ćopić 1.docx

Dnevnik čitanja br. 1 Literatura: 1. Ćopić, Branko (1975), Doživljaji Nikoletine Bursaća/ Ne tuguj bronzana stražo, Prosveta, Beograd; 2. Škreb, Zdenko , Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd

Pitanja: 1. Socrealizam, književnost o NOB-u; 2. Doživljaji Nikoletine Bursaća – Branko Ćopić;

Odgovori: 1. SOCIJALISTIČKI REALIZAM je normativna književna doktrina i stilska formacija koja se konstituirala u 30-im god. 20. vijeka, prvenstveno u sovjetskoj književnosti, a poslije 1. svjetskog rata njene su se norme priznavale i u književnostima drugih socijalističkih zemalja. Kao doktrina bila je utjecajna i na »književnoj ljevici« u svijetu, prije svega u zemljama s utjecajnim komunističkim radničkim pokretom. U Jugoslaviji je, zbog cenzure, sve do 1945. primjenjivan termin »novi realizam« (Đ. Jovanović, Književnost i novi realizam, 1936.). Godine 1934. r. definiran je kao »osnovna metoda sovjetske umjetničke književnosti i književne kritike«, koja »traži od umjetnika da istinito, historijski-konkretno prikazuje zbilju u njezinu revolucionarnom razvitku. Kod toga se istinitost i historijska konkretnost umjetničkoga prikazivanja zbilje mora spajati sa zadaćom idejne preobrazbe i odgoja trudbenika u duhu socijalizma« (Statut Saveza sovjetskih pisaca). Doktrina metoda u biti znači zahtjev za odgojnom, socijalno-pedagoškom društvenom funkcijom književnosti i umjetnosti. Ovaj temeljni zahtjev povlači za sobom i normu pristupačnosti književnog i umjetničkog djela širokom krugu čitalaca, pa prema tome i oslanjanje na tradicionalne stilske oblike. Isticanje socijalno-pedagoške funkcije vodilo je i prema zahtjevima za stvaranjem likova dostojnih oponašanja (odatle česte diskusije o »pozitivnom« i »negativnom junaku«) i reprezentativnih za određene društveno-političke pojave. Priznajući obaveznost realističke tradicije i normativnost, ona je integrirala različite nacionalne književnosti, premda su teoretičari s. r. isticali kako književnost i umjetnost treba da budu »nacionalne po formi, a socijalističke po sadržaju«. Najčešće književne forme su: roman sa socijalno-psihološkim motivacijama postupaka, napose razvijajući tip tzv. »proizvodnog romana« s tematikom industrijalizacije, zatim narativnu poeziju i

socijalno-pedagošku, ali također na realističkoj stilskoj tradiciji utemeljenu dramu. Realističke porijeklom strukture, gubeći svoju društveno-analitičku funkciju, modificiraju se u socrealizmu u skladu s izrazitom hijerarhizacijom ne samo moralnih i etičkih, nego i socijalnih i političkih tipičnog kao društveno-političke kategorije) i za povijesnim optimizmom književnoga djela. Dakle iz ovog dijela preuzetog iz Teorije književnosti i Rječnika književnih termina o socrealizmu, u nastavku dnevnika čitanja ćemo vidjeti da li je Branko Ćopić svoj roman Doživljaji Nikoletine Bursaća pisao pod normama socrealizma, da li je odstupao od te poetike i da li je djelo uspješno napisano. 2. U uvodnom dijelu romana pod naslovom Uspomene iz djetinjstva, autor nam iz ja-pozicije govori ko je zapravo glavni protagonista romana – Nikoletina Bursać. Saznajemo da će biti govora o jednom partizanskom deliji, slavnom mitraljescu te komandiru čete s kojim se Ćopić upoznao prvog dana osnovne škole. Na zahtjev dobropoznatog djeda Rade, Nikolica je postao Brankov zaštitinik. U ovom dijelu se govori i o Nikolinom djetinjstvu i njegovim borbama s lisicom i medvjedom, koje su ga već odmalena naučile da se bori protiv napasti, što će pred rat iskazati onom „meni je, kanda, suđeno da se čitavog života branim od jedne po jedne napasti“. Roman je, izuzev ovog uvodnog dijela, koncipiran kao skup pripovjedaka, njih 24, koje su tematski povezane, povezane glavnim likom Nikolom koji dobija nadimak Nikoletina, zbog svoje građe, te još nekim glavnim junacima koji a prate. Jedan od takvih junaka je Jovica Jež s kojim počinje i završava roman. Prva priča se zove Propast i proroštvo; ona se bavi vremenom početka rata na našim prostorima, odnosno jednim historijskim momentom – kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije, odnosno ratom koji je trajao samo 4 dana, dok se nije država predala. Nikola i Jovica se pojavljuju kao ratnici koji osjećaju da pravog rata u tim redovima neće ni biti: „kao da me je neko odavna dao u njemačke ruke“. Nikola se tu pokazuje kao lik koji želi istinu iznijeti na vidjelo, želi pravdu, dok se Jovica miri sa sudbinom. Kontrast ova dva junaka, Nikole kao hrabrog, odlučnog vojnika, i Jovice kao strašljivog lika će se protezati kroz cijeli roman. Oni već u toj prvoj priči doživljavaju da im država propade i to bez metka. Ali, Nikola je junak u kojem se budi želja za narodnoolobodilačkom borbom i to dokazuje riječima: „Neka mi sav svijet pljune u brk ako se Nikoletina Bursać ponovo ne opaše vojnim opasačem“. U prvoj priči vidimo da je Nikoletina odlučan, hrabar i pravičan. Druga priča se zove Bog i batina i zapravo predstavlja početak stvaranja partizanske čete u kojoj se nalazi i Nikola. U ovoj priči on zarobljava dva domobrana koji postaju njegov plijen i s kojima on može raditi šta god želi. Ipak, Nikoletina pokazuje da nije krvnik te da iako ima moć i vlast, ona ga ne sputava u osnovnoj ideji pravičnosti i čovjekoljublja. Iz ove priče zaključujemo da je Nikoletina moćan, ali pravičan, humanista. Većina priča govori o događajima na frontu u kojima učestvuje Nidžina četa. Jedna od najzanimljivijih je ona pod nazivom Neobični saveznici, u kojoj se Nikoletina i nj četa nađu na groblju. Ova priča plijeni onim prepoznatljivim Ćopićevim humorom od kojeg se grohotom smijete. Nidžo se u borbi krije iza spomenika djeda Todora, na šta dobija komentar: „koga će ti vraga tu djed pomoći kad ona

banda ponovo krene?“. Najduhovitije je njegovo obraćanje djedu: „Djed Todore, sad začepi uši!“ Zapravo svi junaci se ponašaju prema grobovima kao prema živima: „ Ni u snu nisam sanjao da ću se danaske kriti iza nekakve kuma-Stevke“. Oni su „oživjeli čitavo groblje“, „probudiće se, vala, i onaj najgluvlji sa drugog svijeta“, ili „Samo se ti drži moje kumeohrabri ga Nikoletina – na nju ni đavo nije smio dok je bila živa“. Iz ovih isječaka vidimo s kakvim je humorom napisana ova priča. U cijelom romanu posebno su me oduševljavale psovke kojima su se služili – one su jako smiješne, čest je motiv đavola kao u onoj „Đavo na njemu koplje nabijao“. Također, primjetna je čista krajiška leksika, i ta leksika zapravo čini samo djelo pitkim i dobrim. Cijeli roman govori o Nikoletini i njegovim karakternim i ljudskim osobinama, svaka priča pokazuje njegovo ili junaštvo, dobročinstvo ili pak ljubavnu dogodovštinu. Sve priče ga čine potpunim čovjekom: on više od svega voli svoju Krajinu, selo, majku, zatim partiju, borbu, petokraku, onda prijetelje, drugove i drugarice, ali i neprijatelje vidi kroz jednu humanističku prizmu – da su i oni ljudi kao i on. On je junak dostojan oponašanja. Ćopić svome junaku prilazi tako što ulazi u njegovu psihologiju, razmišljanja i osjećanja koja proizvode određene postupke. U njegovom odnosu prema Talijanima koje zarobljava, pisac pokazuje njegovu simpatiju prema svom imenjaku Nikolu i on zbog toga postaje privržen neprijateljskom vojniku: „Eh, što ti je čovjek! Talijan kao i naš!“ Pitanjem ateizacije kojeg je komunistička partija propagirala, bavio se i Nikoletina, i to vidimo i jednoj priči u kojoj on s majkom razgovara i kaže joj: „Majko – svečano započinje Nikoletina i udara dlanom po stolu – odsada da znaš: nema boga!“ Ipak, Nikoletina se u toj priči ne snalazi baš najbolje jer ga majka pobija argumentima da on kaže na kraju „E majko, majko, nisam ni znao kakvog agitatora bog ima u mojoj kući.“ Vidimo da je i ova tema provučena kroz jednu humorističnu sliku. Jedna od najzanimljivijih priča je ona Mitraljezac golubijeg srca u kojoj u četu dolazi drugarica Branka u koju su svi zaljubljeni pa i Nikoletina. Ona jednom prilikom biva ranjena i Nikoletina je spašava pa ga ona naziva mitraljescem golubijeg srca jer je brinuo o njoj otkad je došla u četu. Ovdje vidimo i tu stranu velikog junaka u kandžama ljubavi – on se potpuno predaje ljubavi „za ovo se gine, moj brate“. Imamo još neke ljubavne slike, pomalo erotične, kao u priči Igra kada se Nidžo profilira kao veliki zavodnik koji ulazi u ljubavno nadmetanje sa djevojčetom pa joj kaže: „Uh, kakva si... ko svijetleće zrno. – I jesam zrno. Udarim te samo ovako u srce – zig!“. On se potpuno predaje strastima pa veli: „Pogibe, slave mi, k'o hajduk Veljko.“ Za izgradnju jednog potpunog lika, i ovo se moralo naći u priči o slavnom junaku Nikoletini Bursaću. Jdna priča koja se izdvaja od drugih je Pogibija Tanasija Bulja u kojoj Nikoletina priča sa junakom Tanasijem o kojem je već ispredao priču o njegovoj pogibiji. Tanasije ga uvjerava da nije poginuo, a to Nikoletina ne želi prihvatiti ikako ima dokaz pred sobom. Naravno, priča puca istinskim humorom, ali i ironijom kojom Ćopić pokazuje kako zapravo nastaju priče o velikim junacima, da su one više skup neistina nego istina. Zanimljiva je priča U društvu s pjesnikom kada Nikoletina i njegova četa prate poznatog pisca preko planine. Tu Nikoletina shvata zbog čega je on toliko važan. Ovom pričom spoznajemo smisao priče i pričanja, odnosno besmrtnosti pisaca: „On više nije jedan, neka ga iz topova čitavog u perje iščijaju, u

prašinu pretvore, on će opet ostati živ, biti življi nego sad. Svaka njegova pjesma, svaka knjiga, govori umjesto njega, njegovim glasom.“ Priče pred kraj romana govore o Nikoletinoj bolesti – tifusu i ludilu koje ga je obuzelo. Tako je u jednom naletu ludila zapalio vatru i prišao mu je Tito da ga opomene, ali ga Nikoletina nije prepoznao. Tu Ćopić pravi pravu komediju, naročito kad Nidžo kaže: „Tito? Pazi molim te, pa ja sam za toga druga negdje čuo.“ Posljednja priča je Povratak u kojoj se vraćaju brigade i divizije u Krajinu. Ne zna se gde je naš junak Nikoletina, možda „negdje tamo pod stišanim vedrinama, možda se bijele na suncu prosute kosti N.Bursaća i onog veselnika Jovice Ježa. Možda ih i vuk ostavlja na miru, a kad se nekad, za mrkle noći navije oko njih, čini ti se da će Nikoletina zabobonjati: Odabij, burazeru, nije, vala, ni za te ništa ostalo.“ Vidimo da i u jednoj sablasnoj slici Ćopić poseže za humorom kao svojim najboljim sredstvom i ostavlja optimističnu sliku. Oni su heroji koji se vraćaju za svoju Krajinu, njima je srce kompas koji ih vuče i zaigra kao magnetska igla. Ovaj roman je jedno sasvim pristupačno, pitko djelo koje je obojeno Ćopićevskim humorom, ali opet, nekako plastično, neuvjerljivo je prikazan lik Nikoletine Bursaća. On kao junak nema svoju samosvojnost, plastičan je i primjer junaka o kakvom se treba pričati i čemu treba težiti. On je idealizirani junak socrealne literature kojim je Ćopić ispunio svoj zadatak i na zanimljiv način napisao jednu knjigu socijalno angažovane književnosti.

Ajla Halilović