Semerkand (br. 1, Januar 2009. God.)

P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •

BROJ 1

JANUAR 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 4 KM

DRAG MI JE TVOJ DAR ... SLAST IMANA BABO I DEDO U KUR`ANU ISHRANA LIJEK ILI ...

Ka Allahovom zadovoljstvu

UREDNIK Rizaluk Postići zadovoljstvo (rizaluk) je želja svakog pojedinca. Neko je zadovoljan jednim a neko sasvim drugim načinom života. Tražeći zadovoljstvo žrtvuju se mnoge stvari. Riza-i Bâri (zadovoljstvo Uzvišenog Allaha) je ono što nas, Njegove robove, zanima. Obznanio nam je naš Gospodar da On nije zadovoljan da Njegovi robovi budu nezahvalni, nevjernici. Njegovo zadovoljstvo se postiže na dva načina. Prvo: činjenjem pozitivnih djela, a jedno od njih je i pažnja prema roditeljima: “Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja.”

SEMERK AND PORODIČNI MAGAZIN 14. MAJA 92 br. 14 Ilidža / Sarajevo Tel/Fax: +387 33 624 883 www.semerkand.com.ba e-mail: [email protected] ISSN 1840-0930 Udruženje građana SEMERKAND ENVER HADžIAHMETOVIĆ Glavni i odgovorni urednik NEDŽAD ĆEMAN Redakcija N.Ć. i M.M. Grafička obrada SEMERKAND Distribucija ISMAIL NEZIROVIĆ Lektor MIRSAD SINANOVIĆ Fotografija HAZIM ŠABANOVIĆ Reklama i grafika MUAMER ADILOVIĆ Marketing [email protected]

Cijena: BiH: 4 KM Turska: 5 YTL Europa: 5 EUR USA: 5 USD

Štampa: Şan Ofset Časopis je upisan u evidenciju javnih glasila F BiH pod rednim brojem 03-15-2804-05 u skladu sa zakonom o javnom informisanju F BiH.

Drugi način za postizanje Allahovog zadovoljstva je izbjegavanjem Njegovih zabrana. Onima koji traže zadovoljstvo u zabranjenim stvarima, one im, na kraju, donesu tugu i kajanje. SEMERKAND nas, u ovom broju, kroz nekoliko radova podsjeća da trebamo biti zadovoljni sa Njegovim blagodatima, ali i sa Njegovim iskušenjima. Vrlo je važno imati lijepo mišljenje o svom Gospodaru. Posebno nam je bitno istaći da je Uzvišeni zadovoljan ako smo u džematu, ako smo zajedno. On u Kur´anu hvali muhadžire i ensarije kao primjer istinskog džemata i naglašava da je zadovoljan sa njima kao i sa svima onima koji ih budu u tome slijedili. Vjera nas uči da naša djela ne trebaju biti radi postizanja slave i dunjalučkih dobara. Ne smijemo raditi ugađajući svom nefsu (egu) i ostvarivajući lične interese, nego radi postizanja Allahovog zadovoljstva. Kad je Allah zadovoljan Svojim robom, onda i rob biva ispunjen zadovoljstvom. U rubrici “Govor stanja” donosimo vam nekoliko primjera Allahovih dobrih robova koji su bili zadovoljni bolešću i belajima. Pa ugledajmo se na njih, koliko god smo u stanju. Da nas sve zajedno, kroz svoje tekstove, SEMERKAND, poput starog mostarskog mosta koji spaja dvije obale, spoji sa Allahovim dobrim robovima i Njegovim rizalukom. U redovnoj rubrici o zdravlju govorimo i o pravilnoj ishrani. Da nam Uzvišeni Allah pokloni zdravo srce (kalbi - selim) i zdravo tijelo! Radimo dobro a odvraćajmo od zla, Njegovom podrškom i milošću...

ĆEMANNEDžAD [email protected]

SADRŽAJ

4

22

60

DRAG MI JE TVOJ DAR ...

SLAST IMANA

SEMERKANDJANUAR2009

UVODNA RIJEČ DRAG MI JE TVOJ DAR ... MUBAREK EROL

4

STICANJE ALLAHOVOG ZADOVOLJSTVA Hfz.Dr. DŽEMAIL IBRANOVIĆ

7

TEMA KA ALLAHOVOM ZADOVOLJSTVU

10

PUT VRAĆANJA RABBU EDIN TOPČIĆ

16

BEZMJESNI I BESMISLENI ČOVJEK mr. NEZIR KRČALO

19

HILJADU I JEDNA KAP

20

SLAST IMANA Dr. AHMED ŠERBASI

22

BABO I DEDO U KUR `ANU Dr. ALMIR FATIĆ

25

UPUTSTVA DRŽAVNIM SLUŽBENICIMA Hazreti ALIJA r.a.

28

ZLATO EMINA ĆEMAN

30

GOVOR STANJA

32

DOLAZAK TURAKA U ANADOLIJU MEHMED ĆEMAN

34

HADŽI SINANOVA TEKIJA EROL ZUBČEVIĆ

38

ZEMLJA - NAJBLIŽI ROÐAK Dr. DŽELAL IBRAKOVIĆ

42

MOSTAR mr. MERIMA ČAMO

45

UZORI AIDA BEGIĆ-ZUBČEVIĆ

50

HAZRETI RAHILA

52

MUSLIMANSKI I GRAÐANSKI BRAK mr. IFETA NEZIROVIĆ

54

ISHRANA - LIJEK ILI ... dr. ZEMIRA KORČIĆ

60 55

ISHRANA LIJEK ILI ...

Mubarek EROL | UVODNA RIJEČ

Drag mi je Tvoj dar kao i Tvoj kahar...

Š

ta je to što čovjeka dovodi u stanje u kojem je njegov Gospodar zadovoljan njime? Bez imalo sumnje to je stanje u kojem je rob zadovoljan svojim Gospodarom. Naime, Allah je u Svom praiskonskom znanju (ezelu) odredio da će stvoriti najčasnije stvorenje, Svog namjesnika na Zemlji, stvorenje kojem će meleki učiniti sedždu. Njegovo zadovoljstvo čovjekom na ovom svijetu može se nastaviti ako Mu on bude pokoran i zadovoljan Njime i Njegovom odredbom. Odnosno, ako Ga bude prihvatio za svoga Boga i svoga Gospodara.

4

kraju, kada rob počne tragati i žuditi za Allahovom ljepotom (džemalullah), on tada postigne svoj željeni cilj: „... vrati se Gospodaru svome zadovoljan, a i On tobom zadovoljan!...“ (El-Fedžr, 28.) Zadovoljstvo (ridâ’, rizaluk) toliko je velika i veličanstvena stvar da ju je nemoguće izreći riječima ili objasniti pisanjem.

Kako može onaj ko nije zadovoljan svojim Gospodarom očekivati da njegov Gospodar bude zadovoljan njime?!

Stepen „zadovoljstva“ (rizaluka) predstavlja svijet u kojem su sakupljeni užici svih radosti i osjećanja; on je stjecište svih želja, najčasniji stepen (mekam) koji može postići jedan čovjek i najznačajni položaj (rutba) na Ahiretu. Biti zadovoljan Allahom prevazilazi svaku vrstu pokornosti.

Dakle, veza između čovjeka i njegova Gospodara počinje onda kada on postane zadovoljan svojim Gospodarom; tj. kada Ga sa zadovoljstvom prihvati za svoga Gospodara. Poslije toga, kada i njegov Gospodar postane zadovoljan njime, uspostavljena veza pretvori se u posebnu slast, ljubav i fejz. Na

Razum ne može dokučiti veličinu i proniknuti u tajne koje se nalaze u zadovoljstvu svojim Gospodarom. Razum je u mogućnosti da mjeri samo materijalne vrijednosti i veličine, kao i pojavne stepene i položaje. Međutim, on je nemoćan da shvati vrijednost i veličanstvenost stepena „zadovoljstva“

(rizaluka), jer on prevazilazi granice njegovih mogućnosti. Svi bogobojazni posjednici srčanog vida i pronicljivosti (ehli besiret) kao dokaz Allahovog zadovoljstva njima uzimali su stanje svoga srčanog zadovoljstva Njime ( tj. znali su da je On Uzvišeni zadovoljan njima ukoliko su i oni zadovoljni Njime, o.pr.). Ovdje je osnovno pitanje da li je rob zadovoljan svojim Gospodarom ili nije. To zadovoljstvo ima svoje pokazatelje i znakove, od kojih su: uređivanje svoga života u skladu Kur’ana; pretpostavljanje Hakkove volje nad svojom voljom; davanje prednosti Ahiretu nad ovim svijetom; ostavljanje svakog javnog ili tajnog posla koji dovodi u opasnost naš iman i otvara vrata kufru; pažljivo postupanje prema stvarima koje su „novina“ (bid’at) u Vjeri; permanentno čuvanje od licemjerstva (nifaka) i drugo. Zadovoljstvo (rizaluk) i ljubav prema Allahu (muhabbetullah)... Dva su veličanstvena stanja koja proizilaze jedno iz drugoga, međusobno se razvijaju i obogaćuju jedno drugo. Bit ćemo zadovoljni onoliko koliko volimo. Voljet ćemo sve dok smo zadovoljni... Tako će naše srce sa ljubavlju prihvatati Allahovu odredbu i Njegovo određenje. I dospjeti u stanje trajne sreće i radosti.. U principu se moraju prihvatiti i stvari koje su naizgled zlo (šerr) po nas, jer su od našeg Stvoritelja i našeg Istinskog Gospodara. Prihvatiti ih i biti zadovoljan njima je najteža i najzamršenija strana zadovljstva svojim Gospodarom. Međutim, ne smije se zaboraviti da nema zadovoljstva sa zlom grijeha, nepokornosti i njima sličnim stvarima koje su prisutne kod robova. Zadovoljstvo Gospodarom je u neodvojivoj vezi sa „tevhidom“. Oni koji ne vide da se sve događa voljom i moći našega Gospodara – nemaju udjela u stepenu rizaluka. Onaj ko je spoznao „tevhid“, on se oslanja na Allaha u svakoj situaciji i zadovoljan je onim što posjeduje. Rizaluk u tom slučaju predstavlja život u islamu sa potpunom predanošću Gospodaru svjetova. To se, kao što smo prethodno spomenuli, očituje kroz dva stepena: da rob bude zadovoljan

svojim Gospodarom i da njegov Gospodar bude njime zadovoljan. Vječna sreća se postiže sa ova dva zadovoljstva (rizaluka). Čije zadovoljstvo odredbom bude iskreno i istinito, on će se lahko strpiti na iskušenju i nesreći. Onaj ko je zadovoljan onim što mu je dodijeljeno neće se žalostiti ni zbog čega. Rob ne može postići sigurnost od iskušenja i nesreća, osim ako je predan svome Gospodaru i zadovoljan Njime. Ko je zadovoljan svojom odredbom on je kao sultan cijeloga svijeta. Zadovoljstvo je da radost koju osjetiš u blagodatima osjetiš i u nedaći. Sa zadovoljstvom su jednaki slatko i gorko, bogatstvo i neimaština... U stanju zadovoljstva duša (nefs) besprijekorno izvršava Allahove propise. Zadovoljstvo je izvor istinske ljubavi i sreće. Zadovoljstvo je sredstvo za postizanje Božijeg dobročinstva, vječnoga života i beskrajnih džennetskih blagodati. Onaj ko lijepo prihvati Allahovu odredbu, koju mu je On dosudio, i pouzda se u Njega, - on, ustvari, ne traži ništa osim Allaha s kojim je postao zadovoljan. Jer, tevekkul znači, pouzdati se samo u Allaha, a teslimijjet – prihvatiti Njegovu odredbu i osjećati spokojstvo i radost u onome što nam je On dosudio. Sve nedaće koje nam se događaju na ovome svijetu ustvari su najveći faktor koji zauzdava našu dušu (nefs) i uzrokuje naše duhovno (ruhani) uzdizanje. Vitezovi srcâ i velikani koji su zaduženi da ljudima ukazuju na Pravi put predstavljaju savršeni primjer u pogledu zadovoljstva i strpljivosti na ovosvjetskim iskušenjima i nedaćama. Kada se hazreti Ejjub (a.s.) razbolio, i pored velikih bolova i nedaća koje su ga pogodile, ustručavao se da se žali na svoju bolest i traži zdravlje od Uzvišenog Gospodara, kako bi time pokazao svoju strpljivost (sabur) i zadovoljstvo (rizaluk) Njegovom odredbom. Na kraju, nakon insistiranja njegove žene, on se obratio svom Gospodaru i zamolio Ga riječima: „Ti si od svih milostivih najmilostiviji!“ Tada je Uzvišeni Gospodar otklonio od njega bolest i podario mu lijek, kao poklon onima koji su u trajnom ibadetu Njemu Uzvišenom. Poslije svega što se do5

godilo sa hazreti Ejjubom (a.s.) naš Uzvišeni Gospodar ga naziva „strpljivim robom“, koji je zadovoljan svojim Gospodarom. Ljubavlju prema Uzvišenom Gospodaru hazreti Ibrahim (a.s.) je ugasio ovosvjetsku vatru u jednom trenu. Ponos svijeta, Muhammed (s.a.v.s.), strpljivo je podnio iskušenja i muke u Taifu, čime je pripremio temelj sa kojeg će biti uzdignut na Mi’radž, kojim nije počašćen nijedan rob osim njega. I verificirani učenjaci, koji su nasljednici Vjerovjesnikâ (alejhimus-selam), sa zadovoljstvom su prihvatali sve što bi im dolazilo od Allaha Uzvišenog, bilo da je riječ o darovima ili nedaćama, vjerujući da je sve to dobro po njih. Štaviše, oni iskušenja, nedaće i nesreće smatraju darovima. Međutim, treba obratiti pažnju o sljedećem: ako bi neko uzeo za primjer hazreti Ibrahima (a.s.) i vatru koja ga nije pržila, očekujući da će i sa njim biti isti ishod, - to bi bilo nepoznavanje granica i definitivni gubitak. U tom pogledu hazreti Mevlana (k.s.) lijepo je rekao: „Na Allahovom putu treba ući u vatru, ali prije nego budeš bačen u nju, preispitaj se da li si kao Ibrahim!? Jer, vatra poznaje i ne prži Ibrahimé, dok tebe ne poznaje...“ Ako bi se neko poistovjećivao sa velikanima, smatrajući sebe „savršenim“ (kjamil), to bi bilo veliko neznanje koje za posljedicu ima veoma opasan ishod. Naša dužnost je da u svakom poslu poduzmemo sve mjere koje su nam na raspolaganju, a da rezultat, ma kakav on bio, prihvatimo sa zadovoljstvom i pouzdamo se u Allaha Uzvišenog. Zadovoljstvo (rizaluk) krajnji je plod ljubavi (muhabbeta). Rob čije je srce ispunjeno ljubavlju prihvata sve što mu dođe od njegova Gospodara. Štaviše, ako ašik i osjeća bol iskušenja, on je toliko njime zadovoljan da može poželiti nova iskušenja i nedaće. Zadovoljan je onim što ga je pogodilo zbog nagrade koju će dobiti naknadno. Velikani su rekli: „Onaj ko zna veličinu nagrade za strpljivost u nedaći, on ne traži načina kako da se iz nje izbavi“. Bolesnik ne obraća pažnju na gorčinu lijeka, nego, štaviše, dra6

ge volje prihvata teške i opasne operacije. Pored svega navedenog, ne smijemo zaboraviti da nije dozvoljeno tražiti iskušenja s ciljem da bi se postigla nagradu za strpljivost i zadovoljstvo onim što je Božija odredba. To je zbog toga što rob ne zna koja iskušenja može podnijeti, te što ga njihov teret može savladati i slomiti. Međutim, ako teret iskušenja dođe od Hakka Uzvišenog, onda treba znati da On Uzvišeni nikoga ne opterećuje preko granica njegovih mogućnosti. Što se tiče tolerancije prema grijesima i stvarima koje vode u nepokornost prema Uzvišenom Gospodaru, to se nikako ne može smatrati zadovoljstvom (rizalukom). Biti zadovoljan nevjerstvom (kufrom), nepokornošću (isjanom) i griješenjem (fudžurom) predstavlja najveći gaflet i neznanje. Po tom pitanju ima veoma mnogo upozorenja od Uzvišenog Allaha i Njegova Poslanika (s.a.v.s.). Ukoliko iskušenja i nedaće ne budu uzrok čovjekovog „buđenja“ i vraćanja Gospodaru, on postane dunjalučar, koji slijeđenje strasti i želja duše smatra pravom srećom, a na kraju bude upropašten kandžama svoje sopstvene duše. Allahovi bliski prijatelji to stanje nazivaju pravom nesrećom! Zato ne budimo lahkovjerni i ne dozvolimo da budemo prevareni ovim prolaznim svijetom i njegovim vještačkim melodijama. Put muhabbeta je onaj koji vodi Božijoj bliskosti, a postiže se slijeđenjem i oponašanjem onih koje Allah voli. Oni koji vole moraju prihvatati sve što im dolazi od njihovih voljenih. Oni ne prestaju spominjati i misliti na svoje voljene.. Čak i ako se čini da su iskušenja, nedaće i nesreće prepreka sreći na ovom prolaznom svijetu, to nikako nije tako. Oni koji se znaju strpiti na onome što im dolazi od Allaha Uzvišenog i koji su zadovoljni Njegovom odredbom, to može biti uzrok njihove velike sreće i radosti. Molim Allaha da nas učini robovima koji su zadovoljni Njime i sa kojima će On Uzvišeni biti zadovoljan! Sa Njegovom pomoći i uputom...

Hfz. Dr. Džemail IBRANOVIĆ

Sticanje Allahovog zadovoljstva A

llahovo zadovoljstvo (rida, rizaluk) je vrhunski cilj svakog vjernika preko kojeg vjernik dolazi do same spoznaje Uzvišenog, odnosno susreta s Njim. Iako se alimi razilaze u definisanju rizaluka, da li je to stanje (hal) ili stepen (mekam) kroz koji prolazi vjernik, nužno je istaći da sticanje Allahovog zadovoljstva podrazumijeva velika odricanja i žrtvu. U svakom slučaju, postizanje rizaluka podrazumijeva jedan dugotrajni proces.

Sticanje Allahovog zadovoljstva vjerovanjem Allah Uzvišeni kaže: ”A oni koji vjeruju i čine dobra djela - oni su, zbilja, najbolja stvorenja, njih nagrada u Gospodara njihova čeka: edenski vrtovi kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno i zauvijek boraviti; Allah će biti s njima zadovoljan, a i oni će biti s Njime zadovoljni. To će biti za onoga koji se bude bojao Gospodara svoga.” (El-Bejjine,7-8) Iz navedenog ajeta se sasvim jasno razumije da su “oni koji vjeruju i čine dobra djela najbolja stvorenja” na ovom svijetu, sa posebnim nagradama na budućem.

Sa zadobijanjem Allahovog zadovoljstva i oni postaju zadovoljni, jer je to Allahov zakon, drugo zadovoljstvo se veže za prvo. U sljedećem ajetu, Allah Uzvišeni nam otkriva na kakav način su ovi robovi postali najbolja stvorenja, nakon što su Ga spoznali: “Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će sigurno uspjeti.” (ElMudžadele,22) Ebu Ali Dekkak kaže: ”Neki učenik je rekao svome učitelju: ”Da li čovjek može znati da li je Allah zadovoljan njime? Učitelj mu reće: ”Ne može, kako da zna nešto što je gajb i skriveno?. Učenik mu reče: ”Ja mislim da čovjek može znati.”Učitelj ga upita: ”A kako?”. Učenik reče:”Kada vidim da je moje srce zadovoljno s Allahom, znam da je i Allah zadovoljan sa mnom.” Tada učitelj reče:”Dobro si odgovorio, mladiću!” 07

Zadobijanje Allahovog zadovoljstva vrlinama (dobrim djelima) Ovdje pod “vrlinama” prije svega podrazumijevamo ostavljanje nefsanskih prohtjeva u zamjenu za ono s čim je Allah Uzvišeni zadovoljan shodno ajetu: ”Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svim onima koji ih slijede dobra djela čineći (bi ihsan)…(Et-Tewba,100) Ashabi su prešli put duhovnog uzdignuća sa Allahovim Poslanikom, a.s., od stepena surovih beduina koji su zakopavali svoju živu žensku djecu do stepena onih pokornih robova koji bi zajecali samo kad bi se Allahovo ime spomenulo. U pogledu njihove žrtve i spre-

mnosti na odvajanje od vlastitih usta “mada je i njima samima bilo potrebno”, navest ćemo sljedeću predaju koju nam Buharija prenosi od Ebu Hurejre: ”Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku, a.s., i požalio mu se riječima: ”Allahov Poslaniče, zadesila me oskudica”, pa je Poslanik, a.s., poslao do svojih supruga da ih pitaju za hranu, ali kod njih nije bilo ništa, pa Vjerovjesnik, a.s., reče: ”Ima li čovjeka koji će noćas ugostiti ovoga, Allah mu se smilovao?!”, pa je ustao jedan ensarija koji reče: ”Ja ću, Allahov Poslaniče!” Otišao je svojoj porodici i rekao svojoj supruzi: ”Ovo je gost Allahovog Poslanika pa ga nemoj ničim omalovažiti!” Žena mu reče: ”Tako mi Allaha imam hrane samo za djecu”. Muž joj odgovori: ”Ti uspavaj djecu i ugasi kandilj. Mi ćemo noćas gladovati.” Žena je tako učinila, a čovjek porani Allahovom Poslaniku i on reče: ”Allah se čudi tom čovjeku i ženi”, nakon čega je objavljen ajet: ”I više vole njima nego sebi mada im je i samima potrebno.” (Hašr- 9) Ovo je put na kojem su ashabi sticali Allahovo zadovoljstvo i pokazatelj svim onima koji njih budu slijedili u vrlinama, djelima.

Zadovoljstvo Allahovom odredbom Prihvatanje Allahove odredbe iskreno, srčano, je pokazatelj visokog stepena vjerovanja. Alimi smatraju da je na ljestvici imanskih šartova (uvjeta vjerovanja) posljednji “vjerovanje u odredbu”, baš radi toga što se se čovjekov nefs teško miri s božanskom odredbom. Vjernik treba uvijek biti zadovoljan Allahovom odredbom, jer je ona bolja od onoga što bi čovjek sam sebi odredio. Onaj ko je stvorio čovjeka najbolje zna šta mu odgovara iako, počesto, u praktičnom životu čovjek želi da sve podredi svojoj logici. Zato, ono što Allah dosudi čovjeku, makar mu to bilo i mrsko, bolje je od onoga što bi čovjek sam sebi odredio makar mu to bilo lijepo i drago. Uzvišeni kaže: ”Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekare,216) Također, čovjek treba uvijek da ima u podsvijesti, da je zadovoljstvo sa Allahovom odredbom osobina koju su uvijek nosili Božiji Poslanici, a.s. i dobri ljudi. Ko je zadovoljan sa Allahom, svojim Gospodarom, pomiren je s Njegovom odredbom i nema nikakvog prigovora na nju. Ovo je put ostavljanja prohtjeva radi Njega, u protivnom se ostaje zastrtim od Njega. 08

Pitali su Hazreti Husejna, sina hazreti Alije: ”Ebu Zerr je govorio: ”Siromaštvo mi je draže od bogatstva, a bolest mi je draža od zdravlja!” Hazreti Husejn je na to rekao: ”Allah se smilovao Ebu Zerru! Što se tiče mene, ja govorim: ”Onaj ko se osloni na to da će mu Allah dati najbolje, taj neće poželjeti ništa drugo, osim onoga što mu je On dodijelio.” Od Abbasa se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s. rekao: ”Osjetio je slast imana onaj koji je zadovoljan Allahom kao Gospodarem.”

Nagrada za onog ko stekne Allahovo zadovoljstvo “A Allahovo zadovoljstvo je vrijednije od svih džennetskih blagodati” (Et-Tevba,72) Komentarišući ovaj dio kur’anskog ajeta, Ismail Hakija u svom tefsiru navodi sljedeću predaju: ”Nakon što vjernici uđu u Džennet Uzvišeni će ih upitati: ”Jeste li zadovoljni?”, na što će oni odgovoriti: ”Kako da ne budemo zadovoljni kada Si nam podario ono što nisi nikom od Svojih stvorenja.” Uzvišeni će reći: ”Ja ću vam podariti nešto što je vrijednije od svega toga.” Vjernici će upitati: ”A šta je to vrijednije od svega ovog što smo dobili.” On, Uzvišeni, će reći: ”Podarit ću vam Svoje zadovoljstvo i neću se nikada na vas rasrditi.” Konačna nagrada za one koji steknu Njegovo zado-

voljstvo je susret s Njim. Od Džabira se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: ”Dok džennetlije budu sjedili u Džennetu, obasjat će ih svjetlo koje će dolaziti od dženntetske kapije. Podići će glave i vidjeti da je Uzvišeni Gospodar nad njima. On će im reći:”Džennetlije, molite Me!” Oni će reći: ”Molimo Te da budeš zadovoljan nama.” On će reći: ”Moje zadovoljstvo vam je omogućilo boravak ovdje, a dat ću vam i Svoje počasti. Ovo je trenutak za to, pa tražite ih od Mene!” Oni će reći: ”Podari nam više!” Tada će im biti dati nedžaib (stvorenja koja su za jahanje) od rubina, njihove uzde će biti od smaragda i rubina! Njihov korak je ondje gdje im pogled dopire! Allah će im podariti i drveće koje će imati plodove. Doći će i hurije koje će govoriti: ”Mi smo nježne i kod nas nećete osjetiti nezadovoljstvo i ljutnju. Imamo vječni život i ne umiremo. Mi smo supruge plemenitim vjernicima. ”Allah će narediti da budu namirisani bijelim miskom, vanrednog mirisa, i bit će odvedeni u središte Dženneta, Džennetu ‘adn, i tada će meleci reći: ”Gospodaru naš, došli su ljudi!” Allah će reći:”Dobro došli, iskreni! Dobro došli, pokorni!” Tada će biti uklonjen zastori i oni će gledati lice Gospodara i uživat će u svjetlu Svemilosnog u tolikoj mjeri, da neće primjećivati jedni druge. Zatim će biti rečeno: ”Vratite ih u njihove dvorce!” Oni će se vratiti gledajući jedan drugoga, i to je značenje riječi Uzvišenog: ”Bit ćete počašćeni od Onoga Koji prašta i Koji je milostiv.” (Fussilet,32) 09

TEMA

Ka Allahovom zadovoljstvu 10

O smirena dušo, vrati se svome Gospodaru, zadovoljna, a i On tobom zadovoljan! Uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj! (El-Fedžr, 27-30)

11

I

zrazom „ridâ“, koji doslovno znači: biti zadovoljan, ne suprotstavljati se i sl., kao da se želi ukazati na vrijednost ljudi kod Allaha Uzvišenog.

Podsjećajući se na mudrost: „Čovjekovo ogledalo su njegova djela, a ne ono što on govori o sebi...“, želimo reći da je zadovoljstvo (rizaluk) Gospodarom u veoma bliskoj vezi sa našim predstavljanjem i djelovanjem u životu, kao i sa našom bogobojaznošću i duhovnim stepenom koji posjedujemo. Polazeći sa tog stanovišta, smatramo da je prijeko potrebno da osvježimo svoje znanje po pitanju „rizaluka“, a zbog našeg srca i djélâ koja činimo. Kao što je poznato, izraz „ridâ'“ u našim izvorima, Kur'anu i Poslanikovom (s.a.v.s.) Sunnetu, spominje se kao jedno od svojstava Allaha Uzvišenog. Kao primjer toga možemo navesti ajet u kojem Uzvišeni kaže: Allah je zadovoljan njima, a i oni su zadovoljni Njime. (ElMaide, 118) Zatim, ajet: ..a Allahovo zadovoljstvo je najveće! (tj. veće je od svih džennetskih blagodati).

Allahovo zadovoljstvo U navedenim ajetima, i njima sličnim, izraz „Allahovo zadovoljstvo“ označava „naklonost našeg Uzvišenog Gospodara i postizanje Njegove nagrade“. Uzvišeni Allah je Stvoritelj svih stvorenja koja znamo i koja ne znamo. Međutim, On je nekim stvorenjima zadovoljan,

12

a nekima nije. Ovdje bi se moglo postaviti pitanje: „Zašto je Allah stvorio stvorenja kojima nije zadovoljan?“ – Najkraći odgovor na to pitanje bio bi: „Da bi poslužila kao iskušenje!“ Učenjaci Ehlu sunneta vel-džema'ta saglasni su da ništa ne može nastati bez Njegove volje (irâde), s tim da oni prave jasnu razliku između Njegove „volje“ i „zadovoljstva“. Budući da je On Stvoritelj svih stvari i pojava, moramo priznati da je On Uzvišeni stvorio i „kufr“ (nevjerstvo). Međutim, u ajetu: .. On nije zadovoljan nevjerstvom Svojih robova.. (Ez-Zumer, 7), kao i u drugim ajetima, jasno se izražava činjenica da On Uzvišeni nije zadovoljan kufrom, iako ga je stvorio. Pored toga, naši učenjaci kažu da je On zadovoljan izvršavanjem Njegovih zapovijedi, a da je srdit kada se čini ono što je On zabranio.

Čovjekovo zadovoljstvo Što se tiče čovjekovog zadovoljstva, ono se može podijeliti na dva dijela: njegovo zadovoljstvo Allahovim propisima i odredbom i zadovoljstvo onim što rade drugi ljudi. Čovjekovo zadovoljstvo Allahovim propisima i odredbom direktno je povezano sa njegovim vjerovanjem (imanom) i stepenom (deredža) na kojem se nalazi. Ako se vratimo na gore navedeni ajet („Allah

je zadovoljan njima, a i oni su Njime zadovoljni!“ El-Maide, 118), primijetićemo da se pored Allahovog zadovoljstva čovjekom, spominje i čovjekovo zadovoljstvo Allahom Uzvišenim. Dobro, ali šta to znači? Kako čovjek treba ispoljiti svoje zadovoljstvo Allahom Uzvišenim? Naši učenjaci su ukazali na vezu između „tevekkula“ i „rizaluka“. Oni kažu: Plod oslanjanja (tevekkula) na Allaha jeste zadovoljstvo Allahom (rizaluk). Onaj ko svoje poslove prepusti Allahu i bude zadovoljan Njegovom voljom i onim što mu je On odredio, znači da je spoznao istinski smisao tevekkula: oslanjanja i pouzdanja u Allaha. (Ibn Redžeb, Džamiu'l-ulumi velhikem) Zbog toga su velikani, kao što su Hasan Basri (k.s.) i Fudajl ibn Ijad (k.s.), rekli: „Tevekkul je da budeš zadovoljan sa svime što te zadesi!“ Ibn Ebid-Dunja (rah.) kaže: „Preneseno mi je da je jedan od mudraca rekao: 'Tevekkul ima tri stepena. Prvi je da se ne žališ na ono što te zadesilo; drugi je da budeš zadovoljan onim što te zadesi; i treći je da ti je drago da se nikome ne jadaš zbog onoga što te zadesi!' “ (Džamiu'l-ulumi vel-hikem)

Tri stepena zadovoljstva Abdulaziz ibn Revvad (k.s.) stepene zadovoljstva povezuje sa strpljivošću (saburom) i kaže: Strpljivost ima tri stepena. Prvi stepen je „strpljivost muvehhida“ (ehli tevhid); oni ne pokazuju nezadovoljstvo i neprijatnost prema Allahovoj odredbi, smatrajući je Njegovom pravdom, a ne zulumom. Pored toga, oni su nemarni i čine grijehe svojim organima. Njihov sabur je sabur onih koji čine nasilje prema sebi. Drugi stepen je „strpljivost muktesida“ (ehli iktisad); oni strpljivo prihvataju ono što im je određeno, kako organima, tako i srcem. Pored toga, u svojim dušama osjećaju tjeskobu i bol zbog nedaća koji ih zadese. Treći stepen je „strpljivost mukarrebuna“ (ehli kurb); njihova strpljivost je zadovoljstvo sa svime što ih zadesi. Oni u svojim srcima ne osjećaju nikakvu tjeskobu ili tugu zbog nedaća koje ih pogode, a to je zbog njihove blizine Allahu Uzvišenom. Njihova srca su ispunjena nurom, koji je spalio i odstranio od njih strasti njihove duše. Na taj način njihove duše ne osjećaju nikakvu

tjeskobu ili bol zbog iskušenja i nedaća koje ih pogode. Ljudi na ovom stepenu su probuđene duše; ostavili su svoju volju i otrijeznili se iz pijanstva griješenja. Njima je Allahova volja u pogledu njih slađa od njihovih ličnih želja. Strpljivost prve grupe je „imanski sabur“; strpljivost druge grupe je „sabur uprkos osjećaju bola“; a strpljivost treće grupe je „zadovoljstvo srca i duše“. (Tirmizi, Nevadirul-usul) Abdulaziz ibn Revvad (k.s.), čije ime smo prethodno spomenuli, imao je veliko iskušenje sa vidom, toliko da je bio gotovo oslijepio. Međutim, on je dvadeset godina skrivao svoju nedaću i od svojih najbližih. Kada je njegov sin to primijetio, upitao ga je zašto im prije nije rekao za svoju boljku, on mu je odgovorio da se ne čudi zbog toga, jer je on zadovoljan onim što mu je Allah Uzvišeni dosudio Svojom odredbom. (Ebu Nuajm, Hiljetul-evlija) Abdulaziz ibn Merzuk (k.s.) bio je jedan od ministara halife Haruna Er-Rešida. Jednoga dana napustio je sve što je bilo u njegovom posjedu; učinio je tevbu i istigfar i okrenuo se svome Gospodaru, čineći ibadet i skromno se odnoseći prema ovosvjetskim potrebama. Postao je toliko skromnih potreba da je spavao na

13

goloj zemlji i pijesku. Oni koji su ga poznavali od ranije, pitali su ga šta je dobio ostavljanjem udobnog i lagodnog života, a on je odgovorio: „Postao sam zadovoljan onim što posjedujem!“ (Ibn Hibban, Kitabus-sikat)

Da li zadovoljstvo znači da treba prihvatati sve što se događa? Iz gore navedenih primjera ne smijemo izvući zaključak da treba biti zadovoljan svime što se događa oko nas. Naime, ne smijemo biti zadovoljni onim čime nije zadovljan Allah Uzvišeni i Njegov Poslanik (s.a.v.s.). Štaviše, moramo osjećati odvratnost i nezadovoljstvo kufrom (nevjerstvom) i širkom (pridruživanju ortaka Allahu Uzvišenom) – dvjema velikim nesrećama, kao i prema svakom grijehu i lošem djelu. Istina je da se sve događa Allahovom voljom i određenjem, ali On Uzvišeni, kao što smo prethodno spomenuli, nije zadovoljan kufrom, širkom i drugim vrstama griješenja. Velikani islama ukazali su na jednu suptilnost u pogledu ove stvari. Oni kažu: „Allahova odredba (kadâ') je realizacija onoga što je On Uzvišeni odredio da se dogodi, u (pred)određenom danu i trenutku. Pored toga, Njegova odredba ima još jedan oblik manifestacije koji se naziva „makdâ'“. Na primjer, Allah je odredio (kadâ'om) da se razbolimo. Međutim, da li ćemo u toj bolesti biti zahvalni na Njegovoj odredbi ili ćemo zbog nje posrnuti u grijeh – to se događa našom voljom i izborom. Upravo taj naš izbor naziva se „makdâ'“. U pogledu Allahovog određenja (kadâ' i kader) ne smijemo praviti razliku u njegovoj kakvoći, nazivajući ga „dobra sudbina“ i „loša sudbina“. Zasigurno je lijepo sve što nam dođe od Allaha Uzvišenog, a naš odnos prema Njegovom određenju može biti dobar ili loš. Druga stvar o kojoj moramo voditi računa jeste zadovoljstvo svojom nepokornošću i giješenjem, u slučaju kada prekoračimo Allahove granice ili zanemarimo Njegove propise. Biti zadovoljan takvim stanjem nikako ne dolazi u obzir. Ako smo učinili nešto čime Allah Uzvišeni nije zadovoljan, nikako ne smijemo reći: „Allah je tako htio!“ Jer, mi znamo da se sve događa Njegovim znanjem, voljom i određenjem, ali znamo i činjenicu da nam je

14

On Uzvišeni dao i slobodnu volju i mogućnost izbora, zbog kojih nas poziva na odgovornost. Prema tome, predanost i zadovoljstvo Allahovom odredbom nikako ne znači zadovoljstvo nepravdom, nasiljem, iskorištavanjem i tlačenjem ljudi na bilo koji način. Ukratko, ispravan stav u pogledu „zadovoljstva“ imaćemo ukoliko smo zadovoljni samo onim čime je Allah Uzvišeni zadovoljan – prihvatajući to srcem i dušom, i iskazujući svoje nezadovoljstvo prema onome čime On nije zadovoljan – odbacujući to cijelim bićem.

Mi pripadamo Allahu i opet ćemo se Njemu vratiti Uzvišeni Allah nas u Kur'an-i Kerimu obavještava o osobinama strpljivih i kaže: Ti obraduj strpljive – one koji, kada ih pogodi kakva nedaća (musibet), kažu: „Mi pripadamo Allahu i opet ćemo se Njemu vratiti!“ (El-Bekara, 156) Da, svi smo od Njega došli, naši imeci, porodice, djeca i sve što imamo pripada Njemu, i na kraju ćemo Mu se opet vratiti. Mu'min, u čijoj svijesti je smještena činjenica da smo na Ovaj svijet došli radi ispita, na pitanje „odakle je došao i kuda ide?“ odgovara svojim načinom življenja i reakcijom na događaje koji se događaju oko njega. Njegov život kao da se utjelovio u ajetu koji smo naprijed spomenuli: Mi pripadamo Allahu i opet ćemo se Njemu vratiti! Plemeniti Poslanik (s.a.v.s.) savjetuje nam da ovu rečenicu izgovaramo kada nas zadesi neko iskušenje, bilo ono veliko ili malo. Hazreti Aiša (r.anha), naša majka, kazuje da je Vjerovjesnik (s.a.v.s.) ovu rečenicu izgovarao čak i onda kada bi se ugasilo kandilo u njihovoj kući. Kada mu je ona rekla: „To je samo kandilo!“, objašnjavajući da to nije baš toliko ozbiljna situacija, Resulullah (s.a.v.s.) je odgovorio: Iskušenje (musibet) je sve što uznemirava mu'mina! (Ebu Davud) Dakle, život mu'mina je putovanje. Poznato mu je odakle ono počinje i gdje se završava. Pred prolaznim uživanjima on mora zatvoriti oči svoga srca i pripremiti se za put. Uzdajući se u Onoga u čijoj vlasti se nalazi sve, oslanjajući se na Njega i spominjući Ga njegovo putovanje biće lahko i uspješno...

15

Edin TOPČIĆ

Put vraćanja Rabbu Alija b. Ebi Talib, r.a., je rekao: "Ja se zaista sjećam Zavjeta koji sam sa svojim Gospodarem sklopio, i znam ko mi je tada bio s desne strane a ko s lijeve strane."

H

vala Allahu Gospodaru svjetova, Onom koji je jedini dostojan da Ga se obožava i onome koji je Jedini dostojan u traženju Njega i Njegovog Rizaluka. Neka je salavat i selam na Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i njegovu časnu porodicu i njegove vrle Ashabe, r.a., i sve one koji ga u dobru slijede.

Zavjetu vjere, koje su duše dale svome Gospodaru.

Allah, dž.š, u Kuranu kaže: ''I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: 'Zar Ja nisam Gospodar vaš?', oni su odgovorili: 'Jesi, mi svjedočimo', i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: 'Mi o ovome nismo ništa znali.''' (El-A'raf, 172.).

Sve su duše posvjedočile i one vjerničke i one nevjerničke, kao i munafičke. Samo ono što ih odvaja jedne od drugih je nijjet koji su duše u ezelu imale.

Ovo je jedan od kur’anskih ajeta koji govore o “Misaqu” ili ezelskom 16

U čemu leži mudrost ‘’Zavjeta’’? Mudrost ‘’Zavjeta’’ je u tome da Allah, dž.š., ima ‘’hudždžet’’ (dokaz, ‘’opravdanje’’) nad onim svojim robovima koji nisu ispunili dati Zavjet. Upravo zato nas Allah, dž.š., na njega upozorava i podsjeća.

Ako smo dali Allahu, dž.š, ‘’Zavjet’’ (‘ahd, misaq) zašto se toga danas ne sjećamo? Čovjek je po svojoj prirodi zaboravno biće. Kaže se da je riječ ‘’insan’’ (čovjek) derivirana iz riječi ‘’nisjan’’ (zaborav). Čovjek mnoge stvari iz ovog života

zaboravlja, pa kako ne bi zaboravio ‘’Zavjet’’ koji se desio tik nakon Ademova, a.s., stvaranja. Jedna od deviza današnjih pedagoga je da novo znanje potire staro. Priroda znanja o misaqu je ahiretska, a priroda znanja koje dijete ima od trenutka kada dođe na svijet, je dunjalučka. Dolaskom na ovaj svijet mala beba je kažu džennetska ptica. Kako ta ptica postaje svjesna svojih nefsanskih prohtjeva, glad, umor pa zatim traženje i naposlijetku uči se o svome “JA” koje mu je nophodno kako bi učinio prve korake u životu. Što je čovjek svjesniji svoga nefsa, ono više zaboravlja svoju svrhu, “A ljude i džinne Sam stvorio da Mi ibadet čine” Međutim, ima i onih koji se tog

"Zavjeta" sjećaju. Među takve se, primjerice, ubraja Alija b. Ebi Talib, r.a., koji kaže: "Ja se zaista sjećam Zavjeta koji sam sa svojim Gospodarem sklopio, i znam ko mi je tada bio s desne strane a ko s lijeve strane." Slično kazivanje se prenosi i od čuvenog sufije Sehl b. ‘Abdullah Et-Tusterija, k.s., koji je rekao: ‘’Poznajem svoje učenike još od dana kad je bilo rečeno: "Zar Ja nisam Gospodar vaš?"

Uklanjanje zastora Duše na ovom svijetu teže ponovnom susretu sa Rabbom. Mevlana Rumi, k.s., ih poredi sa najem koji čezne za svojom Pradomovinom Najistanom. Allah, dž.š., džennetske duše naziva Mutmeinne - smirenim (89;27) a u narednom ajetu za te duše govori da je On zadovoljan sa njima i da su one zadovoljne sa Njim.

Naša loša djela, gaflet, nečinjenje dobrih djela, ostavljanje namaza na nas djeluju onako kao što oblak zaklanja sunce. A oblak je kafir kada zaklanja sunce. Najteži i najtamnjiji zastori su činjenje širka i kufr. Griješenjem se postavljaju zastori, pregrade do Ridvanullaha. To su neprobojni zidovi. Da nas Allah sačuva od ovakvih stanja. Allah, dš.š., u Kur’anu kaže da će onima koji se pokaju njihova loša djela biti zamijenjena dobrim (sura Furkan), a onaj ko traži tome Allah i daje. Namaz, zikr, post i svi drugi farzovi i ibadeti, približavaju Allahu i vode zadobijanju Njegovog rizaluka. Na kraju krajeva, mekami duša koji slijede poslije nefsulMutmeinne jesu nefsi-Radije duša

zadovoljna Allahom i nefsi-Merdije duša s kojom je Allah zadovoljan. El Kušejri u svojoj Risali prenosi da se Rida dijeli na dvoje: zadovoljstvo Njime i zadovoljstvo od Njega. Zadovoljstvo Njime je proračunato, a zadovoljstvo od Njega je zadovoljstvo Njegovom odredbom. Istovremeno, negriješenje, nečinjenje loših djela prema sebi, drugima i najvažnije Bogu znači uklanjanje zastora, a činjenje dobrih djela koja su čin zahvalnosti i ljubavi prema Njemu raskrčuje tamu koja nam ne dozvoljava da na bilo koji način dokučimo ili naslutimo Njegovu Bliskost, a za koju nam je rečeno da nam je On bliži nego žila kucavica...

Riječ Ridvan doslovno znači zadovoljstvo, blagostanje, a iz nje su izvedene riječi rizaluk, rida itd. Međutim, Ridvan ima puno dublje značenje. U Suri 9:72 ono nosi značnje uklanjanja zastora između roba i Rabba. Ti zastori su itekako prisutni na dunjaluku, ali iz ovog ajeta saznajemo da ih ima čak i u Džennetu: “A i malo Ridvanullaha veće je od svega toga; to će, doista uspjeh, veliki biti.” Ili kako nas jedan kudsi hadis obavještava : “Zar nećete da vam (džennetlijama op.a.) dam nešto bolje od toga?”, a oni će reći: “Gospodaru, šta može biti bolje?”, a On će reći: “Spustit ću na vas Moj Ridvan?” 17

Put zikra put vraćanja Ilahi ente maksudi ve ridake matlubi! Moj Bože, Ti si moj cilj, a ono za čim tragam je Tvoje zadovoljstvo! U ovoj dovi nalazi se srž tarikatskog učenja. Sufije i drugi duhovni putnici nisu ništa bolji od običnih ljudi, ali ono što ih razlikuje od njih je upravo taj put preodgoja duše, put prisjećanja. Namazi, zikr i drugi farzovi i nafile treba da se čine sa nijjetom zadobijanja Alahovog rizaluka. Šejh Tadžudin Usmani Hindi, k.s., objašnjavjaući dovu «Ilahi ente maksudi, ve ridake matlubi!» kaže u svojoj knjizi Mefitahul me'ijje fi tarikatin-nakšibendijje : Korist zikira sa ovom dovom je likvidacija svih misli i pomisli, svih sjećanja i dosjećivanja, dok zikrullah, sjećanje samo na Allaha, ne bude posve rastavljen i oslobođen od drugih sjećanja i zikrova i dok zakir totalno ne raskine veze i kontakt sa bilo čim drugim. Ako obavljač ovakvog zikra nije ostvario srčanog Ihlasa i ako njegovo srčano stanje nije još u skladu sa njegovim riječima onda mu od zikra, de facto, nije cilj ono što tvrdi. U tom slučaju navedeni zakir će dovu i izjavu činiti «talkidski», po emru i oponašanju svoga tarikatskog muršida, tj. po njegovoj direktivi i praksi, pa će Inšallahu te ala sa bereketom toga talkida postići i ostvariti srčani ihlas, posvemašnju usklađenost jezika i srca. Šejh Hindi nam prenosi hadis Poslanika, s.a.v.s., da je Svevišnji Allah sakriven sa sedamdeset hiljada svjetlosnih hidžaba a isto toliko i tamnih ( svjetlosni hidžabi su 18

realiteti ahiretskih svjetova, a tminski hidžabi su dunjalučki- tabiatski, vizioni, fizički, metafizički objekti).

Tarikatski postulati Prema Hazreti Hadždže šejh Abdulhalik Gudždevaniju, k.s., teze ili postulati tarikatskog ponašanja sadržani su u jedanaest termina koje bi svaki salik trebao primjeniti u svome životu. Da li su ovi principi formulisani kako bi čovjek bio počašćen uklanjanjem zastora i kako bi zadobio Njegov Rizaluk ne znam, ali slutim da je to upravo zbog toga. Tek poslije takvaluka, sabura i šukra dolazi mekam zadovoljstva, a taj mekam se zadobija, kako reče Kušejri iz zadovoljstva Allahovom odredbom. A nije zadovoljstvo da ne osjetiš nevolju i kušnju nego je zadovoljstvo da se ne protiviš Njegovoj odredbi i sudbini. Zadobijanje Allahovog zadovoljstva je proces ili put koji traje cijeli život, on je pun teškoća i odricanja svojih nefsanskih prohtjeva. Taj proces počinje tevbom i traje sve dok se u potpunosti ne ukurbani svoj nefs. On je proces zbog toga što kroz ibadete koji se čine znači i prisjećanje. Ono je prisjećanje na Zavjet koji je dat još u Ezelu. Ono je poništavanje svoga JA kojem se čovjek od rođenja uči. On je u konačnici oslobađanje od skrivenog širka i potpuno predavanje i potičnjavanje Allahu, a zar baš to nije suština naše vjere!?

Bezmjesni i besmisleni čovjek

mr. Nezir KRČALO

K

ada bi na putu iz bezmjesta u bezmjesto postojalo kakvo mjesto, veli Rumi, k.s., i on bi sebi otvorio dućan, te savjetuje one koji su to već učinili da taj dućan zatvore i otvore onaj bez mjesta. No, mnogi imaju bojazan da neće moći trgovati ‘svojim’ znanjem ako otvore ‘dućan’ bez mjesta. Znali ili ne znali to da je logika propedeutička (pripremna) disciplina za svaku vrstu naukovanja i smislenog govora uopće, oni slijede u potpunosti njena pravila do kraja života, jer to odgovara njihovoj naravi. Sama logika iznašla je da postoje četiri oblika misli (pojam, sud, zaključak i dokaz) a ‘govor’ nije ništa drugo do ‘oruđe’ putem kojeg se te misli saopćavaju. Ukratko, stvarnost nam se nadaje u vidu misli i kao tako pojmljenu izražavamo je govorom. Uistinu, logika nikada nije tvrdila da se bavi istinitim mislima, nego je upućivala na metode kako bi se došlo do istine u kojoj se misli i stvarnost podudaraju. Svima onima koji hoće da razmišljaju ovo je savjet i uputa da je ‘logička etapa’ imanentna čovjekovom biću u procesu dozrijevanja njegove svjesnosti, te da se na određenom stepenu mora prevazići. Ali, ovo je istodobno i opomena mladim ljudima da rečenu etapu iskoriste za školovanje i studiranje. Pomnije sagledano, ako je logika u početku učitelj, poslije će biti učenik i sluga. Priznanje neznanja može doći samo od onoga koji poznaje svoje granice. Zasluga logičara je nedvojbeno i u tome što nikada

nisu davali mogućnost da se misao poistovjeti sa predodžbom, iako su imali povoda za to( grč. idea – slika, oblik, vanjština...), niti da je ona puki odraz realnih stvari i procesa, itd. Ona sama jeste nastojala oko misli ali nikada nije objelodanila šta je to zapravo misao. A kako nas divno Rumi, k.s., poučava: „Posmatraj vladavinu Boga nad mislima. On im daje oblike ne koristeći sredstva, bez pera i oruđa. Kada bi pocijepao srce i iskidao ga u male komadiće u njemu ne bi mogao pronaći te misli: ni u krvi, ni u nervima, ni gore ni dole, ni u jednom dijelu tijela, jer one su nematerijalne i nepripadajuće; nećeš ih pronaći ni vani. Pošto je vladavina Boga nad mislima tako suptilna da nema nikakvog znaka, zamisli koliko je tek Stvoritelj svih stvari suptilan i bez znaka...“(Fihi- ma- fihi, 92)

Bezmjesnost misli ukazuje na bezmjesnu suštinu čovjeka (duh) kao i znanje (‘ilm) istine koje je imanentno toj bezmjesnoj naravi. Ukoliko se zanemari ovaj vid neprolazne, odnosno vječne ljudske suštine a istakne prolazna i ‘mjesna’ dimenzija onda se bezmjesna i istinita misao u vidu znanja (‘ilmznanje od Boga) povlači, a čovjek biva utamničen svojom požudnom dušom (nefs) i maštom koji se, dok se služe govorom kao oruđem, redovno i po ustaljenom pravilu raskrivaju i iskazuju nama dobro poznatim stavom: „ Ja mislim...“(„Ego cogito...“). Svojevremeno, ovo je bila krilatica novovjekovne misli a danas je u naučnom mišljenju vo-

deća paradigma na kojoj moderna nauka gradi vlastiti napredak. Bezmjesnost je odlika Razuma, dok je ‘mjesnost’ odlika tjelesne duše kao i ‘njenog znanja’ izraženog u vidu vlastitog (ego-ističnog) mišljenja. Kako ne treba tragati za suštinom u slučajnosti, prolaznosti i ‘mjesnosti’ na veličanstven način nam to otkriva Rumi k.s.: “Što se tiče onoga koji traži znanje u srcu, možeš plakati nad njim. A onome koji traži Razum u (tjelesnoj) duši, možeš se narugati.“(Fihi-ma-fihi,59) To se pojašnjava jednostavnim primjerom kroz odnos mošusa i njegovog mirisa. Miris je svojstvo mošusa i kao takav neodvojiv je od njega jer se mošus manifestuje putem njega. Ukoliko se neko veže samo za miris, pogrešno postupa. No, sretna osoba je samo ona koja ide od mirisa do same stvari i nalazi jedinstvo s njom. Za razliku od mišljenja čije mjesto izviranja i pojavljivanja je svjesni dio (glava) neprosvjetljene i nepreobražene tjelesne duše (nefs), istinsko znanje (‘ilm) se manifestuje putem srca (qalb), ali mu ono nije izvor. Razum može u konačnici da se manifestuje tek putem preobražene tjelesne duše, tj. putem njenog svjesnog dijela, kada motri čistu istinu, ali mu tu nije izvor. Jednostavnije rečeno, ako je Razum Svjetlost onda je glava svjetiljka, ali ona sama nije izvor Svjetlosti. Pošto i Razum i znanje imaju bezmjesnu narav, Rumi, k.s., istinskog čovjeka oslovljava pridjevkom ‘bezmjesni i besmisleni’. 19

Hiljadu i jedna kap

Džizja porez za zimmije Kada bi jedna zemlja došla pod vlast islamske države, njeni građani nemuslimani su mogli napustiti zemlju i otići negdje drugo ili sačiniti sporazum sa islamskom državom i nastaviti živjeti na istom prostoru uz poštivanje principa naznačenih u sporazumu. Takav sporazum se nazivao zimmet, a građani nemuslimani zimmije. Sporazumom se nemuslimani obavezuju na poštovanje odredbi islamskog poretka i neučestvovanje u ratovima, a za uzvrat su plaćali porez koji se nazivao džizja. Islamska država se obavezivala da će štiti život i imovinu zimija kao i slobodu vjeroispovijesti. Džizju su plaćali samo odrsli, zdravi i za rat sposobni muškarci. Žene, djeca, starci, bolesni, iznemogli, invalidi, monasi i prosjaci su bili izuzeti od ovog poreza. Nakn što su hazreti Ebu Ubejde i Halid ibn Velid zauzeli skoro cijelu Siriju, tadašnji bizantijski imperator 636. godine pokreće imperijalnu armiju sa ciljem protjerivanja muslimana nazad u pustinje Arabije. Halid ibn Velid je procijenio da se muslimani ne mogu oduprijeti takvoj sili, osim ako se povuku sa osvojenih teritorija i zaustave na rijeci Jermuk gdje je moguće dočekati bizantijsku imperijalnu armiju i poraziti je. Ebu Ubejde, kao glavnokomandujući islamskih armija u Siriji, se složio sa prijedlogom i naredio povlačenje trupa ka Jermuku. Prije nego su muslimani napustili osvojene teritorije, Ebu Ubejde je naredio da se lokalnom nemuslimanskom stanovništvu vrate sredstva koja su na ime džizje platili muslimanima. Za tu priliku izdat je i poseban proglas: „Obaviješteni smo da velika neprijateljska sila kreće protiv nas, vraćamo vam vašu džizju. Kako smo prethodno sklopili sporazum o štićenju vaših života i imetaka, mi smo to dužni i sprovesti. Pošto, u ovakvim okolnostima, ne možemo ispuniti svoje obaveze prema vama, vraćamo vam novac koji smo od vas prikupili.“ Ovako human i pravičan gest je naveo lokalne kršćane da se mole: „Bog nam vas ponovo za gospodare poslao i učinio vas pobjednicima nad Bizantijcima. Da su umjesto vas bili oni, ne samo da nam ne bi ništa vratili, nego bi nam i ostalo oteli.“ (Izvor: Thomas W. Arnold, Povijest islama, Sarajevo 1989, str 86-87) 20

Prelasci kršćana u islam Širenjem islamske države nakon Poslanikovog a.s. preseljenja na ahiret, tolerisanje kršćanskih crkava nije dovođeno u pitanje. Posebno dobri odnosi su bili prema kršćanima nestorijancima zbog njihovog učenja o Isau a.s. koje se razlikovalo od crkvenog učenja zbog čega ih je crkva smatrala hereticima. Ova naklonost islamske vlasti nipošto nije značila i favoriziranje nestorijanaca na štetu ostalih kršćana. Naprotiv, islamska vlast je sprečavala napade jedne kršćanske sekte na drugu. Uzimajući u obzir slobodu ispovijedanja vjere, koja je općenito data kršćanima, nemoguće je prihvatiti laži da je islam širen snagom mača. Čak i mnogi kršćanski teolozi govore da je moralni pad ondašnje istočne crkve i njena duhovna nizina nagnala mnoge da potraže čišću duhovnu atmosferu. Nemoćna u suprotstavljanju pada morala, crkva pokušava sa celibatom (izbjegavanje braka) kao odgovorom na sveprisutni nemoral. Put ka svetosti i duhovnom uzdizanju je tražen u pustinjaštvu, a osnovna odlika kaluđerstva bila je fizička nečistoća. Dalje se, u hronikama kršćanskih teologa pronalaze opisi situacija u kojoj jedna kršćanska sekta proganja drugu, sve zbog nejasnih vjerskih propisa i metafizičkih pitanja. Pravoslavni, nestorijanci i jakobiti su se nemilosrdno sukobljavali sve do uništenja. Islam je bio izuzetno privlačan onima koji nikako nisu prihvatali bizantijski kler. Njihov imperator nije bio samo vladar, on je bio i vrhovni svećenik. Tako je otvoren put potpunom despotizmu koji je sve jače pritiskao običan narod. Izuzetni uspjesi islamskih armija su dodatno poljuljali vjeru u kršćanstvo koje se pokazalo potpuno nemoćnim pred islamom. Narodni rezon je bio taj da Bog daje uspjehe onima koji su Mu dragi i sa kojima je zadovoljan. Islamsko načelo bratstva i pravde, te potčinjavanje svakoga, pa čak i vladara, pod propise šerijata i nepostojanje nezajažljivog i nedodirljivog svećenstva je bilo suviše atraktivno i privlačno. Napaćeni i obespravljeni narod je shvatio da mu islam nudi zaštitu i častan život na ovom i spas na budućem svijetu. (Izvor: Thomas W. Arnold, Povijest islama, Sarajevo 1989, str 95-108)

Rusko pravoslavlje Ruski knez Vladimir je živio na prelazu iz desetog u jedanaesto stoljeće. Kao i njegov narod, bio je paganske vjere. Shvativši da je kulturno i politički neprihvatljiv ostanak u takvoj vjeri, Vladimir je odlučio prihvatiti jednu od vjera: islam, katoličanstvo, jevrejstvo ili pravoslavlje. U to vrijeme na obalama Volge živili su muslimani Bugari koji su primili islam od muslimanskih trgovaca. Knez Vladimir ih je pozvao i zatražio da mu objasne osnove islama. Saslušavši muslimane, Vladimir se lijepo izrazio o islamu, ali je rekao da Rusi nikada ne mogu primiti tu vjeru koja zabranjuje pijenje alkoholnih pića koja su za njih, kako je objasnio, sastavni dio životnih radosti. Jevreji sa Kaspijskog mora su pokušali sa svojim izaslanstvom. Nakon što su objasnili principe svoje vjere i iznijeli kratak historijat svoga naroda, Vladimir je odbio rekavši: „Dakle, vi ste od Boga prokleti i protjerani iz svoje domovine a sada želite druge učiti. Idite! Ne želimo, kao i vi, ostati bez svoje domovine.“ Pošto je saslušao pravoslavne i katolike, Vladimira se najviše dojmila pravoslavna vjera koja je obećavala oprost grijeha i ulazak u raj uz tek neznatan napor i odricanje. Potrebno je samo pokrstiti se. Poslije savjetovanja sa kneževima ruskih pokrajina, odlučio je poslati svoje učenjake da na licu mjesta prouče svaku od ponuđenih vjera. Po povratku sa putovanja, izaslanici su izvijestili o onome šta su vidjeli. Izaslanik koji je bio u Istanbulu je bio očaran jednom službom u Aja Sofiji kojoj je prisustvovao. Veličanstvenost zgrade, bogata odjeća svećenika, ukrašeni oltari, zanosni mirisi i opća raskoš pri ceremoniji su oduševili izaslanika koji je sve te utiske zorno opisao i predstavio knezu Vladimiru koji je ionako već naginjao pravoslavlju. Ostali izaslanici su sa ponižavanjem govorili o islamu i ostalim vjerama koje su sada i konačno odbačene. Tako je donesena odluka o prihvatanju pravoslavlja kao vjere svih Rusa. (Izvor: Thomas W. Arnold, Povijest islama, Sarajevo 1989, str 296-298) 21

Dr. Ahmed Eš-Šerbâsi

Slast imana Iman ima slast, koja je iznad svake druge slasti! Ukus, ljepši od svih ukusa! Oduševljenost, veću od svakog zanosa! Jer, slast imana je srčana, duhovna i duševna slast! Ona teče i kôla kao što kôla voda kroz cvijet i krv kroz vene. Na svog vlasnika baca zrake po svim njegovim organima, pa za njega nema uzrujanosti niti nesanice, nema tjeskobe niti utučenosti, nego širina i milost, zadovoljstvo i blagodat...

M

uhammed Resulullah, s.a.v.s., je rekao: „Osjetiće slast imana onaj ko bude zadovoljan svojim gospodarem - Allahom, svojom vjerom - islamom i svojim poslanikom - Muhammedom!“ (Muslim, Tirmizi i Ahmed) Gledajući desno i lijevo kroz život, slušajući ovoga i onoga uočavamo razne vidove poteškoća i nesreća. Susrećemo se sa svakojakim jadikovanjima i psihološkim tjesnacima kod ljudi. A tako su rijetki oni sretni i zadovoljni! Najveći krivac za takvo jadno stanje je taj 'opasni kancer' koji ruši sigurnost 22

i smirenost, a on je: nepostojanje čvrstog uvjerenja (jekina) i vjerovanja (imana)! Jer, onaj koji vjeruje-on poznaje svoj put, a ko poznaje svoj put on je njime zadovoljan, pa tako njime putujući dođe i do svog cilja. Na tom putovanju, neminovno, zadesi ga umor i određena patnja, ali on ih dočeka strpljivošću i ustrajnošću. Tako, vjernik na svom putu ne pridaje posebnu važnost onome što ga zadesi, jer su njegov pogled i njegova misao vezani za ono što je Najvrijednije, ono što je Vječno! Prvak cijelog čovječanstva Muhammed Resulullah, s.a.v.s., nam je pokazao put imana i sigurnosti

kada je rekao: „Osjetiće slast imana onaj ko bude zadovoljan svojim gospodarem - Allahom, svojom vjerom - islamom i svojim poslanikom - Muhammedom!“ Iman ima slast, koja je iznad svake druge slasti! Ukus, ljepši od svih ukusa! Oduševljenost, veću od svakog zanosa! Jer, slast imana je srčana, duhovna i duševna slast! Ona teče i kôla kao što kôla voda kroz cvijet i krv kroz vene. Na svog vlasnika baca zrake po svim njegovim organima, pa za njega nema uzrujanosti niti nesanice, nema tjeskobe niti utučenosti, nego širina i milost, zadovoljstvo i blagodat...

Zadovoljstvo Allahom, dž.š. Prva kapija od kapija prispijeća do slasti imana je da insan bude zadovoljan svojim gospodarem Uzvišenim Allahom. Jer, On je Stvoritelj svega, Održavatelj svih, Gospodar nebesa i zemlje, Milostivi dunjaluka i ahireta, Vladar svih svjetova. A zadovoljstvo Njime podrazumijeva zadovoljstvo u izvršenju ibadeta. Nadu, strah i posvećenost samo Njemu. Pridržavanje Njegovih zapovjedi i propisa, a sustezanje od Njegovih zabrana. I to, spoznavši mudrost tih naredbi i zabrana ili ne. Ograničeni i slabašni rob ne treba da pita svog Sveznajućeg Stvoritelja o mudrosti svake Njegove Riječi. Iskreni rob se povinjava svome Stvoritelju, vjerujući u Njegovu mudrost i pravdu, nadajući se Njegovoj milosti a strahujući od Njegove kazne. Rob ima najveći uzor u Njegovom Poslaniku, a.s., koji se svome Gospodaru ovako obraćao: „Moj Allahu, Tvojim zadovoljstvom utječem se od Tvoje srdžbe, Tvojim oprostom od Tvoje kazne, utječem se Tebi od Tebe! Ne mogu Ti hvalu nabrojati, Ti si onakav kao što si sam Sebe pohvalio!“ Činio bi dovu i govorio: „Moj Allahu, zato što Ti je poznat gajb (skriveno), zato što imaš moć nad stvorenjima, poživi me sve dotle dok je život bolji za mene, a usmrti me onda kad smrt bude bolja za mene. Molim Te da mi podariš strahopoštovanje prema Tebi i kada sam sâm i kada sam među ljiudima. Molim Te da mi podariš riječ istine i kad sam srdit i kad sam raspoložen. Molim Te

da mi daš umjerenost i kada sam u neimaštini i kad sam i bogatstvu. Molim Te za blagodat koja neće nestati. Molim Te za radost oka koja neće presječena biti. Molim Te za zadovoljstvo Tvojom odredbom. Molim Te za lijep život nakon smrti. Molim Te za užitak slasti gledanja u Tvoje Plemenito Lice. Molim Te za čežnju susreta s Tobom, koji će biti bez nevolje i bez iskušenja. Moj Allahu, ukrasi nas imanom, učini nas upućenim i onima koji će biti sredstvo za uputu drugih!“ Iskreni rob ima divne uzore i u prvacima ovog ummeta, koji su se borili najvrijednijom borbom, koji su činili najbolja djela, onima koji su bili potpuno zadovoljni Uzvišenim Allahom! Tako bi, taj pravedni halifa Omer ibn Abdulaziz, često Allaha molio: „Moj Allahu, učini me zadovoljnim Tvojom odredbom i daj mi Svoj bereket u njoj, tako da ne poželim ubrzati ono što Ti odgađaš, niti da poželim usporiti ono što Ti ubrzavaš!“ Abdullah ibn Mesud, r.a., je rekao: „Neimaština i bogatstvo su dvije jahalice, nije mi važno koju ću uzjahati. Ako je neimaština onda za nju imam sabur (strpljivost), a ako je bogatstvo onda za nju imam darežljivost!“ Jahja ibn Muaz, k.s., je bio upitan o tome kada rob dosegne stupanj zadovoljstva (rizaluka), pa je rekao: „Kada se rob prema Gospodaru odnosi na četiri načina, pa kaže: Ako mi podariš – prihvatam, ako mi uskratiš – zadovoljan sam, ako me ostaviš – robujem Ti a kada me pozoveš – odazivam Ti se!“ Pa kada rob bude zadovoljan

Allahom, svojim Gospodarem i Njegov Gospodar bude njime zadovoljan! A kada je Njegov Gospodar njime zadovoljan onda mu On bude dostatan i dovoljan. On Uzvišeni ga uzme pod Svoju posebnu zaštitu. A nema većeg cilja za istinskog tragaoca od Allahovog zadovoljstva. Zato se u Kur'anu o zadovoljstvu (rizaluku), između ostalog, navodi: „Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni su zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će sigurno uspjeti.“ (ElMudžadele, 22.)

Zadovoljstvo islamom Druga kapija od kapijâ slasti imana i užitka jekina je zadovoljstvo svojom vjerom – islamom! Jer, islam je lijek, svjetlo i pravi put. „Allahu je prava vjera jedino – islam...!“ (Ali Imran, 19.) „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena...!“ (Ali Imran, 85.) „Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.“ (El-Maide, 3.) Pa ako, danas, ima ljudi kojima nije drago što su rođeni u islamu ili im to ništa ne predstavlja, pa ranije su muslimani na putu islama žrtvovali sve što su posjedovali. Jedino su brigu brinuli da njihova vjera ostane ispravna. Omer ibn El-Hattab, r.a., jednom je svojoj ženi Âtiki, kad se na nju bio razljutio, rekao: „Tako mi Allaha, 23

bacit ću te u očaj!“ A ona ga upita: „Možeš li me odvratiti od islama, nakon što me Allah u njega uputio?“ „Ne mogu!“, odgovori Omer. „Pa šta me to onda može baciti u očaj?!“, upita ga ona. Ona je ubjeđena i sigurna da će biti zadovoljne duše sve dok se drži svoje vjere, makar se na nju i veliki belaji sručili! Nju brine samo to hoće li možda napustiti, ne daj Bože, svoju vjeru nakon što ju je Allah u nju uputio. Poput Âtike, svaki iskreni vjernik ne prihvata nikakvu zamjenu za islam.

Zadovoljstvo Muhammedom, a.s. Treća kapija koja vodi do slasti imana je zadovoljstvo poslanikom Muhammedom, a.s. Jer, on je dostavljač od Gospodara. Onaj koji je objasnio vjeru. Protumačio Kur'an. Sproveo šerijat. Jer, Allah veli: „Ono što vam Poslanik da to uzmite, a

24

ono što vam zabrani, ostavite.“ (El-Hašr, 7.) „I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ (EnNisa, 65.) I zato što Poslanik, a.s., kaže: „Niko od vas neće biti pravi vjernik sve dok mu ja ne budem draži od njega samoga, od njegove djece, od njegove žene i od svih ljudi zajedno!“ Zadovoljstvo Poslanikom, a.s., uključuje i slijeđenje njega, ugledanje na njega, prihvatanje njegovih riječi i djela. Ako postoji zalutala grupacija koja napada sunnet, koja ubacuje sumnje u Poslanikove, a.s., hadise, koja propovijeda da je samo Kur'an dovoljan, pa ova skupina ustvari želi dokrajčiti islam. Kada bi uspjeli da odvrate vjernike od sunneta, a to im neće poći za rukom, onda bi

zagovarali da treba i Kur'an ostaviti. Međutim: „Oni žele da utrnu Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima.“ (Es-Saff, 8.) Ako postoje ljudi koji se okreću od islama, koji se ismijavaju njegovim propisima, ako postoje ljudi koji vjeruju u Allaha ali se toga stide, pa od najvećih potreba je da postoji zajednica koja će biti ponosna na svoj islam, ubjeđena u njega, koja poput Poslanika, a.s., kaže: „..."Ovo je put moj, ja pozivam Allahu, imajući jasne dokaze..." (Jusuf, 108.) Neka svako od nas moli Allaha da bude pripadnik ove čvrste, vjerničke skupine. Iz dubine duše govorimo: Zadovoljan sam Allahom, svojim Gospodarem! Zadovoljan sam islamom, svojom vjerom! Zadovoljan sam Muhammedom, a.s., svojim poslanikom! S arapskog preveo: Nedžad Ćeman

Dr. Almir FATIĆ

Babo i Dedo u Kur’anu K

ur’an koristi dvije riječi da označi ono što se u našem bosanskom jeziku podrazumijeva pod riječju babo ili otac. Te dvije riječi su ebun i vālidun. Rani muslimanski jezikoslovci tragali su za preciznim značenjima ova dva izraza te raspravljali o tome jesu li ili nisu istoznačni (sinonimi). Za ishodište ovih rasprava uzimali su kur’anski tekst i njegovu upotrebu riječi ebun i vālidun, te na tome gradili valjanu argumentaciju u odbrani svojih stavova.1 U ovome tekstu slijedit ćemo mišljenje onih jezikoslovaca koji zastupaju stav kako ova dva izraza imaju svoje specifičnosti koje ih jedan od drugog razlikuju u značenjskim nijansama (Ibn Fāris, Džezā’irī…) a potom i navesti neke kur’anske ajete koji idu u prilog ovom mišljenju. U svjetlu toga pokušat ćemo derivirati i neka značenja koja nam se u ovom trenutku čine važnima, s obzirom na današnju modernu civilizaciju u kojoj je institucija babe pa i djeda ozbiljno ugrožena. Ugroženost tih dvaju, za muslimansku porodicu nezamjenljivih institucija, uslijedila je kao posljedica prodora modernog zapadnjačkog stila života i odnosa unutar muslimanske porodice ovdje u Bosni i Hercegovini ili, pak, one koja se našla u nekoj od evropskih ili drugih država, a koje imaju potpuno drugačiji svjetonazor od onoga kojeg naučavaju muslimanski izvori vjere: Kur’an i Sunnet. 1

Više o ovome vidi u: Muhammad Nûruddîn al-Munadždžid, at-Tarāduf fī al-Qur’ān al-karīm bayna an-nazariyya wa’ttatbīq – Sinonimija u Kur’anu između teorije i prakse, Dâr al-fikr, â, Dimašq, 1997.

Danas su uočljive duboke krize na relaciji sin-otac, unuk-djed i sl., i stoga je neophodno da našu pažnju stalno usmjeravamo na kur’anski tekst koji nam nudi izobilje dragocjenih moralnih normi u tom pogledu. Smatramo da je potrebno aktualizirati ovaj problem kako bi se lakše suprostavili agresivnoj materijalizaciji i modernizaciji u ovom segmentu muslimanske kulture. Samo iskrenim i autentičnim življenjem kur’anske poruke muslimani danas mogu drugima i drugačijima od sebe pokazati vrijednosti zdrave islamske porodice i zdravih odnosa koji vladaju unutar nje. Prava je dragocjenost unutar civilizacije zapadnjačkoga kruga njegovati autentični muslimanski odnos spram babe ili djeda. Moderne i industrijski razvijene zemlje svijeta danas ne mogu naći izlaz u tim odnosima. Porodice se raspadaju, svako punoljetno dijete ima pravo na sopstveni stan, a time i na odvojenost od oca ili djeda. Ili se, pak, roditeljska ili djedovska sudbina završava u nekom od staračkih domova u kojima ih ne posjećuju njihova djeca. 25

Trka za novcem ili bauk potrošačke kulture uzima svoj danak među odnosima onih najbližih. Bolno nam je konstatovati da se bošnjačke muslimanske porodice u domovini, kao i one koje su svoje udomljenje našle u nekim evropskim i drugim državama, povode za tim trendom. Ne samo da time dolazi do strašnih posljedica u porodičnim odnosima nego se time i odudara od izvornog islamskog nauka. Kur’an nas često na svojim stranicama poziva na promatranje i putovanje ovim svijetom kako bismo primili i primijenili pouke koje nam se nadaju. Slijediti onoga koji je i sam propao ili propada nema nikakva smisla niti svrhe!

Upotreba riječi “babo” i “djed” u Kur’anu Riječ ebun u Kur’anu ima općenitiju i širu upotrebu od riječi vālidun. Njome se misli na direktnog oca, zatim na djeda, pradjeda i daleke predake. Mnogi ajeti kazuju o takvoj upotrebi riječi ebun. Navest ćemo samo neke:

Kada Jusuf reče ocu (li ebīhi) svome…; (Jusuf, 4.) …u vjeri pretka (ebīkum) vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao...; (al-Hadždž, 8.) Allaha, Gospodara svoga i Gospodara vaših predaka (ābā’ikum) drevnih. (as-Saffat, 126.) Kada je posrijedi izraz vālidun njime se misli samo na direktnog oca tako da se u Kur’anu ovom riječju ne označava djed. Također se navodi samo u jednini i dvojini, a pri tome se misli na oba roditelja tj. direktnog oca i majku. Kur’an veli: I roditeljima dobročinstvo činiti (we bi’l wālidejni ihsanen). (al-Baqara, 83.) Jedna od, možda, najznačajnijih diferencijacija između ova dva izraza jeste u tome da se u Kur’anu riječ ebun upotrebljava u smislu očinstva, a pod čime se podrazumijeva: intelektualno staranje, napućivanje i vođstvo nad djetetom. U prilog ovakvog stava Kur’an nam govori:

I kad uđoše onako kao im je otac njihov (ebūhum) naredio; (Jusuf, 28.) Neću napustiti ovu zemlju dok mi to otac moj (ebī) ne dozvoli.; (Jusuf, 80.) Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje (ābā’ena); (al-Baqara, 170.) Ne, odgovoriše, ali mi smo upamtili pretke naše (ābā’ena) kako tako postupaju; (aš-Šu’ara’, 74.) Otac (ebūki) ti nije bio nevaljao. (Merjem, 28.) Kako se vidi iz navedenih ajeta, otac ili babo je onaj 26

koji vodi računa o odgoju djeteta; on naređuje, on je onaj od kojeg se traži dopuštenje ili onaj koji se slijedi. Ovi ajeti upravo potvrđuju ono što smo maloprije rekli, babi pripada napućivanje, vođstvo i odgoj nad svojim djetetom i to posredstvom vlastitog primjera i uzora, bio on loš ili dobar babo! Râgib Isfahânî veli da o tome govori i slijedeći kur’anski ajet:

Mi smo zatekli naše pretke (ābā’ena) kako ispovjedaju vjeru i mi ih u stopu slijedimo. (az-Zukhruf, 23.) Isfahânî dalje nastavlja i kaže da se ovaj ajet ima razumjeti na taj način da se ovdje misli na učenjake koji su im prenijeli određena znanja te to potvrđuje još jednim ajetom:

Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s pravog puta odveli. (al-Ahzab, 67.) Iz ovoga ajeta spomenuti komentator Kur’ana zaključuje da se riječ ebun metaforički koristi i za učenjake i vođe jednog naroda.2 Riječ vālidun nema metaforičke upotrebe u kur’anskome tekstu i za razliku od riječi ebun, koja ističe intelektualni aspekt u razvoju čovjeka, ona ističe njegov emocionalni aspekt. To se ponajbolje vidi u onim kur’anskim ajetima koji oporučuju suosjećajnost, dobročinstvo i zahavalnost prema roditeljima gdje se redovno koristi izraz vālid u dvojini. Takvi ajeti su npr.:

...i roditeljima (bi’l wālidejni) dobročinstvo činiti…; (al-Baqara, 83.) Budi zahvalan meni i roditeljima svojim (wālidejke). (Luqman, 14.) I roditeljima svojim (bi wālidejhi) bio je dobar; (Merjem, 14.) Gospodaru moj, oprosti meni i roditeljima mojim (bi wālidejje). (Nuh, 28.) Iz ovih se ajeta jasno vidi da se riječ vālidun odnosi samo na direktnog oca, tako da nema ni spomena o djedu ili dalekim precima kao što ih u sebi sadrži riječ ebun. Ovdje se uočava prisnost i emocionalna povezanost između babe i njegova djeteta, dok je ta veza slabija 2

Ar-Râgib al-Isfahânî, Mu’džam mufradāt alfāz al-Qur’ān – Rječnik kur’anske leksike, Dâr al-kutub al-’ilmiyya, BayrĐt, 1997, 13.

kada su u pitanju unuci i njhovi djedovi.

vanje u temeljne istine vjere) i na šeri’atske propise, a

Koliko je zapravo jaka ta emocionalna veza između babe i njegova djeteta vidimo najjasnije iz kur’anske sure El-Beled (3) gdje se Uzvišeni Allah zaklinje:

prvenstveno se misli na presude i svjedočenja kada se

I roditeljem (wālidin) i onim koga je rodio. Ovdje postoji još jedan momenat koji komentatori Kur’ana vole često naglašavati. Naime, osvjedočili smo se u veoma blisku, prisnu vezu između roditelja i njegovog djeteta. Međutim, ta duhovna veza, premda tako jaka i snažna na ovome svijetu, na Kijametskom danu bit će nemoćna da bilo šta učini. A kome bi roditelji ili dijete prvo u pomoć pritekli? Roditelji svome djetetu a dijete svome roditelju!

zahtijeva pravda pa makar i protiv sebe i svojih roditelja. Poslušajmo i duboko se zamislimo nad kur’anskim ajetom koji nam kaže:

O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja (wālidejn). (an-Nisa’, 135.) O, kako li samo Kur’an pogađa nas ljude kada čitamo ovakve i slične ajete!

Budi zahvalan Meni i roditeljma svojim (wālidejke),

Ali poslušajmo Govor Vječnoga Gospodara u suri Lukman (33):

Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da dru-

O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kad roditelj (wālidun) djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju (wālidihi) imalo pomoći!

ti ih ne slušaj. (Luqman, 14-15.)

Da kur’anski izraz vālidun ističe emocionalni aspekt u čovjeku može se još vidjeti i iz onih kur’anskih ajeta koji naređuju dobročinstvo prema roditeljima i visoko poštovanje spram njih uz redovnu osudu uznemiravanja roditelja pa makar to bilo i sa “uh”:

Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima (wālidejni) dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje kod tebe starost dožive ne reci im ni ‘uh’- i ne podvikni na njih, i obraćaj im se rječima poštovanja punim. (al-Isra’, 23.) Kur’an naglašava da u ovoj emocionalnoj vezi između roditelja i njihove djece ne smije biti nikakve štete ni po jednu stranu:

Majka (wālidetun) ne smije da trpi štete zbog djeteta svoga, a ni otac (mevlūdun) zbog svoga djeteta. (alBaqara, 233.) Ovdje valja istaći i važnu činjenicu da dijete ne smije trpjeti roditeljske svađe i razmirice. Današnjoj nauci poznat je pedagoški i psihološki razvoj takve djece. Uprkos tome što islam pridaje, kako smo vidjeli, izvanredno važno mjesto emocionalnoj vezi ili sponi između roditelja (babe i majke) i njihova djeteta, postoje momenti kada ta spona ne smije preći određenu granicu. Ovdje se, prije svega, misli na akidet (vjero-

gog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, Dakle, emocionalna veza sa roditeljima ne nadvladava vjerničko vjerovanje u istine islama. Kazat ćemo još da izrazi ebun i vālidun kada se koriste u kontekstu nasljedstva (mīrās) i imovinskih prava imaju istovjetno značenje u kur’anskome tekstu.3 Proces nasljedstva i prenošenja imovinskih prava s jedne osobe na drugu samo po sebi uključuje i one aspekte u čovjeku koji su sadržani u riječi ebun, kao i one koji se nahode u riječi

vālidun. Uistinu je Kur’an Govor Allaha veličanstvenog! Govoru o babi i djedu prethodi uvijek govor o majci, o tom časnom liku kojem je ljudski duh podario najljepše stranice izražene kroz poeziju, prozu, priču, roman… Zapravo riječ vālidun vrlo često se koristi u dvojini te je na neki način vrlo bliska pojmu majka. Ovaj izraz se u Kur’anu spominje na 27 mjesta u raznim jezičkim varijacijama, dok se riječ ebun spominje na 84 mjesta.

Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti uslišaj dovu moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima - na Dan kada se bude račun polagao!” 3

Vidi, npr., prijevod ili izvornik sedmog i jedanaestog ajeta sure an-Nisa’.

27

Hazreti ALIJA r.a. | PISMO PRIJATELJU

Hazreti Alijina uputstva državnim službenicima Nema nikakve sumnje da je hazreti Alija bio najučeniji čovjek svoga vremena. Poslanik, a.s., je govorio: „Ja sam grad znanja, a Alija je kapija toga grada.“ Pored znanja o vjeri, hazreti Alija je imao i ostala znanja, kao što je znanje o ljudskoj prirodi i znanje o upravljanju državom. U ovom broju ćemo iznijeti nekoliko njegovih savjeta državnim službenicima koje je postavljao.

A

bdullah ibn Abbas je bio namjesnik Basre. Hazreti Alija mu je dao slijedeća uputstva: „Trebaš znati da je Basra mjesto kojem šejtan naginje. Ona je dom razdora i razmirica. Pažljivo tretiraj njene stanovnike i ukloni strah iz njihovih srca. Do mene su doprle vijesti da si poduzeo neke represivne mjere prema plemenu Benu Temim. Ti ljudi igraju važniju ulogu nego drugi. Tako je sada, a tako je 28

bilo i u doba džahilijeta. Mi imamo posebne odnose sa njima i neophodno je da ih stalno jačamo. U svom govoru i svojim postupcima načini razliku između dobrog i lošeg. Imenovao sam te na dužnost i odgovoran sam za tvoje postupke. Polažem nade u tebe, pa nemoj me iznevjeriti.“ Uputstva Zijadu bin Ebiji, namjesniku Farsa: „Vodi računa o stvarima admini-

stracije. Bit ću obaviješten o svakom tvom prestupu, bit ću strog prema tebi i neću te štediti. Budi umjeren i ne rasipaj državnu imovinu. Troši samo onoliko koliko je neophodno. Sve viškove sačuvaj za teška vremena. Ne budi ohol. Ako budeš ohol, zar misliš da te Allah neće poniziti? Čovjek je cijenjen prema svojim postignućima. Svako će žeti ono što posije.“ Uputstva sakupljačima zekata:

„Obavljajte svoje dužnosti sa što većom pobožnošću i ne prijetite ni jednom muslimanu. Ne prepuštajte se postupcima koje narod ne voli. Ne ubirite ništa izvan onoga što je Allah naredio. Kad se približite naselju, sjašite malo ranije i ne ulazite u tuđe kuće. Kad uđete u rezidencije, budite pristojni i dostojanstveni. Uljudno se pozdravljajte sa svakim. Ako vam ne odgovore na pozdrave, nemojte se brinuti. Recite im da vas halifa šalje sa zadatkom prikupljanja onog što je Allah naredio da se prikupi. Ako neko od njh kaže da nema šta dati, ne ulazite u rasprave sa njima. Ako pristanu na davanje, nastavite sa vašim poslom nimalo ih ne uznemiravajući. Ako daju zekat u vidu domaćih životinja i kamila, ne ulazite u torove bez dopuštenja vlasnika, a kada uđete, ne činite ništa što bi uznemirilo vlasnika. Ne ostavljajte dojam o sebi kao da ste nadmoćni nad njima. Pri procjeni zekata, nastojte dati vlasniku mogućnost da sam izabere šta će dati sve dotle dok ne bude zadovoljan. Sve što prikupite dajte na čuvanje ljudima pobožnim u koje imate povjerenje. Ako je životinja uzeta kao zekat, ona ne može biti hroma, nezdrava ili na bilo koji način nesposobna. Ako je životinja vrlo mlada, neka ne bude lišena mlijeka. Kad prikupite životinje, dobro ih hranite i ne izlažite ih teškoćama. Dok vršite svoje dužnosti, uvijek se bojte Allaha. Dobro procjenjujte kako ćete vršiti Allahove zapovijedi. Ne budite kruti i ne izvršavajte zapovijedi suviše doslovno i kad su one ispravne samo s vana gledajući, a u suštini su loše. Uvijek nastojte raditi ono što govorite. Ne postupajte sa ljudima tako da se osjećaju manje

vrijednima od vas. Nipošto ih nemojte šikanirati, jer su u islamu svi ljudi jednaki. Jedan dio onog što prikupite pripada vama, ali vodite računa da sirotinja ima prednost nad vama. Nemojte nikoga lišavati njegovog prava. Ono što vam je povjereno, ne pronevjeravajte ni po koju cijenu. Najgori zločin je pronevjera povjerenja i nevjernost imamu.“ U Bici na Siffinu, hazreti Alija je svoju zastavu povjerio sinu Muhammedu Hanefiji. Tom prilikom dao mu je slijedeća uputstva: „Sinko moj! Neka se planine pomaknu sa svoga mjesta, ali ti se ne smiješ pomaknuti sa mjesta koje ti je dodijeljeno. Učvrsti svoja stopala za zemlju tako čvrsto kao da su ekserima prikovana. Uđi u bitku s čvrstim ubjeđenjem da si svoju glavu prodao Allahu. Uvijek imaj na umu da je uspjeh samo kod Allaha. Nikada ne podigni svoju ruku na bolesne, žene, starce i djecu, pa čak i ako te budu psovali i vrijeđali. Nipošto ne sakati tijelo neprijatelja ili bilo koje osobe i pristojno ih sahrani.“ Njegovi savjeti vojskovođama na pograničnim teritorijama: „Iako je vojskovođa zaslužio da bude postavljen na visoku komandnu dužnost, on nipošto ne smije mijenjati svoj odnos prema potčinjenima. Pošto je Allah bio pažljiv prema njemu i doveo ga do visokog položaja, on treba biti pažljiv prema ljudima koji su mu povjereni. Vaše pravo kod mene je da ne tajim ništa od vas. Moja dužnost je da se sa vama savjetujem o državnim poslovima osim o onome što je Šerijat jasno odredio i da vas nipošto ne lišavam vaših prava. Ako budem štitio vaša prava, vi ste obavezni da mi

budete pokorni i ne smijete oklijevati u izvršenju mojih naređenja. Ne plašite se poteškoća koje vas očekuju u vašoj borbi za trijumf istine. Ako ne budete tako radili, izgubit ćete moje poštovanje i odgovarat ćete za vaše postupke. U tom slučaju ćete biti kažnjeni. Znajte da vas neću štediti i da vam neću činiti ustupke. Kako se ja odnosim prema vama, tako se i vi odnosite prema svojim potčinjenim. Takvo uzajamno razumijevanje će držati stvari na svom mjestu.“ Svojim oficirima je davao instrukcije oko tretmana pobunjenika: „Ako se pobunjenici pokaju i vrate pod kontrolu, prihvatite pokajanje i ne budite strogi prema njima. Ukoliko ustraju u pobuni i ne budu slušali argumente, tad ih napadnite armijom koja vam je odana. Oslanjajte se samo na iskrene prijatelje. Ne brinite za one koji su nezainteresirani. Bolje je da sjede na svojim mjestima kad vam već nisu odani.“ Armijama je davao slijedeće savjete: „Kad logorujete na bojnom polju, neka vaš logor bude u podnožju brda i na obali rijeke ili kanala, tako da ste sigurni sa te strane. Postavite osmatrače na vrhove brda ili na druga strateška mjesta da vas neprijatelj ne zatekne nespremne. Znajte da je vaša prethodnica ono što su čovjeku oči i uši. Razvijajte obavještajnu službu. Vaši redovi ne smiju biti razjedinjeni. Kad logorujete ili kad maršujete nastupajte kao jedno tijelo. Tokom noći postavite dobre stražare. Vaši izviđači moraju uvijek biti oprezni. Budite pažljivi čak i kad spavate i uvijek budite spremni skočiti i latiti se oružja čak i na najmanju opasnost.“ 29

Emina ĆEMAN | Simboli ljepote i bogatstva kroz Kur'an i Hadis

Zlato „A one koji budu vjerovali i dobra djela činili - Allah će sigurno uvesti u Džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od zlata i biserom kititi, a odjeća će im svilena biti.“ (El-Hadždž, 23)

Z

lato je metal poznat još od 3.000 godina prije rođenja Isaa, a.s. Koristio se kao novac, nakit ili ukras, postajući na taj način simbol ljepote, moći, bogatstva i raskoši. Raritet zlata u prirodi davao je njegovom vlasniku privilegovan položaj, a njegov kvalitet i lahkoća kovanja je bio razlogom izlijevanja najljepših skulptura i ukrasa koje pamti historija. Bez sumnje, zlato i ono što ono simboliše igra bitnu ulogu u čovjekovom životu. Kao takav je spomenut i u Kur'anu i hadisu. Islam ne govori o zlatu u jednom i striktnom kontekstu – niti potpuno negativnom, niti potpuno pozitivnom - on ga ocjenjuje u skladu sa posljedicama koje zlato ostavlja na čovjekov život i dušu. Posmatrajući ajete 30

u kojima se spominje zlato, primjetit ćemo da ga Kur'an postavlja u dva konteksta – jedan negativan i jedan pozitivan.

Zlato kao iskušenje Negativan kontekst je uglavnom vezan za dunjalučko zlato, ono koje čovjek gomila ne trošeći ga na Allahovom putu i koje ga odvlači od vjere i dobročinstva. Takvo zlato se u Kur'anu pojavljuje u ulozi iskušenja, odnosno jednog od uzroka ljudske nesreće na ahiretu. Kur'an upozorava da je ono samo uživanje na ovom svijetu: „... i ukrase od zlata bismo im dali, jer sve je to samo uživanje u životu na ovom svijetu, a onaj svijet u Gospodara tvoga biće za

one koji budu Njegova naređenja izvršavali, a Njegovih zabrana se klonili.“ (Ez-Zuhruf, 35) „Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha.“ (Ali Imran, 14) Komentarišući ovaj ajet, šejh Ismail Hakki spominje predaju u kojoj se kaže: „Kada je Adem, a.s., izašao iz Dženneta, zbog njega je plakalo sve osim drveta Ûd, zlata i srebra, pa je Allah, dž.š., rekao: 'Kada bi u vašim srcima bilo samilosti plakali biste iz straha od Mene! Uistinu će vatra spaliti one čija srca budu gruba. Tako Mi Moje Moći i Uzvišenosti, neće od zlata niti srebra moći biti izliven ni jedan prsten,

dinar, dirhem, niti narukvica osim vatrom. A ti, o Ûd-drvo, bit ćeš u vatri i žalosti do dana kijameta.'“

je divna odijela i ukrase upravo od zlata onima koji budu vjerovali i dobra djela činili:

Sufije često upozoravaju na opreznost naspram idolatrije, podrazumjevajući pod tim sve ono što čovjeka odvodi od Gospodara, dž.š. Idol tako može biti novac, djeca, posao ili zlato. Najupečatljiviji kur'anski primjer obožavanja zlata je svakako kazivanje o Benu-Israilu koji iskoristiše Musaovo, a.s., odsustvo napravivši sebi idola u obliku teleta od zlatnog i ostalog nakita. Imam Kurtubi u svom tefsiru navodi predaju da je Musa, a.s., nakon svog povratka uništio zlatno tele i njegove dijelove razbacao po moru, naredivši pripadnicima Benu-Israila da se napiju te vode. Kada su se napili, na usnama onih koji su još uvijek voljeli zlatno tele ostale su strugotine zlata. Zbog toga ih Allah, dž.š., koreći spominje ajetom „... srca njihova su, zbog nevjerovanja njihova, još bila nadojena teletom...“ (El-Bekare, 93).

„A one koji budu vjerovali i dobra djela činili - Allah će sigurno uvesti u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od zlata i biserom kititi, a odjeća će im svilena biti.“ (El-Hadždž, 23)

Pogubnost i prolaznost zlata uočljiva je iz samog njegovog imena. Naime, riječ zlato (zehebun) na arapskom jeziku je izvedena iz istih harfova kao i riječ otići (zehebe). Time je ukaz, kako vele mufessiri, na to da je zlato prolazno. Imam Kušejri još dodaje: „To je zbog toga što srca zbog zlata odlaze iz prisutnosti Uzvišenoga.“

Zlato kao nagrada Drugi kontekst unutar kojeg se zlato spominje u Kur'anu je pozitivan i odnosi se na džennetske nagrade vjernicima. Ne mali je broj ajeta u kojima Allah, dž.š., obeća-

„... edenske perivoje u koje će ući, u kojima će se zlatnim narukvicama, biserom ukrašenim, kititi, a haljine će im, u njima, od svile biti.“ (Fatir, 33) U tefsiru ovog ajeta šejh Ismail Hakki kaže: „Allah, dž.š., će im dati zlatne narukvice jer je to najbolji metal, a i oni koji budu nosili takve narukvice će biti najbolji. U 21. ajetu sure El-Insan Allah, dž.š., obećaje narukvice od srebra. Moguće je da je u tome ukaz na to da će neki nositi zlato a drugi srebro, u skladu sa svojim zaslugama. Zlato će nositi Allahovi bliski robovi (mukarrebun), a srebro dobri (ebrar).“ Imam Razi u svom promišljanju o džennetskim nagradama uočava zanimljivost – spominjenje izobilja zlata i srebra u džennetu znači da vjernicima neće nedostajati ni ono što je manje vrijedno od njih. Dok Muhammed, a.s., muslimanima na dunjaluku zabranjuje pijenje iz zlatnog i srebrnog posuđa,

a muškarcima i nošenje zlata kao nakita i odjeće - Džennet onima koji mu se budu pokoravali donosi za nagradu upravo ono od čega su se sustezali: „Oni će biti služeni iz posuda i čaša od zlata. U njemu će biti sve što duše zažele i čime se oči naslađuju, i u njemu ćete vječno boraviti.“ (Ez-Zuhruf, 71) Uistinu, opisi Dženneta obiluju spominjanjem zlata – pored nakita i posuđa, tu su opisi džennetskog drveća čije će korjenje biti od zlata, ali i najmanjih predmeti kao što su zlatni češljevi koje Poslanik, a.s., spominje u jednom svom hadisu. Imam Sujuti u svom tefsiru prvog ajeta sure El-Isra bilježi predaju u kojoj Muhammed, a.s, razgovara sa Džibrilom, a.s., tokom miradža kada mu Džibril, a.s., pokazuje na rijeku Kevser govoreći: „Ovo je rijeka Kevser koju ti je Allah dao. Obale su joj od zlata i srebra, korito od rubina i smaragda, a njena voda je bijelja od mlijeka.“ Čovjek ukrašava ono što voli, a i Allah, dž.š., će na ahiretu ukrašavati one koje voli. Zlato neće biti jedini ukras jer je Njegova riznica nepresušna. U narednom broju Semerkanda pisat ćemo o još jednom ukrasu – srebru, nadajući se da ćemo biti okićeni njime u Džennetu.

Pogubnost i prolaznost zlata uočljiva je iz samog njegovog imena. Naime, riječ zlato (zehebun) na arapskom jeziku je izvedena iz istih harfova kao i riječ otići (zehebe). U tome je najveći ukaz, kako vele mufessiri, na to da je zlato prolazno. 31

Govor stanja

Sjećati se Allaha dž.š. Sehl b. Abdullah Tusteri kazuje: Još dok sam imao tri godine gledao bih kako moj dajdža klanja noćni namaz. Jednog dana me upita: "Jesi li ti svjestan, sjećaš li se Allaha, dž.š., koji te je stvorio?" "Kako da budem svijestan, kako da se sjećam?", upitah. Na ovo mi on ovako reče: "Svaku noć kad legneš u krevet tri puta srcem, bez pokretanja jezika reci: "Allah je sa mnom, Allah me vidi i Allah zna sve ono šta radim…." Nakon godinu dana ponovo sam vidio dajdžu pa mi on reče: "Ono

čemu sam te poučio nastavi raditi do svoje smrti. Jer sve ono što je na dunjaluku, odvaja te od ahireta." Ja sam nastavio ovako raditi godinama i pronašao sam spokoj u tim riječima. Jednom drugom prilikom dajdža mi reče: "O šejh! Onaj ko vjeruje da je Allah s njim, da ga vidi i da On zna sve ono što radi, pa zar taj više može počiniti kakvo loše djelo, zar može biti nepokoran Stvoritelju?! I još ti savjetujem - Ne budi nepokoran (asija) Gospodaru i pazi da se ne približiš grijesima." (Imam Gazali, Ihja ulumudin)

Srce Allahovih prijatelja Jedan derviš je Bajazid Bistamija, k.s. ovako zamolio: "Preporuči mi neki posao koji će me približiti Allahu, dž.š." Bajazid Bistami, k.s., ga ovako posavjetova: "Voli Allahove evlije (dobre robove). Radi na tome da uđeš u njihovo srce, jer Allah, dž.š., svaki dan 360 puta pogleda u srca tih arifa, pa neka te u tim trenutcima tamo nađe (Osman Nuri Topbaš, k.s., Bir testi su).

Ko šta radi…

Prenosi se da je jedne prilike Omer, r.a., prolazio ulicama Medine. U susret mu je dolazio jedan mladić koji je pod odjećom nosio flašu. Omer, r.a., ga je upitao: „Mladiću, šta to nosiš pod odjećom?“ U flaši je, zapravo, bilo vino. Mladić se zastidio da kaže da nosi vino, pa je u sebi zamolio Allaha da ga ne osramoti pred Omerom, da ga sačuva te sramote, a da za uzvrat više nikada neće piti alkohol. Mladić je rekao: „O zapovjedniče pravovjernih, ja nosim sirće!“ „Pokaži mi, da pogledam!“, reče Omer. Mladić je izvadio flašu ispod svoje odjeće. Kad je Omer, r.a., pogledao flašu vidio je da je unutra bilo sirće! Pa pogledaj kako se stvorenje pokajalo iz straha prema stvorenju! Uzvišeni Allah je zbog toga vino pretvorio u sirće, jer je znao da je tevba mladića bila potpuno iskrena (nesûh).

"Ako neko radi djela Šahi Naksibenda, k.s., postaje kao Šah Naksibend, k.s., a ako neko radi šejtanova djela postaje kao šejtan l.a."

Pa kada bi se griješnik, onaj koji nema nikakvih dobrih djela, pokajao iskrenim pokajanjem (tevbeten nesûhan), Uzvišeni Allah bi vino njegovih loših djela zamjenio sirćetom pokornosti.

(Hayat dengemiz, S.Muhamed Saki Erol)

(Mukâšefetul - Kulûb, El Gazali)

Muhamed Rašid, k.s., ovako veli:

32

Više nikada neću piti

Iskušenje svakih 40 noći

Vidite šta kaže Moj rob ... U hadisu je došlo da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Kad se rob razboli, Allah mu pošalje dvojicu meleka i kaže: 'Vidite šta kaže Moj rob! Ako

Dahhak kaže: „Ko ne bude, u toku svakih 40 noći, iskušan sa nekakvim belajem, ili brigom ili musibetom, pa on kod Allaha nema nikakva dobra!“

kaže: Hvala Allahu (el-hamdu lillah)- to se podigne Allahu, a On najbo-

(Mukâšefetul - Kulûb, El Gazali)

(Mukâšefetul - Kulûb, El Gazali)

lje zna- pa Allah kaže: Mog roba ću, ako ga usmrtim, uvesti u džennet. A ako ga izliječim, zamijeniću mu meso boljim nego što je imao i krv boljom nego što je imao, i izbrisaću mu loša djela!'“

Ko umrtvi svoga nefsa Âli ibn Ebi Talib, kerremallahu vedžhehu, je rekao: "Nisam ja i moj nefs,

Recept za srce Fudajl b. Ijad, k.s., ovako kaže:

biće umotan u ćefine prokletstva, a pokopan u zemlju kazne."

Allah ti je dovoljan kao prijatelj. Za Njegovu bliskost ti je dovoljan Kur`an. Smrt ti je dovoljna kao vaiz. I dovoljno ti je neznanja to što si nemaran (gafil) prema Allahu, dž.š.

(Mukâšefetul - Kulûb, El Gazali)

(Kitabu`z-Zuhd)

osim kao pastir ovaca, kad god ih sakupi s jedne, one se rašire sa druge strane. Ko umrtvi svoga nefsa biće umotan u kefine Allahove milosti a pokopan u zemlju Allahove počasti! A ko umrtvi svoje srce

Belaj je svjetiljka Džunejd Bagdadi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Belaj je svjetiljka arifa, budnost murida, dobrota vjernika a propast nemarnih (gafila). Niko neće osjetiti slast imana dok mu ne dođe belaj, a on u tome bude zadovoljan i strpljiv.“

Ko se razboli ... Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Ko se razboli jednu noć, pa bude Uzvišenim Allahom zadovoljan, izaći će iz svojih grijeha kao na dan kada ga je majka rodila!“

(Mukâšefetul - Kulûb, El Gazali) 33

Mehmed ĆEMAN | OSMANSKO CARSTVO

Dolazak Turaka u Anadoliju N

iko do danas sa sigurnošću nije utvrdio starost i tačno porijeklo Turaka. Historija prati njihov put od visoravni planina Altaja, što se smatra njihovom pradomovinom. Altaj je gorje koje se proteže u dužini od oko 2. 000 kilometara. Na granici je između današnje Kine i Mongolije. Sišavši sa Altaja, Turci se naseljavaju u stepama koje se pružaju prema zapadu sve do Aralskog jezera, sjeverno do Sibira i južno do Tibeta. Ovo područje je nekada bilo poznato kao prirodna, geografska i kulturna cjelina pod imenom Turkistan. Najstarije pronađene bilješke o Turcima potiču iz VI stoljeća, od Kineza koji su ih nazivali „Tuku“, a njihove zemlje „Tu-Kiu“. Jugozapadno od Turkistana je stara Perzija. Oni su svoju zemlju nazivali Iran, a sve ostalo Aniran tj. Ne-Iran. Zemlje Turaka su nazivali Turan, a njihove stanovnike Turanci.1 Prema turskim predajama, praotac pravih Turaka bio je Ouz han (tur. Oğuz) koji je živio u vrijeme Ibrahima,,a.s. Njegov otac je bio paganske vjere dok se Ouz han okrenuo monoteističkoj vjeri, zbog čega su međusobno ratovali oko sedamdeset godina. Ouz han je poveo svoje sljedbenike prema današnjem Turkestanu. Zaustavio se u gradu Jesi, starom središtu raznih vjera, i tu uspostavio svoju prijestolnicu. Vijekovima kasnije, u Jesi će se roditi poznati učenjak hodža Ahmed Jesevi. Pošto je pobijedio svog oca nevjernika, Ouz han je zavladao svim Turcima. Od četiri Ouz hano1

David Levinson, Encyclopedia of World cultures, vol IX, str. 374.

34

va sina izrodit će se ukupno dvadest četiri najotmenija turska plemena.2 Kao i njihovi susjedi Mongoli, Turci su skoro živjeli u sedlima. Vremenom su postali pagani i obožavali su razna božanstva. Nemirna duha i vrlo pokretljivi, išli su za svojim stadima i poduzimali povremene upade u susjedne zemlje odakle su se vraćali sa bogatim plijenom. Plijen je bio njihov cilj, a grad je bio njihov neprijatelj. Mobilnost im je davala prednost nad gradskim življem. Ibn Haldun ističe ovu odliku kao sudbonosnu za cijeli svijet: „Uzrok tome je što se sjedilačko stanovništvo prepustilo mirovanju i udobnosti i utonulo u blagostanje i raskoš. Oni su stvar odbrane svojih imetaka, i sebe samih, povjerili svom namjesniku i vladaru koji njima upravlja te vojsci koja se stara o njihovoj zaštiti. Oni se osjećaju sigurnim iza zidina koji ih okružuju i utvrda koje ih zaštićuju, pa ih ne uzbunjuju nekakvi 2

Joseph, von Hammer, Historija Osmanskog carstva, knjiga 1, str. 3.

povici niti im išta remeti njihov mir. Zato su oni nehajni i spokojni pa su odbacili oružje... Ljudi iz divljine, pak, zbog svoje izdvojenosti iz društvene zajednice, usamljenog života u pustinjama, svoje udaljenosti od vojske, odvojenosti od zidina i kapija, sami se brinu o svojoj odbrani: ne povjeravaju je drugima niti se pri tom pouzdavaju u druge. Zato oni stalno nose oružje, osmatraju na sve strane oko puteva, suzdržavaju se spavanja, osim na smjenu, kada su u skupini, na sedlima i samarima, pažljivo osluškuju tihe šumove ili krikove, usamljuju se u zabiti i pustinji pouzdavajući se u vlastitu snagu. Snaga je postala njihovom karakternom crtom, a hrabrost njihovom naravi za kojom posegnu kad ih neko pozove, ili ih uzbuni neki povik.3

Seoba Turaka Pod pritiskom Mongola, turska plemena su se vremenom pokrenula prema zapadu. U devetom stoljeću se susreću sa muslimanima u Iraku i Iranu. Halifa u Bagdadu je prepoznao njihove vojničke kvalitete i regrutovao ih u svoju armiju kao vojne službenike. Krajem desetog stoljeća islam se učvrstio u turskom biću. Uskoro su postali svjesni svoje snage, pa su preuzeli vlast od svojih doskorašnjih gospodara. Sredinom jedanaestog stoljeća već je formirana dinastija Turaka Seldžuka, a do kraja stoljeća Seldžuci vladaju prostorom od centralne Azije do Egipta.

morao pokrenuti vojnu akciju protiv uljeza. Bizantija je za to vrijeme bila obuzeta unutrašnjim političkim trvenjima koja su započela 1055. godine. Na čelu Imperije izmjenjivali su se marionetski carevi koje su postavljali snažni makedonski velikaši, dok je trajala politička borba između civilne aristokracije na zapadu i vojne aristokracije na istoku Bizantije. Civilna aristokracija je imala svoje posjede na Balkanu, a vojna u Anadoliji. Vojna aristokracija nije dopuštala nikakvo kupovanje posjeda u Anadoliji koja je bila neusporedivo bogatija od Balkana.

Bitka kod Mancikerta Godine 1068. civilna aristokracija postavlja novog cara, Romana Diogena – bivšeg vojskovođu iz Kapadokije. Njegov prvi korak je bio pokušaj obnavljanja snažne bizantijske armije koju je desetogodišnja vladavina civilne aristokracije znatno oslabila. Uspio je skupiti oko 35 000 ljudi, pa je krenuo na Seldžuke. Ostvario je neke početne uspjehe, ali nikako nije mogao uništiti brzu seldžučku konjicu koja je i dalje

Brzina turskog narastanja bila je tako čudna da je u nekim krugovima protumačena kao Božija intervencija u cilju oživljavanja već dobro zamrlog duha islama i povratka jedinstva ummeta. Turci su oduvijek bili sunije, dok su u Egiptu tada vladali šiije. Ubrzo su postali legitiman vojni cilj Turaka Seldžuka, jer su ih smatrali otpadnicima od islama. Turci su oživjeli borbeni duh kakav je bio kod prvih muslimana. Salahudin Ejubija je bio Kurd, ali glavnina njegove vojske bili su Turci. Poznate su Salahudinove briljantne akcije, prvenstveno njegovo vraćanje Jerusalima pod vlast muslimana. Žiška rata između muslimana i kršćana već dugo je tinjala sve dok se nije rasplamsala na južnim granicama Anadolije. Seldžuci su imali velikih problema sa nedavno doseljenim nomadskim Turkmenima zbog njihovih čestih upada u tada kršćansku Anadoliju. Upadi su postali tako česti i tako snažni da je bizantijski car 3

Ibn Haldun, Mukadima, , knjiga 1, str., 214 – 215.

harala bizantijskim pokrajinama. Dolazak zime je prisilio Romana na povlačenje. U aprilu slijedeće godine, Roman ponovo pokreće pohod, ali seldžučka konjica brzim manevrima opet izbjegava direktan sukob, tako da je primoran sklopiti mir sa Alp Arslanom, seldžučkim sultanom.

35

Godina 1070., donosi političke napetosti u Istanbulu, pa je Roman Diogen primoran na ostanak u gradu. Ipak, organizovao je novi pohod na Seldžuke kojim je komandovao Manojlo Komnin. Mladog vojskovođu je pratila početnička sreća, ali je na kraju potpuno poražen i zarobljen. Uspio je nagovoriti Seldžuke da ga puste, pa se osramoćen vratio u Istanbul. Slijedeće godine, gradovi Mancikert i Arje se predaju Seldžucima, pa je Roman prisiljen na hitnu akciju. Kad se približio jezeru Van, podijelio je vojsku na dva dijela. Prvi dio vojske je krenuo prema jugu odakle se očekivala glavnina seldžučke vojske, a drugi dio, pod komandom Romana, krenuo je na Mancikert. Prvi dio bizantijske vojske je naletio na seldžučke snage, ali su se povukli prema Istanbulu, dok je Roman bez borbe zauzeo Mancikert. Odmah poslije toga, Roman je krenuo prema glavnini seldžučke vojske u želji za potpunom pobjedom. Seldžuci su ga dočekali, potpuno razbili njegovu vojsku pobivši gotovo trećinu ljudstva. Imperator Roman Diogen je bio zarobljen. Seldžučki vojnici su ga prepoznali i doveli pred sultana Alp Arslana.

reče Alp Arslan. Alp Arslan je naredio Romanu da legne na zemlju, a onda mu je stao nogom na vrat, što je bio simboličan čin pokoravanja pobjedniku koji je u tom slučaju obavezan poštediti pokorenog. Roman je zadržan neko vrijeme kod Alp Arslana, nakon čega je sklopljen mir na duže vrijeme. Konačno, Roman je pušten na slobodu. Ostaci njegove vojske su ga sačekali i pridružili mu se u pokušaju nasilnog ulaska u Istanbul gdje je za vrijeme njegovog odsustva izvršen državni prevrat. Suprotstavila mu se vojska mladog prevratnika Mihajla Duke, potpuno ga porazila i oslijepila usijanim gvožđem. Kratko vrijeme poslije toga, Roman je umro od posljedica osljepljivanja.

Zauzimanje Anadolije Nakon Bizantijske katastrofe kod Mancikerta, Seldžucima su se širom otvorila vrata Anadolije. Sada više nije bilo nikoga da ih spriječi u potpunom zauzimanju ove, za Bizantiju, strateške teritorije. Za samo deset godina, Turci su zauzeli skoro cijelu Anadoliju. Ovaj put nije došla samo njihova vojska. Sada su doveli i svoje porodice, te se trajno nastanili u širokim anadolskim ravnicama. Resursi Anadolije su oduvijek bili neizmjerni. Bizantija je ostala bez sigurne i relativno jednostavne opskrbe živežnim namirnicama i popune armije najboljim vojnicima. Do tada je Istanbul uglavnom snabdijevan iz Anadolije, pa je od tada primoran na traženje drugih izvora snabdijevanja hranom i ljudstvom. Mnogi analitičari smatraju da je bizantijski poraz kod Mancikerta bio direktan povod za pokretanje krstaških ratova. Turci Seldžuci su prenijeli prestolnicu u Nikeju (današnji Iznik) i tako jasno dali do znanja da se ne namjeravaju povući iz Anadolije. Odmah poslije toga Aleksije Komnin je zatražio pomoć od katolika sa zapada. Papa će ubrzo pokrenuti krstaške pohode koji će više koštati pravoslavce nego muslimane.

Šta bi učinio da sam ja zarobljen i doveden pred tebe? – pitao je Alp Arslan. Vjerovatno bih te ubio ili bih te pokazivao u povorci dok bih trijumfalno ulazio u Istanbul. – odgovori Roman. Ja ću postupiti mnogo gore, ostavit ću te živa. –

36

Nakon pustinja Irana i Iraka, ravnica Anadolije je postala idealno mjesto za Turkmenska stada. Sa njima je došao sunijski islam, vatreni dervši, šejhovi i razni pobožnjaci koji su neprestano govorili o džihadu. Svega dvadeset godina nakon Mancikerta, izbili su na obale Mediterana. Domaće kršćansko stanovništvo je u velikom broju počelo prihvatati islam. Tome su posebno

doprinijeli šejhovi pozivajući na poštovanje kršćanske vjere, koja potiče od Nebeske Objave. Za to vrijeme, bio je to gest neviđene tolerancije. Kršćani su po prvi put slušali o islamu iz prve ruke - od muslimana. Posljedica toga su bili postepeni prelasci u islam.4 Uskoro je Bizantiju zahvatio građanski rat u kome su Turci pomagali jednu stranu. Bizantija je sada bila još slabija zbog rascjepkanosti. Ipak poduzela je još jedan pokušaj protjerivanja Turaka. Bilo je to 1176. godine kad ih je Kilič Arslan porazio. Početkom trinaestog stoljeća, mnogi zapadni pisci Anadoliju nazivaju „Turkiye“. Za Bizantiju, Anadolija je definitivno i nepovratno izgubljena. Za to vrijeme Seldžučko carstvo se proširilo, a njihovi sultani postaju sve poštovanije ličnosti u muslimanskom svijetu. Uspjeli su nametnuti svoju vlast lokalnim gazijama. Pošto nisu imali ambicija za pohode prema istoku, zadovoljili su se trenutnim stanjem. Konja je bila njihova prijstolnica u kojoj su zadovoljno sjedili i razvijali nauku i umjetnost. Njihova uprava je bila tako prefinjena, a postupanje tako blago da historija skoro nije ni primijetila promjenu Anadolije iz kršćanskog u većinski muslimanski prostor. Početkom XIII vijeka Džingis hanove horde ruše Buharu, Semerkand i Taškent. Ponovo, mnoga turkmenska plemena kreću prema zapadu. Seldžuci ih prihvataju i naseljavaju u Anadoliji na granici sa ostacima bizantijskih utvrda da ne bi remetili poredak u unutrašnjosti države. U svojoj novoj domovini Anadoliji, Turkmeni su nastavili sa tradicionalnim načinom života. Upadali su na bizantijske teritorije i živili od zadobijenog plijena. Seldžučka država je sve teže uspijevala održavati kakvu-takvu vlast nad njima.

Dalje, prema Bizantiji Turkmenska plemena su sa sobom donijela islam koji je ponekad bio više ili manje nesunijski. Da bi spriječili izopačavanje čistog islama, Seldžuci su podsticali neke slojeve sjedilačkog stanovništva da se nasele u centrima pridošlica. Prvenstveno su to bili učenjaci, umjetnici, trgovci, zanatlije i zemljoradnici. Tako je formirana infrastruktura ekonomskog života u turkmenskim beglucima koji su postajali sve samo4

Bernard Lewis, Svijet islama, 278.

stalniji. Mevlevije5, predstavnici visokog islama iz starih seldžučkih centara, formiraju mevlevihane – okupljališta muslimanske elite. Na taj način su bitno uticali na vodeće ličnosti među Turkmenima.6 Skrhani nekolicinom uzastopnih katastrofa, Bizantijci će se tek suočiti sa još gorom nesrećom. Ovaj put ona će doći sa zapada, od katoličkih krstaša, njihove kršćanske braće. Krstaši su na prevaru uspjeli provaliti u Istanbul i divljački ga opustošiti. Bizantijski imperator je izbjegao u Iznik i tamo proveo skoro 60 godina, nakon čega su se Bizantijci ponovo vratili u Istanbul. Shvativši da sada imaju neprijatelja na zapadu, Bizantijci su bili prisiljeni na sklapanje primirja sa Anadolskim Turcima. Uprkos najnovijem primirju, Anadoliju će zadesiti nemiri sa jedne sasvim nove strane. Mongolski plemenski vođa Džingis Han sa svojim divljim hordama će pregaziti sve pred sobom. Ove protuhe će protutnjati tadašnjim islamskim svijetom rušeći, paleći i nemilosrdno ubijajući. Nakon što su njome protutnjali Temudžinovi divljaci, Anadolija će, 1243. godine, biti rasparčana u mnogo malih kneževina. Ipak, muslimani su se ponovo konsolidovali i zavladali tim prostorima. Osjećao se nedostatak centralne seldžučke vlasti koja je sada bila mongolski vazal. Nomadska Turska plemena su u sve većem broju nastanjivala ova područja i sve češće poduzimala pohode na lokalne bizantijske gradove. Bizantija je tada bila u svojevrsnoj političkoj agoniji, što je turskim plemenima olakšavalo djelovanje. Turci iz Karamana (današnja Konja) su se proglasili nasljednicima nestalih seldžuka i tako zadobili istaknutu poziciju među ostalim turskim plemenima. Njima su donekle mogli parirati Turci iz Germijana (današnja Kutahija), jer je njihova vlast dopirala do zapadne Anadolije. Germijani su vremenom oslabili zbog dijeljenja zemlje unutar članova vladarske porodice. Osim ovih kneževina, u anadoliji su postojale još neke turske državice kao što su: Menteše, Saruhan, Hamid, Teke, Zulkadir i ostali. U velikom broju Turskih plemena i kneževina, u sjeverozapadnoj Anadoliji jedno pleme se počelo izdvajati svojim vatrenim gazilukom, brzim i značajnim osvajanjima teritrija. Bilo je to Osmanovo pleme. 5

Ove mevlevije ne treba brkati sa derviškim redom mevlevija

6

Ekmeledin Ihsanoglu, Hist. Osmanske drž. i civiliz., str. 7.

koji su nastali nešto kasnije.

37

Erol ZUBČEVIĆ | TEKIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Hadži Sinanova tekija u Sarajevu Tekija je bogomolja u kojoj se okupljaju, borave i vrše vjerske obrede derviši (sufije). U Bosni i Hercegovini se pojavljuju dolaskom islama u 15.vijeku, mada su neke izgradjene i prije dolaska Osmanlija poput Mevlevijske tekije na Bembaši koju je izgradio Isa-beg Ishaković 1461. godine. Riječ tekija je perzijskog porijekla - tekke. Prve tekije na tlu Bosne osnovane su prije konačnog pada bosanskih pokrajina pod Tursku vlast. Od tada pa do danas izgradjeno je oko četerdeset tekija na tlu Bosne i Hercegovine, a pripadale su uglavnom mevlevijskom, kaderijskom, rufaijskom, nakšibendijskom i halvetijskom tarikatu. Do danas ih se održalo svega pet: dvije u Sarajevu, i po jedna u Živčićima-Vukeljići kod Fojnice, u Blagaju kod Mostara i Travniku. U ovome i u naredna dva broja pisat ćemo o tri od ovih pet tekija: Hadži Sinanovoj u Sarajevu, Tekiji na Buni kod Mostara i u Vukeljićima kod Fojnice.

38

I

slamizacijom naših krajeva proširili su se i tarikati, pa su podizane i tekije s različitim arhitektonskim rješenjima, ali nisu bile impozantne kao što su to džamije. Sultan Mehmed II El-Fatih sa svojom vojskom je pored znalaca različitih struktura i znanosti sa sobom poveo i najodabranije predstavnike svih tarikata da kao propagatori islama šire duh islamskog učenja i moralno djeluju na vojnike. Tvrdi se da je kada je došao pred Sarajevo, vidjevši samo jednu munaru, uzviknuo: „Ako Bog dade, sagradićemo u njemu toliko džamija, turbeta i tekija koliko ima u godini dana!“

FOTO: Erol ZUBČEVIĆ

Džamija i tekija bili su sjedište jednog naselja i mahale. Obično bi se prvo napravila tekija, onda i džamija i oko njih bi se formirala mahala koja se obično nazivala po osnivaču zadužbine. Jedna od najljepših tekija koja se nalazi u starom dijelu Sarajeva, a ujedno je i jedna od najstarijih u Bosni i Hercegovini, jeste Hadži Sinanova tekija. U narodu je poznata kao Hadži Sinanova tekija, ali ona ima i svoje drugo ime: Silhadi Mustafa-pašina tekija.To je tekija derviša kaderijskog reda. Hadži Sinana Jusufa. On je carskim i svojim novcem izgradio ovu lijepu tekiju od klesar39

skog kamena u mahali Kadi Bali efendije, ispred Šarac Alije džamije. U ovoj tekiji se obavljaju obredi po kaderijskom usulu. Ona njeguje uspomenu na Hadži Sinana i njegova sina Silahdar Mustaf-pašu, te na Hasana Kaimiju, istaknutog pripadnika kadrijskog tarikata, šejha ove tekije, pjesnika na bosanskom i turskom jeziku, buntovnika onovremene administracije i zaštitnika nevoljnika i sirotinje. Imenom za ovu tekiju vezuje se i šejh Muhammed Kuranija Sarajlija Mejli, sljedbenik kadrizma. U tekiji se čuvaju brojni njegovi natpisi, pa čak i slikarski radovi. Sačuvan je njegov 51 epitaf (kronogram), jer je bio istaknuti pjesnik i kaligraf. Danas je ova tekija jedini kulturno-historijski spomenik ove vrste, lociran u užem dijelu sarajevske čarsije. U neposrednoj njenoj blizini su kaburi drugih šejhova, čiji bijeli nišani sa uklesanim derviškim kapama plijene jednostavnosču. Iako je objekat arhitektonski tako urađen da savršeno odgovara potrebama derviškoga reda kadirija, svojom

40

formom i određenim varijantama može posluziti kao uzor i savremenoj arhitekturi. U tekiji je bio i stan za šejha i prostorija za goste (musafirhana). Glavna prostorija tekije je simanhana - prostor u kojem se klanja, obavlja zikr, sohbet i ostale aktivnosti, jedinsvene samo za pripadnike kadirijskog tarikata. Ono što Hadži Sinanovu tekiju čini izuzetnom, jesu rukopisne arabeske na njenim zidovima iz XVIII vijeka. One nisu nastale u jednom vremenskom roku, već je svaki velikan koji bi zijaretio ili boravio u tekiji ispisao nešto i na njoj. Arabeska je ornament islamskih naroda - Arapa, Maura, Turaka itd. Sastoji se od geometriskih linija i stiliziranih biljnih motiva, isprepletenih u raznim varijacijama. Južni dio Hadži Sinanove tekije je pokriven arabeskom u obliku rozete (ukras u obliku Ruze) u kojoj je upisano „La ilahe illa- llah.“ Slova (harfovi) prave izvjestan otklon u odnosu na istaknute zareze ove

rozete (muhura) pa se stiče dojam da se harfovi okreću (slično principu rada motora). Ovo bi moglo, izmedju ostaloga, predstavljati simboliku zikir-halke i izgovaranje Božijih lijepih imena (el-Esmau-l-husna). Zidovi u južnom dijelu zgrade su dekorirani sa četiri vrste arapskoga pisma.Tu su ispisani pojedini dijelovi iz Kurana, a.š.,(ajeti), govor Muhammeda, s.a.v.s., te dove derviša. Najzanimljiviji zapis počinje na južnome, a završava na sjevernome dijelu tekije. Radi se o derviškoj molitvi koja je zbog povećanja vizuelnog efekta pisana umjesto sa desna na lijevo (kako zahtjeva arapsko pismo), sa lijeva na desno. Između natpisa na istočnom dijelu tekije, ističu se uglaste grafije, te tugre ispisane uz lučno zasvodjena vrata što sa tekstom predstavljaju jednu cjelinu. U dvorištu tekije nalazi se također arabeska u obliku rozete, prečnika 275cm. Naslikana je „al fresko“ tehnikom, a dovršena crvenom i crnom temperom.

41

dr. Dželal IBRAKOVIĆ | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA

Zemlja najbliži rođak čovjeka U

promišljanju društvenih odnosa Čovjek se nalazi, bez obzira na silne teorije koje se i danas uče napamet širom svijeta, na samom početku. Naime, teško je razumijeti taj jedan beskonačni tok kojim se smjenjuje odlazak sa ovog svijeta jednih, dolazak drugih, svakodnevne životne situacije, razne maske i uloge koje mi kao pojedinci danas promjenimo ulazeći iz jedne životne situacije u drugu. I to se dešava na svakom dijelu naseljenom planete Zemlje. Mnogi ratovi, ubistva, pljačke, uzdah nejači, glad, borba za preživljavanje, samoubistva, svađe, velike i male riječi koje se izgovaraju na jednom od oko 7.000 jezika na planeti, uvrede, emotivna stanja, zadovoljstva i nezadovoljstva, traženje sloništa, školovanje djece, nervoze, najnovije vijesti... Sve to dio svakodnevne gužve koja se zove život na Zemlji, ljudi na Zemlji. A opet sve te silne milijarde ljudi i žena raznih boja, raznih izgle42

da, svaki za sebe je dio pojedinačnog svijeta i onaj je koji život razumijeva i na univerzalni i individualni način, sve te brojke od kojih nam se javlja vrtoglavica samo su mali zbroj u odnosu na silne planetarne, zvjezdane puteve samo našeg Mliječnog puta, a da ne govorim o drugim sazviježđima u svemiru neograničenom. Milijarde i milijarde, bilioni, trilioni... Koliko samo listova na jednom starom hrastu ili udrhtaloj mladoj jasici, koliko sjemenki preleti do svoga tačno utvrđenog mjesta, zaboljela bi nas glava i izgubili bismo se kada bi trebalo da prebrojimo svaki list samo na jednom drvetu.

Drveće i Sudnji dan Pod pretpostavkom da bismo bili dovoljno koncentrirani i da to sve uradimo pedantno vidjeli bi možda i drugu dimenziju tih zelenih listova, svako drvo ima nekoli-

ko dunuma zelenih listova koji su proizvođači kiseonika, a plodovi na drveću često su nam i hrana, tako da nam drvo nije samo hladovina za vrućih dana ili ogrijev za zime. Shvatili bi da je svako drvo i svojevrsna moćna ekološka pumpa koja prečistava prljavštinu iz Zemlje i održava sklad omogućavajući plodnost. Tačno prema utvrđenim namjenama. Možda bi nam jasnija bila Poruka da sadimo drvo čak i videći da se približava Sudnji dan. Koliko je samo čovjek nemaran? U tom pedantnijem i razumijevajućem sortiranju koje bi odlučili da obavimo, kada bi postali odgovorniji, vidjeli bismo mnogo važnije stvari povezanosti svega oko nas u jednu neraskidivu vezu kjoja ima zajednički pečat Stvoritelja, život-

Adem, a.s., prvi i najznačajniji naučnik

nost Vječno Živog, nedokučivu genijalnost koja je ista i golim okom viđena ili kada dođe pod mikroskop, savršenost u genu, DNK, ali u dubokim bistrim vodama, plavim očima, ljepoti koja nas ispunjava beskrajnom žudnjom. Uvjerili smo se u to, ako imamo uši ili oči, svakog trenutka kada nam svijest, razum, ali imaginacija kojom smo obdareni biva budnom. A o snovima da i ne govorimo. Svako od nas ljudi na Planeti doživi tu neponovljivu avanturu putovanja i u snovima i na javi, ali i avanturu putovanja misli kada zamišljamo predjele, kada odlazimo i preko rubova svemira. I svako od nas na svoj osobeni način. Ljudi, žene, djeca, starci, muški, ženski, crni, bijeli, crveni, žuti svi nose neponovljivu vlastitog svoga idetniteta, svoga imena i prezimena, svo-

je sehare sjećanja koja nam se predaje na razne načine iz generacije u generaciju, pomoću koje se solidarišemo sa onim koji su tu nekada bili, preživljavamo i njihove nade i strahove, zanimljivi su nam njihovi doživljaji koje su zapisali, na razne načine, perom, ali i kamerom, zvukom, ali i crtežom na zidovima pećina, digitalnim znakovima, harfovima, slovima... Znaci - su svuda oko nas. Do nas dopiru iskustva drugih civilizacija, naroda, odbljesci dalekih praistorijskih zbivanja u kojima nas samo može zagolicati mašta u iskazima da su neke generacije naroda starih bile i moćnije od nas i imale više šansi. Da li su bili i viši, jači, da li su bili čišći i iz vana i iz nutrine njihove, da li su imali znanja koja su koristili na korisniji način?

Oni su, očito, bili primjereniji svojoj (našoj – ljudskoj) suštini bića obdarenih razumom i naučenih imenima svih stvari. Ako doslovno tumačimo slovo Knjige onda prije bilo kakve promocije naučnika na ovoj planeti moramo reći da je naš praotac Adem, a.s., bio i ostaje najveći naučnik od početka do nestakna ovog našeg svijeta. A nije imao niti jednu titulu ovozemaljsku s kojima se danas brojni ljudi širom svijeta ušančuju u svoje kule neznanja sa stražarima od zvučnih titula. I pri tome još zavode i druge ljude šireći nepotrebne oblike spoznaje koja gura na stramputicu generacije i generacije. Adem, a.s., je naučen imenima svih stvari, a to i u naučnom i metodološkom smislu znači da je naučen suštinama imena, a ne samo imenovanju nazivima. Sve ono što mi dobro poznajemo možemo i da objasnimo mnogo šire nego li što je samo naziv, recimo, predmeta za sjedenje stolice. I na pomen stolice, mnogi od nas će da zamisli (a možemo i da objasni) način njene proizvodnje, vrste, dizajniranje, modeliranje, namjene, materijale od kojih se pravi itd. itd. Naravno, specijalista će da još više proširi razumijevanje tog imena. A to možemo zato smo naučeni. U tom početnom naučavanju se i danas nalazi vrlo važan proces socijalizacije, enkulturacije čovjeka kao žive jedinke. Za razliku od svih drugih poznatih živih svjetova, svijet ljudi je najsloženiji i njemu treba najviše vremena da se to nejako biće - čovjek postavi na 43

noge, da može samostalno da se hrani, govori, da samostalno uči, da se kreće itd. I tu je moderno doba, ma koliko izgledalo da ima mnogo pomagala i nadomjestaka osnovne uloge porodice, produžilo taj rok osamostaljivanja mladog ljudskog bića koje sve češće od roditelja u financijskom i svakom drugom smislu ovisi i preko 27 godina

učenja kao treninga. On je posljedica direktnog nadahnjivanja onim čime je Gospodar želio da nauči to krhko biće koje je u fizičkom obliku kao pečena ilovača, odnosno sasatavljen od sastojaka zemlje, vode, vazduha i svega onoga što je suštastvena osobenost čovjekovog najbližeg rođaka u vasioni – planete Zemlje. Ta neraskidiva

Zemlja je treći po redu planet Sunčeva sistema koji se okreće oko Sunca u udaljenosti od 149,6 miliona km, a brzinom od 29,79 km/s. Njen prečnik iznosi 12.756,3 km, masa 5.9736xl024 kg, površina 509.088.842 km2, prosječna površinska temperatura 15° C, a srednji atmosferski pritisak 1,013 bar. Oko 100 km debeli gasni motač sastoji se od azota, kisika i argona, a ostatak čini vodena para, ugljen dioksid i drugi gasovi. Voda, mora i okeani, pokrivaju 71 % površine, a ostalo zapremaju različito oblikovani kontinenti. Po svim svojim odlikama, a prije svega po svojoj veličini i udaljenosti od Sunca, može se reći, jedinstveni, za život onakvog kakvog mi poznamo, idealan planet. Planet Zemlja jeste rotirajući elipsoid, nagib osovine 23° 27" (prema okomici na eklipsu), duži polumjer 6.378,16 km, specifična težina 5,5 . U njenoj građi sudjeluje (po masi) željezo sa 34,6 %, kisik sa 29,5 %, silicij sa 15.2 %, magnezij sa 12,7 %, nikal sa 2,4 %, sumpor sa 1,9%, titan sa 0,05 % i ostali elementi sa 3,65 %. života, pa i više. Dodatno školovanje, nemogućnost zapošljavanja, ali i komoditet života, posebno u urbanim sredinama, povećava taj broj godina ovisnosti djece od roditelja. No, da se vratimo tom početnom naučavanju o kojem se obaviještavamo u Kur'anu kao procesu u kojem je Gospodar utvrdio jednu od najznačajnijih komparativnih prednosti čovjeka u odnosu na svijet meleka i džina. To naučavanje/ naukovanje, kojem je bio izložen Adem, a.s., jeste jedan potpuno specifični i unikatni oblik kojeg treba suštinski razlikovati od procesa

44

povezanost čovjeka i njegove kolijevke jeste mnogo značajnija nego što možemo i predspotaviti čak i kada razmišljamo kao gorljivi zagovarači ekologije.

Zemlja kao živo biće Ta veza tijela čovjeka i Zemlje od čijih sastojaka je čovjek napravljen i u koju njegovi zemni ostaci odlaze (vraćaju se) jeste vezana i za čovjeko naučavanje suštine (imena) stvari. Taj neposredni oblik naučavanja je bio i početak obnove i primjene naučenog tamo gdje se otvorilo jedino moguće ljudsko sta-

nište - Zemlja. A, ona je u hronološkom smislu, za to biće bila pripremljena mnogo, mnogo ranije. Zar je onda slučajno u tradiciji svih starih naroda Zemlja u svim nazivima tretirana kao naša (ljudska) Majka (grčki: gaia, latinski: terra mater). Naša Zemlja je sudbinski sa tačnim i preciznim tajmingom postala našim prebivalištem kojeg djelimo sa ogromnim brojem živih svjetova (raznih oblika života) svrstanih u razne grupe, podgrupe, svako u svom eko- sistemu izvan kojeg ne bi mogao da što zbog klime, što zbog konstitucije, načina ishrane itd. preživi. Čovjek je jedan od rijetkih koji u raznim svojim varijacijama može da preživi i u najekstremnijim uvjetima. Čak i kada učimo o zakonitostima svemira veličanstvenog (imajući veliku snagu) onda je to opet iz perspektive Zemlje, jedinstvenog svemirskog živog broda koji plovi savršenom putanjom razlikujući se od drugih sličnih brodova i po toj svojoj životonosnoj karakteristici, rasadniku života može se reći, a rasadnik raznih oblika (milijardi, biolona, triliona ....) oblika života da bi to bio i sam mora da bude živ. Zato nimalo i ne čudi što su brojni naučnici svijeta okupljeni oko projekta „Gea“ koji treba da potvrdi početnu njihovu hipotezu o Zemlji kao živom biću posebne životnosti i posebnih strogih zakonitosti koje održavaju i njenu težinu, nagib, osu, raspored kopna i vode, a ni u stidljivim naznakama još nismo vidjeli da je neko od tih „autoriteta“ pomenuo Kur'ansko određenje Zemlje kao one koja će da govori i koja je strpljivi svjedok za sve nas. U idućem broju: Misija „Čovjek“

mr. Merima ČAMO | GRADOVI

Mostar „Na teritoriji hercegovačkog sandžaka nema nijedan veliki grad napredniji i ljepši od šeher Mostara“. Veliki mostarski most izgleda kao luk duge koji se pruža s jedne litice na drugu. „Eto neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rob (Božiji), do sada prešao i vidio šesnaest carevina, ali tako visok most nisam vidio. Ima l’ mu sličan na svijetu, moj Bože!? Iz Putopisa E. Čelebije FOTO: Hazim ŠABANOVIĆ

U

rbano biće bosanskohercegovačkih gradova razvijalo se i oblikovalo u dugovijekom zbiru različitih “svakidanjih i neočekivanih” prilika, događaja, stanja i okolnosti protkanih ljudskim težnjama, potrebama, radošću, brigama, nadama; koje su gradovi na svoj način iskazivali, vrednovali, imenovali i brižno pohranjivali u svoje riznice. Njihova benevolentna priroda tvorila je dinamično životno okruženje uvijek spremno da primi, podrži,

pomogne, zbrine odbrani, shvati i zaštiti čovjeka (insana), ne pitajući pri tome koje je vjeroispovijesti, kakvi su mu običaji i svjetonazori. Uronjeni u vrijeme, ove urbane aglomeracije postaju baštinici slavenske, starobosanske,

islamsko – orijentalne i

centralnoevropske kulture, čuvari tradicionalnih životnih principa i vrednota stvaranih stoljećima u ozračju humanizma, tolerancije, pluraliteta i otvorenosti. Jedan od takvih gradova je i Mostar.

Srednjovjekovno naselje na obali Neretve Mostar se prostire s obje strane rijeke Neretve, u klancu što ga zatvara planina Podvelež i gora Hum. Prvi pisani trag o ovom gradu potječe iz 1452. godine u kojem se pominju dvije kule i viseći drveni most. Pojedini historičari ime grada vežu za jednu od tih srednjovjekovnih citadela, zvana Tara, sagrađenu na lijevoj strani mosta. Međutim, 45

ponuđena sintaksička izvedenica most – tara nema lingvalnu podlogu u bosanskom jeziku, te se čini vjerovatnijim da je ovo hercegovačko naselje ime dobilo po mostarima (čuvarima mosta) koji su stajali u dvije kule s obje strane mosta. Podatak koji govori o nastanjenosti ovoga mjesta vezan je za događaj iz 1474. godine kada se na sjednici Vijeća umoljenih raspravljalo o daru koji će vlada Dubrovačke Republike darivati Skenderu, subaši Mostara.

Razvoj Mostara Urbana grasacija Mostara započinje u periodu osmanske vladavine na našim prostorima, posebno u prvoj polovini XVI stoljeća, kada ova srednjovjekovna varoš (u turskom popisu sandžaka vilajeta Hercegovine iz 1475. godine nazvana Pazar Mostar) postaje privremeno sjedište hercegovačkog sandžakbega, pod čijim utjecajem prerasta u politički, privredni i kulturni centar šireg hercegovačkog područja. Zahvaljujući aktivnoj graditeljskoj djelatnosti turskih legatora i mimara, Mostar ubrzano mijenja svoju fizionomiju u korist složenijeg urbanog koncepta sa islamsko - orijentalnim obilježjima. Za kratko vrijeme malo usnulo naselje pored modre rijeke, probuđeno rukom osmanskog civilizatora, stasava u prekrasni šeher. Grade se džamije, mektebi, medrese, biblioteke, zatim karavansaraji, musafirhane, hamami, hanovi, imareti, te podiže prva sahat - kula (zadužbina ugledne muslimanke) i novi most neuporedivo smjelije i šire konstrukcije od postojećeg. 46

Kameni most, najprepoznatljivije zdanje Mostara unatrag nekoliko stoljeća, podignut je po nalogu sultana Sulejmana 1566. godine a gradio ga je skoro čitavu deceniju, proslavljeni carski neimar Hajrudin. Od trenutka kada je zablistao u srcu šehera, ta čudesna građevina nalik sleđenom polumjesecu nad rijekom postala je najveći ponos stanovnika grada. Prema jednoj hićaji, otkrivanju mosta nije prisustvovao njegov graditelj. Noć prije neimar Hajrudin krenu put Carigrada u uvjerenju da most neće izdržati ni pticu a kamoli insana.

Šeher pod bijelim mostom Pored čaršije kao zanatsko trgovačkog središta (u kojem se tokom vremena razvilo preko pedeset različitih zanata), grad je obuhvatao i deset mahala situiranih na desnoj (Carina, Brankovac, Donja Mahala, Grad, Bjelušine i Luka) i lijevoj (Ričina, Cernica, Zahum i Prethum) obali Neretve. Mostarski vakifi i njihove zadužbine šire granice tih stambenih zona, stvarajući nove, tako krajem XVI stoljeća turski defteri na dvije obale bilježe 14 muslimanskih

mahala i 2 kršćanske. Grad je sačuvao nekoliko osmanskodobnih stambenih objekata među kojima su Bišćevića kuća poznatija kao Bišćevića ćošak ili Turska kuća, Kajtazova kuća sagrađena koncem XVIII stoljeća, te čuvena Muslibegovića kuća. Pretpostavlja se da je prva mahala nastala u blizini starog lančanog mosta (uz lijevu obalu Neretve), oko trga Mejdan, gdje je Sinan paša 1474. godine podigao prvu džamiju i uz nju hamam (kupatilo). U glavnoj čaršiji sagrađena je najveća i najljepša islamska bogomolja u čitavoj Hercegovini

Karađoz - begova džamija, 1557. godine, a sedam godina poslije, nekoliko stotina koraka dalje podiže Nasuh – aga Vučjaković i svoju džamiju. Skladna arhitektura i unutrašnja dekoracija ovih džamija bila je motiv mnogim kasnijim neimarima i dobrotvorima koji na prostoru šehera sagradiše trideset i šest džamija.

Okosnica gradskog života Cjelokupni gradski život ondašnjeg Mostara bio je zasnovan na islamu iz čijeg su nepresušnog

izvora istjecala pravila, odnosi, modusi, vrednote, forme, mjere, znanja, vještine, oruđa i socijalni takt; u urbani svijet i njegove najvitalnije tokove. Taj temeljni i praktični plan za sve vidove ljudskog djelovanja omogućio je razvoj visoko odnjegovane urbanizirane sredine, koja i danas, na pragu trećeg milenijuma plijeni duhovnim i materijalnim sadržajima nastalim u tom zlatnom dobu.

Evropeizacija Mostara Okupacija Mostara početkom kolovoza 1878. godine od strane Dvojne Monarhije (Austrije i Mađarske) pokreće bitne promjene unutar islamsko - orijentalnog vrijednosnog sistema čija je okosnica bila tradicijska esencija u svim dotadašnjim organizovanim oblicima života. Primjena novih urbanističkih principa, rezultirala je drukčijim načinom gradnje, baziranom na srednjoevropskim uzorima i mjerilima. Kapitalistički način privređivanja, dvojna uprava, složeniji društveni odnosi, demografske promjene, potom industrija, željeznica, putovi, hoteli, javna rasvjeta, vodovod, mostovi, nezgrapne i kabaste stambene zgrade; sve su to glavne karakteristike najljepšeg hercegovačkog šehera na razmeđu XIX i XX stoljeća. Balkansko – orijentalno urbano jezgro „lomilo“ se reprezentativnim zdanjima različite namjene (upravne, sudske, vojne, školske, kulturne i druge institucije od državnog značaja nerijetko se situiraju u gradsko središte), izgradnja tzv. paviljonskih sistema 47

(npr. stambeni objekti: oficirski paviljoni, moderne kasarne) na rubnim dijelovima grada dovode do povećanja njegovog opsega, dok uspostava nove putne mreže (kolski i karavanski putevi se proširuju i makadamiziraju a gradi se i novi željezni most) (re)aktivira promet, povezujući pokrajinske oblasti (manja mjesta) i sela s urbanim centrom. Pojavom jeftinije i raznovrsnije industrijske robe iz Monarhije i drugih evropskih zemalja, označen je početak kraja stare zanatske proizvodnje u čaršijskom Kujundžiluku, dok se veći trgovački poslovi odvijaju posredstvom austrougarskih trgovaca.

Mostar u modernom ruhu Iako se proces modernizacije u austrougarskom periodu može kritički razmatrati, posebno zbog narušavanja orijentalnog sklada, 48

neophodno je navesti neke od primjera urbanog progresa usko vezanih za društveni život Mostara. Naime, sa okupatorskom vojskom došli su učeni i ono što je najvažnije dobronamjerni ljudi, koji su svojim znanjem i radom doprinijeli napretku grada. Pred kraj XIX stoljeća Mostar dobiva modernu štampariju koja se postepeno transformira u umjetnički zavod i najveću izdavačku kuću tog vremena u Bosni i Hercegovini. U njoj se štampaju razni političko - informativni listovi, čuveni časopis Zora i poznata edicija Mala biblioteka. Umjetnički zavod okupljao je znatan broj znamenitih pisaca koji su na poseban način stihom i lijepim riječima posredovali uspostavljanju saradnje između Mostara i drugih velikih kulturnih središta. Grad postaje vlasnik i imponzantne gimnazije izgrađene po nacrtu češkog arhitekta. Nadalje, otvaraju se prve

oficirske i činovničke kasine (u prostoru kasina su se održavale izložbe, koncertne aktivnosti, javna predavanja itd.) koje postaju središta kulturnog života sve do momenta kada tu funkciju preuzimaju društveni domovi. Mada se ovaj vid društvenog djelovanja pokrenutog interesima nove vlasti može promatrati kao tipično akulturacijski sadržaj, njega je, iako sporije, slijedilo domaće stanovništvo i to u okviru svojih vjerskih a kasnije i nacionalnih zajednica. Jačanje domaćeg građanstva, prije svega trgovačkog, zemljoposjedničkog i inteligencije, sve više mu je osiguravalo ulogu vodećeg faktora u društvenim, kulturnim i nacionalno – političkim tokovima grada. Počelo je s pjevačkim društvima i čitaonicama, a kasnije se prešlo na osnivanje zanatskih i trgovačkih društava.

Islamski vjerski objekti na razmeđu stoljeća Za vrijeme dvojne uprave stagnira izgradnja islamskih vjerskih objekta, uglavnom se džamije saniraju i popravljaju. Nova vlast, pokrenula je proces restauracije unutrašnjeg prostora džamija, pa su tako od 1905 do 1909 godine Karadžoz - begova i Vučjakovića džamija zablistlale novim sjajem. Ove dekoracije su uglavnom izvedene pomoću šablonskih elemenata i djela su soboslikara tog doba. Često se uz džamije grade i muslimanske čitaonice kiraethane (u pseudomaurskom stilu) koje postaju sastavni dijelovi islamskih sakralnih kompleksa

Mostar u XX stoljeću Pored i preko Starog mosta prolazili su veziri, konzuli, kraljevi iza kojih su se u Mostar slijevale različite vojne litije noseći svoja znamenja. Most je zapamtio patnje, potrese i progone za vrijeme dva svjetska rata, ali i prkos, otpor i snagu grada pod njegovim lukovima. Kraj Drugog svjetskog rata bosanskohercegovački gradovi dočekuju znatno razoreni i osiromašeni. Društveni poredak na socijalističkim osnovama nametao je poseban pristup u rehabilitaciji urbanih sredina. Taj tzv. socijalistički realizam odražavao se, prije svega, u izgradnji industrijskih pogona i stambenih radničkih naselja, te u revitalizaciji objekata ili ambijentalnih cjelina nasljeđenih iz ranijih graditeljskih epoha. Rješavajući potrebe savremenog života graditelji novog Mostara su tokom četiri desetljeća u urbanu sredinu interponirali moderni željeznički i autobusni terminal, regionalni medicinski centar, univerzitet, pozorište, robne kuće, integrisane trgovine, stambene zgrade, aleju sa centrom nazvanim Rondo (aleja sa platanima i lipom zasađena je u austrougarsko doba), parkovske površine sa uspjelim hortikulturnim rješenjima itd.

srušen je Stari most u novembru 1993. godine. Mostar se najprije na prostonarodan način mitologizirao kao mjesto “otomansko – islamske isključivosti naspram hrišćanstva” a onda surovo i snažno uništavao godinama. Marginalizirajući sve životne istine, zajedničke uspone i padove, rušioci Mostara su istodobno rušili sopstvenu prošlost. Skoro deset godina nakon rušenja, most je ponovo napravljen, uzdižući se prema nebu poput duge, sazdan od tesanog krečnjaka i plemenite tenelije, baš kao i prije četiri stoljeća tačnije 438 godina. Mostarci su ponovo odabrali grad i vitki most u njegovom naručju koji spaja obale, ljude, prošlost i sadašnjost kao

mjesto svog (su)života i trajanja u kojem se ogledava njihova budućnost.

Bilješke: Čelebi, Evlija, Putopis, Sarajevo – Publishing, Sarajevo, 1996. Miletić, Drago, Mostar - susret svjetskih kultura, Zajednica općina s hrvatskom većinom, Mostar, 1997. Husedžinović, Sabira, Izgradnja sakralnih objekata, u Huseinović Ismet, Babić, Džemaludin, Svjetlost Evrope u Bosni i Hercegovini, Buybook, Sarajevo, 2004. Zbirka autora (I. Andrić, Z. Džumhur, I. Mutevelić), Mostar, IKRP Prva književna komuna, Mostar, 1980.

Breme kosmopolitizma Tokom ratnih razaranja u periodu od 1992. do 1995. godine, strada većina kulturno - historijski objekata spomeničke vrijednosti a kao kulminacioni čin urbicida

49

Aida BEGIĆ-ZUBČEVIĆ

Uzori U

posljednje vrijeme često me pitaju o marami. Zašto sam pokrivena, šta za mene znači marama i da li imam problema jer je nosim. Za one koji znaju barem osnove vjere jasno je da je marama za ženu farz i u to nema nikakve sumnje. Međutim, ono što ljude koji mi postavljaju pomenuta pitnja suštinski zanima je kako je došlo do toga da se jedna osoba poput mene uopće odluči na takav korak. Suština njihovog problema je u onom 'osoba poput mene', što najčešće znači – obrazovana, umjetnica, samostalna, uspješna – a to su sve atributi koji se ne povezuju s nekim ko nosi maramu. Percepcija pokrivene žene je najčešće zasnovana na predrasudama i stereotipu. Danas se automatski uz maramu veže – primitivi50

zam, prisila, neki strašan događaj, poremećaj, regresija, ispiranje mozga, političko opredjeljenje i potpuna izolacija od vanjskog svijeta i savremenih tokova. Ako analiziramo sve negativne konotacije i asocijacije vezane za pokrivanje, onda ćemo vidjeti da žena s maramom po tome nema identitet, da je njena ličnost i slobodna volja potpuno isključena. Kako onda da neko ko ipak misli svojom glavom na tu istu glavu stavi maramu? Čudno je kako se nikad ne postavi pitanje kako neko ko misli svojom glavom popije flašu loze ili kako su one koje misle svojom glavom došle u poziciju da obavljaju ono što je posao prostitutki, a da za to još ne dobiju nikakvu novčanu naknadu? Kako se dogodilo da se tako brzo promijeni slika sretne žene i

mjerila vrijednosti? Da ono što je logično postane nelogično, a da se normalno smatra nenormalnim? Razloga ima mnogo, a jedan od njih su uzori koje nam nameću mediji. Moje pranane su nosile marame i niko ih nije smatrao nazadnim. Bile su zaštićene od svega što mi danas moramo prolaziti. Možda je njihova sreća bila veća jer nisu imale TV, niti su išle u kino, niti su čitale 'modernu' literaturu. Uzori su im, valjda, bile ugledne žene iz komšiluka i porodice i to je bilo to. Onda je došao napredak, uzori ljudima servirani su medijima i stvari su se vrtoglavo počele mijenjati. Posmatrajući život jedne od mojih nana i njenog muža, dakle, mog dede, shvatila sam da je nana uvijek bila blago nesretna, jer nije od njega dobivala ono što je htjela.

A šta je htjela i odakle je znala šta hoće? Naime, u vrijeme njene mladosti, četrdesetih i pedesetih godina popularni su bili filmovi „Casablanka“, „Prohujalo s vihorom“ i knjige sličnih sadržaja. U tim filmovima i knjigama žene su bile fatalne, a muškarci romantični, zgodni i nepobjedivi. Svojim nevjenčanim ženama ili ljubavnicama su donosili cvijeće, nosili elegantna odijela i večerali uz svijeće. Moj rahmetli dedo je nosio elegantna odijela kada je išao na posao, ali pored svih svojih briga i troje djece nije dolazio kući sa cvijećem, već sa kesama krompira, kupusa i urijetko mesa. Nana je odijelom i frizurom podsjećala na holivudsku divu, ali je za razliku od njih kući heklala, čistila do iznemoglosti i potajno patila za nekim poput Clarka Gablea. Svoju tužnu sudbinu je skrivala od djece, ali je kćerkama željela da pronađu sreću koju ona nije imala. Kćerke su u svojim životima našle sve osim romanse sa ekrana, a nana je mislila da je za to kriva njihova brzopletost pri izboru i neposluh prema majci. Nikada nije ni pomislila da su filmovi i knjige laž i da su filmske romanse nedostižne, jer su nerealne i nepostojeće. Naninim kćerkama, dakle mojoj majci i tetkama su uzori postale napredne revolucionarke, žene koje dižu svoj glas na partijskim sastancima, a Alen Delon tiha patnja, ali nedovoljno jak da bi narušio načela onih koje su svoj život željele provesti u sretnom i poštenom komunističkom braku. Kćerke su završile fakultete i svoj život smatrale uspješnim jer ga ne provode kod kuće, već same tega-

re kese s pijace, nakon što pokupe dijete iz obdaništa. Domaće uzore sa ekrana niko nije dovodio u pitanje, svi su bili sretni i nosili iste frizure i 'blejzere' drečavih boja. Danas, kad su Nanine kćerke nane, a unuke odrasle i imaju porodice, nana na život gleda 'realnije', jer su joj na TV-u, kroz sapunice lijepo prikazali da sreće nema, da su žene 'svakakve', a muškarci predmet ženskih spletki, po profesiji najčešće kriminalci ili korumpirani političari. Niko nikom više ne donosi cvijeće, ali svak svakog vara i ubija, pa je nana sretna kad vidi da njene unuke nisu do guše u spletkama, a da zetovi ipak imaju karakter i moral. Jest da maramu smatra 'pretjerivanjem', ali i to će nekako progutati kad pomisli kakva je današnja omladina. Eh, tako to sad nana vidi, sad kad je mudra i stara i kad se ne nada romansama i cvijeću, a one koje su mlade, 'moderne' i 'napredne', te slijede nove uzore s TV ekrana oblače dekoltee, kite se zlatom, slušaju turbo-folk, skupljaju pare da ugrade silikone i čekaju svog princa u BMW-u koji će ih voljeti i s kojim će biti sretne sve dok ga policija ne uhapsi i zatvori u zatvor. Shvatilo se da u fakultetu nije sreća, već u izgledu, pa će one koje budu dobro izgledale sigurno zaslužiti sreću, a ona je jednostavna i ogleda se u markiranoj odjeći, dobrom autu, 'napucanom' stanu i pokojem gramu kokaina. E, sad se ja pitam, ko normalan danas ne bi stavio maramu na glavu i pokušao pronaći smisao i smiraj izvan zvjerinjaka zvanog 'moderni svijet'!? 51

ODABRANE ŽENE

HAZRETI RAHILA Žena Jakuba a.s. i majka Jusufa a.s.

K

ada je Jakub a.s. stigao kod svog dajdže u Haran, upoznao je njegove dvije kćeri stariju Leu i mlađu Rahilu (Rahelu). Pošto je Rahila bila posebno lijepa, Jakub a.s. zaprosi nju od Lebana i on pristade, ali pod uvjetom da prethodno kod njega sedam godina čuva stoku. Kad je istekao dogovoreni rok, Leban priredi veliko slavlje, ali navečer uvede svoju stariju kćerku kod Jakuba a.s. Zbog mraka on nije primjetio zamjenu ali ujutro kada osvanu on ugleda Leu pored sebe. Kada je prigovorio Lebanu zbog toga on mu reče kako u njih nije običaj da udaju mlađu kćerku prije starije ali ako hoće i Rahilu za ženu da mu treba služiti još sedam godina, pa će ga i njom oženiti. Jakub je ispunio i ovaj dogovor pa se oženio i sa Rahilom. Ovaj običaj da se može ženiti sa dvjema sestrama u isto vrijeme, dokinut je Tevratom što je i danas važeće u šerijatskom pravu. Uzvišeni Allah dž.š. je Leinu mahanu nadomjestio time što joj je podario da Jakubu rađa djecu, dok je Rahila kad se udala za njega bila nerotkinja. Otac im je nakon udaje poklonio po jednu sluškinju, Lei je dao Zelfu a Rahili Belhu. Lea je imala već 4 sina sa Jakubom. Pošto mu nije mogla od sebe podariti potomstvo, 52

hazreti Rahila daje svoju sluškinju Belhu i ona mu rađa sina, kome su dali ime Dan. Zatim je Belha ponovo zatrudnila i rodila mu drugog sina. Tada je i Lea poklonila svoju sluškinju Zelfu Jakubu te i ona rađa Jakubu dva sina. Onda je Lea opet zatrudnila i rodila Jakubu petog sina, a nakon toga i šestog. Potom je Lea rodila kćerku kojoj su dali ime Dina.Tako je ona rodila Jakubu sedmoro djece, Belha dva sina i dva je sina imao sa Zelfom. Allah ga je mnogobrojnim potomstvom uzdigao baš kao što je za njega i molio Ishak, njegov otac. Hazreti Rahila je molila ustrajno svog Gospodara, da je ne ostavi bez poroda sa Jakubom koga je toliko voljela i koji je već imao toliko potomstvo, ali ne i s njom. Allah dž.š. joj je uslišao dovu i uduvoljio njenoj molbi pa je zatrudnila sa Jakubom i rodila mu časnog i lijepog Jusufa. Allah dž.š. je odredio da se preko njihovog potomka nastavi poslanička loza Ibrahima a.s. Sve ovo se dešavalo dok je Jakub boravio u Haranu kod svog dajdže. Tu je boravio je još 6 godina nakon što je oženio Leu i Rahilu. Imao je punih 20 godina kada je zatražio dozvolu od Lebena da se sa njegovim kćerkama vrati roditeljima.

Leben je bio veoma zadovoljan Jakubovim boravkom među njima. Imetak mu se uvećao, te je dozvolio Jakubu da uzme svu mladunčad od te godine koja budu šarena a ne potpuno bijela ili crna. Tako je Jakub dobio puno sitne stoke, kamila i robova. To izazva zavist Lebenovih sinova. Prije polaska Rahila je uzela kip kome se njen otac klanjao i sakrila ga pod samar svoje deve na kojoj je sjedila. Pošto su to otkrili, Leben je organizovao potjeru sa svojim ljudima i sustigao Jakuba. Oštro ga je ukorio zbog brzog odlaska i uzimanja kipa, ali Jakub o tome nije ništa znao te mu je dopustio da pretraži čitavu karavanu. Leben je ušao u šatore svojih kćeri i njihovih sluškinja, ali nije mogao ništa pronaći. Rahila reče da ima hajz pa ne može ustati sa deve. Kip nisu našli. Prije rastanka napraviše gozbu i uzeše gomilu kamenja s kojom obilježiše to mjesto. To je trebalo da bude i granica između zemlje preko koje neće ni jedan prelaziti na štetu drugog. Tom prilikom Jakub obeća Lebenu da neće ponižavati njegove kćeri niti ženiti druge pored njih. Kada se Jakub približio zemlji svog brata Ajsa pripremi za njega veliki poklon koji posla sa slugama ispred sebe. Kada Jakub ugleda brata stade ispred svoje čeljadi i pokloni mu se sedam puta. To je bio uobičajen poklon u to vrijeme i bio je dozvoljen. Tako su meleki učinili sedždu Ademu a.s. iz počasti prema nje-

mu kao i Jusufova braća Jusufu a.s. u Egiptu. To isto učiniše i dvije sluškinje sa svojom djecom. Potom je prišla Lea i poklonila se sa svojom djecom. I na kraju i Rahila sa svojim sinom Jusufom. Ajs zagrli Jakuba i zaplaka, a potom ga upita odakle mu tolika porodica. Jakub a.s. odgovori da je to poklon od Gospodara svjetova svom pokornom robu i ubjedi Ajsa da primi darove. Po naredbi Uzvišenog Jakub a.s. kupi jednu njivu za sto ovaca i izgradi hram u koji su ljudi dolazili i molili se Allahu dž.š. To je današnji Mesdžidul - Aksa u Jerusalimu kojeg je kasnije obnovio Sulejman a.s. Hazreti Rahila je ponovo zatrudnila, ali je ovaj put imala težak porod. Na mjestu gdje se danas nalazi Betlehem ona je rodila sina i ubrzo za tim preselila. Jakub a.s. mu je dao ime Benjamin, što znači "ono sto iznutra gori." To upućuje na vreli pustinjski pjesak u koji je hazreti Rahila ukopana. Jakub a.s. se sa svojih 12 sinova vratio svome ocu Ishaku u Ebron. Ishak a.s. je bio u dubokoj starosti. Ubrzo se razbolio i umro u 180. godini života. Sinovi Ajs i Jakub a.s. su ga ukopali pored njegova oca Ibrahima a.s. i majke Sare u istoj pećini u Halilu. Jakub a.s. se brinuo o svojim sinovima a posebno o Jusufu i njegovom bratu Benjaminu koji veoma rano ostadoše bez majčinske pažnje i zagrljaja. O samom Jusufu sinu hazreti Rahile i velikoj Zulejhinoj ljubavi prema njemu čitajte u sljedećem broju na narednim srtanicama ove rubrike. 53

mr. Ifeta NEZIROVIĆ | PORODIČNI ODNOSI

Muslimanski i građanski brak U

prethodnom broju pisali smo o uslovima i postupku sklapanja braka po šerijatskim propisima (prema kojima muslimani i muslimanke usklađuju ponašanje i odnose u svojoj porodici) i tzv. građanskim zakonima, kojima svaka država reguliše porodične i druge odnose, i koji se primjenjuju na sve građane-stanovnike te države, u konkretnom slučaju Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine. U ovom broju nastavljamo sa pisanjem o pravima i obavezama bračnih partnera odnosno supružnika.

Prava supružnika1 Brak je jedna od velikih blagodati čovjeku. U islamskom braku, i muž i žena imaju odgovornosti i obaveze, i nikad ne smiju zaboraviti da su oboje individualno odgovorni pred Allahom, dž.š., za svoje postupke, pa i postupke u svom braku. Islamski put je put ljubavi, brige i nesebične pažnje, koji se naročito ispoljavaju u bračnim i porodičnim odnosima. 1

Hanefijski fikh, knjiga 2. I Poglavlje: Porodično pravo, Tahmaz Abdulhamid Mahmud, Sarajevo, Grabus H. 2003.

54

Prava i obaveze u islamskom braku oba supružnika su ustvari prava i obaveze jednog prema drugome, a Allah, Mudri i o svemu Obaviješteni, učinio je ravnotežu između prava i obaveza, pa svako pravo koje uživa jedan supružnik povlači i obavezu kojom ga je Allah zadužio prema drugoj strani. U Kur`anu, sura El-Bekara, u 228. ajetu to se jasno vidi: «One imaju isto toliko prava i dužnosti, prema zakonu – samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen. – A Allah je silan i mudar.» Stepen kojim je Allah dao prednost muškarcima nad ženama jeste stepen zaduženja, odgovornosti i brige, a ne stepen počasti, jer Allah je prvenstveno muškarcima odredio da zarađuju i izdržavaju druge. Svaka zajednica, pa i porodica kao najbitnija zajednica, mora imati nekoga ko je odgovoran za njeno vođenje i vođenje računa o njenim potrebama, a što je ustvari uvjet njenog postojanja i opstanka. Muškarac odnosno suprug je najpreči da bude zadužen za stanje u svojoj porodici, jer on je primarno zadužen i za njeno izdržavanje, a najčešće ima i više iskustva o životnim poslovima nego žena.

Prava supruge 1. mehr, 2. izdržavanje, 3. lijep odnos prema ženi, 4. podučavanje i odgajanje. Mehr je određena imovina koju muž daje svojoj supruzi prilikom sklapanja braka ili prije, a može se dogovoriti sa suprugom i da odgodi isplatu, u cjelosti ili djelimično i nakon sklapanja ugovora o braku. Mehr je, po islamskim propisima, sastavni dio bračnog ugovora, ali nije uvjet za valjanost braka. Brak je valjan i ako nije spomenut mehr, a supruga u tom slučaju ima pravo na mehr u visini mehra njoj, po društvenom položaju, sličnih žena.

rade neki roditelji i rođaci uzimajući čitav ili dio mehra žene, osim ako im je ona dozvolila.

Izdržavanje Žena ima pravo na izdržavanje kod svog supruga. Muž je, po islamu, jedini dužan izdržavati porodicu, makar bio i slabijeg imovnog stanja, tako da je dužan raditi i zarađivati kako bi izdržavao svoju suprugu i potomke. Izdržavanje podrazumijeva i obuhvata stan, odjeću, hranu, piće i sve ostale životne potrebe. "Otac djeteta dužan je da ih prema svojoj mogućnosti hrani i odijeva" (sura El-Bekara, ajet 233).

Časni ajeti i hadisi pokazuju na propisanost mehra: "I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajite, a ako vam one od svoje volje od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte." (sura En-Nisa, ajet 4.) Islam nije odredio iznos mehra i nema granice za najveći iznos, međutim lijepo je da se spomene iznos mehra prilikom sklapanja braka, jer je Poslanik (s.a.vs.) spominjao iznos mehra kada je udavao kćerke, a i kada se sam ženio, onda se izbjegavaju kasniji eventualni nesporazumi. U praktičnom smislu, mnoge su koristi od mehra. To je matrijalni pokazatelj uvažavanja svoje supruge, pa ga Allah opisuje kao dar «s draga srca». Mehr učvršćuje vezu među supružnicima, to je materijalna veza koja učvršćuje onu duhovnu, a ima i praktične efekte, jer pomaže ženi da osigura što joj je potrebno za svadbu i preseljenje u kuću svoga muža (nova odjeća, nakit, šminka, miris, neke druge potrepštine isl.). Iako nije određena visina mehra, lijepo je da se ne pretjeruje, da mehr bude umjeren, kako ne bi njegova visina postala preprekom za brak, kao što je slučaj sa nekim krajevima islamskog svijeta u današnje vrijeme. Prenosi se da je Poslanik (s.a.v.s) rekao: "U ženine blagodati spada lahka zaruka, mali mehr i lijep odnos njene familije." Mehr je isključivo pravo žene i nijedan njen srodnik ili staratelj nema pravo na njega, osim uz njeno dopuštenje, tako da, po Šerijatu, nije dozvoljeno ono što

Izdržavanje je shodno stanju muža, bilo da je bogat ili siromašan. Allah Uzvišeni kaže, u suri Et-Talak, ajet 7.: "Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici – prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah nikog ne zadužuje više nego što mu je dao; Allah će sigurno poslije tegobe slast dati.» Žena dakle nije dužna izdržavati ni sebe ni svoga

55

muža niti bilo kojeg člana svoje porodice, makar bila i bogata. Ženi je dozvoljeno da s mužem učestvuje u izdržavanju i to se od nje računa kao dobrovoljni prilog, od kojeg može odustati u bilo koje vrijeme.

Zaposlena žena Islam ne obavezuje ženu da radi i zarađuje u bilo kojem periodu njenog života, jer je nije zadužio nikakvim izdržavanjem, nego je njeno izdržavanje dao kao obavezu drugima (zavisno od njenog životnog doba i porodičnog stanja - otac, brat, muž). I pored toga islam je ženi dozvolio da radi i zarađuje, ali pod slijedećim uslovima. -

da joj muž dozvoli da radi, ako je udata,

-

da se na svom poslu ne osamljuje sa stranim muškarcima ili dolazi u dodir s njima,

-

da njen posao bude u skladu sa njenom ženskom prirodom, nije joj dozvoljeno obavljati poslove koji su priličniji muškarcima i koji je ogrubljuju.

Ono što žena zaradi njeno je vlasništvo i ona jedina ima pravo time raspolagati. Niti njen suprug niti bilo ko drugi ima pravo da joj to oduzme osim njenom voljom. Uzvišeni Allah kaže: "I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odlikovao, muškarcima pripada nagrada od onoga što oni urade, a ženama nagrada za ono što one urade. I Allaha iz obilja njegova molite. - Allah, zaista, sve dobro zna!" (sura En-Nisa, ajet 32)

Lijep odnos prema ženi Pravo žene jeste i to da se prema njoj lijepo postupa i odnosi na plemenit način, shodno riječima Uzvišenog: "S njima lijepo živite." (sura En-Nisa, ajet 19.) Poslanik (s.a.v.s) je često upozoravao na lijep odnos prema ženama, o čemu govori i jedan od mnogobrojnih hadisa: "Oporučujem vam da lijepo postupate sa ženama, jer žena je stvorena od rebra, a najkrivlji je dio rebra njegov vrh. Pa ako ga pokušaš ispraviti, slomit ćeš ga, a ako ga ostaviš, ostat će krivo. Stoga oporučujem vam da lijepo postupate prema ženama." (Hadis bilježi Muslim) Ovim se želi ukazati na prirodu žene, i na to da muš56

karci trebaju razumjeti, prihvatiti i podnositi ono što vide kod njih kao nedostatak. U tom slučaju, pa i kad žena pogriješi, suprug ne treba da bude grub prema njoj niti da je opterećuje, nego da je savjetuje blago i pažljivo. "S druge strane, jedna od stvari o kojoj suprug mora voditi računa jeste i to, da ne smije pretjerivati u šalama sa svojom suprugom, u ispunjavanju njenih želja i u ponašanju koje će pokvariti njen moral, umanjiti njeno poštovanje prema njemu i naruštiti njegovo dostojanstvo. On treba izabrati srednji put i vladati se u skladu toga. Takođe, kada kod žene vidi nešto neprikladno, on treba pokazati da s tim nije zadovoljan, ne smije zatvarati oči pred onim što ona pogrešno uradi i dopuštati joj da u njemu ustrajava." 2 2

Sretna porodica S. Muhamed Saki UG Semerkand, Sarajevo 2007. str.76.

Erol,

Istina je da nedostaci nisu samo kod žena, nego ih ima i kod mnogih muškaraca, a idealni su samo vjerovjesnici i poslanici koje je Allah odabrao i upotpunio, kako bi bili uzor i lijep primjer. Zbirke hadisa sačuvale su nam mnoga predanja koja govore kako se Poslanik(s.a.v.s) odnosio prema ženama, koje je poželjno temeljitije upoznavati i primjenjivati u svojim porodicama. U lijepe odnose prema supruzi spada darežljivost i dijeljenje poklona, jer to povećava ljubav i jača simpatije između njih, zatim da suprug poselami svoju suprugu kad se vrati kući, jer je selam jedan od uzroka ljubavi, da se sa njom šali, igra i zabavlja, da joj pomogne u kućnim poslovima ako može, da ne osjeća pretjeranu ljubomoru prema njoj, da joj dozvoli posjećivati svoje roditelje i rođake, a to je i po Šerijatu poželjno.

Podučavanje i odgajanje Žena ima pravo tražiti i očekivati od svog muža da je poduči stvarima vjere, islamskim običajima i normama ponašanja, koje su joj potrebne za njen život ili da joj dozvoli da odlazi na predavanja, sohbete, sijela za žene, kako bi naučila i povećavala svoje znanje u vjeri. To je bila i praksa u doba Poslanika, koju je uveo kad mu je došla neka žena i rekla: "Allahov Poslaniče, ljudi dolaze stalno kod tebe i uzeše sve tvoje hadise, pa kada bi htio izdvojiti jadan dan poduke za nas», nakon čega joj je rečeno da se žene sakupe taj i taj dan, i dolazio bi im i podučavao ih onome što je Allah njega podučio." (Hadis bilježi Muslim) Muž je dužan svojoj ženi govoriti, preporučivati i naređivati namaz, kupanje poslije hajza i dženabeta, tj. da izbjegava sve ono što je zabranjeno i čini ono što je naređeno. Uzvišeni Allah će ga pitati za to. Poslanik (s.a.v.s) kaže: "Svi ste pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado. Čovjek je pastir u svojoj porodici on će biti pitan za svoje stado." (Hadis bilježi El-Buhari)

Prava muža Muž u islamu ima određena prava kod svoje supruge. To su ustvari obaveze kojima je islam zadužio ženu prema mužu i one su naspram obaveza kojim je čovjek zadužen prema ženi. Obaveze žene prema

mužu su najveće obaveze kojima je žena zadužena, nakon obaveza prema Allahu.

Pokoravanje u dobrim i pozitivnim stvarima Islam je suprugu zadužio da se pokorava mužu u svemu što nije grijeh, shodno riječima Uzvišenog: "Muškarci vode brigu o ženama", a ovaj ajet iz Kur`ana Časnog ne bi imao nikakvog smisla, ako žena ne bi bila pokorna svome mužu, u čemu je suština očuvanje porodice i provedba muževljeve odgovornosti za suprugu. Po islamu pokoravanje žene svome mužu jest ibadet kojim se zaslužuje Allahovo zadovoljstvo i blizina. Pokoravanje žene mužu je u granicama Šerijata, kao što kaže Poslanik (s.a.v.s.) u dobrom i pozitivnom, a dobro i pozitivno je sve ono što je vjera odredila kao takvo i što je Allah takvim propisao. Polazeći od navedenog u ženino pokoravanje mužu spada: da ne izlazi iz kuće osim uz njegovo odobravanje; da u kuću svoga muža ne prima onoga s kim njen muž nije zadovoljan, bez obzira radilo se o ženi ili muškarcu; obavljanje kućnih poslova i nastojanje žene da osigura svome mužu odmor u njegovoj kući; da mu se odazove kada je pozove u bračnu postelju itd. Dakle, žena je obavezna poštovati navedena i druga prava svoga muža, kao i on njena, za koje postoje jaka i razumna objašnjenja. Npr. ženi nije dozvoljeno odbiti svoga muža kada je pozove u postelju (ako tome ne postoji šerijatska smetnja-hajz ili nifas), bez obzira kolika je njena trenutna zauzetost kućnim poslovima. Što se tiče zajedničkih egzistencijalnih poslova, čovjek je obavezan zarađivati i obavljati poslove izvan kuće, dok žena u okviru kućnih poslova će mu spremati hranu, oprati odjeću, složiti njegove stvari i slične poslove koji se smatraju kućanskim. Na ovaj način supružnici se međusobno potpomažu i žive u harmoniji, u protivnom, njihov brak može lakše da se raspadne ili da bude neskladan. Ograničavanje braka samo na seksualni čin između supružnika, suprotno je značenju koje ima bračni život i suprotno je značenju međusobnog pomaganja, sloge i ljubavi supružnika. Jer kako može biti samilosti ako nema međusobnog pomaganja među supružnicima. 57

Pojavljivanje pred mužem na najljepši način Žena se treba pojavljivati pred svojim suprugom najljepša što može biti. Stavljati će najbolje ukrase za svoga muža, tako da on kod nje ne vidi ništa drugo osim onoga što će ga obradovati i privući, njegovu ljubav učvrstiti, probuditi strast i čežnju za njom. Ovo su osobine dobre supruge. Poslanik (s.a.v.s) kaže: "Dunjaluk je uživanje, a najbolji dunjalučki užitsk jeste dobra supruga, ona je pokorna, ako je pogleda, ona ga razveseli, ako je odsutan, ona ga čuva svojim poštenjem i čuva njegov imetak." Kao uzorit primjer nam je i to da je Aiša (r.a.) vodila puno računa o svom izgledu i ukrasima, strogo vodeći računa da Poslanik (s.a.v.s) na njoj ne primijeti ništa, osim onoga što mu se sviđalo. Ona je i drugim ženama preporučivala i savjetovala ih da se ukrašavaju svojim muževima, izuzev sa onim što je Poslanik zabranio (da se žena tetovira i drugima to radi, da tuđu kosu upliće u svoju i to drugima radi isl.)

Čuvanje čovjekove kuće i njegovog imetka Prirodno je da žena čuva i vodi računa o kući i imetku svoga muža u njegovom odsustvu, a to je i pravo koje čovjek ima kod svoje žene. Ona ima odgovornosti u kući svoga muža, i za vrijeme muževljevog odsustva vodi brigu o onome o čemu treba da brine: znači čuva obraz svoga muža kroz vođenje računa o svome obrazu i njegovom imetku. Pri tome žena neće dati ni sadaku iz imetka svoga muža bez njegove dozvole, niti će išta od njegovih stvari pokloniti bez njegove dozvole, jer i žena je pastir u kući svoga muža i biće pitana za svoje polje odgovornosti. "Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljevog odsustva vode brigu o onome o čemu treba da brigu vode." (suraEn-Nisa, ajet 34.)

58

U sadašnjem vremenu, nažalost, mnoge su muslimanke zapostavile ukrašavanje i uljepšavanje svojim muževima. U kućama su i pred svojim muževima u iznosanoj odjeći, dok za izlazak izvan kuće oblače najljepše što imaju, mada vjera i priroda nalažu drugačije. Ako žena zapostavi nakit i uređivanje kad je muž odsutan, treba se dotjerati i nakititi prije njegovog dolaska i dočekati ga u svom najljepšem izgledu.

Osobna prava i dužnosti bračnih partnera prema odredbama Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine: 1. Bračni partneri ravnopravni su u braku, 2. Bračni partneri dužni su jedan drugome biti vjerni, uzajamno se poštovati i pomagati, 3. Bračni partneri sporazumno određuju mjesto stanovanja,

4. Bračni partneri sporazumno i ravnopravno odlučuju o rađanju i podizanju djece, o uređenju međusobnih odnosa i obavljanju poslova u bračnoj odnosno porodičnoj zajednici. Bračni partneri mogu se sporazumjeti da će prilikom sklapanja braka: -

svaki bračni partner zadržati svoje prezime,

-

kao zajedničko prezime uzeti prezime jednog od njih,

-

kao zajedničko uzeti prezimena oba bračna partnera, o redoslijedu se sporazumjeti,

-

svaki od njih ili samo jedan, svom prezimenu dodati prezime drugog bračnog partnera,

-

svaki od njih ili samo jedan, prezimenu bračnog partnera dodati svoje prezime.

Znači, ovim zakonom, kojim se u njegovih 388 članova, na sveobuhvatan način regulišu porodični odnosi, prava i dužnosti supružnika uređuju se tako da su oni ravnopravni u braku, vjerni jedno drugome, uzajamno se poštuju, pomažu i sporazumno odlučuju o mjestu stanovanja, rađanju i podizanju djece i drugim pitanjima u bračnoj zajednici. Znači supružnici su dužni da sporazumno i ravnopravno uređuju međusobne odnose, da pokazuju mnogo razumijevanja, ljubavi, pažnje, strpljivosti i pomaganja jedno drugom, kako bi njihov život u bračnoj odnosno porodičnoj zajednici zračio srećom i zadovoljstvom. U suprotnom može doći do manjih ili težih poremećaja porodičnih odnosa, kada se uključuju druga lica ili državne institucije, da im uređuju međusobne odnose, odnosno da se pruža zaštita zakonom propisanih porodičnih prava, što nije svrha i cilj bračne odnosno porodične zajednice i život u njoj gubi svoju ljepotu. Pri tome svaki supružnik mora strogo voditi računa da je, ovim zakonom, zabranjeno nasilničko ponašanje bračnog partnera i bilo kojeg drugog člana u porodici. Pod nasilničkim ponašanjem podrazumijeva se svako narušavanje fizičkog i psihičkog integriteta osobe, u smislu člana 4. Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini.3 3

Porodični zakon Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 35/05) 59

dr. Zemira KORČIĆ

Ishrana lijek ili otrov? „Ko se boji Allaha On će mu dati izlaz i opskrbiće ga odakle i ne misli“ (Et – Talak, 2-3)

K

ada se bogobojazni boji Uzvišenog, Allah, dž.š., mu daje kriterije, a to je znanje da razluči istinu od neistine u nejasnim i teškim stvarima, kada treba raščlaniti ono što je u sintezi i kada Božiji govor sa prenesenim značenjima treba dovesti u vezu sa govorom jasnih značenja. Jedno od svojstava Uzvišenog je Er – Rezzak (Opskrbitelj) „Zaista je Allah Opskrbitelj i Vlasnik izuzetne snage“ (Ez Zarijat, 58) i On Uzvišeni je učinio da svaka živa stvar slavi Allaha i zahvaljuje Mu. Opskrba može biti duhovna i fizička, opskrba koja je u Zemlji je ona kojom se održavaju tjelesa, a ona koja je u nebesima je ona kojom se održavaju duše. Uzvišeni kaže „Na nebesima je vaša opskrba“ (Ez Zarijat, 22), a za Zemlju kaže „I odredio je u njoj (zemlji) opskrbu za njih.“ (Fussilet, 10). Allah dž.š. je u Kur anu Časnom svojim robovima dao smjernice o hrani dopuštenoj ljudima, a Allahov Poslanik Muahamed s.a.v.s. je ustalio u praksu i svojim ponašanjem je bio kao podsjetnik na božansko porijeklo opskrbe. Svaki zalogaj hrane treba da bude halal, jer samo dopuštena opskrba, dopuštenost svega u čemu uživaš na ovom svijetu, je osnova tvoje vjere i tvoga vjerovanja. Tijelo može biti naviknuto na tri stadija zadovoljavanja jelom: potrebno jelo, dovoljno jelo i dodatno jelo. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao (Musned): „Čovjek 60

nije nikad napunio spremnik gore, nego svoj stomak. Zbog toga bit će dovoljno za sinove Ademove da zadovolje glad sa par zalogaja da bi povratili čvrstoću. Ako mora jesti da bi se najeo treba rezervirati jednu trećinu želuca za hranu, jednu trećinu za vodu i jednu trećinu za normalno disanje.“ Kada je stomak zasićen hranom on neće moći primiti vodu, a kada hrana i voda prekorače propisani nivo, može doći do otežanog disanja i slabije isporuke oksidirane krvi što dovodi do stresa i iscrpljenosti. Takvo stanje dovodi do teškoće u tijelu, srcu, a duša će zapasti u klonulost i tromost, što pospješuje određene strasti duše. Pun stomak oštećuje tijelo, srce i dušu i dovodi do zanemarivanja u ispunjavanju temeljnih vjeskih dužnosti. Tjelesno zdravlje i snaga dolazi od hrane koja se apsorbira, a ne od kvantiteta hrane. Čovječije tijelo može imati tri stanja: prirodno zdravo stanje, nenormalno stanje i nestabilno stanje. Prirodno zdravo stanje ispoljava uobičaje radnje zdravog ljudskog tijela, drugo stanje je stanje bolesti, a treće stanje je međustanje ili tolerantno stanje ili bolesnost. Uzroci ovog stanja mogu biti vanjski i unutanji, koji dovode do pogrešnog funkcioniranja specifičnog organa ili opće malaksavosti tijela ili slabosti duha što nosi tijelo. Pravilna ishrana je ključni preventivni faktor pomoću koje se to tolerantno stanje ili bolesnost može dovesti do

prirodnog zdravog stanja. Tradicionalna i savremena medicina se razlikuju u načinu gledanja na proces probave, savremena medicina pokušava analizirati svaku hranjivu komponentu vitamine, aminokiseline, proteine itd, dok kod tradicionalne medicine ključ zdrave navike leži u razumijevanju četri tjelesne esencije i efekti grijanja i hlađenja u vezi sa hranom. Prema prof. Harvi i Merilin Dajmond (Institut za holističke studije u Santa Barbari, Kalifornija) na osnovu opsežnih istraživanja ključ zdravog organizma je čišćenje od toksičnih materija, a da bismo to postigli ishranu treba prilagoditi prirodnim tjelesnim ciklusima. Kod nepravilne ishrane hrana koja nije potpuno probavljena dovodi do usporavanja metabolizma, gojaznosti i nakupljanja toksičnih materija koje ukoliko se sporije eliminišu dovode do povećanja težine. Toksini su inače kisele prirode i tijelesni sistem zadržava vodu da je neutrališe što dovodi do još većeg porasta težine. S toga je za zdravu ishranu, sem vrste hrane i njene kvalitete, potrebno slijediti prirodne tjelesne cikluse: Od podne do 8 uveče – Aproprijacija (jedenje i probava) Naš glavni obrok treba da se sastoji od 30% koncentrisane hrane i hrane koja sadrži 70% vode. Ako

Zemlja sadrži 70% vode i za svoj opstanak ovisi od količine vode, te ako naše tijelo sadrži 70% vode neophodno je i da naš organizam za ispravno funkcioniranje dobije 70% vode. I upravo ta voda koja se nalazi u voću i povrću je destilirana voda koju biljke uzimaju iz zemlje i destiliraju, te u organizmu čovjeka ona ispire neorganske minerale i toksine koje tijelo nemože da iskoristi. U periodu uzimanja hrane ili aproprijacije može se takođe uzeti voće, ali 20 – 30 min. prije jela, jer se voće može uzimati samo na prazan želudac. Ljudsko tijelo nije stvoreno da u želucu istovremeno probavlja više od jedne koncentrirane hrane, a svaka hrana koja nije voće i povrće je koncentrirana. Upravo nepravilno kombinirana hrana u želucu dovodi do truljenja, fermentisanja, gasa, nadimanja, gorušice i kisele probave, a trula hrana se ne može asimilovati ili iskoristiti u crijevima. Pravilno kombinirana hrana stvara uvjete za gubljenje težine, probava se normalizira traje 3-4 sata umjesto 8, i ne zagađuje crijeva narednih 24 – 48 sati, te više vremena ostaje za eliminaciju, a povečava se i energetski potencijal organizma koji je on inače trošio na probavu. Na primjer: kruh (po mogućnosti prepečen i napravljen od integralnih žitarica) ne treba kombinirati sa krompirom, pirinčem, tjesteninama, jajima, mljekom i sirevima, niti ove namirnice međusobno treba mješati. Svaka od ovih namjernica može se kombinirati sa masnoćama (puter, maslac, puteri od sjemenki, suncokret, susam, kikiriki itd) i sirovim ili barenim povrćem (salate, variva).Neka od pravila ishrane su: dva različita proteina se ne mogu mješati, dva skroba se mogu kombinirati a da se ne pokvare u želucu, samo jedna vrsta koncetrisane hrane može biti u jednom obroku. Od 8 uveče do 4 ujutro – Asimilacija (apsorpcija i iskorištavanje)

„Jedite i pijte, samo ne pretjerujte, On ne voli one koji pretjeruju.“ (Kur an, 7:31) 61

U periodu iskorištavanja hrane u crijevima preporučuje se uzimati samo svježe voće, a jedno od glavnih pravila zdrave ishrane je ne uzimati hranu pred spavanje. Od 4 ujutro do podne – Eliminacija (otpadnih materija tijela ). Period čišćenja ili eliminacije je izuzetno važan jer samo čišćenjem organizam može da ima ispravnu probavu i apsorpciju. U toku čišćenja može se jesti samo svježe voće ili prirodne voćne sokove, jer voće ne opterećuje probavu, i pri tome se štedi energija za čišćenje organizma. Zdrava hrana je ona hrana koja u sebi ne sadrži previše bjelančevina i masti (posebno životinjskog porjekla, kakve se nalaze u mesu, jajima, siru, ribi), a bogata je ugljenim hidratima, vitaminima i mineralima a to je biljna hrana, voće, integralne žitarice, sjemenke. Zdrava ishrana znači jesti što jednostavnije, ne mješati namjernice različitog sastava (na primer: ugljene hidrate sa bjelančevinama), kao što zdrava ishrana takodje znači jesti u umjerenim količinama, ne prebrzo i halapljivo, vodeći računa da hrana nije suviše hladna niti suviše vruća, preslana, prekisela ili prezačinjena. Vježbanje je neophodno za ispravno funkcioniranje organizma, tako da 20 minuta fizičke aktivnosti dnevno (gimnastika, trčanje, vožnja bicikla, planinarenje, brza šetnja) i što više boravka na svježem vazduhu,

62

aktivnog odmaranja i relaksacije upotpunjava ovaj program pravilne ishrane.

Posebna biološka vrijednost neke hrane Voće ima najveći sadržaj destilirane vode od bilo koje druge hrane 80% - 90%, a sadrži ravnotežu pet bitnih elemenata glukoze 90%, aminokiseline 4%, minerala 4%, masne kiseline 1% i vitamina 1%. Voće se u želucu ne probavlja, sve voće sem datula, banana i suhog voća, se kratko zadržava u želucu i već je pripremljeno za asmilaciju ili iskorištavanje. Pri konzumiranju voće mora biti svježe, u prirodnom stanju kao i sokovi, jer prerađeno voće gubi navedena svojstva. Vrijeme uzimanja voća mora biti ujutro na prazan želudac u periodu eliminacije, a u periodu probave može se uzeti nakon 3-4 sata pravilno kombiniranog obroka, 2 sata nakon salate, i 8 sati nakon nepravilno kombiniranog obroka. Nakon voća mogu se uzeti kokteli sokova od svježeg povrća - mrkva, cvekla, peršun, celer, kupus, karfiol, keleraba, sirovi krompir. Uzimanje orašastog voća (badem, lješnik, orah, kikiriki, indijski orah) i sjemenki (susam, bundeva, suncokret, lan, leblebija, kajsija, sjeme bora) veoma je važno u pravilnoj i zdravoj ishrani. Ova hrana je prebogata mineralima, vitaminima, bjelančevinama, ugljenim hidratima i mastima, a dovoljno je uzimati dva do tri puta nedeljno

po polovinu šolje. Na primer: 100 g susama sadrži 630 mg kalcijuma, badema 282 mg, oraha 186 mg, a suncokreta 140 mg. Istovremeno 100 g mleka sadrži 100 mg, dok razni sirevi od 250 - 850 mg, a peršunov list 245 mg kalcijuma. Proteini su najsloženiji od svih elemenata hrane, a njihova asmilacija i iskorištavanje je najkomplikovanije. Za prosječnu hranu vrijeme za prolaz hrane kroz čitav gastrointestinalni trakt je 25-30 sati, a za proteine duplo više. Organizam da bi iskoristio proteine mora ih prvo probaviti i razgraditi do aminokiselina koje organizam tek tada može iskoristiti. Postoji osam aminokiselina koje tijelo mora uzeti iz spoljene sredine, a one se ne nalaze samo u mesu ima ih i u mnoštvu povrća, a posebno u orašastom voću. S toga da bismo olakšali proces probave i iskorištavanja, ishranu sa mesom možemo svesti na minimum, pravilno je kombinirati i pratiti ispravnost mesa. Tradicionalni pristup ishrane bazira se na razumijevanju stvaranja četri životna soka, koja nastaju u području jetre i čine dio procesa probave. Hakim Ebu Alli Ibn Sina, poznat kao Avicenna napisao je medicinsku enciklopediju u 18 tomova, koja je uspostavila standarde medicinskih znanosti: prva farmakopeja, uvod u fiziologiju, osnove infektivnih znanosti, eksperimentalne medicine, medicine bazirane na dokazu, kliničkim testovima i testovima slučajnog odabira, kliničkoj farmakologiji, neuropsihijatriji itd. U Qanunu (koristi se i sada na UCLI, Yale University itd) se može naći kompletna studija o životnim sokovima i koje bolesti nastaju kada dođe do poremećaja jednog od njih, a ovo je jedan kratki prikaz razumjevanja principa ishrane: Pri uzimanju hrane i pića važno je: Trenutačni klimatski uvjeti (voće i povrće na početku sezone može imati blagotvoran efekat, a na kraju sezone može biti uzročnikom bolesti) hrana treba biti iz najbliže okoline (jer ona sadrži antiotrove za sve viruse, bakterije tipične za vaš kraj) proces pripremanja hrane za jedenje (oslobađaju se mirisi koji nagone tijelo da započne proces probave, misao o jelu utiče na početak probave) mentalne vibracije ljudi koji pripremaju hranu nalaze svoj put i u hrani prije uzimanja hrane moramo se zamisliti odakle dolazi hrana, jer uzimanje hrane nije samo tjelesni užitak, radi se o održavanju tijela koje je jahalica duše preko kojeg mi jačamo našu dušu.

Prije jela izgovaramo zahvalu i dovu Uzvišenom Allahu dž.š. Prva probava je uzimanje hranjive materije na usta koja se kasnije razlaže na fine sastojke. Prerada hrane započinje u ustima pomoću enzima i žvakanja, nakon što se proguta u želucu se dešava kuhanje pomoću hlorovodonične kiseline. Kada se probava u želucu završi hrana je polutečna masa i prolazi kroz tanko crijevo gdje djeluju dodatni enzimi i stiže u jetru. Druga i Treća probava je razlaganje ili varenje hrane traje od 1 do 8 sati i ona se dešava u jetri: Krv (topla i vlažna) superiorne hranjive tvari se uzimaju do srca i općeg krvotoka Flegma (hladna i vlažna) kod normalne probave je sluz, pljuvačka, želučana i crijevna sluz, a kod abnormalne probave stvara se viška sluzi (slatko, gorko, debelo, tanko dr) Žuč (topla i suha) formirana u jetri utiče na krv i djeluje u tankom crijevu, abnormalna tekućina stvara destruktivne promjene u žuči Crna žuč (hladna i suha) normalna esencija ide u slezenu i krv i mješa se sa flegmom, abnormalna esencija izlazi kao pepeo ili se krvlju i ostalim tečnostima dovodeći do bolesnih stanja. Četvrta probava, nekorisne tvari preko debelog crijeva izbacuju se van organizma. 63