Politike Povijesti Najbolja Skripta Ikad.docx

Jann Assman, Kultura pamćenja i historija I.

SOCIJALNA KONSTRUKCIJA PROŠLOSTI: Maurice Halbwachs

1. ODNOS PROŠLOSTI I PAMĆENJA i POJAM POVIJESNOG LOMA Kultura sjećanja počiva uglavnom na oblicima odnosa prema prošlosti. Prošlost nastaje tek kad se uspostavi odnos prema njoj. U sjećanju se rekonstruira prošlost. To je bio smisao teze da prošlost nastaje time što uspostavljamo odnos prema njoj. Da bismo s prošlošću mogli uspostaviti odnos, ona mora kao takva stupiti u svijest. To pretpostavlja 2 stvari: a) prošlost ne smije potpuno nestati, moraju postojati njezini „dokazi“; b) ti dokazi moraju posjedovati karakterističnu različitost u odnosu prema „danas“. Drugu pretpostavku je najbolje pojasniti na fenomenu jezične promjene. Ta se promjena diskretno „prikrada“ – govornici je u normalnim okolnostima nisu svjesni jer se odvija polako. Postajemo svjesni jezične promjene tek kad stariji jezični stadiji ostanu očuvani pod određenim uvjetima tj.kao posebni jezici, primjerice u kultu, ili kao jezici određenih tekstova koji se prenose s generacije na generaciju u doslovnom obliku, i kad je različitost na taj način očuvanog jezičnog stadija prema govornom jeziku postala dovoljno velika da dolazi u svijet kao vlastiti jezik, a ne samo kao varijanta poznatog dijalekta. Razlike između starog i novog možemo postati svjesni i kroz razne druge čimbenike i na sasvim drugim razinama od jezične. Svaki dublji prekid kontinuiteta i tradicije može voditi nastajanju prošlosti, i to kad se nakon takva loma pokušava ostvariti novi početak. Novi počeci, renesanse, restauracije, dolaze uvijek u obliku povratka prošlosti. Na način na koji otvaraju, stvaraju i rekonstruiraju budućnost, oni istodobno otkrivaju prošlost. Najizvorniji oblik, u nekom smislu praiskustvo loma između jučer i danas, u kojem se postavlja odluka između nestajanja ili očuvanja, jest smrt. Tek s krajem, s radikalnom nemogućnošću nastanka život dobiva oblik prošlosti na kojoj može počivati kultura sjećanja. Tu čak možemo govoriti o „prasceni“ kulture sjećanja. Specifično kulturni element kolektivnog pamćenja najbolje se može predočiti kroz razliku između prirodnog ili tehnički izrađenog, tj. Implementiranog pamćenja pojedinca koji baca pogled unatrag na svoj život, i spomena koji potomstvo nakon njegove smrti vezuje uz njegov život. Kaže se da mrtvi „žive dalje“ u sjećanju živih, kao da se pritom radi o gotovo prirodnom nastavku postojanja što se zbiva samo od sebe. U stvarnosti je riječ o činu oživljavanja koji preminuli zahvaljuje odlučnosti grupe da ga ne prepusti nestajanju, nego da ga uz pomoć sjećanja zadrži kao člana zajednice i ponese sa sobom unaprijed. Najzorniji primjer tog oblika kulture sjećanja je rimski patricijski običaj u kojem se u obiteljskim procesijama nose preci u liku portreta i maski. 2. POJAM INDIVIDUALNOG I KOLEKTIVNOG PAMĆENJA Središnja teza koju je Holbwachs zastupao u svim svojim djelima jest ona o socijalnoj uvjetovanosti pamćenja. Posve je zanemario tjelesnu, tj.neuronsku i neurofizičku osnovu pamćenja, i umjesto toga postavio društveni relacijski okvir bez kojeg se ujedno individualno pamćenje ne može konstituirati i održati. Pojedinac koji bi rastao u potpunoj samoći ne bi imao pamćenje. Čovjek stječe pamćenje tek u procesu socijalizacije. Uvijek je pojedinac taj koji ima pamćenje, ali to je pamćenje kolektivno određeno. Kolektivi zapravo nemaju pamćenje ali

određuju pamćenje svojih članova. Uspomene, čak i najosobnije, nastaju samo kroz komunikaciju i interakciju u okviru društvenih grupa. Ne sjećamo se samo onoga što smo saznali od drugih, već i onoga što nam drugi ispričaju. Naš je doživljaj već uvjetovan odnosom prema drugima, kontekstom društveno zadanih okvira važnosti. Halbwachs daje „analizu okvira“ pamćenja; cadres konstituiraju i stabiliziraju sjećanje. Prednost te teorije je da ona istodobno sa sjećanjem može objasniti i zaborav. Ako pojedinac i društvo mogu pamtiti samo ono što se može rekonstruirati kao prošlost unutar relacijskih okvira njihove sadašnjosti, onda će ono što u takvoj sadašnjosti više nema relacijske okvire biti zaboravljeno. Individualno pamćenje neke osobe izgrađuje se kroz njezino sudjelovanje u komunikacijskim procesima. Funkcionalno je povezivanje pojedinca s različitim društvenim grupama, od obitelji do nacionalnih i religijskih zajednica. Pamćenje živi i održava se u komunikaciji, ako se komunikacija prekine nastupit će zaborav. Sjećam ose samo onoga što možemo komunicirati i što možemo lokalizirati u relacijskim okvirima kolektivnog pamćenja. Halbwachsu važno razlikovati individualno od kolektivnog pamćenja, bez obzira što je individualno pamćenje uvijek društveni fenomen. Ono je individualno u smislu uvijek jedinstvenog vezivanja kolektivnih pamćenja kao mjesta susreta različitih grupnih kolektivnih pamćenja kao mjesta susreta različitih grupnih kolektivnih sjećanja i njihova specifična povezivanja. U strogom smislu, individualna su samo osjećanja, a ne i sjećanja jer su „osjećanja usko vezana uz naša tijela, dok sjećanja svoj izvor imaju u sjećanju različitih grupa kojima se priključujemo“. 3. FIGURE SJEĆANJA Njihova se posebnost može pobliže objasniti kroz tri značajke: konkretna vezanost za prostor i vrijeme, konkretna vezanost za grupu i mogućnost rekonstrukcije kao autonomni postupak. a) Vezanost za prostor i vrijeme: Figure sjećanja trebaju biti materijalizirane u određenom prostoru i aktualizirane u određenom vremenu – uvijek prostorno i vremenski konkretne. Sadržaji sjećanja imaju vremensku komponentu kroz vezivanje na pravremenske ili izvanredne i kroz periodični ritam sjećanja (kalendar blagdana). Odgovarajuće ukorijenjena sjećanja vrijedi i za doživljeni prostor (dom, selo, sklonost lokalizaciji). b) Vezanost za grupu: Sudjelovanje u kolektivnom pamćenju svjedoči o pripadnosti grupi. Pamćenje je vezano isključivo uz stanje stvarne i žive grupe. Figure sjećanja istodobno su modeli, primjeri i neka vrsta pouke, u njima je iskazano opće stajalište grupe, oni reproduciraju ne samo njezinu prošlost, već definiraju i njezino biće, njezine značajke i slabosti. Društvena skupina koja se konstituira kao zajednica sjećanja čuva svoju prošlost napose iz dva aspekta: posebnosti i trajnosti. Pri stvaranju slike o sebi razlika prema van je naglašena, a ona prema unutra smanjena. c) Mogućnost rekonstrukcije: U pamćenju se ne održava nikakva prošlost nego od nje ostaje samo ono što društvo može rekonstruirati u svakoj epohi sa svojim ogovarajućim relacijskim okvirom. Pamćenje djeluje rekonstrukcijski, prošlost se u njemu ne može očuvati kao takva. Društvo ne preuzima nove ideje da bi ih postavilo na mjesto prošlosti, već preuzima prošlost drugih grupa umjesto onih koje su ga dosad određivale.

II.

OBLICI KOLEKTIVNOG SJEĆANJA – komunikacijsko i kulturalno pamćenje

a) Pojam komunikacijskog pamćenja Obuhvaća sjećanja koja se odnose na recentnu prošlost, sjećanja koja čovjek dijeli sa svojim suvremenicima. Tipičan slučaj je generacijsko pamćenje. To pamćenje historijski pripada grupi; nastaje u vremenu i prolazi s njim, ili točnije, sa svojim nositeljima. Kad nestanu nositelji koji pamćenje utjelovljuju, to pamćenje ustupa mjesto drugom. Prostor sjećanja koji je stvoren osobno jamčenim i komuniciranim iskustvom odgovara rasponu od 3 do 4 generacije. Polovica granične vrijednosti od 80 godina, 40 godina, čini se da tvori kritični prag. Svjedoci koji su doživjeli neki važan događaj kao odraslih nakon 40g, povlače se iz poslovnog života orijentiranog uglavnom na budućnost i ulaze u dob u kojoj raste sjećanje, a s njim i želja prema fiksiranju i prenošenju. b) Pojam kulturalnog pamćenja Kulturalno pamćenje je prije svega stvar institucionalizirane mnemotehnike. Usmjereno je na čvrsta uporišta u prošlosti. Prošlost se pretače u simboličke figure na koje sjećanje prianja. Priče o očevima, egzodus, prolaz kroz pustinju, zaposjedanje zemlje, progonstvo – primjeri su takvih figura sjećanja koje se slave u liturgijskom slavlju i bacaju svjetlo na situacije sadašnjosti. I mitovi su figure sjećanja. Za kulturalno pamćenje nije bitna činjenična, nego samo upamćena povijest. U kulturalnom pamćenju činjenična povijest se transformira u upamćenu, a time i u mit. Kulturalno pamćenje ima dimenziju sakralnoga. Figure sjećanja imaju religiozan smisao, a predočivanje toga prisjećanja često ima obilježje svetkovine. Polarnost između komunikacijskog i kulturalnog sjećanja izražena je i sociološki. Sudjelovanje grupe u kom.pamćenju je difuzno  jedni znaju više, drugi manje, ali ne postoje specijalisti ili stručnjaci te neformalne predaje, svatko je ovdje jednako kompetentan. Sudjelovanje u kulturalnom vrlo je diferencirano – to vrijedi čak i za nepismena i egalitarna društva. Izvorno je funkcija čuvanja pamćenja grupe pripadala pjesniku. Kulturalno pamćenje uvijek ima svoje posebne nositelje. Tu spadaju šamani, bardi, grioti, svećenici, učitelji. U nepismenim društvima specijalizacija nositelja pamćenja ovisi o zahtjevima koji se postavljaju pred pamćenje  doslovna predaja najveći zahtjev. Kulturalno pamćenje se ne prepričava posvuda, već njegovo širenje zahtijeva pažljivije upute. Tako se širenje nadzire, što s jedne strane nameće dužnost sudjelovanja, a s druge strane ograničava pravo sudjelovanja. c) Komemorativni oblici kulturalnog pamćenja Znanje koje osigurava identitet grupe nema drugog mjesta do ljudskog pamćenja. 3 funkcije moraju biti ispunjene da bi to znanje moglo iskazati svoje sjedinjujuće (normativne) i orijentacijske (formativne) impulse: pohranjivanje sjećanja, aktiviranje, priopćavanje; ili:

poetski oblik, ritualna insenacija i kolektivna participacija. Grupa sudjeluje u kulturalnom pamćenju okupljanjem i osobnom nazočnošću. U nepismenim kulturama jedini način sudjelovanja u kulturalnom pamćenju jest prisustvovanje. Blagdani i rituali se u pravilnosti svojih ponavljanja brinu za priopćavanje i prenošenje znanja za osiguranje identiteta i time za reprodukciju kulturalnog identiteta. Kroz blagdan, kao primarni organizacijski oblik kulturalnog pamćenja, vrijeme se u nepismenim društvima dijeli na vrijeme svakodnevice i vrijeme svetkovina. Blagdani i rituali se u pravilnosti svojih ponavljanja brinu za priopćavanje i prenošenje znanja za osiguravanje identiteta i tim za reprodukciju kulturalnog identiteta. Ritualno ponavljanje osigurava koherenciju grupe u prostoru i vremenu. Kroz blagdan vrijeme se u nepismenim društvima dijeli na vrijeme svetkovine i vrijeme svakodnevnice. Kulturalnim pamćenjem dobiva dvodimenzionalnost ili dvovremenost koja se održala kroz sve stadije kulturalne evolucije. U nepismenim društvima kulturalna dvovremenost najjasnije je izražena u razlici između svakodnevice i blagdana, svakodnevne i ceremonijalne komunikacije. Ne postoje 2 sustava pravila, pravila blagdana i pravila svakodnevice, poredak svetog i poredak profanog, jedan kraj drugog bez ikakva međuodnosa. Izvorno postoji samo jedan jedini sustav koji je kao takav svečan i svet i koji u svakodnevnom životu ima orijentacijsku funkciju. Izvorna funkcija slavlja bila je općenita podjela vremena, a ne stvaranje „svakodnevnom vremenu“ suprotstavljenog, drugoga „svetog vremena“. Blagdani stvaraju opće uređenje vremena- tek u njemu svakodnevica može zadobiti svoje mjesto. Kulturalno pamćenje se pripija na objektivacije u kojima je smisao kodiran u čvrstim oblicima. Bipolarnu strukturu kolektivnog pamćenja najbolje si možemo predočiti kroz metaforiku tekućeg i čvrstog. Kulturalno pamćenje zadržava se na čvrstome. Važno je da prostor igra glavnu ulogu i za kolektivnu i za kulturalnu mnemotehniku, „kulturu sjećanja“. Štovanje mrtvih- izvor i središte onoga što se treba zvati kulturom sjećanja. Ako je kultura sjećanja prije svega odnos prema prošlosti, i ako prošlost nastaje tamo gdje se osvješćuje razlika između jučer i danas, onda je smrt praiskustvo takve razlike, a sjećanje vezano uz mrtve je praoblik kulturalnog sjećanja. Štovanje mrtvih je „komunikacijsko“ jer se radi o općenito ljudskoj formi, a „kulturalno“ u mjeri u kojoj izgrađuje svoje posebne nositelje, rituale i institucije. Dijeli se na RETROSPEKTIVNO i PROSPEKTIVNO SJEĆANJE. RETROSPEKTIVNO je univerzalniji, izvorniji i prirodniji oblik. To je oblik u kojem grupa živi sa svojim mrtvima, održava mrtve prisutnima u sadašnjosti i na taj način gradi sliku svojega jedinstva i cjelovitosti. U PROSPEKTIVNOJ dimenziji sjećanja radi se o aspektu učinka i fame, putovima i oblicima da se učinimo nezaboravnima i da dosegnemo slavu. Ono što pojedinca pritom čini nezaboravnim, razlikuje se od kulture do kulture. Stari Egipat poseban je slučaj sa svojim povezivanjem prospektivne i retrospektivne dimenzije štovanja mrtvih. Vrline analogne reciprocitetu, dakle zahvalnost, osjećaj za obitelj i zajedništvo, solidarnost, lojalnost, svijest o odgovornosti i dužnosti, vjernost i pijetet, igraju i u egipatskoj

etici središnju ulogu. Imperativi egipatske etike, koja principom „misliti na druge“ nije dopuštala uništavanje socijalne mreže, bili su dopunjeni apelom „pamtite!“ koji su egipatski nadgrobni spomenici tisućama puta upućivali komemorativnom pamćenju. U svim društvima „načelo memorije“ djeluje u obje dimenzije: učinka koji zahtijeva pamćenje (retrospektivno) i pamtećeg pijeteta (prospektivno). Štovanje mrtvih na paradigmatski je način pamćenje „koje stvara zajednicu“. I kult relikvija spada u kontekst stabilizirajućeg štovanja mrtvih koje stvara zajednicu.

Tihomir Cipek – Politike povijesti u RH od „puška puče“ do „Hristos se rodi“ 1.POLITIKE POVIJESTI: POJAM, PRISTUP a) KULTUROLOŠKI PRISTUP POLITOLOGIJI, POČELA DISCIPLINE PP Kulturološki pristup fenomenu politike. Ta škola političke znanosti polazi od teorije njemačkog politologa i filozofa Erica Voegelina. On je politologiju definirao kao znanost o poretku ljudi u društvu. Svako društvo ima zadaću da uspostavi određeni poredak koji njegovoj egzistenciji daje smisao. Politologija treba otkriti simboličke forme koje najbolje iskazuju taj smisao. Društvo i politika interpretiraju se u obzoru kulture, koja se definira kao sveobuhvatan koncept vrijednosti koji poput gramatike, koja omogućuje pristup jeziku, svojim simboličkim strukturama omogućuje pristup složenim političkim značenjima društvenih zbivanja. Političko djelovanje nije shvaćeno kao neposredno interesno uvjetovano, štoviše, smatra se da se, ako ga tako razumijemo fenomen politike i ne može objasniti jer on uvijek zahvaća „iracionalni manevarski prostor“. Kulturološki pristup politici ističe važnost politike simbola, nacionalnih mitova i javnih rituala, posredovanih kulturno-povijesnim nasljeđem. Analiza povijesti pojedinog društva ima središnju ulogu u razumijevanju pojedinih političkih fenomena. Upravo povijest stvara simboličke forme pol.iskaza. Kulturološki pristup u političkoj znanosti koristi se istraživačkim metodama koje je razvila socijalna historija, a osobito se često primjenjuje u studijama slučaja iz komparativne politike.

b) DEFINICIJA PP; PREDMET ISTRAŽIVANJA PP, 4 POLICY DIMENZIJE PP Oslanjajući se na studije kulture, prvo se oblikovala politika identiteta, a unutar nje politika povijesti ili politika pamćenja. Politika povijesti analizira političku funkciju povijesti u pol.sučeljavanjima i legitimiranju ili delegitimiranju određene političke pozicije. Ona istražuje tko se i u koju političku svrhu služi interpretacijom povijesti  kako se upotrebom povijesti vodi politika. Politiku povijesti ne zanima istinitost ili točnost nekih povijesnih interpretacija. PP kao politologijska disciplina istražuje kako interpretacija povijesti posredovana simboličkim formama djeluje na oblikovanje političke volje građana. Nju zanima povijest kao političko oružje. PP je uvijek posredovana masovnim medijima koji posreduju slike povijesti, a političari

i znanstvenici uvijek nastupaju pred publikom koja već ima slike povijesti u svojim predodžbama o kojima se u nastupu vodi računa. PP u užem smislu riječi spada u policy-sadržaje politike, ali kao dio politike identiteta ona formira i političke subjekte te djeluje na političke procese. Ona kao policy preko državnih institucija donosi odluke i zakone koji određuju sadržaje iz prošlosti vrijedne pamćenja. PRVA DIMENZIJA proizlazi iz potrebe „svladavanja prošlosti“ što je naročito važno za društva koja su prošla kroz diktature. Ta dimenzija politike povijesti sadržana je u pravnom procesuiranju počinitelja te moralnoj i ekonomskoj odšteti žrtvama nasilja. S potrebom „svladavanja prošlosti“ povezana je i političko-obrazovna funkcija PP usmjerena na javnost, u prvom redu na mlade  tu spada određivanje povijesnog sadržaja koji će se prema obrazovnim programima podučavati u školama. PP sadržava i političko-instrumentalnu funkciju s nekoliko aspekata: legitimacijskim, koji nastoji ovladati javnim diskursom te semiotičkim, kojim se oblikuje politika simbola. Političko-administrativna dimenzija, nastavom povijesti, povijesnim muzejima, memorijalnim centrima, javnim spomenicima, nadnevcima državnih blagdana, određuje mjesta „nacionalnog pamćenja“.

2. VELIKOSRPSKE POLITIKE POVIJESTI Srpska vladajuća politika zastupala je dvostruku politiku prošlosti: prema van je isticala svoje jugoslavenstvo i govorila o očuvanju Jugoslavije, a u svom „drugom diskursu“ , za domaću upotrebu, promicala je srpski nacionalizam. Osnovna je teza bila da su Srbi primarni narod u SFRJ i da posjeduju „jedinstven skup prava koja nadvisuju svaku vrstu političke i geografske podjele“. Na taj se način, traženjem središnje pozicije, u diskurs ponovo vraća ideja srpskog imperija, a PP „dobru“, „onu pravu“ srpsku prošlost pronalazi u kosovskom mitu, Kraljevini Srbiji i monarhističkoj Jugoslaviji. Filozofijom kruga koja smrt proglašava novim rođenjem ističu se žrtve, od kosovskih do ustaških u koncentracijskom logoru Jasenovac, a zločini nad Srbima neselektivno se pripisuju svim Hrvatima i Muslimanima, i to kroz sve generacije. Tako je mit o vječitoj žrtvi stvorio mit o vjekovnim neprijateljima. Na taj se način pripremala agresija Miloševićeva režima na Hrvatsku.

3. POLITIKE POVIJESTI RH: a) 4 STAVA O HRVATSKOM NACIONALNOM PITANJU U DOBA SOCIJALIZMA, POLITIKA POVIJESTI KOALICIJE NARODNOG SPORAZUMA (KNS) I HNS-a 4 STAVA O HRV. NACIONALNOM PITANJU U DOBA SOCIJALIZMA, POLITIKA POVIJESTI KOALICIJE NARODNOG SPORAZUMA (KNS) I HNS-a: a) INTEGRALNO JUGOSLAVENSTVO, koje nastoji oblikovati jugoslavensku nadnaciju i zagovara spoj unitarizma i centralizma b) „HITORIJSKA PERSPEKTIVA RJEŠAVANJA HRVATSKOG NACIONALNOG PITANJA“, koja nastoji naći ravnotežu između nacionalnog i klasnog. Tu su poziciju

zastupali KPH I KPJ, a nacionalnu emancipaciju hrvatskog naroda povezuje s federativnom Jugoslavijom i socijalističkim sustavom. c) HRVATSKI SUVERENITET U „AVNOJSKIM“ GRANICAMA. To načelo vidi Hrvatsku na neki način izdvojenu iz jugoslavenske federacije, ili u zasebnoj konfederativnoj jedinici, ili pak kao potpuno samostalnu državu, ali u oba slučaja u njezinim „socijalističkim“ granicama. Nacionalnom se daje prednost pred klasnim. d) „SLOBODNO HRVATSTVO“: narod-država-teritorij. U tom se konceptu suverenost također pripisuje naciji kao takvoj, nacija prethodi državi. SR Hrvatska bila je samo jedna od hrvatskih država, prethode joj Banovina Hrvatska i NDH. Stoga se i buduća hrvatska država treba preklopiti s etničkim granicama hrvatske nacije. Dok je prva pozicija s vremenom postala marginalna, ostale tri našle su svoj politički izraz u različitim političkim strankama i njihovim politikama povijesti, koje su sudjelovale na demokratskim izborima 1990.g. Opciju B zastupao je veći do SKH-SDP-a, koji je u svojim interpretacijama povijesti naglašavao NOB i revoluciju, Tita, „bratstvo i jedinstvo“ i federalizam Ustava iz 1974.g. Nakon raspada SFRJ politički su relevantne ostale ideološke pozicije C i D. SKH-SDP, preimenovan u SDPH, prihvatio je varijantu C. Treću poziciju zauzimala je Koalicija narodnog sporazuma koja se u središtu hrvatske povijesti našla 1971. i za hrvatskog proljeća. Njezin je glavni politički cilj u državotvornom smislu bila konfederacija, a bili su tu i zahtjevi za liberalizacijom i demokratizacijom političkog i ekonomskog sustava. KNS je u svojoj politici povijesti jedini isticao „građansku Hrvatsku“, a kako je građanstvo bilo socijalni nositelj liberalnih i demokratskih ideja, taj je diskurs dominirao u njegovim nastupima. Unutar KNS-a, a kasnije HNS-a naglašavala se varijanta liberalnog nacionalizma te se isticalo da su nju već zastupale različite narodnjačke stranke i da je vladala u hrvatskoj povijesti.

b) POLITIKE POVIJESTI HDZ-a: HDZ KAO SVEHRVATSKI POKRET, POJAM NACIONALNOG POMIRENJA, INTERPRETACIJA KOMUNISTIČKE DIKTATURE, STAV PREMA USTAŠTVU, POLITIKE POVIJESTI U 2000-ima HDZ-ova je vladavina odredila politiku povijesti RH do 2000.godine. HDZ je sam sebe definirao kao hrvatski nacionalni pokret koji zastupa 3 bitna elementa hrvatske povijesti: državotvorne ideje Ante Starčevića, ideje socijalne i nacionalne emancipacije Stjepana Radića te „pozitivne tekovine“ hrvatske ljevice. HDZ samog sebe shvaća kao pokret koji objedinjava sve dobro iz prošlosti hrvatskog naroda. Franjo Tuđman u svojem govoru na Prvom općem saboru HDZ-a 24.-25.2.'90. proglasio hrvatski narod „jednim od najstarijih europskih naroda“. HDZ-ova politika prošlosti u svojim osnovama je imala nacionalnu i državnu samobitnost hrvatskog naroda te je naglašavala njegov državnopravni kontinuitet. U cilju svenarodnog „hrvatskog pomirenja“ koje je činilo središnju os HDZ-ove ideologije, pravno na prisutnost u javnosti dobili su do tada prešućivani povijesni događaji: komunistički zločini. Počeo je javni govor o Bleiburgu tj. Križnom putu i drugim mjestima i simbolima

zločina partizanskih snaga. Na taj se način nastojao premostiti jaz između službene komunističke povijesti i obiteljskog sjećanja potomaka poraženih ustaških i domobranskih snaga. Komunistički zločini u pravilu su se pripisivali srpskim partizanskim jedinicama, dok je hrvatske partizane od javne oskude donekle „štitila“ njihova nacionalna pripadnost. Pripadnost hrvatskoj naciji ujedno je postala i karakterna osobina koja jamči vrlinu i dobrotu te je kao takva bila osnova za legitimaciju demokratskoga političkog poretka. Komunistička diktatura postala je u prvom redu srpski proizvod. Hrvatska javnost, izložena velikosrpskim napadima, najprije propagandnim, a onda stvarnoj pobuni i vojnoj agresiji, sve se više homogenizirala. Što su napadi bili žešći, to je veću „legitimnost“ dobivao diskurs koji je potiho rehabilitirao, pa i veličao ustaštvo. Takav javni ton svoju je osnovu našao interpretaciji povijesti koju je iznio Tuđman, zapravo u njezinu iskrivljavanju. Tuđman naime nikada nije podržavao ustaštvo, no njegova ideja „svehrvatske pomirbe“ nužno ga je na neki način rehabilitirala ili je barem uvodila ustašku mitologiju u javni diskurs. Glavni je cilj Tuđmanove politike bio ostvarenje ideje nacionalnog pomirenja, a ne rehabilitacija ustaštva. Ono je ipak, slijedom koncepcije „svehrvatske pomirbe“ nužno ušla u javni diskurs u vrijeme napada na Hrvatsku i često je određivalo dominantan odnos spram prošlosti. Diskurs novoformirane hadezeovske politike povijesti također je bio dvostruk. U službenim se istupima čuvala povezivanja s ustaškim simbolima, ali u neslužbenim ih je dio članova stranke s više ili manje oduševljenja prihvaćao. Od 1992. HDZ više orijentiran prema demokršćanskoj retorici i „redizajniranju“ njegova programa u tom smjeru. Preokret je nastupio s pobjedom koalicije predvođene SDP-om 2000.g. U središtu prijepora našla se interpretacija Domovinskog rata. Desnica ga je nastojala proglasiti nedodirljivom svetinjom, izvan svake racionalne interpretacije. SDP je odgovorio donošenjem saborske Deklaracije o Domovinskom ratu, a potpredsjednik SDP-a Zdravko Tomac odao je počast žrtvama partizanskih zločina u Bleiburgu. SDP je ponovo uveo i odavanje počasti žrtvama ustaških zločina u Jasenovcu, a počela je i obnova tog spomen-područja. Kako nije uspio ostvariti obećanja ni mobilizirati birače, izgubio je izbore, pa 2003.g na vlast dolazi HDZ, pod vodstvom Ive Sanadera. Nakon pobjede u frakcijskim borbama, Sanader je oblikovao demokratsku politiku povijesti koja je za cilj imala uspostavu međunacionalnog pomirenja. Ključna je bila njegova poruka na proslavi pravoslavnog Božića „Hristos se rodi“. Tom je porukom smanjio međunacionalne napetosti. HDZ-ova se politika orijentirala na priključenje Hrvatske EU, a to je ujedno značilo provođenje politike povijesti koja omogućuje prevladavanje prošlosti: a) pravno-političko – suđenje zločincima, b) ekonomsko – odštete žrtvama i c) pedagoško-etičko – osuda zločina i poduka o njima. Pritom je HDZ-ova politika uvijek naglašavala pravednost hrvatskoga obrambenog rata. S druge strane još je više istaknula simboličko odavanje počasti žrtvama Jasenovca, Bleiburga, a najviše žrtvama agresije na Hrvatsku. HDZ-ova politika prošlosti nedvojbeno je pridonijela marginalizaciji „ustaškonostalgičarskog diskursa“ u javnosti.

Tihomir Cipek, Počinje li 1945. Zapravo 1917.? – HISTORIKERSTREIT

Historikerstreit:Svađa povjesničara jedna je od najpoznatijih polemika u Njemačkoj, ali i svjetskoj historiografiji. Osnova je spora u različitom tumačenju uzročno-posljedičnih odnosa između boljševizma i nacizma, tj. fašizma i antifašizma. 3 su bitna pitanja: 1. je li Auschwitz jedinstveni zločin ili mu je kao uzor služio gulag, 2. je li njemački napad na SSSR bio preventivni rat ili neizazvana rasistička agresija, 3. je li Wehrmacht 1945. branio svoju zemlju ili je štitio masovne zločine u koncentracijskim logorima. 3 glavne pozicije: a) Građanski konzervativci Ernst Nolte iz nutarnje jezgre 3. Reicha isključio je pitanje o nacionalnom genocidu nad Židovima jer misli da je uništenje Židova počinjeno od Trećeg Reicha bila reakcija ili izobličena kopija, a ne prvi čin ili original. Ističe da se genocid nad Židovima i cijela povijest Trećeg Reicha mora gledati s obzirom na Oktobarsku rev. u Rusiji koja prethodi nacizmu. Nolte zaključuje da Auschwitz u prvom redu ne proizlazi iz tradicionalnog antisemitizma i u svojoj jezgri nije bio puki genocid, nego se prije svega radi o iz straha rođenoj reakciji na uništavajuće prethodnike iz ruske revolucije. Nolte ne negira genocid nad Židovima, ali misli da to nije ni prvi ni jedinstveni masovni zločin u povijesti. Ističe da mu prethodi genocid nad Armencima i boljševički masovni progoni gulaga. On se htio suprotstaviti mitologizaciji nac. prošlosti. Tvrdi da usmjeravanje pogleda isključivo na genocid nad Židovima okreće pogled od masovnih zločina nad bolesnim ljudima ili brutalnog postupanja s ruskim zarobljenicima. Zalaže se da motrenje povijesti Trećeg Reicha u povijesnom kontekstu da bi se izbjegla crno-bijela slika te naglašava da je revizionizam uobičajeni postupak. AndreasHillgruber. Misli da ratne okolnosti na njem. istoku nisu dovoljno dobro istražene i to zbog ideoloških razloga. Postavlja pitanje s kim bi se povjesničar proučavajući ratne okolnosti na istoku mogao identificirati. Povjesničar se prema njegovom sudu mora identificirati s naporima njem. vojske za zaštitu stan. njem. istoka od orgija osvete Crvene armije. Borbu Vehrmachta na istoku objašnjava željom da se zaštite stoljetni njem. teritoriji. Njem. vojska nije kao dio rasističkog nacističkog programa štitila zločine nego je branila njem. stan. od ruskog nasilja. Masovna deportacija Nijemaca s teritorija njem. države iz 1937. pripadala je u glavne ciljeve zap. saveznika. Gl. razlog vidi u neprihvaćanju antifašista Njemačke kao velike sile. Ukratko, zapadnim saveznicima prije odlučivanja o svojim ratnim ciljevima pred očima je bio prvenstveno pruski militarizam, a ne nacizam. Stoga 1945., prema njemu, nije poražen samo njem. nacizam nego je ujedno srušena njemačka država. b) Lijevi liberali. Jürgen Habermas. Ističe da Nolte reducira jedinstvenost uništenja Židova na tehničku primjenu plina i da zapravo na taj način niječe jedinstvenost nacističkih zločina. Ističe da se nacistički zločin nad Židovima ne može izjednačiti s protjerivanjem gulaga u SSSR-u nego da je to jedinstveni zločin u povijesti, i po plinu, i po masovnosti, brutalnosti i potpunoj dehumanizaciji žrtava. Naglašava da Nolte rabi stereotip koji poistovjećuje Azijate sa zlom, pa onda i ne treba čuditi da su oni počinili zločine, jer su oni jednostavno takvi, tj. zli. Prema Habermasu, Nolte nacističke zločine svodi na neželjeni ispad koji nema izvor u njemačkoj duši,

nego u nižem azijatskom biću koje je proradilo u Nijemcima. Hillgruberu je prigovarao da izbjegava naglasiti vezu između njem. sloma na istoku i masovnih zločina nacista. Misli da je potrebno trajno kritičko suočavanje s prošlošću, u kojem je upozoravanje na zlo koje simbolizira Auschwitz neizostavno potrebno da bi Nijemci svladali prošlost i izgradili demokratsku budućnost. Nacistički zločini trebaju biti stalna opomena, a njem. patriotizam se ne može graditi na novim nacionalnim mitovima nego na „ustavnom patriotizmu“. Habermas je zaključio da Hillgruber i Nolte štetno revizionistički tumače prošlost, što pogoduje razvoju njem. nacionalizma te mitologizacijom prošlosti šteti razvoju demokracije. Ernst Jäckeln. On smatra kako Nolteove i Hillgruberove interpretacije nisu točne i štete demokratskoj političkoj kulturi. Hitlerov govor o azijatskim hordama koje se prijetnja miru i prosperitetu Nijemaca je puko opravdanje za preventivni rat. Pristaše teze o uzročnoposljedičnoj vezi boljševičkih i nacističkih logora su neopravdano zanemarivali Hitlerovu opsjednutost urotom Židova. Uzor i poticaj osvajačke politike nacizma nije bio boljševizam nego kolonijalni ratovi 19.st. s idejom širenja Lebensrauma. Geopolitika osvajanja Istoka je postojala u njemačkoj politici i prije nacizma StefanMerl. Suprotstavio se Nolteu. On nije negirao da po masovnosti koncentracijskim logorima i brutalnosti postoje sličnosti između klasnih i rasnih zločina, ali je upozorio i na razliku. Boljševički teror provođen je u krvavom građanskom ratu, a prvenstveni mu je cilj bilo provođenje prisilne kolektivizacije. Ističe da osim u prvim godinama građanskog rata cilj boljševičkog nasilja nije bilo fizičko uništenje gulaga nego zapljena njihova zemljišta i protjerivanje iz njihovih domova. Merl naravno tvrdi da je to strašno, ali nije jednako planu o potpunom fizičkom istrjebljivanju svih Židova kojeg su provodili nacisti. c) Marksizam. ReinchardKühnl. Kritizira teze i konzervativaca i liberala. Marksisti smatraju kako u raspravi nije došlo do pravih uzroka nacizma jer se o kapitalizmu šutjelo. Problem nije započeo ni 1917., a nije niti riješen 1945. Uzročnik fašizma je kapitalizam pa prema njima nitko nije u pravu. Habermasu predbacuju da je njegova teza o ustavnom patriotizmu kao poželjnoj odrednici njemačkog identiteta samo obrana proturječja kapitalizma.Uzroke suvremenih proturječja potražio je još u revolucionarnoj 1789. Ljevičari stoga naglašavaju da je problem u tome što se ideje Franc. rev. – sloboda, bratstvo, a i jednakost – ne mogu ostvariti unutar kapitalističkog poretka. Bitna je razlika između nacističkih i komunističkih zločina: za naciste je potpuno uništenje Židova bio cilj sam po sebi, a za boljševike je uništenje kulaka bilo sredstvo provedbe kolektivizacije i nacionalizacije privatnog posjeda.

Tihomir Cipek – Ideološka funkcija povijesti; problem objektivnosti u historiografiji

b) IDEOLOŠKA FUNKCIJA POVIJESTI U HRVATSKOJ HISTORIOGRAFIJI DVADESETOG STOLJEĆA: PRIKAZ SELJAČKE BUNE, PRIKAZ HRVATSKOG NARODNOG PREPORODA, PRIKAZ STVARANJA KRALJEVINE SHS SELJAČKA BUNA 1573. U udžbeniku povijest upotrebljavanom u Kraljevini SHS, njegov autor, Stjepan Srkulj, značajnu je pozornost posvetio jednom od poznatih događaja hrvatske srednjovjekovne povijesti, Seljačkoj buni 1573. Ovaj je događaj u interpretaciji povjesničara prerastao u mit, koji je za funkciju imao jačanje slobodarskog suha u narodu i oblikovanju vjere u specifičnu vrijednost hrvatskog puka. Srkulj bunu Matije Gubca smatra jedinstvenom u Europi. Gubec je po njemu imao razrađen plan koji je isključivao „palež i krvološtvo“, da bi već na početku ustvrdio, upravo suprotno, kako je Gubec „namislio pobiti gospodu i u Zagrebu osnovati carsku vladu koju će oni – seljaci vršiti“. Oni će se pokoravati caru Maksimilijanu, ali oni će pobirati poreze i daće, oni će se brinuti za obranu granice od osmanlijskih provala, oni će imati maltu i carine, da trgovina može procvasti. „Stare pravice“ dakle znače ličnu i imovinsku slobodu kmeta i takvo državno uređenje, u kojem će narod sam odlučivati. To znači da je hrvatski seljak tražio ukinuće feudalizma, koji je seljaka učinio kmetom, da je tražio potpunu samoupravu ili autonomiju, opću vojnu dužnost i personalnu uniju. Autor ciljeve što ih je ispostavio hrvatski narodni preporod i hrvatski politički činitelji 1848.godine – ujedinjenje Trojednice, njenu državnu samostalnost, koja bi s Monarhijom bila povezana isključivo preko osobe cara (personalna unija) – projicira u prošlost i pripisuje ih seljačkim pobunjenicima iz 1573. Srkulj stoga piše da su se seljaci zalagali za to da „hrvatsku samo ličnost kraljeva veže s ostalim zemljama njegovim“. Taj je program mislio Gubec provesti otvorenom, poštenom borbom na bojnom polju, bez paleža, bez zvjerstva i krvološtva. Srkulj od svojih teza o buni Matije Gupca nije odustao ni u udžbeniku koji se upotrebljavao u NDH, osim što u hvali i diviniziranju bune ide još dalje i tvrdi da su hrvatski seljaci u svojim zahtjevima anticipirali francusku revoluciju 1789. Srkulj iz dotad poznatih izvora nije mogao pronaći ni jedan jedini podatak iz kojeg bi mogao izvesti svoju tvrdnju, po kojoj su se ustanici odlikovali izuzetnim humanizmom, a kao cilj su imali stvaranje države koja bi okupljala hrvatske zemlje, uključene u Monarhiju isključivo preko osobe vladara. Očito je, dakle, da je autor želio obodriti hrvatski narod tj. učenike, idejom o izuzetnim odlikama i misiji hrvatskog seljaka koji je sanjao vječni hrvatski „tisućljetni san“ o samostalnoj državi. U vrijeme socijalizma historiografija ideološki prerađuje seljačku bunu prikazujući je u kontinuitetu revolucionarnog preobražaja svijeta. HRVATSKI NARODNI PREPOROD: Ovom je razdoblju u svim udžbenicima posvećena znatna pozornost. Kao period u kojem su započeli nacionalno integracijski procesi, u kojem je prema modelu Miroslava Hrocha započela B faza nacionalne integracije u kojoj organizirana skupina intelektualaca rodoljuba zagovara i propagira nacionalnu ideju i time stvara pretpostavke za oblikovanje moderne hrvatske nacije, hrvatski je narodni preporod nesumnjivo izuzetna značajan za nacionalnu povijest. U to su se vrijeme počele javljati i preteče prvih političkih stranaka u banskoj Hrvatskoj, a ispostavljaju se i zahtjevi za ujedinjenjem hrvatskih zemalja. Hrvatski je narodni preporod oblikovao politički i društveni život hrvatskog društva.

Preporod je opširno prikazivan u udžbenicima povijesti kako bi se predstavili osnovni nacionalni ciljevi i učvrstila nacionalna svijest učenika. U Srkuljevom udžbeniku iz Kraljevine SHS, tumači se da upotreba ilirskog imena za hrvatski narodni preporod proizlazi iz mišljenja intelektualaca da su Hrvati i Srbi starosjedioci u svojoj zemlji, a to će reći da su, stari Ilirci praoci Hrvata i Srba. Autor naglasak stavlja na ujedinjenje južnih Slavena i „narodno jedinstvo“. U Kraljevini SHS službena je politika proklamirala tezu o jedinstveno jugoslavenskoj naciji sa tri plemena. Najbrojnije je „pleme“ doživljavalo „jugoslavensku naciju“ kao srpsku, a cijelu državu kao ostvarenje sna o ujedinjenju svih Srba u jednoj državi. Srkulj nije pripadao velikosrpskim krugovima, ali kao pristalica ujedinjenja, piše iz svojeg samorazumijevanja situacije u kojoj živi. On pri tome ne donosi netočne podatke, nego se radi o isticanju jednih i zanemarivanju drugih aspekata u interpretaciji povijesnih podataka. Kao bitnu odliku hrvatskog narodnog preporoda ističe ideju ujedinjenja Hrvata i Srba, a tezama koje su išle za narodnim jedinstvom daje vidno mjesto. Ističe da je Gajevo prihvaćanje štokavskog narječja za hrvatski književni jezik od različitih pokrajinskih dijelova našeg života stvorio jedan politički narod hrvatski, on je maknuo pregradu, koja je u prvom dijelila Hrvata od Hrvata, a u drugom redu Hrvata od Srbina. Sa žaljenjem je ustanovio kako se Gajeva misao nije ostvarila. U ovom udžbeniku Srkulj nije tematizirao srpske i slovenske reakcije na ilirizam; tako je izbjegao prikazati odbijanje na koje je ilirska ideja „narodnog jedinstva“ nailazila u drugim nacijama. U udžbeniku izašlom i korištenom u vrijeme NDH isti autor naglasak stavlja na hrvatske značajke ilirskog pokreta i na teškoće na koje je već onda nailazila ideja „narodnog jedinstva“. Ova promjena, vjerojatno, nije uvjetovano isključivo totalitarnim karakterom režima NDH i pritiskom službene ideologije, nego i iskustvom života u velikosrpskom režimu Kraljevine SHS. Srkulj piše posebno poglavlje „Iluzija narodnog režima pod tuđim imenom“ u kojem naglašava nerealnost ove ideje. „Gaj je bio zle sreće“, tvrdi autor, „kad je pod tuđim imenom 'Ilir' htio od Hrvata, Srba i Slovenaca stvoriti jedan narod – ilirski. To nisu htjeli ni Srbi ni Slovenci. Srkulj ističe da su se ilircima osim Mađara, protivili i „mnogi narodni ljudi, kao Ivan Kukuljević“. U zaključnom razmatranju autor naglašava hrvatski značaj narodnog preporoda, koji je svoju snagu crpao iz političke težnje da se sve hrvatske zemlje sjedine s materom zemljom. Suprotno od stava koje je zastupao u udžbeniku iz vremena Kraljevine SHS, u kojem naglašava narodno jedinstvo, 1944.g u NDH Srkulj tvrdi da se narodni preporod zasnivao „isključivo na hrvatskom državnom pravu“. Srkulj o biskupu Josipu Jurju Strossmayeru o njemu piše vrijednosno neutralno i uz osnovne informacije donosi veliku biskupovu fotografiju. Ante Starčević se prikazuje kao preteča ustaštva. Ante Pavelić prikazan je kao neposredni sljedbenik ideja Starčevića; odnosno Starčević se tematizira više kao preteča Paveliću, nego kao samosvojna ličnost hrvatske povijesti. Pavelić se prikazuje kao čovjek koji je ostvario ideje Starčevića, a ustaše kao sljedbenici izvornog pravaškog nauka. Starčevićeve ideje su reducirane na nacionalnu i državotvornu misao, dok se zanemaruje njegovo zalaganje za demokratske tekovine francuske revolucije. U udžbeniku povijesti Olge Salzer, objavljenom 1961.godine, ističe se južnoslavenska ideja. Ilirci su maštali i o tome kako će se jednog dana svi Južni Slaveni ujediniti u zajedničku državu  južnoslavenska misao. Posredno se i Starčević proglašava zagovornikom južnoslavenskog

ujedinjenja. Autorica ističe kako se djelatnošću iliraca kod Hrvata probudila svijest o pripadnosti jednom, hrvatskom narodu. U najnovijem udžbeniku povijesti T.Macana i F.Miroševića, prekida se s dotadašnjim „bojenjem“ hrvatskog narodnog preporoda i postuliranjem hrvatske nacije kao vječne kategorije, nego se na preporod gleda u kontekstu nacionalno integracijskih pokreta i ideologija. Autori ističu da je hrvatsko građanstvo hrvatskim narodnim preporodom položilo temelje razvoju modernog hrvatskog naroda. Upozoreno je kako se u ono vrijeme pogrešno vjerovalo da južni Slaveni potječu od Ilira. Autori su istaknuli i političku svrhu upotrebe ilirskog imena. Upotrebom ilirskog imena se htjelo spojiti različite hrvatske krajeve, koji su stoljećima bili odijeljeni jedni od drugih pa se u njima razvila pokrajinska svijest. U mnogih ljudi osjećaj pokrajinske pripadnosti bio je jači od osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu. Hrvatsko ime označavalo je pučanstvo Zagrebačke, Varaždinske i Križevačke županije. Označavalo je kajkavce, pa bi isticanjem hrvatskog imena preporoditelji od narodnog pokreta bilo odbili mnoge ljude izvan područja kajkavskog narječja, koji se tada nazivao hrvatskim jezikom. Oni su uzeli ilirsko ime i htjeli njime obuhvatiti sva pokrajinska imena. Htjeli su okupiti uz Hrvate ostale južne Slavene u kulturnu cjelinu, okupiti ih zajedničkim književnim jezikom i zajedničkom narodnom tj.ilirskom sviješću i štokavskim narječjem kojim je govorio dobar dio Hrvata i Srba. Nastojeći okupiti južne Slavene, hrvatski su preporoditelji htjeli naći jaču silu za uspješnu borbu protiv Mađara. STVARANJE KRALJEVINE SHS: U udžbeniku objavljenom za vrijeme Kraljevine SHS, Srkulj relativno opširno tematizira proces ujedinjenja i njegove činitelje, a prikazuje i osnovne elemente Vidovdanskog ustava. Autor se trudi ostati „neutralan“ pa isključivo nabraja činjenice bez detaljne analize načina na koji je provedeno ujedinjenje. Ujedinjenje se tretira kao pozitivan čin oživotvorenja narodne volje koji su ozbiljili „narodni ljudi“. Zanemarena je činjenica da nikakvog propitivanja narodne volje u obliku referenduma nije bilo. Autorovo pozivanje na „narodnu volju“ puka je ideološka konstrukcija. Krfska deklaracija i suprotstavljene koncepcije ujedinjenja se ne elaboriraju. Navedeno je da su jugoslavenski odbor i srpska vlada na otoku Krfu izradili glavne principe na kojima će se osnivati nova nezavisna zajednička 'Država Srba, Hrvata i Slovenaca'. Pitanje ujedinjenja Srkulj tematizira u još 2 poglavlja u kojima donosi isključivo osnovne činjenice. Navodi da je Hrvatski sabor 29.listopada proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju s Rijekom nezavisnom državom i zaključio da pristupa na temelju narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba bez obzira na teritorijalne i državne granice. Ne prikazuje i ne analizira sjednicu Narodnog vijeća 24.studenog 1918., političko ozračje u kojem je održan i važan govor Stjepana Radića, u kojem se on protivi ujedinjenju, nego navodi samo zaključak sjednice o ujedinjenju države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstvenu državu sa Srbijom i Crnom Gorom. Autor ne spominje Naputke koje su delegati Narodnog vijeća nosili u Beograd, a ni Ženevsku deklaraciju od 9.11.1918. U udžbeniku povijesti korištenom u vrijeme NDH, isti autor osobitu pozornost poklanja načinu stvaranja Kraljevine SHS. Želja autora je da ujedinjenje prikaže kao veliku prevaru. Pri tome rabi nesumnjivo točne podatke, ali služi se i nekim ideološkim „cakama“. Prikazuje protivljenje ujedinjenju vođe HRSS Stjepana Radića koji je odmah prihvatio zastavu NDH i napustio misao

jugoslavenskog narodnog jedinstva. Sugerira da je Radić bio upravo za tada postojeću Pavelićevu hrvatsku državu, odnosno da je poglavnik ostvario Radićevu ideju. Radić se tada zalagao za hrvatsku državu, ali svakako ne za onu totalitarnog Pavelićeva režima. Raspravljajući o stvaranju Kraljevine SHS Srkulj bodri i mobilizira svoje suvremenike, te navodi kako je hrvatski narod prekaljen u 4-godišnjem ratu, izgradio svoju volju, koja je tražila sjedinjenje svih Hrvata u jednu NDH. Srkulj precizno ukazuje na proturječja do kojih je dolazilo između pristalica centralističkog i federalističkog načina ujedinjenja, na Pašićevo sprečavanje da Antanta prizna Jugoslavenski odbor za svoga saveznika, na zaključke Ženevske deklaracije. Ističe nepobitnu činjenicu da je Vidovdanski ustav donesen običnom većinom, što je značilo kršenje odredbe Krfske deklaracije da se Ustav buduće države treba donijeti kvalificiranom većinom. Srkulj ne koristi argumentaciju koja dovodi u pitanje politički legitimitet hrvatske političke elite što je predvodila proces ujedinjenja, a nije bila izabrana na temelju općega i jednakog prava glasa. Suprotno ustaškoj, komunistička ideologija inzistira na vrijednostima jugoslavenstava, ogrnutog u čarobnu formulu „bratstva i jedinstva“. To je nastojanje katkad poprimalo upravo karikaturne oblike pa je na spomeniku kralju Tomislavu pisao i da je djelovao u savezu sa Srbima simbolično naslućujući jedinstvo jugoslavenskih naroda. No, kako je i sama kom.ideologija osuđivala način stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, hrvatski su povjesničari mogli kritički propitati ovo razdoblje hrvatske povijesti. Ova je mogućnost osobito porasla svojevrsnom liberalizacijom socijalističkog sustava potkraj 70-tih i u 80-tim godinama. Uz kritike načina ujedinjenja, pozitivan pogled na južnoslavensku državnu zajednicu zadržao se i u samim počecima današnje samostalne hrvatske države. U najnovijem udžbeniku povijesti Ive Perića, detaljno je prikazan proces raskida državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom i južnoslavenskog ujedinjenja. Autor donosi sve značajne činjenice o navedenim procesima. Dok Srkulj u udžbeniku iz vremena Kraljevine SHS donosi isključivo zaključak sjednice Narodnog vijeća (23.i 24.studeni 1918.) bez prikaza njezina tijeka, a u udžbeniku iz NDH tvrdi da je S.Radić odmah prihvatio zastavu NDH, Perić ne izvodi svoje teze iz narodne duše, nego precizno ukazuje na sve stavove prisutne na sjednici. Autor navodi kako je na toj sjednici odlučeno da izaslanstvo Narodnog vijeća pođe u Beograd na pregovore o ujedinjenju. Upozorava da su članovi izaslanstva odustali od „Naputaka“, odnosno uputa za ujedinjenje izrađenih od strane posebnog odbora Narodnog vijeća SHS u kojima se inzistira na ravnopravnosti četiri činitelja ujedinjenja: Narodnom vijeću SHS, Jugoslavenskom odboru, Kraljevini Srbiji i Kraljevini Crnoj Gori, a oblik države odredila bi konstituanta. Perić ističe da su članovi izaslanstva posustali pred pritiskom predstavnika Kraljevine Srbije i Svetozara Pribičevića, odustali od „Naputaka“ i pristali na bezuvjetno ujedinjenje, pa je regent Aleksandar 1.prosinca 1918. proglasio ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Čin ujedinjenja autor negativno određuje. Utapanjem u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca 1.prosinca 1918. Hrvatska je izgubila svoju državnost koju je dotad stalno imala tijekom više od tisuća godina.

CRNA KNJIGA KOMUNIZMA

 

 

   











  

temeljno pitanje : zašto komunistički i fašistički zločini nemaju istu težinu i nisu na isti način analizirani u 20. stoljeću? povijest kao " znanost o ljudskoj nesreći" - 20.stoljeće kao najočitiji i najkrvaviji primjer ( 2 svj.rata, nacizam , fašizam, genocid nad Zidovima, Armencima, Romima, Etiopljanima itd. ) komunizam se desetljećima isticao kao jedan od vrhunaca tokova antifašističke borbe prikrivajući njegov totalitarni i represivni karakter komunizam se našao na pobjedničkoj strani na kraju WW II. što mu je omogućilo da u praksi odstupa od svojih početnih ideja i čini zločine ekvivalentne nacističkima- logori smrti, ubijanja, mučenja i politika terora autor osuđuje komunizam za zločine protiv čovječnosti, ljudskog duha i svjetske kulture- 100 milijuna žrtava u periiodu od 1914. do 1991. 1945.-te Nurnberškim procesom se definira pojam zločina države protiv mira, čovječanstva te se postavlja opća definicija ratnih zločina Iako je SSSR počinio sve navedene zločine, za iste nikad nije odgovorao Zločin protiv mira ( vođenje agresorskog ili osvajačkog rata sa ciljem narušavanja postojeće situacije) : dogovor o podjeli Poljske sa Hitlerom i aneksiji baltičkih zemalja , agresija na Finsku 1939. Ratni zločini ( zločini koji odstupaju od tradicionalnih ratnih običaja i pravila ratovanja ) : ubojstvo 4 500 posljkih časnika u Katynu, silovanja i mučenja Nijemaca i Nijemica u gulazima itd. Zločini protiv čovječanstva ( sustavno ubijanje, mučenje, deportiranje, bacanje u ropstvo i ostali oblici nečovječnog ponašanja prema civilnom stanovništvu iz vjerskih, kulturnih ili političkih razloga ) - ubanje u svrhu "ideologijske hegemonije"- leninistička i staljinistčka vladavina Genocid kao zasebna kategorija koja podrazumijeva činjenje različitih oblika zločina ( natuknica iznad!) s ciljem ostvarivanja usuglašenog plana o uništenju ili djelomičnom unistenju neke vjerske, etnicke, religijske ili politicke skupine Genocid nije uvijek rasnog karaktera već može biti usmjeren na različite drustvene skupine- u Rusiji je to bio pokusaj genocida nad svim klasnim skupinama koje se ne slazu sa dominantnom ideologijom nebitno je li rijec o Rusu, Ukrajincu, burzuju ili radniku ! Primjeri : 1.) "Raskozačenje" 1920. godine- zločini sa ciljem istrebljivanja Kozaka sa sovjetskog teritorija 2.) " Raskulačenje " 1930.- 1932. godine - identično raskozačenju, samo je manji broj kulaka ubijan dok je većina zavrsila u Sibiru na prisilnom radu radi otpora kolektivizaciji 3.) Velika glad u Ukrajini 1932.-1933. - u nekoliko mjeseci preko 6 000 0000 ljudi umrlo od gladi zbog otpora seljaka kolektivizaciji spajanje "klasnog" i rasnog genocida - korištenje izgladnjivanja kao sredstvo mučenja i ubijanja od strane svih kom rezima Robert Conquest- jednako su odgovorni oni koji su presucivali zlocine kao i oni sto su ga cinili Joseph Berger- ubijanja su se legitimirala u okviru borbe za stvaranje idealnog socijalističkog utopijskog društva - komunizam kao spona politike i etike



 

 





 



    

Tzvetan Todorov- totalirazam kao dio ljudskog karaktera u okviru borbe za idealno drustvo- ljudi su odobravali zlocine radi ostvarivanja tog ideala i radi mogucnosti rezima da ih lisi odgovornosti za njihova djela U prva 4 mjeseca vladavine boljsevici su smaknuli jednak broj ljudi kao carski rezim u periodu od skoro 100 godina 25 000 000 zrtava nacizma ( do 1945. - nakon Nurnberskog procesa medunarodna zabrana obnove nacizma ) vs 100 000 000 zrtava komunizma ( zadrzao legitiman medunarodni karakter do 1991. - nasao se na pobjednickoj strani sto mu je omogucilo samostalno djelovanje ) Lenjinove i Staljinove metode su i kopirali nacisti nakon dolaska na vlast - svaka oblast i okrug je morao ispuniti svoju kvotu ubojstava , mucenja i ispitivanja Cilj terora je istrebljivanje skupine smatrane neprijateljskom i iako je u vecini slucajeva samo mali segment drustva ona se po genocidnoj logici mora istrjebit jer svojim postojanjem predstavlja prijetnju - " Kulaci, poput Zidova nisu ljudi " Cillj stvaranja idealnog njemackog drustva ociscenog od sve "rasne prljavstine" je jednak cilju stvaranja sovjetskog proleterskog "besklasnog drustva ociscenog od burzoazije" Treba se pronaći prava klasifikacija komunistickih zlocina koji su imali za cilj eliminiranje masovnih segmenata drustva - politicid ili sve staviti u kos pod nazivom " kom. zlocini " ? Kontrast u osuđivanju nacistickih i kom. zlocina i stavljanje u prvi plan genocida nad Zidovima Hrucovljev tajni izvjestaj 1956. god. - prvo priznanje o komunistickim zlocinimanaglasava vaznost drzavnog aparata da cenzurom svih informacija zastiti svoj rezim i da elimira sve one koji o rezimu zele pisati, pricati ili se informirati nebitno u kojem dijelu svijeta zivjeli Politicki i drustveni astigmatizam- ideolosko iskrivljavanje istine s ciljem dobivanja sto veceg broja simpatizera koji nece objektivno gledati na teroristicke metode vodenja drzave u bilo kojem kom. rezimu - komunizam putem vlastitih hvalitelja tokom povijesti sebi stvara kulturni legitimni karakter ( logori mjesta ucenja, prica o kolateralnim zrtvama u ime Revolucije) Kroz pricu o radnickoj drzavi u kojoj je ostvarena prosvijetiteljska drustvena i politicka emancipacija se gradila druga strana medalje : nasilan i totalitaran rezim Ljudi su posvuda bili zaokupljeni vlastitom nesrecom da bi reagirali na tuđu po zavrsetku WW II. 3 razloga okultiranja sovjetskih zlocina: 1.) Privrzenost ideji revolucije sa ciljem stvaranja besklasnog, jednakog utopistickog drustva koja je prisutna do dan danas- simboli, zastave, Che Gueavara itd. 2. ) Pobjeda Sovjeta nad nacistima i stavljanje samih sebe u srz antifasticke borbesovjeti su sudjelovali u svim pokretima otpora, podnijeli su najvise zrtava i najzasluzniji su za oslobadanje Europe od nacistickog zla, sudjelovali u Nurnberskom procesu kao tuzitelji- stvaranje osjecaja zahvalnosti i nabijanje griznje savjesti





 

3. ) Stavljanje genocida nad Zidovima u prvi plan - zlocini nad zidovima postaju paradigmom modernog barbarstva i primjerom modernog terora sta Sovjeti koriste za prikrivanje vlastitih zlocina Hruscovljev izvjestaj predstavlja prekretnicu u osudivanju komunistickih zlocina - on ih osuduje u svrhu vlastite pol borbe sa neprijateljima- priznanje tragedije koja je bila uzrok prijepora izmedu boljsevika i njihovih komunistickih kriticara jos od 1917. god. radi metoda kojima su se koristili Amnezija kao nacin rjesavanja problema sa duhovima komunisticke proslosticehoslovacka i poljska 1937. Papa PIO XI. dvjema enklavama 1937. god. osuduje nacizam i komunizam

Francois – Velike pripovijesti i lomovi brana sjećanja 1. Sjećanje na II. svjetski rat u zapadnoj Europi: a) „Velike pripovijesti“ poslijeratnog razdoblja: interpretacija rata, pojam herojstva, interpretacija poraženih, neutralne zemlje. Formativne velike pripovijesti stvarale su se najprije među zemljama pobjednicama. Stvarale su se brzo u suradnji državnih tijela i službenika pobjedničkih snaga. Sjećanje na oslobođenje posvuda je slično. Tri značajke su uvijek bile isticane: vodeća uloga vojnika i boraca pokreta otpora (često se naglašavalo da je zemlja oslobođena vlastitim snagama), jedinstvo samooslobađajućeg i samoobnavljajućeg naroda te dvostruko značenje oslobođenja (od strane okupacije i od nepravednih političkih i društvenih odnosa). Dolazilo je do isticanja odlučujuće uloge boraca pokreta otpora. Pripisivale su se iznimne vrijednosti otporu čime se isticalo jedinstvo i odlučnost nacije u odbijanju okupatora. Stvara se herojska slika rata koja je istaknula dvije grupe – junaka i žrtve. Junaci su bili kontruirani kao identifikacijske figure koje je trebalo oponašati te su se među njima našli karizmatski likova otpora (de Gaulle, Churchill, Staljin, Tito, Roosevelt...) i borci pokreta otpora, partizani (Moulin, Kazej...). kod svih se isticala odlučnost i požrtvovnost. Ljudi deportirani iz političkih razloga su ujedinili dvije dimezije, junaka i žrtvu. Njemačka i nacizam su radikalno osuđeni. Obnovila se teorija o ratnoj krivnji Njemačke. Osuđeni su i svi simpatizeri i pristaše nacizma i Njemačke. Postavljena je teza da su osuđeni kolaboracionisti manjina izdajica jer su bili strano tijelo u društvu koje je odbacilo okupaciju. Ovakva nacionalna i herojska perspektiva rata nudila je niz prednosti za zemlje pobjednice. Takva je interpretacija pridonijela ponovnoj uspostavi unutrašnjeg jedinstva, davala smisao žrtvama, stvarala je osnovu za nov početak i obnovu, pružala novi identitet i perspektivu, pomagala da se prijeđe preko mračnih strana prošlosti te je omogućila tihu i sve širu integraciju u društvo osoba i skupina koje su se kompromitirale. Interpretacija poraženih Tu veliku pripovijest u blažem obliku su preuzele i zemlje koje su činile Treći Reich. Austrija se predstavljala kao zemlja koja je bila nasilno okupirana i 1945. oslobođena uz pomoć austrijskog pokreta otpora. Zahvaljujući toj eksternalizaciji nacizma, Austrija se stilizirala u

nevinu žrtvu rata. U Njemačkoj Demokratskoj Republici antifašitam je postao „utemeljujući mit“. Veličanje komunističkog pokreta otpora, prisjećanje na oslobođenje akcijama Crvene armije, podizanje spomen-mjesta... stanovništvo NJDR se pretvorilo u narod mučenika i pobjednika. U Saveznoj Republici Njemačkoj je započeo proces „normativne internalizacije“ nacističkog vremena, ali isto tako provođene su strategije rasterećivanja: verbalna osuda nacizma, nacističko vrijeme je predstavljalo zagradu u priči o njemačkoj povijesti, Hitler i Goebbels su zaveli društvo, mišljenje da su Nijemci žrtve nacizma... Interpretacija neutralnih Slični procesi preuzimanja interpretacije rata. Švedska i Švicarska su isticale patriotsku spremnost na obranu te su se predstavljale kao otoci slobode. Isticale su i svoju humanost, milosrđe i ulogu pomagača (Crveni križ). Na isti je način frankistička mitologizacija pokušala prikriti Francove simpatije prema Hitleru i slanje dobrovoljaca na Istočnu frontu tako da je prikazivala neutralnost Španjolske kao čin otpora i ukazivala na inicijative službenih državnih tijela za spašavanje Židova. b) „Drugo sjećanje“ (1960-danas) u zapadnoj Europi: traumatska sjećanja, sjećanje na Holokaust, sjećanje „odozdo“, kritičko propitivanje prošlosti, novi oblici sjećanja. Proces je započeo u SRNJ. Cijela se Europa nalazi u vremenu prisjećanja, tj. u vremenu afektivnog, tankoćutnog i bolnog odnosa prema prošlosti. Nova aktualnost sjećanja se može objasniti gospodarskim, političkim, socijalnim, kulturnim promjenama, ali i modernizacijom svih zemalja. Velike pripovijesti su postigle svoj cilj i izgubile na vjerodostojnosti. Drugo sjećanje je posljedica sloma velikih utopija budućnosti kojima su velike pripovijesti davale legitimitet. Drugo sjećanje se ne bavi junačkim djelima i herojskim postignućima, nego bolnim i traumatičnim sjećanjima koja su bila prešućena, potisnuta. Vrijeme II. svj. rata se stavlja u kontekst dvadesetog stoljeća. Posebna se pažnja posvećuje četirima aspektima: nacizmu, staljinizmu, progonima i genocidu nad Židovima – ne promatraju se na istoj razini. Sve više pažnje zauzima genocid. Prijelaz od patriotskog sjećanja ka sjećanju na genocid je donio dvije novine: povećanje vrijednosti pamćenja i osuda zaborava (dužnost pamćenja) te internacionalizacija diskusija o prošlosti koje se vode na transnacionalnoj razini i u ime univerzalnih etičko-političkih vrijednosti. Proveden je proces univerzalizacije Auschwitza. Priznata mu je razina apsolutnog zla. Ukopan je u kolektivno sjećanje i svijest svijeta kao negativan povijesni znak. Na značenju sve više dobiva preuzimanje predodžbe o holokaustu od jedne do druge zemlje. Odlučujuće postaju žrtve i njihovi potomci sa svojim organizacijama i ciljevima, a one djeluju unutar društva i odozdo. Prvi korak su učinili oni koji su preživjeli genocid. Njihov je glavni cilj bio povratak u normalnost i reintegracija u društva. Djeca preživjelih su razvila novi identitet. Posljedica je da se sjećanje na progone i genocid više nije smatralo unutarnjom stvari Židova, već nečime što se tiče čitavog društva. Prodorom televizije i filma (dramatizacija

dnevnika Anne Frank, serija Holokaust...) sjećanje na rat i genocid je dobio novu dimenziju – oblik prezentacije koji vodi osobnoj i emotivnoj identifikaciji sa žrtvama. Zbog reaktulizacije došlo je do tri noviteta: 1. Raspaljivanje strastvenih i kontroverznih diskusija o interpretaciji rata i načinu kako ga pamtiti (Historikerstreit, Bubis-Wlaser debata, Waldheim...). više se radilo o diskusijama što su ih u javnost iznijele pogođene grupe koje su htjele nešto postići. Vodeću ulogu su imali publicisti, odvjetnici, žrtve, političari... prostori diskusija: televizija, novine, ulice... Povjesničari zbog rasprava intenziviraju istraživanja te kritički propituju ustaljena tumačenja prošlosti uvođenjem novih izvora i perspektiva. Istražuju svakodnevnicu ratnog vremena, različite oblike umiješanosti državnih tijela i društava pojedinih zemalja u genocid, način na koji su društva doživljavala i tumačila prošlost. Posljedice: etabliranje suvremene historije kao posebne discipline unutar historije, sudjelovanje povjesničara kao stručnjaka u raspravama, uspostavljanje neovisnih komisija stručnjaka. 2. Posezanje u područje prava i usmjeravanje rasprava o najnovijoj prošlsoti prema pravu, pravnoj logici i pravnoj terminologiji – htjelo se postići legitimno i obvezujuće tumačenje povijesti. 3. Uvođenje novih oblika društvenog i javnog prisjećanja koji su vezani uz progon i njegove žrtve. Uvedeni su spomen-dani holokausta, u zemljama koje su bile saveznice ili okupirane od Njemačke sve se više ukazuje na aktivno i pasivno sudjelovanje u holokaustu vlastitih državnih tijela (sjećanje na progone povezano je sa sjećanjem na vlastiti krivicu i zakazivanje), javna priznanja krivice, u svim zemljama nastaju nova spomen-područja koja služe sjećanju na progon, deportaciju i ubojstvo Židova. Ove inicijative uvijek dolaze od grupa unutar društava odozdo prema gore pri čemu države i službena tijla ostaju ili suzdržana ili kasnije reagiraju. Ti pokreti su transnacionalni – novi oblici sjećanja na II. svj. rat i genocid se mogu promatrati kao središnje dijelove nove europske (zapadne) javnosti i kulture pamćenja. 2. Sjećanja na II. svjetski rat u istočnoj Europi: „Velike pripovijest“ komunističkih diktatura, „drugo sjećanje“ u istočnoj Europi nakon 1990-te godine. Drugo sjećanje Inicijativa za nova tumačenja došla su iz društva, posebice od onih skupina čija je kultura sjećanja ranije bila prešućena, zabranjena i suzbijana. Započelo se s velikom kritikom naslijeđenih pripovijesti, često frontalnim napadom do njihova potpuna uništenja. Ugled su ponovno stjecali državnici, vojnici i dobrovoljci povezani s nacističkom Njemačkom. Ponovno osvajanje prošlosti bilo je izjednačeno s ponovnim osvajanjem slobode i neovisnosti. Predznak je bio obračunavanje sa staljinizmom i sovjetskom vlašću. Započelo je javno prisjećanje na vojnike koji su pali u borbi protiv SSSR-a, novo pozitivno vrednovanje ratnog vremena u kojem je zahvaljujući nacističkoj Njemačkoj bila postignuta državnost. Budući da je inicijativau vezi propitivanja holokausta dolazila često iz inozemstva, holokaust je bio doživljen kao marginalna

pojava. U svim zemljama vlastita patnja stoji u prvom redu. Učvrstila se predodžba o vlastitoj sudbini kao sudbini prve i stvarne žrtve. Najupadljivija posljedica je frakcioniranje sjećanja i stvaranje antagonističkih kultura sjećanja koje se često nalaze u nekoj vrsti „konkurencije skupina žrtava“. Postoji i mala grupa onih koji se zalažu za temeljitu, otvorenu, diferenciranu obradu prošlosti. Kolsto: Procjena uloge historijskih mitova u modernim društvima UVOD Pri objašnjavanju ratova u Jugoslaviji mnogi autori spominju pogubnost povijesnih mitova u toj regiji. Mitologiziranje prošlosti nije isključivo obilježje autoritarnih i totalitarnih režima nego se može pronaći i u zapadnim demokracijama. Značaj proučavanja historijskih mitova leži u doprinosu razumijevanju povijesnih matrica i političkih procesa. Dva istraživačka tabora: PROSVJETITELJI i FUNKCIONALISTI Prosvjetitelji tretiraju mitove kao suprotnost ‘činjenicama’. Točno i precizno prikazivanje povijesti nemoguće. Povijest je podložna selekciji i interpretaciji, ali treba zadržati povijesni objektivizam kao ideal kojem se nastoji približiti. Funkcionalisti stvaranje mitova vide kao neizbježan element ljudske egzistencije i ljudskih društava. Mitovi su dio građe od koje su sačinjena društva koja dobro funkcioniraju. Podskupina mitova koja se proučava-mitovi koji funkcioniraju kao mehanizmi koji razgraničavaju zajednice jedne od drugih i razlikuju jedne od drugih. Faktori koji navode članove dvije grupe da sebe vide kao različite su često mitski, a ne činjenični. Postoje objektivne razlike među društvima i kulturama ali se rijetko povlače po jasnim linijama. Mitovi o vlastitom društvu i društvu susjeda pomažu uređivanju kulturnog krajolika, omogućavaju članovima grupe da zanemare očite sličnosti i pojačaju razlike između sebe i „drugog“. Češće nailazimo na mitove koji služe za odvajanje, nego na mitove koji služe kao ujedinjavajući faktor. 3 tipa mitova koji služe kao mehanizmi razgraničavanja u balkanskom društvu: 1) mitovi o samosvojnosti (sui generis), 2) mitovi o predziđu (ante murale), 3) mitovi o starini (antiquitas) PROSVIJEĆENOST vs. FUNKCIONALIZAM RELIGIJSKE STUDIJE David Friedrich Strauss, Das Leben Jesu Odbacio je obje dominantne škole biblijskih studija svog vremena: supernaturalizam, koji prihvaća novozavjetna čuda kao historijski točna, i racionalizam, koji nastoji spasiti priče o čudima tako što im daje ‘uvjerljivo’ objašnjenje prihvatljivo modernom, racionalnom čovjeku. Objavio je da novozavjetne priče čine povijesni mitovi i da se sve što nije u skladu sa zakonima znanosti i logike se mora odbaciti kao nehistorijsko. Sve što se u Novom zavjetu može naći a da ima trajnu vrijednost i spada u ‘vječite istine’ mora se tražiti

na onom otpadu što ostaje kad historijska nauka dovrši svoj kritički posao. Rudolf Bultmann, Neues Testament und Mytologie Prihvaća Straussovo stajalište, dijelovi Novog Zavjeta koji nisu u skladu sa zakonima znanosti nisu samo miološki već je njihova cijela poruka prožeta zastarjelim mitološkim mišljenjem. Novi zavjet se ne može spasiti procesom eliminacije ili brisanja te da se novi zavjet treba ili potpuno prihvatiti ili potpuno odbaciti, što ne znači agnosticizam, nego u mitovima uvidjeti egzistencijalnu interpretaciju. Bultmann govori da se poruka Novog zavjeta ne može tražiti putem kritičke eliminacije nego egzistencijalne interpretacije mita. Mit ne treba tumačiti kozmološki nego antropološki i egzistencijalno. Kombinira kritički, prosvjetiteljski pristup sa poštovanjem vrijednosti koje mitovi imaju za modernog čovjeka. Prema njemu prosvjetiteljstvo i funkcionalizam se ne isključuju nego kombiniraju/nadopunjuju.

Mircea Eliade, Slike i Simboli Funkcionalistički pristup, tvrdi da su simbol mit i slika sama bit duhovnog života. Teolozi i drugi prosvjetitelji trebali bi proučiti opstanak mitova koji su bili minimizirani i ouđivani, a izdržali su tu hibernaciju. Za rosvjetitelje, širenje mitova koje eksploatiraju antidemokratski režimi predstavlja krajnji dokaz da se protiv historijskih - ili bolje ne-historijskih- mitova treba boriti svim raspoloživim sredstvima. PSIHOANALIZA Sigmund Freud Naglasak na funkciji mita smješta ga u funkcionalističku tradiciju, ali je on istovremeno i prosvjetitelj. Prema Freudu mitovi pokazuju potiskivana osjećanja i želje našeg nesvjesnog (id). Njegov je cilj da oslobodi cijelo čovječanstvo okova ida i da ga uvede u Doba razuma. Mitovi se moraju tumačiti, a mitološke slike zamijeniti racionalnim jezikom. Pragmatičan i intrumentalistički stav prema mitovima. Carl Gustav Jung Zadržao Freudeov funkcionalizam, ali odbacio njegov prosvjetiteljski program. Za Junga, mitovi su bili stvarni u smislu da utjelovljuju istinsko kolektivno iskustvo čovječanstva. Oni su arhetipski izraz kolektivnog nesvjesnog. Oni su na neki način stvarniji od same povijesne stvarnosti. Ovaj anti-historijski stav ne sadrži i kritički korektiv protiv zloupotrebe mitova u političke svrhe. DRUŠTVENE ZNANOSTI Ottar Dahl prepoznaje potrebu za stvaranjem kolektivnog identiteta i ideologije socijalnih i nacionalnih grupa kao važnu pokretačku snagu koja stoji iza proučavanja povijesti. Ideologije su navele povijesničare da krenu od zaključka i onda traže dokaze za svoju zacrtanu ideju. Dužnost profesionalnog povijesničara je da se odupre tendencijama ka stvaranju mitova

kritičkom ‘de-mitologizacijom’. Zahtjevi za istinitošću i ispravnom argumentacijom u profesionalnoj historijskoj znanosti znače da se stvaranje kolektivnih identiteta mora vezati uz samospoznaju, a ne uz mitove. Mora biti jasno da je ideološka funkcija historije - koja nema nikakve veze sa zahtjevima istinitosti i ispravne argumentacije- nelegitimna. Eric Hobsbawm inzistira da se povijesničari moraju oduprijeti stvaranju nacionalnih, etničkih i drugih mitova, na način na koji se oni formiraju. Mi smo odgovorni za povijesne činjenice općenito te za kritiku povijesno-ideološke zloupotrebe. Sonja Puntscher Riekmann tvrdi da je mit priča koju pričaju članovi jedne zajednice o svojim unutarnjim i vanjskim sukobima i o rješavanju tih sukoba. To je istinita priča po tome što se prisjeća događaja koji su oblikovali zajednicu. Mit transcendira istinu o događajima. Noel Malcolm mit definira kao historijsku neistinu. Njegovi kritičari govore da nam to ne pomaže da razumijemo što je bilo pokretačka snaga krvoprolića koja su se dogodila u zemljama koje on proučava. Pitanja Bosne i Kosova nisu (ili nisu samo) pitanja o tome što se stvarno dogodilo, već i zašto različite verzije prošlosti neprestano u sebi nose značenja kakva nose, te zašto se tim značenjima pridaje takav značaj. Malcolm kaže da mu je cilj bio anti-mitski, a ne antisrpski jer će se sve grupe, pa i Srbi, morati pomiriti sa svojom povijesti. Za funkcionaliste mit je nešto što se ne može iskorijeniti, aspekt života koji obavlja zdrave i pozitivne funkcije. Anthony Smith govori o regenerativnom potencijalu etničkih mitova. Mitovi jedne zajednice odnose se na samu tu zajednicu i njenu povijest,a različiti dijelovi te zajednice obuhvaćeni su jednim nacionalnim krugom zajedničke sigurnosti i sudbine te predstavljaju jasno izdvojen društveni i teritorijalni identitet. George Schopflin brani funkcionalistički pogled na povijesne mitove i mitove smatra jednim od načina na koje ljudski kolektivi uspostavljaju temelje svog postojanja, svoj vlastiti sistem morala i vrijednosti. Pripadnici jedne zajednice mogu biti svjesni da mit koji prihvataju nije striktno točan, ali to nije ni važno. Važan je sadržaj mita, a ne točnost povijesnog iskaza. Zajednice se mogu razlikovati po različitom intezitetu i gustoći mitova. Gusta i intenzivna mreža mitova povećava koherentnost zajednice i pomaže joj da prevlada nepredvidive nevolje. Članovi zajednica siromašnih mitova pokazat će tendenciju da budu uvučeni u orbitu superiornijih zajednica koje su bogatije mitovima. Schöpflinova teorija je problematična barem u dva aspekta; prvo, njegova tvrdnja da gusta mitologija otklanja kolektivni stres nije potkrijepljena nijednim argumentom niti dokazom, a zapravo nema ni nekog posebnog razloga da to ne dovede do suprotnog rezultata. Nekritička vjera u iracionalne historijske mitove može gurnuti članove jedne zajednice u nepromišljene akcije protiv drugih grupa. To može dovesti do sukoba koji kod svih tih grupa povećavaju stres. Drugo, centrifugalna sila zajednica koje posjeduju guste mreže mitova također je upitna. Glavni razlog je to što kolektivni mitovi imaju tendenciju da postavljaju stroge granice između onih što pripadaju toj zajednici i onih koji joj ne pripadaju. Schopflin priznaje razgraničavajuću funkciju mita.

Pomoću mita intenzivira se komunikacija između zajednica, stvara se jedan mitologijski jezik namijenjen komunikaciji unutar zajednice. Posljedica toga je otežana komunikacija van granica zajednice gdje mitovi zbunjuju sudionike jer im je uloga jačanje kolektivne solidarnosti, a ne razjašnjavanje i razmjena sa drugom zajednicom. Takvom interakcijom može se ispostaviti da su mitovi neke zajednice sasvim disfunkcionalni i destruktivni. PROIZVOĐENJE IDENTITETA NA DRUŠTVENIM GRANICAMA Fredrik Barth, Ethnic Groups and Boundaries-prije Barthove knjige većina socijalnih antropologa proučavala je etničke grupe kao kulturne sisteme. Problem s tim pristupom je što zanemaruje da kulturne razlike ne slijede nužno etničke granice. Grupni identitet se stvara i održava u suprotnosti i interakciji sa onim izvan, onim ‘drugim’. Etničku granicu treba smatrati samodjelujućim mehanizmom koji sam sebe pokreće. Granice su socijalne tvorevine koje nalažu aktivno održavanje. Označivače granica Barth naziva dijakritikama. Dijakritike se biraju iz raspoloživog fluktuirajućeg i raznovrsnog kulturnog repertoara. Jedna zamišljena zajednica promovira se stvaranjem nekoliko dijakritika, koje su veoma znakovite i simbolične, odnosno, aktivnim stvaranjem granice. To će uvijek biti zajedničko djelo suprotstavljenih grupa, ali će jače grupe normalno biti sposobnije nametnuti i transformirati relevantne idiome. Održavanje granica je pitanje odnosa moći i politike. „...etnicitet je jedan aspekt odnosa a ne kulturna osobina grupe. Ako je sredina sasvim monoetnička, onda zapravo nema etniciteta, pošto nema nikoga kome bi se prenijela ta kulturna razlika“ HISTORIJSKI MITOVI KAO MEHANIZMI RAZGRANIČAVANJA: JEDNA TIPOLOGIJA John A. Armstrong, Nations before Nationalism-etničke granice odražavaju stavove grupa, a ne geografske podjele. Mit, simbol, komuniciranja te skup faktora vezanih za stajalište, obično su postojaniji od čisto materijalnih faktora. Jedna nacionalna grupa može razviti više od jednog održivog mita. Razni nacionalni mitovi često su međusobno suprotstavljeni. To ne slabi nužno nacionalni identitet, zapravo time što poziva na različite segmente i izaziva različita osjećanja kod te nacije, on je može i osnažiti. MIT O SAMOSVOJNOSTI (sui generis) Kao i veći dio Europe, i Balkan je kulturni kontinuum koji presijeca ne samo političke nego i etničke granice. Tradicionalni način života, običaji, etički kodeksi, i folklor koji jedna grupa smatra suštinskim dijelom svog kulturnog naslijeđa može se često naći i kod susjednih grupa. Takve zajedničke crte predstavljaju problem jer zamagljuju granice između grupa i kompliciraju uspostavljanje fiksnih grupnih identiteta. Često vidimo kako se žele zamagliti sličnosti u kulturi koja je zajednička sa drugim grupama. Jedan uobičajen način je putem etnogeneze: naša grupapotiče iz drugačijih etničkih korijena od susjedne. Npr. takozvana ‘norveška škola’ inzistira na tome da su se Norvežani doselili na Skandinavski poluotok sa sjevera, dok su Šveđani stigli sa juga. Svrha toga je bila da se dokaže da Norvežani nemaju etničke veze sa Šveđanima, jer mi smo samosvojan narod, mi smo sui generis. Dinaminka

poricanja može biti simetrična (da se obje strane slažu da nemaju sličnosti ili ih imaju malo) ili asimetrična (jedna strana ignorira, a druga naglašava sličnosti). Mitovi o nacionalnom karakteru i mitovi o drugome su sredstvo razgraničavanja zasebne prošlosti i osiguravanja označivača granice kako bi se jedna nacija razlikovala od njenih susjeda. U nejednakom odnosu snaga, snažnija grupa će naglašavati sličnosti, dok će slabija grupa naglašavati razlike među njima. Adrian Hastings govori kako suprotno mitu sui generis stoji mit o zajedničkom porijeklu koji često koriste dominantne grupe kako bi prikrile amalgamaciju drugih nacija i legitimizirale njihovu asimilaciju. Većina grupa sebe defi nira u odnosu na više od jedne druge grupe. Ako se odnosi snaga razlikuju, tad će grupa nastojati podvući sličnost u onim odnosima u kojima bi mogli težiti ka dominaciji, a inzistirati na tome da je sui generis gdje god ne mogu težiti dominaciji. Mnogi povijesni događaji se mogu koristiti kao osnova za mitove o sui generis kao i za stvaranje zajedničkog identiteta. Ovdje je dobar primjer čuvena Kosovska bitka iz 1389. gdje se mit o bratstvu i solidarnosti svih balkanskih naroda mogao isplesti oko toga događaja, ali to nije učinjeno. Umjesto toga, mit o Kosovu razvijen je kao ekskluzivno srpski mit te je postao glavno ideološko oružje u srpskoj borbi protiv Albanaca za kontrolu nad Kosovom. MIT O PREDZIĐU (ANTE MURALE): Ovaj mit se pojavljuje u raznim oblicima i pod različitim oznakama. Umjesto inzistiranja na jedinstvenosti grupe ona je dio jednog većeg navodno superiornog kulturnog entiteta što ojačava njen status vis a vis ostalih grupa koje tome ne pripadaju. Funkcionira kao mehanizam razgraničavanja ali mu je logika drugačija. Umjesto da iscrtava granicu oko grupe jednako čvrsto na svim stranama, razlike koje odvajaju grupe od jednog susjeda uvećane su mimo svake mjere dok su granice u drugim smjerovima umanjene. Mit o ante murale naglašava da je grupa sastavni dio istinske civilizacije ali i da predstavlja njeno najisturenije uporište. U toj martirološkoj verziji mit ante murale dobija mesijanske prizvuke: nacija se doživljava kao kolektivni Isus Krist koji svoj život žrtvuje za druge. Huntington (teorija o civilizaciji): linija razdjelnica u njegovoj terminologiji prolazi kroz mnoga razna mjesta ne samo između zapadnog kršćanstva i islama/pravoslavlja gdje ga je on postavio (npr. Srbi se nalaze u neobičnoj situaciji jer sebe smatraju posljednjim bastionom u odnosu na islamski svijet, dok su odnosu na katolike oni zapravo izvan zida i pripadaju silama haosa zbog kojih je zid i podignut).Mitovi mogu biti simetrični i asimetrični – slučajevi gdje se obje suprotstavljene strane slažu da ih razdvaja civilizacijski zid a istodobno imaju suprotna gledišta ko predstavlja sile kozmosa a ko haosa.Mit ante murale kao da negira mit o sui generis: mi nismo jedinstveni, na kraju krajeva, već smo maleni dio velike cjeline. Armstrongovom terminologijom mogu funkcionirati kao mit i kontra mit. MIT O STARINI (ANTIQUITAS): Važan aspekt stvaranja historijskih mitova diljem svijeta jest davanje kredibiliteta težnji za kontrolom određenog teritorija („mi smo ovdje prvi došli“) Tvrdnje da je netko od starine tu mogu se iznijeti na dva načina: kulturno arheološki (ostaci nađeni na tlu pripadaju precima te grupe) i politički (stara država davno kontrolirala teritorij). Državni princip historijskog

stvaranja mita mora se smatrati opasnim i politički destabilizirajućim. Ne radi se više o pitanju kulturnog razgraničenja već o čvrstim geografskim granicama na terenu. Nijedna historijska država nije tijekom svog cijelog postojanja imala fiksne granice (brišu i nastaju tijekom stoljeća). Stvaraoci mitova fokusiraju se na zlatno doba svoje države (najveća ekspanzija)(primjer Islamska država). POLITIČKA UPOTREBA HISTORIJSKIH MITOVA: Česti fenomen je da stvaraoci mitova imaju političke ciljeve odnosno mitovi se stvaraju i propagiraju kako bi se ojačale težnje određenih grupa. U doba nacionalizma tendencija miješanja historije i mita u političke svrhe pojačana je i dobila novu dimenziju. Sada se više ne glorificiraju dinastije kao takve već nacije i nacionalne države. R.G.D. Laffan – cilj knjige zemljacima ponuditi mogućnost da bolje shvate Srbe, „bolje“ i u smislu zamjene negativnih britanskih stereotipa o tom balkanskom narodu nekim novim, pozitivnim stereotipima. Zbog povijesnih događaja (Srbi saveznici britanskog rivala Rusije) pravoslavci prikazani kao sirovi banditi. Mala zemlja Srbija stoji na poziciji od svjetskog značaja: ona je čuvar kapija između planinskih lanaca stoga je izuzetno ugrožena. Prema Laffanu Srbija je bila branitelj kršćanstva i civilizirane Europe. Treba reći da historijske mitove mogu koristiti ne samo branitelji naroda ili država već i oni koji ih ruše s ciljem da ih ocrne i diskreditiraju, u tim slučajevima politički ciljevi su očiti. Budući da svi balkanski narodi navodno pripadaju toj navodno mračnoj balkanskoj kulturi gotovo je nemoguće razlučiti tko su krivci a tko žrtve u tim ratovima. Negativni mitovi koji obrću mitove koje nacija o sebi priča često su predstavljeni kao „istinita i demitologizirana verzija historije“ ZAKLJUČAK: Proučavanje historijskih mitova može imati dva različita oblika: prosvjetiteljski pristup, koji cilja na to da ih razotkrije kao mitove što oni i jesu kako bi raščistili teren za jednu istinitiju, racionalniju i točniju historiju, i funkcionalistički pristup koji propituje društvene funkcije koje mitovi obavljaju. Dok su im metodologije vrlo različite ova dva pristupa se ne isključuju međusobno. Određeni oblici funkcionalizma moraju se odbaciti, kada se on koristi eksplicitno ili implicitno za delegitimizaciju pitanja istine i moralne krivnje. Anthony Smith tvrdi da mitovi mogu imati pozitivan efekt na jačanje društvene kohezije. Dva razloga za to su: mitovi vjerojatno nisu neophodni za stvaranje grupe i nacionalne grupe mogu imati pretjerano jaku koheziju. To je pogrešno iz ta dva razloga. Dakle svaka tvdnja da historijske mitove treba ostaviti na miru kako oni ne bi isisavali energiju nacije pogrešna je. Ta sposobnost mitova da se koriste kao sredstvo razlikovanja između onih unutra i onih vani, između prijatelja i neprijatelja, stoga je potencionalno jedan od njihovih najopakijih i najdisfunkcionalnijih aspekata. Svako proučavanje funkcija mitova treba biti proučavanje mitova i disfunkcija mitova. Moderni mitovi zasnovani na ideji prosvijećenosti da je čovjek po prirodi dobar, potaknuli su genocid i moraju se odbaciti. Mitovi razgraničavanja te mitovi o ante murale i sui generis, i antiquitas imaju kvalitete koje ih čine posebno podložne štetnoj upotrebi. Svi se mitovi mogu koristiti na štetan način ako se svojataju kao izaz određenih kvaliteta grupe koji

navodno toj grupi daju određena prava koje drugi ne uživaju. Najbolji način da se mitovi proučavaju je pristupiti im sine ira et studio, bez mržnje ili predrasuda.

Kuljić – Prevladavanje prošlosti 1. Prevladavanje prošlosti u Austriji: mit o Žrtvi, rehabilitacija nacista 1950/1960-ih, afera Waldeheim i suočavanje s prošlošću 1980-danas. Austrijsku kulturu sjećanja karakterizira dvoznačnost jer je desetljećima političku kulturu i strukturu Druge republike određivala dvostruka funkcionalnost teze o žrtvi. Druga republika se poimala kao suprotnost Trećem Reichu pozivajući se na kolektivni status žrtve. Razlikuju se tri faze suočavanja s prošlošću: antifašistički period 1945./46.; reintegracija nacista i nadmoć ratne generacije od 1949. do debate oko Waldeheima 1986.; pojačano kritičko suočavanje s nacističkim periodom od 1986. Potiskivanje, laganje, prekrajanje, isključenje žrtava, zaštita dželata... – austrijski obrazac suočavanja s prošlošću do Waldeheima. Prošlost je prevladavana po obrascu: Nürnbeg je rješio problem, osuđeni su jedini krivci, Austrijanci nisu znali za zločine, broj ubijenih Židova je pretjeran... rasprave treba okončati. Antifašizam je shvaćen kao lijeva strategija pranja mozga ili teror vrline. Zašto da se stavljamo u položaj manjina, kada povijest piše većina. U Austriji i Karantaniji povijest se od 1920. tumači kao obrambena borba i mit pogranične zemlje. Četiri centralne dogme su još uvijek snažne: 1. Mit o graničnoj zemlji koja je još uvijek ugroženi prostor; 2. Prijetnja stiže od slovenskog juga; 3. Kulturno nadmoćniji narodi stižu sa sjevera; 4. Narodi i rase ne smiju se miješati. Budući da je bio potreban dokaz o antifašističkom otporu, širena je dogma da je Austrija 1938. bila prva žrtva Hitlerove agresije. Denacifikacija je bila imperativ okupacijskih sila. Teorija o žrtvi Diktirala ju je potreba politike zemlje radi ubrzanog ponovnog sticanja ugleda. Vrlo brzo se osamostalila i učvrstila. Krivnja Austrijanaca prebacila se na Nijemce – eksternalizacija krivice. Nema prioriteta kod žrtava - Austrijanci su silom mobilizirani u Wehrmacht, služi i za obeštećenje Židova i prognanih. Nacizam je prikazivan kao prirodna katastrofa koja se obrušila na Austriju. Zločine su činili vodeći nacisti, a Austrijanci su im prilazili zbog koristi. Prikazivanje Austrije kao žrtve bilo je višestruko funkcionalno: brana protiv zahtjeva ra reparacijama i osnova zahtjeva za ponovnim pribavljanjem međunarodnog ugleda; u unutrašnjoj politici teza je korištena za društvenu i političku integraciju bivših nacista i za prevazilaženje sukoba oba vojnopolitička bloka. Austriji je bila potrebna životna laž. Rehabilitacija nacista Vladao je službeno neuravnotežen odnos prema bivšim vojnicima Wehrmachta koje republika nije krivila za rat i žrtvama nacizma u čijem su tlačenju sudjelovali Austrijanci. Blagonaklonost prema bivšim fašističkim borcima olakšavala je okolnost što su sve parije bile svjesne da je riječ o ustupku potencijalnim biračima. Na male naciste gledano je kao na bespomoćne i zavedene ljude koje treba razumjeti. Službenom amnestijom 1956. Svi okrivljeni zbog nacizma

oslobođeni su odgovornosti jer su spali okovi saveznika. Premda politički oportuno, prikazivanje Austrije kao prve žrtve nacizma bilo je višestruko funkcionalno. U spoljnopolitičkom pogledu bila je to brana protiv zahteva za reparacijama i osnova zahteva za ponovnim pribavljanjem medjunarodnog uglednog statusa. U unutrašnjoj politici teza o žrtvi korišćena je za društvenu i političku integraciju brojnih bivših austrijskih nacista i za prevazilaženje sukoba oba vojnopolitička bloka. Počelo je dizanje spomenika palim vojnicima za domovinu. Bivši nacisti ubrzo su stekli više javnih simpatija od žrtava nacizma. Mnogi nacisti su tretirani kao žrtve. Jaspers je 1945. pisao da je svaki Nemac trpeo i upoznao patnju, ali nije svejedno da li je to bila patnja zbog gubitka na frontu, u konc-logoru, stradanje žrtve Gestapoa ili onih koji su se iako u strahu okoristili od režima. Gubici nisu bili isti u pomenutim slučajevima. Svako je sklon da tumači gubitke i patnju iz perspektive žrtve, ali ono što pogodjene razdvaja je za šta su uložene žrtve: neko je bio dobrovoljac, a neko progonjen. Waldeheim Krajem 1960. Počinje bunt nove generacije protiv obiteljskih priča, a tek je debata oko ratne prošlosti predsjedničkog kandidata K. Waldeheima sredinom osamdesetih pokazala dvoznačnost nepotpunog suočavanja službene Austrije sa tradicijom sjećanja. Zbivanja su postupno dovela u pitanje tezu Austrije kao žrtve. Prvo su reagirali Židovi i inozemstvo, a Austrijanci su se osjećali provociranima. Medijska propaganda bila je povod da teza o Austriji kao žrtvi bude potisnuta tezom o Austriji kao sukrivcu. Suočavanje s prošlošću 1980.- danas Uspjeh pronacističkog kandidata Heidera ne izborima 2000. Pokazuje da ni amnezija poratnog doba niti Waldeheim afera ne opterećuju Austrijance. Hladni rat je važan uzrok izostanka denacifikacije u Austriji, ali i masovna besavjesnost austrijskog stanovništva. Bolje je govoriti da o djelomičnim promjenama sjećanja, prilagodljivim modifikacijama, drugačijem akcentiranju i postupnim promjenama. Extra: Posledice oportunističke politike vodećih krugova austrijske Druge republike oko nepotpune denacifikacije i danas su primetne. Ispoljavaju se u obliku protivrečnosti izmedju patetične osude nacizma i prihvatanja pojedinačnih nacista kao "malih nacista", u toleranciji prema pronacističkim apologetskim bulevarskim medijima, političarima i prema desnom ekstremizmu, u izbegavanju isplate obeštećenja nacističkim žrtvama, čiji zahtevi izazivaju antisemitske reflekse, u ignorisanju zahteva za progonom nacističkih zločinaca, zatim u nedovoljnoj spremnost za javno distanciranje od nacizma (preko spomenika) i skorašnjem nastojanju da se izložba o zločinima Vermahta brzo ukloni i predstavi kao propaganda. "Antifašistički duh" je austrijski mit, kao što je to i kolektivno skidanje krivice sa Austrije preko mita o žrtvi ili preko legende o "nultom času" (Bailer 1999). Opažanje prošlosti zgušnjava se uvek u onome što se od pre nekoliko godina naziva political correctness. Prošlost uvek opažamo iz odredjenog ugla koji nije slučajno odabran. To je uzrok otpora evropeizaciji, koja znači da više nema nacionalnih monopola u opažanju istorije, niti "vlastite" istorije koju bi pisali samo "pravi" Austrijanci. Službena austrijska istoriografija još jedan je dokaz da istorija nije samo rekonstrukcija prošlosti, nego i politički stvaralac identiteta.

2. Prevladavanje prošlosti u Francuskoj: „Vichy sindrom“, Golistički mit o otporu, suočavanje s prošlošću i demitologizacija otpora 1980-danas. Vichy sindrom Petainov režim osuđivan je kao nefrancuska pojava. Zanemarivalo se da je Vichy bio posljedica duge francuske konzervativne tradicije kontrarevolucije, poricanja političkog pluralizma, rasne netolerantnosti i šovinizma. Francusko suočavanje sa crnim godinama i traumom četverogodišnje njemačke okupacije Henri Rousseau (Anri Ruso piše u tekstu, ž n se pa frenč) je nazvao Vichy sindromom – skup heterogenih simptoma i političkih, društvenih i kulturnih manifestacija koje svjedoče o postojanju traume okupacijom i unutrašnjim podjelama. Rousseau smatra kako je uzrok tih sukoba i trauma bio nerazrješeni odnos prema vlastitoj povijesti. Golistički mit o otporu, suočavanje s prošlošću, demitologizacija otpora McNeil je uočio četiri faze u debatama oko crnih godina. Prvu, 1945-1953, je nazvao neokončano tugovanje. Nastavlja se tugovanje za palima u Prvom svjetskom ratu. Rat protiv nacizma je drugačiji – napetost između nastojanja za slavljenjem otpora i težnje da se zaboravi sramota zbog suradnje. Druga faza, 1954-1971, je doba potisnutog sjećanja. Raskid s prošlošću i novi početak, amnestije. Stvoren je mit o okupaciji Francuske, tzv. golistički mit. Poruka je da je kolaboracija bila minimalna, marginalna i netipična. Ključno je bilo snažno nacionalno jedinstvo. Francuske interese je štitio Francuski pokret otpora čije je personifikacija de Gaulle. Golistički mit je minimizirao aktivnu ulogu Vichyja i podršku naroda. Stvoren je novi predmet sjećanja: otpor golista i komunista. Treća faza, 1972-1980, je nazvana razbijeno ogledalo. Vraća se potisnuta sramota, Francuska se dijeli i ruši se golistički mit. Opsjednust crnim godinama. Pojavljuju se nova otkrića o okupaciji i organiziraju se suđenja. Osudom izdajnika pokušali su zauvijek riješiti moralni problem kolaboracije. Tek je Chirac 1995. Priznao francusko pomaganje u zločinima. Demitologizacija pokreta otpora nije značila samo detronizaciju komunističkog antifašizma, nego i narušavanje patriotskog osjećanja Francuza.

3. Prevladavanje prošlosti u Italiji: Mit o Rezistenzi, demitologizacija talijanskog antifašizma, prerada prošlosti u talijanskoj historiografiji. Mit o Rezistenzi Renco de Felice, kao najugledniji neutralizator talijanskog fašizma je revidirao sliku talijanskog fašizma u čijem je središtu napad na mit o otporu. Ovaj mit je prikrivao činjenicu da je samo mali broj Talijana pružao otpor fašizmu, dok je većina bila pasivni suučesnik. Zbog toga što su borci pokreta otpora svojim atentatima na naciste izazivali odmazde prema civilima i zbog ubilačkih sukoba u vlastitim redovima, nisu u moralnom pogledu ništa bolji od svojih protivnika.

Demitologizacija talijanskog antifašizma Ona je olakšala rehabilitaciju Mussolinija. Revizionistički zaokret i rušenje tobožnjeg mita o Rezistenzi su bitno doprinjeli normalizaciji Mussolinija i usponu desnog ekstremizma. Bosworth optužuje postmodernu za plitak nadetički žargon, a anti-antifašiste (Felice) za revizionistički zaokret prema fašizmu krajem 20.st. napadnuta je Resistenza. Nacionalistička snaga revizionizma u Italiji je bila slabija od one u SRNJ i Francuskoj. Debate u Italiji nikada nisu dosegle nivo debata oko nacionalnog identiteta i povijesti. Prerada prošlosti u talijanskoj historiografiji Centralno pitanje je bilo je li Resistenza period građanskog rata između fašista i komunista ili je to bilo doba oružane borbe koja je objedinjavala sve Talijane u borbi protiv nacizma. Političko sjećanje stvaraju partije, a ne država. Od 1980. Povijest fašizma prelazi iz politike u tržišnu sferu medija i javne kulture. Od tada države i partije gube kontrolu nad prošlošću, a fašizam kao ideologija sve se više tumači u moralno-neutralnom smislu. Revizionizam de Felicea je pokušao rasteretiti Mussolinija.

4. Prevladavanje prošlosti u Švicarskoj: Mit o neutralnosti, suočavanje s prošlošćurasprava o neutralnosti, o pitanju izbjeglica, o ulozi švicarskog gospodarstva tijekom II. svjetskog rata Mit o neutralnosti Švicarska je važila kao zemlja sklonište koja je srećom i hrabrošću izbjegla rat. To je bila politička oportuna i financijski oportuna slika prošlosti te se podudarala s kompleksom male zemlje (nastojanje da se definira uspoređivanjem s velikima). Zemlja je bila zanešena ugledom i privrednim uspjesima, a hladni rat i američka zaštita su išli na ruku selektivnoj kulturi zapažanja. Kritičke opaske su bile stvar pojedinaca i optuživane kao ekstremističke. Optužbe žrtava holokausta su ignorirane. Suočavanje s prošlošću Potisnuta krivica bila je sve glasnija u krugovima inteligencije. Odjednom je Švicarska ispala zemlja gotovana, utajivača i trgovaca. Sistematska debata je počela 1995. oko zlata koje su opljačkali nacisti, oko državne neutralnosti i postupka prema izbjeglicama. 1945. saveznici su u neutralnoj državi gledali parazita koji je profitirao od rata i nije pomogao u borbi protiv fašizma. Neutralnost je bila prokazana. Važna provokacija za polemike oko prošlosti i oživljavanje sjećanja bila je indolentnost švicarskih banaka prema židovskim zahtjevima. Švicarska je bila suočena sa problemom vlastite vjerodostojnosti i identiteta. Neutralnost je 1989. Opet dovedena u pitanje – prebratila se u argument optužbe protiv države koja se obogatila na tuđi račun. Rasprave oko prošlosti je nametnulo okruženje. Polemika je počela oko pitanja je li za izbjegavanje rata zasluga pripala Švicarskoj ili je bilo sretan i slučajan rezultat strategije prilagođavanja i otpora. U sporu je poljujano uvjerenje o sretno izbjegnutom ratu što je dugo bilo temelj švicarskog heroiziranja svoje prošlosti.

Debate o identitetu su izmjenile sliku domaće povijesti. Kritičko prevladavanje prošlosti nije ojačalo, nego polariziralo poimanje nacionalne povijesti kao temelja švicarskog identiteta. Nova vizija neutralnosti: zemlju upućuje više na prevenciju, suradnju i integraciju. Novi moralni uzori su postali radnici koji su bili angažirani u zbrinjavanju Židova. Postupno se probijalo uvjerenje da je švicarska politika prema izbjeglicama bila antisemitska. Širilo se mišljenje da su švicarski političari bili upoznati sa ubijanjem Židova. Postavljalo se sve češće pitanje nije li put žrtava Auschwitza počeo u Švicarskoj. Vrhunac kritičkog prevladavanja prošlosti je službena isprika predsjednika Villigera i žaljenje zbog vraćanja Židova sa švicarske granice. 1939.-1950. Švicarska je prihvatila oko 300.000 izbjeglica, ali mnogi Švicarci su bili protiv toga. Postavlja se pitanje zašto ih nije primljeno više. Postoje mišljenja kako su Švicarci štitili tržište rada. Švicarsko gospodarstvo i pljačka Optužba oko „Holokaust novca“ je bila sljedeći udar. Za vrijeme rata blokirani su računi Židova. Optužba za pljačku židovskog novca je uvela prevladanje prošlosti u fazu pravnog reguliranja i obeštećenja žrtava holokausta. Švicarska industrija je isporučivala razna dobra Njemačkoj (precizne i elektroničke instrumente, naoružanje) te je imala veliku ulogu na Istočnoj fronti. Još važnije je bilo zlato. Kako bi osigurali sirovine za rat, nacisti su ih morali kupovati konvertibilnim devizama. Švicarska je prihvaćala opljačkano zlato. Zlatne transakcije su nacistima bile važne u kupovini agenata, financiranju tajnih službi i operacija. Poslije rata saveznici su uspjeli djelomično naplatiti potraživanja, ali je ostalo sporno privatno zlato, pogotovo ono koje je bilo u vlasništvu Židova. Ostalo je i belgijskog i nizozemskog zlata pa je pitanje koliko su švicarske banke bile suučesnice u fašističkoj pljački. Stvari su postale složenije kada je otkrivena upletenost i drugih sila – SAD. 5. Prevladavanje prošlosti u Rusiji: politike povijesti u eri Gorbačova, politike povijesti u 1990-ima: službeno tumačenje ruske povijesti i nacionalnog identiteta, debata o Staljinu. Sadržaj prešućene prošlosti je bio druge prirode. Sovjetski identitet se naglo raspao i zamjenjen je potpuno drugačijim. Ranije negativne odrednice (liberalni, kršćanski...) postale su pozitivne, a komunistički atribut je postao sinonim nepoželjnog. Identitet je postao demokratski i nacionalni. Rusija nije mogla prebaciti krivicu za socijalističku prošlost na neku drugu zemlju. Zato je krivica prebačena na unutarnjeg javnog neprijatelja: demokrati su se podijelili u dvije grupe, a obje su se optuživale za komunizam. Zapad se vidi kao javni neprijatelj, na važnosti dobivaju vojska i crkva. Snažna promjena političkog i osobnog identiteta je rezultat prevladavanja prošlosti. Gorbačov u početku nije pomišljao na ugrožavanje Lenjinovog kulta. Tek se 1987. Javno izjasnio za ponovnu procjenu povijesti, ali prvi na udaru je bio Brežnjev zbog korupcije, neefikasnosti i stagnacije. Brežnjev je kao i Staljin odstupio od Lenjinove doktrine. Opet su na udaru bili Staljinovi zločini – odstupanje od lenjinizma. Objavljivanje Solženjicinovog romana „Arhipelag Gulag“ je otvorilo seriju napada na Lenjina. Dezintegracija Lenjinovog kulta

ubrzavala je proces slabljenja centralnog autoriteta države i partije i najavu secesije republika. Erozija Lenjinove karizme slabila je legitimnost partije i države i povjerenje u sposobnost Gorbačova da riješi krizu. Sumnje u središnje ideološko-integrativne vrijednosti i njihovu personifikaciju nekontrolirano i stihijski povlače sa sobom eroziju i ostalih idejnih sadržaja – slabljenje autoriteta federacije, radničke klase, internacionalizma. Gorbačovljevo prevladavanje prošlosti je bilo instrumentalno, kontrolirano i cenzurirano te pokrenuto odozgo. Politike povijesti u 1990-ima Rusija mijenja svoj identitet od civilizacije prema etnički shvaćenoj naciji. Poslijeimperijalno prilagođavanje vodeće nacije traumatičnije je i složenije nego kod potlačenih naroda. Ruska nacija kasni sa stvaranjem jasnog etničkog identiteta jer je bila previše opterećena imperijalnim pretenzijama. Ni carski ni sovjetski režim nije koristio nacionalizam da stvori jaz između države i društva. Historijske rasprave nisu mobilizirale javno mnijenje zbog važnijih političkih i ekonomskih problema. Ključna komponenta kulturnog prilagođavanja je bila obnova nacionalnog identiteta. Nova historijska svijest prilagođava se službenim tokovima poslijesovjetskog razvoja: stvaranje nove države sa još nejasnim granicama, regionalne razlike, pritisak za autonomijom, delegitimizacija starih struktura mišljenja i vlasti... potrebna je nova historijska svijest. Od 1989. Javljaju se radikalne revizionističke verzije indeterminizma u historiji koje se protive viđenju SSSR-a kao upada u organski razvoj Rusije i oprečnim gledanjima na SSSR kao na period stabilnosti, suglasnosti, progresa i materijalne sigurnosti. Retorika historije je snažno utjecala na promjene kod Gorbačova, ali ne i kod Jeljcina. Nema osjećaja nacionalne krivnje koje bi emotivno pokrenule javno mnijenje. Debata o Staljinu Svaka izmjena sovjetskog kursa tražila je novo viđenje uloge Staljina. Deutscher je napustio trockističku tezu o izdanoj revoluciji te je utjecao na američkog povjesničara Carra. Kod njega (Carra) je Staljin nužno oličenje sovjetske realpolitike pod imperativima industrijalizacije. Gorbačov je otvorio pitanje Staljina, ali kako bi pružio otpor Politbirou. Kasnije je zaključio kako je Staljin branio lenjinizam. Conquest je postavio tezu o Staljinu kao rušitelju nacije. Drugi pravac rasprave dala je knjiga „Ledolomac“ Suvorova u kojoj su iznešena nova viđenja Staljinovih ratnih ciljeva. Knjiga je potvrdila da je njemački napad na SSSR bio nužan kao obrana – naglašava se preventivan karakter Hitlerove agresije. Otvoreno je pitanje je li Staljin planirao rat. Staljin nije želio mir nego je kupovao vrijeme za napad, a Hitler je služio kao ledolomac koji mu krči put na Zapad. Cilj je bio ovladavanje svijetom. Rusi su isticali defenzivnu prirodu sovjetskog ratnog plana pozivajući se na Hitlerove planove osvajanja istoka. Pokrenuto je pitanje je li Staljin bio branitelj Zapada ili je planirao njegovo porobljavanje -> problem ruskog imperijalizma, pitanje ruskog identiteta. Sporovi oko uloge Staljina u ratu vode se oko toga je li Staljin podjednako sumnjao u UK i Hitlera zbog vlastite ideološke zaslijepljenosti ili je vodio realpolitiku. Debata oko Staljina je otvorila probleme ruske i sovjetske povijesti koji su bili potisnuti: uloga zapadnjaka i slavenofila i čistke poslije rata. Dinamički proces stvaranja identiteta u Rusiji tekao je u klimi političke polarizacije političke zajednice oko nacionalnog pitanja. Prevladavanje prošlosti odvijalo se u sklopu buđenja

raznovrsnih verzija ruskog narodnjaštva i patriotskih nacionalista koji teže da očiste rusku ideju od korumptivnih zapadnih utjecaja odbijajući demokraciju. Traganje za identitetom razapeto je između radikalne reforme i vraćanja ruskoj ideji. 6. Prevladavanje prošlosti u Japanu: službeno nacionalno sjećanje, japanski Historikerstreit: rasprava o masakru u Nankingu, rasprava o karakteru japanskog rata u Aziji, rasprava o prostituciji u vojsci. Ljevica je bila za prihvaćanje njemačkog modela, dok su nacionalisti odbijali uspoređivanje japanske povijesti sa apsolutnim zlom nacizma. Ovaj otpor je sputavao suočavanje s prošlošću. Treći pristup se zalaže za suradnju sa napadnutim azijskim narodima i protivi se eurocentrizmu i nacionalizmu. Japansko suočavanje s prošlošću je po upadljivosti motiva žrtve slično austrijskom, a u sadržajnom bliže njemačkom obrascu. Japanci su poraz osjećali kao sramotu, a poslije Hiroshime širilo se osjećanje žrtve. Kritičko suočavanje s prošlošću je isto kasnilo – tek poslije smrti Hirohita je počela nova era. Jedna struja je tražila kritičko suočavanje s krivicom za II. Svj. rat, druga struja je pravdala prošlost po obrascu žrtve. Službeno nacionalno sjećanje Poslije 1945. Nastupilo je selektivno sjećanje: rat je tumačen kao nužna rekacija na privredni pritisak Zapada i kao legitimna borba protiv hegemonije Zapada. Jedino je ljevica smatrala narod kao žrtu vlastite vojske i kapitala. Glavno pitanje je obnovljena stara trauma crnih brodova, simbola prodora Europe i SAD-a u Japan. Rat se vidi kao obrana od SAD-a. Tragedija Hiroshime i Nagasakija bila je alibi da poslije rata budu zajedno heroizirane žrtve atomske bombe i poginuli u osvajačkom ratu. Žrtve vlastitog terora bile su ignorirane. Hiroshima je jedinstven zločin kao i Auschwitz i to je razlog zašto je Japancima teže kritički suočiti se s vlastitom agresijom. Hiroshima se uspoređuje s Auschwitzom, ali ne i sa Nankingom (japanska vojska je ubila oko 300 000 Kineza i silovala oko 20 000 žena). Japanci osjećaju samo stid. Hiroshima je zasjenila zločine japanskom militarizma. U Japanu, rat se promatra iz perspektive 15.8.1945. iza tog osjećanja žrtve, manje je značajno zašto je rat izbio. Bili su navikli na pobjede pa je poraz bio toliki šok da nisu ni osjetili krivnju zbog agresije. Osjećali su se poraženima od SAD-a. Osjećali su krivicu poraza pred svojim carem. Njihova tragedija je tragedija poraza. Prenaglašavaju vlastite žrtve, dok u pogledu svojih zločina vlada zaborav. Japanski Historikerstreit Japanski masakr u Nankingu pravda se oslobodilačkim ratom protiv bijelih gospodara, odgovorni su kineski nacionalisti i komunisti koji su se pridružili obruču protiv Japana. Japanski patrioti govore o nankinškoj laži. Ljevičarski japanski povjesničari pišu o masakru u Nankingu, desnica to poriče. Nakon priznanja o prostituciji u ratu, priznat je i masakr, ali je broj ubijenih smanjen na 40 000. Mnogi još misle kako je japanska agresija bila antikolonijalni rat za oslobođenje Azije. Prevladavanje prošlostikarakterizira razilaženje oko naziva rata. Japanska ljevica upozorava da je osvajački rat počeo 1931. Sa upadom u Mandžuriju i podsjeća da je riječ o petnaestogodišnjem ratu. Desnica smatra da je upad u Mandžuriju bio preventivna obrana od Kine i SSSR-a, a sam rat u jugoistočnoj Aziji bio je oslobodilački azijski rat. Ljevica govori o

kapitulaciji, desnica o kraju rata. Slažu se jedino u tome da je Hiroshima bila najstrašnije hladnokrvno ubojstvo. Ljevica smatra da je pacifizam jedini odgovor na Nanking i Hiroshimu, desnica teži da se odvoji od patronaže SAD-a jer je ta zemlja okupirala duh i dušu Japana. Ističu razliku između njemačkih zločina protiv čovječnosti i japanskih ratnih zločina. Koliko su Japanci nekritički prema vlastitoj agresiji govori i činjenica da je najviše debata izazvala prinudna prostitucija u japanskoj Armiji. Za vrijeme rata pored jedinica su postojali bordeli, ali je prešućeno da su tamo bile strankinje pod prinudom. Japanska vlada priznala je odgovornost i to je bio veliki politički zaokret. Aviezer Tucker – Historiographic Revision and Revisionism







 



Razlikovanje: 1. Historiografija koja se revidira, to jest ona koja se mijenja putem znanstvenih saznanja 2. Revizionistička historiografija, to jest ona koja daje prednost drugim naspram kognitivnim vrijednostima Historiogrfija se kao disciplina konstantno revidira i nadograđuje, 3 tipa revizije povijesti: 1. Putem pronalaska novih dokaza 2. Putem promjene relevantnosti onoga što znanstvenici smatraju bitnim za povijest -> npr. suvremeni terrizam je doveo do istraživanja anarhoterorizma s početka 20. st. -> važnost nekih događaja i njihovih ishoda mož postati vidljiva tek nakon prolaska određenog vremena ili nakon što završe, tek ih onda povjesničari mogu dobro razumjeti 3. Zbog promjene sistema vrijednosti koje povijesničari koriste za procjenu povijesnih događaja i aktera. Revizionistička historiografija s revidiranom dijeli reviziju povijesne važnosti (2.) i sistema vrijednosti (3.), ali revizionistička je različita od revidirane u tome što je imuna na nove dokaze (1.) Glavna revizionistička strategija je da učini nejasnom razliku između činjenične povijesti temeljene na dokazima i fikcije Čini nejasnima granicu između historiografijske istine i krivotvorine tako što tvrdi da može postojati više od jednog istinitog historiografskog narativa -> Ako je moguće svesti historiografiju na političke, socijalne i druge vrijednosti, interese i privrženosti ljudi koji ju pišu, povijesni događaji poput Holokausta mogu biti dio narativa nekih zajednica, ali ne i drugih, istiniti za jedne, ali ne nužno i druge Revizionistički pokušaji da pobrkaju znanje s fikcijom su utemeljeni na lošoj filozofiji, nevažećim argumentima i krivim shvaćanjima suvremene epistemologije i filozofije znanosti -> Revizionistička historiografija se temelji na TERAPEUTSKIM, a historiografija koja se revdira KOGNITIVNIM vrijednostima







  



 

  

Kada povjesničari tvrde da je dokazano da je bilo Holokausta jer su koristili dokaze i standardne historiografijske metode, revizionisti osporavaju te epistemološke standarde mainstream historiografije. Tvrde da političke i etničke sklonosti večine historiografa i njihova ''pobjednička pravda'' sprječavaju te historiografe da vide ono što revizionisti smatraju njihovom ''istinom'' – povijest pišu pobjednici i protjerani nacisti imaju svoj narativ koji je možda jednako legitiman. Relativisti i skeptični filozofi tvrde da je nemoguće dokazati vjerojatnost povijesne istine Holokausta, kao ni ijednog povijesnog događaja Ono što povjesničari smatraju znanjem, kao znanstvene hipoteze, je samo vrlo vjerojatno. Povjesničari nude pogrešivo vjerjatno znanje. Svaka znanost je vođena vrijednostima. No, usprkos tome, vrijednosti se dijele na kognitivne vrijednosti (preciznost opisa dokaza, jednostavnost strukture, obujam moći objašnjavanja, unutarnja konzistentnost i marljivost u traženju dokaza) koje omogućuju izbor između suparničkih teorija i hipoteza, te ostale vrijednosti koje ne povećavaju vjerojatnost istinitosti prijedloga jer su vezane za npr moralne i političke vrijednosti. Historiografske revizije se može razlikovati od nelegitimne revizionističke historiografije po pridržavanju kognitivnim vrijednostima i prihvaćanju hijerarhije vrijednosti po kojoj kognitivne imju prednost nad drugim vrijednosnim sudovima u historiografiji Najbolji pokazatelj znanja je u konsenzusu povjesničara koji su heterogeni, različiti i brojni Razlika između zajedničkog mišljenja heterogenih historiografa i zajedničkog mišljenja homogene zajednice najbolje se vidi kroz njihove sklonosti: Da je bilo holokausta tvrdi heterogena zajednica historiografa koji mogu biti Židovi, Britanci, Njemci, desničari, ljevičari itd., dok su revizionistički povjesničari koji nijekaju Holokaust homogena zajednica koju čine ekskluzivno nacisti i simpatizeri nacizma Revizionistička historiografija najčešće se oslanja na terapeutske vrijednosti umjesto na standardne kognitivne vrijednosti koje prikupljaju konsenzus s kojim će se složiti povjesničari različitih pozadina Terapeutske vrijednosti ocjenjuju historiografske prijedloge prema njihovom efektu na psihološku dobrobit namjeravane publike Često upotrebljavane terapeutske vrijednosti u historiografiji uključuju: 1. nijekanje povijesne krivnje, npr kroz nijekanje Holokausta 2. promoviranje samopoštovanja npr kroz nacionalne mitove 3. eliminaciju osjećaja nepripadanja i apsurda npr kroz teorije zavjere Znanstvene kognitivne vrijednosti historiografije su indiferentne na terapeutske efekte Često, ljudska patnja nema većeg značenja i nitko ne profitira od nje, za razliku od onoga što promoviraju teorije zavjere Razlika između znanstvene i terapeutske historiografije je naznačena u razlici u zajednicama koje ih prihvaćaju. Historiografija bazirana na znanstvenim kognitivnim vrijednostima je prihvaćena od strane velikih, heterogenih i neprisiljenih zajednica, a











historiografija bazirana na terapeutskim vrijednostima je prihvaćena od strane partikularnih homogenih zajednica koje je moguće jasno identificirati po njihovim problemima i žalostima; negiranje Holokausta je popularno među neo nacistima kojima se ne sviđa krivnja koju nacisti nose i koji imaju politički interes disocirati nacizam od masovnih ubojstava Uvijek će biti tržišta za terapeutsku historiografiju jer će ljudi i njihove institucije uvijek plaćati da promoviraju, čitaju i slušaju terapeutske račune za svoj kolektiv ili osobnu prošlost. Psihološki ekvivalent revizionističke historiografije bile bi terapije koje bi uvjerile pacijente da koje god osobne osjećaje imaju, ili socijalni kaos koji su si napravili, su krivnja nekoga drugoga i da su oni samo pasivne žrtve, što bi imalo super ujecaj na njihovo samopouzdanje, ali svejedno ne bi bilo istina (što se može primjeniti i na revizionizam i njegov utecaj na skupine) Nekonzistentnosti između terapeutskih i znanstvenih kognitivnih vrijednosti se maifestiraju u socijalnim konfliktima između homogenih terapeutskih zajednica i članova heterogenih historiografskih zajednica koje dijele kognitivne vrijednosti Nekonzistentnosti između terapeutskih i znanstvenih kognitivnih vrijednosti se maifestiraju u socijalnim konfliktima između homogenih terapeutskih zajednica i članova heerogenih historiografskih zajednica koje dijele kognitivne vrijednosti Legitimni historiografi stavljaju kognitivne iznad terapeutskih vrijednosi i potreba njihove rasne,etničke itd. grupe. Mi možda želimo vjerovati da je grupa s kojom se identificiramo uvijek bila uzorna i bez grijeha i da mrlje koje nađemo u svojoj grupi su produkt zlog koje nam je nepravedno počinjeno od neke druge klase, roda ili političke, nacionalne, rasne, religijske ilidruge grue. Ali ako to uključuje nadglasavanje kritičkih kognitivnih vrijednosti historiografske zajednice, to je točno ono u što nam heterogena historiografska zajednica ne bi smjela dopustiti da vjerujemo (''Zadnja stvarno značajna razlika nije između feminista i nefeminista ili marksista i nemarksista već između kompetentnih povjesničara i nekompetentnih. Oni koji stavljaju političke programe i slogane ispred težeg zadatka pažjive analize dokaza su nekompetentni: mogu biti u modi, mogu nakratko isprovocirati korisnu kontroverzu, ali u polaganoj akumulaciji znanja, njihovo djelo će teško imati veliku važnost.'') Razlika između znanstvene i terapeutske historiografije, između historiografije koja se revidira u odnos na dokaze i revizionističke historiografije koja ignorira dokaze, može biti ilustrirana komparacijom revizionističkih fabrikacija koje negiraju holokaust i ''kontekstualizacije'' Erica Noltea. Politička svrha od oboje je ista: negiranje nacističke i Njemačke krivnje za nacističke zločine i disocijacija nacizma i njemačkog nacionalizma od zločina protiv čovječnosti kako bi olakšali njihov preporod. 1. Revizionisti bezobzirno prelaze preko kognitivnih vrijdnosti znanstvene historiografije i fantaziraju o Zapadnoj uroti za krivotvorenje dokaza o Holokaustu, kreiranju ostataka koncentracijskih logora, pisanje dokumenata koje su prikupili od njemačke birokracije i svjedoka i pronalazak ljudi koji bi glumili preživjele logoraše

2. Za razliku od njih, Nolte ne negira relevantne dokaze koji vode do historiografskog konsenzusa oko događaja holokausta. Iako moralno devijantna, ova verzija nacističke povijesti ipak ne oštećuje osnovne kognitivne vrijednosi. Nolte je konstruirao komparativni teoretski model koji stavlja nacizam unutar šreg konteksta totalitarizama 20. stoljeća, s terapeutskom namjerom negiranja jedinstvenosti nacizma. Naglašava aspekte Reicha koji nisu zli i smatra Boljševizam uzrokom Nacizma. Smatra nacizam reakcijom na komunizam. Terapeutski efekt je u prebacivanju odgoornosti s Njemaca na njihove prljave susjede na istoku.



 



  



  

Nema a priori dokaza koji diskreditiraju sve teorije zavjere (atribuiranje tajnog plana maloj grupi ljudi koja uječe na političke događaje širokih rzmjera putem prikrivene akcije) Postoji razika između revizionističkih i legitimnih zavjerničkih historiografija. Razlika je u njihovom odnosu spram dkaza, a ne u sadržau teorija. Dokazi za revizionističke teorije zavjere obično se sastoje od korelacije između interesa koji se atribuiaju malim grupama i događja na širokom planu, bez dokaza o međusobnim posredničkim akcijama i procesima koji bi trebali povezati motive male grupe s tim događajima Teorije zavjere pokušavaju objediniti sve dokaze, sa stanovitim zaokretom kojeg vide u ponestatku dokaza koji bi podržao tu njihovu teoriju zavjere. Čak i dokazi koji su kontradiktorni teoriji se smatraju relevantnim kao pokušaj prikrivanja i falsifiiranja dokaza. Teorije zavjere treba odbaciti skupa s univerzalnim skepticizmom. Univerzalni skepticizam i revizionističke teorije zavjere su neplodonosne i ne vode novim otkrićima, niti mogu predvijeti i objasniti što je realnost 4 standardna argumenta za teorije zavjere su: 1. Unfalsifiability (nemoućnost da se opovrgnu, ali ne nužno da se dokažu istinitima) 2. Nemogućnost male grupe judi da kontrolira tako veliku zajednicu i ostane tajna 3. Dokzi za povjerenje javnim institucijama i javnim informacijama 4. Ad hominem optužbe da su teorije zavjere paranoidne Autor razlikuje revizionističke teorije zavjere koje objašnjavaju podudarnost između interesa malih grupa i većih događaja bez dokaza o akcijama koje bi grupe povezale s događajima i legitimne teorije zavjere koje uzimaju u obzir dokaze, a smatraju odsustvo daljnjih dokaza zataškavanjem i dokazom teorije zavjere. Skeptična filozofija historiografije niječe znanstvene kognitivne vrijednosti heterogene i velike historiografske zajednice i zalaže se za pluralizam vrijednosti Ako skeptici interpretiraju historiografiju kao narativ, tvrde da su svi narativi jednako vrijedni, tako da nema velike razlike između historiografije i fikcije Tako se može tvrditi da postojanje holokausta ovisi o političkoj interpretaciji

Idith Zertah -Od Narodnog doma do Zida plača: studija o sjećanju, strahu i ratu Ovaj tekst se bavi sjećanjem, odnosno koliko je ono bilo potiskivano, a koliko su se ta sjećanja mobilizirala u službi izraelske politike. Okvir teksta se sastoji od dva događaja, suđenja Eichmanu od 1960. do 1962. i Šestodnevnog rata 1967. Odmah na početku se prikazuju dva shvaćanja sjećanja. Prvo tvrdi da je temelj židovske tradicije pamtiti sve i ništa zaboraviti. Drugo prikazuje kako nema potrebe za previše sjećanja (Renan) te da se nacionalno jedinstvo uvijek postiže surovom silom zbog čega sjećanje može biti opterećenje za stvaranje nacije. S druge strane prilazi Nietzsche koji kao individualist tvrdi da previše pamćenja ugrožava život sam. Na tragu ovih razmišljanja profesor Yehudah Elkan pozvao je vođe nacije da se posvete izgradnji budućnosti te prestanu stalno baviti holokaustom. Tekst je izdan 1988. godine, a prethodili su mu razna previranja u izraelskoj povijesti. Godine organizirane šutnje Odmah nakon rata zavladala je organizirana šutnja. Poštovala se kultura zaborava. Komemoracije su bile rijetke i sporadične. Auschwitz se u to doba shvaćao kao posljedica nepoštovanja cionizma te da je holokaust samo nastavak židovske uloge žrtve. To najbolje prikazuje citat: „Volja da se unište Židovi nije nastala s Hitlerom“. Genocid u Drugom svjetskom ratu nije doživljavan kao singularan zločin(genocid nad Armencima). Suočavanje s užasom Zaokret u politici Izraela dogodio se 1960. godine hvatanjem Eichmana. Ben Gurionov nacionalizam trebao je nova sjećanja. Sve novine su promijenile diskurs i aktivno se uključile u stvaranje novog sjećanja na temeljima holokausta. Žrtve holokausta treba pamtiti kao pouku da židovska krv više nikada neće biti nebranjena. Nova sjećanja su služila kao kohezivni element nacije koja je bila ugrožena od ostatka arapskog svijeta na Bliskom Istoku. Arapi = nacisti Ben Gurion izjednačava Arape i naciste te tom retorikom stvara nove neprijatelje i pokušava ujediniti naciju. Smatra da jedino na taj način može anulirati neravnotežu u broju. Također traži poveznice između nacista i islamskog svijeta kako bi ih pokušao izjednačiti te tako ponovo oživiti neprijatelja. Nacionalna pedagogija Suđenje Eichmanu služilo je kao odgoj nacije te je od same presude važniji bio spektakl. Taj spektakl je potaknuo sjećanje i oživio žrtve holokausta i stavio ih u službu aktualne izraelske politike. Nacija pod opsadom Drugi važan događaj je Šestodnevni rat koji je bio 1967. godine. Stvara se osjećaj proganjanja te kolektivnog straha od uništenja Židova. Naser se poistovjećuje s Hitlerom. Nakon pobjede

se stvara nacionalni mit koji povezuje sve naraštaje i dodatno učvršćuje tradiciju židovskog naroda. Dežurno sjećanje Munjevita pobjeda osnažila je legendu o izbjegnutom holokaustu, ali i dalje u diskursu nije maknuta opasnost jer blizina Arapa je za Izrael konstantna prijetnja. Država Izrael je postala zemlja Izrael te time prihvatila primordijalno i odbacila moderno pod utjecajem zauzimanja drevne zemlje. Esej daje odličnu presliku lomova u povijesti Izraela i na koji način je povijest korištena kao alat politike. Prvotna kultura zaborava je izrasla na temeljima cionizma i stalne povijesne uloge žrtve. Takva politika je izmijenjena agresivnom politikom sjećanja koja je za cilj imala stvaranje kohezije unutar nacije. Nacija se osjećala ugroženo od Arapa koji su naseljavali ostatak Bliskog istoka. Smatram da je pretjerana militarizacija s obje strane potencirala sukob i tenzije. Izrael je fabricirao istaknutu vezu nacista i Arapa i time stvorio istog neprijatelja u novom obliku. Politička upotreba žrtve Židova iz Drugog svjetskog rata izgleda moralno upitno , ali pragmatično gledajući najbolja je mobilizacijska metoda Izraela. Zaključio bih Nietzscheovim komentarom koji smatra da pretjerano pamćenje ugrožava čovjeka samog, a time i društvo. Izgradnja mirnog društva je u takvim uvjetima nemoguća, moguća je samo ravnoteža straha koja može biti poremećena u svakom trenutku.