Skulpture U Vremenu- Praznik U Sarajevu, Urednik
This document was uploaded by user and they confirmed that they have the permission to share it. If you are author or own the copyright of this book, please report to us by using this DMCA report form. Report DMCA
Overview
Download & View Skulpture U Vremenu- Praznik U Sarajevu, Urednik as PDF for free.
More details
- Words: 2,116
- Pages: 6
Skulpture u vremenupraznik u Sarajevu
A
ko je ovo šara bosanskog ćilima, onda OK, ali... parafraziramo ironične riječi, bezobrazno prekinute, a sasvim na mjestu izrečene, koje je Srđan Karanović uputio prije četiri godine medijskim imbecilnim krpeljima kojima simptomatično pozerska glamuroznost famoznog crvenog tepiha, prostrtog ispred Narodnog pozorišta, nije silazila s usta. Upravo kao što ni nadrikritičarima ne izlazi iz glave stupidna frazetina “kamera iz ruke”. Ni do 13. po redu filmskog Festivala nisu još uvijek ti nametnici što maltretiraju svojom malograđanštinom nikakvim rugalicama pošteno “isklofani”. Ni opamećeni ni isprašeni, svi oni koji festival karnevalski operetno, razmetljivo svojataju. Iz sumnjivih motiva, iz istih takvih u dlaku razloga, iz kojih se tašto šepureći sramote. Čak ni Purivatrinom decidiranom izjavom kako je, između ostalog i po tomu, Šeher daleko bliži provincijalnom ambijentu, nego filmskim i kulturnim metropolama s kojima bi se rado mjerkao. Direktor zna i ne krije da SFF donekle pati, ali ne i zlopati, da to ne mora i do sada i nije, od istog onog od čega poboljeva i grad i čitava zemlja. I po tim dimenzijama dosega, isključivo afirmacije regionalne kinematografije, pored takmičarskog, igranog i dokumentarnog filma, pored Cine Linka i Talent Campusa, briljantno osmišljenim programima U fokusu, Tribute, Panorama, Ponoćnim susretima, Panelom o ljudskim pravima, te Gala projekcijama nedvosmisleno čini da autentično artistički tas uveliko preteže onaj uobičajeni, komercijalno-trivijalni, a koji inače neuklonjivo prati filmske i ine srodne kulturološke smotre. Samo po tom segmentu, unatoč neadekvatnoj pratećoj infrastrukturi, SFF se može nositi i da komparirati sa Locarnom, Torontom, Sundanceom, Tribecom, Karlovim Varyma, Pulom, Motovunom...
Naslov ‘dugujemo’sugestivno sinonimnoj sintagmi Tarkovskog za film kao i nazivu djela Benjamina Filipovića, sarajevskog reditelja čiji je daroviti potencijal, naročito naglašen drugim ostvarenjem Dobro uštimani mrtvaci, preuranjeno i iznenada pokosila smrt protekle godine.
229
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
Štaviše, i s onu stranu financijskih kalkulacija i moći izvedene iz njih SFF upisuje daleko više od prolazne ocjene. Bez obzira što se tu i nadalje, kao i svugdje tamo uostalom “gdje burgija neće..”, vrca nezadovoljstvo i ekscesni narcizam, pokondirenost i jed, između festivalskih radilica i voajera, postran’ce sklonjena dupeta. Između uključenih i isključenih. A osim mačorima koji ne maste brke, nikako ili ih ne umaču potaman, svakom drugom bilo bi deplasirano i degutantno, porazno šegačenje razmotavati to zamišljeno i pretpostavljeno klupko šeherskih marifetluka. Škripu negodovanja, otpora, etiketiranja i primjedbi neka podmazuje njihovo porijeklo. Dakle, s više od dekade turbulentnog iskustva Festival je ipak opstao, neulovljen i nezahvaćen odurnim procesom farsične festivalizacije. I može se slobodno smatrati, a uglavnom je izuzev zlobnih komentara tako i doživljen, sretnim spojem prezentacije, koliko je uopće to izvodljivo, one čiste, zahtjevne i zavidne umjetničke produkcije i tek ponešto, razmaženoj recepciji prohodnije i prilagođenije ponude. Vidljivo je to i po prominentnim gostima Festivala iz samog vrha branše, a čije samo ‘karizmatično’ prisustvo odaje svojevrsno priznanje i otvara nove značajne perspektive dosadašnjim selektorskim i organizacijskim nastojanjima vodećih ljudi. One timske prevashodno, pa potom individualne. Pogotovo što se u toj ‘misijici’ ne tezgari više i odveć ne zloupotrebljavaju ratne opsadne rane. Niti se bezdušno, a tako udomaćeno, kocka i igra da se na ‘neoprostivi’ minuli cinizam oglušivanja na bosansku tragediju odgovara naknadnom naplatom, isto tako ili još i ciničnijom. Najčešće generiranom od manipulatora drskim odnosom podrazumijevanja bez pokrića. Naime, kako su svi pozvani tobože prisiljeni na odziv. Jednom imenovani, automatski se drži i ugošćeni-privedeni. Manir čudovišan, gdje je izostanak ravan javnom kulturološkom samoubistvu. Tim neuviđavnim činom drznik figurira kao avet – persona non grata. Na vijeke vjekov.
230
Naprotiv, zvučna imena kao i ona iz sjene što su u različitim segmentima ostavila neizbrisiva traga i što upečatljivo obilježavaju filmsku umjetnost u evropskim i svjetskim razmjerama naprosto su privučena i počašćena sudjelovanjem u ‘neobičnom’ događaju. Ovo po tome što etablirani veliki festivali odudaraju pretenzijama da prvenstveno udovolje i nasite hirovite lobije show businessa. Znači, ako možda i ne žude i ne vape za neposrednošću, vjerovatno u hipertrofiranom svijetu snobizma koji graniči s grotesknim i ne ginu za njom, sasvim posigurno oskudijevaju tom komunikativnom atmosferom topline,
Zeničke sveske
duhovitosti, ležernosti, šarma, jednostavnosti, gdje je film još uvijek usredotočen na svoju kritičko-subverzivnu notu, gdje nipošto nije iznevjeren, izdan i otplavljen u puku zabavu, dokono utucanje vremena. I tamo gdje neočekivano zariba, izostane to ‘obećano’ prostodušje, ljubitelji i poznavaoci, regruti i veterani, posvećenici i privrženici art-filma u jedinstveno rijetkoj šansi su da dođu na svoje, rijetkoj privilegiranosti, nasmiješenoj u krupnom planu – da ostvare punu satisfakciju pri susretima, malo je kazati izazovnim i zanimljivim, i s djelima, nesumnjivo vanredne umjetničke vrijednosti, kako onim svježim tako i onim starijim, i s autorima, izuzetnim, ‘teškim’, kontroverznim, maestralnim, provokativnim, ‘mušičavim’ i sugestivnim, ali i s protagonistima, jednako onim slavnim kao i nadolazećim, ekscentričnim vedetama i glumčinama zanata. Dovoljno se prisjetiti prethodnih: Makavejev, Payne, Noa, Mullan, Frears, Leigh, Tarr. Od minulog se izvjesno ne živi, stoga su bile tu i teško da će uskoro izblijediti ovogodišnje upriličene dijaloške seanse sa fenomenalnim austrijskim rediteljem Ulrichom Seidlom u Meeting Pointu. Autorom o kom je također autorski više no kompetentno, pa tim i više relevantno, Werner Herzog, svrstavši ga među deset najboljih režesera, uključivši i hiperproduktivne SAD, s punim pravom izrekao a propos njegova remek-djela Hundestage (Pseći dani), pritom se referirajući i na ranije, ništa manje fascinantno, nevjerovatno dokumentarističko ostvarenje Tierische Liebe (Životinjska ljubav): Ich habe noch nie im Kino so direkt in die Hölle geschaut. I eto demonstrirane prestižnosti! Na noge! Pod nosom! Komu? Vlastodržačkim klikama i garniturama, između ostalog, njihovim slikama i prilikama valjda dosta za podržati i pozdraviti, ne cicijašiti s prepoznavanjem, u sveopštem domicilnom kulturno otužnom nedogađanju, a koje basnoslovno košta i udara na sva zvona svakojake rugobe i fijaska autističnih folklornih naci-happeninga. Zadržimo se još malo na Seidlovu opusu pošto je dostojan najdubljeg poštovanja i što je odista “zavirio u ovozemno i čistilište i mučilište”, i mi njegovim pogledom vođeni, te pružio, bez moralnog dociranja, mučan uvid ušančenosti egzistencije u mizeriju. I što je sušta rijetkost, izveo to senzibilitetom koji ništa ne dijeli niti ima zajedničko sa strašću umjetnosti zaručene sa diskreditiranim principom da bude promesse de bonhour. Ispostavio dijagnozu sondirane i izvrnute utrobe Austrije,
231
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
indirektno cijelog opsoletnog westerniziranog miljea, vulgarno profanog McWorlda, nijansirano ga pretočio u gorko i nesnošljivo, hemoragično pitanje koliko je sudbina spektra marginaliziranih samoskrivljena, a koliko socijalnom alijenacijom uvjetovana. Bez pretjerivanja, po toj rezolutnosti i odvažnosti “podmetanja” ogledala dehumaniziranom licu Zapada srodan je Bernhardu i Jelinekovoj, a unutar filmske ekspresivnosti, bravurozno montažno prožete subverzijom, jetkošću, travestijom i sarkazmom, blizak je zemljaku Hanekeu. Čitljivo je to i evidentno u svakom insertu, katkad strpljivo gradiranom i kumulirajućem, majstorski izvedenom kompozicijom filtriranog istraživanja, u ‘ledenoj’ simetriji propadanja i ljuštenja do bestijalnosti čovjeka i ljudskosti, odviše apsurdom kostimirane. Iza svakog Seidlovog rada neočekivano se promole Štulićevi ‘anticipirajući’ vapaji iz stihova, istrešenih prije dobre dvije decenije: Austrija, zemlja teška / za hodače sivih cesta / klasni mir i takve trice / ustajala žabokrečina... Kriplovi su česti i svakodnevna stvar / Rekoh: Spasi, Bože, Österreich. I nas s njom, tranzicijski iz petnih žila upete, ponekad do vrata i prispjele i uglibljene u konzumeristički kapital-eden. Seidl je nagnao, i to se u dvorani dalo namirisati i skoro opipati, gledatelje koji se lakomisleno cinično zalete neslano smijehom aklamirati, da se momentalno pokaju za brzopletu blesavost, ugrizu za jezik, postide za te odronjene salve na račun onih upravo rafiniranom eksponažom otkupljenih očajnika i čamotnika (Tierische Liebe), istočnih i zapadnih gubitnika, statusnim prividom udaljenih, a zapravo nerazgraničenih u svom posjedu tuge i praznine (Mit Verlust Ist Zu Rechnen), disidenata i ksenofoba, retardiranih i hendikepiranih, interniranih i žigosanih, poniženih i uvrijeđenih, kojima se socijalna represija perverzno utetovirala na intimu (Spass ohne Gränzen, 1.40, Import-Export, koautorskom omnibusu Zur Lage: Österreich in Sechs Capiteln), šašavih i potištenih ispovijedi – klečećih molitvi i kletvi, prijekora i žalbi ‘nama’ ironijski troniziranim u tami bioskopa, u megalomanskoj ulozi zaštićeno oslovljenih i hinjeno nemuštih sa izvrsnom replikom: Jesus, Du Weißt. Zaokružimo nelagodu u kojoj smo ribe u vodi satiričnim usklikom, jednominutnim režiserovim J’accuse! samoživosti: sestre i Braćo budimo veseli, hrabro se nedaćama oduprimo!
232
U razgovorima s autorom koje je diskretno moderirao selektor Panorame Howard Feinstein energično su odbačeni zanovijetajući puritanski prigovori o morbidno etičkom parazitizmu na grbači loosera, “portretiranih” antijunaka dokumentaraca koji nadahnjuju i fikcijske likove. Svirepom logikom kazuističke argumentacije apologeta i advokata, arogantnom sofisterijom poltrona i čuvara status quoa proizilazi da ceh za anonimnost bijede i dna koja se istančanom
Zeničke sveske
intervencijom umjetnosti najzad dočepa imena i prezimena, da cijenu tog izlaska na brisani prostor demarkacije odgovornosti podastre, natovari, pripiše i poturi tobožnjoj autorskoj neumjereno slavoljubivoj sujeti. Ništa novo! Oduvijek je bilo, i kamo puste sreće da se tomu nazire izgledan konac, regresivnog legitimiranja i odbrane želje da se za ono nepoćudno navrlo ne zna, da se ono ne vidi i ne čuje, vješto izbjegne, s njim ne daj bože sudari, nekmoli da se ono dotakne. Odvajkada je bilo upornog, tvrdokorno kontinuiranog povlačenja segregacionih linija, dizanja izolacionih palisada, uspostave karantina, opitomljene navade i inercije običaja, sile predrasude da se kastinski odgurne, maskira, prezre, prekorači, odbaci, okleveta, umrtvi, ušutka, sahrani, zakopa skupa s protestom i revoltom u njegovo ime. Pogotovu onih što se ne iscrpljuju podignutim utopijskim glasovima slobode u ispraznom gestualnom i jalovom patetičnom. Također, gotovo neizbježnim se nabacuje obzir i obaveza namirenja medijski površnih i dosadnih stjenica, blagoslovljenih i bogom danih, nedotupavih tokmaka da “prosvijetle” sve uokolo, iznova, po ko zna koji put upadicama, svojim svetumačećim otkrićem “kamere iz...”, a koje bi mogli okačiti na k..., pa da bude to što i jest, i kamo spada, zajedno s njihovim znanjem: kamera preko k.... Međutim, nije bilo čudo čuti što je po viđenoj retrospektivi ‘najljubopitljivija i najradoznalija’ baš redateljka Grbavice, koja je bez kompleksa očito, bila spremna da usvaja, pa i uči, kultivira vlastiti stilem i pristup kako da inteligentno odmjerena tehnička rješenja ne požderu idejnu principijelnost i ne naruše delikatno etičko-estetsko ravnovjesje, ne propuštajući izuzetnu priliku za otvorenu razmjenu intrigantnih gledišta s vrhunskim autorom. Evo čemu to, digresivno naoko, apostrofiranje, hvale vrijedna Žbanićkina poteza. Drugi redatelji kolege nisu se udostojili ni toliko. I pod pretpostavkom da odranije poznaju Seidlov rukopis ne ide im na čast. Zasigurno izvikane i prevrtljive vedete nisu imale izvući ništa poučno, mada se laureatskim zvjerinjakom za takozvanu angažiranost busaju kao da će postidjeti ZOO-vrt Pionirske doline. Otud je po njihovu bahatost spasonosno rješenje, pošteda teže i ozbiljnije blamaže, slučajno ili namjerno, sasma svejedno, ‘povučeni’ spot Enjoy Bosnia – bagatelni reklamni izlet koji je imao prethoditi gotovo svim projekcijama, pošto je TV-kampanjom eter već okupirao i okadio da štipa. Nije li od samokrunisanih, uglavnom art tvoraca u najmanju ruku nepromišljeno beskarakterno rentirati cash & carry surogat i bankrot estetikom zemlju koja se davi i grca u beznađu, osakaćenu zemlju posijanih mina, zemlju doslovno gladnih ispred narodnih kuhinja, zemlju gdje je nasilje u cvatu, kriminal također i preporučivati sloganom pijavicom enjoy. Obzirom da je austrijski
233
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
sineast iskazao živi interes i najavio njemu svojstveno kritičko filmsko tematiziranje fenomena masovnog turizma, nije teško zamisliti kako bi se ovi otužni i bezobrazni, frizirani kadrovi, odbrazdjeli u fah-idiotiju profesionalne rutine i te kako, uprkos paradoksu namjene, mozaično dali uklopiti. Baš kao što im se mogu demaskirajuće protivstaviti one sekvence, čak i nasumično uzete, iz Živkovićeva Hadersfielda, Lapajneovih Kratkih spojeva i Milićevih Živih i mrtvih. Drugim riječima, lošim rifenštalovskim đacima-epigonima promakla je prošlogodišnja Tarrova lekcija, zaludu Seidlom ponovljena, iz njegova nepodmitljiva i neumoljiva kritičkog žalca Prologom majestetičnim “evropskim vizijama”. Jer jedino je takav umjetnički odgovor primjeren blaziranom naručiocu. A kako domaćim polakomljenim filmadžijama vjerovati dok u kreativnom intermezzu, lukrativno dakako, sa svojstvenim tržišnim neukusom, kolaboriraju srljajući na Evroviziju i uvaljujući Mercedes A- klase, istovremeno se na sva usta titulirajući neprikosnovenim artistima – pokroviteljima i zastupnicima ‘malog čovjeka’. U stvari su to art-koncesionari naive, lovci te izgubljene dušice-ovčice što tetura i tumara izmedju plača i smijeha, uškopljenici vokacije sa svojim art-balonima i mjehurima. Rezimirajno! Odmah dodavši još jednu Posvetu, upriličenu sa šest njegovih radova, Tsai Ming-liangu. Oba pobjednika, i Cannesa i Venecije: 4 mjeseca, 3 sedmice i 2 dana Rumuna Christiana Mungiua i Kineza Jia Zhang Kea s Mrtvom prirodom i uvodnim Dongom. Potom svakako valja izdvojiti i pomenuti Silent Light Reygadesa, Poslije vjenčanja Susane Bier, Schröderova Advokata terora, Moorova Sicka, Irinu Palm Sama Garbarskog, Mjesečevu mjenu Iranca Ghobadia, 95-minutni animirani Persepolis Mariane Satrapi/Vincenta Paronnauda i naravno osvajača, ne samo Srca Sarajeva, Özer Kiziltanovu Takvu (Čovjekov strah od boga), onda Festival i koncepcijski prevazilazi očekivanja i ućutkuje i one najpodozrivije. Premda je ponovno bilo previše kvaziprofiliranih koji su za vrijeme pojedinih predstava izlegli pune korpice jaja, a koja bi opet, po uhodanom pakosnom recepcijskom adetu, impresivno prošarana nestrpljivim nerazumijevanjem i manifestnim predrasudama spram neameričkih kinematografija, brže-bolje zatucano i protestno, malodušno likujući uručili Tataragićki ili Purivatri. urednik
234
A
ko je ovo šara bosanskog ćilima, onda OK, ali... parafraziramo ironične riječi, bezobrazno prekinute, a sasvim na mjestu izrečene, koje je Srđan Karanović uputio prije četiri godine medijskim imbecilnim krpeljima kojima simptomatično pozerska glamuroznost famoznog crvenog tepiha, prostrtog ispred Narodnog pozorišta, nije silazila s usta. Upravo kao što ni nadrikritičarima ne izlazi iz glave stupidna frazetina “kamera iz ruke”. Ni do 13. po redu filmskog Festivala nisu još uvijek ti nametnici što maltretiraju svojom malograđanštinom nikakvim rugalicama pošteno “isklofani”. Ni opamećeni ni isprašeni, svi oni koji festival karnevalski operetno, razmetljivo svojataju. Iz sumnjivih motiva, iz istih takvih u dlaku razloga, iz kojih se tašto šepureći sramote. Čak ni Purivatrinom decidiranom izjavom kako je, između ostalog i po tomu, Šeher daleko bliži provincijalnom ambijentu, nego filmskim i kulturnim metropolama s kojima bi se rado mjerkao. Direktor zna i ne krije da SFF donekle pati, ali ne i zlopati, da to ne mora i do sada i nije, od istog onog od čega poboljeva i grad i čitava zemlja. I po tim dimenzijama dosega, isključivo afirmacije regionalne kinematografije, pored takmičarskog, igranog i dokumentarnog filma, pored Cine Linka i Talent Campusa, briljantno osmišljenim programima U fokusu, Tribute, Panorama, Ponoćnim susretima, Panelom o ljudskim pravima, te Gala projekcijama nedvosmisleno čini da autentično artistički tas uveliko preteže onaj uobičajeni, komercijalno-trivijalni, a koji inače neuklonjivo prati filmske i ine srodne kulturološke smotre. Samo po tom segmentu, unatoč neadekvatnoj pratećoj infrastrukturi, SFF se može nositi i da komparirati sa Locarnom, Torontom, Sundanceom, Tribecom, Karlovim Varyma, Pulom, Motovunom...
Naslov ‘dugujemo’sugestivno sinonimnoj sintagmi Tarkovskog za film kao i nazivu djela Benjamina Filipovića, sarajevskog reditelja čiji je daroviti potencijal, naročito naglašen drugim ostvarenjem Dobro uštimani mrtvaci, preuranjeno i iznenada pokosila smrt protekle godine.
229
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
Štaviše, i s onu stranu financijskih kalkulacija i moći izvedene iz njih SFF upisuje daleko više od prolazne ocjene. Bez obzira što se tu i nadalje, kao i svugdje tamo uostalom “gdje burgija neće..”, vrca nezadovoljstvo i ekscesni narcizam, pokondirenost i jed, između festivalskih radilica i voajera, postran’ce sklonjena dupeta. Između uključenih i isključenih. A osim mačorima koji ne maste brke, nikako ili ih ne umaču potaman, svakom drugom bilo bi deplasirano i degutantno, porazno šegačenje razmotavati to zamišljeno i pretpostavljeno klupko šeherskih marifetluka. Škripu negodovanja, otpora, etiketiranja i primjedbi neka podmazuje njihovo porijeklo. Dakle, s više od dekade turbulentnog iskustva Festival je ipak opstao, neulovljen i nezahvaćen odurnim procesom farsične festivalizacije. I može se slobodno smatrati, a uglavnom je izuzev zlobnih komentara tako i doživljen, sretnim spojem prezentacije, koliko je uopće to izvodljivo, one čiste, zahtjevne i zavidne umjetničke produkcije i tek ponešto, razmaženoj recepciji prohodnije i prilagođenije ponude. Vidljivo je to i po prominentnim gostima Festivala iz samog vrha branše, a čije samo ‘karizmatično’ prisustvo odaje svojevrsno priznanje i otvara nove značajne perspektive dosadašnjim selektorskim i organizacijskim nastojanjima vodećih ljudi. One timske prevashodno, pa potom individualne. Pogotovo što se u toj ‘misijici’ ne tezgari više i odveć ne zloupotrebljavaju ratne opsadne rane. Niti se bezdušno, a tako udomaćeno, kocka i igra da se na ‘neoprostivi’ minuli cinizam oglušivanja na bosansku tragediju odgovara naknadnom naplatom, isto tako ili još i ciničnijom. Najčešće generiranom od manipulatora drskim odnosom podrazumijevanja bez pokrića. Naime, kako su svi pozvani tobože prisiljeni na odziv. Jednom imenovani, automatski se drži i ugošćeni-privedeni. Manir čudovišan, gdje je izostanak ravan javnom kulturološkom samoubistvu. Tim neuviđavnim činom drznik figurira kao avet – persona non grata. Na vijeke vjekov.
230
Naprotiv, zvučna imena kao i ona iz sjene što su u različitim segmentima ostavila neizbrisiva traga i što upečatljivo obilježavaju filmsku umjetnost u evropskim i svjetskim razmjerama naprosto su privučena i počašćena sudjelovanjem u ‘neobičnom’ događaju. Ovo po tome što etablirani veliki festivali odudaraju pretenzijama da prvenstveno udovolje i nasite hirovite lobije show businessa. Znači, ako možda i ne žude i ne vape za neposrednošću, vjerovatno u hipertrofiranom svijetu snobizma koji graniči s grotesknim i ne ginu za njom, sasvim posigurno oskudijevaju tom komunikativnom atmosferom topline,
Zeničke sveske
duhovitosti, ležernosti, šarma, jednostavnosti, gdje je film još uvijek usredotočen na svoju kritičko-subverzivnu notu, gdje nipošto nije iznevjeren, izdan i otplavljen u puku zabavu, dokono utucanje vremena. I tamo gdje neočekivano zariba, izostane to ‘obećano’ prostodušje, ljubitelji i poznavaoci, regruti i veterani, posvećenici i privrženici art-filma u jedinstveno rijetkoj šansi su da dođu na svoje, rijetkoj privilegiranosti, nasmiješenoj u krupnom planu – da ostvare punu satisfakciju pri susretima, malo je kazati izazovnim i zanimljivim, i s djelima, nesumnjivo vanredne umjetničke vrijednosti, kako onim svježim tako i onim starijim, i s autorima, izuzetnim, ‘teškim’, kontroverznim, maestralnim, provokativnim, ‘mušičavim’ i sugestivnim, ali i s protagonistima, jednako onim slavnim kao i nadolazećim, ekscentričnim vedetama i glumčinama zanata. Dovoljno se prisjetiti prethodnih: Makavejev, Payne, Noa, Mullan, Frears, Leigh, Tarr. Od minulog se izvjesno ne živi, stoga su bile tu i teško da će uskoro izblijediti ovogodišnje upriličene dijaloške seanse sa fenomenalnim austrijskim rediteljem Ulrichom Seidlom u Meeting Pointu. Autorom o kom je također autorski više no kompetentno, pa tim i više relevantno, Werner Herzog, svrstavši ga među deset najboljih režesera, uključivši i hiperproduktivne SAD, s punim pravom izrekao a propos njegova remek-djela Hundestage (Pseći dani), pritom se referirajući i na ranije, ništa manje fascinantno, nevjerovatno dokumentarističko ostvarenje Tierische Liebe (Životinjska ljubav): Ich habe noch nie im Kino so direkt in die Hölle geschaut. I eto demonstrirane prestižnosti! Na noge! Pod nosom! Komu? Vlastodržačkim klikama i garniturama, između ostalog, njihovim slikama i prilikama valjda dosta za podržati i pozdraviti, ne cicijašiti s prepoznavanjem, u sveopštem domicilnom kulturno otužnom nedogađanju, a koje basnoslovno košta i udara na sva zvona svakojake rugobe i fijaska autističnih folklornih naci-happeninga. Zadržimo se još malo na Seidlovu opusu pošto je dostojan najdubljeg poštovanja i što je odista “zavirio u ovozemno i čistilište i mučilište”, i mi njegovim pogledom vođeni, te pružio, bez moralnog dociranja, mučan uvid ušančenosti egzistencije u mizeriju. I što je sušta rijetkost, izveo to senzibilitetom koji ništa ne dijeli niti ima zajedničko sa strašću umjetnosti zaručene sa diskreditiranim principom da bude promesse de bonhour. Ispostavio dijagnozu sondirane i izvrnute utrobe Austrije,
231
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
indirektno cijelog opsoletnog westerniziranog miljea, vulgarno profanog McWorlda, nijansirano ga pretočio u gorko i nesnošljivo, hemoragično pitanje koliko je sudbina spektra marginaliziranih samoskrivljena, a koliko socijalnom alijenacijom uvjetovana. Bez pretjerivanja, po toj rezolutnosti i odvažnosti “podmetanja” ogledala dehumaniziranom licu Zapada srodan je Bernhardu i Jelinekovoj, a unutar filmske ekspresivnosti, bravurozno montažno prožete subverzijom, jetkošću, travestijom i sarkazmom, blizak je zemljaku Hanekeu. Čitljivo je to i evidentno u svakom insertu, katkad strpljivo gradiranom i kumulirajućem, majstorski izvedenom kompozicijom filtriranog istraživanja, u ‘ledenoj’ simetriji propadanja i ljuštenja do bestijalnosti čovjeka i ljudskosti, odviše apsurdom kostimirane. Iza svakog Seidlovog rada neočekivano se promole Štulićevi ‘anticipirajući’ vapaji iz stihova, istrešenih prije dobre dvije decenije: Austrija, zemlja teška / za hodače sivih cesta / klasni mir i takve trice / ustajala žabokrečina... Kriplovi su česti i svakodnevna stvar / Rekoh: Spasi, Bože, Österreich. I nas s njom, tranzicijski iz petnih žila upete, ponekad do vrata i prispjele i uglibljene u konzumeristički kapital-eden. Seidl je nagnao, i to se u dvorani dalo namirisati i skoro opipati, gledatelje koji se lakomisleno cinično zalete neslano smijehom aklamirati, da se momentalno pokaju za brzopletu blesavost, ugrizu za jezik, postide za te odronjene salve na račun onih upravo rafiniranom eksponažom otkupljenih očajnika i čamotnika (Tierische Liebe), istočnih i zapadnih gubitnika, statusnim prividom udaljenih, a zapravo nerazgraničenih u svom posjedu tuge i praznine (Mit Verlust Ist Zu Rechnen), disidenata i ksenofoba, retardiranih i hendikepiranih, interniranih i žigosanih, poniženih i uvrijeđenih, kojima se socijalna represija perverzno utetovirala na intimu (Spass ohne Gränzen, 1.40, Import-Export, koautorskom omnibusu Zur Lage: Österreich in Sechs Capiteln), šašavih i potištenih ispovijedi – klečećih molitvi i kletvi, prijekora i žalbi ‘nama’ ironijski troniziranim u tami bioskopa, u megalomanskoj ulozi zaštićeno oslovljenih i hinjeno nemuštih sa izvrsnom replikom: Jesus, Du Weißt. Zaokružimo nelagodu u kojoj smo ribe u vodi satiričnim usklikom, jednominutnim režiserovim J’accuse! samoživosti: sestre i Braćo budimo veseli, hrabro se nedaćama oduprimo!
232
U razgovorima s autorom koje je diskretno moderirao selektor Panorame Howard Feinstein energično su odbačeni zanovijetajući puritanski prigovori o morbidno etičkom parazitizmu na grbači loosera, “portretiranih” antijunaka dokumentaraca koji nadahnjuju i fikcijske likove. Svirepom logikom kazuističke argumentacije apologeta i advokata, arogantnom sofisterijom poltrona i čuvara status quoa proizilazi da ceh za anonimnost bijede i dna koja se istančanom
Zeničke sveske
intervencijom umjetnosti najzad dočepa imena i prezimena, da cijenu tog izlaska na brisani prostor demarkacije odgovornosti podastre, natovari, pripiše i poturi tobožnjoj autorskoj neumjereno slavoljubivoj sujeti. Ništa novo! Oduvijek je bilo, i kamo puste sreće da se tomu nazire izgledan konac, regresivnog legitimiranja i odbrane želje da se za ono nepoćudno navrlo ne zna, da se ono ne vidi i ne čuje, vješto izbjegne, s njim ne daj bože sudari, nekmoli da se ono dotakne. Odvajkada je bilo upornog, tvrdokorno kontinuiranog povlačenja segregacionih linija, dizanja izolacionih palisada, uspostave karantina, opitomljene navade i inercije običaja, sile predrasude da se kastinski odgurne, maskira, prezre, prekorači, odbaci, okleveta, umrtvi, ušutka, sahrani, zakopa skupa s protestom i revoltom u njegovo ime. Pogotovu onih što se ne iscrpljuju podignutim utopijskim glasovima slobode u ispraznom gestualnom i jalovom patetičnom. Također, gotovo neizbježnim se nabacuje obzir i obaveza namirenja medijski površnih i dosadnih stjenica, blagoslovljenih i bogom danih, nedotupavih tokmaka da “prosvijetle” sve uokolo, iznova, po ko zna koji put upadicama, svojim svetumačećim otkrićem “kamere iz...”, a koje bi mogli okačiti na k..., pa da bude to što i jest, i kamo spada, zajedno s njihovim znanjem: kamera preko k.... Međutim, nije bilo čudo čuti što je po viđenoj retrospektivi ‘najljubopitljivija i najradoznalija’ baš redateljka Grbavice, koja je bez kompleksa očito, bila spremna da usvaja, pa i uči, kultivira vlastiti stilem i pristup kako da inteligentno odmjerena tehnička rješenja ne požderu idejnu principijelnost i ne naruše delikatno etičko-estetsko ravnovjesje, ne propuštajući izuzetnu priliku za otvorenu razmjenu intrigantnih gledišta s vrhunskim autorom. Evo čemu to, digresivno naoko, apostrofiranje, hvale vrijedna Žbanićkina poteza. Drugi redatelji kolege nisu se udostojili ni toliko. I pod pretpostavkom da odranije poznaju Seidlov rukopis ne ide im na čast. Zasigurno izvikane i prevrtljive vedete nisu imale izvući ništa poučno, mada se laureatskim zvjerinjakom za takozvanu angažiranost busaju kao da će postidjeti ZOO-vrt Pionirske doline. Otud je po njihovu bahatost spasonosno rješenje, pošteda teže i ozbiljnije blamaže, slučajno ili namjerno, sasma svejedno, ‘povučeni’ spot Enjoy Bosnia – bagatelni reklamni izlet koji je imao prethoditi gotovo svim projekcijama, pošto je TV-kampanjom eter već okupirao i okadio da štipa. Nije li od samokrunisanih, uglavnom art tvoraca u najmanju ruku nepromišljeno beskarakterno rentirati cash & carry surogat i bankrot estetikom zemlju koja se davi i grca u beznađu, osakaćenu zemlju posijanih mina, zemlju doslovno gladnih ispred narodnih kuhinja, zemlju gdje je nasilje u cvatu, kriminal također i preporučivati sloganom pijavicom enjoy. Obzirom da je austrijski
233
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
sineast iskazao živi interes i najavio njemu svojstveno kritičko filmsko tematiziranje fenomena masovnog turizma, nije teško zamisliti kako bi se ovi otužni i bezobrazni, frizirani kadrovi, odbrazdjeli u fah-idiotiju profesionalne rutine i te kako, uprkos paradoksu namjene, mozaično dali uklopiti. Baš kao što im se mogu demaskirajuće protivstaviti one sekvence, čak i nasumično uzete, iz Živkovićeva Hadersfielda, Lapajneovih Kratkih spojeva i Milićevih Živih i mrtvih. Drugim riječima, lošim rifenštalovskim đacima-epigonima promakla je prošlogodišnja Tarrova lekcija, zaludu Seidlom ponovljena, iz njegova nepodmitljiva i neumoljiva kritičkog žalca Prologom majestetičnim “evropskim vizijama”. Jer jedino je takav umjetnički odgovor primjeren blaziranom naručiocu. A kako domaćim polakomljenim filmadžijama vjerovati dok u kreativnom intermezzu, lukrativno dakako, sa svojstvenim tržišnim neukusom, kolaboriraju srljajući na Evroviziju i uvaljujući Mercedes A- klase, istovremeno se na sva usta titulirajući neprikosnovenim artistima – pokroviteljima i zastupnicima ‘malog čovjeka’. U stvari su to art-koncesionari naive, lovci te izgubljene dušice-ovčice što tetura i tumara izmedju plača i smijeha, uškopljenici vokacije sa svojim art-balonima i mjehurima. Rezimirajno! Odmah dodavši još jednu Posvetu, upriličenu sa šest njegovih radova, Tsai Ming-liangu. Oba pobjednika, i Cannesa i Venecije: 4 mjeseca, 3 sedmice i 2 dana Rumuna Christiana Mungiua i Kineza Jia Zhang Kea s Mrtvom prirodom i uvodnim Dongom. Potom svakako valja izdvojiti i pomenuti Silent Light Reygadesa, Poslije vjenčanja Susane Bier, Schröderova Advokata terora, Moorova Sicka, Irinu Palm Sama Garbarskog, Mjesečevu mjenu Iranca Ghobadia, 95-minutni animirani Persepolis Mariane Satrapi/Vincenta Paronnauda i naravno osvajača, ne samo Srca Sarajeva, Özer Kiziltanovu Takvu (Čovjekov strah od boga), onda Festival i koncepcijski prevazilazi očekivanja i ućutkuje i one najpodozrivije. Premda je ponovno bilo previše kvaziprofiliranih koji su za vrijeme pojedinih predstava izlegli pune korpice jaja, a koja bi opet, po uhodanom pakosnom recepcijskom adetu, impresivno prošarana nestrpljivim nerazumijevanjem i manifestnim predrasudama spram neameričkih kinematografija, brže-bolje zatucano i protestno, malodušno likujući uručili Tataragićki ili Purivatri. urednik
234
