Kako Razumjeti Poeziju 1. Dio.docx

Kako razumjeti poeziju by Vlatko Pavletić

Ova knjiga ne zamjenjuje teoriju ni kritiku književnosti već autor smatra da čitalac treba prvo da čita Solarovu Teoriju književnosti pa tek ovo. Pored ove knjige napisao „Ključ za modernu poeziju“. On je uzeo srednji put proučavanja poezije, ni laičku, ni strogo stručni – za njega je važno: PISACDJELO-ČITALAC, tj. SMISAO-PORUKA-ZNAČENJE. Želio je olakšati snalaženje u terminima pa je nakon svake tvrdnje ilustrirao primjerom. Primjeri nisu samo pjesme iz školske lektire već je stavljao i savremenu poeziju. Pjesma i kako je čitati da bismo je razumjeli Pjesma se ne može čitati kao roman, članak i sl. Pjesnik pri stvaranju bira riječi, ni jedna nije tu slučajno. Pjesma nije samo poruka, ona je mnogo više. U poeziji je važna estetska, emotivna i referencijalna funkcija. „Pjesma je usporavanje govora kako bi se uživalo u nijansi izraza“ (M.L.). I proza zna biti poetska, to je pjesnička proza (romani, pisma u stihu, npr. Pismo majici od Jesenjina). Pjesma nije puki verbalni predmet, ona je biće koje nas odbija ili privlači, mi se povezujemo s njom, njoj se vraćamo i neprestano nešto novo saznajemo iz nje. Užitak je uvijek svjež, ne iscrpljuje se ni asocijativno ni emotivno. Uz pretpostavku da su zadovoljeni temeljni zahtjevi, svaki tekst moze biti vrednovan kao pjesma. Poezija se objavljuje na bezbroj načina i u nevjerovatnim oblicima. Distinktivna crta za Richarda je emotivnost porijekla i djelotvornost slika. Funkcija pjesništva nije samo estetska, pjesnik je prije bio prorok, vrač, filozof.. Grčki pjesnici su vodili narod, a sad su ništa, jedva da se čitaju. Pjesništvo proističe iz želje za komunikacijom, za igrom, za ispovijedanjem, kako bi došli do onog drugog. Poezija nije sva u ideji, pojmu, u priči, već najviše u stanovitom, nepromjenljivom rasporedu riječi kroz koju teče struja estetski djelotvornog impulsa. Istu ili sličnu misao možemo izreći na mnogo načina, a sam iznimno poetski. Pjesnički tekst je beziznimno konotativan. On tjera na sugestiju, poticaj, nagovještaj. Čak i haiku – jedan izričaj razlomljen u 3 stiha, sadrži sve ono najbolje što nam lirika može ponuditi: iznenađenje, začudnost, šok, uživanje u otkriću, slikovnost itd. tj. konotativnost koja potiče na samostalnu interpretaciju. Prema Tolstoju, poezija je svaki tekst koji podražava osjećaje. Pjesma je većinom kraća i obuhvatna, intencionalna cjelina. Prvo pravilo za recepciju pjesme je da je ne smijemo na brzinu preletjeti okom, nego da trebamo polahko, usredotočeno čitati, prepuštajući se, srcem i umom, uživajući u ljepotama njenog jezika. I onda, kad nam u romansi ili baladi pjesnik priča o nekom događaju, nije primaran događaj već sve ono što je njega uvjetovalo, i što je s njim suoznačeno. Dakle, važno je da pjesmu čitamo riječ po riječ, sintagmu po sintagmu, a ne da usvješćujemo cijele blokove semantema odjedanput. Razumijevanje pjesme do naše svijesti dolazi dio po dio, i to u trenutnim presjecima kroz više slojeva odjednom sve dok ne dođemo do središnjeg značenja, oko

kojeg se opet roje asocijacije sve do eventualnog ponovnog čitanja radi sigurnijeg otkrivanja smisla. Ovo čitanje nazivamo STOKASTIČKIM. Postupak očuđivanja i čitanje pjesme Postupak umjetnosti je postupak očuđivanja stvari i postupak otežane forme koja uvećava teškoću i dužinu percepcije, jer je perceptivni postupak u umjetnosti samosvrhovit i valja da bude produžen (Šklovski). Daje primjer Ujevićeve pjesme Jablani. Komparativno i kontekstualno čitanje Uvijek kada čitamo neki tekst razumijemo na podlozi sve naše prethodne lektire koja nam je pohranjena u pamćenju. Althusser govori da takvo čitanje nije zapravo komparativno već kontekstualno. Pjesma je prvi i pravi kontekst svakog stiha, kao što je određena književna vrsta ili određeni dio pjesništva nezaobilazni kontakst potpunog razumijevanja i emotivne recepcije pjesme. Mnoge naizgled nepronične pjesme postaju razumljive upravo zahvaljujući kontekstualnom čitanju jer se najmračnija mjesta u pjesmi tako otkrivaju. Posljedica čitanja pjesme je uvijek spoznaja. Prema modernoj definiciji o recepciji književnoumj.djela postoji komunikacijski trokut: PISAC-DJELOČITALAC. Primjer: kako čitati Konjanika Vesne Parun. Čitanje prema Frojdu je uživanje zato što pomaže čitaocu da se rastereti od nekih unutrašnjih psihičkih napetosti. Čitanje je i prilika za osamljivanje, za postizanje potpunog samozaborava. Pristup velikim klasičnim djelima poezije Pjesmu valja prvo pročitati nekoliko puta prije nego uzmemo kritike i komentare već napisane, treba se prepustiti ljepotama pjesme. Borhes smatra da dobru pjesmu treba čitati u sebi, ali i naglas jer „dobar stih zahtijeva izgovaranje“. Kako ne bi trebalo čitati poeziju Zdrav razum bez oslonca na emocije i istančan ukus za ljepotu riječi najčešće je loš, a ponekad groteskan čitalac poezije. Bodlerova pjesma Ljepota posvećena je upravo tajanstvu ljepote što je ostvaruju umjetnici, a da je ne mogu racionalno obrazložiti. Bodler kaze da pjesma mora biti otkrivački potresno lijepa, a da ne može i ne mora biti u svemu objašnjiva. Ko u svemu traži odgovor, uzalud poseže za pjesmom jer poetski stav je upitan. Dar za čitanje i dekodiranje poezije Za pisanje pjesama je potreban talent, a za čitanje pjesama je potrebna predispozicija spojena s osjetljivošću na umjetnost riječi. Najprije moramo naučiti jezik poezije da bismo razumjeli poruke enkodirane u poetskom kodu. Postoje različiti jezici, kodovi i podkodovi poezije. Npr. imamo jezik Bodlera, Matoša, ali i sasvim drugačiji jezik nadrealista, Ande Bretona i sl. Te pjesme moramo otključavati po drugom ključu.

Slojevi pjesme: 1. sloj glasova i glasovnih tvorevina 2. sloj značenjskih jedinica 3. sloj shematiziranih obličja u kojima se očituju raznovrsni predmeti prikazani radi dopune slike koju je pisac samo naznačio 4. sloj prikazanih predmetnosti Slojevitost pjesme – teorije o pjesmi kao o glavici crvenog luka kojem se guli sloj po sloj. Konačni smjer značenja vodi ka unutra. Neophodno je neprestano vraćati se rezultatima čitanja. Vizuelni dio pjesme zovemo GRAFOSTRUKTUROM i on je važan jer taj prvi kontakt s pjesmom znači za recepciju (primjer Matoševe Sjene). Drugi sloj je zvučni, tj. FONOSTRUKTURA – tu su glasovi, ali i intonacija, intenzitet. Zvučanje značenja je došlo do izražaja u poeziji Pola Verlena. Nepovezanost sintagmi u semantičke cjeline kao i njihova ulančenost u značenjske i zvukovne parove svejdoče o pjesnikovoj odanosti poetici magije. Čitajući pjesmu ne smijemo insistirati na doslovnom smislu svake riječi i svakog njenog odjelitog stiha niti na pojednostavljenoj poruci pjesme kao cjelovite tvorevine. U poeziji je bitna muzikalnost, pjesnik bira neke riječi i zbog muzikalnosti, ne samo značenja. Poetika teži glazbenoj ljepoti riječi i izričaja. Treći sloj je značenjski, semantički, tj. SEMANTOSTRUKTURA – on sadrži sva značenja i suznačenja. U tijesnoj vezi s ovim slojem je SINTAKSOSTRUKTURA i sloj prikazanih predmeta koji se strukturiraju u veće sklopove što ih Ingarden naziva shematskim obličjem. Shematsko obličje sastoji se od onoga što nije do kraja rečeno, ali se u svijesti čitatelja dopunjuje, uobličava, razumije. KAKO RAZUMJETI POEZIJU – 2. DIO OBZOR OČEKIVANJA Francuski moderni pjesnik Francis Ponge je bio uvjeren da su čin pisanja i čin čitanja teksta istovjetni procesi. Pjesnik je prvi čitatelj vlastite pjesme, a čitalac posljednji sustvaralac koji ponekad nisu djelu dorasli: osjećaju i ono što ne razumiju, dive se i onome što ne mogu racionalno objasniti. Da bi čitalac razumio djelo mora posjedovati znanje, kulturu i senzibilitet. UDIO ČITALACA Pjesmi je potrebno prići s radoznalošću, pri čitanju pjesme potrebno je da smo susretljivi ali jedan od ključnih momenata jeste da nam je srce otvoreno za njezine emotivne sugestije. Važno je udubljivanje u tekst i empatičko unošenje djelo. J.P. Sartre je književno djelo smatrao zajedničkom tvorbom pisca i čitatelja, njihovom interakcijom. Čitalac stvara ono što je pisac otkrio, i to otkrivajući ono što je pisac stvorio. Čitanje je završni čin pisanja otvorenog djela. Roman Ingarden književno umjetničko djelo definira kao shematsku tvorevinu koja sadrži mnoga karakteristična prazna mjesta i mjesta neodređenosti. Tek čitalac svojim sudjelovanjem u tek naslućenom kontekstu de facto konkretizira djelo kao estetski dojmljiv predmet. Čitalac se ne rađa sa određenim čitalačkim ukusom, nego ga njegov temperament, karakter i inteligencija usmjeravaju prema određenoj lektrini.

DEKODIRANJE PJESME I TZV „KNJIŽEVNA KOMPETENCIJA“ Na samom početku linearnog čitanja pjesme mi uspostavljamo odnose između riječi i onoga što one označavaju. a. Čitatelj mora nadvladati mimezis da bi dosao do značenja. Tokom prvog heurističkog čitanja dolazimo do prvog tumačenja i razumijevanja smisla (prepoznavanje tropa i figura, dvosmislenih značenja). Osim jezičke kompetencije bitna je i knjževna- poznavanje tema, društva i drugih tekstova. b. Retroaktivno čitanje – provodi se strukturalno dekodiranje, popunjava praznine koje su ostale nakon prvog čitanja. Na kraju pjesme saznajemo cjelinu značenja samog teksta, savladavajući zapreku mimezisa. Osim linearnog čitanja za pjesmu je važno i ono odozgo prema dolje, a na to nas upućuje rima na kraju stiha. Temu i oblik pjesme razaznajemo uz pomoć vlastitog čitalačkog iskustva i uklapamo ih u već poznate modele. Ukoliko čitamo nadrealističku pjesmu moramo je smjestiti u kontekst nadrealizma da bismo je ispravno pročitali. Učinak iznevjerenog očekivanja Jurij Lotman utvrđuje da je nerealizacija elemenata strukture zapravo njegova negativna realizacija. Početni signali grafičkog izgleda teksta osposobljavaju nas da sudimo o tome šta je u datoj strukturi očekivano a šta nije jer je neuobičajno (npr. Kada u slobodnom stihu pronađemo učestalo javljanje rima). Svaki čovjek nosi u sebi sve ljude Svaka nas autentična pjesma na svoj neponovljiv način obogaćuje potičući misao, raspojasavajući maštu, razigravajući asosijacije, razgorjevajući emocije. Ni najveći pisci ne mogu nam nametnuti svoja mišljenja i svoje emocije ako nismo predisponirani da ih primimo i s razumijevanje usvojimo. Alhemija riječi Pjesnici biraju riječi kojima je smisao naglašen, pojačan i dočaran odgovarajućim glasovima. Pjesnici poznaju mnoge sinonime ali ih ne smatraju istoznačnicama jer oni jezik osjećaju. Za pjesnika kap i kaplja nisu sinonimi jer kap leži mirno na listu a kaplja je napeta. Ekspresivnost i impresivnost U poetskom svijetu riječi varnica, iskra ne stoje na istoj razini, za pjesnika je iskra izražajnija. Saopčavalačka i evokativna funkcija riječi Suzanne Langer razlikuje dvije funkcije riječi: 1. saopčavanje činjenica i najrazličitijih obavijesti 2. poticanje čuvstva i duševnih stanja.

Ako su riječi same za sebe lijepe i primjerene predmetu, ako im je izražajnost paradigmatski dana, nazivamo ih ekspresivnima, a ako je ta izražajnost ostvarena u tekstu namjerno umjetnički, i to u suodnosu s drugim riječima onda su posrijedi impresivni verbalni učinci. Tekst u kontekstu I najmanje jedinice bilo kojeg književnog teksta imaju svoj širi okvir koji nazivamo kontekstom, a u sklopu kojeg dobijaju svoje puno ili novo značenje. Autor kada piše svoje djelo ostvaruje unutar duhovnog i književnog konteksta što ga sačinjava sve ono što je na njega utjecalo (npr. Aktualni društveno-ppolitički odnosi). To nazivamo autorovim subjektivnim kontekstom. Semiotički gledano pjesnički se jezik razlikuje od znanstvenog jezika, i veličinom konteksta koji utječe na značenje izraza. Pjesničko je značenje pod utjecajem vrlo velikog konteksta, dok je naučno značenje određeno relativno kratkim kontekstima.

KAKO RAZUMJETI POEZIJU (119-170) Dijelovi teksta u širim kontekstima Kontekst i pozadina su međusobno zamjenjivi, pa kontekst može biti pozadina nekoj tekstualnoj dominanti, a izvantekstualna pozadina pak može biti uzeta obzir kao kontekst bez kojeg ne bismo mogli ispravno shvatiti i doživjeti tekst. ( Za razumijevanje poezije Jesenjina i Majakovskog neophodno uzeti u obzir njihov život i njihovu smrt kao podlogu). Ako je nepobitna činjenica, da svaku pjesmu doživljavamo i shvaćamo u određenim kontekstima putem kojih ona tek i dolazi do svog punog izražaja, onda je pogotovo nemoguće simultanističku pjesmu čitati i razumjeti izdvojeno, kao usebno djelo, jer većina njezinih osamostaljenih stihova aktivizira svoj vlastiti - bilo univerzalno, eruditski, bilo autobiografski, bilo povijesni, bilo epistemološki ili pak filozofski - kontekst. Kako čitati hermetičke moderne tekstove Osim analitičkih utvrđivanja određenih dijelova pjesničke strukture i objašnjavanja njihove funkcije u sklopu cjeline radi što potpunijeg otkrivanja konotiranih značenja u kritičkim interpretacijama, nalazimo i pokušaje zaokolišenog, neizravnog, opisnog rekonstruiranja naslućenog ili logički pretpostavljenog smisla zbijenog u jednu pjesmu. Vuga uđe u prijestolnicu zore. Moć njenog pjeva prekrije tužni ležaj Sve zauvijek završi. Pjesnički govor je više nagovještaj nego izvještaj, razvedena čuvstva (tuga, bolna izgubljenost) izražena nagovještajima krhotinama bića i bljeskovima postojanja u sintagmama što djeluju konzistentno samo zahvaljujući međusobno isprepletenim silnicama vrlo velikih semantičkih napetosti Dominantne i ključne riječi

Dominantu najsigurnije nalazimo među riječima, motivima ili postupcima koji se najčešće javljaju u tekstu, a ključnu riječ moramo intuitivno naslutiti prije nego što je analitički argumentirano utvrdimo i objasnimo. Dominanta je obična tematska riječ s najvećom frekvencijom, dakle napadno učestala, dok je ključna riječ bitni nosilac maksimalne količine obavijesti: neovisna o učestalosti, ali ovisna o napasnim slikama što nekontrolirano, spontano isplutavaju iz pjesnikove psihe. Ključne riječi i dominante , kad ih jednom izvojimo, pomoći će nam u daljnjem produbljenom čitanju i proučavanju pojedinih pjesnika a poslužit će nam i kao najprimjerenija rešetka za iščitavanje značenja ponekih tvrdokorno neproničnih stihova, strofa i pjesama. Vrste simbola Simbol je vrsta znaka za koji je karakteristična supstituivnost, tj. stavljanje odabranog znaka na mjesto predmeta koji je tim znakom konvencionalno, perosnalno označen. Simbol kao znak je višesmjeran, višeznačan i evokativan. Npr. Bodlerov Albatros na prvoj, doslovnoj razini čitamo kao potresnu anegdotu o ptici karakterističnoj za primorski pejzaž i o okorjelosti, okrutnosti dokonih mornara. Simbolično albatros predstavlja: pjesnika umjetnika, avako duhovno uzdignuto, estetski senzibilizirano biće koje se grubim pragmatičarima čini bijednim i smiješnim. Simbolizacija kao proces koji se odvija u recepciji niza pjesama zadržava nas na njihovim ključnim stihovima, vraća nas njihovoj sržnoj značenjoskoj hermeneutičkoj putanji - od smisaonih cjelina prema detaljima, tako da ni nakon višekratnog čitanja ne možemo sa sigurnošću i jednoznačno definirati ih kao svojevrsnu estetsku nereferncijalni poruku. Simbolika snova i snohvatne pjesme Pod utjecajem Freuda, moderni su pjesnici nastojali i u snovima naći ne samo inspirativni poticaj nego i gotovu poetsku strukturu. San je sam po sebi čista poezija. U snovima koje su pojedini pisci evocirali u svojim djelima ima više svjesno inskontruirane simbolike povezane sa stvarnim životom ličnosti nego istinske poezije. ZNANJE KAO PREDUVJET ZA ČITANJE Za puko čitanje sa razmijevanjem, dovoljno nam je osnovno književnoteorijsko obrazovanje, a za dublje analiziranje ili pak kritiziranje, potrebna nam je i opća naobrazba. Leksikoni, enciklopedije i rječnici su dovoljni samo kod čitanja. Pr. Pasternikov Hamlet Moramo se sjećati svakoga detalja iz Šekspirove drame da bismo razumjeli ovu pjesmu. Moramo znati da je Hamlet simbol prestrašenog i neodlučnog čovjeka koji ne može sakupiti dovoljno hrabrosti da kazni krivca. Isto tako, moramo znati i da Pasternik piše u vrijeme Staljinove diktature kad su vladale česte čistke među stanovništvom pa da je time i sam Pasternik motivisan. Međutim, uspjeloj interpretaciji mora prethoditi istinski doživljaj. Ako neku pjesmu nismo osjetili prilikom prvog čitanja, ni njena intepretacija neće biti do kraja dobra. CITATNOST

Česta je pojava da pjesnici citiraju druge pjesnike ili književna djela, a da ne naznače da se radi o citatu, a što uveliko otežava čitanje. Naime, umetnuti citati svojom temom, idejom i duhom mogu uveliko promijeniti značenje čitavoga stiha ili strofe i ukoliko čitalac sam ne spozna da je posrijedi citat, nikada neće doći do pravoga značenja stiha. Također, nisu rijetke pojave ni da pjesnici koriste izraze na stranim jezicima, bez navođenja prijevoda u fusnotama, a što iziskuje stalne čitateljske osvrte na rječnike i čini čitanje težim i dosadnijim. Što se simbola tiče, najčešće se preuzimaju teme i motivi iz mitologija i onda se simbolički predstavljaju. I još jedan problem predstavlja suvišnost stručnih termina, a kojih u domaćoj književnosti ponajviše ima Krleža i onda takva književnost postaje značenjski nedostupna većini ljudi. Najveći erudita u svjetskoj književnosti je T.Eliot. Nakon mitova, najzastupljeniji su biblijske teme i motivi, kao i cjelokupno kršćanstvo, a najviše ih ima kod Krleže. UGOĐAJNE PJESME Ugođajne pjesme počivaju na objektivnom korelativu (Skup svih predmeta, pojava i okolnosti predstavljenih u pjesmi kroz igre simbola i asocijacija nazivaju se OBJEKTIVNI KORELATIV) pri čemu upravo predstavljeni predmeti ili predočene okolnosti kroz pjesničke simbole i asocijacije stvaraju čitalački ugođaj pa se prema tome i zovu ugođajne pjesme. Najjači doživljajni motiv ugođajnih pjesama jeste noć (u poeziji poznatiji kao Notturno). Nama najbliži jeste Ujevićev Notturno.

LEKTIRA ZA SANJARE Pjesme sa objektivnim korelativima su pjesme za sanjare. Niti jednu pjesmu ne možemo razumjeti ukoliko joj se ne prepustimo, odnosno, ukoliko je ne osjetimo. S druge strane, ako ne razumijemo neku pjesmu, znači da je i ne osjećamo. Naše razumijevanje poezije objektivnih korelativa ovisi mnogo više o našoj ličnosti, temperamentu i karakteru, nego o književnoteorijskom znanju i umijeću. PODJELA PJESAMA PREMA ČTALAČKOME DOŽIVLJAJU: 1) PJESME SA SANJOTVORNIM UČINKOM 2) PJESME SA ASOCIJATIVNIM UČINKOM 3) PJESME SPOZNAJNO-OTKRIVAČKOG UČINKA 4) PJESME SA LUDISTIČKIM UČINKOM (pjesme koje su dovoljne same sebi i u kojima ne treba tražiti nikakav naročiti smisao, a ako do kakvoga dođemo, to je onda igra slučajnosti)

PREVERTOVO MAJSTORSTVO (Odlomak o važnosti disonance kao stilske figure za poeziju) Disonanca je svaki obrat, premještanje onoga što pripada nebu na zemlju i obratno, slikovita i figurativna izobličenja, mnoštvo groteske i paradoksa u izrazu. Koristili su je Jacques Prevert, Janko

Polić Kamov, Petar Gudelj i Anđelko Vuletić. Utemeljitelj moderne, Hugo Friedrich, kaže da je disonantna napetost cilj svih modernih umjetnosti te zbog toga modernisti najviše i koriste disonancu kako bi njome lakše prikazali stanje u društvu, ali da to ne bude grubo realističko prikazivanje, već prikazivanje kroz simbole;

NA VALOVIMA SANJARIJA Prema Gastonu Bacheraldu, postoje dvije vrste čitanja tekstova: 1.INTELEKTUALNo (prati se logički slijed i tekstovni raspored pjesničke semantike i prema njemu se određuje kritički) 2. ONIRIČKO (zastajkivanje prilikom čitanja i prepuštanje poetskom sanjarenju) Oniričko je važnije, njime unosimo dio sebe u poeziju i prepuštamo joj se. Najbolji primjeri za njega su Ranko Marinković, Vladimir Nazor i Vesna Parun. Poslušaj cvrčke na čvorugama prastarih rogača. Osjećaš li žeđ za kristalnom, bistrom vodom u staklenom vrču na bijelom stolnjaku, po kome pada trak teškog podnevnog sunca? Ne spopada li te glad za grožđem i smokvom, i crvenom svježom lubenicom? Slušaj to ljeto na nategnutim svilenim strunama između sunca i zemlje, kako dršće, kako treperi na trbuhu tog malog sivog kukca, koji će umaknuti, čim osjeti tvoju blizinu. Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od cvrčka? Ranko Marinković Zaključak bi trebao da bude da smo mi skroooz utonuli u duh Mediterana, i da smo sad žedni i da nam se jedu smokve, grožđe i lubenice i da nam se ide na more. ILI Vesna Parun Sonet o sreći – fotografija sa nasmješenom nevjestom budi uspomene na sreću i mi postajemo sretni prisjećajući se sreće. ILI Vesna Krmpotić Dječak i njegov leptir Odsada ćeš trčati za svojim kratkim dahom I jednom ga nećeš stići I dah će tvoj odlepršati od tebe Začuđen što ga više ne slijediš. Poprimamo psihičko stanje nevinosti, bezbrižnosti i topline djetinjstva i postajemo kao dječak koji se razdragano igra, a zapravo ne zna šta ga čeka u životu 

Najčešće do pjesničkoga sanjarenja dovode motivi putovanja i motivi kiše. (Šop i Ujević su često sanjarili) Poslije romantizma se veoma malo sanjari i jedini motivi sanjarenja su predočeni kroz snove likova, ali i to je više psihološko oslikavanje likova, nego čisto pjesničko sanjarenje. Česte su teme sanjarenja roditeljski dom i kućno ognjište. Tu se isprepliću nekad i sad, kuća i svijet, toplina i hladnoća; Prema Rilkeu najlakše je sanjariti u biblioteci, tamo je svako utonjen u svoje štivo i niko nikome ne smeta.

U KRUGOVIMA ASOCIJACIJA Skup svih predmeta, pojava i okolnosti predstavljenih u pjesmi kroz igre simbola i asocijacija nazivaju se OBJEKTIVNI KORELATIV. Objektivni korelativ je zapravo srž same pjesme i on dovodi do čitateljskog doživljaja iste. Zato čovjek jače doživljava poeziju od proze jer je poezija puna simbola i asocijacija koji svakoga čovjeka podsjećaju na nešto drugo, ali njemu blisko. Proza je više logična pa samim time i suhoparna i dosadna i teže budi ljudska osjećanja. Objektivni korelativ je najbolje vidljiv kod Šarla Bodlera u Hemisferi tvoje kose. Njegova poezija je sva u simbolima i asocijacijama. Vidljiva je i kod Miroslava Krleže u Isus iz Nazareta. Pejzaž je često u funkciji objektivnog korelativa, ali upravo kao simbol, a ne kao predio koji bi neko želio opisati. Pejzaž se najuvjerljivije prikazuje sinestezijama, a cilj njegova prikazivanja u književnosti uopće jeste produbljivanje čitateljske čulnosti. Krugovima asocijacija se suprotstavlja poetika nadrealizma koja počiva na filozofiji automatskoga pisanja, a koje predstavlja samo puko gomilanje riječi. Pukim gomilanjem riječi, bez kontrole razuma, nema simbola, a samim time ni pjesničke težine. Ni isuviše simbola nije dobro jer one zamaraju čitaoca i stalna potreba za rječnikom simbola, tema i motiva ga zamara. (Mak Dizdar koristi suviše simbola) OPALIZACIJA je prelijevanje značenja koje dovodi do titranja ili talasanja u pjesničkom doživljaju. RETENCIJA je sve ono što nestaje iz sjećanja dok čitamo poeziju, a PROTENCIJA je sve ono što navire u sjećanje dok čitamo poeziju. Nadrealisti i modernisti uopće asocijacije koriste da bi ostvarili pjesničke suprotnosti, a romantičari, simbolisti i impresionisti da bi ostvarili harmoniju i sklad. Postoje slobodne i uvjetovane asocijacije. Slobodne asocijacije su čiste pjesničke asocijacije oslobođene društvenih predodžbi i teorijskih znanja, dok su uvjetovane rezultat upravo društvenih predodžbi i teorijskih znanja. Slobodne su uspjelije. (Primjer za ovo je Vidrićev „Pejzaž“ u kojem

nema čovjeka i neki čitatelji, primarno književni kritičari, to shvataju kao pustoš društva na prijelazu dva stoljeća uslijed strašnih društvenih zbivanja, a to je zapravo igra asocijacija koja čovjeka krije u simbolima pjezaža i prirode). Prilikom interpretacije pjesama moramo imati na umu da su one rezultat isključivo pjesničkoga trenutnoga nadahnuća i da uopšte ne moraju imati veze sa trenutačnim društveno-ekonomskim zbivanjima u svijetu. Zato prilikom interpretacije pjesme ne treba svemu tražiti uzrok, dodatno pojašnjenje ili u svemu tražiti neki simbol ili asocijaciju jer pjesničke riječi veoma često znače ono što bi značile i u svakodnevnome govoru i nemaju nikakva viša (metaforička) značenja. FILOZOFIJA U PJESNIŠTVU Što se tiče filozofije u pjesništvu, pjesme koje su primarno refleksivno-misaone ne zaokupljaju pažnju čitalaca, jer su dosadne i naporne. Međutim, sve velike pjesme su same po sebi i svojim temama filozofske pjesme i to nije potrebno značajno naglašavati. Najpoznatiji pjesnik filozofskih pjesama je Thomas Moor. Moderno pjesništvo je često prikrivena filozofija kao što je i moderna filozofija često prikriveno pjesništvo. Zato se sve pjesme trebaju čitati hermeneutički, bez preskakanja ijednoga stiha jer se možda baš u određenoj riječi jednoga stiha krije ključ za čitavu strofu.