Semerkand (br. 2, Februar 2009. God.)

P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •

BROJ 2

FEBRUAR 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 4 KM

SURA EN-NÂS OSAM PITANJA TEKIJA NA VRELU BUNE ISHRANA LIJEK ILI ...

Oslanjanje na Allaha

TEVEKKUL

UREDNIK Tevekkul Oslanjanje na Allaha je uvijek aktuelna tema. Posebno u ovo naše vrijeme, vrijeme svakojakih kriza, mada sve ljudske krize izviru iz krize imana i ahlaka. Imamo uzora, pored ostalog, i u rješavanju problema i prevazilaženju iskušenja. To je naš dragi pejgamber Muhammed, a.s. Naime, on je svaku stvar postavio na njeno pravo mjesto, a što je vrhunska mudrost. Poslanik, a.s., je ujedinio rad, poduzimanje potrebnih koraka i slijeđenje povoda, s jedne strane, sa pouzdavanjem na Allaha, tj. tevekkulom, s druge strane.

SEMERK AND PORODIČNI MAGAZIN 14. MAJA 92 br. 14 Ilidža / Sarajevo Tel/Fax: +387 33 624 883 www.semerkand.com.ba e-mail: [email protected] ISSN 1840-0930 Udruženje građana SEMERKAND ENVER HADžIAHMETOVIĆ Glavni i odgovorni urednik NEDŽAD ĆEMAN Redakcija N.Ć. i M.M. Grafička obrada SEMERKAND Distribucija ISMAIL NEZIROVIĆ Lektor MIRSAD SINANOVIĆ Fotografija HAZIM ŠABANOVIĆ Reklama i grafika MUAMER ADILOVIĆ Marketing [email protected]

Cijena: BiH: 4 KM Turska: 5 YTL Europa: 5 EUR USA: 5 USD

Štampa: Şan Ofset Časopis je upisan u evidenciju javnih glasila F BiH pod rednim brojem 03-15-2804-05 u skladu sa zakonom o javnom informisanju F BiH.

Poznati sufija Sehl b. Abdullah et-Tusteri je rekao: „Onaj ko ne daje važnost pokretanju (zarađivanju i trudu) on ne predaje važnost ni poslanikovom sunnetu (načinu života). A onaj ko ne predaje važnost tevekkulu on ne predaje važnost ni imanu. Tevekkul je poslanikovo stanje (hâl) a zarađivanje njegov sunnet! Po ko radi po njegovom stanju neka ne ostavlja njegovog sunneta!“ Pogrešno je svoju lijenost i nerad, kako to neki čine, dovoditi u vezu sa slučajem hazreti Hadžere i njenog muža Ibrahima, a.s. Prvo, zato što je njihov slučaj bio vezan za Allahovu objavu, za Njegovo naređenje. Drugo, zato što je Ibrahim, a.s., svojoj ženi Hadžeri i svom sinu Ismailu, u pustinji, ostavio torbu s hurmama i mješinu vode. Treće, jer je Ibrahim, a.s., iskreno Allaha zamolio: „Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.“ Četvrto, jer hazreti Hadžera nije sjedila, i pored toga što je bila zadovoljna sa Allahovom odredbom i što se na Njega oslanjala, nego je trčala između Saffe i Merve dok nije vrelo Zemzem provrlo. SEMERKAND vam na temu tevekkula donosi mnoga korisna uputstva i životne primjere. U ovom broju, kao i inače, pišemo i o historiji, putujemo kroz naše gradove, govorimo o čovjeku i ekologiji svjetova, o odabranim ženama, o porodičnim odnosima, o ispravnoj ishrani itd., s ciljem da budemo što raznovrsniji i od što veće koristi. Nismo zaboravili ni našu djecu, pa smo i za njih izdvojili nekoliko stranica kako bi čitava porodica imala dodir sa SEMERKANDOM. Nemojte ni vi zaboraviti poslati nam svoje E-mailove sa podrškama, savjetima, prijedlozima i tekstovima. Da nam Uzvišeni podari svako dobro i na dunjaluku i na ahiretu...

ĆEMANNEDžAD [email protected]

SADRŽAJ

8

28

36

TAKVALUK I TEVEKKUL

TEKIJA NA VRELU BUNE

MISIJA “ČOVJEK”

SEMERKANDFEBRUAR2009

UVODNA RIJEČ TEVEKKUL NIJE LIJENOST MUBAREK EROL

4

KOMENTAR ALLAHOVIH LIJEPIH IMENA Imam el-GAZALI

7

TEMA TAKVALUK I TEVEKKUL Dr. ALMIR FATIĆ

8

SUFIJA JE SKRIVENA RIZNICA mr. NEZIR KRČALO

13

TEVEKKUL - ČVRSTI OSLONAC NA ALLAHA Hfz.Dr. DžEMAIL IBRANOVIĆ

14

ZA 33 GODINE OSAM PITANJA Imam el-GAZALI

16

SURA EN-NÂS Ibn ADžIBE el-HASENI

18

HILJADU I JEDNA KAP

20

IBADETI I GRIJESI Bediuzzeman SAID NURSI

22

POJAVA OSMANLIJA MEHMED ĆEMAN

24

TEKIJA NA VRELU BUNE EROL ZUBČEVIĆ

28

GOVOR STANJA

32

SREBRO EMINA ĆEMAN

34

MISIJA “ČOVJEK” Dr. DŽELAL IBRAKOVIĆ

36

BANJA LUKA mr. MERIMA ČAMO

39

DANAŠNJI KUMIRI AIDA BEGIĆ-ZUBČEVIĆ

44

ZULEJHA

46

ODANI ROB

49

LJUBAV I SAMILOST ALDIN KUSUR

50

ISHRANA - LIJEK ILI ... dr. ZEMIRA KORČIĆ

54

IZ MILOSTI NAŠEG GOSPODARA EDIN TOPČIĆ

55 58

VESELE STRANE

62

Mubarek EROL | UVODNA RIJEČ

Tevekkul nije lijenost Tevekkul (doslovno: oslanjanje, pouzdanje u Allaha) znači: pouzdati se u Allaha, čvrsto vjerovati da će se Njegova odredba apsolutno ispuniti i poduzeti potrebne mjere u svakom poslu.

njem i odredbom našeg Uzvišenog Gospodara. Zbog toga nam naša vjera naređuje da poduzmemo sve potrebne mjere, a onda da se oslonimo na Allaha.

Kao što se razumije iz navedene definicije, tevekkul podrazumijeva vjernikovo poduzimanje potrebnih mjera i ispunjavanje određenih uvjeta koji su vezani za poslove koje želi uraditi, kao i njegov trud prilikom njihove realizacije, s tim da pri svemu tome ne vezuje svoje srce za uzroke, nego da se pouzda samo u Allaha.

Naš Uzvišeni Gospodar kaže: Neka se zato vjernici samo u Allaha pouzdaju! (Ali Imran, 122)

Tevekkul ni u kom slučaju ne znači napuštanje rada i truda i ignosrisanje materijalnih uzroka koji su povezani sa nekim poslom, povlačeći se ukraj i govoreći: „Biće onako kako je Allah odredio!“ Naime, naš Poslanik, ponos svijeta (s.a.v.s.), čovjeku koji je pustio devu rekavši da se u pogledu nje oslanja na Allaha, rekao je: „Prvo je priveži, a onda se osloni na Allaha!“ Djela i stanja svih stvorenja manifestuju se zna04

Tevekkul (oslanjanje, pouzdanje u Allaha) posao je srca i usko je povezan sa čovjekovim imanom. Veoma je teško naučiti šta je tevekkul, a još teže primjeniti ga u životu. To je zbog činjenice da se tevekkul u islamu ima razumjeti u skladu Objave, tevhida i razuma. Međutim, to je moguće ukoliko se ispravno nauče šeriatske norme i propisi, ako se valjano shvati smisao tevhida i naše Vjere, te ukoliko se sve to primjeni u svakodnevnom životu. Tevekkul na znači, kao što neki misle, da sve treba prepustiti slučaju i da će sve biti uredu – sâmo od sebe – , kao napr. ostaviti posao kojim

se stječe opskrba za život, ne uzimati lijekove u stanju bolesti, stjecati znanje o svojoj vjeri bez učenja i truda i sl. Naš Gospodar stvorio je uzroke posredstvom kojih ostvarujemo svoje ciljeve: naredio nam je stjecanje opskrbe kako ne bi ovisili o drugima; naredio nam je čuvanje zdravlja i opreznost kako bi se sačuvali bolesti, naredio nam je ženidbu i udaju kako bi imali djecu i porodicu, preporučio nam je uzimanje lijekova kako bi ozdravili, dao nam je svjetlo kako bi vidjeli... Svi ti uzroci su poput vrata kroz koja trebamo proći kako bi postigli ono što želimo. Zanemariti nešto što je uzrok za postizanje nekog cilja, očekujući da se do njega može stići zaobilazeći njegov uzrok (sebeb), isto je kao i zatvoriti vrata i iskočiti kroz prozor. To, međutim, nije u skladu sa našom Vjerom i čistim razumom.

Naš Poslanik, Ponos svijeta (s.a.v.s.), najljepši primjer je u pogledu tevekkula. On (s.a.v.s.) u svakom poslu je prvo poduzimao sve što je potrebno, a onda bi se pouzdao u Allaha.

Naš Gospodar je ljudima stvorio vrata uzroka i posljedica posredstvom kojih oni postižu ono što im je potrebno. Ta vrata im je ostavio otvorena, i nije ispravno da se ona zatvaraju. Dužnost roba je da pokuca na ta vrata i da čeka. Ono što će uslijediti poslije toga – zna Njegov Gospodar.

Pored toga što je tevekkul, koji je naređen našom Vjerom, jedna lijepa osobina, on jača i naš iman.

Pojasnimo ovu temu poznatim primjerom: Zemljoradnik će prvo uzorati njivu i pripremiti je za sjetvu. Potom će baciti sjeme, navodnjavati je, baciti gnjojivo i zaštiti je lijekovima od štetočina. Dok bude sve to radio, kao i na samom kraju, (za) molit će svoga Gospodara da mu podari plodove, oslonit će se na Njega i čekati rezultat. Međutim, ako ne bi uradio ništa od toga, nego samo rekao: „Bit će onako kako je Allah odredio!“, to ne bi bilo ništa drugo do lijenost i siromaštvo. Takvo shvatanje nije u skladu sa tevekkulom objašnjenim u našoj čistoj Vjeri. Tevekkul je jedna duhovna potpora i snaga. Oni koji istinski vjeruju u Allahovo određenje – ne tuguju i ne žaloste se. Onaj ko istinski vjeruje u kader – strpljiv je. Kada bude iskušan nesrećom ili nedaćom na koje nije mogao uticati – ne zapada u beznađe. On samo kaže: „Tako je htio moj Gospodar!“ i strpi se. Kada ga pogodi nešto zbog greške koju je prouzrokovao svojim rukama, on osjeti kajanje i prigrli tevbu, tražeći utočište i pomoć od Allaha, i nikakada ne zapada u beznađe.

Već smo naglasili da poduzimanje mjera u nekom poslu ne isključuje oslanjanje na Allaha (tevekkul). Naš Uzvišeni Stvoritelj u ajet-i kerimi kaže: ...u pogledu posla dogovaraj se s njima, a kada se odlučiš, pozdaj se u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se u Njega uzdaju! (Ali Imran, 159)

Onaj ko kaže: „Tako je Allah htio!“, može smatrati da činjenje grijeha nema nikakve smetnje u Šeriatu. Međutim, Uzvišeni Hakk nam je dao razum i odredio granice u svemu. Čovjek je samo dužan da svoju volju koristi u okviru Allahovih granica i donosi dobre odluke, a onda da se potrudi u njihovoj realizaciji, oslanjajući se na Allaha Uzvišenog.

Oni koji ne znaju šta je tevekkul često ga miješaju sa lijenošću. Međutim, treba znati da naša Vjera naređuje rad. Svakom je poznato da je hazreti Ebu Bekr (r.a.) radio stječući za život i pored zauzetosti hilafetskim poslovima; da se Imam-i A’zam (rah) bavio trgovinom... Dakle, smatrati dervišima one koji lijenčare, govoreći: „Mi se oslanjamo na Allaha!“, koji žive isposnički bez hrane i pića i bez opravdanog razloga izbjegavaju ženidbu, poistovjećivajući sve to sa islamom, u najmanju ruku je veliko neznanje. Mnogi muslimani koji su u stanju nemara smatraju da su ovosvjetski poslovi i šeriatski propisi dva različita polja djelovanja. Međutim, u stvarnosti, svaki posao – bio on mustehab, mubah, halal ili haram – nalazi se u okviru granica koje su definisane našom Vjerom. Prema tome, svaki naš posao nije daleko od Allahove nagrade ili predmet polaganja računa pred Uzvišenim. Dakle, poslove koje zanemarujemo zbog toga što su „dunjalučki“, ukoliko ih uradimo sa sviješću ibadeta i radi Allahovog zadovoljstva, za njih ćemo imati istu nagradu kao i za ibadet. Da to 05

nije tako, zar bi historija islama bila toliko bogata, toliko dinamična i puna kulturnih ostvarenja?! Kod vjernikââ koji se istinski oslanjaju na Allaha prije tevekkula su prisutni trud i zalaganje u poslu, i to u tolikoj mjeri da neko može pomisliti da se oni nimalo ne uzdaju u Allaha. Razlog tome je njihov strah od polaganja računa; tj. da ne bi bili pitani: „Zašto nisi poduzeo to i to, pa se onda oslonio na Allaha?“ U Kur’an-i Kerimu stoji: ...samo oprezni budite! (En-Nisa, 102) Poslije poduzetih mjera i opreznosti preostaje predanost i zadovoljstvo Allahovom odredbom. Onaj ko se oslanja na Allaha on zna da će mu njegov Milostivi Gospodar dati ono što je najbolje za njega. Oni koji ne shvataju pojam „tevekkula“, kao i oni koji se neprijateljski odnose prema islamu, smatraju da je upravo „tevekkul“ uzrok zaostalosti, lijenosti i drugih poroka koji su prisutni kod muslimana. Po njihovom mišljenju, da bi se spasili toga muslimani se trebaju pouzdati samo u sebe. Međutim, treba znati da je pouzdavanje u sebe suprotno islamskom tevekkulu i stanje koje ga isključuje i kvari. Pored toga, ono otvara put egoizmu i samoljublju. Tevekkulom se vjernik oslanja samo na Allaha i ulaže trud i napor u svojim poslovima, ne uzdajući se u nekog drugog, što predstavlja mnogo veću snagu od pukog samopouzdanja. Protivnici islama kritikuju tevekkul upravo zbog ove činjenice, koju oni ne mogu shvatiti. A razumljivo je da onaj ko se oslanja na Allaha neće sjediti skrštenih ruku. Štaviše, on će se truditi i raditi, s jedne strane, a svoj uspjeh i rezultat neće pripisivati sebi i upasti u

zamku egoizma, s druge strane. Na taj način je cilj koji se postigne tevekkulom mnogo primjereniji i vrijedniji od onoga koji se postigne pouzdanjem u samoga sebe. Dakle, tevekkul nije slabost muslimana, nego naprotiv, njihova snaga. Naš Gospodar nam naređuje da se oslanjamo i pouzdamo samo u Njega. On to od nas očekuje. To je ono što je bitno, a sa te tačke gledišta tevekkul je izraz vjerovanja (imana) i predanosti (teslimijeta). Nefs koji se predao svome Gospodaru ne očekuje nikakvu snagu osim od Allaha i ne traži ničije zadovoljstvo osim Njegovog. Dakle, tevekkul nas okružuje svojim značenjem i omogućava nam da svakoga časa preispitujemo Božiju volju koja se manifestuje nad nama. Ukratko rečeno, tevekkul je plod imana vjernika. Onaj ko se oslanja na Allaha predao se Njemu bez pogovora i zadovoljan je Njime. Međutim, kako god vjerovanje u kader ne podrazumijeva lijenost i udaljavanje od aktivnog sudjelovanja u životu, isto tako i tevekkul ne podrazumijeva lijenost i siromaštvo. Pravi mutevekkil (onaj ko se oslanja na Allaha) je onaj koji zna da se bez rada ne može zaraditi, da se bez sijanja ne može požnjeti, da se bez dobrih djela ne može ući u Džennet i da se bez iskrenog ibadeta i pokornosti ne može postići Allahovo zadovoljstvo. Neka nas Allah učini od onih koji se uzdaju i oslanjaju samo na Njega... Sa Njegovom pomoći i uputom...

Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: “Kada biste se vi na Allaha oslanjali istinskim tevekkulom, vama bi opskrba stizala baš kao što stiže pticama, koje ujutro svoje gnijezdo napuste gladne, a navečer se u njega site vrate!“ (Tirmizi: 2344) 06

El-Wekīl – Najpouzdaniji On je Onaj kome se povjeravaju i prepuštaju stvari. Međutim, nekome se povjeravaju samo neke stvari, i zato je on nedostatan, a nekome se povjerava sve, a to može samo Uzvišenom Allahu. Također, nekome se nešto povjerava zato što on to zaslužuje, ali ne sam po sebi već zbog (samog) povjeravanja i prepuštanja, što je manjkavost budući da on ima potrebu za time, a nekome se povjerava nešto zato što on to zaslužuje sam po sebi i u koga srca imaju povjerenja, ne zbog (samog) povjeravanja i prepuštanja kao dijela nečega drugoga – i On je aspolutni Wekīl. Također, postoji wekīl koji povjerene stvari može ispuniti savršeno, bez ikakvog nedostatka, ali i wekīl koji nije u stanju sve ispuniti. Apsolutni Wekīl je Onaj kome se stvari povjeravaju i koji je u cijelosti sposoban ispuniti ih i savršeno izvršiti. A tako nešto može samo Uzvišeni Allah. Iz ovoga bi trebao razumjeti opseg u kojem rob može učestvovati u značenju ovog imena.

El-Kawijj – Snažni El-Metīn – Najčvršći Snaga (el-quwwe) ukazuje na savršenu moć, dok čvrstina (el-metāne) ukazuje na intenzivnost snage. Uzvišeni Allah je, s obzirom da posjeduje potpunu i savršenu moć, Kawijj, a s obzirom da posjeduje intenzivnu snagu, On je Metīn.

El-Welijj – Bliski On je Onaj koji voli i pomaže. Značenje Njegova pomaganja je očigledno: On sprječava i pokorava neprijatelje vjere, a pomaže njezine prijatelje. Uzvišeni je rekao: Allah je zaštitnik onih koji vjeruju. (El-Bakara, 257.) Uzvišeni je također rekao: Zato što je Allah

zaštitnik onih koji vjeruju i što nevjrnici zaštitnika nemaju (Muhammed, 11.) tj. On je njihov pomagač. Allah, dž. š., je kazao: “Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!” (El-Mudžadele, 21.) Usvajanje. El-Welijj među robovima je onaj koji voli

Uzvišenog Allaha, voli Njegove prijatelje (evlije), pomaže Njega i Njegove prijatelje, a suprotstavlja se Njegovim neprijateljima, među koje spadaju i duša (nefs) i šejtan.

Ko njih ponizi, pomogne imperativ Uzvišenog Allaha, i prijateljuje sa Allahovim prijateljima, a suprotstavi se Njegovim neprijateljima, on je welijj među robovima.

El-Hamīd – Svehvaljeni Onaj koji je hvaljen i na kojeg se pohvala donosi. Uzvišeni Allah Svojom hvalom hvali Sebe oduvijek i zauvijek, i hvalom Svojih robova zauvijek (ebeden). Ovo se odnosi na atribute uzvišenosti, veličine i savršenstva, a povezano je sa spominjanjem Njega (zikr) od onih koji (Ga stalno) spominju, jer zahvalnost (hamd) predstavlja spominjanje atributa savršenstva (ewsāfu’l-kemāl) radi savršenstva.

Usvajanje. Hamīd među robovima je onaj čija su sva uvjerenja, ćudi, djela i riječi pohvalna, bez ikakve iznimke. A takav je Muhammed, s.a.w.s., kao i oni vjerovjesnici koji su njemu bliski, te evlije i ulema. Svaki od njih je hvaljen shodno svojim uvjerenjima, ćudima, djelima i riječima. S tim da niko nije lišen pokude ili nedostatka, iako njegovi hvalevrijedni atributi mogu biti brojni. Apsolutni Hamīd je samo Uzvišeni Allah. 07

Dr. Almir FATIĆ | TEMA

Takvaluk i tevekkul 08

U vremenima kriza ili kada se one uveliko očekuju - kao što je to slučaj sa današnjim trenutkom ljudske civilizacije koja se, prema prognozama i najavama stručnjaka, nalazi pred velikom ekonomskom krizom - ljude obično obuzme strah za vlastitu egzistenciju, ophrva pesimizam i spopadne malodušnost. U jednom takvom beznađu ljudi postaju taoci vlastitog života ili trenutka u kojem se nalaze, što, onda, negativno utiče na njihovu psihu i cjelokupnu aktivnost. No mora li to biti tako? Kakve naputke u tom smislu pruža Allahova Knjiga i kako nam ona može pomoći u ovom vremenu svakovrsnih kriza i ljudskih posrtaja najgorih vrsta?

09

A

llahova Knjiga za sebe kaže da je ona furqān (dosl. ‘sposobnost rastavljanja istine od neistine’). Semantičari Kur’ana tvrde da ova riječ u Kur’anu ima tri različita kontekstualna značenja, a jedno od njezinih značenja jeste i ‘spas u vjeri od svake zablude i sumnje’, npr. u ajetu: Ako se budete Alla-

ha bojali, On će vam spas od svake zablude i sumnje podariti

(El-Enfal, 29.). Kur’an nas na brojnim svojim stranicama podsjeća da nema mjesta pesimizmu u vjerničkom srcu, da Allahova odredba stalno djeluje, da samo Uzvišenom Allahu pripada budućnost, da On daje promjene, izlaze i olakšanja nakon teškoća, oskudica ili kriza. Samo On zna tajne nebesa i Zemlje i šta će donijeti novi dan. On, Uzvišeni, zna ono što je nama skriveno i nepoznato. Ove nepobitne istine, posvjedočene u brojnim kur’anskim ajetima, često se, na različite načine i u nijansiranim značenjima, ponavljaju i to zbog toga, kako vele znalci Allahove Knjige, da se one ustale u ljudskim dušama i njihovim srcima. Kur’an nam time, zapravo, otvara vrata velike nade i mogućnost promjene i najtežih ljudskih stanja, jer mi ne znamo šta slijedeći trenutak može donijeti – ono na što mi uopće ne računamo.

Takvaluk – izlaz iz svake krize Jedna takva spasonosna i pravoputna poruka koncizno je izrečena i u slijedeća dva kur’anska ajeta: A ko se Allaha boji, On će mu 10

naći izlaz i odakle se i ne nada On će ga opskrbiti! I ko se osloni na Allaha, On mu je dosta! Allah je zbilja izvršitelj odredbe Svoje! On svakoj stvari određenje već odredio je! (Et-Talaq, 2-3) U komentarima Kur’ana bilježi se da su ovi ajeti (preciznije dijelovi drugog i tećeg ajeta ove sure) objavljeni zbog Awfa b. Malika elEšdža’ija. On je, prema Ibn ‘Abbasu, došao Poslaniku, a.s., i rekao mu: ‘Sin mi je zarobljen, a majka mu tuguje. Šta da radim?’ Tada je Poslanik, a.s., rekao: ‘Boj se Allaha i budi strpljiv. Tebi i tvojoj ženi naređujem da često izgovarate:

La hawle we la quwwete ill billāh

(Nema snage ni moći osim u Allaha)’. Kada se vratio kući i ispričao svojoj ženi šta mu je Poslanik naložio, ona je rekla: ‘Divno li je to što nam je naredio!’ Poslije nekog vremena, sin je umakao neprijatelju i sa obiljem ratnog plijena došao kući. Tim povodom objavljeni su dijelovi ovih ajeta. Ovi ajeti, kao što se vidi, nalaze se u suri Et-Talaq (Razvod braka – 65. sura u Kur’anu) i u užem kontekstu odnose se na propise o razvodu braka. Dakle, u toj konkretnoj situaciji Kur’an sugeriše dvije stvari: bogobojaznost i oslanjanje na Uzvišenog Allaha. Naime, poznato je da je u toj životnoj situaciji otvoren prostor za svakojake sumnje i obmane koje akteri tog procesa mogu prirediti. Kur’an ovime sugeriše da ljudi tada ostave bilo kakve nečasne pokušaje ili smicalice. Jedini lijek u toj situciji koji može ispravno regulirati odnose i osjećaje jeste bogobojaznost. Ukoliko nedostaje iskrena bogobojaznost, otvoren je put svakovrsnim

smicalicama. Bogobojaznost je najveći garant da će se ispoštovati Allahovi propisi i Njegove odredbe u pogledu razvoda braka.

On će ga opskrbiti! - i tom prili-

Ova istina koja je izrečena na ovom mjestu i u kontekstu propisa o razvodu braka ima univerzalni karakter tako da se odnosi i na sve druge životne situacije i pozicije u kojima se ljudi mogu zadesiti. Ovo je stanovište većine komentatora Kur’ana, koji su u svojim komentarima ove ajete upravo tako i tretirali. Rani autoriteti tumačenja Kur’ana, kao što su Ibn Mes’ud i Mesruq, također su smatrali da ovi ajeti imaju opće značenje. I otuda ćemo u komentarima Kur’ana naići na mnoga značenja derivirana iz ova dva ajeta. Neke od ovih značenjskih mogućnosti navest ćemo u daljnjem tekstu.

O tome kakav će Uzvišeni Allah naći izlaz (mahredž) bogobojaznima govori se i u komentarima Kur’ana, u kojima se, između ostaloga, navodi:

U prvom redu naglasak je dat na značenju (drugog) dijela 2. ajeta: A ko se Allaha boji… Ko je taj ko se Allaha boji i u čemu se ogleda njegova bogobojaznost? Mogući odgovori su slijedeći:

spasit će ga kazne (Husejn b. Fadl);

ko saburi kad je u belaju (el-Kelbi): ko izvršava propisane farzove (Husejn b. Fadl); ko slijedi put sunneta (Sehl b. ‘Abdullah) ko čuva granice šerijata i kloni se grijeha... Onaj ko se opskrbi navednim elementima takvaluka, Allah će mu naći izlaz neki... Budući da je hadis najbolji komentar Kur’ana, dovoljno je navesti slijedeće: Ibn ‘Abbas veli da je Vjerovjesnik, a.s., jedanput proučio: A ko

se Allaha boji, On će mu naći izlaz neki i odakle se i ne nada

kom rekao: ‘Izlaz iz sumnji dunjaluka, smrtne agonije i teškoća na Sudnjem danu’.

spasit će ga svakog belaja na dunjaluku i Ahiretu (Ibn ‘Abbas); spasit će ga Džehennema i uvesti u Džennet (el-Kelbi); spasit će ga od onoga što je Uzvišeni zabranio (El-Hasen); spasit će ga svake teškoće (Ebu’l-’Alije); spasit će ga od svega onoga što je teško ljudima (Er-Rebi’ b. el-Hajsem);

dat će mu izlaz ih harama u halal, iz tjeskobe u rahatluk, iz Džehennema u Džennet... Neizmjerna Allahova milost, pored izlaza, još najvaljuje i garantira:

i odakle se i ne nada On će ga opskrbiti!

Ovdje vidimo da je pojam oskrbe (rizka) Allah, dž.š., Sebi pripisuje. Zar da onda strahujemo za nafaku kad imamo Njega za Opskrbitelja?! Zar da se na nekog drugog oslanjamo osim na Njega?! Uzvišeni zna za našu slabost, pa nas u nastavku podsjeća: I ko se osloni na Allaha, On mu je dosta! Ovdje nam su u punom svjetlu nadaje zadivljujuća značenjska povezanost pojmova: takvaluk – rizk – tewekkul, i nju treba imati na umu.

Tevekkul – izvor opskrbe i moći Nakon obznanjenja univerzalne formule za izlazak iz svake moguće krize, Kur’an nam, dakle, nudi još jedno spasonosno uže, kojeg, nažalost, često ispuštamo iz naših ruku, a ono glasi: I ko se osloni na

Allaha, On mu je dosta!

Primjetno je da se u Kur’anu na dosta mjesta u ovom slijedu povezuju takvaluk i tevekkul kao nerazdvojni pojmovi koji jedan drugog potvrđuju i podrazumijevaju. Poznati rani sufija i veliki duhovni autoritet, Sehl et-Tusteri, je kazao: ‘’Ispravan tevekkul imaju jedino muttekije (bogobojazni), a potpunog takvaluka nema bez tevekkula, i zato ih je Uzvišeni Allaha zajedno spomenuo (u ovim ajetima)’’. Ili, kako je to, veliki Ebu Hamid el-Gazali uočio: ‘’Sve što je u Kur’anu spomenuto o tevhidu upozorava na presijecanje veza sa drugima (mimo Allaha) i oslanjanje samo na Jedinoga, koji nadvladava’’ (Ihja’). Drugim riječima kazano, sam govor o takvaluku jeste i govor i tevekkulu. Tu i vidimo razlog zašto je spomenuti znalac u svom monumentalnom djelu, Ihja’u, posebnu knjigu posvetio zajedno tevhidu i tevekkulu, u kojoj je kao niko prije i poslije njega, otkrio tajne i dubine ovih dvaju pojmova. Pojam tevekkula u komentarima Kur’ana obično se tumači prepuštanjem svih stvari Uzvišenom Allahu, ili smirenošću srca i vezivanje za Uzvišenog Gospodara u svim stanjima (halovima). Od Omera b. El-Hattaba, r.a., 11

prenosi se da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: “Kada biste se

vi na Allaha oslanjali istinskim tevekkulom, vama bi opskrba stizala baš kao što stiže pticama, koje ujutro svoje gnijezdo napuste gladne, a navečer se u njega site vrate!“ (Tirmizi: 2344)

Kako Ismail Haqqi (X, 33) u svome komentaru Kur’ana ističe, ovaj hadis ne ukazuje na sjedenje (ljenčarenje), već upravo suprotno, tj. ukazuje na traganje za nafakom, jer se u hadisu spominju jutro i večer, što će reći da ptice ne sjede već povazdan nešto rade kako bi navečer imale puna gnijezda. Dakle, poruka je nedvosmislena: tevekkul slijedi nakon ‘što ustanemo za nafakom’, nakon što posijemo, uradimo, napišemo, izumimo... Ispravno i dinamično shvatanje pojma tevekkula vodit će ka jačanju snage naše zajednice i nažeg džemata, kao što se u jednom hadisu veli: ‘’Ko hoće

da bude najjači među ljudima, neka se osloni na Allaha!’’ (El-Hakim: 7816). U ovom smislu na tevekkul možemo gledati kao na izvor naše opskrbe i moći. U komentarima Kur’ana moguće je naći još jedno objašenjenje riječi I ko

se osloni na Allaha, On mu je dosta!

Mufessir El-Kurtubi (XVIII, 162) u svome komentaru navodi slijedeću tumačenjsku mogućnost: Ko se boji Uzvišenog Allaha, kloni se grijeha i oslanja se na Njega, ono što će mu biti dato kao nagrada na Ahiretu bit će mu dovoljno, ali ne i na dunjaluku jer i mutevekkila (onoga ko se oslanja na Allaha) na njemu pogodi belaj, pa bude i ubijen. Zato je u nastavku rečeno: Allah je zbilja izvršitelj odredbe Svoje! – tj. on je izvršitelj odredbe Svoje u odnosu na onoga ko se oslanja na Allaha kao i 12

na onoga ko se na Njega ne oslanja, s tim da onome ko se na Njega oslanja On briše njegove grijehe i uvećava mu nagradu. Er-Rebi’ b. Hajsem je, kako navodi dalje El-Kurtubi, u vezi sa ovim Allahovim riječima rekao: ‘’Uzvišeni Allah je Sebi odredio: ko se na Njega osloni, On će mu biti dovoljan; ko u Njega vjeruje, On će ga pravim putem voditi; ko Mu da u zajam, On će mu nadoknaditi; ko se za Njega priveže, On će ga spasiti; ko mu dovi, On će mu se odazvati. Istinitost ovoga povrđena je u Allahovoj Knjizi:

A ko u Allaha vjeruje, On naputit će Pravom Stazom njegovo srce! (Et-Tegabun, 11);

I ko se osloni na Allaha, On mu je dosta! (Et-Talaq); A ako Allahu s draga srca zajam date, On ga vama mnogostruko vratit će i grijehe vam oprostit će! (EtTegabun, 17);

A ko se čvrsto veže za Allaha, taj je upućen na Put Pravi! (Alu ‘Imran, 101);

Odazivam se molbi molitelja kada Mene moli! (El-Beqare, 186)’’. I na kraju, kolika se duhovna moć i snaga krije u ajetima o kojima smo ovdje govorili, možemo vidjeti iz slijedećeg hadisa:

"Ja doista znam ajet (A ko se Allaha boji…), da ljudi po njemu postupaju, to bi im bilo dovoljno" (Ibn Madže: 4220).

mr. Nezir KRČALO

Sufija je skrivena RIZNICA J

edna od senzacija modernog vremena je masovna posjeta koncertima tzv. duhovne muzike, osobito ceremonijalu ‘kosmičkog plesa’- sema’ koji izvode ‘vrteći derviši’ iz Konje. Kada se vrtnja derviša opisuje u literaturi, obično se sagledava samo u vanjskom aspektu: derviši simboliziraju planete koje nadahnute izvorom Svjetlosti (duhovnim učiteljem) plove u svom ritmu vršeći ophod oko svoje ose. Istinski sema’ sadržava višestruku simboliku i oni upućeni se ne zadržavaju na spoljašnjim manifestacijama, već njegov skriveni smisao traže putem ‘izvora Svjetlosti’ znajući da je to duhovni ples Ljubavi, poticajnog načela stvaranja kosmosa, koja zajedno sa Univerzalnim umom (el-’aql elkulliyy) ili Prvom svjetlošću stvara i veze umne kreacije u stvorenim svjetovima. Tragati za sema’om znači tražiti Čovjeka (el-insan elkamil) gdje su se u svojoj punini odrazili Ljubav i Um, odnosno koji se pokorava Allahu, dž.š., iz bezinteresne ljubavi, a kao takav ujedno je i nasljednik Svjetlosti, varis Muhammeda, s.a.v.s.

„Sufija je sve, ako si ga vidio, sve si vidio“, veli Mevlana Dželaluddin Rumi, k.s. Prema njegovim riječima, kada vidiš istinskog sufiju kao da si vidio sve ljude i sva mjesta, vidio si cijeli svijet, jer on je cjelina, a sva druga stvorenja su samo dio cjeline. Čitatelju biva jasno da uobičajeno shvatanje pojma sufije bitno zamagljuje njegovo istinsko značenje.

Poslanik Muhammed, s.a.v.s., pripovijedao je da je Allah dž.š. rekao: “Bio sam Skrivena Riznica, pa sam poželio da budem spoznat. Stoga sam stvorio svijet (čovjeka) kako bih mogao biti spoznat“. Svijet nije ništa drugo doli očitovanje Skrivene Riznice. Prvo čime se objavila u spoljašnju egzistenciju jeste muhammedanska Svjetlost (Nur muhammediyy), a oslovljava se i kao muhammedanska Realnost (Haqiqa muhammediyya) ili Univerzalni um (el-’aql el-kulliyy). Kada nam saopštava poredak stvorenih svjetova, iako ističe da ih ima osamnaest hiljada, Rumi, k.s., nam to predočava na sljedeći način. Vidljivi svijet je svijet realizacije i objektivacije tzv. svijeta berzaha ili svijeta imaginacije (en-nefs el-kulliyya) koji je ‘iznad’ vidljivog svijeta, prostraniji je, a i likovi i modeli svega stvorenog prebivaju u tom svijetu. Ništa se ne zbiva u vidljivom svijetu a da to nije projektovano u svijetu imaginacije ili berzahu. ‘Ponad’ svijeta imaginacije je prostraniji i nepodjeljivi svijet jedne jedinstvene Zbilje ili Realnosti (Haqiqa) kojoj su potčinjeni svijet imaginacije i vidljivi svijet, a u potpunosti su prožeti Njome te na taj način čine nepretrgnuto jedinstvo. Drugim riječima, vlastitog opstojanja nemaju ni vidljivi svijet, niti svijet imaginacije, cjelokupni život izvlače iz jedne jedinstvene Realnosti koja, prema Rumiju, k.s., jedino realno postoji, a dva rečena svijeta samo su Njena manifestacija.

Svi rečeni svjetovi imanentni su čovjekovom biću, ali odličnost čovjeka u odnosu na stvorene svjetove je u tome što i sam posjeduje tzv. skrivenu riznicu koje su lišeni svi drugi svjetovi. O ovome veličanstvenom otkriću Rumi, k.s., nam ovako kazuje: “Ne gledaj sufiju kao tragaoca koji traga za riznicom, on sam je riznica“.

Ono što predstavlja Skrivena Riznica za stvorene svjetove, to za čovjekovo biće predstavlja srce. Vidljivi obzir kosmičkih svjetova u čovjeku je sukusiran u vidu univerzalnih biti četiri elementa: vode, zemlje, vatre i zraka. Ono što za svjetove predstavlja svijet imaginacije (en-nefs el-kulliyya) u čovjekovom biću to je duša (nefs). Očitovanje Skrivene Riznice u stvorenim svjetovima i promatranje umnih kreacija putem prvostvorenog ili Univerzalnog uma, kada se prenese na ljudski obzir, onda to odgovara očitovanju srca u čovjekovom biću putem umno ili razumno preobražene duše. “Srce je more svjetlosti“, veli Rumi, k.s., i samo ‘umakanjem’ ili oplavljivanjem duše u svjetlosnom moru čovjek zadobiva pridjevak sufije i postaje svjedokom sema’a. Kao i obično, Rumi, k.s., to objašnjava na vrlo jednostavan način. Kažeš: “Napunio sam mijeh u moru, i u mom mijehu je sad more“. To je apsurdno. Ako kažeš: “Moj mijeh se izgubio u moru“, tad govoriš ispravno i oslikavaš načelo ili pravilo (Fihi-ma fihi,102).

13

Hfz. Dr. Džemail IBRANOVIĆ

Tevekkul čvrsti oslonac na Allaha, dž.š. Tevekkul kao meqam (stepen) zauzima važno mjesto u ubjeđenju vjernika na putu sticanja Allahove blizine. Ovo je stepen unutarnje mirnoće u odnosu na ono što se događa oko vjernika, jer je on svjestan i uvjeren da je sve u Allahovim rukama. Ako mu je nešto teško, on zna da je to od Allaha, a ako mu je nešto lahko, on je svjestan da mu je to Allah olakšao. Zato vjernik predaje tijelo ibadetu, a srce veže za Gospodara. On je obuzet smirenošću, pa ako mu bude dato, on je zahvalan, a ako mu bude uskraćeno, on je strpljiv.

Z

unnun Misri je bio upitan šta je tevekkul, pa je odgovorio: ”Tevekkul je odbacivanje svega onoga što ti obuzima pažnju od Allaha i zanemarivanje svakog uzroka.” Upitan da to pojasni, on reče: “Natjerati svoj nefs da robuje i spriječiti ga da gospodari”. Najbolji primjer tevekkula je pokazan na primjeru Ibrahima, a.s., kada mu je došao Džibril, a.s., prije nego što će ga Nemrudovi idopoklonici baciti u vatru. Na upit Džibrilov, a.s., da li mu treba pomoć, Ibrahim, a.s., je rekao: ”Što se tiče tebe, nemam nikakve potrebe za tobom i tvojom pomoći!”, obzirom da je on bio u potpunosti obuzet Allahom Uzvišenim. Zato se i kaže za onoga ko se oslanja na Allaha da je kao dojenče koje ne zna da se ikome drugome može 14

priklonuti osim grudima svoje majke. Tako i onaj koji se oslanja na Allaha, samo se Njemu obraća.

Tevekkul nije fatalizam Da tevekkul u svojoj osnovi nije puko prepuštanje sudbini (fatalizam) jasno nam kazuje hadiska predaja u kojoj Enes, r.a., bilježi da je neki čovjek došao na devi Allahovom Poslaniku, a.s., i pitao ga : ”Allahov Poslaniče, da li da je pustim pa da se oslonim na Allaha?” Poslanik,a.s., je odgovorio: ”Ne, nego je prvo sveži pa se onda osloni na Allaha.” Ibrahim Havvas je bio u potpunosti u tevekkulu, ali se nije odvajao od igle, konca, čuturice i makaza. Pitali

su ga: ”Kako ti, koji se ustežeš od svega, nosiš to?” On je odgovorio :”Ovo nije u suprotnosti sa tevekkulom. Allah nas je obavezao nekim stvarima. Siromah ima samo jedno odijelo, pa možda se to odijelo pocijepa. Ako ne bi imao igle i konca bilo bi otkriveno njegovo stidno mjesto i tako mu njegov namaz ne bi bio valjan, a ako ne bi imao čuturice, ne bi se imao iz čega abdestiti. Tako, ako vidiš nekog siromaha ili sufiju bez igle, konca i čuturice, optuži ga za njegov namaz.” Prenosi se od Muttaliba b. Hantaba da je Poslanik, a.s., rekao :”Sve što vam je Allah naredio nisam propustio da vam naredim, i sve što vam je Allah zabranio, nisam propustio da vam zabranim. Znajte da mi je Povjerljivi Ruh - Džibril,a.s., udahnuo u moj razum da niko neće umrijeti prije nego potroši sve što mu je propisano. Ako se nekome učini da mu nešto od propisanog nije došlo na vrijeme, onda neka traži na najbolji način, jer vi ne možete dobiti od Allaha i ne možete izmoliti ničim boljim od pokoravanja Njemu."

Stepeni tevekkula Tevekkul ima svoje stepene, a prvi od njih jeste da se čovjek pred Allahom ponaša kao umrli pred gasalom (onim koji ga kupa).Gasal ga okreće i prevrće kako hoće, a on ne reaguje ni pokretom ni pitanjem. Ebu Ali Dekkak kaže:”Tevekkul ima tri stepena: tevekkul (oslanjanje), potom teslim (predavanje sebe) i tefvid (prepuštanje). Onaj ko se oslanja, uzda se u Njegovo obećanje; onaj ko se predaje uzda se u Njegovo znanje; a onaj ko se prepušta, zadovoljan je njegovom odredbom.” On još kaže i ovo:”Tevekkul je početak, teslim je sredina, a tefvid je kraj.” Tevekkul je svojstvo vjernika, teslim je svojstvo evlija, a tefvid je svojstvo pravih posjednika tevhida. Tako je tevekkul svojstvo i osobina običnih ljudi, teslim je svojstvo iskrenih pobožnjaka, a tefvid je svojstvo naročito iskrenih pobožnjaka. Stoga su alimi ovako rezonovali :”Tri su vrste siromaha (ovisnika o Allahu); prva vrsta su oni koji ni od koga ne traže, ako im se nešto i dâ oni to ne prihvataju. To su ruhanijjuni (oni koji su digli ruke od stvorenja i sva njihova briga je Allah,dž.š.). Druga vrsta siromaha su oni koji ne traže, ali ako im se nešto dâ oni to prihvataju. I treća vrsta su oni koji traže i kada im se udjeli oni uzimaju samo onoliko koliko im je potrebno.

Jedan vid tevekkula je vezan za opskrbu i tu nije dozvoljeno ništa drugo osim sigurnost i prepuštanje. Drugi vid tevekkula je vezan za traženje nagrade za urađeno. Čovjek treba biti siguran i vjerovati Allahovom obećanju nagrade za učinjeno i strahovati da li će njegovo djelo koje je učinio biti primljeno ili neće.

Plodovi tevekkula na ovom i budućem svijetu Jedan od prvih plodova tevekkula još na ovome svijetu, jeste Allahova ljubav, jer “Allah voli one koji se oslanjaju na Njega” (Ali Imran,159), zatim, takvi su u zaštiti Allaha Uzvišenog jer “njima ne može nauditi šejtan prokleti” (En-Nahl,99),a “na budućem svijetu njih očekuje divna nagrada” (El-Ankebut,59). Od Abdullaha b. Mes’uda se bilježi da je Poslanik, a.s., rekao: ”Vidio sam sve ummete na jednom mjestu. Vidio sam da je moj ummet ispunio brda i doline. Zadivilo me njihovo mnoštvo i izgled. Bio sam upitan :’Da li si zadovoljan?’ Odgovorio sam: ’Jesam, svakako!’ Tada mi je rečeno: ‘A pored svih ovih će sedamdeset hiljada ući u Džennet bez polaganja računa! To su oni koji se ne izlažu spaljivanju rana, ne bave gatkama, ne traže zapisa ni hamajlije, nego se na svoga Gospodara oslanjaju i u Njega uzdaju!’ Tada je ustao Ukaš ibn Mihsan Esedi i rekao: ’Allahov Poslaniče, zamoli Allaha da me učini od njih.’ Poslanik,a.s., je rekao: ’Allahu moj, učini ga od njih!’ Tada je ustao drugi čovjek i rekao: ’Zamoli Allaha da i mene učini od njih!’ Poslanik,a.s., je rekao: ’Pretekao te Ukaš!’” Ebu Muti’ Belhi je rekao Hatimu Esammu: ”Čuo sam da polaziš putem kroz pustinju tevekkulom bez ikakve opskrbe i prtljaga?” Ovaj reče: ”Nije tačno, nosim prtljag.” Ebu Muti’ upita :”A šta ti je prtljag?” On reče :”Na mojim putovanjima prtljag mi čine četiri stvari. Kompletan dunjaluk, sa svim njegovim dobrima vidim kao Allahovo vlasništvo. Sva stvorenja vidim kao nekoga o kome se Allah brine i koga On hrani. Smatram da su svi uzroci i sva opskrba u Allahovim rukama. I smatram da se Allahova odredba provodi nad svim njegovim stvorenjima. Ebu Muti’ reče:”Uistinu je tvoja poputbina krasna, Hatime. Ako je imaš stalno pri sebi, preći ćeš i ahiretske pustopoljine i staze, a kako da ne uspiješ s njom na dunjaluku?!” 15

Imam El-GAZALI | IHJA-ULUMID-DIN

Za 33 godine OSAM PITANJA Izučio sam znanosti Tevrata, Indžila, Zebura i Kur’ana, i vidio kako je svaka vrsta hajra i pobožnosti sažeta u ovih osam stvari. Onaj ko ih primijeni primijenio je sve četiri knjige

P

renosi se od Hatema el- Esamma, učenika Šekika el- Belhija, da im se Allah smiluje, da ga Šekik jedanput upita: “Od kad si ti sa mnom?” Hatem

reče: “Od prije trideset i tri godine.” Šekik ga ponovo upita: “Pa šta si za to vrijeme naučio od mene?” Reče: “Osam pitanja.” Šekik mu na to reče: “Allahovi smo i Njemu se vraćamo, život mi prođe, a ti si od mene naučio samo osam pitanja!” Hatem reče: “O učitelj u moj, druge stvari ja nisam naučio, a ne volim da lažem.” “Pa da čujem kojih je to osam stvari! “, upita Šekik. 16

Prvo pitanje Hatem reče: “Pogledao sam u ljude i vidio kako svako voli nekoga. S voljenim on je sve do groba, pa kad u kabur bude spušten, on se s njim rastane. Zato dobra djela učinih svojim voljenim. Kad me u kabur spuste, sa mnom će i moja dobra djela.” “Dobar postupak!”, reče Šekik. “Šta je druga stvar?”

Drugo pitanje Hatem reče: “Pogledah u ajet Uzvišenog: „A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao.“ (en-Naziat,40) i spoznadoh da je govor Svevišenjeg istina. Zato se potrudih u odbijanju prohtjeva sve dok se ne učvrstih u poslušnosti Allahu, dž.š.

Treće pitanje Pogledah potom u ovaj svijet i vidjeh kako sve što čovjek ima, a to posjeduje neku vrijednost, on ga uzdiže i čuva. Osvrnuh se potom na riječi Uzvišenog: „Ono što je u vas -prolazno je, a ono što je u Allaha-vječno je.“ (en-Nahl, 96), pa kad god bih zadobio neku vrijednu stvar, ja bih je Allahu na čuvanje dao.

Četvrto pitanje Pogledah potom u svijet i vidjeh kako se svako vraća imetku, ugledu i porijeklu. Vidjeh kako je to ustvari ništavno, pa pogledah u riječi Uzvišenog: „Najugledniji kod Allaha jeste onaj koji Ga se najviše boji“ (el-Hudžurat,13), te se posvetih takvaluku kako bi kod Allaha plemenit bio.

Peto pitanje Pogledah zatim u ljude i vidjeh kako jedan drugog vrijeđaju i proklinju, a uzrok svega bijaše zavist. Pogledah potom u ajet: „Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu“ (ez-Zuhruf,32), te se okanih zavisti i prođoh svijeta.

Šesto pitanje Spoznadoh kako je dijeljenje od Uzvišenog Allaha, i napustih tako neprijateljstvo prema svijetu. Zagledah se u ljude i vidjeh kako jedan drugog napadaju i u rat stupaju. Vratih se na riječi Uzvišenog: „Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte.“ (Fatir,6), pa mu se kao neprijatelju okrenuh i potrudih se da se njega čuvam, jer je Allah, dž.š., posvjedočio kako je on moj neprijatelj, te se ja okanih neprijateljstva prema drugim ljudima.

Sedmo pitanje Pogledah zatim u ljude i vidjeh kako svi za korom hljeba hrle, u tome se ponižavaju i zalaze u ono što nije halal. Pogledah zatim u ajet: „Na Zemlji nema ni jednog živog bića, a da ga Allah ne hrani.“ (Hud,6), te spoznadoh kako sam i ja jedno od tih živih bića koje Allah hrani. Stoga se zaokupih svojim dužnostima prema Allahu, a ostavih ono što je moje kod Njega.

Osmo pitanje Konačno, pogledah u ljude i vidjeh kako se na stvoreno (druge ljude) oslanjaju, neko u svojoj robi, neko u svojoj trgovini, neko u svome zanatu, neko u zdravlju svome, jednom riječju, oslanjaju se na sebi slične. Povratih se na riječi Uzvišenog: „Onome ‘koji se u Allaha uzda, On mu je dosta“ (et-Talak, 3), pa se ja na Allaha, dž.š., oslonih, i On mi bi dosta. Šekik na sve to reče: “O Hateme, Allah ti svakog uspjeha dao! Izučio sam znanosti Tevrata, Indžila, Zebura i Kur’ana, i vidio kako je svaka vrsta hajra i pobožnosti sažeta u ovih osam stvari. Onaj ko ih primijeni primijenio je sve četiri knjige:’ 17

Ibn Adžîbe el-HASENI | El-Bahru’l-Medîd

Sura EN-NÂS (ljudi) Lijek od vesvese (zlih misli) je u trome: ustrajnom spominjanju Allaha, stalnom traženju zaštite kod Allaha i učenju sure en-Nâs. Uzvišeni Hakk ovako kaže:

1. Reci: Tražim zaštitu Gospodara (Rabba) ljudi Znači: tražim zaštitu od Gospodara koji podiže i odgaja (terbijeti) ljude. Od Onoga koji ljudima Svoju dobrotu i podršku daje.

2. Vladara ljudi Onoga koji ljudima vlada i Koji im poslove uređuje i olakšava. Njegov odgoj (terbijet) nije poput terbijeta drugih vladara. Jer, Njegova vlast je potpuna i Njegovo djelovanje je savršeno. On apsolutno sve Svojom moći potčinjava.

3. Boga ljudi Njegova vlast nije radi same dominacije i vladanja ljudima. Nije radi sprovođenja njihovog društvenog organizovanja i radi njihovog čuvanja, kao što je to slučaj sa običnim vladarima. Nego je Njegova vlast putem njihovog robovanja Njemu, ubudijjeta, a koja se naslanja na Njegovo Božanstveno Biće. Tako jedino On ima apsolutnu moć nad ljudima. Ima potpuni uticaj: oživljavajući, usmrćujući, stvarajaući, rastvarajući... Genitivne veze u ovim ajetima (Rabba ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi) upućuju na načine traženja zaštite kojima je On Uzvišeni zadovoljan. Stvarne zaštite. Kada rob zatraži utočište kod svog Rabba (Gospodara), kada se vezuje za Njegovo Gospodstvo, za Njegovu 18

vlast i za Njegovo Božanstveno Biće, priznajući time da je on jedan od Njegovih robova, pa to onda rezultira Njegovom milošću i blagošću. Njegova naredba riječju kul (‘Reci’); da se traži zaštita je znak Njegovog plemenitog obećanja da će zaštitu i pružiti. Ono od čega se traži zaštita je šejtansko zlo-šerr! Šejtana koji je ljudima otvoreni dušman. Pa kada se traženje zaštite uputi na način oslanjanja na Njegovo gospodstvo (rububijjet), vlast (mulk) i božanstvenost (uluhijjet), to ukazuje na njihov spas iz šejtanske vlasti i dominacije. Kao što Uzvišeni u 65. ajetu sure El-Isra kaže: „Ali, ti (Iblisu), doista, nećeš imati nikakve vlasti nad (iskrenim) robovima Mojim!“ Pa onaj ko smatra da se spomenute genitivne veze odnose samo na zaštitu od šteta koje prouzrokuju ljudi, on doista ne daje Allahovim riječima njihovo potpuno značenje. A veliki mufessir Ebu Suud još veli: „Opetovanjem riječi ‘ljudi’ (en-Nâs) povećava se otkrovenje. Potvrđuje se značenje, kao i počast ljudi. Ibn Džuzejj veli da je u ajetima naglašeno i postepeno uzdizanje. Jer, rabb (gospodar) je riječ koja se vezuje za mnoge ljude, pa se kaže taj i taj gospodar kuće (rabbu´d-dâr) i tome slično. Pa je Allah započeo s tim opisom jer se i drugi u tome (na određeni način) udružuju. A što se tiče opisa melik (vladar), pa njime se opisuju samo pojedini ljudi, a to su vladari, kraljevi.

Nema sumnje da su oni veći od ostalih ljudi. Zbog toga je u redosljedu ovaj opis melik-vladar došao poslije rabb-gospodar. Dok je svojstvo ilâh-Bog iznad svojstva vladar. Zbog toga se vladari ne iskazuju za bogove. Bog je samo jedan. On sudruga nema. Njemu niko ravan nije.

4. od zla onoga koji donosi zle misli i koji se krije Šejtan je nazvan Vesvas (u obliku hiperbole) zbog svoje velike napasti, zbog stalne vesvese (ubacivanja zlih misli), kao da je i sam vesvesa. On je i Hannas, čije je svojstvo da se sakrije, da se povlači pri spominjanju Allaha.

5. koji zle misli unosi u prsa (sudûr) ljudi tj. kad ljudi budu nemarni prema zikrullahu (spominjanju Allaha). A nije rečeno u srca (kulub) ljudi, jer su prsa (sudûr) šejtansko stanište, a šejtan svoj kljun pruža prema srcu. Srce je Gospodareva-Rabbova kuća. To je mjesto imana (vjerovanja). Šejtan nema potpunu upravu nad srcem, nego oko njega obilazi. Međutim, ako se u prsima potpuno učvrsti, onda ljudima upropasti i poništi njihov iman.

Vesvese su različite Ibn Džuzejj veli: „Šejtanske vesvese su različite: poništavanje imana, ubacivanje sumnje u vjerovanje, a ako to ne uspije onda čovjeka demorališe u izvršavanju ibadeta. Ako ni to ne uspije onda u ibadete ubacuje rijaluk-pretvaranje kako bi ih uništio. Potom, on ubacuje samodopadljivost (udžb), pa viđenje vlastitih djela mnogobrojnim i td. On u srce potpaljuje zavist (hased), osvetu, srdžbu, tako da ljude navodi na loša djela i ružna stanja. Lijek od vesvese (zlih misli) je u trome: ustrajnom spominjanju Allaha, stalnom traženju zaštite kod Allaha i učenju sure en-Nâs.“ Insan neće biti u potpunosti sačuvan od šejtanske vesvese osim ako se bude družio sa arifima-onima koji su spoznali Allaha, onima koji ljude duhovno terbijete (odgajaju), sve dok njihovi učenici ne stanu na stupanj fena-a. U protivnom, šejtanske zle misli se ne prekidaju kod robova. Potom je Allah objasnio ko zapravo donosi vesvesu:

6. od džinova i od ljudi! A ljudske vesvese su veće od šejtanskih. Jer, šejtanska vesvesa odlazi samim teavvuzom (traženjem

zaštite) a ljudska vesvesa ne. Pod ljudskom vesvesom se misli na unošenje sumnji u vjeri, zalaženje u neistine, loše mišljenje prema ljudima i td. Ibn Džuzejj veli: „Ako pitaš šta je mudrost u tome što se Kur’an završava sa ove dvije sure zaštitnice (elFelek i en-Nâs), odgovor je: zbog tri stvari. Prvo: naš šejh Ebu Džafer ibn ez-Zubejr je rekao: ‘Pošto je Kur’an od najvećih Allahovih blagodati, a na blagodatima se zavidi, Kur’an završava sa onim što gasi zavist.’ Drugo: Mislim da se Kur’an završava sa ove dvije sure zaštitnice, jer je Poslanik, a.s., za njih rekao: ‘Objavljeni su mi ajeti kojima nema sličnih!’ Kao što je rekao i za suru El-Fatihu: ‘Ni u Tevratu, ni u Indžilu, niti u Furkanu nije njoj slična sura objavljena!’ Pa Kur’an počinje surom kojoj nema slične i završava dvjema surama kojima nema sličnih. Tako se ujedino lijep početak i lijep završetak. Zar ne vidiš da se u hutbe, pjesme i druge govore gleda u njihove početke i krajeve?! Treće: Pošto je učaču naređeno da traži (kad god počinje učiti Kur’an) zaštitu od prokletog šejtana (riječima: euzu billahi mineš-šejtanir-radžim), Kur’an završava sa surama zaštitnicama kako bi se postigla Allahova zaštita na početku učenja Kur’ana i na kraju Kur’ana. Tako traženje zaštite obuhvata početak i kraj, pa učač biva sačuvan Allahovom zaštitom od početka do kraja učenja.

Sûfî-tefsir Neće se od vesvese (zlih misli) u potpunosti spasiti niko osim postizanjem stupnja potpunog fena-a. Kada srce bude napunjeno svjetlima tedželijjata (manifestacijama Allahovih imena) i tajnama džeberûta (Allahove moći). Tada se srce ispuni Allahovom milošću pa se vesvesa preorazi, u svjetlima tevhida, u razmišljanje, promatranje i šuhûd (osvjedočenje Allahovog Uzvišenog Bića). Kao što pjesnik kaže: Ako ljudi imaju Vesvasa koji im zle misli donosi Pa ti si, Vallahi, moj i ‘vesvas’ i ‘hannas’ Od Allaha je podrška! On upućuje na Pravi put. Nema snage ni moći osim s Allahom Uzvišenim Velikim. Neka je Allahov salat i selam na našeg sejjida Muhammeda, na njegovu časnu porodicu (ehli-bejt) i sve njegove ashabe! 19

Hiljadu i jedna kap

Jevrejska logika Kad su muslimani doselili u Medinu, u gradu je živio značajan broj jevreja. Bavili su se lihvarstvom dajući zajmove uz velike kamate. Tako su imali veliki kapital u rukama i dominirali Medinom. Domicilna medinska plemena bila su Evs i Hazredž. Nadmetali su se međusobno, ali su gajili animozitet prema jevrejima. Sada su muslimani došli u Medinu i ravnoteža odnosa je bitno poremećena. Tek što je Poslanik, a.s., proglasio svoje poslanstvo u Mekki, vijesti su brzo doprle do Medine. Jevreji su potvrdili da je, prema njihovim vjerskim knjigama, vrijeme za dolazak poslanika. Kad je Poslanik, a.s., stigao u Medinu, jevreji su ga pažljivo osmatrali i potvrdili da su na njemu svi znakovi poslanstva. Smatrali su se Bogom odabranim narodom pa bi poslanik svakako trebao poticati iz njihovog naroda. Tako su jevreji Medine zaključili da bi arapski poslanik trebao biti njima pokoran, pošto je manje vrijedan. Shvativši da Poslanik, a.s., objavljuje jednu sasvim neovisnu vjeru kao poboljšanje njihove vjere, jevreji su zauzeli potpuno neprijateljski stav prema islamu i Poslaniku, a.s. Poslanik, a.s., je prema jevrejima zauzeo stav - živi i pusti me da živim. Garantovao im je slobodno ispovijedanje njihove vjere bez ikakvih uplitanja. To je podrazumijevalo suživot i razumijevanje između dvije zajednice. Kad je zajednica muslimana počela naglo rasti i na svaki način jačati, jevreji su pomislili da je to prijetnja njihovoj doskorašnjoj dominaciji. Zato su pokrenuli kampanju klevetanja islama. Jedna jevrejka je ispjevala zajedljive stihove kojima je izvrgla ruglu Poslanika, a.s., i islam. Ebu Efak, jevrejski pjesnik, također je spjevao jednu uvredljivu satiru kojom je izvrijeđao islam. Neprestano su izvrtali kur’anske ajete i izrugivali se recitujući ih u javnosti. Poslanik, a.s., je naređivao muslimanima da troše imetke na Allahovom putu. Ko god „pozajmi“ Allahu neki imetak, bit će mu višestruko vraćeno. Islam je zabranio kamatu, a ona je bila najznačajniji prihod jevreja, pa je neprijateljstvo prema islamu još više poraslo. Mnogi muhadžiri iz Mekke su bili trgovci, a to su bili i u Medini, pa su tako ugrozili jevrejski primat i na tom polju. 20

Benu Kajnuka Hazreti Alija je bio izuzetno učen i rječit. Razgovarao je sa jevrejima, nakon čega su neki od njih primali islam. Nekoliko osoba u Medini je prividno primilo islam zbog nekih ličnih interesa. Nazvani su munaficima (licemjerima, dvoličnjacima). Neprestano su radili na rastakanju islamske zajednice. Njihov vođa je bio Abdullah bin Ubejj. Jevreji su ih u tome pomagali i tako kršili odredbe sporazuma sa muslimanima. Jevreji iz plemena Benu Kajnuka bili su prvi koji su prekršili sporazum sa muslimanima. Živjeli su u utvrdama van Medine. Kad ih je Poslanik, a.s., upozorio da su se dužni pridržavati odredbi sporazuma, odgovorili su mu: “O Muhammede! Zar misliš da smo mi kao Kurejšije koje si porazio? Mi smo mnogo čvršćeg kova. Ako ukrstiš oružje sa nama, tad ćeš vidjeti ko smo mi.” Poslanik, a.s., je ostao miran. Ali, poslije Bitke na Bedru, kriza će kulminirati. Jedna muslimanka je posjetila zlataru u kvartu Benu Kajnuka. Neki bestidni jevrej joj je nečujno prišao iza leđa i pribadačom pričvrstio njenu haljinu ze neki predmet u radnji tako da je muslimanka pri prvom naglom pokretu ostala polugola. Nekoliko jevreja se odmah okupilo oko nje rugajući se. Jedan musliman je prolazio tim dijelom grada i, vidjevši šta se događa, izvukao sablju i napao jevreje. Ubio je bestidnika koji je osramotio muslimanku, a onda je i sam bio ubijen. Kad je Poslanik, a.s., čuo šta se dogodilo, zatražio je da jevreji plate odštetu za počinjene prijestupe i da daju garancije da se takve stvari u buduće neće dešavati. Jevreji su odbili to učiniti i pripremili se za rat. Poslanik, a.s., je odlučio da treba poslati kaznenu ekspediciju na pleme Benu Kajnuka. Dao je hazreti Aliji ratnu zastavu, pa su muslimani sa njim na čelu odmarširali do naselja Benu Kajnuka. Jevreji su se zatvorili u svoje tvrđave, pa su ih muslimani opsjeli. Nakon dvije sedmice opsade, očajni i bespomoćni, jevreji su se predali. Prema jevrejskom zakonu, u takvim slučajevima svi muškarci bi bili ubijeni, a sve žene i djeca uzeti kao roblje. Ali, poslanik, a.s., je bio blag pa je naredio da se pleme Benu Kajnuka protjera iz Medine. Bila je to prva bitka u kojoj je hazreti Alija direktno komandovao.

Benu Nadir Benu Nadir je bilo jevrejsko pleme koje je stanovalo izvan Medine. Poslanik , a.s., im je izdao povelju o slobodi, ali oni su se okrenuli aktivnostima na štetu muslimana. Ka’b ibn Ešref, najveći pjesnik plemena, spjevao je pogrdnu pjesmu na račun islama. Jednom prilikom, dok je bio u Medini, recitovao je elegije kojima je oplakivao smrt Kurejšija na Bedru. Ebu Rafi, drugi jevrej iz plemena Benu Nadir, podsticao je arapska plemena Sulejm i Gatafan da napadnu muslimane. Godine 625., jedan od starješina plemena Kilab zatražio je od Poslanika, a.s., da mu pošalje nekoliko misionara koji bi pozivali u islam u njegovom plemenu. Poslanik, a.s., je poslao sedamdeset misionara koji su krenuli ka plemenu Kilab. Svi misionari su poubijani osim Amra bin Umejje kojeg je plemenski stariješina iz nekih razloga poštedio. Vrativši se u Medinu, Amr je ubio dvije osobe iz jednog drugog plemena misleći da pripadaju plemenu Kilab, pa su muslimani bili dužni paltiti krvarinu. Prema odredbama sporazuma kojeg su potpisali Poslanik, a.s., i Benu Nadir, u ovakvim slučajevima bi muslimani i Benu Nadir zajednički platili krvarinu. Poslanik, a.s., se zajedno sa deset ashaba zaputio u naselje Benu Nadira sa zahtjevom da mu predaju dio sredstava kojima će se platiti krvarina. Jevreji su zatražili da malo pričeka dok skupe sredstva. Poslanik, a.s., je sjeo ispod jednog visokog zida i primijetio kako se jedan jevrej popeo na zid namjeravajući baciti kamen na njega, pa je ustao i vratio se u Medinu zatraživši od jevreje da se isele u roku od deset dana. Jevreji su odbili zahtjev, pa je Poslanik, a.s., podigao vojsku i krenuo prema naselju Benu Nadir. Jevreji su se zatvorili u tvrđavu, a muslimani su ih opsjeli. Jednog dana je hazreti Alija došao do obavještenja da će se jedna grupa jevreja, pod okriljem noći, ušuljati u muslimanski logor i ubiti Poslanika, a.s., Hazreti Alija je postavio zasjedu i sve ih poubijao. Benu Nadir je očekivao obećanu pomoć od munafika Medine, ali Poslanik, a.s., je blokirao sve pristupe njihovoj utvrdi. Konačno, Benu Nadir se predao. Poslanik, a.s., ih je odlučio poštedjeti i odobrio im odlazak za u Siriju. 21

Bediuzzeman Said NURSI | PISMO PRIJATELJU

Ibadeti i grijesi J

ednom dva vojnika dobiju naredbu da pođu u jedan daleki grad. Išli su zajedno do mjesta gdje se put razdvojio. Tu je bio jedan čovjek koji im kaže: „Osim što na ovom desnom putu nema nikakve opasnosti, putnici koji idu njime, od deset njih deveterica postižu velike koristi i rahatluk. Put sa lijeve strane osim toga što nije koristan, od deset putnika, njih devet pretrpi štetu. A oba puta su kratka i po dužini ista. Samo postoji jedna razlika. Putnik koji putuje lijevim putem, koji je bez reda i za22

kona, putuje bez oružja i opreme. Prividno osjeća lahkoću i lažno spokojstvo. Putnik desnoga puta, koji je pod vojnom disciplinom, obavezan je nositi torbu tešku četri oke punu hranjivih namirnica, te oružje od dvije oke koje pripada državi, sa kojim bi mogao poraziti i otarasiti se svakog dušmana.“ Poslušavši čovjeka putokazca, sretni vojnik je pošao desnim putem. Jest da je teret težak jedan batman (6 kg) natovario na svoja pleća i oko pojasa, ali duša i srce su mu se spasili tovara poniženja i

straha, teškog na hiljade batmana. Onaj drugi nesretni vojnik je napustio vojsku. Nije se želio pokoriti vojnom redu i sistemu. Pošao je lijevim putem. Njegovo tijelo se spasilo tereta od jednog batmana, ali njegovo srce se gnječi pod teretom hiljadu batmana poniženja, a njegova duša ispod bezbroj strahova. I putuje prosjačeći od svakoga, strahujući od svačega i od svakog događaja, sve dok nije stigao do mjesta gdje je trebao, a tu biva kažnjen zbog nepokornosti i dezerterstva.

Vojnik koji je volio vojni red, koji je pošao desnim putem i sačuvao i torbu i oružje, putovao je spokojna srca i mirne savjesti ne bivajući nikome dužan i ne plašeći se nikoga, sve dok nije stigao u grad gdje mu je bilo rečeno. Tu dobija nagradu zato što je izvršio svoju dužnost dostojnu čestitog vojnika. Eto, nepokorni nefsu! Znaj da je jedan od ona dva putnika Allahovim zakonima poslušan, a onaj drugi je nepokoran i slijedi svoje strasti. A onaj put je životni put koji dolazi iz svjeta duša, prolazi kroz kabur, ide u ahiret. A ona torba i oružje su ibadet i takvaluk (bogobojaznost). Doduše, ibadet je samo prividno težak. Ali u njegovom značenju postoji takav rahatluk i lahkoća da se ne može opisati. Jer, Abid (onaj koji čini ibadet) u svome namazu kaže: “Nema drugog Stvoritelja i Opskrbitelja, osim Allaha. Gubitak i dobit su u Njegovoj ruci. On je Mudri, ne čini ništa bez stvarne potrebe. On je Milostivi, Njegovog dobročinstva i merhameta je puno.“ Vjerujući u to, u svemu nađe vrata riznice rahmeta. Na njih dovom kuca. I vidi

da sve što postoji, potčinjeno je naredbi svoga Rabba. Utječe se svome Rabbu. Uzdajući se, oslanja se na Allaha i sklanja se od svake nesreće. Njegov iman mu daje potpunu bezbijednost. Kao što je iman i robovanje Allahu izvor svakog istinski dobrog djela pa i hrabrosti, tako je i zabluda izvor svakog lošeg djela i straha. Kada bi zemljina kugla postala bomba i eksplodirala, roba Allahovog, čije je srce ispunjeno nurom, ne bi preplašilo. Tu zadivljujuću moć Jedinoga bi posmatrao sa ushićenjem. Ali jedan filozof griješnik, slavni intelektualac, koji nema srca, drhti od straha na Zemlji kada vidi kometu na nebu. I izbezumljen od straha govori: „Samo da nam ne udari u planetu ova zvijezda lutalica.“ Da, osim toga što čovjek ima potrebu za bezbroj stvari, njegov kapital nema nikakvu vrijednost… Osim što je izložen mnogim nesrećama, njegova moć je nešto što nema značenja… Naprosto, granice negovog kapitala i moći su tolike dokle mu može dostići ruka. Ali nade i želje, boli i nesreće su prostrane

onoliko dokle mogu doprijeti, dokle mogu dostići oko i mašta. Dakle, svako ko nije u potpunosti oslijepio, zapaža i vidi koliko su ibadet, uzdanje u Allaha, vjerovanje u jednog Allaha i predanost, jednoj ovoliko nemoćnoj i slaboj, siromašnoj i zavisnoj ljudskoj duši, jedno veliko bogatstvo, sreća i nimet. Poznato je da se put bez opasnosti odabira nad putem koji je opasan. Međutim, naše pitanje je put ibadeta. Pored toga što nije štetan, od deset, devet je mogućnosti da na njemu postoje riznice vječne sreće. Što se tiče puta grijeha i razvrata - pa čak i sa priznavanjem griješnika - osim što nema koristi, od deset, devet je mogućnosti vječnog propasta i uništenja. Da je ovo ovako, dokazano je svjedočenjem bezbroj alima i svjedoka u stupnju općeg konsenzusa (idžma) i habera u koje nema sumnje (tevatur). Ukratko, dunjalučka kao i ahiretska sreća je u ibadetu i bivanju Allahovim vojnikom. Ukoliko je tako, uvijek moramo zahvaljivati što smo muslimani…

23

Mehmed ĆEMAN | OSMANSKO CARSTVO

Pojava

osmanlija S

ve do danas historičari su ostali zapanjeni iznenadnom pojavom i brzim uspjehom Osmanlija. U masi mnogobrojnih turskih plemena primijećeni su oko 1280. godine došavši iz „zemalja turaka iza Crnog mora“. Bili su to Turkmenski jahači koji su živjeli u šatorima ili jednostavnim nastambama, slijedeći svoja stada. Neizmjerno privrženi islamu, slijedili su put gaziluka neprestano napadajući i osvajajući bizantijske gradove i utvrde. Konačno su se skrasili i naselili u okolini Soguta (tur. Sögüt) koji je graničio sa ostacima bizantijskih naselja u Anadoliji. Skoro stotinu godina kasnije, kada su Osmanlije zavladale skoro cijelom Anadolijom, Timur je pokrenuo pitanje legitimnosti njihove vlasti smatrajući ih običnim pograničnim begovima i uljezima na njegovoj zemlji pa bi mu svakako trebali biti pokorni. Osmanlije su mu tada podastrle dokaze da njihova loza seže do drevnih turskih hanova iz centralne Azije, pa su tako baštinici legendarnog Ouz (tur. Oğuz) hana. Osmanski historičar Jazidžioglu je živio u vrijeme Murata II pa je zapisao: „Erturul ( tur. Ertuğrul) iz plemena Kaji i njegov sin Osman-beg sazvali su sabor pograničnih begova. Nakon što su se posavjetovali i razmotrili običaje Ouza, izabrali su Osmana za hana.“1 Erturul gazi, Osmanov otac, bio je murid šehja Edebalija koji je pokazivao izuzetno interesovanje za mladog Osmana. Često je razgovarao s njim i govorio kako će on (Osman) uskoro postati starješina plemena Kaji. Osman nije bio zainteresovan za vodstvo, smatrajući kako je preče da dopadne njegovom starijem bratu ili amidži. Počeo je izbjegavati šejha Edebalija sve dok mu se, prema osmanskim predanjima, Erturul gazi nije obratio: “Sine Osmane, meni možeš biti neposlušan, možeš i pokazati edepsuzluk prema meni, ja 1

Halil Inaldžik, The Ottoman Empire – The classical age 1300-1600, London, 2003, str. 56.

24

ću ti oprostiti. Ali ako izađeš iz srca šejha Edebalija, izaći ćeš i iz mog srca.” Osman gazi se zamislio nad ovako krupnim riječima, pa je počeo provoditi više vremena sa šejhom. Druženje ove dvojice velikana će ubrzo prerasti u prisno prijateljstvo i postaće tako sudbonosno da će zauvijek usmjeriti tok historije u pravcu koji niko nije očekivao. Šejh Edebali, prepoznavši u mladiću nesvakidašnje vrline, posebno je volio mladog Osmana i od milja ga je zvao Osmandžik (Osmančić). Jednom, dok je bio u posjeti kod šejha, mladi Osman je, u polici među šejhovim knjigama, ugledao časni Kur’an. Do tada, Osman nije imao priliku držati Ku’ran u rukama, jer kompletni Kur’ani tada nisu bili lahko dostupni kao danas. Uzeo je časni Kur’an u ruke, privio ga na grudi i cijelu noć tako stajao na nogama iz počasti prema Allahovoj, dž.š., riječi. Stojeći tako, zaspao je. Zatim je usnio čudan san u kome je vidio kako mjesec izlazi iz grudi šejha Edebalija, a potom uđe u njegove (Osmanove) grudi. Tada između Osmanovih bedara izraste drvo koje poče rasti sve više i više, tako da je, šireći svoje grane, zasjenilo ogromne prostore zemalja i mora. Šejh Edebali mu rastumači san i reče mu da će mu Allah Uzvišeni dati potomstvo koje će zavladati mnogim zemljama. Dolazivši u zijaret šejhu, Osman gazi se zagledao njegovu prelijepu kćer Mâl Hatun. Erturul gazi zaprosi šejhovu kćer za svog sina, na šta ovaj pristade. Od gazi Osmana i Mâl Hatun će poteći vladarska loza kakvu historija rijetko bilježi.

Početak Osmanove vladavine Prema želji šejha Edebalija, Osman gazi 1281. godine nesljeđuje svog oca Erturula u vođenju plemena. U samom početku svoje vladavine, Osman gazi se pokazao kao sposoban vođa. Nakon što je zauzeo nekoliko bizantijskih utvrda, Osman gazi dobija darove – zastavu, bubanj i konja - simbole neovisnog vladara koje mu šalje seldžučki sultan Alauddin Kejkubad III, pod čijim suverenitetom je do tada bio. Darove mu je donio bratić Aktimur. Osman je istupio nekoliko koraka naprijed u susret počasnim darovima.

Dok je svirala vojna muzika, Osman gazi je stajao sa rukama na prsima u znak poštovanja prema darovima. Šejh Edebali mu je pripasao sablju, što je značilo da je ulema saglasna da Osman postane vladar.2 Bilo je to godine 1299., neposredno pred raspad Seldžučkog carstva.

Biti osmanlija Osman gazi je nastupio sa jednom pomalo zaboravljenom idejom vladanja i ratovanja. Naime, njegovo pleme Kaji, za razliku od susjednih turkmenskih plemena, nije ratovalo samo zbog osvajanja teritorija i ratnog plijena nego prvenstveno radi džihada i gaziluka (borbe i osvajanja na Allahovom putu). Osnovni cilj je bio uspostavljanje islama na teritoriji darulkufra (prostor koji pripada nemuslimanima), što je bilo nemoguće bez ratovanja. Ova ideja nije Osmanov izum, Osman ju je samo oživio, a utemeljena je i uzakonjena na samim počecima islama. Osman je oživio još jednu 2

Joseph von Hammer, Historija Osmanskog carstva, Zagreb 1979, knjiga 1, str. 25.

25

zaboravljenu ideju – ideju nadnacionalnosti i potpune jednakosti među muslimanima. Tako je rođen pojam OSMANLIJA. Biti Osmanlija u samim počecima ove ideje značilo je prije svega biti dobar musliman, hrabar ratnik i biti odan zajednici. Kasnije, ovaj pojam će biti izbrušen do visokog sjaja pa će obuhvatati još mnoge vrline. U zlatnom periodu Osmanske države podanik iz najnižih slojeva društva se mogao uspeti na društvenoj ljestvici jedino preko odgoja i obrazovanja ili naročitim isticanjem u vojnim poduhvatima. Da bi pojedinac dogurao do pozicije vlastelina morao se dokazati u služenju državi, vjeri, a naročito je morao dokazati poznavanje osmanske etike i živjeti u skladu s njom. Služiti državi značilo je na najbolji način izvršavati obaveze koje su pojedincu, kao službeniku povjerene, te u potpunosti biti odan sultanu koji je opet bio oličenje države. Da bi se za nekoga kazalo da služi vjeri, nije bilo dovoljno samo biti dobar musliman, nego je ugledan osmanlija morao razumjeti i neprestano pudupirati visoke ideale islama koje prosti puk često ne razumije. Poznavati osmansku etiku i kulturu, značilo je na najbolji način živjeti u skladu sa islamskom kulturnom tradicijom, poznavati finese osmanskog turskog jezika i uopće živjeti u skladu sa opće poznatim osmanskim običajima i tradicijom.3 Ugledan osmanlija je strogo vodio računa o krugu ljudi s kojima se druži, u društvu je uvijek bio ozbiljan, skoro nikada se ne bi glasno smijao. Govorio je vrlo malo, samo onda kad bi bio pozvan ili kad bi prepoznao potrebu da govori. A kad bi progovorio onda bi se izražavao visokim stilom koristeći precizne i fine izraze čime bi slušaocu u nekoliko kratkih rečenica razjasnio najsloženiji problem, a ujedno bi izbjegao nepotreban govor. Ova ideja se brzo raširila. Naišla je na sveopšte odobravanje u susjednim turkmenskim plemenima, koja su se rado odricala plemenske određenosti u želji da pripadnu nadplemenskoj zajednici – Osmanlijama. Ova zajednica gazija je formirala jedan sasvim novi kulturni krug obilježen narodnim tarikatom, tesavufom, epskom književnošću i običajnim pravom. Sjedilačko

3

Ekmeledin Ihsanoglu, Historija Osmanske države i civilizacije, Sarajevo 2004, knjiga 1, str. 662.

26

stanovništvo, kako muslimansko tako i nemuslimansko, se naprosto stapalo sa Osmanlijama, vidjevši svoju šansu u jednom sasvim novom društvu. Sve što je pojedinac trebao učiniti bilo je to da ispuni već navedene uslove kako bi mogao biti nazvan Osmanlijom. Nije se, dakle, morao roditi kao plemić ili uglednik, u Osmanskoj zajednici je to za kratko vrijeme mogao postati. Osmanska historija je prepuna slučajeva u kojima potpuno neugledan musliman ili nemusliman vrlo brzo dospije do samog vrha Osmanskog društva. Primjer Mehmed paše Sokolovića, srpskog dječaka, možda na najbolji način ilustruje ideju osmanstva. Ovaj velikan među Osmanlijama se, uprkos vrlo niskom socijalnom porijeklu, ličnim sposobnostima i mukotrpnim radom uspeo na najvišu poziciju u Osmanskom društvu na koju je mogao stupiti građanin – poziciju velikog vezira. Često se postavljalo pitanje zašto se Osmanlije pojavljuju na kraju. Osmanlije su odgovarali da izvrsnosti uvijek dolaze na kraju. Muhammed, a.s., je došao na kraju, Kur’an Časni je došao nakon prethodnih objava, pa tako i Osmanlije dolaze na kraju.4

Osmanova osvajanja Nakon što je 1302. godine zauzeo Iznik, Osman gazi postaje ozbiljna prijetnja Bizantijskom carstvu koje pokušava formirati odbranu od novopečenih osvajača, ali bezuspješno. Osmanlije su svakim danom bivali sve jači i brojniji. Teritorij Osmanlija se širio osvajanjima, ujedinjavanjem sa ostalim turkmenskim plemenima, ali i kupovinom teritorije. Nakon Iznika Osman zauzima Jenišehir koji tada postaje prijestolnica Osmanlija i to je ostao sve do osvojenja Burse. Legendarni Sari Saltuk je ovako savjetovao Gazi Osmana: „Budi pravedan prema svakome, ne dopusti da te sirotinja proklinje, ne budi osor prema potčinjenima, drži na oku kadije i namjesnike. Iznad svega uvijek budi pravedan, da bi te potčinjeni cijenili.“5 Vidjevši Osmanov human odnos prema zarobljenicima, njegovo pravedno vladanje i brigu za što bržom 4

Paul Wittek, The Rise of the Ottoman Empire, str. 14.

5

Halil Inalcik, The Ottoman Empire – The Classical Age 13001600, London, 2003, str. 66.

obnovom osvojene teritorije i uspostavom normalnog života u osvojenim gradovima, te entuzijazam i želju za postizanjem nečeg boljeg i humanijeg, bizantijski plemići, siti tromosti i pokvarenosti svog tonućeg carstva, počeše prelaziti u islam, a u tome ih je slijedio i narod. Jedan od prvih bio je Mihail Köse (Mihail bez brade – ćosavi Mihail), koji ubrzo postade jedan od najboljih Osmanovih saradnika. Njegovi potomci, Mihailoglu (sinovi Mihaila), će biti na važnim državnim funkcijama za vrijeme nekoliko slijedećih sultana. Zatim slijedi period sređivanja države i dodjela osvojenih gradova na upravljanje spahijama, svojim sinovima, braći i dokazanim prijateljima. Nakon toga redaju se uspjeh za uspjehom, gazi Osman redom zauzima Bizantske pogranične utvrde na obali rijeke Sakarje. Princu Orhanu povjerava upravu nad gradom Karadžahisar. Stari ratnik Osman, skrhan kostoboljom, predaje vodstvo svom sinu Orhanu gazi. I ovaj put je smjena vlasti izvršena po nalogu šejha Edebalija, što će se pokazati kao sudbonosna odluka, o čemu ćemo govoriti u slijedećem nastavku. Godine 1326., isti dan kad je Orhan zauzeo Bursu, Osman gazi je preselio na ahiret, pa je ukopan u Bursi, a toga dana Orhan je dobio sina prijestolonasljednika Murata I.

Osman gazi je, po diktatu okolnosti suviše brzo živio, pa nije imao vremena baviti se gradnjom ili umjetnošću, kako su to činili Osmanski sultani nakon njega. Osim toga Osmanova država je bila suviše mlada da bi imala jasno određene državne resore koji bi se ozbiljnije bavili pitanjima gradnje i drugim državnim problemima. Prvi osmanski zakonodavac bit će Osmanov sin princ Alauddin. Svu državnu i ličnu imovinu Osman je trošio na vojne pohode, kupovinu zemlje i na obnavljanja postojećih dobara. Iza sebe je ostavio vrlo malo lične zaostavštine: jednu kašiku, jednu solanicu, jedno svečano odijelo, jedan povez za turban, nekoliko crvenih zastava, nekoliko vrsnih konja i nekoliko stada ovaca. Odjeća mu je bila vrlo skromna. Bio je velikog nosa, imao je duge ruke, crnu kosu, obrve i bradu i crnomanjasto lice zbog čega je prozvan Kara-Osman (crni Osman), što je na istoku predstavljalo pojam muške ljepote. Osman gazi je od svoga oca naslijedio zemlju od 4.800, a proširio je na 16.000 kilometara kvadratnih. Neki Osmanovi nasljednici će u budućnosti ovakva pa i veća proširenja države ostvarivati u samo jednom vojnom pohodu, ali to će biti samo nadgradnja onoga što je Osman utemeljio. 27

FOTO: Erol ZUBČEVIĆ

28

Erol ZUBČEVIĆ | TEKIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Tekija na vrelu Bune Tekija je bogomolja u kojoj se okupljaju, borave i vrše vjerske obrede derviši (sufije). U Bosni i Hercegovini se pojavljuju dolaskom islama u 15.vijeku, mada su neke izgradjene i prije dolaska Osmanlija poput Mevlevijske tekije na Bembaši koju je izgradio Isa-beg Ishaković 1461. godine. Riječ tekija je perzijskog porijekla - tekke. Prve tekije na tlu Bosne osnovane su prije konačnog pada bosanskih pokrajina pod Tursku vlast. Od tada pa do danas izgradjeno je oko četerdeset tekija na tlu Bosne i Hercegovine, a pripadale su uglavnom mevlevijskom, kadirijskom, rufaijskom, nakšibendijskom i halvetijskom tarikatu. Do danas ih se održalo svega pet: dvije u Sarajevu, i po jedna u Živčićima-Vukeljići kod Fojnice, u Blagaju kod Mostara i Travniku. U ovome i u naredna dva broja pisat ćemo o tri od ovih pet tekija: Hadži Sinanovoj u Sarajevu, Tekiji na Buni kod Mostara i u Vukeljićima kod Fojnice.

T

ekija na vrelu Bune kod

Tekija u Blagaju pripadala je ra-

Blagaja predstavlja zna-

znim derviškim redovima, najprije

čajan spomenik kulture

bektašijama, a zatim halvetijama i

iz ranog turskog doba u Bosni i

kadirijama. Danas je predvođena

Hercegovini. To je mjesto gdje su

vekilom nakšibendijskog tarikata.

derviši obavljali i danas obavljajuzikir (slavljenje Allaha dž.š.).

Izgrađena je ubrzo nakon pada Hercegovine pod tursku vlast 1446. 29

godine a najkasnije oko 1520. godine. Tekija u Blagaju prvobitno je koncipirana ne samo sa svrhom da se u njoj obavljaju bektašijski obredi već kao misionarski, pa i vojni punkt. Tako se i sada sa vanjske strane turbeta vide u reljefu isklesani sablja i topuz, što upravo simbolizira povezanost duhovnog (tekije) sa vojnim (sablja i topuz). U turbetu je ukopan šejh i gazija Sari Saltuk, a do njega je kabur njegova učenika Ačik-baša (gologlavi). Prema jednoj hikaji, koja se pričala po Blagaju, pred mrak je projahao kroz blagajsku čaršiju starac sa bijelom bradom, na bijelom konju, u zelenoj odori sa sarukom. Otišao je prema vrelu. Ljudi su klanjali akšam, a starac se nije vraćao. Očekivali su da će odsjesti u musafirhani kod Velagića. Vrati30

ti se mora jer od vrela nije mogao dalje. Buna je nadošla tako da nije mogao preći, a na ovoj strani je tolika strmina da je nemoguće, na konju, obnoć proći. Tražili su ga, ali uzalud. Onda zaključiše da je dobri i da je gajb učinio te mu podigoše turbe i tekiju. O drugom kaburu blagajske tekije navodi se da je Sari Saltuk rekao: "Buna će poslije mene izbaciti još jednog, taj će bit gologlav." I Buna izbaci Ačik baša.

Posebnu pažnju privlači hamam sa perforiranom kupolom i lijepo ornamentiranom kurnom (korito). Postojanje kupatila je usuz za svaku bektašijsku tekiju a i banja je bektašijama nužan rekvizit za ritual. Na tekiji sa vanjske strane, ispod zaokrugljenog krova, nalazi se uvečani reljef, tzv. Teslim-taša. To je znak, uobičajan kod derviša, kako bektašija tako i halvetija.

U tekiji se oduvjek okupljala duhovna elita a i poznati putopisac Evlija Čelebija zapisao je kako se na tekijskom ćošku okupljaju mnogi učeni i dosjetljivi ljudi i tu vode duge prijateljske razgovore (muhabet). Današnji izgled tekija je dobila restauracijom iz 1851.godine. Ona je uglavnom zadržala tradicionalnu formu, ali sa izvjesnim karakteristikama turskog baroka (plafoni u tekiji su najbolji primjer turskog baroka). Jednu cijelinu čine tekija i turbe, a u prizemlju tekijske zgrade nalazi se mejdan odaja, gdje su se prije okupljali derviši poslije zikira i vodili razgovore. Na spratu se ulazi u semahanu sa musafirskom odajom. Semahana a po potrebi i musafirhana sluzila je za derviške obrede, a natpis nad semahanom glasi: O Ti, koji otvaraš sva vrata, i nama otvori najbolja vrata. U semahani nema mihraba što je karakteristično za bektašijske tekije, ali se zato na zidu u obliku dulafa (niše) predstavljen tabut. Smisao mu je prema tesavufskom učenju mutu kable ente mutu - umri prije nego što umreš. 31

Govor stanja

Čovjekovi čuvari Ata b. Saib prenosi da je Ja'la b. Murre rekao: "Sastali smo se sa jednom grupom hazreti Alijinih prijatelja i pristaša, pa smo rekli: "Bilo bi dobro da čuvamo vođu vjernika, On ima mnogo neprijatelja i nismo sigurni da oni neće pokušati atentat na njega." Dok smo tako stajali na vratima njegovih odaja, on je izašao da klanja. Upitao nas je: "Šta vi radite tu?" Mi rekosmo: "Čuvamo te, vođo vjernika, jer je mnogo onih koji ti pokazuju neprijateljstvo i bojimo se da bi mogli pokušati da te ubiju." On reče: "Da li me branite i čuvate od stanovnika nebesa, ili od stanovnika zemlje?" Mi rekosmo: "Čuvamo te od stanovnika zemlje. Nemamo nikakva načina da te sačuvamo od stanovnika nebesa." On reče: "Onda znajte da se ništa na zemlji ne može dogoditi prije nego to Allah odredi na nebesima. Nema čovjeka koji nema dva meleka koji su dužni da ga brane i čuvaju od svakog zla sve dok ne dođe ono što mu je određeno i dosuđeno. Kada mu dođe to, onda ga oni napuštaju i ostavljaju ga njegovoj sudbini." (Tenbihul-Gafilin, Semerkandi)

32

Zašto učenjaci nemaju bogatstva Kako je rad nužan za civilizirani život i od općeg je interesa, tako je njegova vrijednost veća i potreba za njim jača. Pripadnicima vjerskih zanimanja nisu prinuđeni obraćati se obični ljudi. Za njihove usluge imaju potrebu samo plemenitaši koji su se okrenuli prema vjeri. Ako je nekome potrebna fetva ili presuda u sporovima, to nije na osnovu prinude ili opće nužde, pa se dešava da se može proći i bez njih. Za provođenje njihovih propisa zainteresiran je samo vladar,

zbog njegove dužnosti da vrši nadzor nad općim interesima, pa im on određuje dio životne opskrbe u srazmjeri s potrebom za njima, na način kako smo to utvrdili. On ih ne izjednačuje s moćnicima i zanatlijama s obzirom na vjeru i zakonske propise, nego im opskrbu dodjeljuje u skladu s općom potrebom i nuždom stanovništva, pa im u njihov dio dopadne samo malo. (Ibn Haldun, Mukaddima)

Tvoja opskrba Ebu Ja'kub el-Akta el-Basri pripovijeda: "Jedanput u Haremu gladovah deset dana. Osjećao sam kako slabim. Moj nefs poče iz mene progovarati, te izađoh u dolinu ne bih li što pronašao i umirio glad. Pronađoh bačeni komad repe, uzeh je, no najedanput me neka odbojnost obuze, kao da mi neko govori: 'Gladovao si deset dana i sada da to okruniš komadom pokvarene repe!' Ja je bacih i otiđoh u džamiju. Tek što sjedoh, kad eto ti nekog stranca, sjede ispred mene i položi nekakav ormarić za knjige. Reče: 'Ovo je sada tvoje!' Upitah: 'Čime sam ja to zaslužio?' Stranac poče kazivati: 'Prije deset dana, dok bijas-

mo na moru, lađa naša samo što ne potonu. Svaki od nas zavjetovao se da ako nas Uzvišeni Allah izbavi, sadaku će neku da udijeli. Ja osobno zavjetovah se da ako me Allah spasi prvom koga ugledam u Haremu ovo ću dati. Ti bijaše prvi koga sretoh.' 'Otvori ga!', rekoh mu. On ga otvori kad u njemu kolača, misirskih zemički, badema i šećera u kocki. Uzeh malo od onoga i malo od onoga, pa rekoh: 'Ovo ostalo odnesi čeljadi svojoj kao moj poklon njima!' Zatim rekoh sam sebi: 'Tvoja opskrba ide ti još od prije deset dana, a ti je tražiš u dolini.' " (Ihja ulumid-din, El Gazali)

Plaće imama i mujezina Vjerski službenici su, i pored toga, zbog časnosti svojih poslova, ponosni prema ljudima i pred samim sobom, pa se ne ponizuju pred onima od položaja da bi postigli nešto, čime bi dobijali što bolju životnu opskrbu. Zapravo, oni nemaju slobodnog vremena

Hazreti Omerov prijatelj Prenosi se kako je neki čovjek stal-

za to zbog bavljenja časnim poslovima koji zaokupljaju i razum i

no navraćao kod hzr. Omera, r.a.,

tijelo, te što uistinu ne mogu, zbog plemenitosti svojih poslova, da

sve dok jednaput ne ču glas kako

profaniziraju sami sebe pred ljudima ovoga svijeta, pa su daleko

mu govori: "Čovječe, kome ti ust-

od toga. Stoga njihovo bogatstvo, većinom, nije veliko.

vari hrliš, Omeru ili Uzvišenom Al-

Ja sam, pak, raspravljao o tome s jednim od odličnika, pa mi je to poricao. Tada su mi u ruke dopali neki poderani papiri od

lahu?! Idi i poduči se Kur'anu. On će te učiniti neovisnim od 'obijanja'

obračuna državnih ureda u el-Me'munovom dvorcu, u kojima su

Omerovih vrata."

bili mnogi podaci o prihodima i rashodima. Među onim što sam u

Čovjek ode i ne bi ga više, dotle

njima pročitao bile su plaće kadija, imama i mujezina, pa sam ga

da ga hzr. Omer poče tražiti. Bijaše

s time upoznao, te je iz toga uvidio da je bilo tačno ono što sam

se osamio i posvetio ibadetu. Hzr.

mu rekao. On se saglasio s tim, pa smo se našli u čudu pred taj-

Omer pronađe ga i reče: "Ma

nama Božijim prema Njegovim stvorenjima i Njegovom mudrosti u

nedostaješ mi! Šta te odvratilo od

Njegovim svjetovima. A Allah je Svemoćni Stvoritelj, nema drugog

mene?" "Učio sam Kur'an, i on me

gospodara osim Njega.

učini neovisnim od Omera i poro-

(Ibn Haldun, Mukaddima)

dice Omerove", odgovori čovjek. "Allah ti se smilovao! A šta si to u

Najjači čovjek ... Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Ko želi da bude najjači čovjek neka se oslanja na Allaha. Ko želi da bude najčasniji čovjek neka se boji Allaha. Ko želi da bude najbogatiji čovjek naka više vjeruje u postojanost onoga što je kod Allaha nego što vjeruje u postojanost onoga što on ima.“

njemu (tako posebno) pronašao?", upita ga hzr. Omer. Reče: "Božije riječi: A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava. (ez-Zarijat,22)" Reče: "Moja opskrba na nebu a ja je tražim na Zemlji!" Hzr. Omer na to zaplaka i reče: "Istinu si kazao!" Iza toga mu je hzr. Omer nastavio dolaziti i s njim se družiti. (Ihja ulumid-din, El Gazali) 33

Emina ĆEMAN | Simboli ljepote i bogatstva kroz Kur'an i Hadis

Srebro Ti upitaj: “Ko je zabranio Allahove ukrase koje je On stvorio za Svoje robove, i lijepa jela iz opskrbe?!” Ti odgovori: “Ona su data vjernicima na ovom svijetu, i samo su za njih na budućem svijetu!” Eto tako Mi ajete razborito nižemo za ljude koji znaju. (El-E’raf, 32)

P

lemeniti metal koji se spominje odmah nakon zlata je srebro. Srebro se odlikuje od ostalih metala po tome što je najsvjetlije, zbog čega su ga alhemičari starog doba nazivali mjesečevim metalom. Mogućnost laštenja i glačanja je bio razlogom zbog kojeg se srebro koristilo kao ogledalo. Ipak, najveća njegova primjena svakako je u izradi nakita, ukrasnih predmeta i novca.

Kumiri od srebra Kada govorimo o srebru kroz Kur’an, primjetit ćemo da se spominje u sličnim kontekstima kao i zlato. Na nekoliko se mjesta upozorava na opasnost za ona srca koja se previše vežu za bogatstvo zanemarujući pokornost Gospodaru, dž.š. U suri Ez-Zuhruf se ističe 34

kratkotrajnost dunjalučkog uživanja i raskoši iskazane u obliku krovova, stepenica, kućnih vrata i divana od srebra:

„Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha...“

„A da neće svi ljudi postati nevjernici, Mi bismo krovove kuća onih koji ne vjeruju u Milostivog od srebra učinili, a i stepenice uz koje se penju, i vrata kuća njihovih i divane na kojima se odmaraju, i ukrase od zlata bismo im dali, jer sve je to samo uživanje u životu na ovom svijetu, a onaj svijet u Gospodara tvoga biće za one koji budu Njegova naređenja izvršavali, a Njegovih zabrana se klonili.“

Tumačeći ovaj ajet imam Kušejri kaže: „Ljubav vjernika je jača i potpunija jer je u skladu sa naređenjem, a ljubav nevjernika je zasnovana na hiru i rđi... Kada se obogate, oni svoje kumire počnu praviti od srebra, a ponižavaju one koje su u doba siromaštva pravili od željeza. Za razliku od njih, vjernici još više vole Allaha jer oni obožavaju Jednog Boga u obilju i u oskudici.“

Mufessiri kažu da je riječ srebro (fiddatun) izvedena iz istog korijena kao i glagol infedda, što znači razići se, rasuti se, raspršiti se... Takva je i ljubav onih koji obožavaju srebro. Allah, dž.š, u 165. ajetu sure El-Bekare kaže:

Srebro i poslanici Razlog zbog kojeg nailazimo na spomen raznih predmeta koje su muslimani pravili od srebra – za razliku od zlata – je to što je srebro dozvoljeno muškarcima za nositi.

Posebno nam je zanimljiva upotreba srebra od strane Muhammeda, a.s. Naime, Abdullah ibn Omer, r.a., kazuje: “Allahov Poslanik, a.s., je nosio srebrni prsten, kojeg je naslijedio hazreti Ebu Bekr, pa hazreti Omer. Kada ga je naslijedio hazreti Osman, spao mu je sa ruke u bunar Eris. Na prstenu je pisalo: Muhammed - Allahov poslanik.“ Dalje, od Enesa, r.a., se prenosi da je balčak drške na Poslanikovoj, a.s., sablji bio od srebra, a Ebu Hurejre, r.a., Poslanika, a.s., poredi sa srebrom riječima: „Allahov Poslanik, a.s., bijaše bijele puti kao da je stvoren od srebra, blago valovite kose.“ Obruč oko hadžeru-l-esveda je od srebra. Spominje se da ga je prvi u srebro uvezao Abdullah ibn Zubejr, r.a., nakon jedne nesretne prilike kada je crni kamen pukao na tri dijela. Srebro se spominje i u kazivanjima o ranijim poslanicima. Vjerovjesnik kojemu je Allah, dž.š., dao moć i bogatstvo kakvo nikome drugome nije dao, bio je Sulejman, a.s. Zbog toga ne čudi što tefsiri obiluju riječima zlato, srebro, svila, dragulji kada opisuje tu raskoš. Jednu epizodu nam dočarava imam Zamahšeri u svom tefsiru 17. ajeta sure En-Neml gdje kaže: „Džini su Sulejmanu, a.s, tkali tepihe od zlata i svile. Na sredini jednog takvog tepiha bio je njegov mimber od zlata pa bi on stao na njega a oko njega bi bilo 700 000 stolica od zlata i srebra. Vjerovjesnici bi sjedali na zlatne, a učenjaci na srebrne stolice. Oko njih bi se poredali ostali ljudi, džini i šejtani...“ Poslanik kojemu je Allah, dž.š., dao ljepotu kakvu nikome drugom

nije dao je bio Jusuf, a.s. Za njegovu ljepotu nije se mogla naći protuvrijednost u dunjalučkom bogatstvu. Kada tumači 21. ajet sure Jusuf, šejh Ismail Hakki govori o dospijeću Jusufa, a.s., na dvor vladara Egipta, nakon što su ga trgovci iz jedne karavane izbavili iz bunara u koji ga baciše braća. Nakon dolaska u Egipat, Jusuf, a.s., je bio odveden na pijacu s ciljem da bude prodan kao rob. Kada su ga vidjeli stanovnici grada, očarali su se njegovom ljepotom. Aukcija za njega je trajala više od tri dana. Ljudi su se nadmetali sve dok njegova cijena nije narasla toliko da je niko nije mogao isplatiti osim vladara grada. On ga je kupio za onoliko koliko je Jusuf, a.s., težio miskom, zatim biserom, zatim zlatom, srebrom, pa svilom. Šejh Ismail Hakki iz ovoga zaključuje da svako mora uložiti sve što može na putu dosezanja onoga za čim traga (matlûb), jer je to jedan od pokazatelja aška.

„Čerpić od zlata, čerpić od srebra...“ Što se tiče srebra na ahiretu, ono se spominje još prije negoli džennetsko srebro. Šejh Hakki u tefsiru 48. ajeta sure Ibrahim bilježi predaju u kojoj se kaže da će Zemlja na dan proživljenja biti zamijenjena zemljom od srebra. Bit će to bijelo tlo po kojem nikada nije kročio ni jedan griješnik. Ipak, puninu svoje vrijednosti i ljepote, srebro će zadobiti u džennetu. Kada su Poslanika, a.s., jednom prilikom upitali za džennet i od čega je izgrađen, odgovorio je:

„Čerpić od zlata, čerpić od srebra.“ Brojna su mjesta gdje se kao nagrada džennetlijama obećavaju narukvice, pehari ili džennetski ukrasi od srebra. Najkomentiraniji ajet u tom smislu svakako je slijedeći: „Služiće ih iz srebrenih posuda i čaša prozirnih - prozirnih, od srebra, čiju će veličinu prema željama njihovim odrediti.“ (Ed-Dehr, 15-16) Mufessiri su se zanimali o kakvoći ovog posuđa – srebrnog, a opet prozirnog. Zaključuju da će to vjerovatno biti spoj čistoće stakla te savitljivost i bjeline srebra. Allah, dž.š., je kadar stvoriti takav spoj kao nagradu džennetlijama. Na tragu ovoga Ibn Kesir bilježi predaju od Ibn Abbasa, r.a., koji kaže „U džennetu nema ništa a da na dunjaluku nemate nešto slično, osim srebrnih čaša.“ Pored toga, mufessiri dolaze do još jednog zanimljivog detalja – imam Taberi, na primjer, komentariše da je srebrno posuđe ustvari ukaz na to da je zemlja u džennetu od srebra, pošto se posuđe pravi od zemljine prašine. U džennetu postoji drveće na čijim granama su srebrna zvonca, pa kad neko od džennetlija poželi da ih sluša, Allah, dž.š., pošalje vjetar ispod Arša koji pokrene ta zvonca. Tada ona zasviraju takav zvuk zbog kojeg bi stanovnici dunjaluka, kada bi ga čuli, umrli od uzbuđenja i radosti. Ovo je predaja koju bilježi šejh Hakki u tefsiru 15. ajeta sure ErRum. U njemu su i opisani oni koji će uživati u ovakvim džennetskim blagodatima. Bit će to „...oni koji su vjerovali i dobra djela činili...“ 35

dr. Dželal IBRAKOVIĆ | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA

Misija "ČOVJEK" R

ačuna se da je ljudsko biće pronađeno i prvi put imenovano kao homo sapiens sa starosti od oko 40.000 godina. Za to vrijeme planeta Zemlja je prošla faze razvoja (Božijeg Zakona) ne slučajno, nego strogo programirano od jednoćelijskog oblika života (“Sve živo je nastalo u vodi”, Kur’an). Savremena nauka pretpostavlja da su se prvi oblici javili prije milijardu i pol godina (Erich From: Anatomija ljudske destruktivnosti). D. Pilbream (1970), M.F.Montagu (1967) i G. Smolla (1967) ističu da su se sisavci pojavili na našoj planeti prije otprlike 200 miliona godina. Homonidne životinje se po ovim teorijama, koje su najpribližnije dosadašnjim shvatanjima “došle” prije 14 miliona godina, a homo erectus čiji su skeleti nađeni u Aziji (“Pekinški čovjek”) je najstariji bio prije 1,5 miliona godina. A prije 40.000 godina se “pojavljuje” homo sapiens. Planeta je u vrijeme dolaska “domaćih stranaca” (ljudi), uz pretpostavku da okvirno prihvatimo da su se prvi ljudi pojavili u to vrijeme (Adem, a.s., i Hava), bujala sa raznim oblicima života, koji se već “naživio” koju milijardu godina prije. Moderni čovjek teško može shvatiti relacije od milijardu godina, jer naš misaoni aparat je podređen mnogo manjim brojevima. Bile 36

su tu razne vrste, među kojima je, ako u ovu pretpostavku uključimo i jedine istinite elemente (iz Kur’ana, naravno) bilo i onih ljudima sličnih koji nisu “pomena vrijedni”. I tu je zamka koja je, eto, od praiskona došla do naših vremena. Nju je “najozbiljnije” tretirao Darvin i pravac koji slijedi iza njega (Morgan, Marx, Engles i današnji moderni „neodarvinisti“). Nastavci ove teorije se, vidimo, pojavljuju i u modernom vremenu sa pokušajem da se nađu “kvake” koje nedostaju u “do sada dokazanom lancu” evolucije – sve je evolutivno i zakonomjerno (“samo od sebe”) dovelo savremenih pojava čovjeka i njegove historije. Istraživač koji dolazi na Zemlju (Adem a.s.- Adam) ima posebnu misiju, da se izrazimo modernim riječnikom. Ova misija je imala univerzalni kosmički karakter, jer čovjek iz tog miljea dolazi na Zemlju (iz Raja, Dženneta). Zemlja je zbog tog trenutka i bila stvorena – mnogo, mnogo ranije. U vremenskim relacijama kakve mi samo možemo da dokučimo kroz igru brojki, koju niko od ljudi (izuzev onih kojima je Allah dao takvu vrstu znanja) praktično ne razumije. Biće koje dolazi na Zemlju (čovjek, koji se prihvatio emaneta) ima zajedničke osobine sa planetom.

Svođenje čovjeka na konačno i majmunsko biće samo je jedna od (samo) uvreda ljudi To biće, „naučeno imenima stvari“, je posebno- pred njim su se i meleci poklonili, ali ono je obično u svojoj fizičkoj egzistenciji bivstvovanja na Zemlji. Ono je stvoreno od sastojaka planete Zemlje. I sa drugim živim bićima, koje zatiče, ima sličnosti u anatomskom smislu (udovi, tijelo, ćelije, krvotok, disajni organi, ovisnost o hrani, vodi, vazduhu...) i gotovo da ima rođačke veze sa silinom bujanja života - biljnog i životinjskog. Idealna organska mašina i Zemlja i živa bića na njoj i u njoj izvedena su besprijekorno i savršeno. Savršenstvo se ogleda u jediniki (autentičnost pojedinačnog primjerka) i u grupi (vrste, podvrste). Sve na Zemlji ima opskrbu, svi se samoobnavljaju na organski, a ne mehanički i tehnološki način, a to je u genijalnoj jednostavnosti čudesan i zaprepaštujući način, pomiješan sa zadovoljstvom i gorčinom, jer su svi „ograničenog trajanja“. I to svi, baš svi - od najstarijih primjeraka živih stabala ili, recimo, kornjača do jednodnevnih leptira. Sve ima svoju svrhu - i jednoćelijski organizmi i ogromni slonovi, kao i do (tek)jučer - dinosaorusi. I tu vlada harmoničnost baš kao i na nebesima i u svemiru, mada mnogi naučnici danas u svijetu kažu da tamo vlada potpuni haos. Za čovjeka je taj broj sazviježđa, zvijezda, planeta u nastajanju i nestajanju, ogromnih razdaljina, pramaglina i još svako se kreće svojim putem, uz put se u svojim ogromnim masama privlači odbija na toliko precizan način – poput žile kucavice svakog od nas, svo to mnoštvo ili bekrajnost za čovjeka i ima haotični smisao, jer je to njemu nepojmljivo. Posebno za onoga koji ne vjeruje u Stvoritelja i Gospodara svega vidljivog i nevidljivog. Takvom homo sapiensu se pojavljuje „haos“ u glavi kada počne da razmišlja samo o jednoj ćeliji i njenoj strukturi. I takvom i pada na pamet majmun kao predak njegov najbliži. A ko bi i mogao biti predak njemu koji nije ni pomena vrijedan. Danas je savršeno jasno da je samo čovjek onaj koji podstaknut iluzionizmom jeste jedini na planeti koji u savršenstvu vidi haos. A haos je drugi izraz za nered. A svaki nered počinje negiranjem Jednog i Jedinog Stvoritelja – Allaha dž.š. Tako su, ustvari i proizvedene iluzionističke teorije slučajnosti i teorije “prirodnog

kretanja”. Nered ako se i pojavi on se brzo lokalizira i nivelizira i sve dobije opet novi stvaralački zamah od nevidljivog Dirigenta koji “zna kada svaki list padne” i “kada niče” i oplođuje se. „Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?“ (Kuran. XXI, 30) Pa, zar neće u Njega povjerovati i pred Njim pasti od strahopoštovanja i poslije i ovih riječi, prije svega naučnici, jer ih Kur’an obavještava o onome što nisu znali, jer će teorija “prvog praska” i spoznaje o stvaranju života iz vode biti “pronađena” mnogo poslije ovih riječi koje su odjeknule u našoj povijesti prije 1420 godina, a izrečene sa stvaranjem i čovjeka i svemira i svaka od njih nosi odlike i eho “prvog praska”. Ima razloga da se postavi pitanje da li su možda teorije “prvog praska” ili teorije evolucije bukvalno prepisane iz Kur’ana? Odnosno inspiracija je nađena tu. Ima još jedan zanimljiv detalj koji je upućen “naučnicima – ateistima” u ovom istom ajetu: “Zar ne znaju nevjernici…? … da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali?” Nije, dakle, to bilo čudo “prirode” (samo po sebi) nego Stvaranje prirode od strane Moćnog Stvaraoca koji je svemu stvorenom još u “prvom prasku” (naučnici ne mogu ni da napišu broj te snage koja se oslobodila, a da ne govorimo o precizno - savršeno precizno – upotrijebljenoj Moći za realizaciju tog “komadanja” u kome je sve od malog gena i atoma, do ogromnih sazviježđa dobilo cilj, putanju, rok, težinu, vrijeme…) i nad svim tim stvorenim se stalno bdije i ostvaruje kontrola. Ali, čovjek je ohol i pošto je jasno da u stvaranju nebesa i Zemlje nije mogao niko od “slavnih i poštovanih” ljudi imati udjela, onda se i formira teorija o navodnoj samoobnavljajućoj „prirodi“ i njenim “mehanizmima”. Izmišljaju se vanzemaljci, simuliraju se borbe sa njima u prošlosti i budućnosti samo da bi nekako ljudska historija bila izgledna i čovjek dobio mjesto koje mu ne pripada. Ustvari, negira se Bog, a ako se već i prihvata onda mu se čovjek daje kao – “sin”, a sve je u cilju izjednačavanja čovjekove sa božanskom ulogom. Ova informacija, kao i druge koje nam Kur’an daje vraćaju nas na ulogu bića koja su stvorena i koja za svoje postojanje, kao i sve drugo stvoreno duguju zahvalnost Stvoritelju. Takvoj Moći koja je razbila cjelinu nebesa i Zemlja i upravlja njima besprijekorno, nije potrebna 37

“pomoć” ni mnogo moćnijih sazviježđa, a kamoli sićušnog bića koje je tako ranjivo i kojem treba pomoć svakog trenutka (čovjeka), pa bio on nosilac i ogromnog broja naučnih titula, počasnih zvanja. Naravno, radi se o zemaljskom naučniku, a ne naučeniku.

„Buđenje“ čovjeka u novom odijelu Prethodilo je toj misiji upućivanja čovjeka na Zemlju - stvaranje Zemlje i nebesa koji su se pojavili po preciznom proračunu iz ničega. Taj princip stvaranja može izvesti samo najveća snaga i najveća Mudrost kada kaže samo “Budi” i ta naredba je stvorila nebesa i Zemlju i sve što okom vidimo i teleskopom pratimo. A šta još ne znamo! Sve se dešavalo sa prologom na mjestima koji ljudski um ne može da pojmi. Mjestima izabranim kao mjestima radionice univerzalnog principa koju naslućujemo iz opisa, ali naš ograničeni mozak ostaje ograničeni kada bi se sastavila sva imaginacija mašta i nauka svih ljudi koji su do sada proboravili svoju ograničnenu dôb života po istom principu koji je poznat od prvog čovjeka i njegove drûge. Iz bogatstva dženetskih pejsaža čovjek je došao u sumorni pjesaž pustinje, ogromnih voda, visokih planina, čudnih urlika, pitome stoke, povijanja dozrelih trava i žitnih polja, naletom vjetra koji je donosio vazduh i parao nesvikla pluća. Kako je burno kucalo srce prvog čovjeka i odzvanjalo u njegovim ušima kao novi zvukovi dok su se mirisi miješali? Dakle, imao je razum u jednoj razvijenoj fazi. To buđenje čovjeka u „novom odijelu“ koje je zamijenjeno dženetskim, bilo je sa fizičkim i drugim čulima (i di-

38

menzijama) koja su bila znatno umanjena u odnosu na prethodno stanje. To odijelo je bilo u startu podložno vremenskom ograničenom roku trajanja o čemu i Kur’an svjedoči. Zbog izvanredne ekologije, nedostatka virusa, općeg zdravlja tijela, koje bi se moglo porediti sa novoproizvedenim izuzetno kvalitetnim mašinama, životni vijek naših predaka bio je znatno duži od sadašnjeg, iako je bio ograničen. Smrt je postala sastavni dio života ljudi, što je još jedan važan, novi elemenat. Početak ljudskog bivstvovanja na Zemlji je praćen ograničenjima. Zbog posebne uloge čovjeka, namijenjene Općim planom Stvaranja, a to je halifa na Zemlji, Zemlja je pokoravajući se bez pogovora toj Odredbi u tom času bila spremna da prihvati tog zastupnika ili namjesnika (ne i vlasnika, od samog starta). Nikako ne „gospodara prirode“. Zemlja je sa svim potrebnim kroz cijelu ljudsku povijest bila pripravljena baš onda kada je namjesnik u liku muškarca i žene pristigao. Nevažno je za ovo tretiranje da li je stigao „odozgo“ (s nebesa) ili na neki drugi način. On je jednostavno došao kod svog najbližeg rođaka u svemiru veličanstvenom. Naime, i on i planeta na koju je pristigao kao namjesnik sačinjeni su od istih sastojaka. I to pokazuje savršenost Allahovog dž.š. stvaranja. I dokaz je za ljude koji razuma imaju. Zemlja je tog trena imala sve potrebno i kao botanička bašča, kao mjesto gdje su brojne životinjske i biljne vrste bile spremne da posluže čovjeku u izvršenju njegove misije, koju je on tako olahko prihvatio. Uostalom, njegov izgon iz Dženeta je bio proizvod njegovog lošeg izbora, njegove svojeglavosti, povodljivosti, njegovog nedovoljnog korištenja osnovne prednosti koja ga uzdiže iznad ostalih živih bića stvorenih od istog Gospodara – nedostatak korištenja razuma i upotreba racionalnog i logičkog izbora. I takav pristup je sadržan u vaseljenskoj zakonitosti: za zlo koje se desi čovjeku, samo je on (čovjek) odgovoran i snosi i krivicu. Ali, kako Stvoritelj, Bog i Gospodar ljudi zna i za njihovu plahovitost, pa i nedostatke, zato što je taj Gospodar Milostiv i Samilostan, On daje Uputu, On prašta i On usmjerava na korištenje svemirske prednosti ljudi sadržane i u razumu i imaginaciji kojima ih je (nas ljude) obdario.

mr. Merima ČAMO | GRADOVI

Banja Luka FOTO: Hazim ŠABANOVIĆ

P

od okriljem „ilirskog helenizama“ oblikovalo se urbano jezgro nekoliko bosanskohercegovačkih gradova među kojima je i današnja Banja Luka. Arheološka otkrića pokazuju da je krajeve oko ovog grada na obalama bistroga Vrbasa, u predrimskom periodu naseljavalo ilirsko pleme Mezeji. Ovo pleme je Banjalučko polje obilježilo materijalnom posebnošću i duhovnim vrijednostima dalekog nasljeđa. U vrijeme Rimljana gradi se cesta od Salone (Splita) do Servicijuma (Gradiške) a njen najduži putni pravac vodio je kroz prostor Banje Luke. Na tom značajnom antičkom koridoru podižu se vojna utvrđenja Kastra - Kastel, Ad Ladios i Ad Fines. Tokom VI i VII stoljeća u ove krajeve dolaze Sloveni, koji svoje naseobine (gradišta) većinom lociraju na uzvišenjima

Bosanske krajine. Grad Banja Luka se prvi put spominje u ispravi ugarsko – hrvatskog kralja Vladislava Drugog, 6. februara 1494. godine u kojoj se navodi Juraj Mikulašić kao “kaštelan Banjaluke”. Pored ovog utvrđenog grada u okolini Banje Luke nalazilo se još nekoliko srednjovjekovnih naselja: Vrbaški Grad (značajno utvrđenje još od XII stoljeća), Zvečaj, Krupa, Zemljanik, Bočac, Kotor i Berbir.

Razvoj Gornjeg Šehera Godine 1528. Osmanlije zauzimaju jajačku banovinu a zajedno sa ostalim utvrđenjima i Banju Luku. Pod turskom upravom ovaj grad se počinje naglo širiti i postaje jedno od najvećih gradskih naselja u sjeverozapadnoj Bosni. Po tradiciji arapsko – islamske 39

civilizacije medievalna utvrđenja i rezidencije se transformiraju u novi tip naselja podijeljenog na centralno – privrednu zonu (čaršiju) i stambenu zonu (mahalu), dva bosanska antijeka (javno – privatno) postavljena u suodnos neprekidne koherencije, koja tvore jednu skladnu urbanu cjelinu. Ova urbana cjelina postala je suptilno opredmećenje filozofsko – religijskih načela islama, gdje se principi kolektiviteta, solidarnosti i otvorenosti javljaju kao fundamenti socijalne egzistencije. Urbani polet Banja Luka bilježi od 1553. godine kada postaje sjedištem bosanskog sandžak – bega i značajno strateško mjesto za operacije prema Hrvatskoj. Tome uveliko doprinosi i ferman sultana Murata III iz 1578. godine kojim se stanovnici ovog grada oslobađaju od plaćanja poreza i daća zbog blizine njihove kasabe granici (serhatu) i visoke vojne pripravnosti koju narod pokazuje. Sandžak – beg Sofi Mehmed – paša izgradio je u Gornjem Šeheru most preko Vrbasa, jav-

40

no kupatilo, veliki han, karavan – saraj, četiri mlina i 59 dućana. Prema turskim izvorima u čaršiji su bili razvijeni zanati podjednako potrebni i vojsci i građanima: mlinarski, tabački, sabljarski, sarački, čizmarski. Uporedo sa širenjem privrednog dijela grada i povećanjem broja stanovnika, pojavljuju se i druge vrste zanatskog obrta: terzije, pekari, halvadžije, sapundžije itd. U tom periodu Gornji Šeher je imao devet mahala: pet na desnoj i četiri na lijevoj obali Vrbasa.

Izgradnja Donjeg Šehera Sa Ferhad - pašom Sokolovićem posljednjim sandžak – begom (1574 – 1580) i prvim beglerbegom bosanskog pašaluka (1580 – 1588) otpočelo je „zlatno razdoblje“ Banje Luke. Za dvije godine, Ferhad – paša, krajiškom šeheru ostavlja u nasljeđe dvije stotine i šesnaest objekata različite namjene. Uvidjevši da je Gor-

nji Šeher (stara Varoš) stiješnjen u kotlini Vrbasa, te da se ne može dalje širiti, pristupio je izgradnji Donjeg Šehera. U njemu je podigao džamiju (Ferhadiju) kraj nje mekteb i turbe za sebe (u kojem je i shranjen 1590. godine), sahat - kulu, šadrvan, gradski vodovod, kaldrmu u širini od 5 aršina od stare Varoši do potoka Crkvine preko kojeg je sagrađen i kameni most, te drveni most preko Vrbasa. Njegovom vakufnamom (verificiranom 25. januara 1587. godine) gradu je zavještano oko 200 obrtničkih i trgovačkih dućana, brojni zemljišni posjedi, jedan karavan - saraj, hamam, mlin na Vrbasu, veliki hambar za žito, te saraj (dvor) u kojem će odsjedati bosanski namjesnici dok budu upravljali Banjom Lukom. Kao jedan od supotpisnika Ferhad - pašine vakufname, pojavljuje se njegov visoki službenik, Hasan Tefterdar, koji je 1595. godine sagradio za sebe i svoju ženu, džamiju Arnaudiju vrsno umjetničko djelo, osmišljeno kao „ugodno stjecište dobrih ljudi“, kako kazuje uklesani natpis u stihovima na kamenoj ploči iznad džamijskog ulaza. Banja Luka je od polovine XVI do kraja XVII stoljeća, stekla sve potrebne uslove za urbani progres, te izrasta u grad sa snažnom privrednom osnovom i razvijenom komunalnom strukturom, zanatskom radinošću i trgovinom. Formirano je 45 mahala, sa 4000 kuća i oko dvadeset hiljada stanovnika; muslimanske, katoličke i pravoslavne vjere.

Banjaluka u ozračju srednjoevropske civilizacije Ekspanzija ove gradske sredine nastavlja se i u preiodu austrougarske vladavine (31. juli 1878. godine), zahvaljujući prije svega uspostavi novog drumskog i željezničkog saobraćaja. Austrija je organizirala upravu na moderan način podijelivši zemlju na šest okružja, a okružja na kotarove (srezove). Početkom devetog mjeseca iste godine Banja Luka postaje sjedište sreza, sreskog suda, okružja, okružnog suda i uprave željeznice Banjaluka – Dobrinj. Modernizacijski procesi „raspoređuju“ po gradu različita zdanja i institucije kao što su Velika realka, štamparija, bolnica, nova vodovodna mreža, hidrocentrala, hoteli, drvoprerađivačko preduzeće, tvornice duhana, tkanina i tjestenine itd. Iako je austrougarska uprava u Bosanskoj krajini, kao i u cijeloj ondašnjoj Bosni i Hercegovini, inicirala vidan napredak, u narodu je raslo nezadovoljstvo, jer je okupator gušio slobodni razvitak naroda, ome-

tao rješenje agrarnog pitanja, te na taj način održavao stanovništvo u bijedi i zaostalosti. Prakticirajući i čuvajući oblike života proizašle iz islamsko – orijentalnog civilizacijskog kruga, jedan dio stanovništva se principijelno okretao ranije oformljenoj društvenoj strukturu i utvrđenom vrijednosnom sistemu unutar kojih su prethodne generacije ustanovile kategorije, institucije i obrasce ponašanja s kojima se bosanskohercegovački narod još uvijek identificirao. Naravno, stupanj rezistencije općem napretku (ukupnost životnih uvjeta: dohodak, stan, prehrana, kulturne potrebe, zabava...) nije bio visok, ali je bila sveprisutna težnja ka pomirenju želja i mogućnosti, emocionalnog i racionalnog, prošlosti i sadašnjosti, raznorodnih životnih prilika koje su se netom dogodile i onih koje su rezultat ustaljene pakse, na način koji bi simbolizirao najbolja iskustva dva, oprečna svijeta, dvije stvarnosti.

Glas naroda Prikladnu ilustraciju tog bosanskog duha ukalupljenog u srednjoevropsku recentnost pronalazimo u djelu jednog poznatog banjalučanina “nesretnog i marljivog ilirca iz Bosne”, objavljenog godinu dana nakon austrougarske okupacije, u kojem se, između ostalog, vjerno oslikava sučeljavanje “novotarstva i rajanskih predodžbi”. “Naš narod, često se žali na sadašnjost i priča o starim dobrim vremenima”. Svjetska inteligencija većinom “osuđuje to narodno tvrđenje da su stara vremena bila bolja od današnjeg naprednog i civilizi-

41

ranog doba”. “Učeni svijet zaboravlja na fakta, na koja se narod oslanja kad tako govori, koja očevidno kazuju da ima priličnog mjesta na narodna jadanja za prošlim vremenima. Narod se malo obazire na “kulturne činjenice”: željeznice, fabrike, kasarne, brzojave, telefon, pozorište, operu, palate, velike varoši, bogatašku raskoš, prepletenu državnu i crkvenu organizaciju itd. “Naroda se tiče njegovo materijalno stanje i dobro zdravlje, pa stoga se on rado sjeća prijašnjega doba kad je on bio krupnijeg stasa i boljeg izgleda i kad je on i njegov bližnji imao više stoke, kada je manje plaćao danak, manje u vojsku išao, kada je davao i uzimao zajam u hrani, marvi i novcu bez interesa; “kad ga nisu okruživala čitava jata špijuna, činovnika i soldatije; kad mu moda i etikecija nije satirala tjelesno zdravlje i materijalno blagostanje. Narod dakle, pošteno i pametno misli. On hoće da mu te kulturne činjenice i slobode ne donose, veće poreze, ratove, mode, razvrat i drugo, nego da mu u svemu boljitak donesu i opštu sreću i unapređenje”.

Opstanak na rodnom tlu Bosanska krajina je u Prvi svjetski rat ušla opterećena nacionalnim i socijalnim protivrječnostima. Te “gluhe godine, vrijeme opadanja i trpljenja” karakteristične su i za period raspada austrougarske monarhije, kao i za postdržavno uređenje - Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevinu Jugoslavije), svečano proglašenu 1918. godine. Suprotnosti u kojima je konstituisana ova zajednica (propagirana kao zajednička država slobodnih i ravnopravnih ljudi uspostavljena je na nedemokratskim osnovama) vrlo brzo su se odrazile i na život stanovnika Banje Luke. Mase radnika i seljaka pod teretom ekonomske krize i političkog bespravlja, svoje bunt iskazuju kroz brojne i masovne akcije radničkog pokreta, od kojih se posebno ističu učestali radnički štrjkovi koje su svesrdno pomagali mnogi građani i seljaci širom Krajine. Prolazeći kroz plime i oseke, uspone i padove, od 1919. do 1941. godine, revolucionarni radnički pokret Banje Luke ušao je u Drugi svjetski rat, čvrsto organiziran, jedinstven i borben. U toku njegovog dugogodišnjeg djelovanja kalio se veći broj boraca, koji su u odsudnim bitkama za Bosansku krajinu i na frontovima širom zemlje, dali značajan doprinos u pobjedi najmračnijih sila XX stoljeća. 42

Banja Luka u socijalizmu Poslije oslobođenja, obnovljena je i ratom opustošena Banja Luka. Snažno se razvijaju privreda i društvene djelatnosti. Do 1960. godine osnovane su 42 privredne organizacije, od kojih su najveće: Fabrika celuloze i viskoze, Tvornica za elektroniku i mehaniku, Preduzeće za proizvodnju i distribuciju električne energije, Autotransportno preduzeće itd. Dinamičan, planski i nesputan razvoj grada u socijalističkom društvu omogućio je pozitivne kvalitativne i kvantitativne promjene u svim važnijim oblastima društvenog života. Reforma društva dala je novi podstrek razvoju sistema vaspitanja i obrazovanja, zdrvstvenim službama koje se stacioniraju u domovima zdravlja sa dobro opremljenim specijalističkim ordinacijama i ambulantama, zatim turističko – ugostiteljskom resoru, te osavremenjenju kulture koja se kreira prema svjetskim standar-

dima, novim umjetničkim trendovima i sve većim zahtjevima stanovništva.

Posljedice katastrofalnog zemljotresa Krajem 1969. godine, tačnije 26. oktobra, grad Banju Luku i okolno područje površine 11. 000 kvadratnih kilometara, sa blizu 800.000 stanovnika, zahvatio je jak zemljotres. Fizička struktura grada je zadrhtala i utihnula sve do narednog jutra kada se, ponovo, “duboko u zemlji pod nogama uznemirenih ljudi, oglasila tutnjem oslobođena energija”. Banja Luka se ruši a oblak tamne prašine zastire sunce. Tragičan niz događaja zahtjeva brze, veoma široke i vremenski usklađene mjere, kratkotrajne i dugoročne, u svim oblastima socijalnog života. Potres je, u velikoj mjeri pogodio i onesposobio 112 privrednih organizacija, oštećeno je 36. 276

stambenih jedinica, 61 zdravstveni centar, 28 zgrada socijalnih ustanova, 38 objekata javne uprave itd. Veliku štetu potres je nanio i historijskim spomenicima (Ferhadija, sahat – kula, Arnaudija džamija...) Veće ljudske žrtve su izbjegnute zahvaljujući preventivnim aktivnostima, preduzetim odmah nakon prvog udara. Ipak, tragičan bilans - 15 mrtvih i 1.250 ranjenih. U improvizirana šatorska naselja smješta se 46.000 stanovnika koji su preko noći ostali bez svojih domova, dok se u prikolice, vagone, djelomično opravljene zgrade i preuređene podrume useljava 15.000 porodica. Urbana rehabilitacija nije dugo trajala; novi zemljotres (31. decembra) poljuljao je uvjerenje Banjalučana da se tlo smiruje, unio sumnje u sigurnost i stvorio nekoliko hiljada beskućnika. Ovaj gubitak, tuga i bol koji su zadesili Banju Luku, odredio je, iznenada, presudni čas njene moderne historije - snažno bilo života koje u Krajini traje i kuca stoljećima, smoglo je snage da u trenutku svog najvećeg udesa nadvlada nedaće, ubrzavajući svoj puls u duhu nade, očekivanja, optimizma i boljeg sutra.

Banja Luka u zadnjoj deceniji XX stoljeća Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992 – 1995) samoproglašena srpska vlast je iz Banje Luke je protjerala oko 70.000 Bošnjaka i Hrvata. Krajnje „ekspeditivna i destruktivna birokratska struktura“ bila je uspostavljena kako bi nepoželjnim Banjalučanima (Bošnjacima i Hrvatima) omogućila da što prije napuste grad, a svoju radom stečenu imovinu ostave iza sebe „novim“, pridošlim korisnicima i stanovnicima grada. Brojne srpske izbjeglice (svojevoljno izabrani status) iz Federacije BiH i Hrvatske su se naselile u ovaj „opustošeni grad“. Plansko uništavanje kulturno – historijskih spomenika kojim se Banja Luka stoljećima ponosila, rezultiralo je rušenjem 16 džamija, među kojima su i dvije najstarije Ferhadija i Arnaudija. Datum rušenja Ferhadije, 7. maj 1993. godine, Islamska zajednica je odlukom Rijaseta odredila kao Dan džamija u Bosni i Hercegovini. Ovaj se datum obilježava na odgovarajući način dugi niz godina, a jedna od čestih preporuka hatibima bosanskohercegovačkih džamija je da u svojim hutbama najave sakupljanje sergija za obnovu porušenih džamija širom naše zemlje. Banja Luka je danas upravno sjedište Republike Srpske. 43

Aida BEGIĆ-ZUBČEVIĆ

Današnji kumiri

K

ada čovjek živi u stabilnoj državi i u relativnom blagostanju, posebno ako je smješten u gradu, onda se nema razloga pitati o smislu niti imati bojazan i svijest o tome da će svakako umrijeti. On podrazumijeva da mu i pripada sve ono što ga okružuje i da nema opasnosti da to jednog dana izgubi. Život u gradu čovjeka gotovo u potpunosti odvaja od prirode i vremenskih prilika i neprilika. Kakvo god vrijeme bilo, život ide svojim tokom, neboderi zaklanjaju nebo i jedina briga je šta obući i kako biti u trendu u odnosu na godišnje doba. Voće i povrće svih vrsta možeš kupiti u svako doba godine, bez obzira da li je ta 44

godina sušna ili kišna. Dakle, gubi se osjećaj da je čovjek podređen višoj Volji, ako se pod tom ‘voljom’ ne podrazumijevaju oni koji daju kredite i čiji robovi postajete htjeli to ili ne. Međutim, ljudska potreba za odgovorom na pitanja o duši, smrti i sličnim stvarima ne može nestati. Ona se može privremeno potisnuti, a medij za ispunjenje potreba duhovnosti prebaciti iz vjere u Boga u vjeru u nešto drugo. Putujući po svijetu, pitala sam se kud je odselila duhovnost kada je iz svakodnevnog života protjerana religija. Kod mnogih ljudi ona se preselila u vjeru u novac. Novac je postao

božanstvo modernog doba, neprikosnoven, neupitan, konačan. Ono što me je uvjerilo u to je iskustvo druženja i uspostavljanja bližih relacija s ljudima koji za postojanje Boga već odavno ne znaju. S njima sam mogla razgovarati o svemu i svačemu, osjećati se ugodno, sve dok ne dođemo do novca, tj. dok se u poslovnim relacijama ne ugrozi ili ne zatraži od njih ono što im je najdraže. Ustvari, kad sljedbenik ‘kulta novca’ osjeti da ulazite u njegov intimni prostor, pa makar se to ogledalo u najobičnijem pitanju o zdravlju njegove porodice, ustukne, jer misli da se iza tog ‘intimisanja’ krije vaša želja da mu uzmete ono za šta jedino mari, a

to su pare.

mni podnijeti za svoju vjeru.

kip drugačije zove i izgleda.

Nevjerovatna je žrtva koju su ovi ljudi spremni podnijeti svom božanstvu. Recimo, ako imaju mogućnost da uštede dvadesetak eura putujući vozom i autobusom, a ne jeftinim avionom, oni će se svakako opredijeliti za ovu prvu opciju. Ne zaboravimo da je riječ o ljudima kojima je dvadeset eura ekvivalent naših dvadeset ‘pfeninga’. I on će hud putovati petnaest umjesto dva sata, pješačiti, gladovati i na svoju destinaciju će stići umoran, oštećenog zdravlja, nervno rastrojen, ali bogatiji za neku siću. Moram priznati da se ponekad divim čvrstini vjerovanja ovih ljudi i onome šta su sve spre-

Neko će reći, pa zato oni imaju, a ne ko mi koji više potrošimo nego što zaradimo. Nemamo luksuzne stanove i auta, ali zato pijemo kafu kad god nam je ćejf i pušimo dvije kutije cigara na dan. Problem je u tome što ni oni nemaju! Ne žive luksuzno, niti troše svoj ‘sveti’ novac na bilo šta, a najmanje na činjenje dobra sebi i drugima. Jer, kad bi poenta skupljanja novca bila usmjerena na bilo kakvu svrhu, pa makar to bila i kupovina dobre jakne, onda više ne govorimo o ‘božanstvu’ šuškavih papira, već o ‘božanstvu’ zvanom odjeća, a to je već jedan drugi ‘kult’, liči na ovaj prvi, ali im se

Ovakvih vjerovanja ima mnogo, tj. ima ih onoliko koliko je bilo kumira u Kjabi. Ono što plaši onog koji sve to primjećuje je pitanje koliko njih još uvijek zasjenjuje Jednog Boga kojem se klanjam? Možda bi čovjeku bilo lakše da se današnji kumiri ne reklamiraju tako privlačno i da njihove oznake nisu tako dopadljive i naizgled jednostavne za ukloniti, poput naljepnice neke firme. Kad bi još naljepnica bila na zidu, a ne na srcu, gdje bi nam bio kraj. Možda bi nam bilo najlakše zavaravati se da sve te stvari nemaju veze s nama i da su samo bolest nekog tuđeg svijeta koji nam se nameće. 45

ODABRANE ŽENE

ZULEJHA Žena Jusufa a.s.

J

akub, a.s., je imao dvanaest sinova i od njih porijeklo vode svi Jevreji. Najpoznatiji od njih je Jusuf, a.s., odabran da bude poslanik ne samo Jakubove porodice nego svih ljudi svog vremena.

njoj. Svaka njena želja se u trenu ispunjavala. Njena ljepota je još od prvih njenih koraka bila redovna priča svih uglednih okupljanja. Godine su prolazile i njena nadaleko čuvena ljepota mamila je mnoge prosce na očeva vrata.

Imam Kurtubi veli: “Spomenuo je Allah, dž.š., u Kur’anu kazivanja o poslanicima i ponovio ih sa istim značenjem na različitim mjestima, i spomenuo je priču o Jusufu, a.s,. i nije je više nigdje ponovio...“

Kada je cvijet mladosti ukrasio njeno lice i obline, Zulejha je sanjala čudan san. Poslije njega više nije mogla spavati. Cijelu godinu lagano je kopnila. Lik koji je vidjela u snu ispunio je sva njena maštanja, i ona je izgubila sve osjećaje za ono što se oko nje dešava. Izgledala je kao da je izgubila razum. Otac joj je odredio sluškinje i dadilju koje će je paziti, i ona je živjela izdvojena u tom duhovnom rastrojstvu. Tačno nakon godinu ponovo je sanjala isti san, mladića čiji je pogled njen razum sputao i njena izluđenost se uvećala. Kada je čuo šta se dešava, otac potraži savjet od mudrih ljudi na dvoru. Niko nije znao lijeka njenoj bolesti. Otac joj reče da kad bude ponovo sanjala tog mladića da ga upita ko je i odakle je. Kada ga je ponovo sanjala, on reče da je upravitelj Egipta, miljenik faraona. Čuvši to, iako je bilo protivno dostojanstvu, otac odmah posla pismo upravitelju, koji se zvao Putifar, u kome mu nudi ruku svoje kćeri. Nakon što dođoše bogati darovi kao znak pristanka, počele su pripreme za vjenčanje. Kao miraz, otac nevjeste je pet stotina deva natovario biserima, dragulji-

To je najljepše ispričana priča. Tabiin Ata veli: “Ne sluša neko ko je žalostan ovu suru, a da mu poslije slušanja srcu ne bude lakše.“ U njoj nalazimo da poslije teškoće dolazi olakšanje, i objava sure “Jusuf“ bila je u Godini tuge. Godini smrti amidže Ebu Taliba i majke pravovjernih h. Hatidže koji su pomagali i štitili Muhameda, a.s., od Kurejšija. Mi se nećemo baviti puno detaljima kazivanja o Jusufu, a.s. Želja nam je ispričati priču Zulejhe, žene koja je čitav svoj život bila robinja jedne velike i prekrasne ljubavi, ispričati njena iskušenja koja je proživjela zbog toga i kakva je sreća na kraju zakucala na vratima njenog srca. Zulejha je bila kćerka uglednog Egipćanina, koji se zvao Tejmus. Volio je kćerku više od bilo koga na bijelom svijetu. Odredio je brojne sluškinje i dadilje da se brinu o 46

ma, tankom i debelom svilom. Za pratnju odredio pet stotina robova i isto toliko robinja. Kada je upravitelj čuo da se približava svečana povorka, naredio je vojsci Egipta da izađe na paradu svečano odjevena. Čim je Zulejha ugledala upravitelja, očajnički uzdah ote se sa njenih usana te reče svojoj omiljenoj dadilji da to nije mladić koga je vidjela u snu. Razočarenje je bilo veliko. Sada nije bilo povratka te je mudra dadilja posavjetova da mora biti strpljiva. Možda će sudbina jednog dana sama objašnjenje poslati . Ovo iskušenje je samo put ka željenom cilju. Zulejha se smiri, i u tišini pateći, nije prestajala čeznuti za likom mladića iz snova.

Brak je sklopljen i u tom raskošnom domaćinstvu, Zulejhi bijahu na raspolaganju sve zamke kraljevskog života. Vezir bijaše njen rob i ničega joj nije nedostajalo. Prenosi se da je Uzvišeni Allah sačuvao Zulejhu od kontakta sa Putifarom tako što mu je noću slao džinkinju u liku Zulejhe. Zulejha je dan provodila u pažnji dvora i sluškinja, ali oko nje nije bio niko sa kim je imala srčanu vezu. Noću se povlačila u samoću osjećajući kako na cijelom svijetu nema očajnije osobe od nje. Svoju tajnu dijelila je samo sa svojom vjernom dadiljom. Mjesecima i godinama provodila je ovako svoje dane i noći. Kada bi joj dojadilo da bude unutar palate, izlazila bi na obale

Nila i uzdasima govorila o svojoj neugasivoj čežnji i čekanju voljenog.

Jusuf, a.s., doveden na dvor Braća Jusufa zbog zavisti baciše u bunar, i nakon što ga karavana pronađe, uzeše ga u roblje. Malik, tako se zvaše čovjek koji je kupio Jusufa za par srebrenjaka, dovede ga kao hebrejskog roba u Egipat i ubrzo se vijest o ovoj kupovini raširi na sve strane pa i do samog faraona. On naredi svom veziru da požuri i dočeka karavan te naredi Maliku da dječaka, čija se ljepota već bila pročula u cijelom Egiptu, dovede prvo na dvor. Zulejha je te dane provodila izvan grada tražeći smiraj, ali

čudan osječaj čežnje natjerao ju je da se vrati i to upravo kad je Jusuf najljepše odjeven boravio na faraonovom dvoru. Kada ga vidje, iz duše joj se ote krik zapanjenosti i ona se onesvijesti. Samo je dadilja znala šta joj se desilo. Ima li ljepšeg trenutka od ovog kada je ugledala lice voljenog? Tolika je bila ljepota Jusufova da su svi ljudi Egipta željeli da ga otkupe. Telali su pozivali na sve strane kako bi mu podigli cijenu. Prva ponuda je bila hiljadu dukata od suhog zlata. Ponude su se redale dok ne dostigoše stotinu vreća zlata. Jedan bogataš ponudi mirisnog mošusa u iznosu Jusufove težine. No, Zulejha je mudro postupila. Kada se ponude izredaše ona izne47

nada ponudi duplo više. Samo je Jakub, a.s., znao pravu vrijednost Jusufovu, i samo je Zulejha bila u stanju platiti pravu cijenu za njega. Putifar joj se požali da nema taj iznos, ali ona iznese svoj djevojački kovčeg prepun dragulja kojim plati otkupninu. I to nije bio kraj njene borbe. Sam faraon želio je ovoj lijepog dječaka na svom dvoru. Tada Zulejha posavjetova svog muža da zamoli vladara da mu iskaže naklonost i dozvoli da mladića povede u svoj dom kao sina, jer on nije imao djece. Faraon, kada je ovo čuo, velikodušno odobri i Jusuf dođe na Putifarov dvor. Zulejha se sva posvetila služenju Jusufu. Naredila je da se za njega skroje tri stotine i šezdeset svilenih, bogato izvezenih odora – svaku za po jedan dan u godini. Pravila mu je raznovrsna jela i poslastice. A kad bi se noć spustila i Jusuf pospanost osjetio, pjevala bi mu uspavanke i pričala bajne priče dok san ne bi prekrio njegovo lijepo lice.

48

vrijeme to će za tebe biti tajna.“ Jedne noći Jakub je u snu vidio svog sina i glasno ga zovnuo, ali mu Džebrail dođe i prenese selam od Gospodara i reče: „Ako se ne strpiš na ovom iskušenju, koji ti je Gospodar poslao, izbrisat će tvoje ime iz Knjige poslanika.“ Nakon ovoga Jakub, a.s., se ogrnuo šutnjom i strpljivošću i čekao vrijeme kad će saznati vijesti od Jusufa.

je bila darovana da gleda u njegovo lijepo lice, povećaše se i njene želje. Željela da ga privuče u zagrljaj. Počela je kriviti sebe. Zar zbog kupljenog roba da se izloži skandalu? Zar ona plemenita princeza da sa robom gubi svoje vrijeme? Ali govor razuma i samoprijekor nisu izgnali njenu čežnju. Ispriča svojoj dadilji i dogovoriše se da otvoreno kažu Jusufu.

Jakubova čežnja

Odrastao je Jusuf na dvoru učeći sve vještine i znanje u to vrijeme. Putifar ga je nesebično uveo u tajne poslovanja uprave Egiptom. Jusufu je bilo ispunjeno na hiljade želja. Jednom on predloži da bi volio biti pastir, jer je rečeno da su samo pastiri dostojni da budu poslanici i da upućuju narod. Od najvještijih majstora tog zanata Zulejha za njega naruči praćku i od pastira koji čuvaju ovce u poljima i planinama nabavi janjad. Kad je došlo vrijeme, posvetio se učenju ovog zanata, daleko od Zulejhe.

Kada je saslušao govor dadiljin u kome je iznijela čežnju Zulejhinu za njim, i da ga je još neudata u zavičaju svome tri puta u snu vidjela, Jusuf joj odgovori: „Ja sam rob Zulejhin, kome je ona veliku naklonost pokazala. Kada bi ostatak života proveo ne bi bio u stanju da iskažem zahvalnost dostojnu nje. Ja se neću nikad oglušiti o zakon Božji i izdaju počiniti. Veliki vezir se prema mani ponaša kao prema sinu svome. U mom srcu se krije plemenita loza Izraela, dova Ishakova i Jakubova. Reci Zulejhi da se odrekne svoje želje, te i svoje i moje srce poštedi nevolje.“

Jednom je Jakub, a.s., upitao Azraila: „O meleku smrti, možeš li mi se zakleti da nisi uzeo dušu Jusufovu?“ „Mogu“, odgovori Azrail, "ali nemam dozvole da te obavijestim gdje je on sada i još neko

Prije ponovnog susreta, Zulejha je osjetila čudnovatu tugu. Prije nego što je srela Jusufa, Zulejha je bila zadovoljna vizijom u snu. U to vrijeme nije težila ničem drugom sem da ga vidi na javi. Sada, kada

Nakon što ču Jusufovo odbijanje, Zulejhu zahvati uragan i odjuri Jusufu da ga sama umilostivi da udovolji njenim željama. Jusuf se odbrani govoreći da je ta ljubav zabranjena i uteče od Zulejhe.

Život na dvoru

Odani rob Neki čovjek odanog i mudrog roba imaše koji svako jutro prije izlaska sunca ustajaše. Molio bi se sve dok sunce ne bi izašlo; u sabahu je našao golemu radost, aga mu je zavidio. Jednog dana mu reče; "Probudi i mene slijedećeg jutra da slavimo zajedno Allaha do izlaska sunca!" Rob reče: "Majka zna trenutak u koji se rađa beba; bol njena sve joj kaže, drugo njoj ne treba. Gospodaru moj, bol za istinom će te probuditi, niko drugi za tebe tu bol ne može osjetiti. Ako neko drugi treba da te budi svakog dana sva dobrobit tvog namaza zapast će tog insana." Čovjek koji bol i žudnju za istinom ne osjeća, zabadava živi, gori je od magarca. No čovjek koji u bolnoj žudnji za istinom gori nit´ se raju nada, nit´ ga misao o paklu mori. (Govor ptica, Attar)

49

Aldin KUSUR | PORODIČNI ODNOSI

Ljubav i samilost "I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlje ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju." (er-Rum, 21)

O

dlučiti se na brak je, za svakog muslimana i muslimanku, definitivno jedan od najvažnijih koraka, ako ne i najvažniji, u njihovom životu s ciljem postizanja vlastitog dobra i sreće, kako na dunjaluku tako i na ahiretu. S toga bi svaki musliman i muslimanka trebali krajnje ozbiljno pristupiti razmišljanju i planiranju braka. Treba imati na umu da u današnje vrijeme mi mnogo prije braka težimo da upoznamo osobu s kojom ćemo stupiti u brak, bilo kroz ašikovanje, druženje, ili pak raspitivanje preko drugih osoba. Imajući u vidu ovu činjenicu, našu temu ćemo započeti ašikovanjem.

Ašikovanje Nije mi namjera govoriti o tome da li je ašikovanje zabranjeno ili ne, niti iznositi stavove uzoritih pravnika hanefijske i ostalih pravnih škola, niti osvrtanje na stavove bosanskih alima, već želim govoriti o jednoj drugoj dimenziji koje smo manje-više svjesni, ali je na neki način ostavljamo po strani. U osnovi, svako onaj koji počne ašikovati, bio muškarac ili djevojka, treba sebi postaviti jedno sasvim jednostavno pitanje, koje mu može uveliko pomoći, a to je: da li dotičnu osobu možete zamisliti kao vašeg supruga ili suprugu, kao majku ili oca vašeg djeteta? Ukoliko je odgovor pozitivan, uzimajući u obzir objektivne pokazatelje, možete se odlučiti na upoznavanje s čistim i krajnje iskrenim nijetom da osobu upoznajete 50

radi braka, čuvajući čast i ugled osobe, pridržavajući se pri tome islamskih normi ponašanja. Idealiziranje je, također, jedan od problema upoznavanja. Naime, kada dvoje mladih ašikuje skloni su idealizirati osobu s kojom ašikuju. To zapravo proizilazi iz toga da oboje prilikom upoznavanja žele iskazati i pokazati najljepše svoje osobine, što je u prirodi čovjeka, tako da ponekad dobiju iskrivljenu i neobjektivnu sliku koja je najčešće produkt ideala kojeg sebi zamisle u glavi. Najčešće se problemi te vrtse ne osjećaju, moderno rečeno, u vezi, jer čak i kad jedna od strana napravi određenu grešku koju nismo mogli zamisliti, tražimo opravdanja i preferiramo sve one lijepe osobine, zanemarujući ružne, i umjesto da pokušamo preventivno djelovati, naprosto to prešutimo, što ponavaljanjem može izazvati sukob i svađu. Trebamo shvatiti da smo ljudi koji nisu savršeni i da kao takvi činimo greške, ali isto tako treba da bježimo od idealiziranja osoba, jer će nas takav odnos neminovno razočarati, kad shvatimo da ta osoba, kao ni mi sami, nismo tako idealni kakvim smo se činili.

Brak Kao što smo već spomenuli, brak je jedan od najvažnijih koraka koje čovjek učini u svome životu radi postizanja vlastite sreće i dobra, kako na dunjaluku tako i na ahiretu. Kolika je uloga braka u očuvanju vjere najbolje govori hadis u kome Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Ko god je stupio u brak, upotpunio je pola svoje vjere, a za drugu polovicu neka se boji Allaha." (Bejheki) U islamskom pravu brak može biti farz, vadžib, sunnet, haram i mekruh - pa ćemo se osvrnuti na napred navedene kategorije braka prema hanefij-

skoj pravnoj školi. Brak je obavezan (farz) za svaku osobu koja ima uslove za stupanje u brak (zdravstveni, materijalni i dr.), a sigurna je da se ne može suzdržati od grijeha i vanbračnog života. Vadžib je ukoliko ima uslove, uz postojanje straha i nesigurnosti da će ukoliko se ne ožene počiniti grijeh. Sunnet je za one koji posjeduju uslove, ali isto tako su sigurni da neće počiniti grijeh. Haram je za onoga koji ne ispunjava ni osnovne uslove za brak (bilo materijalne ili apsolutne spolne nemoći). Mekruh je onoj osobi koja ispunjava osnovne uvjete, ali je po svojoj prirodi nemarna, nedovoljno zainteresovana za bračni život. Na osnovu spomenutih kategorija, svaka pametna i punoljetna osoba je sposobna da odredi u koju kategoriju spada, jer ona najbolje zna šta je u njenoj duši i kakve su njene prirodne potrebe.

Zašto brak Prema definiciji, koju je dao Mehmed Begović, brak je "ugovor o zajednici života između dva lica suprotnog spola koji se zaključuje u naročitoj formi, a cilj mu je: moralno upotpunjavanje i usavršavanje supružnika i rađanje potomstva." Ova definicija u sebi sadrži i sam cilj braka, što je po ovom autoru moralno upotpunjavanje i usavršavanje supružnika, kao i rađanje potomstva. Međutim, ovdje ne bih želio govoriti samo o ovom aspektu kao povodu za brak, želio bih nešto reći o aspektu traženja Allahovog, dž.š., zadovoljstva, te o međusobnoj ljubavi i samilosti između muškarca i žene usađenoj, po Božijem emeru, u ljudsku prirodu. Razlog zašto upravo o ovome želim nešto reći leži u tome da smo te osnovne povode za brak i bračni život marginalizirali, a dali primat manje bitnim stvarima.

51

Traženje Allahovog, dž.š., zadovoljstva "Udajite neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje; ako su siromašni, Allah će im iz obilja svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna." (en-Nur, 32) Prvi i osnovni cilj svakog vjernika, muslimana i muslimanke, prilikom sklapanja braka treba da bude želja za traženjem Allahovog, dž.š., zadovoljstva. Traženje Njegovog zadovoljstva počinje sa iskrenim nijetom stupanja u brak radi Allaha, dž.š., i želje za Njegovom blizinom. Ono što često ne shvatamo i ne smatramo važnim, jeste da je mnogo važnije u kakvom je odnosu osoba sa Allahom, dž.š., da li je pravi vjernik, ili vjernica, da li te voli Allaha radi, ili pak radi neke tvoje fizičke ljepote, imetka - u suštini prolaznih stvari, da li je okrenuta vječnom ili prolaznom. Sve su ovo pitanja koja su veoma značajna i od krucijalne važnosti za zdrav i harmoničan bračni odnos. Ako ste našli osobu kojoj je stalo do onoga što Uzvišeni voli, takva će vas osoba sigurno više voljeti, nego ona koja je u vama prepoznala fizičku ljepotu, imetak i sl., jer će nestajanjem ljepote i imetka, nestati i njena ljubav prema vama, a samim tim će shavtiti da vi niste ono što je ona zapravo tražila od života. Traženje Njegovog zadovoljstva će se ogledati i u samom bračnom odnosu, osoba će biti naklonjena činjenju dobra i dijela koja su Allahu, dž.š., mila, a samim tim u odnosu sa suprugom (ili suprugom) držat će se lijepog islamskog ahlaka, ophođenja, te će u njihovom okruženju vladati sklad, harmonija. Takvi bračni drugovi će potpomagati jedno drugom u dobru, olakšavati nedaće i iskušenja na koja budu nailazili, savjetovati dobro, a odvraćati od zla, baš onako kako bi zajednica muslimana trebala funkcionisati. Iako je bračna zajednica mala, i kao takva osnovna ćelija društva, ona prenosi svoju harmoniju na komšiluk, a komšiluk na mahalu, itd., čineći tako zajednicu muslimana plemenitijom. U lijepom odnosu leži spas za buduća pokoljenja i napredak ummeta koji bi se razvijao iz bračnih zajednica i prenosio na cjelokupno društvo, jer šta čini plemenito društvo do plemenitih bračnih zajednica i porodica. Allah, dž.š., nas je usmjerio da odgovorimo Njegovom pozivu "Udavajte neudate i ženite neoženjene", kao što smo to učinili u ezelu, da živimo bračnim životom sli52

jedeći Muhammeda, s.a.v.s., u njegovom plemenitom putu ka Allahovoj blizini, moralnom i duhovnom upotpunjavanju i usavršavanju svih plemenitih ćudi zbog kojih je Vjerovjesnik, s.a.v.s., i poslan. Brak je spas za polovinu vjere, a za ostalo se treba bojati Allaha, dž.š.

Ljubav i samilost među bračnim drugovima "I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlje ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju." (er-Rum, 21) Allah, dž.š., je u odnosu između čovjeka i žene podario mnogo ajeta za one koji pameti imaju i koji o onome čime nas Allah, dž.š., dariva razmišljaju. Zaista je Uzvišeni Allah podario da supružnici međusobno umirujuće djeluju. Ta staloženost, smirenost, racionalna zrelost, objektivnost uveliko proističe iz samog odnosa među supružnicima, i njihovog moralnog i duhovnog sazrijevanja kroz brak. Ljubav koju Allah usadi u srce, pogotovo ukoliko je ona u Njegovo ime, je zaista po sebi čudo. Do jučer stranci, postaju bliži i prisniji jedno drugome i od brata i od sestre, pa čak i od roditelja. Tolika ljubav u njima rađa i u učvršćava međusobno povjerenje, pa su jedno drugome spremni reći ono što niko drugi od ljudi ne zna, gradeći tako jedan vlastiti mikro-svijet u koji niko drugi ne može ući. Samilost koju supružnici iskazuju jedno prema drugome zaista je nevjerovatna, kao da su jedno tijelo i jedna duša, pa kada jedno tuguje drugo olakšava i pomaže osjećajući u ponoj mjeri bol supružnika. Ljubav i samilost, koju je Allah dao među supružnicima, osjeća se u svakom njihovom uzdahu, osmijehu, postupku, a što je najljepše od svega Allah im je za sve to podario mnogobrojne sevape, ako to čine u Njegovo ime i zarad Njegovog zadovoljstva, pa čak će čovjek biti nagrađen ako svome supružniku stavi zalogaj hrane u usta dok jedu. O tome kakav odnos supružnika treba da bude treba tražiti kod savršenog uzora, Muhammeda, s.a.v.s., i slijediti njegov put, i stalno se prisjećati da je najbolji među nama onaj koji se najljepše ophodi prema svojim suprugama. Neka nam ova kur'anska dova bude vodilja: "Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju." (el-Furkan, 74) 53

dr. Zemira KORČIĆ

Ishrana lijek ili otrov? „Upitaj: Ko vas hrani s neba i iz zemlje, čije su djelo sluh i vid, ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo, i ko upravlja svim? – Allah! – reći će oni, a ti reci: Pa zašto ga se onda ne bojite?“ (Junus, 31)

B

ožiji Poslanik, s.a.v.s., ukazao je da ima dvije vrste znanja: O vjeri (religiozno znanje) i znanje o tijelu. Prema sunetu Poslanika, s.a.v.s., i onih koji su slijedili sunet, bolesti i liječenje tijela dijelimo na skupinu u kojoj su glad, žeđ, hladnoća i zamor (koja je urođena ljudima i životinjama za koju liječnik nije potreban) i skupinu bolesti koje zahtijevaju dijagnosticiranje i liječenje, a utječu na kombinaciju tjelesnih izlučevina i pojave, kao što su vrućina, hladnoća, suhoća ili vlaga u tijelu, koje prekoračuju njihovu prirodnu ravnotežu. Većina lijekova može se naći u prirodi, a znanje o biljnoj medicini stečeno je eksperimentom i promatranjem odnosa između divljeg života i prirode. Kada mačka pojede otrovnu biljku koja nije njena prirodna hrana ona traži biljku koja proizvodi jestivo ulje i cijedi ga dok ne izazove povraćanje da poništi smrtonosni otrov. Ljudi koji jedu jednostavnu i prirodnu hranu, rjeđe se razbolijevaju od onih koji miješaju hranu ili jedu opširno pripremljene obroke, a kada se razbole trebaju složeniji pristup liječenja.

Treći stepen na njega tijelo ne utječe nego on utječe na tijelo, pr. tinktura za pražnjenje crijeva. Četvrti stepen uzročnik je prestanka funkcije metabolizma. Otrovi spadaju u ovu grupu, neke biljke iz ove kategorije se koriste u malim količinama i pod nadzorom.

Prvi stepen utiče na metabolizam i ima najslabije djelovanje.

Naprimjer, kada jedete kari koji je suviše topao, voda neće smiriti vatru u stomaku, jer je voda neutralna, ali pomoći će jogurt i krastavice koji imaju jak efekat hlađenja. U toplu hranu spada meso i riba (janjetina, piletina), mliječni proizvodi (ovčije mlijeko, sir, kajmak), povrće (leća, paprika, repa, grašak, mrkva, tikva) voće (banana, kokos, bundeva, suho voće, grožđe, limun, maslina), sjemenke (susam, badem, kesten) napici (kafa), ulje (kuruzno, susamovo), ostalo (med, kolači, so,slatko, lijekovi). Hrana sa efektom hlađenja je meso (kozije, zečetina, govedina), mlijeko (kravlje, kozije, majčino, sir suhi, mlačenica), povrće (salata, krastavci, špinat, soja, celer, krompir), voće (bostan, kruška, smokva, nar), sjemenke (nijedne), žitarice (smeđa riža), ulje (kokosovo), napitci (zeleni čaj), bilje (čurukot, kopar, nana), ostalo (gorke stvari, kisele stvari, sirće).

Drugi stepen djeluje na tijelo i mijenja metabolizam, ali ga tijelo savlada. Svi hranjivi sastojci pripadaju ovoj kategoriji. Među akcijama čiji su uzročnici supstance

Najčešće probavne tegobe prema savremenoj medicini manifestiraju sa nizom simptoma, a oni su i glavni pokazatelji postojećeg poremećaja probave.

Kako bi se olakšala upotreba hrane i ljekovitih supstanci u tradicionalnoj medicini sve supstance klasificirane su prema stepenu hladnoće ili toplote te čine osam kategorija hrane.

54

drugog stepena je otvaranje pora, pojačana peristaltika, znojenje i stimuliranje probave.

Simptomi loše probave su: 1.

2.

Žgaravica koja se javlja iza prsne kosti, često nakon obroka, traje nekoliko min. ili sati, zatim bol u prsima nakon saginjanja ili pri ležanju, pečenje ili žarenje u grlu, pojava gorke ili slane tekućine u grlu, podrigivanje. Navedeni simptom nastaje zbog nepravilnog rada donjeg sfinktera jednjaka (mišić na prelazu jednjaka u želudac) koji se ne zatvara onoliko često koliko bi trebao (zbog oštećenja) Glavni uzročnici oštećenja donjeg sfinktera jednjaka su: -

gojaznost,

-

određene namirnice (luk, čokolada, kafa, masna jela),

-

lijekovi (antibiotici, acetilsalicilna kiselina – aspirin, nesteroidni protuupalni lijekovi poput indometacina, naporoksena, ibuprofena, itd),

-

stres koji opterečuje živce sfinktera jednjaka,

-

pušenje koje potiče lučenje hlorovodonične kiseline,

-

hiatusna kila, kada dio želuca strši kroz diafragmu i izaziva žgaravicu, česta kod gojaznih ljudi i pušača.

Nadutost nastaje zbog prekomjerne ishrane ugljikohidrata i masti što dovodi do proizvodnje plinova i nadutosti. -

nadutost kod probavnih tegoba, a simptomi se preveniraju: manjim obrocima, hranu dobro prožvakati, ne govoriti za vrijeme jela, izbjegavati gazirane napitke, ne piti tokom obroka, nemiješati različite vrste hrane, ponekad uz obrok možete uzeti enzim papaje, itd

-

zadržavanje tekućine zbog uzimanja veće količine soli i drugih izvora natrija te s toga izbjegavajte: mesne prerađevine, slane štapiće, ne kuhajte povrće u slanoj vodi, itd. Postoje i drugi uzroci zadržavanja tekuće, a to su gastroenteritisi, osjetljivost na hranu, zatvor, netolerancija laktoze (nesposobnost probavljanja mliječnog šećera), celijakija (netolerancija glutena – bjelančevine iz žitarica), zaraza kandidom, upala želuca ili crijeva, sindrom nadraženog crijeva itd. 55

-

-

56

nadutost zbog poremećene crijevne flore, što se može prevenirati uzimanjem preparata ili jogurta sa Lactobacillus acidophilus, za crijeva važnom bakterijom nadutost u periodu predmenstrualnog ciklusa, zbog hormonalnih promjena, što se može smanjiti hranom bogatom vitaminom B6, E, Mg i esencijalnim masnim kiselinama (jezgričasto voće, riba, integralne žitarice, meso, mahunarke ), ćaj od preslice, 500 do 1500 mg ulja žutog noćurka u kapsulama dva puta na dan.

3.

Vjetrovi i podrigivanje koji nastaju gutanjem zraka pri jelu i piću, zatim kod upalnih procesa jednjaka, želuca, crijeva. Zbog djelimično probavljene hrane i probavnih sokova želudac i crijeva se šire od vjetrova što se manifestira bolom, mučninom, nadutošću, žgaravicom, podrigivanjem. Vjetrovi su prisutni u prevelikim količinama kada voće jedete iza masnog obroka.

4.

Bol u trbuhu koja se širi prema prsima, uz mučninu, povraćanje, proljev, gubitak apetita su simptomi upale želučane sluznice ili gastritisa.

5.

Bol u trbuhu, nastala iznenada, uz nadutost i proljev su simptomi iritabilnog kolona ili tkzv. emocionalnog kolona.

6.

Mučnina i povraćanje kao zaseban simptom, ili u

sklopu sindroma (skup simptoma). Svi ljudi povremeno imaju probavne tegobe bez obzira na dob, a pojavnost navedenih tegoba je učestalija kod starijih ljudi zbog slabije funkcionalnosti probavnog sistema. Polovina ljudi sa probavnim tegobama zaraženi su sa bakterijom Helicobacter pylori, koja svojim prisustvom na već oštećenoj sluznici želuca i crijeva može izazvati čir, a nekada i teže poremećaje probave. Lijekovi koji se koriste za probavne tegobe su antacidi ili drugi lijekovi koji djeluju na želučanu kiselinu, a ukoliko je prisutna i navedena bakterija u terapiju se uključuju i antibiotici. Kod probavnih smetnji od velike koristi su i čajevi poput kantariona, kadulja, kamilica sa metvicom prije i nakon obroka, kod stresa lavanda, za vjetrove matičnjak, za bolju probavu đumbir, klinčić i cimet zajedno itd. Lijekovi, čajevi, kontrolni pregledi kod ljekara i druge terapijske mogućnosti neće dovesti do poboljšanja ukoliko i vi ne promijenite svoje navike prema ishrani i omogućite svom organizmu da se oporavi.

Gojaznost Debljina ili gojaznost je jedan od glavnih uzroka probavnih tegoba, a i glavni rizični faktor za kardiovaskularna oboljenja i diabetes melitus ll. Gojazna teži 20% više od svoje idealne težine i ne može zasititi obrok prosječne veličine. Kontrolnim randomiziranim,

retrospektivnim i dr. studijama u SAD u i Zapadnoj Europi je utvrđeno da: 1.

Gastroezofagealni refluks (GERB) je u većem postotku bio prisutan kod gojaznih pacijenata.

2.

Adenokarcinom jednjaka se češće javlja kod preuhranjenih osoba.

3.

Bolesti želuca su češće, jer gojazne osobe imaju veći volumen želuca, ubrzano pražnjenje želuca, a prolaz crijevom usporen, što povećava apsorpciju.

4.

Žučni kamenci su učestaliji kod pretilih žena, posebno u postpartalnom periodu i poslije gubitka kilograma u kratkom vremenskom periodu zbog povećane zasićenosti žuči holesterolom i smanjenog pražnjenja žučnog mjehura zbog reducirane stimulacije hranom.

5.

Steatosis hepatis ili masna jetra je česta kod preuhranjenih žena.

6.

Pankreatitis je osim alkoholom najčešće uzrokovan žučnim kamencem i hiperlipidemijom.

7.

Karcinom kolona je dokazano učestaliji kod gojaznih osoba, jer nivo leptina koji utiče na porast ćelija crijeva raste kod gojaznih osoba, te prehrana sa previše masti, premalo vlakana, nedostatkom voća i povrća, te nedovoljna fizička aktivnost.

8.

Karcinom jednjaka, gušterače i jetre je učestaliji kod gojaznih osoba, a posebno kod žena. Podaci su potvrdili da osobe sa BMI iznad 30 u odnosu na osobu sa BMI manjim od 23, imaju 1,7 veći rizik za karcinom gušterače.

Pretjerano jedenje, uzimanje hrane prije nego se završilo varenje prethodnog obroka, jedenje hrane koja je deficijentna sa svojim sastojcima, jedenje hrane koja se sporo vari, miješanje suprotnih vrsta hrane ili jedenje zasebno pripremljenih poslastica za isti obrok dovodi do navikavanja organizma na ovakvu ishranu, a mogućnost nasljeđivanja raznih bolesti je veća, nego kod uravnotežene ishrane.

Hrana i piće Allahovog Poslanika s.a.v.s. Poslanik, s.a.v.s., je rekao da hrana treba imati tri komponente: nutricionalne koristi i djelotvornost u

proizvodnji energije, blagost za stomak i lahkoću varenja. Allahov Poslanik, s.a.v.s., držao se dijete kao i njegove okolne zajednice, u ishrani je češće koristio meso, voće, kruh i hurme. Ukoliko bi neka hrana bila ljuta on bi dodavao drugi sastojak da je ublaži i da postigne ravnotežu. Od mesa najviše je jeo janjeću plećku i nogu. Često je jeo med i hurme jer sadrže najsnažnije komponente za organizam. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je umjereno jeo svježe sezonsko voće jer ono nosi vlažnost i vrućinu zemlje i temperaturu godišnjeg doba, dok tjelesna temperatura pomaže njegovo varenje i odstranjivanje fecesa. Nikada nije kritikovao hranu, nije jeo sam i nije miješao hranu. Nije miješao prženu i kuhanu hranu, ili suhu i svježu hranu, nije uzimao podgrijanu, ukiseljenu i hranu sa visokim procentom soli. Često je miješao toplu hranu sa malo hladne, kao pr. svježe hurme sa krastavcima. Za važnost večere i odlazak na počinak nakon večere rekao je: „Zanemarivanje večere ubrzava starenje“ i „ Odlazak na počinak punog stomaka otvrđuje srce“. Najviše je volio piti hladnu vodu zaslađenu medom, zdravo mlijeko, a ponekad i jogurt. Slijeđenje suneta i hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., je najbolji put za dobijanje Allahovog zadovoljstva, što je i jedini cilj svakog vjernika. Sve vjerske funkcije namaza, posta i hadža, između ostalog, dijele potpune fizičke, etičke i duhovne koristi, a zajedno one čine minimum za očuvanje pojedinčevog zdravlja i izgleda. Sve ono što pojedinac radi da bi zadobio Allahovo zadovoljstvo pobjeđuje zlo i donosi korist na ovom i budućem svijetu. Pravilnom ishranom organizam se uzdržava od suvišne i nekvalitetne ishrane, čisti od štetnih izlučevina što i jeste najistaknutiji dio preventivne medicine da sačuva tijelo do završetka životnog puta na ovom svijetu. Ljudsko srce će prepoznati da kada je duh (ruh) jak, ono postaje moćna mašina koja će ojačati srce, mozak i prirodni odbrambeni sistem organizma, a zajedno oni mogu savladati i pobijediti bolest, jer svi oni su Božije sluge, i On sam daje da Mu se oni pokoravaju, da Ga obožavaju. Samo ustrajni tragaoci za istinom, srca ispunjenog ljubavlju prema Uzvišenom Hakku pune srca duhovnom snagom i znanjem koje Rahman spušta svojim robovima. 57

Edin TOPČIĆ | PRIČA

Iz milosti Našeg Gospodara

58

Foto: Erol ZUBČEVIĆ

Vi ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas... A Allah zna, a vi ne znate. (Bekare 216)

Bismillahi ve tevekkeltu alallahi! S imenom Allah i oslanjam se na Allaha!

Dova i polazak Kako sam naučio ovu dovu neprestano je ponavljam. Kada izlazim iz kuće. Kada ulazim u nju, kada hoću jesti, kada bilo šta započinjem, ali ipak, nekako mi se čini da je najviše učim kada u autu okrenem ključ i zaputim se na posao, ili dalje... Nekako odmah zatim sjetim se slučaja imama Džafera i njegove šutnje poslije molitve. Kasnije se okrenuo učenicima i rekao im: «Nisam prestao ponavljati taj ajet (koji je proučio op. a.), dok ga nisam čuo od istog onoga koji ga je izgovarao za Poslanika a.s.!», a odmah zatim moje misli me ponesu Ajetul kursijji i riječima Poslanika a.s. da je u tom ajetu skriveno najljepše Allahovo ime s kojim, kad se doziva, On se odaziva. A onda se zapitam gdje toliko griješimo. Ajetul kursijju izgovaramo, ali tog Uzvišenog Isma ne pronalazimo? Zatim pomislim da je hakk ponavljanja zapravo traženje i zadobijanje. Sve što činimo, svi ibadeti, zikrovi, hajrovi... potrebni su nam zato da bismo uspostavili i sačuvali vezu sa Njim i kako bismo, Inšallah, nekad zadobili vezivanje srca za Allaha, a tijela za dunjaluk. Ponavljanje čini da utabane staze ne postanu zaboravljene i zarasle!

I tako!... Nosi mene i moju porodicu (imam sina koji se zove Rizvan pa sam eto i ja sa tim ebu Rizvan) Opel Corsa od hiljadu kubika. Od Bugojna do Kaknja leti kao razigrana mala ptičica. Samo prozor me dijeli od hala proljeća. Sve je nekako ustreptalo i razigrano. Veliki je ajet moći vidjeti kako se uspavana priroda ovako žestoko budi i kako u tim prizorima nudi sliku dženneta. Mnogi ljudi danas gledaju, ali ne vide. Mali Rizvan spava. Kao i kod većine beba, lagano drmusanje auta na njega djeluje kao omamljujuće sredstvo za uspavljivanje. Ali mislim da njega ova ustreptala priroda toliko ne impresionira. Da može govoriti pričao bi nam o ljepšim stvarima- pa zar ne kažu za njih da su džennetske ptice!? Šta li je to što je toj ptici još uvijek zastalo u njenom oku?... Kada se počnem spuštati sa Komara uvijek mi zastane dah kod onih nadvožnjaka. Ista je to šuma i ljeti i zimi, i na proljeće i s jeseni, ali svaki put ona je drugačija. S jeseni je obojena nijansama vatre- ona je tada zapravo kao žar koji svojim rumenilom govori da će se uskoro ugasnuti. Kad je prekrije snijeg, gora je sva u sivo bijelim vertikalama. A na proljeće sliku golih stabala i žutosmeđeg ćilima od lišća oplemenjuje blago zelenilo tek oživjelih pupoljaka. U ovoj slici prepoznajem vezove sufija koji ćilimima koje tkaju nude slike edenskih bašči. Na putu, hvala Bogu, nema većih poteškoća. Brže nego obično stižem do Travnika. Bebač spava, rezervoar je skoro pa pun, a sve je okupano suncem.

Jedan od najljepših ulaza u neki grad je svakako onaj kad se ulazi u Travnik sa istoka. U tom trenu čovjek vidi Travnik u svoj svojoj ljepoti. Bijele vitke nišane šehida smjenjuju još vitikije munare bezbrojnih džamija. Prvak im je munara sa tvrđave, a odmah zatim slijede je druge munare, a napokon, kad se uđe u Travnik, selami te Sulejmanija džamija sa svojim cvjetnim motivima. Žao mi je što ću propustiti ovaj prizor jer u Travnik ulazim sa Kalibunara koji ipak ne nudi ni približno tako lijep prizor. Ostavljamo Travnik i Šarenu džamiju za leđima. Već se malo sekiram jer je na ovoj dionici koja slijedi uvijek velika gužva. Put od Travnika do raskrsnice za Busovaču veoma je spor i naporan.

Ibrahim-dedo i Naser Sa lijeve strane ceste nalazi se turbe Ibrahim-dede, vojnika Fatihovog. Srednjobosanski kanton zasijan je turbetima evlija. Prusac, Fojnica, Donji Vakuf, Jajce, Travnik.... Ibrahim-dede, Ajvaz-dede, Ilhamija, Torlak Alija, znani i neznani šehidi... Oni su tu iz Milosti našeg Gospodara. Oduzimam gas kako bih Ibrahim-dedi poklonio Fatihu i učinio dovu Allahu da mi put prođe s hajrom. Već zamišljam kako se abdestim vodom sa česme, kako mi na dlanove padaju kapljice sa lica, kako te iste kapljice vraćam licu kada rukama potarem lice, ali... Samo što sam oduzeo gas i auto još nije ni stalo, a već se ugasilo. Izlazim i auta i pretrčavam na drugu 59

Bebica se još nije probudila, a moja žena ima na svome licu brigu. Vidio sam da od mene i mojih kvazi-majstorluka nema ništa, ostaje mi da čekam i da se prepustim Allahu... Stojim kraj auta i lagano, nakon istigfara, počeh učiti suru Kul-hu vallahu! U ovim mislima zeteče me iz suprotnog smjera metalik sivi meredes-terenac. Lagano presječe punu liniju i parkira se kod mene. Zatamnjeno staklo se spusti i lice me poselami. «Gdje je zapelo? treba li pomoć?»

stranu ceste do turbeta. Uzimam abdest i poklanjam Fatihu ovom velikanu, ali sve mi je nekako zamućeno mišlju šta mi je to sa autom. Da li je u pitanju nešto ozbiljno ili je u pitanju samo naglo oduzimanje gasa pa se, eto, ugasio. Mislim se u sebi šta ću ako ne htjedne upaliti, šta ako se mali Rizvan probudi, šta ako mi niko ne htjedne stati i pomoći, šta ako neka budala ovo, šta ako ono... Potirem lice moleći Boga da mi podari ono što je za mene i moju porodicu najbolje, moleći Ga da mi podari hajr sa ovim putovanjem... Vraćam se u auto, i sve je na prvi pogled u redu. Beba spava i nema auta iza mene. Okrećem ključ i... Ništa. Vergla, ali ne pali. Malo sačekam i probam opet. Opet ništa! Još mi samo treba da istrošim akumulator pa i taj belaj! Desilo mi se jednom nešto slično, samo što je tada bio majstor 60

kraj mene, zapravo, ja sam bio kraj majstora. Kratko mi je rekao « podigni haubu!» odvrnu kapicu, malo «čačnu» šrafcigerom pa mi reče « Haj’ sad upali!» i ja okrenuh ključ i upalih. Odlučih da i ja pokušam isto. Podignuh haubu, uzeh šarafciger, odvrnuh tu dotičnu kapicu, čačnuh ja i malo više nego što je on. Vratih se nazad u auto i ovoga puta smrljavih Bismillu. Okrenuh ključ i... opet ništa! Šta ću sad!? Razmišljam u sebi. Pomislih da je najbolje da nekog zaustavim. Naravno, zeman je nastao takav da su ljudi nepovjerljivi jedni prema drugim. Danas često oni koji izgledaju da im treba pomoć zapravo su zulumćari, koji podvaljuju i kradu. Niko neće da mi stane... Ono što vidim je pogled koji se pravi da me ne vidi i vjetar na mom licu koji podižu automobili...

«Neće da pali!» rekoh mu češući se po glavi. «Hajd’ zaverglaj pa da vidimo šta mu je!» dočeka me čovjek izlazeći iz auta. Nakon što sam okrenuo ključ, reče mi da ga je potrebno restartovati, a ja ga upitah kako ćemo ga restartovati bez kompjutera. «Isto onako kako ja restartujem ovog mog merdžu!» Čovjek priđe, reče mi da se zove Naser, akumulatoru kliještima odvrnu kleme i skinu ih. U trenu pomislih kako mu baš ime stoji jer Naser znači pomagač. «Eh, sad ćemo malo sačekati da zaboravi sve!» Pogleda me još jednom, osmjehnu se i pođe recitovati «Amentu billahi» objašnjavjaući ukratko svaki šart i na kraju mi reče da je Poslanik a.s. rekao: «Iman je priznanje jezikom, potvrda srcem i djelovanje udovima!...» Naser se osmjehnu i reče «Hajd’ sad probaj upalit’!...

Bismillah!»

sam palio auto istovremeno izgo-

I Hvala Bogu, Corsin motor se napokon zavrti.

varajući tu dovu, a sad zastanem

Upitah ga jesam li mu šta dužan, a on mi reče da kada se čovjek ogrne odjećom takvaluka i prestane trčati za dunjalukom, dunjaluk počne trčati za njim. Pokazujući na mercedes, reče mi da dunjaluka ima više nego dovoljno i da je on muhtadž samo za dovu.

djela i htijenja jer su ona slaba kao

Poželjeh mu «Kevser» i sjedoh u auto... Osjećao sam se nekako rasterećen, ali glave pune misli. Nisam više primjećivao ustreptalu prirodu niti me je brinula gužva u koju sam upao, čak se nisam ni brinuo hoće li se motorić od hiljadu kubika opet ugasiti.

ku. Dobio sam hediju i sa spozna-

Ponovo naučena dova

i pokušam da izbiršem sva svoja paukova kuća. Na kraju sam se i nasmiješio jer sam shvatio da mi je sa onim kvarom Bog podario hajr i da je ovo što mi se desilo zaista najbolje za mene i moju porodicu u tom trenutjom da puko refleksno ponavljanje forme zamagljuje i odmiče suštinu. Ne znam koji je velikan u pitanju, ali on jednom reče da bi mi, ljudi, morali tražiti istigfar radi načina na koji činimo istigfar!... Nakon dva- tri dana pokazalo se da je kvar ozbiljan i da autu treba popravak, ali to nije na kraju kraje-

UDRUGA ZA UNAPRIJEÐENJE ZDRAVLJA U cilju poboljšanja kvaliteta života oboljelih od pojedinih bolesti i podizanja svijesti o zdravlju sa radom je počela UDRUGA ZA UNAPREÐENJE ZDRAVLJA. U programu rada UDRUGE, između ostalih aktivnosti nudimo Vam savjete i pomoć za: • prirodne načine liječenja malignih bolesti za sve koji se nalaze na zvaničnoj medicinskoj terapiji • načine ishrane kod mnogih bolesti zdravom hranom (tumori, dijabetes, masnoće, povišen pritisak, bolesti jetre, itd.)

Upitao sam se da li pravi razlog gašenja moga motora leži u tome da mi je trebao neko da me podsjeti na imanske šarte koje sam maloprije čuo. Dobro, činjenica je da se motor ugasio, ali činjenica je da je od baš svih ljudi stao Naser( i da se baš zove Naser) i da mi je od svih riječi uputio baš ove riječi...

va ni važno.

Razmišljam o dovi koju najčešće učim.

ovo sam pričao jednom dedi. On me je kao pravi mumin saslušao

Informo-terapeut Bećirević A.

Ponavljanje čuva vezu jer je ono podsjećanje, ali uhvatio sam se da sam tu dovu izgovarao više jezikom, kao predostrožnost da mi se šta loše ne desi, a zapravo predostožnost su trebala biti moja djela, a oslanjanje na Allaha najvažnije.

bez prekidanja i preporučio mi je

Adresa: Vrbovska, Sarajevo

Nekako sam pobrkao prioritete... Od tada nastojim tu dovu učiti podjednako srcem i jezikom. Prije

Važno je da sam naučio lekciju. Važno je i to da danas često učim tu dovu, samo što sada svaki put razmišljam o Njemu i takvaluku. Hvala Allahu Gospodaru svjetova! Jedna pjesma kaže da se svaka priča mora ispričati dvaput. Prvi put

da tu dovu upotpunim sa riječima za koje je Poslanik a.s. rekao da su iz Riznice ispod Arša. Sada je moja dova upotpunjena! Bismillahi ve tevekkeltu alallahi! Ve la havle ve la kuvvete ila billah!

• liječenje ljekovitim biljem (mješavine bilja, tinkture, kreme, itd.) • preparati načinjeni od meda i ljekovitog bilja za pomoć i liječenje

GSM: 061/ 828-342 E-mail: [email protected] U cilju napretka i kvalitetnijih usluga Udruga ima usku saradnju sa Suadom Šendeljem i Homeo herbom 61

NASRUDIN HODžA

ČUJEMO

DA ...

E, DŽAHO, ČUJEMO DA VOPRA LIŠVO ŠUŠKE !!!

JEL´ FAKAT TAKO?!

62

E, SINKO, PA DA NE OVISIM OD TAKVIH K´O ŠTO SI TI?!

IGRAONA

RAZMISLI PA RIJEŠI ...

Stara krtica želi da se odmori u svojoj fotelji. Pomozite joj i obilježite put!

Na ovoj se slici nalazi 7 nemogućih detalja. Obilježite ih!

63

SNALAŽLJIVOST

“POMOĆ” STAROM DEDI

elif yemenici

MAMA, MAMAAAAA!

ŠTA JE BILO SINE?

MAMICE, MOŽEŠ LI MI DATI POLA MARKE?

ZA ŠTA TI TREBA POLA MARKE, ZLATO MAMINO?

DA IH DAM STAROM DEDI

A, GDJE TI JE TAJ STARI DEDO?

64

ENO GA DOLE, PRODAJE SLADOLED!

KULTURNO - EDUKATIVNI CENTAR SEMERKAND Imajući u vidu vrijeme u kome živimo i radimo, kao i poteškoće sa kojima se susreću mladi ljudi prilikom zadovoljavanja svojih potreba u skladu sa vjerskim principima, Udruženje građana SEMERKAND počinje sa izgradnjom modernog kulturno - edukativnog centra u Sarajevu. Sa svojim modernim i funkcionalnim dizajnom objekat će pružati mogućnost organiziranja raznih sportskih, naučnih, vjerskih i drugih sadržaja na najvišem nivou, pružajući na taj način mladima rješenje njihovih problema.

Ovim putem upućujemo poziv svim ljudima dobre volje da se sa svojim novčanim prilozima uključe u ovo hairli djelo i ugrade sebe u ovaj Centar. Priloge možete uplaćivati na račun br. 1990490005871360 kod ABS Banke.