Question Of Balance: Kolosalna Hipohondrija, Urednik

Question of balance: kolosalna hipohondrija

O

sovljen superiornošću, najahavši na zanosni talas generalizacija, sumnjalo, nalik onom Kirkegaardovom, izvaljen na divan, s čačkalicom u zubima vari predrasude i podriguje čuda svijeta, plandujući u ustajalu licemjerju spram identitenih pripadnosti, jednom godišnje upriliči i priušti sebi da se zgraža nad ošuganim konvertitima, na zlo gleda kao na kvasac dobra sve dok daleko konači, promjenu spola motri kao na sumanutost, izruguje seksualnoj sklonosti i vidi je kao zavišću ili kompleksom, gramatikom moći obojenu protivprirodnu zlo/upotrebu aktiva i pasiva, psuje kočijaški disidenstvo, me|utim strmoglavljivanje kulture u tržišni bezdan drži za maestralan podvig. Proračunljiv uspjeh bilo kog duhovnog izraza trezveno ukal/kul/ iraće izdaju svakog etičkog kodeksa, bez potresa ucviljenosti i patosa dramatičnosti. Puno vike ni za šta! Načisto! Defile autora kroz taj recepcijski špalir frenetično je stoga pozdravljen i listom odobren. Nadahnuće i poriv pruža, ko drugi, do uvijek zaštitnički Mamon. Nema kajanja niti moljaca savjesti. Djelu – događaju auratsku gologlavost naknađuje polučeni fantazmagorično, katarzični fiks. Vulgarizirana čipka ambijentalne umotvorine suflira i pristojno aklimatizirano uho peca šapat kako su istimaren vuk lijeno sit i ovčice na broju, naravno tek u striktnom režimu zoo-vrta. Tako su čitave Orwellove farme otklizale u šaljivost cartoona, nadležnost doktora Doolittlea. Ili bilo kakva drugog karantina s pratećim sadržajima. Navođeni Ripleyem ili Murphyjem svejedno, sudaramo se, voajerski diskretni, s jednim te istim art mainstreamom, i u kulturološkom epi-centru i na periferiji. Isti je autor Ledene oluje i Tigra i zmaja, ali i isti razrahaćeni smušenjak kućnog



Filmovi Ang Leea, američkog sineasta kineskog porijekla, prvi kod kritike obljubljen, drugi Oscarom nagr(a)đeni.

107

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

kina ili ogrnut mrakom anonimnosti kino-dvorane. Istom autoru nitko nije suvišan podstanar za kuću letećih bodeža. Istom ‘prevrtljivom’ subverzivcu retroaktivno, obećanjem ispunjen konkubinat  s autoritarnim mecenom. Sve po lukavo preuzetom Spielbergovom, ili Tarantinovom možda prije, receptu disparatne atraktivnosti, gdje na Schindlerovu listu Amistadom dospijeva Indiana Jones. I bez sarkastičnog transfera, pulp fiction dođe gratis. Ali zantno, kudikamo dubljeg značenja od kusura za lon poklonjeno povjerenje. Takav je i Daliev, u fazi Arvidas Dollar, gala doprinos oslobađanju žene od seksizma preobraćajući joj tijelo u komodu čije se ladice zgodno povlače za bradavice dojki. Bolje no za uši. Pozicije su to “koje sebe postavljaju izvan i iznad igre moći”, u kontroverznu nastojanju “da zasnuju metapolitičku osnovu pregovora o odnosima moći”, dekonstruira Butler i više retorički pita, i mi s njom – “koja forma podmuklog kulturnog imperijalizma se ovdje ozakonjuje pod znakom univerzalnog?”. I gdje je zakašnjela dekadencija fascinantni most između dalekih obala kulture i tržišta, oplakivanih i podrivanih politikom. Kad i gdje neljudski počinje da biva to: ‘larmati ni oko čega’? Degustatori melanholije, s kineskim sindromom, i njihovi vrijednosni papiri nude kakve-takve graničnike. Oni Solženjicinovi – otužan pokušaj za vlastiti perčin čupanje “iz visina koje zijaju” (sintagma još jednog grandomanskog ‘opskurnjaka’ – Zinovjeva) predstaviti kao vađenje cijele Rusije iz provalije. Ili Grassova naknadna telekineza povijesnih ekscesa. Naime, epizodno izostalo iz psećih godina i šarma sastanka u Telgteu ljuštenje glavica SS luka. O ‘gordim posrtanjima’, bankrotima na berzi ideja, Heideggera, Hamsuna, Celina, Pounda, Nerude već i previše bolešljivo poučnog je kazano. Isti mula istom mentalitetnom sklopu detaljno propisuje postupak čišćenja sa ‘osramoćenom’ sodomiziranom kozom ali i dirigira orkestriranim kamenovanjem preljubnice. Gdje se kultiviranije tone: u živo blato Truman Showa ili živi pijesak Kandahara? Dine basnoslovne bestidnosti zaista ne knjiže kamate, ali velikom 

Indie blockbuster reditelja pete generacije Zhang Yimoua i još uvijek tas pretežu prvi, kao i kod ostalih režisera ‘prezahvalno’ zaoštravaju ironijski brid. 

Obećanje, kod nas sa distributerskim prijevodom Zakletva, film Chen Kaigea, nastao u razmaku od dvanaestak godina u odnosu na njegov šokantni, antirežimski, u Kini cenzurirani, Zbogom moja konkubino, inače uz Piano Jane Campion pobjednik Cannesa 1993. 

108

Izvanredno sažeta groteska medijskog manipuliranja Petera Weira i gotovo dokumentarac Mohsena Makhmalbafa.

Zeničke sveske

šejtanu i G7 asistentima lete isključivo prvom klasom sa svitom odaliski ili pak nas daltonizam prezrenog, rano odbačenoga angažmana osljepljuje za nijansu? Ili je ipak, kako kome, dublji i k tomu još plovan gaz kroz matice dekadentnog? Čak i pogotovo za kobilice mediokritetskog. Naše eventualno, mjedeno argumentativno, “veliko odbijanje” (Marcuse), bilo ono individualno ili kroz “čvorišta zamršeno javnog” (Fraser), uveliko koloniziranog prostora, rastapa se i utječe u impotenciju aforizma Joan Robinson: možda je bolje da se Lex Mercatoria probija i burgija posvuda, nego da ga nikako nema, no posigurno ne donosi dobro i dobro nije. A podrazumijevanje – prvo ispred vlastitog praga – pometeno je skupa s nama. Jer smo radikalno tragičnim rezom izašli iz socijalizma sa ljudskim naličjem, po prepredenosti iskustvo slično kineskom, i ishodili retrogradnu, palanačku kulturnu atrofiju civilnog. Povoljnu klimu krepkim i popucalim od zdravlja zamorcima i sudionicima, izumiteljima i podanicima čini metastazirani sistem korumpirana prava, sklerotične ekonomije i shizofrene politike, dok je kulturi prepuštena uobrazilja kako ni s jednom od njih nije ugovorna strana. Zapišanost prizemnim partnerstva politike i kulture, u areni demonstracije vašarsko-cirkuskog dometa, najlakše prepoznajemo u uspušenim, razdraženim gomilicama fanatika, ostavljenim iza estradnih megalomanskih konfiguracija, baš kao i u medijski eksponiranim VIP-čvarcima tog establishmenta. Umjesno je odbaciti kao nonsens, zaklopivši Llosin Rat za smak svijeta pred počinak, molitvu od Rawlsove formule o kulturnom previranju, za “više konflikata, manje nasilja”, umjesno je dakle, i odmahnuti na paranoidnost zablejalih stada kako Hannibal Lecter instruira tamničare Abu Graiba, ali mizantropski deplasirano istim tim uvidom ignorantski tapacirati zvučnu izolaciju krikova iz susjedstva. Saučesnički indolentno na isto izlazi bezdušnost koja bludniči i ravna i sirovim i rafiniranim cinikom. Prvi svaki fenomen koji odudara od njegova brloga otprema karakterističnim komentarom – katil-fermanom: dobar, za duboke mutne vode. Drugi hipokrit vitla letargijom i mefistofelevski aminuje: sve što je nastalo dužno je i da propadne, prema tome bolje da ništa ni ne nastane. Oba klaunovska igrača, u međusobnim partijama festivalizirane kulture prije uobičajena kukavičkog, imunološki preventivna remiziranja, nadižu odurnu galamu sa senzacionalnim otvaranjima i još senzacionalnijim završnicama. 

Fascinantno monstruozni lik, prevashodno zahvaljujući interpretaciji Anthony Hopkinsa, iz psihotrilera Johnatana Demmea Kad jaganjci utihnu.

109

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Kad još upletu religiozni naboj, što u pravilu i biva, rahatluku nema kraja. Iblisa unutar vlastitih safova gađaju žmureći zehricama, ostacima tahan-halve, izvćući džepove i “velika pranja”, blagoslovljeni kulturološki konstrukti teku kao po loju, a “anamo njega”, uglavnom drugdje nastanjenog i projiciranog, može, već prema potrebi, utjeloviti bilo ko. I tako je povremenim polucijama nakupljen, kanalisano komprimiran bijes, uspavan do ne daj bože zgode. Prezačinjeno monokulturno, srodni su komplementi ekspandirajuće akulturacije i u komšiluku, u Stradiji i u ‘rvackoj. Time Dworkinova opervažena kultura animoziteta kao “zajednički rječnik tradicije i konvencije” iznenada zadobije pikantni atavistički naglasak. Fascinantno zdanje svoj iracionalni postament. A Kafkin agnostički memento kako smo ništa drugo do “nihilističke misli koje se roje u božijoj glavi” pokipi od doslovnosti. Partikularističko revidiranje etosa, zaklonjeno legitimnošću prava na izraz, zašto ne i dekaloga, nepobitnih i nedodirljivih vrijednosti, provodi se, vaja i polira, dakako standardiziranim alatom i perfidnom vještinom reduciranja, sve dotle dok ne poprimi obrise suvenira egzotičnog. Ili jednom za svagda, oboružano unakaženom slobodom otresti sve njih, sumnjivo ‘unaprijeđene i posvećene’ u neobaveznost “nijemo ikoničnih” normi i kompromiserstvo pukih preporuka.

110