Prikaz Knjige - Pedagogija.docx

UNIVERZITET U SARAJEVU FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

ADNAN TUFEKČIĆ – OSNOVE ETNOPEDAGOGIJE (Prikaz knjige)

Predmetni profesor:

Studentica:

Doc.dr.Haris Cerić

Alma Mašić Sociologija 415/S

Sarajevo 2018

UVOD

Odgoj kao univerzalna kategorija je specifično obilježije ljudskog rada. Odgoj u sebi uvijek nosi „društveno“ i „individualno“ ne kao suprotnosti ili isključivosti već kao dvije odrednice koje se međusobno prožimaju i pojačavaju. Na razini „društvenog“ govorimo o utijecaju starijih na mlađe, uvođenju mlađih u društveni svijet i osvojeni sistem društvenih znanja i vrijednosti, a na razini individualnog govorimo o odgojivosti koja omogućava ovaj uticaj i uvođenje. Pedagogija kao znanost objašnjava i sistematizira znanja o odgoju koji je njen predmet izučavanja. U današnjem vremenu znanost o odgoju je postala nepreglednim područjem. Ona sve više postaje integrirajuća socijalna znanost koja se naslanja na načelo interdiscipliniranosti. Može se reći da pedagogija kao znanost danas prolazi krizu kroz koju prolaze i druge humanističke znanosti. Ta kriza se ne odnosi na upitnost njenog postojanja, nego prije svega na njenu povezanost da prati i pravilno se postavlja prema brzim društvenim promjenama i problemima na polju odgoja i obrazovanja koje te promjene donose. Historija pedagogije i pedagoških ideja nam pokazuje da je period prije formalnog nastanka pedagoške znanosti bio period kojeg su kroz prethistorijske i historijske epohe obilježili brojni poznati i nepoznati mislioci odgoja. Oni su doprinjeli nastanku i razvoju najznačajnijih pedagoških ideja kojima danas čovječanstvo raspolaže. U drugoj polovini XX stoljeća javlja se nova disciplina etnopedagogija. Kao jedna od najmlađih pedagoških disciplina ona svoje osnove nalazi još i u kulturnoj antropologiji i etnologiji i danas zauzima značajno mjesto u izgradnji sistema savremenih pedagoških teorija. Na našim područijima ova disciplina još uvijek nije dovoljno razvijena. Autor u ovoj knjizi osnove etnopedagogije na temeljitan i pregledan način predstavio etnopedagogiju kao znanstvenu disciplinu. U knjizi su detaljno prikazane spoznaje o nastanku etnopedagogije, njenom određenju i predmetu proučavanja te metode, postupci i rezultati etnopedagoškog istraživanja.

1

GLAVNI DIO

U prvom poglavlju autor opisuje etnopedagogiju kao znanstvenu disciplinu iznoseći historijski pregled nastanka etnopedagogije, njeno određenje i predmet proučavanja. Etnopedagogija se javila u drugoj polovini XX stoljeća. Ovaj pojam kao naziv za jednu naučnu disciplinu prvi je upotrijebio G. N. Volkov. On etnopedagogiju predstavlja kao historiju i teoriju narodnog, prirodnog, svakidašnjeg, neformalnog, vanškolskog, tradicionalnog odgoja. To je nauka koja istražuje odgojno iskustvo naroda, njegova pedagoška gledišta, nauka o pedagogiji svakodnevnog života, o pedagogiji porodice, rad, plemena i nacije. To je nauka o empirijskom iskustvu etničkih grupa u sferama odgoja i obrazovanja; moralno – etničkih, estetskih gledišta na iskonske vrijednosti porodice, rada, plemena, narodnosti, nacije; kontrole i korekcije ponašanja, međuetničkih odnosa, ocijena i ponašanja, odnosa prema prirodi. Etnopedagogija istražuje narodnu pedagogiju i predlaže načine njenog iskorištavanja u savremenim uslovima, skuplja i istražuje odgojno iskustvo etničkih grupa, zasnovano na višestoljetnom, prirodno razvijenom spoju narodnih tradicija. Ukratko etnopedagogija je nauka koja proučava zakonitosti tradicionalnog narodnog odgoja.

Sam predmet izučavanja etnopedagogije uključuje sljedeće probleme:

    

Suština tradicionalne porodične pedagogije; Pedagoške odrednice majčinske škole i majčinske pedagogije; Pedagoška suština narodnih umotvorina, običaja, običaja normi; Pedagoški smisao i značaj dječijih igara i dječijeg stvaralaštva u tradicionalnoj kulturi; Sociopedagoški značaj dječijih i omladinskih sredina i njenih pedagoških funkcija u tradicionalnom društvu;  Funkcije, faktori, metode i sredstva narodne pedagogije.

2

Unutar svakog od ovih problema postoji veliki broj pitanja koja traže posebnu pažnju i interes etnopedagogija. Posebno zanimljiva područja istraživanja za etnopedagogiju su i one pojave u tradicionalnoj kulturi za koje se na prvi pogled ne vidi da imaju neku odgojnu vrijednost. Etnopedagoško istraživanje uvijek podrazumijeva povezivanje starog i novog. Ona pojašnjava pedagoške mogučnosti starih običaja u savremenim uvijetima i određuje šta je korisno u novim običajima koji djeluju na odgajanje čovjeka. Ona ukazuje savremenim pedagozima šta je to svojstveno iskustvu odgajanja kod različitih naroda. Pojam etnopedagogija nekad se u literaturi upotrebljava kao sinonim za pojmove: „narodna pedagogija“, „narodni odgoj“, „Narodna tradicija odgajanja“. Autor piše o pedagoškoj kulturi i tradiciji kao komponenti narodne duhovne kulture. Pedagoška kultura naroda podrazumijeva materijalnu i duhovnu kulturu koja je vezana za fenomen odgoja. Ističe da se pedagoška kultura, kao kultura u cijelini uvijek hranila iz korijena naroda. Pedagoška kultura naroda tijesno je povezana sa svim sferam narodnog života. U pedagoškim tradicijama mogu se pratiti sve najvažnije etape historijskog puta jednog naroda. Zato je istraživanje pedagoške kulture naroda veoma važno za otkrivanje i očuvanje onog najvrijednijeg u pedagoškim pojmovima u životu naroda. Glavni cilj narodne pedagogije je razvoj čovjeka u duhu najvećih i najplemenitijih narodnih vrijednosti, a to je bilo moguće ostvariti jačanjem samoodgoja koji u narodnoj pedagogijij ima poseban značaj. Glavna briga narodne pedagogije su čovjek i narod, to je demokratizacija, humanizacija, a možda i humanitarizacija obrazovanja. Kao sredstva odgoja u narodnoj pedagogiji koristili su se različiti oblici usmenog narodnog stvaralaštva kao što su: Poslovice, zagonetke, pjesme, bajke i priče.

Poslovice nastaju u stvaralaštvu svih naroda, one izražavaju kolektivno mišljene naroda. Pod poslovicom se podrazumijeva poučan, slikovit iskaz moralnog karaktera tipičan za različite životne pojave.

Zagonetka je žanr narodnog stvaralaštva koji kao poslovice i izreke. Spada u male folklorne forme. Vrijednost zagonetki je u njihovoj slikovitosti, umjetničkoj vrijednosti i poetičnosti.

3

Pjesme su složeniji oblik narodnog poetskog stvaralaštva od poslovica i zagonetki. U narodnim pjesmama se održavaju stoljetna nadanja, očekivanja i maštanja naroda. Njihova uloga u odgoju je ogromna, moglo bi se reći ni sa čim usporediva.

Zadatak i funkcija uspavanki je, prije svega, umiriti i uspavati dijete. Uspavanke nemaju funkciju samo uspavati dijete, u njima se dijetetu laska, umiruje ga se, pruža mu se radost. Mnogi narodi imaju i pjesme – budilice da bi se dijete probudilo u dobrom raspoloženju i sa radošću krenulo u novi dan. Tvorci uspavanki su prvenstveno majke i nene/bake, a koriste ih svi koji njeguju djecu.

Bajke i narodne priče javljaju se kao umjetničko – literarna djela, ali istovremeno su običnim ljudima bile i oblast teoretskog uopćavanja u mnogim granam znanja. U bajkama i narodnim pričama susrećemo određena pedagoška shvaćanja. Narodne bajke i priče se javljaju kao važno odgojno sredstvo, u narodu stvarano i provjereno tijekom stoljeća.

U trećem su poglavlju navedeni socijalni aspekti narodne pedagogije u kojima se nude pristupi, metode, oblici i postupci za rješavanje elimenata suvremene krize odgoja i obrazovanja. Govori da je narodna pedagogija istinski demokratična jer podrazumijeva integraciju, a ne asimilaciju ili istrebljivanje. Ona je uvijek okrenuta životu, iz njega izvire i na njega utiče. Ona nikad ne koristi neke zvučne pojmove i termine koji su ponekad beznačajni.

Četvrto poglavlje upoznaje čitatelje s etnopedagoškim pristupom problemima odrastanja i odgajanja u ruralnom društvu i to u okviru tradicionalne kulture. Sljedeća četiri poglavlja stručno i sistematizirano prikazuju prikupljenu etnopedagošku građu koja je u vezi s različitim životnim razdobljima počevši od rođenja preko djetinjstva i mladosti do razdoblja zrelosti. U prve tri – četri godine života dijete se smatralo dosta osjetljivim za različite duhovne i fizičke bolesti koje su ga mogle snaći, bilo je dosta različitih obrazaca za zaštitu djetetovog zdravlja. Djetinstvo je period u kojem su se djeca uključivala u svakodnevne poslove i obaveze u domačinstvu. Religiski odgoj djece počinjao je od ranog djetinstva i bio je kompementiran majčinskom odgoju. Djetinstvo je period u kome su djeca usvajala i intenalizirala brojne društvene norme. Smatralo se da će djeca imati pravilan odnos prema drugim ljudima tek onda ukoliko nauče da poštuju privenstveno same roditelje. Dinamika odnosa sa roditeljima je određivala i kvalitet odnosa prema drugima. Roditelji su kod djece posebno razvijali osjećaj poštovanja prema starijima.

4

Za dijete koje navrši petnest – šesnest godina života smatrao se period u kojem je uz tjelesni rast i razvoj, teklo i pripremanje za život u periodu nadolazeće zrelosti. Za razliku od perioda djetinstva, u periodu mladosti dolazi do odvajanja ili podjele vremena.

Period zrelosti predstavlja period u kojem se uspostavljaju nova pravila porodičnog i bračnog života, može se reći da je osnovna težnja narodne pedagogije u periodu zrelosti odnosila na: Organizaciju porodičnog i bračnog života u proširenim porodicama, i odnos prema socijalnom i fizičkom okruženju.

U porodičnoj hijerarhiji najviše mijesto je imao starješina ili domaćin, koji je uvijek bio djed ili otac. Posebna funkcija starješine bila je upućivanje na rad i raspoređivanje radnih obaveza, koje su bile od egzistencijske važnosti za svaku porodicu. Ukoliko je starješina bio odsutan onda je porodicu vodila njegova žena. Nju su oslovljavali sa majka ( pravoslavno i katoličko stanovništvo) i mama, nana (muslimansko stanovništvo).

Bračni život mladog para je bio determiniran sistemom vrijednosti koji je važio unutar proširene porodice kao intergeneraciske jedinice. Kod svih mlađih članova proširene porodice razvijao se osjećaj velikog poštovanja prema roditeljima.

Poslovi koji su bili nužni za svaku porodicu bili su redovni poljoprivredni poslovi kojima se najvećem dijelu obezbjeđivala hrana, poslovi koji su se odnosili na svakodnevni život u domaćinstvu i održavanje kuće i različiti zanati. Za poljuprivredne poslove bili su zaduženi svi odrasli članovi domačinstva, a najčešće se radilo o uzgoju žitarica, uzgoju voća i povrća, biljaka za proizvodnju odjevnih predmeta i uzgoju stoke. Od biljaka koje su služile za izradu odjevnih predmeta najviše se uzgajao Ćeten (lan). Njega je sijala svaka porodica jer su se od njega izrađivali skoro svi odjevni predmeti. Osim obrade ćetena, obaveza žena u domaćinstvu bila je i obrada drugih materijala od kojih su se izrađivali pojedini dijelovi odjeće i predmeti za uređenje kuće.

5

Pored poljuprivrednih poslova jedan broj muškaraca je u periodu zrelosti nastavio sa svojim zanatima koje su naučili još u vrijeme djetinjstva i mladosti. Najčešće su to bili stolarski zanat, pečenje kreča, izrada bačvi, kopanje bunareva, gradnja kuća.

Tradicionalne narodne nošnje su značajan elimenat tradicijske kulture. Mnogi značajni etnopedagoški momenti se vežu za narodnu nošnju. Radna nošnja se izrađivala u domaćoj radionici, učenje izrade odjeće za svakodnevne ili svečane prilike bilo je veoma važno područje narodne pedagogije. Odjeća i način odijevanja su bili simboli pripadništva određenim dobnim, spolnim i drugim socijalnim skupinama, pa je narodna nošnja predstavljala značajan elimenat socijalizacije na svim njenim institucijama.

Ženska hrvatska nošnja u periodu zrelosti sastojala se od košulje, gaća, gunja, džomadana, ječerma, đude, tkanice, i čarapa. Košulja je bila izrađivana od materijala koji se dobijao tkanjem ćetena i pamuka. Gaće su se izrađivale od istog materijala (beza) i ispod koljena su se vezivale bućmama. Džomadan se izrađivao od crnog sukna i imao je rukave, a često ime u Straži za njega je i rukavnik. Čarape su se izrađivale pletenjem sa pet igala od ovčije vune koja bi se prije toga osukala i isprala i počesto su bile prošarane.

Na glavi su žene nosili čembere ili salavete koji su se u toku tkanja posebno ukrašavali različitim geometrijskim i biljnim motivima, a po rubovima i čupanim resama. Mlade žene su na glavi nosile i lavur. Za vrijeme blagdana i posebnih svečanosti žene bi oblačile novu odjeću koja je bila posebno ukrašena. U drugoj polovini XX stoljeća ženska tradicionalna hrvatska nošnja se počela zamjenjivati sa gotovom odjećom koja se kupovala.

Muška tradicionalna hrvatska nošnja sastojala se od košulje, gaća, gunja kratkog bez rukava u ljetnom periodu i dugim rukavima u zimskom periodu. Košulja i gaće su se izrađivale tkanjem ćetina, a nekada i od pamuka, dok se gunj izrađivao od crnog sukna. Tkanica se kod muškaraca, opasavala oko struka i bila je uvijek dosta šira od ženske tkanice i na krajevima je imala čupanice. Čarape su se plele od vune, i kao kod ženske nošnje, često su se ukrašavale različitim oblicima koje su osmišljavale same žene prilikom pletenja. Na glavi su muškarci najčešće nosili šešire, a ponekad i šubare.

6

Bošnjačka tradicionalna nošnja

U prvim decenijama XX stoljeća tradicionalnu žensku bošnjačku nošnju na području Zahirovića, Kurtića i Memića činile su košulja, gaće, čember i povezača, ječerme, pojas, hrka. Ova nošnja je imala dosta zajedničkih elimenata sa srpskom i hrvatskom nošnjom. Skoro da nije bilo velikih razlika u izgledu tradicionalne nošnje na početku XX stoljeća. Dvadesetih godina XX stoljeća počinju se u ženskoj nošnji javljati dimigaće čija je jedna polovina bila izrađena od ćetina, a druga od šarene basme. U toku ljeta preko košlje žene su nosile ječerme, a zimi hrke koje su bile sa dugim rukavima. Djevojke i mlađe žene su u prvoj polovini XX stoljeća kao dio odjeće koristile i bošču koju su ogrtale preko glave i ramena i to kada bi odlazile u posjetu. Bašča se izrađivala tkanjem četena i najčešće je bila bijele boje sa neupadljivim uskim zelenim ili crvenim šarama od pamuka. Osim bošči neke žene su imale i zarove. Zarovi su se sastojali od peče kojom se pokrivalo lice, glavu i gornji dio tijela, i zara kojim se pokrivao dojnji dio tijela. Period Drugog svijetskog rata bio je obilježen otkrivanjem žena muslimanki.

Muška tradicionalna bošnjačka nošnja: Muške gaće i košulja na početku XX stoljeća izrađivani su od ćetena tako što bi se one od otkanog materijala srezale i proširile. Košulja se u ovom periodu nosila preko gaća, a sredinom stoljeća muškarci su uvlačili košlju u gaće. Na gornjem dijelu tijela preko košulje nosili su se gunj, koji je obično bilo crne boje i izrađen od vune. Bogatiji su naručivali šalvare. Pošto su šalvare bile preskupe za mnoge ljude,bili su i česti slučajevi pozajmljivanja šalvara. Na glavama muškaraci su nosili fesove, a oko fesova je bio omotan saruk koji je kod starijih muškaraca uvijek bio tamno crvene boje, a kod mlađih oženjenih muškaraca bio je svjetliji i sa više boja. Na nogama su se nosile vunene opletene čarape. Šezdeesetih godina XX stoljeća dolazi do nestajanja tradicionalne muške nošnje.

Srpska tradicionalna narodna nošnja: Srpska ženska tradicionalna narodna nošnja je bila sastavljena od košulje, gaća, aljine, tkanice, čembera, gunjića, đude, gunja i čarapa. Ovi dijelovi su se samostalno izrađivali u domaćinstvima od materijala koji su se dobijali tkanjem pređe. Pojedini dijelovi nošnje izrađivali su se i tkanjem pamuka koji se kupovao. Muška tradicionalna srpska nošnja satojala se od širokih gaća i duge košulje bijele boje izrađenih iz otkanog materijala od ćetena i pamuka. Krajem šezdesetih godina XX stoljeća i ova tradicionalna nošnja se počinje sve više zamjenjivati kupovnom odječom. Kod jako malog broja žena još i danas je sačuvana tradicionalna ženska nošnja koja se uglavnom oblači za vrijeme svetkovina. 7

Obuća Najčešća obuća kod pripadnika sve tri etničke skupine bili su opanci. Uglavnom su bili izrađivani od goveđe kože. Pravili su se ručno, u domaćoj radionici. Tridesetih godina XX stoljeća rijetko su se pojavljivale i prve cipele. Cipele su uglavnom nosili rudari. Krajem šezdesetih početkom sedamdesetih godina prestaju se izrađivati opanci (pašnjaci) i sve više se počinju koristiti gumeni opanci i cipele.

Pranje odjeće Odjeća se prala na česmama ili rijeci. Prije toga odjeća bi se poparila na meraji u parjenicama pomoću luga i vode. Parjenice su se izrađivale i od drveta tako što se veći panj ili drugi dio odsječenog stabla iskopa u obliku korita.

Zdravlje i liječenje odraslih članova porodice Briga o zdravlju u zreloj životnoj dobi bila je, sve do polovine XX stoljeća, najviše u okvirima narodnih lijekova. Najčešća oboljena koja su liječena narodnim lijekovima i tretmanima bila su različite rane, posjekotine, prijelomi, sugreb, ujedi, itd. Rane, prelomi, posjekorine su se liječile različitim mehlemima. Strava se saljevala odraslim osobama. Najvažniji elimenti za održavanje lične higene bili su obavezno umivanje i kupanje.

Hrana Posebna briga svake porodice bila je obezbjeđivanje hrane. Sve namjernice koje su se koristile za ishranu jedne porodice bile su u svakodnevnim poljuprivrednim radovima u toku godine. U posebnim prilikama pripremala se i nešto bolja hrana. Jela su se posluživala u zajedničkoj posudi za sve.

8

ZAKLJUČAK

U zaključnom razmatranju autor ističe da savremena pedagogija kao znanost prolazi svojevrsnu krizu kroz koju prolaze i druge humanističke znanosti. Čovječanstvo se danas suočava sa mnogim problemima koji su direktno ili indirektno povezani sa odgojem i obrazovanjem. Kao što smo već rekli pojam Etnopedagogija kao naziv za jednu naučnu disciplinu prvi je upotrijebio Volkov. On etnopedagogiju općenito i u cjelosti predstavlja kao historiju i teoriju narodnog odgoja, tj. Kao znanost koja istražuje odgojno iskustvo naroda, njegova pedagoška gledišta, znanost o pedagogiji porodice, rada, plemena i naroda. Etnopedagogija pojašnjava pedagoške mogućnosti starih običaja u savremenim uslovima. Etnopedagoško istraživanje uvijek podrazumijeva povezivanje starog i novog. Ona pojašnjava pedagoške mogučnosti starih običaja u savremenim uvijetima i određuje šta je korisno u novim običajima koji djeluju na odgajanje čovjeka. Ona ukazuje savremenim pedagozima šta je to svojstveno iskustvu odgajanja kod različitih naroda. Autor piše o pedagoškoj kulturi i tradiciji kao komponenti narodne duhovne kulture. Pedagoška kultura naroda podrazumijeva materijalnu i duhovnu kulturu koja je vezana za fenomen odgoja. Knjiga Adnana Tufekčića, bavi se i u teorijskom i u metodološkom smislu i tematikom etnopedagogije kao svojevrsne novine u području etnologije i pedagogije. Što istraživanja budu više konkretnija i detaljnija, tim će ona predstavljati i veću vrijednost za razvoj etnopedagogije u domaćoj znanstvenoj javnosti.

9

LITERATURA Tufekčić Adnan(2012); OSNOVE ETNOPEDAGOGIJE, Sarajevo

10