Skripta

- Norme osobnog prava odnose se na subjekte prava, pitanja njihova nastanka i prestanka, položaj u pravnom poretku te obujma sposobnosti. Subjektom prava smatra se osoba koja može biti nosilac prava i dužnosti. - Rimski pravnici u pravo koje se odnosi na osobe (ius quod ad personas pertinet) ubrajali norme statusnog prava i obiteljskog prava. - Subjekti prava mogu biti ljudska bića, dakle fizičke osobe (personae physicae), a mogu biti i društvene tvorevine kojima se iz određenih razloga priznaje svojstvo subjekta prava, dakle pravne ili jurističke osobe (personae morales ili personae iuridicae). - Fizička osoba kao subjekt prava nastaje rođenjem, po rimskom pravu morali su biti ispunjeni ovi uvjeti: Dijete je moralo biti potpuno odvojeno od majčine utrobe, do toga dolazi rezanjem pupčane vrpce. Dotle se nije smatralo posebnim subjektom, nego dijelom majke. Moralo se roditi živo, jer mrtvorođenče ne smatra ni začetim ni rođenim. (sukobljavala su se stajališta rimskih pravnih škola. Prokulovci su tražili kao dokaz o životu glas – plač, dok su Sabinovci zadovoljavali bilo kojim znakom života – puls, disanje. Njihovo stajalište prihvatio i Justinijan. Porod je morao biti perfektan, začetak je morao biti dovoljno nošen, pri čemu se uzimalo Hipokratovo učenje da trudnoća mora trajati 6 mjeseci, inače se smatralo da je došlo do pobačaja. Dijete je moralo imati ljudski oblik, jer nakazu (monstrum vel prodigium) nisu smatrali ljudskim bićem. - Začeto a još ne rođeno djete (nasciturus) nije se smatralo subjektom prava. Međutim u vezi s nasljeđivanjem, stvoreno je pravilo da se začetak smatra kao da je već rođen ako se radi o njegovim pravima. Odluka o valjanosti oporuke, dodjeljivanje ostavine odgađa se do vremena kada normalno treba očekivati porođaj, uz pretpostavku da je posmrče (postumus) bilo začeto prije očeve smrti. Za zaštitu prva nasciturusa određen je poseban staratelj (curator ventris). - Pravna sposobnost fizičke osobe prestaje njenom smrću. Nije postojala obveza registriranja rođenja i smrti, te ako netko izvodi neka prava na temelju nečije smrti, mora tu okolnost i dokazati. - Osim smrću, svojstvo subjekta prava prestajalo je i gubitkom statusa slobodna čovjeka (capitis deminutio). - Pojam status važan za određivanje položaja pojedinca u pravnom poretku. Razlikovala su se 3 statusa – status libertatis, status civitatis, status familiae. Promjena stutusa povlačila i promjenu pravne sposobnosti subjekta (capitis deminutio): Capitis deminutio maxima – gubitak slobode Capitis deminutio media – gubitak svojstva rimskog građanina Capitis deminutio minima – promjena ili gubitak položaja u obitelji - U nesreći umrlo više osoba, koja su međusobno u srodstvu (commorientes) postavljalo se pitanje tko je umro prije, a tko kasnije s obzirom na prijelaz ostavine. U klasičnom pravu smatralo se da su svi umrli istovremeno. U Justinijanovu pravu uvedena pretpostavka da su odrasli potomči preživjeli svoje pretke, a nedorasli da su umrli prije njih. Kasnije je pretpostavka napuštena i vraćen je stav klasičnog prava. - Pretpostavka fictio legis Corneliae uzimalo se da je rimski građanin umro u času zarobljavanja kako bi se sačuvala valjanost njegove oporuke.

- U staro doba ropstvo imalo patrijahalni karakter, rob živio u obitelji svojeg gospodara, radio zajedno s ostalim članovima, položaj nije bitnije razlikovao o drugih članova podređenih vlasti patris familias. - Nakon širenja Rima, dovelo je do velikog priliva roba, patrijahalna veza nestaje. Mase robova kojima je nadzornik oslobođeni rob (villicus), obrađivale su velika imanja svojih gospodara. - Mijenja se pravni položaj roba, Lex Aquilia 287.g Ili 286.g Pr.Kr. rob se izjednačuje se sa životinjom. Pogoršanje položaja robova dovodi do pobune u Laciju i Etruriji početkom 2.st. Pr.Kr. i do ustanaka na Siciliji 135.g i 103.-100.g Pr.Kr. i Spartakovog ustanka 73.g71g. Pr.Kr. - Situacija nabolje promjenom načina proizvodnje, u obradi zemljišta, robovski rad postao manje produktivan pa se prelazilo na zakup i slične oblike obrade i iskorištavanja imanja. - U doba klasičnog ropstva, rob (servus), sveden na položaj objekt prava, na stvar. Vlast gospodara (dominica potestas) sadržavala puna ovlaštenja nad životom i smrti roba, na načinu iskorištavanja njegove radne snage, u slučaju povrede roba jedino gospodar ima pravo tražiti zadovoljštinu. Za obveze roba, gospodar nije obvezan, osim ako obveza nastala iz delikta, tada gospodar umjesto da nadoknadi štetu, mogao je roba koji je učinio delikt ustupiti oštećenom (noxae deditio). Imovinskopravno robovi su nesposobni. - Robovlasnici koristili robove u pomorskim, trgovačkim poslovima pa je nastala potreba da i gospodar bude odgovoran trećima. Tu su mogućnost uveli pretori putem nekoliko tužbi kasnije nazvane actiones adiecticiae qualitatis. Za takve vrste odnosa gospodar je bio neograničeno odgovoran. - Drugi oblik gospodareve odgovornosti pojavio u vezi s ustanovom pekulija. Gospodar je robu davao dio imovine (peculium) na korištenje i upravljanje. Pekulijarna imovina bila pravno u gospodarevu vlasništvu, ali je njome stvarno upravljao rob, mogao sklapati poslove s trećim osobama. Za takve obveze prema trećim odgovoran i gospodar, ali samo ograničeno u visini vrijednosti pekulija. U ostalim slučajevima gospodar je odgovarao ako je od posla imao koristi (in rem versio). - Sudjelovanje roba u poslovnom prometu, stvoren je oblik pravne sposobnosti roba. - Carsko zakonodavstvo poduzimalo mjere da olakša položaj robova. Početkom principata zakonom Lex Petronia zabranjeno je davati robove za borbu s divljim zvjerima, osim ako rob nije učinio delikt. Antonin Pij odredio kažnjavanje gospodara ako bi nepravedno ubio ili bez razloga zlostavljao roba. Klaudije je propisao da će rob kojeg gospodar ostavi zbog bolesti postati slobodan. Odredba kojom se namjerno ubojstvo roba proglašava zločinom donio Konstantin 319.g. - Teškoće u pokušaju poboljšanja položaja roba vidi se iz Tacitova navoda u Analima. Za vrijeme Neronove vladavine ubijen je prefekt grada Pedanius Secundus i prema senatskom mišljenju (Senatus consultum Silanianum) trebalo je ubiti sve njegove robove koji su se nalazili u kući i nisu pritekli u pomoć svom gospodaru. Ubojstvo 400 ljudi ogorčilo je Rim da je došlo do pobune, dio senatora protivio se toj mjeri. Poznati pravnik Cassius Longinus uvjerio je Senat da se propis mora primijeniti jer se samo tako robovi mogu držati na uzdi. - Povijesno najstariji i najvažniji način postanka ropstva je zarobljavanje neprijatelja. Pravilo Rimljani priznavali i za strance i za vlastite građane. Za svojeg sugrađanina ustanovili fikciju da je umro u času zarobljavanja i uveli ustanovu postliminum (ius

postliminii) prema kojoj prava građana oživljavaju kada on uspije pobjeći iz zarobljeništva, brak i posjed nisu oživljavali. - Drugi način postanka ropstva jest rođenje od majke ropkinje, pri čemu tko je otac nije bitno. Dijete je pripadalo vlasniku njegove majke u doba rođenja. - Treći način postanka ropstva da u nekim slučajevima slobodan čovjek mogao postati rob po kazni: Po starom pravu (Zakonik 12 ploča) osuđeni dužnik, koji nije ispunio svoju obvezu vjerovniku, mogao je biti prodan u ropstvo (trans Tiberim) Ako bi se građanin stariji od 20g dao prijevarno prodati kao rob, da bi kad postane slobodan podijelio novac sa sudionikom ostao bi rob Slobodna Rimljanka koja bi nastavila živiti u spolnoj zajednici s tuđim robom, usprkos gospodarevoj zabrani padali bi u ropstvo i Osuđenici na teške kazne. - Ropstvo prestaje manumisijom (manumissio), pravnim aktom kojim gospodar svojem robu daruje slobodu. Napuštanje (derelictio) od strane gospodara ne daje robu slobodu, jer rob postaje ničija stvar (res nullius), koju može svatko okupirati. Razlozi za otpuštanje mogu bit izraz velikodušnosti gospodara, običaj da gospodar oslobodi grupu robova da bi ga slavili prilikom pogreba, razvitak trgovine, obrta, novčarstva, poslovi u kojima se mogu iskoristiti robovi s pekulijem i oslobođenici koji je obavljao mnoge poslove za gospodara. - Manumisije se dijele na skupine – formalnu (po propisima starog civilnog prava) i neformalnu (po pretorskom i carskom pravu). - Civilno pravo poznavalo je 3 oblika manumisije: Manumissio vindicta – oblik prividne parnice pred magistratom. Jedan građanin (adsertor libertatis) roba dotakao štapićem i tvrdio da je čovjek slobodan. Gospodar bi prisustovao tom aktu i šutio bi, te je magistrat dao robu slobodu. Ovaj oblik oslobođenja kasnije pojednostavljen, tako da je gospodar dao izjavu u zapisnik pred sudom. Manumissio censu – oslobađanje roba, da se rob po naređenju gospodara upisao u spisak građana Manumissio testamento – oporučno oslobađanje roba. Gospodar je mogao učiti: neposredno ( manumissio testamento directa) – u oporuci zapovijednim riječima da rob bude slobodan, a rob bi postajao slobodan kada je oporuka pravno stupila na snagu. posredno (manumissio testamento fideicommissaria) – molba upućena nasljedniku da on oslobodi roba, a rob dobivao slobodu tek kada je zamoljeni izvršio manumisiju. - Neformalni oblici manumisije nisu valjani po civilnom pravu, za razliku civilnih manumisija, po kojima oslobođeni rob postajao rimskim građaninom, neformalnim manumisijama on je dalje ostao rob. Takvu osobu je štitio pretor time što nije dopuštao pokretanje parnice o vraćanju u ropstvo (vindicatio servitutis). Neformalne manumisije su: inter amicos (među prijateljima), per epistulam (u obliku pisma), per mensam (za stolom), in ecclesia (u ckrvi). Bit tih oslobađanja u neformalnoj izjavi gospodara da oslobađa svog roba. - August pokušao ograničiti manumisije. Lex Fufia Caninia iz 2.g. došlo do ograničenja oporučnih oslobađanja. Lex Aelia Sentia iz 4.g. zahtijeva da gospodar prilikom oslobađanja ima najmanje 20 a rob 30 godina. - Oslobođeni rob (libertus) na način koje poznaje civilno pravo, postao je rimskim građaninom (civis Romans). Oslobođenik je u Rimu bio građanin drugog reda. Imao je niz ograničenja, nije mogao biti biran za magistrana (nije imao isu honorum), aktivno biračko pravo (ius suffragii) priznavano. Senatori nisu mogli stupati u brak s oslobođenicama. Zakon iz Tiberijeva doba predviđao kazneni progon oslobođenika koji bi se prikazivao kao da je u slobodi rođen.

- Obveze libertina prema patronu nazivane obsequim et reverentia (poslušnost i poštovanje). Patron je mogao neposlušnog oslobođenika posebnom tužbom (accusatio ingrati) vratiti u ropstvo. Libertin nije mogao tužiti patrona ako nije dobio dozvolu od magistrata. Uz to je morao obavljati odeđene radne obveze (operae) patronu. Patron je bio zakonski nasljednik ako oslobođenik nije imao srodnike iz prvog nasljednog reda (sui heredes). Patronska prava prelazila su na djecu manumisora, ali libertinova djeca nisu bila u patronatskom odnosu, jer su rođena kao slobodni građani (ingenui). - Uspješni oslobođenici od careva dobivali razne povlastice, koje su ih socijalno uzdigle. Pravo nošenja zlatnog prstena (ius aureorum anulorum), libertina dovodilo u položaj rođenog u slobodi. Radikalnije je sredstvo po kojem je prestajao i patronat, ali uz pristanak patrona (natalium restitutio).

- Uz ropstvo, ustanova koja pojedinca lišava svojstva subjekta prava – pojedinac nije gubio status libertatis, ali je bio u stanju sličnom ropstvu. U takvom stanju osobe in manicipio, addictus (dužnik po starom pravu), nexus, otkupljeni iz ropstva, auctoratus, statuliber, liber homo bona fide serviens, kolon. In manicipio (in causa manicipii) – osobe alieni iuris koje je njihov pater familias manicipacijom dao u vlast drugom obiteljskom starješini. Svrha iznajmljivanje radne snage ili neki oblik zalaganja osobe. - Manicipirani je zadržavao rimsko građanstvo i slobodu, ali je stvarno bio u položaju roba. Bitna razlika u tome što je takvo stanje bilo vremenski ograničeno na 5g. odnosno kod delikta dok se oštećenom ne odradi šteta. Na isti način i Noxae deditio – ustupanje oštećenom učinioca delikta, za kojeg je odgovrao njegovo pater familias ili gospodar. Addictus – dužnik po starom pravu. u postupku izvršenja dodijeljen vjerovniku. Vjerovnik bio dužan držati ga u dugovnom zatvoru 60 dana. Ako nitko u tom roku nije ispunio dužnikovu obvezu, vjerovnik je mogao dužnika prodati ili ubiti. Nexus je osoba u vlasti vjerovnika na temelju pravnog posla nazvanog Nexum, dok ne plati dug, položaj kao i Addictus. To je stanje ukinuto posebnim zakonom Lex Poetelia Papiria de Nexis iz 236.g Pr.Kr. Otkupljeni zarobljenik (redemptus ab hostibus) morao otkupitelju svojim radom nadoknadit otkupninu. Auctorati su osobe koje su se iznajmljivale poduzetniku gladijatorskih igara. Priznavali su poduzetniku gotovo sva prava na svojoj osobi. Statuliber je rob kojem je gospodar oporukom dao slobodu pod uvjetom ili s početnik rokom. Dok se uvjet ne ispuni ili rok ne isteče, rob je potencijalno slobodan. Liber homo bona fide serviens jest slobodan čovjek koji nekome služi jer u zabludi drži da je rob, za to vrijeme pravno je slobodan. Imovina koju stekne pripada navodnom gospodaru. Kolonat je specifična ustanova rimskog postklasičnog prava. Rimski su zemljposjednici u 2.st. svoja imanja dijeliti zakupcima, koji su zbog zaduživanja sve više postajali zavisni od vlasnika zemljišta. U Sjevernoj Africi, Palestini, Siriji postojali odavnina na carskim i crkvenim imanjima. - Marko Aurelije započeo naseljavanje barbara radi obrade imanja i radi vojne službe. U postklasično doba, nakon reformi Dioklecijana i Konstantina, nastao je pravni položaj poljoprivrednog obrađivača kojega su carevi vezali nasljedno za poziv. Koloni su pravno slobodni ljudi (ingenui), ali se vezani za zemljište koje obrađuju, ograničenja u vezi promjene zanimanja, sklapanjem braka, stvarno su bili poluslobodni, prethodnici kmetova.

- Rimsko civilno pravo poznavalo u početku samo građanina (civis romani) svojstvo nosioca prava i dužnosti. - Pravna načela određivala prava i negrađanima (iuris gentium). Pravila se razlika između slobodnih ljudi koji su živjeli unutar granica rimske države i stranaca izvan njenih okvira (hostes, barbari). - Rimski građani (cives romani) su imali punu pravnu sposobnost. Pravila razlika između spolova (žene su bile ograničene u pravima). Muškarci, posebno u starije doba, velika razlika s obzirom na to da li je netko pater familias, bez ograničenja prava, ili je unutar obitelji, u podređenom položaju, sa znatno ograničenim osobnim i imovinskim pravima (alieni iuris). - Osnovna prava rimskog građanina bila su: aktivno biračko pravo (ius suffragii), pasivno biračko pravo (ius honorum). Kod privatnopravnih odnosa, cives romani više prava: mogućnost da stječu i imaju kviritsko vlasništvo (dominium ex iure Quiritium), vlast nad podređenim članovima porodice i imovinom (patria potestas), prava slična očinskoj vlasti koja su se odnosila na suprugu i štičenika (manus i tutela), aktivno i pasivno nasljedno pravo (tetamenti factio activa et passiva), pravo sklapanja pravnih poslova po propisima civilnog prava (ius commercii), svojstvo stranke u civilnom postupku (ius agendi), pravo sklapanja valjanog rimskog braka (ius conubii). Rimski građanin koji je imao sva spomenuta prava bez ograničenja, nazivan je u pravnim izvorima civis optimo iure, građanin s najboljim, najpotpunijim pravnim statusom. - Pravo rimskog građanina da nosi 3 imena (tria nomina). Prvi dio bilo je lično ime (praenomen). Drugi dio porodično ime, koje odgovara današnjem prezimenu (nomen). Treće ime je bilo zapravo nadimak (cognomen).

- Do rimskog građanstva dolazilo se rođenjem u valjanu braku, od roditelja rimskih građana ili od oca Rimljanina, a majke Latinske s ius conubii. Vanbračna djeca stjecala su građanstvo po majci. Poseban način stjecanja građanstva bilo je dodjeljivanje civiteta kao osobita priznanja. - Rismko građanstvo bilo je dugo vremna ograničeno samo na grad Rim i njegovu najbližu okolicu. Nakon savezničkog rata (90-88 Pr.Kr.) Rimljani su bili prisiljeni da pravo građanstva podijele, po zakonu Lex Plautia Papiria svim stanovnicima Italije do rijeke Pada. Taj proces dalje širio, sve dok Karakala nije dodijelio rimsko građanstvo svim slobodnim stanovnicima carstva 212.g. Constitutio Antoniniana de civitate - Rimsko građanstvo u doba republike gubio je onaj tko je bio prognan ili je sam otišao u progonstvo, u carsko doba, tko je bio deportiran u određeno mjesto. Državljanstvo je moglo prestati odlaskom u drugu državu s kojom je Rim bio u ugovornim odnosima, zatim iseljenjem iz Rima, ili u ranije doba, iz Italije, a i zbog kazne koja je povlačila gubitak statusa slobodna građanina (capitis deminutio maxima). - Od slobodnih osoba koje nisu imale rimsko građanstvo u najpovoljnijem su položaju Latini. Razlog činjenica da su bili najbliži susjedi Rima, sa sličnim jezikom, običajima, religijom, od starine bili saveznici. Po svom pravnom položaju Latini dijelili u 3 skupine: Latini prisci, Latini coloniarii, Latini iuniani. Latini prisci (Latini veteres) bili su stanovnici latinskih općina u blizini Rima, zbog srodnosti i starinskih zajedničkih veza bio priznat najpovoljniji pravni položaj. Imaju pravo sklapanja pravnih poslova po civilnom pravu (ius commercii), pravo sklapanja valjanog rimskog braka (ius conubii). Preseljenjem u Rim stjecali su Latini prisci i ostala prava rimskog građanina. Proširenjem rimskog građanstva sa Lex Iulia i Lex Plautia Papiria (90-89.Pr.Kr.) status Latini prisci izgubio se.

Latini coloniarii bili su pripadnici latinskih općina i siromašniji rimski građani koji su se naseljavali u kolonijama što ih je osnivao Latinski savez na osvojenim područjima. Imali su ius commercii, ali ne i ius conubii. Preseljenjem u Rim mogli su pripadnici ove grupe koji su u koloniji vršili višu magistraturu (duoviri), steći puno rimsko građanstvo. - Uobičajeno da vladari prije dodjeljivanja punog rimskog građanstva daju pojedinim područjima ius Latii, koje je stanovnike tog dijela carstva dovodilo u pravni položaj što su ga imali Latini coloniarii. Neka vrsta rimskog polugrađanstva, dodjeljivanog peregrinskim općinama i pokrajinama. Ova kategoraija stanovništa nestala je nakon Karakalina edikta. Latini iuniani bili su jedna grupa oslobođenika, oni koju su oslobođeni na neformalan način. Imali su neku vrstu jako ograničenog prava građanstva. Imali su ius commercii. Imovina nije prelazila na nasljednike, nego se vraća patronu, kao da je u pitanju pekulij, a bili su i sami ograničeni u pogledu stjecanja legata ili nasljedstva. - Peregrini su slobodni stanovnici rimske države koji nisu bili ni građani ni Latini. U staro doba stranci koji su živjeli izvan područja grada Rima. Širenjem rimske države, riječ peregrinus dobila značenje stanovnika rimske države ali negrađanina. - U početku je svaki stranac bio praktički bez ikakve pravne zaštite. Rimljani su s udaljenim općinama i državama sklapali ugovore (amicitia i hospitium), čime su stranci dobili određenu pravnu sigurnost. Pojam peregrini obuhvaćao upravo stanovnike tih prijateljskih državica (civitates foederatae) s područja Italjie. Proširenjem prava građanstva na cijelu Italiju tada se pojam peregrinus odnosi n slobodno stanovništvo provicija, koje nije imalo ni pravo građanstva ni ius Latii. - Peregrini nisu po starom civilnom pravu imali nikakva prava. Nisu mogli sklapati ni pravne poslove, nisu imali ius conubii i testamenti factio. U posloven odnose s Rimljanima mogli su se upuštati po načelima ius gentium. Takvi su poslovi uživali zaštitu koju je pružao praetor peregrinus. - Po svom pravnom pložaju peregrini su bili svrstani u 2 skupine: peregrini (uži smisao) i peregrini dediticii. Prva skupina pripadnici onih općina koje su ušle u sastav rimske dražve dobrovoljno, putem savezničkih i sličnih ugovora. Njima su Rimljani ostavili lokalnu organizaciju, određeni stupanj samouprave i njihovo pravo. Peregrini dediticii bili su pripadnici zajednica koje su nakon neuspjela otpora predala na milost i nemilost Rimljanima, oduzimali su im općinsku samoupravu i politička prava, bila zabranjena upotreba vlastitog prava. Položaj su im regulirali pobjednički vojskovođe svojim ediktima. U poslovnima odnosima s Rimljanima primjenjivale norme iuris gentium. Najniži sloj slobodnog stanovništva rimske države. - Razvitak rimskog društva u periodu principata vodio pomalo izjednačavanju položaja njegovih pripadnika. Jačao je položaj provincija, Italija gubila privilegirano mjesto, nestajale razlike između pojedinih područja, širio se latinski jezik, carevi počeli pojedinim područjima dijeliti rimsko građanstvo. Sve je to vodilo priznanju prava građanstva, kojeg je podijelio car Antonin Karakala svojim ediktom Constitutio Antoniniana de civitate 212.g. Svi slobodni stanovnici, osim, peregrina dediticija, postali cives romani. - Položaj pojedinca ovisio i od njegova položaja u obitelji. Najšira prava uživao pater familias, koji je stajao na čelu obitelji i bio smatran osobom sui iuris, za razliku od podređenih alieni iuris, čija prava znatno sužena. Svojstvo patris familias mogao imati samo jedan muškarac, neovisno dali punoljetan ili maloljetan, osnovni zahtjev da je bio sui iuris. - Patri familias bila su podređena djeca, dalji potomci ako su živjeli u istoj porodici, adrogirani i adoptirani, osobe in manicipio, te supruga. Svi su oni osobe alieni iuris, sve što steknu od imovine, stječu za kućnog starješinu. U strarije doba oni nisu mogli patrem familias obvezati, osim deliktno, no on je imao pravo oštećenom umjesto plaćanja kazne dade počinitelja (noxae deditio). - Položaj osobe alieni iuris nisu imali posljedice u javnom pravu. Osobe muško spola imale su ius suffragii i ius honorum. Čovjek koji obavlja visoke funkcije u državnoj službi

ili u ckrvi, po Justinijanovu pravu, podređenost očinskoj vlasti prestajala bi ako bi sin dobio zvanje patricija, postao konzul, praefectus praetorio, biskup. - Sposobnost subjekta prava da bude nosilac određenih prava i dužnosti naziva se pravnom sposobnošću (capacitas iuridica). Sposobnost subjekta prava da djelima, stvara određene posljedice u smislu nastanka, prestanka ili promjene nekog pravnog odnosa naziva se djelatnom sposobnošću (capacitas agendi). Djelatna sposobnost može biti u skladu s pravom (pravni posao), ili suprotna pravu (delikt). U okviru djelatne sposobnosti razlikujemo poslovnu sposobnost i deliktnu sposobnost. - Pravna i djelatna sposobnost najčešće kod iste osobe istodobno, ali ne uvijek. Novorođeno dijete je subjekt prava, iako ne može poduzeti nikakav pravni posao, jer je djelatno nesposobno. Nekima je priznavano određeni oblik djelatne sposobnosti premda uopće nisu bili subjekti prava, iako nisu imali pravne sposobnosti, robovi. - Osoba sa sva 3 statusa (status libertatis, civitatis, familiae) mogla biti ograničena kao nosilac određenih prava ili dužnosti(pravna sposobnost), klasna i socijalna pripadnost pojedinca, spol, vjera, neki slučajevi umanjenja građanske časti. - U ranije doba plebejci bili bitno ograničeni u svojim pravima i pravnoj sposobnosti, nisu mogli stjecati magistrature(ius honorum), zabranjeno sklapanje braka s patricijima(ius conubii). nakon pravno izjednačenja plebejaca i patricija, razlika između populara i nobiliteta jer posljednjima, pripadnicima senatorskog staleža, od početka principata počinje se praviti razlika između humilioresa i honestioresa. U postklasično doba dolazi do staleške vezanosti za zvanje ili prebivalište, tako da neke kategorije slobodnog stanovništva dolaze u položaj koji je bio blizak pravnom položaju robova. - Po rimskom pravu pravni položaj žene nepovoljniji od položaja muškaraca. Žene nisu mogle sudjelovati u političkom i javnom životu (nije pripadalo ius suffragii i honorum), žena nije mogla biti na čelu porodice, jer očinsku vlast mogao imati samo muškarac. Lex Voconia iz 169. Pr.Kr. žena nije mogla biti oporukom imenovana za nasljednika najbogatijih građana. Žena nije mogla biti svjedok kod fomalističkih pravnih poslova, niti je mogla zastupati nekoga na sudu. - Rimljani svoju vjeru usko vezali s državnim poretkom, važne religijske funkcije izjednačili s državnim magistraturama, vjerska pripadnost nije imala utjecaja na pravnu sposobnost. Rimljani nisu pokušali nametnuti svoju vjeru, niti su ograničavali vjerske obrede koji su bili drugačiji. Progoni kršćanstva posljedica kršćanskog učenja, koje je zabacivalo i osuđivalo kult cara. Čim je kršćanska crkva izborila ravnopravnost s drugim religijama (Milanskim ediktom 313.g.), a ubrzo i položaj državne crkve (353.g.) počinje se koristiti državnom vlasti, i pravim normama, u borbi sa svojim protivnicima.

- Građanska čast (existimatio) dostojanstvo i ugled što ih pojedincu, temeljem običaja i zakona priznaje određena srdina. Umanjenje građanske časti imalo određene nepovoljne posljedice i u pogledu pravne sposobnosti. Gubitak časti izazvao capitis deminutio maxima, lišavanje svojstva subjekta prava. Najvažniji slučajevi umanjenja časti bili su: intestabilitas, nota censoria, infamia, turpitudo. Intestabilitas je vrsta talionske kazne koju je predviđao Zakonik 12 ploča. Netko tko je sudjelovao u pravnom pslu kao svjedok i odbio da o tome dada svjedočki iskaz u slučaju spora, ubuduće bi izgubio mogućnost da sam bude svjedok i pravo da priziva svjedoka. Nota censoria je kaznena mjera koju su izricali cenzori prilikom popisa građana po razredima i imovini radi vojne službe. Mogli su pojedinog građanina zbog nedolična ponašanja premjestiti u niži razred.

Nota consularis sastoja u tome da je konzul odbijao upis pojedinog građanina u listu kandidata za određenu magistraturu, ako je za to bilo razloga u njegovu životu, odnosno ponašanju. Infamia je oblik gubitka časti ali nije bila definirana po rimskom pravu, nego u pretorskom ediktu nabrojene osobe koje će se smatratit infamnima. Takve osobe gubile su ius suffragii i ius honorum, nisu mogle biti svjedoci u pravnim poslovima. Infamija je bila doživotna, ali car znao pomilovati pojedince. Turpitudo jest umanjenje časti pojedinog građanina na osnovi mišljenja određene sredine. Turpitudo je oblik infamije, ali ne infamije na osnovi pravnih propisa nego infamije koja nastala na osnovi javnog mišljenja. - Ograničenja djelatne sposobnosti svode na dob,spol, duševno zdravlje i rasipništvo. - Samostalno poduzimanje radnji pretpostavlja određenu duhovnu zrelost. Rimljani granicu povezali sa spolnom zrelošću, pa subjekte djelili na nedorasle (impuberes) i dorasle (puberes). Ženska djeca sa navršenom 12.g. za razliku muških, vrijeme nije bilo fiksirano (15-16). Stajalište da kod muškaraca granicu spolne zrelosti a time i djelatnu sposobnost, treba utvrđivati individualno zastupala je sabinovska škola. Prokulovska škola zauzima gledište da kod muškaraca spolna zrelost veže uz navršenu 14.g. što je i prevladalo. Unutar skupine nedoraslih razlikovale su se dvije grupe infantes i impuberes infatia maiores. Infantes bila djeca do navršene 7 godine. Smatralo se kao neoboriva prepostavka da su ta djeca potpuno djelatno nesposobna. Ako se radilo o stjecanju određenih prava, za djecu stjecali su tutori ako su bili sui iuris. U postklasično doba dopušteno da infants može i sam stjecati posjed. Impuberes infantia maiores od navršene 7 do zrelosti, imali su ograničenu djelatnu sposobnost, mogli poduzimati pravne poslove koji su im donosili koristi (primiti dar), ali ne i one pravne poslove koji su ih obvezivali. Za ovakve poslove bilo je potrebno sudjelovanje tutora. Pravni posao bi sklopio sam maloljetnik, ali bi tutor koji je morao bit prisutan, to odbrio. - Ako bi stariji maloljetnik sklopio neki pravni posao bez sudjelovanja tutora kada je njegovo sudjelovanje nužno, onda bi impubes infantia maior steko pravo, ne i obvezu, a druga strana samo obvezu ne i pravo. Pravni posao šepavim(negotium claudicans). Reskriptom Antonina Pija određeno da impubes mora vratiti onoliko za koliko se obogatio takvim poslom. Puberes su po načelima starog civilnog prava bili potpuno djelatno sposobni. Nakon 2.punskog rata 193.g. Pr.Kr. zakon Lex Plaetoria (o poslovima minoresa) po kojem bi onaj tko je prevario punoljetnu osobu mlađu od 25g. bio kažnejn u javnom krivičnom postupku. Ako bi pak prevareni bio tužen na ispunjenje obveze koju je preuzeo, pretor bi mu dozvoljavao prigovor, pa bi tužitelj izgubio spor. Dalji oblik zaštite uveo pretor, jer minoru dopustio da i u slučaju kada se nije radilo o prijevari nego samo o oštećenju zahtijeva i dobije povraćaj u prijašnje stanje, pravni posao poništen. Sistem zaštite minora doveo u nezgodan položaj jer drugi izgubili povjerenje u takve osobe zbog neizvjesnosti što će od pravno posla ostati. - Pripadnost ženskom spolu, povlačila ograničenje u djelatnoj sposobnosti. Kad bile sui iuris (izvan manus braka i bez živa oca), staja pod tutorstvom (tutela mulierum) i nakon punoljetnosti, bez odobrenja tutora nisu mogle poduzimati važnije pravne poslove. - Duševno bolesna osoba (furiosus) bila je za trajanja umne poremećenosti potpuno djelatno nesposobna i deliktno neodgovorna. U Zakonik 12 ploča za takve osobe predviđeno skrbništvo (cura furiosi). Od duševnog bolesnika razlikovatoi slaboumnog (mente captus), ranije priznavana djelatna sposobnost jednaka sposobnosti maloljetnika između 7 i 14 god života. Tjelesne mane ili bolesti nisu bile razlog ograničavanja djelatne sposobnosti. - Rasipnik (prodigus) osoba koja je nerazumnim trošenjem upropaštavala svoju imovinu, nakon što ju je magistrat oglasio takvom, bila stavljena pod skrbništvo (cura prodigi).

Djelomično ograničena njena djelatna sposobnost. Proglašeni rasipnik doveden u pravni položaj starijeg maloljetnika (7-14). - Subjekti prava koji imaju pravnu sposobnost, nosioci prava i dužnosti, određene društvene tvorevine kojima je pravni poredak dao svojstvo subjekta (pravna osoba). Razlozi stvaranja takvih tvorevina jest u tome što brojne društvene ciljeve i potrebe ne može ostvariti pojedinca jer su njegove mogućnosti ograničeni. Tu prazninu popunjavaju pravne osobe, država, općina, gradovi, udruženja, zdravstvene, školske ustanove. - Teoriju pravnih osoba razradila je srednjovjekovna nauka, kanonsko pravo i pandektistika. Najvažnija tekovina rimske pravne nauke pojmovno odvajanje subjektiviteta socijalne institucije od subjektiviteta njenih članova, pojedinaca (Ulpijan). - Teorija fikcije ili personifikacije tvrdi pa ko pravnih osoba fingira postojanje subjektiviteta. Takav subjekt ne može, zato što realno ne postoji, imati ni svoju volju, niti djelovati, i volja i djelovanje pridaje njegovima zastupnicima, koji su fizičke osobe. Teorija osnivača njemačke historijskopravne škole Savigny. - Nasuprot Teoriji fikcije je teorija realne egzistencije, po kojoj pravna osoba, premda nije identičan s fizičkom, stvarno postoji kao ukupnost osoba i imovine,ima svoju volju, koja je izraz volje njenih članova. Izradio njemački pravnih Otto von Gierke. - Njemački pandektist Alois von Brinz izradio teoriju o pravnim osobama kao imovinskim masama bez subjektiviteta, koje su vezane za svrhu kojoj su namjenjene. - Rudolf von Ihering razradio teoriju destinatara, pravni subjekti kod jurističkih osoba imaju smatrati korisnici kojima su imovina ili usluge dotične osobe namijenjene. - Načini osnivanja pravnih osoba: Uvjet za njihovo osnivanje unaprijed propisuju normativni sistem, pa pravna osoba nastaje čim se ispune pretpostavke koje se propisima traže. Za osnivanje pravne osobe potrebna je dozvola nadležnog organa, pa se stoga naziva koncesijskim sistemom. - Pravna osoba ima svojstvo subjekta prava jer može biti nosilac prava i dužnosti. Djelatnu sposobnost nema, ali je ostvaruje preko svojih organa, sastavljenih od fizičkih osoba. Djelujući kao oragni oni izražavaju volju pravne osobe, do koje dolazi na način propisan statuom ili aktom kojim je pravna osoba ustanovljena. - pravna sposobnost ograničena, njihovom prirodom (ne mogu imat prava iz obiteljskih odnosa), tako i svrhom za koju su osnova ( škola baviti trgovačkim poslovima). Pravne osobe stječu poslovnu sposobnost u granicama svrhe za koju su osnovane. - Teoriji pandektne nauke, pravne osobe podijeliti, s obzirom na podlogu na kojoj počiva odnosna osoba, na: korporacije, zavode i zaklade. Kod korporacije podloga je stvaranja i djelovanja pravne osobe udruženje fizičkih osoba, npr. društvena organizacija. Zaklada nema kao osnovu, podlogu, udruživanje fizičkih osoba, nego udruživanje imovine, npr. stipendiranje studenata. Zavod nije u teoriji dokraja razjašnjen, neki smatraju zavode podvrstvom zaklade, kod njih podjednako bitan i ljudski i materijalni faktor, npr. bolnice, škole.

- U Rimu bilo više vrsta pravnih osoba, koje su ulazile u javno (rimska država, gradske općine) a neke u privatno(različita udruženja, vezana za javnošravne ili kulturno-sakralne

svrhe). Ove pravne osobe ulaze u grupu korporacija (universitas personarum). Razvoj zaklada (universitas rerum) sporiji i kasniji. - Rimljani svoju državu nazivali Populus Romanus (Senatus Polusque Romanus), državu shvaćali kao cjelokupnost svih njezin građana. Rimski pravnici smatrali da se na poslove i odnose države primjenjuje javno pravo i kad bi se država pojavljivala kao subjekt odnosa koji ne bi trebali ulaziti u javno pravo (kupovina opreme za vojsku). Ako bi došlo do spora povodom takvih poslova, odlučivao je magistrat, koji je zastupao interese države i sudio. - Državna imovina tretirana je kao javna imovina (res publicae), kao imovina svih građana, pa je zbog toga bila izuzeta iz prometa. U doba republike poistovjećivala s državnom blagajnom (aerarium populi Romani). Rimska država može stjecati nasljeđa i legate ( država preuzela pergamsko kraljevsko koje je kralj Atal III (133. PR.Kr.) ostavio rimskoj državi te sjevernoafričku pokrajinu Kyrenu, koju je ostavio Rimljanima faraon Ptolomej II (162g.). - Početkom principata pojava fiska (fiscus) i opadanje uloge erarija (aerarium). Aerarium znači barak, bronca, blagajna nastala u rano doba, kada se rimski novac kovao od bakra. Fiscus znači košaru u kojoj je matalni novac.u doba principata uz staru državnu blagajnu, upravljao Senat, pojavljuje fiscus kao druga državna blagajna kojom upravlja car. Fiskalna imovina nije bila careva osobna imovina, nakon smrti jednog vladara pripadala narednom vladaru. Fiskom u početku upravljali carevi oslobođenici, od Hadrijana jedan pravnik (advocatus fisci). Fisk pomalo apsorbirao aerarium. Fisk je i dalje ostao subjektom privatnog prava. - Proces pretvaranja pravne osobe javnog prava u privatnopravnu odvijao se i kod gradskih općina (municipia, civitates). Rimljani većem dijelu gradova ostavljali određenu autonomiju, oni su svoja unutrašnja pitanja, rješaavali slično državi, po načelima javnog prava. Potkraj republike u pretorskim ediktima pedviđeno da gradske općine mogu u redovnom formularnom postupku tužiti ili biti tužene u vezi s poslovima oko njihove imovine. U doba principa, sve općine postale subjektima privatnog prava. - U postklasično doba, nakon Konstantina, kršćanska crkva stekla svojstvo pravne osobe, tretirana kao korporacija, zajednica vjernika. - Različita društva, udruženja postojala su u Rimu oduvijek. Zakonik 12 ploča predviđao široku slobodu udruživanja. Udruženja različite svrhe npr. profesionalnu (udruženja obrtnika), socijalnu ( pogrebna društva, collegia tenuiorum – društva siromašnih), udruženje nižih činovnika (collegia apparitorum), svećeničke grupacije. Sloboda udruživanja ograničena potkraj republike, pravilo da osnivanje i rad udruženja mora odobriti Senat. Rimsko pravo od neograničene slobode udruživanja prešlo na sistem dozvole (koncesije). Važilo pravilo da za osnivanje udruženja potrebna najmanje trojica članova, ali društvo ostajalo i kada bi palo na samoj jednoga, ako bi bilo još imovine i imena društva. - U postklasično doba, pojavljuju se brojna profesionalna udruženja prisilne naravi (brodari,pekari), kojima carska vlast ovjeravala određene poslove u vezi s gosodarskim i javnim službama. - Zaklada (fundatio) jest određena imovinska masa, namijenjena nekoj društvenoj svrsi, kojoj se priznaje svojstvo pravne osobe.

- Obiteljsko pravo je skup normi kojima se reguliraju odnosi u porodici (familia), odnosi između muža i žene nastali na temelju valjanog braka, odnosi njih kao roditelja prema djeci, pitanja starateljstva (prema prirodi ne ulazi u obiteljsko pravo, ali se oslanja na norme koje važe za odnose roditelja i djece). - U Rimu, u početku gotovo neograničena vlast obiteljskog starješine (pater familias), u odnosu prema supruzi (manus), u odnosu prema djeci i drugim podređenim osobama (patria potestas). Starateljstvo (tutela,cura) svrha bila zaštita imovine, a ne toliko štićenika. Razvoj rimske obitelji, ranija apsolutna vlast patria familias, postepeno slabi. - Rimski pravnici norme obiteljskog prava ulaze u dio prava ius quod ad personas pertinet (pravo koje odnosi na osobe). - Obitelj (familia) jest skupina osoba koje po prirodi (potomci po rođenju), bilo po pravu (brak, adopcije, adrogacije), podređene vlasti jednoga. Očinska vlast (patria potestas) shvaćena kao najbitniji element. Izuzev Patrem familias, jedini bio osoba s punim pravnim ovlaštenjima, ostali imali nesamostalan položaj (alieni iuris). Pojam obitelji, odredilo klasično pravo, definicija pripisana Ulpijanu. Rimska obitelj nastala razbijanjem plemena (gensa) na manje zajednice. - Familia u riskom pravu ima i druga značenja. Familia pecuniaque određuje cjelokupnost obiteljske imovine, označava zajednicu srodnika. Familia također znači i grupu robova (familia urbana robovi koji neposredno služe gospodaru, a familia rustica robovi koji obrađuju poljoprivredno imanje). - Rimska obitelj tijekom razvitka proživjela 3 faze: 1. faza – doba postanka rimske države, najranije desetljeća republike, rimska obitelj imala oblik consortium. Veliki broj članova, pretežno braće, s potomcima, i u nekoliko generacija. Consortium se osniva na zatvorenoj, naturalnoj kučnoj privredi, uz minimalnu razmjenu dobara. Agrarna proizvodanja kombinirana sa stočarstvom. Posla ima za sve članove obitelji, uz upotrebu radne snage robova, u to doba žive u patrijahalnom ropstvu. Imovina u zajedničkom nepodijeljenom vlasništvu članova konzorcija, na prijelazu od kolektivnog gentilnog vlasništva k individualnom, privatnom vlasništvu. 2. faza – nešto starije od donošenja Zakonika 12 ploča, započeo proces raspadanja konzorcija. Individualna obitelj (familia) dosta razvijena, ali consortium i dalje postoji. Nova individualna obitelj sastoji se od bračnih drugova, njihovih potomaka i drugih osoba pod vlašću obiteljskog stariješine. Osobne odnose karakterizira jaka vlast obiteljskog starješine (patria potestas) nad svim podređenim članovima ( supruga u manus-braku, djeca, adoptirani i adrogirani članovi, robovi). Nad svima osobama pater familias ima pravo života i smrti (ius vitae necique). Imovina prestala bit koloktivno vlasništvo, pretvorila se u porodično vlasništvo. Proces razvitka porodice u pravcu daljnjeg jačanja ovlaštenja patris familias na imovini porodice, pa sve više poprima oblik njegovog individualnog vlasništva. Privredna osnova zatvorena kućna privreda, s malim obujmom razmjene dobara. - Razvitkom društvenih odnosa u tokuekspanzije Rima, uz poljoprivredu i stočarstvo, počinju razvijati obrt, trgovina i novčarstvo. Stvoreni uvjeti da se i osobe alieni iuris mogu snaći te samostalno egzistirati i izvan obitelji. Koheziona snaga stare agnatske obitelji slabi. Familia je sastavljena uglavnom od bračnih drugova i njihovih potomaka, koje ne drži na okupu potreba i uvjeti egzistencije, nego svijest o zajedničkom porijeklu, dakle krvna veza. 3. faza – potkraj 3. i na početku 2.st. Pr.Kr. novi tip obitelji. Ona zbog osnovne veze koja je drži, naziva krvnosrodničkom ili kognatskom obitelji. Neograničena vlast patris familias slabi. Manus-brak nestaje, čime se znatno mijenja položaj supruge. Djeca stječu

izvjesnu samostalnost. Patrijahalni karakter obitelji počinje se gubiti, jer kognatsko srodstvo uvažava mušku i žensku liniju. Bitno poboljšanje položaja osoba alieni iuris.

- Srodstvo je određeni odnos između osoba zajedničkog podrijetla. Krvna veza, izaziva brojne posljedice u pravu, u bračnom pravu (ženidbena zapreka), u nasljednom pravu (intestatni nasljedni red), u procesnom pravu (razlog za izuzimanje od obveze svjedočenja). U ranije doba rimsko pravo drugačiju predodžbu. - Za patrijahalnu obitelj, u doba postojanja oblika consortium, bilo je bitno agnatsko srodstvo (agnatio), srodstvo po ocu, po pripadnosti istoj očinskoj vlasti. U tom odnosu nalazile osobe koje su živjele pod zajedničkom vlašću patris familias, potomci iz zakonitog braka, surpuga u manus-braku, ulaze i oni koju ne nekoć bili pod istom očinskom vlašću, koja prestala smrću zajedničkog patris familias, pa su dotične osobe osnovale svoje vlastite porodice. U agnatske srodnike ulazila i adoptirana i adrogirana djeca. - Stupnjevi agnatskog srodstva određivali su se po blizini veze između osoba alieni iuris i patris familias. Za razliku od agnatskog, kognatsko srodstvo (cognatio) jest srodstvo i po očevoj i majčinoj liniji. - Srodstvo može biti u uspravnoj (linea recta) ili u pobočnoj liniji (linea transversa). Uspravnu liniju sačinjavaju osobe koje potječu jedna od drugih, odnosno između predaka (ascendentes) i potomaka (descedentes). Odnos između oca,sina,unuka. Pobočnu liniju (kolaterala) čine srodnici koji ne potječu neposredno jedni od drugih, nego od nekog zajedničkog pretka (braća i sestre). - Pravila se razlika između punokrvne i polukrven braće i sestara. Srodnici samo po ocu nazivani su consaguinei, a srodnici samo po majci uterini. - Stupanj srodstva (gradus) između dviju osoba određivao se po broju poroda koji postoje između njih i njihova pretka, po pravnom načelu toliko stupnjeva koliko poroda (tot gradus, quod generationes). Utvrđivanje stupnjeva srodstva potrebno je da bi se ustanovila bračna zapreka, zakonsko nasljedno pravo. Kao bračna smetnja i tazbinsko srodstvo (affinitas). Odnos koji postoji između jednog bračnog druga i krvnih srodnika drugog bračnog druga. - Brak zakonom uređena trajna zajednica muškaraca i žene (suvremeno pravo). U rimskom braku, njegovi stariji oblici (brak cum manu), ne može biti govora o međusobnim pravima i dužnostima bračnih drugova. Rimski brak nije bio pravna, nego socijalna ustanova. - Po rimskom shvaćanju, brak činili dva bitna elementa – faktična zajednica života muškaraca i žene (objketivni elem.) i trajna namjera, želja bračnih drugova da žive upravo kao muž i žena (subjektivni elem – affectio maritalis). Oba elementa morala istovremeno postojati, ako bi se izgubio biolo jedan ili drugi, brak bi prestajao. Brak je strogo monogaman. Rimljani nisu u pojam braka stavljali spolne odnose, ističući da je bit braka u određenoj volji i namjeri bračnih drugova. - Dvije definicije braka: Modestin – brak veza muškaraca i žene, doživotna zajednica, ustanova božanskog i ljudskog prava. Druga dana u Justijanovim Institucijama – brak je veza muža i žene koja sadrži trajnu životnu zajednicu. Definicije nisu potpune jer ne naglašavaju potrebu da postoji affectio maritalis, pa su ovo više pogledi na brak nego pravne definicije. - U postklasično doba javljaju tendencije po kojima nei trebalo da affectio maritalis bude trajan elemenat rimskog braka, nego element za nastanak braka. Utjecaj kršćanstva, nastojalo ograničiti slobodu razvoda braka

- Postoja i druge trajnije zajednice života muškaraca i žene uz brak, to su: konkubinat (concubinatus) i kontubernij (contubernium). Konkubinat je trajna zajednica života slobodnih osoba različita spola, ali bez affectio maritalis. Muškarci i žene kad zbog određenih razloga nisu mogli ili htjeli sklopiti brak, velike socijalne razlike (osobma senatorskog staleža zabranjeno stupiti u brak s oslobođenicama). Konkubinat neka vrsta braka manje vrijednosti, nije bio zabranjivan. Konkubinat nije izazivao učinke braka, ni za muža ni ženu, ni prema potomcima. Djeca smatrana vanbračnom i slijedila su u svom pravnom položaju majku. Kontubernij trajna zajednica života između robova ili između slobodne osobe i roba. Veza nije imala pravne učinke, položaj djece sličan položaju kod konkubinata.

- U starije doba prevladao brak cum manu. U brak žena bi ušla u angatsku obitelj svoga muža, potpala pod njegovu vlast, i time raskinula agnatsku vezu sa svojojm prirodnom porodicom. Drugi oblik braka, brak sine manu, žena ostaje i dalje vezana za svoju prirodnu obitelj, ne potpada pod vlast muža. Njena agnatska i kognatska veza ostaje uz prirodnu obitelj. Brak cum manu sve se više gubi u razvijenim privrednim prilikama, a potkraj klasičnog perioda sasvim nestaje. - Valjan rimski brak trebao ispuniti nekoliko pretpostavki, kako muškarac tako i žena. Tražilo se postojanje prava na sklapanje braka (ius conubii). To su imali rimski građani između sebe, Latini prisci. Ius conubii moglo je bit dodijeljeno kao posebna privilegija negrađanima. - Plebejci u najranije doba nisu imali conubium s patricijima, ali im ga je priznala Lex Canuleia 455.Pr.Kr. Augostovo ženidbeno zakonodavstvo uvelo zabranu braka senatora s oslobođenicama. U postklasično doba pripadnicima pojedinih socijalnih skupina stavljana ograničenja i zabrane u vezi sa sklapanjem braka. Za sklapanje braka potrebna i djelatna sposobnost, muškarac morao imat navršenih 14, a žena 12 godina. impuberes i duševno bolesni nisu mogli sklopiti valjan brak, po Justinijanovu pravu nemoguće i kastriranima, jer nisu sposobni vrštiti funkciju zbog kojeg brak postoji. Potrebna i suglasnost patris familias za osobe alieni iuris. U najstarije doba nije se tražila suglasnost budućih bračnih drugova, nego su njihovi patris familias sporazumno odlučivali o svemu. U klasično doba uz pristanak patris familias traži i suglasnost zaručnika, u postklasično doba suglasnost zaručnika dovoljna, jer se valjan brak mogao sklopiti i kada se pater familias protivio. - Brakovi peregrina, Rimljani su ih prosuđivali po pravu dotične zajednice. Brak između rimskog građanina i peregrina (matrimonium iniustum) nije dolazilo do posljedica valjanog braka. Zakon s kraja republike Lex Minicia, dijete iz takve veze dolazilo u pravni položaj roditelja koji nije imao rimsko građanstvo. Za sklapanje valjana rimskog braka potrebno da nema nekih okolnosti, bračnih smetnji. Postoje apsolutne i relativne, zavisno da li onemogućuje sklapanje braka s bilo kojom osobom ili to onemogućuju samo s određenom osobom. - Apsolutna smetnja smatra se postojeći brak, izrazito monogamni karakter. Netko stupio u drugi brak, stizala ga je infamia. U relativne smetnje ulazi krvno srodstvo. Brak bio zabranjen između krvnih srodnika u uspravnoj liniji (linea recta) bez ograničenja, a pobočna linija (linea transversa – kolaterala), u staro doba brak imeđu pobočnih srodnika zabranjen u 7stupnju srodstva. U klasično doba ograničenje vrijedilo do 4stupnja pobočnog srodstva. Jednom posebnom senatskom odlukom (Senatus consultum iz 49.g.) dopušteno sklapanje braka u 3stupnju pobočnog srodstva, kasnije Konstantin tu odluku ukinuo.

- U doba principata tutoru i njegovim bližim srodnicima zabranjeno sklapanje braka sa štićenicom prije nego tutor položi račun o upravljanju imovinom i prije nego štićenica navrši 25g. Osoba koja bi usprkos tim zabranama sklopila brak pretrpjela bi infamiju. - Za udovu vrijedilo načelo da ne smije ponovo stupiti u brak prije nego ožali muža. U klasično doba vrijeme žalosti (tempus lugendi) iznosilo 10mjeseci, a kasnije produženo na godinu. Ranije bila moralna dužnost, kasnije, djelatnošću pretora dobila pravnu vrijednost. Kršenje te zabrane nije povlačilo ništavost braka, ženu i njene srodnike, novog muža, ako je znao da tempus lugendi nije isteklo, stizala infamija. Žena bi izgubila sve što je stekla od umrlog muža. U postklasično doba zabrana je protegnuta i na slučaj prestanka ranijeg braka razvodom. - Ograničenja u pogledu sklapanja braka pogađala osobe iz socijalnih, vjerskih, moralnih ili privrednih raazloga. Kolone, članove zanatskih kolegija, kršćane i Židove te druge nevjernike, vojnike u toku aktivne službe. - Posebno mjesto zauzimaju mjere koje je poduzeo August da bi popravio moralne prilike, spriječio neopravdane razvode brakova i potaknuo veći natalitet. Donio više propisa, neki svrstati u grupu bračnih smetnji i zapostavljanja, a neki u stimuliranje i privilegiranje izvjesnih krugova građana. Lex Iulia de adulteriss, iz 18.g. Pr.Kr. uvedeno je kažnjavanje preljuba i zabranjeno sklapanje braka između preljubnika. Lex Iulia de maritandis ordinibus iz 18.g. Pr.Kr. i Lex Iulia et Papia Popaea iz 9.g. odnosila su se posredno ili neposredno samo na bračno pravo. Prema Lex Iulia et Papia Popaea muškarci morali su stupiti u brak u vremenu od 25 do 60 godine, a žene od 20 do 50 godine. Određeno da osobe u braku moraju imati djecu. Muškarci morali imati barem jedno dijete, dok žena koja je rođena slobodna troje, a oslobođenica četvoro djece. Osoba koja nije udovoljavala tim zahtjevima, ostala neoženjena (caelebs) ili bez djece (orbus) bila su zapostavljena. - Sklapanju rimskog braka prethodile su zaruke (sposalia), ali nije bila nužna pretpostavka braka. U staro doba očevi budućih supružnika međusobno sporazumijevali o budućem braku svoje djece, u obliku formalističkog starinskog pravnog posla spozije. Kasnije formalizam prestao, zaruke bile valjane bez obzira na način na koji su pater familias o tome sporazumijeli. Po definiciji Florentina, zaruke su dogovor i uzajamno obećanje budućeg braka (sponsalia sunt mentio et repromissio nuptiarum futurarum). - U najstarije doba zaruke (sponsalia) stvarale utuživu obvezu na sklapanje braka, ali obveznost ubrzo prestala. U postklasično doba, utjecajem orijentalnih shvaćanja, kršćanstva, pojavljuje se ideja o obveznosti zaruka. Uvodi se neka vrsta kapare nazvana arrha sponsalicia, koju bi stranka gubila ako odustane od zaruka, dok druga strana koja je kaparu primila, morala je vraćati 4x iznos (po Justinijanovu pravu 2x). Od kapare treba razlikovati zaručničke darove. Oni su mogli biti opozvani ako je davanje učinjeno pod uvjetom da dođe do braka. U postklasično doba pitanje vraćanja vezalo za opravdanost ili neopravdanost razloga odustajanja od zaruka, ovisnim o objektivni okolnostima, bez krivnje jedne ili druge strane (smrt jednog zaručnika). - Oblici sklapanja braka zavisili od toga da li su zaručnici, u starije doba patres familias, imali namjeru da brakom osnuju i muževu vlast nad ženom (manus, cum manu). Brak cum manu sklapan je u formalnim oblicima (confarreatio, coemptio), te neformalni brak usus. Confarreatio je svečano sklapanje braka, praćeno određenim vjerskim obredom, uz prisutnost pontifexa, maximusa, flamena Dialis i 10 svjedoka. Glavni dio je prinošenje žrtve Jupiteru u obliku kolača. Smisao obreda bio je sjedinjavanje zaručnika po božanskom i ljudskom pravu. u staro doba privilegij patricija. Coemptio sklapanje braka u obliku prividne kupnje, u obliku mancipacije. U pravnom poslu sudjelovali patris familias i zaručnici. U kasnije doba i sami zaručnici mogli obaviti taj čin. Coemptio vjerojatno ukazuje na mnogo ranije doba, kada je kupovanje žena bilo stvarna činjenica. Ovaj oblik sklapanja braka nije dugo zadržao, nestao je početkom klasičnog doba. Najjednostavniji način sklapanja braka bio je usus, činjenica zajedničkog života supruga. Usus je bio vezan za neke običaje. Najvažniji je dovođenje zaručnice u kuću

zaručnika, uz neke obrede. Od konkubinata se ovaj brak razlikovao po tomo što ovdje postoji affectio maritalis, pretpostavljalo se da affectio maritalis postoji uvijek kad se radi o životnoj zajednici muškaraca i žene istoga društvenog položaja, među kojima je brak moguć (ius conubii). Pretpostavljalo da affectio maritalis postoji kada je ugovoren miraz (dos) ili darovanja. Kao neformalan i jednostavan oblik sklapanja braka, usus bio u najširoj upotrebi. Poznat i u doba Zakonika 12 ploča. Iz činjenice zajedničkog života ovaj neformalni oblik braka dovodio je do muževe vlasti (manus) na sličan način kao i kod dosjelosti. Nakon proteka roka od godinu dana zajedničkog života žena bi potpala pod muževu vlast. Da bi se izbjeglo, zakonik 12 ploča predviđao mogućnost da žena u roku godine dana jednom izostane iz kuće uzastopno tri noći, da prekine tok dosjelosti i time spriječi nastanak manusa. - Formalni oblici sklapanja braka s vremenom su nestali iz upotrebe, August pokušao confaerratio umjetno oživiti. U Justinijanovoj kodifikaciji više se ne spominju. - Sklapanje braka izazvalo posljedice u pogledu osobnih i imovinskih odnosa bračnih drugova. U vezi osobnih odnosa među bračnim drugovima treba razlikovati brak cum manu od braka sine manu. Cum manu žena je napuštala svoju prirodnu, agnatsku obitelj, i patrium potestatem oca ili djeda, te potpadala pod očinsku vlast muža ili njegova oca, ako je muž bio alieni iuris. Vlast muža nad ženom u manus-braku nije se načelno razlikovala od vlasti nad djecom. Kao član nove obitelji i kao njen agnat imala je zakonsko nasljedno pravo, ali to pravo gubila u dotadašnjoj obitelji. Imovinskopravno žena kao osoba alieni iuris nije bila sposobna, pa je sva imovina, ako ju je imala prije braka, pripala odmah mužu, odnosno patri familias nove obitelji. Brak sine manu pravni položaj žene ne mijenja bitnije. Ona i dalje ostaje pod patria potestas svoga prirodnog oca, zadržala nasljedno pravo u svojoj ranijoj obitelji, a u novoj ga ne stječe jer nije u agnatskoj obitelji. Žena je svojom imovinom samostalno upravljala, jer muž nije imao pravo upravljanja ni korištenja takve imovine.

- U imovinskim odnosima bračnih drugova poseban položaj imala imovina s posebnom namjerom, miraz (dos). Po definiciji rimskih pravnika to je imovinski doprinos koji sama žena, njezin pater familias ili drugi srodnici daju mužu kako bi lakše snosio troškove kućanstva. Miraz koji je davao pater familias nazvao se dos profecticia, a onaj koji je potjecao iz drugih izvora dos adventicia. U početku miraz običaj, vremenom obveza. - Miraz, ulazio potpuno u imovinu muža kao njegovo trajno vlasništvo i njime slobodno raspolagao. Kada je prevladao brak sine manu, razvod braka postao češta pojava, javilo shvaćanje da treba osigurati vraćanje miraza, jer se počelo uzimati da i žena ima određena prava na svoj miraz. U Justinijanovu pravu miraz se mora načelno uvijek vratit, osim kada razvod nastao isključivo ženinom krivnjom. - Za osiguranje vraćanje miraza, od Augusta zabranjeno otuđivanje nekretnina iz Italije i njihovo zalaganje. U Justinijanovu pravu ženi za osiguranje vraćanja miraza poznato zakonsko založno pravo (pignus tacitum) na muževoj imovini. - Oblik imovinskih odnosa vezanih za brak koji su imali poseban pravni režim, darovanje prije braka (donatio ante nuptias), do kojeg dolazilo kada bi zaručnik ili njegov pater familias davao zaručnici određene stvari, odnosno imovinu s istom namjenom kao i za dos, radi lakšeg snošenja troškova kućanstva. Imovinom iz donacije upravljao je muž. Prestankom braka zbog njegove smrti, ta imovina pripadala djeci, ali žena pravo uživanja. Kod razvoda braka krivnjom muža donacija pripala ženi. U Justinijanovu pravu cijeloj je ustanovi dano drugo ime, darovanje zbog braka (donatio propter nuptias), a ne kao ranije, prije braka. Određeno da i na donatio primjenjuju pravila o mirazu (dos).

- Brak mogao prestati zbog određenih činjenica i okolnosti, bez volje bračnih drugova, dijelom po njihovoj volji. Razlozi prestanka braka svode se na smrt, capitis deminutio, naknadna pojava bračnu smetnju i razvod (divortium). Smrt jednog ili oboje bračnih drugova dovodi do prestanka braka. Preživjeli drug može stupiti u drugi brak, pri čemu se od supruge tražilo da to učini nakon isteka određenog vremena (tempus lugendi). Capitis deminutio maxima uz gubitak pravne sposobnosti dovodi do prestanaka braka. Pad u ropstvo imao je iste posljedice. U pitanju capitis deminutio media, gubitka građanstva, brak također prestao. Capitis deminutio minima mogla dovesti do prestanka braka kad se radilo o braku cum manu, jer je njome prestajal agnatska veza. Kada je brak sine manu postao pravilo, capitis deminutio minima nije imala učinak na brak. Prestanak braka mogao je nastati i naknadnom pojavom bračne smetnje. Tako bi u slučaju kad svekar adoptira snahu brak prestao. Po volji jednog ili obaju drugova brak bi prestao razvodom(divortium). U Rimu vladalo načelo o slobodi razvoda braka, za razvod nisu zahtjevali određeni zakonski razlozi i nije bila potrebna intervencija suda. Razvod je akt koji su poduzimale same stranke. Stav rimskog prava da je brak samo socijalna pojava, koja se sastojala od faktične zajednice života i odgovarajuće volje bračnih drugova. - U vezi s razvodom treba razlikovati brak cum manu i brak sine manu. Budući da je supruga u starom cum manu braku bila pod vlašću muža, ona sama nije mogla odlučivati o razvodu. To je pravo imao jedino muž ili njegov pater familias. U braku sine manu mogli su se s pravom na razvod koristiti jednako i mižu i žena, ali i njihovi patres familias. Tokom vremena samo zainteresirani drugovi mogli razvesti brak. - Brak cum manu, sklopljen u formalnom obliku, razvodio se po načelima starog rimskog prava, aktom suprotnom činu sklapanja, tako je confarreatio prestajala u obliku diferreatio, a brak sklopljen u obliku coemptio prestajao je suprotnim pravnim poslom, remancipatio. Usus brak koji je doveo do muževe vlasti prestajao je stvarnim prekidanjem bračne zajednice po nalogu muža. - Za razvod sine manu braka bila je dovoljna jednostrana izjava o razvodu (repudium), usmena, pismena, upućena preko glasnika, faktično prekidanje bračne zajednice.

- Razvodi brakova učestali potkraj republike. Poseban društveni problem, pad nataliteta. August poduzeo određene mjere. Lex Iulia de adulteriis pokušao uvesti red kod razvoda. Propisao da se repudium može najvati preko oslobođenika, odnosno u pismenom obliku sa 7svjedoka. - Shvaćanje Crkve, intervenirali kršćanski carevi postklasičnog doba, 4. i 5.st. Uvodili brakorazvodne razloge na temelju kojih bi brak mogao opravdano prestati (teška ili infamna dijela, nečastan život, nebriga za porodicu). Tradicija o razvodu braka, ni ti carevi nisu mogli zabraniti razvode, pa je razvod valjan čak i kad za to nije bilo nikakvih razloga. Osobe koje su bez razloga razvele brak stizale su određene štetne posljedice, imovinskopravne prirode, te zabrana sklapanja novog braka, krivična sankcija. - Teodozije II propisao obveznu formu kod razvoda otpusno pismo (libellus repudii), potpisano od 7svjedoka. - Justinijanovo pravo razvod braka nije zabranjen, bračnog druga koji bi bez razloga razveo brak, onog koji je skrivio opravdani razvod, stizale su osobne kazne i imovinskopravne posljedice(doživotno zatvaranje preljubnice u samostan, gubitak miraza, donacija). - Po klasifikaciji razloga u Justinijanovu pravu mogle su postojati 4 vrste razvoda: Divortium ex iusta causa – opravdani razravod, kada je uzrok krivnje druge strane npr. preljub žene

Divortium sine causa – kad nema opravdanih razloga za razvod Divortium mutuo consensu – razvod na temelju suglasnosti obaju supružnika Divortium bona gratia –razloga razvoda koji se ne mogu nikome pripisati u krivnju npr. zavjet čistoće - Patria potestas je doživotna, u ranije doba neograničena vlast kućnog stariješine (pater familias), nad osobama i obiteljskom imovinom. Očinskoj vlasti bili su podvrgnuti članovi obitelji, nije važno jesu li maloljetni, punoljetni, jesu li u krvnom ili agnatskom srodstvu s nosiocem vlasti. Očinska vlast bila jedinstvena, kako nad osoboma tako i na stvarima.Vremenom položaj svih podređenih osoba nije bio jednak. Vlast nad robovima dominica potestas, vlast nad slobodnim osobama što ih je jedan pater familias ustupao drugome na određeno vrijeme mancipium, vlast nad suprugom manus, patria potestats ograničila samo na djecu i na dalje potomke. - Patria potestas davala je obiteljskom starješini: Pravo dolučivanja o njihovu životu i smrti (ius vitae necique), mogao odlučiti o izlaganju novorođenog djeteta, o kažnjavanju bilo kojom kaznom. Običaji zahtjevali da prije izricanja težih kazni sasluša kućno vijeće (consilium domesticum), sastavljeno od odraslih muškaraca iz kuće. - odnose između patris familias i podređenih osoba mogla miješati država preko cenzora, koji su zloupotrebu očinske vlasti kažnjavali ukorom. Potkraj republike i zakonom se ograničava mogućunost izlaganja djece i njihova kažnjavanja težim kaznama, a u 4.st. smrtna kazna koju bi izrekao pater familias tretirala se kao ubojstvo. Kod teških prijestupa osoba, otac mogao podnijeti prijavu državnim organima. Pravo prodaje djece (ius vendendi), naročito prodaje in mancipium i u ropstvo (trans Tiberim). Pravo je ograničavao Zakonik 12 ploča, sin je slobodan očinske vlasti ako bude 3x prodavan, kasnije sasvim zabranjena. Pravo traženja izručenja djece od trećih koji su ih držali (ius vindicandi). Za to je služila tužba vindicatio filii, slična po imenu i sadržaju vlasničkoj tužbi. - Pater familias imao je i druga prava, njegov pristanak na sklapanje braka, davanje u noks (noxae deditio), odluka o izboru zvanja i zanimanja, pitanje emancipacije. - U imovinskopravnim odnosima pater familias smatran je jedinim i isključivim vlasnikom obiteljske imovine. Ako bi pater familias umor bez oporuke, samo ako postanu osobe sui iuris, bili njegovi nasljednici. Za očeva života, nisu mogli raspolagati imovinom. Sve ono što bi stekli pripalo bi ocu bez obzira na činjenicu što su punoljetna djeca inače bila i subjekti prava. - Djeca u ranije doba nisu mogla ugovorno obvezati oca, postojala njegova odgovornost za delikte koje bi ona učinila. Pater familias umjesto plaćanja kazne, mogao učinitelje delikta ustupiti oštećenom i time ograničiti svoju odgovornost (noxae dediticio). - Položaj osoba alieni iuris mijenja nakon punskih ratova. Razvijanje robno-novčanih odnosa omogućavalo je korištenje radne snage i umješanost osoba alieni iuris u poslovnom prometu. Budući da je korist imao i pater familias, pretorsko pravo uvelo nekoliko tužbi, kasnije nazvanih actiones adiecticiae qualitatis, na temelju kojih je otac odgovarao za obveze kućne djece. - Dalji oblik osamostaljenja kućne djece, potkraj republike vezan za ustanovu peculium. Pater familias dao bi sinu ili nekom drugom članu obitelji izvjestan dio imovine na samostalno upravljanje. Pekulijarna imovina pravno bila očevo vlasništvo, sin bi njome upravljao i raspolagao kao da je vlasnik ali nije tom imovinom mogao raspolagati pravnim poslom darovanja niti na temelju oporuke. - Drugi oblik pekulija vezan je za vršenje vojne službe. Početkom principata pa dalje carevi su dodjeljivanjem različitih povlastica najprije omogućili vojnicima da oporučno raspolažu imovinom koju su stekli za vrijeme vojne službe (in castris). Razlog takvog

privilegiranja za političke ciljeve i za uvažavanje činjenice odvojenosti vojnika od oca porodice kroz mnoge godine, tako stvoren novi pojam peculium castrense, imovina stečena u vojnoj službi. - Carsko zakonodavstvo u peculium castrense počelo ubrajati i darove, nasljedstva, što bi vojnik stekao za vrijeme vojne službe. U postklasično doba počeli su vladari i imovini stečenoj u državnoj službi, advokaturi, stečenoj izvan vojske, priznavati pravni položaj koji je imao peculium castrense, imovina nazivana peculium quasicastrense. Kasnije pridružila imovina koju su kućna djeca stjecala od majke ili majčinih srodnika (bona materna). Vremenom došlo do formiranja 3skupina imovine, peculium castrense, peculium quasicastrense, bona materna, na kojima je pater familias imao upravu i uživanje, a vlasnik bilo kućno dijete. Kasnije bona adventicia. - Justinijanovo pravo svelo patriam potestatem u uske granice: ius vitae necisque sasvim ukinuto, otac je mogao kažnjavati djecu samo blažim kaznama. Zabranjeno je i izlaganje djece. Bona adventicia ulaze u vlasništvo kućnog djeteta, čak očevo pravo uprave i uživanje takve imovine bilo u nekim slučajevima ograničeno. Kućna djeca mogla su slobodno raspolagati dotičnim dijelovima imovine. - Očinska vlast nastajala nekad pravnom činjenicom rođenja djeteta, a nekada određenim pravnim poslovima do kojih je dolazilo naknado, poslije rođenja. Rođenjem pod očinsku vlast dolazila djeca rođena u valjanu rimskom braku. Zakonitom su smatrana djeca koja se rode za trajanja braka. Majku lako ustanoviti, prema presumpciji očinstva, po kojoj se ocem djeteta smatra muž njegove majke, ako se nešto drugo nebi dokazalo. - Za dokazivanje bračnosti djeteta u najstraije doba, pater familias po svojoj volji priznavao dijete. Simbolično izvodilo da mu je novorođeno dijete polagano pred noge, pa ako bi ga pater familias podigao na ruke, uzimalose da ga je time priznao. - Kasnije uvedena druga pravila za utvrđivanje bračnosti. Predviđeno da će se bračnim smatrati dijete rođeno nakon 182. do 300 dana poslije sklapanja braka. Brak prestao razvodom, žena po senatskom mišljenju (Senatus consultum Plancianum, doba Vespazijana) morala najkasnije u roku mjesec dana obavijestiti muža da je s njim noseća. Dijete je bilo ovlašteno da i samo traži priznanje zakonitosti rođenja posebnim pravnim sredstvom što ga je uvelo pretorsko pravo. Usvojenje je način zasnivanja patriae potestatis na temelju pravnog posla, koji imao dva oblika: Adrogatio stariji oblik usvojenja. Adrogirana osoba može biti samo muškarac i to sui iuris, dakle onaj tko je i sam imao svojstvo patris familias. Posljedica adrogacije bila je da adrogirani gubio status osobe sui iuris, te zajedno s ostalim članovima svoje porodice, ako ih je bilo, i s imovinom, potpadao pod očinsku vlast adroganta. U staro doba postupak se vodio pred kurijatskim skupštinama, kojima je za tu svrhu predsjedao pontifex maximus. Kasnije akt adrogacije pred 30liktora. Na kraju Dioklecijan odredio da se adrogacija vrši carevom dozvolom. - Pontifex maximus, vodio postupak, pitao bi najprije adroganta da li i zbog čega želi adrogirati osobu, a zatim bi pitao adrogiranog da li on i zbog čega na to pristaje, pa konačno kurijatsku skupštinu dali to odobrava. - Staro pravo nije ostavljalo neka određena pravila u vezi s mogućnošću adrogacije. Kasnije zakonodavstvo utvrdilo neka načela, tražilo da adrogat mora imati 60g, da ne smije imati vlastite djece, da adrogirani mora biti mlađi od adrgonata, ali da treba biti punoljeta. - Antonin Pij dopustio da se mogu adrogirati i impubes, a uz određene uvjete mogle biti adrogirane i ženske osobe, i žena kojoj su djeca pomrla mogla je adrogirati osobu sui iuris.

Adoptio je drugi oblik posinjenja, mlađi od adrogacije i sa manje važnim posljedicama. Kod adopcije adoptirani je osoba alieni iuris, pa se dolaskom u novu obitelj njegov pravni položaj nije mijenjao, a nije dolazilo ni do prijenosa imovine. - Postupak adopcije dosta složen, sastojao se od 2 akta. U prvom prestajala je ranija očinska vlast na sličan način kao i kod emancipacije, s tom razlikom da nakon treće prodaje nije slijedilo puštanje sina na slobodu, nego je nakon toga slijedio drugio dio postupka u obliku in iure cesije, pred magistratom. Adoptant postavio tvrdnju da je dotična osoba njegova, na što bi otac šutio, pa bi magistrant dosudio kućno dijete adoptantu. Postupak ukazuje da je nastao nakon Zakonika 12 ploča i da je izgrađen na temelju pravničkih interpretacija. - uz mušku djecu bilo je dopušteno adoptirati i žensku djecu, kako maloljetnu tako i punoljetnu pa i strance. Neko vrijeme bila dopuštena čak i adopcija robova, potkraj republike zabranjeno. - Justinijanovo pravo izvršilo neke reforme adopcije i učvrščena izvjesna pravila što ih je ustanovila dotadašnja praksa i judikatura. Po Justinijanu se razlikuju po svojim učincima: adoptio plena (slučaj kad je adoptant ascendent, predak adoptiranog, po očevoj i po majčinoj liniji) i adoptio minus plena (kada je adoptirani strana osoba). - Samo kod adoptio plena nastupa pun učinak usvojenja, prijezlaz pod patria potestats adoptanta. Adoptio minus plena ne raskida vezu adoptiranog s ranijom obitelji, jer i on i dalje ostaje pod vlašću svog prirodnog oca i zadržava prema njemu nasljedno pravo. - Justinijanovo pravo je potvrdilo ranije izgrađena pravila po kojima mora postojiti određena dobna razlika (18) između adoptiranog i adoptanta. Justinijan je bitno pojednostavnio komplicirani postupak adopcije na taj način što je odredio da će se to obavljati pred magistratom, uz pristanak adoptiranog i odgovarajuću izjavu patris familias adoptiranog. - U postklasično doba pojavio još jedan način zasnivanja patriae potestatis putem pravnog posla, to je pozakonjenje djece rođene izvan braka. Uvođenje pozakonjenja vezano je za nastojanje kršćanskih careva da se smanji broj konkubinata. Car Anastazije 517g. takvo pozakonjenje uveo kao stalnu ustanovu, što je Justinijan i potvrdio. - Očinska vlast bila trajna ustanova, postojala sve dok bi pater familias bio na životu. Njegovom smrću sinovi postaju osobe sui iuris i sami postaju patres familias svojih obitelji. Supruga iz manus-braka postaje smrću muža također sui iuris, ali potpada pod tutorstvo. Učinak kao i smrt imala je na očinsku vlast capitis deminutio (gubitak slobode, građanstva, položaja u obitelji). Ako bi patris familias pao u ropstvo neprijatelja, patria potestas privremeno bi se obustavaljala. Ako je nastupilo ius postliminii, ona bi se ponovo uspostavljala fikcijom da do prekidanja nije ni došlo. Kad bi pater familias umro u zarobljeništvu, smatralo se da je patria potestas prestala u času pada u ropstvo neprijatelja. - Patria potestas porestajala kada bi kućna djeca postigla određenu funkciju ili određen položaj. U starom pravu do toga je dolazilo kad bi sin postao Jupiterov svećenik, a kćerka vestalinka. Po Justinijanovu pravu, patria potestat prestaje kada sin stekne dostajanstvo patricija, konzula, prefekta pretorio, prefekta grada, magistra militum ili biskupa. Patria potesta prestaje i kad kućno dijete prešlo pod drugu očinsku vlast, kao npr. kod adopcije, manus-brak.

- Dobrovoljan način prestanka patriae potestatis u obliku pravnog posla bila je emancipacija (emancipatio). Postupak emancipacije razvio se interpretacijom odredbe Zakonika 12 ploča. Decemviri zabranjivali prodavanje djece in mancipium, očinska vlast prestajala bi ako bi otac prodao sina 3puta. Nakon donošenja zakonika, nestao je obitačj prodavanja djece. Svećenici i pravnici stvorili mogućnost da ona posluži kao način, put dobrovoljnog otupuštanja djece ispod očinske vlasti. - Otac bi prividno prodavao sina trećoj osobi, koja bi ga nakon prve dve prodaje puštala na slobodu. Nakon treće prestala bi očinska vlast, ali ga nakon toga prividni kupac nije puštao na slobodu, nego bi ga remancipirao ocu, a zatim bi ga sam otac pustio na slobodu, zbog shvaćanja da onaj tko zadnji otpusti kućno dijete stječe nad njim neku vrstu patronskog prava. - Komplicirani oblik emancipacije zadržao se do početka 6st. te je car Anastazije predvidio da će to uz carevu dozvolu, obavljati izjavom koju pater familias bude dao pred sudom, uz pristanak djeteta, koje se na taj način oslobađa očinske vlasti. Justinijan to potvrdio ali je ukinuo potrebu careva odobravanja. - Posljedice emancipacije su da je emancipirani odmah posao osoba sui iuris, time i patris familias. Zbog prestanka agnatske veze sa svojom dotadašnjom obitelji gubio je po starom pravu zakonsko nasljedno pravo. Pretorovom djelatnošću ublaženo, kada se počeo stavljati akcent na krvno srodstvo. Emancipirani je zadržao svoju imovinu. Ostao bi mu i eventualni pekulij koji mu je ranije dao otac. Emancipacija omogućavala veće angažiranje kućne djece u poslovnom životu, odnosno otvarala put za njihovu osobnu i imovinsku samostalnost. Rimsko pravo nije poznavalo ustanovu prestanka patriae postestatis izgonom djeteta iz kućne zajednice. Dioklecijan konstitucijom 288. takav postupak izričito zabranio i osuđen kao suprotan načelima rimskog prava. - Skrbiništvo obuhvaća dvije institucije tutela i cura, a njihova je osnovna svrha bila da se zaštite neke osobe koje se zbog svoje maloljetnosti ili spola i zbog drugih razloga (nepostojanja ili ograničenja djeltane sposobnosti) nisu mogle samostalno brinuti o svojim imovinskim i drugim interesima. - Propisi o skrbništvu ne ulaze sadržajno u obiteljsko pravo, jer se ne tiču braka ni odnosa roditelja i djece. Budući da briga koja se posvečuje djelatno nesposobnim članovima društva, samo zamjenjuje roditeljsku brigu, najprirodnije je da se i te norme uključe u obiteljsko pravo. - Tutorstvo (tutela) odnosila na nedorasle osobe muškog spola (impuberes, na zaštitu koju im pružala ova ustanova nazivani pupilli) i na ženske osobe sui iuris (nisu pod očinskom vlašću ili manus braku, nazivane pupillae). - Pod tutorstvom nad nedoraslima (tutela impuberum) potpadala muške osobe sui iuris. 3 varijante tog tutorstva, zavisno od načina na koji se postavljao tutor i s obzirom na njegova ovlaštenja. U najstarije doba postojala po Zakoniku 12 ploča zakonsko tutorstvo (tutela legitima). Dužnost tutora ako je umro pater familias, preuzimao najbliži agnat, ako takva nije bilo, onda gentili. Tutorstvo po zakoniku padalo u dužnost istoj osobi koja je bila i najbliži nasljednik umrloga. Briga toga tutora usmjerena na upravu pupilove imovine, pitanje njegova odgoja i podizanja prepušteno majci. Tutor legitimus nije se mogao odreći svoje dužnosti, ali bilo je dopušteno da je putem pravnog posla ustupi drugome. Zakonik 12 ploča poznaje i oporučno tutorstovo (tutela testamentaria). Pater familias mogao je u oporuci odrediti tko će biti tutor osobama koje nakon njegove smrti postaju sui iuris (nedorasla muška djeca te ženska djeca i supruga). Oporučni tutor nije mogao poput zakonskog tutora svoje ovlaštenje prenositi na drugoga, ali mu je bilo dopušteno da se toga odrekne, za što je kasnije potreban bio opravdani razlog.

- Kod zakonskog i oporučnog tutorstva dužnost tutora mogla pasti na više osoba. Stoga su kasnije donošeni propisi na temelju kojih se upravljanje imovinom ipak imalo povjeriti jednoj osobi. I zakonsko i oporučno tutorstvo izraz privatnopravnih interesa, briga za očuvanje imovine. Vremenom zaštita obuhvatila osobu štičenika. Zakonom Lex Atilia 3st. Pr.Kr. povjereno pretoru da postavlja tutore uz sudjelovanje plebejskih tribuna. Treći oblik tutorstva, nastao djelovanjem magistrata, tutora određuju magistrati (tutela dativa). U vrijeme Marka Aurelija uveden poseban pretor koji se isključivoo bavio tim poslovima (praetor tutelaris). Po Justinijanovu pravu, funkciju toga pretora obavljali su prefekt pretorija, prefekt grada, defensor civitatis i upravitelji provincija. Tutela dativa smatrana od početka javnom odbvezom, nije se moglo odreći ni prenjeti na drugoga. - Osnovna dužnost tutora sastojala se u upravljanju pupilovom imovinom, ali vremenom počelo voditi računa o interesu osobe štičenika. Tutorske dužnosti mogli biti isključeni djelatno nesposobni, mlađe od 25 godina, vojnici, redovnici, biskupi, pupilovi dužnici i vjerovnici. Zakonodavstvo kasnije dopustilo izuzetno i ženama da budu tutorice vlastitoj djeci ako bi položile prisegu da neće stupiti u novi brak. - U vezi s upravom pupilove imovine treba reći da je u starije doba tutor djelovao u vlastito ime. On je taj posao vršio u vlastitom interesu. Tutor u svoje ime sklapao pravne poslove koji su bili vezani za upravu imovine štićenika. - Tutor je u slučajevima kada je pupil bio djelamično djelatno sposoban davao svoju suglasnost za poslove što ih je obavaljao čime je zapravo nadopunjavao nedostatak pune volje, odnosno djelatne sposobnosti štičenika. - Široka ovlaštenja tutora na imovini štičenika, dovelo do niza ograničenja u pravima tutora. Uvedena zabrana otuđenja nekretnina bez odobrenja magistrata. Zabranjeno je da tutor daje odobrenje u poslovima u kojima je i sam zainteresiran, početkom principata uvedena mogućnost da pretor od tutora traži osiguranje za zaštitu pupilove imovine. - Pravna sredstva za slučaj ako tutor zloupotrijebi svoju funkciju. Zakonik 12 ploča postojala deliktna tužba accusatio suspecti tutoris, koja je spadala u actiones populares, išla je za uklanjanjem tutora koji je učinio pronevjeru i zloupotrebu. Actio rationibus distrahendis je tužba na naknadu štete u dvostruku iznosu, mogao pokrenuti pupil zbog zloupotreba zakonskog tutora. Tužba actio tutelae, po kojoj tutor ne odgovara kao da do tada samo za zloupotrebe nego i za uredno vođenje poslova po načelima bonae fidei. Osuda na temelju te tužbe (actio tutelae directa) povlačila je infamnost. Tužbom actio tutelae contraria mogao se koristiti i tutor protiv pupila radi naknade troškova. - Tutorstvo je prestajalo punoljetnošću štićenika, te smrću i uslijed capis deminutio (maxima,media) tutora. - Oblici tutorstva nad ženama (tutela mulierum) bili su u ranije doba isti kao i kod nedoraslih, tutela legitima,tutela testamentaria i tutela dativa. Pod konac republike uobičajilo pravilo da muž u oporuci ostavi ženi pravo da sama izabere tutora, u praksi pojavila se i ustanova coemptio fiduciaria, koja se sastojala u tome da žena prividno sklopi s nekim muškarcem brak u obliku coemptio. On bi time stekao manus nad ženom, pa bi je zatim davao in mancipium osobi koja je trebala bit njezin tutor, ovaj posljednji mogao ju je pustiti iz mancipija i tako postati njen kvazi-patron. - Sadržajno tutela mulierum bitno razlikovala od tutorstva nedoraslih osoba. Tutor nije vlasti nad osobom žene, niti je upravljao njezinom imovinom. Tutor davao odobrenja pri poduzimanju važnijih pravnih poslova. Ako bi tutor odbijao dati svoje odobrenje, žena ga je preko pretora mogla natjerati na to. - Oslobođene tutorstva žene koje su imale ius liberorum. U doba kad u obiteljskim odnosima počinje prevladavati načelo kognacije i osamostaljivanje pojedinih članova, tutorstvo nad ženama postoji samo kao povijesni relikt, bez stvarnog značenja.

- Kuratorstvo (cura) oblik skrbništva koji ne predstavlja jedinstvenu instituciju, nego je za to zajednički naziv za nekoliko različitih ustanova. Cilj je zaštita imovinskih interesa osoba koje se premda odrasle iz određenih razloga (ograničena djelatna sposobnost, tjelesna mana), same ne mogu brinuti o svojoj imovini kako treba. - Najvažniji slučajevi kuratorstva odnose se na skrbništvo nad duševno bolesnima (cura furiosi), rasipnikom (cura prodigi) i doraslim osobama mlađim od 25 godina (cura minorum). - Zakonik 12 ploča predviđao da brigu o duševno bolesnome vode njegovi agnati i gentili. Prema tome i cura furiosi povjerena istim osobama koje su imale zakonsko nasljedno pravo na imovini bolesnoga. Radilo se o zakonskom kuratorstvu (cura legitima). U klasično doba uvedeno je i imenovanje kuratora od strane magistrata (cura dativa). Cura testamentaria nije postojala kao institucija, ali magistrati na funkciju kuratora određivali obično osobu koju bi pater familias označio u oporuci. - U najranijem periodu curator je imao punu vlast nad osobom i imovinom bolesnog. Kasniji razvoj doveo je do toga da su ovlaštenja nad osobom slabila i gubila se. Ostalo je jedino pravo upravljanja imovinom. Za razliku od tutora koji je imovinom štičenika upravljao u vlastito ime, curator je djelovao samo kao poslovođa. Curator po prirodi svoje funkcije nije davao odobrenje. - Skrbništvo nad rasipnikom (cura prodigi), nad osobom koja bez mjere troši svoju imovinu, bilo je u starije doba cura legitima, vršili su ga agnati i gentili. Ranije samo onaj, tko bi rasipao imovinu nasljedno stečenu od predaka, kasnije, pretorskom djelatnošću, stavljali su se pod skrbništvo i rasipnik koji bi nerazumno trošio i drugu imovinu (stečenu oporučno, darovanjem). Došlo do imenovanja kuratora od strane magistrata, na način kao i kod skrbništva nad duševno bolesnim. - Stavljanjem rasipnika pod skrbništvo obavljao je magistrat formalnom zabranom upravljanja imovinom. Nakon toga, rasipnik po svojoj djelatnoj sposobnosti izjednačen s muškim osobama između 7i14g. pa je bio ovlašten uzimati pravne poslove koji su mu donosili korist, ali se nije mogao obvezati. Za razliku od položaja što je imao impubes, rasipnik je mogao prihvatiti nasljeđe i sklopiti brak, ali ne napraviti oporuku. - Cura minorum sasvim drugačija od curae furiosi i curae prodigi, po nastanku i po položaju, po pravima kuratora i štičenika. Ova ustanova razvila u vezi s provođenjem zakona Lex Plaetoria, koji je nastojao zaštiti od prijevare dorasle osobe mlađe od 25god. U početku je određivan kurator za svaki pojedini slučaj sklapanja pravnog posla, a kasnije, od doba Marka Aurelija, počeo se imenovati stalni kurator, ali samo na traženje minora. - Kurator počeo davati svoje odobrenje i upravljati cjelokupnom štičenikovom imovinom. Na taj način zapravo i stvorena ova ustanova. Cura minorum već potkraj klasičnog doba uvelike ličila na tutela impuberum, ali je uvijek ostalo pravilo da se curator određuje na zahtjev koji bi postavio minor. Kuratorovo ovlaštenja u kasnije doba da minor nije mogao

bez njegova odobrenja otuđiti imovinu niti se obvezati. Minor je izlazio ispod skrbništva, ako mu je carevom odlukom priznata punoljetnost, prije navršene 25.g. starosti.

- Stvari su prostorno odijeljeni dijelovi vanjske prirode dostupni ljudima. Uži pojam stvari, tjelesni predmet (corpus), kako su Rimljani u starije doba pojam res i shvaćali. Kasnije je pojam proširio tako da riječ res obuhvaća sve ono što može biti predmetom pravnih odnosa među ljudima i ulaziti u nečiju imovinu. - Res označavalo nasljedstvo, druga prava stvarnopravne naravi. U res Rimljani nisu pod taj pojam svrstavali vlasništvo, jer su to pravo identificirali s objektom, gledajući u vlasništvu potpunu vlast. Pravni pojam stvari relativan, s obzirom na prilike i uvjete društvenih odnosa svakog pojedinog momenta. Po rimskim shvaćanjima i ljudsko biće (rob) smatrano objektom prava. -Rimsko pravo poznavalo nekoliko načina podjele stvari: 1.Tjelesne i netjelesne stvari – Prema Gaju, sve se stvari mogu podijeliti na grupe tjelesnih (res corporales) i netjelesnih stvari (res incorporales). Razlikovanje da li se one mogu osjetilima utvrditi, odnosno kako Gaj tvrdi dotaći (res corporales) ili se one sastoje od prava, apstraktni pojam (res incorporales). Gaj za netjelesne stvari navodi nasljedstvo, pravo uživanja. - Podjela stvari na tjelesne i netjelesne više umjetna nego stvarna potreba, nije bilo moguće posjedovati netjelesne stvari, pa stoga niti izvoditi neka prava koja se temelje ne posjedu. Stav ublažen izgrađivanjem pojma posjed prava u odnosu prema služnosti. Ni prijenos prava na netjelesnim stvarima nije mogao vršiti faktičnom predajom, nego je obavljan u obliku in iure cesije. 2.Res mancipi i res nec mancipi – Res mancipi su stvari koje su se mogle prenositi na drugoga samo formalističkim, svečanim, pravnim aktima – mancipacijom i in iure cesijom. Grupa stvari: ager romanus, sva zemljišta u Italiji, robovi, stoka, te četiri stare poljske služnosti (iter,via,actus,aquaeducuts).Ostali predmeti namještaj, alat spadali su u res nec mancipi, pa je vlasništvo na njima prenošeno neformalno, predajom iz ruke u ruku (traditio). - Razlika između res mancipi i res nes mancipi, počela u razvijenijem periodu trgovine i razmjene dobara gubiti svoje značenje, umjesto kompliciranog akta mancipacije i kod prijenosa stvari iz skupine res mancipi počela koristiti neformalna traditio. Razliku pravno ukinuo Justinijan. 3.Res in patrimonio i res extra patrimonium – res in patrimonio po Gaju ulaze sve stvari koje mogu biti predmet privatne imovine pojedinog građanina. Res extra patrimonium jesu stvari koje u određenom momentu nisu uključene u ničiju imovinu, tu

ulaze stvari koje je vlasnik napustio u namjeri da se time odrekne svoga vlasništva (res derelictae) i res nullius u užem smislu, stvari koje još nisu bile ni u čijem vlasništvu te i res extra commercium. 4.Res in commercio i res extra commercium – podijela prema kriteriju dali određena stvar može ili ne može biti predmetom prometa (kupnja,prodaja,zajam). Da li jedna stvar može povodom pravnih poslova biti prenijeta u imovinu pojedinaca ili ne može. - Razlozi zbog kojih su pojedine stvari izuzete iz pravnog prometa mogu biti vezani za njihova svojstva ili osobine, pravne propise, određena moralna i religijska shvaćanja, te se razlikuju se res extra commercium humani iuris i res extra commercium divini iuris. a) Res extra commercium humani iuris spadaju: - Res communes omnium – stvari koje po svojoj prirodi ne mogu biti predmet vlasništva pojedinca, nego služe potrebama svih ljudi, to su zrak, obale. - Res publicae – stvari koje su bile u vlasništvu rimske države. Stvaranjem pojma pravne osobe države, općine, počinje se raditi razlika s jedne strane imovina tih osoba u užem smislu (sredstva za službenike), a s druge strane imovina namijenjene općoj upotrebi (trgovi, ceste). Stvari iz prve skupine spadale su u kategoriju privatnog prava, dok ove druge bile izuzete iz prometa i ulazile u kategoriju javnog prava. b) Res extra commercium divini iuris spadaju: - Res sacrae – stvari koje su posveće bogovima (hramovi). Određena stvar ulazila u ovu skupinu svečanim aktom posvećenja od strane pontifika, obavljanim na temelju odluke narodne skupštine ili Senata. - Res religiosae – stvari posvećene podzemnim bogovima, dakle kultu pokojnika (grbolja). - Res sanctae – stvari koje su obredom stavljene pod posebnu zaštitu bogova, iako nemaju veze s kultom (gradske zidine i vrata Rima). 5. Res mobiles i res immobiles – (pokretne i nepokretne stvari). Razlika s obzirom na to da li se neka stvar bez gubitka ili oštećenja bitnih svojstava može premjestiti s jednog mjesta na drugo. Posebna podvrsta stvari, stvari koje se same kreću (res se moventes, stoka). Po rimskom shvaćanju u nepokretne stvari (nekretnine) ulazi samo zemljište (zgarde njegov pripadak), pri čemu se pravila razlika između poljski zemljišta (praedia rustica, služila za poljoprivrednu obradu) i gradskih zemljišta (praedia urbana, služila kao vrtovi, prostor za gradnju kuća). Specifičan položaj imala su zemljišta u Italiji (praedia Italica), po načinu stjecanja i po zaštitnim mjerama. 6. Res fungibiles i res non fungibiles – (zamjenjive i nezamjenljive stvari). Zamjenjive stvari (res fungibiles )određuju se po rodu ili vrsti (genus, živežne namirnice, ulje,vine), odnosno određuju se po količini i kakvoći. Nezamjenljive stvari (res non fungibiles) određuju se individualno, nazivaju se (species, slika, kip). - Kod stvarnog prava, vlasništvo moguće i na zamjenjivim i nezamjenjivim stvarima. Za obvezno pravo, obveze mogu postojati kod zamjenljivih stvari, zajam, kod kojih činidba dužnika sastoji u vračanju određene količine stvari, ne istih koje su dane, nego istovrsnih. 7. Res consumptibiles i res non consumptibiles (potrošne i nepotrošne stvari) Potrošne stvari koje redovnom upotrebom nestaju (živežne namirnice). U Justinijanovu pravu izvršena podjela između stari koje nestaju jednokratnom upotrebom i onih koje postepeno nestaju.Stvar potrošna ili nepotrošna važna i u stvarnom i u obveznom pravu. U stvarnom pravu, služnost uživanja može biti samo na nepotrošnim stvarima, a u obveznom pravu, posudba, tokođer moguća samo kod nepotrošnih stari. 8. Res divisae, divisibiles i res indivisae, indivisibiles (djeljive i nedjeljive stvari) Djeljive stvari koje se mogu rastaviti na više dijelova ili pojedinačnih stvari, pri tome ne

uništi njihova suština ili ne umanji njihova vrijednost i namjena. Kriterij djeljivost nije fizički ili kemijski, nego ekonomski. Djeljivo je zemljište i većina zamjenjivih stari. - Djeljivost ili nedjeljivost stvari značajne posljedice u obveznom pravu, jer je od toga zavisilo da li će neki obvezni odnosi imati karakter razdijeljene ili solidarne obveze. U stvarnom pravu pravu od toga je često zavisilo pitanje suvlasništva. Dioba na idealne dijelove nije dioba u pravnom smislu, podjela na kvote uz dalje postojanje fizičkog jedinstva. To je zapravo podjela prava ali ne i objekta na kojem to pravo postoji. 9. Jednostavne i sastavljene stvari i skupne stvari - Jednostvane stvari koje čine jedinstvo (biljka, životinja). Rimski pravnici govorili da se tu radi o stvarima koje su nadahnute jednim duhom (quae uno spiritu continentur), soc-eko jedinstvenima. Sastavljene stvari (res quae ex contingentibus constant) ulaze stvari koje su ljudskim djelovanjem spojene u određene jedinstvo, ali su im dijelovi jednostavne stvari (kuća, brod). Skupne stvari su pojedinačne stvari koje su fizički i po svojoj prirodi odvojene,ali zbog određene svrhe pojavljuju kao cjelina (universitas rerum, stado, krdo). Razlikovanje sastavljenih od jednostavnih stvari važno, jer jednostavne stvari udružene u cijelinu gube svoju samostalnost. One nisu samostalan objekt prava sve dok su na taj način spojene. - Universitas rerum može se podijeliti na 2podskupine – universitas facti, stvari čije je jedinstvo nastalo prirodnim putem (košnica) i universitas iuris, jedinstvo koje uspostavlja pravni poredak (miraz). - Rimsko pravo poznavalo pravno sredstvo usmjereno na izdavanje spojenog dijela (actio ad exhibendum), ali samo kad se nije radilo o građevini. Zakonik 12 ploča ne dopušta izdvajanje, nego plaćanje u dvostrukom iznosu vrijednosti ugrađenog materijala. 10. Glavna stvar i pripadak (pertinencija) – Pripadak je samostalna stvar koja trajno služi potrebama neke druge stvari koja se zbog toga naziva glavnom. Pripadak je svojevrstan dodatak koji služi ekonomskim potrebama druge stvari, mada s njom nije fizički spojen. Primjer za pripadak zemljišta oruđe, stoka. - Razlikovanje glavne stvari i pertinencije važno je u pravnim odnosima zbog toga što pertinencija dijeli pravnu sudbinu glavne stvari, ako stranke nisu dogovorile nešto drugo. 11. Plodonosne stvari i plodovi – Stvari koje daju izvjestan prinos nazivaju se plodonosnim starima, a njihov prinos – plod (fructus). Plodovi se inače smatraju sastavnim dijelom stvari na kojoj su nastali, pa stoga dijele njenu pravnu sudbinu, sve dok ne budu odvojeni od podloge. - Pravni posao je očitovanje volje određene stanke, usmjereno na postizanje dopuštenih pravnih učinaka. Pravni posao mora biti usmjeren na postizanje pravno dopuštenog učinka, jer se u protivnom radi o deliktu. Za pravni posao bitna volja i kao način slobodnog opredjeljivanja stranke. - Pravne činjenice mogu biti prirodna zbivanja (pravni događaji, protek vremena) ili ljudska djelovanja (dijele na dopuštena, volja usmjerena na postizanje pravnog posla i nedopuštena, delikt). Učinci pravnih činjenica sastoje se u tome da one dovode do postanka, prestanka ili promjene prava. - Stjecanje prava može biti originarno (bez obzira na pravo prethodnika) ili derivativno (slučaj kada se pravo jednog subjekta izvodi iz prava drugoga). - Derivativno stjecanje može biti translativno (kada se pravo prenosi u svojem punom sadržaju sa subjekta na drugog) i konstitutivno (kada se prilikom prijenosa stvara novo pravo pa se ne prenosi sadržajno isti obujam prava). Derivativno translativno stjecanje naziva se sukcesijom, pri čemu se razlikuje univerzalna sukcesija od singularne. Univerzalna sukcesija (stupanje u sva prava prethodnika) vezana je za nasljedno pravo,a singularna sukcesija (stjecanje pojedinog prava) uglavnom karakteristična za poslove stvarnog i obveznog prava.

- Među najvažnije pravne činjenice (pravne događaje) ulazi vrijeme. Vlasništvo moež nastati (praescriptio acquisitiva), uz ostale uvjete, ako protekne određeno vrijeme, ali to istovremeno može za drugu stranku značiti gubitak vlasništva (praescriptio extinctiva) - Vrijeme se računa po kalendaru, pri čemu se uzima da mjesec ima 30, a godina 365 dana. Najraniji rimski kalendar bio je lunarni i bio je poznat svećenicima. Njega je objavio Gneiu Flavius, ali kalendar je zaostajao za sunčevom godinom. Reformu kalendara proveo je Julije Cezar 46.Pr.Kr. Nedostatke Cezarova (julijanskog) kalendara ispravio papa Grgur 13. 1582.g. Gregorijanski kalendar i danas na snazi. - U rimskom pravu kao najmanja vremenska jedinica računao se dan, ne vodeći računa o satima. Takvo računanje nazvano je civilnim načinom računanja. Pri takvu određivanju rokova Rimljani su u rok računali i dan kada je događaj nastupio. Izuzetno kod zahtjeva za povraćaj u prijašnje stanje u korist minora, pretor je dozvoljavao i računanje od časa do časa, koje je kasnije nazvano computatio naturalis. - U pogledu isteka roka postavljalo se pitanje da li posljednji dan roka treba sasvim isteći ili je bilo dovoljno da samo započne. U rimskom pravu u tom pogledu zauzeto stajalište da se kod stjecanja prava smatra dovoljnim i početak roka, dok kod gubitka potrebno da rok sasvim proteče. - Pretor u svojoj jednogodišnoj funkciji, određivao rokove koji nisu prelazili godinu dana, što je bilo sasvim kratko, te se vodilo računa da li je stranka stvarno mogla u tom vremenu poduzeti neku radnju. S tim u vezi počeo se rok računati od momenta kada je stranka prvi puta bila u mogućnosti da nešto poduzme, da li je i nakon toga nastupila neka objektivna okolnost koja je onemogućila stranku da nastavi s poduzetim mjerama. U rok su se računali samo dani kada je stranka mogla poduzeti određene pravne mjere i radnje, pa je takav način računanja vremena nazvan tempus utile. U prvom slučaju radilo o tempus utile ratione initii (zbog smetnji pri početku toka roka), a u drugome tempus utile ratione cursus (zbog smetnji u toku roka). Pretorsko pravo takav način računanja priznavalo samo zbog smetnji nastalih na početku. - S obzirom na sudjelovanje stranaka, svrhu, oblike, sadržaj, pravni poslovi mogu se podijeliti na više vrsta, od kojih su najvažnije: - Jednostrani i dvostrani pravni poslovi (negotia unilateralia, manumisija i negotia bilateralia, ugovori obveznog prava). Razlika da li je za njihov postanak dovoljno očitovanje volje jedne stranke ili potrebna suglasnost volja dviju stranaka. - Ugovori su dvostrani pravni poslovi, razlikuju se jednostrano obvezujući (unilateralne) od dvostrano obvezujućih (bilateralnih), dali je na činidbu obvezana samo jedna stranka ili obje. - Ugovor o davanju miraza je tipičan jednostrano obvezujući ugovor, onaj tko pirma stvar obećanu kao miraz ili darovanje ne pada nikakva pravna dužnost. Kupoprodaja ili ugovor o najmu po svojoj je prirodi dvostrano obvezujući, jer obvezna činidba pada na obje strane. Kupac mora dati novac, a prodavalac stvar i takvi ugovori se nazivaju contractus bilaterales aequales ili sinalagmatični ugovori. - Pravni poslovi mogu biti naplatni ili besplatni (negotia onerosa, kupoprodaja i negotia lucrativa, darovanje). Zavisno dali se za činidbu jedne stranke mora dati druga slična činidba, koja bi bila njen ekvivalent. - Največi broj pravnih poslova ostvaruje učinke za života stranaka koje su ih poduzele, razlikuju se pravni poslovi među živima (negotia inter vivos) i pravni poslovi namijenjeni reguliranju izvjesnih imovinskopravnih odnosa za slučaj smrti, pravni poslovi za slučaj smrti (negotia mortis causa). - Nekim pravnim polovima uređuju se osobnopravni odnosi stranka, poslovi s područja bračnog prava, statusnog prava i nazivaju se osobnopravnim (negotia personalia),

drugima se uređuju imovinski odnosi stranka nazvani imovinskpravnim (negotia patrimonialia),pravni poslovi stvarnog,obveznog,nasljednog prava. - Pravni poslovi mogu se u rimskom pravu podijeliti na kazualne i apstraktne, da li se razlog poduzimanja pravnog akta vidi iz samog akta. Kupoprodaja je kauzalni pravni posao jer jedna stranka želi razmijeniti stvar za novac, a druga obrnuto, te causa pravnog posla je očita. Valjanost apstraktnih poslova, koji su ujedno bili i formalni pravni poslovi (negotia sollemnia) u prvom redu zavisila od forme, za razliku od kauzalnih i neformalnih (negotia non sollemnia), kod kojih je valjanost zavisila od ispravnosti kauze. - Oblik pravnih poslova, mogu biti formalni i neformalni, zavisno od toga da li je za valjanost pravnog posla bilo potrebno očitovanje volje u nekom posebnoom određenom obliku ili je strankama bilo prepušteno da same izaberu oblik izjave volje, dakle formu pravnog posla. - Za staro rimsko pravo bili su karakteristični formalistički pravni poslovi, čija valjanost zavisila od doslovno izrečenih svečanih formula, određenih gesta. Najpoznatiji poslovi starog civilinog prava bili su: gesta per aes et libram, in iure cessio, stipulatio, kasnije nešto i literalni kontakt expensilatio te pismena oporuka testamentum Gesta per aes et libram (poslovi uz pomoć bakra i vage), prije pojave kovanog novca, plaćanje dugovane svote vršilo vaganjem komadića bakrenih šipki u prisutnosti svjedoka i vagaća. Najpoznatiji od tih poslova, mancipacija, u najstarije doba predstvalja realnu kupoprodaju, a kasnije se pretvorila u način za prenošenje civilno vlasništva. Mogla poslužiti i u poslovima porodičnog i nasljednog prava. In iure cessio odlikuje se formalizmom zbog potrebe sudjelovanja pravosudnog magistrata, a služila je uz prijenos vlasništva i za adopciju, oslobađanje robova i ustupanje nasljedstva. Karakter apstraktnog pravnog posla. Stipulatio za razliku prethodna dva, pravni posao isključivo obveznog prava. Nastajala je izgovaranjem određene formule od strane budućeg vjerovnika i potvrdnog odgovora budućeg dužika. - Prema pandektnoj nauci pravni poslovi mogu imati bitne, prirodne i slučajne sastojke. Potrebno je znati kakav je pravni posao nastao, od toga ovisi njegova valjanost i mogućnost i vrsta pravne zaštite stranke ili javnog interesa. Tipizirani poslovi ne mogu uvijek obuhvatiti i specifične potrebe stranka. - Bitni elementi (essentialia negotii) su nužni minimum, bez kojeg nema pravnog posla. Minimum ne može se unaprijed općenito odrediti, jer je svaki pojedini pravni posao specifičan. Zakon ili pravni propis kojim se definira pravni posao, mora odrediti i njegovi bitni elementi. - Essentialia negotii zavise od svakog pojedinog pravnog posla. U rimskom pravu za kupoprodaju, kao konsenzualni kontrakt, bitnim elementom smatra sporazum stranaka o predmetu i cijeni, kod zajma je to predaja zamjenjive stvari dužniku uz njegovu obvezu da vrati isti količinu i vrstu, kod oporuke bitno je imenovanje nasljednika. - Prirodni dijelovi pravnog posla (naturalia negotii) su oni elementi koji se po pravnom poretku smatraju uključenim u pravni posao, bez obzira na to da li su ih stranke izričito ugovorile. To su dijelovi koji prelaze minimum potreban za nastanak dotičnog pravnog posla, njih određuje zakonodava. Zakonodavac ne oduzima strankama pravo da te dijelove pravnog posla isključe, ali ako to žele učiniti, isključenje mora biti izričito predviđeno. - Naturalia negotii ulaze u kategoriju dispozitivnih normi, takvih propisa koje stranke mogu, ako hoće, i ne primijeniti na svoj konkretni odnos. Najtipičniji primjer prirodnih sastojaka spominje se odgovornost prodavaoca za mane prodane stvari. - Slučajni sastojci (accidentalia negotii) su dijelovi pravnog posla koji se ne moraju ugovoriti niti se pretpostavljaju, nego je strankama prepušteno na volju da ih uključe ili ne uključe u pravni posao. Accidentralia negotti vrijede samo onda kada su izričito

ugovorena. Ti dijelovi pravnog posla imaju isti učinak na njegovu valjanost kao i essentialia negotii. - Jedino ograničenje kada pravni propisi kod nekih poslova izričito zabranjuju ugovaranje određenih slučajnih sastojaka, npr. u rimskom pravu formalističkim poslovima stargo civilnog prava nije se mogao dodavati rok ili uvjet. Slučajnih sastojaka pravnog posla može biti više, jer njihova svrha je da omoguće strankama uključivanje njihovih individualnih potreba i interese. Neki elementi tradicionalno ubrajaju u slučajne sastojke (uvjet,rok) - Uvjet (condicio) je buduća i neizvjesna okolnost od koje, po volji stranke, zavisi učinak pravnog posla. Osnovna svrha uvjeta da tipičan sadržaj pravnog posla bude prilagođen individualnim potrebama stranke. - Uvjet može utjecati na nastanak i prestanak pravnog posla, razlikuju se suspenzivni i rezolutivni uvjeti. Suspenzivni odgađaju postanak pravnog posla dok se ne ispuni uvjetovana okolnost odnosno činjenica, npr. obećanje darovanja uz uvjet polaganja ispita 1.god HT. Suspenzivni ili odgodni uvjet odgađa nastanak, a time i učinak pravnog posla. Rezolutivni ili raskidni uvjet ne utječe na nastanak pravnog posla, ali ako se uvjet ispuni ili ne ispuni, pravni posao prestaje npr darovanje uz obvezu vraćanja stvari ako ispiti 1.god HT ne budu položeni. - Neke poslove po rimskom pravu nisu mogli vezivati uvjeti koji bi dovodili do prestanka određenog odnosa, a ni završni rokovi, jer se uzimalo da ti poslovi po svojoj prirodi ne mogu biti neizvjesni. To se odnosi na formalističke poslove starog civilnog prava a i na poslove koji su značili prenošenje ili osnivanje očinske vlasti, slobode. To zapravo znači da su se pakti koji su imali ulogu rezolutivnog uvjeta mogli dodavati samo poslovima bonae fidei. Najpoznatiji pakti koji su imali ulogu rezolutivnog uvjeta bili su: pactum displicentiae, in diem addictio, lex commissoria. - Uvjeti se dijele na grupu afirmativih i negativnih. Afirmativan uvjet ispunjen kada je uvjetovana okolnost nastupila (ispit položen). Negativni uvjet se uzima da je ispunjen kada postane sigurno da ne može doći do promjene koja je bila uvjetovana (ispit ne bude položen). - Uvjet se s obzirom na svoj sadržaj mogu dalje podijeliti na potestativne, kod kojih je uvjetovana okolnost prepuštanja na volju onome tko je na osnovi određenog posla ovlašten. Kazualni, kod kojih uvjtovana okolnost zavisi od objektivnih razloga ili slučaja. Mikstne (mješovite) , kod kojih je uvjetovana okolnost dijelom ovisna o volji ovlaštenika a dijelom i o volji treće osobe, odnosno stjecanja okolnosti. - Neki slučajevi uvjetovane okolnosti nemaju sadržajno karakter uvjeta, govori o prividnim uvjetima: Prividni uvjet u užem smislu riječi (condiciones in praesens vel in praeterium collatae) – kada uvjetovana okolnost već postoji u doba poduzimanja pravnog posla ili se dogodila u prošlosti, bez obzira na to da li je stranci ili strankama to bilo poznato. Kod tih slučajeva uvjetu nedostaje svojstvo budućeg događaja. Nužni uvjet (condiciones quae omrti modo extiturae sunt) – budući događaji, nedostaje neizvjesnost. Ako netko veže pravni posao za neku okolnost koja se po prirodi stvari mora dogoditi. Pravni posao kojem je bio dodan nužni uvjet smatra se bezuvjetnim, uvjetovana okolnost ne može utjecati na učinak posla. Ako se uvjetovana okolnost ne može ispuniti bilo fizički ili pravno radi se o nemogućim uvjetima (condiciones impossibiles). Prema starom pravom načelu da se nitko ne može obvezati na nemoguće i uzimalo se da su pravni poslovi kojima je dodan takav uvjet ništavi.

- Načelo da ništavost poslova s nemogućim uvjetom rimski pravnici vezivali su samo za poslove inter vivos, dok poslovi mortis causa s nemogućim uvjetom smatrani su bezuvjetnim. Kad je pravnom poslu bio dodan zabranjen uvjet (condicio contra legem) ili nemoralni (condicio contra bonos mores), postupla kao i kod nemogućih uvjeta. Perpleksni uvjet, kojim se uvjetovana okolnost tako postavlja da isključuje mogućnost nastanka pravnog posla kome je pridodana. (odredba prema kojoj bi trebalo da nasljednik bude jedna osoba ako druga prihvati nasljeđe). Pravni posao s perpleksnim uvjetom ništav, pa i kod mortis causa. - U prividne uvjete ulaze i zakonske pretpostavke za neki pravni posao , postojanje braka pretpostavka za miraz. Kod obećanja miraza, nepotrebno dodat uvjet ako bude zaključen brak, jer bez braka nema miraza. - Kod učinka i posljedica pravnih uvjeta, treba razlikovati vrijeme koje je trebalo čekati da se vidi što će biti s uvjetom, dakle vrijeme pendencije (condicio pendet), od vremena kada je očito da se uvjet ispunio (condicio existit) ili da se izjalovio (condicio deficit). - Kod pravnog posla sa suspenzivnim uvjetom, dok traje pendencija pravni posao ne nastaje, onaj tko je preuzeo obvezu nije dužnik sve dok se uvjet ne realizira. - Uvjetno ovlašteni je mogao mogao računati na oblike zaštite, namijenjene da se uvjetni dužnik ograniči u aktima raspolaganja ako bi time mogao ugroziti pravo uvjetnog vjerovnika. Smatralo se da je pravo čekanja kod suspenzivnih uvjeta nasljedivo i na aktivnoj i pasivnoj strani. Pravo čekanja uvjetno ovlaštenog bilo je zaštićeno, kada opterećeni uvjetom nešto učini ili propusti da se uvjet ne ispuni, smatra se kao da se uvjet ispunio. Pošto se uvjet ispuni, uvjetno obvezani odgovara za oštećenje ili uništenje stvari do kojega je došlo za vrijeme pendencije uvjeta. - Ako legat bude ostavljen pod suspenzivnim, potestativnim i negativnim uvjetom, legatar bi doslovnim tumačenjem uvjeta došao u položaj da pravo iz legata ne može uopće ostvariti, pa je Scaevola pronašao način (cautio Muciana) za pretvaranje tog uvjeta u afirmativni, potestativni i rezolutivni uvjet, što je legataru omogućilo da odmah dođe do stvari ili prava koje mu je oporukom ostavljeno. - Takvi legati ostavljani od strane jednog supruga drugom, pod uvjetom da ne stupi u drugi brak. Suspenzivni, potestativni, negativni uvjet, njegovo nastupanje ostaje neizvjesno sve do legatareve smrti, a tada razumljivo, od legata ne može imati koristi. Muncije predložio da se legat odmah izruči legataru, s tim da se on stipulacijom obveže da će, ako postupi suprotno zabrani koju je ostavitelj postavio u uvjetu, vratiti legat. - Stanje pendencije prestaje kada se suspenzivni uvjet ispuni ili izjalovi, kad uvjetovana okolnost nastupi (kod afirmativnog uvjeta) ili postane sigurno da neće nastupiti (kod negativnog uvjeta). Kada se suspenzivni uvjet ispuni, nastaju svi učinci pravnog posla, a ako se takav uvjet izjalovi, uzima se kao da pravnog posla nije ni bilo. - U rimskom pravu važilo načelo da učinci pravnog posla nastaju tek nakon ispunjenja uvjeta, dakle važe asmo za ubuduće (ex nunc). - Kod rezolutivnih uvjeta učinci pravnog posla nastaju odmah, samo što nastupanjem ili izjalovljavanjem uvjeta dolazi do njihova prestanka. U rimskom pravu, čisti rezolutivni uvjeti bili rijetkost, a njihov učinak, kako je spomenuto, postizavan je tako da su bili konstruirani kao dva posebna pravna posla. Kod pravnih poslova priznatih po pretorskom pravu, nastupanje rezolutivnog uvjeta davalo stranci pravo na prigovor (exceptio),a kod nekih poslova civilnog prava u kojima se mogao predvidjeti takav uvjet, nastupao je prestanak obveze ipso iure. - Primjer prvog slučaja, na temelju kojega se mogao neformalno oprostiti dug koji je potjecao, npr. od stipulacije. Za drugi slučaj može se ako primjer navesti pakti koji su uz neki rezolutivni uvjet ugovarani kod kupoprodaje. - Po Justinijanovu pravu nastupaju rezolutivnog uvjeta nastoji dati učinak automatskog povratka prodavačeva vlasništva stvari, tako da je prodavalac mogao upotrijebiti i rei

vindicatio, dok se u klasično doba u takvim slučajevima mogla upotrijebiti samo odgovarajuća obvezna tužba. - Rok (dies) je uzgredni element pravnog posla, sa djelomično sličinim odnosno različitim učincima u usporedbi s uvjetom. Rok odgađa učinak pravnog posla isto onako kao i suspenzivni uvjet, ali ne stvara neizvjesnost u pogledu pravnog posla. Rok je uvijek izvjestan, a uvjet uvijek neizvjestan. Rok obvezu ne čini neizvjesnom, nego samo odgađa na određeno vrijeme njeno ispunjenje. Rokovi se računaju po kalendaru. Treba razlikovati početni rok (dies a quo, ex die) od završnog roka (dies ad quem in diem).

- Pandektna nauka podijelila rokove na 4 grupe: Dies certus an et certus quando – rok za koji je točno oznato da će početi teći odnosno isteći i kada će to biti (1.4.09.) Dies certus an, incetus quando – rok za koje je sigurno da će početi teći odnosno ističe, ali nije sigurno kaka će to biti (čas smrti) Dies incertus an certus quando – rok za koji nije sigurno da li će početi teći odnosno istići, ali se sigurno zna kada bi se to trebalo dogoditi (punoljetnost, zna kada nastupiti, nije sigurno osoba doživiti) Dies incertus an incetus quando – rok za koji nije sigurno da li će početi teći odnosno isteći niti kada će se to dogoditi (vrijeme diplomiranja studenta) - Prve dvije skupine spadaju u obične, jednostavne rokove, jer je kod njih siguran početak odnosno istek roka. Druge dvije skupine, kod kojih je početak roka neizvjestan, kod četrte i neizvjestan početak i istek. Zbog te neizvjesnosti takvi su rokovi po svojoj biti uvjeti, makar i bili formulirani kao rokovi, u skladu s pravilom da se neodređeni rok u pravnom poslu smatra uvjetom. - Ako je učinak pravnog posla trebao prestati u određeno vrijeme, smatralo se u rimskom pravu da je pravni posao sklopljen bez roka. Ovdje je konstrukcija pravnog posla zamišljena isto kao i kod rezolutivnih uvjeta. Dodavanjem završnih rokova, nisu mogli biti dodavani formalističkim poslovima starog civilnog prava. Pravni poslovi o osnivanju ili prenošenju apsolutnih prava nisu mogli sadržavati završnih rokova. - Namet (modus) jest uzgredni dodatak pravnim poslovima, kojim se primaocu koristi nameće izvršenje neke dužnosti. namet se može dodati samo besplatnim pravnim poslovima, koji stjecatelju daju određene koristi. Namet obično vezna za pravne poslove darovanja, stjecanja nasljedstva, odnosno legata i manumisije. - Namet ima određene sličnosti sa potestativnim i suspenzivnim uvjetima, ali je razlika između njih ipak znatna, uvjet odgađa nastupanje učinaka pravnog posla, kod nameta učinak nastupa odmah, s tim što primalac nameta dužan izvrštit njegov sadržaj. Uvjet odgađa, ali ne sili, a namet ne odgađa, ali sili. - U ranije doba klasičnog prava namet je imao samo moralni karakter. Carsko pravo i Justinijan uveli su pravna sredstva neposredne zaštite namete kojima se moglo tražiti ispunjenje nameta. - Pravni posao valjan potrebno je da se ispuni niz pretpostavki, svojstvo stranaka (pravna i djelatna sposobnost), posao u užem smislu (mogućnost te pravna i moralna dopustivost sadržaja), na potebu poštovanja određene forme. Za valjanost pravnog posla potrebno je da sve pretpostavke budu kumulativno ispunjene, dok nevaljanost nastupa čim nedostaje samo jedna od njih.

- Kod pravnih poslova stranka mora imati pravnu sposobnost, biti nosilac prava i dužnosti, fizičke i pravne osobe. Za obavljanje pravnih poslova potrebna je djelatna sposobnost, mogućnost da se vlastitim izjavama volje stvore pravni učinci. - Osim pravne i djelatne sposobnosti potrebno je također da stranka ima i određeni, konkretni interes za zaključenje pravnog posla, znači posebnu stranačku legitimaciju. Postoji potreba i mogućnost da umjesto jedne stranke u poduzimanju pravnih poslova sudjeluje druga stranka u čijem je interesu pravni posao koji treba poduzeti sama a nema djelatne sposobnosti ili joj je ograničena. Slučaj pune djelatne sposobnosti stranke umjesto koje u poduzimanju pravnog posla sudjeluje drugi, u svojstvu zastupnika. - Zastupanje se dijeli na posredno i neposredno. Kod neposrednog zastupnja, zastupnik očituje volju u ime i za račun zastupanog. Učinak pravnog posla, stjecanje promjena prijenos prava tiče se odmah neposredno osobe zastupanog, pa on bez posebnih poslova ili odnosa stječe obveze i prava i koristi se njima. Tako poduzeti posao smatra se da je sklopio sam zastupani. Posredno zastupanje postoji kada zastupnik sklapa pravni posao za račun zastupanog u svoje ime. Prema trećim osobama ne nastupa zastupani nego zastupnik. Izjava volje smatra se njegovom, a neposredne posljedice pravnog posla tiču se samo zastupnika. Na temelju internog odnosa između zastupnika i zastupanog dolazi do prijenosa koristi ili obveza što ih je zastupnik ostvario poduzimanjem pravnog posla za račun zastupanog. - Zastupstvo može biti nužno ili dobrovoljno. Kod nužnog ili zakonskog zastupstva, zastupnika određuje zakon, organ vlasti ili uprave, dok se u drugom slučaju radi o dogovoru izemđu zastupnika i zastupanog. Po starom civilnom pravu neposredno zastupanje nije bilo moguće, uzimalo se da izjava volje može vezati samo onoga tko ju je dao, pravni posao se mogao odnositi samo na onoga tko ga je osobno poduzeo. - Nepostojanje neposrednog zastupanja može se protumačiti ne samo istaknutim shvaćanjem po kojem izjava volje može vezati samo onoga tko je daje nego i objektivnim stanjem prilika u starom Rimu. Razmjena dobara bila dosta rijetka i neredovita. U rimskoj porodici toga doba bili su takvi da su osobe alieni iuris kad bi i sudjelovale u ramjeni dobara, djelovale ne kao zastupnici patris familias, nego kao sredstva preko kojih je on mogao stjecati imovinu. - Nakon drugog punskog rata, na osobe alieni iuris je i pater familias imao štetu jer nije mogao do kraja iskoristiti njihovu umješanost i sposobnost, a treće osobe nisu bile sigurne da li će ako dođe do spora iz sklopljenog pravnog posla s takvom osobom išta postiči. Nedopustivost neposrednog zastupanja, honorarno pravo počelo je ispravljati. Pretor je za slučaj spora alieni iuris i druge stranke dopustio pored osnovne tužbe protiv sina i tzv dodatne tužbe (actiones adiecticiae qualitatis) protiv imoca vlasti, koji je na taj način postao obvezna prema trećim osobama. - Pretorsko pravo pomoću actiones adiecticiae qualitatis odstupilo od zabrane neposrednog zastupanja. Uz odgovornost osobe alieni iuris, dolazila je i odgovornost oca. Ni sin ni rob ovdje nisu djelovali kao zastupnici imaoca vlasti, jer su i sami bili neposredno odgovorni. - Druga iznimka od zabrane neposrednog zastupanja pojavila se u vezi sa stjecanjem posjeda. Običaj da vlasnici velikih imanja poslove uprave prepuštaju upravitelji, najčešće oslobođeniku, a svoj posao upravitelja obično je počeo obavljati još ranije, dok je bio rob. Po prirodi stvari pri obvljanju takvih poslova često trebalo uzimati stvari u posjed, što gospodar nije mogao neposredno sam učiniti, postojalo stajalište da umjesto njega može činiti prokurator. - Iznimke Justinijan zadržao i proširio, pa je stjecanje posjeda bilo moguće i preko treće osobe. Justinijan je načelno i dalje ostao na stajalištu o nedopustivosti neposrednog zastupanja.

- Rimsko pravo je poznavalo i široko se koristilo ustanovom posrednog zastupstva. Dopušteno tutoru, koji je upravljao štičenikovom imovinom, da sklapa pravne poslove u vlastito ime a za račun štičenika. Kod skrbništva nad duševno bolesnim, imovinom upravljao curator furiosi. Tutetal legitima i cura furiosi pripadala najbližim agnatima, dakle osobama koje su ujedno bile i zakonski nasljednici maloljetnog ili duševno bolesnog. - Bitna pretpostavka za svaki pravni posao je postojanje odgovarajuće volje stanaka koje u tom poslu sudjeluju. Volja je pravno relevantna jedino ako je očitovana, bez odgovarajuće izjave volje pravni posao ne može nastati. Isticano pravilo da se pojedinac pravno ne može prosuđivati po svojim namjerama ili željama, nego samo po djelu koje učini. - Kod očitovanja volje treba praviti razliku između formalnih i neformalnih pravnih poslova. Kod formalnih poslova pravni poredak određuje u kojem obliku volja mora biti očitovana, inače pravni posao ne nastaje. Staro rimsko pravo veliku važnost obraćalo fromalnim poslovima, zbog načina gledanja svojstvenog ranijoj fazi razvitka ljudskog društva, da se time skrene pažnja strankama na važnost pojedinog pravnog posla. - Posredno se na taj način omogućavao i veći publicitet te olakšalo dokazivanje. Najvažniji poslovi ove vrste spadaju u tzv gesta per aes et libram, mancipatio, in iure cessio, stipulatio kao obveznopravni ugovor. Kasnije pojavili drugi razlozi i opravdanja za njihovo zadržavanje, potreba za većom pravnom sigurnošću. - Kod neformalnih pravnih poslova stranke mogu izjaviti svoju volju na bilo koji način, traži se potreba da se iz očitovanja može nesumnjivo zaključiti da one zaista imaju namjeru sklopiti ili poduzeti određeni pravni posao. Očivanje volje može inače biti izričito ili prešutno. Izričito se volja očituje, usmenom izjavom, pismom, nekim postupcima koji se smatraju izrazom volje (kimanje glavom). O prešutnoj izjavi volje radi se onda kad stranka, ništa određeno ne kaže,ali se iz njezina ponašanja, prema uobičajenim pravilima u prometu, može zaključiti da postoji volja da neki pravni posao poduzme. Takva ponašanja stranaka iz kojih se izvodi zaključak o sadržaju volje nazivaju se konkludentnim radnjama. - Pri ispitivanju izjave volje postavlja se pitanje kako treba tumačiti šutnju. U srednjovjekovnom kanonskom pravu stvoreno je pravilo po kojem onaj tko šuti, prihvaća. Princip po svojem sadržaju znatno razlikuje od Paulove izreke – tko šuti ne može se smatrati da prihvaća, ali je ipak istina da on i ne poriče, koja je glosatorima i kanonistima služila kao uzor. - Šutnju treba tumačiti kao i svaku drugu konkludentnu radnju ili propuštanje, treba je dovesti u vezu sa svim odnosima koji postoje među strankama, poslovnim običajima, pa iz toga izvesti odgovarajući zaključak. Rimsko pravo stajalo na stajalištu da se šutnja smatra pristankom, ali to nije bilo nikakvo generalno načelo, nego je važilo samo za pojedinačne slučajeve. - Izjava volje postiže svoj učinak kad izražava pravu volju stranke. Zbog više razloga dogoditi da se očitovanje uopće ne slaže ili se ne slaže u potpunosti s pravom voljom stranke, dolazi do nesuglasnosti između volje i očitovanja. Nameće pitanje kako u tim slučajevima treba postupati. Stvorene su u pandektnoj nauci 3 teorije: teorija volje, očitovanja i povjerenja. Teorija volje (Savigny, Windscheid) – prednost se mora dati volji stranke. Onaj tko tvrdi da njegova izjava volje ne predstavlja pravu volju, mora to dokazati, pa će se uzeti u obzir volja, a ne izajva. To ne vrijedi kad stranka svjesno izjavilo ono što neće. Teorija očitovanja (Bahr, Kohler) – važna je izjava, bez obzira na volju, jer se težište tumačenja ovdje stavlja na položaj druge stranke.

Teorija povjerenja (Dernburg, Regelsberger) – uzima u obzir volju stranke ali ističe da se mora voditi računa i o povjerenju u prometu, pa smatra valjanom, izjavu volje namijenjenu drugoj stranci, ako ju je ova primila, ili bar mogla primiti kao istinu. - Ako nedostaje neka od pretpostavki za valjanost, pravni posao je nevaljan. Dovoljan je nedostatak i samo jedne pretpostavke da bi posao bio nevaljan, za valjanost treži kumulativno postojanje svih pretpostavki. - Nevaljanost pravnog posla je širi pojam koji u sebi uključuje dovajke nedostanek – one koji dovode do ništavosti (teži oblik nevaljnosti) i one koji mogu dovesti do pobojnosti (lakši oblik nevaljanosti). Teoriju o nevaljanim pravnim poslovima izgradila je pandektna nauka. Kod ništavosti (negotium nullum) smatra se da pravni posao nije nikada ni postojao, nije ni počeo izazivati pravne učinke. Na ništavost sud mora paziti po službenoj dužnostik, i bez upozorenja stranke. - Slučajevi kad su razlozi nevaljanosti pravnog posla bili nešto manje teški nije dolazilo do ništavosti, pravni posao izazivao učinke sve dok stranka koja je na to bila ovlaštena nije odgovarajućim pravnim sredstvom postigla njegovo ukidanje. Pobojan pravni posao valjan je sve dok zainteresirana stranka ne poduzme odgovarajuće sredstvo za njegovo ukidanje. Radi o manjem stupnju nevaljanosti vidi se po tome što je na pobijanje pravnog posla ovlaštena samo stranka koja je pogođena posljedicama koje on izaziva. Treće se osobe ne mogu pozivati. - U rimskom pravu starijeg doba nisu se razlikovali ništavi i pobojni pravni poslovi, jer je po prirodi odnosa toga doba pravni posao mogao biti ili sasvim valjan ili potpuno nevaljan. Shvaćanje mijenja u prvom redu pod utjecajem pretora, oduzimanjem učinka pravnim poslovima koji bi inače, prosuđujući po načelima iuris civilis, bili valjani. Sredstva kojima je pretor to činio bila su: uskračivanje prava na tužbu, dopuštanje isticanja prigovora, povraćaj u prijašnje stranje. Pretor prilogađavao pravo potrebama vremena, rukovodeći se načelom pravičnosti. - Pravni posao stvarao učinke, mora biti u skladu s normama pozitivnog prava i s načelima morala. U rimskom pravu nezakonit pravni posao nije uvijek bio ništav. Prema karakteru sankcija razlikovale su se u starom Rimu tri vrste zakona. U prvu skupinu ulazili su zakoni koji su zabranjeni pravni posao proglašavali ništavim (leges pefectae, potpuni zakoni). U drugu su se ubrajali zakoni koji nisu predviđali ništavost kao sankciju, ali su propisivali kaznu za onoga tko bi poduzeo zabranjeni pravni posao (leges minus quam perfectae, djelomično nepotpuni zakon) i u treću skupinu ulazili su zakoni koji su zabranjivali neki pravni posao, ali nisu predviđali nikakvu sankciju ako zabranjeni pravni posao ipak bude poduzet (leges imperectae, nepotpuni zakoni). - Stanje ostalo isto u rimskom pravu sve do postklasičnog doba, kada je ediktom Teodozija II i Valentijana III, donijetim 439.g. odlučeno da će svi zabranjeni pravni poslovi biti ništavi. - U rimskom pravu smatrani su također ništavim pravni poslovi suprotni načelima morala, u slučaju kada je sam sadržaj pravnog posla bio usmjeren na nemoralno djelo, tako i onda kad činidba sama po sebi ne bi bila nemoralna, ali je njeno obećanje bilo contra bonos mores. Prva grupa poslova ništava je i po ius civile, a za drugu je pretor davao prigovor ili drugo pravno sredstvo. U postklasično doba, posljednji poslovi bili su ništavi. - Posebno je pitanje valjanosti onih pravnih poslova kojima stranke ne krše izravno zakon, ali držeći se slova, izigravaju njegov smisao, postižući na taj način cilj koji je zakonodavac želio spriječiti. Zabrane su se zaobilazile na taj način što bi zajmodavac umjesto novca davao drugoj stranci određenu stvar da je ona proda i tako posredno dođe do zajma. Načelo da s aktima kojima se zaobilazi zakon treba postupati isto kao i s onima koji su neposredno suprotni zakonima, stvoreno je tek kasnije, u doba glosatora.

- Postojanje poslovne volje, njeno očitovanje, bitan je element svakog pravnog posla, postoji mogućnost da nedostaci u jednom ili drugom dovedu do nevaljanosti pravnog posla. Kod tumačenja volje, postoji velika razlika između starog,civilnog i kasnije pretorskog, klasičnog prava. Tada tek počelo voditi računa o nedostatcima volje ili njene izjave. - Kao i kod niza drugih pitanja, na području utjecaja mana volje na pravne poslove rimsko klasično pravo nije imalo razrađen, načelan stav nego je individualno rješavalo pojedine slučajeve na uobičajen, kazuistički način. Mane volje mogu se podijeliti na dvije skupine: jednu čine slučajevi kod kojih postoji nesklad između volje i očitovanja, drugu čine slučajevi u kojima, nema takva nesklada, ali je volja da se poduzme određeni pravni posao stvorena nedopuštenim utjecajem izvana, kad je volja stvorena na pogrešan način. - Svjestan nesklad između volje i očitovanja postoji onda, kad stranka svjesno i znajuči ono što ne odgovara njenoj stvarnoj volji. Ako netko u šali izrazi volju (iocandi gratia) za koju ne može bez posebnih teškoća zaključiti da u sebi ne sadrži pravu namjeru stranke, do pravnog posla ne može doći. To što vrijedi za šalu, odnosi se općenito i na primjere koji se iznose u nastavi, kazališnoj predstavi. Ako stranka bez svoje krivnje nije shvatila šalu, pravni posao ne nastaje, ali ona može od druge stranke tražiti nakndau eventualne štete. Kada stranka svjesno izjavi ono što neće i ne želi, radi se o slučaju nazvanom reservatio mentalis. Bez obzira na nesklad između volje i njene izjave, važi očitovanje, jer se mora voditi računa o interesu trećih koji savjesno (bona fide) pristupaju sklapanju pravnih poslova. Simulacija je slučaj kada stranke sklapaju ili poduzimaju pravni posao samo prividno, jer ga uopće ne žele, ali imaju namjeru da u očima trećih stvore utisak da su taj pravni posao sklopile, da zaobiđu neke zakonske zabrane, bilo tako da prevare treće osobe. Razlikuje se apsolutna simulacija od relativne. Apsolutna simulacija je slučaj kada stranke ne žele nikakav pravni posao, samo prividno djeluju kao da poduzimaju ono što ne žele, te ne nastaju nikakve pravne posljedice. Kod relativne simulacije stranke prividno poduzimaju pravni posao koji ne žele, ali iza ili preko toga prividnog posla žele ostvariti učinak nekog drugog pravnog posla. - Nesvjestan nesklad između volje i očitovanja postoji u slučaju zablude (error), onda kad stranka ima netočnu predodžbu o predmetu, činjenici ili okolnosti bitnoj za dotični pravni posao. Kod zablude izjava volje ne odgovara stvarnom stanju stvari, jer stranka dajući očitovanje volje ima krivu predodžbu o stvarnosti, pa prema tome, očituje volju koju zapravo nema. U klasičnom rimskom pravu problem se prosuđivao od slučaja do slučaja. Općenitije načelo postavio je Paulus ističući da zabluda u činjenicama ne škodi, za razliku od zablude u pravu, koja škodi. Pravna zabluda ima za stranku nepovoljne posljedice, a stvarna ih nema. - U vezi s tim pravilom, treba razlikovati stvarnu zabludu (error facti) od pravne (error iuris). Stvarna zabluda postoji kada stranka ne zna za jednu bitnu činjenicu, dok se kod pravne zablude radio o nepoznavanju pravnih propisa. Rimsko pravo nije načelo po kojem neznanje prava škodi (ignorantia iuris nocet) primjenjivalo dokraja, pravljeni izuzeci, posebno osobama mlađim od 25g. (minores), ženama, vojnicima i seljacima.

- Zabluda u pogledu poznavanja prava bila je načelno neispričiva, osim u spomenutim slučajevima, stranka na nju nije mogla pozivati. Zablude o činjenicma su bile ispričive, ali ipak ne uvijek. Takva je zabluda morala biti bitna (morala je u velikoj mjezi utjecati na odluku, u pogledu važnih elemenata pravnog posla – error essentialis), i neskrivljena

(znači da je stranka pri zaključivanju ili poduzimanju pravnog posla morala uložiti potrebnu pažnju, da nije postupala brižljivo, olako ili lakovjerno – error probabilis). U pravnoj teoriji bitnim se smatraju ove vrste zabluda: Zabluda o osobi s kojom se pravni posao poduzima (error in persona). Zabluda o prirodi pravnog posla (error in negotio). Kada netko drugome daje zajam, a ovaj shvati kao da je u pitanju darovanje. Zabluda o njihovoj prirodi čini ih ništavim. Zabluda o materiji od koje je stvar napravljena (error in substantia). Kada stranka kupi određeni predmet uvjerena da se radi o zlatnom, a on je zapravo samo pozlaćen. U ranije doba posao bio valjan, ali već u klasično doba pravni posao ništav. Zabluda o predmetu pravnog posla (error in corpore). Kada netko hoće kupiti roba Pamfila, a kupi roba Stiha. Zabluda dovodi do ništavosti pravnog posla. Ako su obje stranke imale u vidu isti predmet, objekt, onda je pravni posao valjan, bez obzira na to što je bio pogrešno nazvan (error in nomine) Druge zablude odnosile su se na okolnosti koje su bile manje važne. Zablude o roku (dies), zabluda o nekim svojstvima stvari (error in qualitate). Ovakve zablude nisu utjecale na valjanost pravnog posla. - Poseban oblik zablude je nesporazum (dissensus), slučaj u kojem obje stranke pri sklapanju ugovora očituju svoju volju, koja inače odgovara njihovoj pravnoj namjeri, ali druga stranka to očitovanje pogrešno shvati. Radi se o zabludi o pravnoj volji druge stranke. U tim slučajevima ne može se govoriti o suglasnosti volja stranaka, pa ni o pravnom poslu. Dissensus dovodio do ništavosti ako se ticao bitnih dijelova pravnog posla. - Situacije u kojima također radi o manama volje iako nema takva nesklada, jer je izjavljena volja u skladu s namjeravanom. Ovdje je do nastanka volje došlo na pogrešan način, ta greška koja se pojavila prije ili u vrijeme kada je volja izjavljena, može biti zabluda u motivu, prijevara i prisila. Zabluda u motivu (error in motivo). Kada netko ima pogrešnu predodžbu o razlozima poduzimanja nekoh pravnog posla (netko uvjeren da kupujući određenu knjigu pribavlja sebi neko izuzetno vrijedno književno djelo), nije u pitanju nesklad između volje i očitovanja, jer je među njima potpun sklad, već razlozi koji su doveli do stvaranja izjavljene volje netočni ili neispravni. Takva zabluda, ne može imata utjecaj na posao, pa se sklopljeni ili poduzeti pravni posao smatra valjanim. Na području nasljednog prava, zabluda u motivu uzimana u obzir. Prijevara (dolus). Zlonamjerno dovođenje drugoga u zabludu ili održavanje u zabludi da bi se na taj način od njega ivzukla neka protupravna imovinska korist. Kod prijevare nema nesklada između volje i očitovanja, al je volja stvorena lažnim prikazivanjem činjenica. Da je prevareni svjestan svih okolnosti slučaja, on ne bi ni dao takvu izjavu volje, zahvaljujući pretorskoj djelatnosti, omogućeno pobijanje pravnog posla sklopljenog pod utjecajem prijevare. - Po starom civilnom pravu prijevara nije utjecala na valjanost pravnog posla. Potkraj republike pretor Gaius Aquilius Gallus uvodi deliktnu tužbu (actio doli), koja se mogla upotrijebiti protiv onoga tko je izvršio prijevaru. Osuđenog stizala infamia. Tuženi je mogao uspostavom ranijeg stanja izbjeći osudu i njene posljedice. Stoga je actio doli spadala mešu actiones arbitrariae. - Actio doli mogla se u roku od jedne godine upotrijebiti provit onoga tko je od dolozne radnje imao korist. Ova je tužba bila dopuštena samo uz odgovarajuće pretpostavke. Ako bi pretor našao da su razlozi opravdani, kada je šteta za prevarenog bila znatna. Stranka koja je postupala dolozno prva pokrenula spor za ispunjenje obveze stvorene pod utjecajem prijevare, pretor bi tuženom dopuštao prigovor prijevare (exceptio doli), kojim je onemogućen zahtjev tužitelja. Pretorovim djelovanjem uvedena i ustanova restitutio in integrum zbog prijevare. Pomoću tih 3 pravnih sredstava mogli su se pobijati pravni poslovi nastali prijevarom.

Prisila (vic ac metus). Očitovanje suglasno s voljom, ali je ona nastala prisilnim utjecajem izvana. Strah mora biti opravdan a prisila protupravna, jer ako to nisu, ne radi se ovom stranju, a ni o nekom drugom deliktu, sve dok poduzete mjere ostaju u granicama dopuštenim pravom. - Slučajevi prisile dijele se na vis absoluta i vis compulsiva. Prva predstavlja vanjsku fizičku prislilu, tu stranka uopće nema volje da sklopi pravni posao, te je on ništav. Vis compulsiva vrši utjecaj na psihu druge osobe, kako bi ona očitovala volju koju inače nebi. Posao nije ništav, postao je pobojan djelovanjem pretora. - Pravni posao koji je u vrijeme poduzimanja bio nevaljan, protekom vremena odnosno promjenom nekih okolnosti, nije mogao postati valjanim (konvalidiran), u skladu s pravilom da pravni posao valja prosuđivati uzimajući u obzir okolnosti, pravne propise i sve potrebne pretpostavke prema vremenu njegova nastanka. - S vremenom su stvorene neke iznimke od pravila o nemogućnosti konvalidiranja, za slučaj kad ovlaštenik naknadno odobri odnosni pravni posao (ratihabitio) ili ako se izmijene neke važne okolnosti, tako je minor mogao nakon punoljetnosti odobriti posao koji je poduzeo prije navršenih 25g. - U nekim slučajevima je dolazilo do konvalidiranja ako su kasnije otpali razlozi nevaljanosti, slučaj kada je zalagatelj tuđe stvari naknadno stekoa vlasništvo na njoj, zalog posao valjan. - Konverzija je pretvaranje jednog nevaljanog pravnog posla u valjani, uz uvjet da nevaljani posao sadrži nužne pretpostavke za taj drugi posao. Moglo doći i dogovorom stranaka, ali je u tom smislu najčešće djelovao pretor. - Pojam obveza (obligatio) razumijeva pravna veza što postoji između dviju osoba od kojih jedna, vjerovnik (creditor), ima pravo da od druge, dužnik (debitor), zahtijeva određenu činidbu koju ta druga osoba mora izvršiti. Vjerovnik je onaj tko ima određenu tražbinu, a dužnik onaj na kojemu leži dužnost ispunjenja duga (debitum) ili sastoji u davanju, činjenju ili trpljenju (dare,facere,praestare). - Definicija obveza u Justinijanovim Institucijama - obveza je pravna veza na temelju koje netko može biti prisiljen da nešto dade po pravima države. Druga se nalazi u Digestama, dao ju je Paulus – obveza sastoji u tome da se netko natjera da nam nešto dade, učini ili da za nešto odgovara. Prva definicija sadrži sve elemente obveza, ali je nešto sužena, jer govori samo o davanju stvari, a ne ostalim oblicima činidbe. Druga definicija potpunija. - U staro doba u Rimu, nije baš bilo odviše mjesta za razvijanje obveznih odnosa. U staro doba, postoji osobna i fizička veza vlasti i gospodstva. Dužnik propustio ispuniti svoju obvezu, platiti dug, padao je osobno pod vlast vjerovnika, koji ga je mogao porodati u ropstvo ili ubiti. Starinski odnosi zadržali i u kasnije doba kada je obligatio dobila karakter isključivo pravne veze. - Drugi izrazi koji se tiču obveznih odnosa – vinculum, contrahere, adstringere, nectere, nexus, govore o fizičkom vezivanju, o oduzimanju osobne slobode i potpunom podvrgavanju dužnika vlasti i volji vjerovnika. Izraz koje se tiču oslobađanja od obveze – solvere, solutio, liberatio. Najstariji oblici obveznih odnosa govore o osobnoj vlasti, vezivanju i podređivanju. - Razvitak proizvodnih snaga do kojeg je došlo u Rimu naročito u posljednja 2st republike, utjecao je bitno na razvitak obveznih odnosa. Uz neke starinske oblike obveza, čitav niz drugih obveznih odnosa, pretežno neformalnih, osnovanih na načelima bonae fidei, pod utjecajem iuris gentium. Nove odnose prihvaćao i zaštićivao praetor peregrinus, a kasnije praetor urbanus. - Obligatio izdvojio se od ostalih odnosa osobnog, stvarnog prava. Rimsko pravo je tu razliku izražavalo podjelom tužbi, actio in personam (osobna tužba, protiv određene osobe) označavala da se u konkretnom slučaju radi o obveznim odnosima, dok je actio in rem (stvarna tužba, tužba za potraživanje određene stvari) određivala stvarnopravne odnose. Actio in personam mogla upotrijebiti samo protiv određene osobe, tj dužnika koji je obvezan vjerovniku na određenu činidbu. Obvezna prava su relativna, jer djeluju samo

između određenih stranaka. Stvarna tužba može se upotrijebiti protiv bilo koga, jer stvarno pravo može svatko povrijediti. Razlika između obveznog i stvarnog prava u činjenici da obvezna prava daju osnovu ili razlog za postanak prava. - Postanak obveznih odnosa vezan za određeni ugovorni sporazumni odnos između stranka (contractus) i za učinjeno zabranjeno i kažnjivo djelo (delictum). Po jednima, najprije se pojavila obveza iz deliktnih radnji. Po drugima, izvor obligacija u dogovorima stranaka, koji su se morali pojaviti veoma rano u vezi s razmjenama dobara. Po dualističkoj teoriji, obveza je nastala spajanjem dvaju ranije odvojenih elemenata, duga i odgovornosti. U ranije doba postojala je odgovornost kao primarni odnos, zbog čega je obvezni bio pod vlašću vjerovnika. Monističko gledište, da su se i dug i odgovornost na isti način i istovremeno razvijali. Postoje mišljenja da porijeklo obveza treba tražiti u religijskim i magijskim predodžbama. - Obveze u rimskom pravu mogu se dijeliti na dvije skupine: one što ih stvorilo i poznavalo staro civilno pravo i one što ih je uveo pretor. Prve su nazvane civilnim (obligationes civiles), a druge honorarnim ili pretorskim (obligationes praetoriae). - Obveze se mogu dijeliti i po sadržaju činidbe, pa razlikujemo određene i odredive, djeljive i nedjeljive, obveze stricti iuris i obveze bona fidei. - Podjela ona obveze iz kontrakta (obligationes ex contractu) i na obveze iz delikta (obligationes ex delicto). Justinijanovi kompilatori su podijelili osnove postanka obveza na četrki grupe (kvadriparticija), osim iz kontrakta i delikata obveze mogu pojavati iz kvazi-kontrakta i kvazi-delikta. - Obvezni odnosi nastaju iz ugovora (ex contractu), dvostranih pravnih posalova, usmjereni na osnivanje obveze između dvaju subjekata prava. - Staro rimsko pravo, običnim sporazumom volja stranka, nije se osnivao obvezni odnos, pogotovo ne onaj koji bi se mogao označiti riječju contractus. Pravilo da iz takva običnog, jednostavnog, sporazuma stranaka ne može nastati obveza. Sporazum između stranka bio zaodjeven u određenu formu, nazvan contracuts. - Razvitku rimskog prava, došli do izražaj ugovori kod kojih se pitanje forme nije toliko postavljalo, akcent je stavljan na međusobnu suglasnost volja stranaka pod utjecajem načela iuris gentium. Pojam contracus počinje pomalo širiti i na odnose izvan užeg područja formalističkih poslova iuris civilis. Proces dovršen Justinijanovom kodifikacijom. - Gaj u Institucijama razlikuje verbalne i literalne te realne i konsenzualne kontrakte. Prve su dvije skupine formalističke, a druge dvije nastale kasnije, ulaze među neformalne pravne poslove. Postanak i obvezni učinak verbalnih kontrakata vezan za izgovaranje određenih riječi (verba). Najpoznatiji kontrakt iz ove skupine jest sponsio resp. stipulatio te nešto manje važni dotis dicito i iusiurandum liberti. Literalni kontrakti dobili su ime po tome što je njihov postanak vezna za upisivanje (littera) određenog dogovra između stranka u knijgu, odnosno za sastavljanje odgovrajuće priznanice ili zapisnika. Realni kontrakti nastaju predajom stvari (re). Razlikuju se od verbalnih i literalnih jer dogovor i sama predaja stvari potpuno neformalna, prepuštena na volju strakama. Tu sapdaju mutuum, depositum, commodatum i contractus pigneraticius. Konsenzualni kontrakti nastaju samim sporazumom volja stranaka (consensus). Za razliku od realnih ugovora, najčešće predstavlja prestanak, a ne nastanak ugovornog odnosa. Uz spomenute skupine kontrakata, razvila se u postklasičnom periodu još jedna skuipna obveznih odnosa, inominatni kontrakti. Inače su inominatni kontrakti po svojem sadržaju relativno bliski realnima. Spadaju u neformalne pravne poslove.

- U rimskom pravu pakti (pacta) nikada nisu bili izjednačeni s kontraktima, i obveze iz pakta pribrojiti obvezama iz kontrakata. Treba znati činjenicu da su pakti obuhvaćali nešto manje važne obvezne odnose i da su poravnu zaštitu dobivali postepeno, najprije civilnim pravom, zatim djelovanjem pretora i kasnije carskim konstitucijama. - Obvezni odnosi koje je Justinijanovo pravo svrstalo pod naziv quasicontracta, razlikuju se od kontrakata u užem smislu riječi i od pakta. Nastaju izvršenjem tuđeg pravnog posla bez prethodnog dogovora, slučajnim stjecanjem imovine. Oni dopušteni i pravno zaštičeni odnosi, mogli su se svrstati u obveze po učincima i zaštiti slične obvezama koje nastaju iz kontrakata.

- Obveze iz delikata (obligationes ex delicto) nastaju iz nedopuštenih djela, dakle protupravne povrede tuđih prava i interesa. Obveza za počinitelja nastupa po samom pravnom poretku. Sadržaj te obveze svodi se na plaćanje kazne ili na naknadu štete. - Zavisno od postupaka i načina kažnjavanja, u rimskom pravu je postojala podjela na delicta publica i delicta privata. U prvu skupinu ulazila teža djela (crimina), koja je država progonila i kažnjvala javnom kaznom u posebnom javnom krivičnom postupku (iudicium publicum). Delikte što ih je progonio oštećeni pojedinac u civilnom postupku, nazivali su se delicta privata, pa je izrečena kazna išla u korist oštećenog. Rimska država je u ranije doba vodila postupak samo kod ubojstva patris familias i najtežih oblika izdaje. Od kraja republike država je progonila sve veći boj ne samo političkih krivičnih djela nego i obična, nepolitička djela. - Svrha progona kod delicta privata, bilo je izricanje novčane kazne u korist oštećenog. Naknada štete nije bila u prvom planu, nego se radilo o zadovoljštini i kazni. U daljem razvoju rimskog prava počinje se razvijati ideja o naknadi štete, pa u Justinijanovoj kodifikaciji stvorena i posebna podjela tužbi, od kojih su neke išle samo za naknadom štete (actiones rei persecutoriae), druge samo za kaznom (actiones poenales), dok su treće bile mještovite, jer su obuhvaćale i jedan i drugi cilj (actiones mixtae). - Karakteristika obveze iz delikta je činjenica da su bile nenasljedive i na aktivnoj i pasivnoj strani. Strogo pravilo nenasljedivosti napušteno s vremenom, pa su utužene obveze iz delikta prelazile na tužiteljeve nasljednike. Deliktne obveze nisu prestajale s capitis deminutio. - Karakter osvete kod deliktnih obveza očitovao se da su i kazna i njene posljedice pogađale sve učinioce kumulativno. Za delikte podređenih osoba(rob, alieni iuris), trećima je odgovarao pater familias. On je mogao osloboditi se svoje odgovornosti time što bi počinitelja štete izručio oštečenom. Deliktne obveze mogle su prestati i običnim sporazumom (pactum) i da su pretorske penalne tužbe obično bile kratkog roka (upotrijebiti u roku godine dana). - Neki delikti vuku svoje porijeklo iz starog civilnog prava, pa se stoga nazivaju civilnim deliktima: furtum, rapina, iniuria a druge je uvodio pretor,pa su zbog toga i nazivani deliktima honorarnog prava: dolus, vic ac metus. - Jedna od bitnih osobina obveza jest njihova utuživost, mogućnost da vjerovnik kada izostane dužnikova činidba, koristeći se odgovarajućim pravnim sredstvima, može sudskim putem natjerati dužnika na ispunjenje obveze. - Tokom razvitka rimskog prava, u klasično doba, pojavilo se nekoliko slučajeva neutuživih obveza, koje su nazvane obligationes naturales. Bile su suprotne redovnim, utuživim obvezama, nazvanim obligationes civiles. Karakteristika tih odnosa jest u tome da su one plative, ali nisu utužive. Dužnik ne može procesualnim sredstvima biti prisiljen

da ispuni takvu obvezu,a li ako on to pak učini dobrovoljno, smatra se da je ispunio dug. Prirodne obveze valjano su ispunjive, ali nisu utužive. - Pojam obligatio naturalis stvoren je u vezi s položajem robova u rimskom društvu. robovi nisu imali svojstvo subjekta prava, nisu ni mogli biti tuženi i mnogi su od njih sudjelovali u poslovnim odnosima. Ti pravni poslovi bili su isti koje su poduzimali i slobodni građani, počelo se takvim odnosima davati naziv obligationes naturales, kao pojam suprotan uobičajenim obvezama, obligationes civiles. Obligatio naturalis mogla je postojati između roba i trećih osoba i između roba i negova gospodara u poslovima veznaim za peculium. - Prirodnim obvezama roba počele su se pojmovno približavati i obveze osoba alieni iuris što su ih one imale sa svojim kućnim starješinom ili s trećim osobama. Slobodne osobe, bile subjekt prava, odnosi u koje bi one stupale bil utuživi kao obligationes civiles, problem je naplativost obveze zbog toga što je pater familias bio jedini vlasnik obiteljske imovine. Po Justinijanovu pravu u obligationes naturales počele su se ubrajati i obveze koje su ulazile u kategoriju moralnih dužnisti (dužnost ženinih srodnika da dadu miraz).

- Obveza je pravni odnos imeđu dviju stranaka, mora biti najmanje dva subjekta (dužnik i vjerovnik). Ne znači da u obveznom odnosu, kako na dužničkoj ili vjerovničkoj strani ne može biti više osoba (pluralistička obveza). - Kada se u obveznom odnsu nađe više osoba, bilo na jednoj ili na drugoj strani, postavlja se pitanje kakav je njihov međusobni odnos. U teoriji se za takve slučajeve kaže da su subjekti bilo u kooridiranom, bilo u akcesornom položaju. Koordinirani položaje stranaka je onda kad one imaju isti ekonomski,pravni interes. U odnosima između stranak kada ne postoji isti interes, radi se o pravnom odnosu akcesorne naravi, pa je i pravni položaj druge stranke akcesoran. - Ispunjenja činidbe kod pluralističkih obveza, kad su stranke u koordiniranom položaju, postaljva se također pitanje dužnosti pojedinih subjekata zavisno od toga da li je činjenica djeljiva ili nedjeljiva. Pitanje da li će obveza razmjerno ili po dijelovima padati na svakog od njih, ili će kao cjelina teretiti pojedinca. U tom smislu obveze djelimo na razdijeljene i solidarne. - Obveza se smatra razdijeljenom kada u koordiniranom odnosu nađe više vjerovnika ili dužnika pa svaki vjerovnik ima pravo tražiti ispunjenje samo dijela činidbe, a svaki dužnik biti obvezan platiti također samo dio činidbe. Pitanje djeljivosti činidbe prosuđuje se po njezinu predmetu. - Ako je činidba u pluralističkoj koordiniranoj obvezi nedjeljiva ili ako je tako posebno ugovoreno, radi se o solidarnoj obvezi. Kada je više osoba na vjerovničkoj strani, onda se govori o aktivnoj solidarnoj obvezi, a kad dužnika više radi se o pasivnoj solidarnoj obvezi. Posljedica solidarnosti je u tome da jedan vjerovnik može od bilo kojeg dužnika zahtijevati ispunjenje obveze u cjelini. Prihvatom ispunjenja od jednog vjerovnika ili isplatom od strane jednog dužnika, solidarna obveza prestaje i za ostale sudionike obveznog odnosa. Pitanje solidarnosti ovisi obično o djeljivosti činidbe. Djeljivost ovisi od prirode stvari, od određenih društvenih pogleda, pravila prometa pa i ugovora. U teoriji se razlikuje elektivna solidarnost od kumulativne solidarnosti. Elektivna postoji onda kada vjerovnik izabere jednog od više dužnika i od njega naplati dug u cjelini, kada jedan dužnik ispuni obvezu jednom vjerovniku. Elektivna solidarnost postoji kod ugovornih obveza. Kod penalnih tužbi iz delikta ima onoliko solidarnih dužnika koliko

je bilo počinitelja delita, pa kaznu plaća svaki od nijh. Budući da se tu obveze svih dužnika spajaju, kumuliraju, takvi se odnosi nazivaju kumulativnim. - Unutra solidarnih obveza u teoriji se razlikuju obične odnosno nepotpune solidarne obveze i prave ili korealne obveze. Obične solidarne obveze najčešće proizlaze iz naknada štete i iz delikata. Premda sudionici takvih obveznih odnosa odgovaraju solidarno, ipak ne dijele svi istu sudbinu. Uz deliktnu odgovornost to pravilo važi i kod odgovornosti za štetu više tutora ili više mandatora. Na isti način postupa i onda kad je činidba nedjeljiva. Prave solidarne obveze nastaju kod ugovornih odnosa, a pojavile su se zbog toga što se htjelo vjerovniku osigurati što potpunije izvrđenje obveze i zbog toga što je ovdje odnos sudionika mnogo bliži. - Iz korealnih obveza proizlazile su određene posljedice – čitava obveza prestaje ako jedan od više sudužnika (pasivna solidarnost) ispuni obvezu jednom vjerovniku, što znači da su time oslobođeni i ostali, odnosno da više vjerovnika (aktivna solidarnost) ne mogu ništa više potraživati od dužnika, koje je platio jednome. - Priroda solidarnih obveza nameče pitanje, kako da se naplaćena tražbina podijeli između više vjerovnika, odnosno kako da se dug koji je platio jedan dužnik rasporedi i na ostale sudužnike. U postklasično doba uvjeden je institut beneficium cedendarum actionum (dobrobit ustupanja tužbi), na temelju kojega je dužni, ako je ispunio solidarnu obvezu, mogao zahtijevati od vjerovnika da mu ustupi svoje tužbe protiv ostalih sudužnika. - Justinijan je jednom svojom novelom zapravo ukinuo solidarnos korealne obveze, propisavši da vjerovnik ne može od svakog solidarnog dužnika tražiti naplatu duga u cjelini, nego samo dio koji otpada na njega. To je nazvano beneficium divisionis (dobrobit podjela).

- U koorniranom položaju, nađu se i subjekti čiji se pravni interes razlikuje, po tome što nisu neposredno zainteresirani za korist iz odnosne obveze, nego samo na određeni način pomažu, bilo vjerovniku ili dužniku. U tom smislu razlikuju se ustanove adstipulacije i poručanstva. Adstipulacija (adstipulatio) način pomoću kojega se uz glavnog vjerovnika u obvezni odnos uvodi, kao uzgredni subjekt, i sporedni, dodatni, drugi vjerovnik nazvan adstipulator. Nako što bi bila sklopljena osnovna stipulacija između vjerovnika i dužnika, dužnik bi obećao istu činidbu i sprorednom vjerovniku. Svrha radi koje je uvedena je mogućnost ispunjenja obveze i drugom ako glavni vjerovnik zbog nekih razloga ne može primiti ispunjenje, odnosno mogućnost ispunjenja obveze i nakon smrti glavnog vjerovnika. Dužnik je morao ispuniti obvezu samo jednom, bilo glavnom vjerovniku ili adstipulatoru. Poručanstvo (jamstvo) omogućuje da se u obvezni odnos uključe i treće osobe, uz glavnog dužnika, obvežu na istu činidbu, radi boljeg osiguranja vjerovnika. Poruk je samo dodatni dužnik, kao što je adstipulatar dodatni vjerovnik. Poruk odgovara samo onda kad vjerovnik ne može obveze namiriti od glavnog dužnika. - Najprije su se ugovori o proučanstvu sklapali usmeno, u obliku stipulacije, i imali su ove nazive: sponsio, fideipromissio i fideiussio, te obuhvaćaju zajednički pojam adpromissio. Najstariji oblik poručanstva je sponsio, usmeni i formalistički oblik pravnog posla, koja je zbog toga bila pristupačna samo rimskim građanima. Sličnim pravnim odnosom mogli bi se obuhvatiti peregrini, te je stvoren oblik poručanstva fideipromissio. Jedan i drugi oblik poručanstva svodio se sadržajno na isti odnos. Nakon sklapanja glavne stipulacije došlo je do obvezivanja poruka drugom drugom stipulacijom, u kojoj je bilo naglašeno, kao i kod adstipulacije, da se radi o istoj stvari.

U doba republike uveden je treći oblik poručanstva fideiussio. Razlikovao se od prethodnih što je moga služiti za osiguranje ne samo verbalnih nego i drugih obveza, a uz to je bio pristupačan i Rimljanima i peregrinima. Ovaj oblik poručanstva izgubio je strogo osobni karakter, pa je postao nasljediv, a ni spomenuta vremenska granica nije za njega vrijedila. - Porukove odgovornosti, rimsko pravo izgradilo je princip po kojem ona ne može biti veća ni stroža od odgovornosti glavnog dužnika. - Lex Cornelia (81 Pr.Kr.) bilo zabranjeno da poruk u jendoj godini istom dužniku jamči za iznos veći od 20000 sestercija, dok je Lex Cicereia iz 2st. Pr.Kr. obvezivala vjerovnika koji je imao jamce da javno objavi koliko je jamaca uzeo i za koliki dug. Ako to ne bi učinio, poruci su mogli biti oslobođeni svoje obveze. - U ranije doba, sve do perioda postklasičnog prava, poručanstvo nije imalo karakter supsidijarne obveze, pa je vjerovnik, po svojem izboru, mogao tužiti koga je htio, bilo glavnog dužnika ili nekog od poruka. - Što se tiče međusobnih odnosa više poruka, svaki od njih mogao je biti tužen na ispunjenje duga u cjelini, s time da su ostali bili oslobođeni obveze. Jednim zakonom Lex Appuleia, 240. Pr.Kr. bilo je sponzoru i fideipromisoru koji su platili vše nego što bi na svakog od njih pojedinačno otpadalo, dano pravo da posebnom tužbom od ostalih oporuka naplate razliku. - Ako je poruk platio umjesto glavnog dužnika, trebalo mu je omogućiti da isplaćeni iznos nadoknadi, dakle dopustit pravo regresa. Lex Publilia dopuštala je to samo sponzoru, uz pretpostavku da mu glavni dužnik ne bi u roku 6mj nadoknadio ono što je sponzor umjesto njega platio. - U klasičnom pravu počelo se šire dopuštati pravo regresa kod poručanstva. Justinijan je proširio i generalizirao pravo regresa time što je poruku koji je platio, dao pravo da od glavnog vjerovnika traži ustup tužbi pomoću kojih je mogao od glavnog dužnika tražiti naknadu isplaćenog. - Poseban oblik personalnog osiguranja obveza jest intercessio, koji znači svaki oblik preuzimanja obveza za trećega, a ne samo preuzimanje akcesornih obveza. Intercesija može biti – kumulativna, koja nastaje dodatnim obvezivanjem za trećega, privatna, kada dug dotadašnjeg dužnika preuzima druga osoba i tiha, kada jedna osoba sama stupa u obvezni odnos. - Intercesijama u rimskom pravu bila je posvećena velika pažnja kada bi se kao intercedent pojavila žena. Jednim senatskim mišljenjem (SC Vellaeanum 46.g.) bilo je ženama zabranjeno preuzimanje poručanstva ili uzimanje zajma za treće. Ako bi žena usprkos SC Vellaeanum, intercedirala za drugoga, obveza nije samim tim bila ništava, ali je u slučaju spora tužitelj bivao odbijen prigovorom koji je pretor stavljao po službenoj dužnosti - Uz personalna sredstva osiguranja obveze (poručanstvo, intercesija) i realna ( fiducia, pignus, hypotheca), bilo je i drugih načina osiguranja obveze, dijelom realnog i dijelom personalnog karaktera, od kojih su najvažniji: kapara (arrha), pretvaranje neformalnog posla bonae fidei u posao stricti iuris, zakletva. Kapara (arrha) je određena stvar ili iznos novca koji jedna stranka daje drugoj kao dokaz da je ugovor sklopljen i kao garancija da će on biti ispunjen. Pojam kapare u ranijem rimskom pravu, bio je samo vanjski, vidljiv znak da je sklopljen ugovor. Odmah nakon ispunjenja ugovora moglo se tražiti vraćanje kapare, a stranka koja je dala kaparu nije mogla osloboditi dužnosti ispunjenja ugovora prepuštanjem kapare drugoj stranci. - U Justinijanovo doba kapara je mogla služiti i kao ugovorna kazna (arrha poenalis), služila i za osiguranje izvršenja već sklopljenog ugovora. Ipak, kapara se razlikuje od ugovrne kazne (stipulatio poenae) po tome što se arrha poenalis daje odmah, dok se stipulatio poenae samo ugovara. Po Justinijanovu pravu kapara je imala u prvom redu karakter dokaza da je sklopljen ugovor. Važilo pravilo da stranka koja daje kaparu a ne

izvrši svoj dio obveze, gubi ono što je dala na ime kapare, dok je stranka koja primi kaparu a ne ispuni svoju obvezu, bila dužna vratiti kaparu u dvostrukom iznosu. Položaj vjerovnika bio je poboljšan i kad bi se obveza bonae fidei, s pristankom dužnika, pretvorila u obvezu stricti iuris. Povoljni položaj vjerovnika u takvim slučajevima vezan je za okolnost da se kod negotia stricti iuris nisu mogli koristiti različiti prigovori. Obveza se mogla učvrstiti i polaganjem zakletve (cautio iuratoria). U starije doba takvu zakletvu dao minor, koji zbog toga nije mogao tražiti povraćaj u prijašnje stanje (restitutio in integrum). Kasnije je to sredstvo služilo kao osiguranje ka će tuženi doći pred sud i upustiti se u raspravljanje pred sudom. - Obvezni odnos koji su uspostavile određen stranke ostaje među tim strankama pa i prestaje. Tokom razvoja rimskog prava pojavila se mogućnost da se subjekti obveze promjene, bilo tako da se promijeni vjerovnik (ustup tražbine), bilo da se izmjeni osoba dužnika (ustup duga), uz opstanak činidbe koja je u početku bila ugovorena. Prijenos tražbine (cessio). Po suvremenom pravu cesija je ugovor kojim vjerovnik ustupa svoju otuđivu tražbinu drugome. Rimsko pravo nije u ranije doba poznavalo nikakvu mogućnost prenošenja pojedinačnih obveznih odnosa s jedne stranke na drugu. S vremenom su se pojavile mogućnosti ustupanja i pojedinačnih obveza. Najraniji oblici ustupanja tražbine obavljeni su na taj način što bi vjerovnik pozvao svoga dužnika i naložio mu da se trećemu obveže na istu čidinbu koju je njemu dugovao. - Dalji napredak u prijenosu tražbine, stvoren je u formulanrom postupku na temelju procesualnog zastupanja. Osoba na koju je trebala prijeći tražbina tužila bi dužnika pred sudom nastupajući na osnovi mandata u svojstvu vjerovnikova zastupnika, a promjena je bila moguća zbog postojanja tzv. tužbi s promijenjenim subjektima. Na taj način bi se tužitelj našao u položaju osobe u čiju je korist glasila presuda. I u ovom odnosu ne radi se o ustupu tražbine, nego o ustupu tužbe. Ovaj je postupak imao svoje nedostatke, kao što je mogućnost da vjerovnik sve do početka toka parnice opozove mandat pa time onemogući da do cesije tužbe uopće dodđe, odnosno da dužnik do toga časa ispuni obvezu vjerovniku. - Da bi se spriječile nepovoljne posljedice koje može izazvati mandatni odnos, od kraja 2.st cesionaru se dozvolila actio utilis, kojom je on mogao samostalno utužiti tražbinu, a uz to je njegov tužbeni zahtjev prelazio i na nasljednike. Za ustupanje tražbine nije bio potreban pristanak dužnika, dovoljno je bilo da je on za to obavješten. - Učinak cesije nastupao je samim dogovorom cedenta i cesionara, dakle apstraktno. Cesionar stječe tražbinu u istom opsegu u kojem ju je imao cedent, zadržavajući pri tome i pravo stjecanja svih prigovora. Nije bilo dopušteno cedirati obvezu za koju je posebno ugovorena zabrana cesije i strogo osobne obveze. - U postklasičnom periodu donijeto je više propisa kojima su se nastojale spriječiti zloupotrebe pirlikom cesija, bilo je zabranjeno cediranje tražbina od strane osoba nižeg društvenog položaja onima koji su ulazili u više i ustupanje tražbina o kojima već teće parnica. Prijenos duga (expromissio). Na prijenos duga rimsko je pravo gledalo još uže nego na prijenos tražbine. Promjena dužnika može vjerovnika dovesti u sitaciju da umjesto solventnog (platežno sposobnog) dobije insloventnog dužnika. - Prvi način za promjenu dužnika bila je expromissio. Uz pristanak vjerovnika, netko drugi stipulacijom obvezao se da će platiti dug umjesto dotadašnjeg dužnika. Novog je dužnika na preuzimanje obveze upućivao dotadašnji dužnik. - Drugi način promjene osobe dužnika bio je sličan promjeni vjerovnika, a sastojao se u procesnom zastupanju. Dužnik bi odredio preuzimatelja duga, koji bi se kao njego zastupnik upustio u parnicu s vjerovnikom, a nakon on bi ostao jedinim dužnikom. Promjena osobe dužnika u procesu mogla je za vjerovnika biti rizična s obzirom na solventnost novog dužnika, pa se on nije morao upustiti u parnicu ako mu dotadašnji

dužnik nije dao garanciju da će on sam obvezu utvrđenu presudom ispuniti ako to ne bi učinio novi dužnik. - Obveze ubrajaju u odnose između određenih osoba. U pravnom prometu se javlja potreba da ti odnosi imaju ponekad i određeni učinak ili posljedice za treće osobe, koje u njihovu stvaranju nisu sudjelovale. U takve obveze ulaze ugovori u korist trećih, odnosno ugovori na teret trećih. - Stav starijeg rimskog prava prema mogućnosti stvaranja obveznih odnosa u korist ili na teret trećih, bio je negativan. Uvedeno je pravilo da se nitko ne može obvezivati u korist trećega, da je takva stipulacija ništava. Indirektno sredstvo za ispunjenje stipulacije u korist trećega bila je ugovorna kazna, određena kazna koju bi stipulator ugovarao za slučaj sko stipulant ne bi htio udovoljiti obvezi prema trećemu. - Tokom klasičnog doba počelo se probijati shvaćanje da je stipulacija, kao i drugi ugovori u korist trećih, valjana ako ugovarač ima i svoj vlastiti interes da se činidba iz takva ugovora ispuni. Smatralo se da stipulacija koju bi tutor sklopio sa sututorom da će ovaj upravljati štićenikovom imovinom valjana zbog toga što je i on sam solidarno s drugim tutorom odgovoran za pravilno upravljanje imovinom nedoraslog. - Do šire mogućnosti ugovaranja u korist trećih došlo je u Justinijanovu pravu. Učinak ugovora u korist trećih proširio se uglavnom na nasljednike. - Ugovore na teret trećih, obvezne odnose u kojima ispunjenje činidbe pada na neku treću osobu, rimsko pravo starijeg doba je smatralo ništavim. Ovdje su s vremenom uvedeni neki izuzeci, ali znatno uži od izuzetaka kod ugovora u korist trećih. Uglavnom se i ovdje to postizalo ugovaranjem kazne, indirektnim putem, uz mogućnost uključivanja nasljednika. - Ugovaranjem kazne postojala je i mogućnost da se dužnik obveže da će se sam potruditi kako bi treći ispunio obvezu. Po Justinijanovu pravu mogućnost sklapanja ugovora na teret trećih bila ograničena samo na nasljedika. - Pravni položaj roba bio je takav da nije imao svojstvo subjekta prava, pa se treća osoba izlagala riziku da u slučjau ako rob svoju obvezu dobrovoljno ne ispuni, izgubi svaku mogućnost da to od njega sudskim putem naplati. Položaj podređenih osoba, iako su one bile subjekti prava i mogle su biti tužene, bio je takav da ni eventualni uspjeh u sporu nije dovodio do konačng rezultata, jer su osobe alieni iuris zbog posebnosti odnosa u rimskoj porodici bile bez imovine. To je narušavalo povjerenje u prometu, pa je pomogao pretor uvođenjem posebnih tužbi, koje su nazvane actiones adiecticiae qualitatis. - Odgovornost oca kod actiones adiecticiae qualitatis nije bila uvijek jednaka, kod nekih tužbi on je odgovarao solidarno i neograničeno, kod drugih odgovornost bila ograničena veličinom pekulija ili visinom koristi koju su imali od posla osobe uz koju su odgovarali. Tužbe: Actio quod iussu mogla se primijeniti kada je imalac vlasti treću osobu ovlastio da sklapa pravne poslove s njegovim sinom ili robom, odnosno kada je sa znanjem toga trećega naredio sinu ili robu da s ovim sklapanju pravne poslove. U takvim slučajevima otac odgovarao je neograničeno i solidarno, skupa s onim tko je sklopio posao. - Isti učinak kao naređenje imalo je i naknadno odobrenje pravnog posla ako su ga sin ili rob sklopili bez prethodnog naređenja. Kada je sin ili rob postupao izvan ovlaštenja, a imalac vlasti to nije naknadno odobrio, nije bilo odgovornosti na temelju akcije quod iussu. Actio de peculio i actio tributoria. Actio de peculio mogla se koristiti kada su sin ili rob imali posebnu imovinu kojom su upravljali (peculium) po odobrenju imaoca vlasti. U pravnim poslovima s trećim osobama pater familias odgovarali samo do visine vrijednosti pekulijarne imovine u momentu donošenja presude. Ostali vjerovnici namirivani su onim redom kojim su se javljali, sve dok vrijednost pekulija nije iscrpljena.

Actio de peculio mogla se koristit u roku do godine dana, računajući od smrti, odnosno od emancipacije ili manumisije sina, odnosno roba. - Ako je pekulij uz znanje imaoca vlasti u cjelini ili većim dijelom upotrebljen za vođenje nekog posla, svi su vjerovnici imali pravo na razmjerno namirenje iz pekulijarne imovine. Kad bi imalac vlasti nepravilno postupio pri naplati tražbina, zadržavši za sebe više nego bi mu pripadalo po spomenutom načelu, oštećeni je vjerovnik mogao od njega pomoću akcije tributoria tražiti razmjerno namirenje. Actio institoria i actio exercitoria. Actio institoria koristila se protiv imaoca vlasti, koji je sina ili roba postavio za poslovođu svoje trgovine, gostionice. Za obveze koje su nastale vođenjem toga posla, imalac vlasti odgovarao je neograničeno. Ako je imalac vlasti htio ograničiti svoju odgovornost, morao je to u takvim slučajevima određeno i jasno unaprijed oglasiti. Po sadržaju odnosa bila je sa actio institoria izjednačena actio exercitoria, sjednom razlikom da se ovdje vođenje poslova sastojalo u upravljanju brodova. Actio de in rem verso mogla se koristiti protiv imaoca vlasti ako nije bilo osnove za podzanje neke druge tužbe iz ove skupine i ako je imalac vlasti od pravnog posla sina ili roba imao određenu korist. Actio de in rem verso povlačila je odgovornost vlasnika ili oca do visine obogaćenja, a mogla se upotrebljavati vremenski neograničeno, za razliku od actio de peculio. - Uz ugovore u korist i na teret trećih osoba, te uz actiones adicticiae qualitatis, do sudjelovanja trećih osoba u obveznom odnosu moglo je doći i kod noksalnih tužbi, za razliku od izloženih slučajeva, deliktnog porijekla. Kod deliktne odgovornosti podređenih osoba, ako sin ili rob učini delikt po nalogu ili uz znaje oca, odgovara imalac vlasti, čak i onda ako podređena osoba u međuvremenu iziđu ispod njegove vlasti. - Podređena osoba počinila delikt bez znanja imaoca vlasti, odgovrao je i tada otac, ali uz važnu razliku u usporedbi s prvim slučajem, imao je alternativnu mogućnost, il da podmiri nastalu obvezu ili da učinitelja pred oštećenom (noxae deditio). Ako se radilo o slobodnoj osobi, predaja se sastojala u davanju in mancipium, a ako je krivac bio rob, prenosio bi ga gospodar u vlasništvo oštećenog. - Ako rob u međuvremenu bude prodan ili sin adoptiran od nekog trećeg, noksalna tužba ide protiv njihova novog vlasnika ili porodičnog starješine, po načelu da deliktna odgovornost prati ličnost delinkventa. Ako par krivac postane slobodan, tužba ide protiv njih osobno, ali tada kao obično deliktna tužba. - Obvezni odnos je pravna veza između vjerovnika i dužnika na temelju koje prvi može zahtjevati, a drugi je dužan nešto dati, učiniti, ili propustiti. Određeno ponašanje dužnika jest objekt ili predmet obveze. Sadržajno činidba može biti različita. Ona se može sastojati u davanju određene stvari (obligatio in dando) na temelju kojega dužnik predaje stvar u vlasništvo vjerovniku. Rimski pravnici su sve takve činidbe označavali dare. Činidba se može sastojati i u određenom djelovanju, činjenju, kao što je slučaj kada po ugovoru treba izvršiti neko djelo. Takva se obveza naziva obligatio in faciendo (facere). U izvorima rimskog prava upotrebljava se i izraz obligatio in praestando. Tim izrazom obično označava odgovornost stranke za štetu ako ona ne bi ispunila svoju osnovu obvezu dare ili facere. - Da bi mogla biti predmet obveze, činidba mora imati izvjesne karakteristike. Da bi mogla biti predmetom obveze, činidba mora biti razultat ljudske radnje, mora imati imovinski karakter, treba biti fizički i pravno moguća, zatim u skladu sa zakonom i pravilima morala, te određena ili bar odrediva. Činidba mora po svojem sadržaju biti djeljiva ili nedjeljiva, trenutna il trajna, po kategorizaciji rimskih pravnika, može ulaziti u skupinu činidaba koje se izvršavaju po načelima bone fidei ili po načelima stricti iuris.

- Činidba mora imati određene karakteristike, od kojih su najvažnije: Činidba se mora sastojati od ljudske radnja ili propuštanja, zbog toga što je obvezni odnos, pravni odnos, a taj može postojati samo među ljudima. Činidba mora imati imovinski karakter. To je potrebno zbog toga što se iza pravnih poslova, posebno onih obveznog prava, uvijek krije određeni privredni, imovinski interes subjekata koji su taj pravni odnos osnovali. - Potreba da činidba ima imovinski karakter imala je u rimskom pravu još jedan razlog, to je činjenica da je u formularnom postupku svaka presuda glasila na novac. Tuženi nije bio dužan niti vratiti stvar niti ispuniti neku činidbu na koju je bio tužen, ako to nije htio učiniti dobrovoljno, nego je osuđen na plaćanje određenog novčanog iznosa. S vremenom je ovako strogi zahtjev za novčanim karakterom činidbe nešto popustio, pa se smatralo, naročito u postklasično doba, da činidba ima posredni imovinski ili samo afekcioni interes. Činidba treba biti moguća, jer je u rimskom pravu važilo načelo da je ugovor s nemogućnom činidbom ništav. Mogućnost činidbe prosuđivala se i fizički i pravno. Fizički bi činidba bila nemoguća kad bi se netko obvezao da će prstom dotaći nebo. U pravno nemoguće činidbe ulazi prodaja slobodnoga građanina u ropstvo - Ako je nakon sklapanja ugovora došlo do nemogućnosti činidbe, onda se, zavisno od više okolnosti, moglo postaviti pitanje eventualne naknade štete, odnosno prestanka ugovora po nečijoj krivnji ili bez krivnje. Činidba treba biti dopuštena sa stajališta prava, ali ona se ne smije protiviti ni načelima morala i dobrim običajima. Činidba mora biti određena, stoga je ništava obveza po kojoj bi bilo potpuno prepušteno dužniku da nešto dade ili ne dade, dakle da postupa po svojoj volji. - Ako je činidba unaprijed određena po svim svojim elementima, naziva se u rimskom pravu obligatio certa. U okvir te skupine činidaba ulaze one čiji je sadržaj davanje(dare) individualno određene stvari ili određene svote novca i davanje zamjenljivih stvari(genus). - Činidba koja nije unaprijed u svim svojim pojedinostima poznata, može zadovoljiti zahtjev za određenošću, uz pretpostavku da se njen sadržaj može kasnije pobliže odrediti po nekim objektivnim činjenicama i okolnostima (obligatio incerta). U okvir takvih činidaba ulaze obveze na dare generičnih stvari te činidbe na facere ili non facere. Unaprijed neodređene ali odredive činidbe postoje kod alternativnih i generičnih obveza. a) Ako u obvezi postoje divje činidbe ili više njih, a dužnik mora ispuniti jednu od njih, radi se o alternativnoj obvezi. U takvim slučajevima izbor činidbe vrši dužnik, uz pretpostavku da ugovorom nije nešto drugo određeno. Pravo izbora dužnik ima sve dok činidbu nije ispunio dokraja, jer sve dotle on može i promijeniti odluku. Vjerovnik svoje pravo izbora vrši pokretanjem spora(litiscontestatio). Alternativne obveze bile su najčešće kod obveza na dare, kada je predmet bila generična stvar. b) Facultas alternativa razlijuje se od alternativne obveze po tome što je predmet obveze jedna stvar, ali se dužnik može osloboditi te dužnosti dajući neku drugu stvar. Vjerovnik ovdje može zahtijevati samo jednu stvar. Najpoznatiji primjer za facultas alternativa bile su u rimskom pravu noksalne obveze. c) Generične obveze postoje kada je činidba određena samo vrstom(genus) stvari, a dužnik mora predati konkretnu stvar iste vrste. Kod generične, isto kao i kod alternativne činidbe, pravo izbora pripada dužniku, ako ugovorom nije nešto drugo izričito predviđeno. Činidba može biti djeljiva ili nedjeljiva. O djeljivoj se činidbi radi kad se ispunjenje može izvršiti u dijelovima, a da time interesi vjerovnika ne budu ugroženi. U takve obveze (obligationes divisibiles) ulaze činidbe na dare, ako se sastoji u predaji djeljive

stvari. Ako je stvar nedjeljiva, radi se o obligationes indivisibiles, a takve su činidbe na facere ili non facere. - Razlikovanje na djeljive i nedjeljive obveze važno je za način ispunjenja obveze, a naročito za slučaj kad se na aktivnoj ili pasivnoj strani obveznog odnosa nađe više osoba. Činidba može biti trenutna ili trajna. O prvoj se radi kada se ispunjenje sastoji u jednom, jedinstvenom davanju, činjenju ili propuštanju, dok se trajnim nazivaju obveze kod kojih se ispunjenje činidbe vrši u dužim periodima ili sukcesivno. Činidbu trebalo izvršiti po načelima starog civilnog ili po načelima pretorskog prava. U tom smislu obveze su se dijelile na obligationes strictii iuris i obligationes bonae fidei. - Ispunjenjem dužne činidbe prestaje obvezni odnos, jer se time postiže privredna i

pravna svrha obveze. U Nekim slučajevima, dolazi do toga da činidba ne bude na vrijeme ili uopće ispunjena. Ponekad je u takvu slučaju nastupao prestanak obveze, dok je u drugim slučajevima dolazilo do određene modifikacije sadržaja obveze, koja je mogla povlačiti ili plaćanje kamata, ugovornu kaznu ili naknadu štete. Čest uzrok te transformacije bilo je dužnikovo ili vjerovnikovo zakašnjeje u izvršavanju činidbe. - Do neispunjenja, može doći i zbog dužnikova i zbog vjerovnikova zakašnjenja. Zakašnjenje dužnika (mora debitoris) nastaje kada on svojom krivnjom, bez opravdana razloga, u vrijeme dospojelosti ne ispuni svoju obvezu. Za razliku od skrivljenje nemogućnosti ispunjenja obveze, ispunjenje je u času dospjelosti moguće, ali dužnik to nije učinio. - Kod nastupanja zakašnjenja dužnika tražile su se određene pretpostavke, kako objektivne tako i subjektivne naravi. Obveza je morala biti valjana i utuživa, stoga nema zakašnjenja kod prirodnih obveza. Opstojnost tražbine bitan je preduvjet za nastupanje morae debitoris i zahtjevala se i dospjelost tražbine. Dospjelost se utvrđivala na različite načine. Najlakše je to bilo procjeniti po roku, prema prirodi i svrsi posla. Za zakašnjenje je potrebna bila i dužnikova subjektivna krivnja, znači da kod objektivnih razloga zakašnjenja nisu nastupale posljedice morae debitoris. - Pri utvrđivanju dužnikove odgovornosti za zakašnjenje bilo je važno utvrditi je li dužnik, nakon dospjelosti, bio upozoren od strane vjerovnika na svoju obvezu (interpellatio). Dužnika iz deliktne obveze, kao ni onoga čija je obveza utvrđena kalendarskim rokom, ne treba upozoravati. U svim ostalim slučajevima po Justinijanovu pravu interpellatio je nakon dospjelosti bila obvezna. - Posljedice morae debitoris bile su kod poslova stricti iuris različite u odnosu prema njezinim posljedicama kod poslova bonae fidei. U prvima je dolazilo do pooštronja dužnikove odgovornosti, jer on nakon zakašnjenja odgovarao i za slučajnu propast stvari, kada se radi o species. Čak i onda kada individualno određena stvar propadne slučajno, dužnik je odgovoran. To oštro pravilo ublažio je Justinijan utoliko što je odlučio da će se dužnik u zakašnjenju osloboditi odgovornosti za slučajnu propast stvari ako dokaže da bi ona propala i kod vjerovnika na taj isti način. - Mora debitoris prestaje ako dužnik naknadno ponudi i vjerovnik primi ispunjenje činidbe. Posljedice morae prestaju samo za ubuduće, jer efekti što ih je ona stvorila za prošli period ostaju i dalje na snazi. Posljedice morae debitoris mogu biti ukinute, a do toga dolazi kada se izvrši novacija duga povodom kojega je nastupilo zakašnjenje. - Za razliku od dužnika, koji je pravno dužan ispuniti svoju činidbu, vjerovnik takve obveze nema (mora ceditoris). Vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez opravdana razloga odbije ponuđeni primitak činidbe. Za razliku od morae debitoris, kod morae ceditoris ne traži se dospjelost tražbine, niti krivnja. - Bitna posljedica vjerovnikova zakašnjenja jest smanjenje odgovornosti dužnika, što on nakon nastupanja morae, odgovara samo za dolus, a ne i za culpa. Kada je činidba imala

novčani karakter, dužnik je mogao otkloniti svaku odgovornost, pa i plaćanje zateznih kamata ako bi novac zapečatio i deponirao ga kod nekoga. - Kamate(usurae) jesu iznosi koji su povećavali visinu dužnikove činidbe, bez obzira na to da li se radilo o redovnim ili kaznenim kamatama. One su imale karakter dodatne, akcesorne obveze, jer su vezane za neku drugu, primarnu činidbu, sadržanu u glavnoj obvezi. Pod pojam kamate ulazi iznos koji dužnik neke glavnice plaća vjerovniku u stvarima, obično iste vrste, kao naknadu za korištenje glavnice, ili kao kaznu za slučaj zakašnjenja u izvršenju obveze. - Obveza plaćanja kamata potjecala je iz dva izvora, pa su još klasični pravnici na toj osnovi pravili razliku između kamata koje su sadržane u obvezi i kamata koje određuje sud u slučaju spora. U prvu skupinu ulaze kamate ugovorene pojedinim ugovorom. Svi drugi slučajevi, kod kojih plaćanje kamata nije utvrđeno ugovorom, su kamate ugovorene neformalnim paktom uz jedan civilnopravni posao, zaitm zatezne kamate, neke kamate koje su nastale običajem kod poslova bonae fidei. Za razliku od kamata koje su ulazile u prvu skupinu, koje su potraživane tužbom jer su bile unaprijed utvrđene, o primjeni kamatam koje su ulazile u ovu drugu skupine odlučivao je sudac. - Ugovorna kazna (stipulatio poenae) je određeni iznos novca ili druga imovinska korist koju se jedna stranka obvezuju platiti ili prepustiti drugoj ako svoju obvezu iz glavnog ugovora ne ispuni ili je ne ispuni na vrijeme. To je uvjetna obveza, jer isplata ugovorne kazne zavisi od buduće i neizvjesne okolnosti kao što je valjano ispunjenje osnovne obveze. Ugovorna kazna ima i karakter sekundarne obveze, jer dolazi nakon što je sigurno da glavna obveza nije uopće ili nije uredno ispunjena. - Ugovorna kazna nastaje u obliku stipulacije, pri čemu se moglo postupiti na 2 načina: ili su stipulaciji ugovarane dvije činidbe, osnovna obveza i kazna, ili je odmah u uvjetovanom obliku ugovarana samo kazna, pa je vjerovnik mogao utužiti jedino kaznu. - Osnovna svrha ugovorne kazne je u tome da oštećeni vjerovnik umjesto naknade štete, dobije unaprijed ugovoreni iznos, čak i nezavisno od toga da li je štetu pretrpio, uz pretpostavku da dužnik ne ispuni ili ne ispuni uredno svoju osnovnu obvezu. - Ako je nastupio slučaj kada je bilo moguće tužiti, stranka nije mogla istovremeno zahtijevati i osnovnu obvezu i ugovornu kaznu, nego je morala odlučiti jedno ili drugo. Ako bi dužnik bio tužen na oboje, pretor mu je u poslovima stricit iuris priznavao prigovor, dok se kod poslova bona fidei taj prigovor sam po sebi podrazumijevao. Od ugovorne kazne treba razlikovati privatnu kaznu, budući da je ova kazna vezana za deliktne obveze bez obzira na to je li zakon unaprijed određivao visinu kazne. - Ako dužnik u obveznom odnosu ne ispuni svoju činidbu, za vjerovnika nastaje imovinski gubitak koji se naziva šteta (damnum). Šteta može dijeliti na dva oblika, na stvarnu štetu (damnum emergens) i izmaklu dobit (lucrum cessans). Razlika što damnum emergens predstavlja umanjenje postojeće imovine, a lucrum cessans korist koju bi netko po redovnom toku stvari dobio da nije bilo štetne radnje. Ponekad se damnum emergens naziva i pozitivna šteta, a lucrum cessans negativna šteta. - Šteta se u teoriji dijele na imovinske i neimovinske. U imovinske štete ulaze sve one posljedice koje nepovoljno utječu na imovinu određenog subjekta. Neimovinske štete jesu povrede vezane za ličnost oštećenog. Rimsko pravo uzimalo u obzir samo imovinsku štetu. - Naknada štete ože biti sekundarna ali i primarna činidba. Ako nastupi povreda ugovornog odnosa u tom smislu da dužnik ne ispuni ili ne ispuni uredno svoju obvezu, dakle kada se radi o kontraktnoj odgovornosti za štetu, naknada štete dolazi kao sekundarna činidba. Treba razlikovati dvije situacije, ako je ispunjenje činidbe koju je dužnik morao izvršiti još moguće, a on to nije učinio, radi se o zakašnjenju (mora debitoris), ako je pak izvršenje ugovorne činidbe postalo nemoguće, dužnik neće zbog toga biti oslobođen

obveze, nego će umjesto primarne činidbe nastupiti sekundarna činidba u obliku naknade štete. - Naknada štete može biti i primarna činidba, a to je ona kod deliktnih obveza, zbog toga što se tek počinjenjem delita između stranaka uspostavlja obvezni odnos. - Šteta se može nadoknađivati u dva oblika, i to kao naturalna restitucija ili kao novčana naknada štete. Prvi se oblik sastoji u tome da dužnik uspostavi isto stanje kakvo je bilo prije povrede ugovornog odnosa ili delikta. Ako naturalna restitucija nije više moguća, dolazi do naknade u obliku novčanog ekvivalenta pretrpljene štete. - U rimskom pravu postupak za naknadu štete vođen temeljem formule na određeni iznos,koja je spadala u actiones stricti iuris, naknada štete bila je adekvatna vrijednost stvari. Kod tužbi na unaprijed neodređeni iznos, koje su bile bonae fidei, sudac je morao tužitelju dosuditi ukupan imovinski interes koji je on imao, znači da mu je uz naknadu vrijednosti stvari ili činidbe, priznavao i uobičajene kamate, izgubljenu dobit.

- Naknada štete, potrebno je prema nauci modernog prva postojanje određenih pretpostavki, od kojih su neke objektivnog a neke subjektivnog karaktera. Prije svega treba postojati štetna radnja, određeno ljudsko djelovanje.Kao takva radnja uzima se i propuštanje, samo onda kad postoji dužnost djelovanja, određenog oblika aktivnosti,a on izostane. U takvu slučaju postoji odgovornost za štetu zbog propuštanje dužne pažnje. Iz štetne radnje ili štetnog propuštanja mora rezultirati posljedica, da nečija imovina bude umanjena, odnosno iz štetne radnje mora proizaći bilo stvarna šteta bilo izgubljena dobit. Štetna radnja mora biti protupravna, u suprotnosti s pravnim propisima. Stoga se ne odgovara za štetu ako je do nje došlo u skladu s pravom. Između štetne radnje i posljedice (umanjenja imovine oštećenog) treba da postoji uzročna veza (kauzalni neksus). Uzročna veza može bit neposredna ili posredna. Prva sama po sebi dovodi do posljedice, dok se za drugu nadovezuju neke dodatne okolnosti koje na kraju dovode do posljedice. - Staro rimsko pravo na pitanje uzročne veze gledalo dosta usko, ona je morala biti direktna, dakle nastajala je neposrednim djelovanjem tijela na tijelo ili predmet, a morala se sastojati u aktivnom činjenju a ne i u propuštanju. Takvi su se stavovi najprije pojavili u vezi s rješavanjem sporova bonae fidei. - Osim spomenutih objektivinih pretpostavki, za postojanje odogovornosti za naknadu štete tražio se i subjektivni faktor ili krivnja, a to je određeni psihički odnos počinitelja prema djelu. U primitivno doba o tome nije vodio računa. Taj primitivni oblik odgovornosti naziva objektivnom odgovornošću (causa). Rimsko pravo došlo do stava da je za odgovornost potreban i subjektivni faktor, umjesto objektivne, prešlo na subjektivni (culpa) sistem odgovornosti za štetu. - U periodu principata (klasično doba) došlo je do konačnog prijelaza od objektivne na subjektivnu odgovornost za štetu. Razlikuje se svjesno i namjerno nanošenje štete (dolus) i nenamjerno ili nemarno postupanje pojedinca koje može dovesti do štete (culpa). Izvan tih varijanti stoji slučaj (casus), za koji se ne odgovara. U klasičnom pravu postoji odgovornost za čuvanje stvari (custodia), gdje u nekim obveznim odnosima dužnik odgovara za štetu makar nastala bez njegove krivnje.

- Konačnu razradu sistema subjektvine odgovornosti na osnovi krivnje, izveo je Justinijan, praveći razliku između namjere, nepažnje i slučaja (dolus, culpa, casus). Justinijanovo pravo stoji sasvim na principu subjektivne odgovornosti. Dolus je svjesno i namjerno postupanje kojim se nekom nanosi šteta. U postklasičnom pravu stvoreno pravilo da se za štetu počinjenu dolozno uvijek odgovara, stranke nisu mogle ugovorom isljučiti odogovornost za dolus. Culpa je nemarnost, propuštanje dužne pažnje pri čemu počinitelj, ne želi štetnu posljedicu, ali ju je mogao predvidjeti kad bi uložio dužnu pažnju. Culpae ima više varijanti. a) Culpa lata po definiciji Paulusa, je prevelika nemarnost kod koje se ne ulaže tolika pažnja kolku ulaže prosječan čovjek. Za ovakav stupanj nemarnosti uvijek se odgovara. b) Culpa levis je najblaži stupanj krivnje, koji se dijeli na culpa levis in abstracto i na culpa levis in concreto. Culpa levis in abstracto jest laka nepažnja koja postoji kod netko u radu nije upotrijebio dovoljno pažnje koju upotrebljava pažljiv porodični starješina. Culpa levis in concreto još je blaži stupanj krivnje, pažnja dužnika u odnosima prema trećima osoboma prosuđuje se prema pažnji koju on ulaže u svojim vlastitim poslovima. On će odgovarati trećim samo ako u ispunjenju svoje obveze ne postupa na isti način kao i kod upravljanja svoje vlastite stvari. c) Culpa in eligendo je nepažnja u izboru suradnika, pomoćnika u tom smislu što osobe koje se koriste njihovim uslugama i radom odgovaraju trećima za štetu koju ovi učine. Casus postoji onda kada se nastanak štete ne može pripisati nijednom od spomenutih oblika nepažnje. Za štetu nitko ne odgovara, jer ona pada na vlasnika stvari po pravilu. Utilitetno načelo po kojem je stranka koja je od pravnog posla imala korist odgovarala strože i za blaži bolik krivnje (culpa levis), za razliku od stranke koja od posla nema koristi, pa je odgovarala samo za teže oblike krivnje (dolus, culpa lata). - U rimskom pravu postojali su i slučajevi za odgovornost za štetu koju učine životinje. Za to su služile actio de pauperie i actio de pastu pecoris, koje su spadale u noksalne tužbe. - Ispunjenjem dužne činidbe prestaje obvezni odnos, jer se time postiže privredna i pravna svrha obveze. U Nekim slučajevima, dolazi do toga da činidba ne bude na vrijeme ili uopće ispunjena. Ponekad je u takvu slučaju nastupao prestanak obveze, dok je u drugim slučajevima dolazilo do određene modifikacije sadržaja obveze, koja je mogla povlačiti ili plaćanje kamata, ugovornu kaznu ili naknadu štete. Čest uzrok te transformacije bilo je dužnikovo ili vjerovnikovo zakašnjeje u izvršavanju činidbe. - Do neispunjenja, može doći i zbog dužnikova i zbog vjerovnikova zakašnjenja. Zakašnjenje dužnika (mora debitoris) nastaje kada on svojom krivnjom, bez opravdana razloga, u vrijeme dospojelosti ne ispuni svoju obvezu. Za razliku od skrivljenje nemogućnosti ispunjenja obveze, ispunjenje je u času dospjelosti moguće, ali dužnik to nije učinio. - Kod nastupanja zakašnjenja dužnika tražile su se određene pretpostavke, kako objektivne tako i subjektivne naravi. Obveza je morala biti valjana i utuživa, stoga nema zakašnjenja kod prirodnih obveza. Opstojnost tražbine bitan je preduvjet za nastupanje morae debitoris i zahtjevala se i dospjelost tražbine. Dospjelost se utvrđivala na različite načine. Najlakše je to bilo procjeniti po roku, prema prirodi i svrsi posla. Za zakašnjenje je potrebna bila i dužnikova subjektivna krivnja, znači da kod objektivnih razloga zakašnjenja nisu nastupale posljedice morae debitoris. - Pri utvrđivanju dužnikove odgovornosti za zakašnjenje bilo je važno utvrditi je li dužnik, nakon dospjelosti, bio upozoren od strane vjerovnika na svoju obvezu (interpellatio). Dužnika iz deliktne obveze, kao ni onoga čija je obveza utvrđena kalendarskim rokom, ne treba upozoravati. U svim ostalim slučajevima po Justinijanovu pravu interpellatio je nakon dospjelosti bila obvezna.

- Posljedice morae debitoris bile su kod poslova stricti iuris različite u odnosu prema njezinim posljedicama kod poslova bonae fidei. U prvima je dolazilo do pooštronja dužnikove odgovornosti, jer on nakon zakašnjenja odgovarao i za slučajnu propast stvari, kada se radi o species. Čak i onda kada individualno određena stvar propadne slučajno, dužnik je odgovoran. To oštro pravilo ublažio je Justinijan utoliko što je odlučio da će se dužnik u zakašnjenju osloboditi odgovornosti za slučajnu propast stvari ako dokaže da bi ona propala i kod vjerovnika na taj isti način. - Mora debitoris prestaje ako dužnik naknadno ponudi i vjerovnik primi ispunjenje činidbe. Posljedice morae prestaju samo za ubuduće, jer efekti što ih je ona stvorila za prošli period ostaju i dalje na snazi. Posljedice morae debitoris mogu biti ukinute, a do toga dolazi kada se izvrši novacija duga povodom kojega je nastupilo zakašnjenje. - Za razliku od dužnika, koji je pravno dužan ispuniti svoju činidbu, vjerovnik takve obveze nema (mora ceditoris). Vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez opravdana razloga odbije ponuđeni primitak činidbe. Za razliku od morae debitoris, kod morae ceditoris ne traži se dospjelost tražbine, niti krivnja. - Bitna posljedica vjerovnikova zakašnjenja jest smanjenje odgovornosti dužnika, što on nakon nastupanja morae, odgovara samo za dolus, a ne i za culpa. Kada je činidba imala novčani karakter, dužnik je mogao otkloniti svaku odgovornost, pa i plaćanje zateznih kamata ako bi novac zapečatio i deponirao ga kod nekoga. - Kamate(usurae) jesu iznosi koji su povećavali visinu dužnikove činidbe, bez obzira na to da li se radilo o redovnim ili kaznenim kamatama. One su imale karakter dodatne, akcesorne obveze, jer su vezane za neku drugu, primarnu činidbu, sadržanu u glavnoj obvezi. Pod pojam kamate ulazi iznos koji dužnik neke glavnice plaća vjerovniku u stvarima, obično iste vrste, kao naknadu za korištenje glavnice, ili kao kaznu za slučaj zakašnjenja u izvršenju obveze. - Obveza plaćanja kamata potjecala je iz dva izvora, pa su još klasični pravnici na toj osnovi pravili razliku između kamata koje su sadržane u obvezi i kamata koje određuje sud u slučaju spora. U prvu skupinu ulaze kamate ugovorene pojedinim ugovorom. Svi drugi slučajevi, kod kojih plaćanje kamata nije utvrđeno ugovorom, su kamate ugovorene neformalnim paktom uz jedan civilnopravni posao, zaitm zatezne kamate, neke kamate koje su nastale običajem kod poslova bonae fidei. Za razliku od kamata koje su ulazile u prvu skupinu, koje su potraživane tužbom jer su bile unaprijed utvrđene, o primjeni kamatam koje su ulazile u ovu drugu skupine odlučivao je sudac. - Ugovorna kazna (stipulatio poenae) je određeni iznos novca ili druga imovinska korist koju se jedna stranka obvezuju platiti ili prepustiti drugoj ako svoju obvezu iz glavnog ugovora ne ispuni ili je ne ispuni na vrijeme. To je uvjetna obveza, jer isplata ugovorne kazne zavisi od buduće i neizvjesne okolnosti kao što je valjano ispunjenje osnovne obveze. Ugovorna kazna ima i karakter sekundarne obveze, jer dolazi nakon što je sigurno da glavna obveza nije uopće ili nije uredno ispunjena. - Ugovorna kazna nastaje u obliku stipulacije, pri čemu se moglo postupiti na 2 načina: ili su stipulaciji ugovarane dvije činidbe, osnovna obveza i kazna, ili je odmah u uvjetovanom obliku ugovarana samo kazna, pa je vjerovnik mogao utužiti jedino kaznu. - Osnovna svrha ugovorne kazne je u tome da oštećeni vjerovnik umjesto naknade štete, dobije unaprijed ugovoreni iznos, čak i nezavisno od toga da li je štetu pretrpio, uz pretpostavku da dužnik ne ispuni ili ne ispuni uredno svoju osnovnu obvezu. - Ako je nastupio slučaj kada je bilo moguće tužiti, stranka nije mogla istovremeno zahtijevati i osnovnu obvezu i ugovornu kaznu, nego je morala odlučiti jedno ili drugo. Ako bi dužnik bio tužen na oboje, pretor mu je u poslovima stricit iuris priznavao prigovor, dok se kod poslova bona fidei taj prigovor sam po sebi podrazumijevao. Od ugovorne kazne treba razlikovati privatnu kaznu, budući da je ova kazna vezana za deliktne obveze bez obzira na to je li zakon unaprijed određivao visinu kazne.

- Ako dužnik u obveznom odnosu ne ispuni svoju činidbu, za vjerovnika nastaje imovinski gubitak koji se naziva šteta (damnum). Šteta može dijeliti na dva oblika, na stvarnu štetu (damnum emergens) i izmaklu dobit (lucrum cessans). Razlika što damnum emergens predstavlja umanjenje postojeće imovine, a lucrum cessans korist koju bi netko po redovnom toku stvari dobio da nije bilo štetne radnje. Ponekad se damnum emergens naziva i pozitivna šteta, a lucrum cessans negativna šteta. - Šteta se u teoriji dijele na imovinske i neimovinske. U imovinske štete ulaze sve one posljedice koje nepovoljno utječu na imovinu određenog subjekta. Neimovinske štete jesu povrede vezane za ličnost oštećenog. Rimsko pravo uzimalo u obzir samo imovinsku štetu. - Naknada štete ože biti sekundarna ali i primarna činidba. Ako nastupi povreda ugovornog odnosa u tom smislu da dužnik ne ispuni ili ne ispuni uredno svoju obvezu, dakle kada se radi o kontraktnoj odgovornosti za štetu, naknada štete dolazi kao sekundarna činidba. Treba razlikovati dvije situacije, ako je ispunjenje činidbe koju je dužnik morao izvršiti još moguće, a on to nije učinio, radi se o zakašnjenju (mora debitoris), ako je pak izvršenje ugovorne činidbe postalo nemoguće, dužnik neće zbog toga biti oslobođen obveze, nego će umjesto primarne činidbe nastupiti sekundarna činidba u obliku naknade štete. - Naknada štete može biti i primarna činidba, a to je ona kod deliktnih obveza, zbog toga što se tek počinjenjem delita između stranaka uspostavlja obvezni odnos. - Šteta se može nadoknađivati u dva oblika, i to kao naturalna restitucija ili kao novčana naknada štete. Prvi se oblik sastoji u tome da dužnik uspostavi isto stanje kakvo je bilo prije povrede ugovornog odnosa ili delikta. Ako naturalna restitucija nije više moguća, dolazi do naknade u obliku novčanog ekvivalenta pretrpljene štete. - U rimskom pravu postupak za naknadu štete vođen temeljem formule na određeni iznos,koja je spadala u actiones stricti iuris, naknada štete bila je adekvatna vrijednost stvari. Kod tužbi na unaprijed neodređeni iznos, koje su bile bonae fidei, sudac je morao tužitelju dosuditi ukupan imovinski interes koji je on imao, znači da mu je uz naknadu vrijednosti stvari ili činidbe, priznavao i uobičajene kamate, izgubljenu dobit.

- Naknada štete, potrebno je prema nauci modernog prva postojanje određenih pretpostavki, od kojih su neke objektivnog a neke subjektivnog karaktera. Prije svega treba postojati štetna radnja, određeno ljudsko djelovanje.Kao takva radnja uzima se i propuštanje, samo onda kad postoji dužnost djelovanja, određenog oblika aktivnosti,a on izostane. U takvu slučaju postoji odgovornost za štetu zbog propuštanje dužne pažnje. Iz štetne radnje ili štetnog propuštanja mora rezultirati posljedica, da nečija imovina bude umanjena, odnosno iz štetne radnje mora proizaći bilo stvarna šteta bilo izgubljena dobit. Štetna radnja mora biti protupravna, u suprotnosti s pravnim propisima. Stoga se ne odgovara za štetu ako je do nje došlo u skladu s pravom. Između štetne radnje i posljedice (umanjenja imovine oštećenog) treba da postoji uzročna veza (kauzalni neksus). Uzročna veza može bit neposredna ili posredna. Prva

sama po sebi dovodi do posljedice, dok se za drugu nadovezuju neke dodatne okolnosti koje na kraju dovode do posljedice. - Staro rimsko pravo na pitanje uzročne veze gledalo dosta usko, ona je morala biti direktna, dakle nastajala je neposrednim djelovanjem tijela na tijelo ili predmet, a morala se sastojati u aktivnom činjenju a ne i u propuštanju. Takvi su se stavovi najprije pojavili u vezi s rješavanjem sporova bonae fidei. - Osim spomenutih objektivinih pretpostavki, za postojanje odogovornosti za naknadu štete tražio se i subjektivni faktor ili krivnja, a to je određeni psihički odnos počinitelja prema djelu. U primitivno doba o tome nije vodio računa. Taj primitivni oblik odgovornosti naziva objektivnom odgovornošću (causa). Rimsko pravo došlo do stava da je za odgovornost potreban i subjektivni faktor, umjesto objektivne, prešlo na subjektivni (culpa) sistem odgovornosti za štetu. - U periodu principata (klasično doba) došlo je do konačnog prijelaza od objektivne na subjektivnu odgovornost za štetu. Razlikuje se svjesno i namjerno nanošenje štete (dolus) i nenamjerno ili nemarno postupanje pojedinca koje može dovesti do štete (culpa). Izvan tih varijanti stoji slučaj (casus), za koji se ne odgovara. U klasičnom pravu postoji odgovornost za čuvanje stvari (custodia), gdje u nekim obveznim odnosima dužnik odgovara za štetu makar nastala bez njegove krivnje. - Konačnu razradu sistema subjektvine odgovornosti na osnovi krivnje, izveo je Justinijan, praveći razliku između namjere, nepažnje i slučaja (dolus, culpa, casus). Justinijanovo pravo stoji sasvim na principu subjektivne odgovornosti. Dolus je svjesno i namjerno postupanje kojim se nekom nanosi šteta. U postklasičnom pravu stvoreno pravilo da se za štetu počinjenu dolozno uvijek odgovara, stranke nisu mogle ugovorom isljučiti odogovornost za dolus. Culpa je nemarnost, propuštanje dužne pažnje pri čemu počinitelj, ne želi štetnu posljedicu, ali ju je mogao predvidjeti kad bi uložio dužnu pažnju. Culpae ima više varijanti. a) Culpa lata po definiciji Paulusa, je prevelika nemarnost kod koje se ne ulaže tolika pažnja kolku ulaže prosječan čovjek. Za ovakav stupanj nemarnosti uvijek se odgovara. b) Culpa levis je najblaži stupanj krivnje, koji se dijeli na culpa levis in abstracto i na culpa levis in concreto. Culpa levis in abstracto jest laka nepažnja koja postoji kod netko u radu nije upotrijebio dovoljno pažnje koju upotrebljava pažljiv porodični starješina. Culpa levis in concreto još je blaži stupanj krivnje, pažnja dužnika u odnosima prema trećima osoboma prosuđuje se prema pažnji koju on ulaže u svojim vlastitim poslovima. On će odgovarati trećim samo ako u ispunjenju svoje obveze ne postupa na isti način kao i kod upravljanja svoje vlastite stvari. c) Culpa in eligendo je nepažnja u izboru suradnika, pomoćnika u tom smislu što osobe koje se koriste njihovim uslugama i radom odgovaraju trećima za štetu koju ovi učine. Casus postoji onda kada se nastanak štete ne može pripisati nijednom od spomenutih oblika nepažnje. Za štetu nitko ne odgovara, jer ona pada na vlasnika stvari po pravilu. Utilitetno načelo po kojem je stranka koja je od pravnog posla imala korist odgovarala strože i za blaži bolik krivnje (culpa levis), za razliku od stranke koja od posla nema koristi, pa je odgovarala samo za teže oblike krivnje (dolus, culpa lata). - U rimskom pravu postojali su i slučajevi za odgovornost za štetu koju učine životinje. Za to su služile actio de pauperie i actio de pastu pecoris, koje su spadale u noksalne tužbe. - Najobičniji i najredovitiji način prestanka obveza jes lsučaj kada dužnik ispuni svoju činidbu. Ima situacija kad obveza može prestati i bez ispunjenja, u obliku prividnog ispunjenja i uslijed nastapanja izvjesnih okolnosti koje dovode do prestanka obveznog odnosa. Vjerovnik može biti na drugi način namiren ili može ostati bez ikakva zadovoljenja.

- Postoji prestanak obveza po civilnom pravu i prestanka obveza po honorarnom pravu. konačno uređenj provedeno je u Justinijanovu pravu. obično se za civilni način prestanka obveza kaže da je to prestanak ipso iure, dok se za pretorski upotrebljava naziv prestanak ope exceptionis. - Razlika između prestanka obveza ipso iure i ope exceptionis vidi se na području civilnog procesa. U prvom slučaju smatra se da je obveza prestala nastupanjem određenih činjenica ili okolnosti. U drugom slučaju uzima se da obveza po civilnom pravu i dalje postoji, ali je njena realizacija onemogućena time što pretor dopušta da se u formulu tužbe stavi odgovarajući prigovor. - U načine prestanka obveze ipso iure ulaze ovi slučajevi : acceptilatio, solutio per aes et libram, solutio, contrarius consensus, novatio, litiscontestatio, smrt, capitis deminutio, confusio, pactum, naknadna nemogućnost ispunjenja, te istek roka, a u načine prestanka ope exceptionis: pactum de non petendo, compensatio, restitutio in integrum. - U starom civilom pravu važilo je pravilo da obveza prestaje na isti fomalistički nain na koji je i nastala. U kasnijoj teoriji rimskog prava bio je akt prestanka nazvan suprotnim aktom (contrarius actus), odnosno aktom čiji je cilj suprotan prvotnom aktu nastanka. - Stvarno ispunjenje obveze nije samo po sebi bilo dovoljan razlog da obvezni odnos prestane, nego je trebalo ispuniti i određenu formalnost. Zbog toga su obveze koje nastaju usmenim putem u obliku stipulacije, prestajale u istoj takvoj verbalnoj formi, nazvanoj acceptilatio, a obveze nastale pravnim poslom per aes et libram, morale su biti razrjeđene istim takvim formalističim postupkom. Acceptilatio se odvijala na taj način što bi dužnik postavio vjerovniku pitanje je li primio ono što mu je on obećao. Vjerovnik bi to potvrdio. Vjerovnikovim potvrdnim odgovorom obveza bi prestajala. Takva formula prestanka obveze jest contractus actus nastanku stipulacije. U strarije doba acceptilatio je vjerojatno bila i jedini način na koji je obveza iz stipulacije mogla prestati. U kasnije doba, obveze takve vrste prestajale su i neformalnim ispunjenjem ali i aktom akceptilacije. Solutio per aes et libram je način formalističkog oslobađanja koji je služio za prestanak obveza nastalih starinskim ugovorom o zajmu (nexum). Posao je obavljan u prisutnosti vjerovnika,dužnika, 5 svjedoka i libripensa, kao kod mancipacije. Dužnik bi izgovorio formulu u kojoj je tvrdio da dugovani iznos pomoću vage plaća vjerovniku i da se time oslobađa obveze. Nakon toga bi udario novčićem po vagi (simbolični način ispunjenja), čime je njegova obveza definitivno prestala. Solutio je način ispunjenja obveze neformalnim plaćanjem duga. Taj je način pojavio u doba republike. Umjesto formalističkog prestanka obveznog odnosa suprotnim aktom, pojavio se običaj da obveza prestaje i jednostavnim ispunjenjem činidbe od strane dužnika, dakle bez potrebe da se poduzima contrarius actus i sve formalnosti koje su uz njega vezane. Do prestanka obveze došlo kad je činidba bila realno ispunjena upravo s tom namjerom da se postigne prestanak obvezez. Neformalan solutio dovodio je do prestanka obveze bez obzira na način na koji je nastala. - Zahtjev za ispunjenje obvezne činidbe mogao je postaviti samo dužnik, ali nju može ispuniti i netko treći,ako činidba nema strogo osobni karakter. Činidba se mora ispuniti vjerovniku osobno, ali u nekim slučajevima ispunjenje mogu primiti i treće osobe. - Dužnik svoju obvezu morao ispuniti u cijelini, što znači da vjerovnik nije bio dužan primiti djelomično ispunjeje ako to nije bilo izričito previđeno ugovorom ili zakonom. Po Justinijanovu pravu, određeno da vjerovnik mora primiti i djelomično ispunjenje obveze o kojoj teče sudski spor, ako je tužni pred sudom djelomično priznao obvezu i ponudio plaćanje odnosnog dijela. - Za slučaj kad između dužnika i vjerovnika postoji više istovrsnih obveza rimsko je pravo stvorilo pravila o načinu i redosljedu ispunjenja. U slučaju ako isplačeni iznos ne podmiruje sve tražbine, dužnik određuje koju od nijh on time podmiruje. Ako to nije on učinio, treba to odrediti vjerovnik. Ako ni vjerovnik nije htio ili mogao odrediti,

primjenjivala su se ova pravila: kamate su namirivane prije glavnice, a dospjele obveze prije nedospjelih. - Vjerovnik nije bio dužan da umjesto dugovane činidbe primi nešto drugo da bi time obveza prestala, ali je to mogao učiniti ako je htio. - U pogledu vremena ispunjenja vrijedi ono što je rečeno u vezi s dospjelošću obveza. Ipak što se tiče ispunjenja, ako nije bilo nešto posebno predviđeno u ugovoru, trebalo je u poslovima bonae fidei pustupati po načelima savjesnosti i poštenja u svakom slučaju. - Ako dužnik nije mogao ispuniti svoju obvezu zbog razloga koji leže u osobi vjerovnika ili u objektivnim okolnostima. Dužnik se mogao osloboditi obveze polaganjem dugovane svote. To je činio na taj način da bi ukupan iznos novca zapečatio i položio ga odvojeno kod sebe, pri nekom trećem, odnosno u hramu ili kod nekog državnog ili javnog organa. - Nasuprot tome, kod polaganja novca u vlastitoj kući, samo su prestale teći kamate, a vjerovnik nije smio prodati stvar ako je bila založena. Po Justinijanovu pravu, dužnik se oslobađa obveze ako položeni iznos novca zaista ostane u depozitu. Kao dokaz za izvršenu isplatu mogla su poslužiti sva uobičajena dokazna sredstva: isprave, izjave svjedoka, polaganje zakletve. - Osim spomenutih načina stvarnog ili prividnog ispunjenja ipso iure, obveze prestaju i u nekim drugim situacijama iako nema ispunjenja. Naknadno nastale pravne činjenice ili pravni poslovi koji dovode do prestanka obveze. Najvažniji od nijh su: contrarius consensus causarum, te nemogućnosti ispunjenja. Po rimskom klasičnom pravu, kupoprodaja kao konsenzualni kontrakt mogla je prestati sporazumnim raskidom, ako se stranke tako dogovore, cotrarius consensus, uz pretpostavku da ni jedna od njih nije zvršila ili počela izvršavati dio svoje činidbe. Justinijan ga je proširio na sve konsenzualne kontrakte. Novatio je ugovor na temelju kojega se dotadašnja obveza ukida i na nejno mjesto dolazi nova. Prijašnja obveza prestaje, dakle, ipso iure po volji stranaka, koje tu obvezu iz određenih razloga pretvaraju u novu. Novacija je mogla nastati bilo promjenom jednog od subjekata obveznog odnosa, ili promjenom sadržaja odnosno frome obveze uz iste subjekte. - Novatio inter novas personas obavljana je aktivnom delegacijom, pomoću koje se tražbina prenosila (cessio), s jednog vjerovnika na drugog, ili u obliku pasivne delegacije (expromissio), kojom se mijenjala osoba dužnika. - Novatio inter easdem personas najčešće se sastojala u promjeni pravne osnovne obveze,što je obveza bonae fidei pretvorena u stipulaciju pa tako postala obveznom stricti iuris. Smrt u načelu ne dovodi do prestanka obveza iz kontrakta, jer one i aktivno i pasivno prelaze na nasljednike, osim u slučaju kad je činidba strogo vezana za osobna svojstva dužnika, njegovo posebno zanjen ili vještinu. Capitis deminutio, posebno maxima i media, izazivala je ipso iure prestanak kontraktne obveze. Ipak se uzimalo da i u tom slučaju obveza ostaje kao obligatio naturalis. Obveze iz delikta nisu prestajale s capitis deminutio, jer deliktna odgovornost prati osobu, bez obzira na njen status. Sjedinjenje (confusio) je slučaj kada se u jednoj osobi istovremeno nađu i dug i tražbina. To se moglo dogoditi osibito kod univerzalne sukcesije, posebno nasljeđivanjem. Budući da je postojanje dvaju odvojenih subjekata bitno obilježje obveznog odnosa, nastupanjem sjedninjena obveza utrnjuje ipso iure. Concursus causarum (stjecanje pravnih osova) nastaje kada vjerovnik individualno određenu stvar (species) stekne po nekoj osnovi od trećeg, a ne od dužnika koji mu je stvar dugovao po drugoj osnovi. U takvu slučaju ispunjenje obveze po prvom ugovoru nije moguće, jer se ne može ista stvar dva puta stjecati, pa je zbog toga u starijem pravu nastupao prestanak obveze ipso iure. Po Justinijanovu pravu, prestanak obveze nastupao je samo onda kao su obje pravne osnove bile besplatne. Nemogućnost ispunjenja – u nekim slučajevima obveza prestaje ako bez dužnikove krivnje naknadno dođe do nemogućnosti ispunjenja činidbe. Nemogućnost mora biti objektivna i u načelu trajna. Slučaj kada stvar koja spada u species propadne bez

dužnikove krivnje. Prestanak obveze ipso iure također nastupa ako stvar koja je predmet obveze postane res extra commercium, odnosno ako dužnik kod obveze na facere iz objektivnih razloga ne može ispuniti činidbu. Ostali razlozi prestanka obveze – obveza može prestati paktom, otkazom odnosno raskidom ugovora, istekom roka ili neispunjenjem odnosno ispunjenjem uvjeta. - Obveze koje su potjecale iz delikta mogle su po starom civilnom pravu prestati sklapanjemneformalnog pakta između stranaka, posebno kod delikta povrede tuđe osobnosti (iniuria) i krađe (furtum) - Za razliku od obveza koje su prestajale nastupanjem određenih pravnih poslova ili pravnih činjenica, neke su obveze izgubile učinak samo kad bi u procesualnu formulu, na zahtjev tuženog, bio uvršten prigovor. Do toga je moglo doći onda kada se neka obveza smatrala valjanom po civilnom pravu, ali je pretor iz određenih razloga dopuštao isticanje prigovora. - Prigovor je samo oduzimao učinak, ali nije utjecao na opstojnost obveze. Takvih je slučajeva prestanka obveznih odnosa bilo onoliko koliko se prigovora moglo istaći. - U teoriji se kao takvi načini prestanka obveza najčešće spominju slučajevi neformalnog oprosta duga (pactum de non petendo), prijeboja (compensatio), povraćaja u prijašnje stranje (restitutio in integrum). Pactum de non petendo je sporazum između stranaka kojim se vjerovnik odriče svoje tražbine, dakle neformalni dogovor o oprostu duga. Pactum de non petendo mogao se sklopiti na bilo koji način, usmeno, pismeno, konkludentnim radnjama. Po civilnom pravu takav neformalni oprost duga bio valjan samo za obveze iz delikta - Premda sklapanje ovog pakta nije utjecalo na opstojnost i valjanost obveza stricti iuris civilnog prava, pretor bi na zahtjev dužnika dopuštao da se u formulu stavi prigovor sklopljenog sporazuma o otpustu duga. Učinak tog prigovora bio je takav da vjerovnik nije mogao ostvariti svoju tužbeni zahtjev. Compensatio (prijeboj) je način prestanka obveza koji nastaj emeđusobnim obračunavanjem tražbina koje dužnik ima prema vjerovniku i obratno. Ako protutažbine nisu jednake, manja od njih prestaje, a od veće ostaje samo razlika koja prelazi iznos prestale tražbine. - Razvoj ustanova compesatio počeo je u Rimu potkraj republike i u klasičnom periodu, i to najprije u pravnim poslovima bonae fidei. Za poslove stricti iuris kompenzacija u to vrijeme nije bila moguća. Dalji razvoj ustanove kod poslova bonae fidei tekao je u tom pravcu da su se počele uvažavati i prebijati tražbine iz istog pravnog posla, mada nisu bile istovrsne. - Što se tiče poslova stricti iuris, kod njih je prijeboj uveden na indirektan način, time što je bilo dopušteno isticanje prigovora prijevare (dolus). Po Justinijanovu pravu kompenzacija je općenito dopuštena, osim kod ostave, krađe, te kod nekih posebnih tražbina, kao fiskalne. Po Justinijanovu pravu potrebne su određene pretpostavke. Tražbine su trebale biti međusobne, zatim istovrsne. Dužnikova tražbina je trebala biti likvidna i dospjela. Bilo je dopušteno kompenziranje i prirodnih obveza. - Ako je dužnik isplatio obvezu u cijelii iako ju je mogao djelomično kompenzirati, imao je pravo pomoću conditio indebiti tražiti vraćanje plaćenog dijela koji je prelazio iznos do kojega kompenzacija je bila moguća. Restitutio in integrum (povraćaj u prijašnje stanje) – poseban način prestanka obveze. Upotrebom ovog pravnog sredstva pretor bi oduzimao učinak obvezama koje su inače bile u skladu s normama civilnog prava, na taj način što je uspostavljao stanje koje bi trebalo ostati na taj obvezni odnos nije nestao. Poduzimao je pretor na molbu stranke koja je odnosnim pravim poslom nepravično pretrpjela štetu. - Restitutio in integrum najčešće je dopuštena kod sklapanja pravnih poslova od strane minora, koji su zbog svojega neiskustva pretrpjeli štetu, zatim kod slučaja odstutnosti pojedinca, a najviše kod pravnih poslova poduzetih pod utjecajem prijevare ili straha.