. Povijesna kritika zaokružuje literarnu tako što utvrđuje povijesno značenje teksta u suvremenom smislu riječi. Vrednovanje Vrijednost ove metode jeste u tome što je ona pokazala da je Biblija zbirka više spisa koji nisu djelo jednog autora. Njenu vrijednost potvrđuje i Divino afflante Spiritu prema kojem je istraživanje literarnog smisla Pisma temeljna zadaća egzegeze2 i radi ostvarivanja te zadaće potrebno je utvrditi književnu vrstu tekstova što se ostvaruje pomoću povijesno-kritičke metode. Cilj je povijesno-kritičke metode da osvijetli, posebno na dijakronijski3 način, smisao koji izriču biblijski pisci i redaktori4. Nove metode literarne analize Retorička analiza Retorička analiza nije nova metoda. Retorika je umijeće sastavljanja uvjerljivih govora, a budući da su svi biblijski tekstovi u određenom stupnju tekstovi u određenom stupnju tekstovi uvjeravanja, poznavanje retorika dio je znanstvene spreme svakog egzegete. Retorička analiza 1

koherentan – međusobno povezan egzegeza – tumačenje tekstova 3 dijakronija – raznovrsnost 4 redaktor - ureditelj 2

mora biti obavljena na kritički način, budući da se egzegeza podvrgava zahtjevima kritičkog duha. U Bibliji je moguće razlikovati 3 različita pristupa: 1. temelji se na grčko-latinskoj retorici 2. temelji se na semitskim postupcima kompozicije 3. nadahnjuje se novim istraživanjima Klasična grčko-latinska retorika uključuje prisutnost govornika, govor i slušateljstvo. Semitski postupci kompozicije pomažu uspostaviti odnose između različitih elemenata teksta. Ona omogućuje bolje shvaćanje literarne strukture tekstova «Nova retorika» istražuje zašto je određena upotreba jezika učinkovitija i uvjerljivija. Istražuje stil i kompoziciju kao sredstva djelovanja na društvo. Primijenjena na Bibliju, «nova retorika» nastoji prodrijeti do jezika objave kao religioznog govora uvjeravanja i vrednovati njegov učinak u socijalnom kontekstu komunikacije. Narativna analiza Narativna egzegeza predlaže metodu shvaćanja i priopćavanja biblijske poruke koja odgovara obliku pripovijedanja i svjedočanstva. Ona istražuje način na koji je pripovijedana povijest tako da uključi čitatelja u «svijet pripovijedanja» i njegov svijet vrijednosti. Semiotička analiza Među metodama koje se usredotočuju na istraživanje biblijskog teksta onako kako se predstavlja u svom konačnom obliku, smješta se i semiotička analiza. Semiotika se temelji na tri glavna načela ili pretpostavke. Načelo imanentnosti5: svaki tekst oblikuje cjelinu značenja; analiza uzima u razmatranje cijeli tekst, ali samo tekst. Načelo strukture značenja: ne postoji nikakvo značenje osim značenja u i po odnosu; analiza teksta sastoji se od utvrđivanja mreže odnosa između različitih elemenata, na kojima se gradi značenje teksta. Načelo gramatike teksta: svaki tekst ima određeni broj pravila i struktura, u govoru postoje razine koje imaju svaka svoju gramatiku. Cjelokupni sadržaj teksta može se analizirat na tri različite razine. Narativna razina. Istražuju se, u pripovijedanju, transformacije koje omogućuju prijelaz od početnog od završnog stanja. Unutar tijeka pripovijedanja, analiza nastoji rekonstruirati različite faze koje označuju transformaciju iz jednog stanja u drugo. 5

imanentan – unutrašnji, bitan, neodvojiv

Razina govora. Analiza se ovdje sastoji od tri faze: -

utvrđivanje i klasifikacija likova

-

utvrđivanje kretanja svakog lika u tekstu radi utvrđivanja načina na koji se tekst koristi

-

istraživanje tematske vrijednosti likova.

Ta posljednja radnja sastoji se u razabiranju u ime čega likovi, u određenom tekstu, slijede taj put. Logičko-semantička razina ili dublja razina. Analiza na ovoj razini sastoji se od preciziranja logike koja određuje temeljne artikulacije kretanja pripovijedanja i likova teksta. Semiotika doprinosi shvaćanu Biblije kao Božje riječi izrečene ljudskim jezikom. Semiotička analiza može probuditi kod kršćana želju za istraživanje biblijskog teksta i za otkrivanjem nekih njegovih dimenzija značenja, bez posjedovanja svih povijesnih spoznaja koje se odnose na nastanak teksta i njegov socijalno-kulturni svijet. Ona se može pokazati korisnom u pastoralnoj praksi. Pristup utemeljen na tradiciji Kanonski pristup Kanonski pristup interpretira svaki biblijski tekst u svijetlu kanona Pisma, tj. Biblije prihvaćene kao norma vjere zajednice vjernika. Kanonski pristup nastoji smjestiti svaki tekst unutar jedincatog Božjeg nauma, s ciljem da dođe do aktualizacije Pisma za naše vrijeme. Kanonska interpretacija ne može biti ista kog Židova i kršćana jer su židovski i kršćanski kanon različiti. Pristup uz pomoć židovskih tradicija interpretacije Izvan-kanonska židovska literatura, nazvana apokrifnom, obilna i raznorodna, važan je izvor za tumačenje Novog Zavjeta. Pristup po povijesnoj učinkovitosti teksta Ovaj je pristup temeljen na dva načela: 1) tekst postaje literarnim djelom istom kada naiđe na čitatelje koji ga oživljuju svojim prihvaćanjem. 2) to prihvaćanje teksta doprinosi boljem shvaćanju samoga teksta. Takvo istraživanje pokušava utvrditi interpretacije tijekom vremena u funkciji pitanja čitatelja, nastojeći vrednovati važnost uloge tradicije u pojašnjenju smisla biblijskih tekstova. Ovaj pristup ima i negativne strane budući da povijest svjedoči o postojanju negativnih učinaka koji su doveli do rasne diskriminacije. Tada se uočava da taj pristup ne može biti samostalnom disciplinom.

Pristup po humanističkim znanostima Sociološki pristup Istraživanje Biblije zahtjeva najdetaljnije moguće poznavanje socijalnih ponašanja, karakterističnih za različite ambijente u kojima su se oblikovale biblijske tradicije. Sociološka metoda teži da se posveti više pozornosti ekonomskim i institucionalnim aspektima ljudskog života nego njegovim osobnim i religioznim dimenzijama. Pristup pomoću antropologije kulture Antropologija kulture nastoji definirati karakteristike različitih vrsta ljudi u njihovom socijalnom kontekstu. U tekstovima koji priopćuju Isusovo učenje mnogi detalji mogu biti objašnjeni zahvaljujući tom pristupu. Niti ovaj pristup nije u stanju obrazložiti specifične sadržaje Objave. Psihološki i psihoanalitički pristup Psihološka i psihoanalitička istraživanja donose obogaćenje biblijskoj egzegezi budući da zahvaljujući njima tekstovi Biblije mogu biti bolje shvaćena kao iskustva života i pravila ponašanja. Kontekstualni pristupi Čitatelji biblijskog teksta posvećuju posebnu pozornost određenim aspektima i zanemaruju druge. Zbog toga je neizbježno da različiti tumači unose u svoje redove nova gledišta, koja odgovaraju određenim strujama suvremene misli. Oslobodilački pristup Polazište oslobodilačkog pristupa nalazi se u dva velika crkvena događaja: Drugi vatikanski sabor, sa svojom nakanom osuvremenjena pastoralnog rada Crkve i Druga opća konferencija Latinske Amerike održana u Medelinu 1968. g. ; koja je primjenila učenja sabora na potrebe Latinske Amerike. Teologija oslobođenja ne osvaja nikakvu posebnu metodu, međutim, polazeći od vlastitih socijalno-kulturnih i političkih gledišta, ona prakticira čitanje Biblije koje je usredotočeno na potrebe naroda, koji traži u Bibliji hranu za vlastitu vjeru i život. Načelo je da je Bog siromaha i ne može podnositi nepravdu. Teologija oslobođenja sadrži elementa čija je vrijednost neosporna: smisao nazočnosti Boga koji spašava; naglasak na zajedničkoj

dimenziji vjere; potreba oslobodilačkog djelovanja koje je ukorijenjeno u pravdi i ljubavi; novo čitanje Biblije, koje nastoji da učini Riječ Božju svijetlom i hranom naroda Božjeg usred njegovih borbi i nada. Pod ogromnih socijalnih problema, naglasak je stavljen pretežno na zemaljsku eshatologiju, ponekad na štetu više transcedentalne eshatološke dimenzije Pisma. Feministički pristup Feministički pristup nastao je u SAD-u koncem 19. st. u socijalno-kulturnom kontekstu borbe za prava žene. Ta se struja pojavila s novom snagom i doživjela je veliki razvoj od 1970. Potrebno je razlikovati više oblika feminističkih biblijskih hermeneutika. Njihovo jedinstvo proizlazi iz zajedničke teme, žene, i zajedničkog cilja: oslobođenje žene i stjecanje prava jednakih onima koje uživa muškarac. Radikalni oblik potpuno niječe autoritet Biblije držeći da su je stvorili muškarci s ciljem da zajamče svoju prevlast nad ženom. Neo-ortodoksni oblik prihvaća Bibliju kao proročku i kao potencijalno korisnu, barem u onoj mjeri u kojoj staje na stranu slabijih, pa tako i na stranu žena. Kritički oblik koristi suptilno metodologiju i nastoji otkriti položaj i ulogu kršćanske žene u Isusovu pokretu i u pavlovskim zajednicama. Feministička hermeneutika dodaje dva kriterija istraživanja. Prvi je feministički kriterij, budući da su povijest obično pisali pobjednici radi otkrivanja istine korisno je ne oslanjati se na tekstove, nego u njima tražiti pokazatelje koji otkrivaju nešto drugo. Drugi je sociološki; temelji se na istraživanju društva biblijskih vremena, njihove društvene slojevitosti i uloge koju je u njima zauzima žena. Brojni su pozitivni doprinosi koji dolaze od feminističke egzegeze. Žene su tako uzele aktivniju ulogu u egzegetskom istraživanju. One su uspjele, često bolje od muškaraca, otkriti prisutnost, značenje i ulogu žena u Bibliji, u povijesti kršćanskih početaka i u Crkvi. Feministička egzegeza, izlaže se riziku da interpretira biblijske tekstove na tendenciozan, a prema tome i sporan način. Da bi dokazala svoje teze ona se mora često utjecati argumentima šutnje. Ta je vrsta argumenata općenito slabo pouzdana.

Fundamentalističko čitanje Fundamentalističko čitanje polazi od načela da Bibliju, jer je Riječ Božja, nadahnuta i izuzeta od zablude, treba čitati i tumačiti u svim njenim detaljima. Fundamentalističko čitanje je

nastalo u vrijeme reformacije. Poslije stoljeće Prosvjetiteljstva, ono se pojavilo u protestantizmu kao zaštita protiv liberalne egzegeze. Sadašnji naziv «fundamentalizam» povezuje se izravno s američkim biblijskim kongresom održanim u Niagari 1895. Tada su konzervativni protestantski egzegeti definirali «pet točaka fundamentalizma»: verbalnu nepogrešivost Pisma, Kristovo božanstvo, Njegovo božansko rođenje, nauk o zastupničkom pokajanju i tjelesno u vrijeme drugog Kristova dolaska. Ta vrsta čitanja pronalazi sve više pristađa tijekom druge polovice 20. st. u nekim religioznim grupama i sektama. On traži čitanje Biblije koje odbacuje svako postavljanje pitanja i bilo koju vrstu kritičkog istraživanja. Fundamentalizam teži da postupa s biblijskim tekstom kao da ga je Duh diktirao riječ po riječ.

HERMENAUTIČKA PITANJA Smislovi nadahnutog Pisma Zaključcima znanosti jezika i filozofskih hermeneutika ustvrđuje se višeznačnost pisanih tekstova. Literarni smisao Literarni smisao nastoji definirati točno značenje tekstova kako su ih sastavili njihovi autori. Potrebno je shvatiti tekst prema književnim običajnostima određenog vremena. Literarni smisao Pisma jest smisao koji su izravno izrekli nadahnuti ljudski autori. Glavna zadaća egzegeze jest da definira literarni smisao biblijskih tekstova s najvećom mogućom točnošću. Radi toga nužno je istraživanje drevnih tekstova. Duhovni smisao Duhovni smisao možemo definirati kao smisao koji izriču biblijski tekstovi kada se čitaju pod utjecajem Duha Svetoga, u kontekstu pashalnog misterija Krista i novoga života koji odatle proizlazi. Puni smisao Puni smisao definira kao najdublje značenje teksta, koji je Bog naumio, ali koje ljudski autor nije jasno izrekao. Njegovo se postojanje u biblijskom tekstu otkriva kada se istražuje tekst u

svjetlu drugih biblijskih tekstova. Korištenje punog smisla može dovesti da subjektivnih interpretacija koje su bez vrijednosti.

POSEBNA OBILJEŽJA KATOLIČKOG TUMAČENJA Katolička egzegeta priznaje da je jedan od vidova biblijskih tekstova taj da se oni djelo ljudskih autora, koji su koristili vlastite sposobnosti kao i sredstva koja im je njihovo doba i društveni kontekst stavljao na raspolaganje. Katolička egzegeta koristi sve znanstvene metode i pristupe koji omogućavaju bolje shvaćanje značaja teksta. Suvremene hermeneutike jasno su pokazale da nije moguća interpretacija teksta bez polazišnog «pred-razumijevanje». Svako pred-razumijevanje sadrži i svoje opasanosti. U slučaju katoličke egzegete postoji opasnost da se pripiše nekim biblijskim tekstovima značenje koje oni ne izriču. Egzegeta se mora čuvati te opasnosti. Interpretacija u biblijskoj tradiciji Ponovna čitanja Ono što daje Bibliji njezinu unutarnju objedinjenost jest činjenica da se kasniji biblijski spisi često temelje na ranijima. Aludiraju na ranije spise, predlažu «ponovna čitanja» koja razvijaju nove aspekte značenja

ili koji izričito spominju ranije tekstove ili da prodube njihovo

značenje ili da ustvrde njihovo ispunjenje. Odnosi između SZ i NZ NZ je pun aluzija na SZ i izričitih citiranja. Autori NZ priznaju SZ vrijednost božanske objave. Oni navješćuju da je ta objava našla ispunjenje u Isusovu životu, poučavanju i njegovoj smrti i uskrsnuću, izvoru praštanja i vječnog života. Zaključci Interpretacija ostaje u kontinuitetu s ranijim egzegetskim tradicijama, čije mnoge elemente zadržava i usvaja, međutim u drugim stvarima ona se odvaja da bi uzmogla napredovati.