Metodolog..

Seminarski rad iz predmeta:

METODOLOGIJA ISTRAŽIVAČKOG RADA

Tema: Faze procesa znanstvenog istraživanja

UVOD Znanstveno istraživanje je veoma kompleksan posao. Kao cjelina ona obuhvata veći broj, međusobno povezanih radnji koje se mogu klasificirati u više zasebnih faza. Pristup njihovoj klasifikaciji nije jednostavan. Naprotiv, u odnosu na to postoje značajne razlike među autorima. Mnogu autori ( Ratko Zelenika, Miroslav Žugaj, Vladimir Mužić, Miroslav Vujević, i drugi ) su naveli različite faze procesa naučnoistraživačkog rada koji su u suštini slični ali se ipak međusobno razlikuju. Ratko Zelenika, primjerice, pravi razliku između sedam faza znanstvenog istraživanja: 1) uočavanje znanstvenog problema i njegova formulacija, 2) hipoteza, 3) izbor i analiza teme, 4) izrada orijentacijskog plana znanstvenog istraživanja, 5) sastavvljanje radne bibliografije, 6) prikupljanje, proučavanje i sređivanje literarnog materijala i 7) utvrđivanje strukture i kompozicije znanstvenog djela. Uvažavajući mnoge klasifikacije koje su iznijeli mnogi autori, među kojima su i predhodno navedeni, može se identificirati šest različitih faza, a to su: 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Izbor i definisanje predmeta istraživanja, Postavljanje hipoteza i sređivanje varijabli istraživanja, Izrada projekata istraživnja, Prikupljanje, sređivanje i obrada empirijskih podataka, Znanstveno tumačenje i interpretacija podataka, Izvještaj o rezultatima istraživanja.

U daljoj obradi ovog seminarskog rada ove faze će biti detaljnije objašnjene.

IZBOR I DEFINIRANJE PREDMETA ISTRAŽIVANJA Činom izbora i definiranja predmeta započinje svako znanstveno istraživanje. Pri tome se pod izborom i definiranjem predmeta istraživanja podrazumijevaju dvije skupine radnji: a) Izbor predmeta istraživanja, koji uključuje: - Traženje znanstvenih informacija, neophodnih za formuliranje predmeta istraživanja - Formuliranje predmeta istraživanja b) Određivanje ciljeva istraživanja

- Izbor predmeta istraživanja Kao predmet istraživanja uvijek se uzima problem koji se ne može riješiti ni učenjem, ni studiranjem. U protivnom, dakle ukoliko se znatiželja može zadovoljiti na taj način, problem koji je predmet znatiželje ne može biti i predmetom naučnoistraživačkog rada. O njemu je potrebna spoznaja dokučena, a do nje se ne može doći studiranjem već dostignutog znanja o predmetu. Drugim riječima, predmetom istraživanja može biti samo problem o kojemu nema dovoljno spoznaja. Put do spoznaja o njemu vodi jedino preko novog istraživanja.

- Traženje znanstvenih informacija neophodnih za formuliranje predmeta istraživanja – Traganje za znanstvenim informacijama u vezi s određenim problemom javlja se kao bitna pretpostavka formuliranja i definiranja predmeta istraživanja. Znanstvene informacije se mogu pojaviti u više relevantnih formi. Za znanstvene radnike posebno značenje imaju dvije vrste znanstvenih informacija: one, koje se tiču rezultata novih istraživanja, te znanstvene informacije koje se odnose na već prihvaćene spoznaje. Neovisno o kojoj se vrsti znanstvenih informacija radi bitno je to da se svi mogući izvori znanstvenih informacija mogu selektirati na tri temeljne grupe: - primarne, koji podrazumijevaju originalne radove, poput knjiga, magistarskih i doktorskih radnji, referata, priručnika i udžbenika itd. - sekundarne, u kojima se mogu pronaći samo osnovne informacije o određenoj publikaciji ili nešto značajniji podaci o najbitnijim elementima sadržaja publikacija ili dokumenata. Različiti registri, kartoteke, bibliografije su vrsta sekundarnih izvora znanstvenih informacija. - tercijarni, kakvi su riječnici, leksikoni, enciklopedije itd.-dakle svi oni izvori koji sadrže sređene i sistematizirane informacije o određenom problemu ili području. Traganje za znanstvenim informacijama, koje je u funkciji formuliranja i definiranja predmeta istraživanja, nameće i potrebu rasvjetljavanja postupaka, koji se u tom procesu traganja primjenjuje. Iako se radi o dosta kompleksnom poslu može se govoriti o dvije faze zadataka koje taj postupak nameće. Jedna se tiče sastavljanja radne bibliografije, a ona podrazumijeva, s jedne strane, upornost i sistematičnost u traganju za različitim oblicima znanstvenih informacija-različitim bibliografijama, katalozima, enciklopedijama itd.- a s druge strane razvsrstavanje svih prikupljenih bibliografskih jedinica u zasebne skupine podataka. U principu se može praviti razlika između četiri skupine bibliografskih jedinica: 2

1) knjiga 2) studija, referata i članaka 3) nepotpisanih radova 4) skupine ostalih bibliografskih jedinica kao što su priručnici, konvencije, propisi itd. Druga faza zadataka podrazumijeva posao prikupljanja, proučavanja i sređivanja prikupljenog materijala. Radi se o poslu koji uključuje tri različite vrste aktivnosti i to: 1. prikuplanje literarnog materijala, koje se temelji na dva različita izvora: a) pisanoj građi kao temeljem informacija, b) razgovoru s kompetentnim osobama na znanstvenim skupovima, kongresima i konferencijama, koji se može označiti usmenim izvorom znanstvenih informacija. 2. proučavanje literarnog materijala, kod kojeg se mogu koristiti raličite tehnike čitanja: a) letimično, odnosno čitanje na preskok, koje se prakticira kod pronalaženja pojedinih dijelova nekog djela, b) potpuno, ili čitanje od korica do korica, koje se prakticira kod pisanja znanstvenih recenzija i prikaza, ali rijetko i u znanstvenoistraživačkom radu, c) studijsko, koje je kombinacija prethodnih dviju tehnika, a podrazumijeva pažljivo čitanje samo onih dijelova koji vas posebno zanimaju. 3. Sređivanje prikupljenog materijala. Ono podrazumijeva vođenje različitih bilježaka u vezi s prikupljenim i proučenim materijalom te analizu u sintezu relevantnih činjenica do kojih se došlo tijekom prikupljanja i proučavanja dostupnog literarnog materijala.

- Formuliranje predmeta istraživanja Putevi i načini dolaska do spoznaje o izabranom i definiranom problemu su dosta različiti. No, prevladava uvjerenje da je najefikasniji onaj način koji se temelji na postavljanju problema istraživanja u formi precizno formulisanog pitanja. Snaga ovakvog uvjerenja počiva na tezi da dobro postavljeno pitanje znači mnogo, ponekad čak i polovicu odgovora. Ono što je svakako važno jeste činjenica da je pridržavanje određenih kriterija bitna pretpostavka svakog izbora predmeta istraživanja. Navest ćemo neke od najznačajnijih: a) da predmet istraživanja predstavlja novinu i da se izbjegne eventualno nepotrebno ponavljanje. Istraživač jednostavno mora biti orginalan. b) da izabrani predmet ima potrebnu važnost za područje na koje se odnosi, ali i pravovremenost i praktičnu vrijednost s obzirom na primjenu rezultata i njihove primjene u životu. Ovo ne treba shvatiti i u doslovnom smislu riječi. Naime, ratovi su često puta pokazali kako se znanost može upotrijebiti i za destruktivne svrhe. c) da za njegovo istraživanje postoji interes, intelektualna radoznalost i težnja istraživača da dođe do spoznaje. d) da za istraživanje izabranog problema postoji pristupačnost odgovarajućih podataka i prikladne metode. Podaci koji su na raspolaganju moraju zadovoljiti određene zahtjeve u pogledu tačnosti, objektivnosti i provjerljivosti. e) da je za potrebe istraživanja izabranog problema moguće osigurati pokroviteljstvo i suradnju različitih institucija, kakva je, primjerice, suradnja različitih ministarstava drugih ustanova i asocijacija u prikupljanju podataka itd. f) da opasnosti i teškoće, osobne, društvene i profesionalne naravi, koje proizilaze iz bavljenja istraživanjem izabranog problema, nisu takve da ugrožavaju istraživačev dignitet ljudski i profesionalni, ili čak i njegov život u socijalnom okruženju u kojem živi. U formuliranju problema istraživanja često se mogu pojaviti različiti tipovi grešaka. Najčešće se može identificirati tri tipa takvih grešaka: 1) Opasnost da se, umjesto izučavanja konkretnog problema, navede preširoka oblast, s velikim brojem problema, kao predmet istraživačke znatiželje. Na taj način istraživači 3

nesvjesno dovedu u opasnost da središnji problem, kojeg žele istražiti, razvodne i da se on u toj širini naprosto izgubi. 2) Postoji realna opasnost da se ode u suprotnu krajnost. Drugim riječima, zbog straha od preširoke oblasti istraživač može u sužavanju predmeta istraživanja otići toliko daleko da on postane preuzak ili beznačajan za istraživanje. 3) Kao greška se često može pojaviti i upotreba izraza neznanstvenog, retoričkog ili emocionalnog karaktera, ali i stavljanje naglaska na neobrađene podatke ili na "glas iskustva". -

Određivanje ciljeva istraživanja –

Svaka ljudska djelatnost ima određeni cilj zbog kojeg se obavlja. I svaka konkretna znanost ima svoj cilj- spoznaju dijela objektivne stvarnosti čijim istraživanjem se bavi. Sukladno tome, tačno određeni cilj ima i svako konkretno istraživanje. Ciljevi po svojoj naravi mogu biti veoma različiti. Različitost se može identificirati i kod ciljeva znanstvenog istraživanja. Svi oni se, iako ih ima mnogo, mogu grupisati u dvije osnovne skupine: pragmatične (društvene) i znanstvene ( spoznajne). Pragmatični (društveni) ciljevi upućuju na koristi koje iz istraživanja mogu proisteći. Ovim tipom ciljeva se odgovara i na pitanje kako se potencijalni korisnici mogu služiti rezultatima istraživanja. Znanstveni (spoznajni) ciljevi su ciljevi koji se postavljaju u znanstvenom istraživanju. Po svojoj biti oni mogu određuju razinu spoznaje do koje u procesu istraživanja treba doći. Ovisno o zadanoj razini spoznaje može se govoriti o najmanje pet skupina znanstvenih ciljeva: a) Znanstvena deskripcija (opis pojave). U pitanju je osnovni cilj znanstvenog istraživanja, koji omogućuje najnižu razinu spoznaje. Znanstvenom se deskripcijom postiže opći uvid u pojavu ili proces koji je predmet istraživanja. b) Znanstvena klasifikacija. Klasifikacijom se dolazi do bližih spoznaja o pojavama i procesima, bilo da im se određuje vrsta ili da ih se dovodi u vezu s drugim pojavama. Da bi znanstvena klasifikacija bila što bolja ona mora biti dosljedna, potpuna i iscrpna. Drugim riječima, mora biti napravljena na načina koji ostavlja što je moguće manje sadržaja u neodređenim kategorijama. c) Znanstveno otkriće. Promatra li se fenomen znanstvenog istraživanja u svojoj sveukupnosti sa sigurnošću se može kazati da je otkrivanje spoznaja određene pojave i njegov temeljni cilj. Ono se može oojaviti u različitim pojavnim oblicima, a mi ćemo navesti četiri takva oblika: - prvo, otkriće činjenica postojanja nekih pojava, njihovih kvalitativnih i kvantitativnih svojstava, međusobnih odnosa itd., - drugo, otkrivanje uvjeta, uzroka i motiva ljudskog ponašanja, - treće, otkrivanje zakona nastanka, razvoja i nestanka istraživanih pojava, - i četvrto, otkrivanje znanstvene teorije o nekoj vrsti prirodnih ili društvenih pojava kao najviša razina znanstvenog otkrića d) Znanstveno objašnjenje (eksplanacija). Kao jedan od tipova znanstvenih ciljeva znanstveno objašnjenje je utemeljeno na odgovoru na pitanja kako i zašto. e) Znanstveno predviđanje (prognoza). Uz znanstveno otkriće i znanstveno objašnjenje pojava ovoj je treći bitni cilj svakog znanstvenog istraživanja. U njemu se postavljaju hipoteze o još nepoznatim pojavama, njihovim svojstvima i odnosima s drugim pojavama.

4

POSTAVLJANJE HIPOTEZA I SREĐIVANJE VARIJABLI -

Postavljanje hipoteza -

Postavljanje hipoteza je jedan od najznačajnijih dijelova ukupnog procesa istraživanja kojima metodolozi posvećuju posebnu pozornost. Iz te činjenice proizilazi i podatak o postojanju istinske raznolikosti i u pitanju definiranja ovog pojma, kao npr: "Hipoteza je teorija u koju istraživači nisu sigurni", "Hipoteza predstavlja ono što predviđamo", "Hipoteza je neki teorijski stav ili zaključak koji ima izvjestan stupanj vjerovatnoće", itd. Iz navedenih definicija može se zaključiti da se pod hipotezom podrazumijeva svojevrsni misaoni odgovor o problemu istraživanja, manje ili više vjerovatna pretpostavka da postoji neka pojava kao uzrok ili kao posljedica neke druge pojave. Neovisno koja od definicija se prihvati, izvjesno je da sve one upućuju i na nužnost postojanja određenih izvora iz kojih se hipoteze mogu crpiti. Postoji potreba apostrofiranja najmanje tri takva izvora: a) nužnost da se, a radi zadovoljavanja sve raznovrsnijih i sve većih potreba čovjeka i društva, postojeće spoznaje prošire, b) potreba da se valjanost stečenih spoznaja stalno provjerava, c) potreba da se nadvladavaju nedostaci već stečenih spoznaja. Inače, postoje situacije kada se nove hipoteze nužno moraju postaviti. Posebno se ističu tri ovakve situacije: a) neobjašnjene ili nedovoljno objašnjene pojave, događaji ili ponašanja ljudi, koji su stalan izvor brojnih hipoteza i njihovim mogućim uzrocima i posljedicama, b) kada se istraživač susreće s novom nepoznatom činjenicom, odnosno s nepoznatom pojavom u bilo kojoj oblasti ljudske spoznaje, c) uvijek kada postoje proturječnosti između starih spoznaja, dakle starih teorija i starih znanstvenih zakona o nekoj vrsti pojava i novokomponiranih pojava ili činjenica u istoj oblasti pojava. Sve to upućuje na obavezu istraživača da, pri postavljanju određene hipoteze, računa s poteškoćama na koje može naići kao što su: - poteškoće koje mogu proizići iz nedovoljno temeljitog i detaljnog poznavanja pojave ili pojava na koje se hipoteza odnosi, - nepoznavanje teorijskog okvira s čijeg se stajališta hipoteza postavlja, ali i nedostatak sposobnosti korištenja teorijskog okvira zbog neiskustva i sličnih razloga, - poteškoće koje se javljaju zbog neadekvatnog kvantificiranja hipoteze, zbog toga što je ona postavljena preširoko ili preusko, - poteškoće u vezi s nepoznavanjem metoda postavljanja, ali i metoda i tehnika provjeravanja adekvatnosti postavljene hipoteze. Upravo zbog navedenih teškoća istraživači se moraju pridržavati određenih pravila i normi pri postavljanju hipoteza. Postoji veliki broj takvih pravila, ali neka od njih imaju osobitu težinu: 1. Hipoteza mora predstavljati logički i posebno znanstveno teorijski utemeljenu pretpostavku spoznajno vrijednog odgovora na postavljeno pitanje. 2. Hipoteza se mora odnositi na predmet istraživanja. 3. Hipoteza ne smije biti preširoka, tj, mora biti dovoljno konkretna i pregledno specificirana. 4. Hipoteza koja se odnosi na cijelu znanstvenu oblast (teorijska hipoteza) mora biti dovoljno općenita, kako ne bi bila preuska.

5

5. Pojmovno-jezički hipoteza mora biti potpuno jasna i što preciznije formulirana. 6. Valjana hipoteza mora biti teorijski i iskustveno provjerljiva.

- Sređivanje varijabli Već je rečeno da hipoteza znači određeni misaoni odgovor o problemu istraživanja, određenu pretpostavku o postojanju uzročno-posljedičnih veza u prirodi i društvu. Misaonim odgovorom nije završen sav posao. Naprotiv, zakonitost procesa istraživanja traži od istraživača da identificira obilježje ili obilježja, pojave koje se žele istraživati, a na koje se misaoni odgovor ili prepostavka odnose. Ta obilježja, ili promjenjljive veličine, koje omogućuju dinamiku društvenih pojava, se u znanstvenim istraživanjima označavaju terminom varijabla. Prema tome, varijabla je svaka veličina koja se može mijenjati i razlikovati u vremenu i prostoru. Ona je, drugim riječima, promjenjljiva značajka neke pojave ili procesa o kojima se u hipotezi nešto tvrdi. Prvi posao istraživača je identificirati takve značajke ili obilježja koja se odnose na istraživanu pojavu. Varijabla koja se ponaša kao "uzrok" promjena u drugoj veličini iz ispitivane društvene pojave ili procesa, označava se kao nezavisna varijabla. Naspram nje je zavisna varijabla, dakle veličina koja po logici nužnosti reagira na promjene u nezavisnol varijabli. Nezavisne i zavisne varijable su temeljne. Međutim, znanstveno istraživanje poznaje i druge vrste varijabli koje na osoben način određuju vezu između nezavisne i zavisne varijable, kao što su: - intervenirajuće varijable koje se javljaju između zavisnie i nezavisne varijable i uzrokuju karakter veze između njih, - kondicirajuće (specifiktorne), koje uvjetuju intenzitet veze između neuavisne i zavisne varijable, itd. Na koncu, nakon specifikacije treba izvršiti i operacionalizaciju varijabli. Najjednostavnije kazano, radi se o postupku u kojem se teorijski postulati empirijski provjeravaju pomoću pokazatelja ili indikatora koji se odnose na datu teoriju. Pri izboru indikatora za operacionalizaciju varijabli nužno je voditi računa da udovoljavaju najmanje slijedećim kriterijima: a) da budu valjani, dakle da se odnose na varijablu koju se želi mjeriti, b) da su objektivni, odnosno da rezultati mjerenja ovise o onome što se, a ne ko mjeri, c) da su pouzdani, odnosno da se na njih, pri mjerenju jedne varijable, možemo bez ostatka osloniti, d) da su jednoznačni, tj. da su tako jasno i precizno definirani da različiti subjekti znaju tačno na šta se odnose, te e) da su precizni, odnosno da omogućuju da se pomoću njih registruju i manje razlike u veličini varijabli

IZRADA PROJEKTA ISTRAŽIVANJA Struktura projekta istraživanja se različito postavlja. Razlog tome svakako je činjenica da metodolozi ovu fazu ukupnog procesa znanstvenog istraživanja smještaju na različita mjesta. Rudi Supek, primjerice, utvrđivanje projekta istraživanja stavlja na prvo mjesto ukupnog procesa istraživanja. Statički promatrana, ona se sastoji iz šest zasebnih cjelina: a) formulacije problema, određivanja ciljeva i predmeta istraživanja; b) izbora metoda za rješenje problema i sakupljanja podataka; c) utvrđivanja populacije ili uzorka populacije za ispitivanje; d) prikupljanja podataka; e) analize i obrade podataka;

6

f) redakcije zaključaka i preporuke za akciju. Slični se pristupi mogu sresti i kod još jednog broja autora. Svako istraživanje, po prirodi stvari, prati i određeni projekt istraživanja. Ukoliko se radi o manjim istraživanjima, njihove potrebe može zadovoljiti takozvani orijentacioni projekt istraživanja. U principu se može govoriti o dvije vrste projekata koji prate najveći dio idtraživanja: idejnom i izvedbenom projektu istraživanja. - Idejni projekt istraživanja Istraživanje je, po prirodi stvari, kreativan, visokointelektualni posao. Da bi ono uopće bilo moguće nužno je osiguravanje najmanje dvije vrste pretpostavki: spremnost i potrebna motiviranost, ali i neophodna znanstvena osposobljenost istraživača s jedne, te osiguravanje potrebnih, materijalnih i drugih, uvjeta istraživanja s druge strane. Smisao i cilj izrade idejnog projekta istraživanja jeste upravo u tome da se njime pokušaju osigurati takvi uvjeti. U takvom projektu istraživač, ili istraživački tim, nastoji, po određenoj proceduri, ukazati na problem kojeg se želi istražiti, ali i iznijeti argumentaciju u prilog potrebe realizacije predloženog istraživanja. U idejnim se projektima najčešće susreću posebno razrađeni sljedeći elementi: a) predmet ili problem istraživanja, u kojem se apostrofira važnost problema, pruža nužna informacija o tome što je do tada urađeno, navodi najznačajnije autore koji su navedeni problem do tada istraživali itd. b) cilj (ili ciljevi) istraživanja, koji mogu biti različiti c) struktura projekta d) metode i tehnike istraživanja e) orjentacijski kalendar radova f) sastav ekipe istraživanja g) financijska i druga sredstva potrebna za istraživanje h) projekcija razultata i koristi koje se mogu očekivati od realiziraog istraživanja.

- Izvedbeni projekt istraživanja Izvedbeni se projekt može ozbiljiti jedino u slučaju da je idejni projekt naišao na adekvatnu društvenu potporu. Izvedbenim projektom istraživanja se utvrđuju uvjeti istraživanja koji omogućuju provjeravanje postavljenih hipoteza. Drugim riječima, njime se odlučuje o najbitnijim detaljima istraživanja. Iako je njegova struktura gotovo identična strukturi idejnog projekta, izvjesno je da su u njemu pitanja realizacije razrađena do najsitnijih detalja. Ovisno od opredjeljenja, ali i neke druge detalje, može se govoriti o različitim tipovima izvedbenog projekta istraživanja. Najvažnija su sljedeća dva tipa projekta istraživanja: a) deskriptivni (opisni) projekt istraživanja. Znakovito je za njega da omogućuje opći uvid u neko obilježje ili, u najboljem slučaju, klasifikaciju navedenog obilježja, bez ikakvih pretenzija da se upušta u njegovo objašnjenje. Uz to, ovim se projektom istraživanja treba odlučiti i o još nekim detaljima istraživanja, kao što su: - ko nam može dati najadekvatnije podatke o predmetu kojeg istražujemo, - na koji način te podatke treba prikupiti, - gdje željene podatke treba prikupiti, - kada potrebne podatke treba prikupljati. Treba li to činiti tokom radnog vremena, nakon njega, u neko drugo vrijeme itd. b) kauzalni (uzročni) projekt istraživanja. On sebi, u načelu, postavlja zadatak ispitivanja uzročno-posljedičnih odnosa u predmetu istraživanja. Drugim riječima, on uključuje i objašnjenje, ili tumačenje, nekog obilježja, pojave ili procesa.

7

PRIKUPLJANJE I OBRADA PODATAKA Fazom prikupljanja podataka znanstveno istraživanje dospijeva u područje objektivne stvarnosti, u kojoj treba provjeriti ispravnost teorijskih postulata. Metode prikupljanja podataka, utvrđene projektom istraživanja, a koje mogu osigurati osluškivanjem dijelova stvarnosti o kojima se misli, detaljno se razrađuju. Tak takva razrada omogučuje planiranje i provođenje terenskog dijela istraživanja, nužnog za dobivanje traženih podataka. Prikupljanje podataka podrazumijeva i još dvije veoma značajne radnje: a) sređivanje podataka koji su na terenu skupljeni. To je, zapravo, i pretpostavka da se dođe do informacije o kvaliteti prikupljenog materijala, te b) statističku obradu prikupljenih i sređenih podataka. Ona je nužan preduvjet za svako znanstveno tumačenje dobijenih podataka. Pri tome je bitno voditi računa da se u statističkoj obradi primjene adekvatni statistički postupci.

ZNANSTVENO TUMAČENJE I INTERPRETACIJA PODATAKA Podaci koji su prikupljeni, sređeni i statistički obrađeni, služe kao dokazni materijal kojim se postavljena hipoteza potvrđuje ili odbacuje. Zapravo, znanstveno tumačenje i interpretacija dobijenih rezultata istraživanja obvezuju istraživače da vode računa posebice o nekim momentima: - prvo, da dobijene podatke dovede u vezu s postavljenim hipotezama i ustanove da li ih ti podaci potvrđuju ili pobijaju, - drugo, da dobijene podatke dovede u vezu s podacima sličnih istraživanja, a time vrši i njihovo testiranje, bilo da osnaži njihovu valjanost ili izrazi sumnju u njihovu vrijednost, - treće, da dobijene podatke dovede u vezu s primjenjenim postupcima u istraživanju, te - četvrto, da potvrđenu hipotezu dovede u vezu s teorijom od koje je pošao u istraživanje. Da bi uopće bilo moguće ispravno znanstveno tumačenje i interpretacija dobijenih rezultata istraživanja, neophodno je da su ispunjene neke pretpostavke, a posebno sljedeće dvije: a) poznavanje područja koje se proučava, posebno užeg problema koji je predmet istraživanja, te b) poznavanje metodologije znanstvenog istraživanja u području društvenih znanosti. U protivnom, nije moguće da se u interpretaciji rezultata istraživanja pojave i određene pogreške. One zaista mogu biti mnogobrojne i raznovrsne. Kao posebnu teorijsku pozornost zaslužuju barem dvije skupine tkavih pogreški: - prvo, pogreške koje su vezane za prebrzu generalizaciju ili neprecizno izraženu generalizaciju, te - drugo, pogreške u vezi s dokazivanjem uzročno-posljedičnih veza. Iz ove skupine postoji potreba posebnog naglašavanja nekih od njih. Takve su, primjerice: a) Pogreška poznata kao skok u zaključivanju (salutus in concludeno). Radi se o pogrešci koja se javlja skoro redovito kada se neka slučajna povezanost između poava interpretira kao uzročno-posljedična povezanost. b) Prividna ili lažna konzekventnost (fallaciae consequentis). Radi se o pogrešci koja je dosta česta, a čija se suština sastoji u svjesnom ili nesvjesnom oredjeljenju istraživača da u analizi uzroka određenih pojava ili procesa svu analitičku pozornost usmjeri prema jednom uzroku, a značenje svih ostalih zapostavi ili čak i potpuno isključi. c) Prividna ili lažna disjunktnost (fallaciae disjunctionis).

8

U pitanju je tip pogreške koji je vezan za interpretaciju složenih uzročno-posljedičnih veza i procesa. d) Zaključivanje na temelju nečeg što je i samo neistinito. Ovaj je tip pogreške dosta čest, ali u pravilu namjeran.

IZVJEŠTAJ O REZULTATIMA ISTRAŽIVANJA Cilj je izvještaja upoznati javnost s tim što je, i na koji način, rađeno u procesu istraživanja, do kojih se rezultata u tom poslu došlo, kako su rezultati dobiveni, obrađeni i tumačeni. Izvještaj ima informativnu funkciju. Izvještaj o rezultatima znanstvenog istraživanja mora poštivati određena pravila. U principu se on sastoji od šest osnovnih dijelova. To su: a) Naslov, kojim se izražava osnovni sadržaj provedenog istraživanja. Dobar je onaj naslov koji je kratak, jasan i precizan. b) Sadržaj, čiji je osnovni smisao da čitatelju da informaciju o karakteru istraživanja, ali i da mu, ukoliko se opredijeli da ga pročita, olakša snalaženje. c) Uvod. Smisao uvoda je uvođenje čitatelja u bit istraživanja, a time izazivanje njegove radoznalosti da istraživanje pažljivo pročita. d) Primjenjene metode i opis postupka pri istraživanju. Opis postupka mora biti detaljan, kao onaj u užem smislu riječi, tako i opis primijenjenih istrumenata, opis ispitanika i način određivanja uzorka (ako je korište uzorak), opis ispitivača itd. e) Razultati i interpretacija istraživanja. Rezultati se mogu iznijeti u različitim formama: tekstualno, tabelarno, grafički. Pri tome treba paziti da se iznošenje istih podataka ne ponavlja kroz različite forme. Interpretacija se po svojoj naravi razlikuje od rezultata istraživanja. Naime, rezultati istraživanja obično znače kvantificiranu prezentaciju. Interpretacija znači uvijek tekstualnu prezentaciju istih nalaza, ona je prijelaz s činjenica na razmišljanje. f) Zaključak. Radi se o završnom dijelu izvještaja u kojem se u skraćenoj formi iznosi hipoteza, te podaci koji je potvrđuju ili odbacuju. Uz ove dijelove, izvještaj o provedenom istraživanju može sadržavati i još neke dijelove. 1. Sažetak, koji se obično piše na jednom od svjetskih jezika, a kojim se omogućuje znanstvenoj čitalačkoj publici u svijetu da se upozna s rezultatima provedenog istraživanja. 2. Bibliografija, kojom se daje pregled korištene literature tijekom istraživanja. Ona se može dati na dva načina: abecednim navođenjem autora ili klasifikacijom literature prema određenim kriterijima (osnovna, pomoćna, izvorna, udžbenici itd.). 3. Stvarni i imenički registar (kazalo, indeks), koji omogućuje brzo pronalaženje u tekstu određene misli, podatka, pojedinosti ili imena. 4. Prilozi. U kategoriju priloga spadaju materijali koji čitatelju nisu nužni pri čitanji izvještaja, ali su mu potrebni u slučaju da u izvještaj i kontrolu rezultata želi detaljnije ući. Takvi su tabele i grafikoni koji nisu neophodni u samom tekstu, opisi statističkih postupaka koji su primijenjeni u istraživanju itd. U prednjem dijelu rada, između naslova i predgovora, mogu se naći: a) moto, koji je, u načelu, neka izreka ili citat iz nekog djela, a kojim autor hoće izreći određenu poruku u vezi s izvršenim istraživanjem, b) posveta, kojom se autor želi posebno nekome zahvaliti na inspiraciji, pomoći, potpori ili razumijevanju tijekom provođenja istraživanja, c) predgovor, koji se uvijek tiče provedenog istraživanja, a u kojem autor iznosi razloge zbog kojih se odlučio na određeno istraživanje. Predgovor, da bi bio dobar, mora karakterizirati i kratkoća i općenitost.

9

10