Sinhrona Dekompresija, Urednik

Sinhrona dekompresija Izme|u spoznaje i moći postoji ne samo odnos lakejstva, nego i odnos istine. Mnoge spoznaje su izvan proporcija s podjelom snaga ništavne, makar formalno i bile u redu… Gotovo nerješivo pitanje sastoji se u tome da se ne dopusti zaglupljivanje ni moćima drugih ni sopstvenom nemoći. Theodor W. Adorno, Minima moralia

N

akon mučna uvida u rugobu svijeta Jack Burden iz Pulitzerom ovjenčanog romana Svi kraljevi ljudi Roberta Penn Warrena sjetno i rezignirano izriče kako Bog i Ništa imaju dosta toga zajedničkog. Sasvim izvjesno! Me|utim, kultura i tržište još i više. Stoga i jeste neophodna naslovna procedura kako ne bi prsli izranjajući naglo iz smegmatično smiksanih medija. Korifejima kulture, presamićenima, zarad slavoljublja gaće same spadaju pred zamrčenim jarcima tržišnog. Armijama onih izme|u, uglavnom voajerima, pripada, zajamčena je pak katarza, pošto nikom ni na kraj pameti nije da ambivalentnim demonima-štićenicima Janusa otkaže gostoprimstvo. ONO mora izaći na površinu, nije dovoljno po njemu plutati. Sloterdijk je decidan i rezolutan, s onu stranu cinizma kao frivolnosti, lakomisleno pojmljenog prije kao smiješnog no opasnog: “Zato je, zapravo, promašeno čuveno Freudovo pore|enje analize s isušenjem Cojderskog mora, ono je još previše inžinjersko, previše u smislu polemičke medicine (bolest kao neprijetelj). To Ono -more se nikad neće isušiti- ali zar nije mnogo već i to što smo naučili da po njemu plovimo?” A možda predostrožnost upućuje i na stanje ljudske ankerisanosti u cinizam, zavjetrinu, sigurnu luku, odbrambenu šklopociju, a upravo tu interventnu,

11

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

anegdotalno sugestivnu nit referirajući se na Becketta, upleo je u fragmentu, predstavljajući Glucksmannovu Treću smrt boga Žarko Paić. Naime, vruća mušterija da navuče i saljeveno narovoučenije, ne tek kostim za goluždravost, nakon razdražujućeg razvlačenja od strane krojača koji je otezao preko svake mjere da zgotovi naručeno odijelo, nakon šest mjeseci driblanja gorko glasno, onako više sebe, zapita retorički komparativno, kako je bogu za stvaranje svijeta trebalo šest dana, a on, eto, obično odijelo još uvijek, ni poslije proćerdana polugodišta ne može dobiti od svog demijurga, očito s preporukom. Nimalo zbunjen krojač hladno odgovara da dotični gospodin izvoli pogledati na što je ta ‘brzopletost’ naposlijetku izišla. Naravno na epi/fenomenološke propuste i previde, omaške i nezgrapnosti Provi|enja se nadovezuju i kaleme culture-tailori, odasvud nadiru uljezi, ne samo iz Paname, da Eagletonovu ‘nekulturnu društvenu moć’ utrape svakom prijemčivom kao prvorazrednu senzaciju. Slijedeći bahato i bez pokrića osorni koncesionari na Proustovu darežljivost kako je bog stvoreno imenovao ili mu oduzeo ime da bi ih umjetnik nanovo stvorio, oni komotno uobražavaju prisnost sa samo jednim planetarno prihvatljivim bogom: Molohom. U krajnje indiskretnim žrtvenim obredima zaprima ama baš sve prinešeno. Od reslova dostojanstva, klonulog ispod pojasa do izridanih kletvi i izmucanih molitvi za koricu sreće -promesse de bonhour. Njegovi kamuflirani privrženici i hodočasnici, ovladali bigotskim umijećem, priželjkuju klisko brvno ponad ambisa izme|u kulture i bazara, pa bila provalija izhalucinirana ili plitki jarak na stvari, dok mešetari sebe prepotentno smatraju spasonosnim inkubatorima tih nedonoščadi novog art-soja.

12

Nietzscheov Zarathustra ih u ekstatičnoj propovjedi O zemlji obrazovanja prokazuje: “Izgledate zamiješeni od boja i parčića papira spojenih lijepkom…Kako biste mogli vjerovati, takvi šarenopjegasti kakvi ste! Vi koji ste slike svega u šta se ikad vjerovalo!” Fikciju odsjecaju od napona i potencije istinosnog i ona se smorena svaljuje na prijestolje izmišljotina, okrunjena još jedanput sladokusnom deja vu nekorisnošću, razbibrigom. Iluminativnom analitičnošću, nepogrešivim naraslim njuhom traga se za hibridima Werthera i Felixa Krulla. Povijest, specijalizmom rsparčana, rastače se i pretresa s lakrdijaškom motivacijom dotle dok se nepcu ne nalijepe Mozart kugle i na oči ne navru suze u Picasso convertible i prstom ne poškrope parfemom Musolini zauške od magarčenja. Komunikacija, zabarikadirana navikom, zatočena u artificijelnom, unakažena trivijalnim, eutanazirana lažnjacima, izbezumljena novim novcijatim, izdiše u trouglu kvazikreacije laboranata, dilera i junkyija. Koji god krak da otpadne,

Zeničke sveske

sijevne regenerativni refleks. Trampa furiozno tijumfuje. Finale measure for measure.Kulturna roba, otežala pod bremenom i samarom mecenatstva, obasuta nerazumijevanjem, prigrljuje njegove blokade i sabotaže, dok management banauza zadužen za distribuciju te ukliještenosti, inače poslovično blagonaklon, savjetuje brandiranje pesimizma tako da melanholija i revolt učas kaliraju, istraumatizirani i iskorijenjeni nijemo promatraju dokle može ići nezajažljivost. Zahvat u visoko profiliranu književnost, p. e. niti ne trepne niti preza da preporuči strukirano, pripijeno, šta? - crveno, Orhan, stoprocentni bombaž. Kulturträgeri, ubajatili u pohlepi, istovremeno generirajući lakomost pronikli su polove potrebe kao ništa drugo do hir i bagatelu, a po njoj diletantski superiorno i neodoljivo ravnaju i zadovoljstvo. Nacionalne kulture, specifica diferentia Balcankulturbunda, inače hemoragično zaručene s geodetskim, monstruoznim papazjanijama, opskurnoj inscenaciji krvi i tla farsičnu dimenziju domeće kanalizirana, strogo nadzirana sperma, dakle naci-kulture vape za Nestbeschmutzerima a la Bernhard, Gombrowicz, Cioran, Heine, Llosa…Bez njih, insuficijentni pri susretu redovno prouzroče inkomenzurabilnost svilenijim želucima. Al’ hajde da giljotiniramo prigovore za tu|ice!Otrovno rastočeni jedno u drugom, kultura i tržište svarivi su tek u whiskas delikatesnim pakovanjima od kojih prežderani mediokriteti spokojno predu i predu. Melange iracionalnog hipnotizira patriotsku dužnost u ovisnost, bestidnost u logiku. Etno-konfesionalni mitemi, kulturno amlgamirani, tržišno potvr|eni, svoje klijente duboko hibernirane, zahrkale, obeštećuju nečuvenom polucijom iskrivljujući lica, dojučerašnje pitoma, do neprepoznavanja. Političke kulture i njena kopileta, kulturne strategije, ima odista, nogu na srce, ali u tragovima. Ventrikulima kulturološkog valja povaditi prvo bodljikave žice koje služe umjesto glasnica da bi im se rekonvalescentni, izranjavani diskurs banjao i kiselio i van ustajalih mentalnih toplica, a oni manje nalikovali i praktikovali Staljinov manir nesmiljene rasipnosti kome je navodno čovjek najdragocjeniji kapital. Za to vrijeme elitne, eskapistički autentične, kulturne membranice, uz čiji strah olako prijanja avlijanerski progoniteljski lavež, više drhture potresene, nego nepokorne pred neuklonjivo glomaznim apsurdom. Desertiraju sjenu svog kadavera u amplitudnim razlikama čamotinje, dok podvodači vrebaju, i kao svi makroi vječito zagnjureni u kalkil, malo šta polažu na stenjanje svojih servisera pod žrvnjem razmjene. Sinoptičari urbanog i humanog, uglavnom Kafkine divljački “tijesne samoće”, teško navučeni na sipinu kost auto/cenzure, prepušteni inerciji

13

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

stihijnog, oštre kljunove cvrku}ući kako jednom ‘začepljena gubica ne vrijedi više zanata’, poslušno žmirkaju, u njima odzvanja Talleyrandov aforizam kako je “govor čovjeku dat da prikrije njegove misli”, opitomljeni u kavezima, ošamućeni grabežljivo zavodljivim refrenom ‘od kolijevke pa do groba nek’ jebe ko god sustigne koga’, eto te “sjenke aveti bez godina”(Derrida) tek u grobu dekadentnog su kadre prisjetiti se katapulta ili renecharovski kazano, biti “prosjaci za još veća uskraćivanja”. ‘Akademski geto’ samorazumljivo autonomno i virtuozno igra na eksteritorijalnost u inicijacijsko legitimnim društvenim kastriranjima na način egzotičnih ribica u akvariju.

14