Sesvetsko Prigorje

Sesvetsko Prigorje

PO DRAGOM KRAJU SESVETSKO PRIGORJE

Morti je i vnogi kraj Lepši, neg bogi je taj, Ali dom je dragši, je li, Neg i svet taj celi! Dragutin Domjanić

Brojna mala sela i seoca sesvetskoga Prigorja smještena su po istočnim obroncima Medvednice, po šumovitim i vinorodnim brežuljcima uz gajeve i lugove. Lijepi su to krajevi, u kojima će posjetilac uz mnogo prirodnih ljepota naći svašta pomalo, ali je štošta od toga vrlo zanimljivo. Četiri glavna vodotoka: Vuger-potok, Črnec, Kašina i Glavničica, s mnogim potočićima, kao i brda, terase i doline uvjetovali su razvoj prometnica i naselja. 1. 2. 3. 4. 5.

Cijelo područje sesvetskog Prigorja obuhvaća pet manjih dijelova: Vugrovečki kraj – oko gornjeg toka Vuger-potoka s pritocima Gorancem, Kučilovinom (Kostanjcem) i Dobrodolom (Melincem); Kašinski kraj – oko gornjeg toka potoka Kašine spritocima Bjelekom i Blagušom; (Domjanićev) adamovečko-moravečki kraj – oko gornjeg toka potoka Glavnice (Glavničice) s pritocima Moravčakom i Jesenovcem; Šašinovečko-cerski kraj – oko donjeg toka potoka Kašine i Glavničice do njihova ušća u Zelinu, i Sesvetsko-kraljevečki kraj – od lijeve strane Vuger-potoka i pritoka Rijeke (Čučrja) i Sopnice, te gornje slivno područje Črnec-potoka do autoputa Zagreb-Sl. Brod.

Prva se tri kraja prostiru sjeverno od varaždinske ceste i pretežno su brdovita, a ostala su dva – istočno od varaždinske ceste i sjeverno od autoputa Zagreb-Sl. Brod – uglavnom nizinska. Sesvetsko Prigorje nema većeg centralnog mjesta, pa dugo vremena nije imalo ni središta okupljanja. Svi su interesi i putovi vukli prema Zagrebu, pa stoga središtem nije moglo biti staro kotasko mjesto Prigorja – Sv. Ivan Zelina, a još manje pretežno posavsko Dugo Selo. Sesvetska se općina ubraja među rijetke općine koje se nisu razvile oko nekadašnjeg kotarskog središta, a ima najbrži razvoj, barem po porastu stanovništva. Antun Nemčić u svojim je Putositnicama na putu od Ludbrega ovdje zabilježio samo neobrađena polja obrasla grmljem.Ovdje iznesene sitnice izvađene su iz stare “pisane” putne torbe “čriepom pokrite” (od crvene vune) i “svinskim pačkima” ukrašene, u koju su nekadašnji seoski panduri, idući pješice po selima, sakupljali i tako prenosili svakojake spise i vijesti. To je pokušaj putnog mjestopisa – kako bi rekao Vinko Sabljar, autor knjige Miestopis kraljevinah Hervatske i Slavonije, izdane u Zagrebu 1866.

IKor

-1-

Sesvetsko Prigorje

SESVETSKO-KRALJEVEČKI KRAJ Jedno malo selo kraj crkve Svih Svetih, premda blizu većih sela i dugih sela, postalo je istočnim vratima i predgrađem Zagreba te središtem sesvetskog Prigorja. Seoce Marcislavci, na posjedu roda slavenskog imena Marcislav ili Markuš, pokrštenog u Marko, nije dugo čuvalo spomen na plemenskog gospodara, kao što to čuvaju Markuševec i Markovo Polje. Marcislavci se spominju 1328. godine kao posjed zagrebačkog Kaptola. Kasnije je selo po crkvi dobilo ime Sesvete (kao i još četiri mjesta u Hrvatskoj, a već 1334. spominje se “selo kod crkve Svih Svetih”. Biskupski je vizitator izvještavao: “Godine 1622. bila je crkva ruševna i neuredna, a slijedećih godina nije bilo bolje, pače je župnik upotrijebio kapelu za žitnicu”. Sadašnja je župna crkva barokna građevina sagrađena u drugoj polovini 18. stoljeća. Ubraja se među rijeke seoske crkve u Hrvatskoj koje imaju na glavnom pročelju dva zvonika. Prilikom obnove šezdesetih godina otkrivene su vrijedne stare freske. Talijanski graditelji Senpieri vjerojatno su se pridružili starosjediocima i kao Šemperi, a još deset obitelji (Kušeković, Križan, Dikmić, Fuček, Kralj, Gjurekovec, Lahonjek, Lucin, Živec i Cesar) činili dugo vremena gotovo čitavo stanovništvo Sesveta. U 18. stoljeću (1724. ili 1784.) izgrađena je postaja diližanse (danas zaštićena zgrada bivše stare općine od 1903. god. na Trgu Dragutina Domjanića) s konjušnicom , gdje su se hranili i mijenjali konji. Time je na neki način nastavljeno funkcioniranje starog rimskog puta iz Ščitarjeva (Andautonium) preko Jelkovca (tu je nađen rimski miljokaz, a jedna se ulica i danas zove Rimski put) uza Sesvete Markovim Poljem, gdje se jedan krak odvajao desno iznad novog groblja preko šume Podobranek (gdje se još vide ostaci) prema Obrežu i preko Komina (Ad Porros), Varaždinskih toplica (Aguae Iassae) za Ptuj (Poetovium), a drugi krak uz Vugrovec preko Kašine i Laza za Zagorje. Godine 1811. živjelo je u 13 kuća svega 120 stanovnika, a 1861. bilo je 15 kuća sa 169 stanovnika. “Sudčija” Sesvete obuhvaćala je i sela Brestje, Gajišće, Jelkovec, Novoselec i Sopnicu. “Bilježničtvo” je bilo u Dubravi, a “poštarna” u Zagrebu. Rimokatolička je župa obuhvaćala sva sela “sudčije” osim Novoselca, i još Sela, Selnicu, Novake, Kobiljak i Dumovec s 855 stanovnika. Kanonik Baltazar Adam Krčelić, autor kronike Annuae, imao je u Brestju predijalni posjed. August Šenoa u svom historijskom romanu Diogeneš spominje Sesvete kao vrata Zagreba. Grof Baćan uveden je na ustoličenje za bana po Franji Tausiju, zagrebačkom biskupu (sagradio 1759. vugrovečku crkvu), a dočekali su ga “kod Sesveta slobodnjaci biskupa zagrebačkog, plavetni husari nakićeni bijelim gajtanima, pod pernatim kalpakom, na kojem je bilo čitati E.Z., to jest Episcopus Zagrabiensis”. Stara škola izgrađena je 1864. godine i služila je sve do otvorenja novije kraj Gajišća, 1954. godine. Godine 1870. izgrađena je dionica željeznice Zagreb-Dugo Selo. Danas njome prolazi velik broj podravskih i slavonskih vlakova, a lokalni vlak “zec” – za željezničare i đake – bio je dugo najvažnija veza sa Zagrebom. Cesta preko Medvednice za Zagorje izgrađena je 1879. godine. Još stari Vugrovčani pamte kako ih je učitelj Đuro Popović, rođeni Šimunčevčanin, vodio u Popovec na varaždinsku cestu da vide “kako će ići kola bez ruda, konja i vola”. Godine 1937. “Firma Antun Res” izvršila je rekonstrukciju i betoniranje ceste Zagreb-dugo Selo. Kad još spomenemo da nedaleko ispod Sesveta autoput Zagreb-Lipovac dijeli sesvetsko Prigorje od dugoselske Posavine, a nadvožnjak ga preko pruge spaja sa Sesvetama, onda je sasvim razumljivo da su Sesveta glavna zagrebačka vrata za čitavu subpanonsku Hrvarsku. Svim tim putovima preko Sesveta Zagreb privlači tisuće novih povremenih i stalnih stanovnika. Mnogi se od njih nastanjuju na području Sesveta. To je i razlog što općina Sesvete nosi po prirastu stanovništva u posljednjih četrdesetak godina primat u Hrvatskoj. Poplavljeni

IKor

-2-

Sesvetsko Prigorje

Zagrepčani naselili su tada novo naselje Dubec, a ostali doseljenici “poplavili” su stara sela toliko da se seoske stare granice vide samo u katastarskim mapama. Nekadašnje gotovo isključivo drvene kuće s “hrvatskim ili nemačkim vugličima” osim škola, farfora i marofa) zamijenile su zidanice od cigle i betonskih blokova. Nestaju rezbarena vrata drvenih “palutana”, “začelci” i “podlavke” s imenima tesara i gospodara. Postaju nepotrebne i velike zemljane krušne peći, gdje se peklao okrugli kukuruzni kruh, jer je nekad skupi pšenični bijeli kruh “cipov” postao jeftiniji od kukuruznog. Vodovod sve više istiskuje zdence sa zidanim “stublima”, “čigama” i zejmačima” za vučenje vode, kao što je i električna rasvjeta izbacila luči i petrolejke. U srpnju 1898. započeta je gradnja “Tvornice mesnate robe i masti d.d. u Sesvetah”. Godine 1921. tvornica je preuređena i pregrađena, a vodilo ju je poduzeće “Kata Rabus i sin”. Ta je tvornica 1945. godine nacionalizirana, a iz nje se razvio PIK “Sljeme”. Mala tvornica špirita i octa obitelji Badel razvila se u veliko poduzeće za proizvodnju alkoholnih i bezalkoholnih pića. Od malih ciglana u Selima i Soblincu nastala je “Prigorka”, tvornica građevnog materijala, koja je poslije spajanja sa “Stanogradnjom” počela i gradnjom stanova za tržište. Privučena brzom izgradnjom, u Sesvetama su otvorena velika skladišta i prodavaonice građevinskog materijala. Krenimo ipak najprije u Sopnicu Sesvetsku, selo na zapadnoj granici općine uz potok Sopnicu (Granešinu), pritok Vuger-potoka. Ime sela dolazi od prvotnog plemenskog gospodara Sepena, kao i naziv Sopnice Kašinske. Tu je u noći od 18. do 19. prosinca 1943. partizan Marijan Badel s Turopoljsko-posavskim odredom minirao veliko njemačko skladište municije. Jelkovec je selo niže Sesveta, blizu autoputa Zagreb-Lipovac. Ime nosi po Jelku, što je često starohrvatsko ime među okićkim plemićima. U selu je za cijelo vrijeme njemačke okupacije uspješno funkcionirala tzv. “mišja rupa”, veza za prebacivanje partizana u Posavinu. Nedaleko Sesveta, niže željezničke pruge, smjestila se Selnica Sesvetska. Ime sela potječe od starohrvatskog porodičnog imena Osal, Osel ili Oslavić. To je često narodno ime, koje kod pokrštavanja oponaša ime sv. Asellus, što ga nosi i crkva hrvatskog biskupa u Ninu. Od istog su imena nazivi Salovec kraj Zeline, Salnik pod Kalnikom kao i Zelina, te Selih ili Želin u Turopolju. Uz potok Črnec, na njegovu izlasku iz Glibokog jarka i šume Selčina, smještena su Sela koja se sve više šire oko dugoselske ceste. U selima se 1846.-1847. kod Šavuka i mlinara Genzića skrivao odbjegli vojnik Ivan Goleš, kolovođa seljačke bune kaptolskih kmetova gospočije Kraljevec za šumska prava. Ovrašnja je marvogojska udruga za uzgoj čistokrvnog simentalca utjecala na razvoj mljekarstva kantarenjem. Nekad osamljeni zaselak Novaki Kraljevečki spušta se na dugoselsku cestu k novodoseljenim susjedima. Do Novaka je staro naselje Kobiljak (Kobiljnak, Kobila, Kebela, Kubilia). Kralj Ladislav IV. dao je taj posjed 11. VIII. 1275. za nagradu zagrebačkim građanima; no Kaptol zagrebački stalno se otimao za taj posjed, jer su ga njemu navodno darovali bivši vlasnici velikoga posjeda Kašina južna, porodica Peta i Veta. Godine 1313. kastelan Martin vratio je građanima zagrebačkim u posjed njihova imanja Kobile ili Kobiljak i Svibljan (danas Svibje). Međutim, Kaptol je uspio parnicom dobiti u posjed cijelo područje od Cerja do Save i Sesveta. Narodni naziv “kobilnak” znači “staja za kobile” (slično “kokošilnak”, “gusilnak”, “purilnak”). “Tomu posjedu potiče bez dvojbe ime od kobile, te bi značilo ili ždriebalnicu (hergelju) ili konjski pašnjak” (Tkalčić). Nekad najveće naselje u ovom kraju i sjedište provizora “presvijetle kaptolske gospočije” bilo je selo Kraljevec Sevetski. Ime mu je po kralju što je taj posjed oduzeo plemićima radi neke kazne i darovao ga zagrebačkom slobodnom gradu Gracu. Kasnije (1434.) Kaptol dobije parnicom posjed i cijeli kraj; držao ga je sve dok nije 1848. ostao bez kmetova, a agrarnom reformom 1945. bez zemljišta. Kaptol je izgradio utvrđeni kaštel koji Turci nikad nisu uspjeli osvojiti.

IKor

-3-

Sesvetsko Prigorje

Kraljevčani su svoju naseobinu ispod kaštela zvali “purgom” (danas Stara ves), a sebe “purgarima”. U vremenu od 1608. do 1654. godine kaptolski su podložnici (zvani “štibrenci”, jer su pored ostalih daća plaćali i “štihbu”) digli tri neuspjele “štihbenske” seljačke bune, koje su ugušene ognjem i mačem. U podrumu marofske zgrade što je sagrađene u 19. stoljeću još ima ostataka od sprava za mučenje neposlušnih podložnika. U pripovijesti “Jesu li kravama potrebni repovi?” književnika Slavka Kolara – koji je kao agronom službovao u nedalekoj Božjakovini – mnogi detalji o španu Mišku Banu i biku Barutanu podsječaju na život kraljevečkih marofskim “štalara i švajcara”. U Kraljevcu je nekada bilo sjedište “sudčije” kojoj su pripadala i sela Sela, Selnica, Dumovec, Kobiljak, Novaki Kraljevečki i Nartski, Čista Mlaka, Hruščica, Ivanja Reka, Otok, Sop, Svibje i Trstenik s 1738 stanovnika u 1861. godini. “Bilježničtvo” je bilo u dragušićki, a kotar i “poštarna” u Dugom Selu. Od škole u Cerju odvojio se Kraljevec 1928., kad je počela škola u kući Palčića. Kasnije je sagrađena zgrada stare škole uz cestu, a danas osnovna škola radi u novoj zgradi. Osim željeznički postaje Kraljevec ima dobre autobusne veze. Pogon “Končar” povezao je i selo Dumovec s Kraljvecem u jedinstveno naselje. U Kraljevcu je mjesni ured, pošta, zdravstvena ambulanta, dom kulture i vatrogani dom. Na bivšem kaptolskom dobru osnovana je 1945. SRZ “Vladimir Bakarić” – jedna od prvih u Hrvatskoj, a koja je nakon reorganizacije radila kao proizvodna zadruga sve do spajanja s PIK-in “Sljeme” i postala ekonomija s tovilištem goveda. Na kaptolsku “gospočiju” podsjeća još marofska zgrada i betonirana “raka” posljednjeg provizora na cerskom groblju. “Tu gospočije več ni, Ona za cintorom spi. Mirno počivaju grobi, Jablan kak traža stoji, Veter se igra po zobi, Zbuditi grobje boji.”

VUGROVEČKI KRAJ Već na samom početku kašinske ceste u Sesvetama podsjeća nas gostionica “Kocil-breg” na poznate vugrovečke vinograde iznad stare kapele Sv. Mihalja. Starinska narodna vinska popijevka spominje Mihalja (vugrovečko vinogorje) i Martina (martinsko vinogorje) kao “vinske svece”: “Kada pak dojde Sveti Mihal, grozdje dozrele, ja ga bum bral. Kada pak dojde Sveti Martin, Mošta bum krstil, ja ga bum pil. Kumek moj dragi, dej se napi, Druge nas nebu, dej si ga vži!” Put u Vugrovec vodi nas nekad nenaseljenim Markovim Poljem, koje nosi ime bivšeg plemenskog vlasnika, sesvetskog Marcislava. Nove Sesvete kao da su širenjem u Markovo Polje tu staru posjedovnu vezu htjele obnoviti, pa se sesvetske nove kuće prostiru sve do potoka Dobrodola. Taj dio već zaposjeda novim kućama i gostionicom selo Dobrodol, kojemu je stari dio u gornjem toku potoka. Selo se vjerojatno nekad zvalo Dolac, a zagrebačkoj ga je biskupiji poklonio neki

IKor

-4-

Sesvetsko Prigorje

Hules, na kojega podsjeća rudina toga naziva kraj sela Degidovec. U Dobrodolu se sve do 1918. održala stara kućna zadruga Puđak. Između sela Dobrodola, Markova Polja i Novoselca nalazi se šuma Divjača. Tu je u srpnju i kolovozu 1941. bio logor Zagerebačkog partizanskog odreda (komandir Silvestar Pelcl, komesar Ante Dobrila). Spomen-ploča je postavljena 1971. godine, povodom 30. obljetnice. U selu Markovo Polje ulazi na kašinsku cestu put iz Popovca, a zatim se lijevo odvaja put za Vugrovec. Gostionica “Dvije vrbe” sjeća nas na sve više potiskivane livade i vrbe uz Vuger-potok. Selo je novije naselje i uz njega se nalazi groblje. Središnje je naselje ovoga kraja Vugrovec. Već 1200. godine u listini kralja Emerika spominje se posjed Ugrina. Slijedeće se godine predio Ugra navodi kao kanonički posjed. Nešto kasnije, za biskupa zagrebačkog Stjepana Babonića, Ugra prelazi u vlast biskupa. Biskup Timotej podigao je u Vugrovcu grad koji se vjerojatno nalazio na zaravnaku povrh današnjeg planinarskog doma. Ali i na brijegu Kontaš, gdje je škola, kod rigolanja za vinograde našeni su ostaci starih građevina. Biskup Mihalj (1296-1303) proglasio je mjesto Ugra slobodnom općinom i osnovao trgovište. U susjednoj Kašini bilo je od starine trgovište koje je biskup privremeno dokinuo. Tržni je dan bila nedjelja. U mjestu su građani sami birali suca. Veće kaznene postupke sudili su zajedno sudac (načelnik) i biskupov kastelan ili župan. Imena Ugra i Vugrovec najvjerojatnije ne potječu od imena naroda Ugra ili Mađara. Između dvanaest hrvatskih plemenskih starješina koji su 1102. godine potpisali ugovor s kraljem Kolomanom nalazio se i župan Ugrin od roda Kukara. Ime Ugrin iste je osnove kao Okor, Okroša, kao i Hogor, Hugor ili Vogor, Vugor ili Vugriša. Prezime Vugrin nalazimo među plemićima Šašinovca, a u bugrovečkom selu, koje se nalazi iznad kapele Sv. Mihalja, a prije se zvalo Slatina, najčešće je prezime Vuger, pa se sada naselje zove Vuger-selo. Kroz vugrovečko područje prolazile su stare rimske ceste prema Ptuju i prema Zagorju preko Laza. Tu je nađena skulptura Ikara, a i rimski novac iz 3. stoljeća nove ere. Župna crkva spominje se prvi puta 1343. godine; kasnije se uz nju navodi i kapela Sv. Bendikta na brdu Bedenik iznad buskupova grada (srušena 1779; njezino se malo zvono čuva u sadašnjoj crkvu) te ispod grada kapela Sv. Ivana Evanđelista. Ova je srušena 1796., a materijal je iskorišten za gradnju sadašnjeg župnog dvora, koji je dovršen 1801. godine. Biskup Tausi sagradio je 1759. kapelu Sv. Franje Ksaverskog koja je 1803. pretvorena u župnu crkvu, a 1821. nadograšen joj je toranj i sakristija. Crkva i drveni oltari u njoj izvedeni su u baroknom stilu, dok je sliku na glavnom oltaru izradio Mihajlo Stroj 1838. godine. U 18. stoljeću sagrađena je gospodarska zgrada nadbiskupijske gospočije kao visoka prizemnica s potkrovljem i podrumom na brijegu (235 m); služila je za stanovanje provizora, a i biskupi su tu dolazili na odmor. Godine 1951. u toj je zgradi uređen planinarski dom. U zgradi je bilo vrijednog starinskog pokućstva i keramika, a stara golema vinska preša danas se čuva u Tehničkom muzeju u Zagrebu kao jedan od najatraktivnijh ekspozita. Od planinarskog doma nad Vugrovcem, putem pored gospodarske zgrade mimo bunara i raspela, dolazi se za dva sata na brijeg Goranec odakle najprije zapadnim, a zatim sjeverozapadnim smjerom po grebenu kroz šume i livade, preko Mačjeg kamena, stiže na planinsku kuću na Lipi. Lipa se ističe u istočnom dijelu Medvednice kao posebna cjelina, koja se strmo ruši južno prema Čučerju i sjeverno prema Stubici. Osobita flora planinskih livada i daleki vidici privlače brojne posjetioce. Na Lipi su dva istoimena vrha – Rog, visok 742 m, i Rog sa 709m. Niži Rog ima na vrhu čistinu, a ispod nje se nalazi planinarska kuća, koju je 1967 sagradilo PD “Lipa” iz sesveta i mještani Planine. Kuća ima kuhinju, blagovaonicu i spavaonicu s desetak ležajeva, a otvorena je subotom, nedjeljom i praznikom. 1970. godine je podinuta i 8 m visoka željezna piramida koja omogućuje lijepe vidike.

IKor

-5-

Sesvetsko Prigorje

Godine 1836. počela je škola u Vugrovcu, a 1855. sagrađena školska zgrada, porušena za potresa 1880. Zatim je sagrađena zgrada škole koja još danas postoji, a služila je sve do 1962. kad je na brijegu Kontaš sagrađena nova škola. Godine 1950. osnovano je kulturno-umjetničko društvo. Godine 1875/6, za vrijeme nezasitnog i krvoločnog provizora Vugrinčića, došlo je do vugrovečke bune protiv plaćanja gornice, koju je opisao seljak Andrija Galović. Otpori u Đurđekovcu i Gorancu završeni su krvavo na trgu kraj crkve, gdje su 19. siječnja 1876. oružnici ubili pet Vugrovčana, a zatim je sela zaposjela vojska. Provizor Vugrinčić sagradio je 1881. dvorac koji je 1902. kupio poznati pravaš dr Ružić i uz dvorac zasadio park, voćnjak i vinograd. Osim mnogih tadašnjih političara, u dvorac je kasnije navraćao i naš slavni violinist Zlatko Baloković. Od vugrovečkih Vukasa, koje se prezime spominje već 1343. godine, potječe i Bernard Vukas, “najsuptilniji i najprofinjeniji nogometaš”, koji je godinama bio najbolji igrač splitskog “Hajduka”. U Vugrovcu je nekada bila “sudčija” za sela Dobrodol, Đurđekovec, goranci, Kučanci, Kučilovina, Krekveržje, Slatina, Sopnica i Šimunčevac, s ukupno 170 kuća i 2399 stanovnika. Vugrovečka je župa obuhvaćala, osim čitave “sudčije” i sela Paruževina, Vurnovec i Popovec, sa svega 2491 stanovnikom u 1861. godini. Oko sela Šimunčevec (Šimunkovec) spominje se 1221. godine posjed bratstva Bratena. K njemu se ubraja i zaselak Limbuš, koji je 1861. imao dvije kuće s 23 stanovnika, a brojio se k Slatini (danas Vuger-selo). Šimunčevec ima dom kulture, a 1970. je izgrađen vodovod na prirodni pad. Goranec se nalazi na istoimenom potoku, a spominje se i kao Goranci ili Gorjanci. Ime mu vjerojatno potječe od imena plemeskog vlasnika Haranka koji se spominje 1201. kao međaš Čučerja. U selu je kapelica Srca Isusova. Dom kulture izgrađen je 1970. Mnogi su Gorančani sudjelovali u Hrvatskom seljačkom pjevačkom društvu “Bosiljak” iz Čučerja. Na istočnoj strani od nove škole, uz cestu prema Kašini, leži selo Đurđekovec. Okruženo je vinorodnim bregovima, gdje uz stare klijeti sve više niču i klijeti-vikendice. “I krovi od kletih črleni I svetle na bregih kapele I travniki plavi po nebu I oblakov očice bele.” Kralj Emerik (Imre, Imbro ili Mirko), čija listina prvi put spominje posjed Ugrina, ostavio je ime i najpoznatijoj vrsti grožđa ne samo na vugrovečkom već i na ostalim prigorskim vinogorjima, “imbrini” ili “kraljevini”, koja daje poznata kvalitetna prigorska vina. Neki vinogradari kažu da ime “imbrina” nosi zato što nije goropadna već dobroćudna kao i si Imbre i Imbreki. “Imbrina” daje lagano pitko vino koje je omogućavalo dugotrajne svadbe s mnogo napitnica, a i pajdaške ceremonije po “križevačkim štatutima”. Put na lijevo dolinom potoka Kostanjca vodi nas u Prekvršje. Nešto više u lijepoj kotlini smještena je Sopnica Kašinska; ime joj dolazi od plemića Sepena, rođaka vugrovečkih Hugora ili Vugora. Istog su podrijetla i nazivi Sopnica Sesvetska i Sop na Savi. Godine 1271. prepustio je Stjepan, sin Nikole iz bratstva Hutivoja, zagrebačkom načelniku Perinu dio posjeda u Sopnici koju je imao na zalogu od Črna, sina Hodova (ime sačuvano u nazivu Črnomerec). Iste je godine dio posjeda preuzeo blaguški kastelan Martin od nekog Domalda, što su odobrili njegovi rođaci, ugrovečki plemići Lastići i Stankovići. Nešto više uz istoimeni potok nalazi se Kučilovina, selo čiji naziv sjeća na porodicu Kuča, kašinskih plemića, kao i ime sela Kučanca.

IKor

-6-

Sesvetsko Prigorje

KAŠINSKI KRAJ Sredinom sesvetskog Prigorja, preko duboko uleknutoga Kašinskog prijevoja (347 m) Medvednice, prolazila je još Rimljanim poznata cesta koja je povezivala Hrvatsko zagorje preko Prigorja s Posavinom. Kod kamene klisure u Kobiljaku nastaje iz više izvora potok Kašina. To je najdulji vodotok sesvetskog Prigorja koji se – od izvora blizu općine Donja Stubica pa do ušća u Zelinu na granici općine Dugo Selo – čitav nalazi u općini Sesveta. Samo ime Kašina stara je slavenska riječ, a znači izvor, česma, čazma (češki kašna = izvor). Nazivi Kašina i Čazma imaju istovjetno značenje. No Sabljar navodi da je na mjestu Kašine donje bila “Rimljanima Cassandria”. Uz lijepe šumovite obronke Medvednice žuri potočić preskačući brojne prepone koje mu je čovjek postavio da se voda prenaglo ne slije i ne poplavi livade i polje: “Potok si skače čez lug, Makar je put mu još dug, Zna on da sunca bu vani.” Gotovo cijelo slivno područje potoka nekada su obuhvaćala dva posjeda: Kašina s Blagušom, u gornjem dijelu, i Kašina donja ili južna, u donjem dijelu potoka. Posjedi su bili u vlasništvu starih hrvatskih obitelji Peta i Veta. Ime Pet zamijenjeno je kod pokrštavanja kršćanskim “Petar”, pa odatle crkva Sv. Petra u Kašini. Pet je imao sina Petra, a Vet Kučmana. Kuč je kratica imena Okuč; obitelj Kuča imala je posjede u Kašini, a oni su sizali sve do crkve. Tu su im bili međaši Borić i Budić. Kasnije se obitelj Kuča stavila pod vrhovnu vlast zagrebačkoga Kaptola. Kašina donja bila je trgovište kanonika već u 13. stoljeću. Na porodicu Kuča sjećaju nazivi njihovih posjeda sačuvani u imenima sela Kučilovina i Kučanec kao i zaseoka Kučićev brijeg, koji se spominje 1861. s osam kuća i 107 stanovnika. Tu je bilo “bilježničtvo” za “sudčije” Kašina donja, Vugrovec, Vurnovec i Šašinovec. U “sudčiju” Kašina pripadale su i Planina i Blaguša sa svega 1959 stanovnika. U crkvenu župu ulazila su i sela Sopnica, Jesenovec, Prepuštovec, Vurnovec, Gajci i Žerjavinec s 21.997 stanovnika. U Kašini je bio epicentar potresa jačine 9 stupnjeva što se dogodilo 8. prosinca 1880. Tada je stradalo cijelo područje Medvednice, a posebno Zagreb. Kašinska je crkva bila jako oštećena. Kasniji potresi s epicentrima u Medvednici 1901, 1905, 1906. i 1926. bili su jačine 7 stupnjeva. Kašina donja i gornja stara su naselja. Kašina je bila dugo vremena središte velike općine u srednjem dijelu današnjeg sesvetskog Prigorja. Njezina je škola proslavila 130 godina postojanja, ali je nažalost arhiva propala za vrijeme Drugog svj. rata. Danas u mjestu postoji nova osnovna škola, dom kulture, zdravstvena ambulanta, pošta i vatrogasni dom s vatrogasnim društvom koje je aktivno već više od 70 godina. Godine 1970. izgrađen je vodovod. Iznad gornje Kašine odvaja se lijevo od zagorske ceste put za sela Planina donja i gornja. Posjednici dijela Planine gornje bili su križari, a spominju se 1297. kao međaši zemlje Vuka Dobrolića, čiju su zemlju preuzeli kanonici. Križari su sagradili crkve Sv. Jurja koja je dobila od pape velikih oprosta i postala prošteništem. Oko godine 1278. prodali su plemići Hačići biskupu Timoteju posjed nad Planinom. Na tom se posjedu spominju ograđeni slani zdenci. Preko Planine vodi put k već spomenutom planinarskom domu “Lipa” ispod vrha Roga (709 m). Dalje od Kašine gornje, zagorskom cestom preko Kobiljaka uz kamenolom, kroz divne predjele prepune šumovitih brežuljaka dolazimo do livada i pašnjaka oko serpentina ispod Laza. Ti su tereni osobito pogodni za zimske sportove. Istočno od doline potoka Kašine nalazi se dolina potoka Blaguše, gdje je i staro selo Blaguša. Naziv mu potječe od narodnog imena Blagonja, Blagus, koje kršćansko “Blaž” (Blaškovec kraj Zeline) samo oponaša. Godine 1262. zemlju Blagušu traže Berislav, Vučko, sin IKor

-7-

Sesvetsko Prigorje

Resa, i Vučej, sin Radoša iz bratstva Krasuna. Posjed Blaguša često se spominje s posjedom Kašinom, a i s posjedom Vugrovcem. Nekad je tu postojao utvrđeni grad. Na dobru Ferljur bio je plemićki dvor još 1861. godine. Selo Prepuštovec nazvano je po zagrebakom prepoštu Cirijaku iz obitelji Kuča, koji je tu bio posjednik. U Prepuštovcu je 1936. osnovana Prva vinogradarska zadruga prigorskih vinogradara. Godine 1939. počela je gradnja vinskog podruma po uzoru na podrum Vinarske škole u Koelnu. Donedavno je tu bilo izletište “Zagrebački plavi” i rekreacioni centar s bazenom. U tom se izletištu pekla poznata “kotlovina”, a njegova livada i voćnjak pružali su djeci mogućnosti za igru i zabavu. Slijedeće je selo prema Soblincu Vurnovec. Tu se nalazila “sudčija” za sela Gajci, Paruževina i Prepuštove. Kao posjednik predijalac biskupa Jakoba spominje se Nikola Morić koji je uživao polovicu posjeda. Njegov sin Ivan dobio je 1345. godine čitav posjed. Preko drvenog mosta na Kašini, lijevo od Vurnovca, dolazi se u selo Paruževina. Prozvano je po Parisu koji je tu bio kastelan u službi biskupa Augustana. Selu je 1861. pripadao i plemićki dvor Čanjevo kao i zaselak Foričko selo s tri kuće i 42 stanovnika. Iznad sela je poznato vinogorje, a na lijepom brežuljku nalazi se vila bivšeg soblinečkog tvorničara Peške. Na povišenoj diluvijalnoj terasi ispod šume Vurnovečine smjestilo se selo Gajci, kroz koje prolazi asfaltirani put što izlazi dalje na varaždinsku cestu u Soblincu i nastavlja se preko Šašinovca i Cerja u Kraljevec.

ADAMOVEČKO-MORAVEČKI KRAJ Na samom ulazu u adamovečko-moravečku kotlinu, na varaždinskoj se cesti nalazi selo Belovar. To je poznato mjesto, bilo po svom velikom imenjaku Bjelovaru bilo po svom čestom dodatku Moravče kao oznaci za bivšu općinu. Samo je ime vjerojatno istoga podrijetla kao i ime drugog zaseoka Adamovca, Belevčev-briega ili potočića Bjeleka – po plemenskom gospodaru Belušu, a ne po kralju Beli koji je ovuda bježao pred Mongolima i dijelio plemićke naslove. Selo je nekada pripadalo pod “sudučiju” Paukovec. Godine 1861. tu je zabilježeno šest stanovnika grčkoistočne vjeroispovjesti, koji su uz osam Nijemaca luteranske vjere u Blaguši bili tada jedini nekatolici na današnjem sesvetskom području. U selu je podignuta prva veterinarska ambulanta na ovom području. Nešto dalje na cesti prema Zelini, na povišenoj terasi uz desnu obalu potoka Nespeš, smješteno je veliko selo Lužan ili Lužani. U Hrvatskoj se spominju još tri istoimena sela; njihovo ime potječe od riječi “lug”. Ovo je selo vrlo aktivno učestvovalo u zelinsko-kašinskoj buni u rujnu 1920. godine, što je i razumljivo jer je buna bila u prvom redu otpor protiv popisa stoke i bojazni od “rekveracije”, a u selu je oduvijek bilo jako razvijeno stočarstvo. Na putu iz Belovara za Moravče smjestilo se selo Adamovec, u predjelu gdje se spajaju potoci Moravčak i Jesenovec s Glavnicom. Selo ima lokalni naziv Jadanovec, a ime mu potječe od Adama, sina plemenskog gospodara Jakoba moravečkog. Tu je nekad bilo “bilježničtvo” i “sudčija” kojoj su pripadala i sela Jesenovec, Glavnica gornja i donja, Crkvena ves, Moravče, Blaškovec i Drenova gornja i donja s 293 kuće i 2.777 stanovnika u 1861. godini. Samom su Adamovcu pripadali i zaseoci Belevčev brieg, Belovar, Jakuševac (nosi ime po nekad najvećem plemenskom posjedniku Jakušiću iz obitelji moravečkoga plemića župana Gurka), Resakov brieg, Vukovdol i Zenkovsko selo. Adamovcu je pripadao i plemićki dvor Krče (Kerči, Kerče, Kerčelik), gdje je 12. rujna 1875. rođen kajkavski pjesnik Dragutin Milivoj Domjanić. Školovan (gimnazija, pravni fakultet Sveučilišta) u Zagrebu, djelovao je kao sudac u rodnom kraju i u Zagrebu, gdje je umro 7. lipnja IKor

-8-

Sesvetsko Prigorje

1933. Njegov uzvišeni nehaj spram “profane svjetine”, koji je očitovao u nekim štokavskim pisanim pjesmama, više je knjiška fraza nego neki socijalno određeni “plavokrvni” stav. Njegovi stihovi, osobito kajkavski, izražavaju specifičnu lirsku toplinu i proginjenu muzikalnost, pa je čitav niz njegovih pjesama uglazbljen i vrlo se rado pjeva i u najširim slojevima naroda. Plemićki dvor njegova djeda po majci, gdje je pjesnik provodio djetinjstvo, nestao je još za Domjanićeva života. “Al ceste vu draču vse stajeju A cucki na mene tak lajeju I Krčim kad došel sem bliže Ni bilo dvorišća nit hiže.” (Na Krče) Povodom 35. obljetnice Domjanićeve smrti (1968) otkrivena je na postolju pred osnovnom školom u Adamovcu pjesnikova bista, rad akademskog kipara Rudolfa Valdeca. Na ulazu u školu nalazi se mramorna ploča s uklesanim stihovima njegove pjesme Sunce. Susjedno selo Jesenovec zvalo se prije Jasevac, a bilo je posjed nekog Ivana, sina Negovanova. Njemu je vjerojatno pripadala i Jasenovska šuma nad Lužanom. U selu je 26. srpnja 1943. formirana Prigorsko-posavska partizanska četa, a 27. studenog 1943. od predstavnika 55 mjesnih NOO-a tadašnjeg kotara Sv. Ivana Zeline izabran je kotarski NOO s predsjednikom Josipom Kurmanom. Najstarija su naselja u ovom kraju Moravče i Glavnica, a tko se zvao i prostrani posjed uz potok Glavnicu sve do posjeda templara na ušću Glavnice (Glavničice) u Zelinu. Moravče je najprije bio naziv županstva, što je bil plemenska tvorevina u koju se uvukla javna vlast. Stari plemenski rad vjerojatno je bio na Budinjaku, današnjem Bunjaku. Tu se spominje 1357. Gradac. Staro slavensko svetište ovoga kraja prije pokrštavanja bilo je na brijegu Kozelin (507 m). Još 1256. osjećala se “poganština” Kozelina, jer se spominje kao brdo “Crnoga”. Nakon pokrštavanja radi poruge je nekadašnje narodno svetište nazvano Kozelin po kozlu, kao što je učinjeno i sa svetištem na Kozinščaku, u susjedstvu Sv. Martina nad Dugim Selom. Godine 1279. zagrebački je biskup kupio posjed Kozelin, kao i posjed iznad sela Planine. Cijeli kraj stare zagrebačke županije istočno od kaptolskog kašinskog posjeda činio je zasebnu cjelinu zvanu Glavnica i Moravče, katkad samo Glavnica, a češće samo Moravče. Na jugu je Moravce sezalo do međe zemalja koje su 1209. dobili templari, a rakovečko je vlastelinstvo međašilo na Lonji s moravečkim županstvom. u Moravču je bio najveći posjednik uži rod Jakušića, obitelj župana Gurka, na kojega sjeća Gurkovec kraj Zeline. Godine 1242. plemići iz bratstva Bratila i Jaka prodali su svoju zemlju na donjem toku Moravca (danas Moravačak) županu moravečkom Abramu (1242-1296) i njegovom bratu Nikoli. Kralj im je darovao Rakovec, te se kasnije grana moravečkih plemića, po rođenju starješine plemena i župani, prozvala Rakovečki. Među moravčke plemiće pripadali su Krasun i Brokun, na kojega sjeća ime sela Brekunjevec. Ovdje je 1440. godine rođe zagrebački kanonik Blaž Moravčanin (de Moracha), koji je 1467. godine doktorirao u Padovi, a 1484. njegovim je nastojanjem u Mlecima štampan zagrebački brevijar. Selo Moravče bilo je 1861. zaselak sa šest kuća i 65 stanovnika, a pripadalo je selu Crkvena ves (Cirkvela ves ili Cirkveni jarek) sa 46 kuća i 455 stanovnika, kao su pripadali i zaseoci Kremenje i Mirakov brieg. Svi ti zaseoci danas čine Moravče. Selo je smješteno u lijepoj dolini među brežuljcima obraslim vinogradima i šumarcima. Tu se godine 1334. spominje župna crkva Sv. Trojstva; knjige se vode od 1622. godine. Sadašnja je crkva građena 1814. godine, a u selu se nalazi i kapelica Sv. Ivana Krstitelja. Godine 1848. župnik Gustav pl. Barabaš osnovao je školu koju je sam vodio u župnom dvoru. Cuvaj spominje da je tu škola postojala već 1669. Fodine 1851. škola je premještena u općinsku kuću tzv. IKor

-9-

Sesvetsko Prigorje

“školničiju”, a 1872. preseljena u susjedno Omilje (danas općina Zelina), u kupljeni dvorac Vjekoslava pl. Štauduara. Spomenica škole Omilje brižljivo je vođena i sadržava mnogo zanimljivih podataka. Tadašnja općina Popovec-Moravče osigurala je godine 1877. devet forinti za školski vrt, a slijedeće godine 40 forinti za nabavu pčelinjaka i dva pčelca. Već 1930. spominje se “jedan vrlo ružan običaj”: “U jesen bogati seljaci jednostavno ispumpavaju sve bunare i prave patvorine vinske. Čudno je da se svaki takav napoj u Zagrebu dobro unovči, a i drugdje. Ovim načinom je potpuno uništen glas Moravečkog vinogorja, pa bi trebalo tome na kraj stati.” No dobar glas moravečkih vina obnavljaju i priznanja na izložbama prigorskih vina u Zelini , gdje moravečki vinogradari dobivaju medalje za kvalitetna vina (npr. Stj. Zrinec). U novoj zgradi u Moravču otvorena je 13. X. 1940. škola koja danas djeluje kao područna. Aktivno vatrogasno društvo radi već više od 40 godina. Glavnica donja smještena je uz gornji tok istoimenog potoka koji izvire ispod Kozelina nedaleko kamenoloma. U selu je 9. IX. 1928. otvorena škola u novosagrađenoj zgradi. U lipnju 1941. radila je u kući Nikole Kralja – “Špinka” partizanska tehnika, prebačena iz Šašinovca. Glavnica gornja obuhvaćala je 1861. i zaseoke Čumigašev brieg i Šijanski brieg. Posjed Glavnicu između Moravča i Blaguše dao je kralj Bela 1271. zagrebačkom načelnikuPerinu pod izlikom da je vlasnik Veleslav ostao bez muškog potomstva. Posjedi i plemenski gospodari Glavnice i Moravča u starim se listinama najčešće spominju zajedno. godine 1343. nagodili su se plemići od Glavnice i Moravča s Nikolom od Ludbrega u sporu radi gračanskih zemalja oko Zelingrada, koji je bio podignut na posjedu plemića od Glavnice i Moravča.

CERSKO-ŠAŠINOVEČKI KRAJ Gotovo dva kilometra iznad Kraljevca, na šumovitom brežuljku, vjerojatno na krčevini hrasta cera, smjestilo se Cerje. “Starinske si hiže z visokimi krovi Z obločecom k cesti gledaju... Na malom brežnjaku nad njimi Cirkva još zdaleka se vidi...” No danas sve više rastu “nove zidane hiže z velikemi obloki”. U Hrvatskoj se spominje još 13 sela istog imena. Među njima i cerje Tužno i Cerje Nebojse. Ako bude potrebno, ovom Cerju se može za razlikovanje od drugih dodati pridjevak “Veselo”, a budući da se za uveseljavanje prilično koristi i vinski duh, proštenja i zabave su do nedavna najčešće završavale u znaku Cerje Nebojse. Zajedno s Kobiljakom i Kraljevcem, Cerje je već od 1275. posjed grada Zagreba, ali je kasnije (1434) zagrebački kaptol uspio sve to prisvojiti. Drvena župna crkva Sv. Ivana Evanđelista spominje se 1501, a postojala je još i 1642. godine. Tada je biskupski vizitartor Vinković izvještavao: “Bila je to jedna od rijetkih crkava arciđakonata za koju mogu kazati da je izvana i iznutra čista.” U to se vrijeme u župi spominju i sela Budenci, Drenčinci, Glavnica, Kraljevec, Šijavrh, Šašinovec i Laktec.

IKor

- 10 -

Sesvetsko Prigorje

“Dve ja murve rodne imam bela ta je mlajša, ali črna blizu plota ta je puno slajša.” D. Domjanić Praktična gospodarska škola osnovana je u Cerju 1789. godine, ali je već 1803. prestala s radom i profesor Dumbović je napustio Cerje. Godine 1851. počela je osnovna škola u kući Pavla Tukca, a 1857. preseljena je u crkvenu klijet – staru krčmarnicu. Zgrada stare škole izgrađena je 1858. Dio cigle pekli su sami seljani na Zavrtki ispod donjega zdenca, a dio je iz ciglane na Plavišču ispod Kraljevca (tu je danas spomen-park). Godine 1959. uvedena je električna rasvjeta, 1970. izgrađen je vodovod, a 1971. asfaltiran put. Prije Drugog svjetskog rata bila su tu zaposlena svega tri željezničara, jedan lugar i jedan pandur (ne računajući podvornika škole i zvonara), a danas još tolik broj obitelji živi jedino od poljoprivrede. Zanat cerskog majstora “vlekiča” Vajdića, koji je pomoću drvenih valjaka i vitla (zvanog “bik”) “prevlačil hiže” kod diobe, danas je sasvim izumro, jer su drvene kuće zamijenile zidanice. Marljivi Pero Župančić, cerski učitelj od 1863. do 1903, zaslužan za razvoj voćarstva, pokušao je uvesti svilogojstvo i tako su se murve na “pijacu” pridružile prastarim klenovima kod donjeg zdenca, a 1925. su zasađene i tri lipe “kao spomen na milenij hrvatskog kraljevstva i sjećanje budućim generacijama”. Sa cerskoga brijega pruža se prema sjeveru pogled na dolinu potoka Kašine i Glavničice, a prema jugu na dugoselsku Posavinu. S istoka šuma zaklanja pogled na gotovo dva kilometra udaljen Martin-breg, sa starom crkvom nad Prozorjem, nekad zvanim Lutorovec. U Zagrebu je Cerje odavno poznato po dobrom cerskom zelju, a glavnim su proizvođači sela Glavničica i Drenčec. Nekad su bila potrebna tri para dobrih konja da u Cerski brijeg po ilovastom blatu do koljena izvuku voz zelja. Tada je slijedilo čišćenje kola i konja, kako bi se ranom zorom moglo krenuti u Zagreb “na plac”. Pod šumom Podgorušnicom ispod Cerskog brijega malo je selo Drenčec (Drenčinci, “Drienčece”). Na oranici niže šume Marin Bojničić iskopao je više velikih komada cigle i ugradio u kuharnu. Na kraju sela, prema susjednom Graberju, vjerojatno nastalom na grobovoj krčevini (graber=grab), nalazio se ribnjak koji su možda nekada plemići Kindri i Bojaničići i koristili. Iznad Drenčeca stoji rudina Cirkvejnak, gdje je po predaji bila crkva. Nije utvrđeno nose li Drenčec i Drenova kraj Moravča ime po drenu ili po plemenskom gospodaru Hadranu. Nešto dalje od Drenčeca, u dolini ispod šume Biškupski lug, naći ćemo selo uz potok, vrbe i livade. To je Glavničica. Narodni je nazi sela Glavnica, Glamlica ili Glamnica, a istovjetan je nazivima sela u gornjem tijeku istoga potoka – Glavnica Donja i Gornja. Naziv je istog podrijetla kao i Lovnica (potok kraj Sv. Helene) ili Lomnica u Turopolju. Ime Lov, Loven kratica je od Halov tj. koji pripada Halu, nekadašnjem plemenskom gospodaru. Lomen, a kasnije Glovnica i Glavnica, zvao se u 13. stoljeću posjed na istoimenom potoku koji se 1209. spominje kao međa posjeda Sv. Martin što je pripadao templarima ili božjacima (odatle naziv Božjakovina). U selu je kapelica Sv. Križa. Uz nedaleki Lužan, i u Glavničici se još većina stanovnika bavi poljoprivredom, ali danas traktori kose sjenokoše, oru za zelje, a kamioni ga voze u Zagreb. Sjeverno od Glavničice prema Laktecu nalazio se nekada marof Ladomer koji je čuvao ime plemenskog vlasnika Radomera. Niti jedan kilometar zapadno od Cerja leži selo Budenec (Budenci, “Budience”). Ime sela podsjeća na utvrđeni grad, kao i ime sela Bunjak (prije Budinjak) iznad Moravča. Prema predaji, na sjenokoši Kašina bio je nekada kaštel-grad. U Budencu je 1925. rođen Slavko Stančir-“Jurek”. Kao skojevac i rukovodilac partizanske udarne grupe izvršio je po čitavom Prigorju niz akcija, a u jednoj

IKor

- 11 -

Sesvetsko Prigorje

– na cesti kraj Popovca – ubijen je njemački general. S. Stančir je 1944. u Cerju opkoljen i ranjen zarobljen, te obješen na željezničkoj postaji u Kraljevcu. Idući dalje prema Šašinovcu, iznad Levakova brijga dolazimo u Šijavrh (Šinaćvrh, Šinajverh), koji je 1861. imao četiri kuće sa 47 stanovnika. Samo je ime skraćenica od Kašinavrh. Godine 1200. spominje se selo Peta i Veta na posjedu Kašina donja ili južna. To se selo nalazilo negdje na sjevernoj strani diluvijalne terase što se od Popovca preko Šijavrha, Budenca i Cerja uzdiže prema Martin-bregu. Najveće je selo u ovome kraju Šašinovec, a prostire se uz potok Kašinu i njegov pritok Soblinec (Tečal). Godine 1861. imalo je – bez Šijavrha – 40 kuća, od čega 15 plemićkih. U selu je bila “sudčija” i za plemiće iz Budenca, Drenčeca i Žerjavinca sa 40 kuća i 313 stanovnika plemića. “Sudčija” za neplemiće obuhvaćala je još i sela Cerje, Popovec, Glavničica, Laktec i Banjasela, sa svega 132 kuće i 1575 stanovnika. Plemići su činili petinu stanovnika, ali su “milostiva gospoda” kao i ostali slobodnjaci i kmetovi kopali zemlju, hranili stoku i vozili gnoj. “Bilježničtvo” za obje sudčije bilo je u Kašini. Plemićki dvor istog imena spominje se kraj Šemnice, u bivšem kotaru Mihovljan. Prema predaji, selo se razvilo oko plemićkih ribnjaka obraslih šašem, pa mu odatle i ime. Ispod sela Resnik postoji rudina Šašinec. u Šašinovcu je 1870. rođen Ivan Granđa-Kozjak, seljak, narodni zastupnik radićevac. Prilikom atentata na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini htio ga je Granđa svojim tijelom zaštititi, pa ga je Puniša Račić ranio u ruku, a metak se zaustavio na satu u džepu prsluka. Umro je 31. ožujka 1953. u 74. godini života, a pokopan je uz Stjepana Radića u arkadama na zagrebačkom Mirogoju. U selu je kapelica Sv. Trojstva. Ovdje živi i više pripadnika vjerske sekte “svjedoci Jehove”. Staroga “štacuna” i drugih drvenih kuća “na trijem” nestalo je, a nema ni “Kosovog melina” na Kašini. U kući Kos-Fršteka otvorena je 1928. škola, kasnije premještena u Popovec. Šašinovec se pomalo primiče Soblincu. Godine 1861. tu je bila samo krčma i četiri stanovnika. Kasnije je Antun Peška sa sinom Karlekom osnovao ciglanu. Karlek Peška bio je starijim stanovnicima Zagreba poznat kao rušitelj Zakladne bolnice (na mjestu današnjeg kompleksa novogradnji u Ilici, između gajeve i Marinkovićeve ulice), jer je po završetku radova priredio “aldomaš” za radnike i građane – pečenjem vola na ražnju na Jelačićevom trgu. Soblinec je gotovo spojen sa zaseokom Obrež, koji je 1861. imao svega 15 stanovnika, i selom Žerjavinec, koji je imalo 15 kuća sa 229 stanovnika. Uz Obrež (sličnih naziva sela ima još 10 u Hrvatskoj) su nađeni ostaci rimskoga groblja. U Žerjavincu ima kapela Sv. Antuna. Naselje sličnog imena, Žeravan, nalazi se kraj Zadra. Na varaždinskoj cesti prema Sesvetama, na kilometar od Soblinca, smjestio se Popovec. S istočne strane većže ga put preko šume sa Šijavrhom, jugoistočno preko Novačice s Novakima i cestom Sesvete – Dugo Selo, a sa zapadne preko Svinjarjeva s kašinskom cestom Markovim Poljem i Vugrovcem. Popovec je nekada bio upravna općina (za načelnika F. Vernera osnovana je godine 1851. škola Cerje usprkos protivljenju plemića šašinovečke “sudčije”), a dugo vremena jedina “poštarna” u sesvetskom Prigorju. Ovamo su pripadali šašinovečki, vugrovečki i kašinski kraj. “Predium Popouch” spominje se već 1334. godine, a ime podsjeća na bivše vlasnike – popove, kao i nedaleka rudina Popovčica. Na “marofu” braće Frigan bila je octara, a za vrijeme okupacije ustaško uporište. Popovec se sve više širi prema Glibokom jarku i da mu ne priječi šuma Selčina, brzo bi se spojio sa Sesvetama. Gliboki jarek bio je nekada poznat kao mjesto gdje je izginulo mnogo konja dok su izvlačili teške terete uza strmi brijeg. Prema predaji, tu je dočekivao svoje bogate žrtve moslavački hajduk Joco Udamanić. U narodu je bio poštovan jer je “bogatem zimal, a siromakem daval”. Jednom je tu Joco “posudio” kočiju s bijelcima Dragutina pl. Domjanića, suda svetoivanjskog, djeda poznatog pjesnika,i čak mu IKor

- 12 -

Sesvetsko Prigorje

dao dva forinta da se diližansom odveze u Zagreb. (Cijena za “carski kraljevski brzovoz”, kako se diližansa službeno zvala, iznosila je – prema cjeniku iz 1862. – 1 forint i 12 novčića). Joco se kočijom odvezao k cerskom župniku Luki Celiniću. Čuvari ga propustiše u župni dvor, jer je preobučen u ženu tobože nosio dijete na krštenje. Rezultat toga posjeta: župnik Luka ostao je bez novaca... Jaka hrastova greda za ojačanje ulaznih vratiju cerskog “farofa” sjeća na to vrijeme. Vrativši kočijaša natrag Domjaniću, Joco je vjerojatno navratio svom jataku Đurišu u Kraljevec.

Nestalo je vlasti kraljeva, plemića, kastelana, provizora i špana, kaptola, prepošta i biskupa. Jođ na njih sjećaju imena Kraljevec, Kraljev hrast, Kraljevečki lug, Popovec, prepuštovec, Biškupski lug, ili prezimena bivših podložnika Kralj, Cesar, Car, Carić, Biškup, Popović i mnoga druga. No ovi lijepi krajevi uvijek su lijepi i dragi. Tu su negdje – tko zna na kojem mjestu, na kojem izvoru i pokraj kojeg trsja – rođeni i ovi Domjanićevi stihovi: “Zvira zviranjek moj zmir, Veselo čut ga je z hlada. A sunce gori, da grozdje zreli I skoro ves kraj zadišal bu taj, Popevkah razlejal se val, zazvonel bu smeh, I čisto bu greh, gdo nebu navžiti se znal.”

Autor-Franjo Šatović

IKor

- 13 -