Semerkand (br. 7, Juli 2009. God.)

P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •

BROJ 7

JULI 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM

GOSPODARU, UČINI DA TE VOLIMO VRIJEDNOST ABDESTA TEZKIJJE (ČIŠĆENJE DUŠE) DOŠAO MI JE DŽIBRIL

HAKIKI AŠK stvarna ljubav

ONA, BEZ RUKE, IZ MJESTA SREBRENA Bože dragi, zašto toliko molih da odraste Kada sam ga rodila ni puna tri kilograma Nije imao Bilo je to desetak godina Možda koja više Prije ovoga rata Bio je sav na babu mu A majka od čovjeka moga govorila Da je i njen sin bio tako omalehan I žmirkav Bojala se da je slijep Baš kao i ja Za svoga sina Možda je i nijem ne daj Bože Pomišljala sam Jer se nije čuo ni danju ni noću Ustajala sam sva izluđena od nesanice Privijala ga uza se Osluškivala preko malih grudi Kuca li mu srce Diše li to moje dijete Disalo je i kucalo mu je srce A ja mahnita od radosti Zapjevala bih onako na glas Što mi je živ Davala bih mu da doji Nutkala ga On je ne progledavajući ćapćao I on je bio ja Pa je njegovo srce bilo moje A čovjek u mene bi se budio Zbog mog glasnog pjevanja Zbog moje glasne radosti I suza mojih bristrih i veselih Što nam je sinčina Prosisao i prodisao Bože moj Veliki i Jedini

Koliko sam Te samo molila Da mi odraste Što prije da mi poraste Da ga vodim po komšiluku i rodbini Da ga svima pokazujem Onakvog – bijelog kao snijeg Da ga spremam za školu Da s babom u džamiju Pođu njih dvojica Ruku pod ruku Da ga na velike škole ispratim Da ga oženim i nena da postanem Da li sam to ja, majka njegova, skrivila Što sam požurivala Što sam u radovanju svome pretjerala I sve to tražila Kada su došli i počeli da odvode Odraslo muškinje On mi izdžik’o višlji od mene, k’o jelika Držim ga za ruku, a ona igra K’o srce njegovo dječinje Koje sam osluškivala Tek petn’est ima Ma, nema ni petn’est, mucam smetena I u suzama Za čovjeka haman nisam ni znala Izgubi mi se dok molim Usrdno molim Da mališan i budne mališan Da zažmiri i ne plače, baš k’o nekada Da ni tri kilograma nejma Da visina njegova ostane u zraku I da je vjetar sakrije Dok belaj ne prođe Dok ga se ne okanu Dok mu se babo ne vrati Njegova ruka u mojoj znojna

To strah – znojni, hladan i sve hladniji Grlo mi moje preplavlja I slutnja smrtna ne da mi ni da prozborim Pa samo krkljam Dok mi otimaju, iskidaju moju ruku i njegovu Dok me guraju I julska prašina mi oči ispunja Prašnjavim vidom ga nijemo ispraćam Ob’zire se, glava mu meni leti Krilu na koje je navikla Nestaje u gomili glava koje se okreću Svi muški okrenutih glava na leđima Odlaze I sve glave prema meni idu I sve su glave od moga sina Ja sve ih tako osjećam I prema svima njima sam kriva K’o majka kada je molila Da joj sin što prije odraste Ispod plavog neba mjesta srebrena Da su svi oni bili u bešikama Majka bi ih sve Svih osam hiljada iznijela I ne bi bilo toliko noći neprospavanih I brige o svima njima Gdje su i šta su U pustarama punim akrepa I zašto se već jednom ne vraćaju Zašto ih ne vraćaju oni koji su ih odveli Dok su im glave nazad, a ne naprijed gledale Možda su se zato i izgubili Pa lutaju sa onom mojom rukom Otrgnutom Tražeći mene da mi je vrate Prašinu nikako iz òka da isperem Suze trunja pune k’o potok za mnom rumore I zato i ne vidim i ne čujem dobro

Pa mi možda u stranom svijetu Kroz koji me vodaju I ne mogu da prepoznam nijednu od glava Koje su se prema meni okretale A sve su bile glave mog sina I da li sam što skrivila Što sam požurivala da odraste Pa mi je možda k’o brdo narast’o I dalje raste Da ga majka prašnjavim okom i obuhvatiti Ne može Samo se pitam zašto ga ne mogu Prepoznati drugi – boljeg vida Koji na nebesima plove na raketama I koji se nisu utrunili prašinom Potočara Tog jula devedeset pete godine Tog dana kada je moj sin ponio moju ruku Da ga ugrije Od hladnog drhtavog znoja A bilo je sunce tog jula Koje je ledilo sve oko sebe I zato sam ja zaleđena Ostala Tražeći sina jedinog među brdima Brda su sitna odozgo iz raketa I zato i oni u raketama ništa ne znaju Za njih sam ja samo ledenica Samo prašina i k’o trun u oku Oni govore i drugim jezicima I obadvije ruke imaju. (Iz knjige: Ibraković, Dželal: Teret, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2008.)

UREDNIK P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •

BROJ 7

JULI 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM

GOSPODARU, UČINI DA TE VOLIMO

Ljubav je snaga koja pokreće. A srce je stvoreno takvim da voli onoga ko se prema njemu lijepo ophodi, ko je prema njemu dobar i plemenit. Ako malkice razmislimo, brzo ćemo zaključiti da svaka blagodat u kojoj uživamo, poput života, zdravlja, prijatelja, sluha, vida i ostalog, dolazi od Allaha Dobročinitelja.

VRIJEDNOST ABDESTA TEZKIJJE (ČIŠĆENJE DUŠE) DOŠAO MI JE DŽIBRIL

HAKIKI AŠK STVARNA LJUBAV

SEMERK AND PORODIČNI MAGAZIN Udruženje SEMERKAND 14. MAJA 92 br. 14 Ilidža / Sarajevo Tel/Fax: +387 33 624 883 . ISSN 1840-0930 Za izdavača ENVER HADžIAHMETOVIĆ Glavni i odgovorni urednik NEDŽAD ĆEMAN Redakcija Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆ Dr. ALMIR FATIĆ Mr. MERIMA ČAMO MEHMED ĆEMAN EDIN TOPČIĆ Design & DTP MUHAMED MULAOSMANOVIĆ Lektor ALDINA VEISPAHIĆ Marketing DŽENAN ZUBEROVIĆ 062 105 430 Distribucija ENIZ SKEJIĆ 062 410 492 Cijena:

Hakiki ašk

BiH: 3 KM Turska: 4 YTL Hrvatska: 15 Kn Srbija: 2 EUR Europa: 3 EUR USA: 4 USD

Štampa: Bemust Redakcija zadržava pravo dorade objavljenih materijala. Poslani materijali se ne vraćaju nazad. Magazin ne preuzima odgovornost za sadržaj i tačnost objavljenih reklama.

Poštovani čitaoci, SEMERKAND u ovom broju obrađuje istinsku/pravu ljubav (hakiki ašk). Istinska ljubav pripada istinskom Gospodaru, a oni koji tu ljubav posjeduju oni radi Njega vole, radi Njega mrze (a ne zbog svojih egoa/nefsova), radi Njega daju i radi Njega uskraćuju. U prijašnjim objavama je zapisano da Allah najviše voli one koji Ga umiljavaju Njegovim robovima. Zato nam je najvažnije da na tom polju radimo, ali i da strogo vodimo računa kako to radimo. Samo oni koji imaju istinsku ljubav mogu istinsku ljubav i dati, oni koji posjeduju istinski iman. Iman, kako veli poznati arif Jahja ibn Muaz er-Razi, se sastoji iz tri dijela, i to: straha, nade i ljubavi. Pa se strahom bježi od grijeha, a u čemu je spas od vatre. Nada aktivira dobra djela i pokornost, a što rezultira ulaskom u džennet, dok se u ljubavi nalazi podnošenje neugodnosti, problema i belaja, a u čemu se nalazi Allahovo zadovoljstvo. Oni kojima je Allah zadovoljan su pravi ašici, posjednici žarke ljubavi. Da nam Allah poveća ljubav prema njima. Allame el-Munavi je napisao komentar na Sujutijevu zbirku hadisa (El-džamiu’s-sagir). Nastojat ćemo da objavljujemo te poslaničke mudrosti, uz Munavijeva lijepa tumačenja. Ovom prilikom Vam donosimo komentar hadisa „Došao mi je Džibril“. Imam Rabbani nam, opet, u svom pismu koje objavljujemo objašnjava neophodnost čišćenja duše (tezkijje), pa prihvatimo njegov savjet i osjetimo „slast šećera“ (imana). U rubrici pismo prijatelju pročitajte i o Allahovom Miljeniku, neka je na njega i njegovu porodicu stalni salat i selam. Počinjemo pisati i o počastima ummeta Muhammedovog, a.s., da nas Uzvišeni učini da budemo njegovi dostojni članovi. Jedna od tih počasti je abdest. Pročitajte u ovom broju o vrijednosti abdesta. Da nas Svemoćni počasti čistotom (duše) i čistoćom (tijela). U sljedećem mjesecu nam dolazi ramazan. Učinimo pripreme za ovaj mubarek mjesec. Neka Vam Allah od Sebe podršku i rahmet pruži... [email protected]

SADRŽAJ

6

24

38

GOSPODARU, UČINI DA TE VOLIMO

TAKO MI KUR’ANA

BEZ PREDAHA

SEMERKANDJULI2009 UVODNA RIJEČ PRIRODNA LJUBAV I NAŠA STREMLJENJA Seyyid Mübarek Erol

4

TEMA GOSPODARU, UČINI DA TE VOLIMO Dr. Almir Fatić

6

STVARNA LJUBAV - HAKIKI AŠK Dr. hfz. Džemail Ibranović

12

DOMINACIJA NEFSA I ŠEJTANSKO NEPRIJATELJSTVO Imam el-Gazali

14

DA´VA POJEDINCIMA El-Kandehlevi

16

VRIJEDNOST ABDESTA Sejjid Muhamed Alevi el-Haseni

19

SURA EL-KAFIRUN Ibn Adžibe el-Haseni

20

DOŠAO MI JE DŽIBRIL Allame el-Munavi

22

TAKO MI KUR’ANA Emina Ćeman

24

HILJADU I JEDNA KAP

26

VELOVI MAŠTE Mr. Nezir Krčalo

28

PISMO PRIJATELJU Imam Rabbani, k.s.

30

GOVOR STANJA

32

ISLAMSKA ARHITEKTURA - DŽAMIJA Erol Zubčević

34

BEZ PREDAHA Mehmed Ćeman

38

DEVIJACIJA, DELINKVENCIJA, PROSTITUCIJA - RECESIJA Dr. Dželal Ibraković

42

PRODAVAČ SJEKIRA Es-Semerkandi

45

SAFURIJA, KĆER ŠUAJBA a.s.

46

PRVE SUZE Edin Topčić

50

NAUKA I TEHNIKA Ismail Nezirović

54

MOGLI SMO KOME U GOSTE (II) Sevret Mehmedćehajić

56

ZENICA Mr. Merima Čamo

58

SJETVA I ŽETVA Aida Begić-Zubčević

61

HEPATITIS Suad Šendelj

62

55

Seyyid Mübarek Erol | UVODNA RIJEČ

Prirodna ljubav i naša stremljenja

S

ve stvoreno u kosmosu kreće se u skladu svoje gravitacijske sile, a sâm kosmos se kreće po Božijoj odredbi. Svako to kretanje događa se u skladu apsolutne moći Gospodara svjetova i vodi Njemu. Sve stvoreno spominje i veliča svoga Gospodara i na svoj način teži Njemu. Kada je riječ o čovjeku, on sa ljubavlju pohranjenom u svojoj čistoj prirodi (fitret) također teži svome Gospodaru. Došao je od svoga Gospodara i sigurno će se opet Njemu vratiti. U osnovi svih tih kretanja nalazi se ljubav (muhabbet). Kada bi se ljubav odvojila od kosmosa i čovjeka, kosmos bi postao besmislen, besciljan i prazan, a ljudi bi postali beživotna trupla bez energije, nade i nastojanja. Može se reći da je ljubav srž i duša našeg života. Sve zapovijedi i naredbe našeg Gospodara izražavaju poziv bliskosti Njemu, upućen sa ljubavlju. Svaka naredba je poput duhovnog užeta koje približava Njemu, a svaka zabrana je uklanjanje prepreka koje mogu prekinuti uže ljubavi (muhabbeta) pruženo prema Njemu. I tijesto čovjekovog bića je zamiješeno sa ljubavlju. Iman je stepen na kojem svjedočenje postojanja Uzvišenog Hakka prelazi u ljubav prema Njemu. Naša vjera islam predstavlja savršen put koji s tom ljubavlju objašnjava kosmos, život i događaje i koji im daje smisao i dovodi ih u potpunu harmoniju. Što se tiče djêla (amel), ona su sredstvo kojim se naši organi usmjeravaju cilju svog stvaranja i kojim dokazujemo svoju ljubav prema Uzvišenom Hakku. A smrt, budući da najbrže vodi do bliskosti sa Hakkom, predstavlja vrhunac ljubavi. Čovjekov život na ahiretu i njegovo stanje na Danu proživljenja bit će ili u njegovu korist ili na njegovu štetu. Džennet i džemalullah (viđenje Allahove ljepote) postižu se kao posljedica ljubavi (muhabbeta). Jednom rječju, muhabbet u sebi nosi tajnu koja oblikuje i ovaj i 04

onaj svijet. Kao što se masnoća nalazi u svakoj kapljici mlijeka, tako je i muhabbet sadržan u svakom dijelu i domenu našega života. Međutim, da bi osjećaj ljubavi – koji je prisutan kod svakog čovjeka – polučio pozitivne rezultate, mora se usmjeriti prema Onome Koga je dostojan. Usmjeriti ljubav prema nečemu što je prolazno, nedostatno i beznačajno na kraju donosi poniženje i propast. Iz istog razloga naša Vjera zabranjuje vezivanje i bliskost sa ovim svijetom u mjeri koja bi nas učinila nehajnim prema Uzvišenom Hakku. Naš Gospodar nas obaviještava o vjernicima koji su svoj iman upotpunili sa „ljubavlju“, opisujući ih na sljedeći način: „(...) On voli njih, a oni vole Njega (...)” (Maide, 54.) Samo islamom ljubav može zadobiti Božanski i stabilan tok i preći iz apstraktne u konkretnu i potpunu formu ljubavi prema Allahu (muhabbetullah). Do tog cilja čovjeka ne može dovesti nijedna druga religija, pravac, svjetonazor ili filozofija. Ova Božanska vrijednost, koja je pohranjena u čovjeku, može dobiti svoje stvarno značenje samo prihvatanjem islama. Samo ljubav jednog muslimana, nakon što postane jedna vrsta nura (svjetla), može teći prema drugim stvorenjima, i poput svjetlosti Sunca može osvijetliti cijeli kosmos. Međutim, ljudi koji pripadaju nekom drugom svijetu, mimo islama, bez obzira na njihovu ljubavnu poeziju, mogu voljeti samo sebe i nikoga drugog. U ljubavi (muhabbetu) mnoštvo ne predstavlja nikakvu smetnju u pogledu „jedinstva“ (tevhida). Jer stvorenje se voli zbog Stvoritelja. U tom slučaju mnoštvo voljenih ne može umanjiti muhabbetullah (Allahovu ljubav), a u pogledu marifetullaha, koji uzrokuje nastanak muhabbetullaha, postiže se jedna nova vrsta bogatstva. Jer, gledanje sa uzimanjem pouke i u muhabbetu vodi putem od traga ka Izvoru. U našoj Vjeri ljubav (muhabbet) zauzima tako značajno mjesto da se slobodno može reći da je ona temelj

vjere, ukras imana, energija ibadeta i pokretačka snaga promišljanja. Iman i teslimijet, čiji je vrhunac žrtvovanja na Allahovom putu – džihad, mogu se objasniti samo muhabbetullahom (ljubavlju prema Allahu). Naš Uzvišeni Gospodar u jednom kudsi hadisu kaže: „Bio sam skrivena riznica, pa Sam (sa ljubavlju – muhabbetom) poželio da budem upoznat i stvorio Sam svjetove.“ Naš Gospodar, koji je sva stvorenja stvorio sa ljubavlju, svako od njih je učinio dokazom Svoga savršenog umijeća stvaranja. Čovjek, koji je čudo Božijeg stvaranja, predstavlja savršenu realizaciju Njegove ljubavi. On Uzvišeni je zbog čovjeka stvorio i ukrasio svjetove iz Svoje riznice. Zato svoj stvarni ugled i dostojanstvo čovjek može postići samo u onoj mjeri u kojoj opravdava cilj svoga stvaranja. Budući da je muhabbet uzrok postojanja, stremljenje muhabbetu je smješteno u prirodi svakog živog bića. To stremljenje dostiže vrhunac kod čovjeka, najčasnijeg stvorenja. Uprkos tome, na ovom svijetu iskušenja, čovjekov uspjeh zavisi od toga da li je ono što on voli uistinu dostojno njegove ljubavi. Čovjekova iskušenja na koje ga stavlja njegov Gospodar povezana su sa načinom na koji on ispoljava svoju ljubav. Zato je Uzvišeni u njegovu prirodu pohranio stremljenja prema onome što je pozitivno i korisno, ali i prema onome što je negativno i štetno za njega. U tom smislu, naš Uzvišeni Gospodar je čovjeku darovao dio od Svojih svojstava (sifata): apsolutno Biće, apsolutna ljepota i apsolutno dobro, ali i njihove suprotnosti: apsolutno ništavilo, apsolutna odvratnost i aposlutno zlo. On Uzvišeni u ajetu kaže: „I nadahnuo ga (čovjeka) onome što je dobro i onome što je zlo!“ (Šems, 8.) Dakle, čovjek se u svom jedinom životu kreće u pravcu onoga što ga privlači: prema dobru ili prema zlu. Za čovjeka pravu opasnost predstavlja usmjeravanje onome što je negativno i zlo po njega. Jer, ljudi koji krenu tim pravcem postanu poput slijepca: vole samo sebe i svoje postupke. To stanje odražava čovjekov veliki nemar i slabost koji ga spriječavaju da vidi svoju „ljudsku bespomoćnost i ovisnost“. U tom stanju on ne opaža Božiju moć, nego umišlja da je on posjednik moći i oholo govori – „Ja!“ Prema tome, stvarno značenje hadisa u kojem se kaže: „Umrite prije smrti!“, ukazuje na potrebu čuvanja

od zamke pokuđenih osobina i vrtloga niskih želja duše (nefsa). „Smrt nefsa“ u ovom hadisu ima značenje kontrole i dominacije nad njim (tj. nefsom). U kojoj mjeri rob umanji svoje negativne osobine, u toj mjeri se i približi svome Gospodaru. Da bi u tome polučio uspjeh, potrebno je da se u skladu mogućnosti svoga srca okrene i usmjeri Uzvišenom Hakku. Na ovom mjestu treba odmah podsjetiti da će prilikom usmjeravanja Hakku ljubav (muhabbet) biti izložena raznim opasnostima i zamkama. Hazreti Musaov, a.s., tedžellijat je primjer tog stanja. Taj trenutni, ali i veliki, tedžellijat koji je istopio snagu jednog vjerovjesnika ukazuje na potrebu postupnosti, odnosno postepeno napredovanje u pogledu muhabbeta. Srcu su potrebne vježbe koje će postepeno uvećavati i jačati njegove mogućnosti u pogledu stremljenja Božanskoj ljubavi. A to, opet, podrazumijeva odgoj pod nadzorom Božijih prijatelja i istinskih učenjaka, koje će se realizovati u njihovim mektebima. Jer, srce korak po korak uvećava svoje mogućnosti i stremljenje muhabbetu, te na taj način postaje čisto i postiže snagu koja ga čini dostojnim Božije ljubavi. Sve naše blagodati i sve materijalne i duhovne vrijednosti koje posjedujemo, među kojima je ljubav prema roditeljima, djeci, suprugama, prijateljima i dr. predstavljaju izraz Božije dobrote prema nama. Međutim, sve te ljubavi trebaju biti radi Uzvišenog Hakka i sredstvo na Njegovom putu. Naše srce ne smije biti njihov zarobljenik. Jer, oni koji vole cjelovitom ljubavlju ne mogu voljeti dijelove, dok su zaljubljenici u dijelove lišeni cjelovite ljubavi. Posjednik zdravog razuma, koji misli na svoj Ahiret, lahko će shvatiti da je potrebno postaviti granicu beskonačnim željama, uživanjima i prolaznim ljubavima. Svoju ljubav će usmjeriti onome čime je njegov Gospodar zadovoljan, jer samo tako će opravdati cilj svoga stvaranja. Apsolutna ljepota pripada Uzvišenom Hakku, a druge ljepote, koje sa zanosom posmatramo, samo su odraz zrna ljepote veličanstvenog dženneta. Pravilo je jednostavno: sve vrste ljubavi su dozvoljene ukoliko su radi Uzvišenog Hakka. Dovoljno je da srce bude apsolutno mjesto i posljednja stanica ljubavi (muhabbeta) i da ne bude uzrok obmane i propasti. Sa uputom i pomoći našeg Uzvišenog Gospodara… 05

Dr. Almir Fatić | TEMA

06

Gospodaru, učini da Te volimo! Gospodaru moj, učini da Te volim, i da volim onoga koji Tebe voli, i da volim ono što će me približiti ljubavi prema Tebi, i učini da mi ljubav prema Tebi bude milija od vode hladne.

07

Lj

ubav prema Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova, jeste temelj ljudske pokornosti i robovanja. Ona je i prethodnica, i pratilja, i rezultat pokornosti i iskrenog robovanja prema Onome Koji jedino zaslužuje našu istinsku ljubav. Ljubav prema Uzvišenom Gospodaru, Kojem dugujemo život, zdravlje, imetak, evlade ili, jednom riječju, sve što imamo, samo je naša „uzvratna ljubav“ na neizmjernu ljubav koju Gospodar ima prema nama, Svojim robovima i svim ljudima, zapravo prema svemu stvorenom. Jer bez Božije Ljubavi, bez plemenitosti i darežljivosti Rahmana i Rahima, mi ne bismo ni znali za sebe; ovoga svijeta i njegovih ukrasa ne bi ni bilo! Dakle, svijet je proistekao i počiva na Božanskoj Ljubavi. Veli se, s pravom, da je ljubav pokretačka i motivirajuća sila koja počiva u osnovi svega stvorenoga. Ljubav prema Allahu, dž.š., nužno podrazumijeva spoznaju Njega i znanje o apsolutnoj ovisnosti o Njemu kao našem Rabbu – Odgajatelju i Uzdržavatelju – te svijest o neprestanim i neizbrojivim Njegovim blagodatima koje nam svaki momenat pristižu i život čine radosnim. Ljubav je – vele znalci islama – plod i rezultat spoznaje, i ona je jaka ili slaba onoliko koliko je slaba ili jaka spoznaja, tako da tamo gdje nema spoznaje nema ni ljubavi. Vrijednost spoznaje nečega se mjeri prema vrijednosti onoga što se spoznaje, a budući da spoznaja Allaha, dž.š., predstavlja najveću moguću spoznaju, onda je i ljubav prema Allahu, dž.š., najuzvišenija i najplemenitija ljubav.

Pet uzroka ljubavi prema Allahu, dž.š. Imam Ebu Hamid el-Gazali u svom grandioznom djelmi’du Ihja’ ulu-din (Oživljavanje vjerskih znanosti) u posebnoj knjizi opširno tretira temu ljubavi prema Allahu, dž.š., na jedan svestran, znalački i neprevaziđen način. Njegov pristup je veoma poticajan za razmišljanje, posebno u naše vrijeme, pa smo odlučili da makar sažeto interpretiramo povode ili uzroke ljubavi kao takve, pa i ljubavi prema Allahu, dž.š., onako kako ih vidi ovaj veliki znalac islama. Naime, on navodi da postoji sljedećih pet uzroka ljubavi: 1. Ljubav prema samome sebi Čovjek je naklonjen prema samome sebi i svom životu te osjeća prirodnu odbojnost prema smrti ili nestanku, 08

a prema sebi i svom životu ljubav. A kad spozna samoga sebe i svog Gospodara, onda mu postaje jasno da on ne opstoji sam po sebi već da svoje postojanje duguje svome Stvoritelju Allahu, dž.š. Iz toga onda proizlazi krajnja ljubav i zahvala prema Stvoritelju i Darovatelju života. Kako čovjek može voljeti samoga sebe a da ne voli svoga Gospodara, od Koga zavisi? 2. Ljubav prema onome ko nam čini dobro Također je prirodno da čovjek osjeća naklonost i ljubav prema onome ko mu čini dobro, ko ga pomaže materijalno ili moralno, ko mu se odaziva u slučaju potrebe i nužde, ko mu pomaže da otkloni neugodnosti ili, pak, da dosegne neke ciljeve. Međutim, u suštini, čovjek treba biti zahvalan jedino Allahu, dž.š., jer je On u stvarnom smislu jedini Dobročinitelj, čija dobra nije moguće nabrojati. Ljudi su dobročinitelji samo u prenesenom smislu te riječi. Kad čovjek spozna ovu istinu, onda će svoju ljubav usmjeriti prema Stvoritelju dobra i istinskom Dobročinitelju. 3. Ljubav prema onome ko čini dobro drugima U ljudskoj prirodi je da osjeća ljubav prema dobročinitelju, pa makar to dobročinstvo i ne bilo usmjereno prema nama. Ako čujemo, naprimjer, za neki humani gest nekog vladara, učenjaka ili bilo kojeg drugog čovjeka, tj. da pomaže druge ljude, da je pravedan, blag i prijatan u ophođenju prema drugim ljudima i sl., a ne živi među nama, u nama će se javiti simpatija i naklonost prema tom čovjeku. A isto tako, osjećat ćemo odbojnost ili averziju prema nekome ko je zao, ohol i nemoralan, bez obzira gdje živio. Ovdje se, dakle, radi o ljubavi prema dobročinitelju zbog njegovog dobročinstva uopće, a ne zbog njegovog dobročinstva prema nama. I ovdje se zahtijeva ljubav i zahvalnost isključivo prema Allahu, dž.š. Jer On nam je podario kako one neophodne i potrebne stvari i blagodati tako i one koje to nisu. 4. Ljubav prema svemu onome što je lijepo Čovjeku je urođena ljubav prema svemu onome što je lijepo zbog same ljepote, a ne zbog nekog interesa koji se eventualno krije iza te ljepote. Postoji vanjska (fizička) ljepota koju saznajemo putem čula vida, i unutarnja (duhovna) ljepota koju spoznajemo srcem i unutrašnjom moći zapažanja. I svaka je ljepota draga onome ko je spozna. Ako se, naprimjer, spoznaje srcem, draga je srcu. Tu spada, recimo, ljubav prema poslanicima,

učenjacima te ljudima pohvalnih osobina koji su nam poznati iz historije. Ovdje je riječ o duhovnoj ljubavi jer mi ne poznajemo njihova lica ili izgled. Mi ih volimo zbog njihovih djela koja su pokazatelji njihovih lijepih svojstava. Onome ko, naprimjer, voli knjige, poeziju, lijepu sliku ili građevinu otkrit će se duhovna ljepota koja, u konačnici, pripada njihovim autorima, odnosno njihovom znanju i sposobnosti. A gdje je znanje ljudi u odnosu na Allahovo, dž.š., znanje i Njegovu moć? Krajnje savršenstvo i ljepota pripadaju jedino Allahu, dž.š. Stoga se ljubav i naklonost zahtijeva samo prema Njemu. 5. Ljubav prema osobi zbog duhovne sličnosti Poznato je da se međusobno slične i podudarne stvari privlače. Tako je dijete sklono drugom djetetu, a odrasla osoba odrasloj. Učeni je sklon više učenom nego zanatliji; stolar je sklon više stolaru nego zemljoradniku itd. Međusobna sličnost ili podudarnost može biti fizička ili duhovna. Ovo se odnosi i na ljubav prema Allahu, dž.š., u kontekstu duhovne sličnosti, zapravo duhovnih svojstva. Naime, ljudima je naređeno da oponašaju svoga Gospodara u Njegovim lijepim imenima i svojstvima. Time se ljudi približavaju Allahu, dž.š., ne u prostornom već u duhovnom smislu. Do stepena poistovjećivanja sa Uzvišenim Gospodarom čovjek doseže ustrajnošću, pored obaveznih, i dobrovoljnim ibadetima, na što ukazuje sljedeći kudsi hadis: „Rob mi se približava dobrovoljnim ibadetima sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, postanem sluh kojim čuje, vid kojim vidi i jezik kojim govori.“ (Buhari: 6021.) Ovim je el-Gazali na sebi svojstven način pokazao i dokazao kako jedina istinska ljubav pripada našem Gospodaru, potcrtavajući da se ovi poznati uzroci i povodi ljubavi „istinski, a ne metaforički, manifestuju kad je riječ o Allahu, dž.š., i to u najvećoj mjeri, a ne u najmanjoj“. (Šire vidjeti u: Ihja’ ulumi’d din, knjiga 8.)

Allah, dž.š., voli Svoje robove Ljubavlju prema Allahu, dž.š., čovjek zadobiva uzvratnu ljubav svoga Gospodara. Iz kur’anskih ajeta izravno spoznajemo da Allah, dž.š., voli: 1. dobročinitelje – muhsinin (el-Bekare, 195; Ali Imran, 134, 148; el-Ma’ide, 13, 93.) 2. one koji se kaju i čiste – tevvabin i mutetahhirin (el-Bekare, 222.) 09

3. one koji slijede Muhammeda, a.s.: Reci: „Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!“ (Ali Imran, 31.) 4. bogobojazne – muttekin (Ali Imran , 76; et-Tevbe, 4, 7.) 5. strpljive – sabirin (Ali Imran, 146.) 6. one koji se na Njega oslanjaju – mutevekkilin (Ali Imran, 159.) 7. pravedne – muksitin (el-Ma’ide, 42; el-Hudžurat, 9; el-Mumtehane, 8.) 8. one koji se čiste – muttahhirin (et-Tevbe, 108.) 9. one koji se na Njegovu putu bore u redovima – jukatilune fi sebilihi saffa (es-Saff, 4.) Ovi kur’anski ajeti otkrivaju nam sigurne staze i puteve do Uzvišenog Allaha i Njegove ljubavi. Dakle, to su putevi: dobročinitelja, onih koji se kaju, sljedbenika sunneta, bogobojaznih, pravednika itd. Jasno je da svi ovi putevi robovanja, kao i mnogi drugi, počivaju na pokornosti Allahu, dž.š., tj. izvršavanju Njegovih naredbi i ostavljanju Njegovih zabrana. Krajnja pokornost u robovanju Gospodaru sadrži i krajnju ljubav prema Njemu. Zapravo, i ljubav se, poput pokornosti, zahtijeva od svakog vjernika i vjernice. Zato će neki kazati da je i ona sastavni dio vjerovanja (imana). Dokaz za takvu tvrdnju je, pored hadisa Resulullaha, a.s., i kur’anski ajet u kome Uzvišeni veli: Reci: “Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da prođe neće imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji [tj. ako ih volite više – ehabbe] od Allaha i Njegova Posalnika i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah grešnicima neće ukazati na pravi put.“ (et-Tevbe, 24.) Naravno, apsurdno je govoriti o ljubavi prema Goaspodaru, a ne biti Mu pokoran, odnosno oglušivati se o Njegove naredbe i zabrane.

Ko spozna Uzvišenog Allaha, on Ga i zavoli. Na početku smo kazali da je ljubav prema Allahu, dž.š., povezana sa spoznajom. Znano je, na temelju Poslanikovih, a.s., hadisa i brojnih svjedočanstva i ličnih iskustava mnogih sljedbenika islama iz prvih i potonjih 10

generacija, da onaj ko spozna Uzvišenog Allaha, on Ga i zavoli. Zato je Allahov Poslanik, a.s., najviše volio Allaha, dž.š., od svih ostalih ljudi jer Ga je on najbolje poznavao, kao što je i sam rekao: „Ja od vas najbolje poznajem Allaha.“ (Buhari) Čuveni Hasan el-Basri je rekao: „Ko spozna svoga Gospodara zavoli Ga, a ko spozna ovaj svijet ostavi ga.“ Vidjeli smo da Uzvišeni Allah voli, a onaj koga Allah voli sa njim je: pomaže mu, čuva ga i pod Njegovom je zaštitom. U Kur’anu, naprimjer, čitamo: „Allah je zaista sa onima koji su bogobojazni i koji dobra djela čine.“ (en-Nahl, 128.) To „bivanje sa Allahom“ odlika je kojom se posebno ističu Njegovi miljenici i evlije, ali i odlika svakog onoga ko se Njega sjeća: „Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti.“ (el-Bekare, 152.) U jednom kudsi hadisu veli Uzvišeni: „Ja Sam onakav kakvog Me zamišlja Moj rob i Ja Sam sa njim kad Me spomene.“ (Buhari: 6856.) Zapitajmo se na trenutak – želimo li biti sa našim Voljenim?! Da li Ga spominjemo?

Allah, dž.š., je El-Vedud – Svevolitelj Jedno od devedeset devet Allahovih lijepih imena je i El-Vedud, a što znači da je On Onaj Koji voli dobro svim stvorenjima, pa im čini dobro i hvali ih. Ovo Allahovo, dž.š., ime spominje se dva puta u Kur’anu: U devedesetom ajetu sure Hud: „I tražite oprost od Gospodara svoga, i onda Mu se pokajte! – Gospodar moj je, uistinu, svemilostan i pun ljubavi (Rahimun Vedudun)“, zajedno sa Njegovim imenom Er-Rahim (Svemilosni). Ta dva imena su bilska i ime El-Vedud, uvjetno rečeno, značenjski prethodi imenu Er-Rahim u smislu Božanske Stvaralačke Ljubavi, koja podrazumijeva da Njegova ljubav sadrži Njegovo htijenje/volju za dobročinstvo i blagodarnost prema svemu stvorenome. U četrnaestom ajetu sure el-Burudž: „I on prašta, i pun je ljubavi (ve Huve’l-Gafuru’l-Vedud)“, zajedno sa Njegovim imenom El-Gafur (Sveopraštatelj). Kada objašnjava udio ljudi u ovom Allahovom, dž.š., lijepom imenu, el-Gazali u svome djelu el-Maksadu’l-esna (Komentar Allahovih lijepih imena), između ostaloga, kaže: El-Vedud među robovima je onaj koji želi Allahovim stvorenjima ono što želi samome sebi, a više od toga je onaj koji im daje prednost nad samim sobom. Savršenstvo toga je da srdžba, zavist, uznemiravanje i uvrede ne spriječe činjenje dobra, kao

što je Allahov Poslanik, a.s., kada su njegovi zubi bili polomljeni a lice zaprašeno i udareno, rekao: „Bože, oprosti mome narodu, oni zaista ne znaju.“ (Muslim: 1792.) Dakle, njihov loš postupak nije ga spriječio da im on želi dobro. Ili kao što je on naredio Aliji, r.a., riječima: „Ako želiš da pretekneš one koji su Allahu bliski, onda uspostavi vezu sa onima koji su je s tobom prekinuli, podaj onome ko tebi ne daje i oprosti onome ko te je uvrijedio.“ (imam Ahmed u: Musned, IV, 158.) Sami se zapitajmo: Da li volimo druge ljude ili ih možda mrzimo? Volimo li one oko sebe? Da li se radujemo susretu s Njima? Da li druge ljude volimo zbog njihova bogatstva, položaja ili koristi od njih, ili ih volimo da bismo stekli udio u Allahovom lijepom imenu El-Vedud?

Mehhabbet (ljubav) – velika tema islama Makar uzgredno, a uz dužnu ispriku, valja napomenuti da je mehabbet, tj. duhovna ljubav prema Allahu, dž. š., velika tema islama o kojoj su nabolje, najprofinjenije i najiskrenije stranice tomova knjiga ispisali veliki sufijski umovi i iskreni zaljubljenici u Allahovu Ljepotu. Radi se o plejadi zaljubljenika koji su nam u naslijeđe ostavili prekrsno zdanje vrhunske literature koja je bez premca u drugim duhovnim tradicijama čovječanstva. Isto tako, ta raskošna i žanrovski razuđena literatura pruža nam uvide u njihove sopstvene domete i stanja u duhovnoj ljubavi i dragocjene spoznaje koje nam mogu pomoći u gradnji vlastitog hrama ljubavi u našim dušama. Također, u njihovim djelima pronaći ćemo najbolje teorijsko-spoznajne uvide o duhovnoj ljubavi, njezinom intenzitetu, vrstama, stanjima, načinima i putevima njezina stjecanja. Duhovna iskustva ljubavi i djela Zu’n-Nuna el-Misrija, Ebu Hamida el-Gazalija i njegovog brata Ahmeda, nesvakidašnje Rabije el-Adevije iz Basre, Ebu Mensura el-Halladža, Ebu Hasana ed-Dejlemija, Ebu Kasima elKušejrija, Ruzbehana Bakli Širazija, Dželaluddina Rumija i mnogih drugih izvanrednih likova u historiji islama o čijim životima i iskustvima znamo manje ili više, predstavljaju prave zdence spoznaje i dragulje koji i danas blistaju, osvjetljavajući mnoga srca i duše širom Planete. Ja ne robujem Allahu iz straha od džehennema, niti mu robujem zbog dženneta... Robujem Mu iz ljubavi i zbog čežnje za Njim. (Rabija el-Adevija) 11

Dr. hfz. Džemail Ibranović

Stvarna ljubav Hakiki Ašk „Ali pravi vjernici još više vole Allaha!“ (el-Bekare, 165.)

P

okušavajući dosegnuti ovu temu, ovdje ćemo ponuditi nekoliko definicija ljubavi koja je bezinteresna u ovosvjetskom pogledu i isključivo je vezana za Allaha Uzvišenog i Njegove odabrane robove. Stanje u kojem Allah želi da Svoga roba počasti Svojom blizinom i posebnim odlikama naziva se mehabbet. Sufije kazuju kako je Allahova ljubav prema robu, ustvari, Njegovo hvaljenje tog roba i obasipanje blagodatima. Neki su mehabbet definisali i kao naklonost ljudi jednih prema drugima i opuštenost jednih uz druge ili stanje koje osjeća onaj koji voli prema objektu svoje ljubavi. Po nekima sama riječ mehabbet je izvedena iz riječi habab a koja ima značenje „bujice poslije kiše“. Ovo bi značilo da ljubav podrazumijeva srčanu uznemirenost i veliku želju za susretom sa onim koga se voli. Upitan o mehabbetu Džunejd je rekao: „Mehabbet se ogleda u tome da se svojstva onoga koji voli zamijene svojstvima voljenog. Ovim je htio ukazati na to da Voljeni zavlada čitavim bićem onoga koji Ga voli tako da njegovo srce bude obuzeto spominjanjem svojstava Voljenog i potpunim zanemarivanjem svojih svojstava i osjećanja.“ Zato se kaže: „Oni koji vole Allaha su pridobili i ovosvjetske i onosvjetske počasti, jer je Poslanik, a.s., rekao: ‘Čovjek je s onim koga voli.’“ 12

Dinska ljubav među Allahovim robovima Jedan od vrhunskih stepena vjerovanja jeste ljubav radi Allaha. Komentarišući ajete u kojima se spominju Allahove evlije, Ibn Kesir prenosi predaju u kojoj se kaže: „Oko Arša su načičkane minbere od svjetla sa ljudima na njima u odjeći i licima od svjetla. Nisu to ni vjerovjesnici ni šehidi, ali njihov položaj priželjkuju i vjerovjesnici i šehidi. Zamoljen riječima: ‘Allahov Poslaniče, opiši nam ih!’, Poslanik, a.s., je rekao: ‘To su oni koji se u Allahovo ime vole, u Allahovo ime druže i u Allahovo ime obilaze.’“ Ljubav radi Allaha kako na ovom svijetu, donosit će plodove i na budućem. Allahov Poslanik, a.s., kazuje: „Sedmerica su onih koje će Allah staviti u Svoj hlad na dan kada neće biti drugog hlada do Njegovog: pravedan vladar, mladić koji svoju mladost provodi čineći ibadet Allahu, dž.š., čovjek čije je srce vezano za džamiju od kada iz nje izađe dok se u nju ponovo ne vrati, dvojica ljudi koji se u ime Allaha vole pa se u to ime i sastaju i rastaju, čovjek koji se u samoći sjeti Allaha pa mu tako poteku suze, čovjek kome se ponudi ugledna i lijepa žena pa joj kaže: ‘Ja se bojim Uzvišenog Allaha!’ i čovjek koji podjeli sadaku, krijući to toliko da mu lijeva ruka ne zna šta daje desna.“

Edebi u bratskoj ljubavi Polazeći od šerijatske osnove u biranju osobe za dinskog brata pretpostavka je da je posve psihički zdrava osoba. Druga važna stvar na koju ćemo staviti težinu jeste edeb, tj. da je osoba odgojena tako da nećemo strahovati od njene eventualne štete. Treća stvar, također jako bitna, jeste da je osoba bogobojazna (muttekija). Ovo sve podrazumijeva spremnost izabrane osobe na svaku eventualnu žrtvu. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da mu je došao jedan čovjek i rekao: „Htio bih se s tobom, u ime Allaha, pobratimiti.“ Pa ga je Ebu Hurejre pitao: „Znaš li ti kakve su dužnosti prema pobratimu?“ Na što mu je ovaj rekao: „Upoznaj me sa njima!“, pa mu je rekao: „Da na svoj dinar i dirhem nemaš od mene veće pravo.“ Čuvši to, čovjek je odgovorio: „Nisam još dostigao takav stupanj.“, te mu je Ebu Hurejre rekao: „Onda me se prođi!“ Od edeba prema svome dinskom bratu, kada je u pitanju dinska ljubav, jeste i to da se savjetuje van društva kako ne bi bio osramoćen. Imam Šafija je govorio: „Ko svoga brata savjetuje tajno, taj ga krasi i kako treba savjetuje, a ko ga savjetuje javno, taj ga sramoti i ocrnjuje.“ Ovdje ćemo napomenuti i obavezu prema svome bratu koja podrazumijeva i nedruženja sa njegovim neprijateljem. U tom smislu imam Šafija je rekao: „Ako se tvoj prijatelj povinuje tvome neprijetelju, obojica su ti neprijatelji.“ Od znakova dinskog bratsva su i sljedeći. Da tu nema ukočenosti i pretvaranja, jer Muhammed, a.s., kaže: „Ja i pobožni sljedbenici moga ummeta smo daleko od toga da bi se pretvarali.“ U praktičnom smislu neki od islamskih alima su kao primjer navodili da ukoliko se čovjek komotno može kretati u kući svoga dinskoga brata: slobodno jede sa njegovom čeljadi, klanja, spava i obavlja ostale potrebe – ovo je pokazatelj potpunog dinskog bratstva. U protivnom, riječ je samo o pretvaranju. Sa odlaskom sa ovoga svijeta dinsko bratstvo se ne prekida jer vjernik čini dovu za svog brata koji je u kaburu i nakon što su ga njegovi krvni srodnici napustili. On u tamnoj noći u svojim dovama spominje dotičnog i moli Allaha da mu oprosti. Muhammed, a.s., kaže: „Kada čovjek u odsustvu svoga brata za njega nešto zamoli, melek kaže: ‘I tebi isto to.’“

Ljubav spram Allaha i Njegovog poslanika U piramidi bezinteresnih ljubavi, svakako je na vrhu ili prvom mjestu ljubav spram Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, a.s. Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Ko priželjkuje i voli susret sa Allahom i Allah voli susret sa njim, a ko ne voli i ne želi susret sa Allahom, ni Allah ne voli susret sa njim.“ Od Enesa ibn Malika, r.a., se prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., prenio od Džibrila, a on da je njegov Gospodar rekao: „Onaj ko ponizi i nipodaštava Mog evliju, taj Me pozvao na rat! Ni oko čega se ne ustežem kao što se ustežem da uzmem dušu Svome robu vjerniku koji ne voli smrt, a ja ne želim da ga povrijedim, mada je smrt neizbježna! Moj rob Mi se ne približava ničim što Mi je draže od provođenja onog čime sam Ga obavezao. Moj rob Mi se stalno približava nafilama sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, postajem njegov sluh i vid, podrška i pomoć.“ Muhammed, a.s., kaže: „Kada Allah zavoli Svoga roba, kaže Džibrilu: ‘Džibrilu, volim tog čovjeka pa ga i ti voli!’ Džibril ga zavoli, a onda Džibril kaže onima na nebesima: ‘Allah voli tog i tog čovjeka, pa ga i vi volite!’ Zavole ga nebeski stanovnici, a onda on postane omiljen i kod stanovnika Zemlje.“ Ahmed el-Harraz je rekao: „Usnio sam Muhammeda, a.s., i rekao mu: ‘Božiji Poslaniče, oprosti mi, ljubav prema Allahu me je obuzela pa sam zapostavio ljubav prema tebi.’ On, a.s., je rekao: ‘O ti zasljepljeni, ko voli Allaha voli i mene.’“ Na kraju, spomenut ćemo i onaj poznati slučaj Sulejmana, a.s., i vrapca koji se udvarao ženki, želeći ukazati specifičnost ovog stanja i njegovih posljedica. U ljubavnom zanosu vrabac se udvarao ženki a Sulejman, a.s, je slušao i razumijevao taj govor. U jednom trenutku vrabac je rekao: „Kad bih htio srušio bih ovaj šator na Sulejmana, a.s.“ Nakon toga Sulejman, a.s., ga je pozvao i upitao: „Šta te navelo da kažeš to što si rekao?“ Vrabac mu je odgovorio: „Allahov Poslaniče, zaljubljenima se ne uzima za zlo ono što kažu.“, na što mu je Sulejman, a.s., reče: „Istinu si rekao.“ 13

Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB

Dominacija nefsa i šejtansko neprijateljstvo N

efsanski prohtjev pametan čovjek treba slomiti glađu. Glad savladava Allahovog neprijatelja, jer su šejtanska sredstva prohtjevi, jelo i piće. Kao što Vjerovjesnik, a.s., kaže: „Šejtan kôla kroz Ademovog sina kao što kôla krv, pa mu suzite prolaze glađu.“ Najbliži čovjek Uzvišenom Allahu na kijametskom danu bit će onaj ko je najduže gladovao i u žeđi ostajao. Najveća propast za Ademovog sina je prohtjev stomaka. Zbog njega su iz kuće postojanosti (iz dženneta) u kuću poniženja i ovisnosti (na dunjaluk) izvedeni Adem, a.s., i Havva kad im je bilo zabranjeno da kušaju plodove sa zabranjenog drveta, pa su ih njihovi prohtjevi savladali i oni ih okusiše. Onda im se i njihova stidna mjesta ukazaše. Stomak je, u suštini, izvor prohtjeva. Neko od mudráca je rekao: „Koga nefs potčini, on postane zarobljenikom prohtjeva. Biva zatočen u zatvoru strasti. Do njegovog srca ne dopiru nikakve koristi. A onaj ko zalijeva zemlju svojih udova prohtjevima, pa on sadi u svom srcu drvo kajanja!“ Uzvišeni Allah je stvorio tri vrste stvorenja. Stvorio je meleke kojima je podario razum, a nije im dao prohtjev (šehvet). Stvorio je životinje i dao im prohtjev, a nije im dao razum. I stvorio je ljude i dao im i razum i prohtjev. 14

Pa kod koga prohtjev nadvlada razum on je gori od životinje, a kod koga razum nadvlada prohtjev on je bolji od meleka! Hikaja: Ibrahim el-Havvas je ispričao: „Bio sam na Likamplanini. Ugledao sam drvo nâra i poželio jesti njegovih plodova. Otkinuo sam jedan nâr i razrezao ga. Međutim, bio je kiseo. Ostavio sam ga i nastavio svoje putovanje. Potom sam vidio ispruženog čovjeka kojeg su okupirale ose. Nazvao sam mu selam, a on mi je odgovorio: ‘Neka je i na tebe selam, Ibrahime!’ ‘Otkud me poznaješ?’, upitah ga. Odgovorio mi je: ‘Onaj ko poznaje Allaha njemu ništa nije skriveno!’ Onda sam mu predložio: ‘Vidim da sa Allahom imaš lijep hâl (stanje), pa si Ga mogao zamoliti da te spasi ovih osa!’ A on mi na to reče: ‘I ja vidim da i ti sa Allahom imaš lijep hâl, pa si Ga mogao zamoliti da te spasi prohtjeva nâra! Jer će čovjek bol nâra naći i na ahiretu, a bol od ujeda osa osjećat će samo na dunjaluku. Ose ujedaju tjelo a prohtjevi ujedaju srce!’ Uzevši poruku, nastavio sam svojim putem.“ Prohtjev (šehvet) careve čini robovima, a strpljivost (sabur) robove čini carevima!

2. džihad protiv zalutalih, a to je džihad znanjem i dokazom, kao što Uzvišeni kaže: ‘Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova.’

(en-Nahl, 125.) i 3. džihad protiv nefsi emmare (duše koja naređuje zlo), kao što su Njegove riječi: ‘One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti.’ ( El-Ankebut, 69.)“

A Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Najvrijedniji džihad je džihad protiv nefsa!“ Ashabi su, neka je Allah svima

njima zadovoljan, po povratku iz bitke sa nevjernicima govorili: „Vraćamo se iz male u veliku bitku!“ A džihad protiv prohtjeva, nefsa i šejtana je najveći zbog toga što je to stalni džihad, dok je džihad protiv nevjernika privremen, nekad ga ima a nekad nema. I zato što gázija vidi dušmana a ne vidi šejtana, a Sjeti se priče o Jusufu, a.s. , i Zulejhi. Jusuf, a.s., je svojim saburom postao sultan Egipta, a Zulejha je sa svojim šehvetom postala ponižena, siromašna, stara i slijepa. Zulejha se nije strpila od ljubavi prema Jusufu, a.s.

borba protiv onoga koga vidiš je lakša od borbe protiv onoga koga ne vidiš. I zato što šejtan ima pomoć od tvog nefsa, a to je prohtjev, a nevjernik nema pomoći od tvog nefsa. Zato je džihad protiv nefsa žešći. I na kraju, zato što

Ebu el-Hasen er-Razi je vidio svog oca u snu dvije godine nakon njegove smrti. Na njemu je bila odjeća od katrana. Upitao ga je: „Oče, šta je ovo pa na tebi vidim odjeću stanovnika vatre.“ Pa mu je ovako odgovorio: „Djete moje! Moj nefs me je odveo u vatru, pa ti budi oprezan da te nefs ne prevari!“

kad ubiješ nevjernika dobiješ pobjedu i plijen, a ako

Hátem el-Esam, Allah mu se smilovao, je rekao: „Nefs je moj okovratnik koji me steže. Znanje mi je oružje. Grijeh je moj neuspjeh. Šejtan je moj neprijatelj. A ja se sa nefsom hrvem i savijam.“

konj uhvate ga neprijatelji, a od koga pobjegne iman

Tri vrste džihada Neko je od ljudi spoznaje (ma’rifeta) rekao: „Džihad se dijeli na tri vrste: 1. džihad protiv nevjernika, a to je džihad tijelom, kao što Uzvišeni kaže: ‘Oni će se na Allahovu putu boriti.’ (el-Maide, 54.);

nevjernik ubije tebe postaneš šehid, pa nađeš džennet. Dok, nikada nisi u stanju ubiti šejtana, a ako šejtan ubije tebe padneš u Allahovu kaznu. Kao što je rečeno: „Od koga u borbi pobjegne njegov zapadne u srdžbu Silnoga.“ Da nas Allah od toga sačuva! Ko zapadne u dušmanske ruke njegovo lice ne pocrni, ruke mu ne svežu za vrat, noge mu ne okuju, ne bude gladan, a niti bude bez odjeće. A onaj ko padne u srdžbu Silnoga njegovo lice pocrni, ruke mu svežu oko vrata, a noge mu okuju vatrenim okovima. Njegova hrana i piće postane vatra. A i odjeća mu bude od vatre. 15

El-Kandehlevi | HAJATU’S-SAHABE

Da’va pojedincima Vjerovjesnikov, a.s., poziv ‘Adijju ibn Hatimu, r.a. Ahmed bilježi od Adijja ibn Hatima da je rekao: „Kada sam čuo da se pojavio Allahov Poslanik, s.a.v.s., to mi je bilo jako mrsko i napustio sam svoje mjesto. Otišao sam do oblasti u kojoj su bili Romejci (Vizantinci).“ U drugoj predaji: „Sve dok nisam došao do samog cara. Ali mi je taj položaj bio mrži nego ono zbog čega sam napustio svoju domovinu. Tada sam samom sebi rekao: ‘Allaha mi, otići ću tom čovjeku i ako bude lažljivac, neće mi moći nauditi, a ako bude iskren u svom pozivu, znat ću prepoznati istinu.’ Otišao sam do njega i kada sam stigao, ljudi su povikali: ‘Adijj ibn Hatim!’ Ušao sam kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., i on mi je rekao: ‘Adijj, sine Hatimov! Prihvati islam i bit ćeš spašen.’ To mi je rekao tri puta. Ja sam rekao: ‘Ja već imam vjeru.’ A on reče: ‘Ja bolje poznajem tvoju vjeru od tebe.’ Pitao sam: ‘Zar poznaješ moju vjeru bolje od mene?!’ On reče: ‘Naravno. Zar nisi rekusija (kršćansko-sabejska sekta) i zar se ne koristiš četvrtinom ratnog plijena koje zaplijene tvoji saplemenici?’ Ja sam odgovorio potvrdno, a on je pitao: ‘A to nije dozvoljeno po tvojoj vjeri?’ Odgovorio sam da nije. On nije čestito ni izgovorio te riječi a ja sam priznao. Onda je rekao: ‘Znam i šta te priječi od primanja islama.’ Govoriš: ‘Njega slijede najslabija kategorija ljudi, oni koji nemaju zaštitnika i koje su odbacili ostali Arapi. Znaš li za Hiru1?’ Ja sam rekao: ‘Čuo sam za nju, ali nikada nisam bio.’ On reče: ‘Tako mi Onoga Koji upravlja mojim životom, Allah će upotpuniti ovu vjeru u tolikoj mjeri da će žena iz Hire doći do Kabe kako bi je tavafila, a neće joj biti potrebna ničija pratnja i zaštita. Allah će dati da padne Persijsko carstvo i da se razdijele riznice Kisre ibn Hurmuza.’ Ja sam pitao: ‘Zar Hurmuzovog sina?!’ On je rekao: ‘Naravno, Kisre ibn Hurmuza. I imetak će se toliko dijeliti da ga niko neće htjeti da primi.’“ Adijj je rekao: „Dočekao sam da žena dođe iz Hire i da tavafi Kabu i bio sam među onima koji su otvorili Kisrine riznice. Tako mi Onoga Koji upravlja mojim životom,

ostvarit će se i treće što mi je najavljeno, jer je to rekao Poslanik, s.a.v.s.“2 Ahmed još bilježi od Adijja ibn Hatima da je rekao: „Poslanikova, s.a.v.s., konjica je došla do mog plemena, a ja sam bio odsutan. Zarobili su mi tetku, po ocu, i još neke ljude. Kada su ih doveli do Poslanika, s.a.v.s., kazali su mu o njima. Moja tetka je rekla: ‘Moj skrbnik je odsutan, a djece nemam. Starica sam i nemam nikakve posluge. Budi plemenit prema meni Allah bio prema tebi.’ On je pitao: ‘A ko je tvoj skrbnik?’ Ona je rekla: ‘Adijj ibn Hatim.’ On je rekao: ‘Zar onaj koji je pobjegao od Allaha i Njegova poslanika?’ Ona je rekla: ‘Budi blag prema meni i darežljiv.’ Kada se vratio u pratnji čovjeka, mislimo da je bio Ali ibn Ebi Talib, taj joj je rekao: ‘Pitaj ga da ti da jahalicu.’ Ona je pitala Poslanika, s.a.v.s., i on joj je odobrio.“ Adijj priča: „Ona je došla kod mene i rekla: ‘Vidjela sam i doživila postupak koji ni tvoj otac nije radio.3 Otiđi do njega, dragovoljno ili ne. Otišao mu je taj i taj i dao mu je nagradu. Otišao mu je i onaj pa je i njega nagradio.’“ Adijj priča: „Otišao sam do njega i uz njega su bili neka žena i djeca, ili je rekao – dijete.“ I onda je pričao o Poslanikovom, s.a.v.s., blagom odnosu spram njih: „Spoznao sam da on nije ni kralj ni car. Rekao mi je: ‘Adijj ibn Hatime, šta te otjeralo? Zar te otjeralo to što se govori: la ilahe illallah? A da li ima boga osim Allaha? Šta te otjeralo? Otjeralo te to što se kaže: Allahu ekber! A zar ima išta veće od Allaha?’ Ja sam izjavio primanje islama i vidio sam da mu se lice ozarilo. Rekao mi je: ‘Oni na koje se rasrdilo su židovi, a oni koji su u zabludi i zalutali su kršćani.’“ Adijj priča: „Onda su ga pitali i on je zahvalio Allahu i najljepše se izrazio o Njemu, a onda rekao: ‘Ljudi, vama će pripasti ono što date od vašeg viška. Neki će čovjek dati sav, neko će dati pola, neko će dati pregršt a neko pola pregršti – Šu’be priča: „A ubijeđen sam i da je rekao: ‘Neko hurmu a neko pola hurme.’“ – i neko će od vas sresti Allaha i bit će pitan onako kako ću vas sada pitati:

Ovako je u: Bidaje, 5/66. Begavi bilježi slično u svom djelu



Hatem je bio poslovično poznat po darežljivosti. (op. prev.)

2

Mu’džem, kao što stoji u: Isabe, 2/468.

1

16

Stari grad u blizini Kufe.

3

Poslanikov, a.s., poziv Zuldževšenu Dababiju, r.a. Taberani bilježi od Zuldževšena Dababija da je rekao: „Otišao sam Poslaniku, s.a.v.s., nakon što je završio sa učesnicima Bedra sa ždrijebetom od kobile Karha. Rekao sam: ‘Muhammede, doveo sam ti potomka Karha kako bi ga primio.’ On je rekao: ‘Nemam potrebe za njim, no ako hoćeš naknadit ću ti to sa probranim štitovima s Bedra.’ Ja sam rekao da to ne bih mijenjao ni za Garru. On je rekao: ‘Nemam potrebe za tim.’, a onda je rekao: ‘Zuldževšene, primi islam pa ćeš biti prvi u ovom.’ Ja sam rekao: ‘Neću.’ On je pitao: ‘A zašto?’ Rekao sam: ‘Vidim da te tvoji sunarodnici mrze.’ On reče: ‘Šta si čuo da im se desilo na Bedru?’ Ja sam rekao da mi je poznat ishod, te on reče: ‘Poklonit ćemo ti.’ Rekao sam: ‘Ako osvojiš Kabu i nastaniš je.’ On je rekao: ‘Ako budeš poživio i vidjet ćeš to.’ Onda je rekao: ‘Ti, uzmi torbu od ovoga i napuni je hurmama ‘adžva.’ Kada sam otišao, rekao je: ‘On je među najboljim ratnicima i vitezovima Benu Amira.’“ Zuldževšen priča: „Allaha mi, bio sam sa svojom porodicom u Goru kada je došao neki konjanik i ja sam ga pitao: ‘Kakve su novosti?’ On je rekao: ‘Allaha mi, Muhammed je osvojio Kabu i nastanio je.’ Ja sam rekao: ‘Mati me nemala! Da sam primio islam onog dana i zatražio da mi da Hiru, sada bih stanovao u njoj.’“

‘Zar te nisam učinio da čuješ i da vidiš? Zar ti nisam dao i imetak i porod? A čime si ti uzvratio?’ Čovjek će pogledati pred sebe i iza sebe, na desnu i na lijevu stranu i neće naći ništa. Neće se moći ničim zaštititi od džehennema osim samim sobom. Bojte se i štitite se od vatre makar polovinom hurme, a ako ni to nemate, onda makar lijepom i blagom riječju. Ja se ne bojim za vas nemaštine i siromaštva. Allah će vas pomoći i dati vam – ili je rekao: ‘I otvorit će vam se.’ – toliko da će žena ići između Hire i Jesriba sigurno, a najviše se čovjek boji da bi neko mogao pokrasti njegovu suprugu.’“4

4

U drugoj predaji: „Pa mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘A šta te priječi od toga?’ Ja sam rekao: ‘Vidim da te tvoji saplemenici i sugrađani niječu, da su te protjerali i da se bore protiv tebe. A ti gledaj šta ćeš? Ako ih pobijediš, povjerovat ću u tebe i slijedit ću te, a ako oni pobijede tebe, neću te ni slijediti.’“5

Poslanikov, a.s., poziv Beširu ibn Hasasijjetu, r.a. Ibn Asakir bilježi od Bešira ibn Hasasijjeta da je rekao: „Došao sam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i on me pozvao u islam, a onda mi rekao: ‘Kako ti je ime?’ Rekao sam: ‘Nezir (Upozoritelj).’ On je rekao: ‘Ne, nego si Bešir (Muštulukdžija).’ Rekao mi je da budem na sofi, pa kada bi dobio neki poklon, podijelio bi ga s nama, a kada bi mu došla sadaka, onda bi je podijelio među

Ovo bilježi i Tirmizi i kaže da je hasen garib i da ga poznaje samo preko Semmaka. Bejheki bilježi dio s kraja ovog ha-



5

Hejsemi (6/162.) kaže: „Ovo bilježi Abdullah ibn Ahmed,

disa. Ovako ga bilježi Buhari u skraćenoj verziji. (U: Bidaje,

a njegov otac nije naveo tekst, a bilježi i Taberani i njihovi

5/65.)

prenosioci su vjerodostojni. Ebu Davud bilježi dio.“

17

nama. Jedne noći je izašao i ja sam ga slijedio. Otišao je do Beki’a-mezarja i rekao: ‘Esselamu alejkum vama koji nastanjujete boravište vjernika. I mi ćemo vam se pridružiti. Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Ostvarili ste veliko dobro i izbjegli veliko i dugoročno zlo.’ Onda mi se okrenuo i rekao: ‘Ko je to?’ Ja sam rekao: ‘Bešir.’ On reče: ‘Zar nisi zadovoljan zbog toga što ti je Allah uzeo vid, srce i sluh u službu islama, i probrao među svim ratnicima Rebi’ata koji govore da nije njih zemlja bi propala sa svim stanovnicima?’ Rekao sam da jesam. On me pitao: ‘Šta je tebe dovelo ovdje?’ Rekao sam: ‘Bojao sam se da bi mogao pasti ili da bi te neka noćna životinja mogla uznemiriti.’“

koji ih odvraća od onog što su obožavali njihovi preci?’

Ibn Asakir, Taberani i Bejheki: „Bešire, zar ne zahvaljuješ Allahu koji te uputio na islam izmeđ Rebi’ata, naroda koji smatra da kada njih ne bi bilo, zemlja bi propala?“6

zajedno. Ja sam rekao: ‘Priznajem.’ On je pitao: ‘Zar

Poslanikov, a.s., poziv neimenovanom čovjeku Ebu Ja’la bilježi od Harba ibn Surejdža da je rekao: „Pričao mi je jedan čovjek iz Bel’adevija da mu je govorio njegov djed: ‘Uputio sam se Medini i zakonačio sam u jednoj dolini. Tamo sam zatekao dvojicu između kojih je bila koza. Kupac je govorio prodavaču: ‘Uljepšaj mi prodaju.’ Ja sam rekao u sebi: ‘Da li je ovaj čovjek Hašimović koji zavodi ljude?’ Bolje sam ga zagledao i vidio da je to čovjek lijepa tijela, široka čela, malo povijena nosa i obrva. Od grla do pupka je bilo kao konac crn trag dlake. Bio je obučen u dva dijela iznosane odjeće. Približio nam se i rekao: ‘Esselamu alejkum!’ Mi smo mu odvratili selam. Nije prošlo puno vremena a došao je kupac i rekao: ‘Allahov poslaniče, reci mu da mi proda na lijep način.’ Poslanik, s.a.v.s., je pružio ruku i rekao: ‘Vaš imetak je vaša stvar. Nadam se da ću sresti Allaha a da niko od vas neće ništa tražiti da mu namirim od nanesene nepravde u imetku ili krvi ili časti, osim kada je to pravda zahtijevala. Allah se smilovao čovjeku koji je lahke kupnje, lahke prodaje, lahko uzima i lahko daje, lahko sudi i lahko presuđuje.’ Onda je otišao. Ja sam rekao: ‘Allaha mi, slijedit ću ovoga čovjeka jer lijepo govori.’ Otišao sam za njim i rekao: ‘Muhammede!’ On mi se okrenuo čitavim tijelom i rekao: ‘Šta hoćeš?’ Ja sam rekao: ‘Ti si onaj koji zavodi ljude, koji ih upropaštava i

On reče: ‘To je Allah.’ Ja sam pitao: ‘Čemu pozivaš?’ On je rekao: ‘Pozivam Allahove robove Allahu.’ Ja sam pitao: ‘Šta kazuješ?’ On je rekao: ‘Kažem – Svjedočim da nema boga osim Allaha i da sam ja, Muhammed, Allahov Poslanik, da vjeruješ u ono što mi se objavljuje, da zaniječeš Lata i Uzzata, da klanjaš namaz, daješ zekat.’ Ja sam pitao: ‘A šta je zekat?’ On je rekao: ‘Naši bogati daju našim siromašnim od svoga viška.’ Rekao sam: ‘Krasno li je to čemu pozivaš.’ Bio je neko od koga mi nije bilo nikog mržeg na zemlji, a brzo mi je postao draži i od moje djece i od mojih roditelja i od svih ljudi priznaješ?’ Ja sam rekao da priznajem. Rekao mi je: ‘Svjedočiš da nema boga osim Allaha i da sam ja, Muhammed, Allahov Poslanik, da ćeš vjerovati u ono što mi se objavljuje?’ Ja sam rekao da hoću. Onda sam rekao: ‘Allahov poslaniče, živim u oazi gdje ima mnogo ljudi i pozvat ću ih onome čemu si me pozvao. Nadam se da će se odazvati i slijediti te.’ On je rekao: ‘Dobro, pozovi ih.’ Mnogi iz te oaze su primili islam, muškarci i žene.

Poslanik, s.a.v.s., ga je pomilovao po glavi Buhari i Ebu Davud bilježe od Enesa, r.a., da se neki židovski momak koji je služio Vjerovjesnika, s.a.v.s., razbolio. Poslanik, s.a.v.s., je otišao da ga obiđe. Sjeo je uz uzglavlje i rekao mu: „Primi islam.“ Momak je pogledao u svog oca koji je bio uz njega, a otac mu je rekao: „Poslušaj Kasimovog oca.“ Momak je primio islam. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je izašao od njega i rekao: „Hvala Allahu koji ga je spasio od džehennema.“7 Ahmed i Ebu Ja’la bilježe od Enesa, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao nekom čovjeku: „Primi islam i bit ćeš spašen.“ Čovjek je rekao: „Ne osjećam zadovoljstvo u tome.“ Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Makar i ne osjećao zadovoljstvo.“8 7 8



6

18

Ovako je u: Muntehab, 5/146.

Ovako je u: Džemu’l-fevaid, 1/124. Hejsemi (5/305.) kaže: „Prenosioci i jednog i drugog su vjerodostojni.“

Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | Šerefu’l-ummeti’l-muhammedijje

Vrijednost abdesta Od časti kojima je Uzvišeni Allah obdario ovaj ummet je i velika nagrada i vrijednost za uzimanje abdesta.

Abdest sapire grijehe Abdest sapire čovjekove grijehe i čisti njegove organe, jednog po jednog. Kako god insan opere jedan organ tako i iz tog organa izlaze grijesi koje je s njim počinio. Poslanik,a .s., je rekao: „Ko se lijepo (sa adabima) abdesti iz njegovog tijela izlaze grijesi sve dok ne izađu i ispod njegovih nokata.“ (Muslim) Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Kada se abdesti rob musliman – ili mu’min – i opere svoje lice, sa njegovog lica sa vodom, ili sa posljednjom kapi vode, spadne svaki grijeh u koji je gledao svojim očima. Pa kada opere svoje ruke, iz njegovih ruku sa vodom, ili sa zadnjom kapi vode, izađe svaki grijeh kojeg su doticale njegove ruke. Pa kada opere svoje noge, iz njih sa vodom, ili sa posljednjom kapi vode, izađu svi grijesi prema kojima su išle njegove noge – tako da izađe potpuno čist od grijeha.“ (Muslim)

Povećavanje deredža (stepena) Abdest u teškim situacijama povećava deredže. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Hoćete li da vas uputim na ono s čim će Allah obrisati vaše grijehe i povećati vaše deredže?“ Prisutni rekoše: „Svakako, Allahov Poslaniče!“ Reče: „Potpuno uzimanje abdesta u teškim prilikama, mnogobrojni koraci prema džamijama i isčekivanje namaza poslije namaza! To vam je veza, to vam je veza!“ (Muslim)

Sredstvo za ulazak u džennet Izgovor šehadeta nakon abdesta je sredstvo za ulazak u džennet. Omer ibn Hattab, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Ko se lijepo (sa adabima) abdesti pa kaže: Ešhedu en la ilahe illallah vahdehu la šerike lehu, ve enne Muhammeden abduhu ve resuluhu. Allahumme idžalni minet-tevvabine vedžalni minel-mutetahhirine (Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Moj Allahu učini me od onih koji se kaju i učini me od onih koji se čiste), otvori mu se osam džennetskih kapija da uđe na koju god hoće.“ (Muslim, Tirmizi) 19

Ibn Adžîbe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID

Sura EL-KAFIRUN (Nevjernici)

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog Reci: „O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam. A vama – vaša vjera, a meni – moja!“

20

Uzvišeni Hakk kaže:

su pojačanje i potvrđivanje onog što je prethodilo.

1. Reci: O vi nevjernici

Značenje: vaša propala i pogrešna vjera, a to je poli-

Ove riječi se odnose na one nevjernike za koje Allah zna da nikada neće uzvjerovati.

teizam, je vezana samo za vas, ona nikada do mene

Prenosi se da je jedna grupa uglednika iz plemena Kurejš rekla: „Muhammede, dođi da slijediš našu vjeru i da mi slijedimo tvoju vjeru; da obožavaš naša božanstva godinu dana i da mi obožavamo tvog Boga godinu dana, pa ako tvoja vjera bude bolja udružit ćemo se s tobom, a ako naša vjera bude bolja udružit ćeš se s nama.“

imati takvu praznu nadu! To je nemoguće. Kao što ni

Pa je rekao: „Bože sačuvaj, da Allahu pripišemo sudruga!“ Tada su objavljeni i ovi ajeti. Potom je Poslanik, a.s., otišao u Mesdžidu’l-Haram, u kojem su se nalazili uglednici Kurejša, pa im je proučio ovu suru, zbog čega su bili očajni. Reci im: 2. ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate u budućnosti, tj. neću u budućnosti učiniti ono što tražite od mene u vezi sa obožavanjem vaših božanstava (jer, kada čestica la dođe ispred glagola u sadašnjem vremenu onda označava buduće vrijeme).

neće doprijeti kao što biste vi to željeli. Pa nemojte više moja ispravna vjera neće doprijeti do vas, pošto ste već osuđeni na nesreću. A Allah najbolje zna.

Išaret Kada obični puk traži od murida da se vrati dunjaluku i zauzetosti njime, tada mu se kaže: Reci – o vi nevjernici u put tedžrida (ostavljanja dunjaluka), a koji je sebeb za postizanje tevhida (monoteizma) i tefrida (prihvatanja jedine Istine), ja se neću klanjati onome kome se vi klanjate od dunjaluka i njenih prohtjeva, tj. neću se njima vratiti u budućnosti. A ni vi nećete obožavati Onog Koga ja obožavam sa potpunim usmjerenjem ibadeta Hakku ispoljavajući mehabbet (ljubav) samo Njemu. To jest – niste u stanju tako (s ljubavlju) robovati.

3. a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam A niti ćete vi učiniti ono što ja tražim od vas u vezi sa obožavanjem mog Boga.

A niti ja robujem dunjaluku sada, kao što to vi činite. Vama vaša vjera, koja se zasniva na vezanosti za uzroke, a meni moja vjera koja se temelji na vezanost za Onoga Koji daje uzroke.

4. ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali

Ili: vama vaša vjera koja je uprljana vesvesama, gri-

To jest – nikada se nisam, ni ranije, klanjao onima kojima ste se vi klanjali. Nikada se nisam klanjao kipu, pa kako se to može od mene očekivati u islamu?!

ješnim mislima i maštanjima, a meni moja čista vjera

5. a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam To jest – nikada do sada, ni jednog trenutka, se niste klanjali Onome kome se ja klanjam.

koja je izgrađena na jekinu (čvrstom vjerovanju). Ili: vama vaša vjera koja je izgrađena na dokazivanju, a meni moja vjera koja se temelji na srčanom viđenju. „Vlasnici dokaza i dokazivanja su obični puk za vlasnike duhovnog svjedočenja i duhovnog viđenja.“, rekao je Eš-Šazuli, r.a., Allah daje uputu!

A Njegove riječi: 6. A vama – vaša vjera, a meni – moja!

Neka je salat i selam na našeg sejjida Muhammeda i njegovu porodicu! 21

Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR

A

llahov Poslanik, a.s., je rekao: „Došao mi je Džibril i rekao: ‘Muhammede, živi kako hoćeš – pa ti si mejjit (smrtnik), voli koga hoćeš – pa ti ćeš se s njim rastati, radi što god hoćeš – pa za to ćeš isplaćen biti. I znaj da je čast vjernika u noćnom namazu a njegovo dostojanstvo u njegovoj neovisnosti od ljudi!’“ 1 „Došao mi je Džibril i rekao: ‘Muhammede (...)“, a

nije mu se obratio sa: „Allahov Poslaniče!“, niti sa: „Vjerovjesniče!“, jer ovaj način dozivanja više priliči situaciji savjetovanja, opominjanja i ukazivanja na rastanak sa voljenima, odlazak sa dunjaluka, dolazak na ahiret, polaganje računa i uzimanje nagrade ili kazne. Pa je Džibril počeo sa smrću jer je ona najstrašnije i najopasnije što će insan sresti, pa kaže: „(...) živi kako hoćeš – pa ti si mejjit (...)“, tj. pa ti

ćeš ubrzo umrijeti, s obzirom na to da je ono što je u budućnosti sigurno blizu. „ (...) voli koga hoćeš [od stvorenja] pa ti ćeš se s njim rastati (...)“, bilo smrću ili na neki drugi način.

El-Gazali je rekao: „Ovim se ukazuje na odgoj nefsa, tako da čovjeka ne treba da obuzme silina, zloba a niti umišljenost zbog dunjalučkih dobara i blagodati, jer sve to će sa smrću nestati. Kada čovjek spozna da će ono što voli morati napustiti, a bit će nesretan zbog tog rastanka, onda svoje srce uposli sa ljubavlju prema onome što ga neće napustiti, a to je zikrullah (spominjanje Allaha). Zikrullah će biti njegov prijatelj i u kaburu i neće ga napuštati. A sve se to postiže sa strpljenjem na svega nekoliko dana, jer ovaj život je jako kratak u odnosu na ahiret. Zato se svaki insan treba potruditi da napusti ono što od dunjaluka voli i ono u čemu je od dunjaluka njegova radost. A to je različito shodno različitošću ljudi. Pa onaj koga raduje novac, ili ugled, ili prihvaćenost u vazovima, ili dostojanstvenost u sudstvu i namjesništvu, ili mnoštvo sljedbenika u poudčavanju prvo će ostaviti ono čime se raduje, a potom će nastojati biti u stanju svijesti da ga Allah gleda, tako da neće biti zaokupljen ničim osim zikrullahom i razmišljanjem. Odagnavat će strasti i griješne misli sve dok ne isčupa njihov korijen. I toga će se držati ostatak svoga života, jer džihadu nema kraja, osim sa smrću.“ 1

Edž-Džamiu’s-Sagir, eš-Širazi (Elkab),el-Hakim (Mustdrek), el-Bejheki (Šuabu’l-Iman od Sehla ibn Sa’da i od Džabira), Ebu Nuajm (Hil’je)

22

Došao mi je Džibril

Prenosi se da je kobac krisnuo u prisustvu Sulejmana na što je on, a.s., rekao: „Da li znate šta kaže?“ Prisutni rekoše: „Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.“ On govori, reče poslanik: „Svaki živi je mejjit (smrtnik), a sve novo stari.“ Jastreb u svom kriještanju kaže: „O čovječe, radi što god hoćeš ali je tvoj kraj smrt.“ „(...) radi što god hoćeš [od dobra] – pa za to ćeš isplaćen biti (...)“ onako kako zahtjeva tvoje djelo.

Nakon što je spomenuo smrt i nagrađivanje, i zastrašio sa onim što je poznato – ko god uradi i trun dobra vidjet će ga, a ko god uradi i trun zla vidjet će ga – objasnio je ono što donosi najveći spas od kijametskih strahota, pa kaže: „(...) I znaj da je čast vjernika u noćnom namazu (...)“, tj. oživljavajući noći stalnim tehedždžudom, zikrom,

učenjem Kur’ana i sl. Ovo je i ukazivanje na „rad“ koji se spominje u riječima – „radi što god hoćeš“. Pošto su čast i dostojanstvo dva brata, nastavio je sa objašnjem dostojanstva, pa kaže: „(...) a njegovo dostojanstvo u njegovoj neovisnosti od ljudi (...)“, tj. od onoga što je u njihovim

rukama, njihovim posjedima. Zbog toga je Hatem rekao Ahmedu ibn Hanbelu, koji ga je pitao o spasu od dunjaluka i njenih stanovnika: „Da im oprostiš njihovo neznanje i da im ne dolijevaš svoje neznanje. Da im daruješ ono što je u tvojim rukama, a da se sustegneš od onoga što je u njihovim rukama.“ El-Gazali je rekao: „Onaj ko ne daje prednost svome dostojanstvu nad prohtjevom svoga stomaka je slabe pameti, krnjavog imana. U skromnosti je dostojanstvo i sloboda.“ Zbog toga je i rečeno: „Budi neovisan od koga hoćeš, pa ćeš mu sličan biti. Budi potreban od koga hoćeš, pa ćeš mu zarobljenikom biti. A budi dobročinitelj prema kome hoćeš, pa ćeš mu zapovjednikom biti.“ Neko je rekao: „Siromaštvo je odjeća slobodnih, a neovisnost Allahom je odjeća Bogu bliskih.“ Značenje sintagme kijamu’l-lejl je: ustrajnost na noćnom namazu, tj. neprovođenje noći u spavanju i zabavljanju. Hadis je obuhvatio: upozorenje na kratku nadu, prisjećanje smrti, iskorištavanje ibadeta, neobmanjivanje imetkom, poticaj na tehedždžud, Džibrilovo veliko znanje i dr. El-Gazali je rekao: „Ove riječi su obuhvatile mudrost naroda prijašnjih i potonjih.“ 23

Emina Ćeman | ZAKLETVA U KUR’ANU

Tako mi Kur’ana Yâ-Sîn... Sâd... Hâ-Mîm... Kâf...

U

nastavku serijala o kur’anskim zakletvama navest ćemo ajete u kojima se Allah, dž.š., zaklinje Kur’anom. Jedna od mnogobrojnih tefsirskih definicija Kur’ana glasi: „Kur’an je Božiji govor, nadnaravan i objavljen posljednjem Božijem poslaniku, Muhammedu, a.s., posredstvom Džibrila, a.s., zapisan u Mushafu, prenesen vjerodostojno, a samo njegovo recitiranje je pobožno djelo.“ (S. Salih i M. Š. Lašin) Pet je ajeta u kojma se Allah, dž.š, zaklinje Svojom objavom. Zajedničko svim ajetima jesto to što su svi prvi ajeti sura kojima prethode tzv. tajanstveni harfovi ili hurûf tehedždžî. Mnogo su mufessiri pisali o značenjima tih ajeta, ipak njihovo puno značenje zasigurno je ostalo u 24

Božijem neograničenom znanju. U nastavku ćemo vidjeti šta su klasični tefsiri rekli o ajetima zakletve Kur’anom. “Jâ-Sîn. Tako Mi Kur’ana mudrog, ti si, uistinu, poslanik, na pravom putu, po objavi Silnoga i Samilosnoga (...)” (Jâ-Sîn, 1–6.)

Evo primjera kako su mufessiri razmišljali o značenjima tajanstvenih harfova, pa, naprimjer, za Ya-sin navode slijedeća značenja: jedno od Božijih imena; jedno od imena Kur’ana; Ya-Insan (čovječe!) ili Ya-Sejjide’l-bešer (Prvače nad ljudima!) a odnosi se na Muhammeda, a.s.; to su imena četvorice meleka koja nose Arš. Imam Kušejri ovako piše o tome: Ya je za Jevmulmisak (dan misaka), a Sin za Sirruh (Njegovu tajnu) sa

voljenima. U tom slučaju bi cijela zakletva značila: Tako Mi istinitosti dana misaka i Tajne sa Njegovim voljenima i Kur’ana plemenitoga. Ibn Adžibe, pak, navodi hadis u kome je Poslanik, a.s., rekao: „Allah me je u Kur’anu nazvao sa sedam imena: Muhammed, Ahmed, Ta-Ha, Ya-Sin, Muzzemmil, Muddesir i Abdullah.“ Šejh Ismail Hakki u svome tefsiru donosi originalno razmišljanje o značenju Siratul-mustekima ili Pravog puta. To što se Allah, dž.š., zaklinje da je Muhammed, a.s., na pravom putu ukazuje na njegovu veličinu u odnosu na ostale poslanike, jer se nijedan drugi poslanik ne spominje u tom kontekstu. Jedino Muhammed, a.s., posjeduje cijeli Siratul-mustekim, dok ostali poslanici na njemu imaju svoje određeno mjesto. Tako je on na miradžu vidio Musaa, a.s., na šestom nebu, Ibrahima, a.s., na sedmom, dok je jedino on došao do, kako to Kur’an naziva, kâbi-kavsejna, u ajetu: „(...) zatim se približio, pa nadnio – blizu koliko dva luka ili bliže“. “Sâd. Tako Mi Kur’ana slavnog, doista su bahati i inadžije oni koji neće da vjeruju! Koliko smo Mi naroda prije njih uništili. I oni su za pomoć vapili, ali je bilo kasno!” (Sâd, 1–3.)

Kur’an se u ovom ajetu opisuje epitetom „slavni“ zbog toga što on liječi bolesna srca, a najteža bolest je zaboravljanje na Allaha, dž.š., kao što On kaže: „(...) oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave.“ Posljedice ove bolesti su takve da se mir pretvara u tjeskobu, skrušenost u oholost, sklad u razmirice, ljubav u neprijateljstvo. Kur’an daje lijek za to u ajetu: „(...) spominjite Me, Ja ću vam se odazvati.“ “Hâ-mîm. Tako Mi Knjige jasne, Mi je objavljujemo kao Kur’an na arapskom jeziku, da biste razumjeli, a on je u Glavnoj Knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti.”

(ez-Zuhruf, 1–4.) Jedno od mogućih značenja harfova Ha-Mim jeste da oni označavaju Božija imena El-Hannan (Saosjećajani) i El-Mennan (Premilostivi). Što se tiče Glavne Knjige, tj. Ummu’l-kitab – to je Levhi Mahfuz. Ona je izvor svih nebeskih objava. Stvorena je od bijelog bisera, korica od rubina, dok su joj slova i pero od nura. Allah, dž.š., u nju pogleda svaki dan tri stotine i šezdeset puta. Sa svakim pogledom On stvara, usmrćuje, uzvisuje, ponižava i čini šta On hoće.

Jedna predaja bilježi: „Kur’anski harfovi su u Levhi Mahfuzu veličine planine Kâf, a ispod svakog harfa je značenje koje ništa osim Allaha, dž.š., ne može obuhvatiti.“ “Hâ-mîm. Tako Mi Knjige jasne, Mi smo počeli da je u Blagoslovljenoj noći objavljujemo – i Mi, doista, opominjemo – u kojoj se svaki mudri posao riješi (...)”

(ed-Duhan, 1–4.) Imam Kušejri piše da u ovom slučaju harfovi Hâmîm označavaju Hakkuh (Njegovu Istinu) i Mehabbetuh (Njegovu Ljubav), te da konačna zakletva znači: Kunem se Svojom Istinom i Ljubavlju prema Mojim robovima i Svojom veličanstvenom Knjigom da neću kazniti arife rastankom od Sebe. Mudrost objavljivanja Kur’ana u toku noći je ta što je noć vrijeme munadžata (dozivanja), tedžellijata (Božijih pojavljivanja) i kerameta (Allahovih počasti). Noć je najbolji dio dana za Allahove, dž.š., bliske (mukarrebin) i dobre robove (ebrar). “Kâf. Tako Mi Kur’ana slavnog, oni se čude što im je došao jedan od njih da ih opominje, pa nevjernici govore: “To je čudna stvar, zar kad pomremo i zemlja postanemo...? Nezamisliv je to povratak!” Mi znamo šta će od njih zemlja oduzeti, u nas je Knjiga u kojoj se sve čuva.” (Kâf, 1–5.)

Nevjernici se čude što je čovjek došao da ih opominje, oni traže meleka. Nezamislivo im je oživljenje nakon smrti, a Allah, dž.š, kaže da u Knjizi piše šta će zemlja uzeti od njih – to znači da je Gospodaru, dž.š., poznato čak i to šta će zemlja pojesti od njihovih tijela, kostiju i kose. Kur’an je medžid, tj. vlasnik slave i časti nad svim ostalim knjigama. Opisati Kur’an slavnim znači da je to ustvari svojstvo Onoga Čiji je on govor. Slavan će biti i onaj ko govori i radi po njemu. 25

HILJADU I JEDNA KAP

Tortura embargom Kada su mušrici Kurejša primijetili da se mnogi muslimani sele u zemlju Habeša (Abesiniju) i tu pronalaze mir, da su Pejgamber, s.a.v.s., i muslimani ojačali ulaskom hazreti Hamze i Omera u islam i da se islam počeo širiti među mnogim plemenima, u sedmoj godini poslanstva došli su do nove odluke. Prema toj odluci trebao je nastati veliki bojkot Resulullahove porodice i plemena Hašimija i Muttalibija. Sa njima se neće ostvarivati trgovina, ženidbe i udaje, neće se pričati i, ukratko, prekidat će se kako svaki kontakt, tako i uskraćivati sva pomoć i potrebe. Žestoka blokada i ekonomski embargo. Nakon što su ove odluke precizno napisali, stavili su ih na jedno mjesto unutar Kabe. Međutim, Mensura ibn Ikrimu, koji je ovo stvio na papir, stigla je Pejgamberova bed-dova i ruka kojom je pisao se paralizirala. Ovom žestokom bojkotu su podlijegali čak i oni koji nisu bili muslimani a nalazili su se u Pejgamberovoj blizini. Ali se Ebu Leheb, izdvojivši se od njih, uključio u redove mušričkog bojkota. Muslimani i drugi Pejgamberovi, s.a.v.s., rođaci prešli su kod Ebu Taliba, koji je nastavljao štititi Resulullaha. Počeli su živjeti u Ebu Talibovoj ulici po imenu Ši’bu Ebi Talib. Mušrici su stalnim nadgledanjem muslimanske mahale onemogućavali bilo kakav unos namirnica ili odlaske u kupovinu. Uspijevali su veoma rijetko noću unijeti nešto hrane, a u kupovinu su mogli otići samo oni fizički i duhovno jaki muslimani poput hazreti Omera i Hamze. Namjera mušrika je bila da muslimane sruše od gladi, kako bi im predali Resulullaha, i na taj način ga sklonili od ljudi. Ova tortura je trajala tri godine, i podnešena su velika mučenja. Napokon je naš Pejgamber, s.a.v.s., putem objave donio vijest da je pisani dokument izgrizao i uništio jedan moljac, ostavivši na papiru samo Allahovo ime. Kada su mušrici to vidjeli ostali su zaprepašteni. Mnogi savjesni mušrici koje je dalji bojkot uznemiravao su odustali, te je nastao kraj blokadi i muslimani su pušteni na miru. Ensabu’l-Ešraf, 1/270–73; er-Revdu’l-Unuf, 3/353–55; elKamil fi’t-Tarih, 2/87–90; Ibnu’l-Dževzi, el-Muntazam, 2/143– 45.

26

Pobjeda Bizantijaca

Rukanovo hrvanje

U ratu između Irana i Bizantije (613–619) u Mekku je stigla

Pejgamber, s.a.v.s., je u svakoj prilici pozivao ljude u islam,

vijest o porazu Bizantije. Ovaj rat koji je počeo u predjelu

i na tom putu je pristajao na sve. Jednog takvog dana, u jed-

Sirije, Irancima je donio pobjedu tako što su osvojili teritorije

nom dijelu Mekke je sreo poznatog hrvača Rukanu. Znajući

Bizantije sa jedne strane preko Anadolije do Istanbula, a sa

kako je on dobar hrvač, Pejgamber, s.a.v.s., mu reče:

druge preko Palestine do Egipta. Tada su Iranci bili vatropoklonici, tako da su mekanski mušrici bili sretni zbog njihove pobjede nad katoličkim sljedbenicima knjige. Rekli su: „Naša braća iz Perzije su pobijedila vašu braću – sljedbenike knjige. Ako budete ratovali s nama, sigurno ćemo i mi vas pobijediti. Tada su spušteni prvi ajeti sure er-Rum, i glasili su

- Rukane! Hoćeš li ti još uvijek nastaviti da ne strahuješ od Allaha i da okrećeš glavu mom pozivu u islam?! Rukane odgovori: - Ne znam da li je to što govoriš istina. Ako me oboriš u hrvanju povjerovat ću ti.

ovako: „Elif-lam-mim. Bizantijci su pobijeđeni. U susjednoj

- Hoćeš prihvatiti istinu koju ti iznosim, ako te oborim?

zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti. Za

- Da, ako me oboriš, postat ću musliman, ili ću ti dati svoje

nekoliko godina – i prije, i poslije, Allahova je odluka – i tada će se vjernici radovati.“ (er-Rum, 1–4.) Ebu Bekr, koji je ovo čuo, mušricima Kurejša je rekao: „Ne radujte se uzalud pobjedi Perzije nad Bizantijom! Vallahi će Bizantijci ubrzo pobijediti.“ Ubej ibn Halef, jedan od ljutih mušrika, se suprotstavio ovome. Ebu Bekr, r.a., mu ponudi deset deva ako Iranci budu držali pobjedu duže od tri godine i zatraži deset deva ako Bizantijci u roku od tri godine preuzmu pobjedu, te se na taj način opkladiše (tada klađenje još nije bilo zabranjeno). Tada Ebu Bekr ode kod Pejgambera, s.a.v.s., te mu prenese

ovce. Ako ja tebe oborim, ti odustani od poslanstva! Rukane se veoma samouvjereno počeo hrvati sa Resulullahom, s.a.v.s., ali se u jednom trenu nađe na zemlji. Ponovo je predložio hrvanje, i ponovo su se hrvali. No, Rukane opet završi na podu. Rukane, koji je tražio još jedno hrvanje, kada opet doživi pad, reče: „Vallahi je ovdje nešto veoma čudno.“ Resulullah, s.a.v.s., mu reče: - Ima mnogo čudnijih stvari od ovoga. Ako želiš pokazat ću ti. Zovnut ću ovo drvo iza tebe, i ono će mi doći.

vijesti o opkladi. Resulullah, s.a.v.s., reče: „Fraza ‘za nekoli-

Onda Resulullah, s.a.v.s., pozva drvo: „Dođi do mene uz

ko godina’ u ajetu govori o periodu između tri i devet godina.

Allahovu dozvolu.“, i ono polahko izvadivši korijenje, dođe

Ti odmah idi, povećaj broj deva i produži period!“

do Resulullaha, a.s., te stade ispred njega. Dok je Rukane

Ebu Bekr se opet dogovorio sa Ubejom. Podigavši broj

ovo posmatrao začuđen, Allahov Poslanik, a.s., reče drvetu:

deva na sto, produžiše period na devet godina. 622. godine

„Vrati se na svoje mjesto uz Allahovu dozvolu.“, te se drvo

Bizantija na čelu sa imperatorom Heraklom povede napad

vrati na svoje mjesto. Ali Rukane, bez obzira na ovu očitu

na Iran, te kroz šest-sedam godina Bizantijci pobijediše. Ebu

mudžizu, reče: „Istina je, do sada nisam vidio ovako jaku

Bekr je uzeo sto deva koje su ubijene u Bici na Uhudu od

magiju.“

Ubejovih nasljednika. Ali su se one po naredbi Resulullaha, s.a.v.s., podijelile siromasima. Džamiu’l-Bejan, 21/16–21; M. Hamdi Jazir: Hak Dini

Tada nije mogao prihvatiti Resulullahov, a.s., poziv u vjeru. Napokon je postao musliman pri osvajanju Mekke. Potom se nastanio u Medini.

Kur’an Dili, Istanbul, 2007, 6/259–264; Georg Ostrogorsky:

Ibn Hišam: es-Siretu’n-Nebevijje, 1/428–29; Ensabu’l-

Historija Bizantske države, prev. Fikret Išiltan, Ankara, 1999,

Ešraf, 1/175; Bejheki: Delailu’n-Nubuvve, 6/250–54; Usdu’l-

str.: 88–89, 94–96.

Gabe, 2/199–200.

27

Mr. Nezir Krčalo

Velovi mašte

28

P

rema priznanju I. Fochta, kroz cijelu svoju historiju filozofija nije riješila nijedan problem. Ona nije dala konačnog odgovora ni na pitanje šta je biće, ni šta je duh, ni šta je istinito, ni šta je dobro, ni šta je lijepo. Ona samo pita, a ne odgovara, u sve sumnja i ni u šta ne vjeruje, samo traga i ne nalazi. Zašto? Zbog pukog umišljanja da je filozofiranje slobodno racionalno istraživanje ili slobodna djelatnost duha. Pogreška i zabluda filozofije naslućuje se iz samodefiniranja vlastite djelatnosti, a ogleda se u slijedećem: ona nikada nije primijenila nijedan metod u području duha i „njegove djelatnosti“ a, osim pokušaja savremene filozofije, nije to činila ni u odgonetanju zakonitosti prirode, društva ili kosmosa općenito. U konačnici, takovrsnim saznanjima spoznavalac niti spoznaje sebe niti svijet u kojem živi. Njegovo iskustvo svijeta nije ništa drugo do osjetilno doživljena Realnost koja se manifestira u predjelima mašte u vidu pounutarnjenih slika vanjskog svijeta i pukih informacija o njemu. Ako slijedimo misaoni trag savremenog filozofa R. Rortya, koji osporava filozofiji bilo kakvo saznanje o ljudskom duhu, kao i utemeljenje i važenje saznanja u takvoj dimenziji o kojoj ništa ne znamo, onda nam ne preostaje ništa drugo osim da posumnjamo i iskažemo nepovjerenje u sva saznanja koja nudi filozofija od početaka pa do danas. S druge strane, nauka, za razliku od filozofije, ipak koristi različite metode i tehnički instrumentarij u relaciji spoznavalac-svijet koji istražuje, a njena otkrića i saznanja su, kako nam je to i predočeno, uglavnom egzaktna, precizna, sistematična i provjerljiva. Međutim, ukoliko naučnici primijene drugačiji metod i instrumentarij na istu, ranije istraživanu pojavu, dolaze do drugačijeg rezultata. Umnožavanjem metoda i usavršavanjem tehničkog instrumentarija ranija saznanja bivaju potisnuta novim, savremenijim, i tako u nedogled. Zbog čega se ovo dešava? Najljepši odgovor daje hzr. Mevlana Rumi, k.s.: „Učenjaci našeg doba cijepaju dlaku na četvoro u svojim istraživanjima; oni savršeno znaju ono što se ne tiče njih i prihvataju sva znanja. A što se tiče njihove vlastite ličnosti, o njoj ništa ne znaju...“ (Fihi-ma-fihi, 28.) Drugim riječima, istraživanjima nastoje pocijepati sve velove koji ih ometaju u spoznaji Realnosti onakvom kakva ona jeste, a ne traže, kao i filozofi, da im

se pocijepaju velovi mašte koji su vremenom namaknuti svakovrsnim saznanjima ili „mrtvim“ slikama kojima su podložni u rasuđivanju, te im se stoga Realnost ne može pokazati u punom svjetlu. Sufija se ne može pomiriti sa filozofskim saznanjima, jer filozofija ne preduzima nijedan metod u istraživanju duha ili duše kako bi došla do pouzdanih saznanja o njima. S druge strane, ne miri se ni sa naučnim saznanjima, jer sve metode koje naučnici koriste u istraživanjima su projekcije mašte koja je satkana od velova prethodno usvojenih znanja, a saznanja do kojih dolaze su isto tako velovi istinske Realnosti. Narav mašte je u biti takva da ona samo odslikava velove Realnosti, a kako se u naučnim istraživanjima velovi pokazuju vazda drugačijim, onda ovakva saznanja nisu pouzdana za kreiranje potpune svjesnosti. Rumi, k.s., to objašnjava na sljedeći način: „I ovo tijelo je naraslo zahvaljujući nesvjesnom. Nesvjesnost je nevjerovanje, a vjerovanje nije moguće bez postojanja nevjerovanja, jer je vjera odricanje od nevjerovanja. Dakle, potrebno je da postoji nevjerovanje koga se može odreći...“ (Fihima-fihi, 183.) Iz Rumijevih riječi saznajemo da su filozofska i naučna saznanja neumitan proces, čemu smo svi svjedoci. Ono što razlikuje sufiju u odnosu na filozofa i naučnika jeste da on preduzima metod na vlastitom biću (put tesavvufa) radi razmicanja velova nesvjesnosti koji su satkani od jednostranog znanja, a Rumi, k.s., to opisuje ovako: „Kažu da ima sedam stotina velova tame i sedam stotina velova svjetlosti, ili sedamdeset hiljada velova svjetlosti i tame. To je istina: sve što prelazi iz mašte u stvarnost predstavlja veo tame; a sve što je u domenu istina sačinjava svjetlosne velove. Sve što je svojstveno sufijama prolazi kroz maštu prije nego što postane sjedinjenje kada uđe Voljeni. Ali, ne može se to raspoznati među velovima tame koji se susreću u mašti; a zbog izuzetne finoće, ne može se razlučivati ni među svjetlosnim velovima. I uprkos tako velikoj razlici, ne može se razlučivati ni među velovima stvarnosti sačinjenim od svjetlosti.“ (Fihi-ma-fihi, 201.) 29

Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU

Najbolji od svih (Ovo pismo je imam Rabbani, k.s., napisao sejjidu Nakibu Feridu i govori o veličini najboljeg od svih ljudi, Muhammeda, a.s.)

Vaše cijenjeno pismo je počastilo ovog siromaha u najbolje vrijeme. Sretan sam što sam ga čitao. Neka je hvala Allahu Uzvišenom Koji vas je blagoslovio tako što ste naslijedili fakr1 Muhammeda, a.s. Taj tevedždžuh, ta ljubav i ukupno slijeđenje islama, prema ovom fakiru potiču iz tog naslijeđa. Ovaj fakir, koji nema ništa, je nesiguran šta vam treba napisati kao odgovor. Napisat ću ovo pismo kao sredstvo spasenja od muka na budućem svijetu, tako što ću u njemu istaknuti vrhunske kvalitete vašeg velikog pretka, koji je najbolji od svih ljudi. Ne pokušavam veličati Resulullaha, a.s., nego njime želim ukrasiti ovo pismo. Uzdajući se u Allaha Uzvišenog i tražeći Njegovu pomoć, izjavljujem da je Muhammed, a.s., Allahov poslanik. On je sejjid Ademovih sinova. Na sudnjem danu on će doći sa najviše sljedbenika. On je kod Allaha najbolji među budućim i prošlim ljudima. Na sudnjem danu on će prvi ustati iz kabura, prvi će činiti šefaat (zagovor), a njegov šefaat će prvi biti primljen. Prvi će pokucati na vrata dženneta, a ona će se odmah otvoriti. U ruci će nositi zastavu koja se zove Livai hamd, pod kojom će biti svi vjernici – od Adema, a.s., pa sve do kraja svijeta. On je u hadisu rekao: „Ja sam sejjid prošlih i budućih. Ne hvalim se, govorim istinu.“ U drugom hadisu je rekao: „Ja sam Allahov miljenik, poglavar sam pejgambera, ne hvalim se.“ Takođe je rekao: „Ja sam posljednji Allahov poslanik, ne hvalim se. Ja sam Muhammed, sin Abdullahov. Uzvišeni Allah je stvorio ljude, a mene je stvorio kao najboljeg. Podijelio je ljude u narode, a mene stavio u najbolji narod. Zatim je najbolji narod razdvojio u plemena, a mene stavio u najbolje pleme. Zatim je plemena razdvojio u porodice, a mene stavio u najbolju porodicu. Najbolji sam od svih ljudi i potječem iz najbolje porodice. Kada, na Sudnjem danu, svi budu šutili, ja ću

1

U doslovnom prijevodu sa arapskog jezika riječ fakr ozna-

govoriti. Kad se niko ne bude smio ni pomaknuti, ja ću činiti šefaat. Kad svi izgube svaku nadu, ja ću donijeti radosne vijesti. Toga dana ključevi svih vrata, svake dobrote i svake pomoći će biti kod mene. Livai hamd će biti u mojoj ruci. Najkorisniji sam, najdarežljiviji i najbolji od svih ljudi. Toga dana, služit će me na hiljade sluga. Na Sudnjem danu bit ću imam, hatib i šefadžija svim poslanicima. Ne govorim ovo da bih se hvalio.“ Da nije namjeravao stvoriti njega, Allah Uzvišeni ne bi ništa stvorio i tada ne bi bilo objavljeno da je On Jedini Kojeg treba obožavati. Muhammed, a.s., je bio poslanik čak i onda kad je Adem, a.s., bio između vode i gline. Osoba koja slijedi poslanika, koji je najbolji od svih ljudi, zasigurno pripada najboljem ummetu. Stotinu deseti ajet sure Ali Imran: „Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio (...)“ je radosna vijest za ljude. Oni koji mu ne vjeruju najgori su od svih ljudi. Sretni su oni koji su u ovakvom okruženju počašćeni slijeđenjem sunneta. Ko slijedi njegovu vjeru i ko pripada njegovom ummetu, taj će za malo truda dobiti velike nagrade. Ashabi kehf su dospjeli na visoke stepena radi toga što su učinili jedno predivno djelo. Kada se nevjerovanje raširilo, oni su se odselili da bi sačuvali vjeru u svojim srcima. Vjerovati mu u ovakvom vremenu i malo ibadetiti, slično je sitnoj akciji vojnika koja postaje krupna u situaciji kada neprijatelj napadne i okupira državu. U vrijeme mira, ogromni napori vojnika na vojnim vježbama nemaju posebnu vrijednost. Pošto je Muhammed, a.s., miljenik Allaha Uzvišenog – svako ko ga slijedi prispijeva na stepen miljenika. Zaljubljenik voli svakoga na kome vidi znakove voljenog bića. Ovo nam govori i o stanju onih koji ga ne slijede. Onaj ko se ne može iseliti, kao što su to ashabi kehf učinili, taj se treba iseliti srcem i dušom. Dok je među nevaljalcima, musliman treba svoje srce držati daleko od njih. Allah Uzvišeni može, na taj način, otvoriti vrata sreće. Uskoro će nastupiti Nevruz2. Ti znaš da se toga dana pravi mnogo galame i čine se mnoge neumjerenosti i

čava siromaštvo. U ovom slučaju ta riječ označava ovisnost samo o Allahu, dž. š., ne stremljenje za dunjalukom i pohitnost kada treba drugom udijeliti.

30



2

Prvi dan u perzijskom kalendaru koji su vatropoklonici slavili kao svoj praznik.

gluposti. Nadam se da će me Uzvišeni Allah počastiti susretom sa tobom kada prođu ti mračni dani. Kako te ne bih dalje opterećavao, završit ću ovo pismo.

Molim Allaha Uzvišenog da nikada ne skreneš sa puta tvojih plemenitih predaka. Neka je do Sudnjeg dana selam na tebe i njih. Amin. (Mektubati imama Rabbanija, I tom, 44. pismo)

Tezkijje (čišćenje duše) (Ovo pismo je imam Rabbani, k.s., napisao sejjidu Nakibu Feridu. U pismu se opisuje postojanje i jedinstvo Allaha Uzvišenog, što je toliko očita činjenica, te o neophodnosti čišćenja nefsa.)

Neka vas Uzvišeni Allah zadrži na putu vaših časnih predaka (sejjidâ, sadâtâ). Upućujemo naše dove i selame na prvog od njih – sejjida Muhammeda, a.s. – a zatim i na sve ostale članove njegove porodice. Allah Uzvišeni postoji, On je Jedan, Muhammed je Njegov poslanik, a sve vijesti koje je on donio su istina. To su činjenice jasne kao što je jasno sunce. Nad ovim se ne treba zamišljati, niti to treba dokazivati. Ko nema problema sa shvatanjem i ko nema duhovnih bolesti, on to jednostavno prihvata. Samo oni sa neispravnim i nezdravim shvatanjem promatraju ove činjenice i razmišljaju o njima. Ako se srce riješi duhovnih bolesti i ako se uklone zastori ispred očiju, sve će biti jasno. Naprimjer, bolesnik ne osjeća okus šećera. Takvom je neophodno dokazati da je šećer sladak. Međutim, kad se pacijent riješi bolesti, nema više potrebe za takvim dokazivanjem. Potreba za dokazivanjem slatkosti šećera bolesnom čovjeku ne umanjuje činjenicu da je šećer sladak. Čovjek sa određenom očnom bolešću sve vidi dvostruko, pa tako vidi jednu osobu kao dvije i misli da su zaista ispred njega dvije osobe. Iako on vidi dvojicu i misli da su dvojica, pred njim je ipak samo jedan čovjek. Ne može se sve shvatiti samo razmišljanjem i iznošenjem dokaza. Da bi se zadobio iman, potrebno je odstraniti bolesti srca, umjesto korištenja dokaza. Takav je slučaj sa bolesnom osobom. Umjesto da ga uvjeravate kako je šećer sladak, bolje je izliječiti ga od bolesti. Ma kako dobro dokazivali slatkoću šećera, njegovo uvjerenje u tu činjenicu će biti slabo ili nikakvo. Pošto je bolestan, šećer će ostaviti gorak okus na njegovom jeziku pa će ga smatrati gorkim i jedva će prihvatati uvjeravanja da je sladak. Samo slušanje govora neće navesti „dušu koja naređuje zlo“ (nefsi emmare) da se povinuje odredbama

šerijata, jer je njegova priroda nepodesna za takvo povinovanje. Ako nefs i svijest neke osobe odbija šerijat, tada je vrlo teško uvjeriti je u suprotno, bez obzira na snagu dokaza koji objašnjavaju njegovu ispravnost. U takvom slučaju, nama drugog izlaza osim čišćenja nefsa i oslobađanja od zla. Ovaj postupak se naziva tezkijje. Bez tezkijje (čišćenja duše) vrlo je teško zadobiti ikakvo pozitivno uvjerenje. To je sasvim jasno kazano u devetom i desetom ajetu sure eš-Šems: „Uspjet će samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!“ Sasvim očito, bolesna je ona osoba koja ne vjeruje u jasni šerijat kao što je bolesnik osoba koja ne osjeća slatkoću šećera. Svrha „duhovnog putovanja“ (sejri suluka), „čišćenja duše“ (tezkijjei nefsa) i „glačanja srca“ (tafsijjei kalba) je uklanjanje duhovnih nesreća i odstranjivanje bolesti srca. Sve dok se ne izliječi srce koje je opisano u desetom ajetu sure el-Bekare: „Njihova srca su bolesna (...)“, iman se neće nastaniti u takvom srcu. Sve dok je ta kuga prisutna, iman koji je ušao u srce osobe nije pravi iman, on samo tako izgleda, jer se nefs i dalje suprotstavlja i teži ka nevjerovanju. Takav iman je sličan uvjerenju bolesne osobe da je šećer sladak. Iako govori o slatkoći šećera, on ga zapravo smatra gorkim. Kad se osoba izliječi, imat će stvarno uvjerenje u slatkoću šećera. Isto tako, stvarni iman dolazi tek nakon čišćenja i umirenja nefsa. Takav iman više ne može biti izgubljen. Radosne vijesti su posjednicima stvarnog imana u šezdeset drugom ajetu sure Junus: „I neka se ničega ne boje i neka ni za čim ne tuguju Allahovi štićenici.“ Neka nas Uzvišeni Allah počasti takvim imanom. Amin. (Mektubati imama Rabbanija, I tom, 46. pismo) 31

GOVOR STANJA

Hadis

Poslanik, a.s., je rekao: „Moji sljedbenici će ući, Allahovom milošću, u džennet čistotom srca i zbog samilosti koju su osjećali prema svim muslimanima, a neće ući u džennet samo zbog mnoštva namaza i posta.“

Omer ibn Abdi'l-Aziz Mugire ibn Hakim priča da mu je Fatima bint Abdi'lMelik, žena Omera ibn Abdu'l-Aziza, rekla: „O Mugire! Među ljudima ima onih koji više klanjaju i više poste od Omera, ali nikog nisam vidjela da je ispunjen strahom prema Allahu kao Omer. Kada bi završio jaciju sjeo bi u mesdžidu i digao ruke, pa bi plakao sve dok ga ne bi san savladao. Potom bi se probudio, pa podigao ruke i plakao sve dok ga ne bi san savladao.“ (el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, I/542.)

Čistilica za grijehe El-Haris el-Muhasibi je spomenuo iskušenje, pa je u vezi sa njim rekao: „Ono je za griješnike kazna, za pokajnike čistilica od grijeha, a za čiste duhovna stepenica – deredža.“ (el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, I/547.) 32

Pet kula braniteljki Kažu – Primjer imana je primjer nekog grada oko kojeg je postavljeno pet kula braniteljki: prva je od zlata, druga od srebra, treća od gvožđa, četvrta od cigle i peta od ćerpiča. Dokle god oni koji su u utvrdi budu vodili računa o ćerpiču i branili ga, neprijatelj neće napadati na drugu. Kada zanemare tu kulu braniteljku, neprijatelj će navaliti na onu koja je od cigle, a onda na treću, pa na četvrtu i na petu, sve dok ne razvali i uništi svih pet kula. Tako je i iman okružen sa pet kula braniteljki: prva je jekin – čvrsto ubjeđenje, onda je ihlas – potpuna predanost i iskrenost, a onda provođenje farzova, zatim upotpunjavanje sunneta, a potom čuvanje i vođenje računa o adabima – onome što je lijepo i pohvalno. Dokle god čovjek bude vodio računa o adabima i čuvao ih, šejtan mu neće moći nauditi. Kada zanemari adabe, šejtan će navaliti na sunnete, zatim na farzove, zatim na ihlas i na kraju na jekin. Svaki čovjek bi trebao da vodi računa o adabima u svim svojim djelima – u abdestu, namazu, kupoprodaji i svemu ostalom. (sejjid Abdu'l-Kadir el-Gejlani, el-Gun'je)

Dosta je... El-Verrak je ispričao: „Bili smo kraj Abdu'l-Vahida ibn Zejda dok nam je govorio u džamiji, pa mu je jedan čovjek iz ćoška rekao: 'Dosta je, Ebu Ubejde! Skinuo si prekrivač moga srca.' Pa se Abdu'l-Vahid nije obazirao na njega. Nastavio je s govorom. Čovjek je opet povikao: 'Dosta je, Ebu Ubejde! Skinuo si prekrivač moga srca.' I dalje Abdu'l-Vahid nije prekidao svoj govor sve dok, vallahi, čovjeka nije uhvatio smrtni hropac, usljed čega je izašla njegova duša. Prisustvovao sam njegovoj dženazi. Nisam vidio u Basri da su ljudi više plakali kao toga dana.“ (el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, I/532.)

Lubanje

Odnosili bi znanje „Jedan od učenika šejha Šemsuddina el-Lekanija, k. s., u kojeg ja imam puno povjerenje, pričao mi je da mu je neka osoba jednom dala sedamnaest dinara dok je držao nastavu, i on je rekao: 'To je poklon ovim ovdje prisutnim!', pa ih je sve podijelio učenicima. Svaki od njih je dobio jedan dinar i jedan je ostao viška. On je jednog učenika poslao na pijacu da za taj dinar kupi banana i slatkiša, pa je sve učenike okupio oko sebe i oni su jeli i šalili se među sobom. Sudjelujući u tome sa njima, govorio je: 'Ako sultan ne troši na svoju vojsku, oni mu postaju neposlušni, oglušuju se o njegove naredbe. Da učenjaci postupaju ovako kao ja sada, učenici se ne bi odvajali od njih, okoristili bi se njihovim znanjem i tako bili od koristi i ljudima, i sebi, i svojim učiteljima!'“ (Eš-Ša'rani, Et-Tabekat es-Sugra)

Ibn Mubarek Nuajm ibn Hammad je rekao: „Kada bi Abdullah ibn Mubarek čitao knjige iz rikaka (knjige koje govore o srčanim prefinjenostima), postajao bi kao preklan vo ili preklana krava, usljed plača. Niko se od nas ne bi usudio da mu priđe ili da ga nešto upita, jer bi ga odgurnuo.“ (el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, I/544.)

Melek Israfil Resulullah, a.s., je upitao Džibrila: „O Džibrile, zašto ne vidim Israfila da se smije? A svaki drugi melek koji mi dođe, dođe smijući se!“ Pa je Džibril rekao: „Nismo vidjeli tog meleka da se smije od kako je vatra stvorena!“ (el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, I/521.)

Zejd bin Vehb je ispričao: „Dok smo bili u gaziluku (borbi na Allahovom putu) prolazili smo pored lubanja u jednom stravičnom mjestu. Jedan od nas je na tom mjestu zaspao pored svoga konja. Rekli smo mu: 'Allahov robe, šta ti je?' Upita: 'A šta mi je?' Rekosmo: 'Zar se spava na ovakvom mjestu?!' Pa je odgovorio: 'Stidim se svog Gospodara da zna da se plašim bilo čega osim Njega!'“ (el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, I/540.)

Ko okrivi svoga brata

Hasan el-Basri je rekao: „Ko okrivi svoga brata zbog grijeha za koji se on pokajao Allahu, dž. š., neće umrijeti sve dok tim istim grijehom ne bude bio stavljen na kušnju.“ (Ibn Dževzi, Esme' hasisen ve la era enisen)

Jer se On stidi Hasan el-Basri je rekao: „Mi smo ubrajali u škrte ljude sve one koji su htjeli pozajmljivati svome bratu u vjeri, jer mi smo se međusobno pomagali. Brat bratu je volio više nego samom sebi. Čovjek će biti pitan za sve što potroši, čak i za izdatke na svoje roditelje. Jedino neće biti pitan za ono što je potrošio na brata u vjeri i u druge pokornosti Allahu, dž. š., jer se On stidi pitati ga za ono što je u tu svrhu potrošio.“ (Ibn Dževzi, Esme' hasisen ve la era enisen)

33

FOTO: Erol ZUBČEVIĆ

Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST

Islamska arhitektura - Džamija N

ekoliko je relativno jednostavnih obreda islama pospješilo jedinstvenu religijsku arhitekturu koja uključuje džamije i medrese. Važni među svojstvenim oblicima islamske sekularne arhitekture su tvrđave, karavan-saraji i gradovi čije je planiranje uvijek uključivalo brigu o izvorima vode kao i o stvaranju prikladnih zaklona od vrućine. Treći tip građevina koje su značajne u islamskoj arhitekturi su mauzoleji (turbeta) koji su služili kao mezari za vladare i evlije (Allahove, dž.š., prijatelje), ali i kao simboli političke moći. Osim ova tri tipa građevina, postoje i brojne druge građevine i objekti od manje važnosti kao što su javna kupatila, fontane i stanbeni objekti, odnosno kuće.

Historija 630. godine Muhammed, s.a.v.s., sa svojim ashabima ponovo ulazi u Mekku i uzima je od plemena Kurejša. Centralno sveto mjesto u islamu – Kaba je obnovljena i ponovo je postala najsvetiji hram islama. Obnova je počela prije preseljenja Muhammeda, s.a.v.s., 632. godine od strane etiopskog stolara koji je preuređivanje uradio po svom narodnom običaju. Ovo sveto mjesto je bilo prvo važno djelo islamske arhitekture. Zidovi su bili ukrašeni slikama Isaa, a.s., hazreti Merjeme, 34

meleka i drveća. Novi zakoni koji su uvedeni šerijatom su zabranjivali upotrebu ikona te vrste u arhitekturi, a posebno one sa ljudima i životinjama. U VII vijeku su Arapi koji su primili islam osvojili velike teritorije. Nakon što su muslimani uzeli pod kontrolu skoro čitav region, jedna od osnovnih potreba im je bila mjesto gdje će obavljati namaz, odnosno džamije. Jednostavan izgled je morao obezbjediti elemente ugrađene u sve džamije i prve generacije muslimana su gradile jednostavne građevine zasnovane na izgledu Poslanikove,

s.a.v.s., kuće ili su preuređivali i prilagođavali svojim običajima i propisima postojeće građevine.

Utjecaj i stilovi Specifičan i prepoznatljiv stil islamske arhitekture se razvio ubrzo nakon vremena poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i to iz rimskog, egipatskog, perzijskog i bizantiskog modela. Jedan od najranijih primjera islamske arhitekture je Kupola nad stijenom, izgrađena 691. godine u Jeruzalemu. Imao je unutrašnji nadsvođeni prostor, kružnu kupolu

i koristio je ponavljajuću arabesku (dekorativnu šaru). Velika džamija Samarre u Iraku, završena 847. godine, kombinirala je hipostilizovanu arhitekturu redova i kolona koji su podržavali ravnu podlogu ogromne munare koja je bila konstruisana iznad same džamije. Aja Sofija u Istanbulu je također utjecala na islamsku arhitekturu. Kada su Osmanlije preuzeli tadašnji Carigrad (Istanbul) od Bizanta, baziliku su pretvorili u džamiju i pripojili elemente bizantiske arhitekture u svoja nova djela (npr. kupole). Aja Sofija se koristila kao uzor za mnoge osmanske džamije kao što su Šehzada džamija, Sulejmanija džamija i Rustem-pašina džamija.

Džamija Središte religioznog života u cijelome muslimanskom svijetu je džamija – mesdžid ili mjesto za klanjanje. U prijestolnicama glavne džamije su označene kao džami – mjesto okupljanja, ili mesdžidu’ldžuma – praznična džamija. Ne postoji, međutim, džamija kao takva, nego samo regionalni tipovi – arapska džamija, iranska džamija i turska džamija. Ovome bismo mogli dodati mogulsko-indijsku, kašmirsku i kinesku džamiju. Prototip arapske džamije bila je obična urbana kuća, sagrađena od cigli sušenih na suncu ili, da budemo tačniji, Poslanikova, s.a.v.s., kuća u Medini. Ona se sastojala od velikog dvorišta sa nekoliko ulaza. S jedene strane bio je otvoreni trijem koji se protezao cijelom širinom, ali je bio dubok samo za širinu dva reda stubova koji su služili za podupiranje krova. Nasuprot njega se nalazio

drugi kraći trijem i samo sa jednim redom stubova (ovdje su boravili ashabi koji su bili bez svoga doma kao i musafiri). Privatni dijelovi koji su bili pridodati kući su se sastojali od niza prostorija u kojima su boravile Poslanikove, s.a.v.s., žene. Javni dijelovi su, dakle, postali džamija, te je tako ustanovljen prototip džamije. Sve džamije su okrenute prema Mekki – Kabi, centralnome svetom mjestu u islamu.

mihraba, zvano maksura, bilo je rezervisano samo za vladare. Iznad njega je bio svod poput baldahina ili se u blizini nalazila loža od bogato izrezbarenog drveta. Ukrašavanje mihraba je često zavisilo od perioda ili zemlje u kojoj je rađen, tj. ukrašavan je radom u kamenu, keramičkim pločicama, ornamentikom ili mozaicima. Dekoracija mihraba predstavlja najbogatiji ukras u džamiji koji pri tome nikad nije gizdav.

Dok je prostornu jedinicu u džamiji sačinjavala zona između četiri stuba, elementi koji su uokvirivali taj prostor bili su potporni elementi krova i mogli su se dodavati da bi se povećao postojeći prostor (Velika džamija u Kordobi). Novi elemenat dodat tradicionalnoj konstrukciji bio je mihrab, prava ili improvizovana niša u sredini zida okrenutog prema Mekki, tzv. kibla zida. On označava dio džamije prema kojem se treba okrenuti za vrijeme molitve. Često bogato ukrašeno mjesto pokraj

Još jedna karakteristika za džamije je i minber. On se nalazi desno od mihraba i sa njega imam obično drži hutbu petkom za vrijeme džume namaza. Minbera se uglavnom sastoji od dva bogato ukrašena drveta ili kamena koji zaklanjaju stepenice. Ove stepenice vode do male platforme, vrlo često nadsvođene baldahinom poput kupole ili piramide. Funkcija harema džamije (sahn) je istovremeno praktična i estetska. U haremu se obično nalazi česma ili 35

fontana za uzimanje abdesta, koji je obavezan prije obavljanja namaza. Prva karakteristika koja označava građevinu kao religiozno zdanje, tj. džamiju jest toranj pod nazivom minaret (tursko-arapski minare). Sa vrha minareta se oglašava pet puta

dnevno ezan koji poziva vjernike na namaz (molitvu). Minaret kao takav nije obavezan; u Anadoliji, Egiptu i Iranu u istu svrhu služe male natkrivene platforme na krovu. Sam položaj minareta može biti povezan sa džamijom ili može biti slobodan

u odnosu na džamiju. Na mnogim džamijama srećemo dva ili više minareta, a na nekima čak i šest. Minaret je poprimio specifično muslimansko značenje, zbog čega je postao i simbol, a naročito je imao poseban značaj kada su bile u pitanju velike džamije u Osmanskom carstvu. Kada je Sultan Ahmed I odlučio da uz svoju džamiju u Istanbulu podigne šest minareta, broj minareta u Mekki se morao povećati na sedam. Karakterističan oblik džamije predstavljao je novinu u arhitekturi i može se posmatrati paralelno sa drugim oblicima u umjetnosti.

Podstilovi u islamskoj arhitekturi Sino-islamska arhitektura Prva kineska džamija je podignuta u VII vijeku u vrijeme Tang dinastije 36

u mjestu Xian. Velika džamija Xiana, čije sadašnje zdanje potječe iz doba Ming dinastje, ne odražava glavne karakteristike koje se često povezuju sa tradicionalnim džamijama. Zapravo, slijedi tradicionalnu kinesku arhitekturu. Džamije u zapadnoj Kini imaju više zajedničkih elemenata sa džamijama u ostatku svijeta. Džamije u zapadnoj Kini mnogo češće uključuju munare i kupole, dok džamije u istočnoj Kini mnogo češće podsjećaju na pagode. Značajna karakteristika Kineske arhitekture je naglašavanje simetrije koja se veže za osjećaj raskoši. Ovo se odnosi na sve, od palata do džamija. Jedan značajan izuzetak je dizajn bašte koji ima tendenciju asimetrije istaknute što je moguće više (princip koji naglašava kompoziciju bašte je dozvoliti vakifu da uživa u bašti bez pravila kao u samoj prirodi). Kineske džamije su građene crvenom ili sivom ciglom, ali drvene konstukcije su najčešće jer su one najotpornije na zemljotrese. Krov tipične kineske građevine je zaobljen. Postoje striktne klasifikacije tipa zabat koje se mogu porediti sa kalsičnim redom evropskih kolona.

sa lučnim nosačima prema minijaturnim kupolama i munarama. Mogolska arhitektura Još jedan karakterističan podstil islamske arhitekture je arhitektura Mogulskog carstava u Indiji u XVI vijeku koja predstavlja spoj perziskih i hinduističkih elemenata. Najpoznatiji primjer mogulske arhitekture je Tadž Mahal, „suza vječnosti“, izgrađen 1648. od strane vladara šaha Ðehana u znak sjećanja na svoju suprugu Mumtaz Mehel, koja je preselila tokom porođaja njihovog

četrnaestog djeteta. Velika upotreba dragog i poludragog kamena, ugrađenog u Tadž Mahal, i velika količina bijelog mramora su skoro dovele do bankrota Mogulsko carstvo. Tadž Mahal je skoro savršeno simetričan osim turbeta šaha Ðehana, koji je postavljen na centru mezarja, jedan sprat ispod prizemlja. Džamija od ogledala je izgrađena od pješčanog kamena da upotpunjuje sa vanjske strane sličnu džamiju iz Mekke koja je također u cjelosti simetrična.

Većina džamija imaju određane zajedničke karakteristike, ali, kao i u drugim regionima, kineska islamska arhitektura odražava lokalnu arhitekturu. Kina je poznata po svojim prekrasnim džamijama koje odražavaju dvorce. Ipak, u zapadnoj Kini džamije podržavaju one sa Bliskog istoka sa visokim munarama i kupolastim krovovima. U sjeverozapadnoj Kini postoji kombinacija istočnjačkog i zapadnjačkog stila. Džamije imaju sjajne krovove u budističkom stilu iza zazidanih bašta u koje vode ulazi 37

Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO

Bez predaha N

akon što je učvrstio azijski dio države, sultan Murat II se okrenuo prema Evropi, gdje su osmanske akcije utihnule zbog zauzetosti problemima u Anadoliji, kao i realne opasnosti od snažnog saveza krstaša i njihovog pohoda prema muslimanima. Za to vrijeme poduzete su akcije ka slabljenju utjecaja Timurovih nasljednika na osmansku pokrajinu Karaman. Prva ozbiljnija akcija na Balkanu poduzeta je 1430. godine kada je osvojen Solun, koji je tada bio pod kontrolom Venecijanaca. Ohrabreni ovim uspjehom, Osmanlije nastavljaju sve do Beograda s ciljem protjerivanja Ugara sa teritorije Srbije. Međutim, Beograd je bio snažna otporna tačka Ugarske. Predstavljao je svojevrsna vrata ka dubini Evrope, pa će proći još mnogo godina prije nego li ga Osmanlije osvoje. Ipak, postignut je značajan uspjeh. Osmanlije su se učvrstili u Podunavlju, a Srbiju su pripojili u državno-pravni poredak Osmanke države. Nakon ugarskih pritisaka sa zapada i pobuna anadolskih kneževa, sultan Murat II je bio prisiljen vratiti Srbiji status despotovine, a Ugarska se obavezala da neće prelaziti 38

Dunav i tako ugrožavati Osmanske vazalske zemlje.

Ustupanje prijestolja Pošto je sklopio povoljne mirovne ugovore sa Ugarskom i pošto je sredio stanje u Anadoliji, sultan Murat II je, 1444. godine, ustupio prijesto svom dvanaestogodišnjem sinu Mehmedu. Prema mišljenju zapadnih historičara, sultan Murat se na ovaj potez odlučio jer se osjećao umornim. Tačno je da se sultan Murat tada povukao, ali to nipošto nije bilo zbog umora. Iskusni Osmanlija je vrlo dobro znao šta očekuje njegovog nasljednika, pa je ranim povlačenjem sa vlasti otvorio prostor mladom princu da stječe dragocjena iskustva. Drugi, još važniji razlog sultan Muratovog odstupanja bilo je njegovo poštovanje prema mladom Mehmedu. U prethodnim brojevima časopisa smo spominjali kako je sultan Murat II opsjedao Istanbul, ali ga, uprkos realnim šansama, nije mogao osvojiti. Pošto je bio prisan prijatelj sa šejhom Bajramom Velijem, jednom prilikom ga je upitao koji su razlozi neuspjeha. Šejh mu

je odgovorio da nema posebnih razloga koji ne dopuštaju zauzimanje grada, osim što mu nije suđeno, pa ma kako dugo ga napadao. To je suđeno nekom drugom. Na pitanje ko je taj koga očekuje tolika čast, šejh Bajram Veli je pokazao na malog Mehmeda, koji se u tom trenutku igrao u njihovoj blizini. Pošto je imao veliko povjerenje u prosudbe šejha Bajrama Velija, sultan Murat je od tog trenutka počeo ukazivati posebno poštovanje svome sinu, iako je, naizgled, bio nezreo dječak. Malo koji musliman nije čuo za hadis Poslanika, a.s., koji glasi: „Zaista će Konstantinopolj (Istanbul) biti osvojen. Divan li je taj osvajač, divna li je njegova vojska.“ (Ahmed, 4/235 i el-Hakim, 4/422) Odatle zaključu-

jemo da se sultan Murat II povukao sa vlasti zbog dubokog poštovanja prema osobi koju je Poslanik, a.s., tako visoko pohvalio.

Ponovo Murat II Papa u Rimu pokušava iskoristiti situaciju pa pokreće krstaški pohod na Osmanlije. Ugarski kralj Vladislav Jagelović krši sporazum sa Osmanlijama i odaziva se papinom pozivu. Bizantijci puštaju na slobodu Bajazitovog unuka Orhana, koji preuzima neke evropske dijelove Osmanske države, a Venecijanci blokiraju prelaz preko moreuza Dardanele. Mladi sultan Mehmed II se smatrao nespremnim i nedoraslim tako važnom trenutku, pa poziva oca Murata da se vrati sa planina Ulu Dag gdje se

odmarao. Procjena mladog sultan Mehmeda je bila vrlo dobra. Janjičari, kao elitni dio osmanske armije, su tražili da se ponovo vrati stari sultan, jer nisu imali dovoljno povjerenja u sultana Mehmeda. Ispočetka, sultan Murat nije bio voljan prekinuti odmor, ali mu je mladi genij doskočio ultimativnim fermanom: „Ako si ti sultan, tad dođi i vodi svoju vojsku, a ako sam ja sultan, tad ti naređujem da dođeš voditi moju vojsku.“ Kratko i jasno – kako god bilo, odmah dolazi i rješavaj belaje kojima nisam dorastao. Svjedok ovih događanja, osmanski hroničar Tursun-beg, bilježi da je veliki vezir Čandarli Halil-paša savjetovao mladom sultanu da pozove oca uz obećanje da će, nakon ot-

klonjene opasnosti, prijesto ponovo pripasti njemu, a Murat će se opet povući u mirovinu. Stari Murat je shvatio ozbiljnost situacije i sa starim prijateljima došao u prijestolnicu. Nakon pregovora sa Venecijancima, sultan Murat II je teškom cijenom platio prevoz vojnika preko moreuza. Za svakog ratnika platio je po jedan zlatnik. Mladi Mehmed je sve pažljivo posmatrao. Tada je donio odluku da će, kada se ponovo vrati na vlast, zauvijek stati u kraj nezajažljivim Venecijancima. Ne samo da će uspostaviti kontrolu nad moreuzom, nego će osvojiti Istanbul i svu njegovu okolinu. Ugarska vojska je već bila u dolini Dunava. Usput se zadržala pustošeći bugarska i grčka sela. Na kraju, 39

vojska se ulogorila kod Varne. Nekoliko kilometara od njih Murat je postavio svoj logor. Otpoče ljuti boj u kome pogibe ugarski kralj Vladislav. Savladao ga je janičar Hodža Hizir i odsjekao mu glavu. Vojvoda Janoš Hunjadi tada pobježe sa Vlasima u noć koja se počela spuštati. Ujutro Murat napadne ugarski logor koji su utvrdili očekujući odbjeglog Hunjadija i tu skoro svi Ugari izginuše. Nakon bitke Murat je u pratnji Azabbega prešao preko bojnog polja gledajući pobijene. „Zar je moguće“ – reče Murat – „da među tolikima nema nijedne sijede brad?“ Azabbeg mu odgovori: „Da je među njima bila neka sijeda brada, ne bi ni započeli ovu bitku.“ Četiri godine kasnije Hunjadi se pokušava osvetiti. Poveo je najbolju vojsku koju je tada Ugarska mogla spremiti, zatim Vlahe, Nijemce i Čehe. Kad stigoše na Kosovo polje, tu iskopaše rovove i utvrdiše se. Ubrzo dođe Murat sa svojom vojskom i katastrofalno ih porazi. Hunjadi se opet spasio bijegom. Tako Kosovo po drugi put postade kršćanska grobnica, a još jedan Murat postade pobjednik na Kosovu. Porazi kod Varne i na Kosovu bili su potpuna katastrofa zapadnih kršćana. Nakon tristo pedeset godina, ovo su bili posljednji krstaški pohodi. Osim toga, ovi porazi su označavali da su Osmanlije čvrsto stali na Balkansko tlo. Evropa je bačena u potpuni očaj i beznađe. Istanbul je sada definitivno samo jedna mala enklava u Osmanskom carstvu. Ipak, nije to bila obična enklava. Bio je to Istanbul. 40

Ponovo Mehmed Sve do kraja života sultana Murata, Mehmed je ostao u sjenci. Pridružio se ocu u drugoj Bici na Kosovu 1448. godine, o kojoj smo već govorili. Bila je to prva bitka u kojoj je učestvovao. Posljednje godine života sultan Murat II je proveo u Jedrenu. Bilo mu je potpuno jasno da će njegov sin napasti Istanbul. Vjerovatno je to bio glavni razlog njegovog mirovanja. Nakon burnih ratova koje je vodio, država je trebala predah. Pohod na Istanbul će iziskivati ogromne napore i troškove, pa je odlučio mirovati i gomilati zalihe koje će Mehmed trošiti. Dok je Murat živ, Istanbul će biti miran. U februaru 1451. godine sultan Murat II je umro. Oplakivali su ga i prijatelji i neprijatelji. Prijatelji su plakali jer su ga voljeli, a plač neprijatelja je bio jer su znali kakav čovjek dolazi na njegovo mjesto. Vladavina sultana Murata II je razdoblje značajnog ekonomskog

napretka. Trgovina se razgranala, a osmanski gradovi, kao što su Bursa i Jedren, su se znatno razvili. Godine 1432. putopisac Bertrandon de la Brocquiere je zabilježio da se osmanski godišnji prihod popeo na 2.500.000 dukata i da bi Murat II, ukoliko bi iskoristio sva svoja sredstva, lahko mogao izvršiti invaziju Evrope. Opisujući sultana Murata II, njegovu vojsku, dvor i cjelokupno tadašnje Osmansko društvo, Bertrandon de la Brocquiere bilježi: „Sultan skoro nikada ne govori u javnosti. Svega nekoliko ljudi može reći da su ga čuli kad govori ili da su ga vidjeli kad jede.“ „Oni su vrlo marljivi, ustaju vrlo rano i žive sasvim skromno. Njihova hrana je jednostavni hljeb, meso sušeno na suncu, mlijeko, med, sir, voće, povrće i razne trave. Ako imaju samo nekoliko pregršti brašna, to će im biti dovoljno za nekoliko dana. Ako neka njihova kamila oboli ili

iznemogne, bez nade u oporavak, onda je zakolju i pojedu. Sasvim su nezahtjevni kad je u pitanju spavanje, pa zato liježu na tlo. Odjeća im je jednostavna i pokriva ih od glave do pete. Njihovi konji su izuzetno dobri – malo jedu, a galopiraju brzo i dugo. Hrane ih samo tokom noći, nakon čega ih pokrivaju toplim dekama. Imao sam priliku vidjeti ih vrlo svečano obučene i nakićene. To čine samo u posebnim prilikama, kao kad Grci prelaze u islam. Takav događaj oni posebno obilježavaju, oblačeći najbolju odjeću i pašući ukrašeno oružje.“ Georg iz Milenbaha ovako opisuje sultana Murata II: „Vidio sam njihovog vladara koga su pratila samo dva mlada čovjeka dok ide u džamiju koja nije blizu njegove palate. Takođe sam ga posmatrao dok je išao u kupatilo. Kada se vraćao iz džamije, niko se nije priključivao njegovoj pratnji, niko se ne bi drznuo da ga presreće i da mu kliče: ‘Živio kralj!’, ili da na neki drugi način izrazi

svoje zadovoljstvo kao što se to kod nas čini. Vidio sam sultana kako u džamiji obavlja molitvu. Niti je sjedio na nekoj stolici, niti na nekom prijestolju, već se, kao i drugi, smjestio na ćilimu prostrtom po podu. Oko njega nije bilo nikakvih ukrasa. Na svojoj odjeći ili na svom konju sultan nije imao neki naročiti znak koji bi ga izdvajao od drugih. Posmatrao sam ga na sahrani njegove majke i, da mi ga nisu pokazali, ja ga ne bih prepoznao. Strogo je zabranjeno pratiti ga ili postaviti se ispred njega, ako za to nije dobijena izričita dozvola. Izostavit ću mnoge pojedinosti koje su mi iznijeli o njegovoj ljubaznosti u razgovoru. U svojim prosudbama pokazuje zrelost i razumijevanje. Velikodušan je u davanju milostinje i dobronamjeran u svojim postupcima.“ Smrt sultana je uvijek bio opasan trenutak za Osmansku državu. Prema već uhodanoj praksi, ta vijest se držala u strogoj tajnosti sve do ustoličenja novog sultana, a sve zbog opasnosti od pobuna i prevrata. Brzi glasnik je odmah upućen u Manisu da obavijesti Mehmeda o očevoj smrti. Čim je pročitao pismo, Mehmed je skočio u sedlo i kratko rekao: „Ko me voli neka me slijedi.“ Praćen vjernim prijateljima, pregazio je Galipolje za samo dva dana. Kad je stupio u ravnicu Jedrena, dočekala ga je cijela svita njegovog oca. Svi su bili tu: veziri, ulema, namjesnici. Dočekan je u tišini i dopraćen u rezidenciju. Slijedećeg jutra sultan Mehmed II je sjeo u očevu stolicu i primao dužnosnike. Takve situacije su uvijek bile mučne za sve službenike. Svaki od njih je mogao biti potvrđen ili smijenjen. Odmah do sultana sjeli su

njegovi najodaniji prijatelji. Čandarli Halil-paša se povukao malo nazad, očekujući reakciju novog sultana. Na to je sultan Mehmed progovorio: „Zašto se vezir moga oca povlači nazad. Neka zauzme svoje uobičajeno mjesto.“ Znajući da se ranije zamjerio mladom Sultanu, odbijajući njegove planove zauzimanja Istanbula, Halil-paša je sada odahnuo. Bilo je to 18. februara 1451. godine. U rano proljeće iste godine u provinciji Karaman je izbila pobuna koju je predvodio namjesnik pokrajine Ibrahim. Proglasio je svoju neovisnost i odbijao dalji vazalski odnos prema Osmanskoj državi. Sultan Fatih je poslao Karadž-bega sa evropskim trupama da uguši pobunu. Iskusni ratnik je brzo obavio zadatak i vratio se nazad. Vratili su se i janjičari koji su učestvovali u tom pohodu. Kad je sultan Fatih došao izvršiti smotru svojih trupa, janjičari su se, pod punom ratnom spremom, postrojili sa obje strane puta i dočekali sultana uzvicima: „Sultanu, ovo je vaša prva pobjeda, trebali biste nas za to darovati.“ Bila je to skoro pa pobuna koju su iscenirali janjičarski oficiri, a možda čak i sam veliki vezir Čandarli Halil-paša. Iako je mogao razriješiti ovu situaciju na drugi, mnogo teži način, sultan Fatih je popustio i darovao janjičare. Nije imao vremena za akciju discipliniranja svojih elitnih trupa, a nije bio ni povoljan trenutak za takvo što. Zato se zadovoljio strogim kažnjavanjem i smjenjivanjem janjičarskih oficira. Uglavnom, za života sultana Fatiha janjičari više nikada nisu ni pomišljali ni na najmanji oblik neposluha, a kamo li pobune. 41

Dr. Dželal Ibraković | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA (VII)

Devijacija, delinkvencija, prostitucija – recesija N

a planeti Zemlji život u XXI stoljeću bi mogao da se definira kao nesiguran, tehnološki visoko razvijen sa tendencijom dalje globalne tehnologizacije uz koju ide i pokušaj širenja „standardiziranog“ načina života, pa samim time i standardiziranje i ideja, poravnavanje tradicija i reformacija ili „prilagođavanje“ i vjere tome „trendu“. Naime, koncept ljudskih prava i sekularizacija (odvajanje vjere i države) bili su od početka pratioci tehničke i tehnološke revolucije. To se nazvalo i doba prosvjetiteljstva, doba racionalizacije, doba objašnjavanja svijeta i svemira, prošlosti i budućnosti, pa i sadašnjosti kao jednog niza uzročno-posljedičnih odnosa. Među prvima je stav – „Znanje je moć“ istakao Frensis Bekon (Francis Bacon, 1561–1626), engleski mislilac, koji se zalagao u svome vremenu za „obnovu nauke“ na sasvim novim osnovama. Prvo treba promijeniti njen cilj. Dok je ranije nauka prvenstveno služila obrazovanju ličnosti, sada njen cilj treba da bude uvećanje čovjekove moći nad prirodom i dolaženje do otkrića koja će unaprijediti svakodnevni život. Pomoću znanja čovjek treba da postane gospodar prirode koji će njene zakone okrenuti u vlastitu korist. To vraćanje u daleku prošlost je potrebno da bi se detektiralo stanje svijesti koje će rezultirati Dekartovim (Rene Descartes, 1596–1650) stavom da ljudi mogu 42

otkriti istine (res cogitans) svijeta i postati njegovim gospodarima. Njutn (Isaac Newton) je s druge strane osigurao i instrumentarije ljudskom rodu da to i urade – pronašao je matematičku metodu za prikaz mehaničkog kretanja. Uz pomoć tri Njutnova zakona formiran je svijet u kome je uspešno odstranjeno sve što se u bilo kojem smislu moglo smatrati neurednim, haotičnim i živim, svijet u kojem su postor i položaj postali jedino važni. Priroda se u njemu više ne pojavljuje u punom sjaju i totalitetu svojih mogućih kvaliteta, već se njeno potencijalno bogatstvo redukuje na ono što se može mjeriti i kvantificirati. Paradoks novih naučnih pronalazaka jeste u tome da su, mada je to trebalo biti suprotno, oduzeli njeno izvorno značenje egzistencijalnog temelja čovjekovog bivstvovanja i time je sve više postajala objekat praktične tehnološke i ekonomske manipulacije.

Antropocentrizam i prema drugom i u sebi Taj početak svojevrsnog antropocentrizma (stavljanje čovjeka u centar svijeta, a sada i svemira) jeste vrlo važno granično područje koje će se nastaviti kasnije sa drugim ideologijskim i filozofskim pravcima, koji su inaugurirali „napredak“ kao jednosmjerni put na Zemlji i

na nebu (čak?) u kojem su vremenske etape historijskog zbrajanja samo „usputne stanice“ tog napretka i blistave izgledne budućnosti umjesto ekosfere (prirodnog datog okruženja) ljudske tehnosfere. Na početku XXI stoljeća je jasno da bezgranični rast i razvoj jesu kategorije koje je ljudski um smislio tretirajući okolinu u kojoj se nalazi kao samoobnovljivu i nesicrpnu. Tako je tretirao i druge svjetove, ne samo biljne i životinjske i one koje i ne poznaje i ne vidi, nego i druge narode (drugi, treći svijet ljudi). To se dešava i u XXI stoljeću. Prema ostatku svijeta postupa kao prema potencijalnom sirovinskom, energetskom ili sa jeftinom radnom snagom prostoru. Naravno, jasno je da se pod „ljudskim umom“ u ovom tretiranju podrazumijeva takozvani razvijeni ljudski svijet, odnosno današnje najbogatije države dunjaluka. To potčinjavanje ili gospodaranje okolinom ima svog korijena u gospodarenju nad ljudima kao prvim oblikom odrođavanja čovjeka od njegove prvobitne i uzvišene Misije. Od te prvotne Misije sa Ademom, a.s., kao živim nosiocem čovječanstva, zaborav je postajao pratilac čovjeka, a utjecaj onoga koji odvodi ljude s Pravog puta se širio kroz razne kanale, a kao jedan od najpouzdanijih kanala se pokazala nauka, odnosno znanost. Potom se taj utjecaj širio kroz presretanje komunikacija, dehumanizaciju nauke, šaputanje o slastima zabranjenog drveta

i njegovih „pogodnosti“, kroz širenje lažnih obećanja kakva su: besmrtnost, neograničenost, moć, gospodarenje i slično. Taj zavodljivi set lažnih obećanja se skoro nije ni mijenjao kroz cijelu ljudsku povijest. Sada u našem dobu tehnologizacije i globalizacije samo je postao izgledan(?!), skoro na dohvat ruke. Tu je, zar ne!? Samo ga treba dohvatiti. Baš kao i ono drvo TAMO. A zabrane su bile i direktne, i kroz Uputu kao najviši stepen Milosti Gospodara svjetova. Jer cijene nečega tako naizgled lahkog i brzog su: zaborav, ubijanje drugih ljudi, prikazivanje loših djela dobrim (prevara na ugovaranju; lažno svjedočenje; zanemarivanje tegoba onog drugog i drugačijeg; suza siročeta; plač majke koja je u bosanskoj Srebrenici izgubila sina, muža, oca, brata, djevera, dajidžu, amidžu, komšiju, tečića, sestrića, bratića...) Obraz i stid se izgubio i prema drveću, i prema pšenici i kukuruzu, prema drugom čovjeku, prema našim čuvarima koje smo do jučer, većina nas, a danas tako malo, mogli da osjetimo. Znajući tako da smo pod budnim okom onih koji su upućeni na nas i s lijeve i s desne strane, i naprijed i nazad, i ispod i iznad, u samoći nismo bili nagi niti činili išta nepristojno i neprirodno bilo gdje. Antropocentrizam se prema drugim ljudima označava kao etnocentrizam, nacionalizam, fašizam, ali se tu ne završava ljudsko gospodarenje, nego se to ustoličuje i u samom čovjeku koji za sebe misli da je najbolji, najljepši, najpametniji, da njega smrt neće dotaći, da on može odlučivati o sudbinama drugih ljudi i slično. Jednom riječju, čovjek savremenog doba vrlo rado sebi daje brojne božanske atribute, a to velika masa odanih sljedbenika („obožavatelja“ ili fanova) prihvata, pri čemu se ljudi na pijaci prodaju kao obična roba: Ronaldo – 94 miliona, Kaka – 65 miliona, naga glumica – milion, pjevačicin koncert u Sarajevu – 100.000 itd.

Ljudsko pravo ili pravo na nemoral? Uz tehnologiju, koja nas je zavravala svojom negraničenošću, išao je i čitav niz ljudskih prava. Pri tome su, kao i kod tehnologije, stvari krenule u pravcu nekontrolirane bezgraničenosti. Danas se kao jedan od uvjeta za ukidanje viza Bosni i Hercegovini traži priznavanje homoseksualnih brakova i njihovo usvajanje djece. Sutra će to biti legalizacija prostitucije, legalizacija lah43

44

kih droga, alkoholizam kao dio svih svečanih, veselih i tužnih rituala, ujednačavanje vjerskih obreda, traženje da se reformiše, naprimjer, rad vjerskih zajednica i „modernizira“ sadržaj Objave itd. Uostalom, ti zahtjevi se često i spominju u uslovima da Bosna i Hercegovina, kao jedna od najstarijih evropskih država, bude zvanično priznata da stvarno i jeste(?!) u Evropi.

nikakve sumnje da se danas nauka slaže u osnovnoj

Kada pogledamo izraze koji se koriste da bi se opisale ljudske tvorevine kao što su: nacija, globalizacija, inflacija, prostitucija, narkomanija, pedofilija, recesija, secesija, alkoholizam, homoseksualizam i brojni drugi izrazi kojima se opisuju stanja nemorala i dekadencije, onda je jasno da je za svoje negativno djelovanje čovjek smislio brojne izraze koji mu njegova (ne)djela čine objašnjivim, pa čak i naučno prihvatljivim. Zar vas, uostalom, izraz etničko čišćenje ne asocira na higijenu, a najmanje na izraze koji bi bili mnogo prikladniji: ubijanje nevinih, mučenje, silovanje, pljačkanje njihove imovine, ubijanje njihove djece, spriječavanje povratka pri čemu se žrtvi nameće nelagoda da o tome i razmišlja. Upotreba pravih izraza bi tražila akciju, tražila bi pravdu, a posredno opisivanje i zaobilaženje istine (a to je laž) daje nekako drugačiji kontekst koji onda i omogućava relativiziranje – „Svi su činili zločine.“, a one koji su oštećeni tjera da se osjećaju nelagodno jer jedino oni stvari nazivaju pravim imenima. A to isticanje istinitih navoda ne odgovoara našem dobu XXI stoljeća. Ljudi sve više vole slatkorječive političare koji im iznose lažna obećanja, koji im šapuću na uho i čija prsa i njihov sadržaj oni ne vide. U modernom vremenu se jedna afera ne završava nego se zaboravlja sa otvaranjem nove afere, tako da se ima osjećaj da niko ne odgovara ni za šta. A kako se samo ljudi varaju!

stranjenom na raznim kontinentima. Istovjetni princip

Međutim, ukoliko ljudska zajednica bude imala osjećaj za opstanak kao jedinstvena zajednica i ne dozvoli da „razlike“, koje su, prije svega, plod ideološke i iluzionističke ljudske djelatnosti, dovedu do katastrofa kakve je čovječanstvo već doživljavalo u svojoj historiji, mora da se pozabavi pitanjima „razlika“ na realan i istinit način.

i javne organizacije takvih dimenzija da izgleda nemo-

Taj način podrazumijeva da se ljudski rod odredi spram činjenice o postojanju Jednog i Jedinog Boga.

ćorskokaka i iskazivanje zahvalnosti Bogu Milostivom

To je bitnije određenje nego bilo koja rezolucija i demokratska rasprava koja se vodi i koja je ikada vođena u UN-u i drugim tijelima međunarodne organizacije. Nema

prokletog i njegovih spletki koje se kao paukova mreža

činjenici da je čovječanstvo sazdano na istom principu na kojem funckioniše čovjek kao jedinka. Takođe nema nikakve dvojbe da je čovjek stvoren od sastojaka koji se već nalaze kao elementi u Zemlji – kao postojbini čovjeka, njegovom staništu, jednom i jedinom rasprostvaranja od Početka do Kraja svijeta i ovodunjalučkog života čini jednog čovjeka neophodno upućenog na drugog i daje mu dimenziju društvenosti, ali istovremeno i poštovanja jedinke koja za sebe egzistira kao realnost. Od te realnosti jedinke i njene potvrde u drugom čovjeku (i obratno) stvoreni su svi ideološki odrazi kao određena „društvena stanja“ i na njima zasnovana ideologija sa svim svojim elementima. U suštini, ima samo jedno pitanje na koje treba da se dadne odgovor: Da li čovjek svoj superiorni položaj duguje NEKOME ko mu je namijenio upravo takvu ulogu? Taj Neko nije nitko iz njegove okoline, pa ni „moćni“ članovi ovalnih i drugih kabineta, razni žreci, sihirbazi, specijalni savjetnici, generali najmoćnijih vojski, niti direktori multinacionalnih kompanija, pa ni slobodni i neslobodni zidari, niti Kapitoli, kapele, ali ni džamije ni bilo koji od vjerskih vođa iz bilo koje vjerske zajednice ili predsjednika i savremenih velikih i malih vođa. Ta demistifikacija savremenog doba je, možda, i najveće rušenje idolatarije u koju je zapalo savremeno čovječanstvo. Naizgled, podjele koje su među ljudima prisutne su nepremostive, jer je podjela na države, narode, na partije i vjerske zajednice, tajne guće formirati zajednicu oslobođenu svih tih vještačkih granica. A kamoli da se vodi računa i o drugim svjetovima i uspostavljanju bioetike. Povratak Izvoru Upute i shvatanju da čovjek nije konačni vlasnik ničega, pa ni samog sebe – a to je ponajmanje, jeste put izlaska iz i Samilosnom i traženja od Njega zaštite od šejtana pletu iznad glave svih ljudi. Kod mnogih su, nažalost, obuzeli i njihove likove i njihove dunjalučke živote.

Prodavač sjekira M

eđu Israelićanima je bio jedan pobožnjak koji je bio lijep i umiljat. Pravio je sjekire i prodavao ih. Jednom je prolazio pored kapije kraljevskog dvorca i vidjela ga je kraljicina služavka. Otišla je kraljici i rekla joj: „Pred kapijom sam vidjela najljepšeg čovjeka. Hoda i prodaje sjekire.“ Kraljica joj je rekla: „Otiđi i dovedi mi ga.“ Sluškinja ga je dovela i kada je mladić ušao, kraljica ga je pogledala i veoma joj se svidio. Rekla mu je: „Ostavi te sjekire i uzmi ovaj pokrivač.“ Svojoj sluškinji je rekla: „Donesi nam mirise i kreme. Mi ćemo uživati s njim i on će uživati s nama.“ Njemu je rekla: „Ako nam budeš pokoran, nećeš imati potrebe da prodaješ sjekire.“ On je mnogo puta rekao: „Ja to ne želim.“, na što mu ona reče: „Ako i ne želiš, nećemo te pustiti vani sve dok ne podmirimo svoju potrebu s tobom i dok se ne nauživamo tvoje ljepote.“ Naredila je da se sva vrata pozaključavaju. Kada je on to vidio, upitao je: „Da li na krovu vašeg dvorca ima ikakvo mjesto za uživanje?“ Ona mu je rekla da ima. Naredila je sluškinji da se ispne s njim na krov i da se on očisti. Kada su stigli na krov, otišao je do ivice i vidio je da je dvorac visok te da nema ništa za šta bi se mogao uhvatiti i spustiti se s krova. Počeo je sam sebe prekoravati: „Moj nefsu, godinama težiš da stekneš zadovoljstvo Plemenitog Gospodara i žudiš za time noću i danju, i za jednu noć sve te godine truda ti mogu propasti. Allaha mi, ti si varalica. Došla ti je ova noć i pokvarila sav tvoj trud i sva tvoja nastojanja, a pred Allaha ćeš izaći sa tim grijehom. Tako je korio samoga sebe. Poslanik, a.s., je rekao: „Kada se spremio da skoči sa krova, Allah je rekao Džibrilu: ‘Džibrile!’ On reče: ‘Odazivam Ti se i hrlim ti.’ Reče On: ‘Jedan od Mojih robova hoće da izvrši samoubistvo kako ne bi izazvao Moju srdžbu i kako ne bi počinio grijeh. Dočekaj ga na svoja krila kako ne bi bio povrijeđen zbog skoka.’ Džibril je raširio svoja krila i na njih dočekao tog mladića i spustio ga na zemlju kao što samilostan otac spušta svoje dijete.“ Mladić je otišao svojoj ženi a sjekire su mu bile ostale u onom dvorcu. Već se bilo zanoćalo i supruga ga je

pitala: „Gdje je zarada od sjekira?“ On joj reče: „Nisam ništa zaradio.“, te ga ona upita: „A šta ćemo večerati?“ On reče: „Večeras ćemo biti bez večere. Ustani i potpali peć. Ne bi nam bilo drago da naše komšije, ako ne vide vatru da je potpaljena, počnu da nas ogovaraju i imaju ružno mišljenje o nama.“ Žena je ustala i potpalila ognjište, a onda sjela kod svoga muža. Malo zatim je neka komšinica pokucala na vrata i pitala: „Komšinice, imaš li žeravice?“ Ova joj je rekla: „Imam, uđi i uzmi je sa ognjišta.“ Ova je ušla i uzela žeravicu, a onda pitala: „Šta je to s tobom? Sjediš i pričaš sa svojim mužem, a hljeb samo što nije izgorio?“ Ova je ustala i zatekla punu tepsiju hljeba. Uzela ga je u krpu i otišla svome mužu pa rekla: „Tvoj Gospodar ti ovo čini samo zato što si ugledan kod Njega. Moli Allaha da nam olakša ostatak života.“ On joj reče: „Budi zadovoljna ovakvim životom.“ Međutim, ona je navaljivala sve dok on nije rekao: „Dobro, uradit ću kako želiš.“ Iza pola noći je ustao, klanjao i zamolio Allaha: „Allahu moj, moja supruga traži od mene pa joj podari nešto što će joj omogućiti komociju do kraja života.“ Plafon se otvorio i pojavila se ruka u kojoj je bio dragulj od kojeg se čitava kuća obasjala kao od sunčeva svjetla. On ju je uštinuo za nogu i probudio. Rekao joj je: „Uzmi to što si tražila.“ Ona reče: „Nemoj žuriti. Jesi li me zato probudio? Sanjala sam mnoge zlatne fotelje koje su bile poredane i ukrašene dragim kamenjem, ali je jedna od njih bila okrnjena. Pitala sam: ‘Čija je ovo fotelja?’ Rekli su mi: ‘To je fotelja tvoga muža koji pripada ostatku društva.’ Pitala sam: ‘A zašto je ova rupa na fotelji?’ Rekli su mi: ‘To je zbog toga što si navaljivala na svoga muža.’ Rekla sam: ‘Ne želim ništa što bi moglo okrnjiti tvoje mjesto.’ Zamoli svoga Gospodara da to vrati kako je i bilo.“ On je zamolio Gopodara i dragulj je bio vraćen kako je i došao. Upozorenje nemarnim, Es-Semerkandi 45

ODABRANE ŽENE

SAFURIJA Jedna od Šuajbovih, a.s., kćeri – pohvaljena u časnom Kur’anu zbog svoga stida

Š

uajb je poslanik iz reda arapskih naroda. Ibn Hiban u Sahihu navodi hadis o vjerovjesnicima gdje stoji: „Četvorica su Arapi: Hud, Salih, Šuajb i tvoj Poslanik, o Ebu Zerre.“ Vodi porijeklo od Medjena, sina Ibrahimova. Poslan je gradu koji se zvao Medjen i čiji su stanovnici bili griješan i raskalašen narod. Imali su svetište gdje su obožavali drvo Ejku, oko koga je bilo gusto granje. Odatle je šejtan činio različita zavođenja i zastranjivanja. Zastranili su u trgovačkim malverzacijama i krivo mjerili na kantaru. Opominjao ih je. „Zato pravo na litri i vagi mjerite, i ljudima na njihovim stvarima ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen.“

(el-Ea’raf, 85.) Es-Sudejj u svom tefsiru od ashaba prenosi da je Šuajbov narod od prolaznika uzimao desetinu iz njihove imovine. Ibn Abbas, r.a., veli: „Oni su bili nasilnici. I prvi koji su to uveli. Riječi: ‘bolje vam je ono što vam Allah ostavlja kao dozvoljeno’, znače: Allahova opskrba vam je bolja od nasilnog otimanja tuđeg imetka.“ Svaki poslanik, pored poziva ispravnom vjerovanju, hvatao se u koštac sa zastranjenostima u svome narodu. Ibrahim, a.s., sa robovanjem lideru, čovjeku – Nimrudu umjesto Gospodaru svjetova. Lut, 46

a.s., se uhvatio u koštac sa ozbiljnim društvenim problemom, nemoralom i homoseksualizmom. Šuajb, a.s., sa ekonomskim problemom varanja na tržištu. Musa i Harun, a.s., sa faraonskom tiranijom i tlačenjem Benu Israila. Svi su svijetli primjeri i uzori do Sudnjeg dana, koliko može i treba da se bore sinovi Ademovi za opće dobro sa ma kakvim nasilnicima i problemima se susretali. Šuajb je bio poslan da dugo opominje svoj narod, ali oni su ga u laž ugonili i sa nevaljalim djelima nastavljali. U gradu su moćnici vijećali kakve mjere da poduzmu protiv vjernika. „O narode moj, neka vas neslaganje sa mnom nikako ne dovede do toga da vas zadesi ono što je zadesilo Nuhov narod ili Hudov narod ili Salihov narod. A i Lutov narod nije mnogo prije vas živio. I tražite oprost od Gospodara svoga, i onda Mu se pokajte! Gospodar moj je, uistinu, Samilostan i pun ljubavi.“ (Hud, 88–90.) „Moćnici iz njegova naroda, koji su bili oholi, rekoše: Ili ćete se vi u našu vjeru vratiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju, iz našeg grada istjerati... Ako bismo se u vašu vjeru vratili, nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi se nećemo u nju vratiti...“ (el-Ea’raf, 88–89.)

I sa pet stotina vjernika Šuajb napusti Medjen i krenu za Ejku. Kazna stiže narod Medjena – „(...) užasan glas i oni su u zemlji svojoj mrtvi, nepomični osvanuli, kao da na njoj nikada nisu ni postojali. Daleko bio Medjen kao i Semud.“ (Hud, 94–95.) Opomenuo je i narod Ejke ali oni rekoše: „Ti si samo opčinjen; i ti si samo čovjek kao i mi; za nas si ti, doista, lažac pravi; zato spusti na nas kaznu s neba, ako istinu govoriš.“ (eš-Šu’ara, 185–187.) I Šuajb napusti Ejke. Nakon odlaska stanovnici su osjetili kao da im je žaravica pala u srca. Očajnički su tumarali unaokolo nadajući se kakvom olakšanju. Zadesila ih je žestoka žega i Allah je dao da sedam dana ne puše ni povjetarac. Onda se pojavio jedan oblak i oni su napustili svoja skloništa da se osvježe u njegovu hladu, vjerujući da će iz njega pasti osvježavajuća kiša. Kada su se svi sakupili, Allah je dao da ih iz oblaka počne gađati vatra i plamen, da se pod njima zemlja zatrese, a iz neba im dođe zaglušujući krik. Tako su svi pomrli. Zar nisu i tražili komad nebeskog azaba. I dobili su ono što su tražili. „Oni koji su poricali Šuajba, kao da nikad nisu tu ni živjeli.“ (el-

Ea’raf, 91.) Nakon njihove propasti Šuajb im se obratio: „O narode moj, ja sam vam prenio poslanice Gospodara svoga i savjetovao vas, pa kako da žalim za narodom nevjerničkim.“ (el-Ea’raf, 93.) Nakon toga Šuajb se vrati u Medjen jer je grad ostao netaknut, samo su njegovi stanovnici uništeni. Živio je tu i nastanjivali su ga

uglavnom vjernici. To je grad u koji će doći Musa, a.s.

Susret kod pojilišta Od Ibn Abbasa, r.a., se prenosi hadis Muhammeda, s.a.v.s., da je Šuajb, a.s., oslijepio zbog puno plača iz ljubavi prema Uzvišenom Allahu. Zatim mu je Allah, dž.š., povratio vid i upitao ga: „Šuajbe, je li ti plačeš iz straha od džehennema ili iz želje za džennetom?“ Rekao je: „Ne, nego iz ljubavi prema Tebi. Da mi Te je vidjeti svejedno bi mi bilo šta će sa mnom biti.“ Na to mu je Allah, dž.š., objavio: „Prijatan ti bio susret sa Mnom, Šuajbe. Zato ću ti dati Musaa ibn Imrana, s kojim Sam govorio, da ti služi.“ Musa, a.s., je napustio Egipat, iščekujući šta će biti, bojeći se da ga ne stigne neko od faraonovih ljudi. Cijeli Egipat ga je tražio. Gdje da pobjegne? Zamoli Gospodara da ga spasi i reče: „Gospodar moj će mi pokazati pravi put.“ Ibn Abbas, r.a., prenosi da je Musa došao u Medjen sa poderanim tabanima od bosonogog pješačenja. Prešao je put od rijeke Nil do Palestine pješice. Bio je bos jer je putem poderao obuću. Idući pustinjom lišćem se hranio. Zelenilo od trava i lišća moglo se vidjeti po ustima. Od gladi mu se stomak gotovo za leđa zalijepio. Osjećao je neodoljivu potrebu da šta pojede, makar polovicu hurme. „A kada stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene...“(el-

Kasas, 23.) Začudi se što udaljavaju svoje ovce od pojilišta. Nastojale 47

su da se ne pomiješaju sa drugim stadima. „Šta je sa vama dvjema?“, upita ih. One odgovoriše: „Mi ne napajamo dok ne odu čobani, a otac nam je veoma star.“ Mufesiri kažu: „Čobani bi, kad bi napojili svoju stoku, na otvor bunara stavili veliki kamen, pa bi njih dvije pojile svoju stoku vodom koja bi iza njih pretekla. Tog dana Musa, a.s., je sam podigao taj kamen, izvadio vode i napojio im stoku, a nakon toga vratio kamen kako je i bio.“ Vladar pravovjernih halifa Omer, r.a., je rekao: „Za podizanje tog kamena bilo je potrebno najmanje deseterica ljudi! On je izvadio samo jednu veliku kofu vode i to im je bilo dovoljno.“ Potom ode u hlad drveta i zamoli Gospodara svjetova: „Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna.“ (el-Kasas, 24.) Jedna od Šuajbovih kćeri je čula Musaovu dovu, htjede ga nagraditi za pomoć vidjevši da je siroma-

48

šan, a ponosan. Odmah su otišle da kažu ocu. Neki vele da se Šuajb, a.s., začudio kako su se brzo vratile. One mu ispričaše slučaj sa Musaom, a.s., pa on jednoj od njih naredi da ode i da ga pozove.

Stid „I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo i reče: ‘Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napojio.’“ (el-Kasas,

25.) Ovo je moral muslimanke. Ovako idu žene plemenitog roda. Stid, ali jasnog govora da šta ne bi ispalo sumnjivo. Direktan govor – što govori o njenom odgoju i čednosti. I krenu Musa sa njom Šuajbu. Išao je ispred nje. Od stida mu nije riječima kazivala put nego bi samo prutem naišaretila pravac u kojem trebaju ići. Odgoj i stid su potreba svake muslimanke, a najsvjetliji primjeri su majke, supruge i

kćeri Allahovih poslanika, ashaba i dobrih ljudi. „I kad mu on dođe i kaza mu šta je doživio, on reče: ‘Ne strahuj, spasio si se naroda koji ne vjeruje!’“ (el-Kasas, 26.)

Ibn Mes’ud, r.a., je rekao: „Tri osobe su bile najpronicljivije: Jusufov vlasnik kada je rekao ženi – „Učini mu boravište prijatnim.“, Šuajbova kćer koja je za Musa rekla: „O oče moj, uzmi ga u najam, najbolje je da unajmiš snažna i pouzdana.“ i Ebu Bekr es-Siddik kada je za svog nasljednika odredio Omera ibn el-Hattaba, r.a.“ Šuajb je bio siromašan, a i Musa je bio bez igdje ičega. Htio je udati kćer za njega, ali on nije imao ništa za mehr. „Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje“ – reče on – „ali trebaš me osam godina služiti; a ako deset napuniš, bit će dobra volja tvoja.“ (el-Kasas,

27.) Pitali su Muhammeda, s.a.v.s.: „Koliko je godina Musa služio Šuajba?“ Poslanik reče: „Onoliko koliko je bolje i duže.“ “Neka bude tako između mene i tebe! Koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti. Allah je jamac za ono što govorimo.“ (el-Kasas, 28.)

U hadisu se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Musa je sam sebe unajmio, zauzvrat sačuvavši čednost i dobivši izdržavanje u hrani.“ Na upit koju je od kćeri oženio, Allahov Poslanik je rekao: „Mlađu.“ U kakve nas sve situacije stavlja život i koliko je samo Uzvišeni ponudio rješenja kroz kur’anska kazivanja! Na nama je da se ugledamo na njih kako bi sačuvali čednost i postigli Allahovo zadovoljstvo. Dugi niz godina brinuo se Musa o Šuajbu zaimao porodicu i naučio mnogo od ovog pejgambera.

Halal imetak Nakon deset godina Musa, a.s., je osjetio želju da ode u Egipat da posjeti majku, braću i sestre. Reče Safurji da zatraži od svog oca nešto stoke od koje bi mogli živjeti. Šuajb, a.s., im obeća svu janjad koja se te godine ojanje, i koja budu drugačije boje od njihovih majki, a imao je lijepe crne ovce. Musa je uzeo jedan štap i rascijepio ga na jednom kraju, a zatim ga stavio na dno korita, pa onda dotjerao ovce da ih napoji. Stojeći sa strane korita, kako je koja ovca prilazila, on ju je kucnuo sa strane. Ovce su se bliznile i janjile žensku janjad i sve drugačije boje – osim jedne ili dvije. Među novoizjanjenim ovcama nije bilo onih sa nedostacima, poput proširenja mliječnih kanala na dojkama, pa da samo mlijeko curi, niti onih začepljenih kanala, pa da mlijeko

ne može izlaziti. Božiji Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kad biste prodrli u Šam, naišli bi na ostatke pasmine ovih samaričanskih ovaca.“ Tako je Musa, a.s., svu janjad od te godine uzeo sebi. Kad je krenuo sa svojom porodicom za Egipat, sa sobom je poveo djecu i stoku koju je tamo za svog boravka stekao. Putujući danju, odmarali bi navečer. Jedne tamne i hladne noći su zagubili put. Zastali su i Musa, a.s., je pokušavao da upali kresivo. Mrak i hladnoća su postajali sve veći. Odjednom u daljini, u pravcu brda ugledao je vatru kako gori. „Pričekajte, reče svojoj porodici, vidio sam vatru, možda ću nam od nje kakvu vijest donijeti ili zapaljenu glavnju da se ogrijete.“ (el-Ka-

sas, 29.) I Musa, a.s., je u blagoslovljenoj dolini Tuva, na Sinaju, razgovarao sa svojim Gospodarem.

49

Edin Topčić | PRIČA

Prve suze „I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost.“ (er-Rum, 21.)

S 50

jećam se jednog Abdurezaka!

Nikad prije ni poslije nisam sreo

On je bio moja prva stanica

nekog kao što je to bio naš Abdurre-

u traženju Allaha. Bio sam, i

zak. Prije svega to je bio mladić koji

sad sam, istinski zaljubljen u svoju

je držao namaz, ali i mladić kojeg

sadašnju ženu.

dnevni poslovi nisu ometali da se

sjeća Allaha. Svako ko bi ga sreo, odmah bi ga zavolio. Sjećam se jednog Abdurezaka i moga prvog susreta sa njim. Ušao sam u sobu studentskog doma, kod

svoje buduće žene. Tamo su već bili svi moji prijatelji i moja djevojka. Tamo, na jednom od tri kreveta, sjedio je i Abdurezak. Poselamio sam se sa prisutnim, a on je gledao u mene i blago mi se smiješio. Bio je to lijep mladić, duge plave kose i uredne zlataste brade. Čelo mu je bilo blago, a oči nekako pritajeno i neopisivo radosne. Znali smo se već preko prijatelja, ali je ovo bio naš prvi susret. Samo smo se rukovali i nekako sam sjeo preko puta njega. I moji prijatelji su šutjeli i gledali u nas. Kao da su nešto očekivali od ovog našeg prvog susreta. Pomislih, možda se oni sjećaju svoga prvog susreta sa njim... Odlučih da prekinem šutnju i rekoh mu : „Dobar ti je džemper!“ Nije to bio neki džemper, sintetički i već pomalo dotrajao. Bio je, kako to mladi vole reći, „razvaljen“. Razvučenog ovratnika i šarenih boja. Radi svega ovoga, njegov džemper mi se zaista svidio. Hadžija, kako su ga zvali, brzo skinu sa sebe džempar i pruži mi ga sa riječima – „Halal olsun!“ Osjetih kako mi crvenilo obliva lice. Postidio me do kostiju. Znao sam da je jetim, da je student koji sam sebe finansira, koji radi u nekoj piceriji i koji baš nema sredstava za život, a kamoli za studiranje. S druge strane, ja dolazim iz poprilično imućne porodice, koji nikad nisam oskudijevao ni u čemu i koji nikad nisam zarađivao za život. Snebivajući se, rekoh mu da mi ne nudi to. „Pa, šta ćeš ti?“, upitah ga.

„Ono šta mi Allah dadne!“, kratko mi reče Hadžija. Zašutio sam stideći se samog sebe i svoga srca koje nije bilo dovoljno mehko da uzvrati na ovaj dar. Bilo kako bilo, zavolio sam ovog insana odmah i punim srcem, onoliko koliko sam bio sposoban da volim. Zašto vam o njemu pišem!? Prije svega, hoću da čuvam uspomenu na njega i njegovu dobrotu koja nas je sve oko njega pokretala i nadahnjivala. Nekoliko godina od našeg upoznavanja, on je preselio na ahiret, a Sarajevo me i danas podsjeća na njega. Da me sad neko zaustavi na cesti i upita koga sve volim samo radi Allaha, bez razmišljanja bih njega stavio na prvo mjesto. To je zaista bila dobra godina. Te godine, tog ramazana upoznao sam dvije duše koje su me promijenile najviše. Moj Hadžija i moja žena. Kao da smo bili nerazdvojni još u ezelu, možda smo bili jedni kraj drugih kad smo Allahu Njega posvjedočili. Kažem „možda“ jer Allah to zna, a ja ne! Od njega sam dobio mnoge hedije koje i danas nosim sa sobom. To su u početku bila očita pitanja na koja nisam znao odgovore ili sam barem mislio da ih znam. Sjećam se, sunce se već pripremalo za akšam. Bio je ljetni dan i omara je počela već da popušta. Hadžija i ja smo lagano šetali kraj Miljacke i razgovarali smo o džennetu i njegovim blagodatima. Tako mu nekako spomenuh dobra djela i kako je dobro činiti ih jer se njima zaslužuje džennet.

Živio je na nekom otoku na kojem je bio samo jedan izvor i nar koji je dnevno rađao samo jednim plodom. Pustinjak je dane provodio u ibadetu. Žeđ je gasio vodom sa vrela, a glad je obuzdavao plodom sa tog drveta. Živio je 500 godina, a na kraju, kad je preselio, Allah mu ponudi da uđe u džennet iz Svoje Milosti. Čovjek Ga zamoli da ne uđe u džennet radi Njegove Milosti nego da dobije onu nagradu koju je svojim djelima zaslužio. Uzvišeni mu je, iz Svoje Milosti, tri puta nudio, a ovaj je tri puta tražio ono što je svojim djelima zaslužio. Na kraju, Meleci počeše svoditi račun... Prvo dođe na red blagodat vida koju mu je Allah dao, ali svi njegovi ibadeti nisu bili dovoljni da „pokriju“ samo to što je cijeli život imao vid, zapravo, što je vidio samo na jedno oko. Kad se svede račun, odrediše mu džehennem, a čovjek vidje da je propao i da je nezahvalan. Na kraju zavapi tražeći Allahovu Milost. I opet mu se reče: „Uđi u džennet iz Moje Milosti!“ 51

Moj Abdurrezak se malo k’o uozbilji i kratko reče: „Nećeš ti u džennet radi dobrih djela!“ „Kako neću?“, upitah sebe više nego njega. Miljacka je i dalje polahko tekla, oplićala i onemoćala radi ljeta i niskog vodostaja. Sunce je svjetulucalo u tromim valovima usporene rijeke. Do nas je dopirala huka auta i tek poneka potpetica što je ravnomjerno kuckala po usijanom asfaltu Sarajeva. Prije nego mi je odgovorio na moje pitanje, prepričao mi je jedan hadis o nekom čovjeku koji je cijeli život proveo u ibadetu. - Živio je na nekom otoku na kojem je bio samo jedan izvor i nar koji je dnevno rađao samo jednim plodom. Pustinjak je dane provodio u ibadetu. Žeđ je gasio vodom sa vrela, a glad je obuzdavao plodom sa tog drveta. Živio je 500 godina, a na kraju, kad je preselio, Allah mu ponudi da uđe u džennet iz Svoje Milosti. Čovjek Ga zamoli da ne uđe u džennet radi Njegove Milosti nego da dobije onu nagradu koju je svojim djelima zaslužio. Uzvišeni mu je, iz Svoje Milosti, tri puta nudio, a ovaj je tri puta tražio ono što je svojim djelima zaslužio. Na kraju, Meleci počeše svoditi račun... Hadžija malo zasade pa nastavi: - Prvo dođe na red blagodat vida koju mu je Allah dao, ali svi njegovi ibadeti nisu bili dovoljni da „pokriju“ samo to što je cijeli život imao vid, zapravo, što je vidio samo na jedno oko. Kad se svede račun, odrediše mu džehennem, a čovjek vidje da je propao i da je nezahvalan. Na kraju zavapi, tražeći Allahovu Milost. I opet mu se reče: 52

„Uđi u džennet iz Moje Milosti!“

i ja sam razmišljao. Razmišljao sam

Vidiš, reče mi Hadžija, u džennet se ne ulazi radi dobrih djela nego iz Njegove Miliosti.

o tome kolika je Njegova Milost kad

Shvatio sam poslije da Allah ne gleda u naša djela nego u srca i koliko iskrenosti i ljubavi ima u njima.

prašine u kljunu ptice, zrnom koje

Iman je dar, a prijatelj daruje prijatelja, jer ako u davanju dara ima imalo interesa, onda on nije dar. A koji interes i potrebu ima Allah kad nam dadne iman? Naš razgovor, kao i šetnja kraj, Miljcke su nastavljeni. Careva džamija je već daleko za nama i mi već nekako planiramo da šetamo do Alipašine i da nas tamo sačeka akšam. Volim ovog insana. U toj godini on i moja djevojka su najbolje što mi se dogodilo. Bio sam usamljen i tužan, kao što je golub tužan kad mora hoditi među vranama i među njima tražiti svog mala. Golub, bez obzira na to kako da hoda, ostaje bez ičega jer su vrane oko njega okretnije i odlete sa ugrabljenom korom hljeba. Još uvijek mi srce gori od tog ramazana. U šali volim reći da sam kao postač imao ne dvije, nego tri radosti. Treća mi je bila susret sa ženom koju sam volio i prije ovog ramazana, koju sam volio prije nego što ću se roditi. Radost je dunjalučka, ali slatka! Nije mi trebalo mnogo, tek kratak susret u redu za iftar. Njen osmijeh i blagost što su se ulijevale u moje oči i moje srce bili su dovoljni da osjetim da je volim oduvijek. I danas, dok ovo pišem, uživam u ljubavi koja nas krasi. Šetali smo jedno vrijeme ćutke. Hadžija me je pustio da razmišljam

je sam Allah poredi sa beskrajnim morem, a naše grijehe sa zrnom ne može zamutiti more. Kolika li je Njegova Ljubav kad nam je darovao toliku Milost. U sjećanje mi dozivaju stihove Mevlane Rumija koji kaže:

Ljubav je instrument Božijih tajni. Ljubav, s jedne ili s druge strane, na kraju pokaže nam pravac odakle dolazi i kuda vodi... Kako sam tada pomislio na ljubav, pomislio sam na svoju dragu i tako sam uzdahnuo iz čežnje za njom i večerašnjeg susreta sa njom.

„Vidim misliš na svoju djevojku, Edine!“, Hadžija me prenu iz razmišljanja. „Da“, rekoh mu tada, „neka mi Allah oprosti, ali ona je najbolje što mi se dogodilo i promijenila je moj život na bolje!“ Hadžija me pogledao svojim vedrim i blagim očima. Njegovu zlatastu kosu lagano je milovao povjetarac, a brada mu se presijavala sunčevim zrakama. Tada pomislih da sam sa njim i svojom djevojkom zaista darovan od Allaha i zahvalih Mu. „Znaš li ti, Edine, da, kada ti nekog voliš i kada tebe neko voli to Allah voli preko tebe i te osobe?!“ Dostojevskog su jednom pitali vjeruje li u vječnost na šta je on odgovorio da vjeruje u trenutke vječnosti. Ne znam koliko je bio u pravu, ali često mi se dešava da jedan djelić sekunde postane dug kao vječnost. Lijepi su to trenuci. Klupko mojih misli počelo se odmotavati u traženju onih u čiju ljubav mogu biti siguran i ljubav kojom će me, inšallah, u budućnosti Bog počastiti. Pomislih prvo na svoje roditelje, pa na braću i svoju rodbinu. Pomislih na Hadžiju i iskrene prijatelje, pomislih na djevojku... Tada sam pomislio i na djecu kojom ću inšallah biti darovan i na unuke i... Ja Rabi, pomislih, koliko me Ti voliš kad si mi darovao iman, koliko me voliš kad tu ljubav raspoređuješ na toliko generacija i ljudi, koliko me voliš kad me moja mati voli najvećom ljubavlju kojom jedno stvorenje voli drugo, koliko me voliš pa na sve

to raspoređuješ svoju ljubav prema meni, a to što si dao stvorenjima je samo jedan mali djelić od onoga koliko me Ti Sam voliš? U tom trenu krv mi je udarila u lice, a suze na oči. Pokušao sam sakriti crvenilo i suspregnuti suze, ali ova slutnja na Ljubav Uzvišenog Gospodara i misao – kad je ovo slutnja kako li je lijepo doživiti je – nije mogla zaustaviti suzu koja je potekla iz moga oka. Hadžija me vidio da plačem, ali nije ništa rekao, niti me je pitao išta. Možda je i on ovako isto zaplakao... Danas moga Hadžije nema. Godine su prošle kako je preselio na ahiret. Ostala je samo ljubav i sjećanje na njega. Često mu proučim Fatihu. Danas sam u braku sa djevojkom koju sam upoznao istog onog ramazana kad sam upoznao Abdurezaka. Nastojim se okružiti ljudima koji me vole i koje ja volim, još mi je važnije imati oko sebe ljude koji me vole samo radi Allaha, jer On voli one koji se radi Njega vole i tako se povećava broj ljudi koji me vole i koje volim. U knjizi „Mali princ“ jednom se pilotu sve zvijezde na nebu smiju jer ga one asociraju na zvonki smijeh malog princa što ga je zavolio i izgubio. Mene selami i vedri pogledi ljudi asociraju na Ljubav Onoga Koji daje Opskrbu. Bez obzira kako se zovemo, Edin, Sanela, Rizvan, Naser, Semedin, Mubina, Amina, Namik, Nakib, Kitmir, Aiša... mi smo svi robovi Onoga Koji je najbolji Opskrbitelj, a kud ćeš bolje opskrbe od Njegove Ljubavi!!! 53

Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA

Ljudski rod koristi samo 10% mozga – mit ili stvarnost? Pošto mnogi mediji i dalje često ponavljaju da ljudi koriste samo 10% svojih umnih kapaciteta, dosta populacije ovu tvrdnju uzima zdravo za gotovo. Međutim, istina je da stručnjaci već decenijama negiraju ovu zabludu jasno ističući da ne postoji nijedan naučni dokaz koji bi potvrdio ovu nevjerovatnu tvrdnju. Kada malo bolje razmislimo, teško je čak i shvatiti šta zaključak da koristimo samo 10% mozga uopće znači?! To bi se moglo protumačiti da ne bi osjetili nikakve posljedice ako bi ostali bez 90% mozga ili, opet, da nam je tek svaka deseta moždana ćelija iskorištena ili uopće ima neki esencijalni značaj. Krenimo od početka. Ovo je duboko ukorijenjen mit i teško je otkriti kada se i gdje prvi put pojavio. Predpostavlja se da je povezan sa istraživačkim radom Karl Lashleya iz 1920-tih koji je uspio hirurški odstraniti velika područja mišijeg cerebralnog korteksa, otkrivši da taj zahvat, navodno, nije spriječio eksperimentalne životinje u izvođenju specifičnih laboratorijskih zadataka. Činjenica, koju danas medicina sa velikom sigurnošću zna, da čak i šteta nanesena vrlo malom području mozga može imati katastrofalne posljedice, nedvojbeno negira rezultate njegovih istraživanja. Prema pokazateljima skeniranja mozga jasno se vidi da bilo koja umna zadaća, od komandi za pokretanje udova do procesa razmišljanja, čini regije, koje su raspoređene u svim dijelovima mozga, aktivnima. To svakako upućuje na činjenicu da je nemoguće moždanu aktivnost limitirati na samo 10% uma, ili korištenje svega 10% neurona. U samom mozgu mogu postojati neke regije koje nemaju jasno definisane zadaće ili čije aktivnosti još uvijek u potpunosti ne shvatamo, ali one nisu neaktivne. Neuroni su konstantno stimulisani iz prostog razloga što bez te stimulacije ne mogu opstati. Prema tome, u slučaju da koristimo samo 10% našeg mozga, preostalih 90% bi bilo mrtvo. Dobra vijest za kraj – i pored toga što koristimo sve neurone, moguće je umno napredovati zbog toga što nije bitno koliko neurona imamo već koliko konekcija oni između sebe ostvaruju.

Nova „5D“ tehnologija obećava spremnike 2000 puta veće od DVD-a Istraživači u Australiji najavili su tehnologiju koja ima potencijal da pohrani 10 terabajta podataka na disk veličine običnog DVD-a. „Da bi bolje shvatili o kojoj količini je riječ – to je kapacitet od 2000 DVD-ova“ – tvrdi profesor Richard Evans sa Univerziteta tehnologije u Melburnu. Očekuje se da će ova nova tehnologija podržana od Samsung Electronicsa biti komercijalno dostupna za 5 do 10 godina. Postojeći CD, DVD i Blu-Ray diskovi rade na principu pohranjivanja informacija na tanke slojeve sa „tačkama“ (bits) podataka koji se laserski zapisuju i čitaju. Jednoslojni DVD-ovi trenutno mogu pohraniti 4.7 GB. Smanjivanjem veličine „tačaka“ podataka i svjetlosnog snopa povećava se kapacitet diska. Na taj način Blu-Ray diskovi imaju 5 puta više podataka od DVD-a na jednom sloju. Ipak, kapacitet ovih dvodimenzionalnih tehnologija je nedvojbeno ograničen činjenicom da zakoni fizike limitiraju koliko mala može biti tačka na koju se fokusira vidljivo svjetlo. Uspješnim razvijanjem drugog metoda, odnosno primjenom trodimenzionalnog pohranjivanja podataka, ukazuje se potencijal za eksponencijalno povećanje kapaciteta holografskog spremnika. GE Global Research, tehnološko-razvojni tim General Electric kompanije, objavio je u aprilu da je uspio izvesti holografsko pohranjivanje 500 GB podataka na disk veličine DVD-a. Umjesto tehnike zapisivanja podataka na pojedinačne tačke, holografija koristi dva svjetlosna snopa – prvi koji sadrži informacije; i drugi svjetlosni snop koji se naziva referentnim snopom, a koji na mediju generiše interferenciju obrazaca. Kada se referentni snop fokusira na medij sa pohranjenim podacima, ti obrazci služe kao „kalup“ koji pravi difrakciju svjetla reproducirajući originalnu informaciju.

54

Stručnjaci smatraju da se ove holografske metode ne razlikuju toliko od trenutnih tehnologija optičkog pohranjivanja podataka i da će stoga mikroholografski uređaji sutrašnjice omogućiti korisnicima potpunu kompatibilnost sa današnjim CD i DVD formatima.

Stanislav Petrov – čovjek koji je spriječio nuklearni rat Jedna od dugo čuvanih tajni Hladnog rata je i incident 26. septembra 1983. godine koji je čovječanstvo doveo na korak do nuklearnog istrebljenja. Malo ljudi je sve do sada bilo šta znalo o heroizmu majora Stanislava Petrova čiji je posao bio da, koristeći računarsko i satelitsko nadgledanje iz vojnog postrojenja nekadašnjeg Sovjetskog Saveza u blizini Moskve, detektuje i upozori sovjetski vojni i politički vrh o lansiranju američkih balističkih projektila na SSSR kao uvertiri za sveopći nuklearni napad. U vremenu kada se incident desio SAD i Sovjetski Savez su bili ogorčeni suparnici čije nepovjerenje je rezultiralo nagomilavanjem nuklearnih projektila spremnih za napad u slučaju izbijanja sukoba. Procijenjuje se da bi takvom nuklearnom ratu, u najboljem slučaju, stotine miliona ljudskih života bilo izgubljeno. U najgorem slučaju, takav zastrašujući scenario izbrisao bi čovječanstvo sa lica planete Zemlje. Na dan na koji se dramatični incident desio stvari su 26. septembra, malo poslije ponoći po moskovskom vremenu, krenule naopako. Iznenada su se računarski alarmi oglasili upozoravajući da je američki projektil ispaljen prema SSSR-u. Major Petrov je hladnokrvno zaključio da je riječ o kompjuterskoj pogrešci, jer bi Amerika u slučaju stvarnog napada ispalila cijeli nuklearni arsenal, a ne samo jedan projektil. Osim toga, i prije ovoga su se postavljala pitanja o pouzdanosti sovjetskog satelitskog sistema. Stoga je okarakterisao računarsko upozorenje kao lažnu uzbunu zaključujući da zapravo nijedan projektil nije ispaljen iz SAD-a. Malo poslije toga situacija je postala vrlo ozbiljna. Računarski sistem prikazuje drugi projektil ispaljen iz SAD-a kako se približava SSSR-u. Potom alarmima zaglušujuće jačine upozorava na treći, četvrti i peti projektil lansiran od strane Amerikanaca. Ispred ekrana majora Petrova blješti natpis „START“ kojim se trenutačno aktivira instrukcija za masivni nuklearni kontranapad na SAD. Mada je imao osjećaj da računarski sistem griješi, Stanislav Petrov to nije mogao pouzdano nikako znati. Sovjetski zemaljski radari nisu imali sposobnost detektovati projektile preko linije horizonta i prema tome njihova informacija stizala je previše kasno da bi bila upotrebljiva. Da stvar bude strašnija, u zavijanju preglasnih alarmnih sistema imao je svega nekoliko minuta da odluči šta da kaže sovjetskom državnom vrhu. Napravio je konačnu odluku – vjerovati će svojoj intuiciji i proglasiti lažnu uzbunu. Ukoliko je pogriješio, američki nuklearni projektili će za par minuta izbrisati čitave sovjetske gradove. Čekao je, dok su sekunde sporo prolazile. Noć se nastavila tiho, bez projektila i destrukcije. Svi oko njega su mu čestitali, bio je u pravu i spriječio globalni nuklearni rat. Kako je Stanislav Petrov iskazao neposluh spram vojnih procedura, ignorišući računarska upozorenja, nakon ovog incidenta prošao je kroz rigorozna ispitivanja nadređenih. Zbog toga što je zanemario kompjuterske alarme nije više imao status pouzdanog sovjetskog oficira, jer vojna disciplina podrazumjeva neumoljivo slijeđenje naredbi i protokola. Na kraju, sovjetska vojska nije ni kaznila ni nagradila majora Stanislava Petrova za njegovu akciju, a njegova obećavajuća oficirska karijera je ubrzo privedena kraju. Prekomandovan je na manje osjetljivu poziciju i ubrzo penzionisan. Hladnokrvno i promišljeno rezonovanje sovjetskog oficira Petrova je 1983. spasilo čovječanstvo najrazornije tragedije u historiji ljudskog roda. Mada Stanislav Petrov sebe ne smatra velikanom zbog onoga što je učinio, po broju života koje je spasio zasigurno je jedan od 55 najvećih heroja svih vremena.

Sevret Mehmedćehajić | PORODIČNI ODNOSI

Mogli smo kome u goste (II) M

ogli smo kome u goste noćas!“, prijazno i umiljujuće ga je priupitala supruga, nakon još jedne popodnevne epizode „Inspektora Rexa“, koju su zajedno napola gledali uz kahvu. Mada je to kratko i hitro izgovorila, bile su to prijaznost i umilnost kojima ne može odoljeti niti jedan suprug na svijetu i koje automatski od njega sačinjavaju jedvačekajućeg ispunjivača njezinih želja. Naročito ako se još potrefi korespodencija s njegovim željama.

„

„Mogli smo.“, odgovorio je, naizgled nezainteresirano, odlažući prazan findžan na tacnu. „Kome bismo mogli?“, pitanje je koje je, nevažno ko, izgovorilo jedno od njih, a koje je proizvelo onaj trenutak u životnoj kolotečini u kojem se poluzainteresiranost pretvara u zanimanje i kada se apstrakcija pretvara u konkretizaciju. To je značilo: potraga za odgovarajućim primaocima gostiju. I 56

to užurbana potraga. No, kako je svojevrsno odmjeravanje zainteresiranosti i iskrenosti izjava i namjera između supružnika još trajalo, uslijedilo je još jedno poluglasno pitanje, smješteno između dvaju pritisaka na daljinskom: „Stvarno, kome bismo mogli?“ Kriteriji biranja potencijalnih adresa posjeta su brojni, ali se mogu klasificirati u dvije vrste: posjete izazvane povodom i obične posjete. One izazvane povodom zahtijevaju veće pripreme, što znači da će glava porodice sam, a često praćen vjernom suprugom, otići u tržni centar, uglavnom onaj poznat po niskim cijenama, i tamo ispoljiti svoju kupovnu kreativnost. Ako se oženio prijatelj, potražit će komplet tanjira od materijala koji je trenutno u modi, možda neku šerpu ili lonac, a ako je bilo kakvih vanrednih prihoda u kući, porodični ponos će potvrditi nekim „markiranim“ električnim aparatom. Jednom je bio u nevolji: meta po-

sjete je bio šef s posla i valjalo je tu činjenicu uskladiti s kesom u kojoj će se naći lijepo upakovani pokloni, i to po najmanje jedan odjevni predmet za šefa i za svakog člana njegove porodice, neki posebni kućni predmet za sve njih zajedno, pa sok, pa keks, pa voće, pa ukrasna ambalaža za sve to... Useljenje u kuću jednoga poznanika je opet bilo dobra prilika da se vrlo korisno oslobodi zauzeti prostor u stanu: odnijeli su mu luster koji su oni dobili istim povodom, a koji nisu ugradili, jer se nije nikako uklapao u zamišljena enterijeska rješenja supruge. I slično. Obične posjete su uglavnom ad hoc. To su one fine porodične situacije u kojima se od ideje do realizacije ne trači puno vremena – najviše onoliko koliko je potrebno supruzi da „popegla“ odjeću za sebe i sve ostale putnike i da se našminka. Istina je da katkada, zbog toga baš, zaplati poneki živac glave porodice, ali je to uglavnom tzv. usputna šteta. Te su

posjete nekada bile obilježene „Linđom“, popularnim keksom iz Čapljine, uz koji se prislanjao „Lahor“ sapun i prtokal-dva, ako se u posjetu ide još i starijoj osobi. „Linđo“ se i danas proizvodi, ali je njegovo hodanje po mahali skoro pa nestalo, naprosto zato što nije više u modi. „Idemo komšiji iz drugog ulaza.“, uvjerljivo je zazvučala supruga, noseći u kuhinju ostatke ispijene kahve. Prihvatajući ovu rečenicu kao inicijalnu kapslu za brzo djelovanje, glava porodice se odmah prihvatio bežičnog telefonskog aparata i započeo prvi važni dio posjete: najavljivanje. Javio se komšija. Po glasu bi se kazalo da je iza sna, ili da je nezainteresiran za razgovore bilo kakve vrste, ili da mu nije drago što čuje baš ovoga svog komšiju iz prvog ulaza. Bilo kako bilo, glava porodice je, nakon uobičajenih ispitivanja „šta ima“ i o zdravlju svih ukućana, iskazao svoju namjeru da im dođe u porodičnu posjetu, „na kahvu“. Ovu posljednju sintagmu je naročito naglasio, kako se komšinica ne bi zahmetila spravljanjem još i večere. Posljednje što se moglo čuti u razgovoru komšija bilo je, srednje emocionalno iskazano – „bujrum“. Potom je uslijedila druga faza: oblačenje. Kako je već kazano u ovome kazivanju, supruga je nakon okončavanja svih svojih obaveza u porodici pristupila planskom odabiranju odjeće za sve njih, dajući prednost djeci. Potom je ustanovila što bi sve od toga trebalo ispeglati, da bi se na kraju počela šminkati. Glava porodice je s djecom pogledao i „Ben 10“ i još neke nepoznate crtiće na Cartoon Networku, obukao im obuću i pripremio se za izlazak

iz stana. Spojili su se na izlaznim vratima. Dok su se polahko spuštali niza stepenice, glava porodice je otrčao naprijed. Valjalo je u obližnjoj prodavnici kupiti hediju: sok, keks, čokolade za malu djecu, pola kilograma mljevene kahve, kilogram šećera u kocki i kilogram voća. Sjetio se da komšija kod kojeg idu nije bio tako izdašne ruke kada je njima, prije nekoliko mjeseci, jedva došao, ali se odlučio na očuvanje svoga domaćinskog ponosa, bez obzira na to komšijino škrtarenje. Zato je kupio i skuplji sok, i skuplji keks, i kvalitetnije čokolade i voće. Vrata im je otvorio komšija, s djetetom iza nogu koje se držalo za njegove pantalone i provirivalo na goste. Sjedanje se odvilo po tabijatu važećem za takve prilike: gosti su sjeli na trosjed i dvosjed, okruženi svojom stidljivom djecom, dok je domaćin sjeo na fotelju, smještenu ispred stola. U neko vrijeme se pojavi i komšinica, u novoj novcatoj kućnoj haljini. Tek što se s hinjenim građanskim dostojanstvom ispitala za zdravlje, nanovo je nestala u pravcu kuhinje. Djeca gostiju su pokušala da se igraju s djetetom domaćina, ali je borba za igračke ubrzo postala prebučna za obojicu očeva. U pokušaju smirivanja te buke, dočekali su kahvu, na blistavim tacnama, u blistavoj džezvi i u blistavim findžanima, sve skupa kupljenim na Baščaršiji u Sarajevu. Gošća je, s pokušajem pokazivanja izvježbane učtivosti, primijetila taj sjaj, baš onako kako se žene vazda kod nas „dive“ stvarima u kućama kod žena kojima su otišle u goste.

Kahvu su ispijali šutke. Ustvari, bilo je itekako bučno, jer su se upravo u to vrijeme na TV-u emitirale „centralne vijesti“, koje su domaćinu bile haman izuzetno važne, pa je stalno pojačavao ton. Tek kada se završila i vremenska prognoza, splasnulo je to njegovo zanimanje. No, tada je nastupilo dugotrajno i iritirajuće pretraživanje kanala: ama baš mu ništa nije bilo toliko zanimljivo da bi odložio daljinski i ostavio da se gleda ili ne gleda neki program. U neka doba je domaćinova hanuma, ugledna zaposlenica jedne ugledne domaće škole, zamijetila prazne findžane kod gostiju i, uz pitanje „hoćeš li još“, svakome dolila po još jedan, sada već hladne kahve. Kasnije je, nekako na petnaestom krugu muževljevog šaltanja TVkanala, iznijela po jednu čašu soka od 1,5 dl za svakoga gosta. Muža je pitala hoće li i njemu donijeti. Razgovor o inkluzivnoj nastavi je tekao u znaku uobičajenih fraza i više je bio učiteljičin monolog o toj temi. Obavezni dio te večernje sjedeljke je bila i priča o tek pročitanoj knjizi u kući domaćina. Gosti su učtivo saslušali parafraze nekih „važnih sekvenci“ iz te knjige. Potom je na hastal postavljeno voće: po jedna jabuka, narandža, jedan grozd grožđa i jedna kruška. Domaćica je gulila sočne voćke, sjeckala ih na sitne komade i servirala na staklenoj zdjelici. I ona i njen muž su ih slasno jeli, uz jedno nuđenje i gostiju da se pridruže. Idući kući, sat i pol vremena nakon dolaska, glava porodice je sebi obećao da neće nikada upaliti televizor kada mu ko dođe u goste. 57

Mr. Merima Čamo | GRADOVI

ZENICA „Ljudi su ovdje veoma jednostavni, gostoprimivi i pošteni... Gradić je jednostavno izgrađen, okružen brojnim vrtovima i zelenilom.“ (Iz putopisa D. Lermana, 1916.)

U

plodnom zeničkom polju, omeđenom vrandučkom klisurom i lašvanskim kanjonom, na lijevoj i desnoj obali rijeke Bosne, smješten je grad Zenica. Današnje naselje je novijeg datuma, većinom izgrađeno u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, no poznato je da se zbog pogodnih prirodnih uvjeta ovaj dio srednje Bosne naseljavao još u periodu neolita. Prvi poznati stanovnici ovoga kraja su Iliri čiju kulturu kroz proces akulturacije potiskuju Rimljani, koji na užem zeničkom prostoru grade naselje Bastua (Bistua Nuova), te monumentalnu ranokršćansku baziliku u Bilmišću, drugu po redu identificiranu dvostruku baziliku u čitavoj Evropi. U ranom srednjovjekovlju Zenica postaje poprište značajnih historijskih događaja. Jedan od njih odvio se 1203. godine na Bilinom polju gdje se Kulin Ban, pred papinim izaslanikom kardinalom Kasamarisom, „svečano odrekao“ bogumilske jeresi. Inače, ime grada prvi put se spominje 20. marta 1436. godine u jednom dokumentu kojim se ukazuje na provalu osmanlijske vojske. Toponim Zenica je zoonimskog porijekla senize – sjenica, ptica sjenica i sl., mada ga lokalne legende tumače kao „zjenica oka“.

Zenica u osmanskom periodu U periodu osmanske vlasti Zenica je uključena u sastav vilajeta i kadiluka Brod. U defteru iz 1489. godine spominje se trg Zenice koji ima devedeset šest domaćinstava (od kojih je osam muslimanskih). Deceniju kasnije, tačnije 1502. godine, a prema Kadićevoj kronici iz 1557. godine, ovaj trg se širi i dobija status kasabe. Sredinom XVII stoljeća u jednom izvještaju (Izvještaj 58

fra Marijana Maravića) stoji da kasaba Zenica ima 300 turskih kuća i 4 džamije, u drugom pak da kasaba broji 330 kuća sa približno 2.000 stanovnika što Zenicu, i u jednom i u drugom urbanom kontekstu, rangira u ondašnje bosanskohercegovačke gradove srednjeg tipa. U to vrijeme kasaba obuhvata čaršiju, određen broj mahala (Kočeva, Trgovišće, Lonđa, Jalija, Sejmen...) te u njima nekoliko džamija (Čaršijska, Osman-Čelebijna, SegbanSejmenska, Jalijska... ), mekteba, hanova i karavansaraja. Zenica je tokom 1697. godine, u dva navrata (baš kao i orijentalno Sarajevo), uništena u rušilačkom pohodu Eugena Savojskog, „odbjeglog francuskog plemića“, koji se iste godine kao glavnokomandujući obreo u redovima austrijske vojske, te naredio pljačku i spaljivanje grada. Pri tome je u potpunosti sravnjena „zjenica Bosne“, izuzevši tri objekta sagrađena od kamena. Pretpostavlja se da je jedna od najstarijih sačuvanih džamija u Zenici Sejmenska džamija (sejmen perz. segban – pripadnik turske janjičarske pješadije), koja se danas nalazi pod zaštitom države i ubraja u red iznimno vrijednih kulturno-historijskih spomenika na našim prostorima. Pored džamije posebnu pažnju privlači Hadži Mazića kuća, vjerna kopija autentičnog objekta karakterističnog za polovinu XIX stoljeća.

Sjene Evrope i (post)moderna Krajem devetnaestog stoljeća Zenica postepeno prerasta u industrijsko središte ondašnje Bosne i Hercegovine, koju natkriljuje evropska sjenka, nova, tehnički dominantnija društvena formacija koju revnosno

zastupa i sprovodi austrougarska vlast. Grad sve više nalikuje srednjoevropskim industrijskim (urbanim) centrima, kako po vanjskom izgledu tako i po kulturnim sadržajima, načinu stanovanja, socijalnoj strukturi stanovništva itd. Prema podacima iz 1910. godine, Zenica je imala 2.101 kuću sa 7.215 stanovnika (2.941 musliman, 1.023 pravoslavna, 2.857 katolika i 294 jevreja). Ubrzana građevinska djelatnost, tačnije strategija industrijskog urbanizma, vodila je ka ustrojstvu i razvoju industrije cigle i crijepa, otvaranju rudnika mrkog uglja i izgradnji pratećih objekata svojstvenih toj privrednoj grani, te izgradnji tvornice papira oko koje se formiralo manje stambeno naselje (Jatagan naselje). Ipak, posebno mjesto u historijskom razvoju Zenice imala je izgradnja Željezare 1892. godine. U prvoj Jugoslaviji pod utjecajem inostranog kapitala grad se i pored izvanrednih uvjeta nije razvijao u željenom pravcu. Zenica je u tom periodu bila urbana cjelina „zaustavljena“ na prelomu stoljeća čiji su društveni ciljevi umnogome ovisili o Željezari odnosno o intenzitetu i učincima rada postignutim u njenim proizvodnim prostorima. Od 1950. godine grad proživljava urbani preporod, grade se stambeni, kulturni i privredni objekti koji postupno mijenjaju njegov izgled i urbani kapacitet. Ovaj tzv. grad-fabrika je platio danak svom najznačajnijem privrednom resursu – Željezari, i to u ekološkom smislu (koncentracija otrovnih gasova u zraku je, u predratnom periodu, uveliko premašila standarde podnošljivosti) što je rezultiralo formiranjem Fonda za zaštitu životne okoline (1961) i postratnim

ekološkim pokretima. Zenica je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu imala ulogu pričuvnog (zamjenskog) glavnog grada novonastale države, jer su baš u njoj donešene neke važne odluke za opstanak zemlje i naroda u uvjetima okupirane bosanskohercegovačke prijestolnice – Sarajeva. U ratnom vihoru grad doživljava dvostruku odmazdu: maja 1992. i aprila 1993. godine. Granatirana je Željezara, a centar grada je brutalno gađan artiljerijom HVO-a, pod čijom je razornom silinom stradalo prvenstveno civilno stanovništvo. Danas je Zenica jedna od najvećih općina istog imena u Zeničko-dobojskom kantonu te, pored Sarajeva, Banjaluke, Bihaća, Jajca i Mostara, obnaša funkciju službenog grada Bosne i Hercegovine.

Grad do grada –Vranduk „Kad dođemo u jedan grad, ne možemo a da ne vidimo i njegovu tvrđavu – ako tvrđave ima; a ako je nema – njegova je ljepota okrnjena za toliko koliko gradove čine lijepim njihove gradske zidine i tvrđave. (Ć. Sijarić, Zapisi o gradovima) Stari grad Vranduk nalazi se oko četrnaest kilometara od grada Zenice. Izgrađen je na lijevoj strani rijeke Bosne u vrhu strme i nepristupačne klisure. U predosmanskom periodu Vranduk je bio jedan od banskih a zatim kraljevskih gradova u kome su stolovali bosanski vladari. Pod ovim imenom (pretpostavlja se da je naziv grada izveden iz riječi branduk – braniti) prvi put se 59

jedinici Bosanskog sandžaka. Prema defteru iz 1468. godine Vranduk je bio najsjevernija utvrda pod turskim patronatom koja vremenom gubi na vojno-strateškom značaju i postaje teritorijalna jedinica u Zeničkoj nahiji. U neposrednoj blizini utvrde sagrađena je Careva džamija posvećena sultanu Mehmedu II el-Fatihu koja pripada tipu džamije sa drvenim dvostranim mahfilom i drvenim minaretom. Podignuta je neposredno uz vrandučku tvrđavu. Austrijska vojska je 1787. godine zauzela grad bez borbe, te su se u njegovom utvrđenju sve do 1890. godine smjenjivale manje austrijske posade. Nakon naznačene godine tvrđava ostaje prazna i u potpunosti se gasi kao lokacija od višestoljetnog odbrambenog značaja. Godine 2005. graditeljska cjelina – Stari grad Vranduk u Vranduku, općina Zenica, odlukom Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Bilješke: 1. S. Jalimam i D. Vekić: Zenica: fotomonografija, ZE Company, Zenica, 1999. 2. S. Jalimam: Prošlost Zenice do 1941., „Muzej grada Zenice“, Zenica, 1996. spominje 11. marta 1410. godine u žalbi dubrovačkih građana upućenoj ugarskom kralju Žigmundu. Inače, srednjovjekovno naselje Vranduk je imalo funkciju čuvara ulaza u ondašnju Bosnu tj. predstavljalo je vratnicu Bosanskom kraljevstvu prema sjevernom području koje je bilo pod vlašću Mađara. U tom lijepom naselju već dugo dominiraju utvrda i podgrađa koja zajedno čine veoma dojmljivu arhitektonsku kompoziciju, dok sa aspekta urbane historije ova neobična kamena dispozicija predstavlja posebnu kulturnu vrijednost. Prostorna organizacija Vranduka sa utvrdom (glavnom kulom i bedemima) u centru i dvije izdvojene stambene kolonije – Donja mahala i Prigrad sa Zavtezom svojim izgledom podsjeća na nekadašnje naselje gradinskog tipa. Glavna kula utvrde je najvjerovatnije imala tri nivoa (sprata) od kojih je prvi služio kao ostava, dok su gornji bili namjenjeni za smještaj posade i vojno djelovanje. S obzirom na to da uz samu citadelu nije bilo obradivog zemljišta, veće trgovačko-zanatlijsko naselje nastalo je i razvijalo se van vrandučkih zidina u selu Varošišću, oko tri kilometra udaljeno od utvrđenja u Vranduku. Od strane Osmanlija Vranduk je zauzet 1463. godine da bi nakon toga bio pripojen vilajetu Kraljeve zemlje, teritorijalnoj

60

3. H. Kreševljaković: „Stari bosanski gradovi“, u: Naše starine I, Sarajevo, 1953. 4. Raunig, Branka: „Osnovni izvještaj o iskopavanju srednjovjekovne utvrde Vranduk 1968. godine“, u: Radovi sa simpozija „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“, Radovi III, „Muzej grada Zenice“, Zenica, 1973. 5. M. Sarić: Zenička čaršija i mahale, Zenica, 2006.

Aida Begić-Zubčević

Č

Sjetva i žetva

injenica da se sve kreće i da ništa ne stoji je ohrabrujuća i zastrašujuća u isto vrijeme. U kretanju je bereket! U kretanju je život! U nama i svemu oko nas se događa kretanje. Od krvi koja kola venama, vazduhu kojeg udišemo, svoj prirodi oko nas.

Kretati se možemo naprijed, nazad, ukrug. Kako god, stajati ne možemo. Ono što smatramo stagnacijom, stajanjem je, zapravo, kretanje unazad. Nazadak. U našem svakodnevnom životu nam se često događa privid kretanja naprijed. Idemo na posao, vraćamo se kući, odmaramo, onda dođe vikend, pa idemo na vikendicu ili izlet i tako godinama. Iako nam se čini da nekud idemo i da napredujemo, život u kolotečini je vrćenje u krug. Život u toj vrsti ustaljene udobnosti je ustvari nazadak. Kad nekome ko ima standardne navike i živi u kolotečini predložimo da jedno nedjeljno poslijepodne odvoji da uradi bilo kakvu poželjnu aktivnost zvanu hizmet, naprimjer, da pomogne da se obradi vakufska zemlja, obiđe bolesni prijatelj ili da se podvrgne bilo kakvom poslu koji se ne naplaćuje na ovom, već na onom svijetu, nailazimo na otpor. Hiljadu opravdanja, objašnjenja i razloga se javi u trenutku kad čovjek treba da razbije ustaljenost. Odmah pominje porodicu koja mu je prioritet, a nedjelja je jedini dan koji provodi s istom. Štaviše, za njegovo ionako krhko zdravlje nije dobro da radi u njivi. Uostalom, on je iz grada, pa i ne zna okopavati, sijati... Ako treba, on će, čini se, radije oboljeti od smrtonosne bolesti i završiti u bolnici kako bi dokazao sebi i drugima da zaista ima opravdanje da ne dođe na radnu akciju. Nije ništa neobično da se naša duša i tijelo bune protiv razbijanja kolotečine, ali je neobično da mi sami

u jednom trenutku povjerujemo u sve glupe i neosnovane argumente koje izgovaramo onom ko nas je na pomenutu akciju pozvao. Bilo bi ljudski i mnogo poštenije sebi priznati da nećeš i da ti je mrsko, sa sviješću da to nije uredu i da se trebaš popraviti, nego do kraja života vrititi se u krugu vlastitih laži i obmana lijene duše. Opravdanja su uvijek tipična i ista. Muškarci naglo postaju odgovorni hranitelji i branitelji porodica, a žene postaju požrtvovane majke koje bi rado pomogle da im nije te silne ljubavi i brige za nejač kojoj, eto, baš te nedjelje moraju priuštiti neki vandredni program presudan za njihov psiho-fizički razvoj. Zapravo, ovakve situacije nam dokazuju kolika je naša sebičnost. Mutavo bezgranična. Samo gledamo da sebi udovoljimo. Ali, istinski sebi činiti dobro nije u ispunjavanju primarnih potreba za „hrkanjem“ i „žderanjem“, već u činjenju onoga što će nam omogućiti kretanje naprijed, prema Gospodaru svih svjetova. Računica je jednostavna: ili odmarati i uživati u nedjeljnim popodnevima ovog kratkog i nimalo slatkog života ili se malo potruditi, pa onda uživati vječno! Čak i najokorjelijem dunjalučaru bi ova računica trebala biti jasna, jer je veličanstvena u svojoj jednostavnosti. Malo se pomučiš na pokojoj sjetvi i sličnim akcijama, a onda plodove žanješ vječno. Ali, sve je to lijepo i jasno dok nas ne uhvati nedjeljna „fjaka“ – mi kunjamo, na TV-u sport ili kakva sapunica, a onaj „Azrail“ baš u tom trenutku nazove da nas pita hoćemo li doći da sijemo krompir!

61

Suad Šendelj, homeopata i fitoterapeut | ZDRAVLJE

Hepatitis P

ostoji li tačna definicija hepatitisa?

Pod hepatitisom se podrazumijeva inflamatorni (zapaljenski) proces u jetri usljed kojeg dolazi do niza promjena u samoj jetri ali i do odumiranja hepatocita. Hepatitisi su izazvani različitim uzročnicima: • toksične materije (alkohol, lijekovi, hemijske supstance), • virusi, • paraziti, • bakterije. Važno je ustanoviti o kojoj vrsti hepatitisa se radi, tj. o kojem uzročniku, a kao i kod najvećeg broja bolesti i ovdje se govori o akutnom i hroničnom obliku.

Od velike pomoći su i slijedeći vitaminsko-mineralni dodaci: vitamin E (2x1 kapsula od 2oo IU), vitamin C (1x1 kapsula od 1.000 mg), vitamin B13 – orotska kiselina (najviše ga ima u surutki). Nije teško zaključiti da je najbolji spoj zvanične i prirodne medicine, jer daje najbolje i najkvalitetnije rezultate. Nepotreban gubitak vremena do postavljanja dijagnoze i početka liječenja samo učvršćuje bolest i liječenje čini još više otežanim.

62

Hepatitis B Tzv. serumski ili inokulacioni hepatitis koji se prenosi preko krvi ili krvnim produktima. Poznato je da se ova vrsta hepatitisa može prenijeti i oralnim, a i seksualnim kontaktom. Vrijeme inkubacije virusa poprilično je dugo, od 30 do 180 dana, a zabunu unose sve češći oblici bez žutila i sa malo karakterističnih znakova. Uporna hunjavica, blaža upala grla, bolovi u zglobovima, malaksalost, slab apetit, jutarnji umor, neodređen, tup bol ispod desnog rebarnog luka i nadutost česti su početni znaci da se bolest udomaćuje u organizmu. Virus B pravi je majstor prerušavanja, bolje rečeno pravi je kameleon. Najugroženija grupa su narkomani i homoseksualci. Dakle, bolest se može prenijeti transfuzijom zaražene krvi, nesterilisanim iglama ili instrumentima, seksualnim kontaktom itd. Šta još reći o početku bolesti. Nekada počinje na opisani način, a nekada naglo i silovito. U većini slučajeva temperatura je povišena i rijetko prelazi 390C. Ovdje nije potrebna izolacija bolesnika. Da li će da leži u postelji ili ne, na samom je bolesniku da odluči, ali bi za vrijeme akutne, inicijalne faze to bilo poželjno. Nema čvrstih dokaza da strogo mirovanje ima posebnog dejstva u liječenju. Bilo kako bilo, svi hepatitisi u jetri stvaraju iste procese: • zapaljenje u tzv. portnim prostorima, • izumiranje i degeneraciju hepatocita. Od jačine promjena zavisi i težina bolesti. Virus hepatitisa B jedan je od najpodmuklijih virusa uopće. Jetra je uvećana i osjetljiva, a u laboratorijskim nalazima dominiraju povišene vrijednosti transaminaza (AST, ALT, GGT), broj leukocita je najčešće normalan, bilirubin povišen kao i urobilinogen. Tzv. marker HBsAg obično je pozitivan. Pronađena je i upotrebljava se vakcina za zaštitu od hepatitisa B. Normalno, mišljenja su podijeljena.

Prijedlog biljne mješavine za pomoć i liječenje kod hepatitisa B i hepatitisa C Sikavica sjeme (Silybum semen)....................... 25 grama Maslačak korjen (Taraxacum radix)................... 15 grama Djetelina lucerka (Medicago sativa)................... 15 grama Djetelina crvena (Trifolium pratensis)................. 15 grama Rosospas žuti (Chelidonium majus).................. 10 grama Echinacea purpurea radix.................................. 15 grama Priljepača (Gallium aparine).............................. 15 grama Neven cvijet (Calendulae flos)........................... 15 grama Upotreba: Četiri supene kašike mješavine preliti sa litar hladne vode i ostaviti da stoji 60 minuta. Nakon toga grijati do ključanja. Ohladiti i procijediti. Piti četiri puta dnevno po dva decilitra čaja. Izgleda teško i zamorno pronaći pomenuto bilje. Ipak nije, jer svaki trud ima i nagradu. Mnogi su za, a mnogi protiv. I jedni i drugi imaju svoje argumente. Ko je upravu pokazuju rezultati vakcinisanja.

Hepatitis C Virus hepatitisa C trenutno je najpoznatiji virus na svijetu. Otkriven je 1989. godine i vodeći je uzrok hronične bolesti jetre u svijetu. Pravi „tihi ubica“, jer prvi simptomi bolesti izostaju. Akutni hepatitis C nema simptoma ili su oni tako nespecifični da bolest ostaje neotkrivena. Kod oko 80–90% bolesnika razvija se hronični hepatitis C. Najveći rizik od zaraze ovim virusom postoji kod transfuzija krvi, kod osoba na dijalizi, onih koji opojne droge uzimaju putem injekcija, prilikom seksualnog kontakta sa zaraženom osobom. Majka inficirana virusom prenijet će hepatitis svom novorođenčetu. Nisu u potpunosti poznati svi načini prenosa hepatitisa C, tako da kod nekih bolesnika ostaje nepoznanica na koji način su se zarazili. Hronični hepatitis C je udružen sa nizom izvan jetrenih komplikacija kao što su upalne reakcije na krvnim

žilama, problemi sa bubrezima ili udruženost kod autoimune bolesti štitne žlijezde. Inkubacija ovog virusa iznosi od 15 do 50 dana. Laboratorijski nalazi pokazuju povišenu aktivnost transaminaza (AST, ALT, GGT). Ništa neobično nije da je aktivnost ALT kod nekih bolesnika normalna. Testom koji nazivaju PCR otkriva se prisutnost HCV virusa u krvi ili anti HCV testom (otkrivanje antitjela). Ne liječi li se, ovaj oblik hepatitisa vodi u cirozu jetre pa i hepatocelularni karcinom jetre. Liječenje se, za sada, provodi pegiliranim alfa-2, a interferonom i ribavirinom. Pegilirani interferon se daje u obliku injekcije, a ribavirin u obliku tableta. Postotak izliječenih je u stalnom porastu. Terapija ljekovitim biljem i preparatima načinjenim od prirodnih sirovina izvrsna je potporna terapija koja se ne može zaobići. Upotrebljava se ljekovito bilje koje utječe na jačanje imunološkog sistema (imunistimulans), koje štiti jetru od toksičnih materija (hepatoprotektivi), koje podstiče regeneraciju jetre (hepatorestorativi), potom ljekovito bilje koje poboljšava izmokravanje (diuretici) te remineralizanti.

63

EHLU-L-KIBLA - PRIPADNICI KIBLE Autor: Muhammed Zekki Ibrahim Format: A5, tvrdi povez, 283 str.

Tevessul i vesile - šta je to? Jesu li dozvoljeni? Smiju li se muslimani međusobno optuživati za kufr? Položaj Šiija u islamu. Šta su o tesavufu rekli Ibn Tejmijje, Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ibn Haldun, Imam Zehebi i drugi. O posjećivanju kaburova i odabranih mjesta. Kada je dova ibadet?

KO MOŽE BITI ŠEJH? Autor: dr. Dilaver Selvi Format: A5, mehki povez, 160 str.

Pošto živimo u vremenu kada ne mali broj ljudi zaziva sposobnost duhovnog vođenja i odgajanja drugih ljudi, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsni kriterij za odabir ispravnog duhovnog vođe (šejha) na putu postizanja Allahovog dž.š. zadovoljstva.

SRETNA PORODICA Autor: S. Muhammed Saki Erol Format: A5, mehki povez, 312 str. U ovom djelu sažeto su objašnjena rješenja porodičnih problema, kao i načini postizanja harmonije i sreće u porodici. Prvo je definisan osnovni cilj porodice, a onda su obrađeni Allahovi propisi i norme lijepoga vladanja (edebi) koji će nas dovesti do toga cilja. Spomenuli smo mjesto muža i žene u porodici, njihove međusobne obaveze i prava, kao i dužnosti prema djeci i roditeljima, a potom smo objasnili zikrove, dove, strpljivost, zadovoljstvo Allahovom odredbom, skromnost, umjerenost, udjeljivanje (sadaku), razne oblike hizmeta (služenja) našoj vjeri i mnoge druge stvari koje su sastavni dio lijepog ahlaka, a koje omogućavaju postizanje sreće u porodici.

00