Semerkand (br. 6, Juni 2009. God.)

P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •

BROJ 6

JUNI 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM

PITAJ ŠTO GOD HOĆEŠ (II) SURA EN-NASR TAKO MI GOSPODARA ... SALAVAT “TUNDžINA”

STID

AHLAK ISLAMA

UREDNIK P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •

BROJ 6

JUNI 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM

Stid – ahlak islama Dolazi nam ljeto. A ljeti ljudi traže načina kako da se rashlade, osvježe, razgale. Za to ima mnogo načina, međutim neki od njih su pogrešni. Otkrivanje stidnih dijelova tijela je, nažalost, naša svakodnevnica. Zvijezda islama hazreti Selman el-Farisi je rekao: „Da triput umrem, pa oživim, draže mi je nego da gledam nečije stidne dijelove ili da neko pogleda moje stidne dijelove tijela.“

PITAJ ŠTO GOD HOĆEŠ (II) SURA EN-NASR TAKO MI GOSPODARA ... SALAVAT “TUNDžINA”

STID

Na kraju poznatog hadisa u kojem se govori da iman ima sedamdeset i nekoliko svojih ogranaka, naglašava se da je i stid ogranak imana. Naš dragi Pejgamber, a.s., nam, dakle, posebno ukazuje na stid, a za to postoje mnogobrojni razlozi.

SEMERK AND

Stid je takva vrlina zbog koje se ostavljaju zabranjene i pokuđene stvari. Sretan li je onaj ko je svjestan da ga Uzvišeni gleda pa iz stida prema Njemu izabere Njegovo zadovoljstvo a ne lični užitak. Ebu Sulejman el-Darani prenosi da je Plemeniti Allah rekao: „Robe Moj, dokle god Me se budeš stidio, od ljudi ću kriti tvoje sramote, od zemlje ću kriti tvoje grijehe, iz knjige ću brisati tvoje negativnosti i neću od tebe tražiti da polažeš račune na Kijametskom danu.“

AHLAK ISLAMA

PORODIČNI MAGAZIN 14. MAJA 92 br. 14 Ilidža / Sarajevo Tel/Fax: +387 33 624 883 www.semerkand.com.ba ISSN 1840-0930 Udruženje građana SEMERKAND ENVER HADžIAHMETOVIĆ Glavni i odgovorni urednik NEDŽAD ĆEMAN Redakcija Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆ Dr. ALMIR FATIĆ Mr. MERIMA ČAMO Hfz. SABAHUDIN SKEJIĆ MEHMED ĆEMAN EDIN TOPČIĆ Design & DTP MUHAMED MULAOSMANOVIĆ Distribucija ENIZ SKEJIĆ Lektor ALDINA VEISPAHIĆ

Marketing - Prodaja 061/ 410-492 Cijena: BiH: 3 KM Hrvatska: 15 Kn Turska: 4 YTL Europa: 3 EUR USA: 4 USD

Štampa: Bemust Redakcija zadržava pravo dorade objavljenih materijala. Poslani materijali se ne vraćaju nazad. Magazin ne preuzima odgovornost za sadržaj i tačnost objavljenih reklama.

Stid nas podstiče na dobra djela i zahvalnost Allahu na blagodatima. Džunejd el-Bagdadi, k.s., je rekao: „Čovjek vidi blagodati koje su mu date i nemogućnost da se na njima zahvali. Između toga dvoga se rađa stid.” A Ebu Bekr el-Verrak, k.s., je rekao: “Dešava se da klanjam dva rekata u ime Uzvišenog Allaha, pa ih završim osjećajući se kao onaj koji pobjegne sa mjesta krađe.” U čemu god bude nedostatka stida, nepristojnosti (edepsuzluka), on to pokvari, a u čemu god bude stida, on to ukrasi. Hadži Bajram Veli, k.s., je rekao: “Stid je lijep kod svakoga, a još je ljepši kad se nađe kod žena i djevojaka.” Safurja, Šuajbova kćerka, je u časnom Kur’anu pohvaljena zbog svog stida. Kada je došla pozvati Musaa, a.s., u goste, došla mu je stideći se. Plemenita lica su ona koja ukrašava stid, kaže jedna arapska izreka. Pa SEMERKAND nas evo, u ovom broju, bodri da postanemo još plemenitiji, lica još ljepših. Oživljavajmo svoj stid time što ćemo se družiti sa onim koji se stidi da ga pokaže. Hazreti Osmana su se čak i meleki stidjeli. Neka je salat i selam na Šuajbovu kćer! Neka je salat i selam na hazreti Osmana! Neka je Allahova podrška i milost nad svim posjednicima stida! Ostanite Allahu na emanet...

ĆEMANNEDžAD [email protected]

SADRŽAJ

6

22

34

STID KAO IDEAL ISLAMA

SURA EN-NASR

ISLAMSKA KALIGRAFIJA

SEMERKANDJUNI2009 UVODNA RIJEČ STID-PRIRODNA REAKCIJA NA GREŠKE Seyyid Mübarek Erol

4

TEMA STID KAO IDEAL ISLAMA Dr. Almir Fatić

6

GDJE NAM JE STID? Dr. hfz. Džemail Ibranović

12

GRADITELJ Aida Begić-Zubčević

13

UVJEŽBAVANJE DUŠE (NEFSA) Imam el-Gazali

14

POJEDINAČNI POZIVI El-Kandehlevi

16

PITAJ ŠTO GOD HOĆEŠ (II) Ebu Jezid Bistami

19

SURA EN-NASR Ibn Adžibe el-Haseni

22

TAKO MI GOSPODARA... Emina Ćeman

24

HILJADU I JEDNA KAP

26

SIN VREMENA Mr. Nezir Krčalo

28

HRABRA HAVLA

30

GOVOR STANJA

32

ISLAMSKA KALIGRAFIJA Erol Zubčević

34

PONOVNO USPOSTAVLJANJE DRŽAVE Mehmed Ćeman

38

PRANJE SA SAPUNOM ILI SAPUNICOM? Dr. Dželal Ibraković

42

DŽENNETSKE CICIBANKE Senada Mehmedćehajić

45

MAJKA I SESTRA MUSAA, a.s.

46

OAZA ZVANA IRADET (II) Edin Topčić

49

MOGLI SMO KOME U GOSTE Sevret Mehmedćehajić

52

NAUKA I TEHNIKA Ismail Nezirović

54

VISOKO Mr. Merima Čamo

56

SALAVAT “TUNDžINA”

59

BOLESTI JETRE Suad Šendelj

60

VESELE STRANE

62

55

Seyyid Mübarek Erol | UVODNA RIJEČ

G

Stid– prirodna reakcija na greške

riješiti, stremiti onome što nije ispravno, skrenuti s pravoga puta ili izgubiti pravac – sve su to stvari koje su svojstvene čovjeku. U jeziku je udomaćena jedna izreka u kojoj se kaže: „Čovjek je, pa griješi.“, koja ukazuje na činjenicu da je čovjeku svojstveno griješenje. Dakle, čovjek griješi. Međutim, da bi na ovome svijetu mogao sačuvati čast i ugled, budući da je stvoren kao čovjek, i da bi postigao sreću vječnoga svijeta – on ne bi smio svjesno griješiti i ustrajavati u griješenju. Zato su mu pružene mogućnosti kojima može ispraviti svoje greške, bilo da ih je počinio prema drugom čovjeku ili prema Uzvišenom Allahu. Za grešku koju je počinio prema robu – izvinut će se i tražiti halala, a za grijehe koje je počinio prema Allahu – iskreno će se pokajati (tevba). Naš Uzvišeni Gospodar je u čovjekovu nutrinu pohranio stid, koji ga upozorava na grešku prije nego je počini i koji mu ukazuje na mjesto na kojem bi se trebao zaustaviti. Stid je glava bogobojaznosti. Zbog stida prema našem Uzvišenom Gospodaru čuvamo se grijeha i napuštamo ih. Naš Gospodar je iz Svoje dobrote samo čovjeka odlikovao stidom, koji predstavlja tajanstvenu osobinu njegove duše koja reaguje na neispravne postupke i djela. Stid je neodvojivi dio čovjekove čiste prirode (fitret). On ga čuva i udaljava od ružnih stvari kojima nije zadovoljan Uzvišeni Gospodar. Zahvaljujući stidu, čovjek napušta mnogobrojne pokuđenosti zbog kojih bi, kada bi ih počinio, bio kritikovan i osuđivan od strane drugih ljudi. Stid, koji ima toliko važnu ulogu u našem vladanju, ukoliko bi se odvojio od islamskih naredbi i zabrana, društvenih običaja i adeta, bio bi poput neobrađenog dragulja. Njegov oblik bio bi neodređen, kao i norme po-

04

našanja koje bi nastale pod njegovim utjecajem. On ne bi bio u stanju da razluči dobro od lošeg, pravo od krivog. U principu, nijedna od čovjekovih nutarnjih osobina ne može utjecati na čovjeka kao stid. Međutim, osjećaj stida postaje određen i definisan izvršavanjem islamskih propisa i usvajanjem islamskog ahlaka, kao i usvajanjem pisanih ili nepisanih normi ponašanja jednoga društva. Naši učenjaci stid su podijelili u tri vrste: Prva vrsta stida je stid roba koji osjeća prema Uzvišenom Allahu. Naš Poslanik, Ponos svijeta, s.a.v.s., kaže: „Stidite se Allaha istinskim stidom!“ Taj stid nije „postiđenost“ koja se događa u određenim situacijama, nego stid zbog nepotpunog veličanja Uzvišenog Hakka u Njegovom prisustvu. Istinski se stiditi Allaha Uzvišenog znači spominjati Njegovo uzvišeno ime svakoga časa, veličati Ga, izvršavati Njegove naredbe i kloniti se Njegovih zabrana. Istinski učenjaci ovu vrstu stida su definisali na sljedeći način: „Stid je osobina posredstvom koje rob postaje svjestan Allahovih blagodati i darova, ali i svojih nedostataka u robovanju. Kada on svjesno i duboko razmišlja o tome, kod njega se javi stanje koje se naziva stid.“ U duhovnom svijetu duša (ruh) je odlikovana stidom koji se na ovom, materijalnom svijetu manifestuje kroz znojenje čela i tijela. Naime, kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., osjetio stid naspram uzvišenosti i veličine Gospodara svjetova, na njegovom blagoslovljenom čelu pojavile bi se kapljice znoja. Dolje navedeni citat će nam pomoći da shvatimo kakvo je to stanje: „Posjednik stida lije graške znoja, jer one su znak stida. Prije svega se treba osloboditi egoizma, jer i najmanji njegov oblik je prepreka za stjecanje koristi od stida.“

Druga vrsta stida je čovjekova bojažljivost od kritike drugih ljudi i da ga se spominje po lošem. Ova vrsta stida čovjeku omogućava sklad i harmoniju sa običajima i opće prihvaćenim normama ponašanja društva u kojem živi. Ponašati se u skladu običaja i društvenih normi – ukoliko one nisu u suprotnosti sa islamom – za nas predstavlja obavezu. Ukoliko čovjek ne bi vodio računa o tome, nipodaštavajući i narušavajući društvene norme, to ne bi bilo ništa drugo do bestidnost. Štaviše, ako bi i osjetio stid prilikom jednog takvog prospusta, to više ne bi bio stid, jer stid u tom slučaju predstavlja obazrivost i poduzimanje potrebnih mjera kako ne bi prekoračili granice. Treća vrsta stida je stid prema samom sobi. Čovjek posjeduje čast, ugled, poštovanje i mnoge druge osobenosti koje se jednim imenom nazivaju – izzeti nefs. Posjednik spomenutih osobina, čak i kada je sâm, čuva se ružnih i pokuđenih postupaka. Kada bi uradio nešto takvo, osjećao bi stid i neugodnost. On se stidi i same pomisli da uradi nešto ružno. Hazreti Zulejha, naša majka, r.a., dok je bila u svom dvorcu u Egiptu, dovela je hazreti Jusufa, a.s., u svoju sobu. Kipa, koji se nalazio u sobi, ona je prekrila jednim pokrivačem i obratila se Jusufu, a.s.: „Hajde, dođi!“ Jusuf, a.s., upita: „Zašto si prekrila kipa?“ „Zato što ga se stidim!“ – odgovorila je. Jusuf, a.s., odgovori: „Ako se ti stidiš jednog kipa, pa zašto se ja ne bih stidio Uzvišenog Allaha, Gospodara svjetova?!“ Allahov Miljenik, naš plemeniti odgajatelj, s.a.v.s., rekao je: „Ono što su svi prijašnji vjerovjesnici govorili bile su riječi: ‘Ako se ne stidiš – čini što hoćeš!’“ (Buhari) Dakle, obavjestio nas je da bestidnik neće slušati ničije riječi niti savjete. U tome je i znak da kod takvog čovjeka nema ni trun ahlaka kojeg voli Allah Uzvišeni. Čovjek koji ne posjeduje osjećaj stida, koji se bestidno i vulgarno odnosi prema drugima, ustvari, i ne posjeduje ništa vrijedno. Takav nije u stanju da ikoga istinski voli i da bude zahvalan na blagodatima koje su mu pružene. Zar Faraonovo stanje i zaslijepljenost kojom izaziva Božiju srdžbu nije bestidnost? Ako je čovjek lišen osjećaja stida, on će, baš kao i Faraon, činiti svaku vrstu zla. I niko ga neće spominjati po dobru. Međutim, ako se, kao hazreti Osman, r.a., pokrije ogrtačem stida i cijeli život bude u tom stanju, zar će ga iko spominjati i po čemu osim po dobru?!

Ukoliko se stid ne shvati i ne prihvati na ispravan način, on u nekim slučajevima može biti uzrok čovjekove zatvorenosti, nastanka određenih poremećaja ličnosti i ružnih navika. Takve posljedice uglavnom prouzrokuje pretjerani osjećaj stida i degenerisani oblik bojažljivosti. U jednoj narodnoj izreci se kaže: „Nema stida kada je u pitanju stjecanje znanja!“ Naime, vjernik će o islamskim propisima pitati osobe koje su učene i od njih naučiti ono što ne zna. Neće obraćati pažnju na svoj položaj, starosnu dob i slično, jer u tome ne smije biti stida. Nije sramota pitati ako je cilj nešto naučiti. Ista je stvar i sa spolnim bolestima i njihovim liječenjem. Hazreti Aiša, naša majka, r.a., rekla je: „Kako su samo dobre žene ensarija – njihov stid ih ne sprječava da nauče islamske propise.“ (Muslim) Nema stida kada su u pitanju lijepa i dobra djela. Štaviše, prava je besmislica ustručavati se i stidjeti zbog onoga što je dobro i lijepo. Stid je vrlina koju je teško opisati riječima, kao što je slučaj i sa drugim nutarnjim vrlinama i plemenitim osjećanjima. Stid se manifestuje u svim situacijama. Kuda god mi išli, kojem god se cilju uputili i šta god da se oko nas dogodi, naš stid nam ukazuje svoju pomoć ili nas sprečava u našem nastojanju. To je zbog toga što on predstavlja trajnu obazrivost ljudske savjesti. Stid je osobenost kojom se čovjek pažljivo odnosi prema samome sebi, prema zajednici u kojoj obitava i prema Stvoritelju koji zna sve njegove tajne. Ta osobenost je jedan od najviših ciljeva ljudske zajednice, kako u prošlosti tako i danas, ali i sutra – u budućnosti. Istraživači historije islama odmah će primjetiti kako je stid predstavljao dušu muslimanske zajednice i kako je uzrokovao nastanak suptilnih normi ponašanja i visok stepen duhovnih vrijednosti. Nakon što čovjek shvati tu činjenicu, on ne može ostati ravnodušan naspram te velike vrijednosti, a da se i sam ne prepusti tako veličanstvenoj atmosferi življenja. Molim Uzvišenog Gospodara da nas pokrije ogrtačem stida i da nas učini Svojim dobrim robovima koji se stide da spominju nekoga mimo Njega i koji su se ukrasili ahlakom Njegovog Miljenika, s.a.v.s.! Sa uputom i pomoći našeg Uzvišenog Gospodara...

05

Dr. Almir Fatić | TEMA

Stid kao ideal islama „Svaka vjera ima svoje vrline, a vrlina islama je stid.“ (Ibn Madže, 4171.)

06

07

A

KO SE NE STIDIŠ, ČINI ŠTO HOĆEŠ!“ – ovako glasi drevna vjerovjesnička mudrost koja je tradirana do nas i koja se možda nikada kao danas ne otkriva u svoj svojoj istinitosti i jasnosti. Davno je još rečeno da se prava vrijednost nečega spozna(je) tek onda kada ono nestane ili ga nedostaje. Odsustvo stida kao vrline u sferi društvenog morala danas je više nego evidentno. U tom kontekstu je teško govoriti o stidu kao duhovnoj vrlini, jer savremeni društveni život, u najširem smislu te riječi, temelji se na raznim interesima, prije svega na interesima koji se tiču kapitala i novca, gdje su moralne vrline daleko prognane a među kojima je u prvome redu upravo – stid. Ali polazeći od činjenice da ukupnu društvenu javnost sačinjavaju pojedinci čiju je svijest i moralni odnos prema životu moguće mijenjati, otuda je razumljivo da se pozivanje i upoznavanje sa istinskim duhovnim vrijednostima i vrlinama usmjeri ka pojedincu i njegovoj savjesti. Potrebno je stalno podsticati ljude i žene da u sebi otkri(va)ju one najplemenitije i najuzvišenije predjele duše – a stid i jeste jedan od prekrasnih pejsaža ljudske duše – te da ih šire u sebi i oko sebe. Ovaj pejsaž ljudske duše u učenju islama zauzima počasno mjesto, na čiju se časnost i veličanstvenost ovdje podsjećamo.

„

Definicija stida Muslimanski etičari ponudili su nekoliko definicija vrline stida, koja se u širem značenju razmatra kao dio čednosti kao jedne od temeljnih ljudskih vrlina. Tako jedni znanstvenici stid definišu kao „bol koji se javlja u duši pri strahu od mahana“, drugi je definišu kao „strah čovjeka od poniženja“, treći, pak, kao „blagost na licu pri ružnim osobinama“. Sve ove definicije, u suštini, smjeraju na jedno: stid je vrlina koja podstiče na činjenje dobrih ili pohvalnih a ostavljanje ružnih ili pokuđenih djela. Inače, arapska riječ za stid (stidljivost, povučenost ili čednost) je el-haja’, ali u islamu ova riječ ima specifično značenje. Ukratko, islamski haja’, kao ogranak imana, označava stid pred Allahom kada se u čovjeku javi misao da počini neko loše djelo. Ovaj stid je osobina srca koja vodi udaljavanju od činjenja zlih djela.

Stid – Božanska osobina Stid kao vrlina u svom najplemenitijem obliku dolazi od Uzvišenog Allaha. U jednom hadisu Allahov Poslanik, 08

s.a.v.s., kaže: „Zaista je vaš Gospodar stidljiv i darežljiv. Stidi se Svojih robova, kada Njemu ruke ispruže, da ih vrati praznim.“ (Tirmizi, 3556.) U drugom se hadisu veli: „Uzvišeni Allah se stidi kazniti onoga ko je osijedio u islamu.“ (El-Gazali: Mizanu’l-amel) U ovim hadisima se na jedan slikovit i ljudima shvatljiv način govori o Uzvišenom Allahu, Koji je uzvišen i čist od bilo kakvih nesavršenosti i poređenja sa ljudskim stanjima i osobinama. U prvom hadisu aludira se na to da se Uzvišeni Allah prima i odaziva na dove Svojih robova kada Ga iskreno zamole (El-Beqare, 186.), dok se u drugom hadisu misli na odustajanje od kazne „onoga ko je osijedio u islamu“.

Stid – sunnet ranijih vjerovjesnika Izreka koju smo naveli na početku teksta je zapravo hadis (Ebu Davud, 4164.) Muhammeda, a.s., koji nam otkriva jedan od dragulja vjerovjesničke mudrosti. Također, Resulullah, s.a.v.s., otkriva da je stid jedna od osobina ili jedan od sunneta ranijih Allahovih poslanika i vjerovjesnika kojeg muslimani i danas slijede: „Imaju četiri sunneta (običaja) ranijih Allahovih vjerovjesnika: stid, mirisanje, upotreba misvaka i ženidba.“ (Tirmizi, 1080.)

„Stidljiviji od djevice“ Allahov Poslanik, s.a.v.s, svojim vlastitim primjerom i kao najbolji uzor pokazao je šta znači stid u životu jednog muslimana. Njegov stid je model kojeg musliman teži dosegnuti i u životu primijeniti. O njegovom stidu posvjedočio je sam Kur’an riječima: „To smeta Vjerovjesniku, a on se stidi da vama to rekne.“ (El-Ahzab, 53.) Naime, bilo je ljudi koji su jeli u Poslanikovim sobama i koji su uporno ostajali da sjede poslije toga jer su se kroz razgovor međusobno družili. Poslanika, a.s., je ezijjetilo njihovo sjedenje, osjećao se nelagodno zbog njihova razgovora, a bilo ga je stid da im naredi da se raziđu, sve dok nije objavljen gornji ajet. Da je Allahov Poslanik, a.s., u ovom slučaju, otvoreno iznio ono što njegove misli skrivaju i naredio im da se raziđu, njima bi to bilo teško i vjerovatno bi rezultiralo nekim govorkanjima (Zamahšeri). O stidu Allahova Poslanika, s.a.v.s, svjedoče i brojni njegovi savremenici, plemeniti ashabi. Kao primjer navodimo sljedeće riječi Ebu Se’ida el-Hudrija: „Allahov

Poslanik, a.s., bio je stidljiviji od djevice, kad nešto ne bi odobrio, vidjelo bi mu se na licu.“ (Tirmizi: Šema’il)

Znak islama U učenju islama stid kao vrlina kako smo je naprijed definirali zauzima počasno mjesto. Stid je temelj svih drugih moralnih vrlina, ukras imana ili, jednom riječju, znak islama, jer se u jednom hadisu veli: „Svaka vjera ima svoje vrline, a vrlina islama je stid.“ (Ibn Madže, 4171.) Dakle, stid je prvi prepoznatljivi i vidljivi znak muslimana i muslimanke u pogledu vrlina. Stid o njima najbolje govori!

Stid i iman O tome da je stid ukras imana i da je neraskidivo povezan sa istinskim vjerovanjem saznajemo iz hadisa našega Resulallaha, a.s., koji obznanjuju: •

stid je dio imana: „Iman ima sedamdeset (ili šezdeset) i nekoliko ogranaka. Najbolji od njih su riječi ‘La ilahe illellah’, a najniži uklanjanje neugodnosti s puta. A i stid je dio imana.“ (Muslim, 51.) „Stid je dio imana, a iman je u Džennetu. Besramnost je odvratnost, a odvratnost je u Vatri.“ (Tirmizi, 1931.);

•

„Stid je svo dobro.“ (Muslim, 54.) Značaj ovih

riječi počiva u tome što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., svo dobro izjednačio sa stidom. Stid je sinonim za pojam dobra kao takvoga. Shodno tome, gdje ima stida – ima i dobra; gdje stida nema – nema ni dobra; •

iman i stid su neraskidivo povezani: „Stid i iman su združeni. Kad nestane jednog nestaje i drugog.“ (El-Hakim, 57.)

Tajna je u tome – kako navodi šejh Muhammed elGazali – što čovjek, izgubivši stid, prelazi samo iz goreg u gore, pada iz poroka u veći porok i tone dok ne stigne do najnižih tmina. Kao dokaz ovome šejh el-Gazali citira sljedeći hadis: „Kada Allah, džellešanuhu, želi da upropasti nekog čovjeka, onda iz njega istrgne stid. Bez stida, taj čovjek će biti samo omraženi mrzitelj. A kada dođe na stepen omraženog mrzitelja, iz njega će biti istrgnut emanet. Kada ostane bez emaneta, bit će samo pronevjeritelj i varalica. A kada to postane, iz njega će biti izuzeta milost. Kada ostane bez milosti, bit 09

će samo proklet i odbačen. A kada dođe na taj stepen, bit će lišen srži islama.“ (Ibn Madže, 4044.)

Ovo je precizan poredak opisa duševnih bolesti i praćenje njihovih faza – primjećuje šejh el-Gazali i nastavlja: „Vidimo da se iz loše faze prelazi u još goru. Kada čovjek prestane brinuti o posljedicama svojih grijeha, ne prihvatajući ničije savjete zbog svojih nedjela, kada počene zlostavljati ljude i tlačiti sve koji su u njegovoj vlasti – tad taj razulareni čovjek neće imati nikoga ko bi mu se smilovao. Naprotiv, on samo sije mržnju u srcima i uzgaja tu mržnju.“ (Ibn Madže, 4044.) Zaključak je potpuno jasan – nedostatak stida ukazuje na nedostatak imana!

Vrste stida Neki muslimanski učenjaci stid su podijelili na slijedeće njegove vrste: 1. Stid od Allaha, džellešanuhu Brojni su kur’anski ajeti koji ljude opominju da Uzvišeni Allah sve vidi, zna ili čuje, kao što su, naprimjer, ovi

10

ajeti: „Zar čovjek ne zna da Allah sve vidi?“ (El-’Aleq, 14.); „Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice.“ (Qaf, 16.) Kako se onda ne stiditi od griješenja prema svome Gospodaru Koji sve vidi i Koji nam je dao sve blagodati koje uživamo? Muslimani vjeruju u Kur’an i njegove istine koje su, zapravo, najveći kontrolori i kormilari ljudskoga ponašanja, djelovanja ili ljudske odgovornosti. Ali te istine ili spoznaje valja učvrstiti u srcu, e da bi se čovjek onda zastidio da ispusti neki farz ili pak da počini grijeh. Kur’an, dakle, računa na stid čovjekov pred Njegovim svevidećim Gospodarom. Ibn Mesu’d prenosi: „Božiji Poslanik, a.s., je rekao: ‘Dolično se stidite Allaha!’ ‘Mi se stidimo Allaha, Allahov Poslaniče’, rekosmo. ‘Nije tako! Doličan stid od Allaha je da se čuva glava i ono što je u njoj; stomak i ono što je u njemu, da se misli na smrt i muke. Ko želi Ahiret ostavit će dunjalučke ukrase. Onaj ko to čini dolično se stidi Allaha.’“ (Tirmizi, 2382.) Ovim hadisom kao da se obuhvata vjera u svoj svojoj cjelini i punini. Naime, onaj ko navedeno čini iz svijesti o

Allahovoj blizini i bojazni da će učiniti nešto što je grijeh prema Njemu, tada se dolično stidi Uzvišenog Allaha. 2. Stid od meleka Plemeniti ashabi govorili su: ‘’Zaista su sa vama oni koji se od vas ne odvajaju, pa ih se stidite i počastite vašim djelima!’’ Uzvišeni Allah u Kur’anu veli: „A nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite.“ (El-Infitar, 10-12.) Ovi ajeti, koje svakodnevno izgovaramo pri kraju namaza, kazuju nam da su meleci zvani kiramen katibini vjerni naši pisari i pratioci. Oni kao da nam još kazuju: Stidite se ovih časnih meleka, počastite ih dobrim djelima, nemojte im pričinjavati neugodnosti vašim bestidnim riječima ili djelima, jer i njih uznemirava ono što uznemirava i obične ljude! 3. Stid od ljudi Prenosi se da je Huzejfe el-Jemani, r.a., rekao: „Nema dobra onaj koji se ne stidi ljudi!“ Od Mudžahida, r.a., se prenosi da je kazao: „Da jedan musliman od drugoga muslimana nema ništa drugo osim stida prema njemu koji ga sprečava da počini kakav grijeh, bio bi mu dovoljan!“ U ovom smislu jedan hadis otkriva tajnu stida pred drugim ljudima: „Ono što ne voliš da ljudi pri tebi vide, ne čini to ni kad si sam!“ (El-Džami’ el-kebir, 1/21053.) Ove Vjerovjesnikove, a.s., riječi na najefikasniji način brišu ljudsko licemjerje i podsjećaju nas da nikada nismo sami! 4. Stid od samoga sebe I na koncu, čovjek se treba stidjeti samoga sebe. Jer ako se stidi drugih a ne stidi se sebe, onda potcjenjuje samoga sebe. Dakle, stideći se pred drugima i pred samim sobom ustvari cijenimo sami sebe. Bestidnost je prvi znak da čovjek potcjenjuje samoga sebe, a pametan čovjek to ne čini! U jednoj arapskoj izreci se kaže: „Ko u tajnosti radi nešto čega bi se stidio pred drugima, taj sebe ne smatra vrijednim!“ U ovom smislu, stid doista predstavlja dragocjenu osobinu vrijednost koja je uvijek na cijeni, kod Stvoritelja i kod ljudi.

Stid – keffaret za grijehe O tome da je stid na cijeni kod Uzvišenog Stvoritelja uočavamo i iz sljedeća dva hadisa: „Abdullah ibn Mes’ud, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji je rekao: ‘Ko god počini neki manji ili veći grijeh pa se poslije toga zastidi, već mu je taj stid keffaret (isku-

pljenje).’“ (Bejheki, 387/5.) „Ebu Umame, r.a., prenosi

od Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: ‘Zaista, melek koji stoji na desnoj strani šest sahata drži pero nad robom muslimanom koji počini grijeh, pa ako se on zastidi, pokaje i zamoli oprost od Allaha za taj grijeh, on svoje pero vrati, a ako se ne pokaje, upiše mu jedan grijeh.’“ (Medžme’ ez-zeva’id, 346/10.)

Čega se ne treba stidjeti Već smo naveli hadise koji ukazuju na stid kao Božansku osobinu. Ali, Kur’an nas također obavještava da se „Allah ne stidi istine“ (El-Ahzab, 53.) ili „Allah se ne stidi da za primjer navede komarca ili nešto sićušnije od njega.“ (El-Beqare, 26.) Ovaj drugi ajet objavljen je

kada su mekanski idolopoklonici zamjerili Kur’anu da omalovažava njihove kipove, da otkriva njihovu nemoć da stvore bilo šta, pa i najsićušnije stvorenje poput komarca ili mušice. Kazali su: „Nije u skladu sa stidom da se na ovaj način napadaju naša božanstva...“ Ovim Kur’an podučava da nema mjesta stidu kada je u pitanju istina: kipovi su lažna božanstva i nije ih nedolično predstaviti na ponižavajući način. Dakle, kada je u pitanju laž, nema stida! Nema stida ljudima kazati da su pogriješili, da su u zabludi i slično, jer nema stida u istini! Onaj ko se stidi osuditi zlo, ko se stidi naređivati dobro a zabranjivati nevaljalo, ne smatra se stidljivim. O ovome nam govori i praksa Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji, iako je bio najstidljiviji čovjek, stidljiviji, kako smo već kazali, i od djevice, taj njegov stid nije ga spriječio da govori istinu, da naređuje dobro a zabranjuje zlo. Također, stid ne treba biti prepreka kada je u pitanju nauka i spoznaja vjerskih propisa. U tom smislu zapažamo, naprimjer, kako časna ensarijka Ummu Sulejma, r.a., pita Resulullaha, a.s., sljedeće: „Allahov Poslaniče! Allah se ne stidi istine, pa ja pitam da li je žena dužna uzeti gusul kad polucira?“ Ovu časnu ensarijsku stid nije spriječio da postavi ovo pitanje, kao što ni stid našega Resulullaha, a.s., nije spriječio da joj da objašnjenje riječima: „Da, kada ugleda tragove krvi.“ (Muwetta’ imama Malika, 106.) 11

Dr. hfz. Džemail Ibranović

A

hmed Džeriri je rekao: „Prva generacija muslimana je sarađivala na osnovu vjere, pa kada je vjera oslabila, došla je druga generacija i oni su sarađivali na osnovu povjerenja. Treća generacija, pošto je nestalo povjerenja, sarađivala je na osnovu ljudskosti (muruet). Kada je i to nestalo, četvrta generacija je sarađivala na osnovu stida. Kada je nestalo i stida, nastala je vatra, pa ljudi sarađuju na osnovu želje i straha.“ U kazivanju o Jusufu, a.s., i Zulejhi kroz kur’anske ajete kaže se i ovo: „I ona je bila poželjela njega, a i on bi bio nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao.“ (Jusuf, 24.) U komentaru ovog kur’anskog ajeta se kaže da je Zulejha bila bacila ogrtač preko kipa koji se nalazio u kući, na što ju je Jusuf, a.s., upitao: “Zašto to radiš?“ Ona je odgovorila: „Stidim ga se.“ Jusuf, a.s., je rekao: „Preče bi bilo da se ja stidim Allaha.“ Također u kazivanju o Musau, a.s., i kćerima Šuajba, a.s., se kaže: „I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo.“ (Kasas, 25.) Ona se stidjela Musa, a.s., jer ga je zvala u goste pa se stidila da je ne bi odbio, jer je svojstvo onoga koji pruža gostoprimstvo stidljivost. Još kažu da je jedan od znakova stidnog čovjeka i taj da ga se ne može vidjeti na mjestu kojeg bi se mogao zastidjeti.

Vrste stida U podjeli stida prema njegovim stepenima možemo navesti slijedeće: stid zbog prijestupa, kao što je bio stid Adema, a.s.; stid zbog nedostatka, kao što je bio stid 12

Gdje nam je stid?! meleka u odnosu na Allaha Uzvišenog; stid iz strahopoštovanja, kao što je bio stid meleka Israfila u odnosu na Allaha; stid iz počasti, kao što je bio stid Muhammeda, a.s., da kaže vjernicima: „Izađite!“ (iz njegovih soba) na šta je Allah Uzvišeni objavio: „Raziđite se ne upuštajući se jedni s drugima u razgovor, to smeta Vjerovjesniku, a on se stidi da vam to kaže, a Allah se ne stidi istine.“ (Ahzab, 53.); stid uvažavanja, kao što je bio stid hazreti Alije, kada je nagovorio Mikdada, r.a., da pita Poslanika, a.s., o mezijji (tekućini koja izlazi prije sperme) jer je bio oženjen njegovom kćerkom hazreti Fatimom i dr.

Allahov stid prema starcu U jednoj od predaja stoji kako će se Allah, dž.š., na Sudnjem danu obratiti nekom starcu: „O robe Moj, uradio si to i to.“, a to će biti stvari koje se nisu smjele raditi. Starac će reći: „Nisam ih ja uradio.“, a bit će da ih je stvarno uradio, pa će mu Allah reći: „Uvedite ga u džennet!“ Na to će meleki koji su bili zaduženi za zapisivanje njegovih djela reći: „Gospodaru naš, zar Ti ne znaš da je to odista uradio?!“, a On će reći: „Znam, ali kad je porekao, zastidjeh se njegove sijede kose.“ U komentaru ove predaje Ibn Arebi, k.s., kaže da kad Allah, zastidjevši se roba i njegove sijede kose, njega poštuje, tad su ljudi među sobom još preči da tako postupaju. A koliko su samo muslimani spremni da jedni druge šikaniraju, omalovažavaju, pa čak i nevjernicima proglašavaju. Gdje je tu stid?!

Aida Begić-Zubčević

M

Graditelj

oglo bi se reći da živimo u vremenu u kom nema vremena. Zvuči i jeste paradoksalno. Vremena ima i bit će uvijek isto, ali je naš doživljaj i način na koji to vrijeme koristimo promjenjiva kategorija. Recimo, čovjek je smislio sve moguće i nemoguće sprave da sebi olakša i skrati vrijeme obavljanja bilo kojeg posla. I to je uredu. Mislim, ne bih se voljela vidjeti kako na ruke perem veš umjesto da se haman „sam“ opere u mašini za pranje. Niti bih voljela ovaj tekst dostavljati po glasniku koji bi morao pješačiti ili ići konjskom zapregom do redakcije, umesto što samo kliknem send i tekst je na odredištu. Ali bih voljela imati mirna i tiha jutra i večeri u kojima ne zvone telefoni i u kojima s mirom mašina pere veš, a ja razmišljam. No, dobro. Sav napredak tehnike i tehnologije i njihove dobre i loše posljedice su duga i velika tema, ali ono što je zastrašujuće je kako smo u jednom trenutku shvatili da, ako su nam dostupne informacije i prostori, samim tim njima i vladamo. Odrastanje, stjecanje znanja, dakle, razvoj jednog ljudskog bića zahtijeva proces. Znači, zahtijeva vrijeme. Ako možemo na internetu za čas naći gomilu informacija o jednoj oblasti, to ne znači da smo ovlaš pročitavši tu oblast ovladali njome. Obilje časopisa, televizija i drugi sadržaji koje brzo i lako konzumiramo nam daju lažni osjećaj da smo nešto iskusili i da ono što je neko drugi proživio pripada nama. Poenta: zanemarujemo ISKUSTVO! Jer, za iskustvo je potrebno vrijeme, a mi hoćemo sve preko noći. Zaboravljamo da jedino što zasigurno možemo reći da znamo je ono što smo iskusili, zaista doživjeli, osvjedočili se. Sve drugo je pretvaranje da smo nešto što ustvari nismo. Nekada se podrazumijevalo da mlad čovjek mora godinama šegrtovati kod sta-

rog majstora da bi uopće dobio priliku da samostalno radi i ima titulu. Taj princip je i danas na snazi, ali ga malo ko primjenjuje. Danas mlad čovjek misli da samim tim što je „preletio“ preko redaka knjige nekog znalca ili prošao pored radnje starog majstora, postaje posjednik znanjâ koja je ovaj godinama mukotrpno stjecao. Danas se misli da svako ko zna pisti je pisac, ko zna upaliti kameru – snimatelj, ko zna proučiti nekoliko sura – âlim, a ko pije puno kafe iz džezve – kujundžija. Takvim pristupom se ruše autoriteti i brzo zavlada sveopći javašluk. Ovako to ide: Ovaj lažov, umišljeni samozvani majstor, pronalazi put da njegov rad i „znanje“ postanu relevantni. To mu polazi za rukom jer se u međuvremenu namnožilo stotine njemu sličnih i oni jedni druge podržavaju. Ovom samozvanom veoma brzo dođe ideja da obučava druge. Njegove srodne duše i kolege „majstori“ ga podržavaju u tome. Tu počinje katastrofa. Oni prvo osnivaju kružoke, onda osvajaju medije, potom škole i univerzitete. Veoma brzo oni osvajaju svijet. U takvom svijetu punom samozvanih stručnjaka, mistika i svakojakih dežurnih pametologa više nema ni mjesta ni vremena. U takvom svijetu vlada neukus, primitivizam i „šta’š mi ti pričat’!?“‘. Takav svijet nije negdje tamo daleko, nego je kod nas i u nama. Jasno da nikom nije draže da godinama i teškom mukom milimetar po milimetar gradi sebe i svijet, umjesto da samo umisli da se izgradio, a onda da olako ruši ono što su drugi godinama i teškom mukom stjecali. Ali, bojim se da možeš samo u dva pravca – ili da budeš graditelj ili instant rušitelj. Ako se odlučiš za opciju graditelj, onda zasuči rukave i neka ti je sretno i berićetno sve vrijeme ovog i onog svijeta!

13

Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB

Uvježbavanje duše (nefsa) i njeni prohtjevi Z

naj čovječe da je duša koja naređuje zlo (nefsi emmara) veći tvoj neprijatelj od samog Iblisa! Šejtan, upravo, dobija snagu protiv tebe uz pomoć prohtjeva i strasti tvog nefsa. Pa neka te nefs ne prevari svojim pustim željama i lažnim nadanjima! Nefsu su svojstvena bezbrižnost, nemarnost, ljenčarenja, odmaranje, ljenost... Nefsanski pozivi su lažni i sve što od njeg dolazi je zavaravanje. Ako budeš nefsom zadovoljan i budeš ga slijedio, propast ćeš! Ako budeš nemaran u obračunavanju s njim, udavit ćeš se! Ako budeš nejak da mu se suprotstaviš i budeš slijedio njegove prohtjeve, odvest će te u vatru! Nefs ne poziva dobru, on je izvor belaja i sramote. Nefs je šejtanski magacin iz kojeg izvire svako zlo. Ne poznaje ga niko osim Njegovog Gospodara. Kada rob razmišlja o vremenu koje mu je proteklo u traženju ahireta, to razmišljanje je zapravo kupanje srca! Kao što je Poslanik, a.s., rekao: „Jedan sahat razmišljanja je bolji od godine ibadeta!“, kao što se navodi u Ebu Lejsovom tefsiru. Zato se pametan čovjek treba pokajati za protekle grijehe, razmišljati o tome šta ga može Allahu približiti i s čim se može na ahiretu 14

spasiti. Treba presjeći dugu nadu, požuriti sa pokajanjem (tevbom), spominjati Uzvišenog Allaha, napustiti zabranjene stvari, naoružati se strpljivošću (saburom), a ne slijediti nefsanske prohtjeve. Nefs je kîp! A onaj ko robuje nefsu, pa on robije kîpu! Dok je onaj koji robuje Allahu, svog nefsa pokorio! Pripovjeda se da je jedne prilike Malik ibn Dinar hodao po basranskoj pijaci. Ugledao je smokve i poželio ih. Skinuo je svoje nanule i pružio ih prodavcu. Rekao mu je: „Daj mi smokve!“ Kada je prodavač pogledao nanule, rekao mu je: „One ne vrijede ništa.“ Malik je potom otišao, a prisutni prodavca upitaše: „Zar ne znaš ko je onaj?“ „Ne znam“, odgvorio je. „To je Malik ibn Dinar“, rekli su mu. Prodavač, onda, na glavu svog sluge stavi tanjir (kojeg je napunio smokvama) i reče mu: „Ako ovo primi od tebe, slobodan si!“ Sluga je došao do Malika ibn Dinara i ovako mu se obratio: „Prihvati ovo od mene!“, a što je Malik odbio. Potom je rekao: „Prihvati, jer je u tome moja sloboda!“ Onda mu je Malik ibn Dinar rekao: „Ako je u tome tvoja sloboda, pa u tome je moja kazna!“ Sluga je i dalje navaljivao. Na kraju mu Malik reče: „Već sam se zakleo da neću prodati dîn za

tîn (smokve) i da neću jesti tîna sve do jevmu’d-dîna (Dana vjere, Sudnjeg dana)!’ U smrtnoj bolesti Malik ibn Dinar je poželio da vrućom lepinom zahvati meda i mlijeka. Ubrzo, hizmećar je pred njega donio tacnu s lepinom, medom i mlijekom. Malik je prihvatio tacnu, a potom jedan trenutak pogledao u ono što je bilo na njoj, pa je rekao: „O moj nefsu, bio si strpljiv trideset godina, a do tvoje smrti je ostao još časak!“ Pa je bacio tacnu iz ruku. Osaburio je svog nefsa i tako preselio (na bolji svijet). Ovakva su stanja vjerovjesnikâ, evlijâ, sádîkâ, ášîkâ i záhîdâ. Sulejman, a.s., je rekao: „Onaj ko potčini svog nefsa jači je od onoga koji sam osvoji neki grad!“ Âli ibn Ebi Talib, kerremallahu vedžhehu, je rekao: „Ja i moj nefs smo kao pastir i ovace, kad god ih sakupi sa jedne, one se rašire sa druge strane. Ko umrtvi svoga nefsa bit će umotan u kefine Allahove milosti, a pokopan u zemlju Allahove počasti! A ko umrtvi svoje srce bit će umotan u ćefine prokletstva, a pokopan u zemlju kazne.“ Jahja ibn Muaz el-Razi, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: „Suprotstavljaj se svome nefsu pokornošću (et-tâat) i duhovnim vježbanjem (er-rijâda). Duhovno vježbanje je: smanjivanje sna, smanjivanje govora, podnošenje uznemiravanja od ljudi i umanjivanje hrane! •

Smanjivanje sna rezultira čistoću želja (ispravne ambicije)!

•

Smanjivanje govora rezultira sačuvanost od mahana jezika!

•

Podnošenje uznemiravanja od ljudi rezultira postizanje ciljeva!

•

A umanjivanje hrane rezultira umiranjem prohtjeva!

Jer, veliko unošenje hrane donosi tvrdoću srca, a odnosi njegovu svjetlost. Mudrost je s glađu, a sitost udaljava od Allaha.“ Kao što je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Osvjetlite svoja srca glađu! Suprotstavljajte se svojim nefsovima glađu i žeđu! I neprestano kucajte na džennetsku kapiju glađu! Jer, nagrada za to je kao i nagrada borca na Allahovom putu. Pa, nema djela dražeg Uzvišenom Allahu od gladi i žeđi! I neće ući u nebesko carstvo ko napuni svoj stomak i izgubi slast ibadeta!“

Ebu Bekr es-Siddik, Allah njime bio zadovoljan, je rekao: „Nisam se zasitio od kako sam prihvatio islam, jer želim osjetiti slast u ibadetu prema svome Gospodaru! I nisam potpuno utolio žeđ od kako sam prihvatio islam, jer čeznem za susretom sa svojim Gospodarem!“ Prekomjernim uzimanjem hrane se umanjuje ibadet. Jer, kada čovjek prekomjerno jede tjelo mu postaje teže, spava mu se i udovi mu postanu neaktivni. Pa i kada bi se trudio da nešto korisno uradi, ne polazi mu za rukom. Brzo ga savlada san, pa biva poput bačene lešine. Mudri Lukman je rekao svome sinu: „Ne spavaj mnogo i ne jedi mnogo! Jer, ko to dvoje bude radio doći će na kijametski dan bez dobrih djela!“ Vjerovjesnik, a.s., je i rekao: „Ne umrtvljujte srca prekomjernim jelom i pićem! Jer, srce umire poput usjeva kada se na njega izlije puno vode!“ Neko od dobrih ljudi je hranom natrpan stomak usporedio sa kazanom koji ključa. Mnoga pàra dohvata srce, pa ga zaprlja i ucrni. Prekomjerno konzumiranje hrane rezultira slabo razumjevanje i nedovoljno znanje. Presitost odnosi razboritost! Prenosi se da se Iblis, na kojem su bila mnoga užeta, pojavio Jahjau, a.s., koji ga je upitao o tome. Iblis mu je na to odgovorio da su ta užeta prohtjevi s kojima lovi Ademove sinove! Jahja, a.s., je potom zapitao: „Da li među njima išta nalaziš za mene?“ Iblis mu je odgovorio: „Ne, osim što si se jedne noći zasitio pa smo ti nafilu namaz učinili teškim.“ Na to Jahja, a.s., reče: „Uredu, nikad se više neću zasititi!“ A Iblis reče: „Uredu, nikad više nikog neću posavjetovati!“ Ovo je u vezi s onim koji se u životu samo jedne noći zasitio, pa kakvo li je stanje onoga koji ni jednu noć u životu nije bio gladan, a nada se ibadetu?! Prenosi se, takođe, od Jahjaa, a.s., da se Zekerijja, a.s., jednom zasitio ječmenim hljebom. Te noći je prespavao svoj vird. Onda mu je Uzvišeni Allah objavio: „Jesi li našao sebi kuću koja ti je bolja od Moje kuće?! Ili si našao sebi komšiluk bolji od Moga?! Tako mi Moje slave i veličine, da si vidio Firdevs i da si samo jednom pogledao u džehennem, umjesto suzama plakao bi gnojem, a umjesto tkanina oblačio bi željezo!” 15

El-Kandehlevi | HAJATU’S-SAHABE

Pojedinačni pozivi Vjerovjesnikov, a.s., poziv Damadu, r.a. Muslim i Bejheki bilježe od Ibn Abbasa, r.a., da je rekao: „Damad je došao u Mekku, a bio je porijeklom iz plemena Ezd. On je ljude liječio od uroka i vjetra. Čuo je da maloumnici Mekke govore: ‘Muhammed je lud.’ On je pitao: ‘Gdje je taj čovjek? Možda ga Allah izliječi preko mene.’ Damad priča: ‘Sreo sam Muhammeda i rekao mu: ‘Ja liječim ljude od uroka i od vjetra, a Allah daje izlječenje kome On hoće, pa dođi do mene.’ Muhammed je rekao: ‘Svaka hvala pripada Allahu, Njega hvalimo i od Njega pomoć tražimo. Koga Allah uputi, toga niko u zabludu ne može odvesti, a koga Allah u zabludi ostavi, niko ga na pravi put ne može izvesti. Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog i Njemu nema ortaka.’ To je rekao tri puta. Onda je Damad rekao: ‘Allaha mi, čuo sam kako govore vračari, gatari, pjesnici, ali nikada nikog nisam čuo da govori takve riječi. Daj mi svoju ruku da ti prisegnem na islam.’’ Poslanik, s.a.v.s., uzeo je prisegu od njega i rekao mu: ‘Da li govoriš i za svoj narod?’ Damad je rekao: ‘I za moj narod važi.’ Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao je vojsku, pa su prolazili pored Damadova plemena, pa je vođa skupine rekao: ‘Da li ste uzeli šta od ovih ljudi?’ Jedan čovjek je rekao: ‘Uzeo sam od njih jednu posudu.’ Vođa je rekao: ‘Vrati im ju, jer oni su Damadov narod.’“ U drugoj predaji: „Pa je Damad rekao Poslaniku, s.a.v.s.: ‘Ponovi mi te riječi, one su krajnje savršene.’“1 Ebu Nu’ajm u Delail en-nubbuvve2 preko Vakidija da je rekao: „Pričao mi je Muhammed ibn Sulejt, a on od 1

Ovako je u: Bidaje, 3/36. Nesai, Begavi i Musedded u svom Musnedu bilježe ovaj slučaj, kao što se navodi u: Isabe, 2/210.

2

16

Ebu Nu’ajm: Delail en-nubbuvve, str.: 77.

svoga oca, a on od Abdurrahmana Adevija da je rekao: ‘Damad je pričao: ‘Došao sam u Mekku kako bih obavio umru. Pridružio sam se jednom društvu u kojem je bio Ebu Džehl, Utbe ibn Rebi’a i Umejje ibn Halef. Ebu Džehl je rekao: ‘Ovaj čovjek nam cijepa našu zajednicu, kudi naše prvake, proglašava zabludjelim naše umrle, kudi naša božanstva.’ Umejje je rekao: ‘Čovjek je, nesumnjivo, lud.’’ Damad je rekao: ‘To što je rekao me se dojmilo, pa sam rekao: ‘Ja liječim opsjednute.’’ Ustao sam odatle i počeo se raspitivati o Muhammedu. Nisam ga odmah našao, ali drugi dan sam čuo gdje je. Otišao sam do njega i vidio ga kako klanja kod Mekama. Sjeo sam i sačekao da on završi. Kada je završio, prišao sam mu i rekao: ‘Sine Abdul-Muttalibov.’ On mi se okrenuo i rekao: ‘Šta hoćeš?’ Rekao sam: ‘Ja ljude liječim od opsjednutosti, pa ako hoćeš, liječit ću i tebe. Nemoj oklijevati i misliti da ti ne mogu pomoći. Liječio sam i one koji su bili u goroj situaciji od tebe, pa su ozdravili. Čuo sam da tvoji saplemenici govore o tebi hrđave stvari, da vrijeđaš njihove prvake, cijepaš njihovu zajednicu, proglašavaš umrle da su zabludjeli i da kudiš njihova božanstva. Pomislio sam da takvo nešto može raditi samo neko ko je opsjednut džinima.’ Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Hvala Allahu, Njemu zahvaljujem i od Njega pomoć tražim, vjerujem u Njega i na Njega se oslanjam. Koga Allah uputi, njega niko u zabludu ne može odvesti, a koga Allah u zabludi ostavi, niko ga na pravi put ne može izvesti. Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog kome nema ortaka, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Poslanik.’’ Damad priča: ‘Čuo sam riječi od kojih nikada nisam čuo ljepših. Zatražio sam da mi ponovi šta je rekao, pa je ponovio. Pitao sam: ‘Čemu pozivaš?’ On je rekao: ‘Da vjeruješ Allaha, Jedinog koji nema ortaka i da se odrekneš kipova i idolopoklonstva, i da posvjedočiš da sam Allahov Poslanik.’ Ja sam rekao: ‘A šta imam ako to uradim?’ On

je rekao: ‘Imat ćeš Džennet.’ Ja sam rekao: ‘Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog koji nema ortaka, odričem se idolopoklonstva i svjedočim da si ti Allahov rob i Poslanik.’ S Poslanikom, s.a.v.s., sam ostao neko vrijeme i naučio mnoge sure iz Kur’ana, a onda sam se vratio svom narodu.’“ Abdullah ibn Abdurrahman Adevi priča: „Poslanik, s.a.v.s., poslao je Aliju ibn Ebi Taliba, r.a., s jednom vojnom jedinicom u neki pohod, pa su zaplijenili dvadeset deva na nekom mjestu i poveli ih. Neko je rekao hzr. Aliji da su to deve iz Damadova plemena, pa je rekao: ‘Vratite im njihove deve.’ I vojnici su ih vratili.“

Vjerovjesnikov, a.s., poziv Husajnu, ocu Imrana, r.a. Ibn Huzejme bilježi od Imrana ibn Halida ibn Tulejka ibn Muhammeda ibn Imrana ibn Husajna da je rekao: „Pričao mi je moj otac, a on od svoga djeda da je delegacija Kurejšija došla do Husajna, a izuzetno su ga uvažavali, i rekli su mu: ‘Hoćeš li, u naše ime, pričati s tim čovjekom? On posve ružno govori o našim božanstvima.’ Odveli su ga do Poslanikove, s.a.v.s., kuće. Kod Poslanika, s.a.v.s., su bili njegovi ashabi, a među njima i Imran, sin Husajnov. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Napravite prolaz šejhu.’ Husajn je pitao: ‘Šta je ovo što čujemo da govoriš? Vrijeđaš naša božanstva, a otac ti je bio uvažen i priznat?’ Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: ‘Husajne, i moj i tvoj otac su u Džehennemu. Husajne, koliko je bogova kojima robuješ?’ Ovaj je odgovorio: ‘Sedam na zemlji i jednog na nebu.’ Poslanik, s.a.v.s., ga je pitao: ‘Kada zapadneš u neku nevolju, kojem se obraćaš?’ On je rekao: ‘Onome na nebu.’ Poslanik, s.a.v.s., je pitao: ‘A kada izgubiš materijalna dobra, kome se obraćaš?’ On je rekao: ‘Onom na nebu.’ Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘On ti se jedini odaziva, a ti

Mu pripisuješ ortake. Da li Mu zahvaljuješ kako treba ili se bojiš da bi te mogao kazniti?’ On je rekao: ‘Ni jedno ni drugo.’ Nastavlja: ‘Znao sam da nisam ni s kim pričao na sličan način.’ Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Husajne, prihvati islam i bit ćeš spašen.’ Husajn je rekao: ‘Ja imam porodicu i pleme, pa šta da im kažem?’ Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Reci: ‘Allahu moj, molim Te da me uputiš na pravi put, kako bih znao šta da radim i povećaj mi znanje od kojeg ću imati koristi.’’ Husajn je to rekao i nije ustao prije nego je primio islam. Onda je Imran ustao, poljubio oca u glavu, ruke i noge. Kada je to Vjerovjesnik, s.a.v.s., vidio, zaplakao je i rekao: ‘Plačem zbog Imranovog postupka. Husajn je ušao kao nevjernik a Imran nije htio ni da ustane naspram njega niti je gledao u njegovom pravcu. Kada je primio islam, Imran je ispunio svoju obavezu spram njega. Zbog tog postupka sam se raznježio.’ Kada je Husajn htio da izađe, Poslanik, s.a.v.s., je rekao ashabima: ‘Ustanite i otpratite starca do njegove kuće.’ Kada se pojavio na vratima i kada su ga Kurejšije vidjeli, rekli su: ‘Promijenio je vjeru.’ i razišli su se od njega.“3

Vjerovjesnikov, a.s., poziv neimenovanom čovjeku Ahemd bilježi od Ebu Temimeta Hudžejmija, a on od nekog svog saplemenika, da je bio otišao Poslaniku, s.a.v.s., ili je rekao: „Vidio sam Poslanika, s.a.v.s., kada mu je došao neki čovjek i rekao: ‘Da li si ti Allahov Poslanik?’ ili je rekao: ‘Da li si ti Muhammed?’ Posalnik, s.a.v.s., je rekao da jeste. Čovjek je pitao: ‘Čemu pozivaš?’ Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Zovem Allaha Jedinog. Onog kome, kada se obratiš u nevolji, On ti je otkloni; Onom kome se obraćaš u gladnoj godini pa 3

Ovako je u: Isabe, 2/337.

17

On da da usjevi rode; Onom kome se obratiš kada se izgubiš u pustinji pa te On vrati na put.’ Čovjek je primio islam i rekao: ‘Preporuči mi nešto, Allahov poslaniče.’ Poslanik,s.a.v.s., je rekao: ‘Nemoj ništa psovati.’ Ili je rekao: ‘Nemoj nikoga psovati.’ – prenosilac nije siguran. Čovjek je rekao: ‘Otkako mi je Poslanik, s.a.v.s., dao tu preporuku, nikada više nisam psovao ni devi ni ovci.’“4

Vjerovjesnikov, s.a.v.s., poziv Muaviji ibn Hajdetu, r.a. Ibn Abdilberr u Isti’abu, i kaže da je vjerodostojno, bilježi od Muavije ibn Hajdeta Kušejrija da je rekao: „Otišao sam Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: ‘Allahov poslaniče, nisam ti došao prije nego sam se zakleo onoliko puta koliko mi je prsta na rukama, i više’, pa je sklopio ruke jednu preko druge, ‘da ti neću doći i da neću prihvatiti tvoje vjere, ali sam ti došao kao čovjek koji ne razumije više nego ga je Allah podučio. Molim te, tako ti Allaha, Veličanstvenog, da mi kažeš s čime te poslao naš Gospodar?’ Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: ‘S vjerom islamom.’ On je pitao: ‘A šta je vjera islam?’ Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘To je da kažeš: ‘Predajem i pokravam se Allahu i odričem se (kipova), da klanjaš namaz, daješ zekat. Da znaš da je svaki musliman muslimanu zabranjen i da su oni braća koja se potpomažu. Da znaš da

Allah ne prima nikakvo djelo od onoga ko Mu pripiše ortaka, nakon što je prihvatio islam, sve dok ne ostavi mnogobošce. A ja vas držim za krajeve odjeće kako ne biste pali u Džehennem. Znaj da me moj Gospodar zove i da će me pitati da li sam dostavio svoju zadaću. Ja ću reći: ‘Gospodaru, dostavio sam.’ Neka oni koji su prisutni obavijeste one koji su odsutni. Znajte da ćete biti prozvani sa zatvorenim ustima, a prvo što će progovoriti od vašeg tijela bit će vaše ruke i vaše noge.’’ Ja sam pitao: ‘Allahov poslaniče, da li je to naša vjera?’ On je rekao: ‘To je tvoja vjera i gdje god učiniš dobro djelo, ono će te čekati.’“ Onda navodi hadis do kraja. Ovo je vjerodostojan hadis sa čvrstim i poznatim lancem prenosilaca, i on je od Muavije ibn Hajdeta, a nije od Hakima ibn Ebi Muavije. Prije njega se bilježi hadis od ovog Hakima da je rekao: „‘Allahov poslaniče, s čime te poslao naš Gospodar?’ Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Da robuješ Allahu i da Mu ništa ne pripisuješ, da klanjaš namaz, daješ zekat i da je svaki musliman muslimanu haram. Ovo je tvoja vjera i gdje god da budeš bit će ti dovoljno.’“5 5

Ovako ga navodi Ebu Hajseme i na osnovu ovog hadisa se govori o tome, a to je slab lanac prenosilaca. Ovako je u: Isti’ab, 1/323. Hafiz – u: Isabe, 1/350 – kaže: „Moguće je da ovo bude drugi hadis i nije isključeno da postoje dva

4

18

Hejsemi, 8/72, kaže: „U lancu prenosilaca je Hakem ibn

čovjeka sa istim pitanjem, naročito ako dolaze u različito

Fudajl. Njega smatraju pouzdanim Ebu Davud i drugi, a

vrijeme.“ Ovo navodi Ibn Ebi Asim u: Vahdan. Hadis bilježi

Ebu Zur’a ga smatra slabim, dok su ostali prenosioci vjero-

od Abdulvehhaba ibn Nedždeta, a on je Havti, šejh Ibn Ebi

dostojni.“

Hajseme.

Ebu Jezid Bistami

Pitaj što god hoćeš (II) O

nda je rekao: „Što se tiče vašeg prvog pitanja o jednom čemu nema drugog to je Allah, Jedini koji sve potčinjava.

Vaše pitanje o dvoje čemu nema trećeg – to su dan i noć, jer Uzvišeni kaže: I Mi smo noć i dan kao dva znamenja učinili. (Isra, 12.) Vaše pitanje o troje čemu nema četvrtog – to su Arš, Kurs i Kalem (Pero sudbine).

Vaše pitanje o četvero čemu nema petog – to su objavljene Knjige; Tevrat, Zebur, Indžil i Kur’an. Vaše pitanje o petero čemu nema šestog su pet dnevnih namaza koji su propisani kao obaveza svakom muslimanu i muslimanki. Vaše pitanje o šestero čemu nema sedmog su šest vremenskih razdoblja koje Allah spominje u riječima: ‘Mi smo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih – za šest vremenskih razdoblja, i nije Nas ophrvao nikakav umor.’ (Kaf, 38.) Vaše pitanje o sedmero čemu nema osmog – to su sedmera nebesa, jer Uzvišeni kaže: ‘(...) sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio (...)’. (Mulk, 3.) Vaše pitanje o osmero čemu nema devetog – to su nosioci Arša, jer Uzvišeni kaže: ‘(...) a prijesto Gospodara tvoga će tog dana iznad njih osmerica držati.’ (Hakka, 17.) Vaše pitanje o devetero čemu nema desetog – to su devet osoba koji su činili nered po zemlji. Uzvišeni kaže: ‘U gradu je bilo devet osoba koje su ne red nego nered činile.’ (Neml, 48.) Vaše pitanje o cjelovitom deset – to su deset dana koje onaj koji obavlja temettu’ hadždž mora postiti, ako nema kurbana za zaklati, jer Uzvišeni kaže: ‘A onaj ko ga ne nađe, neka posti tri dana u danima hadždža, i sedam dana po povratku – to jest punih deset dana. To 19

je za onoga koji nije iz Mekke. I bojte se Allaha i znajte da On teško kažnjava.’ (Bekare, 196.)

Vaše pitanje o jedanaest – to su Jusufova, a.s., braća, jer Uzvišeni kaže: ‘O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda.’ (Jusuf, 4.) Vaše pitanje o dvanaest – to je broj mjeseci u godini, jer Uzvišeni kaže: ‘Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi.’ (Tevbe, 36.) Vaše pitanje o trinaest – to je Jusufov san, jer Allah kaže: ‘O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše.’ (Jusuf, 4.) Vaše pitanje o ljudima koji su slagali i ući će u džennet – to su Jusufova, a.s., braća, jer Uzvišeni kaže: ‘‘O oče naš’, rekoše, ‘bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu govorimo.’’ (Jusuf, 17.) Vaše pitanje o ljudima koji su rekli istinu a ući će u Džehennem, to su židovi i kršćani, jer Uzvišeni kaže: ‘Jevreji govore: ‘Kršćani nisu na Pravome putu!’ a kršćani vele: ‘Jevreji nisu na Pravome putu!’’ (Bekare, 113.) Oni su rekli istinu, a bit će u Džehennemu. Vaše pitanje o tome gdje je ime u tijelu – ono je u uhu. Vaše pitanje o tome šta diže prašinu – to su četiri vjetra: ‘(...) između neba i Zemlje lebde (...)’ (Bekare, 164.) Vaše pitanje o onome što se lagahno kreće – to su lađe koje plove morima. Veše pitanje o onima koji sprovode naredbe – to su meleki koji dijele ljudima njihovu opskrbu, od polovice šabana do polovice šabana naredne godine. Vaše pitanje o četrnaest stvari koje su govorile sa Gospodarom svjetova – to su sedmera nebesa i sedmere zemlje, jer Allah kaže: ‘‘Pojavite se milom ili silom!’ – ‘Pojavljujemo se drage volje!’ – odgovorili su.’ (Fussilet, 11.) Kabur koji je hodao sa svojim stanovnikom je bila riba Junusa, a.s. Ono što diše a nema duše je zora, jer Uzvišeni kaže: ‘(...) i zorom kada diše – (...)’ (Tekvir, 18.) Voda koja ne silazi sa nebesa niti izvire iz zemlje je voda koju je Belkisa poslala Sulejmanu, a.s., u boci, a koja je nakupljena od znoja konja. 20

Četvero koje nije poteklo iz kičme oca niti utrobe majke su Ismailov ovan, Salihova deva i Adem, a.s., i hazreti Hava. Prva krv koja je prolivena na zemlji je Habilova kada ga je ubio Kabil. Ono što je Allah stvorio a onda otkupio – to je vjernikov život, jer Uzvišeni kaže: ‘Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za džennet.’ (Tevbe, 111.) Ono što je Allah stvorio a onda pokudio i zanijekao – to je glas magarca, jer Uzvišeni kaže: ‘(...) ta najneprijatniji glas je revanje magarca!’ (Lukman, 19.) Ono što je Allah stvorio a onda učinio golemim – to su ženske spletke, jer Uzvišeni kaže: ‘(...) vaša su lukavstva zaista velika!’ (Jusuf, 28.) Ono što je Allah stvorio a onda upitao za njega – to je Musaov štap, jer Uzvišeni kaže: ‘‘A šta ti je to u desnoj ruci, o Musa?’ ‘Ovo je moj štap’–odgovori on – ‘kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe.’’ (Ta Ha, 17–18.) Najbolje žene su Hava, pramajka čovječanstva, Hatidža, Aiša, Asija, Merjem, kćerka Imranova i Fatima, kćerka Muhammedova, a.s., da je Allah njima zadovoljan. Najbolje vode su Sejhun (Sir-Darija), Džejhun (AmuDarja), Tigris, Eufrat i Nil u Egiptu. Najbolje planina je Tur. Najbolja jahalica je konj. Najbolji mjesec je ramazan, jer Uzvišeni kaže: ‘U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana.’ (Bekare, 185.) Najbolja noć je Noć sudbine, jer Uzvišeni kaže: ‘Noć kadr je bolja od hiljadu mjeseci.’ (Kadr, 3.) Katastrofa (Tamme) je Kijametski dan. Drvo koje ima dvanaest grana, na svakoj grani trideset listova, na svakom listu pet cvjetova od kojih dva na suncu a tri u tmini. Drvo je godina, grane su mjeseci, listovi su dani, a cvjetovi su namazi – akšam, jacija i sabah su u pomrčini, a podne i ikindija su po suncu (svjetlu). Ono što je obavilo hadždž i tavafilo oko Kabe, a nema duše niti je obavezno na to – to je Nuhova lađa.

Allah je stvorio 124.000 vjerovjesnika a njih 313 imalo je poslanicu. Četiri stvari koje imaju različit okus i boju a isti izvor su: oči, nos, usta i uho, pa je tekućina oka slana, a usta slatkasta, nosa kisela a uha gorka. Nekir je ono što je na košpi hurme, kitmir je ona bijela kožica, a fetil je ono što je unutar košpe. Sebed i lebed je vuna i dlaka ovce i koze. Tam i Remm su dva naroda koji su živjeli prije našeg

praoca Adema a.s. Magarac kada njače, vidi šejtana i izgovara: ‘Neka Allah prokletim učini ubirača poreza (nameta).’ Pas u svom lavežu kaže: ‘Teško se džehennemlijama od srdžbe Silnog.’ Bik u svom mukanju kaže: ‘Slavljen neka je Allah i Njemu svaka hvala (Subhanallahi ve bihamdihi).’

si ga toliko pitanja i on ti je na sva odgovorio, a on je tebe pitao jedno pitanje i ti ne možeš da odgovoriš?’ On reče: Nije da ne znam odgovora, nego se bojim da ako odgovorim na njegovo pitanje, vi se nećete sa mnom složiti.’ Oni rekoše: ‘Naravno da ćemo se složiti, jer ti si naš uglednik i vođa i što god kažeš, mi to slušamo i pokoravamo se tome i podržavamo te u tome.’ On reče: ‘Ključ nebesa i dženneta su riječi:–La ilahe illallah Muhammedun resulullah (nema boga osim Allaha i Muhammed je Allahov Poslanik). Kada su oni to čuli od svog vođe, svi su, do zadnjeg, primili islam, srušili su manastir i na njegovom mjestu napravili džamiju. Poodsijecali su svoje konopčiće i tada je Ebu Jezid čuo glas: ‘Ebu Jezide, ti si zbog Nas svezao jedan konopčić, a Mi zbog tebe pokidali petsto konopčića.’ Preveo: Hfz. Sabahudin Skejić

Konj u svom njištanju kaže: ‘Slavljen neka je moj Čuvar kada se sukobe junaci i kada se svaki čovjek brine o svom protivniku.’ Deva u svom glasanju kaže: ‘Dovoljan mi je Allah, a Allah je dovoljan Skrbnik.’ Paun u svom glasanju kaže: ‘Milostivi, koji upravlja svemirom svim.’ (Ta Ha, 5.) Slavuj u svojem pojanju kaže: ‘Slavljen neka je Allah kada osvanete i kada omrknete.’ Žaba u svom kreketu kaže: ‘Slvaljen neka je Onaj kojem se robuje i na kopnu i na vodi, slavljen neka je Silni Vladar.’ Zvono kaže: Slavljen neka je Allah, zaista, zaista. Čovječe, pogledaj ovaj svijet i na istok i na zapad nećeš vidjeti da iko osta.’ Narod kojem je Allah objavio a nisu ni ljudi, ni džini, ni meleki – to su pčele, jer Uzvišeni kaže: ‘Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: ‘Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi (...)’’ (Nahl, 68.) Gdje bude noć kada dođe dan, a gdje bude dan kada dođe noć? Oni budu u onome Allahovom znanju u koje nemaju uvida ni poslani vjerovjesnici ni bliski meleki. Onda je Ebu Jezid pitao: ‘Da li imate još pitanja?’ Rekli su mu da nemaju, pa je on pitao: ‘A ti meni reci: Šta je ključ nebesa i dženneta?’ Episkop je zašutio. Onda su mu rekli njegovi svećenici i saradnici: ‘Pitao

21

Ibn Adžîbe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID

Sura EN-NASR (pomoć) U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze, ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao. Uzvišeni Hakk kaže: 1. Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu En-nasr je pomoć i pobjeda nad neprijateljem, a elfeth je osvojenje Mekke ili osvojenje drugih zemalja. A najavljivanje toga, prije njegovog događanja, je od znakova vjerovjesništva. Ako kažemo da je ova sura objavljena prije osvojenja Mekke, što smatra većina komentatora, onda ovaj ajet znači: kada ti (o Muhammede) dođe Allahova pomoć i kada pobjediš Arape i kada ti bude Mekka, ili druge arapske zemlje oslobođene, pa onda puno čini tespih 22

(slavi Allaha) i donosi istigfar (traži oprosta), kako bi se na najbolji način spremio za susret (sa Mnom) ili kako bi bio zahvalan na (Mojim) blagodatima. Upotrebljeni izraz o dolasku osvojenja Mekke ukazuje na njegovo skoro obistinjenje. A ima i onih učenjaka koji kažu da je ova sura objavljena u danima kurbanskog bajrama, na Mini, na Oprosnom hadždžu. Nakon toga Poslanik, a.s., je živio osamdeset dana. Pa riječca „kada“ (ar. iza) onda ima značenje da se ulazak ljudi u skupinama u vjeru još nije dogodio. Osvojenje Mekke je bilo desetog ramazana,

osme godine po hidžri, a sa Poslanikom, a.s., je bilo deset hiljada muhadžira, ensarija i drugih Arapa. Tada je u Mekki proveo petnaest dana. Pošto je ušao u grad stao je pored vrata Kabe i rekao: „Nema boga osim Allaha, Jedinog, koji nema sudruga. Ispunio je Svoje obećanje. Pomogao je Svog roba. I sam je porazio saveznike (ahzab).“ Potom je rekao: „O stanovnici Mekke! Šta mislite da ću s vama uraditi?“ Rekoše: „Dobro! Plemeniti brat i sin brata plemenitog!“ Reče: „Idite, slobodni ste!“ Tako im je Poslanik, a.s., dao slobodu, a mogao ih je, pošto mu je to Allah Uvišeni omogućio, zarobiti silom. Mekkelije su muslimanima tada bili plijen, pa se radi toga stanovnici Mekke nazivaju et-tulekâ (oslobođeni). Nakon toga dali su bej’at (prisegu) na islam, a potom je Poslanik, a.s., krenuo na Hevazin.

4. On je uvijek pokajanje primao, tj. mnogo prima tevbe (pokajanja). Aiša, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., nakon oslobođenja Mekke i ulaska Arapa u vjeru često govorio: „Subhaneke Allahumme ve bi hamdike ve estagfiruke ve etubu ilejke – Slava Tebi moj Allahu i neka Ti je hvala, tražim oprosta od Tebe i kajem Ti se.“ Jedne prilike joj je, u vezi sa ovom surom, rekao: „Vidim da mi se smrt približila!“ El-Abbas i Omer su ovu suru, pred Poslanikom, a.s., protumačili kao blizinu njegove smrti, što im je i odobrio. Ovakvog istog mišljenja su i Ibn Abbas i drugi mufessiri.

Sûfî-tefsir Kada ti, o muridu, dođe Allahova pomoć tako što će

Jedina vjera Allahova

ti dati snagu da savladaš navike (i prohtjeve) svoga nef-

Zatim Uzvišeni kaže:

sa i podari ti feth (osvojenje), a to je ulazak na stupanj

2. i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze tj. u vjeru islam, jedinu vjeru koja se pripisuje Uzvišenom. Ulaze „u skupinama“ tj. džemat iza džemata, cijela plemena, cijeli narodi, nakon što su ulazili u vjeru jedan po jedan. Arapi su govorili: „Kada Muhammed zauzme Harem – a Allah ih je već sačuvao od Drugova slona (ashab el-fil) – niko vam se više neće priklanjati.“ Pa su svi nakon oslobođenja Mekke došli, bez borbe, da prihvate islam. Zaista su mnogi ljudi nakon oslobođenja Mekke prihvatili islam, tako da ih je u pohodu na Tebuk izašlo sedamdeset hiljada. Ebu Muhammed ibn Abdil-Berr je rekao: „Kada je Resulullah umro, niko od Arapa nije bio nevjernik.“ Prenosi se da je broj muslimana pri Poslanikovom, a.s., preselenju na ahiret bio stotinu četrnaest hiljada. Kada vidiš to što se spominje od pomoći (nasr) i osvojenja (feth), pa: 3. ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga tj. govori – „subhanallah“ (slava Allahu), na taj način hvaleći Ga ili: klanjaj Mu se (obavljaj namaz), i moli Ga da ti oprosti, iz poniznosti i slamajući nefsa ili: ustraj u trajnom donošenju istigfara,

fenaa, i počasti te tajnama suštine stvari i kada vidiš da ljudi ulaze na Allahov put (tarikillah) u skupinama, pa slavi Ga hvaleći Ga, tj. veličaj Ga na način da ne vidiš ikoga drugoga ili išta drugo u Njegovoj vlasti, i traži oprosta od Njega na način da ne vidiš svoga nefsa. El-Kušejri je rekao: „I kaže se da je pomoć od Allaha u tome da roba učini da bude fâni od svog nefsa, da ga udalji od ljudskih ovisnosti i da ga očisti od nefsanskih prljavština. A el-feth je u tome da ga uzdigne na stupanj bliskosti, da ga odlikuje vrlinama blizine, da ga zaogrne odjećom zajedništva i da ga napoji potpunom spoznajom za kojom svi ljudi žeđ osjećaju. El-Vertedži kaže: „Slavi Ga Njegovom hvalom a ne sobom, tj. slavi Ga onako kako je On sebe pohvalio. A traži od Njeg oprosta svojom hvalom, svojom pohvalom, svim svojim djelima i spoznajama; jer sve to nabrojano je manjkavo. Kada stvoreno opisuje (Stvoritelja), taj opis ne dolikuje ljepoti Milostivog. On prima tevbu za nemogućnost spoznaje suštine Njegove svetosti i prima tevbu za priznanje nepoznavanja suštine Njegovog Bića. Neka je Allahov slavat na našeg sejjida Muhammeda i njegovu porodicu! 23

Emina Ćeman | ZAKLETVA U KUR’ANU

Tako mi Gospodara...

„Zaklinjati se može samo nečime što je uzvišeno. Allah, dž.š., se zaklinje Sobom na sedam mjesta u Kur’anu, dok se na svim ostalim mjestima zaklinje stvorenjima.“ (Imam es-Sujuti, el-Itkan)

U

serijalu o rečenicama zakletve u Kur’anu svakako prvo mjesto zauzimaju ajeti u kojima se Allah, dž.š., zaklinje samim Sobom. Imam Sujuti navodi sedam takvih mjesta. SEMERKAND Vam donosi te ajete, kao i mišljenja nekih mufessira o njihovim značenjima. “Ne! Tako mi Gospodara tvoga, oni neće vjerovati sve dok tebe za sudiju svoga ne budu uzeli u međusobnoj neslozi, i tada u sebi ne bi našli nikoje zapreke onom što si presudio ti i sasvim bi se pokorili!”

(en-Nisa, 65.) Ako bismo tražili specifikaciju značenja ovog ajeta, onda bismo svakako spomenuli povod njegove objave, 24

a to je spor između Zubejra ibn Avvama, r.a., i jednog ensarije oko korištenja korita za navodnjavanje bašče. Kada je Poslanik, a.s., presudio u korist hzr. Zubejra, ensarija mu je prigovorio riječima: „Je li to zbog toga što je on sin tvoje tetke?“ Poslanika, a.s., su te riječi veoma pogodile nakon čega je i objavljen ovaj ajet. Šejh Ismail Hakki kaže da je u ovom ajetu ukaz na to da onaj ko odbije neki Božiji ili Poslanikov, a.s., nalog izlazi iz vjere – svejedno da li ga je odbio zbog sumnje ili otvorene nepokornosti. “A tako Mi Gospodara tvoga, sigurno ćemo sve njih pitati za ono što su radili!” (el-Hidžr, 92–93.)

Imam Taberi bilježi u svome tefsiru predaje da će svaki čovjek na Sudnjem danu biti upitan za dvoje: koga je obožavao i kako je odgovorio na poslaničke pozive.

skriven u sjemenu, gruda mesa u ugrušku, a čovjek u

Imam Kušejri, promatrajući ovaj ajet iz perspektive sufijskog tefsira, kaže da će običan narod (‘awam) biti pitan za svoja djela, a posebnjaci (hawas) za svoja stanja, tj. halove.

Allah, dž.š., ga je izveo iz ovih skrovitosti, a izvest će ga

“I traže obavijest od tebe: ‘Da li je kazna prava zbilja?’ Ti reci: ‘Da, tako mi moga Gospodara, kazna je zbilja prava i vi joj umaći nećete moći!’” (Junus, 53.)

reci: ‘Bit ćete, tako mi Gospodara mojega, zbilja ćete

Poslanika, a.s., su na način izrugivanja nevjernici pitali da li je istina da će ih ahiretska kazna stići zbog onoga što su činili na dunjaluku. Evo ajeta koji im daje odgovor na njihovo pitanje. Imam Razi kaže da se ljudi razlikuju u smislu da neki ni u šta ne vjeruju osim uz jasan dokaz, dok drugima pored dokaza treba i dodatno uvjerenje, kao što je zakletva. Oni koji su postavili pitanje u ovom ajetu spadaju u drugu grupu, pa im se zbog toga Allah, dž.š., obraća i dodatnim uvjeravanjem – zakletvom. “A tako Mi Gospodara tvoga, njih i šejtane zbilja ćemo sakupiti, zatim ćemo ih dovesti da oko džehennema kleče.” (Merjem, 68.)

svemu ovome. Voda je skrivena u zraku, biljke u vodi, životinje u biljkama, a čovjek, opet, u svemu ovome. i iz skrovitosti zemlje na Dan proživljenja. “Misle oni koji ne vjeruju da proživljeni neće biti; ti proživljeni biti vi, a zatim ćete biti obaviješteni o svemu što ste činili! A to je Allahu lahko!’” (et-Tegabun, 7.)

Imam Razi postavlja pitanje od kakve je koristi zakletva u ovome ajetu, kad nevjernici ionako ne vjeruju ni u Allaha, dž.š., ni onome što Poslanik, a.s., govori. Međutim, zanimljivo je to što oni iako poriču poslanstvo, ipak znaju da Muhammed sigurno vjeruje u Boga Kojemu poziva i da se on nikada ne bi zaklinjao u Njegovo ime, osim ako sasvim nije siguran u ono što govori. Ono zbog čega se el-Emin zaklinje svojim Bogom sigurno mora biti istina, kao što je sigurno da Sunce postoji. “Kunem se Gospodarom istoka i zapada da smo Mi

Allah, dž.š., se zaklinje da će sve ljude proživjeti, pa i nevjernike, a uz njih i njihove dunjalučke prijatelje – šejtane. Imam Taberi kaže da će biti skupljeni oko džehennema, prije nego budu uvedeni u njega, u klečećem položaju zbog toga jer je to položaj poniženoga. Ibn Adžibe kaže da će razlog njihovog klečanja biti to što od prevelikog straha neće moći ustati na noge.

zaista moćni da ih zamijenimo boljim od njih! I u tome

“A oni koji ne vjeruju vele: ‘Čas oživljenja doći nam neće!’ Ti reci: ‘Hoće, tako mi moga Gospodara, Znalca Svijeta nevidljivoga, zbilja će vam doći!’ Njemu ništa skriveno nije ni koliko trun što je, ni na nebesima ni na Zemlji, i nema ništa od toga manje niti od toga veće a da u Jasnoj Knjizi nije.” (Sebe’, 3.)

to. Svaki put ono kaže: ‘Gospodaru! Nemoj da izlazim

Imam Kušejri primjećuje da se u Kur’anu na nekoliko mjesta ponavlja nevjerničko poricanje oživljenja nakon smrti, ali i Gospodarov, dž.š., odgovor na njih. Ovaj ajet je još jedan od odgovora.

Razlog zbog kojeg se u ovom ajetu koristi množina

Šejh Hakki kaže da je sintagma „Znalac Svijeta nevidljivog“ apozicija za Allaha, dž.š., i kao takva je korištena radi jače potvrde ovog kur’anskog iskaza, pošto čas oživljenja spada u gajb (svijet nevidljivog). Gajb je ono što je skriveno od stvorenja. Tako je, naprimjer, ugrušak

nas ne može niko preduhitriti!” (el-Me’aridž, 40–41.)

Tefsiri bilježe da je Ibn Abbas, r.a., rekao: “Sunce izađe u toku jedne godine na više od 360 svojih mjesta izlazaka. Ono ne izlazi više sa jednog mjesta sve do naredne godine. Sunce izlazi jer je ustvari primorano na zbog Tvojih robova, jer ja vidim da su Ti oni nepokorni.’ Pa zar niste čuli za stihove Umejje ibn Ebi Salta u kojima za Sunce kaže: ‘Ono biva izvučeno, a zatim tresnuto o Zemlju’?” od riječi istok i zapad jeste ta što se misli na izlaske i zalaske Sunca, ili izlaske i zalaske svake zvijezde. Imam Razi dodaje još jedno moguće značenje, a to je da se pod riječju „istok“ podrazumjeva pojava svakog poslanika, dok riječ „zapad“ označava njegovo preseljenje ili trenutak kada Gospodar, dž.š., čovjekovo srce prepusti njegovim sumnjama. 25

HILJADU I JEDNA KAP

Dove kod ‘jemenskog ćoška’ Eš-Ša’bi (preselio 104. h.g.), jedan od velikih tabi’ina, priča: „Ja, Abdullah b. Omer, Abdullah b. Zubejr, Mus’ab b. Zubejr i Abdulmelik b. Mervan smo bili pored Kabe. Nakon namaza, grupa je predložila: - Neka od vas svako ustane pojedinačno, dotakne Ruknu’l-jemani (jemenski ćošak), i poželi želju od Allaha, jer kad ovdje neko nešto poželi istog trena to i dobija. Abdullah b. Zubejr, prvo ti ustani i prouči dovu. Abdullah b. Zubejr je ustao, dodirnuo Ruknu’l-jemani i rekao: - Moj Allahu, Ti si Uzvišen, za svaki veliki posao nada se polaže u Tebe. Za hurmet Arša, hurmet Tvog lica (zâta) i hurmet Pejgambera, želim od Tebe da me ne usmrtiš dok ne budem upravljao Hidžazom i dok ne preuzmem hilafet. Zatim je sjeo. Onda je ustao Mus’ab, dodirnuo Ruknu’l-jemani i rekao: - Moj Allahu, Ti si Gospodar svega i sve će se Tebi vratiti. Tražim od Tebe koji imaš moći za sve; ne odvoji me od dunjalučkog života dok me ne postaviš za valiju Iraka i oženiš Sekinom, kćeri Husejna; zatim je sjeo. Onda je ustao Abdulmelik, dodirnuo Ruknu’l-jemani i rekao: - Moj Allahu, Vlasniče nebesa i zemlje! Želim poput Tebi poslušnih robova; za hurmet Tvog Bića, za Tvoje pravo nad svim Tvojim stvorenjima i za pravo onih koji tavafe oko Tvog Bejta (Kabe); ne uzmi me sa zemlje dok ne postanem sudija za istok i zapad, i dok se ne razdužim sa svima koji su u svađi sa mnom; zatim je sjeo. Onda je ustao hazreti Abdullah b. Omer, dodirnuo Ruknu’l-jemani i rekao: - Moj Allahu, bez sumnje Ti si Milostiv i Samilostan. Želim sa Tvojim rahmetom koji prevazilazi Tvoju srdžbu, i Tvojom moći nad svim Tvojim stvorenjima, ne odvoji me od zemaljskog života dok ne zaradim džennet.“ Svjedok ovih dova, Eš-Ša’bi je rekao: - Dok nisam zatvorio oči na ovom svijetu, ja sam vidio da je svaki ovaj čovjek ispunio želju. A Abdullah b. Omer je dobio muštuluk za džennet, i to je viđâno u snovima. Ibn Halikan: Vefajatu’l-Ea’jan, (Bejrut 1977) 3/28-30

26

Potreba za učenjem

Vâkidi i njegovi prijatelji

Ebu Jusuf, jedan od velikih učenika Imam-i Ea’zama Ebu Hanife, se jedne prilike jako razbolio. Njegov učitelj, Imami Ea’zam, ga je posjetio mnogo puta. Prilikom zadnje posjete, uvidio je da mu se stanje pogoršalo pa je proučio „istirdžu“ (tj. proučio je ajet sa značenjem „Svi smo Allahovi i Njemu ćemo se svi vratiti“). Poslije je ovako rekao:

Muhammed ibn Omer el-Vâkidi, pisac dragocjenog djela „Kitabu’l-Megâzi“, napisanog u tri toma, u kojima je skupio iz prve ruke najpouzdanije izvore o ratovima Resul-i Ekrema, s.a.v.s., priča: „Imao sam dva prijatelja, jedan od njih je bio Hašimi. Bili smo poput jednog bića. Ja sam upao u veliko siromaštvo. A stigao je i bajram. Moja žena jednom reče:

- Poslije mene, gajio sam nadu za muslimane u tebe. Ako se tvojom smrti ljudima nešto dogodi, pored svega to će biti i smrt velikog znanja.

- Mi se uvijek strpimo na neimaštinu zbog nas dvoje. Ali šta će biti sa ovom našom djecom? Oni će vidjeti djecu iz komšiluka sređenu i lijepo obučenu, a naša djeca su u ovim dronjcima. Da možeš naći makar nešto samo da njima kupiš odjeću...

Nakon nekog vremena Ebu Jusuf je ozdravio i oporavio se, spasio se bolesti. Tada do Ebu Jusufa dođoše pohvalne riječi Ebu Hanife prilikom njegove zadnje posjete. Zbog toga mu nefs (ego) poraste i on se za znanje i obrazovanje ljudi osloni na sebe. Osnovao je sam jedan medžlis za nauku, i napustio odlaske u medžlis njegovog učitelja Ebu Hanife. Kada se Ebu Hanife raspitao za njegovo stanje, čuo je da je Ebu Jusuf osnovao vlastitu grupu i da im on drži predavanja. Ebu Hanife je saznavši za ovo stanje, pozvao jednog vjernog hizmećara i rekao mu: - Idi u Ebu Jusufovu grupu i ovako mu reci: „Šta kažeš za ovakvog čovjeka; Jednom čistaču je dao odjelo da mu ga očisti za jedan dirhem. Kada je nakon nekoliko dana došao po odjelo, čistač poreče: „Kod mene nema ništa tvoje!“ Nakon nekog vremena vlasnik odijela je ponovo došao čistaču i ovaj put je dobio čisto odijelo. Da li u ovakvoj situaciji čistač ima pravo na isplatu?“ Ako on kaže „ima“, ti reci „griješiš“. Ako on kaže „nema“ ti opet reci „griješiš“. Čovjek je otišao kod njega i postavio mu pitanje. Ebu Jusuf je prvo rekao „ima pravo na isplatu“. Čovjek reče: „griješiš“, zatim Ebu Jusuf još malo razmisli pa reče „nema pravo“. Kada je opet dobio odgovor „griješiš“, ustao je i otišao Ebu Hanifi da ga upita za mišljenje. Dobio je ovakav odgovor:

Odmah sam napisao pismo svom prijatelju Hašimiju. Ispričao sam mu situaciju i zatražio pomoć. On mi je poslao zapečaćenu vrećicu u kojoj je bilo hiljadu dirhema (srebrni novac). Nisam još ni sjeo na svoje mjesto stiglo mi je pismo od drugog prijatelja. On mi se požalio slično kao što sam se ja požalio svom prijatelju Hašimiju. Ja sam mu istog trena poslao onako zapečaćenu vrećicu. Zbog stida od žene tu noć sam proveo u mesdžidu. Kada sam ujutru došao kući i rekao joj šta sam uradio, dobro je to prihvatila; nije me postidjela. Kada sam bio u takvoj nevolji, zar moj prijatelj Hašimi da mi ne dođe i uvjeri se da li sam dobio tu zapečaćenu vrećicu? - Reci mi istinu, šta si uradio sa onom vrećicom koju sam ti dao? Ja sam mu odmah ispričao šta mi se desilo. Rekao mi je: - U trenutku kada si mi tražio pomoć, osim one vrećice nisam imao više ništa na svijetu. Napisao sam jednom prijatelju pismo, i htio sam podijeliti to što mi od njega dođe. On mi je odmah poslao zapečaćenu vrećicu koju je dobio od tebe. (Tako se pare nisu potrošile, a prošle su tri različite osobe, i vratile se vlasniku)

- Ako je čistač odjelo očistio nakon prisvajanja odjela sebi, nema pravo na isplatu, jer se računa da je odjelo očistio za sebe. Ako je odjelo očistio prije prisvajanja istoga sebi, onda mu treba isplatiti, jer će tada biti da ga je očistio za vlasnika. Ko god misli da mu ne treba učenje, neka plače nad svojim stanjem!

Vâkidi ovako kaže: „I mi smo na kraju podijelili hiljadu dirhema između sebe.“

Hatib el-Bagdadi: Tarihu-Bagdad (Bejrut, 1997), 13/348-49

Ibn Halikan: Vefajatu’l-Ea’jan, (Bejrut 1977) 4/348-350.

Kada je ovo došlo do halife Memuna, zvao me kod sebe i pitao za ovo. I ja sam mu objasnio kako se sve desilo. Naredio je da mi se da 7 hiljada dirhema. Odvojio je nama trojici po dvije hiljade i našim ženama hiljadu dirhema.

27

Mr. Nezir Krčalo

V

eliki njemački filozof G. W. F. Hegel, koji je poznavao Rumijevo učenje, naslovljenu izreku svojevremeno je preinačio i pripisao filozofiji, smatrajući da su pojedina filozofska učenja u povijesti samo izraz svoga vremena, odnosno „čedo svoga vremena“. Nakana ovog filozofa je bila da filozofiju uzdigne na stepen nauke, da bi na taj način mogla odbaciti svoje ime i postati zbiljsko znanje – nauka Istine. Rumijevim jezikom rečeno, kada bi filozofija poznavala Istinu, a sufizam to ne bi znao, onda bi to izgledalo kao kada bi „bol i rana bili suprotno raspoređeni“. Intelektualni islam, nažalost to je naša stvarnost, kao i filozofija odraz je i čedo ovog vremena. Hfz. dr. Nevad Kahteran ga je okarakterizirao kao „zarotirani“ islam, koji je u službi dnevno-političkih ciljeva i ambicija. A kako prenosi hfz. Halid Hadžimulić, svojevremeno je hfz. Smail Fazlić sve sažeo u jednostavnu izreku: „Sve reklama od islama“. „Kada ne bi bilo mahana, svi bi budalaši bili sposobni trgovci“, veli Rumi, k.s. Jezikom današnjice rečeno, kada ne bi bilo mahana u vidu srčanih bolesti i skrivenih nefsanskih namjera, svi bi mogli učestvovati u isprav28

noj trgovini. Ili, kada bi dergjah bio mjesto stjecanja počasnih naslova i zvanja, akademski krugovi bi bili tek male halkice. Ali, nije tewba piće svakog bekrije, dodaje Rumi, k.s. Svjedoci smo da oponašatelji i poricatelji Istine dominiraju u ovosvjetskim institucijama i njihovim poslovima zavarani darivanjem dobara i bogatstva, počasnim zvanjima i platama, kao i hvalom zabludjelih ljudi. „Iskreni vjernik ne treba gledati oponašatelja: ovaj može biti musliman, ali rijetko se desi da on čvrsto drži svoju vjeru i da izađe siguran iz iskušenja – jer njemu manjka postojanost pronicljivog čovjeka, osim kod onih koje Allah sačuva. Istina je jedna, a njena suprotnost je vrlo varljiva i sliči joj po pojavi. Pošto oponašatelj ne zna njenu suprotnost, on zbog toga ne može ni poznavati Istinu (...)“ (Mesnevija V, 442.) Kako pobuditi i kultivirati interes za sufijskom „školom“ i naukom u vremenu kada ljudi loše naravi zadobijaju ovosvjetsko znanje, bogatstvo i položaj, izlažu se sramoti, a to isto nude mladim ljudima i pohotnim dušama. Podučavati znanju i vještini čovjeka zle naravi, veli Rumi, k.s., isto je što i sablju u ruku hajduka staviti.

Sin vremena Stoga se mu’minima propisuje „mala“ i „velika“ borba kao obaveza, kako bi mogli oteti koplje iz ruke luđaka, jer su ovosvjetska znanja, ugled, bogatstvo i tome slično – zlo u rukama takvih ljudi. Kako izgleda istinski znalac i uglednik koji je zadobio zvanje i sreću, „savremen“ je i živi u skladu sa vremenom, a kupovina ili prodaja bilo kakvog znanja ne ometa ga da bude na putu Istine, najbolje se vidi iz Rumijevih riječi: „Sufija je sin vremena. Sin ne povlači ruku od skuta svoga oca, a sufijin dobri otac, a to je ‘vrijeme’, ne dopušta mu da se podvrgne gledanju u sutrašnjicu, već ga cijelo vrijeme drži privučenim, za razliku od običnog naroda, u svojoj bašti brzog obračuna. Sufija ne čeka budućnost. On je od bezvremenske Rijeke, a ne od vremena, jer ‘s Allahom nema ni jutra ni večeri’: tamo ne postoje prošlost, budućnost, vrijeme bez početka, niti vrijeme bez kraja: Adem nije prvi niti je Dedždžal zadnji. Svi ovi izrazi pripadaju području djelomičnog razuma i životinjskog nefsa: oni se ne mogu primijeniti u besprostornom i bezvremenskom svijetu. Zbog toga je on sin ‘tog vremena’, čime se treba shvatiti nijekanje podjele vremena, kao što se izjava: ‘Allah je jedan’, treba

shvatiti kao nijekanje dvojnosti, a ne kao izražavanje prave prirode jedinstva.“ (Mesnevija VI, 281.) Zlato i pozlata u izlogu se smješkaju sve dok ne dođe dan kada se stave na provjeru. Ko pripada „bezvremenskoj Rijeci“, a ko „vremenu“ na najljepši način objašnjava Rumi, k.s.: „Sve ispravne intuicije (srčana stanja) su zadojene sigurnošću, a potom one rastu; znak te zadojenosti i rasta je povećanje intuicije spoznavanjem i djelovanjem, dok ona ne postane sigurnost i potpuno se ne stopi sa sigurnošću. Ako se mijenja u sigurnost, intuicija nestaje: svi šejhovi i učenici koji se javljaju u tjelesnom svijetu obličja su od šejha sigurnosti i njegovih učenika. Dokaz je u tome što se ta obličja transformišu iz epohe u epohu, iz stoljeća u stoljeće, dok se šejh sigurnosti i njegova djeca (muridi) – intuicije ne učvrste u svijetu i odvijanju godina i stoljeća, bez promjena. Ima i pogrešnih, krivih, loših intuicija; njih će otjerati šejh sigurnost. Svakog dana one se sve više udaljavaju od njega i povlače se; jer svakog dana one rastu i povećavaju lošu intuiciju. ‘Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava.’“ (Fihi ma fihi, 119.) 29

Hrabra Havla

B

ila je godina 634. Halid ibn Velid je, kao glavnokomandujući muslimanskih armija, osvajao gradove u Siriji. Gradovi su padali jedan po jedan, a bizantijska imperijalna sila je pokleknula pred hrabrim muslimanskim ratnicima. Tako je došao red na Damask. Pošto je bio od izuzetne važnosti, grad je branio garnizon od dvanaest hiljada bizantijskih vojnika, a bio je opasan visokim zidinama. Halid nije imao drugog izbora osim blokirati grad, iscrpiti branitelje i pokrenuti napad u podesnom trenutku. Najveća opasnost za grad je bio nedostatak namirnica. Tokom prvih deset dana opsade bizantijski car je formirao novi korpus od dvanaest hiljada ljudi sastavljen od ljudstva iz raznih garnizona iz sjeverne Sirije i Džezire. Ovaj korpus je krenuo iz Antiohe i sa sobom nosio velike zalihe hrane. Komandant je imao naređenje da po svaku cijenu uđe u Damask. Marširali su preko Homsa i susreli se sa muslimanskim izviđačima između Homsa i Damaska. Tačno 9. septembra 634. godine do Halida je dogalopirao muslimanski glasnik i izvijestio ga o dolasku velikih bizantijskih snaga iz pravca Homsa. Za jedan dan bi ove snage mogle stići do muslimanskog odre30

da raspoređenog u području Bejt el-Lihja. Ova vijest nije iznenadila Halida. Tako nešto je i očekivao, pa je blokirao put kod Bejtu Lihja. Odmah je naredio Diraru bin Ezveru da sa pet hiljada konjanika što prije stigne u Bejt el-Lihju, preuzme komandu nad svim tamošnjim snagama i spriječi Bizantijce da se probiju do Damaska. Dirar je bio mršav, ali izuzetno žilav čovjek, rijetko viđene hrabrosti. Kad god bi ratovao protiv Bizantijaca, skinuo bi se go do pojasa i tako im prkosio, ne koristeći ni šljem ni pancir. Takvo ponašanje je skoro izluđivalo Bizantijce. Ipak, mnogi od njih su mu se divili, pa su ga prozvali „polugoli vitez“. Halid je upozorio Dirara da ne bude brzoplet i da traži pojačanje ako bi bizantijske snage bile prejake. Ali, Halidove riječi su bile uzalud potrošene. Dirar je imao mnogo izuzetnih osobina, ali i jednu veliku mahanu – nije znao šta je to oprez. Sa sobom je poveo Rafija, iskusnog ratnika, i odjahao. Usput je pokupio snage kod Bejt el-Lihja i stigao do lokacije Senijet el-Ukab (Prolaz Orla) gdje je postavio zasjedu. Slijedećeg jutra je bizantijska jedinica bila na vidiku. Kada se glavnina snaga približila, Dirar je naredio napad. Muslimani su izašli iz zaklona i vođeni do pojasa golim komandantom napali

Bizantijce koji su se vrlo brzo rasporedili za odbranu. Bili su na visočijem terenu i u boljoj poziciji. Sada su muslimani vidjeli cijelu bizantijsku jedinicu koja je bila dvostruko brojnija od njih. Ali, to nimalo nije zabrinjavalo Dirara. Žestoko je napadao i krčio put ka unutrašnjosti neprijatelja pa je ubrzo bio okružen. Bizantijci su ga prepoznali kao „polugolog viteza“ i namjeravali ga zarobiti i pokazati svom caru. Nakon što je nekoliko puta pogođen strijelama, savladan je i odveden. Gubitak Dirara je razočarao muslimane, ali je Rafi bio dostojan nasljednik. Preuzeo je komandu i poduzeo nekoliko napada prema mjestu gdje je bio zatočeni Dirar, ali nikako nije uspijevao razbiti snažni front Bizantijaca. Poslao je glasnika Halidu i zatražio pomoć. Sada je Halid bio u velikoj dilemi. Nadolazeća bizantijska jedinica je svakako morala biti poražena i odbačena prema Homsu. To je bilo moguće jedino ako on lično povede jake snage i na vrijeme stigne do Bejt el-Lihje. Ako bi Bizantijci uspjeli poraziti muslimane i probiti se do Damaska, to bi moglo imati katastrofalne posljedice po snage koje opsjedaju grad. Tu je bio i problem vremena. Ako bi odmah krenuo u pomoć Rafiju, Bizantijci iz Damaska će to vidjeti i pokušat

će probiti oslabljene opsadne snage. Zato je Halid odlučio pokrenuti snage po noći, kada to neprijatelj iz Damaska neće vidjeti. Odmah se započelo sa pripremama. Komandu nad opsadnim snagama je preuzeo Ebu Ubejde a Halid je pokrenuo mobilnu jedinicu od četiri hiljade konjanika i odjahao prema Bejt el-Lihji. U râno jutro su stigli na bojno polje gdje se Rafi borio protiv Bizantijaca. Borba je bjesnila, a ishoda nije bilo na vidiku. Muslimani su žestoko napadali, ali su Bizantijci bili čvrsti kao stijena.

Usamljeni jahač Kada se Halid približio bojnom polju, ugledao je jednog muslimanskog jahača kako usamljen galopira prema bizantijskom frontu. Prije nego ga je Halid mogao zaustaviti, jahač je stigao do fronta. Bio je vitak, sav u crnom, sa prsnim oklopom na sebi, a naoružan sabljom i dugim kopljem. Oko glave je omotao zeleni turban koji mu je, poput maske, pokrivao lice, tako da su se vidjele samo njegove oči. Jahač je tjerao konja tako žestoko da se činilo da su i konj i jahač potpuno ludi. Rafi je takođe primijetio jahača pa je rekao: - Ovaj napada kao Halid, ali to sigurno nije on. Tada je i Halid stigao do Rafija. Brzo je svoju vojsku priključio Rafinoj i reorganizovao borbeni poredak. U međuvremenu je tajanstveni ma-

skirani jahač stigao do Bizantijaca i probadao ih svojim kopljem na opće zadovoljstvo muslimanske vojske. Nakon što bi ubio nekoliko vojnika, okrenuo bi konja i odgalopirao na drugi dio fronta i ponovio napad probadajući po nekoliko Bizantijaca neprestano to ponavljajući. Koliko god su muslimani nastojali prepoznati maskiranog jahača, nikako to nisu uspijevali. Niko ga nije poznavao. Njegovi samoubilački napadi su ohrabrili muslimane koji sada napadoše novom snagom. Maskirani jahač je ratovao samostalno, nije se pridruživao muslimanskoj glavnini niti krilima. Kao da je vodio neki svoj privatni rat. Kada je naređen opći napad, jahač se pridružio ostalima i nastavio probadati neprijatelja. Halid mu se približi, pa reče: - Ratniče, pokaži nam svoje lice. Jahač ošinu Halida žestokim pogledom crnih očiju, okrenu se i nastavi sa borbom na drugom dijelu fronta. Nekoliko Halidovih bliskih suboraca rekoše maskiranom jahaču: - Plemeniti ratniče! Tvoj komandant te zove, a ti bježiš od njega! Pokaži nam svoje lice i reci nam svoje ime da znamo koga ćemo slaviti! Maskirani jahač se opet okrenu i odgalopira na drugi dio fronta. Kada je jahač opet prolazio pored Halida, ovaj ga zaustavi i reče: - Dovoljno si učinio. Razgalio si naša srca. Ko si ti?

Maskirani jahač tad progovori, a Halid umalo ne pade sa konja od iznenađenja. Bio je to ženski glas. - O komandante! Ja bježim od tebe zbog stida. Ti si proslavljeni komandant, a ja sam tek jedna od onih koje su pod hidžabom. Borim se ovako samo zato što moje srce gori u vatri. - Ko si ti? - Ja sam Havla, Dirarova sestra. Moj brat je zarobljen. Moram ga osloboditi. - Onda dođi i bori se sa nama – reče začuđeni Halid. Muslimani su neprestano napadali. Oko podne Bizantijci počeše popuštati i nekontrolisano bježati sa bojnog polja. Muslimani su ih slijedili i pritiskali neprestanim napadima. Tražili su Dirara, ali njemu nije bilo ni traga. Raspitivali su se, ali nisu uspjeli saznati da li je živ ili mrtav. Tada im se sreća osmjehnula. Nekoliko lokalnih Arapa dođoše i rekoše da su vidjeli jedinicu od stotinu Bizantijaca kako sprovode do pojasa golog zarobljenika prema Homsu. Halid naredi Rafiu da uzme stotinu najboljih konjanika i da požuri prema Homsu i po svaku cijenu oslobodi Dirara. Rafi to i učini. Sa sobom je poveo i Havlu. Rafi ubrzo sustiže Bizantijce, napade ih i oslobodi Dirara. Kada su se vratili, Halid je bio presretan ugledavši Dirara živog. 31

GOVOR STANJA

Da bude Kamenčić u ustima kako treba Ali el-Havvas, rahimehullah, je rekao: „Evlije podstiču na zikr upravo zbog njegove djelotvornosti u čišćenju srca, da bi derviš postao takav da namaz i sve druge ibadete obavlja upravo onako kako je to šerijatom naređeno, a ne nekako drugačije, a dok god je on zastrt (od Uzvišenog), ili naginje ka nekoj strasti, to će nužno izazivati da će on te ibadete izvršavati na manjkav način.“ Eš-Ša'rani: Načela tesavvufa.

Iblisova kičma Ishak ibn Halef je rekao: „Ništa ne slama Iblisovu kičmu kao kad čovjek kaže: ‘Kako li će biti sa mnom okončano?!’ Tada Iblis padne u očaj zbog njega i kaže: ‘Kad će se ovaj jednom početi diviti svojim djelima?!’“ El-Bejheki: Šuab el-Iman, I/508.

Ebu Bekr es-Siddik, r.a., stavljao bi kamenčić u usta kako bi ga to spriječilo da govori izuzev kad je to potrebno. Imao bi običaj pokazati na svoj jezik govoreći: „Ovo je ono što mi donosi nevolje!“ El-Gazali: Bidajet el-Hidaje.

Poštovanje prema Medini Munevveri Imam Malik, rahimehullah, u Medini Munevveri nije jahao na jahalici. Govorio bi: „Stid me je da jašući na životinji gazim zemlju u kojoj se nalazi Allahov Poslanik, s.a.v.s.“ Kadi Ijad: eš-Šifa.

Pravo prijateljevanja Allahov Poslanik, a.s., ušao je u šiprag i ubrao dva misvaka. Jedan je bio iskrivljen, a drugi prav. U pratnji Poslanika, a.s., bio je jedan od ashaba kojem je Poslanik, a.s., dao onaj pravi, a za sebe je zadržao onaj iskrivljeni misvak. Na to je ashab reagirao riječima: „Allahov Poslaniče, preče je da ti uzmeš ovaj pravi misvak!“ Onda je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Ko god bude s nekim prijateljevao, makar jedan sahat u danu, bit će pitan za svoje prijateljevanje, da li je ispoštovao prava Uzvišenog Allaha u njemu ili ih je iznevjerio.“

Ko te je odgajao? Hajde da se pokajemo El-Gazali: Bidajet el-Hidaje.

32

Isa, a.s., je bio upitan: „Ko te je odgajao?“, pa je odgovorio: „Niko me nije odgajao; gledao sam neznanje neznalica pa sam ga izbjegavao!“

Fudajl ibn Ijad, rahimehullah, svome društvu je govorio: „Hajde da se pokajemo za grijeh za koji obični svijet i ne zna da je grijeh, a to je ljubav za dunjalukom; da se pokajemo za ljubav prema imetku, hrani, govoru i spavanju, jer se ljubav za dunjalukom ogleda u ljubavi za navedeno četvero!“

El-Gazali: Bidajet el-Hidaje.

Eš-Ša'rani: Načela tesavvufa.

Hadis Poslanik, a.s., je rekao: „Ljudi, Allah je stidan, blag i Onaj Koji pokriva. On voli stid i zaklon, pa kada se neko od vas kupa i pere neka se skloni od očiju drugih ljudi!“

Ružna istina Neko od mudraca je bio upitan: „Šta je to ružna istina?“, pa je odgovorio: „Kada čovjek hvali samoga sebe!“ El-Gazali: Bidajet el-Hidaje.

Svjetlo čežnje

Emir puta Pred jedno putovanje Abdullah el-Mervezi je upitao Ebu Ali el-Ribatija: „Hoćeš li ti biti emir ili ja?“ Ebu Ali mu je odgovorio: „Budi ti.“ Nakon toga je Abdullah el-Mervezi počeo nositi Ebu Alijevu poputbinu na leđima. Jedne noći je padala kiša, a Abdullah je cijele noći stajao pored njegove glave i svojom odjećom ga štitio od kiše. Kad god bi Ebu Ali rekao: „Nemoj to raditi.“ Abdullah bi rekao: „Zar ja nisam emir?! Tvoja dužnost je da me slijediš u onome što radim i da budeš pokoran u onome što ti govorim.“ Ebu Ali kaže: „Toliko me je bilo stid zbog njegovog takvog odnosa prema meni da sam u sebi govorio: ‘Kamo sreće da sam umro kad sam rekao – Ti budi emir! Kamo sreće da to nisam rekao!’“ Selvi, Dilaver: Adabi zijareta i propisi putovanja, str.: 73–74.

Sedam organa Hudždžet el-islam je rekao: „Čuvaj svoje cijelo

Zu’n-Nun je rekao: „Namaski farzovi su ključevi stra-

tijelo, jadniče, od griješenja. A pogotovo svo-

ha, nafile su ključevi kapije nade, a stalni zikrullah

jih sedam organa, jer džehennem ima sedam

(spominjanje Allaha) je ključ kapije čežnje. Strahom

kapija, a na svaku kapiju će ući i određeni broj

se ne postižu farzovi, nego se farzovima postiže

stvorenja. Ove kapije su određene samo za

strah. Nadom se se ne postižu nafile, nego se nafi-

one koji prema Uzvišenom Allahu budu grije-

lama postiže nada. A onaj ko uposli svoje srce i jezik zikrom, Allah će u njegovo srce ubaciti svijetlo čežnje prema Njemu! Ovo je tajna nebeskog carstva

šili posredstvom ovih sedam tjelesnih organa: očima, ušima, jezikom, stomakom, spolnim or-

(melekuta) pa je shvati i zapamti!“

ganom, rukama i nogama!“

El-Bejheki: Šuab el-Iman, I/513.

El-Gazali: Bidajet el-Hidaje.

Bereket sohbeta (druženja) Jedan od evlija Ebu Bekr Tilmisani, k.s., je rekao: „Činite sohbet sa Allahom! Ako to ne možete, onda budite sa arifima koji su u sohbetu sa Allahom, kako biste s njihovim sohbetom dospjeli u stanje da budete sa Allahom!“ Suhraverdi: Avarif el-Mearif. 33

FOTO: Erol ZUBČEVIĆ

Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST

Islamska kaligrafija “PRVA KAP BOŽANSKOG MASTILA JE POČELO KALIGRAFIJE, A KALIGRAFIJA JE POČELO PLASTIČNIH UMJETNOSTI.”

I

slamska kaligrafija je “sveta umjetnost” koja plovi kroz dvije dimnzije postojanja, odnosno koja je refleksija nebeske kaligrafije ili svog arhetipa i ovozemaljsko je uobličenje Svete Riječi. Umjetnost kaligrafije nije moguće porediti niti sa jednom drugom vizuelnom umjetnošću – ona je bogatstvom i jedinstvenim primjerima apstraktne ekspresije nešto najimpresivnije u islamskoj umjetnosti. Zadatak islamske umjetnosti, kao i kaligrafije, leži u opisiavnju simbola. Kaligrafija simbolizira kozmički ritam, harmoniju i savršenstvo Allaha, dž.š., pa stoga je ova umjetnost utemeljena na mudrosti i znanosti. Kaligrafski zapis se svojim kompozicijama i tokovima odvija naporedo sa slikarstvom, te je stoga vrlo često inkorporiran u slikarstvo. To je manifestacija ili pokazanje unutarnjeg svijeta odnosno zapisa koji egzistiraju u vječnosti i nije podložno promjenama.

Vrste arapskog pisma Prvi spomenici arapskog pisma iz VI vijeka n.e. pisani su uglastim oblicima harfova dok se od II vijeka islamske ere javljaju okrugli oblici harfova koji postaju sve obliji i uglavnom sve sličniji današnjim (nashi-tipu), a uglasto pismo poprima sve uglastije forme. Od osnovnih tipova i iz njih izvedenih temeljnih vrsta razvilo se na desetke podvrsta i sporednih ogranaka 34

tako da se njihov broj popeo na oko stotinu, od kojih za mnoge znamo samo po imenu. Podjeljena su mišljenja o tome koje su osnovne vrste arapskog pisma. Jedan od najčešćih izbora su kufi, tulut, tauqi, muhaqqaq i ta’liq.

Bez obzira na sve postojeće razlike između njih, sve vrste i podvrste arapskog pisma imaju neke zajedničke osobine. Glavna crta arapskog daktusa je valovita ili čipkasta linija koja se završava šiljastim zupcima okre-

nutim prema gore. Arapsko pismo uopće, i na najstarijim spomenicima, ima četveroredni tip. I ta temeljna crta može se pratiti, i pored svih promjena, u svim vrstama arapskog pisma. 35

Neke bitnije razlike imaju samo kod osnovnih tipova, dok kod podvrste i sporedni tipovi ne pokazuju nikakve upadljive osobitosti svojih oblika. Zbog blizine mjesta u kojima su nastale, međusobne sličnosti nekih svojih nepodesnih osobina, te iz drugih raznih uzroka, nestajale su iz upotrebe pojedine vrste arapskog pisma da bi ih zamjenile druge, i tako redom, dok se konačno nije zadržao mali broj tih vrsta u stvarnoj upotrebi.

čista horizontalnost i vertikalnost, njegova je glavna karekteristika i kvaliteta. Ono što posjeduje kufi stil kao i svaki drugi stil u islamskoj kaligrafiji je najkonkretnija stvar, a to je RIJEČ, što je njegova forma, njegov lik i figura, njegov oblik. Tulut je mješovita forma arapskog pisma, ali više oblih formi, pa se navodi da je nastala daljom izgradnjom nasha, i to možda pod uplivom muhaqqaqa. Po tradiciji tulut je izumio Ibn Muqla, a po nekim drugim, kaligraf Ibrahim es-Sigzi. Tulu se dijeli na dvije osnovne vrste qalama-tulut, ako je u njoj trećina uglastih harfova, i qalqmq-l-tulutalin, ako je u njoj dvije trećine uglastih harfova. Ovom vrstom pisma najbolje su se koristili Perzijanci i Osmanlije kojim su pisali vjerske tekstove na kaburovima kao i na osmanlijskom kovanom novcu. Tulut je osnovna forma arapskog pisma a u njemu se više ističu udubljeni lukovi nego ispruženi i obavezno je zašiljavanje određenih oblika harfova.

Da bi se dobila prilično jasna i potpuna slika o strukturi arapskog pisma, dovoljno će biti pogledati karakteristike i najbitnije međusobne razlike između onih nekoliko temeljnih vrsta. Kufsko pismo je prvi stil (arapskog pisma) islamske kaligrafije, koji je nastao u Kufi u Iraku, i po njemu dobio ime. Razvoj kufskog pisma je fascinantan i zadivljujući – tokom sjajnih godina islamske umjetnosti kufsko pismo se naporedo razvijalo sa kurzivnim pismima, nastajale su fantastične varijante i podvarijante i ono nikad nije palo u podređen položaj nekog drugog stila. To pismo je izgradilo vlastiti pravac i ne da se porediti sa drugim stilovima arapskog pisma. Oblici tih harfova su uglasti, a i tim se imenom obilježavaju uglavnom sve ostale uglaste vrste pisma. Ovo pismo ne samo da se izdvaja od drugih stilova zbog svog hijerajahijskog položaja, kao jednog od najstarijih stilova arapskog jezika, već i po svom karakterističnom obliku, kvadratičnosti i pravih uglova. Najosnovniji ili bazni oblik je tzv. uglasti kvadratični kojeg karakrterišu oštri uglovi i prave linije. Kufsko pismo se može posmatrati kao samostalna cjelina, apstraktna, koja nije imala

36

Njegova osnovna namjena je da služi kao monumentalno pismo, te se harfovi u tulutu ističu svojom krupnoćom odnosno izduženošću, bilo u okomitom ili vodoravnom pravcu. Prostor koji ostaje slobodan ispunjava se raznim dekorativnim elementima što ovaj tip arapskog pisma uzdiže do kaligrafskog savršenstva.

dodirnih tačaka sa apstraktnom umjetnošću zapada. Fascinantna, ekspresivna snaga kufskog pisma izražajnošću naglašenih vertikala i horizontala nudi toliko mogućnosti različitih načina komponiranja. Upravo ta jednostavnost,

Tauqi vrsta arapskog pisma, što znači “potpis”, je dobila takav naziv zato što su se njome na dokumentima potpisivali halife i veziri. Pisana je na papiru formata trećina. Ovo je takođe mješovita vrsta u kojoj se po prilici u istom omjeru javljaju uglasti i obli harfovi. Harfovi su slični onima u tulutu, ali među njima ima razlika u određenim oblicima i osobinama.

Najvažnije su: lukovi su više zaokruženi (kod tuluta izvijeni) i jače je izraženo udubljivanje određenih lukova harfova nego u tulutu, a po nekim učenjacima harfovi mogu biti i bez zašiljavanja. Muhaqqaq je jedna od osnovnih, najstarijih vrsta arapskog pisma. Nastao je iz kufskog tipa, pa je sačuvao dosta njegovih uglastih oblika. Upotrebljavao se naročito za bilježenje poetskih tvorevina (kasida i sl.), ali su njime u starije doba pisani Kur’ani. Naziv je dobio po tome što su svi djelovi njegovih harfova potpuno i brižljivo izvedeni. Svi izduženi harfovi imanju dugačke poteze dok su lukovi harfova manje udubljeni nego u tulutu a više opruženi. Petlje harfova su otvorene i ne mogu se ispunjavati tintom. Ta’liq je vrsta arapskog pisma koja se razvila u Perziji, pa se i naziva perzijskim pismom. Ta’liq se krajem VII vijeka javlja u knjigama (tada kufsko pismo izlazi iz upotrebe a okruglo doživljava vrhunac), i to onim sa poetskom sadržinom, a

gotovo su redovno pisani i interlinearni prijevodi Kur’ana i komentari na rubu. Naziv ta’liq (vješanje) nastao je po jednoj od najupadljivijih karakteristika ovog pisma. U njemu su harfovi u početku riječi nanizani jedan iznad drugog, stoje iznad retka u kosoj liniji zdesna odozgo, ulijevo dolje tako da samo posljednji harf stoji na samom osnovnom retku, a svi ostali harfovi kao da vise o prvom harfu. Većina harfova ima duge, blago savijene i u svome središnjem i krajnjem dijelu veoma zadebljale lukove. Kod svih harfova ta’liqa jasno je uočljiva razlika između njihovih istanjenih i zadebljanih dijelova što im uz izduženost daje posebnu eleganciju. Velika se sloboda dopušta u načinu međusobnog povezivanja harfova, pa se oni mogu spajati i u slučajevima kada to inače nije u skladu s pravilima uobičajnog pravopisa. ARAPSKO PISMO nije proizašlo, nije kreirano ni iz kakve stvorene stvari, niti posjeduje sličnost sa nekom uprizorenom pojavom, ni sa

čim što postoji u ovom pojavnom svijetu. S druge strane, neka stvorena stvar može podsjećati ili posjedovati sličnost sa oblikom harfa. Mnogi teoretičari i praktičari su prepoznali apstraktni karakter zbog načina manifestacije, zato što predsatvlja nepredmetni svijet i apstraktna je u onolikoj mjeri ako su njeni simboli nečitljivi nevještom oku, a u svojoj suštini, ona je ništa manje konkretna kao zapadna umjtnost, koja se obično definira kao umjetnost “predstavljajuće” i “figurativne” prirode. I sada kao nekad kufi plijeni fascinantnom snagom svog apstraktnog izgleda. I nije čudo što su mnogi umjetnici sa zapada bili oduševljeni i fascinirani islamskom umjetnošću, što je neposredno imalo utjecaj na njihov vlastiti likovni izraz, te su posudili upravo taj apstraktni karakter islamske umjetnosti koji su muslimanski umjetnici mnogo ranije razvili. Veliki umjetnici zapadne provenijencije – poput Matissea, koji je bio pod utjecajem perziske minijature, Kandinskog, Kleea, Hartunga, Mire, Herbia i Morelletra – “posuđivali” su linearno uređenje i kompozicije sa ispisa arapskim pismom. Ovo slikarstvo najdirektnije proizlazi iz klasične islamske kaligrafije a plod je istinskog doživljaja, ljubavi gotovo do opčinjenosti, proučavanja i, može se reći, “divljenja” islamskoj kaligrafiji. To je težnja ka “beskonačnosti, prema području nepredmetne savršenosti u kojoj se poništavaju razlike između čovjeka i prirode, te duha i materije”, izražene kroz likovni jezik na razini religije. 37

Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO

Ponovno uspostavljanje države P

oslije poraza kod Ankare 1402. godine, Osmansko carstvo je podijeljeno između trojice prinčeva: Sulejmana, Musaa i Mehmeda. Nakon dugotrajnih međusobnih borbi, sultan Mehmed Čelebi će 1413. godine ponovo ujediniti Osmansko carstvo pod jednu zastavu. Proces ujedinjenja su znatno otežavali susjedi kojima je odgovaralo takvo stanje kod Osmanlija. Skoro sve turkmenske kneževine u Anadoliji su se ponovo osamostalile i proglasile svoju neovisnost od Osmanske države, a Bizantija, Srbija, Vlaška i Albanija su takođe preuzele osmanske teritorije u Evropi. Kad god bi se neki od prinčeva približio trenutku ujedinjenja države, uslijedile bi diplomatske ili vojne akcije susjeda, te bi tako svi napori propali. Ipak, princ Mehmed je bio u povoljnijem položaju od Sulejmana i Musaa. Prije svega, imao je podršku šejh Emir Sultana, neprikosnovenog alima tog vremena, a osim toga, njegova prijestolnica je bila u Amasiji, ponajboljem dijelu raskomadane države. 38

Sultan Mehmed Čelebi Historičari ga opisuju kao “Čelebi” – otmjena gospodina najboljih manira. Lice mu je bilo lijepo, bijelo i crveno, obrve srasle, brada gusta i njegovana. Bio je izvrstan hrvač. Mehmeda Čelebiju hvale ne samo turski nego i bizantijski historičari. Navode njegovu pravednost, blagot, darežljivost i tvrdoću u zadatoj riječi. Bizantijski historičari ističu i dokumentuju njegovu toleranciju i blagost, kako prema Turcima tako prema Grcima i ostalim. U historijskim djelima je često nazivan „Nuhom Osmanskog carstva“, koji je osmansko biće spasio od tatarskog potopa.

Pohod na Karaman Vladar Karamana se za vrijeme Osmanske slabosti skroz približio Bursi i opsjeo je. Pošto nije imao uspjeha, popalio je predgrađe i povukao se. Neki historičari navode da je iskopao kosti sultan Bajazita i spalio ih, jer je Bajazitov vojskovođa Timurtaš, za vrijeme Bajazidovog vladanja, u jednoj bici zarobio i pogubio njegovog oca. Godine 1414. Mehmed Čelebi krenu u vraćanje izgubljenih teritorija. Prije svih Izmir, zatim Konju i Karaman, po treći put u osmanskoj historiji. Zatim se prebacio u Evropu i vratio nekoliko izgubljenih gradova.

Zaštitnik šerijata Tek što je ponovo uspostavio vladavinu na svim teritorijama koje su pripadale Osmanlijama za vrijeme sultana Bajazita, sultan Mehmed Čelebi se susreo sa jednim mnogo opasnijim problemom. Bio je to pokret „šejha“ Bedredina od Simavne.

Bedredin se udružio sa Borklidže Mustafom i Kemalom Torlakom, koji su ranije bili njegovi učenici, i počeli su širiti učenje koje bitno odstupa od šerijata. Naime, Bedredin se proglasio Mehdijem, koji je, navodno, poslan da ujedini muslimane i kršćane u jednoj sasvim novoj vjeri koja je spoj islama i kršćanstva. Dopustio je pijenje vina i korištenje muzike pri vršenju ibadeta, kao i još neke šerijatom zabranjene stvari. Zastupao je mišljenje da je Isa, a.s., uzvišeniji i odabraniji od Muhammeda, a.s., i kršćane proglasio pravovjernim. Ko god bi se usudio nazvati kršćana nevjernikom, Bedredinovi sljedbenici bi ga odmah ubili. Nova ideja se brzo proširila među lokalnim kršćanima, kao i među nekim muslimanskim nezadovoljnicima koji su, za vrijeme sukoba Mehmeda Čelebije sa braćom, bili njegovi protivnici. Nakon što je obezbijedio dovoljan broj sljedbenika, Bedredin se proglasio potomkom seldžučkih sultana i tako otvoreno iznio aspiracije na preuzimanje vlasti od Osmanlija. Bedredin i njegovi učenici su tobože zagovarali ideje siromaštva,

jednakosti, mira i tolerancije. Skoro sva njihova imovina bila je zajednička, a svaki član zajednice se imao pravo poslužiti tuđim stvarima. Zapravo se radilo o otpadnicima od islama koji su nastojali iskoristiti još svježa sjećanja na nedavne podjele Osmanske države i prigrabiti vlast za sebe. Po nalogu uleme, sultan Mehmed Čelebi se oštro sukobio s otpadnicima. Borba je bila bespoštedna i žestoka. Odvijala se u zapadnom dijelu Anadolije i evropskom dijelu osmanske države gdje je Bedredin imao najviše sljedbenika. Pošto su uživali podršku vlaškog kneza Mirče i pošto su slijepo slijedili svog vođu, otpadnici su dugo pružali otpor. Ipak, u jesen 1416. godine, buna je ugušena, a Bedredin i Mustafa su ubijeni, dok su njihovi sljedbenici pozvani na pokajanje i odustajanje od iskrivljavanja šerijata. Pošto je većina odbila poziv na pokajanje, pobijeni su skoro do posljednjeg. Ipak, Bedredinove ideje su ostale zabilježene. Osmanska država će se još dugi niz godina boriti protiv njegovih sljedbenika.

Jedan od razloga pobune protiv sultana Mehmeda je bilo nezadovoljstvo lokalnih moćnika njegovom vizijom centralizovane države. Stavljanjem svih pokrajina pod kontrolu države, ujednačivanje poreza i zakona na svim teritorijama im nikako nije išlo na ruku. Neprestano su sanjali o trenutku kad će se odvojiti od moćne osmanske države i bezdušno eksploatisati lokalne seljake. Većina muslimanskog stanovništva je pružila podršku sultanu Mehmedu, jer im je njegova politika odgovarala. Centralizovana država ih je štitila od samovolje starih plemićkih porodica kojima je bila povjerena vlast u pokrajinama iz kojih su potjecali. Nezajažljivi, kakvi su bili, nikada se nisu zadovoljili namjesništvom. Zbog toga su u Bedredinovom pokretu vidjeli izvrsnu priliku za osamostaljivanje i uspostavu vlastitih kneževina. Ma kako uporni bili, nisu bili dorasli elitnim jedinicama osmanske države. Bili su to janjičari o kojima ćemo opširnije pisati u narednim brojevima našeg časopisa.

Lažni Mustafa Nakon što je porazio jednog Mustafu, ubrzo se pojavio drugi. Ovaj drugi Mustafa je tvrdio da je sultana Mehmeda brat, izgubljen u Bici kod Ankare kada je Timur porazio sultana Bajazita. Skoro svi turski historičari ovog Mustafu nazivaju Duzme Mustafa – „Krivi (Izmišljeni, Lažni) Mustafa“. Ovaj Mustafa je tvrdio da je Bajazitov sin i da mu, kao starijem bratu, pripada osmanski prijesto. Krivi Mustafa se krio u Istanbulu kod Bizantijaca, koji su ga u jednom trenutku pustili i proglasili ga legitimnim nasljednikom osmanske 39

krune. Uz pomoć vlaškog kneza Mirče, Mustafa je krenuo da preuzme Tesaliju i ostale evropske dijelove osmanske države. Međutim, sultan Mehmed je već uspio potpuno učvrstiti vlast i osnažiti janjičarske trupe, tako da je Mustafa potpuno potučen kod Soluna. Bojeći se za život, Lažni Mustafa se ponovo vratio u Istanbul pod zaštitu Bizantijskog cara. Ovaj besramni Mustafin potez će prouzročiti mnoge probleme Mehmedovom nasljedniku sultanu Muratu II, jer će ga Bizantijci iz Istanbula često ucjenjivati Mustafom, a kasnije i princom Orhanom. Kad god bi sultan Murat poduzeo ozbiljnije korake ka proširenju države ili učvršćenju centralne vlasti, Bizantijci bi zaprijetili puštanjem Mustafe ili Orhana iz političkog zatočeništva. Konačno, pojavit će se osoba koju takve ucjene nimalo neće zabrinjavati. Bio je to Muratov sin sultan Mehmed II Fatih, koji će na sve ucjene samo odmahnuti rukom, osvojiti Istanbul i potpuno uništiti truhlo Bizantijsko carstvo. O tom sretnom trenutku pisat ćemo u narednim brojevima.

Podrška uleme Sultan Mehmed Čelebi je gradio džamije u Bursi i Jedrenu. U Bursi je dovršio Ulu džamiju koju je započeo njegov djed Murat I, a nastavio njegov otac Bajazit. Takođe je, u istom gradu, sagradio i Ješil (zelenu) džamiju sa medresom, kuhinjom, bibliotekom i bolnicom, kao i nekoliko džamija u provincijama. Bio je pokrovitelj nauke i umjetnosti. Ipak, ostat će upamćen kao obnovitelj osmanske države koja je, nakon katastrofalnog poraza kod Ankare, bila potpuno raskomadana. 40

Sva svoja postignuća duguje ponajboljim učenjacima svoga vremena kojima je neprestano bio okružen. Prije svih, bio je to šejh Emir Sultan, čiji je ugled u širokim narodnim masama bio neprikosnoven. Osim njega, na dvoru sultana Mehmeda su često boravili i šejh Abdulatif Mukaddesi iz Jerusalima i šejh Abdurahman iz Merzifuna koji je bio učenik velikog šejha Šihabuddina Suhreverdija, po čijem nalogu je i došao u osmansku državu. Sultan Mehmed je umro u Jedrenu 1421. godine, a pokopan je u Bursi u Zelenom turbetu koje je sagrađeno još za njegova života.

Sultan Murat II Nakon iznenadne smrti oca Mehmeda Čelebije, sultan Murat II se, kao osamnaestogodišnjak, našao na čelu osmanske države. Vijest o očevoj smrti ga je zatekla u Amasiji, gdje je, po običaju Osmanlija, vršio dužnost namjesnika pokrajine. Kao i njegov djed Bajazit i otac Mehmed, imao je čast i sreću da prijateljuje sa šejhom Emir Sultanom. Nakon ceremonije opasa-

vanja sultanskom sabljom koju mu je, kao predvodnik uleme, pripasao šejh Emir Sultan, u palaču su stupili veziri i visoki janjičarski oficiri. Svi vodeći ljudi carstva – ulema, veziri i najviši oficiri – prisegnuli su novom sultanu, što je bio uslov da se novi sultan smatra legitimnim vladarom. Beskrajno privržen miru, nauci i pobožnosti, sultan Murat II je namjeravao dovršiti konsolidaciju države koju njegov otac nije uspio u potpunosti dovršiti. Međutim, Bizantija mu neće dozvoliti skoro nijedan trenutak mira u njegovoj tridesetogodišnjoj vladavini. Tek što je zasjeo na prijesto, Bizantijci su podgovorili Lažnog Mustafu da preuzme osmanske teritorije u Evropi. Iako ga je sultan Mehmed Čelebi jednom porazio, Mustafa je ovaj put očekivao pobjedu uzdajući se u neiskustvo mladog sultana i izdašnu pomoć Bizantije. Podržan nezajažljivim lokalnim namjesnicima, Lažni Mustafa je krenuo prema Galipolju. Mladi sultan Murat II ih je spremno dočekao i potpuno razbio. Lažni Mustafa je pobjegao i namjeravao se skloniti u Istanbul kod svojih bizantijskih prijatelja, ali su ga u međuvremenu izdali njegovi ljudi i svezanog ga doveli pred sultana Murata. Kao opomena svim potencijalnim osmanskim izdajnicima, Lažni Mustafa je obješen na jednoj kuli u Jedrenu.

Opet Mustafa Ljudska glupost, gramzivost i nespremnost na pokoravanje boljem od sebe uvijek i iznova iznenađuje. Tek što je riješen problem i drugog Mustafe, pojavio se još jedan – opet Mustafa. Bio je to brat sultana Mu-

rata, koji je smatrao da je prijesto trebao pripasti njemu, a ne Muratu. Nakon što je ubistvom Lažnog Mustafe bizantijska akcija protiv osmanske države doživila neuspjeh, sultan Murat je, 2. juna 1422. godine, opsjeo Istanbul sa realnim šansama da zauzme grad. Možda bi u tome i uspio, ali je opsada morala biti prekinuta u septembru mjesecu iste godine, kada su se pobunili anadolski kneževi. Uspjeli su nagovoriti Mustafu, brata sultana Murata, da napadne Bursu i tako preuzme prijesto osmanske države. Iako je dobro znao za prevrtljivost anadolskih kneževa, naivni Mustafa je krenuo u pohod protiv svog brata, misleći da će baš njemu, kao nikom prije, isti kneževi ostati odani. Međutim, to se nije dogodilo.

Anadoliju. Nakon krvavih borbi, pobunjenici su skršeni. Princ Mustafa je, u februaru mjesecu 1423. godine, obješen na stablu jedne smokve kod Burse. Ipak, bio je potomak Osmanove kuće pa je ukopan u blizini svog oca sultana Mehmeda

Čelebije. Zatim je nastavljena akcija protiv anadolskih kneževa koji su podstakli Mustafu na pobunu. Ishod ove akcije je potpuna pobjeda sultana Murata i ukidanje skoro svih anadolskih kneževina. Nakon toga, uslijedile su akcije na Balkanu...

Neki od anadolskih kneževa su isticali svoje visoko porijeklo naglašavajući kako su potomci nekada moćnih Seldžuka. Nema nikakve sumnje da su Seldžuci učinili mnogo hizmeta islamu, ali njihova moć je odavno iščezla. Njihovo mjesto su zauzeli Osmanlije, koje su anadolski kneževi smatrali skorojevićima. Nesposobni potomci nekada moćnih Seldžuka su jedino bili sposobni na sjedenje u udobnosti centara kao što su Konja, Kajseri i Maraš, ubiranje ničim zasluženih poreza i trošenje narodnog blaga na pjesnike koji će kititi stihove u njihovu slavu. Kad god bi Osmanlije bili zaokupljeni džihadom u Evropi, sterilni i gramzivi anadolski kneževi su podizali pobune protiv njih. Ovaj put su prešli svaku mjeru i nagovorili jednog osmankog princa da preuzme dio države. Sultan Murat II je prekinuo opsadu Istanbula i prebacio trupe u 41

Dr. Dželal Ibraković | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA (VI)

Pranje sa sapunom ili sapunicom?

S

avremeni čovjek je razvio najveću industriju u oblasti zabave (iluzije). Ta zabava je vezana posebno za filmsku (TV) industriju gdje se proizvodi svakog dana širom svijeta ogroman broj filmova, TVserija, sa raznim žanrovima i sa raznim secenarijima od kojih se neki pišu upravo preko došaptavanja onoga koji je za sebe rekao da je velemajstor iluzije (onaj koji loše postupke u dobre pretvara, prikazujući ih slušaocu i gledaocu kao takvim, opuštajući ga i uzimajući mu ili uspavljujući mu onu osnovnu prednost s kojom je čovjek došao na Zemlju – a to je razum). Pored ostalog, to su razni sedativi koji su popularni širom svijeta – dugotrajne TV-serije koje uzimaju čovjeku vrijeme i opčinjavajući ga (tu se podrazumijeva i ženski rod) mentalno i psihički iscrpljuju kao svojevrstan apaurin s kojim čovjek bježi od uglavnom otužne svakodevnice. Naravno, takvi se i ne pitaju za razloge svoje otužnosti i ispraznosti, jer je najveća boljka savremenog čovječanstva, koje već broji preko šest milijardi duša koje žive na Planetu, nedostatak vjere. Ondje gdje se pojavljuje i tračak svjetlosti u njegovim prsima, počinju i napadi na njega sa oprobanim oružjima u cijeloj ljudskoj historiji: podsticanja pohlepe i niskih strasti, nuđenja ovozemaljskih „uživanja“ kao raja na Zemlji, a ako toga nema onda veliki broj ljudi i žena to pokušava da nadoknadi maštanjima, zamišljanjem sebe u ulozi bogatog, lijepog i sposobnog ljubavnika/ljubavnice, onog/one koji mijenja lijepe žene/muškarce, koji pije, „uživa“ u bogatstvu. I najčešće upravo u tim sapunicama postoji i svećenik koji se javlja kao simpatični lik što kao nebeski glasnik razumije sve te silne seksualne skandale glavnih likova, oprašta im, pa po tom principu bi „mogao“ da oprosti i gledaocima i muškog i ženskog 42

i dječijeg roda koji od ujutro do navečer prate desetine meksičkih, argentinskih, brazilskih TV-serija i tako žive ne jedan, nego nekoliko tuđih života koji su uz to vještački napisani i snimljeni. Umjesto sapunom i vodom peru se mnogi (i vjernici) sapunicama, e baš kao da se igraju trateći vrijeme koje neumitno curi i nestaje, a umjesto jedne oplakivane TV-serije pojavi se još jedna, pa još jedna, svaka zavodljivija od one prethodne. Samo se prepustite, to je dovoljno!

Ćiri-bu-ćiri-ba – ma jami ba! Cijeli savremeni svijet je pun mađioničara, „proroka“, gatara, onih koji zavode ogroman broj ljudi i žena na stranputicu. Savremeni čovjek je sve više i u sve većem broju ovisnik od ovih oblika. A savjet je stigao znatno ranije – prije 1420 godina kada je ponovljen kroz Kur’an poziv prisutan još od najstarijih vremena: „O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli ono što želite.“ (Kur’an, 5:90.) Kada bi se ovaj arhaični prijevod jezički malo „osvježio“ sa novim izrazima za iste sadržaje onda bi „vino“ podrazumijevalo mnoga „prirodna“ i vještačka alkoholna pića, te čitavu paletu piva, šampanjaca i drugih varijacija „vinske karte“. „Kocka“ danas predstavlja, kao i razne industrije alkohola, razne industrije zabave od automata do kockarnica i drugih zabava koje se obično nude u „paketu“. To su i usluge ženskog i muškog društva, hotelskog smještaja, bankarskih usluga i svega što je „kocka“. Tome se pridodaju razne vrste igara na sreću koje se

prilježno i ustrajno igraju od strane više milijardi ljudi. Svi oni vjeruju u obećanja koja su u startu lažna oko toga da su baš oni ti koji će biti lahki dobitnici. „Kumiri“ ili idoli odnosno lažna božanstva, odnosno ljudi i stvari koji su predmet obožavanja, također, ogromnog broja ljudi širom kugle zemaljske, su se umnožili i postali su pritisak za mnoge vjernike. Naime sredstva informiranja su u službi ovih lažnih (samo)proglašenih božanstava. To su sportske, filmske, muzičke, naučne, političke i druge „zvijezde“ koje zaokupljaju pažnju cijelog čovječanstva. Njihovo pojavljivanje izaziva histerije, a one same su pojedinačno predmet koji zaokuplja pažnju i vrijeme miliona ljudi širom svijeta. Sve je to djelo šejtana, upozorava nas Knjiga koja je objavljena u zbirnom obliku ljudima prije 1420 godina. Ta Knjiga je Kur’an, a ovdje naznačeni primjeri upozorenja ljudima na djelovanje šejtana ili đavola nisu mimoiđeni ni u svetim knjigama koje su objavljene i prije ove konačne Upute. Ona je završetak i u sebi sadrži sve prethodne Knjige u njihovom izvornom obliku. Tako da je jasno da zabrane koje se odnose na sadržaje djelovanja šejtanovog traju od boravka prvog ljudskog para u dženetu, pa preko prve ljudske zajednice na Zemlji, sve do Sudnjeg Dana. Jer šejtan je izrazio neposluh spram Božije naredbe da se pokloni pred čovjekom i praktično je pratilac čovjeka, a svoje metode je usavršavao kako je navodni ljudski napedak tekao.

A gdje su to poroci blagoslovljeni – samo tamo gdje popušta oprez Zar i u jednoj monoteističkoj religiji može da se govori da je dozvoljen blud, vračanje i gatanje, kocka, obožavanje ljudi ili stvari kao božanstava? I alkohol je zabranjen, nema sumnje, ali su ljudi u prilagođavanju prema svojim potrebama vjerovanja mnogo toga jednostavno izbrisali, jer su smatrali da je previše restriktivno. Takvi danas („blagonaklono“) traže i reformu islama pod izgovorom da sve što je „tradicionalno“ – to je prevaziđeno, arhaično i nazadno. Mijenjajte, demokratizirajte, smanjite restrikcije, uvažavajte francuske i druge revolucije, a ljudska prava, a prava, prava... Hvala Bogu pa je On Čuvar i bdije nad Posljednjom Objavom. A nema boljeg i pouzdanijeg Čuvara. Odnosno, otvoreno djelovanje šejtana na ljude 43

u prethodnoj ljudskoj historiji na Zemlji doprinijelo je da su jednostavno nestale neke od naredbi u kojima je sadržana trajna Opomena Božija, kao beskrajna Milost spram ljudskog bića koje je slabo biće, ali sa velikim potencijalima. Zar nije praktično prva generacija ljudi na Zemlji, odnosno prve generacije (od vremena Adema, a.s., do Nuha, a.s.), mada su imale svježe sjećanje na Izvorno Znanje, ogrezla do te mjere da je cijelu Zemlju pogodio Potop u kojem je spašen samo manji broj ljudi koji su bili vjernici? Djelovanje šejtana je permanentno i on se ne umara u svojoj nakani: da odvlači ljude od staze Istine. Permanentno radi na tome da Istinu prikazuje kao iluziju, a iluziju koju sam proizvodi da prodaje ljudima za „istinu“. Staze Prave Istine (vjere u Jednog Boga i oslanjanje na Njega) prikazuje kao „restriktivne, nedemokratske, ograničavajuće, neslobodne, zaostale, nenaučne“ i nudi ljudima „spas“ u brojnim „olakšicama i uživanjima“. Njegove prste i tragove treba prepoznavati i u utjecaju da ljude obuzme zaborav, da se Izvorna Uputa podvrgne raznim reformacijama, prilagodbama, prepoznaje se u nedovoljnom oprezu u čuvanju ploča koje su objavljene Mojsiju, odnosno Musau, a.s., prema islamskoj terminologiji, ili pak nedovoljan oprez u čuvanju onoga što je izvorno objavljeno Isusu, odnosno Isau, a.s. Ali i ono što je ostalo od temljnih dogmatskih stavova jeste usmjereno prema borbi protiv đavola i oprez da se ljudi čuvaju. To se od početka stvaranja svijeta kada je uspostavljena univerzalna svemirska misija koja je nosila i nosi naziv čovjek.

44

Nervoza šaptača odražava se i na prilježne podanike, ali i kolebljivce Jasno je da šejtan nema velike moći da Izvornu Uputu potisne. Zato na pragu trećeg milenija možemo da primjetimo njegovu nervozu, pa i njegovo skoro pa fizičko pojavljivanje u ljudskim sferama. Islam ima progeresivno širenje uprkos pokušajima da se stvori unutarnji raskol, s čime se računa već od smrti Muhammeda, a.s. Tome se pridodaju i druge metode koje su već primjenjene ili se primjenju spram muslimana u svijetu: pokušaj da se preko gomilanja materijalnih dobara podvoje unutarnji redovi muslimana, razbija njihovo jedinstvo, ponudi njihovim vođama zamamni zov zlata, dragulja, bluda, uživanja alkohola i opojnih droga, potom pokušaj potčinjavanja većine muslimana tiraniji i samovolji manjine – da ih potčinjava i na njima obavlja misiju otvoreni neprijatelj koji im nameće svoj način života… Tu su i rafiniranije metode kao što je uvođenje samozvanih „mesija“, „proroka“, „sanjara“, tumačenje i pronalaženje „novih“ hadisa, pretvaranje islama u „muhamedanstvo“, uvježbavanje militantnih grupacija i njihovo protežiranje kao razloga za intervenciju. Vještačke podjele čovječanstva na nacionalne države jesu sljedeći faktor u kojem se ogromnom broju ljudi koji su „braća“ po krvi i tlu govori kako su najbolji, najčišći, pravovjereni, kako je samo njihov vođa ispravan, kako su očevi nacije nepogrješivi. Taj etnocentrizam se šapće, kao provjereni metod, svim stavnocnicima Zemlje koji se zovu ljudima. Zar pogubne posljedice nacionalnih podjela u ummetu nisu vidljive i u historiji i u našem savremenom dobu. To ide dotle da se postavljaju ekplozivne naprave u džamijama petkom samo zato što navodno šiiti ne mogu sa sunitima ili Kurdi sa Turcima, ili Iranci sa Iračanima, Egipćani sa Sirijcima, sljedbenici reisa sa sljedbenicima muftije na Sandžaku, vehabisti sa svima drugima, hajke protiv sufija... Onaj koji šapće ljudima slatke laži na njihovo uho, na razne načine, postaje sve nervozniji, pa to prenosi kao nervozu i na sljedbenike i sve kolebljivce. Zato su nervozni berzanski indeksi širom svijeta, ali i sve češća je upotreba sirovog (često i bezrazložnog) ispoljavanja zla kao banalnosti na ulicama svijeta. A, nažalost, i na našim bosanskim.

Senada Mehmedćehajić | PORODIČNE VEZE

Džennetske cicibanke D jeca su naše najveće blago. Prema tome blagu se treba tako i odnositi, vrlo brižno i odgovorno. Stoga:

1.

2.

Svaki roditelj treba svome djetetu, kada ono dođe na ovaj svijet, naditi lijepo muslimansko ime, učenjem ezana na desno i ikameta na lijevo uho. Potrebno je i zaklati kurban za svoje dijete, ukoliko je roditelj u mogućnosti, i podijeliti ga komšijama i prijateljima.

3.

Mušku djecu osunetiti.

4.

Usađivati od malih nogu djeci ljubav prema našem Stvoritelju Allahu, dž.š.

18. Učiti ih namazu od prvih koraka. Kako bismo ih privoljeli da klanjaju, potrebno je kupiti malu serdžadu, koja će biti samo njihova, i uvijek ispod nje ostaviti neki dar. 19. Svojim primjerom pokazati važnost namaza u našem životu. 20. Slijediti hadis i preporuke Božijeg Poslanika, a.s., kada je u pitanju namaz (od sedme godine učiti ih klanjati, a sa desetom biti i strožiji). 21. Učiti djecu da iskazuju ljubav prema roditeljima,

5.

Voljeti podjednako i mušku i žensku djecu.

ali i prema djedovima i nenama, i neka djed i nena

6.

Neka bismilla bude prvo što će djeca naučiti, odmah poslije prvih izgovorenih riječi „mama“ i „babo“. Svojim primjerom to pokazati djeci, tako što ćemo stalno glasno izgovarati bismillu.

budu sastavni dio njihova života.

7.

Učiti ih lijepim manirima i islamskom bontonu.

8.

Usađivati im vrline lijepog ponašanja i lijepog odnosa prema starijima.

9.

Ne dozvoliti djeci da vrište i podižu ton na roditelje, niti na starije.

10. Od malih nogu učiti djecu disciplini i radu. 11. Neka održavanje lične higijene (pranje ruku prije i poslije jela, pranje zubi i sl.) budu njihove stalne aktivnosti. 12. Promijeniti neke svoje navike, jer djeca najčešće oponašaju roditelje, pa tako i onda kada se ljute. 13. Neka uvijek budu lijepo i ukusno odjevena, bez slijepog slijeđenja modnih trendova. 14. Učiti djecu da nazivaju selam. 15. Uvijek paziti s kim se druže. Sjetite se izreke: „S kim si takav si.“ 16. Od malih nogu djecu voditi u džamiju i graditi u njima ljubav i poštovanje prema toj Allahovoj kući. 17. Djecu slati u mekteb.

22. Često posjećivati sa djecom djeda i nenu i neka uvijek osjete ljubav i toplinu koju osjećate vi prema svojim roditeljima. 23. Učiti ih lijepom odnosu prema učitelju/učiteljici. 24. Uvijek prema djeci postupati blago. 25. Uvijek naći vremena za razgovor s njima. 26. Posvećivati puno vremena druženju i igri, jer se i u igri razvijaju najplemenitije osobine djeteta. 27. Ne pokušavati djeci kupiti sve u šta upru prstom. Najvažnije je da znaju da ih volite i da ste uz njih. 28. Učite djecu iskrenosti i poštenju. 29. Neka strpljivost bude njihova vrlina, i u dobru i u nevolji. 30. Neka djeca osjete i ljubav i poštovanje između majke i oca. 31. Neka su roditeljima uvijek na umu riječi Poslanikove, a.s.: „Roditelj ne može darovati svom djetetu ništa bolje od lijepog islamskog odgoja.“ 45

ODABRANE ŽENE

MAJKA I SESTRA MUSAA, a.s. J

edno od najopširnijih kur’anskih kazivanja je ono o Musau, a.s. Spomenuto je na sedamdeset tri mjesta u Kur’anu i poteško je hronološki poredati redoslijed dešavanja.

On je Musa, sin Imrana ibn Lavija ibn Jakuba ibn Ishaka ibn Ibrahima, alejhumu-selam. Benu Israil, za koje smo rekli da su potomci Jakuba, a.s., u vrijeme Jusufa, a.s., u godini gladi napustiše Palestinu. Faraon za Jusufovog vremena bio je Rejjan ibn Velid, i on je upravljanje prenio na Jusufa, a on na svoje potomke, tako da je u prva vremena Benu Israil živio životom kraljeva. Njihov broj se brzo povećavao. Nakon Rejjanove smrti vlast je naslijedio Kabus ibn Mus’ab, koji je bio tiranin i mnogo je naudio Benu Israilu. Potom zavlada Velid ibn Mus’ab, brat pređašnjeg faraona, čija je žena bila Asija ibn Mu-

zahim o kojoj ćemo pisati uskoro. Ovaj faraon je bio silnik i nepravedan. Učinio je što niko prije njega nije. Sam je sebe bogom proglasio. “Ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene.” ( Kasas, 38.)

Faraonov san i zakon “Faraon se na Zemlji bio ponio i stanovnike njene na stranke izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao. On je zaista činio nered.”

(Kasas, 4.) Ponizio je narod Benu Israila, učinio da mu budu robovi, da rade najgore i najteže poslove. Njihove žene su postale robinje, od njih su za sebe uzimali one koje su im se sviđale. Ovo nije bila samo povlastica faraona i dvora nego svih pripadnika najjačeg sloja društva, egipatskih Kopta. Na ovo zlodjelo navela ga je raširena predaja među potomcima Israilovim da će se među njima roditi dječak koji će srušiti egipatskog faraona. Ibrahim, a.s., je to nagovjestio kad je egipatski vladar htio da napastvuje hazreti Saru, pa ju je Allah, dž.š., sačuvao od njega. Kad je to predanje doprlo do Kop-

46

ta, neki zapovjednici i članovi dvorske svite su na jednim od mnogobrojnih večernjih sjedaljki upoznali o tome faraona, nakon čega je on naredio da se sva muška djeca Israilovih potomaka pobiju. Od Abdullah ibn Mesuda i drugih ashaba se prenose predaje da je faraon usnio san kako je iz Bejt el-Makdisa (Jerusalima) došla vatra i spalila kuće u Egiptu i sve Kopte, a poštedila potomke Israilove. Kad se probudio uplašen od sna, pozvao je astrologe i sveštenike da mu protumače san. Rekli su mu da san znači da će se roditi muško dijete među Benu Israilom zbog koga će Egipćani biti upropašteni, te je on naredio da se prate sve trudnice i pobiju svi novorođeni sinovi, a žensku djecu da ne diraju. Bio je to pokolj među Benu Israilom. Faraon je uložio sve napore da se Musa ne pojavi. Nakon ove naredbe sinovi Israilovi su toliko oslabili brojem da su se neki Kopti požalili faraonu ako svi mladi budu pobijeni a stari izumru, da će onda oni morati raditi poslove koje su radili Izraelićani. Zato je faraon naredio da se muška djeca jedne godine ubijaju a druge poštede. Mufesiri dalje navode da se Harun, a.s., rodio one godine kada se nije ubijalo, a Musa, a.s., u onoj godini kada su se muški potomci ubijali.

Majčina dosjetljivost Od kad je zanijela, Musaova majka se bojala i vješto je sakrivala trudnoću da to niko ne primjeti sve do poroda. Kad je rodila bila je nadahnuta da napravi sanduk, stavi ga u njega, priveže užetom i

položi u Nil u čijoj je blizini bila njena kuća. Visoka trstika je skrivala sanduk. Majka ga je dojila, a kad bi se pobojala, stavljala bi dječaka u sanduk i puštala niz vodu. Drugi kraj užeta bi svezala uz kuću i kad bi gosti otišli ona bi ga ponovo pomoću užeta privukla sebi. “I Mi nadahnusmo Musaovu majku: ‘Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, zaista, vratiti i poslanikom učiniti.’”

( Kasas, 7.) Izvršavajući ono što joj je bilo naređeno, ona je jednog dana spustila Musaa sa sandukom u vodu, ali je zaboravila da kod sebe sveže drugi kraj užeta. Primjetivši kako sanduk pliva niz rijeku reče sestri njegovoj: “Idi za njim!” Pratila ga je sa obale vješto se prikrivajući. Rijeka odabrana, Nil, nanijela je sanduk pokraj faraonova dvora. Sanduk sa bešikom zastao je uz obalu i ubrzo ga primjetiše sluškinje, ali ga nisu smjele otvoriti dok ga ne doniješe pred Asiju, faraonovu ženu.

Asijina zaštita Kad je Asija otvorila sanduk i otkrila prekrivač,ugledala je dječaka svijetla lica koga odmah zavoli. Nakon što je faraon ugledao dječaka, odmah naredi da ga zakolju. Asija je hrabro stala u djetetovu zaštitu. Nije tačno kao što se spominje u pojedinim israilijatima da je Asija sakrila od faraona činjenicu da je Musa iz naroda Benu Israila. Po prekrivaču su svi znali da ovo dijete ne pripada njihovom narodu nego da je iz Benu Israila. Zamolila je faraona da ga ne ubije nego da joj ga pokloni jer to je samo dijete,

kako ono da nešto zna i kako mu ono može išta nauditi. Pošto se bojao predskazanja, a ipak želio da joj udovolji, faraon naredi da donesu dvije posude. Jednu napunjenu draguljima, a drugu žeravicom. Htio je da bude siguran da je dijete bezopasno pa reče da vidimo šta će izabrati. Ako izabere dragulje, pa sjaj i vrijednost njihovu znaju svi, a ako vatru usijanu, pa to može samo nesvjesni. I Allah, dž.š., nadahnu Musaa te on svojom ručicom dohvati užareni ugalj i zaplaka. Asija iskoristi ovaj momenat, posvjedoči dječiju nevinost i brzo ga predade sluškinjama da ga odnesu i utješe. “On će biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda će nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti.”

(Kasas, 9.) Faraon joj reče: „Radost tebi, ali ne i meni. Ja ne želim nikoga iz Benu Israila odgajati u svojoj kući, ali ako ti tako želiš, neka tako i bude.“ Muhamed, s.a.v.s., je rekao: „ Da je rekao: ‘Radost i meni.’, ne bi ga zadesila kazna.“ Zbog Asijinih riječi: “možda će nam od koristi biti”, Allah,dž.š., joj je stvarnu korist dao. Uzvjerovala je Musau kada je odabran za poslanika, zaštitio je od faraona i džennetom je obradovao. “A oni ništa ne predosjetiše.” Odgojiše dječaka na

47

dvoru, i tako on bi njena ali ne i njegova radost.

Traženje dojilje Es-Suhejli kaže da je Musaovoj majci bilo ime Ajariha. Njeno srce postade prazno, umalo ga ne pokaza, umalo skrhana bolom od rastanka da se ne odade. Allah, dž.š., učvrsti je da bude izdržljiva i da se nada pomoći Božijoj. Kad se kćerka vrati i obavjesti je gdje se Musaov sanduk zaustavio, shvati da se mora pripaziti i ne odati. Naredi joj da prati u čaršiji vijesti sa dvora, te tako saznadoše da nova beba na dvoru odbija da doji dadilje. Oni su se smeli i na svaki mogući način ga pokušavali nahraniti, ali nisu uspjeli, kako Uzvišeni kaže: “A Mi smo mu već bili zabranili dojilje.” Zatim su ga sa babicama i ženama sa dvora poslali na pijacu, ne bi li našli nekoga koga će dječak pristati podojiti. Ponuđena je velika nagrada onome ko nađe dojilju čije će mlijeko dječak zavoljeti. Dok su tako stajali sa njim i svijet ga posmatrao, njegova sestra ga je gledala, praveći se da ga ne poznaje. A onda je kao usput rekla ženama sa dvora: “Hoćete li da vam ja pokažem porodicu koja će vam se o njemu brinuti i koja će ga paziti.” (Kasas, 12.) Pošto Musa nije htio nikoga da podoji i riješenja nije bilo na vidiku, odlučiše da pokušaju. Ibn Abbas kaže: „ Kada je to rekla, upitali su je kako zna da će ga oni paziti i čuvati, a ona je odgovorila: ‘Ta žena je iz siromašne kuće, pristat će kad sazna da se radi o faraonovom posinku. Pa zar mnogi ne žele da obraduju vladara i ne nadaju se bogatoj nagradi!? Ona je čista i prijatna mirisa, nije se desi-

48

lo da je njeno mlijeko ijedno dijete odbilo. Ako želite ja ću vas odvesti do nje.’“

Potpuni razvoj djeteta – dojenje

Pristadoše i odoše do njene kuće gdje ga je majka uzela i on poče gladno dojiti. Svi su se obradovali i poslali muštulugdžiju Asiji da je nađena dojilja.

Allah, dž.š., je odredio “da rasteš pod Mojim okom” u blizini

Sa nahranjenim djetetom poveli su Musaovu majku na dvor kod Asije. Želeći da dječaka odgaja u svojoj blizini, Asija joj je ponudila smještaj i život na dvoru, gdje će joj biti pruženo sve što treba. Međutim, ona je to odbila rekavši da ona ima muža i drugu djecu o kojoj nema ko brinuti, pa ovo dijete može dojiti samo ako ga pošalje sa njom ili joj ga budu donosili na dojenje. Asija teško pristade na ovo odvajanje od djeteta, ali odredi da joj ga svakodnevno donose. Musaovoj majci spremi darove i odredi joj plaću tako da se može posvetiti samo brizi njenog posinka. Opskrbi je sa darovima, hranom i odjećom, i tako se majka vrati noseći ga svojoj kući onako kako joj je Uzvišeni obećao: “I vratismo ga njegovoj majci da se raduje i da ne tuguje i da se uvjeri da je Allahovo obećenje istinito.” (Kasas, 13.) Tako je Musa rastao okružen velikom ljubavlju majke i Asije. Stasao je u divna mladića, učena i odvažna. Katade i više učenjaka navode da se riječi – “I na tebe sam bacio ljubav Svoju”, odnose na činjenicu da je Musaa volio ko god bi ga vidio. Odrastao je na dvoru hranjen najukusnijim jelima, oblačio je najljepšu odjeću, pod Allahovim nadzorom.

majke svoje i sa najboljim uslovima koje je dvor mogao pružiti. Mi smo danas itekako svjesni koliko je za potpun razvoj djeteta neophodna majčina briga i ljubav. Naročito u periodu dojenja kad je kontakt jako intezivan i koji oblikuje mnoge psihičke karakteristike djeteta. Mnogima koji smo poneseni valovima savremenog života ova uzvišena pouka iz kazivanja o brizi Musaove majke treba da posluži kao neprikosnoven uzor žrtvovanja i strpljivosti kako da se taj period provede uz svoje dijete i da mu se omogući potrebno dojenje i odgovarajuća njega i obrazovanje. Uzvišeni Allah je odredio da Musa, a.s., bude pripremljen za iskušenja koja je morao podnijeti radi upute i izbavljenja cijelog naroda Benu Israila od faraona. U tome veliki značaj ima borba i strpljivost majke, boravak kod nje u periodu dojenja i dječaštva, a svakako i Asijina upornost i zaštita da najbolji učitelji dvora podučavaju dječaka svim vještinama i znanjima karakterističnim za to doba.

Edin Topčić | PRIČA

Oaza zvana Iradet (II) “Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.” [El-Hadž, 46.] (O sakrivenoj oazi • O pustinji • O učitelju Taibu • O srcu i nefsu • O tevbi i pruženoj ruci • O Selimu što teži da smiren postane)

A

kila probudi žamor djece. Sjene palmi plesale su po šatoru, a vazduh je miri-

sao...

Prvo je osluškivao sebe. Osjećaj koji je imao u sebi bio je potpuno drugačiji od onog koji je imao tamo u pustinji. Osjećao se umireno i kao da je došao kući. Osim neumornog pustinjskog vjetra nije mogao čuti ništa drugo. Možda pokoje zvono stoke i mukli glas deve. S druge strane, tijelo mu je bilo obamrlo. Pokuša da se pomjeri, ali nije imao snage u udovima. Tupi bol govorio mu je da je u ovom trenutku za njega najbolje da se ne pomjera.

bila duga i bijela. Njegovo lice sijalo je nekom blagom bjelinom. Čovjek ispruži svoju bijelu ruku i stavi mu je na čelo i nastavi. Akil pomisli da ovaj pogled ništa ne ostavlja skrivenim i upita se kako je preživio. Spasila te je tvoja ruka. Kad smo te našli samo je ona virila iz pijeska. Moj dječače, zašto si se u pustinju uputio sam? Zavele su me priče ljudi iz grada zvanog Emmar, o tome kako je pustinja puna blaga. – Akil zanijemi.

Mislili smo da smo te izugubili! – obrati mu se neki glas.

Lutao si sam pustinjom, – poče da govori čovjek. Zar te nije vodila tvoja strast i sitni porivi kako bi kod ljudi bio nešto. Ovo je oaza Iradet. Imao si želju i onaj zlatnik koji smo ti dali te je nama i doveo. Na ovom putu morao si izgubiti sve od onoga što je ionako od prolaznog. Bio si bez vode, bez deve, pa eto skoro i bez života.

Akil pogledom potraži glas i ugleda čovjeka obučenog u bijelo, pomalo strogog pogleda. Brada mu je

Čovjek je prekinuo svoj govor i samo je ćutke gledao u Akila. Akil je oborio svoj pogled, bilo ga je stid

Bol mu je govorio da je još uvijek među živim i da je spašen iz smrtonosnog zagrljaja pustinje.

ovog čovjeka što ga čita kao otvorenu knjigu. Kako sam dospio do ove oaze? – upitao ga je Akil. Čovjek se blago nasmiješio, kao što se blag roditelj svome djetetu smiješi, lagano je podigao ruke i kratko rekao – „Dova tvojih roditelja i tvoj odnos prema njima!“, a zatim je nastavio: Vidiš, sine, neki putnik iz Inda koji putovaše svijetom jednom tako srete nekog starca koji je nepokretan ležao pod drvetom. Putnik pristade da ga ponese do njegove kuće. Starac se popeo njemu na ramena i kad ga je donio do kuće, on ne hjtede sići nego mu reče da mu oni koji ga nose na ramenima služe i udovoljavaju svakoj njegovoj potrebi. Na kraju, putnik lukavstvom opi starca i zbaci ga sa svojih ramena. Akil sa začudio ovoj priči, a Taib nastavi: Nefs nije ništa drugo do starac koji zajaši čovjeka, a on ga nosi i udovoljava mu sve dok ne umre. 49

...jedan putnik iz Inda koji putovaše svijetom jednom tako srete nekog starca koji je nepokretan ležao pod drvetom. Putnik pristade da ga ponese do njegove kuće. Starac se popeo njemu na ramena i kad ga je donio do kuće, on ne hjtede sići nego mu reče da mu oni koji ga nose na ramenima služe i udovoljavaju svakoj njegovoj potrebi. Na kraju, putnik lukavstvom opi starca i zbaci ga sa svojih ramena... Akil sa začudio ovoj priči, a Taib nastavi: Nefs nije ništa drugo do starac koji zajaše čovjeka, a on ga nosi i udovoljava mu sve dok ne umre. Ali, želja koju smo ti dali, želja za blagom, nije ništa drugo do lukavstvo tvoga srca nad nefsom kako bi otišao tražiti, a, hvala Onom Koji je Nepar, onaj ko iskreno traži – nađe! Ali želja koju smo ti dali, želja za blagom, nije ništa drugo do lukavstvo tvoga srca nad nefsom kako bi otišao tražiti, a, hvala Onom Koji je Nepar, onaj ko iskreno traži – nađe! Učitelj Taib nastavlja govoriti o onome što je prošao i šta to zapravo znači. Taibe, meni se često činilo da me prate i da... Mi smo te pratili od onog trena kad si strancu dao hurmi i malo vode. Dali smo ti zlatnik i deve smo doveli samo za tebe. Ovaj svijet je varljiv i prolazan kao što je pustinja varljiva. Morao si naučiti da svijet vara kao što pustinja vara, kao što na tvoje oči mijenja krajolike, a da se to i ne

50

primijeti. Fatamorgane, izmaglice i nepregledne dine su kao zastori koji su nam stavljeni pred oči. Pratili smo te stalno, ali smo i čekali! Šta ste čekali? – upitao je Akil, a Taib reče: Čekali smo te da spoznaš da si izgubljen, da ne znaš puta i da nema sigurnosti osim u Onoga Koji prašta i Koji obilno daje. Čekali smo da shvatiš da su tvoje deve, tvoje stvari, tvoj razum i tvoje oči kojim gledaš, a ne vidiš, nedovoljne da se pronađe pravi put. Malo smo se zabrinuli kad su ti kojoti rastrgali deve i kad te ova sitacija dovela do očaja. Kojoti nisu ništa drugo do šejtanske vesvese

koje navode čovjeka da izgubi svaku nadu i digne ruku na sebe. U pustinju se može ući bez vodiča, ali se bez njega iz pustinje ne izlazi. A zar nije ovaj svijet pun izgubljenih i premorenih duša koje tumaraju pustinjom i koje su kojoti opustošili, čeznući za hladom kada ne bude drugog hlada osim u Onog u Čijoj je ruci vlast i Koji je Utočište svakom. Kako si više gubio od onoga što smo ti dali i što si mislio da je tvoje, tvoj nefs je slabio a srce je jačalo.

Tevba i ono što ona mijenja Tvoje oči i usta su bili puni pijeska. Pružio si ruku, ali i tvoje srce je pružilo ruku. Tevba je ruka koju srce pruža svome Gospodaru. Mi smo čekali tvoju ispruženu ruku, ruku tevbe, da bismo je mogli uzeti i spasiti te. Ovo je oaza zvana Iradet i u njoj ćeš dobiti znanje koje će te moći voditi pustinjom i s kojim ćeš moći, voljom Jedinoga, spašavati druge kao što smo mi, Voljom Jedinoga, spasili tebe. Do nje te nije doveo tvoj razum nego tvoje srce. Zapamti to! Tvoje ime više nije Akil, jer onaj kojeg vodi razum može samo propasti u pustinji. Sada ti je ime Selim Levvame, i bit ćeš u oazi što Iradet se zove dok ne postaneš Selim Mutmeinne. Šta će se promijeniti u tebi, pitaš se, o Selime koji si Levvame. Spoznat ćeš sve želje, ali kad u tebi ne bude ništa drugo osim želje za Gospodarem Tvojim, tek tada ćeš spoznati varljivost želja i stalnost Allahovu.

Njegove Riječi su formom Knjiga, ali su one suštinom Govor. Ti možeš rukom posegnuti za Knjigom, ali Njena duboka i stvarna značenja možeš dokučiti jedino srcem, i to srcem koje voli da se čisti. Selime Levvame, kao što reče tvoj otac, čini mnogo istigfara i mnogo spominji Allaha i veličaj Ga, jer On se sjeća onih koji se Njega sjećaju.

Ruka u učiteljevoj ruci

Selim, što se nekad Akilom zvaše, još jednom pruži ruku, a učitelj Taib mu je prihvati. On za njim izgovori riječi tevbe i srcem mu zastruji neka nova snaga. Ne samo da je dobio novo ime, nego je odbacio odjeću grada zvanog Emmar. Oaza što Iradet se zove bila je ogromna sa mnogo ljudi koji su nasmijana lica dočekali novog sta-

Selimu u sjećanje dođoše njegovi roditelji i on zaplaka. U njegovom srcu opet se našao čudan treptaj i ubod u srcu, grižnja savjesti i nemir unutrašnji kao vatra što srca sagorijeva.

novnika.

Preplaviše ga nebrojene misli i osjećanja. Selim što nekad se Akil zvaše se upita kako da se spasi.

tijelom.

Taib je još jednom nasmiješi onako kako se roditelj smiješi, pruži mu svoju čistu ruku i reče: - Allah voli one koji se kaju i od njih rado prima pokajanje!

Priče trgovaca samo su donekle bile tačne jer oaza jeste bila bogata, ali njeno najveće bogatstvo je skriveno baš kao što je srce skriveno Onaj ko bi došao u oazu zvanu Iradet možda bi bio zaslijepljen njenim sjajem, ali prava vrijednost blaga je u tome da ono odvede Allahu, dž.š, Gospodaru ljudi, koji je cilj putnika čiji je cilj Njegovo zadovoljstvo.

Selim koji je na putu da Smiren postane Između plodne rijeke i suhe beživotne pustinje nalazio se grad zvani Emmar. Žitelji tog grada živjeli su lagodno. Rijeka je plavila dva puta godišnje i donosila je dvije sjetve godišnje. Polja su bila zasijana i glad i žeđ su bili nešto što nisu nikad upoznali. Rijeka je donosila i trgovce koji su dolazili uzvodno, ili ih je nosila dalje nizvodno. Pustinjska prostranstva donosila su sunce što se svaki dan rađa, vjetar koji nije dozvoljavao sparine i koji je tjerao komarce. Iz pustinje su dolazile karavane, put koji ih je dovodio bi ih i odvodio. Noć se spuštala nad grad zvani Emmar, vjetar koji nije dozvoljavao sparine i koji je tjerao neugodne komarce šaputao je o tajni oaze što Iradet se zove i Selimu, koji je na putu da „Smiren“ postane.

51

Sevret Mehmedćehajić | PORODIČNI ODNOSI

Mogli smo kome u goste H

vala Bogu!“, u sebi je uskliknuo glava porodice, kada je na zidu u preduzeću vidio kazaljke na satu raširene na 90o.

„

Hitar je taj odlazak s posla. Kako godine nižu svoje bopke na tespihu života, sve je hitriji. Umor češće i brže dolazi, srazmjerno opadanju entuzijazma, zbog kojeg je nekada i satima ostajao poslije okončanja radnog vremena: da završi započeto, da započne novo, da dokaže kako on može i zna... Penjući se uza stepenice u zgradi, razmišljao je o tome što bi bilo najbolje za odmaranje. Legao bi na trosjed u dnevnom, parkirao daljinski na stomak i polahko šaltao četrdeset i pet kanala na kablovskoj. No, po nekoj idiotskoj logici, neko je, baš u ovo vrijeme dolaska ljudi domovima s posla, stavio u većinu programa sapunice, za prosječan ljudski intelekt, ponižavajuću rutinu od programa. A, opet, i samo ležanje na trosjedu, s viškom nogu koje vise preko naslonjača za ruke, druga je odbijajuća opcija. Čitanje knjige bi bilo dobro! Ali, to nije izvodivo s djecom koja stalno nešto zapitkuju (a i zaspi od čitanja). Trebalo bi da se odmori! Svi se odmaraju kada dođu s posla, bili ili ne bili stvarno umorni. 52

„Babo, šta si mi kupio?“, prenulo ga je već u predsoblju. „Nisam ništa“ je izazvalo ljutnju kćerke, a plač sina, kao lančanu reakciju na njenu ljutnju. Ona je očekivala bratz sličice, a on kinder jaje. Dok ga je supruga sugestivno pitala: „Zar nećeš kahvu sada?“, već je potrošio sva opravdanja djeci. Njihova ljutnja i plač su postupno jenjavali, skoro onoliko brzo kao što se povećavalo njegovo uvjerenje da od blaženog odmaranja nema ništa. „Mogli smo kome u goste!“, istovremeno mu je i sinulo u glavi i izletjelo na usta. Zbilja, dobro društvo bi moglo značiti i lijep i dobar odmor. Baš takvo nešto bi mu godilo. Zbrka je, međutim, odmah nastala. Djeca su navijala za one porodice u kojima su imali svoje vršnjake prijatelje, dok je supruga, nakon još jednog prekomjernog trošenja vode u pranju posuđa, iskazala svoju nezainteresiranost: „Moramo li sad? Ja sam umorna. Od jutros nisam sjela.“ („A ja sam sve preležao!“, u sebi je siktao glava porodice.) No, on nije odustajao: tražio je destinaciju koja će biti prihvatljiva za sve. Da mu je da odu nekome kod koga neće morati preslušati i pregledati sve dnevnike i političke emisije; ili kod koga neće pričati o poslu; a opet nije mu privlačna ni posjeta oni-

ma kod kojih će pričati o najnovijim markama automobila, mo(r)bitela; o kvalitetu izvedenih radova u njihovoj kući ili stanu; o tome što je zdravo jesti, a što nije; o mahanama i nedostacima nekih zajedničkih poznanika; o lošem stanju nacije i države; o basnoslovnim primanjima političara; o svemu onome čime pokvarenjaci već godinama gebelsovski zasljepljuju obične ljude, a oni na to sasvim obično nasjedaju, jer nemaju na što drugo nasjesti. Dokundisalo mu je i svojevrsno hinjenje pameti, tako karakteristično za ovovremene bosanske sjedeljke, zbog koje ne može više prepoznati neke svoje prijatelje: ono što oni rade je najbolje i najpametnije; oni znaju sve kako bi trebalo urediti, dočim svi drugi to ne znaju; njih boli što drugi ništa ne rade, a oni se sturiše od sikirancije za nizbrdicom kojom hrli naša nacionalna ćeza. Da, da mu je da ode u goste u kojima će se osjećati neopterećeno, gdje neće morati izmišljati teme za razgovor i umarati se donošenjem velikih zaključaka o malim temama. Gdje će se sve teme spontano nametati i otvarati. „Ženo, šta misliš da odemo onom mom jaranu s posla? Nedavno mu se žena porodila, pa je red.“ Još uvijek neraspoložena za bilo kakvo hodanje, supruga je, koliko hitro toliko

i efikasno, odgovorila: „Ne možemo njima, jer valja kupiti benkicu, nešto njemu, nešto njoj i još staviti para na čelo djetetu! A znaš da ima još do plate.“ Nije se obeshrabrio. Nastavio je potragu, nastojeći u glavi konstituirati lik nekog prijatelja ili poznanika čije bi porodično okruženje zadovoljilo njegove „spontano je najbolje“ kriterije. „Mogli smo kod onih“ uskoro je zamijenilo „mogli smo kod komšija preko puta“, pa onda „kod onih dalje“, pa „kod onih bliže“ itd. Djeca su ili gromoglasno odobravala neke prijedloge ili izražavala negodovanje

za druge, a čak se i supruga zainteresirala za temu. Iza prijedloga su započeli telefonski pozivi. Kćerka je bila posebno vesela kada je čula mogućnost da se igra sa sve tri kćerke jednoga očevog ratnog prijatelja. No, razočarenje je bilo veliko kada je čula da im ne mogu ići, jer prijatelj ima važan sastanak baš u to kasno doba. Prisjećajući se ljetošnjeg roštilja u avliji, pozvao je drugoga potencijalnog primaoca gostiju. Bijaše to ljubazan razgovor dvojice ljubaznih ljudi, od koji je jedan ljubazno natuknuo da se ovoga mjeseca, zbog

ispita na stručnom usavršavanju, a koji su izrazito skupi, ni s kim ne druži, jer – uči. Sljedeći je pripremao ispite za postdiplomske studije na nekoj xykatedri društvenih nauka (usputile uvjeravajući, sebe prije drugih, kako su ga drugi navratili da se upiše, a on to ne bi ni zbog zvanja ni prestiža, nego zbog nauke), kod trećega se žena pripremala za nastavu sutradan u školi, četvrtoga nije bilo kod kuće... Oko 19 sati glava porodice je ljubazno upitao: „Draga, bi li nam pristavila kahvu?“ 53

Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA

Pogled na energetsku budućnost planete: fosilna goriva ili obnovljivi izvori energije? Zapažamo da danas postoji mnoštvo informacija i entuzijazma povezanog sa sve većim udjelom alternativnih izvora energije gobalnoj energetskoj potražnji. Progres se posebno bilježi u tradicionalnim generatorima alternativne energije koji čine solarne ćelije i energija dobivena od strujanja vjetra ili pokreta vode. Entuzijazam koji ljudi za ova dostignuća imaju u mnogo slučajeva je stvorio osjećaj da će naše energetske potrebe u budućnosti biti lako zadovoljene. Koliko je to tačno?! Alternativna energija je interesantan koncept koji jednostavno podrazumjeva energiju koja nije proizvedena od primarnog energetskog izvora – fosilnih goriva. Ugalj, nafta i prirodni gas su fosilna goriva od kojih najviše zavisimo – od zagrijavanja i elektrifikacije kuće do korištenja automobila ili sredstava za masovni transport. Problem je u tome što fosilna goriva nisu obnovljiva i što će jednog dana zalihe zasigurno biti iscrpljene. I pored obećavajućih alternativnih izvora, ti obnovljivi generatori energije svi zajedno imaju udio u količini od samo 7% trenutnih potreba čovječanstva. Prema tome, fosilna goriva, zajedno sa još jednim neobnovljivim generatorom – nuklearnom energijom, čine 93% svjetskih energetskih izvora. Sami nuklearni proizvođači električne energije čine 6% energetske scene i nije vjerovatno da će se taj procenat u budućnosti povećavati zbog pritiska javnosti. Kontraverzni proces dobivanja električne struje putem cijepanja atoma je nakon Černobilske katastrofe jednostavno, po mišljenju mnogih, previše riskantan. Dodatan problem čovječanstvu je i činjenica da se sagorijevanjem fosilnih goriva u okolini oslobađa karbon dioksid – CO2, gas iz kategorije stakleničkih plinova čija sve veća prisutnost u atmosferi rezultira globalnim zagrijavanjem. Koliko nam je još fosilnog goriva ostalo? Neki procijenjuju da će naše planetarne zalihe presušiti u narednih 50 godina, drugi opet smatraju da se to može očekivati za 100 do 120 godina. Zapravo nijedna od ovih projekcija ne zvuči ohrabrujuće kada se uzme u obzir u kolikoj je mjeri naša civilizacija zavisna od fosilnih goriva. Zaključak eksperata je da će fosilnih goriva nestati i da nemamo drugog izbora nego se pripremiti za novo doba proizvodnje jer se ljudske potrebe za električnom energijom sigurno neće smanjiti. Naprotiv, zbog rasta ljudske populacije na planeti, za očekivati je da će se do 2020-te godine udvostručiti energetske potrebe čovječanstva čime alternativni ili obnovljivi izvori energije postaju još bitniji. Solarna rješenja, sistemi bazirani na pretvaranju sunčeve energije u struju, proizvode velike količine energije koja adekvatno uskladištena može trajati i dugo nakon zalaska sunca ili u periodima oblačnog vremena. Razlog zbog kojeg se ne čini da, trenutno, ova solucija može značajno unaprijediti energetsku sliku planeta je još uvijek visoka cijena solarnih sistema. Za mnoge države je jednostavno preskupo zamijeniti energetsku infrastrukturu baziranu na fosilnim 54

Firma „Cyberdyne“ spremna za masovnu produkciju kiborga Zajednička stvar za mnoge naučno-fantastične hitove kao što su Iron Man, RoboTECH ili Aliens je to da su nas uvjerili da su robotski egzoskeletoni sjajna stvar. Osnivač japanske kompanije „Cyberdyne“ prof. Yushiyuki Sankai, je postigao da smo na svega korak od toga da prvi kiborzi zakucaju na vrata naših svakodnevnih života. „Cyberdyne“ je razvio robotsko odijelo HAL, egzoskeleton težak dvadeset tri kilograma koji pristaje tijelu odraslog čovjeka povećavajući mu snagu i stabilnost. Hal (Hybrid Assistive Limb) u potpunosti samostalno nosi vlastitu težinu i održava ravnotežu, omogućavajući korisniku da se slobodno kreće i sa lakoćom podiže objekte deset puta teže od onih koje bi mogao vlastitim mišićima. Sjajni prstenovi koje vidimo na mjestu zglobova su zapravo motori koji stvaraju povećanu snagu koristeći se baterijom čije jedno punjenje traje oko pet sati. Senzori neuronskih impulsa raspoređeni duž spojeva HAL-a signaliziraju egzoskeletonu kada i kako da se pokrene, što znači da ovo odijelo nema komplikovane komande i svako ko ga obuče treba svega par minuta treninga prije prvih koraka. Robotsko odijelo HAL je već dostupno kupcima u Japanu po cijeni oko 4200 USD a njegov tvorac Sankai ne želi dozvoliti vojnu primjenu HAL-a. Korisnike traži među osobama koje imaju problema sa kretanjem, oboljelim od srčanog ili moždanog udara i industrijskim radnicima. Isti senzori koji detektuju motoričke neuronske signale na površini kože korisnika mogu se adaptirati da prate vitalne signale i eventualno zaštite oboljelog ili pozovu mu pomoć. Vokabular kompleksnih pokreta može biti reprogramiran u HAL-u, nakon čega korisniku nisu potrebni neuronski signali da upravlja egzoskeletonom.

gorivima sa solarnim modelom. Ipak, očekuju da će se solarna energija do 2020-te godine proizvoditi u opsegu 26% globalnog zahtjeva i podmirivati potrebe milijarde ljudi. Vjetar i hidroelektrični potencijali se efikasno koriste već desetljećima i segment su energetskog tržišta koji bilježi ubrzani rast. Ove dvije solucije su koncipirane na principu pretvaranja snage strujanja vjetra ili toka vode u električnu energiju putem pokretanja turbina. Snaga vjetra se komercijalno u električnu energiju pretvara na „farmama“ vjetra koje čine stotine vjetrenjača raspoređenih na širem području. Hidroelektrična energija se generiše na branama, a od početka 1990-tih i na stanicama čije hidro-turbine pokreće pomicanje vodene mase prilikom plime i oseke. U suštini ovi obnovljivi izvori energije ne zagađuju okolinu, jednostavni su i daju nam fleksibilnost planiranja, smanjujući ovisnost naše civilizacije o fosilnim gorivima. Cilj inžinjera širom svijeta je da pretvaranje mehaničke energije u električnu putem ovih solucija učini što efikasnijim i produktivnijim. Zapravo, postoji i više nego što je potrebno obnovljivih izvora energije koji zauvijek mogu zadovoljiti globalne potrebe čovječanstva. Ipak zadatak je razviti sistem koji će kvalitetno i ekonomično stvarati, skladištiti i koristiti električnu energiju. Energetski izazov koji je pred nama možda najbolje oslikava zaključak međunarodnih eksperta iz oblasti energetike – The Union of Concerned Scientists: „Nijedna solucija pojedinačno ne može odgovoriti na energetske potrebe društva u budućnosti. Jedina opcija je razvijanje čitavog spektra različitih energetskih tehnologija koje dijele istu misiju – ne iscrpiti naše prirodne zalihe i sačuvati okolinu od uništenja.“ 55

Mr. Merima Čamo | GRADOVI

VISOKO N

a ušću rijeke Fojnice u rijeku Bosnu, u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine, smješteno je Visoko. Promatranje ovog naselja kroz vizuru minulih vremena izaziva poseban dojam kojem se rijetko koji „zaljubljenik u prošlost“ može oduprijeti a to je da se na ovom relativno „malom prostoru začela historija Bosne“. Pored arheoloških nalazišta koja datiraju iz neolitskog perioda, na širem prostoru Visokog pronađeni su i ostaci ilirskih naseobina (područje Visočkog bazena naseljavalo je ilirsko pleme Desidijati), rimskih utvrđenja (Kralupi, Mokronozi...), srednjovjekovnih podgrađa što sve zajedno predstavlja vrijedno svjedočanstvo domaće povijesti. Međutim, ono što je ostavilo specifičan trag na bosanskohercegovačkoj historijskoj matrici proizišlo je iz niza značajnih „događaja“ i „dešavanja“ tokom medievalnog perioda koja su ovo mjesto inaugurirala u „centar srednjovjekovne bosanske države“. Grad-tvrđava Visoki se prvi put spominje 1355, a njegovo podgrađe 1363. godine. U njemu su bosanski banovi i kraljevi primali

56

strane poslanike i izdavali povelje. Međusobno povezane i frekventne lokacije u tom razdoblju bile su grad Visoki (smješten na brdu Visočica), njegovo podgrađe i trgovačko središte Podvisoki, Mile, kao krunidbeno mjesto bosanskih kraljeva, te Moštre u kojima se nalazio jedan od najstarijih univerziteta u Evropi. Kulturni profil srednjovjekovnog bosanskog društva ogledao se u izražajnoj duologiji - kultura prožeta raznim utjecajima sa Istoka i Zapada (npr. gotički utjecaj je bio primjetan u načinu odijevanja, izradi nakita i ukrašavanju, arhitekturi i slično) uklopljena u autohtoni mozaik na koji su stanovnici srednjovjekovne bosanske države utisnuli simbole „predantičke“ i „antičke“ civilizacije. Na toj raznobojnoj osnovi preovladavali su valeri samostalne bosanske države kao što su bosansko pismo - bosančica (najpoznatiji i najstariji dokumenat na ovom pismu je Povelja Kulina Bana iz 1189. godine), bosanka mramorja, mašeti ili divovsko kamenje - stećci itd.

Novi trajniji preplet Istoka i Zapada Godine 1463. grad Visoki pada pod tursku vlast. Fizička struktura srednjovjekovnih naselja promijenila se u korist islamsko – orijentalnih obilježja, koja su utjecala i na stvaranje novog urbanog, pa i ukupnog životnog miljea. Ubrzo, Visoko postaje administrativni centar nahije, dobiva stalnu vojnu posadu, dok se u novoformiranom čaršijskom prostoru grade dućani i zanatske radnje uz simultani razvoj trgovine (stokom i šećernom repom) i zanatstva (naročito štavljenja kože i ćilimarstva). Ajasbegu bosanskom (1470) i hercegovačkom (1478) sandžak-begu se pripisuje zasluga za izgradnju prvog visočkog hamama, vodovoda, mekteba, mosta na rijeci Bosni i medrese, ali i utemeljenje vakufa (vakufnama za zadužbine podignute u Visokom je legalizirana 1477. godine) i tekije nakšibendijskog reda koja i danas postoji. Pretpostavlja se da je jedna od prvih podignutih džamija u Visokom Hadži Ibrahimova džamija u Perutac-mahali. Pred kraj osmanske vladavine u Visokom je bilo 897 kuća i 4.205 stanovnika. Koloniziranje Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske označava početak preobrazbe dotadašnjeg načina života na našim prostorima, a time i u Visočkoj nahiji, uspostavljenog i

razvijenog u okvirima osmanskog feudalnog poretka. Prema podacima iz 1910. godine Visoko je imalo 873 kuće i 4.105 stanovnika. Broj samostalnih zanatlija bio je 892, a značajan broj njih se bavio preradom kože, vune i izradom opanaka. Predmeti od kože izrađeni u visočkim obrtničkim radnjama izvoženi su u Beč, Budimpeštu i Trst. Registrovanih trgovačkih firmi bilo je 32. Grad je pod autrougarskom upravom dobio novi moderni vodovod, kotarske ustanove (sud), poštu, telegraf, gimnaziju, opću osnovnu školu, apoteku, čitaonoce, hotel. U periodu između dva svjetska rata Visoko nije bitno izmijenilo svoju društvenu, kulturnu i privrednu strukturu. Naprotiv, ova urbana sredina, sa izuzetno jakom zanatskom djelatnošću (kao presudnim faktorom dugotrajne ekonomske neovisnosti visočke gradske zajednice u odnosu na šire socio-ekonomsko okruženje), dugo se i na svoj način opirala različitim drušvenim promjenama (npr. srednjoevropskoj modernizaciji, smjeni vlasti, velikoj ekonomskoj krizi itd). Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća učinjen je određen napor od strane predstavnika nove partijske vlasti, da se postojeći gradski prostor osavremeni i prilagodi zahtjevnim privrednim tokovima. Pristupilo se izgradnji prvih većih stambenih i poslovnih zgrada u Visokom, kao i u postupnoj urbanoj ekspanziji prema prostranim i plodnim ravnicama uz obalu rijeke Bosne i Fojnice. Istodobno, gradska uprava je nastojala intenzivnom industrijalizacijom potpomognutom značajnim sredstvima iz državnog fonda stimulirati razvoj kožarske (KTK Visoko) ali i prehrambene (Vispak), metalne, tekstilne (Viteks), trgovinske i građevinske industrije na području Visokog. U svom temeljitom restruktuiranju društvenih odnosa i privrednih tokova, kao i kulturnom napretku, Visoko je postiglo solidne rezultate i uspostavilo ritam društvenog razvoja koji je grubo prekinut agresijom na Bosnu i Hercegovinu sa „urbicidnim posljedicama“. Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma općina Visoko je u cjelini ušla u sastav Federacije Bosne i Hercegovine.

Visoko – grad piramida?! Unatrag nekoliko godina Visoko se u bosanskohercegovačkoj (i svjetskoj) javnosti, putem printanih i elektronskih medija, promoviralo kao mjesto u kojem su pronađene kolosalne kamene strukture iz daleke prošlosti sa pravilnom orijentacijom prema stranama svijeta. Upravo to je bio jedan od glavnih argumenata 57

pri formuliranju teze da se na brdu Visočica (na kojem je lociran srednjovjekovni grad Visoki) nalazi piramida („piramida Sunca“), teza koja se naknadnim izvođenjem naučnih dokaza upotpunila tvrdnjom da se nedaleko od grada Visokog nalazi više piramida izgrađenih ljudskom rukom, što je visočkoj dolini priskrbilo još jedan naziv „Bosanska dolina piramida“. Ovu tezu je postavio nezavisni istraživač Semir Osmanagić a njen znanstveni „odjek i različite reakcije“ na „alternativnu historiju“ rezultirale su ustrojstvom fondacije „Arheološki park: Bosanska piramida Sunca“, čiji su članovi osmislili i postavili složen projektni zadatak istraživanja „Bosanske doline piramida“ za naredni dugoročni period. Osnovna karakteristika ovog istraživačkog projekta, koji traje više od tri godine, je njegov multidisciplinarni znanstveni pristup čije jezgro čine stručnjaci iz više zemalja.

Ukratko o piramidama prema tvrdnjama idejnog nosioca projekta Građevinski kompleks „Bosanske doline piramida“ uključuje bosanske piramide „Sunca“, „Mjeseca“, „Zmaja“, „Zemlje“ i „Ljubavi“. Ispod piramida se nalazi podzemna mreža tunela i prostorija. U široj okolini su raspoređene stepenaste strukture, tumulusi i druge građevine. Tri glavne piramide (Sunce, Mjesec, Zmaj) formiraju jednakostranični trokut s međusobnom udaljenošću njihovih vrhova od 2.170 metara. Bosanska piramida Sunca je sa svojom visinom od preko 220 metara najviša piramidalna struktura drevnog doba. 58

Trokutaste stranice piramide su pravilno orijentirane prema stranama svijeta slično egipatskim, kineskim ili peruanskim piramidama. Zapadnoj strani Piramide vodi plato koji je popločan pločama pješčara. Piramida je obložena lijevanim kamenim blokovima zuzetnih karakteristika koji su superiorniji u odnosu na današnje betone. Satelitska radarska snimanja pokazuju postojanje mreže prolaza unutar Piramide. Ulaz u podzemni kompleks tunela „Ravne” (čiji labirint krije brdo Visočica) udaljen je 2,5 km od Bosanske piramide Sunca. Kompleks je u prošlosti plavljen i u toku je raščišćavanje i podgrađivanje prolaza koji vode prema Piramidi. U prvih nekoliko stotina metara pronađeni su megalitni blokovi s uklesanim simbolima kao dokaz intelgientnih aktivnosti. Radiokarbonskom analizom stalaktita i stalgmita potvrđena je minimalna starost tunela veća od 5.000 godina što ovaj građevinski podzemni kompleks čini najstarijim inžinjerskim zahvatom na tlu Balkana. U tunelima je pronađen organski materijal koji svjedoči o poplavi prije više od 30.000 godina.

Bilješke: Anđelić, Pavao: „Doba srednjovjekovne bosanske države“, u: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do početka turske vladavine, Sarajevo, 1966. Bešlagić, Šefik: Stećci,Kataloško-topografski pregled, Sarajevo, 1971. Grupa autora: Ljepote i znamenitosti Bosne i Hercegovine (Monografije mjesta), Beograd, 1970.

Salavat “Tundžina” “Allahumme salli ala sejjidina Muhammedin ve ‘ala ali sejjidna Muhammedin salaten tundžina biha min džem’i il-ehvali vel-afati. Ve takdi lena biha džemi‘al-hadžati ve tutahhiruna biha min džem’i is-sejjiati ve terfe’una biha ‘indeke e’aledderedžati ve tubelliguna biha aksal-gajati min džemi‘il-hajrati fil-hajati ve ba’del-memati. Bi rahmetike, ja Erhamer-rahimin.” “Allahu, učini na našem prvaku Muhammedu i na porodici našeg prvaka Muhammeda salavat kojim češ nas spasiti od svih strahova i nesreća, ispunit nam njime sve potrebe, očisti nas njime od svih prijestupa, podići nas njime - kod Tebe - do najviših stupnjeva i dovesti nas njime najudaljenijm ciljevima od svih hajrova u životu i poslije smrti. Tvojom milošću, o Najmilostiviji.” Amin! 59

Suad Šendelj, homeopata i fitoterapeut | ZDRAVLJE

Bolesti jetre Z

dravlje je uslov života i pravo istinsko bogatstvo svakog čovjeka, jer bez njega smo osuđeni na propast ili život koji je uveliko ograničen. O nivou zdravstvenog odgoja i zdravstvene edukacije u našoj domovini nije potrebno govoriti, jer ubjedljivo smo na začelju kolone. Stoga vrijedi početi učiti a neka nam tema, za ovaj broj, bude jetra i bolesti jetre.

Jetra učestvuje u gotovo svim metaboličkim procesima koji se dešavaju u organizmu: •

metabolizam bjelančevina,

•

metabolizam masti,

•

metabolizam ugljikohidrata,

•

detoksikacija organizma.

Skladište je vitamina B 12 i glikogena

Jetra je žlijezdani organ, mrko-crvene boje, veoma glatke površine obložene kapsulom, čvrste konzistencije ali ujedno je i krta i trošna. Smještena je na desnoj strani čovječijeg tijela, ispod poluprečage (dijafragme). Po zapremini je jedan od najvećih organa, i u prosjeku, kod odraslog čovjeka, teži oko 1.500 grama. Sastoji se od mnoštva malih hepatičnih (jetrenih) režnjića (lobulusa) razdvojenih urezinama. Osnova ovih režnjića, su jetrene ćelije – HEPATOCITI. Bogata je krvnim sudovima, a krv prima preko venskog suda koji se naziva PORTNA VENA. Krv iz jetre odlazi u donju šuplju venu. Funkcija ovog organa je višestruka: •

egzokrina funkcija,

•

endokrina funkcija,

•

zaštitna funkcija,

•

krvotvorna funkcija.

Egzokrina funkcija je stvaranje žuči a endokrina funkcija se svodi na stvaranje glikogena. Zaštitna funkcija obuhvata – fagocitozu – kolidostabilizaciju, jednostavnije – stvaranje i održavanje što boljeg imunološkog statusa ljudskog organizma.

60

Pored evidentnog napretka medicine, jetra je i dalje velika nepoznanica. Filter – čistač, skladište krvi, vitamina ali isto tako i skladište potisnute ljutnje, bijesa, neiskazanih emocija. Kada oboli, sa njom oboli i cijeli organizam. Sve vitalne funkcije postaju nekako drugačije, a psiha uzdrmana. Samopouzdanje slabi, svi i sve lako iznerviraju nosioca bolesne jetre i, u stvari, „SVI MU IDU NA JETRU“. Ako bi za predsjednika ljudskog organizma izabrali mozak, jetra bi sigurno bila premijer, jer sve što jedemo, pijemo, udišemo, mislimo i osjećamo prolazi kroz nju. Jako je izdržljiv organ, ali i sa svojim hepatocitima skupljenim u oko 70.000 režnjića, ipak nije svemoćna. Jetra je prava dama koja ne podnosi svakakve i kojekakve mirise, lošu hranu, loše piće, loše društvo i loš tretman. Bolesti jetre (crne džigerice) su brojne, sve učestalije i nerijetko teške za liječenje. Način života, navike, profesija i nasljedne predispozicije stvaraju pogodno tlo za nastanak nekih bolesti jetre. Nagli razvoj čovječanstva trebao je donijeti i pobjedu nad mnogim bolestima, uživanje u zdravlju, no desilo se suprotno. Bolesti i bolesnika sve je više i više, dobrih lijekova sve manje i manje. Loš kvalitet hrane, zloupotreba alkohola i raznih opojnih droga, virusi, amebe, bakterije, paraziti, mnogi lijekovi a i bolesti nekih drugih organa u ljudskom organizmu direktno utječu na jetru. Kako i koliko se može utjecati na bolesnu jetru, tj. na uzroke bolesti? Neminovne su, a ujedno i najteže,

promjene navika, disciplina, odricanje i dosljednost u liječenju. Upotreba sintetskih lijekova po jednima je neophodna i opravdana, iako su svjesni mnogih nuspojava, a po drugima beskorisna i štetna. Nećemo raspravljati ni o jednom, ni o drugom. Tamo gdje je neophodna upotreba sintetskih lijekova i gdje oni imaju evidentne rezultate treba ih i upotrijebiti. To ne znači da pokušati na slijepo ima svoje opravdanje. Ima puno istine u tome da je dugačak spisak lijekova koji loše djeluju na „crnu džigericu“ bilo da je bolesna ili zdrava. Postoji određen procenat veoma osjetljivih ljudi kod kojih neki lijekovi izazivaju teža ili lakša oštećenja jetre.

Rp. 2. U 1 kg. meda dobro umješati 100 ml. jabukovog sirćeta, 30 grama kurkume u prahu i 100 ml tinkture artičoke. Uzimati dva puta na dan po jednu supenu kašiku. Dosljednost i upornost će zasigurno rezultirati uspjehom. Koristiti vitamin E, vitamin C kao i omega 3 masne kiseline. Kura traje 3–5 mjeseci. Svaki pokušaj liječenja bez pravilne prehrane osuđen je na propast.

Masna infiltracija jetre (Steatoza)

Najčešća oboljenja jetre su toksična (alkohol, lijekovi), infektivna (hepatitis A) i serumski hepatitis (hepatitis B i C). Slijede: masna infiltracija jetre (steatoza), apsces jetre, parazitarna oboljenja, ciroza (alkoholna, posthepaptitisna, bilijarna, kardijalna), karcinom. Na jetru izuzetno nepovoljno mogu djelovati pojedine bolesti srca i krvnih sudova, kao i opće bolesti organizma.

Masna infiltracija jetre postala je, blago rečeno, hit bolest. Šta je uzrok? Bolesti žlijezda sa unutarnjim lučenjem, diabetes mellitus, gojaznost, izuzetno nekvalitetna hrana koja se jede, alkohol i fizička neaktivnost su samo polazne tačke za nastanak STEATOZE koja u svojim pojedinim fazama može biti i te kako neugodan i opasan poremećaj.

Liječenje jetre preparatima spravljenim od prirodnih i nepatvorenih sirovina nezaobilazno je u najvećem broju situacija, tj. oboljenja.

Dakle, steatoza je nagomilavanje masti u hepatocitima koji postaju veoma veliki zbog kapljica masti različite veličine. U normalnoj jetri masti čine 3–5% težine a kod masne jetre taj procenat može da se penje i do 50% masti u ukupnoj težini.

U svijetu ljekovitog bilja postoje mnogi korisni sastojci koji, kada se znalački ukomponuju, donose dobre rezultate. Problemi nastaju kada se upotrebljava bilje za koje nije konkretno dokazano da pomaže kod pojedinih bolesti jetre. Rp. 1. Mješavina ljekovitog bilja za liječenje masne infiltracije jetre: •

Maslačak, korjen (Taraxacum radix)

20 gr.

•

Cikorija, korjen (Cichorium radix)

15 gr.

•

Čičak, korjen (Bardanae radix)

15 gr.

•

Rosopas, list (Chelidonium folia)

10 gr.

•

Kurkuma (Curcuma domestica)

15 gr.

•

Kunica, cvijet (Millefolium flos)

15 gr.

•

Cimet (Cinnamomum zeylon)

10 gr.

Upotreba: Supenu kašiku biljne mješavine politi sa 3 dcl. hladne vode i ostaviti da stoji jedan sat. Nakon toga grijati do ključanja. Ohladiti i procjediti. Piti dva puta po 3 dcl. čaja.

Jetra je poznata kao veoma izdržljiv organ i to je razlog zbog kojeg dovodi u zabunu one kojima se dijagnostikuje ovaj poremećaj. Nastavljaju živjeti ne mjenjajući navike što postaje uzrokom teških oštećenja jetre. Analizom krvi ustanovi se povećana aktivnost jetrenih transaminaza (AST, ALT), nekada i povećane vrijednosti bilirubina. Jetra je otečena (hepatomegalija) i bolna, javlja se nadutost i konstantan osjećaj težine ispod desnog rebarnog luka. Steatozu može uzrokovati i hroničan nedostatak bjelančevina u ishrani, naročito ako je taj nedostatak povezan sa nekom infekcijom u organizmu. Alkoholizam je glavni uzrok ovog poremećaja ili bolesti, naročito u bogatijim zemljama. Steatoza je reverzibilna (čitaj izlječiva) pod uslovom da se prekine sa unosom alkohola i nastavi sa pravilnom ishranom. Zapušteni i neliječeni slučajevi vode u veoma teško stanje, kada je pomoć skoro nemoguća. Ova bolest ili poremećaj liječi se isključivo pravilnom ishranom i ljekovitim biljem.

61

1.

VASA PRICA!

Djeco, sada je red na vas! Na osnovu ovih slika ispricajte pricu svojim ukucanima!

62

2.

KO CE BRZE?

Ove slike se razlikuju u deset detalja. Koliko vam je vremena potrebno da ih otkrijete?

63

vizuelne komunikacije

izrada reklama i reklamnog materijala

Sve što trebate na jednom mjestu! -izrada reklamnog materijala -svijetleće reklame -digitalna štampa na svim materijalima XXXXL formata tel: 032-664-038 -štampa zastava 061-757-270 -transparenti -sito štampa Tešanj, BiH -džambo plakati.......................................................................................

www.alfaiomega.ba

Od srca i iz duše, najtoplije Vam preporučujemo

NOVI CD sa devet novih ilahija i kasida pod nazivom

“SABAHSKI EZANI” interpretacija Muris ef. Braćkan po cijeni od 5

KM

CD se može naručiti putem telefona 061 409 623, ili na e-mail: [email protected]

00