Martin Luther King

MARTIN LUTHER KING

MARTIN LUTHER KING 1. ODRASTANJE UZ RASIZAM Martin Luther King rodio se 15. siječnja 1929. godine u Atlanti, država Georgija, u kojoj se rasizam veoma jako osjećao. U tom gradu u “dubokom jugu” mali je King odmah osjetio svu nepravdu koju su Bijelci nanosili Crncima rasnom segregacijom. Kingova porodica stanovala je u kući na periferiji Atlante. Preko puta njegovog doma nalazio se dućan koji su držali Bijelci. Vlasnici dućana imali su dvoje djece koja su bila Kingovih godina. Sve do njegove šeste godine oni su bili njegovi prijatelji u igri, ali u trenutku kad su trebali poći u školu dva bijela dječačića dobila su zabranu od svojih roditelja, ne samo da se igraju s malim Kingom, već i da s njim razgovaraju. Majka mu je tada prvi put opširnije objašnjavala šta znači biti Crnac u Americi, pričala mu je o robovima, o ratu između Sjevera i Juga, o segregaciji. Bio je veoma snažno dijete, osjetljivo i povučeno; čak je dva puta prije svoje trinaeste godine pokušao izvršiti samoubojstvo. Iako je u njegovoj porodici postajala snažna vjerska tradicija, u svojoj mladosti King nije želio postati svećenik, prema religiji bio je veoma skeptičan. No, njegovi profesori su mu pokazali drukčiju mogućnost gledanja na religiju. Za mnoge njegove sunarodnjake vjera u Boga je jedina sila koja im pomaže da prežive, da idu naprijed. Kada ne bi postojao “netko gore” u kog će vjerovati oni bi se našli sami u sredini čitave svoje bijede iz koje nije lako izaći. Taj novi pogled na religiju bio je odlučan da King postane svećenik. King je još od najranije mladosti veoma mnogo čitao, a to se nije sviđalo njegovom ocu i djedu. Oni su u svojim propovijedima uvijek bili jednostavni, govorili su samo o dobroti, rezignaciji, o tome kako je svijet stvoren na ovaj nepravedan način, da se ne može ispraviti i da je kod Crnaca najvažnije da budu čiste savijesti. Oni su se držali samo Biblije, a mladi je King čitao svašta. Za razliku od svog oca on će postati svećenik koji će nastojati izmijeniti nešto u teškom životu svojih vjernika. Kada je završio srednju školu dobio je mjesto pomoćnika svećenika u župi svoga oca. Tamo se nije dugo zadržao već je krenuo na teološki seminar u Chester, u državi Pennsylvannia. Od preko stotinu studenata na tom seminaru svega šestorica bili su Crnci. King je bio najbolji student i postao je predsjednikom studenske organizacije. Bilo je to prvi put u povijesti teoloških seminara u Sjedinjenim Državama da jedan Crnac postane predsjednik studenske organizacije.

2. CRNI GHANDI Kao svakoj crnačkoj djeci, i njegovom su djedinjstvu i mladenaštvu rasne predrasude nanosile rane. Svakog su mu dana obične sitnice davale do znanja kako biti Crnac znači biti građanin drugog reda. Kada je odrastao, naučio je da je segregacija – potpuno odvojeni život dviju rasa – bjelodana činjenica života na Jugu. U to je vrijeme počeo razmišljati kako bi se borio protiv rasne segregacije samo legalnim mogućnostima. Bio je pod velikim utjecajem Hegela i Kanta, ali čovjek čija su uvjerenja u najvećoj mjeri oduševila Martina Luthera Kinga bio je Mahatma Gandhi. Njegova je filozofija nenasilja, ili snage duše, pohranila duševnu snagu u indijski narod, a protiv političke i vojne moći imperijalističke Britanije. Gandhi je izjavio, da moraju biti

IKor

1

MARTIN LUTHER KING

spremni dragovoljno umrjeti za neovisnost, ali da ne smiju radi toga ubijati – ma kako grubo prema njima postuopali. Martin Luther King je čvrsto vjerovao kako bi američki Crnci trebali prihvatiti nenasilne metode koje je zastupao Mahatma Gandhi, otac indijske neovisnosti.

IKor

2

MARTIN LUTHER KING

Nenasilni prosvijed nije značio biti pasivnim. To je u sebi podrazumijevalo potpunu, organiziranu odsutnost suradnje sa zlom, spremnost na trpljenje za ono što je pravedno, biti kadar otići u zatvorm, te ako bude potrebno i umrijeti za ono u što se vjeruje. Tako je Martin započe vjerovati kako bi se ono što je uspjelo u Indiji, moglo također uspjeti u Sjedinjenim Državama. Ali to je tek bila ideja koja je stajala negdje u zakutku njegovih misli. Nije niti pomišljao da bi jednoga dana on mogao povesti silni pokret za građanska prava – pohod pravde za Crnce u Sjedinjenim Državama – s nenasiljem kao vodećim načelom. U to vrijeme on je pisao: “ Iako me Bijelac mrzi i smatra me za građanina druge vrste ja znam da je i on na svoj način žrtva svog vlastitog sistema. Ja se borim za svoju slobodu, ali na taj način da njega navedem da shvati, da mu pomognem da te stvari razjasni u svojim mislima, te da raspršim sumnje da će moje oslobođenje biti njegov poraz. Ta bi pomisao mogla raspiriti njegovu mržnju. Sa ljubavlju triumfirat ćemo nad Bijelcem, triumfirat ćemo zajedno sa Bijelcem, a ne protiv njega.”. Ove riječi bile su revolucionarne, ne samo za bijelce već i za Crnce.

3. CORETTA SCOTT Martin je diplomirao kao najbolji u svom razredu, te je s Crozera krenuo nastaviti studije na sveučilištu Boston, započeo je rad na svom doktoratu ili tituli doktora filozofije, i upisao napredni tečaj iz filozofije religije – studirajući hinduizam, šintoizam i islam, jednako kao i kršćanstvo. U to vrijeme upoznaje Corettu Scott, lijepu crnu djevojku, koja je u Bostonu studirala pjevanje. Ona je također potjecala s Juga iz siromašne obitelji. Martin i Coretta vjenčali su se 1953. godine, obredom je rukovodio Kingov otac, a vjenčali su se u Marionu , rodnom mjestu Corette. Poslije vjenčanja mladenci se vraćaju u Boston. Coretta se odrekla karijere soprana, a Martin Luther je odbio nekoliko ponuda da počne raditi kao učitelj i propovijednik na Sjeveru. On se želio vratiti na Jug među svoje ljude. 1955. godine vratio se na Jug u Alabamu. U gradu Montgomeryju postao je svećenik u jednoj župi dobrostojećih Crnaca u Dexter aveniji. Nekoliko mjeseci kasnije počela je njegova borba za ljudska prava i jednakost bez obzira na boju kože.

4. NATRAG NA JUG Pri donošenju odluke da li da prihvati mjesto u Aveniji Dexter, Martin se suočio s budućnošću ponovnog vraćanja na Jug, natrag na segregaciju, diskriminaciju i prijetnju nasiljem koja se nadvila nad Crncima Juga. Coretta je odrasla u Alabami i dobro je znala kako su ondje loši uvjeti za Crnce. Gledajući s druge strane, Jug je za njih oboje predstavljao dom – njihove obitelji živjele su ondje. Martin je smatrao, kako poslije prednosti koje su zadobili obrazovanjem, njihova dužnost i jest ta da se vrate i poboljšaju tamošnju situaciju, ako je to u njihovoj moći. Raspravljali su o tome i odlučili da se vrate na Jug – bar na nekoliko godina. Kao dječaku ponekad mu nije odgovarao očev način propovijedanja, prožet osjećajima, ali sada i Martin počinje uviđati da bi u propvijedima valjalo ispreplesti – kako ono naučeno, tako i osjećaje. Počeo se koristiti dramatskim iskazima, odabire pravi trenutak govoreći nježno i tiho, dok u drugom trenutku grmi glasom što odjekuje cijelom crkvom. Ljudi su u crkvu dolazili da bi se duševno uzdigli i

IKor

3

MARTIN LUTHER KING

nadahnuli, i upravo im je to Martin nastojao pružiti svake nedjelje. Bio je vrlo dobar propovijednik, i već su se tada u njemu nazirale osobine velikog govornika. Uskoro ga je zajednica vjernika počela neizmjerno cijeniti. U proljeće 1955., Martin je dovršio svoju tezu, te krenuo u Boston primiti titulu. Dodjeljen mu je doktorat iz teologije i otada je poznat kao “dr.” ili “velečasni” King. Toga je proljeća bio još jedan razlog slavlju: Coretta je očekivala njihovo prvo dijete, Yolandu – prvu od četvero. Bilo je to sretno razdoblje za mladu obitelj: skrovit život, uspavani grad što se osmjehuje srećom dr. Kingu i njegovoj obitelji; no King je predobro znao što leži pod površinom tog društva koje se tek pričinja mirnim.

5. STANJE AMERIČKIH CRNACA NA JUGU Položaj Crnaca u Montgomeriju slikovito je prikazivao mnoge druge krajeve Juga. Segregacijsko ustrojstvo društva značilo je da crna i bijela djeca moraju pohađati različite škole, time što su škole za Crnce bile daleko siromašnije od onih drugih. Vrhovni je sud Sjedinjenih Država odlučio 1954. da se nastavak nečeg takvog ne smije dopustiti. Suci suda su odlučili da se crna i bijela djeca moraju obrazovati zajedno pri jednakim uvjetima. Ali, lakše je bilo reći nego učiniti. Južnjačke je bijelce zgrozila ta zamisao, te ma što se činilo, nikomu nije pošlo za rukom da se ta pravna odluka i odjelotvori u Montgomeriju. Školovanje nije bilo jedini problem. Teoretski gledano, Crnci su mogli glasati isto kao i bijelci, ali raznovrsna pravila što su ih mjesne vlasti donijele, taj su im čin otežavala. Od siromašnih i neobrazovanih ljudi tražilo se plaćanje biračkih taksa, te pohađanje testova pismenosti. Ako ih spomenuti propisi nisu zaustavili da glasuju, tada su ih bijelci podvrgavali zastrašivanjima i nasilju. Većina je Crnaca na Jugu morala obavljati samo nižu vrstu poslova, radeći kao fizički radnici ili sluge. Poznata je činjenica kako su Crnci koji su htjeli glasati ili pak izboriti svoja prava, mogli ostati bez posla. Tako da se na kraju, od 40 tisuća Crnaca koji su imali pravo glasa, samo njih 2 tisuće upisalo u birački spisak. Godine prijetnji, okrutnosti i nasilničkih nasrtaja u tolikoj je mjeri zastrašilo crnačko stanovništvo da se ono nije usudilo ustrajati u svojim pravima, ni na krajnje bezazlen način. Jedini put za sebe i svoje obitelji, bio je taj: držati jezik za zubima, prihvatiti postojeće stanje I nadati se nečem boljem na nebesima. U gradu nije moglo biti crnih vozača, a segregacija u autobusima bila je stroga. Crncima je bilo dopušteno sjediti samo na zadnjim sjedalima, i iako su se smijeli pomaknuti naprijed do srednjih sjedala, nijedan bijelac nije želio sjediti u tom dijelu. Bijeli mladić je mogao očekivati i zahtijevati da starija crna gospođa ili djevojka u drugom stanju, ili pak invalidna osoba, prepusti njemu svoje mjesto. Da bi im se nanijelo još veće poniženje, Crnci su morali platiti vožnju na prednjim sjedalima, zatim sići s autobusa, te se ponovo uspeti i sjesti na zadnja sjedala. Takav postupak sprečavao je nanošenje uvrede bijelim putnicima, time što bi Crnci prolazili njihovim dijelom autobusa. Mladi je King vidio kako je njegov narod zaplašen i potlačen, prožet strahom, te da svjetla sutrašnjica u ovome svijetu nikada neće doći, ako se prihvati ovakav život.

IKor

4

MARTIN LUTHER KING

6. BOJKOT AUTOBUSA U MONTGOM Uvečer 1. prosinca 1955., gospođa Rosa Parks ušla je u Montgomegyju u autobus i zauzela jedno slobodno mjesto u prednjem dijelu koje je bilo rezervirano za bijelce. Kondukter je zahtjevao da ustane i napusti to mjesto na koje kao crnkinja nije imala pravo. Rosa Parks je odbila i odmah je uhapšena. Po zakonima države Alabama imale je biti sudski kažnjena. Četiri dana poslije uhićenja Rose Parks, dr. King pozvao je malim lecima svoje crne građane da bojkotiraju gradske autobuse: neka na posao odlaze pješice, taksijem ili auto-stopom. Slijedeći ponedjeljak pozvao ih je na miting pred baptističkom crkvom. Nije vjerovao u veliki odaziv. Ali kada je sutradan rano izašao na ulicu, ustanovio je da su autobusi gotovo prazni. Postigao je neočekivani uspjeh. Uspio je miting pred crkvom. Odjeknulo je to čitavom Amerikom i svijetom i zato što je King masi govorio na novi način, bez demagogije drugih crnačkih vođa. Govorio je razumno i vrlo odlučno, a da ipak nije propovijedao rasnu mržnju. Nije ni slutio da je tog dana pokrenuo novi stil borbe za emancipaciju američkih crnaca, mongo efikasniji od dotadašnjeg. U isto vrijeme dok su Crnci Montgomeryja bojkotirali autobuse, sa svih strana svijeta stizale su im poruke solidarnosti. Bijelci su bili u velikoj neprilici. Autobusno poduzeće došlo je pred krah. Bojkot je trajao 381 dan. Autobusi su vozili prazni. Dakako, pokrenut je sudski postupak, pronađen je zakon koji predviđa kaznu za pokretače takvog ekonomskog oštećivanja. King je bio uhićen, pred njegovom kućom je eksplodirala bomba, a ljudi iz Ku-Klux-Klana terorizirali su crnačke četvrti Montgomeryja. Bilo je uzaludno. King i njegovi službenici su pobijedili. Godinu dana kasnije vrhovni sud SAD-a proglasio je protuustavnom segregaciju na autobusima u Alabami i općenito. Odluka datira od 13. studenog 1956. i taj se dan smatra danom nove velike pobjede. Bojkotom autobusa iskazan je miran čin prosvjeda koji je crnačkom stanovništvu podario novi osjećaj snage i jedinstva – te nade u bolje sutra koje treba uslijediti. Kingu tada bijaše 26 godina, a mještani Montgomeryja u njemu prepoznaše najboljeg čovjeka koji će ih dovesti do konačne slobode. U to vrijeme King je održavao mnogo govora od kojih je najznačajniji onaj pred 4 tisuće ljudi na kojem svijesno naglašava potrebu jedinstva djelovanja, te želju za pravdom. “Došao je čas u kojem su ljudi već izmoreni. Večeras smo se skupili na ovom mjestu da kažemo onima koji su nas toliko dugo zlostavljali da smo premoreni – premoreni od neprestana odvajanja i ponižavanja – premoreni od udaranja grubim stopalom ugnjetavanja. Ako se ujedinimo, zadobit ćemo mnog toga što nije tek naša želja, već ono što nam prema pravdi i pripada. Ako smo MI u krivu, u krivu je Vrhovni Sud ovog naroda. Ako smo MI u krivu, Ustav je Sjedinjenih Država u krivu. Ako smo MI u krivu, Bog je Svemogući u krivu. Ako smo MI u krivu, Isus iz Nazareta je tek puki utopijski sanjar koji nikada nije sišao na Zemlju. Ako smo MI u krivu, pravednost je laž. “. Završio je govor i sjeo. Iz mnoštva je najednom provalila pjesma i oduševljenje. Pronašli su pravi razlog, pronašli su jedinstvo, pronašli su nadu – našli su onoga koji će ih povesti. Konačno ih je uspio ujediniti, a oni su shvatili u čemu leži snaga kojom će zadobiti pravednost i dostojanstvo. Bilo je to prvi put da su ljudi uvidjeli do čega je veliki vođa Martin Luther King uspio doći. Uspjeh u Montgomeryju bio je tek početak. To je ohrabrilo tisuće ostalih Crnaca diljem Juga, a prosvjedi i bojkoti počeli su nicati na svakom mjestu. Ali, da bi se uspjelo, bilo je potrebno raditi zajedno. U siječnju 1957. osnovana je konfederacija južnjačkog kršćanskog

IKor

5

MARTIN LUTHER KING

vodstva (SCLC) u svrhu davanja savjeta i pomoći, a Martin Luther King proglašen je predsjednikom. Ali, slava nosi sa sobom svoje probleme. King je kao govornik bio vrlo tražen, te je osjećao da mu je dužnost učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi pomagao širenju poruke o borbi za građanska prava. S vremena na vrijeme njegov je raspored izgledao jednostavno neostvarivim. 1957. i 1958. proputovao je tisuće milja održavavši 208 govora širom čitave zemlje. Na neki je način morao pristati na svećenički poziv, a istovremeno biti predsjednik SCLC-a. Dr. King imao je sve više i više obaveza, a započeo je i promociju knjige “Korak prema slobodi”. Prilikom jednog takvog potpisivanja knjige, neka skitnica zabola mu je nož za otvaranj pisama u grudi. Martin Luther King hitno je prevezen u bolnicu i operiran. Kasnije, te godine, King je podnio ostavku u baptističkoj crkvi avenije Dexter, te se zajedno s obitelji preselio u Atlantu.

7. “SIT – IN “ PROSVJEDI Autobusi nisu bili jedini problem. 1960. jedan je crni student koleđa odbio službu na blagajni za ručak neke autobusne stanice da bi se pridružio drugoj dvojci studenata u pripremi prosvjeda. Oni su odlučno nakanili slijediti primjer nasilja koje je urodilo tolikim uspjehom u Montgomeryju. Dan za danom dolazili su sjediti za blagajnom. Sve im se više studenata pridruživalo. Mnogi su ih i napadali. No oni nisu pristupili poslu, već su jednostavno sjedili. To je bio početak “sit – in” prosvjeda, koji su se redali diljem Juga. Martin Luther King ih je, ne samo ohrabrio, već im se pridruživao u takvim mirnim prosvjedima. Tijekom jednog takvog prosvjeda, uhitili su ga zajedno sa 75 drugih prosvjednika i osudili na 4 mjeseca zatvora. Bila je to osjetljiva i preko mjere teška kazna za takav “zločin” – miran prosvjed koji nije nikomu zla nanio. Ali, drugi dan senator John F. Kennedy, demokratski kandidat u tekućim predsjedničkim izborima, ponudio je svoju pomoć i oslobodio Martina Luthera Kinga. Kennedyjeva pomoć učinila je i više od samog oslobađanja Kinga. Kennedyjev suparnik u borbi za mjesto predsjednika, Richard Nixon, nije izustio ni glasa o problemu građanskih prava. Kao slijed tih događanja, mnogi su Crnci dali svoj glas Kennedyju. Moguće je da je baš njegova pomoć M.L.Kingu bila presudna u izboru J.F.K-a za predsjednika. Kasnije je bilo različitih akciji u Alabami i drugim državama Juga. Uvijek je King bio u prvom planu kao ideolog nenasilja. Nije to bilo lako za Kinga, on je propovijedao nenasilje, ali nasilje protiv njega i Crnaca uvijek je bilo. King je začetnik masovnih demonstracija u kojima se ne viče i ne nose uvredljivi trasparenti. Kad navali policija, ljudi treba da mirno sjednu na tlo. Ako tuku, ne reagirati tučnjavom. U zatvor treba ići pasivno, po mogućnosti da policajci nose uhapšene. Najveći je uspjeh ispuniti sve zatvore. Brutalnost bijelih rasista tako dolazi do većeg izražaja. Oni nemaju argumente da su Crnci ugrožavali njihove živote i da bijelci sebe samo brane. King je uvijek govorio kao pravi Amerikanac i obraćao se kao Crnac drugim Amerikancima, te od njih tražio milost i obazrivost. Ne ističe žrtvu, mučeništvo, apelira na razum bijelih i govori: “Ovo nije borba između crnih i bijelih, nego između pravde i nepravde, a na strani pravde moraju se naći i bijeli i crni. Ne smije biti nikakvih koncesija, nego samo priznanje jednakosti u pravima.”.

IKor

6

MARTIN LUTHER KING

8. SUOČAVANJE S BIRMINGHAMOM Alabama je država s najvećim postotkom Crnaca među južnim državama. Bilo ih je blizu 50 %, a u nekim oblastima te države i mnogo više. Položaj crnaca najbolje se vidi iz ovog podatka iz 1963.: bilo je 500 000 Crnaca s pravom glasa, a na izbore je puštena samo desetina. Po motivima istaknutim u akciji što je počela 3. travnja 1963. mirnim protestnim demonstracijama u gradu Birminghamu, moglo se prosuditi da tu nisu ni približno zadovoljena ni druga osnovna prava Crnaca: oni koji sačinjavaju veliki dio toga grada, moraju još uvijek tražiti pravo na zaposlenje u javnim službama u koje ih rasistička općina ne prima. Protestirali su i zato što ih ne puštaju u neke parkove i što ne smiju sjesti na klupe na kojima je tablica da su samo za bijelce; ne smiju ni piti na javnom vodovodu jer je i na njemu takav natpis. U restoran pogotovo ne smiju ući. U trgovinama odijela ne puste ih da uđu u prostoriju za probanje odijela, jer je to samo za bijelce. I tako dalje. Spomenuti pokret u Birminghamu vodio je dr. King koji je tada tamo stalno živio. Guverner države Alabama George Wallace, gradolnačelnik Birminghama i šef policije Eugen O ´Connor, koji nosi značajni nadimak “Bull” (bik), primili su tu demonstraciju Crnaca kao izazov i reagirali su masovnim uhićenjima (zatvorili su i oko 2000 školske djece), rastjerivanjem demonstranata pomoću palica, snažnih mlazova iz hidranata i navalom bijelih policijskih pasa na Crnce. Takve su se scene ponavljale tjednima. Ljudi diljem zemlje vidjeli su te prizore i ostali zgraženi. Bilo je i previše surovosti, te se ne samo u Washingtonu, nego i samom Birminghamu počelo nametati pitanje: hoće li doista Crnci izdržati u svom “ghandizmu”, u svom nenasilju i ne prijeti li iscrpljeno strpljenje jednim strašnim obračunom? Neki bijeli građani Birminghama pokušali su naći osnovu za sporazum s Kingom, odnosno sa Crncima u pokretu, pa je nakon jedne konferencije bio i objavljen načelan sporazum. Bio je to minimalan program, odnosio se na primanje Crnaca u javne službe, slobodno ulaženje u restorane, parkove…, a bilo je predviđeno i puštanje iz zatvora svih koji su uhićeni povodom akcije nenasilja. Ali pokazalo se da ekstremisti idu dalje. Oni su negirali pravo onim bijelcima što su sklopili taj sporazum da govore u ime grada Birminghama. Da bi naglasili svoju volju, ekstremisti su prišli i nekim terorističkim djelima. Tek poslije 40 dana nemira i napetosti u Birminghamu došlo je do energičnog nastupa Washingtona, odnosno samog predsjednika Kennedyja koji je izjavio:” Dao sam instrukcije ministru obrane McNamari da stavi u stanje pripravnosti jedinice oružanih snaga specijalno izvježbane za svladavanje nemira i da ih uputi u vojne baze blizu Birminghama.”. To su krajnje mjere koje može poduzeti predsjednik SAD-a, a opravdavaju se opasnošću od većeg, krvavijeg sukoba koji bi mogao poprimiti i oblike građanskog rata. Prizori iz Birminghama su potresli svijet.Prosvjednici i dalje nisu htjeli odustati. Svakoga bi dana izlazili na ulice, znajući dobro s čim se hvataju u koštac. Prolazili su unatoč policiji koja ih je čekala, usprkos psima i šmrkovima visokog pritiska – prolazili su pjevajući svoje pjesme o slobodi. I tada – 5. svibnja 1963. – dogodilo se nešto neobično, nešto predivno. Crnački su svećenici predvodili javni prosvjed do birminghamskog zatvora, a mnoštvo je pjevalo hvalbene psalme dok su se prosvjednici primicali redu policije koja im se ispriječila na putu. Tiho su se zaustavili, te kleknuli na nekoliko trenutaka da se pomole. Zatim su krenuli naprijed. “Bull” Connor je bio ondje i urlikao: ” Otvorite

IKor

7

MARTIN LUTHER KING

šmrkove.”. Ali policija i vatrogasci nisu se ni pomaknuli. Promatrali su smirena lica ispred sebe, bezazlene, drage ljude koji nisu učinili ništa što bi zaslužilo pogrde. Policija se razmaknula i propustila prosvjednike da prođu. Connor je stajao zbunjen i bespomoćan. Njegovi su ga ljudi napustili. Vjera Martina Luthera Kinga u izvornu dobrotu većeg dijela ljudi, koju valja u njima pronaći, pokazala se opravdanom. Nenasilje je proslavilo pobjedu, premda uz visoku cijenu, plaćenu ljudskom patnjom. Preko 3000 ljudi tijekom prosvjeda je zatvoreno. Masovnost i odlučnost prosvjeda slomili su otpor u gradu, mada funkcionari još nisu bili spremni priznati poraz. Bijelci iz poslovnog svijeta složili su se da crncima budu pružene iste olakšice kao i bijelcima, a osnovan je i međunarodni odbor koji je trebao razmotriti probleme društvene zajednice. Propisima prepunim predrasuda došao je kraj. Predsjednik Kennedy je predložio Kongresu Sjedinjenih Država novu Povelju o građanskim pravima, primjetivši kasnije da je “Bull Connor dao jednak doprinos građanskim pravima kao i Abraham Lincoln!”. Connorova fanatična uskoća pogleda prisilila je obične ljude koji nikada nisu razmišljali o crnačkim pravima, da ustanu u obranu pravednosti.

9. MARŠ NA WASHINGTON Nakon mukom osvojene borbe u Birminghamu, organiziran je pohod na Washington. Započeo je 28. kolovoza 1963., u čast stote godišnjice ukinuća ropstva u Sjedinjenin Državama. Riječ je o jednom od najuspješnijih pohoda nazvanim “Marš na Washington za rad i slododu” u kojem je sudjelovalo 250 000 ljudi, crnih i bijelih, građana svih slojeva. Predvodnik i ovog pohoda bio je dr. Martin Luther King koji je na čelu 250 000 ljudi pjevao stari crnački napjev “We shall overcome” (Mi ćemo pobjediti), koji se već dugo smatra službenom himnom pokreta za rasnu ravnopravnost, a izražava bol i nadu crnih američkih masa. Počinje riječima “Svladat ćemo sve zapreke, osjećam to u dubini srca svog”, a završava “Ići ćemo zajedno jednog dana, bijeli i crni, osjećam to u dubini srca svog”. Mjere opreza nisu bile nužne. Marš na Washington je izveden u najvećem redu, bez ikakva incidenta. Bio je impozantan, dostojanstven, pratila ga je čitava američka i svjetska javnost. Mogao je biti tumačen kao izvanredna podrška predsjedniku Kennedyju u svladavanju otpora njegovom prijedlogu zakona o građanskim pravima. Martinu Lutheru Kingu bile su 34 godine i njegov lik je na tom skupu predstavljao sve ono u što su vjerovali. Svoj je govor pažljivo pripremio. Mnogo je toga ovisilo o njegovom pronalaženju pravih riječi, riječi koje će izmijeniti ljudske misli, riječi koje će promijeniti ljudska srca. Započeo je svoj govor s obećanjem jednakosti kao teškim dugom koji bi vlast treala poravnati, kao obećanom nadnicom kaja nikada nije primljena. Mnoštvo je gutalo njegove riječi. Mogao je osijetiti njihovo jedinstvo, njihovu podršku. Kada je nastavio, zapljeskali su, a začuli su se i povici odobravanja. Bio je svjestan da govori njihovim glasom – govoreći njima, kao da je progovarao umjesto njih. Podignut valovima njihovog glasnog odobravanja, odložio je bilješke govora i progovorio iz srca. Iz nutrine mu poteče najveći govor što ga pamti pokret za građanska prava, govor koji je postao dijelom povijesti. Dio tog govora glasi: “Neka sloboda zazvoni s čudesnih vrhova brežuljaka u New Hampshiru. Nek odjekuje sa silnih planina države New York. Ali, ne samo odatle. Neka zazvoni sa svakog brežuljka I svakoga krtičnjaka države

IKor

8

MARTIN LUTHER KING

Mississippi. Kad dopustimo slobodi da odjekne svakim gradićem i seocetom, svakom državom i svakim gradom, postat ćemo onima koji su kadri ubrzati dan kad će sva božja djeca, crna i bijela, Židovi i pogani, protestanti i katolici, moći pružiti jedni drugima ruke, pjevajući riječi stare crnačke duhovne pjesme ‘ Napokon slobodni, napokon slobodni, Bogu Svemogućem hvala, napokon smo slobodni.’”. Kada je dr. King dovršio govor iz mnoštva je provalio glas oduševljenja. Tog su dana brojne novine izvjestile da je dr. King postao neslužbenim “Predsjednikom crnačke Amerike”. Tako je i on postao priznatim vođom u borbi za građanska prava dajući svoj glas čežnji svih onih koji su bili uključeni u pokret.

10.PREURANJENA NADA Kada je dr. King progovorio u Washingtonu o svom snu mira i jedinstva, izgledalo je da će se možda i birminghamska pobjeda proširiti istim nenasilnim mjerama na cijelu zemlju. Ali, ta se nada javila prerano. Tek nekoliko tjedana kasnije u baptističku crkvu je ubačena bomba gdje su četiri djevojčice smrtno stradale. Bilo je to mjesec dana nakon 22. studenog 1963. – dana u kojem je američku naciju i čitav svijet potresla vijest o ubojstvu predsjednika Johna F. Kennedyja. Integrirani autobusi, zajedničke blagavaonice, jednakost pri radu – brojne su to pobjede, ali još je uvijek bilo toliko mnogo toga za učiniti. Kennedy je mrtav i procedura za izbor novog predsjednika bila je u tijeku. Kennedyjev bivši zamjenik, Lyndon Johnson, kandidirao se nasuprot Barryju Goldwateru, čovjeku koji je želio da stvari ostanu kakve jesu. Od presudne važnosti za građanska prava bilo je to da crnački dio američkog društva može glasati kako bi izabrali predsjednika koji će im pomoći u njihovoj borbi. Početkom ožujka 1965. borci za građanska prava organizirali su marš u gradu Selmi. Predvodio je dr. Martin Luther King, a cilj je bio da u sjedištu države, u gradu Montgomeryju udaljenom od Selme više od 60 kilometara, uruče peticiju i traže pravo glasa za sve Crnce. Tome se suprotstavljao guverner George C. Wallace i angažirao policiju koja je to trebala spriječiti. Prvi pokušaj, u kojem je sudjelovalo 350 ljudi, nije uspio, pa ni drugi, i tek u trećem pokušaju, tri tjedna kasnije, učesnici marša stigli su u Montgomery. Ovog puta sudionici marša nisu bili ometani. Marš je trajao četiri dana sa grupom od 25 000 ljudi. U Montgomeryju crnački vođe namjeravali su predati Wallaceu peticiju u kojoj traže da napusti segregacionističku politiku. Dr. King se vratio u grad u kojem je prije deset godina gledao početke pokreta za građanska prava. “Danas bi želio reći američkim ljudima i narodima svijeta, da nismo došli na ovo mjesto da bismo se vratili natrag. U pokretu smo i nikakav nas val rasizma neće zaustaviti. Krećemo se ka zemlji slobode.”. Zahvaljujući Selmi, Povelja o glasačkim pravima 1965. stupila je na snagu, te dala feudalnoj ovlasti da nadgleda da li je glasanje provedeno pravedno i da li je slobodno od svake diskriminacije. Povelja je poništila sve tehničke podvale kojima se koristilo da bi se Crnci spriječili od pristupa glasanju.

IKor

9

MARTIN LUTHER KING

11.KRAJ NENASILJA Život Crnaca izvan južnjačkih država nije bio idealan. U gradovima Sjevera postojala su područja crnačkih geta, mjesta s ruševnim kućama, siromaštvom, nezaposlenošću, lošim obrazovanjem. Sve je to vodilo do nasilja i kriminala. Iako se činilo da je nenasilje preblaga metoda za takve uvjete, Martin Luther King bio je uvjeren u njenu djelotvornost. Mnogi se ostali crnačke vođe nisu s njime slagali. Bili su siti tlačenja i odlučili su ga prekinuti iskazivanjem vlastite snage. U razdoblju od 1964. do 1968. izbili su neredi, požari, pljačke i pustošenja. Na ulici su plakati poručivali Crncima da ustanu protiv bijelaca i zgrabe ono što im po pravu pripada. Neredi su počeli u Chicagu, provalili u Boston, Los Angeles, Philadelphiju – nizao se grad za gradom. Dr. King je osudio takvo nasilje, ali je dobro znao zašto ono postoji. Objasnio je ljudima na vlasti, što znači živjeti u getu, neimaštini i razočaranju. Geta neće biti izvor mira sve dok ona uopće postoje.

12.OBEĆANA ZEMLJA Nemiri nisu bili jedini problem Država. U travnju 1968. dr. King je otputovao u Memphis,da bi pružio podršku radnicima koji su zahtijevali jednake plaće. Stupivši na podij rekao je okupljenom mnoštvu:” Kao i svatko, želio bih proživjeti dug život. No to me u ovom času ne brine. Sve što sada želim, jest vršiti Božju volju. On mi je dopustio da se uspnem na planinu. I pružio sam svoj pogled, i vidio obećanu zemlju. Možda neću ući s vama ondje. Ali htio bih s vama večeras podijeliti tu misao da ćemo mi, kao ljudi ući u obećanu zemlju. Sretan sam večeras. I ništa me ne brine. Ni jedan me čovjek ne straši. Moje oči vidješe slavu Gospodina koji dolazi.”. Njegov govor je bio proročki. Kao da ga je pripremao na smrt i skidao s njega svaki strah. Naredne dane Martin Luther King većinom je provodio u hotelskoj sobi, razrađujući pojedinosti prosvjednog djelovanja. Svojim je prijateljima stalno naglašavao kako se nasilje mora izbjegavati, a nenasilje mora ostati pravilom, ma kakve provokacije bile. Te večeri 4. travnja 1968. godine Martin Luther King izašao je na hotelski balkon kada ga je pogodio metak ispaljen s obližnje zgrade. Metak je eksplodirao u njegovom vratu i iako je hitno otpremljen u bolnicu, sat kasnije je umro.

13.NASILNA SMRT VOĐE NENASILJA Smrt dr. Kinga stigla je kao strahoviti udarac njegovoj obitelji i čitavoj američkoj naciji. Za mnoge ljude crnačkog dijela američkog stanovništva, on je bio jedina nada u njihovom svijetu siromaštva i ponižavanja. A sada ga najednom nema. Tog posljednjeg dana njegovog života, Martin Luther King govorio je o svojem mirotvornom načinu borbe – Gandhijevoj metodi – o putu nenasilja. Ali nasilje kojim je obilježen njegov kraj povuklo je za sobom crnačke nerede širom zemlje u kojima je smrtno stradalo 39 ljudi. Predsjednik Johnson je izjavio:” Nitko nimalo ne sumnja što je zapravo ono što bi Martin Luther King želio. Ako njegova smrt bude uzrokom još većem nasilju, to će porušiti sve čemu je posvetio svoj život.”

IKor

10

MARTIN LUTHER KING

14.NAPOKON SLOBODAN Posljednji je ispraćaj održan u baptističkoj crkvi u Atlanti, na mjestu gdje je dr. Martin Luther King održao svoju prvu propovijed. Nije dugo živio; bilo mu je tek 39 godina ali njegov je život izmijenio živote tisuća ljudi. Na nadgrobnoj ploči uklesanoj u mramor stajale su riječi stare duhovne pjesme, pjesme iz srca crnih robova, koju je on spomenuo u svojem govoru u Washingtonu: ”Napokon slobodan, napokon slobodan, Bogu Svemogućem hvala, napokon sam slobodan.”

LITERATURA: 1. Schoredt, Valerie – Brown, Pam: “Martin Luther King”, Illyricum,3P&T – Zagreb, 1993. 2. Mihovilović, Ive: “Hitac u Memphisu”, Stvarnost, Zagreb, 1968.

IKor

11