Ludlum Protiv Najboljih Namera

LUDLUM, Robert Protiv najboljih namjera Svako malo tijekom čitave ljudske odiseje, sile kao da se gotovo sasvim slučajno spoje, pa stvore muškarce i žene zapanjujuće mudre, darovite i obdarene izvanrednom sposobnošću sagledavanja. Plod je takvog stjecaja sila zaista čudesan. Znanost i umjetnost govore same za sebe, jer one su posvuda oko nas, uzvisujući nam život ljepotom, dugovječnošću, znanjem i udobnostima. Postoji, međutim, i još jedno područje ljudskog nastojanja, područje koje potpada i pod umjetnosti i pod znanost, a i ono nas posvuda okružuje - obogaćuje nam život ili ga razara. Riječ je o skrbništvu nad nekim društvom, a pod vlašću općih zakona upravljanja. Ja nisam stručnjak, no kolegiji o državnom uređenju i politologiji, koje sam na koledžu slušao, u meni su ostavili neizbrisiv trag. Naprosto su me zgrabili, fascinirali, smlavili, i da nije bilo jačih sklonosti, možda sam mogao postati najgorim političarem zapadnog svijeta. Moja »hladnokrvnost« stabilizira se, naime, negdje oko 300 stupnjeva Fahrenheita. Za mene je jedno od istinski najvećih čovjekovih dostignuća otvorena, predstavnička demokracija, a jedan od najvećih pokušaja u čitavoj povijesti da se stvori takav sustav jest veličanstveni američki eksperiment sažet u našoj Konstituciji. Ona, dakako, nije savršena, ali da parafraziram Winstona Churchilla, ona je ipak prokleto najbolja na čitavoj hrpi. Ali, trenutak samo: Netko je stalno pokušava zeznuti. Eto, baš sam zbog toga prije dva desetljeća i napisao ovu knjigu. Bilo je to u doba Watergatea i olovka mi je, prepuna zgražanja, letjela po listovima. Od mladenačke - ne i mlade - neumjerenosti, Kad su mi u glavi prštale fraze - Potkupljivost! Zloporaba vlasti! Korupcija! Policijska država! - i njima slične. Preda mnom su bili američka državna uprava i najviši od svih izabranih i imenovanih državnih službenika, ljudi kojima je bila povjerena skrb nad našim sustavom, i sad su ti ljudi ne samo lagali narodu nego i skupljali milijune i milijune dolara za nastavljanje svojih laži, a time i vlasti - obnašanje koje je, po njihovu uvjerenju, pripadalo samo njima. A među zastrašujućim izjavama što su doprle do nas sa saslušavanja povodom afere Watergate, jedna je od najgorih bila ova, a dao ju je najviši državni službenik zadužen za provođenje zakona.; »Ne postoji ništa što ne bih učinio samo da zadržim predsjedničke ovlasti...« Nema potrebe da završavam i navodim točnu rečenicu, značenje je i ovoga sasvim jasno - to predsjedničko mjesto pripada nama. Jer su i predsjedničko mjesto i država njihovi. Ni vaši, ni moji, pa čak ni susjeda preko puta s kojim smo se često razilazili u političkim pitanjima. Samo njihovi. Mi ostali nismo bili ni relevantni ni kompetentni. Oni to znaju bolje i zato se laži moraju nastavljati i riznice ideološke čistoće stalno puniti, eda bi nečiste mogli blitzkrie-girati novcem i pokopati ih već na ulaznim vratima političke arene.

Knjigu sam, osim toga, morao objaviti pod tuđim imenom. Zato sam izabrao pseudonim Jonathan Ryder - osobno je ime bilo ime mojega sina, a prezime skraćena varijanta djevojačkog imena moje žene - i to ne zbog moguće odmazde, nego zato što je općeprihvaćena mudrost tog doba govorila da pisac godišnje ne smije objaviti više od jedne knjige. Zašto? Ma neka me vrag odnese ako znam zašto - ali to ima nekakve veze s »marketinškom psihologijom«, koji god to vrag bio. Ali, čekaj čas. Sve je to bilo... sad će tome biti dvadeset godina. Plus ga change, plus čest la mqme chose, vele Francuzi. Sto se više nešto mijenja, sve to više ostaje isto. Ili to možda povijest do iznemoglosti ponavlja svoje ludosti, jer je čovjek stvorenje zbrkanih žudnji, pa se stalno vraća na vrela otrova od kojih se obolijeva. Ili se možda grijesi generacijskih otaca svaljuju na glavu njihova potomstva zato što su djeca preglupa da nauče iz pogrešaka roditelja, iako ih one bodu u oči. Tko to zna? O svemu tome postoje istinski dokazi da čovjek još od prije pamtivijeka ne prestaje ubijati ni kad mu ne treba meso lovine; da laže kako bi pobjegao od odgovornosti, ili baš obratno, da bi se domogao uzdi odgovornosti u tolikoj mjeri da samo njemu pripadne pisanje društvenog ugovora između vladara i onih kojima se vlada; da se stalno nastoji obogatiti na račun javnoga dobra i da, dok se tim poslom bavi, i prečesto nastoji svoj osobni moral i religiju pretvoriti u opći moral i religiju, bez ikakve milosti prema ljudima koji ne prihvaćaju ulogu parija. Mili Bože, mogli bismo tako dovijeka. No, čekaj čas. Lani je naša zemlja bila svjedokom dvije od najružnijih, najponi-žavajućih, najnevještijih, najnedomišljatijih i najuvredljivijih predsjedničkih kampanja kojih se živi štovatelji našeg sustava uopće mogu sjetiti. Kandidati su bili »nabijeni« ciničnim manipulacijama najnižim strahovima javnosti; »zvučnim spotovima« davala se prednost pred inteligentnim iskazivanjem stavova; dojam je bio važniji od bitnih pitanja. Predsjedničke debate nisu bile ni predsjedničke ni debate, nego konzervirani Pavlovljevi uvjetovani refleksi koji su s pitanjima obično imali malo ili ništa. Osnovna pravila za te robotske pavane ispisale su vješte intelektualne ništarije koje su o svojim klijentima mislile tako loše da su im branile govoriti duže od dvije minute! Na ovo kao da čujem povraćanje oratora stare Atene, te kolijevke demokracije, pa ma gdje sada bili. Možda se jednog svijetlog dana u budućnosti vratimo legitimnim i civiliziranim kampanjama, u kojima će se čuti i otvorena razmjena ideja, ali se bojim da se to neće dogoditi sve dok se oni koji nas uvjeravaju da kupimo dezodoranse hitno ne vrate pazusima. Oni su, naime, već potrošili svoju dobrodošlicu u izborni proces, zato što su počinili dva smrtna grijeha svoje profesije - i to istodobno. Ostvarili su, naime, dojam da su im »proizvodi« istodobno i odbojni i dosadni. Razumije se da tu postoji i nekakvo rješenje. Da sam ja kojim slučajem kandidat, odbio bih im platiti zbog njihove moralne izopačenosti kvragu, zašto bi taj razlog bio najgori od svih? Koji bi od tih proizvođača imidža izišao pred sud da to obrazlaže na ovaj ili onaj način? No, dosta. Te su kampanje zaglupile zemlju. Taj je zatupljujući fijasko uslijedio jedva dvadeset četiri mjeseca nakon što smo mi, građani Republike, bili izloženi nizu zbivanja tako grotesknih da bismo se smijali na kace i kante da nisu bila tako sablažnjiva. Neizabrani (?) službenici potpirivali su vatre

terorizma prodajući oružje terorističkoj državi, dok su istodobno od naših saveznika tražili da to ne čine. Krivnja je postala nevinost; zlotvor-stvo vrelo časti potrebne za obnašanje časnih dužnosti; zadrti, servilni pozeri proglašeni su herojima; biti negdje postalo je biti nigdje; a znak je valjanog vođenja kuće bilo puštanje kojekakvih kreatura da zagađuju podrum. U usporedbi s tim, iz Alisina je zrcala zračila čista logika. No, čekajte čas, već ste otišli i dalje od mene. Jer netko ga uvijek nastoji zeznuti. Taj veliki eksperiment, taj naš čudesni sustav utemeljen na otvorenoj podjeli vlasti. Potkupljivost? Zloporaba vlasti? Korupcija? Policijska država? Pa mislim, sasvim sigurno ne i trajno, sve dok građani mogu glasno izricati slutnje i izvikivati optužbe, pa ma koliko one ekstremne bile. Da nas se čuje. U tome je naša snaga i tu se snagu ne može ukrotiti. I tako, na svoj skroman način, pokušat ću još jednom oslušnuti taj glas iz tog drugog doba, iz te druge ere, ne zaboravljajući pritom ni na trenutak da sam ja u biti samo pripovjedač koji se nada da će vas zabaviti njegov trud, ali da ćete mu pritom dopustiti da izrekne i poneku misao. Ovaj roman nisam ni pokušao »osuvremeniti« ili ga popraviti zbog velike slobode koju sam si bio uzeo pišući o stvarnim događajima i zemljopisu, jer su oni i tako bili samo u službi priče koju pričam. A svatko tko je ikad gradio ili pregrađivao kuću može vam reći, kad jednom po njoj počnete prčkati, onda vam je najbolje da odmah bacite nacrte. Jer je pretvarate u sasvim drugu kuću. I hvala na pažnji. Robert Ludlum alias (samo nakratko) Jonathan Ryder studenog 1988. Glatko asfaltirana površina ceste naglo se prekinula i pretvorila u golu zemlju. U toj točki malog poluotoka prestajala je i odgovornost gradske uprave gradića i počinjalo područje privatnog vlasništva. Na karti američke pošte, ta dostavna cesta u South Green-wichu, Connecticut, bila je označena kao Shore Road, Northvvest, ali za dostavljače koji su u poštanskim kombijima dovozili pošiljke, ona je bila naprosto High Barnegat, ili samo Barnegat. A dostavljači su s nje silazili često, tri do četiri puta tjedno, s preporučenim i vrijednosnim pismima s povratnicom. Taj im put nije bio mrzak jer bi za svaku isporučenu pošiljku dobivali po dolar. High Barnegat. Osam jutara oceanskog zemljišta, a od toga gotovo pola milje graniči izravno s tjesnacem. Većina je tog zemljišta divlja, prepuštena neobuzdanu i neukroćenu rastu. A svemu je tome proturječno u duhu bilo imanje - kuća i okućnica šezdesetak metara od središnje plaže. Duga, razbacana kuća bila je izgrađena u modernom duhu i velike su staklene površine, uokrivene drvom, gledale na vodu. Travnjaci su oko nje bili tamnozeleni i gusti, uredno podši-šani i isprekidani puteljcima od kamenih ploča, kao i velikom terasom nad spremištem za čamce. Bio je već konac kolovoza, najljepši dio ljeta u High Barnegatu. More je bilo toplije no što će više ikada biti; vjetar je dolazio s plaže u zapusima zbog kojih je jedrenje bilo još uzbudljivije - ili opasnije, već kako se gleda - dok je lišće dobilo svoje najpunije zelenilo.

Koncem kolovoza grozničave je tjedne ljetnoga veselja već zamijenio osjećaj mira. Sezona je već bila na izmaku. Muškarci su još jednom počeli razmišljati o normalnim vikendima i pet punih radnih dana; žene su već otpočele mučan proces odabiranja i kupovanja koji je označavao početak nove školske godine, I um i motivi polako su se prebacivali u višu brzinu. Nastupala je oseka frivolnosti. Trebalo je početi razmišljati i o ozbiljnijim stvarima. I tako se u High Barnegatu smanjio stalni protok kućnih gostiju. Bilo je četiri i pol popodne, a Phvllis Trevavne se odmarala u ležaljci na terasi i puštala da joj toplo sunce kupa tijelo. S određenom je dozom zadovoljstva pomislila kako joj kćerin kupaći kostim dobro pristaje. Budući da je imala četrdeset dvije godine, a kći sedamnaest, to se zadovoljstvo, da si je dopustila da se tom mišlju malo pozabavi, moglo pretvoriti i u pravo malo likovanje. Ali si to nije mogla dopustiti, jer su joj se misli stalno vraćale na telefon, na poziv za Andrewa iz New Yorka. Javila se na telefon na terasi jer je kuharica još bila u gradu s djecom, a muž joj je bio još samo bijelo jedarce daleko na pučini. Malo joj je trebalo da se na zvonjavu telefona i ne odazove, ali je znala da njihov broj u High Barnegatu imaju samo dobri prijatelji i samo jako važni, iako je njezinu mužu bila draža riječ »nužni« - poslovni prijatelji. »Halo, gospođa Trevavne?« upitao je duboki glas na drugoj strani žice. »Da?« »Ovdje Frank Baldwin. Pa kako si, Phvllis?« »Dobro, jako dobro, gospodine Baldwin. A vi?« Phvllis Trevavne je Franka Baldwina poznavala već nekoliko godina, ali se još nije mogla natjerati da se starom gospodinu obrati osobnim imenom. Baldwin je bio jedan od posljednjih primjeraka te vrste u izumiranju, jedan od onih davnih divova newyorškog bankarstva. »Bio bih mnogo bolje kad bih znao zašto me tvoj muž nije nazvao. S njim je sve u redu? Nije da sam ja baš Bog zna kako važan, ali da nije bolestan?« »O, ne. Nije. Samo što ga već više od tjedan dana nije bilo u uredu. Pa nije primao nikakve poruke. Zapravo sam ja kriva za sve; htjela sam da se malo odmori.« »I moja žena, mlada damo, tako zaklanja mene. Instinktivno. Uskoči čim nešto zaškripi, i uvijek s pravim riječima.« Phvllis Trevavne prijazno se nasmijala, svjesna komplimenta. »Dobro velite, gospodine Baldwin. U ovom trenutku ja znam da on ne radi samo zato što na milju od obale vidim jedro katama-rana.« »Katamarana! Bože! Stalno zaboravljam koliko ste vi još mladi! U moje doba nitko u vašim godinama nije imao tako vrašku hrpu para. Ili bar ne stečenu vlastitim rukama.« »Kad imamo sreće. To nikad ne zaboravljamo.« Glas Phvllis Trevayne izrekao je istinu. »To mi je drago čuti, mlada damo.« I Frank Baldwin je govorio istinu, a želio je i da ona to shvati. »No dobro, kad kapetan Ahab skoči na obalu, zamoli ga da me nazove. Dogovoreno? Zaista je jako hitno.« »Bez brige, hoću.« »Zbogom, milo moje.« »Zbogom, gospodine Baldwin.«

Ali njezin je muž sa svojim uredom bio u svakodnevnoj vezi. I bio se javio desetku ljudi koji su ga bili nazvali, i to ljudi mahom mnogo nevažnijih od Franka Baldwin. A osim toga, on je Andrewu bio vrlo drag; rekao je to u više navrata. Koliko je puta bio otišao do njega po savjet o zamršenim pitanjima međunarodnog novčarstva. Njezin je muž bankaru dugovao mnogo, a sad ga je taj gospodin trebao. Zašto mu se Andrew nije javio? To naprosto nije mogla povezati s njim. Restoran je bio malen, s najviše četrdeset mjesta, i smješten na Thirty-eighth Streetu između avenija Park i Madison. Klijentela mu je uglavnom bila iz redova komercijalista na pragu srednjih godina koji su najednom počeli zarađivati više no ikad ranije, te obuzetih željom, možda čak i potrebom, da zadrže mladenački izgled. Hrana je bila samo dobra, ali joj je zato cijena bila visoka, a pića su bila skupa. Područje oko šanka bilo je, međutim, široko, a bogato izvedene stropne ploče odražavale su meko, indirektno svjetlo. Efekt je bio reminiscencija na sve one studentske bircuze iz pedesetih kojih su se pilci sjećali s tolikom toplinom u duši. A bio je projektiran baš s tom namjerom. S obzirom na to, a on to nikad nije smetao s uma, šef se sale pomalo iznenadio kad je opazio kako kroz vrata, krzmajući se, ulazi oniži i dobro odjeven muškarac od šezdeset i nekoliko godina. Gost se osvrnuo na sve strane i prilagodio oči sumračnom osvjetljenju. Šef sale mu je prišao. »Stol, gospodine?« »Ne... Da, trebam se naći s nekim... Nije važno, hvala. Već ga imamo.« Dobro odjeven muškarac već je za stolom u pozadini bio opazio čovjeka zbog kojeg je došao. Naglo se odmaknuo od šefa i nespretno se, bočno, počeo probijati između naguranih stolica. Sef se sjećao čovjeka u dnu sale. Želio je baš taj stol. Vremešni je muškarac sjeo. »Možda bi bilo bolje da smo se našli negdje drugdje, a ne u restoranu.« »Ništa ne brinite, gospodine Allen. Ovamo ne dolazi nitko od vama poznatih.« »Dao Bog da je tako.« Prišao im je konobar, pa su naručili piće. »Nisam baš siguran da biste se u svemu baš vi trebali brinuti«, rekao je mlađi muškarac. »Moj je dojam da glavu na panj stavljam ja, a ne vi.« »Za vas ćemo se već pobrinuti, i vi to znate. Ali da ne gubimo vrijeme. Na čemu smo sada?« »Komisija je jednoglasno odobrila izbor Andrevva Trevavnea.« »On to neće prihvatiti.« 18»Vjeruje se da hoće. Na Baldwinu je da mu iznese ponudu; možda je to već i učinio.« »Ako jest, onda ste već zakasnili.«, Vremešni je muškarac nabrao meso oko očiju i zapiljio se u stolnjak. »Čuli smo glasine, ali smo pretpostavljali da je to samo dimna zavjesa. Uzdali smo se u vas.« Podignuo je pogled na Webstera. »Naš je sporazum bio da ćete potvrditi identitet još prije nego što se poduzmu završni koraci.« »Ja tu ne mogu ništa; nitko to u Bijeloj kući ne može. Ta je komisija nedodirljiva. Imao sam sreće što sam uopće iskopao ime.« »Na to ćemo se još vratiti. Zašto oni misle da će Trevavne prihvatiti? A i zašto bi? Njegova je Danforthova zaklada velika gotovo kao Fordova ili Rockefellerova. Zašto bi to pustio?« upitao je AUen. »Vjerojatno neće. Samo

će uzeti neplaćeni.« »Nijedna zaklada te veličine ne može prihvatiti dopust u tolikom trajanju. Napose ne kad je riječ o takvom poslu. Jer tada su svi u sosu.« »Nije mi baš jasno...« »Mislite da su oni imuni?« prekinuo ga je Allen pitanjem. »Njima u ovom gradu trebaju prijatelji. Ne dušmani... I kakva je procedura? Ako je Baldwin zaista iznio ponudu. I ako je Trevavne prihvati?« Konobar se vratio s pićem pa su obojica zašutjela. Onda je otišao, a Webster je odgovorio. »Uvjet glasi, kad komisija nekog izabere, to mora odobriti predsjednik, a podložan je i zatvorenom ispitivanju pred dvostranačkim komitetom u Senatu.« »No dobro, no dobro.« Allen je podigao čašu pa iskapio veći dio pića. »Da pođemo od toga; tu bi se nešto dalo poduzeti. Na tom ćemo ga saslušanju diskvalificirati.« Mlađeg muškarca to kao da je zbunilo. »Zašto? U čemu je stvar? Tim će potkomitetom netko ipak morati predsjedati. A čini mi se da je Trevavne u najmanju ruku razuman čovjek.« »Vama se čini!« Allen je brzo iskapio piće. »Ma na temelju čega vam se to čini? Sto vi uopće znate o njemu?« 19»To što sam pročitao. Valjano sam istražio situaciju. On i njegov šurjak - inače inženjer elektronike - pokrenuli su sredinom pedesetih malu tvrtku u New Havenu. Bavila se aeroastronautičkim istraživanjem i proizvodnjom. Sedam-osam godina kasnije naletjeli su na pravu zlatnu žilu; do trideset pete već su obojica bili milijunaši. Sura je projektirao, dok je Trevavne bio pravi vrag za prodaju. Pokupili su polovicu prvih NASA-inih narudžbi i osnovali podružnice duž čitave atlantske obale. Kad mu je bilo trideset sedam godina, Trevavne je izišao iz tvrtke i zaposlio se u State Depart-mentu. Usput je i za državu napravio brdo poslova.« Webster je po-dignuo čašu pa se preko ruba zagledao u Allena. Mladić je očekivao da će svojim poznavanjem zaraditi pohvalu. No umjesto toga, Allen je samo otpuhnuo riječi svog sugovornika. »Sranje. Prepisano iz magazina Time. U svemu je zapravo najvažnije da je Trevayne originalan tip... On ne surađuje. To dobro znamo, jer smo još prije nekoliko godina pokušali s njim stupiti u vezu.« »O?« Webster je spustio čašu. »Nisam to znao... O, Bože. Onda on zna?« »Ne baš mnogo, ali možda dovoljno. Nismo sigurni. Ali vama je opet promaknula poanta, gospodine Webster. A čini mi se da vam promiče od samog početka... Mi ne želimo da on predsjeda tim prokletim pododborom. - Ne želimo ni njega ni ikoga njemu sličnog! O tako nečem ne smijemo ni misliti.« »I što glede toga možete učiniti?« »Istisnuti ga... ako zaista prihvati. A rezervno nam je rješenje senatsko ispitivanje. Vraški ćemo se potruditi da ga sigurno odbace.« »Recimo da uspijete, i što dalje?« »Nominirat ćemo našeg čovjeka. Sto je već prije trebalo učiniti.« Allen je dao znak konobaru i pokazao na obje čaše. »Gospodine Allen, zašto ga niste zaustavili? Ako ste mogli, zašto niste? Rekli ste kako ste čuli da se priča o Trevavneu; u tom je trenutku trebalo uskočiti.« 20Allen je izbjegao Websterov pogled. Iskapio je vodu lednicu iz čaše, a kad je progovorio, u glasu mu se osjećalo veliko naprezanje pri pokušaju da sačuva autoritet, iako sa sve manje uspjeha.

»Zbog Franka Baldwina, eto zašto. Franka Baldwina i onog senilnog kujinog sina Hilla.« »Ambasadora?« »Tog prokletog ambasadora beskućnika, s njegovom prokletom ambasadom u Bijeloj kući... Velikog Billvja Hilla! Baldwin i Hill; oni su igrači iza čitave te majmunarije. Hill kruži kao kobac već najmanje dvije-tri godine. On je nagovorio Baldwina da ude u Komisiju za nabavke. A onda su u četiri oka izabrali Trevavnea... Baldwin je izletio sa svojim imenom; koji bi se vrag usudio usprotiviti?... Ali vi ste nam trebali reći da je to konačno. Da smo to pouzdano znali, mogli smo to spriječiti.« Webster je pažljivo promatrao Allena. A kad mu je odgovorio, u glasu mu je bila krutost koju prije nije iskazivao. »A ja mislim da mi lažete. Netko drugi je to zeznuo; ili vi ili koji od drugih takozvanih specijalista. Kao prvo, mislili ste da će se ta istraga istutnjiti još prije nego što i dođe na svijet, da će skončati na odboru... Ali ste pogriješili. A tada je već bilo prekasno. Odnekud je izronio Trevavne i vi to više niste mogli zaustaviti. A niste baš sigurni ni da to možete učiniti sada. Zato ste me i potražili... Pa da onda pustimo sva ta gnojenja o kašnjenju i previđenoj poanti?« »Mladiću, dajte pripazite malo na jezik. Nemojte slučajno smetnuti s uma koga ja predstavljam.« Ali ta je izjava bila izrečena bez primjerene joj snage. »A vi nemojte smetnuti s uma da razgovarate s čovjekom kojega je na njegovo mjesto postavio osobno predsjednik Sjedinjenih Država. Možda vam to neće biti drago čuti, ali zato ste i došli k meni. I sad, gdje smo? Sto hoćete?« Allen je polako izdahnuo, kao da iz sebe želi ispustiti gnjev. »Neke od nas to zabrinjava više nego ostale...« »I vi ste jedan od njih«, ubacio mu se Webster tiho u riječ. 21»Da... Trevayne je kompliciran čovjek. S jedne strane, za poslovna pitanja pravo čudo od djeteta - što znači da se snalazi u konferencijskim dvoranama; a s druge, skeptik - jer se ne miri s izvjesnim realnostima.« »Čini mi se da to obično ide skupa.« »Samo kad se nastupa s pozicije moći.« »Prijeđimo na stvar. U čemu je Trevavneova snaga?« »Recimo da mu nikad nije trebala ničija pomoć.« »Recimo da ju je odbio.« »No dobro, no dobro. To stoji.« »Rekli ste da ste pokušali s njim stupiti u vezu.« »Da. Kad sam radio za... Nije važno. Bilo je to početkom šezdesetih; tad smo se tek bili sredili, pa smo mislili da bi on mogao biti dragocjen dodatak našoj... zajednici. Čak smo mu bili zajamčili ugovore s NASA-om.« »Isuse blaženi! I on vas je odbio.« Bila je to tvrdnja, ne pitanje. »Držao nas se neko vrijeme, a onda shvatio da te ugovore može pribaviti i bez nas. Čim je to shvatio, rekao nam je da se nosimo dovraga. Zapravo je otišao i mnogo dalje. Rekao mi je da kažem svojima da se maknemo iz svemirskog programa, što dalje od državnog novca. Zaprijetio je da će otići državnom odvjetniku.« Bobby Webster je zamišljeno podignuo vilicu i počeo polako ubadati stolnjak. »A što bi bilo da je bilo obratno? Da ste mu trebali? Bi li onda ušao u vašu 'zajednicu'?«

»To mi ne znamo. Neki misle da bi. Ali nisu oni razgovarali s njim, nego ja. Ja sam bio posrednik. Ja sam jedini kojeg je stvarno upoznao... Nikad nisam spominjao imena, nikad rekao tko iza mene stoji.« »Ali vjerujete da je bilo dovoljno i to što iza vas stoji netko? Dovoljno za nj?« »Na to pitanje nije moguće odgovoriti. Zaprijetio nam je tek kad je dobio što je htio, kad se uvjerio da mu ne treba nitko osim njegova šurjaka i njegove proklete kompanije u New Havenu. Ali si sad naprosto ne možemo dopustiti taj rizik. Ne smijemo dopustiti da sjedne na čelo tog pododbora... On je nepredvidljiv.« »I što bih ja tu trebao učiniti?« »Izložite se, ako treba, svakoj razumnoj opasnosti, ali mu se približite što više. Optimalno bi bilo da mu vi postanete veza s Bijelom kućom. Je li to izvedivo?« Bobbv Webster je trenutak pošutio, pa odlučno odgovorio. »Da. Predsjednik me doveo na tu sjednicu pododbora. Sve je bilo strogo povjerljivo, bez bilježaka, bez zapisnika. Uz njega je bio samo još jedan pomoćnik; bez konkurencije. Izvest ću to nekako.« »Shvaćate, to možda i ne bude potrebno. Poduzet ćemo izvjesne preventivne mjere. Ako one donesu ploda, Trevavne nestaje iz kadra.« »Tu bih vam mogao pomoći.« »Kako?« »Mario de Spadante.« »Ne! Apsolutno ne! Već smo vam rekli, s njim ne želimo imati nikakva posla.« »On bi vam mogao mnogo pomoći. I to kako i sami ne slutite. Ili ne želite priznati.« »On ne dolazi u obzir.« »Ne bi škodilo sklopiti jedno malo poznanstvo. Ako vas to vrijeđa, pomislite na Senat.« Allenove su se namrštene bore rasplinule. Pogledao je predsjednikova pomoćnika gotovo s uvažavanjem. »Shvaćam što mislite.« »To će, dakako, poprilično povisiti moju cijenu.« »Mislio sam da vjerujete u to što radite.« »Ja vjerujem u to da moram zaštititi bokove. A oni su mi najsigurniji ako me dobro platite.« »Vi ste vrlo odvratan čovjek.« »I vrlo nadaren.« Andrew Trevavne je potjerao dvostruki trup svog katamarana s vjetrom u krmi, pa uhvatio brzu struju prema obali. Protegnuo je duge noge uz spojnu motku i pružio ruku preko ruda kormila da u krmenoj struji napravi još jednu brazdu. Bila je to bezrazložna kretnja, samo kretnja, besmislena gesta. More je bilo toplo; kao da mu je nešto tjeralo ruku kroz mlaki, žitki film. Baš kao što je i njega nešto tjeralo - tjeralo neumoljivo - prema enigmi koju nije sam izabrao. Pa ipak će konačna odluka biti njegova, a on je već znao kakva će biti. U svemu ga je baš to najviše jedilo; shvaćao je da ga tjeraju furije i mrzio je samoga sebe što je ikad i pomislio da im se podvrgne. Ostavio ih je za sobom. Još odavno. Katamaran se našao na stotinjak metara od obale Connecticuta kad je vjetar naglo promijenio smjer - kako to vjetrovi često čine kad s otvorene pučine udare o krutu obalu.

Trevavne je prebacio noge preko desnog trupa i zategnuo glavno jedro, pa je malena barka skrenula, trznula se udesno i krenula prema molu. Trevavne je bio stasit muškarac. Ne golem, nego samo nešto veći od većine drugih ljudi, i obdaren glatko koordiniranim pokretima koji su govorili o mladosti tako aktivnoj da je se nerado i prisjećao. Sjeća se kako je u Netvstveeku pročitao članak, pa se začudio opisu svojih negdašnjih sposobnosti na terenu. Dakako da je opis bio debelo pretjeran, kao što takvi opisi u takvim člancima obično i jesu. Bio je, istina, dobar, ali ne baš toliko. Uvijek mu se činilo da stvara dojam da je mnogo bolji no što uistinu jest, kao i da trudom prikriva svoje nedostatke. Ali je zato znao da je dobar mornar. A možda i više od toga. Ostalo je za nj bilo sasvim beznačajno. Kao što je oduvijek i bilo, sve osim konkurencije. A sad će se naći pred nesnosnom konkurencijom. Ako donese odluku. Pred konkurencijom koja ne poznaje milost, i s kojom će se morati nositi taktikom o kakvoj ne govori nijedan udžbenik. Ali i u toj je taktici bio dobar. Iako ne zato što se njom već bio poslužio - i baš je to za nj bilo važno, neizmjerno važno. Razumjeti tu taktiku, manevrirati, čak se o nju i očešati - ali nikad u njoj ne i sudjelovati. Umjesto toga, steći znanje i poslužiti se njime radi stjecanja prednosti. I onda se njome poslužiti bez milosti, ne znajući za poštedu. Andrew je na palubi kraj kormila držao malen notes pričvršćen za čeličnu pločicu. Za nju je bio prikačen i tanki nehrđajući lanac, a na njemu nepromočiva kutija s kemijskom olovkom. Govorio je da mu to služi za bilježenje utrošenog vremena, orijentira, brzine vjetra - svega toga. A zapravo je služilo za zapisivanje slučajno doletjelih misli, ideja, bio je to svojevrsni podsjetnik. Katkad mu je sve... gotovo sve bilo toliko jasnije dok je bio na moru. I zato se sad toliko i uzrujao kad mu je pogled pao na notes. U nj je bio upisao samo jednu riječ. Napisao je nesvjesno, ni sam ne shvaćajući što radi. Boston. Otrgnuo je list, zgužvao ga energičnije no što je trebalo, pa ga bacio u vodu tjesnaca. Dođavola! Nek' vrag sve nosi, pomislio je. Ne! Katamaran se uvukao u vez, pa je Trevavne pružio ruku preko razme i desnicom se uhvatio za mol. Ljevicom je pak oslobodio konop za dizanje jedra i ono se olabavjelo i zalepršalo. Privezao je brodić i ustao, svukao s jarbola i ostatak platna, pa ga namotao 25oko deblenjaka. Za manje od četiri minAte skinuo je kormilo, spremio prsluk za spašavanje, uvezao jedro- i stavio brodić u četverovez. Podignuo je pogled preko kamenog zidića terase sve do zgrade od drva i stakla što je virila iz ruba brijega. Nikad ga nije prestajala uzbuđivati. Nije tu bila riječ o materijalnom posjedovanju; to mu više nije bilo važno. Nego zato što je ispala baš onakvom kakvom su je on i Phyl bili zamislili. Stvorili su je zajedno i ta je činjenica bila vrlo važna. Iako to vjerojatno nikad neće nadoknaditi ono drugo. Ono tužno. Ali je ipak pomagala. Prišao je kamenoj stazi što je vodila kraj spremišta za čamac pa oštrom strminom krenuo prema terasi. U trenutku kad bi se našao na pola puta uvijek je mogao odrediti u kakvoj je formi. Ako bi ostao bez daha, ili bi ga zaboljele noge, u sebi bi se zarekao da će ili manje jesti ili više vježbati. Zato ga je veselilo što je sada na tome mjestu osjetio tek blagu nelagodu. Ili je to možda bilo zato što su mu misli bile toliko zaokupljene da se nisu mogle baviti naporom.

Ne, osjećam se sasvim dobro, pomislio je. Tjedan dana ne biti u uredu, stalno na slanom zraku, na ugodno energičnom kraju ljetnih mjeseci - osjećam se sjajno. A onda se prisjetio notesa i nesvjesno - podsvjesno - napisane riječi. Boston. Zapravo se nije osjećao baš nimalo sjajno. Prešao je i zadnje zavijene stube što su ga još dijelile od terase od pješčanika i ugledao ženu zavaljenu u platnenoj ležaljci. Oči su joj bile otvorene, zagledane u pučinu, a nisu vidjele ništa što i njegove. Kad bi je god vidio takvu, uvijek bi ga malo zapeklo. Zapeklo zbog tužnih i bolnih uspomena. Na Boston, vrag neka ga nosi. A onda je shvatio da su mu tenisice prikrile šum koraka. Nije ju želio preplašiti. »Bok«, rekao je tiho. »Da?« rekla je Phvllis i žmirnula. »Jesi li se najedrio, milo?« »Bilo je prekrasno. Jesi dobro spavala?« Trevavne joj je prišao i lagano je poljubio u čelo. »Slatko sam spavala dokle sam mogla. Dok me nisu probudili.« »Da? Mislio sam da su klinci odvezli Lillian u grad.« »Nisu me probudila djeca. Niti Lillian.« »Zvuči mi zloslutno.« Trevavne je posegnuo u veliki pravokutni hladionik na vrtnom stolu pa izvukao limenku piva. »Ne baš zloslutno. Ali sam radoznala.« »Ma o čemu ti to?« Otrgnuo je čep s limenke i potegnuo. »Nazvao je Frank Baldvvin... Zašto mu se nisi javio?« Trevavne je zadržao pivo na usnama i pogledao ženu. »Nisam li taj kupaći kostim već vidio na nekome?« »Jesi, i hvala na komplimentu - slučajnom ili namjernom - no ja bih i dalje željela znati zašto ga nisi nazvao.« »Pokušao sam ga izbjeći.« »Mislila sam da ti je on drag.« »I je. I to jako. Sto je još samo razlog više da ga izbjegavam. On će me nešto zamoliti, i ja ću mu to odbiti. Ili bar vjerujem da će me zamoliti, a želio bih ga odbiti.« »Što to?« Trevavne je rastreseno prišao kamenom zidiću na rubu terase i položio limenku na njegov rub. »Baldwin me želi angažirati. Tako se priča; a čini mi se da ovo zovu 'probnim balonom'. On stoji na čelu Komisije za vojne nabavke. I sad stvaraju pododbor koji bi trebao, kako to oni pristojno vele, napraviti 'dubinsku studiju' odnosa s Pentagonom.« »I što to znači?« »To znači da na četiri-pet kompanija - zapravo konglomerata -otpada sedamdeset i nešto postotaka vojnog proračuna. Na ovaj ili onaj način. Tu se više ništa ne da valjano kontrolirati. I sad bi taj pododbor trebao biti istražni organ Komisije za vojne nabavke. Pa mu traže predsjedavajućeg.« »A to bi bio ti?« »Ali ja to ne želim. Sasvim mi je dobro i ovako. To što sada radim je pozitivno, a predsjedanje tim odborom bilo bi nešto najnegativnije što uopće mogu zamisliti. Tko god se prihvati tog posla postat će parija na saveznoj razini... ako obavi i pola posla.« »A zašto?«

»Zato što je u Pentagonu svinjac. To nije čak ni tajna; daj si pogledaj u novinama. Svaki dan. Čak se to puno i ne skriva.« »I zašto bi onda netko bio parija samo zato što to pokušava raspetljati? Mogu shvatiti da bi stekao neprijatelje, ali parija na saveznoj razini...« Trevavne se blago nasmijao, pa s pivom u ruci sjeo u stolicu do žene. »Kako te volim zbog tvoje novoengleske jednostavnosti. Kao i zbog kupaćeg kostima.« »Previše hodaš. Noge tvojih misli, dušo, rade prekovremeno.« »Ne bih rekao. Jer me to ne zanima.« »Ali odgovori mi na moje pitanje. Zašto savezni parija?« »Zašto što se taj svinjac ukorijenio i preduboko. I proširio se i previše. Ako uopće želi nešto obaviti, taj će pododbor morati tolikima reći baš koješta. U biti, djelovati uz veliki strah. Kad čovjek počne govoriti o monopolima, ne može ostati samo na utjecajnim ljudima koji vrte dionice. On počinje ugrožavati tisuće i tisuće radnih mjesta. U krajnjoj liniji, to je uporište svakog monopola, od vrha do dna. Da ukloniš jedno, stvaraš drugo zlo. To je možda i nužno, ali je uzrok velike patnje.« »O, Bože«, rekla je Phvllis i uspravila se. »Bome si o tome dosta razmišljao.« »Razmišljao, da. Ali poduzeo - ništa.« Iskočio je iz stolice i prišao stolu pa u pepeljari ugasio cigaretu. »Iskreno govoreći, čudim se da je sve to uopće i otišlo tako daleko. Te priče - dubinske studije, istrage, nazovi to kako te volja - obično se glasno predlože, a onda se od njih tiho odustane. Tiho se odlože u senatskoj garderobi ili restoranu Zastupničkog doma. Ali ovaj je put drukčije. Pa se pitam zašto.« »Pitaj Franka Baldwina.« »Radije ne bih.« »A trebao bi. Andy, toliko mu duguješ. Sto misliš, zašto je izabrao baš tebe?« Trevayne je još jednom prešao preko terase, stigao do zidića i zagledao se preko Long Island Sounda. »Ja za taj posao imam kvalifikacije i Frank to zna. Ja sam već radio s tim dečkima koji daju državne narudžbe. A u tisku sam se glasno bunio protiv prekoračenja cijena i ugovora s otvorenim stavkama. On zna i za to. Čak sam se bio i naljutio, ali to je bilo davno... Ali mislim da je glavno to što on zna koliko prezirem mani-pulatore. Takvi su upropastili mnoge valjane ljude, a napose jednog. Sjećaš se?« Trevavne se okrenuo i pogledao ženu. »Sad me ne smiju ni pipnuti. Ja tu ne mogu izgubiti ništa osim malo vremena.« »Još malo, pa si sam sebe uvjerio.« Trevavne je zapalio i drugu cigaretu pa se naslonio na kameni vijenac ograde i prekrižio ruke na prsima. I dalje ju je gledao. »Znam. Baš zato i izbjegavam Franka Baldwina.« *** Trevavne je samo gurao omlet po tanjuru, jer ga zapravo i nije zanimao. Nasuprot njemu, u direktorskoj blagovaonici, sjedio je Frank Bafdwin. Stari je gospodin govorio sa žestinom u glasu. »Andrew, taj se posao mora obaviti, i ti to znaš. I to se ničim ne može spriječiti. Ja samo želim za nj dobiti najboljeg čovjeka. A vjerujem da si taj najbolji čovjek baš ti. I mogao bih dodati da je odluka odbora bila jednoglasna.«

»A zbog čega si tako siguran da će se s tim uopće krenuti? Ja baš nisam. Senat stalno buci o potrebi štednje; to je vraško pitanje i takvo će i ostati. To jest, sve dok se negdje ne obustavi gradnja ceste ili zatvori tvornica aviona. Tad sva ta strka naglo utihne.« »Ne ovaj put. Ovaj je put to jače od cinizma. Da ne mislim tako, ne bih se u sve to ni upuštao.« »Čime dokazuješ samo to da tako misliš. Ali, Frank, tu sigurno ima i još nešto.« Baldwin je skinuo naočale s čeličnim okvirom i položio ih kraj tanjura. Žmirnuo je nekoliko puta pa graciozno promasirao hrbat svog patricijskog nosa. Nasmiješio se nekakvim napola tužnim polu-smiješkom. »I ima. Imaš jako dobru moć opažanja... Nazovimo to nešto zavještanjem dvaju staraca čiji je život - kao i život njihove obitelji tijekom mnogih naraštaja - bio u ovoj našoj domovini na najugodniji način produktivan. Usudio bih se reći da smo dali svoj doprinos, ali smo za nj bili i preobilno nagrađeni. Ja to ne bih znao izraziti na ljepši način.« »Bojim se da te nisam razumio.« »Naravno da nisi. Objasnit ću ti. William Hill i ja poznajemo se još od djetinjstva.« »Ambasador Hill?« »Da... Neću ti dosađivati s ekscentričnostima našeg odnosa -bar ne danas. Neka bude dovoljno i to da tu ne možemo ostati još mnogo godina, a nisam ni siguran da bih to uopće želio... Taj odbor Komisije, taj pododbor - to je naša ideja. I kanimo ih vidjeti kao realnosti koje funkcioniraju. Toliko možemo jamčiti; nas smo dvojica zajedno, svaki na svoj način, za to dovoljno moćni. I, da posegnem za tim groznim izrazom, dovoljno smo uvaženi.« »I što misliš da ćeš dobiti?« »Istinu. Istinu kakvom je mi shvaćamo. A ova je zemlja ima pravo znati, bez obzira koliko bolna bila. Da bi se izliječila bolest, mora se najprije postaviti valjana dijagnoza. Bez zadrtih pravdolju-baca koji redom lijepe etikete, bez osvetoljubivih optužbi kojima se nabacuju gunđala... Istinu, Andrew. Samo istinu. I to će biti naš dar, Billvjev i moj. Vjerojatno zadnji.« Trevavne je osjetio želju da se pomakne, da osjeti kako mu se tijelo giba. Stari gospodin što mu je sjedio sučelice činio je baš ono što je Trevavne i očekivao, i u tome uspijevao. Počeli su se nazirati zidovi, počeo se ocrtavati put. »Zašto bi taj pododbor uspio u tome? I drugi su pokušavali, pa im nije uspjelo.« »Zato što će, zahvaljujući tebi, njegov rad biti apolitičan, a on, ni na koji način, sam sebi svrha.« Baldwin je vratio naočale na nos. Njegove stare oči, uvećane lećama, na Trevavnea su djelovale hip30notički. »A to su nužni faktori. Ti nisi ni republikanac ni demokrat, ni liberal ni konzervativac. Obje su te stranke pokušale dobiti za sebe i ti si obje odbio. Ti si živa kontradikcija u ovom dobu nomenklature. Ti u svemu tome ne možeš ništa ni dobiti ni izgubiti. Tebi će vjerovati. A to nam je jako važno... Mi se pretvaramo u polarizirani narod, poslagan u beskompromisne, sukobljene pretince. Nama je očajnički potrebno da još jednom povjerujemo u objektivnu istinu.« v./' »Ako to prihvatim, čitav će Pentagon i svi koji s njim imaju posla, pobjeći u planine - ili do šapirografa svog ureda za odnose s javnošću. Jer baš tako obično i rade. I kako ćeš to spriječiti?« »Spriječit će to Predsjednik. On nas u to uvjerava. A Predsjednik je, velim ti, dobar čovjek.« »I ja ne odgovaram nikome?« »Čak ni meni. Samo samome sebi.«

»Ja sam odabirem svoje ljude, ne nameće mi ih nitko izvana?« »Daj mi popis ljudi koje želiš. Dat ću ih provjeriti.« »Zvat ću ih kako mi koji zatreba. I dobit ću svu potrebnu pomoć.« Trevavne ta pitanja nije izgovorio kao pitanja nego kao tvrdnje, ali je na njih ipak očekivao odgovor. »Potpunu. To ti jamčim. To ti mogu i obećati.« »Ali ja ne želim taj posao.« »Ali ćeš ga ipak preuzeti.« Još jedna tvrdnja, ovaj put iz usta Franka Baldwina. »Baš kako sam rekao Phvllis. Ti si, Frank, tako sugestivan. Zato sam te i izbjegavao.« »Nitko ne može izbjeći onome što mu je suđeno da učini. Ni trenutku za to dosuđenu. Znaš li gdje sam to našao?« »Zvuči mi hebrejski.« »Ne... ali si blizu. Sredozemlje. Marko Aurelije. Jesi li kad sreo bankara koji je pročitao Aurelija?« »Na stotine. Oni misle da je Aurelije nekakav investicijski fond.« Steven Trevayne se zagledao u bezizražajna lica lutaka odjevenih u sakoe od tvida i flanelske hlače u raznim nijansama sivog. Prigušeno osvjetljenje College Shoppea bilo je sasvim primjereno dojmu nenametljivog bogatstva kojemu su težili stanovnici Greenwicha, Connecticut. Steven je spustio pogled na svoje levisice, blatne teniske i opazio kako mu se sa stare samtane jakne baš sprema otpasti puce. Pogledao je na sat i ozlovoljio se. Već bi bilo krajnje vrijeme. Rekao je sestri da će je, skupa s prijateljicama, odvesti natrag u Bar-negat, ali je uvjet bio da se nađu u osam i trideset. Jer u Cos Cobu u devet i petnaest mora pokupiti curu, pa će zakasniti. Slao je sestru do sto crnih đavola zato što je za kućnu djevojačku zabavu izabrala baš tu večer, i što im je onda svima obećala i vožnju kući. Sestra naime nije smjela voziti noću ta je zakonska odredba Stevenu Trevavneu bila smiješna; ta imala je već sedamnaest godina - pa kad bi došlo do ovakvih zgoda, on je bio prvi na udaru. Kad bi joj to, međutim, odbio, otac bi možda otkrio kako mu najednom trebaju svi obiteljski automobili i tako bi ostao bez kotača. Imao je već skoro devetnaest godina. Za tri tjedna odlazi na koledž. Bez automobila. Jer otac je rekao, dok je brucoš, ništa od automobila.Mladi se Trevavne nasmijao u sebi. Otac je imao pravo. Pod čitavom kapom nebeskom ne bi se našao razlog zbog kojeg bi morao imati auto. Nije želio da mu sin putuje prvim razredom; ne na takav način. Već je bio nakanio priječi preko ceste pa iz dragstora nazvati curu, kad su se pred njim zaustavila policijska kola. »Ti si Steven Trevavne?« upitao je pozornik kraj bližeg prozora. »Da, gospodine.« Osjetio je tjeskobu jer mu se policajac obratio odsječeno. »Ulazi.« »Zašto? Sto je bilo? Samo sam stajao...« »Imaš sestru Pamelu?« »Da. Da, imam. I baš je čekam.« »Neće ti doći. Vjeruj mi kad ti kažem. Upadaj.« »Sto je bilo?« »Čuj, mali, ne možemo dobiti tvoje, jer su u New Yorku. Sestra je rekla da si tu, pa smo došli po tebe. Pravimo vam uslugu. A sad ulazi!« Mladić je otvorio stražnja vrata i hitro ušao. »Dogodio se nesretni slučaj? Da joj se nije što dogodilo?« »Ta zar se to uvijek ne dogodi slučajno?« upitao je policajac za volanom.

Steven Trevavne se grčevito uhvatio za naslon prednjeg sjedala. Osjetio je kako ga obuzima strah. »Molim vas, recite mi što se dogodilo!« »Tvoja sestra i još nekoliko cura počele su zabavu tako što su se napušile«, odgovorio je pozornik. »U gostinskoj kući Swansonovih. Koji su otišli u Maine... naravno. Javili su nam prije sat vremena. Ali kad smo došli, otkrili smo da se sve malo zakompliciralo.« »Kako to mislite?« »E to je bio taj nesretni slučaj, moj mladiću«, ubacio se vozač. »Teška droga. I nesretni je slučaj htio da smo je pronašli.« Steven Trevayne je ostao osupnut. Sestra bi mu se znala koji put napušiti - a tko ne bi ali nikad ništa teško. To nije dolazilo u obzir. »Ja u to ne vjerujem«, rekao je naglašeno. »Uvjerit ćeš se na vlastite oči.« Patrolna su kola na sljedećem uglu skrenula udesno. To nije bio put prema policijskoj postaji. »Zar već nisu privedene?« »Nismo ih registrirali. Ne još.« »Nije mi jasno.« »Ne želimo da se o tome priča. Ako ih zapišemo, onda se tu više ništa ne da učiniti. Još su kod Swansonovih.« »Jesu li tamo i roditelji?« »Već smo ti rekli, nismo ih mogli dobiti«, odgovorio je vozač. »Swansonovi su u Maineu, tvoji su u gradu.« »Rekli ste da ih je bilo više. Prijateljice.« »Iz druge države. Prijateljice iz đačkog doma. Prvo na to želimo upozoriti roditelje koji su odavde. I moramo biti oprezni. Za svačije dobro. Shvaćaš, našli smo dva paketa čistog heroina. Moja bi stručna procjena bila da to vrijedi oko četvrt milijuna dolara.« Dok su se uspinjali kratkim betonskim stubištem prema stražnjim vratima policijske postaje u Greenwichu, Andrew Trevayne je ženu držao za mišicu. Bili su se dogovorili da će ući na taj ulaz. Upoznavanje je bilo uljudno, brzo, a onda su Trevavneove uveli u sobu detektiva Fowlera. Sin im je stajao kraj prozora i čim su se roditelji pojavili na vratima, krenuo je prema njima. »Mama! Tata!... Seru na vagone!« »Daj, Steve, malo ohladi«, rekao je otac strogo. »Je li s Pam sve u redu?« »Da, mama. Savršeno. Još su kod Swansonovih. Samo je zbunjena. I sve su zbunjene, i vrag neka me nosi ako su za išta krive!« »Rekoh, ohladi!« »Tata, savršeno sam hladan. Samo se ljutim. Te klinke nemaju ni pojma što je to čisti žuti, a kamoli gdje se i kako prodaje!« »A ti znaš?« upitao je detektiv Fowler sasvim mirno. »Nije riječ o meni, pajkane!«

»Još ti jedanput ponavljam, Steve, ili se saberi ili jezik za zube!« »Ne, neću!... Oprosti, stari, ali neću! Tim je pajacima netko telefonski javio da pogledaju kod Svvansonovih. Ni ime, ni razlog. Oni...« »Čekaj čas, mladiću!« upao mu je u riječ policajac. »Nismo mi nikakvi 'pajaci', pa bih ti prijateljski savjetovao da se kloniš takvih izraza!« »Ima čovjek pravo«, dodao je Trevavne. »Uvjeren sam da bi mi gospodin Fowler znao objasniti što se dogodilo. Kakav to telefonski poziv, gospodine Fowler? Niste mi ga bili spomenuli.« »Tata! On ti to neće reći!« »Zato što to ne znam!... I to je istina, gospodine Trevavne. Danas u sedam i deset dežurnom je netko telefonski javio da kod Swansonovih ima trave; da bismo trebali malo pogledati, jer tu ima još i koječega. Glas je bio muški, i govorio je nekako... mislim, uzvišenim tonom. Poimence je spomenuo samo vašu malu. I tako samo pošli... Četiri klinke. Priznale su da su za prošli sat skupa popušile jednu cigaretu. Neš ti orgije. Iskreno govoreći, pozornik je rekao da to zaboravimo. Ali baš u trenutku dok nam se javljao radijem, opet je zazvonio telefon. Isti glas. Isti čovjek. Ovaj nam je put rekao da pogledamo u kutiju za mlijeko na verandi gostinske kuće Swansonovih. I tako smo našli dva paketića heroina. Čista roba. Procjenjujemo na dvjesto, dvjesto pedeset tisuća. A s tim nema zezanja.« »Iako je to najprozirnija, najnaivnija namještaljka za koju sam čuo u životu. U to ne bi povjerovale ni malo dijete.« Trevavne je pogledao na sat. »Tu će za pola sata biti moj odvjetnik; uvjeren sam da će vam reći isto. Mislim, ja ću ostati i pričekati, ali znam da bi moja žena rado do Swansonovih. Nemate ništa protiv?« Detektiv je glasno uzdahnuo. »Ni najmanje.« »Treba li vam još moj mali? Može li je on odvesti?« »Naravno.« »Možemo li je odvesti kući?« upitala je Phvllis Trevavne zabrinuto. »Sve njih k nama?« »Mislim, postoje i određene formalnosti...« »Daj pusti sad to, Phyl. Otiđi do Svvansonovih. Nazvat ćemo te čim stigne Walter. Ništa se ne brini. Molim te.« »Tata, a da ostanem i ja? Ja bih mogao reći Walteru...« »Rekao sam ti da pođeš s mamom. Ključevi su ti u autu. Daj, gibaj!« Trevavne i detektiv Fowler ispratili su ih pogledom. Kad su se vrata zatvorila, Trevavne je posegnuo u džep za cigaretama. Ponudio je i policajca, ali je on to odbio. »Ne, hvala. Ovih dana umjesto cigareta uzimam pistacije.« »I bolje vam je. A sad, hoćete li mi reći čemu sve te priče? U to da te curice imaju nekakve veze s heroinom vi ne vjerujete ništa više od mene.« »A zašto ne? Riječ je o vrlo skupoj vezi.« »Zato što biste ih, da u to vjerujete, već odavno priveli i zatvorili. I to baš zato što je riječ o vrlo skupoj vezi. Vi se prema čitavoj toj situaciji odnosite na prilično neortodoksan način.« »Da, istina je.« Fowler je obišao pisaći stol i sjeo. »I imate pravo, ja zaista ne vjerujem da one s tim imaju veze. Ali, s druge strane, ne mogu ni na sve to samo odmahnuti rukom. Što se tiče neizravnih dokaza, stvar je vrlo eksplozivna; mislim da vam to ne trebam objašnjavati.« »I što kanite poduzeti?«

»Ovo će vas iznenaditi, no možda mi to kaže vaš odvjetnik.« »Sto samo potvrđuje moju tvrdnju.« »Da, doista. Ne mislim da smo na suprotnoj strani, ali mi nije nimalo jednostavno. Imamo ipak nekakve dokaze, i ja sasvim sigurno ne mogu samo zatvoriti oči. S druge pak strane, okolnosti pod kojima smo do njih došli izazivaju mnoga pitanja. U pravnom to smislu ne bih mogao prikačiti klinkama - kad se sve uzme u obzir...« »Mogao bih vas dovesti pred sud zbog neopravdanog uhićenja. A to bi moglo biti skupo.« »No dajte, gospodine Trevavne. Samo nemojte prijetiti. Pravno gledano, te su cure, pa tako i vaša kći, priznale da su pušile mari36huanu. To je protuzakonito. Ali to je sitno djelo i ne bismo inzisti-rali. Ali ima tu i još nešto. Greenvvichu ne treba takav publicitet, a četvrt milijuna dolara čistog heroina donosi mnogo publiciteta. Ne treba nam ovdje nikakva ludnica.« Trevavne je shvatio da mu Fowler govori iskreno. To je doista bio problem. A sve je osim toga bilo i suludo. Zašto bi itko želio inkriminirati četiri mlade djevojke, i to želio tako žarko da bi pre-žalio i toliki iznos? Bio je to zaista sasvim neobičan čin. Phvllis Trevavne sišla je niza stube i ušla u dnevnu sobu. Muž joj je stajao pred golemim staklenim zidom, zagledan u tjesnac. Ponoć je već davno bila prošla, a mjesec je bio kolovoski, i prolijevao sjaj po pučini. »Djevojke su u gostinskim sobama. Imat će o čemu pričati do zore; poludjele su od straha. Hoćeš što popiti?« »Baš ti hvala. Oboma bi nam dobro došlo.« Phvllis je prišla malom ugrađenom baru lijevo od prozora. »I što će sada biti?« »Fowler i Walter su se o svemu dogovorili. Fowler će objaviti da su pronađeni paketići, i to na temelju telefonske dojave. To ne može izbjeći. Ali neće spominjati ni mjesto ni imena, jer istraga još traje. Ako ga baš pritisnu, reći će da nema prava prokazivati nevine ljude. A cure mu ne znaju reći baš ništa.« »Jesi li već razgovarao sa Swansonovima?« »Uhvatila ih je panika, ali ih je Walter umirio. Rekao sam im da će Jean ostati kod nas do sutra-preksutra. Ostale već ujutro idu kući.« Phvllis je pružila mužu piće. »Vidiš li ti u tome nekakvu logiku? Ikakvu?« »Ne, baš nikakvu. Nikome baš ništa ne pada na pamet. A prema Fowleru i dežurnom naredniku, glas je na telefonu bio glas nekog dobro potkoženog. Što znači netko od mnogih tisuća; što možemo malo suziti jer je znao za gostinsku kuću Swansonovih. Hoću reći, bez oklijevanja ju je nazvao 'gostinskom kućom'; nije rekao ni da je to posebna zgrada niti ništa drugo.« »Ali zašto?« »Nemam pojma. Možda je netko imao pik na Swansonove; i to kakav pik, vrijedan četvrt milijuna dolara. Ili...« »Ali, Andy«, prekinula ga je Phvllis. Svega se sjećala i sad je pažljivo birala riječi. »Taj koji je nazvao spomenuo je samo Pam. A ne Swansonovu Jean.« »Naravno. Ali je heroin ostavljen na Swansonovom imanju.«

»Shvaćam.« »Ja baš i ne«, odgovorio je Trevavne i prinio čašu ustima. »Sve su to samo nagađanja. Walter je vjerojatno u pravu. Valjda su tog nekog zaskočili između dvije transakcije, pa ga je uhvatila panika. Cure su mu taman dobro došle. Površno gledano, bogate, razmažene, i tako imaš i grješnog jarca i alibi.« »Ja tako ne mogu ni misliti.« »Ne mogu ni ja. Samo ti citiram Waltera.« Najednom se na kružnom prilazu pred kućom začuo automobil. »Sigurno Steve«, rekla je Phvllis. »Rekla sam mu da ne dođe jako kasno.« »Što je i učinio«, dodao je Trevavne pa pogledao na sat na okviru kamina. »Ali bez bukvica, obećajem. Sviđa mi se kako se večeras ponio. Jezik mu baš nije bio sasvim besprijekoran, ali se nije dao uplašiti. A mogao se.« »Tako sam bila ponosna. Pravi sin svoga oca.« »Ne, nego je rekao popu pop i bobu bob. Pukne pa kud bilo.« Otvorila su se ulazna vrata i u kuću je ušao Steven Trevavne. Polako ih je ali odlučno zatvorio za sobom. Izgled mu je odavao uznemirenost. Phvllis Trevayne je krenula prema sinu. »Čekaj čas, mama. Prije nego što mi priđeš, htio bih ti nešto reći... Od Swansonovih sam otišao u deset četrdeset pet. Murjak me odvezao u grad do mog auta. Odvezao sam se do Ginny, pa smo oboje otišli do Cos Cob Taverna. Stigli smo onamo oko jedanaest i pol. Popio sam tri boce piva, nikakva trava, ništa više.« »Zašto nam sve to pričaš?« upitala je Phvllis. Visoki je momak zamucao, nesiguran u sebe. »Izišli smo iz birca prije otprilike sat vremena i pošli do auta. Prednje je sjedalo bilo sve zasvinjeno; netko ga je isprolijevao viskijem ili vinom, vrag bi ga znao čime. Presvlake su na sjedalima bile poderane, pepeljare ispražnjene. Mislili smo da je to nečiji glupi vic, al' zbilja glup... Odbacio sam Ginny i krenuo kući. Kad sam se našao kraj križanja na granici grada, zaustavio me policijski auto. Nisam vozio prebrzo, ni ništa; nitko me nije naganjao. Policajci su mi samo mahnuli da skrenem s ceste. Pomislio sam da je možda netko nekog udario, što ja znam... Murjak mi je prišao i zatražio vozačku i tehničku, a onda je njušnuo unutra i rekao mi da izađem. Pokušao sam mu objasniti, no on to očito nije pušio.« »Je li bio iz Greenwicha?« »Zbilja ne znam, tata. Ali ne vjerujem. Još sam bio u Cos Cobu.« »Dalje.« »Tip me pretražio. Njegov je partner prešao čitav auto kao da sam Francuska veza. Već sam mislio da će me privesti. Gotovo sam se tome i nadao; bio sam trijezan kao rosa. Ali nisu. Nego su napravili nešto drugo. Snimili su me polaroidom s rukama na autu natjerali su me da se protegnem da mi mogu pretražiti džepove - a onda me onaj prvi murjak upitao odakle sam. Rekao sam mu, a on je otišao do auta i nazvao nekoga. Onda se vratio i upitao me jesam li lupio nekakvog starog na cesti deset milja dalje. Ja sam rekao da naravno nisam. A on mi tada veli da je taj stari u bolnici, u kritičnom stanju...« »U kojoj bolnici? Kako se zove?« »Nije mi rekao.« »Nisi ga pitao?« »Ne, tata! Premirao sam od straha. Jer nisam pregazio nikoga. Nisam čak ni vidio nikoga na cesti. Samo dva-tri automobila.« »O, Bože!« Phvllis Trevavne je pogledala muža. »I što je dalje bilo?«

»Onaj je drugi policajac još nekoliko puta snimio auto, a i mene izbliza. Ta mi je bljeskalica još pred očima... Isuse, kako sam se uplašio... I tada, samo tako, rekli su mi da mogu ići.« Momak je ostao u predsoblju, ovješenih ramena, a u očima mu se sasvim jasno zrcalila uplašena smućenost. »Jesi li mi rekao sve?« upitao je Trevavne. »Jesam«, odgovorio je sin, a strah mu je zamaglio gotovo nečujan glas. Andrew je prišao stoliću kraj kauča i podignuo slušalicu. Nazvao je telefonisticu i zamolio za broj policijske postaje Cos Cob. Phvllis je prišla sinu i povela ga u dnevnu sobu. »Ovdje Trevavne, Andrew Trevavne. Koliko sam shvatio, jedna su vaša patrolna kola zaustavila mog sina kod... gdje to, Steve?« »Junction Road, na križanju. Otprilike četvrt milje od željezničkog kolodvora.« »... Junction Road, kraj kolodvora, na križanju; prije ni pola sata. Hoćete li biti ljubazni pa mi reći što piše u izvješću? Dobro, pričekat ću.« Andrew je pogledao sina koji je sjedio u naslonjaču i Phvllis što je stajala kraj njega. Momak se stresao i nekoliko puta duboko udahnuo. Gledao je oca, uplašen i ništa ne razumijevajući. »Da«, rekao je Trevayne nestrpljivo u slušalicu. »Junction Road, na strani Cos Coba... Naravno da sam siguran. Sin je tu!... Da. D... Ne, nisam siguran... Samo čas.« Pogledao je momka. »Na policijskim kolima; jesi li vidio da piše Cos Cob?« »Mislim... zapravo nisam ni gledao. Bio je daleko. Ne, nisam to vidio.« »Ne, nije, ali morao je biti vaš, istina? Jer je bio u Cos Cobu... Da?... Shvaćam. Ali ne biste mi to mogli pogledati? Ta njega su, napokon, zaustavili u vašemu mjestu... O? No dobro, jasno mi je. Nije mi to baš drago čuti, ali shvaćam.« Trevavne je spustio telefon pa iz džepa izvadio cigarete. »Sto je bilo, tata? To nisu bili oni?« »Ne. Oni imaju dvoja patrolna kola, no nijedna od njih u protekla dva sata nisu bila ni blizu Junction Roada.« »Zašto ti to nije bilo 'drago čuti' iako 'shvaćaš'«, upitala je Phyl-lis. »Oni ne mogu zaustavljati automobile u drugim mjestima. Svakako ne bez formalnog zahtjeva, koji se mora registrirati kao prekršaj. Ali oni to ne vole, pa se snalaze. U slučaju da policijski automobili u potjeri za nekim izađu izvan područja grada, naprosto ih neformalno odvuku natrag.« »Ali moraš otkriti što je to! Jer su ga snimili i još rekli da je nekog pogazio!« »Znam. I hoću... Steve, idi gore i istuširaj se. Smrdiš kao bar na Osmoj aveniji. I opusti se. Nisi učinio ništa loše.« Prenio je telefon na klupski stolić i sjeo. Westport, Darien. Wilton. New Canaan. Southport. Ništa. »Tata, ali ja to nisam sanjao!« viknuo je Steven Trevavne. Bio je u kućnom ogrtaču. »Siguran sam da nisi. Ali nastavljamo; sad zovemo newyorške postaje.« Port Chester. Rye. Harrison. White Plains. Mamaroneck. Pred očima mu je bila slika sina, protegnuta, s rukama na poklopcu motora automobila natopljenog alkoholom. I sad ga neka neuhvatljiva policija na mračnoj cesti ispituje o nekom nepoznatom pregaženom čovjeku - fotografije, optužbe. Sve to nije imalo nikakve logike; sve je bilo obavijeno nekakvom upravo apstraktnom nevjericom. Onom istom nevjericom, osjećajem nerealnosti, kao u slučaju kad je kod njegove kćeri i njezinih prijateljica, u kutiji za

mlijeko na verandi gostinske kuće Swansonovih, pronađeno čistog heroina u vrijednosti od dvije stotine pedeset tisuća dolara. Ludilo. No ipak se sve to dogodilo. »Cure su napokon zaspale«, rekla je Phvllis i ušla u dnevnu sobu. Bila su već skoro četiri sata. »Ima li štogod?« »Ništa«, odgovorio je muž. Okrenuo se sinu koji je sjedio u naslonjaču kraj ostakljenog zida. Momak je zurio van, dok su se u njemu stalno smjenjivali strah i Ijutita smetenost. »Steve, daj se pokušaj sjetiti. Je li patrolni automobil bio u kakvoj drugoj boji, a ne crnoj? Možda u tamnoplavoj ili zelenoj?« »U tamnoj. To je sve. Možda je i mogao biti plav ili zelen. Znam samo da nije bio bijel.« »Jesu li na njemu bile kakve pruge? Ikakav znak, pa ne znam kako nejasan?« »Ne... Ma da, čini mi se da da. Samo što nisam gledao. Nisam mislio...« Momak je stavio ruku na čelo. »Ali ja nisam nikoga zgazio! Kunem se da nisam!« »Naravno da nisi!« Phvllis mu je prišla, nagnula se, pa mu prislonila obraz na obraz. »Sve je to strašan nesporazum, i mi to znamo.« »Poslije jezive psine«, rekao je Trevavne i osjetio zbunjenost. Na klupskom je stoliću zazvonio telefon. Zvonjava je djelovala zastrašujuće, bila je neskladan uljez u tajne strahove. Trevayne je hitro podignuo slušalicu. »Halo!... Da, da. Ovdje stanuje, ja sam mu otac.« Steven Trevavne je skočio iz naslonjača i hitro prišao iza kauča. Phyllis je ostala kraj pozora, ustrašena od onoga što slijedi. »Miloga ti Boga! Istelefonirao sam čitav Connecticut i New York! Dečko je malodoban i auto je na moje ime! Morali su me smjesta nazvati! I volio bih, molim vas, dobiti nekakvo objašnjenje.« Sljedećih je nekoliko trenutaka Trevavne slušao bez komentara. Kad je napokon progovorio, izgovorio je samo tri riječi. »Hvala. Čekam ih.« Spustio je slušalicu i okrenuo se ženi i sinu. »Andy? Je li sve u redu?« »Jest... Policijska postaja Highport; seoce petnaestak milja sjeverno od Cos Coba. Njihova su patrolna kola pošla za automobilom po Coast Roadu, za mogućim počiniteljem razbojstva, pa su prije uhićenja radijem provjeravali podatke. Izgubili su ga i skrenuli na zapad, na Briarcliff Avenue, i ugledali čovjeka kojeg je udario auto sasvim sličan tvome, Steve. Radijem su pozvali bolnička kola, informirali policiju u Cos Cobu, i kad su se tako za sve pobrinuli, 42krenuli natrag prema Highportu. Opazili su te na Junctionu, skrenuli u paralelnu ulicu, pa te dostigli milju od križanja... Mogli su te pustiti čim su provjerili u Cos Cobu, jer se krivac sam prijavio. Ali su ti onjušili kola i odlučili ti malo napuniti gaće... Poslat će nam fotografije.« Strašna je noć bila gotova. *** Steven Trevavne je ležao u krevetu i zurio u strop. Radio je bio namješten na jedan od onih beskrajnih razgovornih programa koji traju po čitavu noć i u kojima se svi međusobno nadglasavaju. Pomislio je kako bi mu ta kakofonija mogla pomoći da zaspi. Ali san mu nikako nije dolazio na oči.

Znao je da je trebao nešto reći; bilo je tako glupo ne reći baš ništa. Ali mu riječi nisu htjele doći, baš kao što mu sada ne dolazi san. Olakšanje je bilo tako totalno, tako potpuno, tako potrebno; nije se usudio udahnuti sumnju. Te je riječi prvi spomenuo njegov otac, i to nesvjesno. Steve, daj se pokušaj sjetiti. Je U patrolni automobil bio u kakvoj drugoj boji, a ne crnoj? Možda. Možda je bio tamnomodar ili zelen. Ali je boja bila tamna. I baš se toga trebao sjetiti kad je otac izgovorio »Highport«. Highport na Oceanu glasilo je ime na panou uz Coast Road. Highport je zaista bio maleno selo, gotovo zaselak. Imao je dvije--tri prekrasne plaže - bile su odvojene i bile u privatnom vlasništu. Za vrućih ljetnih noći on bi se s prijateljima - uvijek samo s nekolicinom - znao često parkirati povezavši se nekoliko stotina metara Coast Roadom, pa bi onda propuzali preko privatnog zemljišta i našli se na plaži. Morali su biti oprezni; stalno su morali budno paziti da im ne dođe Zutanjak. Da, baš su ih tako zvali. Zutanjak. Jedina patrolna kola u Highport na Oceanu. Jer su bila kričavo žuta. Andrew Trevayne se u zračnoj luci Johna F. Kennedvja ukrcao na 707 i pripremio se na jednosatni let do Washingtona. Čim je avion završio uspon i svjetla se upozorenja pogasila, Tre-vayne je otkopčao pojas. Bilo je tri i petnaest, što znači da će zakasniti na sastanak s predsjednikovim pomoćnikom Robertom Web-sterom. Rekao je svom uredu u Danforthu da nazovu Webstera u Bijelu kuću; da mu kažu da ga je nešto zadržalo, pa ako zbog tog kašnjenja zaželi da se nadu negdje drugdje, da mu poruku o tome ostavi u zračnoj luci Duiles. Njemu to nije bilo važno; već se bio pomirio s tim da će morati prenoćiti. Od lijepe je mlade stjuardese prihvatio votku martini i potegnuo dugi gutljaj. Položio je čašu na maleni poslužavnik pred sobom, napola gurnuo naslonjač natrag i rastvorio na brzinu kupljeni magazin New York položen u krilo. Najednom je shvatio da ga promatra putnik do njega. Uzvratio mu je pogled i smjesta shvatio da mu je lice poznato. Čovjek je bio krupan, glava mu je bila pogolema, a put žestoko pocrnjela - no više od rođenja negoli od sunca. Mogao je imati pedeset i koju i nosio je debele naočale s rožnatim okvirom. On mu se prvi obratio. »Gospodin Trevavne, ako se ne varam?« Glas mu je bio tih no dubok, i u njemu se čuo nekakav hripavi prizvuk, ali je ipak bio ljubazan. »Tako je. Znam da smo se već negdje vidjeli, ali mi oprostite, ne mogu se baš sjetiti...« »De Spadante. Mario de Spadante.« »O, pa naravno«, odgovorio je Trevavne, a pamćenje mu se u trenutku aktiviralo. Mario de Spadante ga je vratio u nevvhavenske dane, ili bar njihov kasniji dio, devet godina u prošlost. De Spadante je zastupao građevinsku tvrtku koja se ponudila podignuti neke zgrade koje su financirali Trevavne i njegov sura. Trevavne je odbio ponudu - jer su graditelji imali premalo iskustva. Ali je zato Mario de Spadante u međuvremenu, za tih kratkih devet godina, svladao lijep put. Dakako, ako je vjerovati novinama. Sad je uživao glas velike sile podzemlja. Često su ga zvali »Mario Spade«1 - aludirajući na njegovu

tamnu put i okolnost da je već pokopao mnoge neprijatelje. Za ovo posljednje, međutim, nikad nije bio i osuđen. »Rekao bih da je prošlo devet, možda i deset godina«, rekao je De Spadante i prijazno se nasmiješio. »Sjećate me se? Odbili ste moju građevinsku ponudu. I postupili savršeno ispravno, gospodine Trevavne. Naša kompanija nije imala iskustvo potrebno za takav posao. Da, imali ste pravo.« »To je, u najboljem slučaju, uvijek ipak samo informirano nagađanje. Drago mi je što mi to ne zamjerate.« »Naravno da ne zamjeram. A da budem iskren, nikad ni nisam.« De Spadante je namignuo Trevavneu i tiho se nasmijao. »A to i nije bila moja kompanija. Nego nekog rođaka... Njemu sam zamjerio, ne vama. Tjerao me je da radim njegov posao. Ali na kraju ipak sve dođe na svoje. Tako sam ja naučio posao, njegov posao, bolje od njega. I tako je ta kompanija sada moja... Ali čujte, prekinuo sam vas u čitanju. A ja opet moram pogledati neke izvještaje - čitavu hrpu kilometarskih, osamcilindarskih odlomaka s brojevima koji nadilaze svu matematiku što sam je slušao na New Haven Highu. Ako zapnem na kojoj riječi, zamolit ću vas da mi prevedete. Da mi nečim nadoknadite to što ste me prije deset godina odbili. Dogovoreno?« Široko se nasmiješio. Spade engl. lopata (Op. pr.) Trevayne se nasmijao pa s minijaturne police dohvatio martini. Podignuo je čašu palacdva u smjeru De Spadantea. »To je najmanje što mogu učiniti.« Što je i učinio. Petnaestak minuta pred slijetanje u Dullesu Mario de Spadante ga je zamolio da mu objasni posebno zapetljan odlomak. I bio je zaista tako kompliciran da ga je i Trevavne morao nekoliko puta pročitati, te napokon savjetovati De Spadantea da ga pojednostavni, prevede u razumljiviji oblik i tek onda prihvati. »Ja iz ovog zaista ne mogu izvući ništa više od toga da oni očekuju da ćete najprije odrediti krupne stavke i tek se tada prihvatiti sitnih.« »I što je tu novo? Obračunavam četvornu stopu plus zarada, i u to je sve uključeno.« »Čini mi se da to znači baš to. Pretpostavljam da ste podizvo-đač.« »Tako je.« »Glavni izvođač želi da sve obavite korak po korak. Ili mi se bar tako čini.« »Znači ja mu napravim pola vrata, ili možda samo okvir, a on ostalo kupi od nekog drugog?« »Vjerojatno se varam. Bit će bolje da tražite pojašnjenje.« »Možda i neću. Tako će ga to doći dvostruko. Nitko ne želi raditi pola tuđeg posla... Sad ste mi se odužili za ono od prije deset godina. Pa vas častim pićem.« De Spadante je dohvatio papire od Trevavnea i rukom dozvao stjuardesu. Stavio je papire u veliku omotnicu i naručio piće za sebe i Trevavnea. Kad je Trevavne zapalio cigaretu, osjetio je kako se avion počeo polagano spuštati. De Spadante je gledao kroz prozor, a Trevavne je opazio otisnuto zaglavlje - okrenuto naopako - na velikoj omotnici u De Spadanteovu krilu. A zaglavlje je glasilo: Odjel kopnene vojske Inženjerijske postrojbe Trevayne se nevidljivo nasmiješio. Nije ni čudo što je jezik tako nerazumljiv. Pentagonski su inženjerci, kad treba sklopiti posao, najveći gnjavež u Washingtonu. Trebao je znati. ***

Poruka se na pultu za rezervacije sastojala od imena Robert Webster i njegova washingtonskog telefonskog broja. Kad je Tre-vayne nazvao, iznenadio se otkrivši da je dobio Websterovu privatnu vezu u Bijeloj kući. Bilo je tek prošlo četiri i pol; mogao je nazvati i centralu. U dane Trevavneova političkog službovanja predsjednikovi pomoćnici nisu nikome davali svoj privatni broj. »Nisam bio siguran kad ćete doći; zastoji znaju biti strašni«, glasilo je Websterovo upozorenje. Trevayne se zbunio. Bila je to sitnica, nevrijedna zapravo spomena, ali se Trevavne zabrinuo. Centrala Bijele kuće ne radi bez prekida. Webster mu je predložio da se nađu poslije večere u koktel--baru Trevayneova hotela. »Tako ćemo moći prije onog sutra još preletjeti neke stvari. Predsjednik bi volio s vama sutra ujutro nakratko popričati, negdje oko deset, deset i pol. Za oko sat vremena dobit ću njegov konačni raspored.« Trevavne je izišao iz telefonske govornice i krenuo prema glavnom izlazu aerodromskog terminala. Sa sobom je bio ponio samo jednu presvlaku, košulju, rublje i čarape. Ako ga čeka primanje u Bijeloj kući, morat će provjeriti brzinu hotelske praonice i glačao-nice. Pitao se zašto ga Predsjednik želi vidjeti. Činilo se malo preuranjenim, jer formalnosti oko njegova prihvaćanja još nisu bile obavljene. Moguće je, međutim, da je Predsjednik naprosto želio i osobno potvrditi tvrdnju Franka Baldwina da iza tog predloženog pododbora stoji i najviša funkcija u zemlji. Ako je doista tako, onda je to bilo i velikodušno i razložno. »Hej, gospodine Trevavne!« Kraj pločnika je stajao Mario de Spadante. »Mogu vas odvesti u grad?« »O, ne bih vam želio smetati. Uzet ću taksi.« »Ma kakva smetnja. Evo, tu su mi kola.« Pokazao je na dugi, tamnoplavi cadillac parkiran nekoliko metara desno. »Baš vam hvala.« De Spadanteov je vozač otvorio stražnja vrata pa su obojica ušla u auto. »Gdje ste odsjeli?« »Hilton.« »Sjajno. Ja sam samo malo dalje. Sheraton.« Trevavne je opazio da je cadillac opremljen telefonom, minijaturnim barom, televizorom i stereouređajem za stražnje sjedalo. Mario de Spadante je od newhavenskih dana zaista svladao lijep put. •'»Bome, to se zove komad automobila.« »Pritisneš puce i kraj volana ti iskoče curice i plešu. Iskreno govoreći, za moj je ukus ponešto razmetljiv. Rekao sam moj auto, ali nije. Rođakov.« »Imate mnogo rođaka.« »Velika porodica... Ali nemojte me krivo shvatiti. Ja sam samo jedan mali građevinar iz New Havena kojemu se posrećilo.« De Spadante se nasmijao tihim, zaraznim smijehom. »Majke ti Božje! A što sve samo novine o meni pišu! Kriste blaženi! Trebali bi pisati scenarije. Ne velim ja da nema mafioza, tako glup opet nisam, ali ga ne bih prepoznao da se o nj spotaknem.« »Moraju nešto pisati da prodaju novine.« Bilo je to jedino čega se Trevavne mogao sjetiti. »Ma da, jasno. Znate, imam mlađeg brata, nekako vaših godina. Pa čak i o«. Dođe mi i veli: 'Ma što to govore, Mario? Je li to istina?'... 'Govore o čemu?' pitam ja. 'Ta valjda me poznaješ, Augie. I to već četrdeset dvije godine. Pa da mi sve ide baš lako? Zar ne moram

svaki dan trošiti deset sati na kresanje troškova, natezanja sa sindikatima, utjerivanje dugova?'... Ha! Da sam ono što vele, samo bih podignuo slušalicu i prepao te klipane do koštane srži. A kako sada stvari stoje, ja obilazim banke, stojim u repu s guzanima i moljakam kredite.« »Čini mi se da ipak nekako preživljavate.« Sad se Mario de Spadante još jednom nasmijao i opet namignuo onako nevino i zavjerenički, kao onomad u avionu. »Dobro ste to rekli, gospodine Trevavne. Preživljavam. Nije mi lako, ali uz Božju pomoć i mnogo marljiva rada, nekako guram... Vaša je zaklada dobila posao u Washingtonu?« »Ne. Ovdje sam drugim poslom, moram se naći s nekim ljudima.« ^ »To je Washington. Najveće malo sastajalište zapadne hemisfere. I znate što? Kad god netko kaže da se 'mora naći s nekim ljudima' to je znak da ne pitaš - a s kim to.« Na ovo se Andrew Trevavne samo nasmiješio. »Još živite u Connecticutu?« upitao je De Spadante. »Da. Kraj Greenwicha.« »Lijep kraj. Baš tamo radim neke obiteljske kuće. Kraj tjesnaca.« »I ja sam na tjesnacu. Južna obala.« »Možda bismo se mogli naći. Da vam pokušam prodati još jedno krilo kuće.« »Možete pokušati.« *** Trevavne je prošao ispod luka i našao se u baru. Zaokružio je pogledom i opazio razne ljude posjele u mekim ležaljkama i niskim sofama. Prišao mu je šef sale odjeven u smoking. »Mogu li vam pomoći, gospodine?« »Da. Ovdje bih se morao naći s gospodinom Websterom. Ne znam je li rezervirao stol.« »O, da. Vi ste gospodin Trevavne.« »Tako je.« »Gospodin Webster je telefonirao da će zakasniti nekoliko minuta. Odvest ću vas do vašeg stola.« »Hvala.« Konobar u smokingu poveo je Trevavnea u duboki kut bara u kojem upadljivo nije bilo gostiju. Kao da je baš taj dio bio izoliran i ograđen nevidljivim konopom. Webster je zatražio takav stol, a njegov je položaj bio jamstvo da će ga i dobiti. Trevayne je naručio piće i pustio da mu misli odlutaju u dane što ih je proveo u State Departmentu. ,/ Bili su to dani puni izazova, uzbudljivi i poticajni gotovo kao i prve godine u kompaniji. I to najviše zato što su tek malobrojni vjerovali da će znati obaviti veliki povjereni mu zadatak. A zadatak je bio koordinirati trgovinske sporazume s nekoliko istočnih satelitskih zemalja - zajamčiti privrednim sektorima svih tih zemalja najpovoljnije moguće uvjete - no bez remećenja političke ravnoteže; što uopće nije bilo teško. Sjeća se kako je već na prvoj konferenciji razoružao obje strane prijedlogom da američki State Department i njegov komunistički analog u jednoj prostoriji održe međunarodnu tiskovnu konferenciju u kojoj će kategorički odbaciti sve iza čega stoji protustranka, dok će u susjednoj prostoriji poslovni ljudi sklapati svoje sporazume. Ta je dosjetka imala efekta; smijeh je bio iskren i baš je on odredio ton svih kasnijih susreta. Kad god bi se pregovarači zagrijali, netko bi s druge strane veselo ustvrdio kako mu je mjesto u »drugoj prostoriji« - među propagandistima.

Lijepi su bili ti washingtonski dani. Ushićivala ga je spoznaja da je tako blizu kanalima stvarne moći, da njegove prosudbe slušaju i ljudi velike odgovornosti. A oni su to zaista i bili, bez obzira na osobnu političku pripadnost. »Gospodin Trevayne?« »Gospodin Webster?« Trevayne je ustao i rukovao se s predsjednikovim pomoćnikom. Opazio je da je Webster nekako njegovih godina, možda godinu-dvije mlađi, i da je muškarac ugodnog izgleda. »Žao mi je k'o vragu što kasnim. U sutrašnjem se rasporedu pojavila rupa. Pa nam je Predsjednik svoj četvorici rekao da se zaključamo u sobu i ne izlazimo sve dok to ne dovedemo u red.« »Zaključujem da je to već obavljeno.« Trevavne je sjeo, a onda je i Webster učinio isto. »Vrag neka me nosi ako znam.« Webster se nasmijao i mahnuo konobaru. »Vama sam napravio mjesta u jedanaest i petnaest, a drugima prepustio da isplaniraju popodne.« Izrekao je narudžbu pa se opet srušio u stolicu i glasno uzdahnuo. »Zašto uopće jedan fini seoski deran iz Ohija i radi takav posao?« »Rekao bih, lijep skok.« »I bio je. Ali mislim da su pobrkali imena. Moja mi žena stalno govori kako ulicama Akrona luta nekakav Webster i pita se zašto je utukao tolike novce prilažući izbornim kampanjama.« »Sasvim moguće«, odgovorio je Trevavne, iako je dobro znao da Webster na to mjesto nije postavljen zabunom. Bio je to pametan mladić koji se brzo uspinjao na političkoj pozornici državnog sabora Ohija, zaslužan za to što su sve zasluge guvernera išle u korist predsjedniku. Frank Baldwin mu je bio rekao da je Webster čovjek na kojeg treba pripaziti. »Dobro ste letjeli?« »Da, hvala. Sve je, rekao bih, prošlo mnogo glade nego vama danas popodne.« »U to sam siguran.« Konobar se vratio s Websterovim pićem. Obojica su ušutjela sve dok se nije udaljio. »Jeste li razgovarali i s kim drugim osim s Baldwinom?« »Ne, nisam. Frank mi je rekao da ne bih trebao.« »Ljudi u Danforthu nemaju pojma?« »A zašto i bi? Sve da me Frank i nije upozorio, ništa još zapravo nije definitivno.« »Jest definitivno, bar što se nas tiče. Predsjednik se jako veseli. Reći će vam to i osobno.« »Ostaje još ipak ispitivanje pred Senatom. Možda oni na sve to budu gledali drukčije.« »A na temelju čega? Vaše su ruke čiste. Jedino zbog čega mogu na vas skočiti jest povoljno pisanje sovjetskog tiska o vama.« »O meni?« »Jako vas vole u Tassu.« »Nisam imao pojma.« »Nije ni važno. Oni vole i Henrvja Forda. A za državu ste obavili lijep posao.« »Ne kanim se od tako nečeg ni braniti.« »Rekoh vam da to nije važno.« »I ja se nadam... Pa ipak, ima tu i još nešto, bar s moga gledišta. Morali bismo se... mislim, kako da kažem, oko nečeg razumjeti. I to mora biti sasvim jasno.« »Kako to mislite?«

»U biti oko dvoga. Već sam o tome govorio Baldwinu. Suradnja i neuplitanje. I jedno mi je i drugo podjednako važno. Bez toga ja ne mogu raditi. Nisam baš siguran da to mogu obaviti i s tim; ali bez toga sasvim sigurno ne mogu.« »Tu neće biti nikakvih problema. Takav bi uvjet svatko postavio.« »To se lako traži, a teško dobiva. Ne zaboravite, u tom sam gradu već jednom radio.« »Nisam vas pratio. Kako bi se to netko mogao uplesti?« »Da krenemo od riječi 'interno'. Zatim skočimo na 'povjerljivo'. Uz što onda možemo naći i 'tajno', 'strogo povjerljivo', čak i 'prioritetno'.« »Oh, kvragu, sve vam je to već odobreno.« »Ali želim da se to i jasno i glasno kaže. I na tome inzistiram.« »Onda to i zatražite. I dobit ćete... Ukoliko niste uspjeli sve živo povući za nos, vaš je dosje prava mala studija besprijekornosti. Vama bi dali da nosite i malu crnu kutiju.« »Ne, hvala. Bolje da ostane gdje je i sada.« »I hoće... A sad, htio bih vam dati upute za sutra.« Robert Webster mu je izdeklamirao rutinu audijencije u Bijeloj kući i Trevavne je shvatio koliko se ona od nekad malo promijenila. Dolazak pola sata do četrdeset pet minuta prije primanja u Ovalnoj sobi; mora ući kroz točno određen ulaz; propusnicu će mu dati Webster; savjet je da sa sobom ne nosi metalne predmete veće od koluta za ključeve; treba shvatiti da je sastanak ograničen na točno toliko minuta, no da se može i skratiti ako vrhovni nosilac izvršne vlasti zaključi da je rekao sve što je želio reći i čuo sve što je želio čuti. Ako se može uštedjeti vrijeme, onda se štedi. Trevavne je lamanjem glave davao do znanja da shvaća i prihvaća. Kad su već bili skoro gotovi s poslom, Webster je naručio drugo i posljednje piće. »Telefonski sam vam obećao nekoliko objašnjenja; laska mi što ih niste forsirali.« »Nije to ništa važno, a osim toga pretpostavljam da će mi Predsjednik odgovoriti i na jedno pitanje koje mi u glavi stoji pred svima ostalima.« »A to je... zašto vas želi vidjeti sutra ujutro?« »Da.« »Sve je to povezano. Zbog istog razloga imate i moj privatni broj, a zato ću i srediti da do mene možete doći u svako doba dana i noći, bez obzira gdje bio, ovdje ili u inozemstvu.« »Je li to nužno?« »Pa ne znam baš. Ali tako to želi Predsjednik. I ne mislim mu proturječiti.« »Neću ni ja.« »Predsjednik naravno želi iskazati svoju potporu pododboru, kao i svoje osobno povjerenje u vas. To je primarno. A ima tu i još jedan aspekt - izrazit ću ga svojim a ne njegovim riječima; ako pritom pogriješim, pogreška je moja a ne njegova.« Trevavne ga je pažljivo promatrao. »Ali o tome što ćete mi reći već ste raspravljali, pa će stoga varijacije biti neznatne.« »Naravno. Ne držite se tako zabrinuto, sve je to samo za vaše dobro... Predsjednik je već pregrmio mnoge političke ratove, Trevavne. I sad je već pravi cipal od porta. Državni stroj, Zastupnički dom, Senat - uvijek je bio gdje se bojak bio i zato dobro zna što vas čeka. Stvorio si je mnoge prijatelje, no mislim da je popis uravnotežen podjednako dugom listom neprijatelja. Njegov ga je položaj, dakako, udaljio od bitki, ali mu on dopušta i određene slobode, otvara izvjesne točke na koje može izvršiti pritisak. Pa želi da znate da vam sve to stoji na raspolaganju.« »Zbog čega sam mu jako zahvalan.«

»Ali ima tu i jedna začkoljica. Nikad ne pokušavajte do njega doći sami. Ja sam vaša jedina veza, vaš jedini most s njim.« »Nikad mi ne bi ni palo na um da do njega pokušam doći i osobno.« »A siguran sam da vam nikad nije palo na um ni da sada iza vas stoji čitava službena težina predsjedničke funkcije, i to na najzgodniji mogući način. Hoću reći, u trenutku kad vam zatreba.« »Ne, zaista i nije. Ja sam korporacijski čovjek i navikao sam na strukture. Jasno mi je što mislite. I znam to cijeniti.« »Ali njega nikad ne smijete ni spomenuti, to vam je valjda jasno.« Webster je svoju tvrdnju izrekao odlučnim glasom. Nije želio ostaviti nimalo mjesta sumnji. »Shvaćam.« »Odlično. Ako on sutra načne tu temu, samo mu recite da smo se već sve dogovorili. No čak ako to i ne učini, mogli biste mu sami spomenuti kako znate za njegovu ponudu. Vrlo ste zahvalni, ili kako se to već veli.« Webster je ispio piće i ustao. »Auh! Pa još nije ni deset i pol. Vratit ću se kući prije jedanaest; žena mi neće vjerovati. Doviđenja sutra.« Webster je spustio ruku da se rukuje s Trevavneom. »Odlično. Laku noć.« Trevayne je gledao kako taj mlađi muškarac vrluda između naslonjača i hitro se probija prema luku. Webster je bio sav ispunjen tom posebnom energijom koja je istodobno i potrebno gorivo i hrana što je crpi iz svog rada. Sindrom ushita, pomislio je Tre-vayne. A ovaj je grad bio kao stvoren za to; nikad to zapravo nigdje drugdje nije bilo tako. Nešto je slično tome postojalo u umjetnosti, u reklamama, ali su na tim područjima stope promašaja bile i prenaglašene - jer se uvijek iza svega krio nekakav osjećaj straha. Ali ne u Washingtonu. Ili si unutra, ili si vani. Ako si unutra, popeo si se na brdo. A ako si u Bijeloj kući, onda stojiš na vrhu. Trevavne je već davno bio zaključio da biračko tijelo za svoj novac dobiva mnogo talenata. Sve u zamjenu za taj sindrom. Pogledao je na sat; bilo je još prerano za spavanje, a nije mu se ni čitalo. Popet če se u svoju sobu i nazvati Phvllis, pa prelistati novine. A možda se i na televiziji nađe kakav film. Potpisao je ček i krenuo prema izlazu, pa popipao džep sakoa da se uvjeri kako je ključ od sobe još na svome mjestu. Prošao je ispod luka i skrenuo lijevo prema redu dizala. Dok je prolazio kraj novinskog kioska ugledao je dva muškarca u urednim, izglača-nim odijelima. Gledali su ga sa štanda. Krenuli su prema njemu, a kad je zastao pred prvim dizalom, napokon su mu i prišli. Progovorio je onaj zdesna, pa iz džepa izvadio malu crnu identifikacijsku značku. Onaj je drugi učinio isto. »Gospodin Trevavne?« »Da?« »Tajna policija, odjel Bijele kuće«, rekao je agent tiho. »Možemo li, gospodine, malo popričati s vama, eno tamo?« Pokazao je na prostor podalje od dizala. »Razumije se.« Onaj je drugi pružio značku. »Biste li bili ljubazni potvrditi, gospodine Trevavne? Moram na trenutak van.«

Trevavne je usporedio fotografiju s čovjekovim licem. Bila je autentična, pa je kimnuo glavom. Agent se okrenuo pa izišao. »Sto sve to znači?« »Volio bih pričekati da se vrati moj partner, gospodine. Mora vidjeti je li zrak čist. Jeste za cigaretu?« »Ne, hvala. Ali bih volio znati što sve ovo znači.« »Predsjednik bi vas želio primiti još večeras.« Smečti je auto tajne službe bio parkiran kraj bočnog ulaza hotela. Dvojica su agenta pohitala s Trevavneom niza stube, a vozač je otvorio stražnja vrata. Pojurili su ulicom, pa skrenuli južno, u Nebraska Avenue. »Ne idemo u Bijelu kuću, gospodine Trevayne. Predsjednik je u Georgetownu. Tako mu je zgodnije zbog dnevnog programa.« Nakon nekoliko minuta automobil je zaskakutao kroz uske, granitnim kockama popločane ulice. Bio je to znak da su se našli u rezidencijalnoj četvrti. Trevayne je opazio da voze na istok, prema kvartu s velikim, gradskim četverokatnicama, renoviranim ostacima elegantne ere. Dovezli su se ispred posebno široke zgrade od pješčenjaka s mnogo prozora i drvoredima geometrijski oblikovanih krošnji. Čovjek iz tajne službe, što je sjedio na strani do pločnika, sad je izišao i dao Trevavneu znak da učini isto. Na ulaznim su vratima bila još dva agenta u civilu. Čim su prepoznali kolegu, kimnuli su jedan drugome glavom pa izvadili ruke iz džepa. Onaj prvi, koji mu se bio obratio u hotelu, sad ga je uveo, pa poveo predvorjem do malešnog dizala na kraju hodnika. Ušli su. Agent je zatvorio mesinganu rešetku i pritisnuo dugme automata: treći kat. »Kao konzerva«, rekao je Trevavne. »Ambasador veli, kada god dođe, da se njegovi unuci u njemu igraju satima. Mislim da je to zapravo dizalo za djecu.« »Ambasador?«»Ambasador Hill. William Hill. Ovo je njegova kuća.« Trevavne ga je zamislio. William Hill sad je već imao sedamdeset i koju. Imućni istočni industrijalac, prijatelj mnogih predsjednika, diplomat lutalica, ratni junak. »Big Billy Hill«2 bio je ne baš sasvim dostojanstven nadimak što ga je magazin Time dao tom suzdržanom i mirnorječivom gospodinu. Dizalo se zaustavilo, pa su obojica izašla. Uslijedio je još jedan hodnik i još jedan agent u civilu pred još jednim vratima. Kad su mu se Trevavne i agent približili, on je neupadljivo iz džepa izvadio malen predmet, tek nešto veći od kutije cigareta, pa nekoliko puta prekrižio zrak u Trevavneovu smjeru. »Volite primati blagoslov?« upitao je agent. »Zamislite da sam vas blagoslovio.« »Što je to?« »Skener. Cista rutina, samo bez uvrede. Idemo.« Čovjek sa sićušnom spravom otvorio im je vrata. Prostorija iza vrata bila je golema knjižnica - kabinet. Police su se s knjigama pružale od poda do stropa, pod su pokrivali debeli orijentalni ćilimi, a namještaj je bio od masivnog drva i izrazito muški. Osvjetljenje je bilo neizravno i dopiralo je iz pet-šest svjetiljki. U sobi je bilo i nekoliko kožnatih nalonjača kao i veliki maha-gonijski obični stol, koji je služio kao pisaći. Za stolom je sjedio ambasador William Hill. U naslonjaču njemu slijeva sjedio je predsjednik Sjedinjenih Država.

»Gospodin Predsjednik. Gospodin ambasador... gospodin Trevavne.« Agent se tajne službe okrenuo i izišao, pa za sobom zatvo- , rio vrata. Trevavne je prišao Predsjedniku da prihvati pruženu ruku i tad su ustala obojica. »Gospodine Predsjedniče.« »Gospodine Trevavne, drago mi je što ste došli. Nadam se da vam nije bilo nezgodno.« »Ni najmanje, gospodine Predsjedniče.« Očito igra riječima, prema »Hill Billy« (Billy iz planine), gorštak, sirovina. (Op. pr.) »Poznajete gospodina Hilla?« Sad su se rukovala i njih dvojica. »Zadovoljstvo mi je, gospodine.« »Čisto sumnjam, u ovo doba«, odgovorio je William Hill, nasmijao se i zaobišao stol. »Ali da vas ponudim pićem, Trevavne. U Konstituciji nigdje ne piše da morate biti trijezni ni na kojem sastanku zakazanom poslije šest.« »Nisam znao da i za sastanke prije šest postoje ikakva ograničenja«, rekao je Predsjednik. »O, uvjeren sam da postoje neke rečenice, napisane još u osamnaestom stoljeću, a koje bi se mogle primijeniti u danom slučaju. Što ćete popiti, Trevavne?« upitao je stari gospodin. Trevavne mu je rekao i shvatio da ga obojica žele osloboditi napetosti. Predsjednik mu je dao znak da sjedne, a Hill mu je donio času. »Jednom smo se zgodom već bili sreli, gospodine Trevavne, ali ne vjerujem da me se sjećate.« »Naravno da se sjećam, gospodine Predsjedniče. Čini mi se da je to bilo prije četiri godine.« »Tako je. Tada sam još bio u Senatu, a vi ste za državu obavili sjajan posao. Čuo sam za vaše uvodne opaske na trgovinskoj konferenciji. Znate li da se tadašnji državni tajnik na vas jako ljutio?« »Čuo sam priče. Ali mi nikad nije ništa rekao u lice.« »A kako i bi?« ubacio se Hill. »Vi ste obavili posao. A njega stjerali u kut.« »Zbog svega je to i bilo tako zabavno«, dodao je Predsjednik. »U tom mi se trenutku to učinilo kao jedini dobar postupak odlečtivanja«, rekao je Trevavne. »Sjajno obavljen posao. Sjajno.« Predsjednik se nagnuo iz naslonjača i pogledao Trevavnea. »Kad sam se ispričao što sam vas večeras zagnjavio, mislio sam to sasvim ozbiljno. Znam da ćemo se ujutro opet sresti, ali sam smatrao da je ova noć važna. Neću trošiti riječi, jer sam siguran da biste se rado vratili u hotel.« »Nema nikakve žurbe, gospodine.« »Lijepo od vas.« Sef se države nasmiješio. »Znam da ste se našli s Bobbvjem Websterom. I kako je bilo?« »Jako dobro, gospodine. Mislim da sam sve shvatio i drago mi je što ste mi ponudili pomoć.« »Itekako će vam trebati. Nismo baš znali da li da vas večeras pozovemo. Sve je ovisilo o Websteru... Čas nakon što vas je napustio telefonirao mi je ovamo. Kako sam mu bio rekao. I tada smo shvatili da vas moramo dovesti.« »O? A zašto to?« »Rekli ste da o pododboru niste razgovarali ni s kim osim s Frankom Baldwinom. Je li to točno?«

»Da, gospodine. Frank mi je dao do znanja da ne bih trebao. U svakom slučaju, nisam ni imao razloga da o tome pričam i s kim; ništa još nije uglavljeno.« Predsjednik Sjedinjenih Država pogledao je Williama Hilla, a on se pažljivo zagledao u Trevavnea. Hill mu je uzvratio pogled, pa onda opet vratio pažnju na Trevavnea. Onda je progovorio tiho, ali zabrinuto. »Jeste li u to apsolutno sigurni?« »Naravno.« »Jeste li to spomenuli ženi? Bi li njoj moglo pobjeći?« »Jesam, ali ona ne bi lanula. U to sam sasvim siguran. Zašto pitate?« Sad se opet oglasio Predsjednik. »Jasno vam je da smo proširili glasine da smo razmišljali o vama kao kandidatu za taj posao.« »Stigle su i do mene, gospodine Predsjedniče.« »Baš kako je i trebalo. Je li vam također poznato da je Komisija za nabavke sastavljena od devet članova - vodećih ljudi s različitih područja, među kojima su i najčasniji ljudi ove zemlje?« »Toliko mi je rekao i Frank Baldwin.« »Je li vam rekao da su se svi složili, do zadnjeg čovjeka, da ne odaju nijednu odluku, ništa o napredovanju postupka, nikakvu konkretnu informaciju?« »Ne, nije, ali to mogu razumjeti.« »Odlično. A sad vam moram reći ovo. Prije tjedan dana poslali smo i druge glasine. Autorizirane - jer se komisija s tim složila - u smislu da ste kategorički odbili to mjesto. Nismo ostavili nimalo mjesta sumnji u vaš stav. Glasine vele da ste se žestoko usprotivili čitavoj zamisli, smatrajući je opasnim zadiranjem u tuđa prava. Čak da ste moju administraciju optužili zbog taktike policijske države. To je ona skrivana informacija - a iskustvo nam veli da se baš u nju najviše vjeruje, i to zato što je tako neugodna.« »I onda?« Trevavne nije ni pokušao prikriti koliko ga je to ozlo-voljilo. Čak mu ni predsjednik Sjedinjenih Država nema prava pripisivati takve nazore. »A onda nam se vratila informacija da vi to mjesto niste odbili, već naprotiv, prihvatili. I građanska i vojna obavještajna služba utvrdile su činjenicu da je u izvjesnim moćnim krugovima to opće poznato. Na naše se nijekanje nitko nije ni obazreo.« Sad su Predsjednik i ambasador ušutjeli, kao da puštaju da važnost njihova otkrića na Trevavneu ostavi nekakvog traga. Ali je on ostao zbunjen, ne znajući kako da na to reagira. »U moje 'odbijanje' nitko dakle nije ni povjerovao. Tome se ne čudim. Ljudima koji me poznaju to je vjerojatno bilo sumnjivo -bar u obliku u kojem je izrečeno.« »Čak i kad ga je Predsjednik osobno potvrdio odabranom gostu?« upitao je William Hill. »I ne samo ja, gospodine Trevavne. Nego kabinet predsjednika Sjedinjenih Država. Tko god da to bio, morao je imati vraške petlje da me nazove lašcem. Napose na takvom području.« Trevavne ih je pogledao obojicu. Počinjao je shvaćati, ali slika je još bila zamućena. »Je li... je li bilo potrebno stvarati zbrku? Je li tako važno hoću li taj posao preuzeti ja ili netko drugi?« »Očito jest, gospodine Trevayne«, odgovorio je Hill. »Jasno nam je da taj predloženi pododbor svi prate budnim okom, i to nam je shvatljivo. Ali nismo znali kako intenzivno. Izbacili smo vaše ime i onda počeli nijekati - žestoko nijekati - da ste to prihvatili.

To je trebalo biti dovoljno da radoznalci počnu spekulirati s drugim imenima. Ali se nije dogodilo. Njih je to toliko zabrinulo da su nastavili kopati sve dok nisu iskopali istinu.« »Ambasador je time htio reći - oprosti mi, Bili - da je već i sama vjerojatnost da biste se vi mogli naći na čelu tog pododbora na tolike ljude djelovala tako alarmantno da su se svojski potrudili provjeriti vaš status. Morali su provjeriti jeste li i stvarno ispali iz igre. Otkrli su da niste i brzo proširili glas. Očito da se pripreme.« »Gospodine Predsjedniče, pretpostavljam da će taj pododbor, bude li radio kako treba, ugroziti svu silu ljudi. I naravno da će ga držati na oku. To sam i očekivao.« William Hill se nagnuo preko stola. »Držati na oku?... To što smo netom opisali daleko nadilazi značenje izraza 'držati na oku', bar kako ga ja shvaćam. Možete biti sigurni da su iz ruke u ruku prešli već golemi iznosi, da je bilo mnogo pozivanja na stare dugove, a da se prijetilo i otkrivanjem mnogih neugodnih i opasnih pojedinosti. Sve se to moralo dogoditi, jer bi inače došli do drugog zaključka.« »Naš je cilj«, rekao je Predsjednik, »upoznati vas s tim i upozoriti na oprez. Našli ste se u ustrašenom gradu, gospodine Trevavne. Ustrašenom od vas.« Andrew je polako spustio čašu na stolić kraj naslonjača. »Želite li mi time predložiti, gospodine Predsjedniče, da još jednom razmislim o tom položaju?« »Ni na trenutak. A ako Frank Baldwin zna što govori, onda vi niste čovjek na koga bi tako nešto moglo utjecati. Ali morate shvatiti. Nije to nikakva privremena funkcija ponuđena uvaženom članu privredne zajednice da se udovolji nekolicini zgranutih glasova. Spremni smo se zaista potruditi - spreman sam se potruditi - da sve to stvarno i donese ploda. Iz toga onda zacijelo slijedi i da će tu biti i gadosti, i to u popriličnoj mjeri.« »Vjerujem da sam na to pripravan.« »Jeste li zaista?« upitao je HiD i još se jednom zavalio u naslonjač. »To je jako važno, gospodine Trevavne.« »Vjerujem da je tako. Dobro sam o svemu razmislio, dugo o tome razgovarao sa ženom... sa svojom vrlo diskretnom ženom. Nemam nikakvih iluzija da je riječ o zadaći koja će me učiniti omiljenim.« »Onda dobro. Ali je važno da shvatite da... onako kako je to rekao Predsjednik.« Sad je Hill sa široke kestenjaste podloge za pisanje na svom stolu podignuo veliki registrator. Bio je neobično debeo, opsežan, a na okupu su ga držale široke metalne kopče. »Možemo li se na trenutak zabaviti nečim drugim?« »Naravno.« Dok je to izgovarao, Trevavne je gledao Hilla, ali je na sebi osjetio Predsjednikov pogled. Okrenuo se, no Predsjednik je istog časa prebacio pogled na ambasadora. Bio je to neugodan trenutak. »Ovo je vaš dosje, gospodine Trevavne«, rekao je Hill i postavio registrator vodoravno, kao da ga važe. »Zar nije težak u tri vraga?« »U usporedbi s ono nekoliko koliko sam ih vidio. Ne vjerujem da je baš jako zanimljiv.« »Zašto ste to rekli?« upitao je Predsjednik i nasmiješio se. »O, zapravo ne znam... Moj život nije bio ispunjen događajima o kakvima se pišu napeti romani.« »Svatko tko se do četrdesete popne do takve razine bogatstva daje povod za zadivljujuće štivo«, odgovorio je Hill. »Jedan je od razloga za toliku debljinu dosjea što sam stalno

tražio dodatne informacije. To je zaista neobičan dokument. Mogu li se dotaknuti nekoliko točaka koje, čini mi se, strše, i još nekoliko koje mi nisu baš sasvim jasne?« »Naravno.« »S prava ste na Yaleu otišli šest mjeseci prije diplome. Nikad niste ni pokušali dovršiti studij i dobiti advokaturu. A ipak je vaš status bio visok. Profesori su vas pokušali nagovoriti da ostanete, no sve uzalud. To mi je malo čudno.« »Zapravo i ne. Moj sura i ja pokrenuli smo našu prvu kompaniju. U Meridenu, Connecticut. Pa nije bilo vremena ni za što drugo.« »Nije li to vašu obitelj previše iscrpljivalo? Taj studij prava?« »Dobio sam punu stipendiju. Uvjeren sam da to unutra piše.« »Mislio sam, u smislu da i vi nešto pridonesete.« »O... vidim na što ciljate. Mislim da tome dajete veću težinu nego što to zaslužuje, gospodine ambasadore... Da, moj je otac pedeset i druge proglasio stečaj.« »Okolnosti su bile, koliko sam shvatio, prilično mutne. Bi li vam ih bilo teško opisati?« upitao je Predsjednik Sjedinjenih Država. Trevavne je stao pogledavati sad jednog pa drugog. »Ne, ni najmanje. Moj je otac utrošio trideset godina da stvori suknaru, pravu omanju tkaonicu - u Hancocku, Massachusetts. To je gradić kraj Bostona. Proizvodio je zaista dobru robu i onda je neki newyorški konglomerat poželio kupiti njegovu etiketu. Tako su apsorbirali tvornicu, a pretpostavljalo se - moj je otac pretpo-^/stavljao - da će ga doživotno zadržati da upravlja podružnicom u Hancocku. Oni su međutim preuzeli marku, zatvorili tvornicu i preselili se na jug, k jeftinijoj radnoj snazi. Moj je otac pokušao ponovno pokrenuti tvornicu, protupravno se poslužio starom etiketom i potonuo. I tako je Hancock pridružio statistici propalih novoengleskih industrijskih gradića.« »Tužna priča.« Predsjednik je svoj stav izrekao tiho. »Vaš se otac nije obratio sudu? Da prisili kompaniju na raskid ugovora zbog neizvršenja?« »Nije bilo nikakvog neizvršenja. Njegova su se predviđanja temeljila na dvosmislenoj stavki ugovora. I pričama. U pravnom smislu nije imao nikakva uporišta.« »Shvaćam«, rekao je Predsjednik. »To je za vaše sigurno bio strašan udarac.« »I za grad«, dodao je Hill. »Ode on u statistiku.« »Uslijedilo je razdoblje gnjeva. Pa prošlo.« Andrew se i predobro sjećao i ljutnje i nemoćnog bijesa. I svog gnjevnog, smetenog oca koji je urlao na tihe ljude koji su se samo smiješili i pokazivali članke ugovora i potpise. »Jeste li zbog tog gnjeva napustili pravo?« upitao je William Hill. »Ta su se dva događaja poklopila. Do diplome vam je bilo preostalo još samo šest mjeseci; bili su vam ponudili novčanu pomoć.« Andrevv je sa zlovoljnim uvažavanjem pogledao starog ambasadora. Sad je slijed pitanja već postao jasniji. »Valjda je i to utjecalo. Ali bilo je i drugih razloga. Bio sam vrlo mlad i smatrao da u životu ima i važnijih stvari.« »Nije li zapravo riječ samo o jednoj, gospodine Trevavne? O jednom cilju?« Hill je to izgovorio blagim glasom. »Zašto, gospodine ambasadore, jednostavno ne kažete to što mislite? Zar obojica ne tratimo Predsjednikovo vrijeme?« Predsjednik to nije prokomentirao. Nastavio je promatrati Tre-vavnea, kao što liječnik promatra pacijenta.

»Dobro, i reći ću.« Hill je zatvorio dosje pa po njemu lagano zakuckao svojim starim prstima. »Taj je dosje kod mene već gotovo mjesec dana. Pročitao sam ga valjda dvadeset puta za redom. I kao što sam vam već i bio rekao, stalno sam tražio dodatne podatke. Isprva je to bilo samo da doznam što više o uspješnom mladom čovjeku zvanom Trevayne, zato što je Frank Baldwin bio uvjeren - kao što je i sada - da samo vi možete predsjedati pododborom. Ali se onda pojavilo i nešto drugo. Morali smo otkriti zašto su, kad god bismo vas spomenuli kao mogućeg kandidata, reakcije bile tako neprijateljske. I to na tihi način, mogao bih dodati.« »Bili, možda bi 'zanijemjele' bio bolji izraz«, uskočio mu je Predsjednik u riječ. »Slažem se«, odgovorio je Hill. »Odgovor se morao kriti ovdje negdje, no nikako da mu uđem u trag. A onda, za obrade materijala - i njegova slaganja kronološkim redom napokon sam otkrio odgovor. Ali sam se, da sve to shvatim, morao vratiti u ožujak pedeset i druge. Naime, da shvatim vašu prvu i kompulzivnu, naizgled iracionalnu reakciju. No, da rezimiramo....« Dok je ambasador William Hill nastavljao svoj monotoni recital, sažimajući zaključke sve točku po točku, Andrew se pitao je li stari uopće išta shvatio. Bilo je to tako davno, pa ipak kao jučer. Postojao je samo jedan prioritet, samo jedan cilj. Zaraditi mnogo novca; novac u golemim količinama kako bi jednom za svagda isključio i najdalju mogućnost da ikad doživi sve ono što je njegov otac na njegove oči proživio u onoj bostonskoj sudnici. Nije tu toliko bila riječ o osjećaju revoltiranosti - iako je bilo i toga koliko o osjećaju rasipanja, čistog rasipanja sredstava - novčanih, tjelesnih, umnih: to je bio taj fundamentalni zločin, ta bit zla. Vidio je kako se očeva produktivnost koči, kako se svija i napokon staje pred nezgodama najednom nadošlog siromaštva. Fantazija se pretvorila u stvarnost; osveta u opsesiju. A onda je napokon nad maštom izgubio svaku vlast, i onda se nekoć ponosit čovjek umjereno ponosit, umjereno uspješan - pretvorio u ljusku čovjeka. Šup-Ijeg, punog samosamilosti, koji je svoje dane proživljavao pothranjivan samo mržnjom. To poznato i drago ljudsko biće preobrazilo se u grotesknog stranca zato što nije imao sredstava za opstanak. A onda je u ožujku 1952. u toj bostonskoj sudnici i zadnji put lupio čekić, pa su oca Andrewa Trevavnea informirali da mu više nije dopušteno djelovati u zajednici svojih kolega. Sudovi su zemlje podržali manipulatore. Briga dobrog gospodara i opravdano uvjerenje, na temelju iznesenog i na temelju provedenog pokopali su zauvijek djelo u koje je bio uložen čitav jedan ljudski život. Tako je otac bio pretvoren u nemoćnika, u smetenog eunuha koji se napregnutom, lažno muškom krikom žalio na nešto protiv čega i nije bila dopuštena žalba. I tako je sin izgubio zanimanje za bavljenje pravom. Kao i u većini priča o materijalnom uspjehu, i ovdje je glavnu ulogu odigrao faktor slučajnosti, pravog trenutka. Ali kad god bi Andrew Trevavne iznio to jednostavno objašnjenje, malo mu je tko vjerovao. Radije su tražili dublje, manipulativnije razloge. Ili, u njegovu slučaju, emotivne motive, utemeljene na gnušanju, koje mu se posrećilo. Koješta. A za onaj se pravi trenutak pobrinuo brat djevojke koja će mu postati ženom. Stariji brat Phyllis Pače. Douglas Pače bio je briljantan, introvertiran inženjer elektronike, a radio je za Pratta & Whitneyja u Hartfordu. Bio je to upravo bolno bojažljiv mladić najsretniji u izolaciji svog

laboratorija, ali i čovjek koji je znao kad je u pravu, a svi drugi u krivu. Ti su drugi u njegovu slučaju bili direktori Pratta & Whitneyja koji su kruto odbijali odobriti sredstva za razvoj precizno izrađenih sferoid-nih diskova. A Douglas Pače je bio uvjeren da je baš sferoidni disk najvažnija komponenta novih stratosferskih pogonskih uređaja. Bio je ispred svog vremena - ali za samo trideset i jedan mjesec. Njihova se prva »tvornica« sastojala od malenog dijela napuštenog skladišta u Meridenu; a njihov je prvi stroj bio Bullard, kupljen iz treće ruke, nabavljen iz rashoda u nekoj alatničarskoj tvrtci. Prvi su im posao bile povremene narudžbe jednostavnih diskova za mlazne motore što su ih naručivali glavni pentagonski dobavljači, među kojima i Pratt & Whitney. Budući da su im režijski troškovi bili niski, a posao sofisticiran, počeli su dobivati sve više narudžbi kao vojni podugovarači, sve dok tako nisu instalirali i drugog i trećeg Bullardsa i unajmili čitavo skladište. Dvije godine kasnije zrakoplovne su kompanije donijele odluku na razini čitave privredne grane: budućnost civilnog zrakoplovstva pripada mlažnjaku. Počeli su se stvarati radni planovi koji su već koncem pedesetih tražili uporabljive putničke zrakoplove, i sad je najednom sve znanje stečeno pri razvijanju vojnih mlažnjaka valjalo prilagoditi civilnim potrebama. A s tim je novim pristupom bio sasvim kompatibilan i napredan način rada Douglasa Pacea - i ne samo kompatibilan, nego i mnogo napredniji od načina rada velikih korporacijskih proizvođača. Njihova je ekspanzija bila brza jer su novac uzimali odmah, a čekanje na isporuku tako veliko da su mirno mogli otvoriti deset tvornica da pet godina rade u tri smjene. A tada je Andrew otkrio ponešto i o samome sebi. Bili su mu rekli da je veliki trgovac, ali za osvajanje tržišta tako traženog proizvoda doista nisu bile potrebne nikakve velike trgovačke sposobnosti. U igru su, međutim, ušle njegove druge sposobnosti. Prva je bila sposobnost za meku tehnologiju administriranja. Nije bio samo dobar; bio je vrhunski i toga sasvim svjestan. Znao je uočiti talent i za samo ga nekoliko sati vezati ugovorom na žalost neke druge kompanije. Nadareni su mu ljudi vjerovali, željeli mu vjerovati, a on je brzo utvrđivao sve slabosti njihove aktualne situacije. Onda bi im 66to utuvio u glavu i ponudio prihvatljivu alternativu. Kreativno je i administrativno osoblje kod njega otkrivalo ozračje u kojem može funkcionirati, kao i poticaje koji su pod njegovim okriljem iz njihova rada izvlačili ono najbolje. A znao je razgovarati i sa sindikalnim vođama. Razgovarati tako da bi ga smjesta razumjeli. I nikad sa svojim radnicima nije potpisao nijedan ugovor bez stavke za koju se, kao presedan, izborio još za prvog širenja u New Havenu -odredbe o proizvodnosti koja je plaću povezivala s rezultatima statističke analize krajnje proizvodnje na tekućoj vrpci. Bodovne su liste bile velikodušne, mnogo bolje no kod konkurencije, no nikad nisu bile odvojene od krajnjih rezultata. Zvali su ga »naprednim«, ali je on shvaćao da je taj izraz veliko pojednostavljenje i da zavodi u bludnju. On je uvijek pregovarao polazeći od teorije prosvijećenog interesa i bio je savršeno uvjerljiv. Kako su prolazili mjeseci i godine, stvarala se i reputacija na koju se mogao pozvati: bila je neoboriva. Ipak ga je od svih vrlina što ih je otkrio u sebi, jedna zapanjila najviše od svih jer je bila sasvim neočekivana, pače i neobjašnjiva. Otkrio je naime sposobnost snalaženja i u najsloženijim poslovima bez pogledavanja u bilješke i ugovore. Na trenutak se upitao posjeduje li svojevrsnu fotografsku memoriju, ali je Phvllis tu zabludu oborila ukazavši na to kako se rijetko sjeti rođendana. Činilo mu se da je njezino objašnjenje mnogo bliže

istini. Rekla mu je da nikad ne počinje pregovore bez apsolutne predanosti i iscrpne analize. I napravila obzirnu aluziju kako bi se takav obrazac ponašanja možda mogao izvesti iz svega što je vidio da se dogodilo njegovu ocu. Sve bi to zajedno bilo sasvim dovoljno - i zrakoplovne kompanije, i ekspanzija, i proizvodna mreža što se počela širiti duž čitave atlantske obale. Kad se sve stavilo na vagu, moglo se učiniti da su otišli dalje nego što su se i mogli ponadati, ali su se onda, najednom i ponovno, obzori pretegnuli u beskraj. Jer je uvečer, 4. listopada 1957., stigla vijest koja je potresla svijet. Moskva je lansirala Sputnik I. I tako je opet počelo uzbuđenje. I državni i industrijski prioriteti najednom su se morali drastično promijeniti. Sjedinjene Američke Države najednom su bile svedene na silu drugog reda, ponos je najinventivnijeg glasačkog tijela na svijetu bio povrijeđen, njegovi članovi sasvim smeteni. Zatražen je povratak na prvo mjesto i nije se pitalo za cijenu. Te večeri, kad je stigla vijest o Sputniku, Douglas Pače se dovezao do Andvjeve kuće u East Havenu i Phvllis im je kuhala kave sve do četiri ujutro. I tako je donesena odluka koja će Pace-Trevayne Company osigurati mjesto najvećeg neovisnog dobavljača sferoidnih diskova sposobnih podnijeti raketni potisak od, na koncu, i 300 tona. Odluka je bila da se koncentriraju na svemir. Zadržat će i dalje bijeli hljeb aviokompanija, ali će rekonstruirati proizvodnju sa svemirskim ciljem pred očima, predviđajući probleme koje će postaviti veće letjelice za kakvim će se koncem šezdesetih zacijelo pojaviti potražnja. Ulog je bio golem, ali su udruženi talenti Pacea i Trevavnea bili spremni na veliku igru. »Sad stižemo do neobičnog razdoblja u tom... vrlo neobičnom dokumentu, gospodine Trevavne. Ono zadire u područje našeg izravnog zanimanja - Predsjednikovog i mojeg. I ima nekakve veze i s ožujkom pedeset druge.« O, Isuse, Phjllis. I to su iskopali! A nazvala si to »igrom«. Igrom koju si prezirala smatrajući da me »maze«. A sve je počelo s tim smrdljivim malim kopilanom odjevenim kao krojač pederskih sklonosti. Sve je počelo s Allenom... »Vaša je kompanija potegnula smion potez«, nastavio je Veliki Billy Hill. »Bez ikakvih ste jamstava rekonstruirali sedamdeset posto svojih tvornica - i gotovo sve laboratorije da biste ih prilagodili nesigurnom tržištu. Nesigurnom u smislu realno očekivane potražnje.« »Mi nikad nismo posumnjali u postojanje tog tržišta; samo smo zapravo podcijenili potražnju.« »Očito. I pokazalo se da ste bili u pravu. Dok su svi drugi još bili za crtaćom daskom, vi ste već bili spremni za proizvodnju.« »S dužnim poštovanjem, gospodine ambasadore, sve i nije bilo baš tako jednostavno. Uslijedilo je dvogodišnje razdoblje za kojeg je državna spremnost bila više retorička negoli financijska. Još šest mjeseci i iscrpili bismo sve izvore. Ljudski smo se preznojili.« »Trebale su vam NASA-ine narudžbe«, rekao je Predsjednik. »Bez njih bi se našli na brisanom prostoru; otišli ste i predaleko da biste se mogli vratiti na staru proizvodnju.« »To je istina. Ali smo računali s našim pripravnim rokovima, našim izborom trenutka. Bit ćemo bez konkurencije, zaigrali smo na tu kartu.« »Ali se za opseg vaših rekonstrukcija znalo unutar te industrijske grane?« upitao je Hill. »Neizbježno.« »A za rizike?« opet će Hill.

»U izvjesnoj mjeri. Mi smo privatna kompanija i ne vješamo naše bilance na oglasnu ploču.« »Ali se moglo pretpostaviti.« Hill se polako primicao cilju. »Moglo se.« Hill je s vrha dosjea dohvatio jedincati list papira pa se licem okrenuo Andrewu. »Sjećate li se ovog pisma? Bilo je napisano tajniku za obranu, a kopije su poslane senatskoj Komisiji za nabavke i Vojnom odboru Zastupničkog doma. S nadnevkom 14. travnja 1959.« »Da. Bio sam ljut.« »U njemu kategorički stoji da je Pace-Trevayne u vašem isključivom vlasništvu te da nije ni na koji način povezana ni s jednom drugom kompanijom.« »Tako je.« »Kad su vas povjerljivo ispitali, rekli ste da su s vama pokušali stupiti u vezu 'vanjski interesi', implicirajući da bi vam za dobivanje NASA-inih narudžbi mogla zatrebati njihova pomoć.« »Da. Bio sam se uzrujao. I bez njih bismo udovoljili uvjetima.« Ambasador Hill se zavalio i nasmiješio. »Onda je to pismo zapravo bila vješto smišljena taktička varka? Njime ste utjerali strah u vraški mnogo kostiju. Ono vam je u biti i pribavilo posao.« »O toj sam mogućnosti već razmišljao.« »Pa ipak, usprkos vašoj proklamiranoj neovisnosti, tijekom sljedećih nekoliko godina, kad je Pace-Trevayne postao priznati vođa na tom području, vi ste ipak aktivno tražili vanjske veze...« Sjećaš li se, Phyl? Ti i Doug ste se strašno ljutili. Niste to mogli shvatiti. »Tako su se mogle steći i neke pogodnosti.« »U to ne sumnjam, ako ste u svojim nakanama bili ozbiljni.« »Mislite li reći da nisam?« O, Bože, itekako sam bio ozbiljan, Phyl! I zabrinut. Bio sam mlad i ljut. »Došao sam do takvog zaključka, gospodine Trevayne. A uvjeren sam, i ostali... Pustili ste glas kako ste zainteresirani za informativne razgovore o mogućoj fuziji. I tako ste, jednu za drugom, za tri godine održali ni manje ni više nego sedamnaest konferencija zare-dom s velikim dobavljačima oružja. O mnogima se od njih pisalo i po novinama.« Hill je prelistao dosje pa izvadio snop izrezaka. »Snubio vas je zaista zadivljujući niz udvarača.« »Imali smo što i ponuditi.« Samo »ponuditi«, Phyl. Ništa više; nikad ništa više od toga. »S nekolicinom ste otišli čak i tako daleko da sklopite provizorni dogovor. Na newyorškoj je burzi došlo do nekoliko zapanjujućih fluktuacija.« »Moji će vam knjigovođe potvrditi da me tada nije bilo na tržištu.« »Imali ste razloga?« upitao je Predsjednik. »Imao sam razloga«, odgovorio je Trevavne. »Pa ipak nijedna od tih informativnih konferencija, nijedan od tih provizornih dogovora, nije bio na zadovoljavajući način i zaključen.« »Prepreke su bile nepremostive.« Ljudi su bili nepremostivi. Manipulatori. »Smijem li zaključiti, gospodine Trevavne, da vi nikad niste ni željeli sklopiti nekakav čvrsti sporazum?« »Smijete to zaključiti, gospodine ambasadore.« »I da li bih pogriješio kad bih dalje zaključio da ste tako stekli razmjerno detaljno znanje o financijskom djelovanju sedamnaest velikih korporacija s vojnim narudžbama?«

»Ne bi bilo netočno. Ipak bih istaknuo da je to prošlost. Od toga je prošlo već više od deset godina.« »Sto je kratko razdoblje kad je riječ o poslovnoj politici jedne korporacije«, umiješao se Predsjednik. »Pretpostavljam da je većina upravnog osoblja ostala nepromijenjena.« »Vrlo vjerojatno.« William je ustao iz naslonjača i napravio nekoliko koraka do ruba mahagonijskog stola. Spustio je pogled na Trevavnea i progovorio tihim i dobrodušnim glasom. »Malo ste tjerali vraga?« Andrew je sreo pogled staroga gospodina i nije se mogao suzdržati. Polako se nasmiješio, s popriličnim osjećajem poraženosti. »Da, baš tako.« »Vraćali ste milo za drago ljudima koji su vam uništili oca... u ožujku pedeset druge.« »To je bilo djetinjasto. Nekakva šuplja osveta; nisu za to oni bili odgovorni.« Sjećaš se, Phyl? Lijepo si mi rekla: »Budi to što jesi. A to nisi ti, Andy! Prestani s tim!« »Ali vam je to, rekao bih, pribavilo veliko zadovoljstvo.« Hill je obišao stol pa se naslonio na prednji rub, između Trevavnea i Predsjednika. »Prisilili ste mnoge moćnike da vam čine ustupke, troše svoje vrijeme, zauzimaju defetistički stav, i to sve zbog mladića s jedva navršenih trideset godina, no koji im je pred nosom držao punu zobnicu. I rekao bih da vam je to zaista moralo činiti veliko zadovoljstvo. Pritom, međutim, ne mogu shvatiti zašto ste s tim tako naglo prestali. Ako su moje informacije točne, imali ste iznimnu moć. Sasvim je zamislivo da ste iz svega toga mogli izići i kao jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. I sasvim je moguće da biste na kraju mogli upropastiti mnoge koje ste smatrali svojim neprijateljima. Napose na tržištu.« »Sad bih možda mogao reći da sam našao Boga.« »To se, kako su mi rekli, dogodilo ranije«, rekao je Predsjednik. »Onda recimo da... Da sam naprosto shvatio - uz ženinu pomoć - da sam se i sam počeo baviti istim upropaštavanjem koje sam smatrao tako groznim u... ožujku pedeset druge. Bio sam tada na drugoj strani, ali je upropaštavanje bilo isto... I to je, gospodine Predsjedniče, gospodine ambasadore, sve što bih o tome želio reći. Iskreno se nadam da je to prihvatljivo.« Trevavne se nasmiješio što je ljepše znao i umio, jer je doista bio iskren. »Potpuno.« Predsjednik je pružio ruku prema svom viskiju s ledom, a Hill je kimnuo glavom i vratio se u naslonjač. »Naša su pitanja dobila odgovor. Kao što reče ambasador, bili smo radoznali i morali smo doznati. Između ostalog i u kakvom ste duševnom stanju - u koje, iskreno, nikad nismo sumnjali. »Pretpostavili smo da je zdravo«, rekao je Hill osmjehujući se. »Nitko tko ode iz vlastite kompanije da se posveti nezahvalnom poslu u State Departmentu, a potom preuzme i glavobolje dobrotvorne zaklade, ne može biti nemilosrdni cezar financijskoga svijeta.« »Hvala.« Predsjednik se nagnuo prema Andrewu, pa s njim isprepleo pogled. »Od vrhunske je važnosti da taj posao bude obavljen, gospodine Trevavne. Idite dokle budete morali ići. Sablast je isprepletenosti novčarstva i politike uvijek ružna; još je gora ako se sluti da tu netko nešto skriva. Drugim riječima, kad jednom u to uđete, to je kraj. Povratka više nema.« Andrew je shvatio da mu Predsjednik pruža zadnju priliku da još jednom promisli. On je, međutim, tu odluku bio zapravo donio već u trenutku kad je prvi put čuo glasine. Shvatio

je da je kao stvoren da to obavi. A i želio je to obaviti. Zbog mnogo razloga. Jedan je od njih bilo i sjećanje na onu bostonsku sudnicu. »Posao mi se svidio, gospodine Predsjedniče. I neću odustati.« »Vjerujem vam.« Phvllis Trevavne bi njezin muž često znao ozlovoljiti. Bio je nehajan, no ona je to pripisivala njegovoj silnoj koncentraciji na projekt kojim bi se trenutačno bavio, a nipošto ravnodušnosti. Imao je malo strpljenja s nijansama, ali je bio krasan čovjek, bar koliko je za to imao vremena. Odsječan i nagao, ali blag u odnosima s ljudima. Katkad bi takav bio i s njom, no ipak uvijek obziran. A bio je s njom i kad joj je bio najpotrebniji. Svih onih strašnih godina. Ali ju je večeras ipak bio ozlovoljio. Bio joj je rekao - čak je i zamolio - da se nađu u gradu. U Palm Courtu u Plaža Hotelu. Sasvim je jasno rekao sedam i pol; nije bilo nikakva razloga za kašnenje, i to joj je rekao sasvim izričito. Sad je već bilo osam i petnaest, a nikakve poruke koja bi objasnila zašto ga nema. Bila je, između ostalog, ljuta kao sam vrag. A osim toga, za ovu je večer imala i svojih planova. U roku od tjedan dana oboje djece kreće svako u svoju školu; Pamela se vraća kod gospođice Porter, a Steve na Haverford. Muževi nikad ne shvaćaju kolike pripreme tome prethode. Kad treba poslati djecu na tri mjeseca, onda valja donijeti logističkih odluka kao i pri sklapanju nekog velikog posla. Vjerojatno i više. Večer je željela provesti u donošenju bar neke od tih odluka, a ne u vožnji do New Yorka. A osim toga, morala je i pripremiti predavanje. Ma zapravo i ne, to je moglo pričekati. Morat će s Andvjem popričati o vozaču. Kako je mrzila tog prokletog lincolna. I njoj je bila mrska pomisao na vozača, ali joj je lin-coln bio još mrzi. A Andy joj ne bi dao da se manjim automobilom poveze u New York. Kad se usprotivila, pokazao joj je statističke podatke o ranjivosti malih automobila na autocesti. O, kvragu, kvragu! Ta gdje je više, dođavola? Bilo je već osam i dvadeset. Nehajnost je brzo prerastala u bezobraštinu. Bila je naručila već i drugi začinjeni vermut pa ga skoro i popila. Bilo je to nedužno piće, žensko i najbolje za pijuckanje dok čeka, zato što ga zapravo i nije voljela. A naravno da je bilo nužno da joj se ne sviđa. Laskalo joj je što je kraj njezina stola prošlo nekoliko muškaraca i uputilo joj pogled. Nije loše za četrdeset dvije godine -uskoro i četrdeset tri i dvoje odrasle djece. Ne smije zaboraviti o tome ispričati Andvju. On će se nasmijati i reći nešto u stilu: A što si i očekivala, zar misliš da bih se oženio akrapom? U seksu se dobro slažemo, pomislila je Phvllis. Andy je bio i strastven i radoznao. Oboje su uživali u krevetu. Kako je to ono rekao Tennessee Williams? I je li baš on? Da, sigurno on... Neki lik u nekom od ranijih njegovih komada, u nekom tekstu o Talijanima... Sicilijanci, da, oni su to rekli. Ako je krevet dobar, i brak je dobar!... Nešto u tom stilu. Voljela je Tennessee Williamsa. On nije bio samo dramatičar nego i pjesnik. Možda čak i više pjesnik. Najednom se Phvllis Trevayne osjetila slabo, užasno slabo. Pogled joj je izgubio oštrinu, a čitav Palm Court počeo se okretati i okretati. A onda je nad sobom začula glasove. »Gospođo, gospođo! Gospođi je pozlilo! Mladiću! Mladiću! Donesi mirisnu sol!«

Zatim drugi glasovi, sve bučniji, razmrljane riječi... ništa više nije bilo logično, ništa stvarno. Na licu je osjetila nešto tvrdo i neodređeno shvatila da je to kameni pod prostorije. Sve se počelo tamnjeti, tonuti u crno. A onda je razabrala riječi. »Ja ću se pobrinuti! To je moja žena! Imam gore apartman! No, daj mi ruku! Sve je u redu!« Ali glas nije bio glas njezina muža. Andrew Trevayne se ljutio. Taksi s kojim je pošao iz ureda u Danforthu bio se zabio u chevroletovu limuzinu, a policajac ga nije želio pustiti s mjesta nesreće dok ne uzme izjave. Čekanje se odužilo u beskraj. Kad je policajcu rekao da mu se žuri, pozornik mu je odgovorio u smislu: ako putnik u chevroletu, polegao na leda, može čekati na bolnička kola, onda i Trevayne može pričekati bar koliko treba da se uzmu izjave. Trevavne je već u dva navrata bio otišao do telefonske govornice na uglu da nazove ženu u Plazi i sve objasni, ali svaki put kad bi dobio recepcionara i rekao da je dozove, on bi mu odgovorio da nije u Palm Courtu. Promet je iz Connecticuta sigurno bio jeza Božja, pa ako zakasni i ne zatekne ga, zacijelo će se uzrujati. Do đavola! Do sto crnih đavola! I onda je, u osam dvadeset pet, napokon uspio policiji dati izjavu, nakon čega su ga pustili da ode s poprišta. Dok je mahao drugom taksiju, kroz glavu mu je mutno proletjela misao da mu je recepcionar, kad je drugi put nazvao Plažu, po svemu sudeći prepoznao glas. Ili je bar razmak između njegova zahtjeva da mu pozove ženu i njegova odgovora bio mnogo kraći nego prvi put. Bit će da je shvatio da mu s ljutnjom raste i nestrpljivost. Valjda je to zbog toga. Pa ipak, ako je zaista tako, zašto mu onda ta stanka ne bi izgledala duže? A ne kraće. *** »Da, gospodine! Da, gospodine! Opis savršeno odgovara! Sjedila je baš tu!« »Ali gdje je onda?« »S mužem, gospodine! Njezin ju je muž odnio gore, u njihovu sobu!« »Ja sam njezin muž, budalo glupa! A sad mi reci!« Trevavne je uhvatio konobara za vrat. 76»Molim vas, gospodine!« vrisnuo je konobar, a čitav se Palm Court okrenuo prema bučnim glasovima što su se začuli uz isprekidane tonove gudačkog kvarteta. Dva su Plazina kućna detektiva otrgla Trevavneu ruke s molećivog konobara. »Rekao je da imaju sobu - apartman gore!« Trevavne je maknuo ruke s njega i poletio prema recepciji. Kad je jedan detektiv pošao za njim, učinio je nešto za što ni sam nije mislio da je sposoban. Zabio mu je šaku u vrat. Detektiv se srušio na leđa, a njegov je kolega potegnuo pištolj. Istog se časa uplašeni službenik na recepciji oglasio histeričnim glasom. »Evo, gospodine! Trevavne! Gospođa A. Trevavne. Apartman Pet H i I! Rezervirano danas popodne!« Trevavne nije ni razmišljao o čovjeku iza leđa. Dotrčao je do vrata na kojima je pisalo »Stubište« pa poletio betonskim stubama. Znao je da mu je detektiv za petama. Do njega su doprli pozivi da stane, ali ih nije poslušao. Zanimalo ga je samo jedno, da dođe do apartmana označena s »Pet H i I« Plaža Hotela.

Čitavom je težinom gurnuo vrata hodnika i našao se na tankom sagu koji je pričao i o boljim vremenima. Na vratima ispred njega pisalo je »Pet A«, pa »B«, pa »Pet C i D«. Skrenuo je za ugao i slova su mu blenula u lice. »H i I«. Vrata su bila zaključana i on se bacio na njih. Pod njegovom su težinom popustila samo malo. Trevavne se odmaknuo nekoliko koraka pa udario petom u predio brave. Malo su se odškrinula, ali se nisu otvorila. Sad mu se već počeo primicati zapuhani, sredovječni kućni detektiv. »Prokleti kujin sine! Mogao sam te upucati! A sad se miči odavde, ili ću te zaista!« »E, nećeš! Unutra mi je žena!« Uzrujana žurnost u Trevavneovoj zapovijedi nije ostala bez ploda. Detektiv je pogledao uspaničenog muža pa se u sljedećem napadu pridružio i vlastitom nogom. Vrata su se izvalila iz gornjeg desnog stožera, pa se ukoso svalila u kratki hodnik. Trevayne i detektiv jurnuli su u prostoriju. Detektiv je vidio što je trebao vidjeti i okrenuo glavu. Viđao je to već i prije. Pričekat će u vratima, držeći muža na oba oka da sve prođe bez nasilja. Phvllis Trevavne je ležala gola na bijeloj plahti. Pokrivač je bio pri dnu kreveta, zgužvan, kao nehajno odbačen. Na noćnom ormariću s lijeve strane stajala je boca Drambuiea, i dvije napol ispijene čaše. Na dojkama Phvllis Trevavne bile su oznake nacrtane ružem. .Obrisi falusa okrenuti prema bradavicama. Detektiv je pretpostavio da se netko krasno zabavljao. I nadao se do Boga da se treća stranka već izgubila iz hotela. Glup k'o mazga ako nije. *** Phvllis Trevavne je sjedila u postelji, umotana u ručnike, i pila kavu. Liječnik je dovršio objašnjavanje i dao Trevavneu znak da dođe u drugu sobu. »Rekao bih, vrlo jak sedativ, gospodine Trevavne. Mickey Finn, ako ste suglasni. Vjerojatno neće biti posljedica, samo malo glavobolje, pokvaren želudac.« »Je li... bila napadnuta?« »Diskutabilno, bez temeljitijeg pregleda koji tu ne mogu obaviti. Ako i jest, bilo je otimanja; ne vjerujem da je došlo do penetracije... Ali vjerujem da se pokušaj dogodio i to neću kriti.« »Ona je bila svjesna... pokušaja?« »Žao mi je. Na to vam samo ona može odgovoriti.« »Hvala, doktore.« Trevavne se vratio u prednju sobu apartmana, pa kleknuo do žene i uzeo je za ruku. »Čelična si ti stara dama, to valjda i sama znaš?« »Andy?« Phvllis Trevavne je mirno pogledala muža, ali sa strahom kakav još nikad nije vidio. »Taj netko me je pokušao silovati. Toga se sjećam.« »Drago mi je. Ali nije.« »Mislim da nije... Zašto, Andy, zašto?« »Ne znam, Phyl. Ali ću to otkriti.« »A gdje si ti bio?«

»Zadržala me prometna nesreća. Ili bar nešto za što sam mislio da je prometna nesreća. Ali sad više nisam siguran.« »I što ćemo sad?« »Ne što ćemo, Phyl. Što ću. Moram nazvati čovjeka u Washing-ton. Ne želim s njima imati posla.« »Ništa ne razumijem.« »Zapravo ni ja. Ali mislim da tu postoji veza.« »Predsjednik je u Camp Davidu, gospodine Trevavne. Zao mi je, ali sad bi ga bilo nezgodno zvati. Sto je bilo?« Trevavne je ispričao Robertu Websteru što mu se dogodilo ženi. Predsjednikov je pomoćnik ostao bez riječi. »Jeste li čuli što sam vam rekao?« »Da... Da, čuo sam. Pa to je strašno.« »I to je sve što mi znate reći? Znate li što su mi prošli tjedan rekli Predsjednik i Hill?« »Podosta. Šef i ja smo o tome raspravljali - to sam vam već objasnio.« »Postoji li tu kakva veza? Želim znati pripada li i to u to! Ja to imam pravo znati!« »Ne mogu vam odgovoriti. A ne vjerujem ni da bi on znao. Gdje ste, u Plazi? Nazvat ću vas za koji čas.« Webster je prekinuo vezu, a Andrew Trevayne je nastavio držati utihlu slušalicu. Nek' se svi jebu! Senatsko je ispitivanje bilo određeno sutradan za dva i pol, pa će im reći neka se svi nose dođavola! Phyllis nije dio sporazuma! Jedno je ako se okome na njega, s tim se može nositi. Ali ne i na njegovu obitelj. Sravnit će tu kopilad sutra u dva i pol kao što još nije nikoga! A poslije će održati tiskovnu konferenciju. Pa neka čitava prokleta država zna kakve sve svinje žive u gradu zvanom Washington! To mu stvarno ne treba u životu! Ta ipak je on jedan Andreio Trevajne! Vratio je slušalicu na vilicu i prišao hotelskom krevetu. Phvllis je već spavala. Sjeo je u naslonjač i pomilovao je po kosi. Ona se malo promeškoljila, već počela otvarati oči, pa ih opet zatvorila. Što je sve već bila prošla. I sad ovo! Zazvonio je telefon, i od toga mu se glava trgnula, uplašena i bijesna. Potrčao je do aparata. »Trevavne! Ovdje Predsjednik. Sad sam čuo. Kako je gospodi?« »Spava, gospodine.« Trevavne se zadivio nad samim sobom. Sred čitavog tog jada ipak je u sebi pronašao dovoljno prisutnosti duha da mu se obrati s »gospodine«. »Isuse, čovječe! Nemam riječi! I što da vam velim? I što da učinim?« »Oslobodite me toga, gospodine Predsjedniče. Jer ako to ne učinite, sutra ću imati mnogo toga za reći. Na ispitivanju i izvan njega.« »Razumije se, Andrew. To se razumije samo za sebe.« Prije nego što će nastaviti, Predsjednik je Sjedinjenih Država malo zastao. »Je li s gospođom sve u redu? Je li vašoj supruzi zaista dobro?« »Da, gospodine... bila je to... teroristička taktika, pretpostavljam. I prljava... vrlo prljava.« Trevavne je morao zadržati dah. Bojao se riječi koje bi mu mogle navrijeti na usta. »Trevavne, dajte me poslušajte. Andrew, slušajte! Možda mi nikad ne oprostite to što ću vam sada reći. Ako zaista osjećate tako snažno, prihvatit ću posljedice i očekivati sutra vašu najgrublju osudu. I neću vas pobijati... Ali sad morate misliti. I to glavom. Ja sam to morao učiniti stotinama puta - priznajem, ne u takvim prilikama - no ipak, čak i kad je

jako boljelo.... Čitava zemlja zna da smo izabrali baš vas. To je ispitivanje sad još samo formalnost. Ako im kažete da si to ture u guzicu, kako ćete to izvesti a da svojoj ženi ne nanesete još veći bol?... Zar ne shvaćate? Oni žele upravo to!« Trevavne je duboko udahnuo pa odgovorio mirnim glasom. »Ne kanim više svojoj ženi nanositi bol niti dopustiti da nas išta vaše više dira. Ne trebate mi u životu, gospodine Predsjedniče. Jesam li bio dovoljno jasan?« »Nedvojbeno da. I potpuno ste u pravu. Ali postoji tu još jedan problem. Ja trebam vas. Rekao sam vam da će biti gadosti...« Gadosti! Gadosti! Ta prokleta, strašna riječ! »Da, gadosti!« odvratio mu je Trevavne opakim urlikom u telefon. Predsjednik je nastavio kao da se Trevavne i nije zaderao. »Mislim da biste morali razmisliti o svemu što se dogodilo... A ako se to može dogoditi vama, a prema svim našim procjenama vi pripadate među krupnije zvjerke, pomislite samo što se može dogoditi drugima... I da sada stanemo? Trebamo li baš to učiniti?« »Nitko mene nije izabrao ni za što! Ja nisam ni na što obavezan, i vi to vraški dobro znate! Neću da me se to uopće tiče.« »Ali znate da vas se tiče. Nemojte mi odmah odgovoriti. Razmislite... Molim vas, porazgovarajte sa svojom ženom. Mogao bih to saslušanje odgoditi za nekoliko dana zbog bolesti.« »Nikakva korist od toga, gospodine Predsjedniče. Želim izići iz toga.« »Razmislite još malo o tome. Molim vas samo da mi date nekoliko sati. Za to vas moli moj položaj. Govoreći kao čovjek, a ne vaš predsjednik, moram vam zapravo priznati da vas preklinjem. Crte su već povučene. Ne možemo natrag. Ali kao čovjek, shvatit ću vaše odbijanje... Vašoj gospođi moja najdublja sućut i najbolje želje... Laka vam noć, Andrew.« Trevavne je začuo školjocaj prekidanja veze i polako spustio slušalicu. Posegnuo je u džep košulje i potražio cigarete. Izvadio je jednu pa je zapalio sasvim smeđim šibicama označenim s »Plaža«. Nije se tu zapravo ni imalo što razmišljati. Nije kanio promijeniti mišljenje samo zbog taktike vrlo uvjerljivog predsjednika. Ta on je napokon ipak jedan Andrew Trevavne. Povremeno se na to morao podsjećati. I nitko mu nije potreban u životu. Čak ni predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. »Andy?« Trevayne je pogledao na krevet. Glava je njegove žene bila poduprta jastukom, a oči su joj bile otvorene. »Da, zlato?« ustao je iz naslonjača pa hitro prišao krevetu. Žena mu je bila samo napola pri svijesti. »Čula sam. Čula sam što si rekao.« »Samo nemoj ništa brinuti. Doktor se vraća ujutro. Sutra smjesta krećemo za Barnegat. Sve će biti dobro. Samo spavaj.« »Andy?« »Sto je, dušo?« »On hoće da ostaneš?« »Ma baš me briga što on hoće ili neće.« »On je u pravu. Zar ti to ne vidiš? Ako odustaneš... to znači da su te pobijedili.«

Phyllis Trevayne je namjerno zatvorila oči. Andrewa je duboko kosnuo bolan izraz na njezinu iscrpljenom licu. I dok je tako promatrao ženu, shvatio je da je njezin bol pomiješan s još nečim. S gnušanjem. I bijesom. Walter Madison zatvorio je vrata svoga kabineta i zaključao se okretom mesingane kvake. Trevayne ga je bio nazvao iz restorana, i sad je, unatoč uspaničenosti, postupio točno po Andvjevim uputama. Telefonski je potražio čovjeka zadužena za osiguranje Plaze i ishodio da se ne podnosi nikakav izvještaj policiji. Trevavne je bio nepopustljiv u zahtjevu da se Phyllis - i djeca i čitava obitelj - poštede novinskog izvještaja o napadu. Phyllis nije mogla pripomoći nikakvim opisom ni počinitelja ni događaja - sve joj je u glavi bilo tako mutno i zbrkano. Plazin čuvar je u Madisonovim uputama - u tim eksplicitnim uputama moćnog odvjetnika još moćnijeg Andrewa Trevaynea -pročitao i još nešto, pa se svoju interpretaciju nije ni potrudio prikriti. Madison je nekoliko trenutaka razmišljao o tome da li da mu ponudi novac, ali ga je u tome spriječio onaj pravnik u njemu. Umirovljeni policajci koji si poboljšavaju mirovinu po otmjenim hotelima skloni su produljivati takve sporazume. Bolje da ga ostavi da misli što hoće. Ovdje nije bilo nikakvog kriminala, dakako pod uvjetom da se plati šteta na hotelskoj imovini. Madison je sjeo za pisaći stol i opazio da mu se obje ruke tresu. Hvala Bogu da mu žena već spava. Ili spava ili je otplovila, u čemu je razlika? Pokušao je shvatiti, sve smjestiti u nekakvu perspektivu, u nekakav red. Počelo je to prije tri tjedna, i to jednom od najunosnijih ponuda njegove karijere. Honorar za posao i zamišljen i izvršen u najstrožem povjerenju. Sporazum samo s njim, bez ikakve veze s partnerima ili tvrtkom. Nije to bila nimalo neuobičajena praksa, iako je dosad ušao u malo takvih aranžmana. Jer i prečesto nisu bili vrijedni živaca - ili tajnovitosti. A evo kako je glasio sporazum. Sedamdeset pet tisuća dolara godišnje. Bez poreza, bez traga. Uplaćeno iz Pariza na račun u Ziirichu. Trajanje ugovora: četrdeset osam mjeseci. Vrijednost ugovora: tri stotine tisuća dolara. Nisu ni pokušali sakriti razloge što stoje iza te ponude. Andrew Trevavne. On, Walter Madison, bio je Trevavneov odvjetnik; bio je to već više od deset godina. Sukob je interesa - do sada - bio neznatan. On je, kao Trevavneov odvjetnik, morao svojim novim klijentima proslijeđivati sve zapanjujuće ili neobične informacije u vezi s Andrewom i tim tek predloženim pododborom - koji još zapravo nije ni postojao. I nije mogao jamčiti hoće li Andrew informirati njega. To se pretpostavljalo. Sav rizik preuzimaju isključivo klijenti i njima je to bilo jasno. Bilo je sasvim moguće da zapravo nikad i ne dođe do sukoba interesa. Ali čak i kad bi došlo, informacije koje im on proslijeđuje oni bi mogli iskopati i iz desetka drugih izvora. A čovjeku u njegovoj dohodovnoj klasi trebalo bi podosta vremena da na stranu stavi tri stotine tisuća dolara. Ali taj sporazum nije podrazumijevao ništa od onog što se večeras dogodilo u Plazi. Ništa! Dovođenje u vezu s takvim činom nadilazilo je maštu. Izvukao je najvišu ladicu pisaćeg stola pa iz nje izvadio malen kožni notes. Prolistao je do broja »K« pa na ceduljicu napisao broj. Podignuo je slušalicu i nazvao.

»Senatore? Walter Madison...« Nekoliko trenutaka kasnije odvjetnikove su se ruke prestale tresti. Između njegovih novih klijenata i večerašnjih zbivanja u Plaža Hotelu nije bilo nikakve veze. Jer se senator užasnuo. I prestravio. U zatvorenom je ispitivanju sudjelovalo osam senatora, raznovrsnih koliko je to bilo moguće i iz suprotnih tabora. Na njemu je, dakako, bio i Andrew Trevavne, kandidat kojeg je valjalo potvrditi. Trevavne je sjeo, s Walterom Madisonom s boka, pa podignuo pogled na uzdignuti podij. Na podiju je bio uobičajeni dugi stol s nužnim brojem stolica. Pred svakom je stolicom bio mikrofon, a u pozadini je na zidu bila centrirana zastava Sjedinjenih Država. Ispod podija, na glavnoj razini, na malom je stoliću stajao stroj za stenografiranje. Ljudi su stajali u grupicama i razgovarali, pa gestikulirali tiho ali žustro. Sat je stigao do dva i trideset i sad su se grupice počele razilaziti. Uz tri se stube što su vodile do podija uspeo vremešni muškarac u kojem je Trevayne prepoznao staroga senatora iz Nebraske ili možda Wyominga - pa prišao jednoj od dviju središnjih stolica. Zvao se Gillette. Dohvatio je batić i lagano kucnuo. »Možemo li isprazniti prostoriju, molim?« Bio je to znak onima koji ne sudjeluju u ispitivanju da se žurno udalje. U zadnji je još čas izmijenjeno nekoliko uputa, a Trevavne je bio svjestan toga da je predmet mnogih pogleda. Stolu je prišao mladoliki muškarac odjeven u tamno odijelo, pa preda nj postavio pepeljaru. Nespretno se nasmiješio, kao da bi volio - da smije -nešto reći. Bio je to neobičan trenutak. Senatorska se porota počela skupljati, razmijenjene su srdačnosti. Trevavne je opazio da smiješak na ta lica dolazi naglo, da je umjetan - prevladavala je napeta atmosfera. Nju je još više istaknuo incident koji bi u opuštenijim okolnostima prošao neopaženo. Senator Alan Knapp, star oko četrdeset pet godina, s ravnom crnom kosom pažljivo začešljanom sa širokog čela, pritisnuo je puce svog mikrofona i puhnuo u žičanu mrežicu kugle. Na taj su pojačani zapuh zraka mnogi članovi porote reagirali naglo. Pogledali su kolegu možda zabrinuto. Možda su te reakcije bile tako totalno ozbiljne zato što je Knapp uživao reputaciju čovjeka koji istražuje beskompromisno, čak i grubo. Još jedan zanimljiv moment. Stari senator Gillette - iz Wyominga? Ne, ipak iz Nebraske, pomislio je Trevavne opazio je napetost pa hitro i tiho kucnuo batićem. Pročistio je grlo i preuzeo odgovornost predsjedavajućeg. »Gospodo. Uvaženi kolege, gospodine podtajniče. Senatski odbor počinje saslušanje broj šest četiri jedan na ovaj datum i u dva i trideset; neka to bude uneseno u zapisnik.« Dok je stenotipist, zagledan u ništavilo, bez napora pritiskao prigušene tipke, Trevavne je shvatio da je taj »podtajnik« zapravo on sam. On je bio taj »gospodin podtajnik«: jedan od mnogih. »Nakon što su me moji kolege širokogrudno postavili za predsjedavajućeg ove sjednice, otvorit ću je uobičajenom kratkom izjavom o svrsi našeg sastanka. Nakon završetka te kratke izjave, rado ću prihvatiti sve nadopune i objašnjenja - ali se nadam da neće biti i osporavanja, jer je naš cilj potpuno nadstranački.«

Uslijedilo je nešto klimanja glavom u znak odobravanja, nekoliko neveselih smiješaka, nekoliko dubokih udisaja - bili su to znakovi da je počelo senatsko saslušanje šest četiri jedan. Gillette je dohvatio fascikl pred sobom i otvorio ga. Njegov je glas bio tiho bubnjanje optužnice pred vojnim sudom. »Stanje u obrambenoj industriji zastrašuje - to je mišljenje svih svjesnih građana. Prisegnuta je dužnost nas izabranih zastupnika da, osloncem na ovlasti koje nam daje Konstitucija, utvrdimo o kakvim je manjkavostima riječ te da ih ispravimo gdje god je to moguće. Mi manje od toga niti smijemo niti možemo učiniti. Odoborili smo stvaranje istražnog pododbora, a na zahtjev Komisije za vojne nabavke - pododbora kojemu je svrha temeljito proučiti sve veće ugovore, kako postojeće tako i podnesene na odobrenje Kongresu, sklopljene između Ministarstva obrane i korporacija koje s njim posluju. Da bismo ograničili opseg istrage - a ograničiti je zacijelo moramo, što nam diktira zahtjev ažurnosti - u uputama je pododboru bila predložena arbitrarna ugovorena svota od jedno cijelo pet milijuna dolara. Svi sporazumi Ministarstva vrjedniji od te svote podložni su provjeri pododbora. Diskrecijsko je, međutim, pravo pododbora da sam donosi odluke o pokretanju pojedine istrage. Cilj je našag današnjeg popodnevnog sastanka da ispitamo gospodina Andrevva Trevaynea, bivšeg državnog podtajnika, te potvrdimo ili odbijemo potvrditi njegovo imenovanje na mjesto predsjednika spomenutog pododbora. Ovo je saslušanje zatvoreno i zapisnik će ostati povjerljiv na neodređeno vrijeme, te stoga apeliram na kolege da ispitaju savjest, te da sve svoje dvojbe, ako ih ima, izraze danas i ovdje. Nakon čega prelazimo...« »Gospodine predsjedavajući.« Tiho i s oklijevanjem izgovorena upadica Andrewa Trevavnea toliko je iznenadila sve u prostoriji da je čak i stenotipist izgubio izraz nezainteresiranosti pa pogledao čovjeka koji se usudio prekinuti uvodne opaske predsjednika radnog predsjedništva. Walter Madison je mahinalno ispružio ruku i uhvatio Trevaynea za mišicu. »Gospodine Trevavne?... Gospodine podtajniče?« upitao je zapanjeni Gillette. »Ispričavam se... Možda sad i nije čas; oprostite.« »Sto ste izvoljeli, gospodine?« »Riječ je o malom objašnjenju, no to može i pričekati. Ispričavam se još jednom.« »Gospodine predsjedavajući!« Bio je to glas Knappa, senatora orlovske fizionomije. »Manjak pristojnosti gospodina podtajnika prema predsjedavajućem zaista je vrlo neobičan. Ako gospodin zaista ima što reći u smislu objašnjavanja, to zacijelo može pričekati primjeren trenutak.« »Ja baš nisam do kraja upoznat s procedurom, senatore. Samo nisam htio da mi pobjegne misao. Ali ste, dakako, sasvim u pravu.« Trevavne je dohvatio olovku, kao da želi nešto pribilježiti. »Zacijelo ste stekli dojam, gospodine podtajniče, da je riječ o nečem krajnje relevantnom.« Sad je progovorio senator iz New Mexica, muškarac od pedeset i nešto godina, uvaženi Meksikanac. Bilo je očito da mu se nije svidio gotovo prijeteći prijekor Alana Knappa. »Doista i jesam, gospodine.« Trevavne je spustio pogled na papir. U prostoriji je u trenutku zavladao muk. Prekid je sad postao potpun. »No dobro, gospodine Trevavne.« Senator Gillette kao da je najednom izgubio sigurnost u sebe. »Posve je moguće da ste u pravu, iako na ponešto neortodoksan način. Ja nikad

nisam mnogo držao do teorije da je izlaganje predsjedavajućeg sankrosantne. Prečesto sam i sam dolazio u napast da ih prekinem. Molim vas. Vaše pojašnjenje, gospodine podtajniče.« »Hvala, gospodine. Izjavili ste kako je dužnost ove porote da istražuje i izražava dvojbe... Ne znam zapravo kako da to kažem, ali smatram da sličnu odgovornost snosi i ova stranka. Sasvim iskreno, gospodine predsjedavajući, ja i sam imam neke dvojbe.« »Dvojbe, gospodine Trevavne?« upitao je Mitchell Armbruster, sitni i nabijeni senator iz Californije, na glasu zbog duhovitosti kao i razborita uma. »Svi se mi rađamo s dvojbama, ili ih bar rastući prepoznajemo. Na kakve ste dvojbe mislili? Dakako, relevantne za ovo saslušanje.« »Dvojbe da će tom pododboru biti pružena suradnja u mjeri nužnoj za njegovo funkcioniranje. Iskreno se nadam da će porota razmotriti implikacije tog pitanja.« »Moglo bi se posumnjati, gospodine Trevavne, da to zvuči kao ultimatum«, progovorio je Knapp. »Ni najmanje, senatore, takvo bi mišljenje bilo totalno neutemeljeno.« »Ipak sam stekao dojam da su vaše 'implikacije' ponešto uvredljive. Je li vaša namjera na ovome mjestu upriličiti suđenje Senatu Sjedinjenih Država?« nastavio je Knapp. »Nisam znao da je ovdje riječ o suđenju«, odvratio je Trevavne prijazno, ne odgovorivši na pitanje. »Ovo je bilo prokleto na mjestu«, dodao je Armbruster uz smiješak. »No dobro, gospodine podtajniče«, rekao je Gillette. »Vaše je pojašnjenje uneseno u zapisnik i ovo ga je vijeće primilo na znanje. Jeste li time zadovoljni?« »Jesam, i još jednom hvala, gospodine predsjedavajući.« »Onda mogu zaključiti svoju uvodnu riječ, pa možemo nastaviti.« Gillette je još nekoliko minuta nastavio rominjati, dajući obrise pitanja koja će se postavljati i na koja će valjati odgovoriti. Ona su se dijelila u dvije kategorije. Prva se ticala kvalificiranosti Andrewa Trevavnea za predmetni položaj, a druga prevažnog faktora mogućeg sukoba interesa. U zaključku je predsjedavajući izgovorio uobičajeno pitanje: »Ima li još kakvih dodataka ili objašnjenja, dakako uz ono što ga je maločas dometnuo gospodin Trevavne?« »Gospodine predsjedavajući?« »Riječ ima senator iz Vermonta.« Sad je Trevavnea pogledao James Norton, muškarac od šezdeset i nešto godina, kratko podšišane sijede kose i s vrlo jasnim jugoistočnim izgovorom. »Gospodine podtajniče! Uvaženi je gospodin predsjedavajući na svoj uobičajeno jasan i izravan način ocrtao područje našeg ispitivanja. I sasvim je izvjesno da ćemo postaviti i pitanje kompetencije i konflikta. Ja ću, međutim, ovdje ipak podastrijeti i treći teritorij koji bi nam valjalo istražiti. Riječ je o vašoj životnoj filozofiji, gospodine podtajniče. Mogli bismo reći, o tome na čemu stojite. Hoćete li nam u tom pogledu biti na usluzi?« »Bez prigovora, senatore.« Trevavne se nasmiješio. »Mogao bih se čak ponadati da ćemo razmijeniti naše poglede. S jedne strane moje, a s druge, dakako, časnoga odbora, zasijecajuće u spomenuti pododbor.« »Mz ovdje nismo došli radi konfrontacije!« Glas je Alana Knappa oštro zakriještao kroz zvučnike. »Gospodina senatora, s dužnim poštovanjem, upućujem na moje ranije opaske«, odgovorio je Trevavne tiho.

»Gospodine predsjedavajući?« Sad je Walter Madison još jednom stavio Trevavneu ruku na podlakticu i pogledao u strop. »Da li bih smio, ako izvolite, razmijeniti dvije riječi sa svojim klijentom?« »Naravno, gospodine... Madison.« Senatsko je vijeće, kako je u takvim zgodama nalagala pristojnost, počelo pričati između sebe i šuškati papirima. Većina, međutim, nije skidala oči s Trevaynea i Waltera Madisona. »Andy, što to zaboga radiš? Ti to namjerno stvaraš zbrku?« »Ja sam rekao svoje...« »Na neoprostiv način. Zašto?« »Želim biti siguran da nema nesporazuma. Želim da zapisnik specificira - ne indicira, nego baš specificira - da sam ih sve dužno upozorio. Ako me odobre, učinit će to s jasnim znanjem što ja od njih očekujem.« »Za ime Božje, čovječe, pa ti si izokrenuo i svrhu ovog saslušanja. Pa ti to potvrđuješ Senat!« »Bit će da je tako.« »Ali čemu sve to? Sto time želiš postići?« »Ocrtati granice bojišta. Ako me uzmu, neće to biti zato što tako žele, nego zato što moraju. Učinit će to zato što sam ih izazvao.« »Izazvao? A zašto? I zbog čega?« »Zato što među nama postoje neke duboke razlike.« »I što ti sad to znači?« »To znači da smo mi prirodni neprijatelji.« Trevavne se nasmiješio. »Ti nisi pri sebi!« »Da nisam, već bih se ispričao. Ali daj da svršimo s tim.« Tre-vayne je podignuo pogled prema vijeću. Dao si je vremena da počine oči na svakome mjestu, svakome članu. »Gospodine predsjedavajući, moj odvjetnik i ja upravo smo zaključili raspravu.« »Da. Da, naravno... Vjerujem da je senator iz Vermonta podnio dopunu u obliku... osnovne filozofije gospodina podtajnika. Predsjedavajući pretpostavlja da to podrazumijeva fundamentalna, dakle ne stranačka - politička uvjerenja mnogo šireg zahvata. Ništa drugo nije relevantno za ovo ispitivanje.« Gillette je preko naočala pogledao Nortona iz Vermonta, eda bi se uvjerio kako je shvatio značenje njegovih riječi. »Savršeno prihvatljivo, gospodine predsjedavajući.« »I nadao sam se da će biti, senatore«, dodao je Armbruster iz Californije i zasmijuljio se. Armbruster i Norton ne samo što su pripadali saborskim klupama sa suprotnih strana prolaza, nego su u stranačkoj politici bili daleko kao i njihove države u zemljopisnom smislu. Sad je progovorio Knapp, ne zatraživši dopuštenje od predsjedavajućeg. »Ako se ne varam, podtajnik je dopuni našega kolege parirao vlastitom. Čini mi se da je rekao kako sebi zadržava pravo da slična pitanja postavlja i članovima ovoga vijeća. Ja pak ozbiljno dvojim da bi mu se takvo pravo trebalo dati.« »Ne vjerujem, senatore, da sam ikad postavio takav zahtjev.« Trevavne je to izgovorio u mikrofon tiho ali odlučno. »A ako bi se to dalo iskonstruirati iz ičeg što sam izrekao, onda se ispričavam. Ja nemam prava - pa ni razloga - propitkivati vaša individualna osvjedočenja. Moja je briga samo da me ovo vijeće, kao prosudbeno tijelo, uvjeri, kao što

i ja moram uvjeriti njega, da se u ovoj stvari zaista angažiralo. I to u kolektivnom smislu.« »Gospodine predsjedavajući?« Čovjek koji se javio za riječ bio je postariji senator iz West Virginije, a zvao se Talley. Izvan senatskog su ga kluba slabo poznavali, ali je u njemu bio omiljen, i to zbog svog ležernog temperamenta, ali i zbog bistrog uma. »Senator Talley.« »Volio bih upitati gospodina Trevavnea zašto je uopće to i postavio kao problem. Svi mi želimo isto; da nije tako, ovdje ne bi bilo nikoga od nas. Iskreno govoreći, vjerovao sam da će ovo biti jedno od najkraćih preslušanja u analima. A govoreći osobno, ja u vas, gospodine, imam veliko povjerenje. Zar nam to povjerenje nećete i uzvratiti? Ako ne pojedinačno, onda bar kolektivno - da se poslužim vašim izrazom, gospodine?« Trevayne je podignuo pogled na predsjedavajućeg i tako nijemo zatražio dopuštenje da odgovori na pitanje. Senator Gillette je klimnuo glavom. »Naravno da hoću, senatore Talley. A uz to izraziti i golemo uvažavanje. No baš zbog tog svog povjeranja u vas, i svojeg poštovanja prema vama, želim da to uđe i u stenogram, te da se u njemu izričito konstatira da smo se do kraja razumjeli. Pododbor Komisije za nabavke bit će naime nemoćan ako ostane bez promišljene i odgovorne potpore nepristranih i utjecajnih ljudi kakvi sad sjede preda mnom.« Trevavne je na trenutak zastao pa pronicljivo pogledao s kraja na kraj vijećničkoga stola. »Gospodo, ako me potvrdite, čemu se, usput rečeno, iskreno nadam, vaša će mi pomoć biti itekako potrebna.« Senator iz Zapadne Virginije nije opazio nelagodu nekolicine kolega. »Dopustite mi tada, gospodine podtajniče, da preformuliram svoju usrdnu molbu. Toliko sam star, ili naivan, možda i oboje, da vjerujem kako se ljudi dobre volje - pa makar i različitih nazora - mogu udružiti oko zajedničkog cilja. Povjerenje što ga težite steći prema nama, bit će valjano • dokumentirano, bar se tako nadam, svime što ćemo jedni drugima reći unutar ova četiri zida. Ne nađete li to zadovoljavajućim, vaše je neosporno pravo da jasno postavite taj problem. Ali zašto to ne bismo utvrdili prije svega ostalog?« »Razumnijem se savjetu, senatore Talley, nisam mogao ni nadati. Bojim se da mi je moja početna narvoza zamutila perspektivu. Trudit ću se da se tog pitanja više ne dotičem.« Sad ga je Gillette još jednom pogledao preko naočala, a kad je progovorio, bilo je sasvim jasno da mu sve to nije baš nimalo po volji. »Vi se, gospodine, možete dotaknuti svakog pitanja koje poželite. Što vrijedi i za ovo vijeće.« Spustio je pogled na blok pred sobom i na vlastite bilješke. »Senatore Norton. Vi ste se dotaknuli aspekta opće životne filozofije gospodina Trevavnea. Biste li to mogli i obrazložiti - ukratko, tako da možemo raščistiti to pitanje i nastaviti. Pretpostavljam da se želite uvjeriti da naš gost bar nominalno podržava temeljne zakone ove zemlje.« »Gospodine podtajniče!« Dok je tako promatrao kandidata, Nortonov izraziti vermontski izgovor kao da je bio nepotrebno naglašen. Norton je uvijek znao kad treba posegnuti za tim jenkij-skim pristupom. On mu je dobro poslužio u mnogim takvim senatskim saslušanjima - napose kad bi se na terenu našle i televizijske kamere. Tako je stvarao dojam sasvim prizemljenog, s tlom sraslog Amerikanca. »Bit ću kratak, i zbog sebe, a i zbog vas... Volio bih vas upitati podupirete li vi doista politički sustav pod kojim živi ova zemlja?«

»Razumije se da podupirem.« Trevavnea je iznenadila naivnost tog pitanja. Ali ne zadugo. »Gospodine predsjedavajući...« oglasio se Alan Knapp kao na dani znak. »Sto se mene tiče, mene iskreno uznemirava jedan aspekt političke prošlosti gospodina podtajnika. Gospodine podtajniče, vi ste, kako se veli... nezavisni, ako se ne varam.« »Tako je.« »To je zanimljivo. Razumije se da se u mnogim sektorima prema pojmu 'politički neovisan' odnose s respektom. U njemu je nešto lijepo i robusno.« »To mi nije bio cilj, senatore.« »Postoji, međutim, i još jedan aspekt tog javno zauzetog stava«, nastavio je Knapp ne pridavši nikakva značenja Trevavneovu odgovoru. »I ja ga ne nalazim posebno neovisnim... Gospodine Tre-vayne, je li istina, ili nije, da su vaše kompanije ostvarile priličnu dobit iz državnih narudžbi - napose u razdobolju maksimalnog trošenja na svemirski program?« »Istina je. I vjerujem da smo opravdali sav profit što smo ga ostvarili.« »I ja se nadam... Pa ipak se pitam nije li vaše nepristupanje nijednoj stranci bilo možda uvjetovano i nečim drugim, a ne samo ideološkim motivima. Time što niste bili ni na jednoj ni na drugoj strani, zacijelo ste se uklonili od svih mogućih političkih sukoba?« »Još jednom, to mi nije bio cilj.« »Hoću reći, svakome bi bilo teško s vama se sporiti na političkom planu jer su vaša mnijenja... ovaj... pokopana pod klasifikacijom 'neovisni'.« »Čekajte čas, senatore!« Predsjedavajući, očito uzrujan, ovo je izgovorio vrlo oštro. »Volio bih to prokomentirati, ako dopustite...« »Smj'et ćete, gospodine Trevavne, ali tek nakon što ja završim svoje izlaganje. Senatore Knapp, mislio sam da smo nacistu s tim da je ovo saslušanje nestranačko. Vaše opaske nalazim irelevantnim i, iskreno, neukusnim. A sad, izvolite komentirati, gospodine podtajniče.« »Volio bih informirati senatora da se svatko u svakom trenutku može upoznati s mojim političkim mišljenjima jednostavnim postavljanjem pitanja. Ja baš nisam bojažljiv. S druge pak strane, nije mi bilo poznato da se državne narudžbe dodjeljuju na temelju političke pripadnosti.« »Baš je u tome i sukus mojega izglaganja, gospodine Trevavne.« Knapp se okrenuo središtu stola. »Gospodine predsjedavajući, za svojih sam sedam godina u Senatu mnogo puta podupro i ljude čija se politika razlikovala od moje, kao i obratno, to jest uskratio potporu ljudima iz vlastite stranke. U takvim se slučajevima moja potpora ili njezina uskrata temeljila na stavovima o specifičnim pitanjima izrečenim s govornice. Kao ljudi od savjesti, svi se mi povodimo za istom etikom. Glede našeg kandidata muči me, međutim, što je sam izabrao da ga zovu 'nezavisnim'. Zbog toga se brinem. Bojim se takvih ljudi na poziciji društvene moći. I pitam se što zapravo znači ta njihova takozvana neovisnost. I pitam se, je li možda riječ zapravo o tome da se mnogo zgodnije prikloniti jačem vjetru?« / U prostoriji je na trenutak zavladala potpuna tišina. Gillette je skinuo naočale i okrenuo se prema Knappu. »Optužba za dvoličnost, senatore, krajnje je ozbiljna.«

»Oprostite, gospodine predsjedavajući. Zatražili ste od nas da ispitamo svoju savjest... Ali, kao što je već istaknuo sudac Brandeis, poštenje samo za sebe nije dovoljno. Mora ga pratiti i odgovarajući dojam. Ne može svatko biti Cezarova žena, gospodine predsjedavajući.« »Savjetujete li mi vi to, senatore, da se pridružim nekoj političkoj stranci?« upitao je Trevavne u nevjerici. »Ne savjetujem vam ništa. Ja samo izražavam sumnju, što i jest zadaća ovoga vijeća.« Šutnju što je nakon toga nastala prekinuo je John Morris, senator iz Illinoisa. On je, s oko trideset pet godina, bio najmlađi član vijeća, a osim toga i briljantan odvjetnik. Kad god bi ga dodijelili nekom odboru, uvijek bi ga zvali »kućnim žutokljuncem«. Bio je to zapravo surogat drugog nadimka. Jer je Morris bio crn, crnac koji se brzo probio kroz sustav. »Vi niste... Oprostite, gospodine predsjedavajući?« »Nastavite, senatore.« »Vi niste izrazili sumnju, gospodine Knapp. Vi ste izrekli optužbu. I optužili velik segment biračkoga tijela za potencijalnu himbu. Sveli ste ga na poziciju... drugorazredne robe. Shvaćam sve sublimne implikacije na koje aludirate, čak priznajem njihovu validnost u izvjesnim situacijama. Ali su one ovdje sasvim izvan konteksta.« Senator iz New Mexica, onaj visokouvaženi Meksikanac, nagnuo se prema naprijed i progovorio ne skidajući oči s Morrisa. »Među nama ovdje sjede i dvojica koja i predobro shvaćaju značenje izraza 'drugorazredne robe', senatore. Po mojemu mišljenju, • pitanje je umjesno - hoću reći, u smislu postavljanja. Stalno se traži podjela i ograničavanje vlasti, u čemu i jest smisao našeg sustava. Ja, međutim, također smatram i to da bi to pitanje, jednom postavljeno, trebalo biti i ostavljeno na miru nakon jezgrovita odgovora što ga je na nj dao čovjek što pred nama stoji radi potvrde... Gospodine podtajniče? Za potrebe zapisnika, možemo li pretpostaviti da vi niste... zakleti pristaša jačega vjetra? Da su, dapače, vaše prosudbe neovisne kao i vaša politička mnijenja?« »Možete, gospodine.« »Tako sam i mislio. O tom predmetu više nemam pitanja.« »Senatore?« »Izvolite, gospodine Trevavne?« »A jesu li vaše?« »Oprostite?« »Jesu li vaše? Jesu li vaše prosudbe - i prosudbe svih članova ovoga vijeća neovisne o vanjskim pritiscima?« Sad je najednom nekoliko senatora Ijutito progovorilo u mikrofon. Armbruster iz Californije se nasmijao, senator Weeks s Istočne obale Marvlanda prigušio je smiješak rupčićem što ga je izvukao iz dobro skrojena sakoa, a predsjedavajući je dohvatio batić. Brzo je lupkanje Gilletteova čekića uspostavilo red, a Norton je iz Vermonta dotaknuo rukav senatora Knappa. Bio je to znak. Pogledi su im se sreli i Norton je zavrtio glavom jedva opazivo, ali je poruka bila jasna. Knapp je podignuo notes ispred sebe pa iz njega neupadljivo izvukao fascikl. Posegnuo je za torbom što je stajala na podu, otvorio je i ubacio ga u nju. Na vrhu je fascikla bilo ispisano ime: »Mario de Spadante.«

U četiri i petnaest je bila proglašena stanka, a ispitivanje se trebalo nastaviti u pet sati. Tih će četrdeset pet minuta svakom omogućiti da se javi kući, malo preinači dnevni raspored, s jednim se pomoćnicima posavjetuje, a druge, one pred vratima, otpusti. Nakon erupcije Andrewova uljudnog no eksplozivno neočekivanog pitanja, Gillette je uspio brzo povesti ispitivanje kroz područje uvredljivih aluzija i stići do manje apstraktnog područja Trevayneo-vih kvalifikacija. Andrew je na to bio spreman: njegovi su odgovori bili brzi, koncizni i potpuni. Time je iznenadio čak i Waltera Madisona, koga je njegov iznimni klijent inače rijetko čime iznenađivao. Trevayne nije imao nikakve potrebe za bezbrojnim stranicama i tablicama ispunjenim prohujalim bojevima i prastarim procjenama. Verglao je podatke i objašnjenja s tolikom sigurnošću da su svoj antagonizam teško održavali čak i oni koji su to činili svjesno. Njegovo suvereno vladanje svim prošlim ekonomskim odnosima počesto je vijeće ostavljalo bez riječi - i navelo senatora Gillettea da izrazi mišljenje kako bi, nakon stanke, saslušanje mogli zaključiti do sedam uvečer - i to najkasnije. »Andy, ti bome kuhaš na sve četiri ploče«, rekao je Madison, pa ustao iz naslonjača i protegnuo se. »Nisam još ni počeo, savjetniče. To je u drugom činu.« »Ne vraćaj se samo do Adama i Eve, molim te. Sjajno to vodiš. Odavde se selimo još prije šest. Smatraju te kompjutorom s ljudskim misaonim procesom; nemoj to zeznuti.« »To reci njima. Reci im da ne zeznu stvar.« »Isuse, Andy! O čemu ti to...« »Imali ste sjajan nastup, mladiću.« Vremešni Talley, bivši okružni sudac u državi West Virginiji, bio im je prišao, nesvjestan da se upleo u razgovor. »Hvala, gospodine. Moj odvjetnik, Walter Madison.« Rukovali su se. »Sve pomišljam, gospodine Madison, da se osjećate ponešto suvišnim. Ne događa se baš često da vi visokotlačni newyorški odvjetnici sjedite tako skrštenih ruku.« »Uza nj sam se na to već i navikao, senatore. Uz njega zaslužujem najnezasluženije honorare u pravnoj povijesti.« »Što znači da nije tako, jer si inače ne biste mogli priuštiti da to i kažete. Ja sam u komori bio gotovo prokletih dvadeset godina.« Sad se društvancu pridružio i Alan Knapp i Trevavne je osjetio kako u njemu raste napetost. Nije mu se svidio, i to ne samo zbog neopravdanih grubosti, nego zato što je u Knappovu izgledu bilo nešto nezdravo, inkvizitorski. Kako je to ono bio rekao ambasador Hill? Kako su glasile riječi Velikog Billvja? »... ne treba nam inkvizitor.« Ali Knapp što je sad stajao pred Trevavneom kao da i nije bio onaj isti koji je tako hladno sjedio na podiju. Dok se rukovao s Trevavneom, smiješio se upravo zarazno prijazno. »Sjajno ste se držali! Zaista. Sigurno ste to uigravali kao šef televizijsku presicu... Senatore? Gospodine Madison?« Ponovno rukovanje, u kolegijalnosti tako suprotnoj ozračju od prije samo pet minuta. Trevavne se osjetio nelagodno, osjetio nešto umjetno, i nije mu se svidjelo. »Niste mi nimalo olakšali položaj«, rekao je i hladno mu se nasmiješio. 98»O, Bože, čovječe, samo to nemojte shvatiti osobno. Ja radim svoj posao, i vi radite svoj. Je li tako, Madison? Nije li tako, senatore?« Talley iz West Virginije s tim se nije složio tako brzo kao Madison.

»A valjda. Samo što ja nisam mila gera pa me ne diraju bezobra-zluci. Ipak moram priznati da ni vas to puno ne muči.« »Nikad o tome nisam razmišljao...« »I ja vam to mogu potvrditi, gospodo.« Bio je to Armbruster iz Californije. Govorio je između dimova iz svoje lule. »Lijep posao, Trevavne... Ali da vam svima nešto kažem. Knapp je svojedobno bio nakanio razapeti na križ svog - predsjednikovog čovjeka tajnika za zdravstvo, hoću reći pribiti mu i ruke i noge, pa ipak kad je ispitivanje bilo gotovo, njih dvojica nisu mogli dočekati da jedan s drugim počnu razgovor. Pomislio sam: 'Dovraga, dovoljno su mladi da se sad još i potuku!' Umjesto toga su požurili van da zaustave taksi. Jer su ih njihove žene već čekale u restoranu. Zaista ste originalni, senatore.« Knapp se nasmijao. »Jeste li znali da mi je on prije petnaest godina bio djever na vjenčanju? Taj predsjednikov kandidat?« »Gospodine podtajniče?« Ta mu titula u prvi čas nije doprla do svijesti. A onda mu se na rame spustila ruka. Bio je to Norton iz Vermonta. »Imate minutu?« Trevavne je odstupio iz društvanca dok su Madison i Knapp raspravljali o nekoj pravnoj začkoljici, a Armbruster ispitivao Tal-levja u vezi s bliskim jesenjim lovom u West Virginiji. »Da, senatore?« »Siguran sam da su vam to već svi rekli. Letite kroz olujno more, ali je luka već na vidiku. Izvući ćete se sa svim salom...« »Ja sam iz Bostona, senatore, i volim jedrenje, ali nisam kitolo-vac. Što je bilo?« »No dobro. Preskočit ćemo komplimente - iako ste ih, na moju dušu, pošteno zaslužili. Ukratko sam se posavjetovao s nekoliko kolega; zapravo smo o svemu nadugo pričali još prije ispitivanja. Želio bih da znate da svi mi mislimo kao i Predsjednik. Da ste vi najbolji čovjek za taj posao.« »Oprostit ćete mi ako kažem da metode kojima se iskazuje ta potpora nalazim pomalo čudnim.« Norton se nasmiješio smješkom trgovačkog putnika, jenkija tankih usana - a da je upravo nešto pokušavao prodati, o tome nije bilo nikakve dvojbe. »Nimalo čudno, Trevavne. Samo nužno. Vidite, moj mladiću, našli ste se na žeravici. Ako nešto pođe po krivu - u što, usput rečeno, nitko ne vjeruje - ovo će ispitivanje biti jedno od najjačih u analima. Pokušajte to shvatiti; nema tu ničeg osobnog.« »To mi je i Knapp rekao.« »I to s pravom... Iako ne vjerujem da to shvaća i stari Talley. Kvragu, dolje u West Virginiji, protiv njega nismo čak ni postavljali svog čovjeka. Mislim, onako ozbiljno.« »Onda Talley ne pripada u te kolege s kojima ste se sastali.« »Iskreno govoreći, ne.« »I još niste rekli ono što ste htjeli reći?« »Sto mu vragova, momče, dajte usporite malo! Samo vam pokušavam objasniti proceduru da shvatite. Potvrdu ste već dobili... To jest dobit ćete je ako nas ne stjeraju u oporbu. A to nitko od nas ne bi volio.«

Trevavne se oštro zagledao u Nortona. Već je vidio mnogo takvih naboranih i koščatih ljudi naslonjenih na ograde svojih farmi ili naškiljene preko dina na more u Marbleheadu. Čovjek nikad ne zna koliko se shvaćanja krije iza tih kišom i vjetrom istrošenih očiju. »Vidite, senatore, ja od ovog vijeća tražim samo jamstvo da će pododbor imati punu slobodu djelovanja. Pa ako već ne mogu dobiti vašu aktivnu pomoć, treba mi bar jamstvo da će pododbor biti zaštićen od vanjskog uplitanja. Tražim li previše?« Norton je odgovorio lakonski, kao jenki galanter kad pipka svoju robu. »Sloboda djelovanja? Eheh... Pa mislim, sinko, da vam nešto kažem. Neki ljudi postaju malo nervozni kad netko inzistira... na slobodi djelovanja, kad veli da neće trpjeti pritiske. Tu se onda čovjek silom počinje pitati. Postoje dobri pritisci i oni ne baš tako dobri. Potonje baš nitko ne voli, ali dobri pritisci, to je opet nešto sasvim drugo. Zar ne umiruje dušu kad znaš da si odgovoran i nekom drugom, a ne samo Bogu?« »Naravno da za svoj posao snosim punu odgovornost. Nikad nisam drugo ni očekivao.« »Ali ste to rekli tek kad ste malo promislili?... Trevavne, svrha toga pododbora nije da zadovoljava ničiji privatni ego. Pred njim je posao veći od svakog pojedinog čovjeka. Možda vi za nj nemate pravog temperamenta. Eto što sam mislio pod 'svrhom'. Ne treba nam neki novi Savonarola.« Norton je očima zadržao Trevavneov pogled. Jenki je trgovao apstrakcijama kao konjima i to zaista vješto. Nikad nije dao ni naslutiti da bi bio išta više od filozofske soli čestite farmerske zem-Ije. Trevavne mu je uzvratio pogled i pokušao prodrijeti kroz licemjerje koje se, osjećao je to dobro, krilo iza Nortonovih riječi. Ali to nije bilo moguće. »Morat ćete donijeti tu odluku, senatore.« »Imate li što protiv da razmijenim nekoliko riječi s vašim odvjetnikom? Kako se ono zvao?« »Madison. Walter Madison. Ne, ni najmanje. Ipak mislim da će vam reći kako sam grozan klijent. On je uvjeren da ga ne slušam nikad kad bih trebao.« »Ništa me ne stoji pokušati, mladiću. Vrlo ste tvrdoglavi. Ali ste mi dragi.« Norton se okrenuo i pošao prema Madisonu i Knappu. Trevavne je pogledao na sat. Još dvadeset minuta pa će se nastaviti ispitivanje. Pokušat će nazvati hotel da vidi je li se Phvllis vratila iz kupovine. Predsjednik je svakako htio je da je povede. Želio je da poslije ispitivanja oboje dođu u Bijelu kuću. Da se snimi još jedna fotografija na kojoj se vidi kako Trevavne uživa osobnu Predsjednikovu potporu - ovaj put s njegovom ženom s druge strane. Phvllis je to shvaćala. James Norton je pružio ruku Madisonu i svatko tko bi ih vidio pomislio bi da se to senator samo predstavlja. Ali nije bilo tako. »Dođavola, Madisone! Koji je sad vrag ovo?« progovorio je Norton s tihom panikom u glasu. »Nešto je nanjušio! To nam nisi rekao!« »Kad to nisam ni znao! Baš sam rekao Knappu da nemam pojma što se to zapravo zbiva.« »Bit će ti bolje da to otkriješ«, rekao je Alan Knapp hladno. *** Ispitivanje se nastavilo u pet i sedam minuta, a kašnjenje je nastalo zato što tri senatora nisu stigla obaviti vanjske poslove. Tih je sedam minuta, međutim, Walteru Madisonu pružilo priliku da nasamo za stolom popriča sa svojim klijentom.

»Taj tip, Norton, nešto mi je rekao.« »Znam, pitao me smije li.« Trevavne se nasmiješio. »Andy, u tome što mi je rekao ima nekakve logike. Ako vide da ćeš se igrati moćnika, neće te potvrditi. Ne bi ni ti u njihovoj koži. Bio bi gori od njih i valjda ti je to jasno.« »Suglasan.« »I što te onda muči?« Trevavne je progovorio, pogleda uprta ravno preda se. »Ja baš nisam tako siguran da mi je do tog posla uopće stalo. A sasvim ga sigurno ne želim ako ne može biti po mome. To sam ti već rekao, a to sam već rekao i Baldwinu i Robertu Websteru.« Okrenuo se prema svom odvjetniku. »U mom dosjeu nema baš ničeg što bi dalo težinu toj optužbi za savonarolizam.« »Sto to?« »To što mi je Norton stavio pod nos. Savonarola. Ti to zoveš 'moćnikom'. Ja nisam taj i oni to znaju... Ako me potvrde, onda ću moći ući u ured svakog od senatora u ovome vijeću, i zatreba li mi pomoć, dobiti je bez pogovora. I ja to moram moći... To vijeće nije izabrano nasumce, izvlačenjem slamke. Države svih tih ljudi čvrsto su narudžbama povezane s Pentagonom. Neke manje nego druge, ali su te u manjini - čista lakirovka. Kad ih je stavio na hrpu, Senat je dobro znao što čini. Neuplitanje Senata u rad pod-dbora mogu osigurati samo tako da te pse čuvare vlastitog glasačkog tijela natjeram u defenzivu.« »Kako?« »Tako da ih natjeram da mi se opravdavaju... u zapisnik. O ovom će vijeću biti zapisnički konstatirano da je nužni dodatak pododboru. Da je s njim u radnom ortaštvu.« »Na to oni neće pristati! Njihov je cilj samo da te potvrde i to je sve. Nema drugih zahtjeva.« »Ima ih, ako budem savršeno jasan u tome da pododbor ne može funkcionirati bez suradnje Senata općenito, i bez aktivnog sudjelovanja ovog vijeća posebno. Ako ne uspijem postići da se na to obvežu, onda i nema smisla nastavljati.« Madison se zapiljio u klijenta. »I što time dobivaš?« »Da postanu djelatnim dijelom... inkvizicije. Da svaki od njih postane inkvizitor, ne znajući koliko je u to upleten njegov 'uvaženi kolega'... Dijelimo plijen, dijelimo odgovornosti.« »A rizike?« upitao je Madison tiho. »To si ti rekao, ne ja.« »A što se zbiva ako te odbiju?« Trevavne je podignuo pogled na vijeće senatora koje je upravo zauzimalo mjesta. Pogled mu je bio izgubljen u daljini, a glas tup i hladan. »Ujutro sazvam tiskovnu konferenciju na kojoj ću razbucati ovaj prokleti grad.« Walter Madison je shvatio da na ovo ne može vise ništa odgovoriti. *** Trevayne je znao da će to izniknuti iz tijeka sjednice. Doći polako kao otkrivena nužnost: logično, bez napora. Pitao se samo tko će prvi izgovoriti te riječi i nametnuti to pitanje. Nije ga iznenadilo što je to učinio stari senator Talley, čvornati okružni sudac iz West Virginije; pripadnik manjine, tu postavljen za ukras. A ne netko od Nortonovih »kolega«.

Dogodilo se to u pet pedeset sedam. Talley se nagnuo i pogledao predsjedavajućeg. Kad je dobio riječ, okrenuo se kandidatu i progovorio. »Gospodine Trevavne, ako sam vas dobro shvatio, a vjerujem da jesam, vaša je prva briga stupanj praktične suradanje kojem se možete nadati od onih među nama koji vam je mogu ponuditi. To mogu shvatiti i taj je zahtjev primjeren... Ali, gospodine, trebali biste znati da Senat Sjedinjenih Američkih Država nije samo veliko tijelo za donošenje odluka, nego i skup domovini odane gospode. Uvjeren sam da govorim u ime svih nazočnih ako vam velim da su vam vrata mog ureda uvijek otvorena. U državi West Virginia postoji mnoštvo državnih institucija i nadam se da ćete se poslužiti svim informacijama koje vam moj ured može pribaviti.« O, Bože, pomislio je Trevavne, pa on je potpuno iskren. Državnih institucija! »Hvala vam, senatore Talley. I to ne samo na vašoj ponudi, nego i zato što ste raščistili jedno praktično pitanje. Hvala vam još jednom, gospodine. I nadam se da ste to rekli u ime svih nazočnih.« Armbruster iz Californije na ovo se nasmiješio i polako progovorio. »Znate li za koji razlog koji bi vas ponukao na drukčije mišljenje?« »Ne znam nijedan.« »Ipak ćete se osjećati sigurnije,« nastavio je Californijac, »i biti mnogo uvjereniji u našu potporu, ako se u zapisniku ovog današnjeg popodnevnog zasjedanja nađe i zajednička rezolucija kojom vam obećavamo pomoć na svaki mogući način.« »Osjećat ću se, senatore.« Armbruster se okrenuo sredini stola. »Ja u tom zahtjevu, gospodine predsjedavajući, ne nalazim ništa zazorno.« »Onda neka tako i bude.« Gillette se bio zapiljio u Trevavnea. Oštro je lupio batićem, ali samo jednom. »Neka ude u zapisnik...« I dogodilo se. Senatori su, sve jedan po jedan, davali pojedinačne izjave, i svaka je od njih bila iskrena i nepatvorena kao i prethodna. Trevavne se zavalio u naslonjač i odao se slušanju probranih riječi, apstraktnih fraza koje će - znao je - uskoro postati neizbrisive. Uspio je; uspio je izmanevrirati viječe da dobrovoljno donese rezoluciju. Malo je tu značilo to i što če tek malobrojni, ako i itko, ostati vjerni zadanoj riječi. To bi bilo lijepo, ali zapravo i nije važno. Važno je bilo samo to što je sad u njih mogao uprijeti prstom i po potrebi ih citirati. Webster i Bijela kuća obećali su mu kopiju zapisnika; neće biti teško urediti da pojedini izolirani dijelovi procure do tiska. *** Gillette je pogledao Trevavnea s visine svog sanctum sancto-ruma. Glas mu je bio tup, a oči - povećane bifokalnim lećama naočala - hladne i neprijateljske. »Želi li kandidat, prije nego što bude otpušten, dati izjavu?« Andrew je predsjedavajućem uzvratio pogled. »Želi, gospodine.« »Smijem li se ponadati da će biti kratka, gospodine podtajniče«, rekao je Gillette. »Vijeće bi moralo zaključiti raspravu - na Predsjednikov zahtjev - a već je kasni sat.« »Bit ću kratak, gospodine predsjedavajući.« Trevavne je izdvojio jedan list iz hrpe pred sobom i pogledao senatore. Nije se nasmiješio niti izrazio ikakvu emociju. Samo je govorio. »Prije nego što završite svoj posao moje potvrde ili odbacivanja, gospodo, držim da bih vas morao upoznati s rezultatima svojih preliminarnih istraživanja. Na njima će se

temeljiti sav moj daljnji pristup - i pristup pododbora - ako me udostojite potvrde. A budući da je riječ o zatvorenoj sjednici, uvjeren sam da moje opaske neće ići dalje... Posljednjih sam nekoliko tjedana - zahvaljujući susretljivosti Službe društvenog knjigovodstva - proveo u analiziranju vojnih narudžbi sljedećih kompanija i korporacija: Lockheed Aircraft, I.T.T. Corporation, General Motors, Ling Tempeo, Litton i Genessee Industries. Tako sam stekao osvjedočenje da je bar jedna od njih, a moguće i dvije i tri, djelovala samo za sebe ili u dosluhu s drugima, a radi stjecanja neuobičajenog utjecaja pri donošenju odluka unutar savezne državne uprave. Riječ je, dakle, o krajnjem obliku zloporabe. Na temelju svega što sam uspio povezati, moram vam reći da je među svima njima u tim zloporabama ipak prednjačila jedna kompanija. Posve sam svjestan težine svoje optužbe, ali je kanim i dokazati, no dok to ne učinim, tu kompaniju ne želim i imenovati. To bi bila moja izjava, gospodine predsjedavajući.« Prostorija je utihnula. Svi su članovi vijeća prikovali pogled za Andrewa Trevavnea. Nitko nije ni pisnuo, nitko se ni pomaknuo. Senator Gillette je pružio ruku prema batiću, pa stao i povukao je. I tiho progovorio: »Slobodni ste, gospodine podtajniče... I hvala.« Trevavne je platio taksi pa izišao pred hotelom. Bilo je toplo i noćni je povjetarac bio mlak. Rujan u Washingtonu. Pogledao je na sat; bilo je već skoro devet i pol i umirao je od gladi. Phvllis mu je bila rekla da će večeru naručiti u sobu. Tvrdila je da ju je kupovina iscrpila, i sad je samo željela mirno večerati u svom apartmanu. Mirno večerati s dva čuvara, na dužnosti dvadeset četiri sata na dan - susretljivošću Bijele kuće - u hodniku hotela. U hodniku prokletog hotela. Trevavne je već bio krenuo prema pokretnim vratima desno kad mu je prišao vozač što je stajao kraj glavnog ulaza. »Gospodin Trevavne?« »Da?« »Biste li bili tako Ijubezni, gospodine?« Pokazao je prema rubu pločnika, prema crnom fordu LTD, očito službenom državnom automobilu. Trevavne mu je prišao i ugledao senatora Gillettea, s naočalima još spuštenim na nosu, s izrazom i dalje napol namrštenim. Sjedio je straga. Prozor se elektronički spustio i stari se gospodin nagnuo prema njemu. »Biste li našli pet minuta za mene, gospodine podtajniče? Lau-rence će nas malo provozati ukrug.« »Razumije se.« Trevavne se ušao i sjeo na stražnje sjedalo. »Gotovo svi misle da je proljeće u Washingtonu najljepše godišnje doba«, rekao je Gillette kad je auto krenuo ulicom. »Ja ne. Uvijek sam se najviše veselio jeseni. Ali napokon, ja sam oduvijek bio na svoju ruku.« »Ne nužno. Ili sam možda i ja na svoju ruku. Meni su najljepši mjeseci rujan i listopad. Napose u Novoj Engleskoj.« »Kvragu, svi to vele. Svi vaši pjesnici... Valjda zbog boja.« »Vjerojatno.« Trevavne je pogledao političara i njegov mu je pogled prenio poruku. »Ali ja vas nisam valjda pozvao na vožnju radi razgovora o novoengleskoj jeseni?« »Pretpostavljam da niste.« »Ne, naravno da nisam... No dobro, dobili ste svoju potvrdu. Zadovoljni?«

»Razumije se.« »Već mi je lakše. Drago mi je što vam je drago«, rekao je senator nezainteresirano pa pogledao kroz prozor. »Čovjek bi rekao da bi dosad promet već morao malo oslabjeti, ali nije. Prokleti turisti, trebali bi pogasiti rasvjetu na Mallu, svu rasvjetu«, rekao je Gillette pa se okrenuo Trevavneu. »Za svih svojih godina u Washingtonu, gospodine podtajniče, nikad još nisam sreo takvo nesnosno iskazivanje taktičke arogancije... Možda ste bili suptilniji, i čitavu priču bolje premazali medom od Napuhanog Joea - govorim, dakako, o pokojnom i brzo prežaljenom McCarthvju - ali su vaši ciljevi bili u dlaku jednako pokudni.« »Ne bih se složio.« »O?... Ako nisu bili taktički, onda su bili instinktivni. Sto je još opasnije. Da sam u to povjerovao, ponovno bih sazvao vijeće i iz petnih se žila upeo da vas odbiju.« »Onda ste danas popodne trebali jasno izraziti svoje uvjerenje.« »A kako to, molim vas? Predati vam vaše pitanje uvezano trakom? No dajte, gospodine podtajniče, pa ne razgovarate sa starim sucem Tallevjem. O, ne! Išao sam vam sasvim na ruku. Svakom sam pružio vrlo jasnu priliku da vam se pridruži u vašem svetom ratu! Ništa drugo ne bi prošlo! Ne, gospodine moj! Naprosto nije bilo alternative, i vi to znate.« »A zašto bi je bilo sutra? Mislim, da ste se ponovno sastali i povukli potvrdu.« »Zato što bih, mladiću moj, imao na raspolaganju osamnaest sati da rastavim svaki tjedan vašega života. Da ga rastavim, preslo-žim mnoštvo njegovih sastojaka, pa ga opet složim. A kad bih s tim bio gotov, već bili biste na listi državnog odvjetnika.« Sad je na Trevavneu bio red da pogleda kroz prozor. I Predsjednik mu je to bio rekao; bio je to grad za takve stvari. A moglo se to dogoditi tako lako zato što su se optužbe uvijek pojavljivale na prvoj stranici a demantiji na tridesetoj, dok su pak isprike bile na četrdeset osmoj, stisnute između malih oglasa. Takav je to bio grad; tako su u njemu stajale stvari. Ali njemu taj grad nije bio potreban. A nije ni morao prihvaćati stvari kakve jesu, i sad bi već bilo vrijeme s tim upoznati i ljude oko sebe. »I zašto onda, gospodine predsjedavajući, ne učinite baš to.« Sto nije zazvučilo kao pitanje. »Zato što sam telefonirao Franku Baldwinu... A zašto vi malo ne obuzdate tu svoju aroganciju, gospodine? Nimalo vam ne pristaje.« Trevavnea je osupnulo Baldwinovo ime. »Što je rekao Baldwin?« »Da ne biste učinili to što ste učinili da niste bili izazvani. I to okrupno. Veli da vas poznaje već vraški blizu deset godina i da se nije mogao zabuniti.« »Shvaćam«, rekao je Trevavne pa posegnuo u džep za cigaretama i zapalio. »I vi ste to prihvatili?« »Da mi Frank Baldwin veli da su astronauti šumski patuljci, za mene bi to bilo Sveto pismo... Ali od vas bih želio doznati što se to zapravo dogodilo?« »Ništa. Ništa se nije... dogodilo.« »Pa niste vi bez razloga sve senatore u vijeću prisilili da proturječe vašim insinuacijama o krivici deklariranjem vlastite nevinosti! A baš ste to učinili! Vi ste se ismijavali s čitavim postupkom potvrde... I ja to baš nimalo ne odobravam, gospodine.« »Da li vi i vaši na kraju propovijedi uvijek dodate 'gospodine'?«

»Postoji mnogo načina na koji se može izgovoriti ta riječ, gospodine podtajniče.« »Uvjeren sam da ste u tome majstor, gospodine predsjedavajući.« »Je li Frank Baldwin bio u pravu? Jesu li vas izavali... i to okrupno? I tko to?« Trevavne je pažljivo otresao pepeo na rubu pepeljare i pogledao svog starijeg sugovornika. »Pretpostavimo li da je stvarno došlo do provokacije, što biste glede toga poduzeli?« »Najprije bih se uvjerio je li to zaista bila provokacija, a ne nesretni slučaj ili nesretni slučajevi povećani izvan svake mjere, a lako objašnjivi. A ako bi se dokazalo da je doista riječ o provokaciji, pozvao bih odgovorne k sebi i potjerao ih iz Washingtona... Pododbor nitko ne smije ometati u radu.« »Rekao bih da to mislite sasvim ozbiljno.« »I mislim, gospodine. Jer je vrijeme doteklo i isteklo da se s tim napokon krene. Ako je bilo uplitanja, ikavog pokušaja stjecanja utjecaja, želio bih da se to prekine pa makar i najoštrijim mogućim mjerama.« »Vjerujem da sam to danas popodne i postigao.« »Želite li time reći da je u tom vijeću bilo senatora koji su na vas pokušali nedolično utjecati?« »To ne znam.« »Pa zašto to onda govorite?« »Zato što su mi zaista priredili provokaciju. To priznajem, ali odakle je potekla, o tom ne znam ništa. Znam samo, ako se tako nastavi, da sam sad u situaciji da to mogu i razglasiti. Ili sve zataškati.« »Ako se dogodilo nešto neprimjereno, dužnost vam nalaže da o tome izvijestite.« »Koga?« »Odgovorne vlasti. Ima ih koliko volite!« »Možda već i jesam.« »No onda ste bili dužni o tome obavijestiti i vijeće!« »Gospodine predsjedavajući, ovo je popodnevno ispitivanje bilo prenabijeno predrasudama. Većina država koje ti ljudi predstavljaju, u gospodarskom su pogledu uvelike ovisne o državnim pogonima i narudžbama.« »Sve ste nas proglasili krivim!« »Nisam ja proglasio nikoga. Ja sam samo poduzeo neke mjere koje su mi se u danim prilikama učinile primjerenima. Mjere kojima je bio cilj onemogućiti tim ljudima da me spriječe.« »Niste u pravu, sve ste krivo shvatili.« Stari je Gillette opazio da je auto skrenuo za još jedan ugao i sad se primicao Trevavneovu hotelu. Nagnuo se iz sjedala. »Stani malo, Laurence. Za minutu smo gotovi... Trevavne, ja vaše procjene nalazim manjkavim. Opazite nešto površinski pa onda iz toga izvlačite krive zaključke. Zatim izričete flagrantne insinuacije koje onda ne želite ničim opravdati. A što je najgore, zadržavate za sebe relevantne i, koliko sam shvatio, neobično važne informacije, te postavljate sebe za arbitrarnoga cenzora koji odlučuje o tome što Senatu treba reći. Prema mojemu mišljenju, Frank Baldwin i njegova komisija kruto su pogriješili kad su vas preporučili; a i Predsjednik je pogriješio kad se poveo za njima... Sutra ću ujutro odlučno zatražiti da se odbor ponovno sastane, te se poslužiti svim autoritetom svoje funkcije eda bi on povukao svoju potvrdu. Vaša se arogancija oštro kosi s javnim interesom; tada ćete dobiti i priliku da na sve to i odgovorite. Laka vam noć, gospodine.«

Trevavne je otvorio vrata i stupio na pločnik. Prije nego što će ih zatvoriti, sagnuo se i obratio starcu. »Pretpostavljam da ćete sljedećih osamnaest sati iskoristiti da... kako je ono bilo? O, da. Da mi rastavite svaki tjedan života.« »Ne mislim na to gubiti vrijeme, gospodine podtajniče. Niste vi toga vrijedni. Jer ste glupi kao mazga.« Gillette je pružio ruku lijevo i dotaknuo puce. Prozor se dignuo, a Trevavne je zalupio vratima. »Čestitam, ljubavi!« Phvllis je skočila iz naslonjača i spustila magazin na stolić sa svjetiljkom. »Već sam čula u vijestima u sedam.« Trevavne je zatvorio vrata i pošao ženi u zagrljaj, pa je lagano cjelnuo u usne. »Ne idemo još nikamo i ne unajmljuj kuću. Još nije gotovo.« »Ma o čemu ti to? Prekinuli su nekakvu mjesnu reportažu i pročitali bilten. Bila sam tako ponosna, rekli su da je to bilten. Tz, pa bilten!« »Imam ja za njih još jednu vruću vijest. Možda sutra uvečer bude još jedan. Možda potvrda bude povučena.« »Kako?« »Upravo sam proveo nekoliko zapanjujućih minuta u kružnoj vožnji s uvaženim predsjedavajućim ispitivačkog odbora. Po čitavom New Yorku ostavljam poruke za Waltera. Moram s njim porazgovarati.« »Za ime Božje, što ti to govoriš?« Trevavne je prišao telefonu i dignuo slušalicu. Dao je ženi znak da pričeka s pitanjima dok ne obavi razgovore. Ona je na to već bila navikla, pa je prišla prozoru i zagledala se u osvijetljeni grad. Njezin je muž prvo nazvao Madisonovu ženu, a kad je s njom završio razgovor, pritisnuo je puce i zadržao slušalicu u ruci. Riječi ga gospode Madison nisu zadovoljile - a gospoda Madison, kad bi prošlo sedam uvečer, nije bila baš najpouzdanija osoba. Dignuo je prst s vilice pa nazvao aerodrom La Guardia, šalter washingtonske lokalne linije. »Ako me ne nazove za sat vremena, pokušat ću ga opet dobiti doma. Njegov avion polijeće odmah poslije deset«, rekao je i spustio slušalicu. »Što se dogodilo?« Phyllis je opazila da joj muž nije samo ljut, nego i zbunjen. A to mu se baš nije često događalo. »Iznenadio me. Zbog krivih razloga. Rekao je da se moja arogancija kosi s javnim interesom, da zadržavam informacije. Osim toga, da sam glup kao mazga.« »Tko je to rekao?« »Gillette.« Skinuo je sako i bacio ga na naslonjač. »S njegova gledišta, vjerojatno je u pravu. Ali s druge pak strane, sasvim mi je jasno da sam ja u pravu. Može on biti i najčasniji čovjek u čitavom Kongresu, što vjerojatno i jest, ali to ipak ne znači da može jamčiti i za sve ostale. Možda bi on to želio, ali to ne znači da bi i mogao.« Phvllis je shvatila muževe non sequiture, jer joj je već bio objasnio što je tog dana bio nakanio učiniti. Ili bar, s kakvim ciljem. »To je taj iz auta?« »Da. Veleuvaženi senator Gillette. Veli da će ponovno sazvati odbor i povući potvrdu.« »Ma može li on to tako? Mislim, nakon što su ti je dali?« »Valjda mogu. Nazvat će to novim saznanjima, ili što li već... Sigurno mogu.« »Ali ti si ih dobio, mislim, da rade s tobom.«

»Na neki način. Bar u zapisniku. Walter će mi sutra donijeti stenogram. Ali to nije to.« »Taj Gillette je prozreo tvoje namjere?« »Svi su ih prozreli!« nasmijao se Trevavne. »Face su im bile kao da su se nažderali starih novina... O, od ovog će im pasti crni vrag sa srca! Već će im i činjenica da sam zadržao informaciju biti sasvim dovoljna.« »I što ćeš sad?« »Kao prvo, vidjeti mogu li još spasiti svoj stol u Danforthu. Vjerojatno je već prekasno, ali vrijedi pokušati, jer sam taj posao stvarno volio. Walter će to znati srediti... A onda važno pitanje: Kako daleko mogu sutra ići a da se ne izložim pozivu iz Ministarstva pravosuđa?« Pogledao je ženu. »Andy, mislim da bi im trebao točno reći što se dogodilo.« »Ne pada mi na pamet.« »Ti si što se toga tiče mnogo osjetljiviji nego ja. Koliko ti to puta moram reći. Meni zbog toga nije neugodno. I neću šiznuti. Ništa se nije dogodilo!« »Bilo je gnusno.« »Da, bilo je. Ali se gnusobe zbivaju svakoga dana. Ti misliš da me moraš štititi, a meni takva zaštita nije potrebna.« Prišla je stolu na kojem je ostavila magazin pa progovorila važući svaku riječ. »Je li ti ikad palo na pamet da bi me najbolje zaštitio kad bi se to što se dogodilo pojavilo na naslovnim stranicama?« »Palo mi je i odmah sam to odbacio. Takav im pristup naprosto usađuje kojekakve ideje u glavu... Primjerice otmicu.« Phvllis je shvatila da nema smisla nastavljati temu. Nije o tome htjela razgovarati. »U redu«, rekla je i okrenula mu se. »Sutra im svima reci neka ih vrag odnese u vreći, a ti ćeš mu sam nabaviti najveću. Koju ćeš, dakako, knjižiti u trošak.« Na licu joj je vidio koliko ju je to zaboljelo i shvatio da se zbog nekog nelogičnog razloga sama za sve smatra odgovornom. Prišao joj je i uzeo je u zagrljaj. »Washington nam se i tako nije svidio. Prošli smo put jedva čekali vikende, sjećaš se? Samo smo tražiti izliku da se vratimo u Barnegat.« »Andrew, kako si ti fin čovjek. Podsjeti me da ti kupim drugu jedrilicu.« Bio je to među njima stari vic. Prije mnogo godina, dok se kompanija borila za goli život, on je jednom zgodom izjavio kako će smatrati da je uspio u životu kad bude mogao otići kupiti novi mali katamaran i ne pitati za cijenu. Sto se u međuvremenu počelo odnositi gotovo na sve. Ispustio ju je iz zagrljaja. »Idem naručiti nešto za večeru.« Prišao je klupskom stoliću na kojem je stajao jelovnik sobne podvorbe. »Zašto moraš razgovarati s Walterom? Sto on tu može učiniti?« »Volio bih da mi pravno definira razliku između mišljenja i procjene činjenica. U prvom se slučaju mogu ljutiti do mile volje; drugi već doziva Ministarstvo pravosuđa.« »Je li ti baš tako važno da budeš ljut?« Trevavne je čitao jelovnik, ali su mu misli bile na ženinu pitanju. Pogledao ju je. »Da, mislim da jest. Ne samo zbog vlastitog zadovoljstva, što će mi to. Nego zato što oni sebe smatraju tako prokleto svetima. Tko god jednom bude sjedio na čelu tog pododbora trebat će svaku moguću potporu. Ako ih malo uzdrmam, možda time olakšam posao svom nasljedniku.«

»To je bilo vrlo velikodušno, Andy.« On se nasmiješio, pa s jelovnikom prišao telefonu. »Ne baš sasvim. Uživat ću gledajući kako se ti napuhani klipani previjaju, što napose vrijedi za neke... Iz vojnog sam indeksa izvadio neke postotke i brojeve. Sutra će najrazornije biti ako ih naprosto pročitam. Za svih osam država.« Phvllis se nasmijala. »Baš si grozan, Andy. Pa to je prestrašno.« »Nije loše. Da i ne kažem ništa drugo, i to bi bilo dovoljno... O, kvragu, umoran sam i gladan, i ne želim više misliti ni o čemu. A ništa ne mogu ni poduzeti dok ne dobijem Waltera.« »Opusti se. Pojedi nešto, ubij oko. Izgledaš mi umorno.« »Kad smo već kod umornih ratnika koji se vraćaju kući iz boja...« »Sto mi nismo.« »... izgledaš mi jako zamamno.« »Naruči večeru... Možeš u nju uključiti i bocu dobrog crnjaka, ako si pri volji.« »I te kako samo pri volji; duguješ mi jedrilicu.« Kad je Trevavne podignuo slušalicu i naručio sobnu podvorbu, Phvllis se toplo nasmiješila. Otišla je u spavaću sobu da se presvuče u negliže. Znala je da će joj muž večerati, da će zajedno popiti bocu burgunca i onda Ijubovati. Tako se toga bila zaželjela. *** Ležali su u hotelskom krevetu. Trevavne je bio rukom zagrlio ženu, a njezina mu je glava počivala na prsima. Oboje su još osjećali toplo djelovanje ljubavi i vina, i među njima je vladala prekrasna ugodna smirenost. Kao i uvijek u takvim trenucima. Trevavne je polako izvukao ruku i posegnuo za cigaretama. »Ne spavam«, rekla je Phvllis. »Trebala bi, tako je to uvijek na filmu. Jesi za cigaretu?« »Ne, hvala... već je jedanaest i petnaest.« Phvllis se podigla i naslonila na uzglavlje, pa povukla plahtu na golo tijelo i pogledala na mali putni sat. »Hoćeš opet pokušati dobiti Waltera?« »Još malo. Uza sve te krkljance i taksije, vjerojatno još nije doma. A u ovaj sat baš ne uživam u razgovoru s Ellen Madison.« »Ona je tako tužna i tako mi ju je žao.« »No ipak nemam želje da s njom razgovaram. A on na terminalu očito nije primio poruku.« Phvllis je dotaknula mužu rame, a onda mu nježno i polako protrljala mišicu. Bio je to nesvjesni no znakoviti dodir koji je označavao vlasništvo. »Andy, hoćeš li razgovarati s Predsjednikom?« »Ne. Ispoštovao sam svoj dio sporazuma. Nisam dignuo ruke. I ne mislim da bi mu bilo drago da mu sad dotrčim. Kad sve bude gotovo, čeka me uobičajeni brižni telefonski poziv. I vjerojatno doručak, kad malo bolje razmislim, jer mu to sutra neću spominjati.« »On će ti na tome biti zahvalan. I trebao bi biti. Moj Bože, kad samo pomislim. Možda izgubiš posao koji si toliko volio, i toliko izgubljenog vremena...« »Daj molim te, nisam ja nikakav socijalni slučaj«, prekinuo ju je muž. »Lijepo su me upozorili. I još kako su me upozorili!« Zazvonio je telefon i Trevavne je pružio ruku. »Halo?« »Gospodin Trevavne?« »Da?« »Znam da je uz vašu sobu 'ne smetaj', ali se poruke gomilaju i...«

»Kako? Kakav sad ne smetaj? Nikad to nisam rekao! Phvllis?« »Naravno da ne«, rekla je žena i zavrtjela glavom. »Ta je uputa sasvim jasno označena, gospodine.« »Zabuna!« Prebacio je noge preko ruba kreveta. »Kakve to poruke?« »To da vas ne smetaju na recepciju je javljeno u devet trideset pet, gospodine.« »Dajte me slušajte! Ja to nikad nisam tražio! Ali sam vas nešto upitao, kakve to poruke?« Telefonistica je na trenutak zastala. Neće se ona dati zavitlavati od zaboravljivih gostiju. »Kao što sam već na početku htjela reći, gospodine, na vezi je gospodin Madison i traži da vas svakako spojim. Veli da je vrlo hitno.« »No dajte ga, molim... Halo, Walter? Jako mi je žao, nisam imao pojma da ta prokleta centrala...« »Andy, pa to je strašno! Znao sam da ćeš htjeti razgovarati, zato sam toliko i navaljivao.« »Kako?« »To je tragično. Tragedija!« »Odakle //' to znaš? Gdje si to čuo?« »Čuo? Pa na svim je vijestima. Svuda - na radiju, televiziji.« Trevavne je na djelić sekunde zadržao dah i tek tada progovorio. Glas mu je bio hladan i precizan. »Walter, o čemu ti to govoriš?« »O senatoru. Starom Gilletteu. Poginuo je prije dva sata. Na mostu kod Fairfaxa vozač je izgubio vlast nad volanom... A o čemu to ti govoriš?« V Priča je o nesreći bila dovoljno bizarna da bude stvarna. Njegov vozač Laurence Miller, trenutačno u bolnici, ispričao je kako je Gil-lettea vozio iz šireg središta - ni spomena ni o hotelu ni o Trevay-neu - natrag prema Senatu, gdje mu je rekao da ode u njegov ured na katu i donese zaboravljenu torbu. Vratio se u auto, pa preko rijeke Potomac prešao u Virginiju, nakon što je senator zatražio da ga sporednim putem odveze kući u Fairfax. Vozač se tome blago usprotivio - na dijelu su sporednog puta bili radovi, a nije bilo ni ulične rasvjete - ali je čangrizavi starac bio neumoljiv, a Larch nije znao zašto. Otprilike milju od Gilletteova imanja tekao je jedan od onih rukavaca Potomaca kojima su ispresijecane virginijske šume. Preko vode je bio položen kratak rešetkasti čelični most koji je naglo, pred ulaz u Fairfax, skretao desno. Senatorov je automobil bio baš na pola mosta kad je s druge strane naglo skrenuo drugi automobil. Svjetla su mu bila podignuta, a brzina golema. Vozaču nije preostalo drugo nego da se na uskome mostu što više privije desnoj ogradi ne bi li tako izbjegao izravan sraz. Taj automobil što im je odlazio u susret u zaokretu je kliznio, i sad je vozač, i dalje s izravnim sudarom kao jedinom mogućnošću, smjesta nagazio na gas, pokušavajući preletjeti kroz procjep što ga je ostavio automobil u naletu. U tom je maneveru i uspio, no kad je prešao daskama prekriveni pristup mostu, naletio je na oštru nizbrdicu i nagazio na kočnicu. LTD je skrenuo lijevo i zaklizio preko niske no strme nizbrdice. To je starog Gillettea bacilo na desna vrata, tresnuo je glavom u čelični okvir prozora takvom snagom da je smrt, tvrdi liječnik, nastupila trenutačno. Onaj je drugi automobil projurio preko mosta i nestao s poprišta. Vozač ga nije znao opisati. Bio je zaslijepljen farovima, a osim toga su mu sve misli bile na pitanju kako se izvući. Vrijeme je nesreće bilo navedeno kao 9:55. Andrew je izvještaj o tome u Washington Postu pročitao za doručkom u njihovu apartmanu. Pročitao ga je nekoliko

puta, sve se trudeći u njemu pronaći neki krivo odsviran ton, neku varijantu što je još nije čuo u sinoćnjim vijestima. Ali je nije bilo. Osim vožnje do Senata po zaboravljenu torbu. Pogled mu se nastavio vrtjeti oko procijenjenog trenutka tragedije: 9:55. Dvadeset minuta nakon što je netko - tko? - u hotelsku centralu javio da ga ne uznemiravaju. I zašto je to učinio? S kakvom namjerom? To sasvim izvjesno nije bilo nikakvo jamstvo da neće čuti za nesreću. Ili on ili Phvllis mogli su imati uključen radio ili televizor, kako je to obično i bilo, a napose radio. I onda zašto? Zašto bi ga itko želio ostaviti odsječena od svijeta od 9:35 do -kad se Madison napokon uspio probiti - 11:15. Dakle gotovo dva sata. Ukoliko nije riječ o zabuni u centrali, što je također sasvim moguće. Samo što on u to nije povjerovao ni na trenutak. »Još to ne mogu shvatiti«, rekla je Phvllis dok je dolazila iz spavaonice. »Pa to je jezivo! I što ćemo sad?« »Ne znam. Pretpostavljam da bih morao nazvati Webstera i reći mu za naš razgovor. Kako me je stari dečko htio najuriti.« »Ne! Zašto bi to učinio?« »Zato što se dogodilo to što se dogodilo. A onda, s druge strane, možda je Gillette nešto rekao i drugima, možda im je rekao da me kani nabiti na ražanj. Ne bih volio da mi serviraju taj razgovor, pa da ga moram potvrditi nakon što ga nisam sam priznao.« »A ja mislim da bi trebao pričekati. Na obje strane, hvala na pitanju... Ti ne zaslužuješ da te stave na stup srama. Mislim da je to netko nazvao baš tako. A vjeruješ da si u pravu; tako si mi sinoć rekao.« Trevavne je gucnuo kavu i tako dobio nekoliko sekundi za odgovor. Želio je iznad svega ne odati joj svoje sumnje. Ona je Gil-letteovu smrt smatrala »jezivom« no ipak plodom nesretnog slučaja, a za drukčije mišljenje nije ni imala razloga. Želio je da tako i ostane. »Webster bi se s tobom složio, možda čak i Predsjednik. Ali da stvar ostane čista, želim da to znaju.« Predsjednik se Sjedinjenih Država doista složio s Phvllis Trevavne. Naputio je Webstera da Andrevvu prenese da ništa ne govori ukoliko nitko drugi ne načne tu temu, no čak i tada da bude neodređen o specifičnim aspektima svog razgovora s Gilletteom sve do daljnjih konzultacija s Bijelom kućom. Webster je osim toga Trevavnea informirao i da je promišljeno mišljenje ambasadora Hilla da ga je to stari senator samo kušao. Velikog Billvja već su godinama poznavali kao plahovitog bojnog konja, pa je riječ bila o njegovoj sasvim osobnoj taktici. Hill je sumnjao da bi Gillette ponovno sazvao odbor. Vjerojatno je samo želio da se kandidat malo kuha u vlastitom sosu, no ako bi Trevavne ustrajao na svome, pustio bi da potvrda ostane. Bila je to vrlo složena racionalizacija. A Trevavne u nju nije povjerovao ni na trenutak. Phvllis je samoj sebi bila obećala da će pogledati NASA-inu izložbu u Smithsonianu, i tako je, ne dirajući u čuvare koje im je dodijelila Bijela kuća, ostavila Andrewa u hotelu. A zapravo je shvatila da je stalno na telefonu, a znala je da je u takvim trenucima radije sam. Trevavne se istuširao i obukao i popio četvrtu šalicu kave. Bilo je već skoro deset i pol, a Walteru Madisonu je bio obećao da će ga nazvati još prije podneva. Nije baš znao što će

mu reći. Ispričat će mu o onoj kružnoj vožnji. Bilo je važno da to Walter zna za slučaj da se ispitivanje stvarno ponovi. Bilo mu je palo na um da to spomene za njihova šturog razgovora prije jedanaest sati. Sve je, međutim, bilo tako zbrkano, a odvjetnik Je bio neobjašnjivo jako uzbuđen, da je odlučio ne komplicirati ionako već prekomplicirano stanje. Prepoznao je u Madisonu poluhisteriju i pomislio kako zna što ju je stvorilo: strašno popodne u senatskoj komori, povratak kući i bolesnoj ženi - bolesnoj zato što ga nije bilo u blizini da je odvaja od boce, i onda napokon ta bizarna priča o tragediji na seoskom mostu kod Fairfaxa. Čak su i briljantni, profinjeni manhattanski pravnici imali nekakvu granicu loma. Pričekat će do podne i nazvati. Svima će do tada biti bistrije u glavi. Na vratima se njegove hotelske sobe začulo kucanje. Trevavne je pogledao na sat. Vjerojatno sobarica. Otvorio je vrata i na njima ga je pozdravio uljudan, formalan smiješak vojnog časnika, bojnika u izglačanoj odori, u sjajnoj mjedi i s lentama u tri reda. »Gospodin Trevavne?« »Da?« »Bojnik Paul Bonner, Ministarstvo obrane. Pretpostavljam da su vam već javili. Drago mi je.« Bojnik je pružio ruku i Trevavne ju je refleksno prihvatio. »Ne, bojniče, nisu mi javili.« »O... Vraški loš početak. Ja sam vaš Petko. Bar dok ne organizirate ured i osoblje.« »Zaista? No dajte, uđite. Nisam znao da sam "već otvorio dućan.« Bonner je ušao u prostoriju sa samopouzdanjem čovjeka navikla na zapovijedanje. Mogao je imati četrdeset ili četrdeset i koju. Kosa mu je bila kratko podšišana, a ten odavao čovjeka koji često boravi na otvorenom. »Da, krenuli ste s poslom. Htjeli ste ga, sad ga imate... Pa kako bude. Tako su mi naredili.« Bacio je kapu na naslonjač i okrenuo se prema Trevavneu sa zaraznim smiješkom. »Koliko sam shvatio, sretno ste oženjeni, ili, da budem izravniji, vaša je žena s vama tu u Washingtonu. Tako otpada jedno područje... Bogati ste kao Krez, tako vas nitko ne može dobiti besplatnom vožnjom po Potomcu, jer je rijeka vjerojatno vaša. Osim toga ste već radili za državu, tako da vas ne mogu zaintrigirati washingtonskim pričama. I vjerojatno znate više od mene... I što nam onda ostaje? Ja pijem; pretpostavljam i vi. Vi jedrite - pokušat ću i ja. Dobar sam u skijanju. Najbolji ste na srednjim strminama, pa vam se ne leti u Gstaad... I tako ćemo vam naći kakav lijep ured i krenuti u potragu za ljudima.« »Bojniče, sasvim ste me smlavili«, rekao je Trevavne, pa zatvorio vrata i prišao časniku. »Odlično. Ja idem uvijek ravno na cilj.« »Govorite kao da ste pročitali moju biografiju koju nikad nisam ni napisao.« »I niste. Ali ju je zato napisao 'Veliki Ujak'. I okladite se u glavu da sam je pročitao. Vi ste materijal najvišeg prioriteta.« »A osim toga govorite kao da je ne odobravate. Jesam li pogodio?« Bonnerov je smiješak nestao na najsitniji djelić trenutka. »Možda i jeste, gospodine Trevavne. Ali ne bi bilo u redu da to i kažem. Ja sam, napokon, čuo samo jednu stranu priče.« »Shvaćam.« Trevavne je prišao stolu s doručkom i pokazao na kavu. »Hvala. Još je prerano za piće.« »Imam i toga, ako hoćete.« »Može kava.«

Trevavne mu je natočio šalicu, a Bonner je prišao stolu i uzeo je. Bez šećera, bez šlaga. »Čemu taj siloviti nastup, bojniče?« »Ništa privatno. Samo što ne volim taj zadatak, to je sve.« 122»Zašto? Iako zapravo i ne znam što vam je zadatak, to mi još nije jasno. Da se nije negdje stvorila ratna situacija, pa se bojite da je ne propustite?« »Nisam obožavalac akcija.« »Nisam ni ja.« _ »Oprostite... još jednom.« »Radite krivo, to je sigurno, pa ma što da vam je na umu.« »Oprostite. I treći put.« Bonner je dohvatio kavu i sjeo u naslonjač. »Gospodine Trevavne, prije dva dana dali su mi vaš dosje i rekli mi da sam vam dodijeljen. A rekli su mi i da ste glavonja prve kategorije, i da se sve što mogu učiniti za vas - to sve nema ni zemljopisnu dužinu ni širinu, nego je to naprosto sve - potrudim i učiniti... A onda su jučer doprli glasi. Želite nas pribiti na križ, za ruke i noge, velikim, debelim čavlima. I onda sam vam ja slab posrednik u takvoj situaciji.« »Nisam došao nikoga pribijati na križ.« »Onda ste mi olakšali posao. Moram priznati da mi ne izgledate kao netko okinut u glavu. A tako i ne govorite.« »Hvala. Ali nisam baš sasvim uvjeren da za vas mogu reći isto.« Bonner se ponovno nasmiješio, opušteniji nego prije. »Oprostite. Četvrti put, ili je već peti?« »Prestao sam brojiti.« »Zapravo sam tu malu govoranciju unaprijed uvježbao. Htio sam vam pružiti priliku da se požalite, pa odo' ja.« »To je još moguće. A što je to 'pribijanje na križ' trebalo značiti?« »U tri riječi, vi ste jedan od onih virulentnih antimilitarista. Ne sviđa vam se kako to Pentagon radi, a kad smo već kod toga, ne sviđa vam se ni sam Pentagon. Vi mislite da Ministarstvo na obranu troši, 'zilijune', više nego što je potrebno. I sad ćete vi to u svom pododboru objesiti na sva zvona, pa će nam se zakotrljati glave. Je li to uglavnom točno, gospodine Trevavne?« »Možda. Samo što, kao što je slučaj u većini takvih poopćava-nja, vi implicirate dvojbene optužbe.« Trevavne je na trenutak zastao, jer se sjetio kako mu je pokojni Gillette sinoć u automobilu rekao gotovo to isto. I stoga je gotovo ironično dovršio senatorov sud. »Ne mislim da su one opravdane.« »Ako je tako, već mi je lakše. Mi ćemo...« »Bojniče,« prekinuo ga je Trevavne tiho, »puca mi prsluk je li vam lakše ili nije. Ako ostanete sa mnom, volio bih da smo s tim nacistu. Dogovoreno?« Paul Bonner je iz haljetka izvadio omotnicu. Otvorio ju je pa izvadio tri strojem ispisana lista i pružio ih Trevavneu. Na prvom je bio popis raspoloživih državnih ureda; izgledao je kao prospekt za prodaju nekretnina. Drugi je bio kseroks kopija imena koje je Andrew bio dao Franku Baldwinu prije gotovo dva tjedna - prije onog strašnog događaja na Plazi. Bila su to imena muškaraca i žena koje je Andy želio dobiti u ekipu na glavne položaje. Bilo ih je jedanaest: četiri pravnika, troje knjigovođa, dva inženjera - jedan vojni, drugi civilni - i dvije tajnice. Od tih jedanaest osoba pet ih je kraj imena imalo zagonetne kvačice. I na trećem je listu bio popis imena - Trevavneu redom nepoznatih. Desno se do

svakoga nalazio opis, od samo jedne riječi, kvalificiranosti za posao i prijašnjeg položaja u državnoj službi. Trevavne je preko listova pogledao bojnika Bonnera. »Koji se sad to vrag?« »Što?« Andrew je podignuo zadnji list. »Ovaj popis. Ne znam baš nikoga.« »Sve su to ljudi provjereni za povjerljive poslove više srednje razine.« »Tako sam si i mislio. I pretpostavljam da ove kvačice...« Sad je Trevayne podignuo drugi list sa svojim popisom. »To znači da ti ljudi nisu prošli provjeru?« »Ne. Zapravo su je prošli.« »A šestero nije?« »Tako je.« Andrew je odvojio prva dva lista i položio ih na klupski stolić. Potom je dohvatio zadnji list, pažljivo ga presavio, pa ga poderao po polovici. Potom je taj poderani papir pružio Bonneru. Bojnik je nevoljko prišao i dohvatio ga. »Vaš će prvi posao, bojniče, biti da to vratite onom koji vam je to dao. Ja ću sam izabrati svoje ljude. Pobrinite se da te krasne male čvrknjice krasopisom upišu i ostaloj šestorici.« Bonner je već bio otvorio usta da odgovori, ali je onda zastao jer je Trevavne dohvatio listove s klupskog stolića i sjeo na kauč. Napokon je Bonner duboko udahnuo i obratio se civilu. »Vidite, gospodine Trevavne, nikog nije briga koga ćete vi sebi izabrati, ali svi oni moraju proći provjeru. A ova zamjenska lista samo olakšava i ubrzava posao.« »Ja baš nimalo ne sumnjam da je tako«, promrmljao je Trevavne, dok je označavao adrese na listu s uredima. »Trudit ću se da ne angažiram nikoga na platnoj listi Prezidija... Te prostorije u Potomac Towersu, nije li to stambena zgrada?« »Da. Državi je do isteka najma ostalo još četrnaest mjeseci. Bile su iznajmljenje lani za neki graditeljski projekt, ali su im onda srezali proračun... Ali je to malo predaleko. Moglo bi biti nezgodno.« »Sto mi vi predlažete?« »Nešto u blizini avenije Nebraska ili New York. Vjerojatno ćete se nalaziti s mnoštvom ljudi.« »Sam ću si plaćati taksi.« »Nisam to mislio tako. Nego sam samo pretpostavio da će oni dolaziti k vama.« »No dobro, bojniče«, rekao je Trevavne pa ustao iz naslonjača i pogledao časnika. »Evo, izdvojio sam pet mjesta. Idite ih pogledati i javite mi što mislite.« Prišao je Bonneru i pružio mu list. »Moram nazvati neke ljude; obavit ću to iz spavaće sobe. Onda se mičemo. Natočite si još kave.« Trevavne je ušao u spavaću sobu i zatvorio vrata. Nije više imalo nikakva smisla odgađati poziv Madisonu. A mogao ga je nazvati samo iz državnog ureda ili javne govornice. Bilo je četvrt do jedanaest; Madison se do sada već zacijelo smirio i vratio u rutinu.

»Andy, još sam potresen«, rekao je odvjetnik, a glas mu je zvučao sasvim opušteno. »To je upravo strašno.« »Mislim da bih ti morao reći i ostalo. To je još strasnije.« Sto je i učinio, našto je Walter Madison, u skladu s Trevavneo-vim očekivanjima, ostao zapanjen. »Je li ti Gillette ičim dao naslutiti da je razgovarao i s ostalima?« »Ne. Koliko sam shvatio, nije. Rekao je kako će ujutro zatražiti ponovno zasjedanje.« »Možda bi tu naišao i na prevelik otpor... Andy, misliš li da je ta nesreća možda nešto drugo?« »Ne prestajem se pitati, ali još nisam naišao na smislen razlog. Ako to nije bila nesreća, i ako su ga ubili zato što je kanio ponoviti zasjedanje - to onda znači da oni, pa ma tko bili, i ako ih uopće i ima, žele da baš ja sjedim na čelu tog pododbora. Još mogu shvatiti da me netko želi izbaciti, ali nikako ne mogu shvatiti zašto bi me netko želio ubaciti.« »A ja ne mogu popušiti teoriju da se išlo do takvih krajnosti. Novac, uvjeravanje, pa čak i izravno nagovaranje, sve je to moguće. Ali nikako ne i ubijanje. Koliko sam shvatio iz izvještaja, to i tako ne bi bilo izvedivo. Auto mu nije mogao pasti u vodu, jer je ograda bila previsoka. Nisu ga mogli natjerati čak ni na prevrtanje, nego je samo kliznuo bočno i bacio starog na okvir... Bio je to nesretni slučaj, Andy. Da, strašan, ali samo slučaj.« »Vjerujem da bi mogao biti.« »Jesi li i s kim razgovarao o tome?« Trevavne je već nakanio Madisonu reći istinu, da je bio u vezi s Websterom iz Bijele kuće. Ali je nije rekao, nego je zastao. Nije to učinio zbog ikakvog nepovjerenja, nego zato šo se osjećao obaveznim prema Predsjedniku. Spomenuti Webstera značilo bi u sve to uplesti i predsjednika Sjedinjenih Država - bar funkciju, ako ne i čovjeka. »Ne. Nisam. Samo s Phvllis, to je sve.« »Možda to vremenom promijenimo, ali za sada bi bilo dovoljno da si to rekao samo meni. Malo ću zavrtjeti telefone pa ti se javiti.« »Koga ćeš nazvati?« Walter Madison nekoliko trenutaka nije rekao ništa i obojica su osjetila nelagodnost trenutka. »To još ne znam. Nisam još stigao razmisliti. Možda neke ljude s onog ispitivanja, koje sam tada upoznao. Sve je vrlo jednostavno. Ja sam zabrinut, moj klijent želi znati da li da daje izjavu. Bilo što... Već ću naći nekakvu nit.« »Dobro. Onda me zoveš?« »Naravno.« »Neka to bude podvečer. Dobio sam svog privatnog bojnika iz Ministarstva obrane. On će mi pomoći otvoriti dućan.« »Isuse! Ti zbilja ne gube ni trenutak. Kako se zove?« »Bonner. A ime, Paul, mislim da je tako rekao.« Madison se nasmijao. Bio je to smijeh prepoznavanja, i ne baš sasvim prijazan. »Paul Bonner? Nisu baš jako suptilni.« »Nisam shvatio. Što je u tome smiješno?« »Bonner je jedan od pentagonskih mladoturčina. Originalni zločesti dečko iz jugoistočne Azije. Ne sjećaš se, prije nekoliko godina? Pet-šest časnika izbačeno iz Indokine zbog nekih krajnje upitnih djelatnosti preko granice, iza linija?« »Da, sjećam se. Onda je istraga zataškana.«

»Ti to znaš. Bilo je baš vraški vruće. A zapovjednik je bio Bonner.« Do dva popodne Trevavne i Bonner su izvidjeli već tri od pet ureda. Vezni je časnik pokušavao zadržati neutralan stav, ali je bio previše otvoren. Trevavne je shvatio da je Bonner unekoliko sličan njemu. Kad bi se našao na puškometu, teško je mogao prikriti svoje mišljenje. Bilo je očito da Bonner smatra kako sve lokacije što su ih bili obišli sasvim zadovoljavaju. Nije mogao shvatiti zašto Trevavne silom želi vidjeti i posljednje dvije, obje podaleko od središta grada. Zašto ne izabere koju od preostalih? Trevavne je pak preostale tri pogledao iz čiste pristojnosti, da ne bi izgledalo da je sklon naprečac donositi odluke. Bonner je dopuštao da ured u Potomac Towersu doista gleda na rijeku. Trevavne je to već slutio, i već ga je ta činjenica sama za sebe uspjela uvjeriti. Njegov će ured biti u Potomac Towersu. Ali će on, osim rijeke i vode, pronaći još i druge razloge. On neće bojniku Paulu Bonneru, pentagonskom mladoturčinu, dati priliku da kaže kako njegov glavonja zbog nečeg pada na vodu. Neće sebe izložiti ismijavanju koje bi lako mogle izazvati opaske izrečene bez ikakve inhibicije, a na račun čovjeka koji je svojim djelovanjem prije tek nekoliko kratkih godina toliko uplašio Odjel kopnene vojske. »Nemate, bojniče, ništa protiv toga da sad napravimo jednu malu stanku za ručak?« 128»Isuse, ne. Zavrnut će mi jaja ako se ručak ne pojavi u izvještaju. Mislim, zapravo, i tako će me guziti što sam s vama pošao na taj obilazak. Iskreno govoreći, mislio sam da imate nekoga da vam to obavi. »Recimo, koga?« »Vrag bi ga znao. Ali zar vi nemate uvijek nekoga da vam to radi? Traži urede i te stvari?« »Katkad. Ali ne i kad je to koncentrirani način rada kod kojeg će trebati mnogo boraviti u zatvorenom.« »To sam smetnuo s uma. Vi ste, po materijalu što sam ga dobio na čitanje, milijunaš koji je to postao vlastitim trudom.« »Samo zato što je tako bilo lakše, bojniče.« Otišli su u Chesapeake House, i Trevavnea je isprva zabavljao, a potom i zapanjio, Bonnerov kapacitet za alkoholna pića. Bojnik je naručivao dvostruke burbone - tri prije ručka, dva za vrijeme i jedan poslije. Bili su jednostruki, ali zato velikodušno obilni. Pa ipak Bonner nije davao ni najmanjeg znaka da je nešto popio. Uz kavu je Trevavne pomislio kako bi sad mogao iskušati prijazniji pristup od onoga što ga je iskazivao čitavo jutro. »Znate što, Bonneru, to vam još nisam rekao, ali zaista cijenim to što ste se prihvatili ove nezahvalne tlake. I jasno mi je zašto vam to nije drago.« »Ma zapravo mi i ne smeta. Više ne. Zapravo sam vas zamišljao kao nekakvog kompjutoriziranog... oprostite na izrazu, prdonju. Znate, cjepidlaku sa šiberom koji zna samo za posao i misli da nitko drugi ne vrijedi ništa.« »Je li vas na to uputio 'materijal za čitanje'?« »Aha. Mislim da da. Podsjetite me za koji mjesec da vam ga pokažem... ako još budemo razgovarali.« Bonner se nasmijao pa iskapio ostatak burbona. »To je suludo, ali nemaju nijednu vašu fotografiju. Nikad ih ne prave u slučaju civila, osim kad je u pitanju

osiguranje. Pa da to nije opaljeno? Na terenu nikad nisam ni zavirio u dosje bez barem tri-četiri fotografije. Nikad samo s jednom; nikad ne bih ni prihvatio samo jednu.« Trevavne se na trenutak zamislio. Bojnik je imao pravo. Jedna je fotografija bila besmislena zbog tucet razloga. A više njih već nije bilo. »Pročitao sam o vašem... terenskom radu. Ostavili ste dubok dojam.« »To je, bojim se, zabranjena zona. O tome radije ne bih, što znači da ne bih smio priznati da sam ikad bio zapadnije od San Diega.« »Što mi zvuči blesavo.« »I meni... I zato imam dvije-tri programirane izjave koje ne znače ni crnoga vraga. Zašto ih sad izvlačiti?« Trevavne je pogledao Bonnera i stekao dojam da je iskren. Nije želio verglati programirane odgovore kojim su ga bili nakljukali, no ipak se činilo da tu ima još nešto o čemu je bio savršeno voljan raspravljati. Andrew u to baš nije bio siguran, ali je vrijedilo pokušati. »Ja bih konjak. A vi ste za?« »Držim se burbona.« »Dvostrukog?« »Tako je.« Stiglo je piće i u trenutku kad je Trevavne dokazao svoje opažanje, već je bilo napol ispijeno. »A zbog čega uopće taj pododbor, gospodine Trevavne? Zašto su svi tako zakopčani?« »Sami ste to jutros rekli, bojniče. Na obranu se nepotrebno troše mnogi 'zilijuni'.« »To mi je jasno, to nitko ne poriče. No zašto se baš krenulo na najtežu kategoriju, onu na vrhu? U to su upletene tisuće ljudi. Zašto smo baš mi odabrani kao glavni cilj?« »Zato što vi potpisujete ugovore. Naprosto tako.« »Ali mi potpisujemo samo ugovore koje kongresni odbori odobravaju.« »Ne bih volio generalizirati, ali mi se čini da Kongres obično odobri jedan iznos, a onda je prisiljen odobriti i drugi - a taj je drugi mnogo viši od prvog.« »Pa nismo mi odgovorni za gospodarstvo.« Trevavne je podignuo napol ispijenu čašu za konjak i zavrtio je. »Da li biste, bojniče, takvo zaključivanje prihvatili i na terenu? Uvjeren sam da prihvaćate činjenicu da vaše obavještajne ekipe griješe, te da im treba ostaviti slobodnog prostora, no da li biste tolerirali netočnost od sto posto?« »Nije to isto.« »U oba je slučaja riječ o informaciji, zar ne?« »Ne želim izjednačavati ljudski život i novac.« »Vaš argument držim vrlo površnim - jer doista nemate takvih obzira kad vaš 'terenski rat' stoji pogolemo mnoštvo života.« »Ma velesranje! To je statistička borbena situacija.« »Dvostruko velesranje. Postoji strahovito mnogo ljudi koji misle da su takve situacije bile sasvim nepotrebne.« »Zašto onda glede toga nisu nešto i poduzeli? Sad je kasno plakati.« »Ako se dobro sjećam, i poduzimali su«, odgovorio je Trevavne, zagledan u čašu. »Poduzimali su i nisu učinili ništa. Zato što problem nisu sagledali s prave strane. Njihova je strategija bila vrlo neprofesionalna.«

»To je vrlo zanimljiva tvrdnja, bojniče... i vrlo provokativna.« »Čujte, ja eto slučajno mislim da je dotični rat bio nužan zbog svih onih razloga koje su ljudi pametniji od mene ponovili već bezbroj puta. A razumijem i da bi se mnoštvo tih razloga dalo odbaciti, proglasiti neprihvatljivim zbog visoke cijene. Jer se ti ljudi nisu na to koncentrirali. Nisu to isticali.« »Fascinirate me«, rekao je Trevavne i iskapio konjak. »Kako su ti ljudi... to uopće mogli izvesti?« »Pomoću vizualno-taktičkih manevara. Mogao bih vam čak razložiti po stavkama čitavu logistiku cijene i geografije.« »Molim vas, dajte«, odgovorio je Trevavne i uzvratio bojniku smiješak. »Vizualno: petnaest tisuća ljesova u tri cjeline od po pet tisuća komada. Prava stvar državna roba, solidna borovina. Cijena, dvije stotine dolara po komadu pri kupovini na veliko. Geografija: New York, Chicago, Los Angeles - Fifth Avenue, Michigan Avenue, Sunset Boulevard. Taktika: položiti Ijesove jednan do drugog, u razmaku od jedne stope. Svaki je stoti otvoren, tako da se vidi truplo. Po mogućnosti - osakaćeno. Potrebno ljudstvo: dva čovjeka po lijesu, uz to još i pobočnica, tisuću ljudi po gradu, koja odvraća pažnju policije i priječi uplitanje. Ukupno potrebno: trideset tri tisuće ljudi... i stotinu pedeset leševa... Tri grada potpuno imobilizirana. Dvije milje lešina, što realnih, što simboličnih, koje blokiraju sve glavne transverzale. Totalni dojam. Gnušanje.« »To je nevjerojatno. I vi vjerujete da bi upalilo?« »Jeste li ikad vidjeli civile kako stoje na uličnom uglu i promatraju mrtvačka kola u prolazu? To je najviši stupanj identifikacije... To što sam vam opisao okrenulo bi želudac jedno osam do deset milijuna ljudi na licu mjesta i još stotine milijuna posredstvom medija. Masovni pogrebni obred.« »To bi bilo neizvedivo. Sigurno bi vas onemogućili. Ta tu je i policija i nacionalna garda...« »Eto nas opet na logistici, gospodine Trevavne. Taktika odvraćanja, iznenađenje, tišina. Tiho skupljanje ljudstva i materijala, recimo u nedjelju ujutro ili ponedjeljkom u sitne sate - to je doba kad je policija najmanje aktivna. A izvedba manevra tako je precizno sinkronizirana da se u svim gradovima dade izvesti u roku od četrdeset pet minuta... Samo tridesetak tisuća ljudi - a vjerojatno i žena. A u maršu na Washington imali ste vraški blizu pola milijuna.« »Ledena jeza.« Trevavne se nije nasmiješio. Bilo mu je sasvim jasno da se Bonner poslužio drugim licem množine. Trevavneov stav o Indokini bio je poznat i vojnik je želio da on zna da mu je to poznato. »U tome i jest stvar.« »Ne govorim samo o manevru, nego i o tome da ste ga mogli zamisliti.« »Ja sam profesionalni vojnik. Moj je posao smišljati strateške poteze. A kad ih smislim, da odmah smislim i protumjere.« »I već ste ih smislili?« »Apsolutno. Nije baš sasvim ugodna, ali je neizbježna. Sve se svodi na brzu odmazdu, na trenutačnu i potpunu obustavu demonstracije. Konfrontacija silom i nadmoćnim naoružanjem eda bi se uspostavila vojna nadmoć. Suspenzija svih novinskih medija. Zamjena jedne ideje drugom. I to brzo.« »Uz prolijevanje poprilične količine krvi.«

»Neizbježno.« Bonner je podignuo pogled i nacerio se. »Ali to je samo igra, gospodine Trevavne.« »Koju radije ne bih igrao.« Bonner je pogledao na sat. »Isuse! Već je skoro četiri. Bolje da pogledamo još te dvije zadnje adrese prije nego što zaključaju.« Trevavne je ustao iz stolice osjećajući se pomalo otupjelo. Bojnik Paul Bonner utrošio je posljednjih nekoliko minuta da mu nešto kaže. Slovkajući mu grubu stvarnost, činjenicu da u Washingtonu živi još mnogo takvih Paula Bonnera. Ljudi odanijih ideji - pravedno i opravdano, gledano njihovim očima - širenju svoje vlasti i utjecaja. Profesionalnih vojnika sposobnih nadigrati svoje protivnike zato što znaju misliti jednako dobro i to na njihov način. I velikodušnih, i tolerantnih prema maglovitom i glibovitom načinu razmišljanja svojih mekušnih civilnih protivnika. I sigurnih u svom znanju da u ovom dobu potencijalnog holokausta nema mjesta za neodlučne i neopredijeljene. Zaštita zemlje izravno ovisi o golemosti i djelotvornosti njezine udarne sile. Ljudima poput Bonnera bilo je posve nezamislivo da bi netko mogao stajati na putu ispunjenja tog cilja. To oni nisu mogli trpjeti. I činilo se neskladnim da je bojnik Bonner mogao izgovoriti tako prostodušno: Isuse! Već je skoro četiri sata. I to ne s malim strahom u glasu. Potomac Towers sam je pružio razlog da bude izabran, razlog nepovezan s pogledom na rijeku. I Bonner ga je prihvatio. Drugi su uredi imali svojih normalnih pet soba i čekaonicu, u Towersu su uz to bile i čajna kuhinja i studio. Potonji je bio projektiran za mirno čitanje i konferencije, pa čak i za boravak preko noći, zahvaljujući golemom kožnom kauču u glavnoj uredskoj prostoriji. Poto-mac Towers je bio unajmljen za neki graditeljski hitni projekt te opremljen da udovolji potrebama prenapetog programa. Za Trevay-neove je potrebe bio upravo idealan, pa ga je Bonner rekvirirao s olakšanjem, sretan što je obilazak gotov. Potom su se obojica vratili u Trevavneov hotel. »Jeste li za jedno piće, gore, kod mene?« upitao je Trevavne, pa izišao iz vojnog vozila s oznakama na vratima koje su mu dopuštale da se parkira gotovo gdje god mu padne na pamet. »Hvala, ali bih se radije vratio i podnio izvještaj. Sad sigurno tucet generala stalno ide u pisoar, pa gleda moj ured i čeka kad ću doći.« Bonneru se obasjalo lice, oči su mu se smiješile - očito mu se svidjela slika što ju je upravo stvorio. Trevavne je to shvaćao. Mladoturčin je uživao u položaju u kojem se našao - položaju koji su mu nedvojbeno dodijelili zbog razloga koji mu se nisu svidjeli, no koje sad možda može okrenuti protiv svojih starješina. Trevavne se upitao kakvi su to razlozi. »Dobro, dobru zabavu želim. Ujutro u deset?« »Točno u deset. Upozorit ću osiguranje, onaj će vaš popis biti odobren. Ako bude nekakvih stvarnih problema, nazvat ću vas osobno. Ali će vam trebati još ljudi. Dogovorit ću razgovore.« Bonner ga je pogledao i nasmijao se. »Vi pričate s njima, gazda.« »Odlično. I hvala.« Vojni je auto krenuo i ušao u prezagušenu bujicu prometa na washingtonskoj Pedeset trećoj aveniji. Recepcionar ga je obavijestio da je gospođa Trevavne podignula njihove poruke u točno pet i deset. Liftboj je prinio tri prsta šiltu i rekao »Dobra večer«, pa mu se obratio

imenom. Prvi čuvar, koji je sjedio u stolici kraj reda dizala na osmom katu, nasmiješio mu se u prolazu. Drugi čuvar, koji je stajao u hodniku nekoliko metara od vrata, kimnuo je glavom u znak prepoznavanja. Trevavne se osjećao kao da je upravo prošao kroz dvoranu zrcala i da se njegova slika odrazila tisuću puta, ali ne nužno njega radi. Nego zbog nekih drugih ljudi. »Bok, Phil?« Trevavne je zatvorio vrata i začuo kako mu žena u spavaonici razgovara preko telefona. »Evo me za sekundu«, doviknula mu je. Trevayne je skinuo sako, razvezao kravatu pa prišao baru i natočio čašu ledene vode. Phyllis je izišla iz spavaonice, i Trevavne joj je u očima, uz smiješak, ugledao sjenu brige. »Tko je bio?« »Lillian.« Bila je to njihova domaćica, kuharica i Katica za sve u kući u High Barnegatu. »Imala je nekakvih problema sa strujom, ali će sve biti u redu. Iz servisa su rekli da su već krenuli.« Poljubili su se na uobičajen način, ali ga je Trevayne jedva i bio svjestan. »Kako to misliš, problema?« »Pola se žarulja pogasilo. Na sjevernoj strani. Ne bi ni znala da nije bio radija, koji se ugasio.« »Jesu li se odmah i upalile?« »Mislim da ne. Sve je u redu, iz servisa su već krenuli.« »Phyl, pa imamo pomoćni generator. On se uvijek uključi kad pregore osigurači.« »Dušo, ne misliš valjda da se mi razumijemo u takve stvari. Sredit će to oni iz servisa... Inače, kako je prošlo? I usput, gdje si sve bio?« Sasvim je moguće, pomislio je Trevavne, da u Barnegatu dođe do električnoga kvara, ali ne i vjerojatno. Čitav je strujni sustav projektirao Phyllisin brat. Iza tog je djela stajala ljubav i silno savršenstvo. Možda kasnije nazove suru i u šali ga zamoli da sam pogleda što je bilo. »Gdje sam sve bio?... Po čitavom gradu sa sjajnim mladim čovjekom čije se noćno štivo svodi na Clausevvitza.« »Koga?« »No dobro... na znanost o vojnoj nadmoći.« »Sigurno ti je bilo lijepo.« »Prije bi se moglo reći 'poučno'... Odabrali smo i prostorije. Pokušaj pogoditi. Uz samu su rijeku.« »Kako ti'je to uspjelo?« »Nikako. Nego su naprosto bile slobodne.« »Znači da onda ništa nisi čuo? O ispitivanju, potvrdi?« »Ma kakvi. Bar još ne. Na recepciji su mi rekli da si svratila po poruke. Je li zvao Walter?« »O, na stolu su. Oprosti. Vidjela sam Lillianinu i zaboravila.« Trevavne je prišao klupskom stoliću i dohvatio poruke. Bilo ih je točno tucet, uglavnom su bile od prijatelja, nekih vrlo bliskih, dok se drugih jedva i sjećao. Nijedna nije bila od Madisona. Ali je zato jedna bila od »G. De Spadantea«. »Pa to je smiješno. Poziv ovdje, od De Spadantea.«

»Vidjela sam ime, ali ga nisam prepoznala.« »Sreli smo se u avionu. Upoznali smo se davno, još u New Havenu. Bavi se gradnjom.« »I vjerojatno te sad želi pozvati na ručak. Na koncu konca, ti si u biltenu.« »Ja pak mislim da se, s obzirom na okolnosti, tom pozivu radije ne bih odvazvao... O, nazvali su i Jansenovi. Nismo se vidjeli već skoro dvije godine.« »To su fini ljudi. Da im predložimo večeru sutra ili u subotu, ako su slobodni.« »Može. Idem se istuširati i presvući. Ako Walter nazove, a ja sam na onom mjestu, javi mi, može?« »Naravno.« Phvllis je rastreseno dohvatila ostatak lednice u muževoj čaši i popila je. Prišla je kauču i sjela pa dohvatila poruke. Nekoliko joj je imena bilo sasvim nepoznato. Pretpostavila je da su to Andvjevi poslovni prijatelji. Ostala su bila tek periferno prepoznatljiva: iznimka su bili samo Jansenovi i još dvoje, Fergusonovi i Priorovi. Staro washingtonsko društvo iz doba State Departmenta. Čula je tuš i razmotrila okolnost da će se, kad Andy bude gotov, i sama morati obući. Prihvatili su poziv na večeru preko, u Arling-tonu - bio je to zov dužnosti, kako se izrazio Andy. Muž je u tom paru bio ataše francuske ambasade, i prije mu je mnogo godina pomogao za konferencija u Čehoslovačkoj. Washingtonski je vrtuljak opet zavrtio, pomislila je. O Bože, kako ga je mrzila! Zazvonio je telefon i Phvllis se na trenutak ponadala da je to Walter Madison i da se mora naći s Andvjem, pa da tako otpada večera u Arlingtonu. Ne, pomislila je dalje - to bi bilo gore. Hitni sastanci su u Washingtonu uvijek značili nešto strašno. »Halo?« »Gospodina Andrewa Trevavnea, budite tako ljubazni.« Glas je bio pomalo hrapav, ali uljudan i tih. »Zao mi je, ali je pod tušem. A tko zove, molim vas?« »Vi ste gospođa Trevavne?« »Da.« »Nisam imao zadovoljstvo. Ja sam De Spadante. Mario de Spa-dante. S mužem vam se poznajem, iako, naravno, ne baš dobro, već godinama. A jučer smo se opet sreli, u avionu.« ' Phvllis se prisjetila da joj je Andy rekao kako se neće odazvati na De Spadanteov poziv. »Onda mi je dvostruko žao. U strašnoj je gužvi, gospodine De Spadante. Nisam sigurna hoće li vam se moći odmah javiti.« »Možda vam ipak mogu ostaviti broj, ako vas time previše ne opterećujem. Možda me ipak poželi nazvati. Vidite, gospođo Trevavne, i ja ću biti kod Devereaux'sa u Arlingtonu. Obavio sam neke poslove za Air France. Možda bi vaš muž volio da pronađem neku ispriku pa se ne pojavim.« »A zašto bi on to, za ime Boga, želio?« »Čitao sam u novinama o njegovu pododboru... Recite mu, molim vas, da me slijede sve otkako sam se iskrcao u Dulles Air-portu. No tko god da oni bili, sigurno znaju da se u grad odvezao sa mnom.« *** »Sto to znači, da ga slijede? Kakve to veze i sa čim ima to što si se s njim odvezao u grad?« rekla je Phvllis mužu čim je izišao iz kupaonice.

»Ne bi smjelo imati - to što sam se povezao s njim. Ponudio se da me poveze. A ako veli da ga slijede, vjerojatno je u pravu. Ali na to se vjerojatno već i navikao. Priča se da je reketaš.« »U Air Franceu?« Trevavne se nasmijao. »Ne. On je poduzetnik. Vjerojatno je imao nekakve veze s izgradnjom zračnog terminala. Gdje je broj?« »Napisala sam ga na podložak. Sad ću ti ga dati.« »Pusti, ja ću.« Trevavne je, u potkošulji i gaćicama, ušao u dnevnu sobu u kojoj je bio bijeli pisaći stol sa zelenim hotelskim podloškom. Podignuo je slušalicu i polako okrenuo broj, dešifrirajući brojke što ih je žena bila žurno nažvrljala. »Je li to devet ili sedam?« upitao ju je kad je ušla kroz vrata. »Sedam, nije bilo devetke... I što ćeš mu reći?« »Objasniti mu neke stvari. Ma boli me ako uzme sobu do moje. Ili me slika na Prvog svibnja... Ne igram ja takve igre, a ako to smije pomisliti, onda ima vraške živce... gospodina De Spadantea, molim.« Trevavne je mirno, ali očito iziritirano, informirao De Spadantea o svojim stavovima a onda i podnio Talijanovo servilno ispričavanje. Razgovor je potrajao malo duže od dvije minute, a kad je Trevavne napokon spustio slušalicu, nekako je izdaleka osjetio da je Mario de Spadante u njihovu razgovoru zapravo uživao. A bilo je baš tako. *** Dvije milje od Trevavneova hotela, u sjeverozapadnom dijelu Washingtona, De Spadanteov je tamnomodri cadillac bio parkiran ispred stare viktorijanske kuće. Ta je kuća, baš kao i ulica - pa i čitav taj kraj - vidio i bolje, imućnije dane. Pa ipak je tu bilo i uzvi-šenosti: istina, možda i u raspadanju, no još se ipak čvrsto držala zgrada unatoč opadanju starih vrijednosti. Stanovnici bi se tog dijela grada dali grubo podijeliti u tri kategorije: starci na umoru koji se nisu selili zbog uspomena ili nedostatka sredstava; mladi parovi -obično na niskim prečkama državnih Ijestava - koji su ovdje za razmjerno malenu najamninu mogli dobiti podosta prostora, i napokon - u sukobu s društvom - čitav roj rasutih supkulturnih mladenačkih enklava, skupina mladih nomada koji su tu odlutali u zakloništa. Plač dalekoistočnih sitara, šuplje vibriranje hinduskih drvenih puhača, nastavljali su se do duboko u jutro, jer tu nije bilo ni dana ni noći, već samo siva tama i jecanje sasvim privatnog preživljavanja. Teške droge. Opskrbljivači i opskrbljeni. Staru viktorijansku kuću iza De Spadanteova cadillaca nedavno je bio preuzeo rođak, još jedan od rođaka čiji se utjecaj ćutio u washingtonskoj policiji. Ta je kuća bila potpostaja potkulture, mali stožer za distribuciju narkotika. De Spadante je svratio s još nekim kolegama da pregleda tu novu investiciju u nekretnine. Sjedio je u sobi bez prozora, a indirektno je svjetlo obasjavalo psihodelične plakate koji su pokrivali pukotine na zidovima. S njime je bio samo još jedan čovjek. Spustio je slušalicu na vilicu i zavalio se u naslonjač iza prljavog stola.

»Sav je nabrušen, rekao mi je da mu se skinem. To je dobro.« »Bilo bi još bolje da ste vi proklete budale sve pustile da ide svojim tokom! Odbor bi se ponovno sastao i povukao potvrdu. I Trevavne bi ispao iz igre!« »Ti ne misliš glavom, eto u čemu je tvoj problem. I tražiš brza rješenja, što je jako glupo. A napose u ovom času.« »Varaš se, Mario!« odgovorio je Robert Webster, upravo izbacujući riječi, a na vratu su mu se nategnule sve žile. »Time nisi riješio ništa, nego si nam samo navalio potencijalno jako opasnu komplikaciju. I tako sirovu!« »Ne govori meni o sirovini! Istresao sam dvije stotine tisuća u Greenwichu; pa još pet za ono za Plazi!« »Također vrlo sirovo«, nakostriješio se Webster. »Sirovo i suvišno. Ta tvoja staromodna taktika s dokova gotovo nam je eksplodirala u lice! Daj, pazi gdje staješ!« Našto je Talijan džipio iz naslonjača. »Ma što ti imaš meni pričati, Websteru! Jednog ćete me dana vi prdonje za ono što sam mu našao ljubiti u dupe!« »Za ime Božje, spusti ton. I ne zovi me imenom. Najveća nam je pogreška u životu bila što smo se uopće spetljali s tobom! Allan je bio u pravu. Svi su bili!« »Daj, Bobby, pa nisam ja molio ni za kakvu zlatotisnu pozivnicu. I niste me izvadili iz telefonskog imenika. Ti si došao k meni, lutko! Trebala ti je pomoć i ja sam ti je dao... I pomažem ti već dugo, dugo. I zato pazi kako sa mnom razgovaraš.« Izraz je Websterova lica odao da nevoljno prihvaća De Spadan-teove riječi. A mafiozo mu je zaista bio pomogao, i to onako kako bi se malo tko usudio. A on, Bobby Webster, pozivao ga je u pomoć više no itko drugi. Odavno je već bio prohujao dan kad se Marija de Spadantea moglo otpustiti tek tako. Sad se sve svelo na to da ga još koliko-toliko kontrolira. »Nije ti jasno? Htjeli smo Trevavnea izbaciti iz igre. I to se dalo izvesti ponovljenim ispitivanjem.« »Misliš? E pa mislim, tu se jako varate, golube moj čipkogaćasti. Sinoć sam razgovarao s Madisonom, rekao sam mu da me nazove iz zračne luke prije nego se ukrca. Računao sam da bi netko morao znati što radi taj Trevavne.« Neočekivana informacija natjerala je Webstera da zatomi neprijateljske osjećaje. Na njihovo je mjesto došla zabrinutost kojoj se nije nadao. »I što je Madison rekao?« »Već je druga priča, ha? Nitko od vas pametnjakovića nije na to ni pomislio, ha?« »Sto je rekao?« De Spadante je opet sjeo. »Uvaženi je gospodin odvjetnik bio vrlo zakopčan. Držao se kđo da se sprema kući da se s onom svojom bajnom ženom zatvori u bocu. »Što je rekao?« »Trevavne je shvatio s kim ima posla - da je taj senatorski odbor samo hrpa obilježenih karata i to je rekao sasvim jasno. A Madison nije skrivao da je tu potvrdu ishodio u znoju lica svoga - ne Trevavne, nije on propisao znoj - Madison se znojio. I to zbog vraški valjanog razloga. Jer mu je Trevavne rekao, ako ga ta kopilad odjebe, da iz grada neće otići tek tako. Nego će pozvati sve

novine i televiziju, mnogo bi toga volio ispričati. Madisonu je pak nešto govorilo da ništa ne bi bilo ljepše o toga.« »Ispričati o čemu?« »To Madison ne zna. Zna samo da je nešto najtežega kalibra. Trevavne je rekao da bi to razbucalo grad, to su njegove riječi. Raz-bucalo grad.« Robert Webster se okrenuo od mafioza. Disao je teško da suzbije gnjev. Slatkasto-kiseli vonj koji je prožimao kuću bio je upravo gnusan. »To naprosto nije logično. Prošli sam tjedan s njim razgovarao iz dana u dan. To naprosto nije logično.« »Ali ni Madison ne laže.« Webster se opet okrenuo prema De Spadanteu. »Znam. Ali što je to?« »Otkrit ćemo i to«, odgovorio je Talijan s mirnom samouvjere-nošću. »Bez da si zbog nekakve presice stavljamo jaja u šrafštok. A kad vi curice povezete sve konce, vidjet ćete da sam bio u pravu. Da se odbor ponovno sastao i da su Trevavneu dali nogu, onda bi on zazvonio u sva zvona. Znam ja njega, i to još od kada. A ni on ne laže. Nitko od nas na to nije spreman; stari je morao na drugi svijet.« Webster se zagledao u tog stamenog muškarca što je tako arogantno sjedio u prljavom naslonjaču. »Ali mi ne znamo što bi on to rekao. Je li ti ikad prošlo tom tvojom neandertalskom glavom da je to moglo biti i nešto sasvim jednostavno, ono u Plaža Hotelu? A mi smo se mogli - i to bismo zacijelo učinili - odmah ograditi od svega takvog.« De Spadante nije podignuo pogled na savjetnika Bijele kuće. Umjesto toga posegnuo je u džep, i dok je to Webster pratio zabrinutim pogledom, s nekakavim strahom punim nevjerice, izvadio debele kožnate naočale. Stavio ih je na nos i preletio pogledom preko nekakvih papira. »Bobby, ti se zbilja trudiš da me temeljitije spizdiš... 'mogli', 'bismo', kakva su to sranja? A činjenica je da mi to ne znamo. I ne možemo riskirati da to doznamo u vijestima u sedam sati. I mislim da bi se trebao vratiti na paradu, Bobby. Sad vjerojatno siju oluju.« Webster je pošao prema trošnim vratima i zavrtio glavom kao da odbacuje De Spadanteove insinuacije. Položio je ruku na razbijenu staklenu kvaku, pa se okrenuo da još jednom pogleda Talijana. »Mario, za svoje vlastito dobro, nikad više ne donosi odluke na svoju ruku. Posavjetuj se s nama. Živimo u komplicirana vremena.« »Ti si pametan dečko, Bobby, ali si još jako mlad, još sasvim zelen. Kad malo odrasteš, stvari ti se više neće činiti tako kompliciranima... Ovca ne može opstati u pustinji, kaktus ne raste u vlažnoj džungli. A taj Trevavne, on se našao u krivom okolišu. I to je čitava priča.« Razbacana bijela kuća, s četiri jonska stupa što nose nepraktičan balkon nad prednjom verandom, ležala je usred tri jutra parka. Prilazni je put bio nepraktičan kao i balkon. Tekao je kao desna granica pravog saga prednje tratine, izrasle bez korova, pa potom skretao - neobjašnjivo - opet nadesno, da bi napokon završio kao polukrug okrenut od kuće. Prodavač je nekretnina rekao Phvllis da je prvi vlasnik na kraju polukruga kanio izgraditi stan nad garažom, ali prije nego što je to stigao učiniti, već su ga premjestili u Musca-ton u Južnoj Dakoti. Nije to bio baš High Barnegat, ali je kuća ipak imala ime - ime koje bi Phvllis najradnije izbrisala. Bilo je ispisano ispupčenim slovima u bijelom kamenu ispod nepraktičnog balkona. Monticellino.

Budući da joj jednogodišnji najam nije davao pravo da prebrusi slova, Phvllis je zaključila da će to ime ostati između Boga, onog prvog vlasnika i Thomasa Jeffersona.3 Tavvning Spring u Marvlandu nije bio Greenwich, iako je bilo sličnosti. Bilo je to naselje za bogate, devedeset osam posto njegovih stanovnika bili su bijelci, i patili od sindroma uzlazne mobilnosti. U biti je počivalo na imitaciji - samoga sebe - i držalo se za sebe, kao otok. U njemu su živjeli ljudi koji točno znaju što kupuju: gotovo najvišu nagradu u korporacijskom snu. A ona najviša - kad bi je Monticello je slavna kuća Thomasa Jeffersona (1743.-1826.) američkog državnika i trećeg američkog predsjednika. (Op. pr.) 143dobili - ležala je na jugoistoku: McLean ili Fairfax, na virginijskim lovištima. Ali ti ljudi koji su dočekali gotovo najvišu nagradu ipak ne znaju nešto, pomislila je Phvllis, a to je da su sa svojom robom, i to bez ikakve doplate, dobili i sve nesnosne probleme koji je prate. A Phvllis Trevavne ih je već bila iskusila. Te probleme. U trajanju od pet godina, gotovo šest, zapravo. Šest godina u polupaklu. Nitko za to nije bio kriv. I svi su bili. Naprosto je to bilo tako. Netko je nekad bio odredio da dan mora imati dvadeset četiri sata - ni trideset sedam ni četrdeset devet ni šesnaest - i to je onda to. Sto je previše. I premalo. Ovisno o. U početku, dakako, nije bilo takvih filozofskih razmišljanja o vremenu. Prvi ljubavni ushiti, uzbuđenja, nevjerojatna energija njih sve troje - Andvjeva, Douglasova i njezina uložena u trošno skladište što su ga prozvali kompanijom. Ako se tada uopće i pojavila misao o vremenu, onda je obično bila u obliku: gdje je kvragu brže nestalo. Ona je obavljala trostruku dužnost. Bila je tajnica toliko nužna da bi Andy ostao organiziran; bila je knjigovotkinja, pa je punila knjigu za knjigom riječima koje nije znala ni izgovoriti kao i nevjerojatno složenim brojevima. I napokon mu je bila ženom. Njihovo se vjenčanje bilo udobno smjestilo - kako je to formulirao njezin brat - između narudžbe Pratta & Whitneyja i prezentacije kod Lockheeda. Andy i Doug su se bili suglasili da bi trotjedni medeni mjesec na sjeverozapadu bio idealan. Tako bi mladi par mogao vidjeti svjetla San Francisca, još uhvatiti malo kasnog skijanja u Washingtonu ili Vancouveru, a Andrew bi mogao usput i skrenuti malo do Genessee Industriesa u Palo Altu. Genessee je bio golem konglomerat - u kojem se proizvodilo sve od vlakova do zrakoplova, montažnih kuća i elektronike. Jasno je shvaćala kad je to počelo - te strašne godine. Ili bar kojeg je dana nazrijela obrise onog što se sprema. Bilo je to sutradan nakon povratka iz Vancouvera. Ušla je u ured i upoznala sredovječnu ženu koju je brat bio angažirao da je zamjenjuje u odsutnosti. Ta je žena upravo zračila predanošću poslu, i činilo se da se sva bila odala tome da učini više nego što to dopušta onih osam sati - prije nego što odjuri kući pobrinuti se za muža i djecu. Bila je to naizgled prijazna osoba bez i najmanjeg traga takmaštva, ispunjena samo najdubljom zahvalnošću što joj dopuštaju raditi. Njoj novac zapravo i nije bio potreban. Phvllis će sljedećih godina mnogo razmišljati o njoj. I shvatiti. Stigao je Steven, Andrew je bio sav ushićen. Onda je stigla i Pamela i Andrew je bio klišej od oca, ustreptao i pun ljubavi i nezgrapnosti. Kad je za to imao vremana.

Jer je Andrewa bila sasvim obuzela i nestrpljivost. Pace-Tre-vayne je rastao brzo - i prebrzo, znalo bi joj se učiniti. Najednom su se pojavile strašne odgovornosti popraćene astronomskim stavkama. Nije bila baš uvjerena da će njezin mladi muž sa svime time moći izaći na kraj. Ali se prevarila. Ne samo što je bio sposoban, nego se znao i prilagoditi promjenjivom tlaku, sve širem i jačem. Kad u nešto ne bi bio siguran ili bi se uplašio - a često mu se događalo i jedno i drugo - naprosto bi stao i natjerao i sve druge da stanu skupa s njim. A njoj bi rekao da njegov strah i nesigurnost dolaze od nerazumijevanja i neznanja. Bilo je mnogo bolje izgubiti narudžbu - pa ma koliko da to bilo bolno - nego se poslije kajati zbog njezina prihvaćanja. Andrew nije nikad zaboravio onu sudnicu u Bostonu. To se njemu nije moglo dogoditi. Njezin je muž rastao. Njegov je proizvod ispunjao prazninu koja se očajnički morala ispuniti i on je instinktivno lavirao i parirao, sve dok iz toga ne bi izbio korist. Poštenu prednost, to mu je bilo važno. Ne nužno i u moralnom smislu, nego samo važno, pomislila je Phvllis. Ali ona nije rasla; rasla su djeca. Govorila su i hodala, i punila pelenama bezbrojna vjedra i povraćala neizmjerne količine zobenih pahuljica i banana i mlijeka. A ona ih je voljela sa silnom radošću I dočekivala godine njihovih početaka sa svom srećom što ih donose novi doživljaji. A onda je sve počelo izmicati. Spočetka polako, kao što se dogodilo već tolikima. Shvatila je i to. Onaj je početni šok donio prvi polazak u školu. Spočetka ugodan - jer je najednom nestalo tih visokih glasova što su stalno nešto tražili. Ta tišina, taj mir, ta predivna prva samoća. Samoća ako se izuzmu sluškinja, dostavljač praonice rublja, poneki majstor. Pa ipak u biti, samoća. Nekoliko se zaista bliskih prijateljica odselilo - s muževima ili vlastitim snovima koji su imali malo veze s okolišem New Haven Hartforda. Susjede u tom kvartu više srednje klase bile su ugodne sat-dva, ali ne više od toga. One su imale vlastite prilazne putove, kolektivnu cestu; East Haven je bio njihov teritorij. A u tim je ženama iz East Havena bilo još nešto. Zamjerale su Phvllis Trevavne nedostatak želja i uvažavanja njihovih kolektivnih stremljenja. To zamjeranje - kao što to često biva - dovelo je do svojevrsne tihe, progresivne izolacije. Ona nije bila jedna od njih. I ona tu nije mogla ništa. Phvllis je shvatila da je gurnuta u neobičan, neugodan limb. Tisuće sati, stotine tjedana, deseci mjeseci što ih je posvetila Andrewu, Dougu i kompaniji, sad su zamijenile cjelodnevne i svakodnevne potrebe djece. Muž je češće bio na putu negoli kod kuće, no to je bilo nužno, i ona je shvaćala i to. Ipak ju je sve to, uzeto zajedno, ostavilo bez vlastitog živog svijeta. I tako su došli prve bezbrižni, smisleni, regularni, svakodnevni izleti u svijet, neopterećeni brigom za djecu. Nije više bilo strpljivog objašnjavanja nestrpljivim sluškinjama, nije više bilo pažljivih priprema za podne, užinu, igru, druženje. Djeca su bila u privatnim školama. Pokupili bi ih ujutro u osam i trideset i onda ih prikladno vratili u četiri i trideset, malo prije prometne špice. »Osmosatna pošteda«, eto kako su to nazivale druge mlade, bijele, bogate majke bijele i bogate djece što su pohađala stare, bijele i bogate privatne škole. 146Pokušala je uspostaviti vezu s njihovim svijetom pa se učlanila u primjerene klubove, pa tako i golf i ladanjski. Andrew ih je oduševljeno podupirao, ali bi u njih rijetko stupao nogom. Oni su joj, međutim, brzo izblijedjeli pred očima, baš kao i njihove članice, ali

ona nije željela priznati koliko se razočarala. Počela je vjerovati da je to znak neke njezine manjkavosti, da tome nije dorasla. Je li u tome bilo ičije krivice? I ona je bila samo njezina. I što ja onda zaboga želim? Postavila si je to pitanje i na nj nije našla odgovora. Pokušala se vratiti u kompaniju - koja više nije bila u skladištu nego u prostranom kompleksu modernih zgrada, a i to je bila samo jedna od njezinih podružnica. PaceTrevayne je jurio velikom brzinom u iznimno složenoj utrci. Nije joj baš bilo ugodno da kao žena energičnog mladog predsjednika kompanije sjedi za pisaćim stolom i obavlja jednostavne rutinske poslove. I tako je otišla i pomislila da sad i Andrew lakše diše. To što je tražila, pa ma što da to bilo, stalno joj je izmicalo iz ruke, ali je zato našla utjehu, počevši od ručka. U početku je to bila lomna čašica Harvey's Bristol Creama. Zatim je uslijedio ispit zrelosti u obliku jednostrukog Manhattana, koji se brzo pretvorio u dvostruki. Za nekoliko je godina stekla i diplomu, prebacivši se na votku - vrlo krepak nadomjestak bez izdajničkih znakova. O, Bože! Sad je počela shvaćati Ellen Madison! Sirotu, smetenu, bogatu, meku, razmaženu Ellen - ušutkanu Ellen Madison. Nikad, nikad je ne zovi poslije šest popodne! S bolnom se jasnoćom sjećala onog kišnog predvečerja kad ju je Andy našao. Doživjela je nezgodu, ništa ozbiljno, ali se uplašila. Automobil joj je kliznuo na mokrom pločniku i udario u stablo otprilike stotinu metara od prilazne staze. Žurila je kući nakon vrlo dugog ručka. Bila je nesuvisla. U panici je otrčala od razbijenog automobila do kuće pa zaključala ulazna vrata, otrčala u svoju sobu, pa zaključala i nju. Dotrčala je histerična susjeda, a sluškinja je pozvala policiju. Andrew ju je uspio uvjeriti da otključa vrata i onda joj je pet riječi promijenilo život, dokrajčilo pet strašnih godina. »Preklinjem te Bogom, daj pomozi!« »Mama!« Glas je njezine kćeri provalio kao uljez u mir nove spavaonice što se otvarala na nepraktični balkon. Phvllis Trevavne je već bila gotovo raspakirala stvari, a te je tihe reminiscencije pokrenula slika njezine djece iz ranog djetinjstva. »Stiglo je preporučeno iz Sveučilišta u Bridgeportu. Hoćeš li jesenas predavati?« Prizemlje je ispunjao Pamin tranzistorski radio. Phvllis i Andy su bili prasnuli u smijeh kad su sinoć na Dullesu dočekali kćer. Pam je uključila radio još prije nego što je stigla do putničkih vrata. »Samo na dvotjednim seminarima, dušo. Bi li mi ga, molim te, donijela gore?« Sveučilište u Bridgeportu. Koincidencija između tog pisma i mojih misli sasvim je primjerena, pomislila je. Jer je pismo s takvog mjesta bilo čist rezultat njezina »rješenja«, kako ga je bila nazvala. * Andy je shvatio da ona više ne pije samo zbog društvenih običaja, ali u tome nije želio vidjeti problem. Problema je imao i više nego što mu je trebalo. Njezina je pretjerivanja pripisao privremenom stanju izazvanom pritiskom kućnih poslova i nedostatnim djelovanjem u vanjskom svijetu. Nije to bilo ništa neobično, čuo je i druge pričati o tome. »Zazidana u kuću« bila je uobičajena fraza kojom bi popratili svoje racionalizacije. Već će je proći. A osim toga, on je to i empirijski dokazao. Kad god bi pošli na odmor ili zajedno putovali, nije bilo nikakvih problema. Ali tog kišnog popodneva oboje je shvatilo da problema ima i da se s njima moraju nositi zajedno.

Rješenje je bilo Andvjevo, iako ju je pustio da misli da je njezino. Trebala je potpuno uroniti u neki posao s jasnim ciljem pred očima. U posao koji bi joj pružao veliko zadovoljstvo, posao dovoljno ambiciozan da bude vrijedan njezina i vremena i energije. Nije joj trebalo dugo da ga i nađe. Fascinacija se rodila čim se prvi put upoznala s poviješću renesanse i srednjega vijeka. I to pomoću kronika: Danielove, Holinshedove, Froissartove, Villanijeve. S tim nevjerojatnim, mističnim, čudesnim svijetom legende i stvarnosti, činjenica i fantazije. A kad je jednom krenula - isprva oprezno, slušajući postdiplomske kolegije na Yaleu - u sebi je osjetila istu onu nestrpljivost što ju je osjećao Andrew za stalno sve širi koncern Pace-Trevaynea. Zapanjio ju je suhi akademski pristup tim tako živim, tako punokrvnim povjesnicama. I ljutila ju je ta pljesniva, paučinasta, pretjerano oprezna doslovnost s kojom su prilazili tim njezinim poetičnim romansijerima, povjesničarima toga doba. Bila se zarekla da će otvoriti ta hrđom skorena vrata i pustiti da drevnim pismohranama prostruji svježi zrak novog uvažavanja. Ona je sve to doživljavala u svjetlu usporedbe sa suvremenošću - no u svom sjaju davnih ceremonija. Ako je Andrewa gonila njegova groznica, i ona je uhvatila svoju. I što je više uranjala u posao, sve je više otkrivala kako i sve drugo pada na svoje organizirano mjesto. Kućanstvo se Trevavneovih ponovno pretvorilo u užurbani, energični dom. Za niti dvije godine Phvllis je već napravila magisterij. Dvije i pol godine kasnije, nekadašnji opisani cilj - a sad samo prihvaćena nužnost - napokon je bio dostignut. Sad je i formalno stekla naziv doktora engleske književnosti. Andrew je u slavu toga priredio golemu zabavu - a za tihog Ijubovanja poslije svega rekao joj kako kani izgraditi High Barnegat. Oboje su ga zaslužili. »Skoro si gotova«, rekla je Pamela Trevavne i ušla kroz vrata spavaće sobe. Pružila je majci omotnicu s crvenim žigom i osvrnula se. »Znaš što mama, nije mi žao što si sve tako brzo dovela u red, ali ne mora baš sve biti ni tako organizirano. I što je više uranjala u posao, sve je vise otkrivala kako i sve drugo pada na svoje organizirano mjesto. »Kad s tim imam toliko iskustva, Pam«, odgovorila je Phvllis, a misli su joj još bile na nedavnim mislima. »Ali nije sve uvijek bilo tako... uredno.« »Što to?« »Ništa. Rekoh da sam imala puno posla oko raspremanja stvari.« Phvllis je pogledala kćer i prilično rastreseno palcem otvorila omotnicu. Pam je toliko izrasla u visinu. Svijetlosmeđa joj je kosa padala slobodno, uokvirujući oštro ocrtano mlado lice i široke, tako žive smeđe oči. Tako pune ushita. Pamino je lice bilo puno dobrote - bila je to ženska verzija lica njezina brata. Ne baš lijepo, ali mnogo, mnogo dublje od Ijepuškastosti. Iz Pam se sad rađala neobično privlačna odrasla osoba. A ispod površinske živosti krila se fina inteligencija, ispitivački um slabo raspoložen prema nezadovoljavajućim odgovorima. Bez obzira na sve privjeske tog aktualnog razdoblja odrastanja -na dečke, tranzistore namještene ovih dana na turobne, narodske balade, pop postere, loše koračnice i Boone's Apple Farm - Pam Trevavne je ipak bila dio goleme »sadašnjice«. A to je dobro za sve, pomislila je Phvllis gledajući kako joj kći razmiče zavjese nad vratima nepraktičnog balkona.

»Mama, kakva luda veranda. Uz malo sreće na nju bi se dala staviti i čitava stolica na sklapanje.« Phvllis se nasmijala sve onako čitajući pismo iz Bridgeporta. »Ne vjerujem da ćemo na njoj priređivati društvene večere... O, Bože, stavili su mi predavanja u petak. A zamolila sam ih da mi to ne čine.« »Seminare?« upitala je Pam i okrenula se od zavjesa. »Da. Rekla sam kad god vam je zgodno od ponedjeljka do četvrtka, i zato su mi dali petak. A petak sam htjela imati slobodan zbog vikenda.« »To baš ne odaje predanost poslu, gospođo profesorice.« »Jedan je poslu predani član obitelji u ovom trenutku sasvim dovoljan. A tati će trebati vikendi, ako ih bude imao gdje ugurati. Nazvat ću ih kasnije.« »Mama, danas je subota.« »Imaš pravo. Onda u ponedjeljak.« »Kad dolazi Steve?« »Tata ga je zamolio da se odveze vlakom do Greenwicha i vrati se karavanom. Ponio je i popis stvari koje mora donijeti. Lillian veli da će ih ona staviti u karavan.« Pam je na ovo ispustila kratak krik razočaranja. »Zašto mi nisi rekla? Mogla sam autobusom kući i onda se dovesti s njim.« »Zato što mi trebaš ovdje. Dok sam ja bila u Barnegatu, tata je živio u napol namještenoj kući, bez ručka i večere i ičije pomoći. Mi ženskadija trebamo dovesti stvari u red.« Phvllis je gurnula pismo natrag u omotnicu pa ga naslonila na zrcalo na komodi. »Ja sam protiv takvog pristupa. Načelno«, rekla je Pam i nasmiješila se. »Ženskadija se emancipirala.« »Budi protiv, budi emancipirana, ali i raspakiraj tanjure. Špediteri su ih ostavili u kuhinji - u četvrtastoj kutiji.« Pam je prišla rubu kreveta i sjela, pa prstom pošla po zamišljenom pregibu na levisicama. »Evo, samo čas... Mama, ali zašto nisi dovela i Lillian? Mislim, tako bi ti bilo mnogo lakše. Ili našla nekoga?« »Možda kasnije. Još i ne znamo kakav će nam biti raspored. Mnogo ćemo boraviti u Connecticutu, napose preko vikenda, pa nismo htjeli zatvoriti kuću... Nisam znala da si toliko navikla na poslugu.« Phvllis je zadignula obrvu i tako izrazila, šaljivo neslaganje. »O, naravno. Kad nemam svojih dvorskih dama, odmah gubim živce.« »Onda zašto pitaš?« Phvllis je presložila neke stvari na komodi pa ovlaš pogledala kćer u zrcalu. »Pročitala sam članak u nedjeljnom Timesu. Piše da je tata preuzeo posao koji će ga zaokupljati deset godina - bez slobodnog trenutka - no da će ga i tada obaviti tek napola. Da su čak i njegove dobro poznate sposobnosti nemoćne pred nemogućim.« »Ne nemogućim, nego su napisali 'nevjerojatnim'. A Times je sklon pretjerivanju.« »A tamo piše i da si ti jedan od vodećih poznavatelja srednjega vijeka.« »Pa ne pretjeruju baš uvijek.« Phvllis se još jednom nasmijala pa sa stolice podignula praznu torbu. »Što je to, dušo? Na licu ti je izraz kao da želiš nešto reći.« Pam se naslonila na uzglavlje. Phvllis je s olakšanjem opazila da joj je kći skinula cipele. Prostirka je na krevetu bila od svile.

»Ne 'reći' nego 'upitati'. Pročitala sam novine i sve te priče po revijama, pogledala sam na TV-u čak i onu stvar Erica Sevareida -to zovu komentarom. Na faksu sam bila glavna, i on je prava zvijezda... Zašto je to tata uopće preuzeo? Svi vele da je to tako spetljano.« »Baš zato što je spetljano. Tvoj otac je vrlo nadaren. Mnogi misle da bi on tu mogao nešto učiniti.« Odnijela je putnu torbu do vrata. »Ali neće moći.« Phvllis je pogledala kćer. Slušala ju je samo napola, onako kao što roditelji slušaju djecu, s mislima više na tisuću i jednoj stvari koju treba obaviti. »Molim?« »On tu ne može ništa.« Phvllis se polako vratila do dna kreveta. »Bi li bila tako ljubazna da mi to objasniš?« »On ne može promijeniti stanje. Nikakav odbor, nikakvo državno ispitivanje i istraživanje ne može promijeniti baš ništa.« »A zašto ne?« »Zato što to državna uprava istražuje samu sebe. To je kao da pronevjeritelja postavimo za bankovnog kontrolora. To ne ide pa ne ide, mama.« »Ta mi opaska ne zvuči kao tvoja, Pam.« »Priznajem da nije moja, ali to je tako. Puno smo, znaš, o tome pričali.« »Vjerujem da jeste, i to je dobro. Ali mislim da takva tvrdnja u najmanju ruku prepojednostavljuje stvari. No ako se svi slažu da je zaista sve spetljano, kakvo je tvoje rješenje? Ako misliš kritizirati, onda zacijelo nudiš i nekakvu alternativu.« Pam Trevavne se nagnula u sjedećem položaju, s laktovima na koljenima. »Tako svi uvijek kažu, no mi baš nismo sigurni da je to baš tako. Ako znaš da je netko bolestan, a nisi liječnik, onda ne smiješ operirati.« »I to mi ne zvuči kao tvoje...« »Ne, ovo je moje.« »Ispričavam se.« »Ali alternativa ipak postoji. No ona će vjerojatno morati pričekati, ako do tada ne odemo predaleko ili ne budemo živi... Cjelovita i velika promjena. Od vrha do dna, golema zamjena svega. Možda stvaranje prave treće stranke...« »Revolucija?« »Zaboga, ne! To je šiznuto, to su sve sami šiznuti divljaci. Oni nisu ništa bolji od ovog što imamo, i još su glupi. Ti samo režu glave i misle da time nešto rješavaju.« »Već mi je lakše - i to ti ne podilazim, dušo. Mislim to sasvim ozbiljno«, rekla je Phvllis u odgovor kćerinom naglom upitnom pogledu. »Vidi, mama, ljude koji donose sve odluke treba zamijeniti ljudima koji donose druge odluke. Koji će se okrenuti stvarnim problemima i prestati stvarati lažne ili prenapuhivati male a zbog vlastite koristi.« »Možda baš tvoj otac može ukazati... na takve stvari. Ako ih podupre činjenicama, morat će ga poslušati.« »O, dakako. Oni će ga poslušati. I kimnuti glavom, i reći -zaista je pravi momak. A onda će se pojaviti drugi odbori koji će pratiti rad njegova, pa onda još jedan koji će pratiti njihov rad. Eto kako će to biti, tako je oduvijek bilo i bit će. U međuvremenu se ništa ne mijenja. Zar ne vidiš, mama? Najprije treba promijeniti ljude.« Phvllis je promatrala uzbuđeni izraz na kćerinu licu. »To je jako cinično«, rekla je jednostavno. »I ja mislim da jest. Ali mi se sve čini da ni ti ni tata ne mislite baš jako različito.«

»Kako to?« »Pa mislim, meni se čini kao da je sve nekako... provizorno. Hoću reći, Lillian nije tu, ta kuća baš nije sasvim po tatinu ukusu...« »Što smo izabrali baš tu kuću, za to postoje valjani razlozi. Mnogo ih i nije bilo na raspolaganju. A tata mrzi hotele, i ti to znaš.« Phvllis je govorila brzo, nehajno. Nije joj se potrudila objasniti i da mala gostinska koliba u dnu dvorišta savršeno odgovara za smještaj dvaju dodijeljenih im agenta tajne službe. »Patrola 1600« bilo je ime što ga je pročitala na memorandumu Roberta Webstera. »Veliš da je kuća samo napol namještena...« »Nismo imali vremena.« »... a ti i dalje predaješ u Bridgeportu.« »Kad sam se obvezala. To mi je bilo blizu.« »Čak si rekla da nisi sigurna kakav će ti biti raspored.« »Dušo, ti uzimaš izolirane, nepovezane tvrdnje i pomoću njih podupireš unaprijed donesene zaključke.« »No daj, mama, ne vodiš sad raspravu s nečijim bilješkama.« »A možda bi mi bilo pametnije. Vidjela sam ih ovoliku hrpetinu sve krivih. I još više bezveznih... To što tvoj otac radi njemu je jako važno. Donio je nekoliko mučnih odluka. Nije mu bilo lako, i boljelo je. I stoga mi nije drago kad aludiraš da on to ne misli ozbiljno. Ili da skupa s drugima prodaje maglu.« »O, jao! Onda odašiljem krive vibracije.« Pam je ustala s ruba kreveta i zamucala. Bilo joj je neugodno što je tako očito uzrujala majku. »Mama, ja to nisam rekla. Nikad to ne bih rekla o tati. Ili tebi. Hoću reći, ti sve izravnavaš.« »Onda sam te krivo shvatila.« Phvllis se u besciljnom kruženju vratila komodi. Ljutila se na samu sebe. Zaista nije imalo smisla okomiti se na Pam zato što je samo ponovila ono što su ljudi - i žene - mnogo upućeniji od nje pričali po čitavom Washingtonu. Ali ne zbog prodavanja magle, nego zbog tvrdnji o jalovosti truda. I njegovu rasipanju. A Andrew je to mrzio više od ičega. Ništa se neće promijeniti. Tako su to svi govorili. »Htjela sam samo reći da sve to za tatu možda i nije tako sigurno, to je sve...« »Naravno«, rekla je Phvllis pa se okrenula i uputila kćeri smiješak razumijevanja. »A možda si i u pravu... kad govoriš koliko će teško biti bilo što mijenjati. Ali ja ipak mislim da bismo mu morali bar dati da pokuša, a ti?« Kći, osjetivši olakšanje zbog majčina smiješka, uzvratila joj je vlastitim. »Isuse, naravno. Hoću reći, mogao bi prevrnuti i čitavu ratnu mornaricu, pa je pretvoriti u jedrilice.« »Što bi ekolozi dočekali s odobravanjem. A sad idi, vadi te tanjure. Steve će, kad dođe, sigurno biti gladan.« »On je uvijek gladan«, rekla je Pam i pošla prema vratima. »Kad smo već kod tvog oca, gdje je taj nevidljivi čovjek? Kad god treba nešto raditi po kući, on otkrije kako je zgodno ispariti.« »Vani je, iza kuće. Pogledao je onu uvećanu kuću za lutke na južnoj parceli. I onaj munjeni prilazni put koji izgleda kao da se netko blesavio s mješalicom za beton.« »'Monticellino', dušo.«

»Mama, a što to zapravo znači?« »Mislim da je Monticello ostala u drugom stanju.« »Opa!« *** Trevavne je zatvorio vrata gostinske kolibice, uvjerivši se još jednom da je oprema za Patrolu 1600 primjereno instalirana i da uredno funkcionira. Tu su bila dva zvučnika što su prenosnila sve zvukove iz predvorja i dnevne sobe glavne zgrade, a ukapčala bi se sklopkom ispod saga u dnevnoj sobi čim bi netko stupio na nju. Upravo ih je bio postavio, pa je zato maločas čuo kako se otvaraju ulazna vrata kao i kratak razgovor između kćeri i poštara, poslije čega je Pam doviknula Phvllis da je stiglo preporučeno pismo. Osim toga je na prag otvorenog prozora dolje, u salonu za primanje, postavio knjigu - tako da je, vodoravna, rezala okomiti prostor - i tako, kad je ušao u kolibu, opazio, i opet sa zadovoljstvom, da iz trećeg zvučnika pod brojem označenom pločom izvire prodoran bruj. Svaka je prostorija u glavnoj zgradi imala broj, i taj je broj bio i na odgovarajućoj ploči. Nitko i ništa nije moglo proći kroz otvor prozora, a da pritom ne uključi elektronički skener. Onu je dvojicu iz tajne službe bio zamolio da pričekaju u automobilu, malo podalje niz ulicu, i tako čitav dan, sve dok djeca budu ovdje preko vikenda. Andy je slutio da oni u automobilima imaju i još uređaja povezanih s opremom u gostinskoj kolibi, ali nije ništa pitao. On će već naći načina kako da djeci veli za Patrolu 1600, ali ih nije želio strašiti.' Ona nisu ni pod koju cijenu smjela doznati za razloge te zaštite. Ta su dvojica agenata odrađivala svoje smjene sa zamjenskim ekipama i bili su vrlo susretljivi. Njegov je sporazum s Robertom Websterom - s Predsjednikom - bio sasvim jednostavan. Njegovoj će ženi biti pružen sigurnosni nadzor dvadeset četiri sata na dan. Doznao je naime da se kaže »sigurnosni nadzor« a ne »zaštita«. Zbog nečega je taj prvi izraz davao više »slobodnog prostora« i bio prihvatljiviji Ministarstvu pravosuđa. Djeca su pak trebala biti podvrgnuta svakodnevnom »terenskom nadzoru« za što su se, na federalni zahtjev, morale pobrinuti mjesne vlasti. O tom su »rutinskom« postupku obavijestili i škole i zamolili ih za suradnju. Sporazum je bio da Trevavne bude podvrgnut tek minimalnom »sigurnosnom nadzoru«. Napad na nj osobno ocijenjen je malo vjerojatnim, a on je pak odbijao svako formalno povezivanje s Ministarstvom zbog mogućeg sukoba interesa. Bobby Webster mu je rekao da se Predsjednik nasmijao kad mu je rekao da je Trevavnea zasmetao izraz »slobodni prostor«, kojim se poslužilo Ministarstvo pravosuđa. Prijašnji državni odvjetnik Mitchell ostavio je svoj neizbrisiv trag u vidu tog manipulativnog jezika. Trevavne je začuo automobilsku trubu i podignuo pogled. Kara-van kojim je upravljao njegov sin već je djelomično prošao kroz ulaz i sad se prebacio na stražnji hod, spremajući se ući na prilaznu stazu. Stražnji mu je dio bio krcat gotovo do krova, pa se Andy upitao kako Steve uopće gleda u retrovizor. Momak je povezao auto do prilaza pred kućom i ispravno procijenio paralelni položaj stražnjih vrata da tako olakša istovar. Dignuo se s prednjeg sjedala, i sad je Andy shvatio - pomalo utučeno, no ipak mu je to bilo i smiješno - da je sinova duga kosa podšišana gotovo na biblijski način. »Bok, tata«, rekao je Steve i nasmiješio se. Košulja mu je padala na zvonaste hlače, a ramena su mu bila u visini karavanova krova. »Kako je nemeza nevjerojatnog?«

»Tko, čega?« upitao je Andy i rukovao se sa sinom. »Tako veli Times.« »Pretjeruje.« *** Kuća se do večeri »organizirala« - i to mnogo bolje nego što je Andy i mislio da je moguće. On i sin istovarili su karavan, pa ostali stajati u košulji, čekajući novu Phvllisinu zapovijed, a ona ih je poslala premiještati komade pokućstva kao da su šahovske figure. Steve ju je informirao da satnica novoosnovane špediterske kompanije Trevavne & Trevavne naglo raste, te da se cijena podvostručuje svaki put kad se neki teški komad namještaja vrati na svoj prijašnji položaj. U jednom je trenutku glasno zviznuo i s podjednakim žarom izvijestio da mu sada po sindikalnom sporazumu pripada stanka da popije limenku piva. Njegov otac, koji je bio degradiran u dopredsjednika jednoglasnim jednim glasom, smatrao je svog sindikalnog vođu lukavim pregovaračem. Pivska je stanka upala između jednog kauča i dva naslo-nača - sve troje na krivome mjestu. Da bi ih vratili na pravo mjesto, ta je limenka piva bila mala dodatna cijena. U pet i pol Phyllis je bila zadovoljna koliko je uopće mogla biti, špediterske su kutije i konopi od lika bili sklonjeni u stražnji dio kuće, kuhinja dovedena u red. A onda je odozgo sišla Pam i objavila da je priredila krevete - bratov tako da će mu se to zacijelo svidjeti. »Da joj je kvocijent inteligencije samo malo niži, bila bi biljka«, glasio je Steveov jedini komentar. Prvi vlasnik Monticellina - ili, kako su ga zvali s ne baš previše ljubavi, on - u kuhinji je bio instalirao i jedan poželjan kuhinjski uređaj: roštilj na drveni ugljen. Donesena je kolektivna odluka da se Andrew odveze u Tawning Spring, pronađe mesara i vrati se s najvećim rostbifom koji uspije naći. Trevavneu se misao svidjela; usput će zastati i malo popričati s Patrolom 1600. Sto je i učinio. I tada je, ne baš na iznenađenje, ali zato na zadovoljstvo, pod upravljačkom pločom državnog automobila ugledao najveći i najkompliciraniji asortiman radijskih brojčanika zamisliv u nekom vozilu, sa svemirskim brodom kao možda jedinom iznimkom. Sto je također bilo dobro. Roštilj onog prvog vlasnika imao je i jednu manu: zadimio je gotovo čitavo prizemlje. Kako je zbog toga trebalo otvoriti sve prozore, Trevavne se sjetio sklopke pod tepihom, koja je aktivirala ploču u gostinskoj kolibi, pa stao na nju i glasno se - makar je to djeci bilo i neobjašnjivo - požalio na njega i fijasko njegova roštilja. »Znaš što, mama«, rekao je Steven Trevavne, dok je gledao oca kako otvara i zatvara ulazna vrata i rukama rastjeruje više ne baš nemilosrdni dim, »mislim da bi ti bilo pametno vratiti ga na jedrilicu. Kopno kao da škodi njegovoj lobotomiji.« »Mislim da će biti bolje da ga nahraniš, mama«, dodala je Pam. »Sto ti veliš? Ovdje je već tri tjedna bez jela.« Trevavne je opazio kako mu se žena i djeca smiju pa shvatio koliko je prividno smiješno to što čini, i u vokalnom i u tjelesnom smislu. »Umirite se ili ću vam ukinuti pretplatu na Djetinjstvo.«

Pregolema je pečenka bila dobra, ali ne više od toga. Zatim je doneseno još nekoliko odluka glede mesnice i njegova roštilja. Dok su Steve i Andy odnosili preostale tanjure, Pam i Phvllis su donijele kavu. »Pitam se kako je sada Lillian«, rekla je Pam. »Kod kuće i sasvim samoj.« »Ona to tako voli«, rekao je Steve pa u kavu nalio pola šalice gustoga vrhnja. »A osim toga, ona zna očitati bukvicu vrtlarskom servisu. Ona veli da je mama prema njima i preblaga.« »Nisam ja prema njima ni preoštra ni preblaga. Jedva ih i vidim.« »Lillian misli da bi ih trebala pogledati. Sjećaš se?« Steve se okrenuo sestri. »Kad smo je prošli mjesec vozili u grad, rekla je kako joj se ne sviđa to što stalno mijenjaju ljude. I previše se vremena stalno gubi na objašnjavanje, a kamene vrtove uvijek pokvare. Ona je pravi Luj Četrnaesti.« Andrew je naglo no neupadljivo pogledao sina. Bio je to sitan detalj, a možda ni to, no ipak je privukao njegovo zanimanje. Zašto je vrtlarski servis stalno mijenjao ljude? To je bila obiteljska tvrtka, a kako je ta obitelj bila talijanska i velika, s radnicima nikad nije bilo suše. U ovom ili onom trenutku svi su oni obrađivali Barnegat. Povirit će malo u taj vrtlarski servis i raspitati se malo o Aiello Landscapersima. I otkazati im. »Lillian se brine za nas«, rekao je odmaknuvši se od teme. »Trebali bismo joj zbog toga biti zahvalni.« »I jesmo. I to stalno«, odgovorila je Phvllis. »Kako ide onaj tvoj odbor, tata?« upitao je Steve pa u gusto vrhnje dodao i malo kave. »Pododbor, ne odbor; ta je razlika bitna samo u Washingtonu. Već smo skupili većinu osoblja. Ured je doveden u red. Usput rečeno, bit će vrlo malo pivskih stanki.« »Uprava je očito sasvim neprosvijećena.« »Nedvojbeno«, odgovorio je Andy i kimnuo glavom. »Kad otvarate paljbu?« upitao je sin. »Otvaramo paljbu? Gdje si to pokupio?« »Iz nedjeljnog crtica«, uskočila je Pam. »Otac misli tu riječ u odnosu na njega«, rekla je Phvllis opazivši na muževu licu zabrinut pogled. »Mislim, zar nećeš naderski srediti razbojnike?« Steve se nasmiješio, ali ne baš previše raspoloženo. »Naše se funkcije prilično razlikuju.« »O? A kako to, tata?« »Ralph Nader bavi se potrošačkim problemima općenito. Mi se pak zanimamo specifičnim ugovornim obvezama u vezi s državnim narudžbama. To je ta velika razlika.« »Ali isti ljudi«, rekao je sin. »Ne nužno.« »Većinom«, dodala je kći. »Zapravo ne.« »Dodaješ kvalifikativ.« Steve je ispio šalicu ne skidajući pogled s oca. »To 'zapravo' znači da nisi siguran.« »Vjerojatno nije imao vremena istražiti«, rekla je Phvllis. »Ništa on ne 'kvalificira'.«

»Ne, Phyl, zaista sam to učinio. Ali je dodatak kvalifikativa u ovom slučaju sasvim legitiman. Jer mi nismo sigurni. No jesu li to isti ljudi koje progoni i Nader ili pak neki drugi, to i nije bitno. Mi se bavimo sasvim specifičnim zloporabama.« »Sve se to uklapa u mnogo širu sliku«, odgovorio je Steve. »O skrivenim interesima.« »Daj sad stani malo.« Trevavne si je natočio još kave. »Nije mi jasna tvoja definicija 'skrivenih interesa', ali pretpostavljam da je riječ o 'izdašno dotiranim'. Istina?« »Istina.« »Izdašno je dotiranje donijelo i mnoštvo pristojnih stvari. Na prvo bih mjesto stavio medicinska istraživanja, pa tehnološki napredak u poljoprivredi, graditeljstvu, transportu. Plodovi tih izdašno dotiranih projekata koriste svima. Zdravlje, hrana, krov na glavom; skriveni interesi mogu donijeti i mnogo dobra. Stoji li to?« »Naravno. Kad je cilj tog dotiranja opće dobro. A ne da je to opće dobro samo nusproizvod zgrtanja love.« »Ti si onda u sporu s profitnim motivom?« »Na neki način da.« »On se pokazao prilično efikasnim. Napose u usporedbi s rješenjima u drugim sustavima. U nj je ugrađena konkurencija, tako mnogo više dobara postaje dostupno većem broju ljudi.« »Nemoj me shvatiti krivo«, rekao je sin. »Nitko nije protiv profitnog motiva, tata. Protiv njega sam samo kad on postane jedini.« »To mi je jasno«, odgovorio je Andrew. Znao je i da to i sam osjeća duboko u sebi. »Tata, jesi li ti u to baš sasvim siguran?« »Ne vjeruješ da ja to mogu shvatiti?« »Volio bih ti povjerovati. Lijepo je čitati što reporteri i njima slični govore o tebi. Znaš da je to lijep osjećaj?« »I što te onda priječi?« upitala je Phvllis. »Zapravo ne znam. Mislim da bi mi bilo draže da se tata ljuti. Ili možda malo više ljuti.« Andrew i Phvllis su izmijenili poglede. A onda je Phvllis žurno progovorila. »Ljutnja nije nikakvo rješenje, dušo. Ona je samo duševno stanje.« »I nije baš jako konstruktivna, Steve«, šepavo je dodao Tre-vayne. »Ali, Isuse! To je samo polazna točka, tata. Hoću reći, // možeš učiniti nešto. Stvar je teška, no baš ti to otvara pravu priliku. Ali ako se budeš držao 'specifičnih pitanja', sve ćeš zeznuti...« »Zašto? Pa baš su to prave polazne točke.« »Ne, nisu! To će samo začepiti kanale. Dok budeš gotov s argumentiranjem svih sitnih točaka, utopit ćeš se u kanalizaciji. Bit ćeš do grla u...« »Nema potrebe da tu analogiju izrekneš do kraja«, prekinula ga je Phvllis. »... u tisuću izvanjskih činjenica glede kojih će moćne pravne tvrtke zadržavati stvari po sudovima.« »Ako sam te dobro razumio«, odgovorio je Andrew, »ti se zala-žeš za čeličnu metlu. Takav lijek zna biti gori od bolesti. Jer je opasan.« »Dobro. Možda to znači otići malo predaleko.« Steven Tre-vayne se nasmiješio iskreno, bez pretvaranja. »Ali preuzmi to od onih na kojima 'svijet ostaje'. Jer mi, tata, imamo sve manje strpljenja.«

***

Trevavne je stajao u kućnom haljetku pred minijaturnim francuskim vratima što su se otvarala na nepraktični balkon. Bio je jedan sat u noći. Skupa je s Phyllis pogledao neki stari film na televizoru u spavaonici. Bila je to loša navika kojoj su se odali. Ali je bilo i ugodno. Ti su stari filmovi na neki način djelovali kao sedativi. »Što je bilo?« upitala je Phvllis s postelje. »Ništa. Vidio sam kako je prošao automobil. Websterovi ljudi.« »Zar se neće useliti u kolibu?« »Rekao sam im da je sve u redu. Nisu se izjašnjavali. Rekli su da će vjerojatno pričekati dan-dva.« »Vjerojatno ne žele uznemiravati djecu. Jedno je čuti da se poduzimaju rutinske mjere opreza radi osiguranja predsjednika pododbora, sasvim je drugo vidjeti strance kako se vrzmaju oko kuće.« »Valjda. Ne misliš da je Steve bio prilično jasan i glasan?« »Mislim...« Prije nego što će odgovoriti, Phyllis je rastresla jastuk i namrštila se. »Ne mislim da bi tome što on govori trebao pridavati preveliku težinu. On je još mlad. Pa je kao i njegovi prijatelji, svi oni generaliziraju. On ne zna - ili ne želi prihvatiti složenost situacije. Njima su draže 'željezne metle'.« »A za koju će godinu već moći za njima i posegnuti.« »Tada im više neće biti do toga.« »Nemoj se u to kladiti. Katkad mislim da je u čitavoj toj priči riječ baš o tome... Eto opet onog auta.« Bilo je već skoro šest i pol; ostali su otišli već prije više od sat vremena. Trevavne je stajao za pisaćim stolom, nalakćen na koljeno, dok mu je desna noga nehajno počivala na sjedalu stolice. A oko stola, zagledana u velike grafikone razbacane po njegovoj ploči, stajala su pododborova ključna četvorica što su ih nevoljko »provjerili« nadređeni Paula Bonnera u Ministarstvu. Točno pred Trevavneom stajao je mladi pravnik Sam Vicarson. Andrew je na tog energičnog i otvorenog odvjetnika naletio na raspravi o donaciji Danforthove zaklade. Vicarson je zastupao - i to gorljivo - zahtjev diskreditirane harlemske umjetničke organizacije koja je ponovno tražila pomoć. Taj je zahtjev, po svoj logici, morao biti odbijen, ali su Vicarsonove maštovite isprike starih grijeha organizacije bile tako uvjerljive da je zaklada obnovila sponzor-stvo. I tako se Trevavne raspitao o njemu, doznao da je riječ o pripadniku novog soja društveno svjesnih odvjetnika, koji se danju bave »normalnim« unosnim poslovima, a noću »uličnim« radom u getu. Bio je bistar, hitar na jeziku i nevjerojatno snalažljiv. Vicarsonu zdesna, pognut nad stolom, stajao je Alan Martin, sve do prije šest tjedana nadglednik tvornica Pace-Trevayne u New Havenu. Bio je to promišljeni sredovječni muškarac, bivši statističar; vrlo oprezan, sjajno se snalazio u detaljima i, kad bi ga jednom stekao, čvrsto je branio svoje uvjerenje. Bio je Židov i sklon diskretnom, ironičnom humoru što ga je slušao od djetinjstva. Vicarsonu slijeva stajao je Michael Ryan, te ispuštao vitice dima iz vrlo glavate lule. On je, kao i čovjek do njega, bio inženjer. I Ryan i John Larch bili su stručnjaci na svom području - aeronautici odnosno građevinarstvu. Ryan se već bližio četrdesetoj i bio je bučan, društven i brz na smijehu, no smrtno ozbiljan kad bi se našao pred nacrtom

zrakoplova. Larch je bio kontemplativan, smrknuta držanja, tanane fizionomije i naizgled stalno umoran. Ali u njegovu umu zato nije bilo nikakva umora. Zapravo su sva ta četiri uma neprestance radila, i to silno velikom brzinom. Ti su ljudi bili jezgra pododbora. Ako je itko bio dorastao zadaći Komisije za nabavke, onda su to bili oni. »No dobro«, rekao je Trevavne. »To smo već milijun puta pregledali.« Umorno je pokazao na sheme. »Svi ste vi sudjelovali u njihovu prikupljanju, svi ste ih proučili svatko za sebe, bez pomoći tuđih komentara. No, pa da čujemo.« »Trenutak istine, Andrew?« rekao je Alan Martin i uspravio se. »Smrt u predvečerje?« »Sranje.« Michael Ryan je izvadio lulu iz usta i nasmiješio se. »I to kroz gusto granje.« »Mislim da bismo ih trebali ukoričiti i pitati tko da više«, rekao je Sam Vicarson. »Mogao bih se naviknuti na lijep život u Argentini.« »Mogao bi završiti u Ognjenoj zemlji, Sam.« John Larch se malo odmaknuo od dima njegove lule. »Tko će prvi?« upitao je Trevayne. Odgovor je bio četveroglasan. Svaki je glas bio siguran u sebe i svaki je očekivao da će dominirati nad ostalima. Napokon je pobijedio Alan Martin, jer je podignuo ruku. »Što se mene tiče, ja vidim rupe u svim odgovorima do sada. Ali budući da se predračuni u pravilu odnose na projekte s fluktuacijama kod dobavljača, to se moglo i očekivati. Potom provedeni razgovori s osobljem uglavnom zadovoljavaju. S jednom iznimkom. U svim iole krupnijim slučajevima dan je završni zbroj. I.T.T. se nećkao, ali je na koncu ipak popustio. I opet, s jednom iznimkom.« »Dobro, Alan, sad se malo odmori. Mike i John. Radili ste svaki za sebe?« »Ali smo usporedili«, odgovorio je Ryan. »Bilo je - i ostalo -mnogo udvostručavanja; kao što reče Alan, baš u sferi dobavljača. Idemo redom: Lockheed i I.T.T. su surađivali u svemu. I.T.T. pritisne dugmiće na računalu, i samo iskaču grafikoni. Lockheed je centraliziran i još se trese...« »Tako i treba«, upao mu je u riječ Sam Vicarson. »Jer troše moj novac.« »Zamolili su me da ti zahvalim«, odgovorio mu je Alan Martin. »S GM-om i Ling Tempom je bilo problema«, nastavio je Ryan. »Ali, da budem pošten, nije to bilo toliko vrdanje koliko gnjavaža dok otkriješ tko je odgovaran za što. Jedan je od naših ljudi proveo čitav dan u General Motorsu - u projektantskom zavodu za turbine u razgovoru s tipom koji je pokušavao otkriti tko je vođa odjela. Otkrilo se da je to on.« »A ima tu i uobičajenog korporacijskog tremora«, dodao je John Larch. »Napose u GMu, jer konformizam i njuškanje baš ne idu ruku pod ruku.« »Pa ipak smo u pravilu našli to što smo tražili. Litton je šiznut. Šiznut kao lukava lija. Oni samo financiraju, pa su pet dana jahanja od svakog praktičnog posla. Odmah kupujem njihove dionice. Ali sad dolazimo na veliku enigmu.« »Doći ćemo i do toga.« Trevavne je skinuo nogu sa stolice i dohvatio cigaretu. »A što će reći Sam?« Vicarson se ironično naklonio Andrewu. »Volio bih iskoristiti ovu priliku da zahvalim bogovima što su me doveli do tako veleuvažene pravne tvrtke. Moja je skromna glava sva u oblacima.« »Ili prevedeno«, rekao je Alan Martin, »ukrao im je knjige.« »Ili srebrninu«, rekao je Ryan između dva dima iz lule.

»Ni jedno ni drugo. Ali sam se zato poigrao s mnogo ponuda za zaposlenje... Nema nikakva smisla rekapitulirati ono do čega smo došli na razmjerno zadovoljavajući način. I ne slažem se s Mikeom; mislim da je tu bilo za tri vraga vrdanja. Zato se slažem s Johnom korporacijski tremor - ili delirium tremens - vidim na sve strane. Ali ako je čovjek dovoljno uporan, doći će i do odgovora; bar donekle zadovoljavajućeg. Kod svih osim kod jednog... To je ta Alanova 'iznimka' i Mikeova 'enigma'. Za mene su to pravne izmotancije, nikad objašnjene, u Blackstoneovu priručniku.« »Dakle tu smo«, rekao je Trevavne i sjeo. »Genessee Industries.« »Da, to je to«, odgovorio je Sam. »Genessee.« »Vuk ne mijenja ni dlaku ni ćud ni ništa«, rekao je Andrew i zgnječio tek načetu cigaretu. »Što će reći?« upitao je Larch. »Prije mnogo godina«, odgovorio je Trevavne, »dvadeset, da budem točan, Genessee me je, skupa s Dougom Paceom mjesecima motao kao budalu. Prezentacija za prezentacijom. Tek sam se bio oženio; zbog njih smo Phyl i ja njima na noge otputovali sve do Palo Alta. Dali smo im sve što su tražili. I onda, mislim, onda su nam dali nogu, malo promijenili naša rješenja i sami krenuli u proizvodnju.« »Vidi se, fini ljudi«, rekao je Vicarson. »Nisi im mogao natovariti krađu patenta?« »Ma kakvi. Prepametni su oni za to, a ne možeš ni patentirati Bernoullijev princip. Bile su to varijacije metalurških tolerancija.« »Vlastito i nedokazivo.« Michael Ryan kucnuo je lulom o pepeljaru. »Genessee je imao svoje laboratorije u deset raznih država, a probne terene u još dvaput toliko. Mogli bi ovjerenim dokumentima dokazati da su to oni već riješili, a sud ne bi znao tko mu glavu nosi. To bi dobili.« »Naravno«, složio se Andrew. »Ali to su druga priča i lanjski snijezi. A mi sad imamo o čemu misliti. Onda, na čemu smo? I kako ćemo?« »Dajte da to pokušam složiti.« Alan Martin je dohvatio kartonski grafikon označen s »Genessee Industries«. Dimenzije su im svima bile šezdeset puta šezdeset centimetara, a bili su razdijeljeni na pretince, i nad svakim je bio upisan naslov. Desno ispod svakog naslova bili su uneseni - zaklamani - pisaćim strojem ispisani podaći o proizvodnom području narudžbe, o projektu i konstrukciji, financijskom poslovanju i pravnim zavrzlamama - obično u vezi s financijskim poslovanjem. Bili su tu i deseci opaski koji su čitatelja upućivali na ovaj ili onaj dosje. »Prednost je ove financijske slike da ona zadire u sva područja... Proteklih smo tjedana poslali na stotine upitnika - sasvim rutinskih, i sve su ih kompanije dobile. Kao što vam je svima poznato, ti su upitnici bili kodirani, onako kako se kodiraju kuponi za novinske oglase. Ti su nam kodovi govorili kad je što poslano i odakle. Potom bismo poslali naše ljude da s njima porazgovaraju. I tako smo kod Genesseeja otkrili nenormalno mnogo prosljeđivanja. Odgovori koje smo logično očekivali od adresiranih odjela i mjesta, stizali su nam s drugih - ne baš tako običnih. Upravni službenici kojima bi naši ljudi pošli na razgovor, rutinski najednom ne bi više bili na svojemu mjestu. Genessee bi ih poslao u drugi pogon, drugu podružnicu, i to stotine, pače i tisuće milja daleko. Neke i u prekomorske ogranke... Počeli smo sazivati i konferencije sa sindikalnim vođama. Ista priča, samo uz manje prikrivanja. Glas se proširio čitavom zemljom - od obale do obale - ne ulaziti ni u kakve diskusije. Nacionalna je uprava je očito unaprijed odlučila što da poduzme glede tog državnog uplitanja. U tri riječi, Genessee Industries se prihvatio vrlo efikasnog i »Očito ne baš sasvim efikasnog«, rekao je Trevavne tiho. »O, vraški i prokleto efikasnog, Andrew«, odvratio je

Martin. »Ne zaboravi, u Genesseeju radi više od dvije stotine tisuća ljudi, i svakih petnaest minuta dobivaju novu višemilijunsku narudžbu -pod ovim ili onim imenom - a usto imaju i nekretnina više nego Ministarstvo unutarnjih poslova. Sve dok se ti upitnici vraćaju, zbog Genesseejeve diversifikacije, to je motanje lako moglo proći neopaženo.« »Ne kad si u pitanju ti, financijski rakune.« Vicarson je sjeo na rukohvat naslonjača, pa pružio ruku i od Martina preuzeo grafikon Genesseeja. »Nisam rekao da su baš toliko efikasni.« »Mene je međutim porazila veličina Genesseeja«, nastavio je Sam, »iako možda nije toliko zapanjila i Mikea ili Johna pa čak i Ala. Njegova je mreža ogranaka nevjerojatna, u tri materine. Naravno da smo svi mi godinama slušali Genessee ovo, Genessee ono, ali mi to nikad prije nije i stvarno doprlo do svijesti. Kao primjerice oni oglasi preko čitave stranice po magazinima - institucijske priče; pa si misliš, dobro, kompanija kao kompanija. Baš lijepo, i lijepo se predstavlja. Ali ova! Ta ima više imena od telefonskog imenika.« »I nikakav strah od zakona protiv trustova«, rekao je Andrew. »Gesco, Genucraft, SeeCon, Pal-Co, Cal-Gen, SeeCal... Bog mi pomogao, tu se više ne zna tko koga!« rekao je Sam Vicarson pa kucnuo prstom u naslov »Ogranak« na Genesseejevu grafikonu. »Ali me još više muči što počinjem sumnjati da ih ima još na desetke kojima nismo ušli u trag.« »Neka ih ima«, odgovorio je John Larch s bolnim izrazom na istanjenom licu. »Ni s ovima nam neće uzmanjkati posla.« Bojnik Paul Bonner parkirao se na slobodnom mjestu parkirališta Potomac Towersa i to na strani okrenutoj rijeci. Kroz vjetrobran se zagledao u vodu, koja je s odmicanjem jeseni postajala sve tromijom. Danas se navršava sedam tjedana otkako se prvi put uvezao na to parkiralište, sedam tjedana otkako se upoznao s Andrewom Tre-vayneom. Te se zadaće časnik za vezu prihvatio nevoljko - s mrzovoljom i prema čovjeku i prema poslu. Mrzovolja je prema poslu ostala, možda čak i porasla; ipak je otkrio da mu je teško ostati stvarno mrzovoljan i prema čovjeku. Sto ne znači da odobarava taj Trevavneov prokleti pododbor; baš ni najmanje. Sve je to čisto velesranje. Rafalno velesranje što su ga smislili politikosi na Kapitolu samo zato da bi prebacili - ili bar razvodnili - odgovornost za neizbježno. I baš se zato bojnik Paul Bonner na to toliko kostriješio, jer nitko nije mogao tvrditi da to nije bilo nužno - baš nitko! Pa ipak su svi, kad bi se našli pred općepoznatom stvarnošću, glumili zapanjenu nevjericu. Neprijatelj je bilo vrijeme. Ne ljudi. Kako to ne vide? Zar to nisu već shvatili po svemirskom programu? Naravno da je Apollo 14, kad je lansiran u veljači sedamdeset prve, stajao dvadeset milijuna. Da je, međutim, bio naručen za sedamdeset drugu, stajao bi deset, a za još šest mjeseci možda pet do sedam i pol. Vrijeme je najvažniji faktor u prokletoj civilnoj ekonomici, a kako i oni, vojnici, moraju računati s vremenom, moraju i oni prihvatiti ekonomsku - civilnu - kaznu. Tjednima se trudio pridobiti Andvja Trevaynea za tu teoriju. On je, međutim, priznao da je vrijeme jedan od faktora, no nipošto ne i jedini. Ustvrdio je da je Bonnerova teorija simplicistička, pa prasnuo u smijeh kad je ovaj na taj izraz reagirao eksplozivno. Čak se i

bojnik nasmiješio - jer je »simplicistički« bio kod za »idiotski« baš kao što je to bio i pridjev »civilni«. Sah-mat. Trevavne je međutim priznao da bi eliminiranje vremena svakako bar donekle smanjilo korupciju. Kad bi bilo vremena do sudnjega dana, čovjek bi mogao samo sjediti i čekati na razumnu cijenu. Utoliko se složio. Pa ipak je ustrajao na tome da je to samo jedan aspekt. Trevavne je poznavao tržište. Korupcija je zadirala mnogo dublje od kupovanja vremena. I Bonner je shvaćao da je u pravu. Šah-mat. Osnovno se nesuglasje među njima svodilo, međutim, na važnost koju su pridavali vremenskom faktoru. Za Bonnera je on bio važniji od svega, za Trevavnea nije. Civil je držao da postoji nekakva ključna svjetska špijunska sila koja bi morala spriječiti holokaust čitavog čovječanstva. Bojnik je bio drugoga mnijenja. Ta on je vidio neprijatelja, borio se s njim, osvjedočio se o fanatizmu koji ga goni. A on je prokapavo iz strogih dvorana prijestolnica kroz zapovijedni lanac sve do bataljuna, a od bataljuna dalje sve do pojedinačnih polugolih, a gdjekad i polugladnih vojnika. Fanatizam silan i jak. Bonner i nije bio baš toliko simplicističan da protivnika svede na političku etiketu, i to je Andvju jasno dao do znanja. Neprijatelj nije bio komunist, ni marksist, ni maoist, ni lumumbist. To su bila tek zgodna imena. Neprijatelj, to su bile one tri petine čovječanstva što su izranjale iz neukosti i srljale prema ideji revolucije, ideji da bi napokon -nakon tolikih stoljeća - mogle steći vlastiti identitet. A kad ga se jednom domognu, da svoj pečat mogu nametnuti ostatku svijeta. Bez obzira na razloge, pa i opravdanja; bez obzira na racionalizacije prepune teorija o motivaciji i sve diplomatske zavrzlame. Naprijatelj, to su bili ljudi. Šačica njih koja vlada milijunima i milijunima ljudi, a ta šačica, s novootkrivenom moći i tehnologijom, bila je podložna ljudskim slabostima i vlastitim fanatičnim fiksacijama. Ostatak je svijeta morao biti spreman s tim se neprijateljem obračunavati odlučno, svom žestinom i s nadmoćnom snagom. I baš ga briga kako to zvali. Trebalo je učiniti baš to, i to bi bilo dovoljno. Ali za to je trebalo vremena. I to se vrijeme moralo kupiti, i to pod svaku cijenu i bez obaziranja na sitna žmukliranja dobavljača. Izišao je iz vojnog automobila i polako krenuo asfaltiranom površinom prema ulazu u kompleks ureda i stanova. Nije mu se žurilo, nije mu se žurilo uopće. Kad bi to bilo moguće, danas radije uopće i ne bi bio tu. Ne danas. Jer danas počinje njegov pravi zadatak, zadatak za koji su ga pripremili, na koji su ga izmanipulirali. Danas će početi slati konkretne informacije svojim šefovima u Ministarstvu. Toga je, naravno, sve vrijeme bio svjestan. Već je na početku bio shvatio da ga za vezu s Trevavneom nisu izabrali zbog njegovih iznimnih sposobnosti. Jer ih za takvu vrstu posla nije imao uopće. Osim toga je shvaćao da su sva ona stalna i bezazlena ispitivanja koja je danas prošao tek uvod u ono što slijedi. Njegove šefove zapravo i nisu zanimala banalna pitanja u stilu: Pa kako ide? Jesu li zadovoljni poslovnim prostorijama? Jesu li ti ljudi dorasli zada-taku? Je li Trevavne kao čovjek u redu?.... Ne, pukovnicima su se i brigadirima po glavi motale druge misli.

Bonner je zastao pred stubama i podignuo pogled. Na nebu su, na silnoj visini, bili Phantomi 40 i prema zapadu povlačili pruge mlazova, jasno ocrtane, onako bijele, na modrom nebu. Ništa se nije čulo, samo su se nazirali jedva vidljivi obrisi tri sićušna trokuta što su graciozno, poput minijaturnih srebrnih vršaka strelica, probijali tunele kroz zrak obzora. Udarna sila - teret bombi i raketa dovoljan da zbriše pet bataljuna; visoka sposobnost letnog manevriranja - potpuno ovladavanje dinamikom od nulte visine do sedamdeset tisuća stopa; brzina - tri maha. Eto zbog čega je sve to bilo. Ali bi mu ipak bilo draže da se sve nije moralo odigrati baš tako. Misli su mu se vratile na jutro, na događaje od prije samo tri kratka sata. Sjedio je u svojoj sobi i pokušavao otkriti nekakav smisao u procjeni novih uređaja u Benningu, a iz pera nekog dopukov-nika. Bila je to hrpa besmislica, jer se sažetak više bavio časnikovom egotističnom analizom vlastite moći zapažanja negoli opremom. Zahtjev je glasio na osamdeset pet postotnu zamjenu; i taj je zahtjev bio zapravo packa prethodnom zapovjedniku. Bila je to vojna igra omiljena među drugorazrednim časnicima. Baš kad je Bonner preko dna stranica naškrabao svoj negativni sud, zazvonio je interni telefon. Stigla je zapovijed da se smjesta javi na četvrti kat - »metalcima«, kako su ih zvali svi s činom nižim od pukovničkog - brigadnom generalu Cooperu. Lesteru Cooperu, sijedom, žilavom čovjeku lakom na jeziku i eksponentu Pentagono-vih zahtjeva. Bivšem zapovjedniku West Pointa i vojniku čiji je otac služio na istoj dužnosti. Čovjeku stvorenu od vojske i za nju stvorenom. Brigadir mu je sve objasnio, slovo po slovo. I to ne samo što mu je činiti nego i, ne izgovorivši to baš doslovce, zašto je izabran za taj zadatak. Kao i većina vojnih strategija, i ova je bila jednostavna -simplicistička? - i izravna. Paul Bonner će, a zbog vojnih potreba, postati informatorom. U slučaju da pukne bruka, bit će žrtvovan. Ali će se vojska za nj ipak pobrinuti. Učinila je to već jednom, onda u jugoistočnoj Aziji; već ga je jednom bila zaštitila i pokazala mu svoju zahvalnost. Sve se zapravo svodi na prioritete; brigadir je glede toga bio sasvim jasan. Zapovjedio je da mu to mora biti jasno. »Morate to shvatiti, bojniče. Mi podupiremo rad tog Trevavnea. Glavni je stožer zatražio da s njim surađujemo na svaki mogući način, što smo i učinili. Ali ne smijemo dopustiti da upropasti životno važnu proizvodnju... A mislim, vi ste s njim na prijateljskoj nozi, i vi ste...« I baš je u sljedećih pet minuta brigadni general Cooper umalo ostao bez svog informatora. Napravio je aluziju na nekoliko susreta između njega i Trevavnea, koje bojnik nije naveo u izvještaju, a niti ih spomenuo. Za to, uostalom, i nije bilo razloga, jer su ti razgovori bili potpuno društveni, ni u kakvoj vezi s Ministarstvom obrane. Jedna je od tih zgoda bio vikend što ga je s Trevavneovima bio proveo u Connecticutu, u High Barnegatu. Druga je bila večera što ju je Bonnerova trenutačna djevojka, raspuštenica iz McLeana, bila priredila Andyju i Phvllis. I onda još jedna, popodnevno jahanje i jesenji roštilj na marvlandskom lovištu. Ništa od toga nije imalo ni najdalje veze ni s Trevavneovim pododborom ni s njegovim položajem veze, ništa od toga nije bilo plaćeno državnim novcem. I to ga je ozlovoljilo. »Generale, zašto su me stavili pod nadzor?« »Ne vas, nego Trevavnea.« »On to zna?«

»Mogao bi znati. Sigurno zna za patrole iz Financija koje se stalno smjenjuju. Po zapovijedi Bijele kuće. Oni se za nj prokleto dobro brinu.« »I usput ga nadziru?« »Iskreno govoreći, ne.« »A zašto ne... gospodine?« »Rekao bih da to pitanje izlazi izvan vašeg djelokruga, Bon-neru.« »Ne bih vam želio proturiječiti, generale, ali budući da sam određen za... vrlo čvrstu suradnju s Trevavneom, mislim da bi me trebalo informirati o tim pitanjima. Čuvare je, koliko sam shvatio, '1600' postavio kao mjeru opreza. A budući da se nalaze u maksimalnoj poziciji za nadziranje, a to ne rade - bar ne za nas - a mi radi toga određujemo nove ljude, počinjem se pitati da ne podvo-stručujemo stvari i ne igramo li nekakve dvostruke igre.« »Što znači da se žalite što sam pročitao sve informacije koje vi niste dostavili ovom uredu.« »Da, gospodine. Jer ovaj ured s tim informacijama nema ništa. Ako je Trevavne stavljen pod nadzor, o tome su me morali izvijestiti. Tako sam doveden u nerazborito nepovoljnu situaciju.« »Tvrda ste vi glava, bojniče.« »Da nisam, sumnjam da bih i dobio taj posao.« Brigadir je ustao i prišao dugom stolu sa spisima, pritisnutom uza zid. Okrenuo se i naslonio na nj, licem prema Bonneru. »Dobro, prihvaćam ono s 'dvostrukim igrama'. Neću glumiti da sa svima u ovoj upravi održavamo solidne profesionalne odnose. A niti ću zanijekati da je Predsjednik okružen mnogom ljudima čije prosuđivanje držimo manjkavim. Ne, bojniče, ne dolazi u obzir da nekakav '1600' određuje koga ćemo mi nadzirati i kako... ili da nam filtrira informacije.« »Toliko mi je jasno, generale. Ali i dalje mislim da mi je to trebalo reći.« »Naprosto previd, Bonneru. Da je bilo išta drugo, zar bih vam to sada rekao?« Dva su se časnika na trenutak pogledala u oči. I sasvim se razumjela - Bonner je u tom trenutku bio prihvaćen u najviše krugove Ministarstva. »Naravno, generale«, odgovorio je Bonner tiho. Uspravni se, sijedi Cooper okrenuo dugom stolu pa otvorio debelu bilježnicu s plastičnim koricama i golemim čeličnim prsteno-vima. »Dođite, bojniče. Ovo je knjiga. Mislim, ona prava, vojnice.« I tada je Bonner pročitao riječi otipkane na naslovnoj stranici: »GENESSEE INDUSTRIES.« *** Bonner je prošao kroz staklena vrata Potomac Towersa i debelim modrim sagom krenuo prema dizalima. Ako je sve dobro tempirao, ako su telefonski pozivi urodili točnim informacijama, u Tre-vavneov će ured stići bar pola sata prije njega. Takav je bio plan. A u uredskoj zgradi Senata, gdje je Trevavne trenutačno bio na sastanku, i drugi su gledali na sat. U Trevayneovim je odajama Bonner bio tako uobičajena pojava da su ga pozdravili bez i najmanje formalnosti. Bonner je znao da ga je mala civilna ekipa prihvatila zato što je izgledao kao čista anomalija. Profesionalni vojnik s tako malo onih neprivlačnih vojničkih cirkusarija, i kojemu su držanje, pa čak i govor, bili tako ležerni, stalno protkani humorom. A kad civili naiđu na čovjeka u uniformi - napose onoj pretjeranosti koju Pentagon zahtjeva i pri svakodnevnom obavljanju dužnosti - no koji proturiječi

prihvaćenim manifestacijama svoje profesije, za nj se brzo zagriju. Bila je to standardna pojava. Za nj ne bi bilo nimalo neobično da pričeka u Trevavneovu predvorju. Skinut će sako, zastati na vratima, i malo se zezati s Tre-vavneovom tajnicom. A onda bi mogao ušetati u koju od ostalih prostorija - razvezane kravate, raskopčana ovratnika - i provesti nekoliko minuta s njegovim ljudima. Poput Mikea Ryana i Johna Larcha. Možda i s onim bistrim mladim odvjetnikom Samom Vicar-sonom. Mogao bi im ispričati i pokoju priču - priču koja ismijava ponekog pompoznog i na najveća zvona obješenog generala. Napokon će reći da ih više neće gnjaviti, nego da ide u Trevavneovu sobu pročitati jutarnje novine. Oni će, dakako, u dobrom raspoloženju reći da nije tako, no on će se nasmiješiti i predložiti im da poslije posla odu na piće. To bi moglo potrajati šest-sedam minuta. Tada će se vratiti do Trevavneova ureda, još jednom proći kraj tajnice - i ovaj put izreći kompliment haljini, frizuri ili već nečemu - i prići naslonjaču kraj prozora. Ali neće ni pročitati novine niti sjesti u naslonjač. Umjesto toga prići, će arhivskom ormariću uz desni zid i otvoriti ga. I izvući ladicu s GrT Genessee Industries, Palo Alto, California. Izvadit će fascikl, zatvoriti ladicu i vratiti se u naslonjač. Tako će, prije nego što ga vrati, imati bar petnaest sigurnih minuta za pravljenje bilješki. Čitava će operacija potrajati manje od dvadeset pet minuta, a na nj će vrebati samo jedna opasnost. Da Trevavneova tajnica ili član ekipe banu dok je ormarić još otvoren. U tom će slučaju morati reći da ga je takvog i zatekao, a svoj čin ležerno objasniti »radoznalošću«. Ali ormarić, dakako, nikad nije mogao stajati otvoren, jer je uvijek bio zaključan. Uvijek. A otključat će ga sam bojnik Paul Bonner i to ključem što mu ga je dao brigadni general Lester Cooper. Sve se svodilo na prioritete i Bonner je osjetio slabost u želucu. Trevayne se trkom uspinjao stubama Capitola, sasvim svjestan činjenice da ga slijede. Znao je to jer se na putu iz ureda u središte grada dvaput izvanredno zaustavio. Prvi put je svratio u knjižaru u Rhode Island Avenue, gdje je promet bio slab, a onda je donio trenutačnu odluku da skrene u Georgetown, do rezidencije ambasadora Hilla. Ali ga nije bilo kod kuće. Na Rhode Island Avenue opazio je kako sivi pontiac skreće na parkiralište pola bloka iza njega - čuo je i kako su mu se gume očešale o rubnik. Dvadeset minuta kasnije, kad je prišao vratima Hillove kuće u Georgetownu, začuo je zvonca brusačeva kombija, koji je polako vozio kockama popločanom ulicom i prosio uniformirane sluškinje da mu dadu posla. Nasmiješio se i pomislio kako je to anakronizam, sve ako ga i vraća u djetinje bostonske uspomene. I tada ga je ugledao ponovno; opet taj sivi pontiac. Vozio je iza tog sporog kombija, što je njegova vozača očito nerviralo; ulica je bila uska, i kombi nije bio baš susretljiv, pa pontiac nije mogao proći. Kad je stigao na vrh Capitolovih stuba, pomislio je kako ne smije zaboraviti o tome upitati Webstera iz Bijele kuće. Možda mu je on odredio posebne čuvare, iako je ta mjera opreza bila suvišna. I to ne zato što bi bio jako hrabar, nego je do sada postao i previše poznat, i rijetko je kada putovao sam. Ovo je popodne bilo iznimka.

Okrenuo se na posljednjoj stubi i pogledao na ulicu. Sivog pontiaca više nije bilo na vidiku, ali su zato na ulici bili deseci automobila. Neki su bili parkirani i u njima su sjedili vozači, dok su drugi polako prolazili. Svaki je od njih mogao biti dozvan radijem iz Georgetowna. Ušao je u zgradu i smjesta prišao šalteru informacija. Bila su već skoro četiri sata, a u washingtonskom su ga Statističkom uredu očekivali prije kraja dana. Nije znao što će pokazati njihove informacije, ako ih od njih uopće uspije izvući, no bila je to još jedna staza, još jedna moguća veza između naizgled nepovezanih činjenica. Washingtonski je Statistički ured bio kompjutorizirani laboratorij kojemu bi logičnije mjesto bilo u Ministarstvu financija. Ali nije to samo još jedna nesukladnost u tom gradu kontradikcija, pomislio je Trevavne. Washingtonski Statistički ured čuvao je mjesečno ažurirane podatke, i to po regijama, o broju ljudi koji rade na državnim projektima. On je udvostručavao rad desetka drugih ureda, ali je bio donekle drukčiji, utoliko što su mu informacije bile sveobuhvatne. Ti su »projekti« obuhvaćali sve, od sufinanciranja cesta pojedinih država do federalnog sudjelovanja u izgradnji škola. Od tvornica aviona do renoviranja parkirališta. On je, drugim riječima, stvarao opći pregled trošenja poreznog novca, i tako - takav kakav je bio - stalno i u velikoj mjeri potreban političarima za opravdavanje vlastitog postojanja. Svi su se brojevi, dakako, dali podijeliti i u stavke, ako bi to kome bilo draže, ali se to događalo rijetko. Zbrojevi su uvijek bili mnogo dojmljiviji od njihovih sastavnih dijelova. Dok je prilazio vratima Statističkog ureda, Trevavne je razmišljao koliko je primjereno mjesto na kojem je postavljen. Bilo je, napokon, sasvim u redu da ured bude u blizini službi kojima je najpotrebniji. U biti je zato i došao. *** Trevavne je spustio papire na stol. Bilo je pet i pet, i on je u malenoj pregradi čitao već gotovo čitav sat. Protrljao je oči i opazio jednog od nižih čuvara kako ga gleda kroz ostakljena vrata. Radno je vrijeme već bilo isteklo i službenik je jedva čekao da zaključa i ode. Za to će mu kašnjenje dati deset dolara. Bila je to zaista komična trgovina. Informacije o - grubo govoreći - dvije stotine i trideset milijuna dolara za napojnicu od deset. Ali evo ih pred njim - dva poskupljenja, jedno od 148 i drugo od 82 milijuna dolara. I do oba je došlo prije svega zbog vojne narudžbe - i oba su na popisima bila označena kao »VOJ«, oba »neočekivana«, ako je dobro shvatio što su pisale novine. S neba dar za čitav izborni okrug. Pa ipak su oba, i to nevjerojatno točno, bila predvidjela dvojica kandidata što su se bila ponovno kandidirala u svojoj državi. Californiji i Marvlandu. Senatori Armbruster i Weeks. Niski i nabijeni Armbruster, s lulom u zubima. I Alton Weeks, ugleđeni aristokrat s istočne, mary-landske obale. Armbruster se, u borbi za svoj leno, morao suočiti sa žilavim protivnikom. Nezaposlenost je u sjevernoj Californiji, makar i privremeno, bila visoka, pa ga je takmac oštro napadao što se nije uspio izboriti za državne narudžbe, a ispitivanja su javnog mnijenja jasno govorila da to znatno utječe na glasače. A onda je Armbruster, u posljednjim danima kampanje, najednom ubacio finu aluziju zbog koje su izbori vjerojatno napokon prevagnuli u njegovu korist. Okolišno je sugerirao da se baš sprema dobiti oko sto pedeset milijuna dolara vojnoga novca. Čak su i državni ekonomisti morali priznati da je to dovoljno za pokretanje gospodarske obnove sjevernog dijela zemlje.

Weeks: još jedan pritisnuti, ali ne toliko konkurencijom koliko dugovima u koje ga je bacila kampanja. Erarske su škrinje u Mary-landu bile plitke, a prestižna se obitelj Weeks nećkala sama potpisati ceh. Prema baltimorskom Suriu, Alton Weeks se privatno sastao s mnogim vodećim poslovnim ljudima Marvlanda, pa im rekao da se washingtonska kesa polako driješi. Mogu sigurno računati na najmanje osamdeset milijuna dolara usmjerenih ravno u Marvlandovu industrijsku proizvodnju... Weeksov je izborni fond najednom postao pozamašan. Pa ipak su oba senatora izabrana šest mjeseci prije doznake. I makar je bilo sasvim moguće da su obojica mutila oko vojnih narudžbi, nije zvučalo nimalo logično da su mogli tako precizno predvidjeti iznose. Dakako, ukoliko već nije postojao prethodni dogovor - dogovor u kojem je politika bila važnija od, nacionalne obrane. A oba su senatora poslovala s istim vojnim dobavljačem. Genessee Industries. Armbruster je pribavio razvoj Norada, novog Genesseejeva stra-tosferskog presretača, projekt upitan već od početka. Weeks se pak pobrinuo za financiranje podjednako sumnjivog pothvata kod Genesseejeve podružnice u Marvlandu. Usavršavanje obalne radarske mreže »opravdano« time što su se prije nekoliko godina kroz radarski štit uspjela provući dva usamljena zrakoplova. Trevavne je skupio papire i ustao. Kroz staklena je vrata dao znak službeniku i posegnuo u džep. *** Našavši se na ulici, pomislio je kako bi mogao potražiti govornicu i nazvati Williama Hilla. Morao se s njim naći zbog jednog drugog »projekta« koji se bavio mornaričkim izviđanjem i koji je mogao izroniti već za koji dan, možda i sat, i to baš zbog njega. Baš zato se pred neki sat i odvezao do Georgetowna; takvi se razgovori ne vode telefonom. Ministarstvu je mornarice bilo odobreno da četiri nuklearne podmornice opremi najsavršenijim postojećim izviđačkim instrumentima koje je trebalo postaviti u roku od dvanaest mjeseci. Taj je rok bio već odavno prošao; dvije elektroničke tvrtke, kod kojih je bio naručen dio te opreme, proglasile su stečaj, a četiri su podmornice još bile u suhom doku, u biti u neplovnom stanju. Dok je njegova ekipa obavljala preliminarna ispitivanja, srditi je kapetan jedne od tih podmornica, činom kapetan bojnog broda, otvoreno kritizirao čitav taj projekt. Glasi o tome kako se taj mornarički časnik žalio službenim organima stigla je i do washingtonskog novinara Rodericka Brucea i on je zaprijetio da će s pričom izići na vidjelo. Na to je CIA-u i Ministarstvo mornarice uhvatila panika, i to ona prava. Objavljivanje podataka o podvodnim elektroničkim uređajima bilo je opasno već i samo za sebe; priznavanje da je bilo mučki tu je opasnost samo još više pojačavalo, a priznanje da podmornice trenutačno nisu u plovnom stanju bilo je otvoren poziv Rusima i Kinezima na zveckanje sabljama. Situacija je bila krajnje osjetljiva, pa su Trevavneov pododbor optužili da stvara rizike koji daleko prevaguju pred svim dobrim što bi se time dalo postići. Trevavne je znao da će se prije ili kasnije pojaviti insinuacija o »opasnom zadiranju«. Zbog toga se na to bio i pripremio, te jasno dao na znanje koliko se u biti ne slaže s pokrivanjem nesposobnosti - ili nečeg još i goreg - etiketom »vojna tajna, najstrože povjerljivo«.

Jer se do takvih etiketa dolazilo i prelako; a čak i kad bi se do njih došlo u dobroj vjeri, one su označavale samo nečiji sud, ocjenu samo jednog čovjeka. A postojala su i drukčija mišljenja i suprotne ocjene. I on nije kanio odstupiti sve dok se i to ne proanalizira. Jer kad bi to jednom učinio, kad bi se samo jednom povukao, njegov bi pododbor ostao uškopljen. I stoga nije smio dopustiti da se dogodi taj presedan. A postojalo je i još jedno, makar i usputno pitanje - nedokazivo, svedeno na govorkanje, no ipak u skladu sa svime što su svakodnevno doznavali. I opet Genessee Industries. Po pravničkim se kuloarima pričalo kako Genessee sprema ponudu o preuzimanju instaliranja te elektronike na podmornicama. Kružile su glasine da je baš on one dvije tvrtke natjerao u stečaj, a preostalim dvjema stvorio tolike probleme kod dobavljača, da su svi njihovi sporazumi s Ministarstvom mornarice praktički postali ništavni. Trevavne je ušao u drogeriju, pa u govornicu i okrenuo Hillov broj. Ambasador ga je, naravno, bio spreman smjesta primiti. 183»Kao prvo, CIA-ina pretpostavka da Rusi i Kinezi ne znaju ništa 0 nastaloj situaciji upravo je komična. Te podmornice u New Londonu leže već mjesecima i dovoljno ih je pogledati da se vidi u kakvom su stanju.« »Znači da mogu forsirati?« »Rekao bih da možete«, odgovorio je Hill iza mahagonijskog stola za jelo koji mu je služio kao pisaći. »A savjetovao bih vam i da CIA-i i mornarici upriličite razgovor s tim novinarom, Bruceom, 1 vidite može li malo spustiti loptu. A oni se i imaju za što bojati, ako za ništa drugo, onda za vlastitu kožu.« »Nemam ništa protiv toga. Samo ne bih volio da moram skidati ljude s projekta.« »Ne mislim da biste trebali... niti da ćete morati.« »Hvala.« William Hill se zavalio u naslonjač. Nakon što je dao savjet, zaželio se malo ćaskanja. »Pričajte mi, Trevavne. Prošla su dva mjeseca. I što vam se čini?« »Ludnica. Znam da je to frivolna riječ, ali u ovom trenutku najbolje odgovara stanju. Ekonomsko poslovanje najveće korporacije na svijetu vode sumanuti ljudi... Ili bar ljudi koji bi rado stvorili takav dojam.« »Pretpostavljam da aludirate na aspekt... na ono, 'uputit ću vas na nadležno mjesto.'« »Baš tako. Kao da nitko ni o čemu ne odlučuje...« »Pod svaku cijenu izbjeći odgovornost«, prekinuo ga je Hill s dobrodušnim smiješkom. »Ista priča kao i vani. Svatko radi posao za koji je najnesposobniji.« »Prihvaćam to u privatnom sektoru. Zakon o održanju nesposobnih, ako bismo to mogli tako nazvati. Ali ako se hoće, to se može i suzbiti. Ipak, riječ je o privatnom, ne o javnom novcu... Ovdje ta teorija ne pali. Ovo je javna služba. Dajte samo čovjeku dovoljno vremena - recimo dovoljno da se dokopa nekog vodećeg položaja - i osiguran je za vječna vremena. Zašto bi riskirao, što će mu to u životu.« »Malo ste to prepojednostavnili.« »Znam, ali to je polazna točka.« Trevavneu je bilo pomalo zabavno što se poslužio sinovim riječima. »Ljudi u ovom gradu žive pod strašnim pritiskom. Pokažeš rezultate i već te izopće, a to je napad koji mogu podnijeti tek najjači. Deseci službi, pa tako i Pentagon, zahtijevaju

vjernost u ime državnih interesa; proizvođači traže narudžbe pa šalju dobro plaćene lobiste da im ih nabave; radnički pak sindikati huckaju jedne na druge i prijete štrajkovima / glasovima na izborima. I onda su tu napokon i senatori i kongresmeni njihove izborne jedinice dižu viku, traže svoj ekonomski interes kod svih... I gdje u takvom sustavu pronaći neovisnog i nepotkupljivog čovjeka?« Trevavne je opazio da Veliki Billy Hill zuri u zid. Zapiljen u nešto što smo on vidi. Jer ambasador svoje pitanje nije postavio gostu, nego samome sebi. William Hill je, na koncu dugoga života, napokon stigao do dubokog cinizma. »Odgovor na to pitanje, gospodine ambasadore, krije se gdje i odgovor na pitanje želimo li biti pravna država i uživati podjelu vlasti razmjerno slobodnog društva.« Hill se nasmijao. Bio je to umoran smijeh starca u kojem su još kolali sokovi. »Riječi, Trevayne, riječi. Ubacite u tu igru Malthusov zakon ekonomije - koji se dade svesti na ljudsku narav, koja za sebe želi više, a za drugog manje - i premija odlazi onom koji je stavio najveći ulog... ili banku. I baš su to otkrili naši prijatelji u Sovjetskom Savezu; i zato primarne teorije Marxa i Engelsa ne drže vodu. Ljudska se narav ne može promijeniti.« »Ne bih se složio. Ne po pitanju Rusa, nego ljudske naravi. Ona se mijenja neprestance. Vidjeli smo to bezbroj puta, napose u kriznim vremenima.« »Dakako, kriznim. Kad je riječ o strahu. Kolektivnom strahu. Pojedinac podređuje svoje želje opstanku plemena. A što mislite, zašto naši socijalistički suzemljani stalno viču 'opasnost? Toliko su shvatili... Ali su shvatili i da se krize ne mogu nastavljati u beskraj; i to je protiv ljudske naravi.« »Onda se vraćam na podjelu vlasti... i slobodno društvo. Vidite, ja zaista vjerujem da to funkcionira.« Hill se nagnuo iz naslonjača i nalaktio se na stol. Pogledao je Trevavnea, a u očima mu je bio smijeh. »Sad znam zašto je Frank Baldwin na vašoj strani.. Slični ste si u više pogleda.« »Polaskan sam, ali nikad nisam mislio da postoje sličnosti...« »O, itekako postoje. Znate, s Frankom Baldwinom počesto ćaskam kao sad s vama. Satima. Sjedimo u kojem od naših klubova, ili knjižnica... okruženi svim tim.« Hill je pokazao desnicom -pomalo podsmješljivo - na čitavu sobu. »I tako, sjedimo mi, dva starca, i izričemo velike istine. I pijuckamo naš vrlo skupi konjak; dok posluga iz ugla samo vreba hoće li nam što zatrebati. Jer nam je prva briga udobnost za naša umorna, zadihana... bogata trupla. I tako sjedimo, i tako razabiremo čitav planet; i pokušavamo jedan drugog uvjeriti što će jedan dio svijeta učiniti, a što drugi neće... Sve se, znate, na kraju svede samo na to. Na predviđanje interesa suprotne strane; motivi više nisu upitni. Treba samo naći modus vivendi. Sto i kako; ne više i zašto.« »Plemensko preživljanje.« »Baš tako... A Frank Baldwin, najnemilosrdniji zajmodavac, čovjek čiji potpis može baciti u stečaj čitave manje države, veli mi kako iza sveg tog neumornog obmanjivanja globalne lažljivosti -ipak postoji realno rješenje. A ja mu velim da ga nema; bar ne u njegovu smislu riječi. Ništa što bi moglo predstavljati nekakvo trajno rješenje.« »Uvijek će biti promjena, to dopuštam. No ipak sam na njegovoj strani; mora postojati nekakvo rješenje.«

»Rješenje je, Trevavne, neprestano traženje rješenja. Rješenje su ciklusi neprestanog navaljivanja i povlačenja. Eto vam rješenja. Sve je stalna borba.« »Učinilo mi se da rekoste kako se tako nešto protivi ljudskoj naravi; države ne mogu živjeti u perspektivi vječne krize.« »Nema tu nikakve kontradikcije. Stalno se izvlače. I povlače. Hvataju male predahe.« »To je i preopasno; mora postojati i neki bolji način.« »Ne u ovom svijetu. Otišli smo predaleko.« »I opet se neću složiti. Nego smo došli točno do točke kad to postaje nešto bez čega se ne može.« »No dobro. Uzmimo recimo vaš trenutačni resor. Vidjeli ste već dovoljno; kako ćete tu primijeniti sigurnosne mehanizme? Vaši se problemi ne razlikuju mnogo od problema u široj sferi međudržavnih odnosa, zapravo su im u mnogo pogleda i vrlo slični. Od čega polazite?« »Od traženja obrasca. Obrasca koji nalazimo i kod svih ostalih; ili bar najsličnijeg, tome.« »Isto je učinila i Služba društvenog knjigovodstva, i tako smo i stvorili Komisiju za vojne nabavke. Ujedinjeni su narodi učinili isto i tako smo dobili Vijeće sigurnosti. A krize se i dalje ponavljaju, ništa se bitno nije promijenilo.« »Moramo i dalje budno paziti...« »Rješenje je dakle«, prekinuo ga je Hill uz sitni, pobjedonosni smiješak, »u traganju. Je li vam sad jasno što želim reći? Sve dok to traganje traje, uspijevamo nekako disati.« Trevavne se promeškoljio u mekom kožnom naslonjaču. To je isti naslonjač, pomisilio je, u kojem je sjedio i na hitno sazvanoj konferenciji prije deset tjedana. »To ne bih mogao prihvatiti, gospodine ambasadore. To je odveć nestalno, odveć podložno pogreškama u računu. Postoje i bolji mehanizmi od na brzinu sklepanih skela. I mi ćemo ih naći.« »Ponavljam. Od čega polazite?« »Polazim... Ono o otkrivanju obrazaca mislio sam sasvim ozbiljno. Mislio sam na jedno poduzeće, no dovoljno veliko da traži golema sredstva, i dovoljno, složeno da se oslanja na desetke, pa i stotine dobavljača i poddobavljača. Na projekt koji, zbog potrebe za dijelovima, seže u desetak država... I ja sam ga pronašao.« Sad je William Hill prinio bradi tanke prste desnice. I odgovorio ne skidajući pogled s Trevavnea. ' »Osnovna je misao da se okomite na jednu tvrtku, a za primjer ostalima?« Ton je Hillova glasa nedvojbeno odavao razočaranost. »Da. Pomoćnici će nastaviti druge poslove, da se ne gubi kontinuitet. Ali ja i četiri moja najbliža suradnika sve svoje snage usmjeravamo na jednu korporaciju.« Hill mu je odgovorio tihim glasom. »Čuo sam da se priča. Možda otkrijete svog neprijatelja.« Trevavne je zapalio cigaretu, pa se zagledao u butanski plamen upaljača, kako se zbog iscrpljenosti goriva smanjuje u sićušnu žutu kuglicu. »Gospodine ambasadore, trebat će nam pomoć.« »Zašto?« Začrčkarao je po notesu. Potezi su njegove olovke bili odmjereni, obuzdani - i srditi.

»Zato što počinje izranjati obrazac koji nas silno plaši. Recimo to ovako: što taj obrazac postaje jasniji, sve je teže doći od određenih informacija. Vjerujemo da smo nešto uhvatili, ali nam to stalno izmiče iz ruku. Objašnjenja se srozavaju do... kako to maločas reko-ste? Do 'riječi'. 'Pitajte amo', 'pitajte tamo', 'pitajte nekog drugog'. Čini se da se na svaki način moraju izbjeći konkretni podaci.« »Zacijelo imate posla s vrlo razgranatom i raširenom organizacijom.« Hill je to izgovorio monotonim glasom. »Ona raspolaže mrežom podružnica koja je - po riječima jednog mog suradnika 'nevjerojatna u tri materine'. Glavni su pogoni centraliziram na zapadnoj obali, ali administraciju vode uredi u Chi-cagu. To je upravo jedna golema satrapija i...« »Zvuči mi kao nekakav prerez kroz odlikaše West Pointa i Annapolisa.« Hill ga je prikinuo brzo i tiho, a u očima mu je polako izblijedjelo šaljivo raspoloženje. »U to ću morati uplesti podosta visoko pozicioniranih sadašnjih i bivših - stanovnika Washingtona. Nekoliko bivših senatora i kon-gresmena, tri-četiri člana predsjedničkog kabineta - naravno, u proteklih podosta godina.« William Hill je dohvatio išarani notes, pa spustio olovku. »Čini mi se, Trevavne, da ste udarili na Pentagon, obje predstavničke kuće, na stotinu raznih privrednih grana, sindikate i, za privagu, još nekoliko državnih vlada.« Hill je okrenuo notes i postavio ga prema Trevavneu. Na njemu su se stotine kratkih poteza spajale u samo dvije riječi. »Genessee Industries.« Zvao se Roderick Bruce i to inteligentno ime kao da je bilo dobro smišljeno za tako inteligentnog čovjeka. Ime je bilo teatralno i zapinjalo je za uho, a hitar jezik i oštar pogled bili su primjereni produžeci njegove vrlo glasne osobe. Agencijski su ga objavljivale 891 novine diljem zemlje, standardna mu je tarifa bila tri tisuće dolara po predavanju, no on je taj novac beziznimno - javno - donirao u dobrotvorne svrhe, a osim toga su ga, što je vrlo neobično, njegovi kolege jako voljeli. Razlog se njegove omiljenosti u četvrtom staležu dao, međutim, lako objasniti. Rod Bruce - od »medijske osovine Washington -New York« - nikad, naime, nije smetnuo s uma da se rodio kao Roger Brewster, i to u Erieu, Pennsvlvania, a kad bi se našao s braćom po novinama, bio je uvijek široke ruke i prema svojoj se slici u javnosti uvijek odnosio šaljivo i pomalo podcjenjivački. Ukratko rečeno, bio je to fin momak. Osim kad bi ga tko upitao za izvore informacija ili izazvao svu žestinu njegove radoznalosti. Prve je ljubomorno čuvao, a u drugom je bio neumoljiv. To je bilo otprilike sve što je Andrew Trevavne doznao o Bru-ceu, i zato je željno čekao da se s njim upozna. Kolumnist je bio savršeno voljan porazgovarati o priči o četiri atomske podmornice u neplovnom stanju. Ipak je predsjedniku pododbora sasvim jasno stavio na znanje da će članak povući samo ako mu podastre nevjerojatno jake argumente. A trebao je izići za tri dana. 190Pritom je čak, s obzirom na situaciju, pokazao neobičnu susretljivost, jer se Trevavneu ponudio da mu u deset ujutro dođe na noge u njegov stan u Potomac Towersu. Kad je Trevavne ugledao komentatora kako ulazi u predvorje njegova ureda, iznenadio ga je njegov izgled. Ne lice, jer mu bijaše već dobro poznato preko novinskih fotografija

koje su godinama pratile njegove komentare - lice oštrih crta, duboko usađenih očiju i duge kose prije nego što ju je počeo frizirati. Iznenadio ga je zapravo njegov rast. Bio je, naime, sasvim nizak, a to je još više isticao načinom odijevanja. Odijelo mu je, naime, bilo tamno i staromodno, izglačano preko svake mjere brižljivo. Izgledao je poput dječarca uređena za nedjeljnu misu i skinuta s naslovnice Normana Rockwella za Saturdaj Evening Post. Poduža je kosa bila jedini dopustivi znak neovisnosti - dječačke neovisnosti, kod tog novinara već dobrano zašlog u šesto desetljeće. Bruce ja ušao za tajnicom, pa Trevavneu pružio ruku. Andrewu je bilo gotovo neugodno što mora ustati i obići stol. Bruce je izbliza izgledao još niži, još manji. U prvim poslovnim sastancima, međutim, očito nije bio amater. Čvrsto mu je stisnuo ruku i nasmiješio se. »Nemojte da vas moja visina zavara, jer nosim cipele s visokom potpeticom... Drago mi je, Trevavne.« Tim je kratkim pozdravom Bruce postigao dva cilja. Kao prvo, na šaljiv je način zagladio nelagodnu okolnost svoje visine, temu koja se očito zaobilazi, a osim toga se i Trevavneu obratio samo prezimenom, bez »gospodine«, i tako mu dao do znanja da su na ravnoj nozi. »Hvala najljepša. Izvolite sjesti.« Sad je pogledao tajnicu koja je već bila krenula prema vratima. »Zadržite Marge, molim vas, sve pozive. I zatvorite vrata.« Roderick Bruce je sjeo pred pisaći stol, a on se vratio za nj. »Nije li vam ured malo Bogu iza nogu?« »Ispričavam se, nadam se da vas dolazak nije jako zagnjavio. Bilo bi mi drago da smo se našli u gradu, zato sam vas i pozvao na ručak.« »Nema problema. Htio sam malo izvidjeti kako ste se smjestili, puno se o tome priča. Čudno, nigdje ni kotača, ni bičeva, ni španjolskih čizama.« »Tu opremu držimo u ostavi. Uveli smo malo reda.« »Dobar odgovor; ubacit ču ga negdje.« Izvadio je maleni notes - zaista sasvim malen, kao skrojen po njegovu stasu - pa pribilježio nekoliko riječi, našto se Trevavne nasmijao. »Nikad ne znaš kad će ti uletjeti kakav dobar citat.« »Nije to bilo ništa posebno.« »No dobro, onda citat čovjeka od krvi i mesa. I mnoge Kenne-dvjeve dosjetke baš nisu bile jako duhovite, ali su mu davale ljudski lik.« »Kojeg Kennedvja?« »Jackove. Bobbvjeve su bile usiljene, promišljene. Jack je bio instinktivno čovječan... i šaljiv na nekako ranjiv način.« »U dobrom sam društvu.« »Ne lošem. Ali i onako se ne mislite ni za što kandidirati, pa što će vam to?« »Vi ste svoj notes izvadili, ja svoj nisam.« »Izvađen će i ostati, gospodine Trevavne... No hoćemo li popričati o četiri podmornice, po cijeni od okruglo sto i osamdeset milijuna po komadu, koje trenutačno prodaju zjake u suhom doku? Sedam stotina i dvadeset milijuna dolara leži i ne služi ničemu... Vi to znate, ja to znam. Zašto to ne bi znali i ljudi koji sve to plaćaju?« »Vjerojatno bi trebali.« Bruce se nije nadao takvom odgovoru. Promeškoljio se u stolici i prebacio kratku nogu preko kratke noge. Andy se na trenutak upitao sežu li mu do poda.

»I ovo je bilo dobro. Samo što se to neću truditi zapisati, jer ću zapamtiti.« Zatvorio je korice sićušnog notesa. »Pretpostavljam, dakle, da se ne protivite objavljivanju moje priče.« »Da budem sasvim iskren, ne protivim se baš ni najmanje. Protive se drugi, ne ja.« »I zašto ste me onda uopće zvali?« »Pa mislim... da se za njih založim.« »Ja sam im već rekao ne. Zašto to ne bih rekao i vama?« »Zato što sam ja nezainteresirana stranka, ja to mogu sagledati objektivno. I smatram da imate vrlo solidne razloge za objavljivanje tog vrlo skupog fijaska, i da sam na vašemu mjestu, vjerojatno bih to pustio bez oklijevanja. Ali, s druge strane, ja nemam vaše iskustvo. Pa ne bih znao povući granicu između nužnog izvještavanja o nesposobnosti i zadiranja u nacionalnu sigurnost. Mogao bih to malo pojasniti.« »No dajte, Trevavne«, rekao je Roderick Bruce, pa zlovoljno spustio nogu s noge. »Taj sam argument već čuo, ali ga ne pušim!« »U to ste sigurni?« »Zbog razloga valjanijih nego što mislite.« »U tom ste slučaju, gospodine Bruce«, odgovorio je Trevavne pa izvadio kutiju cigareta, »trebali prihvatiti moj poziv na ručak. Tako smo se mogli gostiti i ugodno čavrljati. Možda niste znali, no ja sam vaš vjerni čitatelj. Cigaretu?« Roderick Bruce se zapiljio u Trevavnea, a donja mu je usna spala s usta. Kako nije posegnuo za cigaterom, Trevavne je istresao jednu za sebe, pa se zavalio u naslonjač i pripalio je. »Isuse! Mislite to ozbiljno«, rekao je Bruce tiho. »Naravno da mislim. I... i slutim... kakvi su to valjani razlozi na koje aludirate pri izvještavanju s područja nacionalne sigurnosti. I ako je tako - a vraški mi je jasno da lažući o takvim stvarima ne biste dogurali tako daleko, onda nema ni smisla da vam iznosim ikakve daljnje razloge.« »Ali ako ja izletim s tim, to vam neće pomoći?« »Ne, neće. Nego će mi, istini za volju, biti ovoliki kamen oko vrata. Ali to je već moj problem, ne vaš.« Bruce se malo povio, a njegov minijaturni stas izgledao je gotovo komično u velikom kožnom naslonjaču. »Ne morate s tim imati nikakvih problema... I baš me briga ako se snima.« »Ako se što?« upitao je Trevavne i uspravio se u stolcu. »Baš me briga ako se sve ovo snima; ali pretpostavljam da se ne snima. Ali dajte da se pogodimo, Trevavne... Ja vam se neću plesti pod noge, nikakvih problema s New Londonom. Cista trgovina. Dat ću vam čak i da birate.« »Kvragu, o čemu vi to?« »Da krenemo od jučer.« Zadignuo je desni skut sakoa pa ponovno izvadio notes. Izveo je to stilizirano, kao da tom gestom želi izraziti povjerenje. Uhvatio je zlatnu pisalicu s oba kraja pa je zavrtio prstima. »Jučer ste u Statističkom uredu proveli sat i dvadeset minuta, od malo poslije četiri sve do nakon kraja uredovnog vremena. Tražili ste knjige za države California i Marvland, i to za posljednjih osamnaest mjeseci. I sad, ako se potrude, moji mogu lako proći sve te knjige i vjerojatno otkriti što ste to tražili, ali, da odmah bude jasno, to je nekoliko tisuća stranica i oko dvije stotine tisuća stavki. A meni je u tome

najzanimljivije što ste to trčkaranje obavili sami. Nije vam to obavila ni tajnica, čak ni suradnik. Opako skrivate karte. I do čega ste došli?« Trevavne je pokušao proniknuti u Bruceove riječi, u sve iza njih skrivene implikacije. »Vi ste bili u onom sivom pontiacu. Slijedili ste me u sivom pontiacu.« »Krivo, ali zanimljivo.« »Bili ste na Rhode Island Avenue i onda u Georgetownu. Iza brusačeva kamioneta.« »Jako žalim. Opet krivo. Da sam vas dao slijediti, nikad to ne biste opazili. Sto ste to tražili u Statističkom uredu? To je prvo na rang-listi. Ako valja, bacam u koš priču o podmornicama.« Trevavneove su se misli još bavile pontiacom. Čim se otarasi Brucea, nazvat će Webstera u Bijelu kuću... Pontiac je gotovo smetnuo s uma. »Ništa od toga, Bruce. A i tako nije ništa posebno. Pozadinske istraživanje.« »Dobro, onda bacam svoje ljude na knjige Statističkog. I već ćemo naći... Drugo na ranglisti. Opakije. Nešto se priča da ste se prije šest tjedana, nakon ponešto spektakularnog pojavljivanja pred Senatom, nekoliko sati prije one nesreće u Fairfaxu našli s onim starim iz Nebraske; da su pale i teške riječi. Je li to istina, i zbog čega?« »Jedini koji je to mogao čuti jest izvjesni Miller... Laurence Mil-ler, koliko se sjećam. Vozač. Pitajte njega. Kad vam je rekao toliko, zašto ne bi i sve ostalo?« »Zato što je vjeran starom. A osim toga ga je i spomenuo u oporuci. Ne želi pričati; veli da razgovor na stražnjem sjedalu nije ni slušao. Bilo je toga i previše.« »Opet se nećemo pogoditi. Bilo je to samo pristojno neslaganje. Ako vam Miller veli išta drugo, ja bih se, da sam na vašemu mjestu, zapitao.« »Ali niste u mojoj koži... Još jedna kombinacija, Trevavne, i ta vam je posljednja. Ako budete vrdali, popet ću vam se za vrat. Mogao bih čak spomenuti vaš pokušaj 'zalaganja' za prešućivanje. Što velite na to?« »Odvratnog li čovječuljka. Ne vjerujem da ću ikad više čitati vašu rubriku.« »Ma nemojte reći.« »Hoću, i još ponešto, izvan konteksta.« »Pričajte mi o Bonneru.« »O Paulu Bonneru?« Trevavnea je obuzeo neugodan osjećaj da je Rodericka Brucea ovamo dovela baš ta posljednja opcija. Što ne znači da su prve dvije bile bezazlene - nisu to bile ni najmanje, ali su zato bile sasvim neprihvatljive - ali je novinarev glas odavao gorljivost kakve nije bilo u drugim njegovim pitanjima; opasnost je sad bila izravnija. »Bojnik Paul Bonner, bez srednjeg inicijala, serijski broj 158 3288, Specijalne snage, Obavještajni odjel, trenutačno pridružen Ministarstvu obrane. Opozvan iz Indokine, devetsto sedamdesete, nakon tri mjeseca izolacije u vojnom pritvoru - u časničkoj ćeliji, razumije se - u očekivanju vojnoga suda. Razgovori nedopušteni; informacije nedostupne. Osim jedne sitne slikovite fraze, što ju je iskovao neki general reporterskih snaga: 'ubojica iz Sajgona'. To je taj spomenuti Bonner, gospodine Trevavne. I ako ste zaista tako gorljivi poznavalac mog rada kao što velite, onda biste morali znati da sam ustvrdio da bi taj ludi bojnik trebao biti pod ključem u Leavenworthu, a ne se šetati po svježem zraku.« »Možda tog dana nisam kupio novine.« »Tih dana. Kakva je njegova funkcija? Zašto su vam ga dali? Znate li se otprije? Sami ste ga tražili?« »Grozno ste mi prebrzi.« »Jer sam samo grozno radoznao.«

»Pa da vam odgovorim redom - koliko budem znao. Bonner je samo časnik za vezu s Ministarstvom. Kad mi nešto treba, on se pobrine. To su, usput, njegove riječi, i bio je prokleto efikasan. Nemam pojma zašto su mi ga dali; a jasno mi je da zbog tog posla na vrišti od sreće. Nisam za nj ni znao, pa ga očito nisam mogao tražiti.« »Dobro.« Nije skidao pogled s Trevavnea. Nekoliko je puta brzo dignuo i spustio zlatnu olovku pritišćući zrak, pritišćući ništa. I opet je to bila gesta, i opet je išla na živce. »To se slaže; sve je programirano. A sad... vjerujete li vi u to?« »Vjerujem li u što?« »Da je taj ubojica iz Sajgona samo potrčko? Stvarno u to vjerujete?« »Naravno da vjerujem. Bio je vrlo susretljiv. Našao mi je ovaj ured, pobrinuo se za prijevoz i rezervacije po čitavoj zemlji. Bez obzira što on mislio o ovom ili onom, to nema nikakve veze s onim što tu radi.« »Spomenuste svoje ljude. Je li vam pomogao pri njihovu skupljanju?« »Naravno da nije.« Otkrio je kako mu se diže glas. A bijes mu je, shvatio je, izazvala misao kako mu je Paul Bonner u početku htio pomoći pri »skupljanju« ljudi. »Da vas preteknem, uvjerenja bojnika Bonnera znatno se razlikuju od mojih. Obojica to shvaćamo, pa se uzajamno i ne pokušavamo preobratiti. No bez obzira na sve to, ja u nj imam povjerenja. Iako je to zapravo nepotrebno, jer on i tako ne sudjeluje u poslu.« »A ja bih rekao da sudjeluje itekako. Jer je u poziciji da zna sve što radite. S kim razgovarate, koju ste kompaniju stavili pod povećalo...« »Takve bi se informacije teško mogle nazvati povjerljivima, gospodine Bruce«, prekinuo ga je Trevavne. »Iskreno govoreći, ne znam na što ciljate.« »Pa to je očito. Ako istražujete bandu lopova, onda pomoć ne tražite od najvećeg zlikovca u gradu.« Trevavne se prisjetio prve rekacije Waltera Madisona na Bon-nera. Odvjetnik je zamijetio da Ministarstvo baš nije pokazalo mnogo osjećaja za finesu. »Vjerujem, gospodine Bruce, da vas mogu riješiti briga. Bojnik Bonner kod nas ne odgovara baš ni za kakve odluke. I mi s njim uopće ne raspravljamo o poslu - osim u najopćenitijim crtama i, ako se ne varam, obično u pola šale. On se naprosto brine o rutinskim pojedinostima; a i time zapravo manje nego na početku. Većinu je tih odgovornosti preuzela moja tajnica, pa Bonnera zove samo kad iskrsnu problemi. Ministarstvo je obrane kao stvoreno kad treba dobiti rezervaciju za neku nezgodnu zračnu liniju ili naći čovjeka čija kompanija radi za Pentagon. Ponavljam da nam je bio vrlo koristan.« »Ali dopuštate da je krajnje neobično što ga nalazim u vašem uredu.« »Vojska baš nije poznata po osjećaju za takt, gospodine Bruce. I možda to i nije loše... Vidite, mi se bavimo troškovima Ministarstva i moramo imati nekakvu vezu. A zašto je vojska izabrala baš Bonnera, odakle da ja to znam? Ali je učinila to što je učinila, i njime sam sasvim zadovoljan. Ne mislim reći da je baš oduševljen poslom, a ne mislim ni da nam je od neke velike koristi. Ali je zato dobar vojnik. Vjerujem da će obaviti svaku zadaću koju mu damo i to bez obzira što on osobno mislio o tome.« »Lijepo rečeno.« »A kako drugačije?« »Vi mi velite da se on nije zalagao za gledišta Pentagona?«

»U nekoliko navrata, kad bih ga upitao za mišljenje, on se zaista zalagao za vojno gledište. Bio bih se zabrinuo da nije. A i tko ne bi?... Ali ako pokušavate iskopati nekakvu zavjeru, nećete je naći. Da se poslužim vašom logikom, gospodine Bruce, Bonnerova nam je reputacija bila poznata. Ili smo se barem s njom upoznali. Naravno da je to kod nas izazvalo izvjesnu zabrinutost. Samo što se ta zabrinutost pokazala neutemeljenom.« »To nije ono što sam od vas tražio, gospodine Trevavne.« »A meni se čini da vi tražite naslov za svoj članak, u smislu da Bonner ometa rad pododbora. Da su nam ga dali kako bi svojim šefovima mogao slati povjerljive informacije. Velim vam, Bruce, pročitao sam vaše namjere. I dobro ste to izveli, sasvim logično. Ali to nije tako. Jer bi to bilo tako prokleto prozirno, i vama je to jasno.« »No kakva su njegova razmišljanja? Možda se zadovoljim i time. Kako, prema njemu, izgleda 'vojno gledište'?« Trevavne je promatrao sićušnog kolumnista. Živci su mu popuštali, hvatala ga je nervoza kao da se boji da će izgubiti nešto čemu je tako očajnički težio. Andy se prisjetio skandalozne strategije Paula Bonnera protiv hipotetskog mirotvornog marša - vojske, brze represije - i shvatio da bi Roderick Bruce volio objaviti nešto baš takvo. »Pa vi ste paranoidni. Zadovoljili biste se bilo čime što bi Bon-neru dalo boju blata?« »Napokon ste shvatili, Trevavne. Jer je on zaista blatan. Jer je bijesan pas kojeg je još prije tri godine trebalo ugušiti plinom.« »To su već prilično teške optužbe. Ako tako mislite, publiku već imate, recite ljudima... ako to možete nečim i potkrijepiti.« »Ali kad štite tog kujinog sina. Svi ga štite. I prema gore i prema dolje, on je svetinja. Čak i oni koji ga mrze do srži - od Mekonga do Dananga - nitko da bi riječ rekao. I to me muči. A mislim da bi trebalo i vas.« »Ja ne raspolažem vašim informacijama. A problema imam i previše, tako da mi nije do stvaranja novih od poluistine i polulaži. Govoreći otvoreno, bojnik Bonner mi baš i nije tako silno zanimljiv.« »Možda bi trebao biti.« »Razmislit ću o tome.« »Razmislite i o još nečemu. Dajem vam dva dana. Razgovarali ste s Bonnerom, on je s vama u Connecticutu proveo vikend. Nazovite me i recite što ste to razgovarali. To što vam je rekao, vama se možda učini nevažnim. Ali udruženo s onim što ja znam, moglo bi biti važno. Mogli biste time i sebi i domovini napraviti popriličnu uslugu.« Trevavne je ustao iz naslonjača pa spustio pogled na malenog reportera. »Svoje gestapovske metode izvolite prodavati negdje drugdje, gospodine Bruce. Ovdje to nema prođu.« Roderick Bruce je iz iskustva znao da mu ustajanje ne može donijeti prednost. Ostao je sjediti i opipavati zlatnu olovku. »Ne pravite od mene neprijatelja, Trevayne. To bi bilo glupo. Tu priču o podmornicama mogu složiti tako da se svi od vas raz-bježe kao od gubavca. Ili još i gore, možda vam se počnu smijati.« »Nosite se odvade dok vas nisam izbacio.« »Ometate novinara u obavljanju dužnosti, gospodine predsjedniče? Prijetite fizičkim nasiljem čovjeku mojega rasta?« »Prikažite to kako vas je volja. Samo se nosite«, odgovorio je Trevavne mirno.

Roderick Bruce je polako ustao i vratio zlatnu olovku u džep na prsima. »Za dva dana, Trevavne. Očekujem vaš poziv. Sad ste se malo uzrujali, ali će vam se razbistriti stvari. Vidjet ćete.« Ispratio je pogledom tog dječačića - muškarca dok je čvrstim i sitnim korakom išao prema vratima njegova ureda. Bruce se nije osvrnuo; dohvatio je kvaku, povukao vrata i izišao. Teška su vrata u povratu lupila u naslonjač i lagano zavibrirala. Brigadni general Lester Cooper tresnuo je šakom po dugom konferencijskom stolu. Lice mu je bilo rumeno, a žile na vratu iskočile. »Ta mala svinja. Taj prokleti patuljasti prdonja! Kog sad vraga taj hoće?« »To još ne znamo. A moglo bi biti sve na svijetu«, odgovorio je Robert Webster s drugog kraja sobe. »Mi bismo rekli Bonnera; računali smo s tim kad smo ga ubacili.« »S tim ste vi računali. A mi s tim nismo htjeli imati posla.« »Znamo što radimo.« »Bilo bi mi mnogo lakše da me u to i uvjerite. Ne sviđa mi se mogućnost da je baš svatko potrošna roba.« »Ne budite smiješni. Samo recite Bonneru da mu je njegov stari prijatelj Bruce opet za petama, i da se pazi.« Sad je Webster prišao Cooperu; na usnama mu je bila slutnja smiješka. »Ali ne pretjerujte. Da ne postane i preoprezan. Samo mu prenesite. On zna da nadzi-remo Trevavnea; ne dopustite da mu to netko kaže prije nas.« »Shvaćam... Ipak mislim da biste se morali pobrinuti da Brucea nekako maknete iz ovoga. On tu ne bi smio ni prismrdjeti.« »I to će doći na red.« »To treba obaviti smjesta. Što duže čekamo, veći je rizik. Tre-vayne je krenuo na Genessee.« »Upravo zbog toga i ne povlačimo nagle poteze. Napose ne sada. Trevavne neće doći ni do čega. Ali bi Roger Brewster mogao.« Andrew Trevavne je pogledao Potomac što se valjao pod prozorom. Lišće je već posmeđilo, voda je bočata; subotom uvečer ragbij-ske utakmice, u nedjelju profesionalna natjecanja. Kongres puni novine više riječima negoli djelima; zrela jesen u Washingtonu. Sastanak je prošao dobro, i njegova je jezgra potajno skupila dovoljno podataka da bi se mogao i osobno postaviti prema mnogim članovima najviše uprave Genessee Industriesa. A napose prema jednom. Jamesu Goddardu. Jedinom u Genessee Industriesu koji zna sve odgovore. San Francisco. To je njegova sljedeća postaja. Bio je to zaista plodonosan trud, i to čitave ekipe, otežan neortodoksnim metodama koje je Andy tražio. Vrlo je malo posla obavljeno u uredu, nego je gotovo čitav odvaljen u podrumskoj vježbaonici kuće što ju je unajmio u Tawning Springu. A krug je posvećenika bio ograničen na Alana Martina, Michaela Ryana, Johna Larcha i neodoljivog Sama Vicarsona. On je sve te metode, svu tu tajnovitost, na početku postavio zbog sasvim jednostavnih razloga. Kad su iz tvornica Genesseeja i njegovih dobavljača diljem zemlje stigli zadnji odgovori, njihov je obujam bio pregolem. Arhivski su se ormarići napunili već za nekoliko tjedana. A onda, kad se pokazalo da svi ti odgovori dosljedno ne zadovoljaju, pa su u kompanijine urede poslana dodatna pitanja, Trevavne je shvatio da će ih Genessee naprosto zatrpati materijalom i tako onemogućiti svaki rad. Već samo uspoređivanje opsežnih odgovora izazivalo je silne komplikacije, jer je očito bila riječ o izvrdavanju.

Andrew je uskoro otkrio da je upravo opsjednut taktikom Genessee Industriesa. Ta se zbrka mogla razriješiti samo tako da se uzima nit po nit, pa se kroz mirijadu petlji slijedi do izvora, uz usputno registriranje dezinformacija i za njih odgovornih ljudi. Bila je to složena, divovska zadaća, pa se činilo logičnim taj dio pododborova posla prebaciti na jedno mjesto, u udobni ambijent prikladan za rad do u sitne sate i preko vikenda. Iz tog je jednostavnog razmatranja izronio još jedan razlog u opravdanje tog postupka. Ometanje. Jer s Rvanom su i Larchom došli u vezu neki ljudi - neizravno, i silno lukavo pa su se počeli raspitivati zašto istražuju Genessee. Pritom su nabačene i prikrivene aluzije na novac, u šaljivom se tonu spominjalo i ljetovanje na Kari-bima. Samo što u tome nije bilo nikakve šale. I Ryanu i Larchu je to bilo sasvim jasno. Osim ta dva napol istražena kontakta, dogodila su se još tri incidenta u kojima se pojavio Genessee - i opet neizravno, prikriveno, u sjenovitim aluzijama. Sama je Vicarsona stanovnik susjednog stana pozvao u ladanjski klub u Chevy Chaseu. Susret koji je počeo kao mali koktel za polu-znance brzo se ubrzao u pijanku tvrdokorno pijanačkih razmjera. Znanci su se brzo sprijateljili, a među mnogim se prijateljima brzo razvila nesnošljivost. Večer je postala alkoholičarski naelektrizirana i Sam Vicarson se našao na igralištu za golf sa ženom nekog sitnijeg kongresmena iz Californije. Prema priči što ju je ispričao Trevavneu, a priznaje da je u njoj bilo i praznina, izazvanih alkoholom, mladi i živahni pravnik i mlada žena sjeli su u automobil za golf i odvezli se nekoliko stotina metara, kad je vozilo najednom stalo jer se ispraznio akumulator. Žena se uplašila. Situacija je mogla postati vrlo nezgodnom, a sve je počelo od nje jer mu je bila jasno stavila do znanja da joj se sviđa. Krenuli su natrag prema klubu, kad su im put prepriječili kongre-smen i njegov, njemu nepoznat, prijatelj. To što je potom uslijedilo bilo je ružno, odvilo se brzo, i ostalo neizbrisivo zbog suprugovih zadnjih riječi. Kongresmen je bio pijan do ruba nerazumljivosti. Pljusnuo je ženu po zubima i bacio se na Vicarsona. Sam je odstupio, braneći se od muževa napada kako je najbolje znao i umio, kad se najednom upleo onaj neznanac, pa kongresmenu sputao ruke i pritisnuo ga o tlo. Neprestano je svom zarobljeniku ponavljao da se smiri, da iz sebe ne pravi budalu. U tom je trenutku taj sitni kongresmen iz Californije uzaludno pokušao poskočiti uvis i osloboditi se, pa je napokon zavrištao preko ramena. »Nosite se i ti i taj prokleti Palo Alto zauvijek iz mog života!« Žena je potrčala preko tratine prema parkiralištu. Neznanac ga je pljusnuo po zubima, pa ga dignuo na noge i pogurao za ženom. Sam Vicarson je stajao na travi, i unatoč alkoholu postajalo mu je jasnije da je namještaljka upravo propala na način čudan i neobjašnjiv. Palo Alto. Genessee Industries. Trevayne se s tim složio, uvjeren izvan granica opravdane sumnje da če mladi pravnik u budućnosti biti oprezniji glede poziva svojih susjeda. Drugi je incident Trevavneu ispričala njegova tajnica. Djevojka je upravo prolazila zadnju fazu upljesnivjele veze. Kad ju je njezin bivši zaručnik, suprotno svemu utanačenom za dogovorene rastave, zamolio da joj se opet doseli, ona to nije mogla shvatiti - ta njihova je veza bila mrtva, zaključena na prijateljski način. On joj je rekao da joj se mora vratiti - samo na nekoliko dana. Radi privida. A ako je itko ikad bude pitao, neka se sjeti da joj je postavio mnogo pitanja.

Sto on nije učinio. Jer mu se živo frigalo; nego je upravo odlazio iz Washingtona pa bi mu dobro došla koja preporuka. Koje je, zahvaljujući njoj, i dobio. Sutradan nakon što je otišao u Chicago na novi posao, nazvao je Trevavneovu tajnicu. »Reci gazdi da se na Nebraska Avenue mnogi zanimaju za G.I.C. Jako su nervozni.« I tako mu je rekla. G.I.C. Genessee Industries Corporation. A treći i posljednji incident za koji je doznao, do Trevaynea je dospio preko Franklvna Baldwina, newyorškog bankara koji ga je i zavrbovao. Baldwin je došao u Washington na unukinu svadbu. Djevojka se udavala za Engleza, za atašea britanskog veleposlanstva i s nekakvim vikontstvom u nekakvom koljenu. Ili, kao se Baldwin izrazio: »Najdosadnija proslava u čitavoj vražjoj svadbenoj povijesti. Vremena se nisu promijenila: reci američkoj majci, ako joj je kći našla plemićki naslov, da ne sprema svadbu, nego karmine.« Tim mu je uvodom Baldwin na neki način htio reći da je s primanja zbrisao čim se za to stvorio prvi zgodni povod. A stvorio ga je stari prijatelj, umirovljeni diplomat, koji mu je predložio da se pozove na gerijatrijsku iznemoglost i krene prema kojem od boljih virginijskih pojila. Što su i učinili. I krenuli do zajedničkog prijatelja, viceadmirala, također u mirovini, a koji ih je, na Baldwinovo iznenađenje, već očekivao. Baldwin je ispričao kako ga je to u prvi čas zabavljalo, ta zaigrana, zavjera dva stara znanca. Izledalo mu je kao da su se svi vratili u djetinjstvo, pa lukavo izbjegavaju dosadne dužnosti. Pa ipak, kad se posjet odužio, Baldwin se počeo osjećati nelagodno. Očekivao je ugodni sastanak, no ovaj to nije baš nimalo bio. S neugodnostima je prvi počeo admiral spomenuvši članak Rodericka Brucea o nasukanim atomskim podmornicama. Od toga je bilo lako skočiti na razgovor o tome koliko Trevavne shvaća vojne - a napose mornaričke - probleme, naime da ih očito ne shvaća baš nimalo. Napokon se Baldwin, kako je rekao nastavivši priču, našao usred žarke rasprave, jer je, napokon, ta Komisija za nabavke pripadala u njegov resor. Trevavne je na to mjesto postavljen jednoglasno i ta se jednoglasnost nije odnosila samo na komisiju, nego i na predsjednika i Senat. I on na tome mjestu i ostaje, pa bi stoga vojsci - pa tako i Ministarstvu ratne mornarice - bilo najpametnije da se s tom činjenicom i pomiri. Sto admiral, međutim, nipošto nije htio učiniti. Još je stara mornarička kost Baldwinu na odlasku rekla kako bi se jučerašnje odobravanje moglo pretvoriti u današnje gađenje. Napose ako Trevavne nastavi kinjiti jednu od velikih institucija - »institucija, daj molim te« - o kojoj u velikoj mjeri ovisi nacija - »ovisi, vrag neka ga nosi, to su njegove riječi!« A ta je institucija bila Genessee Industries. Dok je Andrew tako gledao u rijeku, razmišljao je o tih pet fragmenata - o dva oprezna kontakta s Rvanom i Larchom, o Samu Vicarsonu u Chevy Chaseu, o svojoj tajnici i Franklvnu Baldwinu - bili su to incidenti za koje je znao. A što je s drugima kojih i nije svjestan? Pododbor ima dvadeset i jednog djelatnika, je li netko pokušao stupiti u vezu i s ostalima? Je li to uplitanje bila tema s varijacijama o kojima se šuti? Nije mogao naprosto sazvati »sastanak grupe« i upitati; ne samo da mu se takva taktika gadila, nego time ne bi dobio baš ništa. Ako su s nekim stupili u vezu, pa to prešutjeli, sad svakako neće progovoriti. Jer bi to odgađanje bilo inkriminirajuće.

A ako, što je teško moguće no ipak moguće, u pododboru djeluje i nekakav informator, informacije što bi ih proslijedio bile bi bezvrijedne. I to zato što su do danas popodne svi dokumenti o Genessee Industriesu bili pohranjenili u Tawning Springu. Uredski dosjei o Genesseeju - svi relevantni - bili su jasno označeni plastičnom trakom: »Status: U postupku. Dovršeno. Zadovoljava.« Nekoliko njih koji su se ticali manjih Genesseejevih transakcija bili su označeni drugom trakom: »Status: U postupku. Odgođeno.« Ti su bili nevažni. Oznaka »Zadovoljava« nije se rodila iz sumnje, nego je naprosto bila zgodnija. Budući da su samo petorica - četiri prva pomoćnika i Trevavne - imali razloga posegnuti za tim dosjeima, svi su znali što taj izraz znači. Ako bi itko, zbog ikakva razloga, na njih naišao, ne bi bilo nužno smišljati krivudava objašnjenja. »Zadovoljava« je bilo dovoljno. Andrew je otišao od prozora i vratio se stolu, na kojem su bila naslagana tri bloka s listovima na otkidanje. Bili su to blokovi o Genesseeju, djelomično razmršene niti klupka, mala čistina u labirintu jako iskrivljenih zrcala. Upitao se do kog će ga to vraga dovesti. A upitao se i što bi učinio čovjek poput Rodericka Brucea -Rogera Brewstera - kad bi mu se one našle u rukama? U rukama Rodericka Brucea, sićušnog zmajobojca. Pa ipak među svim tim zmajevima nije ubio i njega. Unatoč svim prijetnjama, kolumnist se prema Andvjevoj ulozi u toj podmorničkoj priči odnosio neobično obzirno. Nije rekao zašto, a to ga nitko nije ni pitao. U članku se našao čak i svojevrsni kompliment: Tvrdi i nesusretljivi predsjednik pododbora ostaje nedostupan uspaničenoj vrhuški obavještajnih odjela. On komuniciranje s medijima prepušta drugima - što možda baš i nije jako pametno, no takva se vrsta pameti u njegovu poslu i ne traži. Oni ga mogu samo znogirati, što će vjerojatno i učiniti. No možda on baš to i želi? Trevavne se pitao zašto se Bruce odlučio ne obznaniti njegov »zahtjev da se prešuti«. Sto ne znači da je to imalo važno. Jer mu ni Roderick Bruce ni njihova publika nisu značili ni pišljiva boba. I ne bi ga pozvao ni pod kojim uvjetima. Bez obzira na to iza čega Paul Bonner stoji - a sam Bog zna koliko je veličanstveno pretpotopan - taj je čovjek ipak autentičan. Iza njegovih uvjerenja stoji dug i promišljen put, to nisu samo tupe reakcije na promjenu, no bez i trunke mozga. Sve Bonnere svijeta treba uvjeravati, a ne ih samo žrtvovati kao jarce u ideološkim čarkama. Prije svega, uvjeravati. Trevavne je dohvatio najviši notes. U desnom mu je gornjem uglu bila plastična vrpca, i na njoj napisan rimski broj I. Bio je to njegov neposredni itinerar. Prva je postaja bio San Francisco. Rutinski put. Ništa bitno. Tako je to bilo aranžirano. Tako je to bilo i opisano. Predsjednik pododbora naprosto kreće u osobni obilazak kompanija na zapadnoj obali - većeg broja njih. Ako se zabrinuti direktori to potrude provjeriti - što će izvjesno učiniti - past će im kamen sa srca kad otkriju da je Andrew Trevavne svratio u desetak tvrtki. Takvim se obilaženjem ne može nimalo zaci u dubinu. Nekolicini je čak bilo onako usput stavljeno na znanje da predsjednik pododbora ne bi imao ništa protiv malo golfa ili pokojeg teniskog seta - ako mu to dopusti vrijeme.

Cime je utvrđena atmosfera turneje. Sirili su se glasovi o skorašnjem raspuštanju pododbora, o tome da je Trevavneov terenski obilazak svojevrsno oproštajne pojavljivanje, simbolična konačnica nemoguće zadaće. To je bilo dobro, jer je baš to i želio. Sto ne bi bilo moguće da su ti notesi o Genesseeju dospjeli u ruke Rodericku Bruceu. Ne dao Bog da se to ikada dogodi! U ovom je času trebalo pod svaku cijenu izbjeći sumarno optuživanje i nejasne optužbe. Sve je bilo previše složeno za jednostavne zaključke. Krivudanje mu je misli prekinuo telefon. Već je bilo prošlo pet. Sve je već ljude bio rano otpustio - jer je pet sati u Potomac Towersu bilo rano. Bio je sam. »Halo?« »Andy? Paul Bonner.« »Ovo je čista telepatija. Baš sam mislio na tebe.« »Nešto lijepo, nadam se.« »Ne baš jako. Pa gdje si ti? Nema te već tjednima.« »Nije me bilo u gradu. Bio sam u Georgiji. Svakih šest mjeseci glavonje me šalju u Benning da preskačem prepreke, da ne izgubim formu. Ili bar tako oni misle.« »To vjerojatno nema veze s tim. Nego te šalju da malo ispušeš zlovolju prema njima, a i da washingtonske dame mogu malo predahnuti.« »Bolje od hladnih kupki. Sto radiš večeras?« »Moram se naći s Phyl, pa na večeru u L'Avion. Hoćeš s nama?« »Rado. Ako ne smetam.« »Baš nimalo. Za tri četvrt sata?« »Može. Tako ćemo moći malo pročešljati tu tvoju ludu turneju.« »Molim?« »Vratio se tvoj pokorni sluga, o gospodaru. Kad što poželiš, samo pucni prstima ili zvizni; gdje ti okom, ja skokom.« »Nisam znao«, odgovorio je Trevavne nakon kratke stanke. »Dobio sam naredbu. Koliko sam shvatio, morat ću s tobom malo skakutati s reketom. Malo si mi se razlabavio.« »I meni se čini. Vidimo se u L'Avionu.« Spustio je slušalicu i zagledao se u Genesseejevu bilježnicu u ljevici. Ministarstvu obrane nije bio upućen nikakav zahtjev za vojnim ađutantom. Pentagon o tom putu zapravo uopće i nije bio obaviješten. Barem ga nije obavijestio njegov ured. Mario de Spadante stupio je s pomoćnih stuba što su vodile na kat pristanišne zgrade Zračne luke San Francisco pa krenuo prema restoranu s vidikovcem. Korak mu je bio brz, upadljivo žustar za čovjeka njegovih dimenzija. Zaobilazio je i pretjecao putnike i službenike i nervozno se ponio prema crnom nosaču koji mu je pregradio put nezgrapnim kolicima za prtljagu. Gurnuo je staklena vrata vidikovca i žurno prošao kraj hostese, pokretom ruke odgovo-rivši na njezino neizgovoreno pitanje. Njegovo je društvo već bilo sjelo. Čekali su ga, dvojica za stolom u kutu. »Nemojte se ljutiti, gospodine De Spadante, no mislim da ste se nepotrebno uzrujali.«

»Ljutim se, gospodine Goddard, ljutim se itekako, jer mislim da ste kurčev idiot.« De Spadanteov je glas ostao blag, samo što je onaj hripavi ton u njemu bio naglašeniji no obično. Okrenuo se onom drugom, postarijem muškarcu od šezdeset i nešto godina, u elegantno skrojenu odijelu. Čovjeku koji se zvao Allen. »Održavate vezu s Websterom?« »Nisam ga čuo ni vidio još od New Yorka. Već mjesecima, sve otkako je Baldwin potražio tog Trevavnea. Trebali smo to zatući još tada.« »No veliki vas maheri nisu htjeli poslušati, i to zato što vaši prijedlozi nisu samo blesavi nego i neostvarivi. Poduzeo sam mjere, sve je pod kontrolom - uključujući i krizne procedure. Ili točnije, bilo je sve do sada.« De Spadante je vratio pogled na Goddarda. Goddardovo se kerubinsko lice prelilo gnjevom zbog Talijanove uvrede. Goddard je bio srednjih godina, srednje debljine i srednje pameti, esencija sa svih strana pritisnutog korporacijskog komercijalista, što je i bio - radio je za Genessee Industries. De Spadante je namjerno šutio. Samo je zurio u nj. Sad je red bio na Goddardu, i on je to znao. »Trevavne dolazi sutra ujutro, oko deset i pol. Već smo dogovorili ručak.« »Nadam se da će vam prijati.« »Nemamo razloga pomisliti da bi konferencija mogla biti išta više od rečenog: prijateljski susret, jedan od mnogih. Dogovorio je susret s pola tuceta kompanija u krugu od nekoliko stotina milja, i to sve u roku od nekoliko dana.« »Ubijate me, gospodine Čekaj Malo. Hoću reći, sad bi se valjao po podu od smijeha, samo da me ne boli... 'Nemamo razloga pomisliti'! Pa vi ste divni! Kako bi to klinci rekli... malo težak u glavu, čovječe.« »Sad već vrijeđate, gospodine De Spadante«, rekao je Goddard pa izvukao rupčić i obrisao bradu. »Samo mi nemojte pričati o 'vrijeđanju'. Sto na svijetu vrijeđa više od gluposti? Možda samo umišljena glupost.« De Spadante se obratio Allenu, no pogled mu je ostao na Goddardu. »I dokle ste vi visoki umovi stigli s tim capo-zuccone4?« »Mario, on nije glup«, odgovorio je Allen tiho. »Goddard je najbolji knjigovođa za troškove što ga je G.I.C. ikada imao. Posljednjih je pet godina baš on davao glavni smjer ekonomskoj politici kompanije.« »Knjigovođa! Smrdljivi knjigovođa kojem se znoji podbradak! Znam takve tipove.« »Ne kanim više slušati vaše uvrede.« Goddard je uvukao bradu i spremio se ustati. Mariju de Spadanteu je, međutim, izletjela ruka, pa se stiskom čovjeka kojem nisu nepoznati ni težak tjelesni rad ni 4 tal. glavni bilmez - glupan, budala, lijenčina (Op. pr.) grublje metode, uhvatio za rukohvat. Stolica se zanjihala i stala, i Goddardu su se napele noge. »Sjedaj. I ostaješ. Imamo mi i većih problema od tvoga kanjenja i nekanjenja... Pa i moga, gospodine Knjigovođo.« »Zašto ste u to tako sigurni?« upitao je Allen. »Sad ću vam reći. I možda shvatite zašto se toliko uzrujavam. A i ljutim... Tjednima slušamo kako je sve da ne može bolje. Nikakvih stvarnih problema. Ima dosta toga što treba srediti, no za to smo se već pobrinuli. Zatim stiže glas da su čak i najkrupnija pitanja označena sa 'Zadovoljava'. Kompletirano, završeno, kaput... vjetar u krmu. To sam čak i ja popušio.« De Spadante je ispustio stolicu, ali je zato i dalje držao sugovornike pogledom što je letio s jednog na drugog, a da pritom ne bi ni pomaknuo glavu. »Samo što su neki vrlo radoznali ljudi u New Yorku odlučili napraviti malu provjeru. Pomalo su nervozni zato što su plaćeni da rješavaju probleme. Pa kad ih nemaju, onda ih sami traže, jer misle da je

to bolje nego da im promaknu zbog previda... I tako su uzeli pet - samo pet - ali vrlo, vrlo važnih upitnika, ispunjenih i vraćenih. I svih je pet bio prihvaćeno, za svih je pet bilo rečeno da 'zadovoljavaju'. I onda su Trevavneu poslali dodatne informacije. Ništa što se ne bi dalo objasniti, ali, zaboga, kad su ih tražili!... I moram li vam reći što se dogodilo?« Goddard, koji je sad držao rubac u ruci, sad ga je opet prinio bradi. Izraz mu je lica odavao strah. I tada je izgovorio tri riječi, tiho i napetim glasom. »Radirane dvostruke stavke.« »Ako to u tom vašem pederskom rječniku znači da su ti dosjei bili lažnjaci, sasvim ste u pravu, gospodine Knjigovođo.« Allen se nagnuo iz stolca. »To ste mislili, Goddard?« »U biti da. Samo što sam preskočio jednu stubu. Sve ovisi o tome je li status Trevavneovih dosjea vraćen na 'u postupku'.« »Nije«, odgovorio je Mario de Spadante. »To znači da postoji još jedan komplet dosjea.« »Jako dobro. Toliko smo shvatili čak i mi tontos*.« »Ali gdje?« upitao je Allen, a iz držanja mu je nestalo nešto samouvjerenosti. »Ipak bi nam mnogo pomoglo da to znamo«, dodao je God-dard. Nije se više držao neprijateljski, nego očito jako uplašeno. »Mogli ste o tome razmišljati posljednjih mjeseci, umjesto da si gurate prst u guzicu i divite se vlastitoj pameti. 'Prijateljski susret.'« »Nismo imali razloga...« »O, dajte začepite! Opet vam se oznojio podbradak... Možda će mnogi morati izvisjeti. Ali za mnoge to ne smijemo dopustiti. Još nam ipak preostaju neke krizne procedure. Mi smo obavili svoj dio posla.« I sad je najednom, sa silnom no nijemom žestinom, Mario de Spadante stisnuo šake i nakezio se. »A to bi bilo?« Čovjek zvan Allen zabrinuto se zagledao u Talijana. »Taj kujin sin Trevavne!« prošaptao je De Spadante muklim glasom. »Uvaženi - uvažen moj kurac - gospodin podtajnik! Gospodin Varikina... A to je kopile posrano kao svinja u zahodskoj jami. A tko bi mu rekao.« *** Bojnik Paul Bonner promatrao je Trevavnea preko prolaza. Bonner je sjedio do prozora, s desne strane Boeinga 707, Trevavne pak, između Alana Martina i Sama Vicarsona, sjedio mu je točno nasuprot. Sva su se trojica bila zadubila u dokumente. Dabrovi, pomislio je Bonner. Marljivi i gorljivi, dok grickaju tisuće kora da stabla padnu i zajaže potok. Zaustavljanje prirodnog procesa? Trevavne bi to nazvao ekološkom ravnotežom. Velesranje. Od preživljavanja nekoliko gorljivih dabrova mnogo je važnije natapanje polja nizvodno. A dabrovi bi opustošili zemlju i žrtvovali usjeve za volju razloga važnih samo njima. A postoje i drugi, sa zastrašujućim posljedicama koje te sitne životinje nikad neće tal. glupan (Op. pr.)

razumjeti. Razlozi koje razumiju samo lavovi; što i moraju, jer su vođe. A vođe svoj plijen love po svim dijelovima šume i džungle i oni znaju tko su grabežljiva. A dabrovi ne. A Paul Bonner je tu džunglu poznavao itekako dobro. Puzao je kroz nju na krvavom trbuhu kroz nevjerojatno kužan, stalno gibljiv glib. I gledao se oči u oči s očima predanim samo čistoj mržnji. I shvaćao kao činjenicu da mora ubiti posjednika te mržnje, izvaditi te oči. Ili sam biti ubijen. Svom neprijatelju. Njihovom neprijatelju. Ma što dabrovi znaju o tome? Opazio je da su Trevavne i njegova dva pomoćnika počela vraćati papire u torbe za spise. Još malo pa su u San Franciscu. Već se upalilo svjetlo »zavežite pojase« i znak zabrane pušenja. Još pet minuta. I onda što? Naredbe što ih je bio primio bile su neodređenije, maglovitije nego prije. Nasuprot tome, atmosfera je u Ministarstvu - njegovu dijelu koji se bavio Trevavneom - postala neizmjerno napetija. Nakon večere s Andy i Phvllis, general Cooper mu je priredio ispitivanje kao da je vijetnamski gerilac s američkom vojnom pločicom oko vrata. Brigadir ga je bio doveo na rub apopleksije. Zašto Tre-vayne o toj svojoj turneji nije izvijestio Ministarstvo? Kakav je točno njegov plan puta? Zašto toliko sastanaka u toliko različitih tvrtki? Je U sve to samo dimna zavjesa? Bonner se na koncu na sve to bio i naljutio. Na sve to nije znao odgovora, a nije ga ni tražio. Ako je general želio neku određenu informaciju, trebao mu je to i javiti. Bonner ga je podsjetio da je iz Potomac Towersa podnio više od pedeset izvještaja. Temeljili su se na informacijama što ih je bio ukrao iz Trevavneove tajne arhive, pa se tim činom izložio gonjenju pred građanskim sudovima. On je shvaćao razloge, pa ih i prihvaćao, baš kao i rizike, pouz-dajući se u sud viših od sebe. Ali kvragu, pa nije vidovnjak. Brigadirova reakcija na taj ispad Bonnera je upravo osupnula. Cooper je počeo zastajkivati, plesti jezikom, čak je i zamucao, a Bonneru je bilo neshvatljivo da bi jedan takav vojnik staroga kova mogao mucati. Bilo je očito da brigadni general Cooper raspolaže i nekim sasvim novim, još neodvagnutim podacima. I da se boji. Bonner se pitao što bi to moglo biti. Što je izazvalo taj strah? Znao je da nije jedini koji iz Towersa donosi informacije. Znao je za još dvoje. Prva je bila crnokosa stenografkinja, nominalni šef Tre-vavneove daktilografske ekipe. Vidio je na Cooperovu stolu njezinu fotografiju s nekoliko priznanica prikačenih s donje strane. Standardna procedura. Drugi je bio plavi muškarac, star gotovo trideset godina, s cor-nellskim doktoratom. Njega je, ako se dobro sjeća, Trevavne uzeo da napravi uslugu starom prijatelju. Bonner je jedne noći kasno krenuo kući i opazio plavog kako ulazi na teretna vrata. I kreće prema stražnjim dizalima kojima se beziznimno služe informatori kad sa šefom imaju dogovoren sastanak. Podignuo je pogled i opazio da u brigadirovu uredu na četvrtom katu još gori svjetlo. Cooper je bio previše smeten za izvrdavanje, pa čak i okolišanje. ZLog toga je Bonner dobio jasne zapovijedi: sve što Trevavne izreče, sve što izreknu njegova dva pomoćnika i suputnika - bez obzira koliko to nevažno moglo izgledati - pohrani u pamćenje i izravno priopći telefonom na Cooperov privatni broj. Pokušaj izvući bit svih sastanaka sa svakim

koji ima ikakve veze s Genessee Indu-striesom. Ne štedi novac, obećaj svaki imunitet, ali iskopaj činjenice. Bilo kakve. Treba li tražiti nešto određeno... Sve! Bonner si je nevoljko priznavao da ga je i samog pomalo zahvatila brigadirova groznica. Nije se volio paliti na tuđi bijes - ili paniku - ali se dogodilo baš to. Trevavne se nije imao nikakva prava petljati u Genessee. Ili bar ne toliko da to kod Coopera izazove tako neobično visok stupanj zabrinutosti. Genessee Industries je bio, na svoj način, jedna od nužnih linija državne obrane. I zacijelo mnogo važnija od ijednog inozemnog saveznika. I nedvojbeno pouzdanija. Lovački aparati - raketni mlažnjaci - bolji od ičega u njihovoj klasi što leti po zraku. Četrnaest raznih modela helikoptera - od masivnih turbopropeleraca za prijevoz trupa, vozila i naoružanja, pa sve do nečujnih »zmija« koje bi spuštale ljude poput njega na sićušne lokacije u džungli. A bio je tu i oklop razvijen u desecima Genesseejevih laboratorija, ugrađen u stotinu raznih vrsta zaštitnog pokrova koji je štitio tisuće četvornih stopa ljudske kože od visoko-kalibarskih zrna i vatrostalno ih zaklanjao od napalmova ognja. Bilo je tu čak i topništva - jer je Genessee upravljao nad desecima tvornica oružja, i hvala Bogu da je tako! - a koje se brojilo među najbolje i najrazornije oružje na planetu. Udarna sila! Moć! Neka ga crni vrag nosi u crni pakao! Kako to »njima« nije jasno? Nije tu riječ samo o posjedovanju! Nego i o zaštiti! Njihovoj zaštiti! Ma kog vraga znaju ti dabrovi? I kog vraga zna taj Trevavne? James Goddard je izišao na tratinu iza kuće. Sunce na zalasku umivalo je brežuljke Los Altos magičnim nijansama žutog i narančastog. Taj je pogled, kao i uvijek, na Goddarda djelovao palijativno. Bio je to glavni razlog zbog kojeg je prije dvanaest godina sve stavio na kocku i kupio kuću u Los Altosu. Bila je debelo preskupa, ali je u Genesseeju već dosegnuo stupanj u kojem je takva kuća bila dio budućnosti - ili budućnosti neće ni biti. A to zapravo i nije bilo neko baš jako veliko kockanje. Prije dvanaest godina baš je krenuo u nagli uspon u jednom krugu Genessee Industriesa. Narav je njegova posla osiguravala opstanak, a na koncu i ured na uglu zgrade. I napokon, penthaus. Predsjednik podružnice San Francisco. Ali bi pritisak na trenutke postajao i prejak. I sad je bio baš jedan takav trenutak. Sastanak s Trevavneom danas popodne istanjio mu je živce. Istanjio u prvom redu zato što je njegov cilj u prvi čas bio sasvim nejasan. Malo ovog, malo onog. Mnogo potvrdnog kimanja glavom, prilična doza zagonetnih pogleda iza kojih su opet slijedila kimanja glavom i naprosto pogled u prazno. Bilješke u naprimjeren trenutak; bezazlena pitanja Trevavneovih bezazlenih pomoćnika. Jedan je od njih bio Židov: to je očito. Drugi je bio premlad: to je već uvredljivo. Čitav je sastanak bio raskliman, bez discipline i dnevnoga reda. Kao neposredni glasnogovornik Genesseeja, Goddard je pokušao

216nametnuti nekakav osjećaj reda, iznuditi nekakav popis pitanja. Što je Trevavne ljubazno odbio. Predsjednik je pododbora neuvjerljivo glumio ulogu patrijarhalnog strica - sve će na kraju biti dovoljno obuhvaćeno pitanjima. A jutros je trebalo samo utvrditi opća područja odgovornosti. Opća područja odgovornosti. Ta ga je fraza pogodila u mozak kao udarac groma. On je, međutim, svojim protivnicima samo kimao glavom i smiješio se. Ritualni obmanjivački ples, eto za što se bio odlučio. Kad je sastanak napokon bio gotov, možda oko tri i pol sata, vratio se iz konferencijske dvorane u svoj ured i odmah se tajnici potužio da mu puca glava. Morao je van, malo se provozati, razmisliti o svim aspektima svega izrečenog u protekla dva i pol sata. Jer je, unatoč nebuloznom pristupu, ipak mnogo toga bilo izrečeno. Nevolja je samo što to nije bilo izrečeno u brojevima. A on je razumio brojeve. Znao bi naizust izrecitirati izvještaje o dobicima i gubicima desetaka podružnica i to desetljećima unatrag. Znao bi uzeti šaku izoliranih brojeva i pripremiti projekcije točne unutar četiri posto. Brzinom i točnošću svojih tržišnih analiza i statistika zapošljavanja znao bi zapanjiti takozvane ekonomiste akademske teoretičare, obično Zidove. Lani ga je, da mu da savjet, nazvao čak i jedan senator, Armbru-ster iz Californije. Odbio je svaki honorar; Armbruster je, napokon, politički bio na njegovoj strani, i Genessee od toga neće imati nikakve štete. Pa ipak je od njegova prijatelja primio simboličan dar. Desetogodišnju kartu za dvoje Trans Pacific Airwaysa. Njegova je žena voljela Haiti, iako ju je stalno morao uvjeravati da tamo na meniju nisu i mačke. Otišao je iz ureda i provozao se gotovo pedeset milja. Obalnom cestom uz ocean, pa se zavezao u Ravenswood, pa poprijeko do Fair Oaksa. Sto to Trevavne traži? Kad god bi Goddard pokušao objasniti neko prekoračenje troškova ili preoptimistični predračun - a nisu li baš ta objašnjenja bila bit pododborova rada? - Trevayne bi ga skrenuo s detaljiziranja. Umjesto toga bi uslijedile samo općenite rasprave o pojedinim slučajevima, o njihovoj opravdanosti, funkcionalnosti, njihovom operativnom kapacitetu, konstrukciji, projektu, ljudima koji su smislili planove i ljudima zaduženim za njihovo provođenje. Samo o općenitostima i osoblju na srednjoj razini. Što za ime Božje može biti cilj takve konferencije? Ali kad se približio cesti što je uzbrdo vodila do njegove samotne kućice s umirujućim pogledom i na minijaturnom brdu, James Goddard - obračunavatelj troškova i predsjednik podružnice Genessee Industriesa - najednom je zastrašujući jasno sagledao cilj Trevavneove konferencije. Imena. Samo imena. To je bilo objašnjenje onih na brzinu naškrabanih bilježaka u naizgled neprimjerenom trenutku, onih nedužnih pitanja njegovih nedužnih pomoćnika. Imena. Eto što su tražili. Njegovi su se ljudi stalno vraćali papirima. Taj šef alatničara, onaj projektni savjetnik, taj pregovarač sa sindikatima, onaj statistički analitičar. Uvijek pokopani pod nevažnim ocjenama, uvijek stisnuti između nevažnih sudova. Oni nisu brojke! Oni nisu brojevi!

Samo ljudi. Ljudi anonimni! Ali baš njih je Trevavne i tražio. A Mario de Spadante reče da će možda mnogi izvisjeti. Ljudi. Ljudi anonimni. Je li i on među njima? James Goddard je gledao pticu - kopca - kako se najednom obara s visina i podjednako se brzo opet diže iza krošanja, pa hvata vjetar i leti u nebo, ali bez plijena u kljunu. »Jimmy!... Jimmiiii!« Ženin glas - iz dubine grla, pa ipak ponešto nazalan - uvijek je na nj djelovao jednako, pa vikala s prozora ili mu se za večerom obraćala preko stola. Iritantno. »Da?« »Mislim, stvarno, Jim, ako misliš puno pričati, stavi si telefon van. Jer ja moram razgovarati preko svoje linije.« »Tko zove?« »Neki De Spad... de Spadetti, ili što ja znam! Nekakav Digić. Stavila sam ga na čekanje.« James Goddard je bacio posljednji pogled na prekrasni krajolik i krenuo prema kući. Jedno je bar bilo sasvim jasno. »Knjigovođa« u slučaju Marija de Spadantea neće žaliti truda. Ispričat će mu sve, brojku po brojku, sve o čemu se Trevavne raspitivao; nitko za to ne može kriviti »knjigovođu«. Ali Mario de Spadante neće biti uveden i u tajnu »knjigovođi-nih« zaključaka. Jer ovaj »knjigovođa« neće izvisjeti. *** Paul Bonner je prošao kroz vrata podrumskog kafića. Bio je poput stotine drugih podruma s radnom dozvolom u San Fran-ciscu. Od silno pojačanog zvuka sa sitnog podija za glazbu pucali su bubnjići, i bio je to pravi napad na njegova osjetila - sva redom - a pogled na šiznute, golosise plesačice nije bio nimalo primamljiv. Svinjac. Upitao se što bi nastalo da se pojavio u odori. A ovako se osjećao sasvim izvan konteksta u sportskom kaputiću i trapericama. Brzo je razvezao izvezenu kravatu i strpao je u džep. Bircuz je bio šiznut od napušenosti i to još više hašišem nego »travom«. Otišao je do donjeg kraja šanka, izvadio kutiju cigareta - francuskih, Gauloise - i zadržao ih u ljevici. Naručio je burbon - zapravo viknuo što želi - pa se začudio otkrivši da je piće izvrstan koktel. Držao se koliko je mogao jedne točke, iako su ga stalno gurkali bradati pilci i polugole konobarice, a mnogi su od njih i pobliže promotrili njegovo uredno izbrijano lice i kratko podšišanu kosu. A onda je povjerovao da ga je opazio. Stajao je odmaknut dva i pol metra u pjegavo ofarbanim levisicama i sandalama, u košulji u neskladu sa zimskim rubljem. Ali zato s kosom nešto nije u redu, pomislio je Bonner. Spuštala mu se do ramena i bila je gusta, ali u njoj je bilo nešto - nekakva urednost, sjaj, da, to. Kosa je očito bila vlasulja. Jako dobra, ali već zbog svoje namještenosti neskladna s ostatkom njegove pojave. Bonner je neupadljivo podignuo kutiju Gauloisea, a i nazdravio čašom.

A onda mu je neznanac prišao, pa kad se našao uza nj, nagnuo se i kroz nos mu progovorio ravno u uho. »Fin lokal, ha?« »Bomba. Ali u nj sasvim dobro pristajete. Jeste sigurni da ste vi onaj pravi? Neću posrednike; mislim da sam bio dovoljno jasan.« »Sad sam u civilu, bojniče.« »Sasvim primjereno. A sad se mičimo odavde.« »O ne, čovječe! Ostajemo. Pričamo tu.« »To neće ići. Zašto?« »Zato što znam što vam ta dreka radi mikrofonu.« »Nikakvi mikrofoni, nikakva dreka. No dajte, budite razumni. Kome to treba u životu. Isuse, ovdje ću se skuhati.« Zapušteni se uličar s urednom kosom pažljivo zagledao u Bon-nera. »Imate pravo, čovječe. Nisam o tome tako razmišljao. Zaista ste u pravu!... Salatu, molim.« Bonner je vratio Gauloise u džep košulje pa izvadio lisnicu. Izvadio je tri stotice i pružio mu ih. »Na.« »No dajte, bojniče! Zašto mi niste ispisali ček?« »Molim?« »Dajte to šankeru, neka vam razmijeni.« »Neće htjeti.« »Pokušajte.« Bonner se okrenuo prema šanku i začudio se opazivši da šanker stoji u blizini i da ih promatra. Nasmiješio mu se i pružio ruku. Šezdeset sekundi kasnije Bonner je držao drugi asortiman novčanica -petice, desetice, dvadesetice. U ukupnoj vrijednosti od tri stotine dolara. Dao ih je kontaktu. »Okay. A sad razlaz, čovječe. Šetat ćemo ulicama kao dva kau-boja. Ali gdje ja budem rekao, jasno?« »Jasno.« S O'Leary Lane su krenuli na sjever, polako krivudajući između ostataka plemena Height Ashbury. Standftvi na pločniku i ulični prodavači glasno su proklamirali da je pleme prihvatilo slobodnotr-žišnu ekonomiju. U O'Leary Lane vrtjeli su se veliki profiti. »Pretpostavljam da mi, u skladu sa svojim očitim oprezom, niste donijeli ništa napismeno.« »Naravno da nisam. Ali vam nimalo ne branim da vi pravite bilješke. Sjećam se svega.« »Ta je konferencija trajala gotovo tri vraška sata.« »Nisam zbog lošeg pamćenja postao glavnim knjigovođom Genesseejeve nabave, bojniče.« Sad je dugokosić mahnuo lijevo, prema uskom prolazu. »Idemo tamo. Tamo promet nije tako grozničav.« Naslonili su se na zid od opeke prekriven polupornografskim plakatima, većinom poderanim i sasvim išaranim. Svjetlo što je padalo s uličnih svjetiljaka na O'Leary Laneu bilo je taman dovoljno jako da im osvijetli lica. Bonner je svog kontakta izmanevrirao tako da mu je svjetlo padalo na lice. Paul Bonner je pri ispitivanju ljudima uvijek gledao u oči - pa bilo da je riječ o ispitivanju na bojištu ili u mračnoj uličici San Francisca.

»Odakle da počnem, čovječe?« »Preskočite čaj i kekse. Krenite od bitnih stvari, pa se lako vratimo na ono manje važno.« »Dobro. U silaznom nizu... Prekoračenje troškova za F-90 - ili, određenije, promjene projekta zbog novih slitina za kompresorske lopatice, zbog čega se trebalo obratiti laboratoriju u Houstonu. To je bilo smišljeno zbog zaklopaca Rols-Roycea, ako se sjećate.« »I što s tim?« »Kako to mislite, što s tim? Za te je inovacije trebalo istresti nula pet milijuna, eto što s tim.« »To nije nikakva tajna.« »To nisam ni rekao. Ali je Trevavneovo društvo željelo datume. Možda se datumi ne slažu, nitko na to nije mislio... Ali to već nije moj posao. Nisam ja J. Edgar, ja dajem podatke, a drugi neka ih procjenjuju. Nije li tom mamlazu baš to bilo stalno na jeziku?« »Dalje.« Bonner je izvadio notes sa spiralnim uvezom i počeo bilježiti. »Ovako. Dolje, na jugu, u Pasadeni... Tvornice kasne osam mjeseci u izradi alata za oklopne ploče velikog 'koptera. Čovječe, to je grdo. Sve su tako zajebali pa nikako na zelenu granu. Jebe ih sindikat, pa seru s onečišćenjem, pa promjene u nacrtu, pa se mijenja sastav slitine. Sto ti padne na pamet, o sve su se spotakli. Armbru-ster je morao te tvornice vaditi iz govana, a da opet budu zadovoljni i oni koji bi disali svježi zrak.« »I što tu Trevavne hoće?« »Čudno. Kao, sasvim ih razumije. Pogreške u najboljoj vjeri, briga za okoliš, te priče. Ne prpa po lovi, više ga zanima, raja koja ima probleme... Dalje. Ovdje, usred našeg ljubljenog sjeverozapadnog čopora. Proizvodne linije južno od Seattlea. Kao što znate, došlo je do malog grananja poslovanja. Genessee je preuzeo Bellstar Companies i u to ubacio hrpu poreznog novca da se sve to pokrene. A do sada, to je samo triput ništa bez kruha.« »To su tvornice raketa?« »Raketa, raketnog goriva, lansirnih rampi i tračnica... Pacifički Peenemiinde, kako to sranje zovemo iz milja.« »Ali to je nužno. Bez njih to ne bi funkcioniralo...« A onda se Bonner zaustavio usred riječi. »O, tako, gospodine moj!... Ne opterećujte me procjenama, čovječe. Jesmo se dogovorili?« »Jesmo, nije vaš posao... No dobro, što sad s tim?« »I tako su oni vođa gubitaša, i pritom stvarno mislim na čelu svih gubitaša, Charlie. I taj Trevavne kad sumnja, sumnja s itekako dobrim razlogom. Genessee nema što kupovati sam od sebe.« »Sad ste već izvan terena.« »Moj red za procjene.« Dugokosi se knjigovođa pod vlasuljom glasno nasmijao. »Čitav je ovaj teren izvan terena. Zato što je još ponetko izvršio procjene... Trevavne hoće još informacija o Bell-staru. I onda opet, kao u Pasadeni i Houstonu, prekapa po kadrovskim dosjeima. Iskreno govoreći, ja to ne pušim. Tu neće naći ništa. Pogrešan potez s njegove strane. Taj ne ide u drugi krug.« Bonner je zapisivao u notes. »Je li poslije bio određeniji?«

»Ne, čovječe. A nije ni mogao. Taj vaš gospodin Trevavne ili je vrlo glup ili vrlo komotan.« Nekakav se pijanac otkotrljao do zida u dnu kratkog prolaza. Bio je to očito turist. Na sebi je imao sako, hlače, kravatu i šilt-kapu Američke legije. Naslonio se na cigle, povukao zatvarač na šlicu i počeo mokriti. Knjigovođa se okrenuo Bonneru. »Dajte, mičimo se odavde. Ovdje sve ide kvragu. A ako je ovo rep, bojniče, svaka vam čast, imate mašte.« »Možda mi nećete vjerovati, čovječe, ali ja mrzim te profesionalne heroje.« »Vjerujem vam, čovječe. I čini mi se da ih mrzite baš pošteno... Znam za jednu tihu prčvarnicu, tri ulice na zapad. Tamo da dovršimo priču.« »Dovršimo! Ta još nismo ni počeli! Čini mi se da ste za priču dobili dvjesto devedeset dolara... Čovječe!« »Ne bojte se, sve će biti kako treba, stara vojničino.« Jedan sat i deset minuta kasnije, Bonner je svoj maleni spiralni notes već bio gotovo napunio bilješkama. Za svojih je tri stotine dolara dobio poštenu protuvrijednost - bar ukoliko je mjerimo svime čega se knjigovođa sjetio. To što je on mogao izvesti bilo je zapanjujuće, jer je bio sposoban - ako mu je vjerovati - točno se prisjetiti rečenica, pa čak i riječi. Što sve to znači, morat će, međutim, prepustiti drugima. Bonner je iz tih informacija uspio razlučiti samo to da su Trevavne & Co. zahvaćali široko, ali ne i kopali duboko. Mogao je to, međutim, biti i krivi zaključak. Drugi će to znati bolje. »To bi otprilike bilo sve, bojniče«, rekao je komercijalist Genes-seeja pod dugom lažnom kosom. »Nadam se da ćete na tome zaraditi koji 'čvarak', hoću reći ako ste stvarno vojnički tip, a ne manijak na nekakvom svom križarskom pohodu.« »A što ako sam ovo drugo?« »Onda se nadam da ćete ga zabiti G.I.C.-u.« »Vidim da znate biti i fleksibilni.« »Čista guma. A životni su mi ciljevi kao u uličnog cucka. Ja sam svoj uzvišeni cilj.« »Sigurno vam je lijepo tako živjeti.« »Sasvim udobno... A za tu udobnost mogu zahvaliti vama.« »Molim?« »O, da, čovječe! Još prije nekoliko godina stvarno sam se ovako odijevao. Stvarno mislim, stvarno! Protesti, mirotvorni marševi, pješački maratoni za presušenu Gangu, svi su mi ljudi braća - crni, bijeli i žuti; ja ću promijeniti svijet... A onda ste me vi mamice poslale u 'Nam. Tamo je bilo ružnih scena, čovječe. Odnijelo mi pola želuca. A za što? Za pobožne ljude, kao od plastike, što kenjaju unjkajući kroz nos?« »Rekao bih da su vam takvi doživljaji mogli obnoviti životnu energiju, mislim, da možete bolje mijenjati svijet.« »Možda nekima, meni ne. Izgubio sam i previše mesa oko pupka, ja sam svoje platio. Sveci prodaju kurve, a Isus Krist nije superstar. Sve su to ružne scene. I sad hoću namjestiti svoju.« Bonner je ustao od malenog, prljavog barskog stolića. »Prišapnut ću im koju. Možda vas postave za predsjednika Genessee Industriesa.«

»Ne odbijam unaprijed ni tu mogućnost... I, vojnice, ono sam mislio ozbiljno. Hoću svoje. Ako se i Trevavne pojavi na tržištu, da čujem i njegovu ponudu. Volio bih da to znate.« »To bi vam moglo biti prilično opasno. Možda vam budem morao otpiriti i drugu polovicu želuca. Ja bih o tome ipak još malo promislio.« »U to sam uvjeren... Ali ja sam u tim stvarima pošten. Najprije ću vas nazvati i pružiti vam priliku da mu nadbijete cijenu... Mislim, ako se pojavi na tržištu.« Bonner se zagledao u knjigovođin enigmatski smiješak i ponešto sulud izraz na licu. I upitao se je li čitava ova večer bila samo jedna vraški golema pogreška. Taj se Genesseejac poigravao s njim na vrlo nezdrav način. Bonner se nagnuo prema njemu i objema se rukama uhvatio za rub stola. Progovorio je čvrstim ali mirnim glasom. »Da sam na tvome mjestu, jako bih pazio da ne pecam na obje obale rijeke. Urođenici znaju biti nastrojeni vrlo neprijateljski.« »Dajte se opustite. Htio sam samo vidjeti kako trzate... A trzate se kao trzalica... Nema frke. Rado bih sačuvao taj ostatak želuca... Ciao.« Paul se odgurnuo rukama i podignuo. Ponadao se da tog neobičnog, nezdravog mladića neće vidjeti nikada više. Bio je to infor-mator najgore vrste - i obično najbolje za posao: kanalizacijski štakor koji trčkara po tunelima punim gadosti i ne boji se sunca, nego ga samo donekle prezire. Osjećajući obvezu samo prema sebi. Ali molim, to je i sam priznao. »Ciao.« Mladi odvjetnik Sam Vicarson još nikad nije bio na Ribarskom molu. Vjerojatno je to bilo bedasto, ali si je bio obećao da će ga jednom obići. A sad je imao dva sata za sebe prije sjednice u pet i trideset u Trevavneovoj sobi. Predsjednik je pododbora ta dva sata nazvao nagradom za neobično dobro ponašanje za sastanka u Genesseeju. Sam Vicarson je na to odvratio da bi im svima trebali dati Oskara. Taksi se zaustavio kraj ribljeg bara s košarama punim morske trave i velikim mrežama od konoplje nabacanim pred ulazom. »Gospodine, tu počinje mol. Točno na sjever, uz obalu. Želite li otići nekamo posebno? Možda u Di Maggio's?« »Ne, hvala. Sve u redu.« Platio je vozaču i izišao iz taksija. Smjesta je osjetio težak zadah ribe pa se upitao - jer je čitav taj kraj izgledao nekako umjetno i namješteno - ne dovode li ga cijevima. Nasmiješio se i krenuo ulicom punom dućana s kuriozitetima i barova s »ugođajem«, dok su se ribarske brodice Ijuljuškale na vezovima, a posvuda ležale mreže. Pola milje putopisa što ga je vrlo znalački pripremio turistički savez. Lijepo se će se provesti. Lijepo će se provesti čitava ta dva sata. Skrenuo je u mnoštvo dućana, pa iz vica poslao razglednice nekolicini ciničnih prijatelja najjezivije što je mogao naći. Za Tre-vavnea i Alana Martina kupio je dvije groteskne džepne svjetiljke duge sedam-osam centimetara, a u obliku morskog psa. Kad bi se pritisnula leđna peraja, osvijetlila bi im se usta. Odšetao se sve do drugog kraja mola gdje su se brodice doimale autentično ili, točnije, gdje su oko njih skupljeni ljudi očito kanili živjeti od mora, a ne od turista. Zatim je krenuo natrag, zastajući svakih dvadesetak metara da pogleda kako ribari istovaraju lovinu i crijevima ispiru kabanice. Ribe su bile zaista fantastične. Raznih oblika i s

neobičnim mrljicama boje usred prevladavajućeg sivog, s očima bez vjeđa, tako praznim, tako mrtvim i mudrim. Pogledao je na sat. Bilo je već skoro četiri i petnaest. Do Mark Hopkinsa bilo je dvadeset minuta taksijem, a htio si je ostaviti vremena za tuširanje. Sto znači da mu ostaje taman petnaestak minuta u kojem od obalnih barova. Što se svakako mora naći na programu obilaska mola. Kad je drugi put podignuo pogled sa sata i počeo ubrzano računati, opazio je dvojicu kako stoje možda petnaestak metara dalje. Gledali su ga. A onda su se žurno okrenuli i počeli razgovor - prebrzo, preumjetno. Tada je Vicarson shvatio što je upravo učinio. Sunce San Francisca na njegovu je satu stvorilo odbljesak, zato se okrenuo da ga ponovno pogleda u vlastitoj sjeni. Učinio je taj pokret u posljednjoj sekundi. Ona dvojica to nisu očekivala. Vicarson se upitao tko su oni. Ili mu je to mašta preopterećena zbog Trevavneova stalnog pozivanja na oprez? Uz dno se mola počela redati velika družina skautkinja, praćena velikim kontingentom odraslih vođa. Pripremale su se za juriš na drugi kraj mola usred provala smijeha i roditeljskih ukora. Pa krenuše. Turisti pak odstupiše da propuste Trupu 36, Oakland Brow-nies. Vicarson je krenuo ravno u trupu i stao se probijati, stalno se glasno ispričavajući. Stigao je do posljednjih redova pod kritičnim okom nekoliko odraslih pa izronio na niti deset metara od ulice. Jurnuo je u prečicu pa skrenuo desno te ušao u rijeku ljudi na strani okrenutoj obali. Dvije ulice južnije opazio je pretrpan kafić s reklamom »Piće u zaljevu« i hitro prošao kroz vrata. Šank je imao oblik potkove, a otvoreni mu je kraj bio kraj uličnog ulaza. Slijedio je čudne konture zgrade te se pružao i iznad vode. »Piće u zaljevu«, doista. Smjestio se na sredini potkove da može držati na oku i sjeverni kraj mola i ulicu. Naručio je ribarski punč i počekao, sve se pitajući hoće li opet ugledati onu dvojicu. I ugledao ih je. Samo što je sada, kad su mu se pojavili pred očima, s njima bio i treći. Krupan, podebeo muškarac od pedeset i nešto godina. Sam Vicarson je gotovo ispustio zamućenu čašu s ribarskim punčem. Tog je trećeg već bio vidio. I teško da ga je mogao zaboraviti, i to bez obzira na okolnosti njihova susreta - ili možda baš zbog njih. Tog je okrupnog muškarca posljednji - i jedini put - vidio na igralištu za golf i to usred noći, tri tisuće milja odavde. U Chevy Chaseu u Marvlandu. Bio je to čovjek koji je savio ruku pijanom kongresmenu iz Californije i bacio ga na tlo. Trevavne je stajao kraj hotelskog prozora i slušao Vicarsonov opis događaja, ali je svoje mišljenje držao za sebe. Mladi je pravnik upravo opisao Marija de Spadantea. A ako je to doista tako, ako je De Spadante u San Franciscu, onda u igru oko Genessee Indu-striesa ulaze i još neke okolnosti o kojima nije ni mislio. Mario de Spadante je zasluživao pažljivo razmatranje. Taj »mali građevinar iz New Havenu kojemu se posrećilo uz Božju pomoć i mnogo marljiva rada«. Trevavne ga prije sa svime time nije dovodio ni u kakvu vezu. Nije ni bilo razloga da je traži. »Nisam se prevario, gospodine Trevavne. Bio je isti taj. I koji je on vrag?« »Na to možda uspijem odgovoriti nakon nekoliko telefonskih razgovora.« »Bez zezanja?«

»Volio bih da nije tako... Ali ostavimo to za kasnije. O tome ćemo danas popodne.« Otišao je do naslonjača. Alan Martin i Sam sjedili su na sofi, s papirima na klupskom stoliću pred sobom. »Imali smo vremena o svemu malo promozgati, steći malo perspektive. Sto d o tome misliš, Alan? Kako misliš da je prošlo?« Sredovječni je knjigovođa zirnuo na papire. Uštipnuo se za hrbat nosa i progovorio zatvorenih očiju. »Goddard se smrznuo od straha, ali je davao sve od sebe da se to ne vidi.« Otvorio je oči. »Osim toga se i smeo. Stalno je pritiskao prste o stol, vidjelo se kako mu rade žile. Evo, napravio sam neke bilješke.« Sad je Martin dohvatio "podložak s klupskog stolića. »Sporazum sa sindikatom u Pasadeni - to ga je prvo bacilo s nogu. Ne vjerujem da se tome nadao. I ne vjerujem da je bio baš jako sretan kad je Sam iz njegovih momaka počeo izvlačiti ime sindikalnog pregovarača.« »A taj je bio?« upitao je Trevavne. »Manolo. Ernest Manolo«, odvratio je Vicarson, pogledavši u papire na čajnom stoliću. »Ugovor po mjesnim mjerilima i nije bio previše opak, no ako to posluži kao obrazac za čitavu državu, onda je to čista prodaja.« »A hoće li poslužiti?« »Ovisi o Manolu i njegovima. Vidjet ćemo da li ruka ruku mije«, odgovorio je Vicarson. »Hoćeš reći da je sindikat na tog... Manola prenio tolika ovlaštenja?« »Manolo je startao osrednje, ali je sad u naglom usponu. I nitko na nj ništa ne prenosi. On sam uzima. On je rođeni huškač - križarski tip čovjeka. Kao Chavez, ali je u prednosti zbog naobrazbe. Ekonomija, Sveučilište Novog Meksika.« »Daj dalje, Al.« Sad je Trevavne iz džepa izvadio omotnicu. »Mislim da si Goddarda sasvim smotao kad nisi pošao tragom mnogih Genesseejevih premalenih predračuna. Jer imao je dosje Pittsburg Cvlinder Company, pošiljke armatura iz Detroita i legira-nog čelika - također iz Detroita, zatim houstonskih laboratorija, Green Agencvja i Bog bi ga znao čega sve ne. Već nas se bio spremao zatrpati papirima, opravdanjima... Ipak sam uspio doći do šefa projektnog. U Houstonu. Ali njegovo se ime još nikad nije pojavilo u našim papirima. Ralph Jamison. Goddardu on nikad ne bi pao na pamet, laboratorijski štakor koji stoji iza prevrtanja sto i pet milijuna dolara... A onda je, kad smo ga upitali za Bellstarove projekcije, gotovo protjerao prste kroza stol. To je i shvatljivo, jer Genessee s njima ima probleme vezane sa zakonom protiv trustova.« »Velim vam kao ovdje najbriljantniji pravni praktičar«, rekao je Sam Vicarson sa smiješkom, »da je tu presudu o Bellstaru donio itko drugi, a ne stari sudac Studebaker, oborili bi je već prije mnogo mjeseci.« »Sam, zašto si to rekao? Nešto sam takvo već čuo.« »O, Bože, gospodine Trevavne, upitajte bilo kojeg pravnika specijaliziranog za trustove, a koji je proučio svoje knjige. Sporazum je Genessee Bellstar bio pun rupa. Ali je Joshua Studebaker presudio u njihovu korist. Stari je Joshua malo poznata sudska tradicija, no ipak tradicija. Mogao je otići i više, ali mu je draže bilo sjediti u svojim odajama u Seattleu. Tihi dijamant iskopan iz ropstva. Crnac, gospodine Trevavne. Kad pričamo o klincima šibanima, i rahitičnima, i koji su grebli zemlju da iskopaju prepolovljeni krumpir, pričamo i o starom Joshu. Sve je on to proživio na vlastitoj koži. Njegove bi presude nerado rušio i sudac vrhovnog suda.«

»Nisam to znao.« Alan Martin je bio fasciniran tom novom informacijom. »Za nj nisam nikad ni čuo.« »Ni ja«, pridružio se Trevavne. »Tome se ne čudim. Studebaker je i dušom i tijelom odan svojoj privatnosti. Ne daje intervjue, ne piše knjige, samo članke o najza-petljanijim pravnim pitanjima u superakademskim stučnim časopisima. Proveo je četrdeset godina spetljavajući i raspetljavajući pravne odluke... Vele da je posljednjih godina počeo malo popuštati - i sad ga počinju shvaćati.« »Hoćeš reći da je nedodirljiv?« postavio je Trevavne pitanje. »Zbog više razloga. Najprije je genij, zatim crnac, ekscentrik na svoj način, upravo zastrašujuće dobro shvaća pravne apstrakcije, pa još i crnac. Jesam li vam ga oslikao?« »Crnac je i uspio u životu«, rekao je Alan Martin rezignirano. »Uspio se popeti na najviši vrhunac planine.« »Ali si izostavio vrlo važnu informaciju... ili sud«, rekao je Tre-vayne. »Zašto je donio takvu odluku?« Sam Vicarson se nagnuo iz kauča. »Već sam rekao da njegova reputacija počiva na pravnim zavrzlamama... apstrakcijama. Pri balansiranju, pa onda i opravdavanju očitih Genesseejevih nepravilnosti, pozvao se na frazu 'masovno ljudsko nastojanje'. A izvjesne je upitne ekonomske odnose opravdao potrebom za 'kompatibilnim motivima' pri velikim ulaganjima. I napokon je izbacio i adut: u tri riječi, država nije dokazala potrebu za vitalnom konkurencijom.« »Ma što sve to znači?« upitao je Alan Martin, a pogled mu je odavao potpuno nerazumijevanje. »Osim da si pročitao te glupe papire?« »Iz tog lonca mogu samo oni grabiti.« »Što nema nikakve veze s legalnošću čitave situacije«, umiješao se Trevavne. »Zaključak?« Sam se zavalio u kauč. »Ili je stari Josh lutao svom tom pravnom gimnastikom dok nije stigao do bitne istine sa svim njezinim ljudskim nesavršenostima, ili su iza svega stajali i skriveni motivi. Iskreno govoreći, ne bih se kladio u potonje. U... 'kompatibilne motive', da se poslužim njegovim riječima. Napokon, on je živa pravna enciklopedija. Iako svi mi ovdje vjerujemo da u zakonu ima bezbroj rupa, on bi ih ipak možda znao začepiti do posljednje.« »Toliko o Bellstaru.« Trevavne je nešto pribilježio na poleđini omotnice u ruci. »Sto još, Alane?« »Goddard se ljutio - hoću reći da je žmirkao i smješkao se i gotovo zabio nokte u drvo kad si se očešao o pitanje Armbru-stera. Senator je za nj nedodirljiv. Ne vjerujem da je shvatio na što ciljaš. A da budem iskren, nisam ni ja... Armbruster je bio trn u oku velikih korporacija, napose monolita poput Genesseeja. On nije shvaćao tvoja pitanja o tome je li se tražilo mišljenje Armbru-stera glede statistike zapošljavanja.« »Zato što njega nitko nije pitao za mišljenje. Zato što je on pitao druge.« »Još mi nije jasno.« »Liberalni se senator za posljednjih izbora bavio nekim prilično neliberalnim razmišljanjima.« »Bez zezanja?« Vicarson je razrogačio oči. »Kamo sreće«, odvratio je Trevavne.

»A posljednje što sam zapisao - Samu sam prepustio pravne priče - jest izravno izvrdavanje, u kojem su svi sudjelovali, jednoglasno, o zrakoplovnom lobiju. Tu su se bili dobro pripremili. Prema njihovim podacima, oni su preuzeli najviše dvadeset dva posto njegova financiranja. Prema statistikama lobija, međutim, taj je udio dvadeset sedam posto, i to samo što se zna, a vjerojatno još dvanaest ide ispod pulta. A kad bih si dao truda, pa prosijao i podružnice, pa u igru ubacio i Green Agency u New Yorku, kunem vam se da bih iskopao još dvadeset posto. A doboga mi je jasno da taj Genessee u taj lobi ulijeva minimum sedam milijuna, ali to neće priznati. Velim vam, kad je riječ o odnosima s javnošću, oni ih prodaju pod više etiketa no što ih Sears Roebuck ima u katalogu. Etiketa. Nacija etiketa, pomislio je Andrew Trevavne. »Tko vodi Green u New Yorku?« »Aaron Green«, odgovorio je Sam Vicarson. »Filantrop, pokrovitelj umjetnosti, financira izdavanje pjesama. Čovjek na visini.« »Moj suvjernik«, dodao je Alan Martin. »Samo što potječe iz birminghamske 'Naše klape' a ne iz New Britaina, Connecticut, gdje mi Zudije jedemo kielbasu a Poljaci nas mlate bokserima... To je sve što sam napisao.« Etikete. Nacija etiketa. Andrew Trevavne je neupadljivo zabilježio još nešto na poleđini omotnice Mark Hopkinsa. »Ovo je bilo za pet, rabi Martine. Da napravimo bar mitzvah za mladoga Sama?« »Nakon tolikih škola koje sam prošao? Težak ste vi čovjek, gospodine predsjedniče.« »Pa priznajemo ti da si erudit, nije li tako, Alane? A priznajemo ti i rafinirani ukus pri izboru darova.« Trevavne je dohvatio upaljač u obliku morskoga psa sa stolića sa svjetiljkom pa pritisnuo leđnu peraju. U ustima mu, međutim, nije zasvijetlilo. »Duguješ mi još i bateriju... I sad, što nam je pribavio učeni pravni savjetnik?« »Govno... Smiješno je da mi se ta riječ čak i ne sviđa, pa ipak se često njome služim. Ali sad baš pristaje.« Vicarson je ustao s kauča, prišao hotelskom televizoru pa mu opipao vrh. »Što je govno?« upitao je Trevavne. »Stručni je izraz non klapare. Ili bar moj.« Sad se Vicarson okrenuo prema Martinu i Trevavneu. »Goddard je danas popodne bio doveo pravnika, ali on nije imao pojma što se to kvragu zbiva. Non klapare; nije imao što ponuditi. On je bio tamo samo kao osiguranje da mu se nitko ne suprotstavi na pravnom polju - i to je sve. A nije smio ništa znati. Našao se u vrlo glupom položaju.« »Isuse, opet se ponavljam«, rekao je Martin, »ali mi još ništa nije jasno.« »Glupi Žudijo.« Vicarson je na Martina bacio praznu pepeljaru, i ovaj ju je uhvatio ljevicom i bez napora. »On je bio kulisa. Čista fasada koja je pazila na jednu i na drugu stranu kao nekakav pristrani referent. Hvatao nas je za riječi, tražio klasifikacije - ništa bitno, same brbljarije. Spajaš?... Trebao se pobrinuti da neki budući prikaz njihova rada bude čist. I, držite me za riječ, danas popodne nije izrečeno ništa što bi ikom moglo poslužiti u sudnici.« Vicarson se zavalio u stolicu i tobože je pritisnuo leđima. »No dobro, gospodine Blackstone6. Zašto vam to toliko ne da mira?« Promijenio je položaj tako da mladom Samu može posvetiti punu pažnju. »Razlog je jednostavan, moj vođo. Nitko ne dovodi pravnika, pa još korporacijskog, u takav položaj ako već nije napunio gaće od straha. Nešto mu se ipak kaže!... A ovaj nije znao baš ništa. Vjerujte mi na riječ, gospodine Trevavne, on je tapkao kroz mnogo crnji mrak nego mi.«

»Sad si se već počeo služiti taktikom suca Studebakera, Sam. Sve same apstrakcije«, odgovorio je Trevavne. *William Blackstone (1723.-1780.) engleski pravnik i pisac vrlo popularnog pravnog priručnika. (Op. pr.) »Ne, zaista, to je samo uvod.« Vicarson je najednom prekinuo mladenačko krivljenje i hitrim se korakom vratio do kauča. Sjeo je i dohvatio list s klupskog stolića. »I ja sam napravio poneku zabi-Iješku. Ne baš tako pedantno kao Al - jer izbjegavam opake ljude ali sam i sam smislio bar ponešto... Kao prvo nagradno pitanje, što velite na zločinačko udruživanje?« Oba su se sugovornika najprije pogledala međusobno, a onda Vicarsona. »Mislio sam da danas popodne nije bilo izrečeno ništa što bi ikom moglo poslužiti u sudnici«, rekao je Trevavne i zapalio cigaretu. »Kvalifikacije - ali ne same za sebe. U kontekstu ostalih informacija, i uz još mnogo kopanja, možda bi moglo upaliti.« »Sto to?« upitao je Martin. »Goddardu se omaknulo da on - a 'on', to je Genessee Industries - nije znao za kvote čelika prije nego što ih je lani u ožujku objavio Predsjednički odbor za uvoz. Činjenica da je Genessee u zadnji čas iz Japana, od Tamishita dao dopremiti čitavu armadu ingota, pripisana je povoljnim tržišnim okolnostima i vidovitom odboru za nabavu. Govorim li pravo?« Trevavne je kimnuo glavom, Martin se igrao grotesknom džepnom svjetiljčicom. »I?« upitao je. »U kolovozu je Genessee izbacio paket dionica. Stotinjak milijuna dolara... Mi pravnici stalno vrebamo na takve stvari, jer se želimo ubaciti u posao. Tad se vrti velika lova. Ali sam skrenuo... Posao je s dionicama preuzela čikaška tvrtka Brandon & Smith, vrlo velika, vrlo aristokratska. Ali zašto baš u Chicagu? U New Yorku su ih iza ugla imali na tucete, sve ugledne i provjerene tvrtke.« »No daj, daj«, prekinuo ga je Trevavne. »Na što ciljaš?« »Moram to ovako, malo zaobilazno. Da vidite pozadinu svega... Prije dva tjedna Brandon & Smith je uzeo i trećeg glavnog partnera. Nekog lana Hamiltona, besprijekornog člana odvjetničke komore i...« Dalje nije ni stigao. Andrew se nagnuo i pružio ruku u kojoj je držao omotnicu. »lan Hamilton je bio u Predsjedničkom odboru za uvoz.« »Nakon što je Bijeloj kući podnio izvješće, odbor je formalno stavljen na čekanje. U veljači, prije devet mjeseci. Iako nitko nije znao hoće li Predsjednik prihvatiti savjet, od pet se članova komisije očekivalo - na to su bili i zakonski obvezni - da će o svom nalazu šutjeti.« Trevavne se zavalio i na omotnicu pribilježio još nešto. »No dobro, Sam... To je već nekakav trag. Sto imaš još?« »Sitniš, uglavnom. Ali možda u njemu nešto proberete.« Sva su trojica nastavila razgovor još tri četvrt sata. Trevavne na omotnicu Mark Hopkinsa nije više zapisao ništa. Dok su razgovarali, Andy je pripravljao martinije iz sastojaka što su ih naručili od sobne podvorbe. Seciranje se konferencije u Genesseeju bližilo kraju.

»Sad ste nam, gospodine Trevavne, pročešljali ono što u šali zovemo mozgom«, rekao je Vicarson. »A sad, što vi o tome mislite?« Trevavne je ustao iz naslonjača i podignuo omotnicu. Prišao je dvojici pomoćnika na sofi i bacio je na klupski stolić. »Mislim da smo dobili što smo tražili.« Vicarson je podignuo omotnicu i postavio je između sebe i Mar-tina. Pročitali su uredno, krupnim slovima ispisana imena: ERNEST MANOLO - Pasadena RALPH JAMISON - Houston JOSHUA STUDEBAKER - Seattle MITCHELL ARMBRUSTER - Washmgton AARON GREEN New York City IAN HAMILTON - Chicago »Lijepo zaokružen popis, Andrewe«, rekao je Alan Martin. »Vrlo lijepo. I svaki je povezan s nekom Genesseejevom operacijom pod skupim i neobičnim okolnostima. I uloge su lijepo podijeljene - zbog toga to i jest tako zanimljivo. Krenimo od Manola, koji pregovara sa sindikatima. Zatim su tu Jamison, zadužen za projektiranje i proizvodnju, pa Studebaker, što je u pravnom smislu vrlo neobična odluka, i to na federalnoj razini, pa Armbruster, ravno iz Senata. Ima ih i još, ali nitko od njih nije izravno radio s Genesseejem u Californiji. Aaron Green pak raspodjeljuje većinu sredstava nacionalnog lobija - zahvaljujući G.I.C.-u... lan Hamil-ton? Tko zna? Ali me hvata nervoza kad vidim čovjeka, tako bliskog Predsjedniku, a tako blizu paketu dionica velikog vojnog dobavljača, i to vrijednog sto milijuna dolara.« »I što da sada radimo?« upitao je Martin i od Sama uzeo omotnicu. »Mogli bismo, recimo, pokušati o svakome doznati što više.« »Možemo li to, međutim, obaviti a da ne pobudimo preveliko zanimanje?« »Mislim da bih mogao«, odgovorio je Sam Vicarson. »I meni se to itekako čini«, rekao je Andy i nasmiješio se. »Dajte, istražite mi sve od reda, temeljito i brzo. A onda bih volio porazgovarati s Manolom, Jamisonom, Studebakerom, suočiti se s njima u pitanju pregovora sa sindikatom u Pasadeni, promjeni projekta u houstonskom laboratoriju, te presudi u vezi Bellstara u Seat-tleu. Možda ne dobijemo ništa, možda su sve to izolirani slučajevi, ali ne vjerujem. Mislim, naprotiv, da ćemo dobiti nekakve obrise, shemu Genesseejeva rada. Čak i ako među njima ne postoji veza, ipak ćemo dobiti lijepu predodžbu u Genesseejevim metodama.« »A što ćemo s posljednjom trojicom? Sa senatorom, Greenom i Hamiltonom?« upitao je Martin. »Ostavit ćemo ih sa strane dok ne popričamo s ostalima«, odgovorio je Trevavne. »U ovom je času najvažnije da udaramo brzo, a da nitko nema pojma što zapravo radimo. Ili, da se poslužim bon-nerizmom, treba izvesti iznenadni zaobilazni manevar i zatvoriti kliješta, tako da nitko nema ni vremena smišljati nekakva objašnjenja... U ovom se času samo vozikamo na državni račun; kruži priča da nas trojica rutinski upadamo u razne tvornice - od San Francisca do Denvera. Dobro, neka tako i ostane. Idemo dalje. Samo što će biti i malog izostanka s posla.« »Izostanka s posla? A zašto sad to?« Sam Vicarson kao da je bio opčinjen Andrewovim brzim manipuliranjem.

»Alan, ti sad ideš u Pasadenu, potraži Manola. Ti se razumiješ u natezanja sa sindikatom, sjećaš se kako smo prije mnogo godina pregovarali po čitavoj Novoj Engleskoj. Otkrij kako je to Manolu uspjelo bez glavonja iz sindikata. I zašto o tome toliko šuti, zašto taj sporazum nije razvijen u obrazac za čitavu zemlju. Za to su Manola trebali okruniti i preseliti u središnjicu u Washingtonu. Ali nisu.« »Kad krećem?« »Sutra ujutro. Ako se Sam pojavi s dovoljnim komadom Mano-love biografije da imamo od čega krenuti.« Vicarson je svojim bilješkama dodao još nekoliko. »Bit će to duga noć, no vjerujem da ću uspjeti.« »Potražit ću na istoku Mikea Ryana. On je inženjer aeronautike, to je dosta blizu Jamisonovu poslu u Houstonu. Poslat ću ga u Genesseejev laboratorij da otkrijem kako se Jamison uspio izvući nakon preinake vrijedne sto i pet milijuna dolara. Kakvom su to čovjeku dane tolike ovlasti... Sam, ako malo produžimo noć, bi li mogao iskopati podatke i o Jamisonu?« Vicarson je spustio olovku. »Netko na tako visokom položaju u Genesseeju mora biti i donekle provjeren?« »Nedvojbeno«, odgovorio je Alan Martin. »Znam jednog razočaranog iz FBI-a. Išli smo skupa u školu. On nikad nije bio u Hooverovu taboru, ali to Hooverova klapa ne zna. On će nam pomoći, nitko neće ništa znati.« »Odlično. A sad si ti na redu, Sam. Povadi sve informacije do kojih možeš doći o presudi u slučaju Bellstar, onoj Studebakerovoj. Pa je čitaj dok je ne naučiš recitirati redom i natraške. A čim se Alan vrati, ti putuješ u Seattle. Tvoj je zadatak Studebaker.« »S posebnim zadovoljstvom«, odvratio je Vicarson. »To je div od čovjeka, možda mu sljuštim malo laka.« »Samo da s tim lakom sljuštimo još nešto«, rekao je Trevavne. »Andrew?« Alana Martina kao da je nešto zabrinulo. »Veliš da sve to treba obaviti bez puno buke, da nitko ne shvati što im radimo. To će ići malo teže. Kako ćeš objasniti izbivanje s posla?« »Prije nekoliko godina Henry Kissinger je na 'turističku' otputovao na Tajvan. Ali umjesto u svom hotelu, bio je u Pekingu.« »No dobro«, odvratio je Martin. »To je onda u redu. Ali je njemu bio osiguran sasvim poseban prijevoz. A ako nas netko motri - što nam je vraški dobro poznato - lako će provjeriti i avionske rezervacije.« »Ova je na mjestu«, odgovorio im je Trevavne obojici. »No i mi ćemo imati sasvim poseban prijevoz. Nazvat ću svog suru Douga Pacea u New Havenu. On i ovdje i u Washingtonu može osigurati privatni avion. A motrit će se i na Ryana.« »Nisi ispao iz forme, Andrew«, rekao je Martin. »Možda Douga strefi kap, ali će to obaviti.« »Znaš i sam da mi još nije oprostio što sam te kidnapirao.« »Moja mu žena svaki dan na posao donosi domaću juhu. Boji se da me ne uzme natrag.« Martin se nasmiješio, Trevavne se nasmijao. »Gospodine Trevavne?« upitao je Sam Vicarson, zagledan u svoje bilješke. »Da?« »Ja tu vidim jedan problem.« »Samo jedan?« upitao je Martin. »Kakvo olakšanje.«

»Jedan, ali vrijedan. Kako znamo da ta bratja - Manolo, Jami-son, Studebaker - čim nas ugledaju neće povući alarmnu kočnicu i nazvati upravu Genesseeja?« »To doista jest problem. A mislim da ga možemo riješiti samo pomoću konkretnih prijetnji. Moramo im pristupiti s tvrdnjom da su oni samo malen djelić mnogo, mnogo veće petljancije. Ti su razgovori povjerljivi; ako odaju tajnu, mogli bi završiti na sudu. Budući da sve to ima veze s vojskom, mogli bismo se pozvati na Zakon o nacionalnoj sigurnosti.« »Paragraf tristo pedeset osmi!« Vicarson se zadivio samome sebi. »To sam pokupio od Bonnera u nekakvoj prepirci.« »Pa da probamo... A sad, obojica imate puno posla, a i ja moram obaviti neke razgovore. Hoće li Paul večerati s nama?« »Ne«, odvratio je Sam. »Veli da ide loviti komade. Ta me vucibatina nije čak ni pozvala.« »Završit će pred prijekim sudom zbog zavođenja malodobnica«, rekao je Martin i zasmijuljio se. »Hvala oče Ben Gurion.« »Onda razlaz.« Trevavne je pružio ruku prema omotnici. »Preksutra smo u Boiseu, Idaho, u podružnici I.T.T.-a. Uskladi se s nama i budi tamo, Alane. Nakon razgovora s Dougom zovem te u hotel. A iz Boisea, Sam, krećeš u Seattle.« »Aktiviraj se u pododboru i nagledaj se svijeta«, rekao je Sam Vicarson pa iskapio martini. ** Trevavne se zavalio u jastuk i podignuo noge na krevet. Telefonske je razgovore odvalio. Phvllis veli da joj jako nedostaje; dok ga nije bilo kod kuće vratila se u Barnegat. Život je bio bez događaja. Pam i Steve su preživljavali u školi. Pam je ovog polugodišta dobila nekakvu nagradu iz kemije, odakle joj samo talent za tako nešto? Phvllis je za sutra na večeru pozvala Swansonove. Još se uzrujavaju zbog one epizode s heroinom. Policajac Fowler u Centralnoj postaji nije se pomaknuo ni za dlaku. Za aranžman s malim avionom pobrinut će se sura. I najam i plan leta bit će na njegovo, Paceovo ime, a prva će destinacija vjerojatno biti malo privatno sletište kod Redvvood Citvja. Ne San Francisco International. Javit će mu se. Osim toga će sura diskretno, ali temeljito, istražiti područje Hartford-New Haven, i otkriti gdje se nalazi Mario de Spadante. To neće biti teško, jer je De Spadante na svoju kompaniju prenio vrlo malo ovlasti. Zbog toga će stvoriti probleme - izmisliti ih - koliko ih već bude trebalo da izazovu njegovu trenutačnu pažnju. Nazvao je i Michaela Ryana, koji je još bio u svom uredu u Potomac Towersu. On mu je osvježio večer rekavši da poznaje Ral-pha Jamisona. I to zapravo jako dobro. Obojica su bila pozvana u Lockheed da rade na modelu nadzvučnog aviona - kao stručni savjetnici. »Andy, taj je šmokljan lud. Ali u metalurgiji nema ga boljeg. Vrag neka me nosi ako nije genij. A čovječe, kako taj živi! Isisat ću ga do suha.« Ryana će Doug Pače nazvati izravno iz New Havena; shvaćao je čemu ta tajnovitost i bio je siguran da se na tom području može nositi s Jamisonom. Ryan će pokušati obaviti posao i dočekati ih u Boiseu. Ako ga do tada ne uspije obaviti, putuje za Denver, sljedeću postaju turističke turneje.

Posljednji je telefonski razgovor Andrew obavio s Washingto-nom. S Robertom Websterom preko privatne linije u Bijeloj kući. Napokon ga je dobio doma. Zamolio ga je da mu skupi sve što može o Mariju de Spadanteu. Webster je obećao da hoće. Trevavne je spustio pogled na omotnicu u ruci. Bila je zgužvana, puna pregiba od stalnog svijanja i razvijanja. Ali ono na njoj napisano još se jasno razabiralo: ERNEST MANOLO - Pasadena RALPH JAMISON - Houston JOSHUA STUDEBAKER - Seattle MITCHELL ARMBRUSTER - Washington , AARON GREEN - New York City 7 IAN HAMILTON - Chicago To je bio njegov stvarni itinerar. Šestorica koja bi mu mogla pomoći da shvati prividnu velebnost Genessee Industriesa. Sam Vicarson je ušao u mali putnički terminal zračne luke kotara Ada, deset milja od Boisea. Iz Tacome ga je bio donio mlažnjak Lear Douglasa Pacea. Dok je bio u Tacomi, unajmio je auto i odvezao se u Seattle. U posjet sucu Joshui Studebakeru. Bio je to susret kojeg će se sjećati dok je živ. Ali i susret koji će opisati samo Andrewu Trevavneu. Ni Alanu Martinu, ni Mikeu Ryanu. Bilo je to nešto i pretajno i prestrašno za ičije osim Trevavneove uši. Vicarson je znao da je Mike prije nekoliko sati iz Houstona stigao u Boise. Alan se pak prekjučer vratio s razgovora s Manolom, te mu prepustio Lear za let do Seattlea. Večeras su se morali naći kod Trevaynea u hotelu. I tad će sve to pokušati složiti. Ali Sam će prije tog susreta morati potražiti Trevavnea. On će već znati što treba učiniti. Vicarson je bio umoran, iscrpljen i deprimiran, pa pomišljao da skrene u bar i okrijepi se pićem. Ipak je znao da to neće učiniti. Jer bi se napio kao zvijer, a od toga nikome nikakva dobra. Napose ne Joshui Studebakeru. *** Alan Martin je zurio kroz prozor automobila. Bio je sam. Andrew je već bio otišao na sastanak s podružnicom I.T.T.-a i to bez ikakva objašnjenja. Sam Vicarson je nazvao s aerodroma; nešto se zbivalo. Natpis je uz cestu glasio: »Boise, Idaho. Glavni grad države. 73 000 stanovnika. Središte Columbijske zavale.« Bilo mu je teško razmišljati o Boiseu, baš kao i nepotrebnim konferencijama što ih održavaju samo za kulisu. Nije uspijevao skrenuti misli s Pasadene. S Pasadene i tog žestokog malca, Ernesta Manola. S te nevjerojatno mlade ljutice. A Andrew nije želio raspravljati o njemu sve dok se večeras svi ne nađu zajedno. U tome je bilo logike: čuvaj informaciju, ne gubi detalje u prepričavanju. Andrew je imao pravo: morali su se i mogli međusobno poticati. I nije taj Manolo ni bio tako važan, i Andrew je opet bio u pravu. Manolo je bio samo sitan zubac na tom strašnom kotaču. Ernest Manolo, sindikalni pregovarač za čitavu južnu Califor-niju, uživao je popriličnu slobodu. A koliko je još takvih u zemlji?

Michael Ryan sjedio je u separeu u hotelskom kafiću. Samom je sebi išao na živce. Kako je mogao biti tako glup da bude tako proziran. Trebao je uzeti sobu pa u njoj i ostati sve dok ga Trevavne ne pozove. Do sto đavola! Naprosto nije mislio! A prva mrcina na koju je naletio u tom posranom kafiću bio je Paul Bonner! Bonner se, dakako, iznenadio. A kad on, Ryan, nije uspio smisliti nikakvo pristojno objašnjenje, Bonnerovo se iznenađenje pretvorilo u nešto drugo. Nešto drugo, što se vidjelo u vojnikovim očima. To nešto drugo. Do sto đavola! A tu je nehajnost, shvatio je, dugovao starom prijatelju, Ralphu Jamisonu. Glupom, ludom, po mozgu ošamarenom Jamisonu! Koji je krivotvorio nacrte da bi za Genessee Industries iz vojnih fondova izvukao sto i pet milijuna. Kako je to mogao učiniti? I kako mu je to uspjelo? Prodao se tvrtki od pete do glave. Jamison, sa svoje tri bivše, s četvero djece, tko bi ga više znao od koje, sa sredovječnim nestašlu-cima izvađenim ravno iz nekakvog posranog petorazrednog pornića. Genessee se brinuo za Ralpha Jamisona. Jamison mu je rekao da je to standardna radna procedura. »Ma Gen« se brinuo o njegovu talentu. I bankovne račune u Zurichu! Suludo! *** Prošla su već tri dana otkako su Trevavne i njegovi suradnici iz pododbora otišli iz San Francisca, ali Jamesu Goddardu nisu nikako izlazili iz glave. Nešto je pošlo po krivom. Dvije su posljednje konferencije bile samo produžena neugodnost. Bez knjigovođe. Na sastanku nije bilo knjigovođe. A nije bilo nikakve logike da na njemu ne bude i taj Martin. Alan Martin je bio troškovničar, baš kao što je to bio i on, Goddard. Bez njega su ostali previđeni i premnogi detalji; on bi ih sve pohvatao. A Trevavne se na račun svog suradnika zezao. Predsjednik se pododbora nasmijao i rekao da se Martin zavukao u Mark Hopkins jer je popio previše »vode koju piju urođenici«. Nakon posljednje konferencije, Goddard se odlučio raspitati. Mogao je to lako izvesti, pa čak i tako da to ispadne kao briga. Nazvao je hotel. Alan Martin se odjavio još prije dva dana. Zašto je Trevavne lagao? Zašto je lagao i drugi njegov suradnik, Vicarson? Kamo se Martin djeo? Da nije hitro otišao potražiti podatke o svemu otkrivenom na konferencijama? Otkrivenom njemu, a što je otkrio i James Goddard, predsjednik podružnice San Francisco Genessee Industriesa? No, što to? Kako da to otkrije, a da ne napravi opću uzbunu? To je bilo važno. Mario de Spadante je rekao da će neki možda morati izvisjeti kako bi oni gore ostali netaknuti. Goddard je znao da njega smatraju vitalno važnim. Tako ti Boga, stvarno važnim! On je bio važna figura. On je slagao brojeve, stvarao projekcije na temelju kojih su se donosile odluke. Čak ni on nije baš zasigurno znao tko te odluke zapravo donosi, ali je zato znao da se one bez njega ne bi mogle donijeti. On je bio ključ svega... ključ.

Pa ipak je znao i to da se iza sve pažnje koje mu iskazuju, iza sveg poštovanja kojim ga izvanjski časte, krije izvjestan prezir. Prezir prema čovjeku koji može razlagati, ali ne i raspolagati. Prema »knjigovođi«. Ali ovaj knjigovođa neće izvisjeti. Mahnuo je taksiju, i dok se ovaj zaustavljao uz pločnik, donio vlastitu odluku. Vratit će se u svoj ured i ukloniti mnoštvo vrlo povjerljivih papira. Pažljivo će ih položiti na dno torbe za spise i odnijeti kući. Brojeve. Svoje brojeve. Genesseejeve brojeve. Ne imena. Jer on zna kako se radi s brojevima. Čovjek se mora zaštititi. Možda od imena. *** Andrew Trevavne je iskočio iz taksija i ušao u aulu hotela. Samu Vicarsonu je bio obećao da će ga potražiti u njegovoj sobi. Ali je znao da bi već bilo vrijeme prije toga popričati s Bonnerom. Bez obzira na sve što bude doznao od Sama i Alana i Mikea Ryana, morao je večeras sjesti na Peaceov Lear i otići u Washington. A s obzirom na to što bi od svoja tri suradnika mogao doznati o Manolu, Jamisonu i Studebakeru, moglo bi mu se dogoditi da iz Washingtona odmah produži za New York i dalje za Chicago. Mitchell Armbruster. Aaron Green. lan Hamilton. No bilo ovako ili onako, nastupio je trenutak da se posluži Pau-lom Bonnerom. A Bonner ga je već čekao u koktel-baru. Susret će biti kratak. Trevavne se kolebao. Znao je da mora dovršiti to što je započeo. Posluži li se Faulom Bonnerom, time će Washington uvjeriti u »legitimnost« svog privremenog odlaska iz pododbora, no ima tu i još jedan aspekt. On se aktivno i svjesno prihvatio baš onakve manipulacije kakvu je trebao razotkriti - što će reći proračunatog obmanjivanja. Razlika je, racionalizirao je, bila u odsutnosti novčane koristi, i on je tu racionalizaciju na trenutak prihvatio kao nešto što ga u biti opravdava. No postojali su i drugi »profiti«, podjednako važne nagrade. Njemu nije trebao novac... Ne ulaže li on energiju, koju drugi ulažu u stjecanje novca, zato da bi došao do nečeg drugog? O tome više nije mogao mozgati, odluka je već bila donesena. Oživjet će - to ne taji - jedno od najtežih razdoblja svojega života. Pa će to i samo vrijeme učiniti fleksibilnim. Prije šest godina Phvllis je bila otišla u bolnicu radi kontrole. Mamografija tada još nije bila usavršena, a u grudima su joj se pojavile kvržice. Bio je izvan sebe, ali je ipak davao sve od sebe da bar izvana ostane miran, jer je znao da djeca slute da je stanje mnogo ozbiljnije nego što su im rekli - vidjela su ga kako se grize. A danas, šest godina kasnije, Paulu će Bonneru biti servirana moderna verzija tog događaja. Neodređena priča zamagljena sumnjama i ispunjena brigom. A s njom će doći i zamolba: Bi li htio predsjedati dvjema sljedećim konferencijama pododbora s dva dobavljača General Motorsa i Lockheeda? Održat će se u Denveru sljedećih dana. A tim je konferencijama potrebna »težina« njegove, Bonnerove nazočnosti. Sam Vicarson je za to naprosto premlad. Čini se da ni Alan Martin nema dovoljno autoriteta. Njegovi će ga suradnici u sve uputiti. Tako da on, Andrew Trevavne, može poći kući, obići bolesnu ženu.

Phvllis u petak popodne odlazi u privatnu bolnicu. Nitko osim Sama i Alana ne zna ništa o tom pregledu. Čak i ona dvojica iz 1600 koja je čuvaju u Barnegatu, znaju samo da odlazi na kontrolu. No Trevavne se u svakom slučaju u ponedjeljak vraća u Denver. Nakon što su popili piće, Andyju je bilo teško Paula Bonnera pogledati u oči. Bojnik se bio tako iskreno zabrinuo, i pristao da obavi sve što traži, samo da mu s vrata skine svaku brigu. O, Bože.' pomislio je Trevavne. U ovoj naciji etiketa, taj je čovjek moj neprijatelj. Ali mu samo gledaj u oči! Kako se boji -zbog mene. *** Paul Bonner je polako krenuo hotelskim hodnikom prema svojoj sobi. Otključao je vrata, ušao, i onda ih zalupio. Zalupio ih je tako žestoko da su dvije slike - loše reprodukcije što ih je izabrala uprava lišena svakog ukusa - zatreperile na zidu. Prišao je pisaćem stoliću, u kojem je uvijek stajala boca burbona, pa si natočio obilato piće. Natočio si je još jedno i brzo ga iskapio. Bilo bi sasvim moguće, razmišljao je, čitav ostatak dana naprosto provesti u sobi, naručiti još jednu bocu, pa se šutke i temeljito naliti. Ali molim, onda ništa iz čitave te maškarade. Ujutro bi bio pre-mamuran za sastanak s Alanom Martinom i Samom Vicarsonom, a oni bi ga trebali uputiti o onim poddobavljačima u Denveru. Velesranje! Ti su dabrovi tako nesposobni. A glavni među njima pri građenju te brane igra prljavu igru - vrlo prljavu čak i u privatnom pogledu. Ne bi ni pomislio da se Andrevv Trevavne može valjati u takvom kalu. To nisu činili čak ni ljudi obuzeti mržnjom. Svi su oni znali posegnuti za ženama kad je trebalo prenositi oružje i švercati, dizati uzbunu u džungli, krijumčariti narkotike, ali se njima nikad ne bi poslužili na takav način. Ne bi trgovali s bolno intimnim i povjerljivim stvarima. U tome nije bilo baš nimalo digniteta, nikakve stvarne snage. Bonner je odnio čašu do kreveta, sjeo i pružio ruku prema hotelskom telefonu. I dao telefonistici privatni washingtonski broj brigadnog generala Lestera Coopera. Bojniku je Bonneru trebalo manje od minute da dođe do osnovne informacije. »... žena je kulisa. Veli da leti na istok da bude s njom. Ona navodno odlazi, citiram - u privatnu bolnicu - citat završen, radi pretraga jer se sumnja na rak. To je laž.« »Sigurni ste?« »Siguran ko crni vrag«, odgovorio je Bonner pa progutao ostatak burbona u čaši. »Zašto? To je prilično nategnuto.« »Ma sve se slaže!« Bonner je shvatio da s nadređenim časnikom razgovara previše oštro, ali se nije mogao svladati. Njegova je ljutnja na Trevavnea bila odveć privatna. »Alan Martin se izgubio na dan i pol; Vicarson je nestao na dva. Bez objašnjenja, po pododborovu poslu. A onda, danas popodne, naletim na koga vraga. U Boiseu... Na Mikea Ryana. Nešto se zbiva, generale. Ovdje nešto smrdi.« Brigadni je general Cooper zastao i tek tada odgovorio. Njegov se strah pronio kroz žicu. »Ne možemo si priuštiti krivu procjenu, Bonneru.« »Za ime Božje, generale, pa ja sam u tom poslu iskusan, ispitivao sam i najbolje od najboljih. Trevavne uči, žao mi je što to moram reći, ali mu laganje i dalje ne ide. Jer mi ne može pogledati u oči.«

»Moramo otkriti gdje su ostala trojica... Pustit ću pipke prema aviokompanijama. Moramo to doznati.« »Prepustite to meni, generale.« Bonner nije želio da se sad na sceni pojave i pentagonski amateri. »Ovdje imamo samo pet-šest linija. Otkrit ću već odakle su doletjeli.« »Nazovite me čim nešto doznate. Dajte tome najviši prioritet, bojniče. A u međuvremu, stavljam mu ženu pod nadzor. Naravno, ako se pojavi.« »Gubite vrijeme, gospodine. Cura je spremna za suradnju. Ekipa '1600' jamči da je stalno pod okom. Trevavneu laganje baš ne ide od ruke, ali vjerujem da je u tome metodičan. Sad je na novom terenu i bit će temeljit.« Kad se Trevavne smjestio u naslonjač, Sam Vicarson se naslonio na pisaći stol. »No dobro, savjetniče«, rekao je Andrevv i podignuo pogled. »Čemu taj privatni sastanak? Što je bilo?« »Joshua Studebaker je prije četrdeset godina napravio veliku pogrešku. I sad su se pobrinuli da je plati. On smatra, ako ga prozovu, trideset godina sudskih odluka ode u vjetar. Kako on to veli, izvor će njegovih odluka postati sumnjiv u svim sudovima u zemlji.« Trevavne je tiho zviznuo. »Sto je to učinio? Upucao Lincolna?« »Gore. Bio je komunist. Ne od one parketne radikalne sorte, nego pravi, s partijskom knjižicom, član ćelije, marksist koji naloge dobiva iz Kremlja... Taj je prvi crni sudac u zemlji zapadno od Stje-njaka proveo pet godina - i opet, njegovim riječima - po mračnim sobuljcima, gdje je obrađivao slučajeve za svoje kolege praktičare, učio ih kako da manipulatorskim jezikom blokiraju rad suda. U obranu ideje.« »Za kolege praktičare?« »U Missouriju su mu oduzeli odvjetničku dozvolu. Na državnom je vrhovnom sudu dobio žalbu, nakon čega više nije bio dobrodošao. Zato je otišao u ilegalu, iskrsnuo u New Yorku i uključio se u pokret. Uhvatila ga crvena groznica. Pet je godina iskreno vjerovao da je to rješenje.« »I kakve to sad veze ima s Genessee Industriesom? S presudom u slučaju Bellstar?« Vicarson je izvukao stolicu ispod pisaćeg stola i zajahao je, oslo-nivši ruke na naslonu. »Potražili su ga Genesseejevi pravnici. Vrlo suptilno. Prikrivene ali eksplicitne prijetnje da će ga razotkriti.« »I tako se prodao. Prodao svoj sudbeni stol.« »Gospodine Trevavne, nije baš sve tako jednostavno. Zato sam se s vama i želio naći nasamo, bez ostalih... Jer ne želim napisati izvještaj o Studebakeru.« Trevavneov je glas bio odrješit, hladan. »Mislim da bi mi to mogao i objasniti. Ta odluka i nije na tebi.« I tada je Sam Vicarson pokušao objasniti. Joshui Studebakeru je bilo već više od sedamdeset godina. Bio je to krupan, veličanstveno nadaren crnac, sin lutajućeg poljoprivrednog radnika koji se zvao Joshua, baš kao i njegov otac prije njega. Godine 1907. u okviru jednog od programa reformi što ih je Theodore Roosevelt provodio u zadnjem dahu, mladog su Joshuu izabrali za nekakvo minimalno školovanje.

Studebakerovo je školovanje na državni račun potrajalo neobičnih sedam godina, šest godina duže od predviđanja protivnika reformi. Za tih je godina mladić u svoju doslije nepismenu glavu nabio podjednako neobičnu količinu znanja. Kad je, međutim, navršio šesnaestu, rekoše mu da nema dalje: neka bude zahvalan i za toliko. Na dalje svakako nije imao neotuđivo pravo, ne godine 1914., i ne u državi Missouri, USA. Time je, međutim, dobio zanat u ruke, pa se za ostalo pobrinuo sam. Tražio je, prosjačio, krao i borio se za ostatak školovanja. Te su godine bile nomadske, no umjesto da slijedi sezone pojedinih poljodjelskih kultura, odlazio je gdje su se za nj otvarale učionice. Živio je u krajnjoj bijedi, kad je i nje bilo, najčešće oko kolodvora i po straćarama složenim od smeća s krovom od nabranog lima i vatrom od otpadaka. Kad su mu bile dvadeset dvije godine, Joshua Studebaker je otkrio mali eksperimentalni koledž koji ga je pripremio za studij prava. U dvadeset i petoj već je bio diplomirani pravnik. U dvadeset sedmoj je zapanjio odvjetničku komoru u Missou-riju uspješnom žalbom pred državnim vrhovnim sudom. Nakon čega u Missouriju više nije bio dobrodošao. I tako je uskoro u toj državi ostao bez radne dozvole, koju su mu oduzeli zbog nekakvih tehničkih smicalica. Tako su mu pokazali gdje mu je mjesto. Uslijedile su godine provedene u stalnom bijegu, u stalnoj borbi za golu koricu kruha - pa je, kad je samo mogao, predavao u provincijskim školama, no mnogo češće živio od tjelesnog rada. Njegova je željkovana pravnička diploma bila praktički bezvrijedna. Dvadesetih godina za crnim odvjetnicima baš nije vladala jagma, pogotovo ne za odvjetnicima bez radne dozvole. Tako su Studebakera vjetrovi odnijeli u Chicago, gdje je stupio u vezu s učenicima Eugenea Debsa, koji je živio svoje posljednje godine pišući i predajući među socijalističkom inteligencijom. Ekstremisti u Debsovim krugovima opazili su Joshuine talente, pa ga poslali u New York - u meku i vrelu jezgru komunističke partije. Tijekom sljedećih pet godina svog zrelog života, Joshua je bio ključan i nepoznat manipulator, skriven u anonimnosti, zaokupljen poslom pravnog pripremanja radikala. Tako se poravnavao edenom s onima koji su ga tako nisko izbacili iz Edena. Tada je za predsjednika bio izabran Franklin Roosevelt, što je među marksistima izazvalo pravu paniku. Jer je Roosevelt krenuo spašavati kapitalistički sustav smionim uvođenjem društvenih reformi koje su lenjinisti smatrali svojim. Zatim su Joshui Studebakeru prišli marksisti radi druge faze operacije. Dobio je direktivu da osnuje elitističku podćeliju, kojoj je krajnja zadaća bila treniranje ustaničkih ekipa za fizičko ometanje državnih programa reformi. Trebalo je vršiti sabotaže po uredima, radničkim logorima, centrima za podjelu hrane. Trebalo je krasti dokumente, uništavati isporuke pomoći, ukratko, primijeniti sve taktike koje kvare i odlaganjem poništavaju lijekove za ekonomske nevolje izazvane repovima velike ekonomske krize. »Stravično je da su izabrali baš mene«, bio je Samu Vicarsonu rekao Joshua Studebaker. »Krivo su shvatili moj žar... Kao mislilac, strateg, možda sam i mogao prihvatiti nasilje u načelu. Ali u njemu nisam mogao i sudjelovati kao aktivist. A napose to nisam mogao prihvatiti s obzirom da su prve posljedice morali osjetiti oni nemoćni.« I tako je Joshua Studebaker, nakon što je u novinama pročitao o posljedicama smrtonosnog požara u radničkom logoru u državi New York, otišao u Ministarstvo pravosuđa.

Bilo je to doba kad su se sinovi razmetni dočekivali dobrodošlicom, baš kao i doba nagrađivanja svih onih koji su Rooseveltovoj administraciji mogli pomoći u spiranju crvene boje. Joshua se dobro uklapao u obje kategorije. Tiho je primljen u državnu službu, vraćena su mu i sva profesionalna prava. I tako je Joshua Studebaker prvi put u životu mogao prestati bježati, rukama se i nogama boriti za goli život, prestati se stalno ritati na strahove - stvarne i izmišljene - koji su mu bili za petama. I tako se Eden pretvorio u plodan vrt bez zmija. I onda, napokon, kao da se ciklus eksperimentiranja napokon zatvorio, Joshua Studebaker je bio nagrađen prvim sudačkim mjestom koje je pripalo crncu zapadno od Stjenjaka. Bio je to oprezan eksperiment, jer je bila riječ o nevažnom mjestu među stanovništvom sastavljenim uglavnom od nomadskih drvosječa i Indijanaca iz plemena Tacomack, no mjesto je ipak bilo sudačko. Zvuči ironično, no Studebaker je svoje »promaknuće«, premještaj u Seattle, doživio tek kasnije, za McCarthvjeva ludila. Nekoga je očito veselilo to uzdignuće nekog opasnog, pa makar i anonimnog radikala. Nekom je to uravnotežilo vagu. »Trideset je godina proveo u borbi protiv rada za skrivene interese, gospodine Trevavne. To vam jamčim. Pogledajte samo u pravne knjige, u presude koje su, kao presedani, tako dobro poslužile odvjetnicima Pravne pomoći u getima, u barriosima. Znam to i neposredno, gospodine, bio sam tamo. Od oduzimanja zemlje do ograničavanja slobode, od loše vođenih procesa do uskraćenih prava. Studebaker je sam bio barikada protiv organizacija vođenih isključivo vlastitim interesima. I ako mi obznanimo što je on bio, sve bi to došlo u opasnost.« »Zašto?« upitao je Andrew ozlovoljeno. »Zbog nečeg što je bilo prije četrdeset godina? Sam, malo si nerazuman.« »Ne, nisam, gospodine! On se nikad nije pokajao, nije bilo javnih ispovijedi, puzanja i molbi za oproštaj... Njegove su presude smještali ideološki lijevo od centra. Ako sad i izroni njegova prošlost, prišit će im drugu etiketu.« Etiketu. Nacija etiketa, pomislio je Trevavne. »Nije vam jasno?« nastavio je Vicarson. »On ne brine za sebe. Ali je duboko zabrinut za svoje djelo. A on je, bez obzira na razloge - ili opravdavanja - zaista bio subverzivan. U pravom značenju te riječi. Neki bi se krajnji motivi mogli pripisati svim važnijim presudama što ih je donio. To se zove 'nečasni izvor'. I on obično pre-važe nad svim ostalim.« »I baš zato nisi htio sastaviti izvještaj?« »Tako je. Da ste ga upoznali, shvatili biste. On je starac, a rekao bih i veliki starac. On se ne boji za sebe; ne vjerujem da mu te godine, što su mu preostale, još nešto znače. Ali mu znači ono što je uspio postići.« »Sam, da nisi na nešto zaboravio?« upitao je Trevavne polako. »Što to?« »Na presudu u slučaju Bellstar. Nisi li i sam rekao da je puna rupa? Hoćemo li pustiti Genesseejeve pravnike da se izvuku unatoč najkorumpiranijoj praksi?« Vicarson se tužno osmijehnuo. »Sve mi se čini da su samo gubili vrijeme. Studebaker je i bez njih mogao donijeti istu odluku. Sto mi, dakako, nikad nećemo doznati, ali je bio prokleto uvjerljiv.« »Kako?«

»Citirao mi je Hofstadera: zakoni protiv trustova su 'ohlađena strast prema reformama'. I Galbraitha: moderna je tehnologija stvorila 'industrijaliziranu državu'. Konkurencija nije više vitalan, ugrađeni regulator. Golemi ekonomski resursi kakve traži naša tehnologija zahtijevaju koncentraciju novčanih sredstava... Kad se to jednom prihvati - a zakoni se moraju povoditi za praktičnim razlozima - zadaća je države, a i njezinih zakona, da djeluju kao regulator, kao zaštitnik potrošača. Kao civilizator, ako vam je tako draže... Ili, jednostavnije rečeno, ovoj zemlji trebaju Bellstarovi proizvodi. Kompanija je bila pred potonućem. I nitko osim Genessee Industriesa nije imao dovoljno ekonomskih sredstava da preuzme toliku odgovornost.« »To ti je rekao?« »Gotovo doslovce tako. To iz presude nije bilo tako jasno, bar ne meni. Rekao mi je da mu baš nisam bio najbolji od svih studenata s kojima se upoznao.« »Ali ako je tako mislio, zašto to naprosto tako nije i rekao? I zašto ti je ispričao i sve ono ostalo?« Sam Vicarson je ustao iz stolice. Na licu mu je bio nemiran, nelagodan izraz. »Na to sam ga, nažalost, morao prisiliti. Rekoh mu, ako ne shvatim presudu u slučaju Bellstar, ako mi se učini sumnjivom - a molim da se ne zaboravi da me smatraju mudrom glavom - da ću u tom slučaju morati zatražiti javno objašnjenje. Sto je on odbio. Nema teorije, bio je tvrd kao stijena. Bilo mi je strašno, ali mu rekoh da se izvlači, da to ne pušim, te da ću ga pozvati da se izjasni pod prisegom.« »I ja bih učinio isto.« Vicarson je stajao kraj prozora hotelske sobe i zurio u obrise Boisea. »Tome se nije nadao; ne vjerujem da je shvatio da raspolažemo takvim ovlaštenjima.« »Časno kršenje zakona, nadam se«, odgovorio je Trevavne. »Nikad se njima nismo i poslužili.« Vicarson se okrenuo. »To ga je zdrmalo, gospodine Trevavne. Bio je to strašan prizor. Ali to nije bilo zato što se bojao za sebe, morate mi vjerovati.« Trevavne je ustao iz stolca i okrenuo se prema mladiću. Progovorio je tiho, ali odlučnim glasom. »Sam, napiši taj izvještaj.« »Molim vas...« »Ne ulazi ga u arhivu. Predaj ga meni. U jednom primjerku.« Prišao je vratima. »Vidimo se u osam. U mojoj sobi.« Kao konferencijski stol poslužio im je stolić za crnu kavu. Pred svima su bili izvještaji složeni u registratore. Konferencija je u Tre-vayneovoj sobi počela Martinovim opisom Ernesta Manola, predsjednika Tokarske bratovštine distrikta Južna California i svemoćnog pregovarača Saveza sindikata. On je, prema Martinovim riječima, izgledao kao dvanaestogodišnji toreador. »Putuje s vlastitim pikadorima, uvijek okružen s dva krup-njaka.« »To su mu čuvari?« upitao je Trevavne. »A ako jesu, zašto?« »Jesu i trebaju mu. Brzi Ernie - tako ga zovu, Brzi Ernie - u svojoj bratovštini ima lijep broj nezadovoljne braće.«

»Blagi Bože, a zašto?« Andrew je sjedio do Sama Vicarsona na sofi. »Ishodio im je vraški sporazum.« Vicarson je već htio uskočiti, kad je Martin hitro odgovorio. »To zna Sam. To je bilo u njegovim materijalima. Usput, stari moj«, rekao je Martin mladom odvjetniku, »dobro si to obavio.« »Hvala«, odgovorio je skromni Vicarson. »Nije bilo teško. Kad se bio kandidirao za posao, kružile su hrpe promotivnog materijala. Nije ga bilo teško uhvatiti za vrat.« »Zato i putuje s ona svoja dva prijatelja«, nastavio je Martin. »Brzi Ernie ima dvadeset šest godina. Da bi došao na to mjesto, morao je preskočiti mnoge prekaljene sindikalne radnike. A većini se ne sviđa kako je to izveo.« »A kako je to izveo?« upitao je Mike Ryan, koji mu je sjedio sučelice. »Mnoga braća u radničkim kombinezonima smatraju da su iza toga stajale prljave pare. A smatraju da su prljave zato što ih je imao na hrpe. Sa sobom je doveo čitav nov soj sindikalnih funkcionara. Mladih, pametnih, fakultetski obrazovanih. Oni se ne drelje na radničkim mitinzima, nego izdaju biltene sa svojim stavovima, s hrpom tablica i grafikona. Starim se to kukama ne sviđa. Njima su sumnjive sve riječi dulje od tri sloga.« »Pa ipak«, rekao je Andrevv, »izborio se za sasvim pristojan ugovor, Alane. A to je bit.« »Ali je to i bit problema Brzog Ernija. To je i njegovo najbolje oružje i krajnje sumnjiv manevar... Riječ je o najbržem sporazumu što ga je Genessee ikad sklopio. Bez velikog čerupanja i natezanja do zore. A kada je uglavljen, to je prošlo bez proslava i plesanja po ulici. Bez ijedne riječi čestitke od starih bojnih konja, poput Meanvja i njegovih u radničkom savjetu. Ali što je najvažnije, taj sporazum u distriktu Južna California neće poslužiti kao predložak nigdje drugdje. On je izoliran, jurisdikcijski.« Mike Ryan se nagnuo iz naslonjača. »Ja sam inženjer, a ne sindikalni promatrač. Je li to neobično?« »Okladi se u svoj šiber da jest«, odgovorio je Martin. »Svaki veliki kolektivni ugovor služi kao temelj za daljnje pregovore. Ali ovaj ne.« »Kako znaš?« upitao je Trevavne. »Stjerao sam Manola u kut. Rekoh mu da sam se začudio, čak i zapanjio, što mu nisu odali priznanje koje mu pripada, da ga je radnički savjet otepao. Znam ponekog od tih starih guzonja i zato kanim pokrenuti pitanje... Ali Manolu nije bilo do mog zalaganja. Zapravo mu je postalo vraški neugodno. Počeo se povlačiti iza svojih grafikona i statistika zapošljavanja, pokazatelja prilika u distriktu. Bezbroj mi je puta ponovio kako ti sindikalni tupani koje je pregazilo vrijeme ne razumiju nove jurisdikcijske ekonomske teorije. Sto je primjenjivo u južnoj Californiji nije u zapadnom Arkansasu... Otvaraju li vam se oči? »On radi za Genessee. Uvukli su ga u igru i kupili jednim kolektivnim radnim ugovorom«, ubacio se Vicarson. »Tako to oni rade po čitavoj zemlji - pa tako i zapadnom Arkansasu«, rekao je Martin. »Genessee Industries je već na pola puta do svog cilja, a to je diktiranje tržištem radne snage. Danas sam popodne obavio površne provjere, a na temelju Manolovih obrazaca za njegov distrikt. Sve je to, ne zaboravite, vrlo površno, molim, ali sam otkrio sličnosti kod Genesseejevih kompanija i podružnica u dvadeset četiri države.« »Isuse«, rekao je Mike Ryan tiho. »Hoće li Manolo odjuriti u Genessee? To bi nam moglo stvoriti probleme.« Dok je postavljao to pitanje, Andrew se namrštio.

»Ne vjerujem. Ne mogu ništa jamčiti, ali vjerujem da će ostati balansirati na žici. Bar još neko rijeme. Rekoh mu da sam savršeno zadovoljan odgovorima i mislim da je to popušio. A dao sam mu znati i kako bi me silno usrećilo da naš sastanak ostane samo između nas dvojice. Ako se u to upletu i drugi - napose Genessee-jeva uprava - onda ću u Pasadeni morati proboraviti mnogo duže... Vjerujem da će držati jezik za zubima.« »Toliko o Manolu. Mike, a što je s onim Jamisonom u Hou-stonu?« Dok je pružao ruke prema fasciklu na klupskom stoliću, Ryan kao da je oklijevao. Pogledao je Trevavnea i nekoliko trenutaka nije rekao ni riječi. Izraz mu je na licu bio upitan. Napokon je progovorio. »Pokušavam smisliti kako da to kažem. Slušao sam Ala što govori i otkrio kako samo klimam glavom i govorim: 'Da, naravno, upravo tako.' A onda najednom shvatim da on to opisuje Houston. I vjerojatno Palo Alto, Detroit, Oak Ridge i dvadesetak drugih Genesseejevih projektantskih zavoda i laboratorija na Bog bi ga znao koliko mjesta. Samo što umjesto 'tržišta radne snage' treba staviti 'znanstvena zajednica' i još malo zablatiti igrače, pa je sve to ista priča.« I Michael Ryan je na Houston International doletio avionom što ga je unajmio Douglas Pače, s planom leta na vlastito ime. Najprije je pogledao u Genesseejev laboratorij, pa onda Ralpha Jamisona, metalurškog stručnjaka, pronašao u jedriličarskom klubu u zaljevu Galveston. A bio se smjestio u Megans Pointu, azilu teksaških bogatih naftaša, na jugozapadnoj rivijeri. Ryan je odglumio neočekivani susret i Ralph Jamison je to potpuno prihvatio. Sprijateljili su se bili dok su obojica radila u Lock-heedu - jer su obojica bili ekstroverti, jer su obojica voljela lijepo se provoditi uz lijepu količinu dobre kapljice. A osim toga obojica su bili briljantni umovi. Popodne se pretvorilo u večer i tada, vrlo brzo, i u rane jutarnje sate. Ryan je otkrio da Jamison stalno izbjegava pitanja o svojim projektima u Genesseeju. To je išlo na živce, jer nije bilo prirodno. Profesionalni razgovor među vrhunskim aeronautičarima - napose kad su obojica imala odobren pristup i najtajnijim podacima -bio je ugodan doživljaj, i normalan, i predviđen i željno iščekivan. »I tada sam, Andy, dobio inspiraciju«, rekao je Mike Ryan i tako prekinuo svoju priču. »Odlučio sam Ralphu ponuditi posao.« »Gdje?« upitao je Trevayne i nasmiješio se. »I što bi to radio?« »Ma koga vraga i za to briga? Piće nam je već obojici bilo spr-žilo mozak, i drago mi je što mogu konstatirati, njemu više nego meni... Stvorio sam dojam da sam lovac na ljude, da obilazim laboratorije. Radim za kompaniju u škripcu, tako bi nam dobro došao. Zapravo sam ga došao potražiti. Ponudio sam mu tri, možda četiri puta više od onog što je, po mojoj procjeni, cicao u Genesseeju.« »Bio si vraški velikodušan«, rekao je Alan Martin. »A što bi bilo da je prihvatio?« Ryan je spustio pogled na klupski stolić. U očima mu se pojavila tuga. »Ali sam bio točno predvidio da neće.« Podignuo je pogled. »Ili ne može.« Ralph Jamison, našavši se pred čvrstom i nevjerojatnom ponudom došlom od čovjeka koji tako nešto - ni pijan ni trijezan - ne bi iznio bez ovlaštenja, morao je pronaći objašnjenje sumjerljivo s nelogičnim odbijanjem. Riječi su isprva tekle lako: vjernost, tekući projekti u Genesseeju, za koje se jako zagrijao, problemi u laboratoriju koje ne može ostaviti neriješene, pa onda opet vjernost, što seže sve do u daleke godine prošlosti.

Ryan je svaki od tih argumenata pobio sa sve većom nervozom, sve dok Jamison - sad već gotovo njemušt, i pritisnut potpunom vjerom u Rvanovu zaista krajnje neobičnu ponudu - napokon nije izlanuo prave riječi. »Ne možeš ti to shvatiti. Genessee se pobrinuo za nas. Za sve nas.« »Pobrinuo?« ponovio je Trevavne riječi koje mu je prenio Mike Ryan. »Za sve njih?... Tko to? Što je time želio reći?« »To sam morao sam složiti. On s tim nikad nije izišao na sunce i sve otvoreno priznao... osim jednog. Ali to je tu, Andy. Svi najveći talenti - napose u laboratoriju i projektnom birou - pare dobivaju ispod stola.« »Na crno, pretpostavljam, da budemo što točniji«, rekao je Alan Martin. »Da«, odgovorio je Ryan. »I to ne kap po kap u obliku putnih troškova. Pozamašne hrpe, koje im obično plaćaju vani, preko Berna i Ziiricha. Šifrirani bankovni računi.« »Neprijavljeni prihodi«, pomogao im je Martin. »Neuhvatljivi«, dodao je Sam Vicarson. »Zato što nitko ne viče drž'te lopova. A Švicarska ne priznaje ničije porezne zakone. Čak i kada se krše, to za Švicarce nije nikakva prevara.« »A sve, koliko sam shvatio, počinje vrlo rano«, rekao je Ryan. »Genessee opazi žutokljunca, pravi potencijal, i to je početak ljubavi. O da, provjere oni njega, oni rade polako i sve korak po korak. Pronalaze mu slabosti - što mi je, usput rečeno, Ralph priznao, ali na to ću već doći - a kad ih pronađu, onda ih još i uzgajaju otvorenim i skrivenim bonusima. I tako za deset-petnaest godina frajer svije slatko gnijezdo u kojem ga čeka usoljenih, sto, sto pedeset tisuća. A to je silno stimulativno.« »I tako je on nepokolebljivo vezan s Genessee Industriesom«, rekao je Trevayne. »Zločinačko udruživanje; radi sve što mu veli Genessee. Jer ako ne radi, onda iz toga proizlaze određene posljediče. Pretpostavljam da se isplate vrše preko... recimo, potrošnih posrednika.« »Tako je.« »Po gruboj procjeni, Mike, koliko bi tamo moglo biti takvih Jamisona?« upitao je Trevavne. »Pa mislim, računajmo da Genessee ima stotinu zavoda - središnjih i podružnih - poput tog houstonskog laboratorija. Ne tolikih, razumije se, ali popriličnih. A procjenjujem da u svakom ima sedam do deset vrhunskih stručnjaka. Dakle sedamsto do tisuću.« »I ti ljudi donose odluke o projektima i otvaranju proizvodnih linija?« upitao je Trevavne i nešto zapisao u blok. »U krajnjoj liniji, da. Oni su odgovorni.« »I tako, za nekoliko milijuna godišnje, Genessee uspijeva iznuditi poslušnost iz moćnog sektora znanstvene zajednice«, rekao je Andrevv, pa počeo šarati po ispisanim brojevima. »Od ljudi koji, recimo, upravljaju stotinom projektnih jedinica, koje opet donose odluke o svim Genesseejevim tvornicama i podružnicama. O montažnim trakama i ugovorima gdje se vrte milijarde.« »Da. I mislim da to raste iz godine u godine. U to ulaze mladi.« Na Ryanovo se lice vratio deprimirani, upitni izraz. »Ralph Jamison je tužna žrtva svega toga, Andy. Nije on tako loš. Nego ima velikih problema.« »Jer loče kao ludi Irac«, rekao je Alan Martin blagim glasom, jer je opazio bol u Ryanovim očima. Ryan je pogledao Martina, nasmiješio se, pa zastao prije nego što je tiho ponovio:

»Vraga, Al, u tome je amater. Taj odlazi piti samo na Staru godinu... Ralph je stvarno na razini genija. Dao je veliki doprinos metalurškim istraživanjima, bez njega nikad ne bismo stigli na Mjesec. Taj izgara na poslu. Zna se da katkad iz cuga radi i po sedamdeset dva sata. Njegov je čitav život posvećen laboratoriju.« »I to je problem?« upitao je Andy. »Da. Zato što mu ne ostaje vremena ni za što drugo. Pa bježi od privatnih odnosa, boji ih se k'o vraga. Imao je tri žene - izabrane na brzinu. One su ga zajedno obdarile s četvero djece. I sad mu te dame alimentacijama sišu krv. Ali što se tiče klinaca, tu je sasvim lud. I brine se, jer zna i sebe i te cure. I to mi je, eto, priznao. Svake veljače odlazi u Pariz, gdje mu Genesseejeva sitna riba daje dvadeset tisuća u gotovini, koju onda odnosi u Zurich. To je za klince.« »I on je jedan od onih koji su nas doveli na Mjesec.« Sam Vicar-son je tu misao izrekao tiho i pogledao Trevavnea. Svima je u prostoriji bilo jasno da je Sam pritom mislio na nešto drugo - na nekog drugog. I svi su znali da je Sam bio u Seattleu, Washington. Kod Joshue Studebakera. Andrevv je prihvatio Vicarsonove riječ i njegov neizgovoreni apel. Opet se okrenuo Ryanu. »Ali time nam, Mike, ne-predlažeš da zanemarimo izvještaj o Jamisonu?« »Zaboga, ne«, rekao je Ryan i polako izdahnuo zrak. »Ne bih ga volio uhvatiti za gušu, ali od toga što sam doznao o Genessee Indu-striesu prepao sam se k'o sam vrag, mislim, kao živi vrag. Jer mi je jasno što ispada iz tih projektnih biroa i laboratorija.« »To što ispada je fizičko, ne sociološko«, rekao je Vicarson hitro i čvrstim glasom. »Stari moj, to će se dvoje prije ili kasnije spojiti, ako već i nije«, odgovorio je Ryan. »Hvala, Mike.« Trevavneov je glas jasno rekao da mu u tom času nije ni do kakvog razvodnjavanja diskusije. Vicarson se nagnuo iz kauča i podignuo svoj fascikl. »No dobro. Mislim da je sad red na mene«, rekao je uz slijeganje ramenima kojim je izrazio mnogo više od rezignacije. Andrew ga je prekinuo. »Mogu li, molim?« Sam ga je iznenađeno pogledao. »Molim?« »Sam je danas popodne već bio kod mene. Njegov izvještaj o Studebakeru još nije završen. Nije nimalo upitno da ga je Genessee već potražio i da mu je prijetio, ali još ne znamo točno u kojoj je to mjeri utjecalo na njegovu odluku o Bellstaru, a u svjetlu zakona protiv trustova. Sudac tvrdi da nije uopće, on svoju odluku opravdava juridičkim i filozofskim razlozima, a prema suvremenim definicijama. Ali zato pouzdano znamo da Ministarstvo pravosuđa nije stvarno zainteresirano za poduzimanje mjera.« »Ali, Andrew, on je s njima stupio u vezu?« Alan Martin se bio zabrinuo. »I oni su mu prijetili?« »Tako je.« »Čime su mu prijetili?« upitao je Ryan. »Morat ću vas zamoliti za malo strpljenja prije nego što vam na to odgovorim.« »Tako je prljavo?« upitao je Martin. »Nisam baš siguran da je relevantno«, rekao je Trevayne. »Ako se otkrije da jest, uzet ćemo ga u razmatranje.«

Ryan i Martin samo su su pogledali, a onda su obojica pogledala Vicarsona. Onda je progovorio Martin i obratio se Trevavneu. »Bio bih glup kao magarac, Andrew, kad bih nakon toliko godina počeo sumnjati u tvoj sud.« »Ima još što novo?« upitao je Ryan ležerno. »Večeras putujem. U Washington. Paul Bonner misli da idem u Connecticut; sad ću vam objasniti... Genessee Industries postupno uklanja sve kočnice vlasti. Vrijeme je za senatora Armbrustera.« Brigadni general Lester Cooper prišao je stazom od pješčenjaka što je vodila do ulaznih vrata kuće u predgrađu. Električni je fenjer na tratini bio upaljen, a na metalnoj pločici ispod njega, obješenoj na dva lančića o vodoravnu šipku, stajalo je: »Knapp, Maple Lane 37«. Senetor Alan Knapp. Unutra bi morao biti bar još jedan senator, pomislio je Cooper uspinjući se stubama. Prebacio je torbu za spise u ljevicu i pritisnuo puce. Vrata mu je otvorio Knapp, a da se ljuti, bilo je očito. »Za ime Božje, Cooper, već je skoro deset. A rekli smo u devet!« »Sve do prije dvadeset minuta nisam imao ništa.« General je govorio odrješito. Nije volio Knappa; morao ga je samo trpjeti, ali ne i prema njemu biti pristojan. »Ja, senatore, na ovo ne gledam kao na društveni domjenak.« Knapp se nasilu nasmiješio, nije mu baš išlo. »No dobro, generale, obustavite paljbu. Uđite... Oprostite, malo sam nervozan.« »I to itekako s razlogom«, dodao je Cooper i ušao u kuću. Knapp je pošao ispred generala i uveo ga u dnevnu sobu. I to skupo namještenu, pomislio je Cooper ugledavši francuski provincijski namještaj, meke bijele sagove i raštrkane kićene umjetnine. Kod Knappa je osjećao novac, i to stari. Vermontski senator Norton doimao se nekako izvan konteksta sjedeći tako na krhkom dvosjedu. Takav namještaj nije bio predviđen za ljude poput tog krševitog sina Nove Engleske. Drugi se pak čovjek - Cooperu nepoznat - na kauču očito osjećao sasvim udobno. Odjeća mu se doimala engleski. Bila je tamna, s tankim prugama i tijesno skrojena. Četvrti je čovjek bio Robert Webster iz Bijele kuće. »S Nortonom i Websterom se poznajete, generale. Mogu li vas upoznati s Walterom Madisonom... Madison, general Cooper.« Rukovali su se. Knapp je Cooperu pokazao na naslonjač i rekao: »Gospodin Madison je Trevavneov odvjetnik.« »Molim?« Brigadir je upitno pogledao senatora. »Tako je, Cooperu«, rekao je Norton i promeškoljio se u kruto tapeciranom dvosjedu. Nije osjećao potrebu da tome išta doda. Webster, koji je stajao kraj klavira, s čašom viskija sa sodom u ruci, bio je susretljiviji. »Gospodin Madison je upoznat s našim problemima, pa je spreman s nama surađivati.« Brigadir je otključao torbu za spise, otvorio je, pa izvadio nekoliko strojem ispisanih listova. Madison je elegantno skinuo nogu s noge, pa je opet prebacio. I mimo upitao:

»Kako je ambasador? Nisam se s njim čuo već tjednima.« Cooper je podignuo pogled sa svojih papira. Očito je Madiso-novo pitanje smatrao budalastim. »Ima puno posla.« »I što ste doznali?« Norton je bio nestrpljiv. Ustao je i prišao kauču - do drugog kraja, ne onog na kojem je sjedio Madison. Knapp nije skidao očiju s Coopera. Sjeo je u naslonjač desno od generala. »Bojnik Bonner je gotovo čitavo popodne i večer pokušavao pronaći pododborove zrakoplovne rezervacije. I ništa. Pomislio je da su se možda prijavili pod lažnim imenom, pa je potražio sve muške putnike što su za posljednjih nekoliko dana stigli ili otišli iz zračne luke Boise. Sve ih je morao prekrižiti. Onda je isto izveo i s privatnim zrakoplovima i dobio isti odgovor.« Cooper je nakratko zastao. Želio je da političari shvate koliko su vojnici temeljiti. »Potom je ispitao nekoliko pilota i tako doznao da postoji još jedno sletište, ali samo za nekomercijalne zrakoplove. Pista srednje duljine. Kilometar i pol, dovoljno za male mlažnjake. S druge strane Boisea, petnaestak kilometara izvan grada. Zove se Ada County Air-port.« »Generale?« Sad je na Knappu bio red da bude nestrpljiv. Vojnici obično silno okolišaju kad ne uspiju riješiti problem. »Uvjeren sam da je bojnik Bonner vrlo sposoban časnik, ali vas molim da prijeđete na stvar.« »I hoću, senatore. Ali ću do nje doći preko ovih informacija, jer biste ih trebali znati. Mi bismo ih trebali znati. Jer nam one podosta govore o pododborovu načinu rada.« »Uvažavam razlog. Nastavite, molim.« »Na tu pistu slijeće mnogo korporacijskih aviona. U planu leta obično se navode samo pilot, kompanija i eventualno službenik koji je naručio zrakoplov. Rijetko kad i putnici. Bonner je pomislio da bi i to mogao biti mrtvi rukavac. Trevavne po kompanijama poznaje mnogo ljudi koji lete vlastitim avionom, njegovi su ljudi lako mogli proći kao nespomenuti putnici... A onda je otkrio. Dva Learova mlažnjaka unajmljena pod imenom Douglasa Pricea.« Walter Madison je naglo skinuo nogu s noge i nagnuo se iz naslonjača. »A koji je sad vrag taj Douglas Priče?« upitao je Norton. Odgovorio mu je Walter Madison. »Trevavneov sura.« Našto je Robert Webster kraj klavira tiho zviznuo. General Cooper se okrenuo Knappu. »Trevavne ne samo što je zaobišao komercijalne prijevoznike, nego se i spustio na sletište Bogu iza nogu te izvadio plan leta pod tuđim imenom.« Knapp baš nije bio uvjeren da Trevavneov oprez zahtijeva tako razrađena Cooperova objašnjenja, ali ga je ipak pustio da uživa u trenutku. »Svaka čast... A odakle su doletjeli?«

Cooper je pogledao u papire. »Prema postajama službe letenja, prvi Lear potječe iz San Fran-cisca, gdje mu je kontrola leta kao odredište navela San Bernardino. KL-u nije podnesen nikakav ispravak plana leta.«

»Molim?« senatoru je Nortonu stalno išla na živce vojna praksa navođenja kratica agencija i odjela za koje on nikad nije ni čuo, ili je bar o njima znao jako malo. Webster, koji je i dalje stajao uz glasovir, još je jednom pokazao razumijevanje, ovaj put prema Nortonu. »Planovi leta, senatore, mogu se ispraviti još nekoliko minuta poslije polijetanja. Ali ta se informacija proslijeđuje kontroli letenja, a ne postajama službe letenja. Ona tu informaciju rijetko kada dobije i nakon više sati, a gdjekad ni tada. Još jedan način da se zamete trag.« Norton je pogledao Webstera preko ramena i sa sumnjičavim uvažavanjem. Nije imao pojma o čemu to Webster priča. Cooper je nastavio. »Dok je zrakoplov bio u San Bernardinu, Trevavne je ostao u San Franciscu. Alan Martin nije.« »On je, ako se ne varam, knjigovođa Pace-Trevaynea u New Havenu?« upitao je Knapp. »Da«, odvratio je Cooper. »A San Bernardino je dvadeset minuta od Pasadene. Genesseejeve tvornice; imali su dolje hrpu problema.« Knapp je pogledao Nortona. »Dalje, generale.« »Lear je odletio u četvrtak ujutro, odredište Boise, Idaho. Na sletištu je kotara Ada ostao samo jedan sat, i zatim poletio za Tacomu, Washington. Bonner potvrđuje da se u tom času Alan Martin vratio, a mladi je pravnik Sam Vicarson maknut sa scene.« »Tacoma!« Ijutito je uzviknuo Norton. »Koji je vrag u Tacomi?« Robert Webster je ispio svoje piće. Bio je sve pijaniji. Spustio je pogled na raskuštranog sina Nove Engleske. »Tacoma je u državi Washington, senatore Norton. A sat vožnje uz Puget nalazi se grad zvan Seattle. A odmah kraj grada je kompleks zgrada sa svih strana okružen tri metra visokom ogradom. Igrom slučaja on ima nekakve veze s Genessee Industriesom. A zove se Bellstar.« »O, Isuse!« Norton ovaj put nije pogledao službenika Bijele kuće. Zurio je u Knappa, koji se obratio generalu Cooperu. »A što je s drugim Learom? Imate li što o njemu?« »Imam sve«, odgovorio je Cooper. »Pratili smo plan leta sve od Boisea; avion je doletio s Houston Internationala. Polazište mu je aerodrom Dulles. Naše informacije iz Potomac Towersa vele nam da aeronautički inženjer Michael Ryan nije došao na posao. A Bon-ner potvrđuje da se Ryan pojavio u Boiseu.« Alan Knapp je progovorio tihim glasom. »Onda je Ryan bio u Houstonu. Možemo pretpostaviti da je bio u Genesseejevu laboratoriju. Svi se posjetitelji zapisuju. Da vidimo kome je to došao.« Ustao je iz naslonjača i krenuo prema antiknom pisaćem stolu s francuskim telefonom na izrezbarenoj ploči. »Znam koga treba zvati.« »Ne trudite se, senatore. Već smo nazvali. Ryan nikad nije ni stigao do laboratorija.« Knapp je zastao i okrenuo se Cooperu. »Sigurni ste? Mislim, kako u to možete biti sigurni?« »I mi znamo koga treba nazvati. Ja znam koga treba nazvati.« Oštro su se zagledali jedan u drugog. Bio je to šah-mat, i to kakav. Taj je časnik od karijere, sa stalnim zaposlenjem, dao jasno do znanja tom izabranom - nestalno zaposlenom - službeniku da postoje i vrata koje vojnik lako otključava, a koja političari ne bi znali ni naći. Knapp je to razumio.

Ima i takvih vrata. »No dobro, generale. Ryan nije bio u laboratoriju. Pa gdje je bio? Po što je onda dolazio u Houston?« »Budući da sam to, da se u Genesseeju nije ni pojavio, doznao prije manje od sat vremena, nisam to imao kada istražiti.« »A možete li?« »I opet, dajte mi vremena.« »Ali kad ga nemamo!« uskliknuo je Norton s kauča. »Do sto đavola! Kad tonemo!« »O, za ime Božje, dosta toga sranja!« uskliknuo je Knapp. Senator Alan Knapp bio je mornarički časnik, i to odlikovan, pa ga je Nortonovo pretjerano služenje mornarskim jezikom dovodilo do ludila. »Hej, čekaj čas!« »No dobro, dobro!« ustuknuo je Knapp. »Oprosti, Jim... I što ste onda smislili, generale?« »Mislio sam da ćemo o tome raspraviti... skupa s prije iznesenim činjenicama.« Robert Webster se odmaknuo od glasovira i progovorio. »Trevavne šalje vrhunskog financijskog analitičara u Pasadenu. Da potraži - koga? Zašto?... I aeronautičkog inženjera - usput rečeno, jednog od najboljih - u Houston. Ryan možda i nije bio u laboratoriju, ali je sigurno kao što je vrag crn da je bio u Hou-stonu radi nekog s njim u vezi... I onda još i pravnika do Bellstara, to je već opasno. Ne sviđa mi se ni najmanje.« Webster je otpio iz nadopunjene čaše i zagledao se ravno pred sebe, ni u što. »Trevavne nas škaklje nožem oko grla.« »Ja smatram« - Walter Madison je protegnuo ruke kroz pomodne rukave i zavalio se u kauč - »da bih vas sve morao podsjetiti da Andrew ne može, i to ne može nikako, iskopati ništa više od sitne korupcije. I ako u tome uspije, utoliko bolje. To će zadovoljiti njegove puritanske osjećaje.« »To je prilično općenita i prilično pametna tvrdnja, Madisone.« Knapp se vratio svom naslonjaču. Prisjetio se kako je taj pravnik, prije nekoliko mjeseci, na ispitivanju, bio smeten. Sad ga je čudila njegova mirnoća. »To je naprosto istina. Pravno gledano, sva su Genesseejeva prekoračenja troškova bila temeljito opravdana. A on traži baš to, u to gura nos. Utrošio sam tjedne i tjedne na proučavanje svih kongresnih pitanja. I na svaki sam problem postavio najbolje ljude. Nešto se malo kralo, istina, i Andrewu to neće promaći. Ali izvan toga, ništa.« »Ti si navodno jako dobar«, rekao je Norton. »Nadam se da si tako dobar kao što vele navoditelji.« »Uvjeravam vas, senatore, da jesam. U to će vas uvjeriti i moj honorar.« »Ali ja bih još želio znati što to zapravo traži taj Trevavne. Možete mi to otkriti, generale?« upitao je senator Knapp. »U roku od četrdeset osam sati.« Petak ujutro u Washingtonu, a nitko ne zna da je ovdje. Learov je mlažnjak sletio u Dullesu u sedam i pol, a u osam i deset Tre-vayne je ušao u unajmljenu kuću u Tawning Springu. Istuširao se, presvukao, a onda si dopustio sat sjedenja i sabiranja misli, da se speru svi pritisci brzog puta iz Boisea. Vjerovao je da si dobro zna odrediti ritam. Dobro

je radio pod pritiskom, i to zato što nikad nije dopuštao istodobno djelovanje napetosti i iscrpljenosti - duševne premorenosti. A sad je bio sasvim svjestan toga da će sljedećih nekoliko dana morati biti jako oprezan. A ne bi mu bilo nimalo teško da se vlastitim mislima, vlastitom maštom, dovede u tjeskobno stanje u kojem bi bilo nemoguće jasno razmišljanje. Nazvao je taksi iz Tawning Springa i on ga je odvezao u Washington, do zgrade Senata. Bilo je već deset i dvadeset pet, senator Mitchell Armbruster u svoj će se ured vratiti već za koju minutu. Bio je na sjednici Senata radi kvoruma potrebnog stranci, ali izvan toga nije bilo nikakava važnijeg posla. Očekivalo se da će se senator vratiti najkasnije do deset i pol. Na rutinski sastanak u petak ujutro sa svojim suradnicima. Andy je stajao u hodniku pred Armbrusterovim vratima i čekao. Naslonio se na zid i bezvoljno listao Washington Post. Uvodnik je ponovno porazno ocjenjivao rad Kongresa. Zastupnički je dom kritizirao zbog neodlučnosti, a Senat zbog zamućivanja bitnih pitanja. Konac studenog u Washingtonu. Sve savršeno normalno. Trevavne je bio svjestan toga da je Armbruster prije opazio njega. Maleni je i nabijeni senator doslovce zastao u hodu. Stajao je nepomično, kao da se na trenutak sledio od prepasti. Zapravo je baš taj nagli prekid u gibanju rijeke ljudi i natjerao Trevavnea da podigne pogled s novina. Dok je prišao Trevavneu, Armbrusteru se već bila vratila ležerna, opuštena poza. Nasmiješio se toplim, lakonskim smiješkom i pružio ruku. Trenutak je nijemog otkrivenja bio prošao, ali je taj trenutak bio apsolutan, i obojica su to shvaćala. »Mislim, gospodine Trevavne, lijepog li iznenađenja. A mislio sam da ste u mojoj državi te da se divite čudesnim pacifičkim pogledima.« »I bio sam, senatore. Pa u Idahou. Ali sam smatrao nužnim vratiti se kratko i nenajavljeno... Zbog vas.« Armbruster je, nakon obavljenog rukovanja, upitno pogledao Trevavnea, a smiješak mu se skupio. »Ovo je bilo vrlo izravno... Ali mi je nažalost, kalendar za danas već popunjen. Možda sutra ujutro, ili, ako vam je tako draže, mogli bismo oko pet i pol na piće. Večeru imam već dogovorenu.« »Smijem li vas upozoriti, senatore, da je riječ o krajnje hitnoj stvari. Treba mi pomoć i savjet vašeg ureda. Recimo glede statistike radne snage u sjevernoj Californiji?« Disanje se Mitchella Armbrustera nakratko prekinulo. Nekoliko je trenutaka Šutio, a pogled mu je odlutao s Trevavneova lica. »S vama radije ne bih razgovarao ovdje, u svom uredu... Da se nađemo za sat vremena.« »Gdje?« »Rock Creek Park. Kraj paviljona. Znate ga?« »Da, znam. Za jedan sat... I, senatore, još jedan prijedlog. Prije nego što čujete što vam imam reći, ne razgovarajte ni s kim. Jer vi ne znate, gospodine, što ću vam reći. Tako će biti najbolje.« »Rekoh već, gospodine Trevavne, da ste vrlo izravni... Zadržat ću to za sebe, jer smatram i da ste častan čovjek. Ali to sam već i rekao. Za vrijeme ispitivanja.« »Jeste zaista. Za jedan sat, gospodine.« ***

Šetali su pošumljenom stazom u Rock Creek Parku, a niži je od dvojice povremeno šibicama stalno iznova palio lulu. Trevavne je shvatio da senatoru njegova lula služi kao svojevrsna psihološka štaka, kao sidro. Prisjetio se kako se Armbruster za ispitivanja njome igrao - upravo je mazio - kako je punio i praznio glavu i s metodičkom preciznošću strugao izgorotine i bacao ih u pepeljaru. A sada, u Rock Creek Parku, dok su ležerno šetali stazom, grčevito ju je stezao i stiskao zubima tako žestoko da su mu iskakali žvačni mišici. »I tako ste zaključili da sam iskoristio svoj položaj radi osobnog probitka«, rekao je Armbruster hladno, a oči su mu zurile ravno naprijed. »Jesam, gospodine. Ne znam kako bih to drukčije izrekao. Odredili ste maksimalna sredstva s kojima Genessee Industries može baratati, uvjerili ste se da je to dovoljno za smanjenje nezaposlenosti - ili su vas u to u najmanju ruku uvjerili ekonomisti. I onda ste zajamčili iznos. Morali ste dobiti potporu i rada i kapitala. I tako ste dobili izbore.« »I to je nešto loše?« »Bila je to politička manipulacija izvedena uz prilične troškove. Zemlja će to još dugo plaćati... Da, rekao bih da je to loše.« »O, presvetost vas bogatih brahmana ne da se opisati riječima! A što ćemo s tisućama obitelji koje zastupam? U nekim se krajevima nezaposlenost bila popela na dvanaest, na trinaest posto! To je bilo najvažnije pitanje mog biračkog tijela i ponosan sam k'o sam vrag što sam mu mogao pomoći. Moram li vas, mladiću, podsjećati da sam ja stariji senator iz države California?... I ako baš želite znati istinu, Trevavne...« Armbruster je zastao i podignuo pogled na Andvja, pa se zasmijuljio svojim ugodnim, grlenim smiješkom. »Malo ste mi smiješni.« Trevavne mu je uzvratio raspoloženim smijehom, no opazio je da mu se oči ne smiju, ni najmanje. Baš naprotiv, ispitivale su ga prodornije nego maločas u hodniku Senata. »Drugim riječima, ja sam smiješan zato što ne shvaćam da to što ste učinili nije bila samo dobra politika - dobra u svakom smislu te riječi - nego i gospodarski pametan potez? I u skladu s obrambenim potrebama zemlje.« »Vraški ste u pravu. U pravu k'o svi vrazi, mladiću.« »Bilo je to pitanje prioriteta? Biračkog tijela... i krajnje nužde?« »Sad ste gotovo poetični. Ali naravno, ne kopčate.« »Tako se to svakodnevno radi, eto što ste rekli.« »Tako se to radi stotine puta na dan i vama je to poznato koliko i meni. U Zastupničkom domu, u Senatu, po svim službama u Washingtonu. Za ime Božje, ta zbog čega mislite da smo u ovome gradu?« »Čak i kad je riječ o tako neobično visokim svotama?« »Taj je pridjev prilično relativan.« »Narudžbe vrijedne stotine milijuna su relativne?« »Ma na kog to vraga ciljate? Govorite kao da vam je deset godina.« »Samo jedno pitanje, senatore. Koliko su česti takvi politički mudri i ekonomski opravdani aranžmani s Genessee Industriesom diljem zemlje?« Mitchell Armbruster je zastao. Bili su na drvenom mostiću propetom preko jednog od mnogih potoka Rock Creek Parka. Armbruster je stajao uz ogradu od posivjele hrastovine i gledao u bujicu. Izvadio je lulu iz usta i kucnuo o drvo. »I zbog toga ste i došli u taj vaš... nenajavljeni posjet.« Tu je tvrdnju izrekao bez ikakve emocije u glasu. »Da.« »Znao sam... Ali zašto baš meni, Trevavne?« »Zato što sam uspio otkriti praktičnu i dokazivu vezu. Mislim da je riječ o podudarnosti. Iskreno govoreći, volio bih da je to bio netko drugi, ali nemam vremena.« »Vrijeme je tako važno?«

»Ako se doista dogodilo to što vjerujem da se dogodilo, onda jest.« »Ja sam sitna riba. Bojim se za politički opstanak eda bih se mogao zalagati za shvaćanja koja polako nestaju. I to je važno.« »Pričajte mi.« Armbruster je polako izvadio duhankesu iz džepa na sakou i prihvatio se punjenja lule. Nekoliko je puta podignuo pogled na Trevavnea, kao da ga pretražuje, kao da se pita. Napokon je pripalio lulu i nalaktio se kratkim rukama na ogradu. »Sto se tu ima pričati? Kad čovjek uđe u neku organizaciju, mora shvatiti njezine nepisane zakone, njezina osnovna pravila. L kako ideš dalje, otkrivaš da te nepisane zakone, ako želiš postići izvjesne ciljeve, i trebaš i moraš obići. Drukčije i ne možeš obaviti što si naumio. A ako je čovjek odan, mislim reći strastveno odan svojim ciljevima, pretvara se u prilično frustriranog stvora; koji počinje sumnjati u vlastite sposobnosti, u vlastitu političku virilnost. Počinješ na sebe gledati kao na eunuha... I onda, nakon nekog vremena - isprva vrlo suptilno - počinju ti govoriti da postoji način, samo ako se prestaneš dreljiti i začepiš tu glasnu, liberalnu gubicu. Ako prestaneš pokušavati retorikom sve okrenuti na glavu. Budi malo popustljiviji... Nije se tako teško asimilitari, to zovu procesom sazrijevanja. A ti to zoveš prilikom da napokon nešto napraviš. I vidiš dobro što stvaraš, malo daš, malo popustiš, ali zauzvrat dobiješ toliko više... Kvragu, ta to je vrijedno toga! Zakoni dobivaju tvoje ime, po tebi nazivaju amandmane. I vidiš dobro... samo dobro...« Armbruster kao da se zamarao, kao da ga je iscrpljivala vlastita logika, koja mu je očito već bezbroj puta procirkulirala stalno aktivnim umom. Trevavne je znao da ga mora podbosti, natjerati da reagira. »A što je s Genessee Industriesom?« »To je prokleti ključ svega!« Armbruster je zamahnuo rukom oko sebe i zagledao se u Andvja. »To je lijevak... To je prihvaćeno, što da vam još kažem? To je pojilo u koje stalno dolijevamo vodu, i nikad se ne suši... U njemu su Majka, Bog, Domovina, Liberali, Konzervativci, Republikanci, Demokrati, Ruzveltovci i, Bože mi 'prosti, Komunisti, svi smiješani zajedno! To je rješenje gladi svih političkih životinja... A najneobičnije je u svemu da ta kompanija dobro radi svoj posao. Što je zaista čudno.« »Ne vjerujem, senatore, da će vas to zadovoljiti.« »Naravno da neće, mladiću!... Ostaju mi još dvije godine, neću se više kandidirati. Imat ću šezdeset devet godina i mislim da bi bilo dosta... A onda ću se možda zavaliti u naslonjač i pitati se.« »Kao direktor u Genesseeju?« »Vjerojatno. A zašto ne?« Trevavne se naslonio leđima na ogradu i izvadio cigaretu. Arm-bruster mu je pripalio. »Hvala... Ali dajte, senatore, da to pokušamo staviti u nekakvu perspektivu.« »Učinite i više od toga, Trevavne. Skinite to s dnevnog reda. Prihvatite se profitera, jer biste se baš njima i vi i vaš pododbor morali baviti. Genessee tu ne pripada. Možda je prevelik, ali nekog vraga proizvodi. Dobro je podnio i najoštriju kontrolu.« Sad je na Trevavneu bio red da se nasmije, što je i učinio. Glasno i posprdno. »Podnio ju je zato što je tako prokleto velik i prekompliciran za kontrolu! A vi znate koliko i ja što se zbiva po... kako ono rekoste? po 'svim službama u Washingtonu.' Ta priča ne drži vodu, senatore. Genessee Industries, to 'pojilo', pedeset je i prva država u federaciji. Razlika je samo u tome što su preostalih pedeset njezine dužnice. Obavezne prema njoj, vjerujem, na vrlo opasan način.« »Malo pretjerujete.«

»Malo ublažujem. Genessee nema ustava, nema dvostranački sustav, nema kontrolu vlasti... A eto što bih želio doznati od vas, senatore, tko su tu velmože? Tko vlada tim zatvorenim, samodostatnim, stalno sve većim kraljevstvom? I pritom ne mislim na korporacijsku strukturu.« »Nije mi poznato da tamo itko... vlada. Osim uprave.« »Koje uprave? Sve sam ih upoznao, čak i rizničara, Goddarda. I nisu me uvjerili.« »Njezin poslovodni odbor.« »To je prejednostavno. To je samo podjela mjesta na svečanim večerama.« »Onda vam ne mogu odgovoriti. Ne da neću, nego ne znam.« »Želite li reći da je to samo izraslo ni iz čega?« »To je možda točnije nego što i sami shvaćate.« »Tko se Senatu obraća u ime Genesseeja?« »O, Bože, hrpa njih. Bar je tucet odbora u kojima se pojavljuje Genessee. On je prevladavajući faktor u zrakoplovnom lobiju.« »Aaron Green?« »Upoznali se jesmo, naravno. Ali baš da se s njim poznajem...« »Je li on stvarno knjigovođa?« »On je vlasnik reklamne agencije, ako ste na to mislili. I još deset-dvadeset drugih kompanija.« »Nisam se šalio, senatore. Računi na koje sam mislio ne odnose se samo na reklame, iako i one u to pripadaju.« »Baš vas ne slijedim.« »Ustanovili smo da Aaron Green godišnje podijeli između sedam i dvanaest milijuna - a možda i više - radi uvjeravanja washingtonske birokracije u domoljubnu važnost Genessee Indu-striesa i...« »Sto se sve registrira...« »Sto uglavnom ide podzemnim kanalima. Svatko tko raspolaže s takvom fiskalnom odgovornošću obično raspolaže i primjerenim ovlaštenjima.« »To su vaše spekulacije.« »Sasvim sigurno. O nevjerojatnim iznosima, a sve u sitnišu. I tako iz godine u godine... Drži li to Green uzde?« »O, kvragu, sinko, vi baš tražite nitkove! 'Rizničar', Vladanje', 'kraljevstva', 'drži uzde'... 'Pedeset prva država u federaciji'!« Žestoko je lupio lulom o ogradu i ispraznio je. Nekoliko je iskrica zapaljenog duhana palo senatoru na podlanicu. Ljutito ih je otresao, no činilo se da bol nije ni osjetio. »A sad me poslušajte. Čitavu sam se svoju političku karijeru stalno čerupao sa snagatorima! I nisam ustuknuo. Pročitajte si koji od mojih govora na konvencijama! Ja sam formulirao politiku! Ako se sjećate, na pedesetoj je konvenciji na mene krenuo - pa zbog mene i napustio dvoranu -čitav prokleti kontigent desničara. Ali nisam ustuknuo, jer sam bio u pravu!« »Sjećam se. Ispali ste pravi heroj.« »Bio sam u pravu! I to je važno... Ali sam bio i u krivu. Niste mislili da ču i to reći? I reću ću vam gdje sam bio u krivu. Nisam pokušao shvatiti, nisam se dovoljno potrudio prodrijeti u korijen njihova načina razmišljanja, njihovih strahova. Samo sam osuđivao. Pronašao sam svoje nitkove, podignuo svoj mač gnjeva i udri po Luciferovim hordama... A tog su dana iz dvorane izašli neki strašno dobri ljudi. Da se nikad više ne vrate.«

»Povlačite li paralelu?« »Naravno da je povlačim, mladiću. Vi mislite da ste pronašli svog nitkova, svog Luciferova emisara. A vaš je nitkov ideja - vaš je nitkov veličina. I sad ste spremni na svoj mač gnjeva dočekati svakog tko prihvaća bilo koji aspekt veličine... I to bi mogla biti tragična pogreška.« »Zašto?« »Zato što je Genessee Industries zaslužan i za mnogo društvenog dobra. Za vrlo napredna postignuća. Jeste li, recimo, znali da postoje klinike za liječenje ovisništva o drogi, centri za dnevnu njegu, pokretne ambulante u srcu najgorih califbrnijskih geta, a sve zahvaljujući Genesseeju? Centar za preodgoj otpuštenih kažnje-nika u Cape Mendocinu, koji smatraju uzornom rehabilitacijskom ustanovom? A sve to, gospodine Trevavne, financira Genessee. U San Joseu postoji čak i Armbrusterov istraživački klinički centar za rak. Da, on nosi moje ime, Trevavne, uvjerio sam Genessee da donira zemljište i većinu opreme... Stog spustite mač, mladiću.« Trevavne se okrenuo, tek koliko mu je trebalo da izbjegne pogled na Mitchella Armbrustera. Da ne mora gledati čovjeka koji je za mrvice, na koje se i tako ne plaća porez, prodao glasačku moć milijuna. »Onda nikakva šteta ako to izvučem na svjetlost dana. Neka zemlja dozna da je dvaput blagoslovljena. Jer dobiva ne samo Genesseejeve vrhunske proizvode, nego i njegove milodare.« »Samo dajte, pa će obustaviti programe.« »Zašto? Da im javno ne zahvaljuju?« »Znate koliko i ja, kad netko u poslovnom svijetu pokrene takve projekte, da sebi zadržava pravo da daje samo informacije koje želi. Inače će ih preplaviti molbama.« »Inače će postati sumnjivi.« »Svejedno. A gubitnici će biti u getima, u barriosima. I želite za to preuzeti odgovornost?« »Za milost Božju, senatore, želio bih da netko za to odgovara!« »Nisu svi vaše sreće, Trevavne. Ne možemo svi mi sjediti u svojim bjelokosnim kulama i bez posljedica - a slutim, s ne baš malo prezira - gledati borbu što se odvija ispod nas. Većina je nas uključena u tu borbu, pa radimo što možemo. I za sebe i za druge.« »Senatore, ne kanim s vama raspravljati o utilitarnoj filozofiji. Vi ste debater, ja nisam. Možda medu nama i nema sukoba. Ja to ne znam. Rekoste da vam mandat istječe za oko dvije godine, a ja sam dobio oko dva mjeseca. Do tada naš izvještaj mora biti gotov. Bez obzira što učinili, koliko mi pomogli, vjerujem da ste se kompromitirali u dobroj vjeri. I mnogim ste ljudima učinili mnogo dobra. Možda ste vi na strani anđela, dok se ja spremam sklopiti pakt s Luficerom. Možda.« »Svi mi činimo što možemo. I kako najbolje znamo i umijemo.« »I opet, možda. Ne pletite se u moja dva mjeseca, pa ću dati sve od sebe da vama ne stvaram probleme u vaše dvije godine. Mali kompromis, senatore.« Trevavneov se Lear brzo uspinjao na visinu krstarenja od trideset osam tisuća stopa. Za nešto manje od sata sletjet će na aerodrom u Wetchesteru. Odlučio je iznenaditi Phvllis u Darienskoj bolnici. Trebao mu je odmor, trebala mu je utjeha njezinih blagih pošalica,

njezine duboke razboritosti. A osim toga je želio i odagnati njezine strahove. Bojala se, ali je bila previše nesebična da bi ga njima opterećivala. A onda sutra ujutro ili popodne ili uvečer čeka ga Aaron Green. Četiri gotova, ostaju još dvojica. Aaron Green, New York. lan Hamilton, Chicago. Bojnik Paul Bonner otkrio je kako brigadnom generalu Lesteru Cooperu upravo izdaje naredbe. Naredbu da potraži samo najbolje kriminalističke tajne agente pa ih raštrka kroz Pasadenu, Houston i Seattle. Da potraže Genesseejeve i Bellstarove ljude bitno povezane s pitanjima pokrenutim na konferenciji u San Franciscu. U Hou-stonu, budući da je već utvrđeno da Ryan nije otišao u laboratorij, agenti bi trebali pogledati kod visokih NASAinih službenika. Bezbroj njih poznaje Ryana, pa možda iskopaju nekakvu nit. Bonner je čak predložio i kamuflažu za agente. Oni bi trebali tvrditi da je pododbor primio prijetnje - preko pisama, telefona i tako dalje. Takva vrsta kamuflaže zna lako dovesti do priča na dugo i na široko. Civili su uvijek gorljivo spremni pomoći vojnicima kad nekoga štite. Već i samo povjerenje razbija ustručavanje, napose kad ta ispitivanja nemaju nikakve veze s njima. Nešto će se sigurno iskopati. A ako se to i kad se to dogodi, neka ga onda general, zamolio je Bonner, upozori prije nego što nešto poduzme i protiv nekog se postavi. Andrewa je Trevavnea znao bolje nego Cooper, bolje od ikoga u Ministarstvu. Možda bi mogao predložiti nešto pametno. Brigadir je bio presretan što s tim mladoturčinom može podijeliti odgovornost. 280Posljednji zahtjev što ga je Bonner postavio pred starijeg časnika bio je da iz zrakoplovne baze u Billingsu, Montana, pošalje mlazni lovac. Jer će, bude li potrebno, Andrewa Trevavnea i slijediti. A postat će potrebno ako tako bude mogao doznati kome to Trevavne ide u pohode. Da je krenuo u Washington, to je Bonneru bilo poznato, jer je Learov plan leta bio podnesen kontroli leta kotara Ada. No do koga to u Washingtonu? Postojala je šansa da i to otkrije, no to će morati pričekati do jutra. Doručkovat će s Alanom i Samom, pa se pitao hoće li se pojaviti i Mike Ryan. Nakon doručka Martin i Vicarson odlaze na konačni kratki sastanak u Boiseu, a zatim se svi sastaju na aerodromu radi podnevnog leta u Denver. A za taj će se sat-dva bojnik Paul Bonner baviti izviđanjem. Paul je gledao kako Alan Martin i Sam Vicarson izlaze iz hotelske blagovaonice i kreću na završnu konferenciju u Boiseu. Pričekao je da prođu kroz vrata blagovaonice, pa brzo ustao od stola i pošao za njima u predvorje. Martin je zastao kod kioska s novinama, dok je Vicarson produžio do informacija. Bonner im je okrenuo leđa i pretvarao se da pregledava pano s »Noćnom zabavom«. Pola minute kasnije Vicarson se pridružio Martinu kod kioska, pa su obojica krenula prema izlazu. Bonner je prišao prozoru i vidio kako ulaze u taksi. Najprije će pogledati u Vicarsonovu sobu. Sam kao da je Tre-vavneu bio bliži - ili mu je bar Andy dao šira ovlaštenja. Ako se na recepciji budu bunili, ponudit će im jednostavno objašnjenje da je Sam zaboravio važne papire. Isti je službenik bio na dužnosti kad su se zajedno prijavili. Ako bude gnjavio, Bonner će izvaditi nekoliko plastičnih znački da ga uplaši k'o crnog vraga.

Ali kad je Bonner zatražio ključ, lakonični mu ga je recepcionar pružio bez pitanja. Kad se našao u Vicarsonovoj sobi, krenuo je od ladica pisaćeg stola. U njima nije bilo ničeg i Bonner se nasmiješio. Sam je tako mlad. Živio je od kovčega i ormara. A kovčeg je bio pun neopranih košulja, čarapa i donjeg rublja. Vicarson nije samo mlad, pomislio je Bonner, nego i šlampav. Zatvorio je kovčeg, podignuo ga s kreveta i, kako mu je pisaći stol bio najbliži, sjeo na nj i otvorio jedinu gornju ladicu. Potrošio je nešto papira s hotelskim zaglavljem, ali ne i omotnice. Dohvatio je košaru pa iz nje izvadio dva zgužvana lista papira. Na jednom su bili brojevi s oznakom za dolar i Bonner je u njima odmah prepoznao vezu s informacijom o Lockheedovom dobavljaču o kojem ih je sve čuo govoriti. I na drugom su bili brojevi, ali ne dolari. Oznake za vrijeme. I nekoliko bilježaka: »7:30 8:00 Dk; 10:00 11:30 S.A. Qu.; Podaci -Grn. N.Y.« Bonner je pogledao papir. »7:30 8:00« bilo je vrijeme Trevay-neova dolaska. To je doznao od kontrole leta u Adi. Ono »10:00 11:30 S.A. Kv.« bilo je nerazmrsivo. Baš kao i posljednji redak: »Podaci Grn. N.Y.« Izvadio je kemijsku olovku, sve prepisao na čist list papira, presavio ga i stavio u džep. Ponovno je zgužvao listove, bacio ih u koš pa ga vratio na pod. U Vicarsonovu je ormaru odvojio hlače od sakoa i krenuo po džepovima. To što je tražio pronašao je u džepu na prsima drugog sakoa. Bila je to precizno presavijena, preciznim slovima ispisana bilješka iz rokovnika, a nalazila se između potvrda za prtljagu. Bio je to podsjetnik kakav je mogao pribilježiti pametan no počesto neoprezan čovjek, i to zato što mu se informacija učinila tako važnom. A glasila je: »Armbruster, $178 mil. Udvostručenje. Bez zahtjeva Ministarstva. Proteklo šest mjeseci. Jamstvo potvrdio glavni knj. J.G, L.R. L.R-u plaćeno $300. L.R. nudi dod. inf. o Pasadeni, Bellstaru itd. Cijena - 4 znamenke.« Bonner se zapiljio u cedulju i osjetio kako u njemu raste bijes. Zar se Sam Vicarson s »L.R.-om« sastao u kakvom pretrpanom, mračno osvijetljenom podrumu u San Franciscu, prožetom teškim vonjem »trave« i šankerom koji jedva čeka da velike novčanice 282zamijeni manjima? Je li Samu bilo rečeno da može zapisivati što hoće, samo pod uvjetom da od »L.R.-a« ne traži ništa napismeno? Je li mu baš »L.R.« nakrcao to smeće o nadutom nezajažljivom trbuhu i opravdanoj žudnji za kradom od svih dostupnih? Sam nije bio samo mlad i šlampav, nego i naivni amater. Plaćao je za nagađanja, kupovao je laži, i potom zaboravljao uništiti bilješke. Bonner je svoj notes spalio. A to je bilo lako zaboraviti - ako je čovjek nevješt dabar. Bojnik je smjesta odlučio izvršiti svoju prijetnju. Pronaći će »L.R.-a« i raznijeli mu ostatak želuca. Ali to kasnije. A sad mora potražiti Trevavnea. Andrev/ sigurno shvaća da kanalizacijski štakori, ti dvoguzi, žive od laži. Jer su laži i polulaži njihova roba. Pronađi protivnika i nakljukaj ga - mrvicama, fragmentima, aperitivima. Uz stalno obećanje ključne, eksplozivne informacije koja slijedi. Ili još bolje, protivnika si sam stvori. Trevavne nije stajao kraj možda i bolesne žene - kakva jeftina, nečasna smicalica, nego je u Washingtonu, gdje se našao s onim senatorom iz Californije. Armbruster je fin čovjek,

Genesseejev prijatelj, i to moćan. Ali je ipak i senator. A njih je lako zaplašiti. Pretvaraju se da se ne boje, ali žive u stalnom strahu. Bonner je Vicarsonovu bilješku stavio u džep pa izišao iz sobe. U predvorju je vratio ključ na recepciju i otišao do javnog telefona. Nije smio nazvati iz sobe, jer hoteli bilježe brojeve. Nazvao je aerodrom i zatražio operativu. Neka smjesta pripreme onaj mlazni lovac ratnog zrakoplovstva iz Billingsa, Montana, na stajanci. Plan leta - ravno do Andrewova sletišta u Virginiji. Neka mu daju prioritet, sve u ime Ministarstva obrane. Dok je koračao prema dizalu, dok ga je ono nosilo prema njegovoj sobi, dok se pakirao i ispisivao iz hotela, Paul Bonner je bio svjestan da Trevavnea mora naći zbog dva razloga. Jedan je bio profesionalan, drugi sasvim privatan. Trevavne i njegov prokleti potkomitet krenuli su u lov na vještice koji se mora smjesta prekinuti. Upustili su se u igre koje ni sami ne razumiju. Jer ne poznaju džunglu. Kao što je dabrovi nikad i ne poznaju. Drugi je razlog bila sasvim privatna laž. Od koje mu je bila muka. Phvllis Trevavne je sjedila u naslonjaču i slušala muža što je koračao kroz privatnu bolničku sobu. »Meni to izgleda kao savršen monopol, kompletan s državnom i saveznom protekcijom.« »Ne samo protekcijom, Phyl. Nego i participacijom. Aktivnim sudjelovanjem i zakonodavca i pravosuđa. Zbog toga je to nešto više od monopola. To je više kao nekakav divovski kartel, ali bez definicije.« »Ovo nisam shvatila. To je semantika.« »Nije to nikakva semantika kad je jedna od posljedica toga izbor starijeg senatora iz jedne od najmnogoljudnijih država. Ili kad se presuda jednog od najeminentnijih pravnika temelji na kompromisu Ministarstva pravosuđa. Ta će odluka - čak i ako se na nju budu žalili, pa je napokon i obore - stajati milijune... milijarde dok ne prođe sve sudove.« »I što ćeš doznati od posljednje dvojice? Od tog Greena i lana Hamiltona?« »Vjerojatno to isto, samo malo više. Na drugoj razini. Govoreći o Genesseejevu svojatanju, Armbruster je spomenuo 'lijevak'. A mislim da se to odnosi i na Aarona Greena. Green je lijevak u koji se ulijevaju goleme količine sredstava Zastupničkog doma i on ga raspoređuje. I tako to ide iz godine u godinu... Zapravo se najviše plašim tog Hamiltona. On je već godinama predsjednikov savjetnik.« Phvllis je taj strah čula i u muževu glasu. Prišao je prozoru kraj kreveta i naslonio se na prozorsku dasku, a lice prinio staklu. Vani je već povečerno nebo bilo naoblačeno; dok padne noć pojavit će se i zapuši snijega. »Meni se čini da bi pri pravljenju pretpostavki morao biti oprezniji.« Andy je pogledao ženu pa joj se nasmiješio s ljubavlju i olakšanjem. »Kad bi samo znala koliko sam puta to sam sebi rekao. To je najteže od svega.« »I treba biti.« Na noćnom je ormariću zazvonio telefon. Phvllis mu je prišla. Andy je ostao kraj telefona. Da je ovdje, znala je samo ekipa iz 1600 i liječnik. Nitko drugi. »Naravno, Johnnv«, rekla je Phvllis i pružila mužu telefon. »John Sprague.«

Trevavne se odgurnuo od prozora. John Sprague, doktor medicine, bio je prijatelj iz susjedstva, iz zajedničkog djetinjstva u Bostonu. S kojim je ostao blizak kao onda. I njihov obiteljski liječnik. »Da, Johnnv?« »Ne znam kako daleko želiš ići s tom burleskom, ali u centrali vele da imaš poziv. Ako nisi tu, poziv proslijeđuju Phvlinu liječniku. Mogu to riješiti, Andy.« »Tko je to?« »Neki Vicarson.« »Bože, da nije nešto našao?« »Možda. A osim toga mu raste i telefonski račun.« »Znam. Denver. Možeš to prebaciti ovamo, ili moram do centrale?« »Daj, molim te! S obzirom na tvoje priloge, moji bi me partneri najurili. Spusti slušalicu. Zovem te za sekundu.« »Kako je lijepo poznavati krupnu ribu.« »Još je bolje poznavati lovu. Daj, spusti slušalicu, Krezo.« Trevayne je zadržao slušalicu u ruci i pritisnuo puce. Okrenuo se Phyllis. »Sam Vicarson. Nisam mu rekao da ću doći ovamo. Trebao sam ga nazvati kasnije, kad obavi sastanke. Sad je u Denveru. Ne vjerujem da je već gotov.« Andy je govorio nepovezano i žena je shvatila da ga nešto muči. Zazvonio je telefon. Zvuk je bio kratak, goli signal. »Sam?« »Gospodine Trevavne, zovem za svaki slučaj, ako dolazite ovamo. Iz zračne luke javljaju da Lear ide za Westchester.« »Nešto se dogodilo? Kako su prošli sastanci u podružnicama GM-a i Lockheeda?« »Kratko i jasno. Moraju se pojaviti s boljim troškovnicima jer sam im zaprijetio sankcijama. Ali ne zovem zbog toga. Nego zbog Bonnera.« »Što je bilo?« »Izgubio se.« »Molim?« »Naprosto ispario. Nije se pojavio na sastancima, ujutro se odjavio u hotelu u Boiseu i nije nas dočekao na aerodromu. Ni riječi, ni poruke, ništa. Mislili smo da biste to trebali znati.« Andy je čvrsto uhvatio slušalicu. Trudio se brzo razmišljati. Shvatio je da Vicarson očekuje upute. »Kad ste ga zadnji put vidjeli?« »Jutros na doručku. U Boiseu.« »Kako se držao?« »Dobro. Bio je nešto tih, ali sve u redu. Mislio sam da je umoran ili mamuran. Trebao nam se pridružiti na aerodromu. Nije se pojavio.« »Jeste li se u razgovoru dotakli i mene?« »Naravno, normalno. Zabrinuti za vašu ženu, i kako to primate, te priče.« »I to je sve?« »Pitao je na koji ste avion sinoć sjeli, pretpostavlja da ste bili prisiljeni na glupa presijedanja. Rekao je kako vam je mogao nabaviti vojni mlažnjak, tako da...« »I što si mu na to odgovorio?« prekinuo ga je Trevavne oštro.

»Ma nema problema. Rekli smo mu da nemamo pojma. Onda smo se smijali i rekli, s obzirom na vaše veze i... novac, da ste vjerojatno kupili zrakoplovnu kompaniju. To je dobro primio.« Andy je prebacio slušalicu u drugu ruku i dao Phvllis znak da mu pripali cigaretu. Zatim se Vicarsonu obratio tihim ali sigurnim glasom. »A sad me poslušaj, Sam. Evo što ćeš učiniti. Pošalji brzojav, sasvim rutinski brzojav, Bonnerovu šefu... Ne. Čekaj čas, mi i ne znamo tko je taj. Uputi ga najvišem kadroviku u Ministarstvu obrane. Reci kako pretpostavljaš da je Bonner zbog nečeg dobio dopust. I pitaj, ako nam slučajno zatreba pomoć, kome da se obratimo u Washingtonu. Ali sve neka izgleda kao da si se toga sjetio tek u tom času, znaš što mislim?« »Naravno. Samo smo opazili da ga nema. Vjerojatno i ne bismo da s nama nije trebao na večeru ili što ja znam.« »Točno tako. Oni od nas očekuju nekakvu reakciju.« »Ako znaju da ga nema.« *** Mario de Spadante je sjedio za kuhinjskim stolom samo u košulji. Njegova je tusta žena baš bila zabavljena sklanjanjem tanjura. Njegova kći, podjednako pozamašna, pred oca je uslužno stavila bocu Strege. Marijev mlađi brat, u J. Pressovu odijelu i širokoj purpurnosivkastoj kravati, sjedio mu je sučelice i pio kavu. Mario je mahnuo kćeri i ženi da izađu. Ostavši nasamo s bratom, natočio je žutu tekućinu u čašu za konjak i podignuo pogled. »Nastavi. I budi precizan i jasan.« »Nema se tu što puno pričati. Pitanja zvuče falš: Gdje je gospodin De Spadante?... Možemo govoriti samo s njim... Kao da je netko samo htio doznati gdje si sada. A onda, kad sam čuo da su došli iz Torrington Metalsa - tamo je Ginov brat - sve nam je postalo jasno. Informaciju traži onaj tip Pače, Trevavneov partner.« »A ti si mu rekao da sam u Miamiju.« »Dao sam mu čak i hotel, onaj koji uvijek veli da si se odjavio.« »Bravo. A sad se Trevavne vratio na istok?« »Tako se priča. Otpremili su mu ženu u bolnicu u Darienu. Pretrage zbog raka.« »Bolje bi bilo da i na njemu izvrše koju. Trevavne je bolestan, a da ni sam ne zna koliko.« »I što bi sad htio da učinim, Mario?« »Otkrij gdje je zapravo. U Darienu. Ili je u Greenwichu pa se vozika malo naprijed, malo natrag. Ili u motelu ili kod nekog prijatelja - u Darienu sve vrvi od takvih... Kad ga nađeš, javi. Ne gnjavi me prije. Svratio sam u Vegas. Isisale me, Augie, babe do suha.« Augie de Spadante je ustao od stola. »I sam idem tamo. Nazvat ću te... Što ako ga nađem već danas popodne? Večeras?« »Onda me nazovi. Zar ti nisam rekao?« »Ali ti si slomljen.« »Ali se brzo oporavljam... Dosta mi je sveg toga karoljubstva, svih tih alternativnih sranja. Vrijeme je da ga malo zdrmamo, tog Trevavnea. Jedva čekam. Da se namirim za ono od prije devet godina... Umišljeni prdonja! Svilena svinja!« Nakon što je to izgovorio, Mario de Spadante je pljunuo na vlastiti kuhinjski stol.

Ta bolnička večera nije bila obična bolnička večera, čak ni po darienskim mjerilima. John Sprague je poslao bolnička kola - makar i bez sirene - u najbolji restoran u okolici. Vratila su se s pladnjevima bifteka i jastoga i s dvije boce Chateauneuf du Pape. Osim toga je doktor Sprague podsjetio svog prijatelja iz djetinjstva da uskoro počinje novogodišnje skupljanje priloga. Toplo se nada da će se sjetiti, Phvllis je s mužem pokušala započeti razgovor o nečem drugom, skrenuti ga s tog pododbora koji mu je otimao sve vrijeme, ali to nije bilo moguće. Vijesti o nestanku Paula Bonnera istodobno su ga zbunile i razljutile. »A da nije naprosto odlučio uzeti dva slobodna dana? I sam si rekao da se baš nije ubijao od posla, možda mu je dodijalo, možda se malo zasitio. Sasvim ga lako mogu zamisliti u takvom stanju.« »Ne nakon jučerašnje srcedrapateljne priče. Bio je spreman regrutirati čitav sanitet, učiniti sve što zaželim. A te dvije konferencije - sjećam se njegovih riječi - najmanje je što može učiniti za mene.« »Ljubavi.« Phvllis je spustila vinsku čašu na kolica za posluživanje i pod sebe u naslonjaču skupila noge. Andrewove su je riječi najednom zabrinule. »Paul mi se sviđa. O, znam da su njegovi stavovi ekstremni, i da se vas dvojica stalno prepirete, ali znam i zašto mi se sviđa... Nikad ga nisam vidjela da se naljutio. Uvijek je tako prijazan, uvijek spreman na smijeh i veselje. I kad malo promislim, uvijek je prema nama bio tako dobar.« »I što sad time hoćeš reći? U svemu se slažem.« »Pa ipak se u njemu sigurno skupilo puno ljutnje. Dovoljno da učini to što je učinio, s obzirom na to kakav jest.« »Jamčim da je tako. Sto još?« »Prije mi nisi rekao da si mu ispričao takvu... srcedrapateljnu priču. Rekao si kako si mu samo kazao da idem na pretrage.« »Nisam to elaborirao, jer se time baš ne ponosim.« »Ni ja... Sto me vraća na Paula. Ako veliš da je prihvatio tvoju priču o meni i iščeznuo ne rekavši nikom ni riječi... mislim da je otkrio istinu i da te pošao potražiti.« »Ovo je stvarno trčanje pred rudo!« »Ne baš. Ja mislim da ti Paul vjeruje - da ti je vjerovao. Da se s tobom nije slagao, ali da ti je vjerovao. Ako se u njemu skupilo bijesa kao što oboje vjerujemo, neće se zadovoljiti objašnjenjima iz druge ruke. A niti naknadnim.« Trevayne je shvatio ženinu logiku. Ona je sezala u bit ljudi Bon-nerova soja. Ljudi koji gledaju u ljude i klasificiraju ih - stavljaju im etikete - samo kad vjeruju da im one pristaju, a ne samo po onom što se priča. Takav se čovjek postavlja prema svakom tko se ruga njegovu sudu, on ne čeka da to netko drugi uradi za nj. Pa ipak se Phvllisin zaključak temeljio na pretpostavci da je Paul doznao istinu - istinu o njoj. Ali to je nemoguće. Jer za to znaju samo trojica. Sam Vicarson, Alan Martin i Mike Ryan. Nemoguće. »To nije moguće«, rekao je Andy. »On to apsolutno nije mogao doznati.« »Ti u laganju baš i nisi neki majstor«, rekla je Phvllis i nasmiješila se. »Ali se popravljam. On mi je povjerovao.« Smjestili su se u naslonjače i Andy je uključio televizor da pogledaju vijesti u sedam. »Možda otkrijemo da je otišao iz Boisea i negdje započeo kakav mali rat. On bi to nazvao diverzivnom taktikom«, rekao je Tre-vayne.

»Kako ćeš sutra do Greena? Kako ćeš uopće znati da je u gradu?« »Nikako. Ili ne još... Ali ću ga potražiti. Za možda sat odvest ću se u Barnegat; Vicarson očekuje da ga nazovem u deset. On o Greenu ima sve što je uspio dobiti, pa ćemo zajedno već nešto smisliti... Znaš, Phyl, posljednjeg sam tjedna otkrio jednu vrlo važnu životnu činjenicu.« »Ne mogu dočekati.« »Ne, istina je.« Andy je podignuo čašu s vinom na usne. Izraz mu je bio zamišljen. »Sve te besmislice o takozvanom tajnom djelovanju - skupljanju informacija, ili kako te volja. Sve je to zapravo vrlo jednostavno, hoću reći djetinjasto. Kao nekakva igra.« Ispio je vino i vratio čašu na kolica za posluživanje. Pogledao je ženu -svoju tako prokleto ljupku ženu, i tako punu razumijevanja - i tužno dodao: »I kad bi je bar igrala samo djeca.« Mario de Spadante je bio u krevetu i gledao vijesti u sedam. Već je dvaput bio zazvao ženu da dođe u njegovu spavaću sobu. Prvi put da mu donese ledenu Coca-Colu, a drugi put da prijenosni kolor televizor otkotrlja dva koraka lijevo, kako mu odraz zlatnog raspela nad uzglavljem ne bi kvario sliku. Onda joj je rekao da sad ide spavati. Ona je samo slegnula ramenima. Već su godinama spavali svatko u svojoj sobi. Svaki u svom svijetu, zaista. Jedva da su i razgovarali osim na vjenčanjima i sprovodima ili kad bi došli unučici. Sad je imala veliku i lijepu kuću. I veliki vrt i veliku kuhinju. Čak i veliki auto i nekoga da je vozi. Spustit će se dolje u veliku kuhinju i nešto si skuhati i zuriti u svoj televizor. Možda i nazove prijateljicu s raskošnog francuskog telefona na mramornom pultu. U prve tri minute vijesti nije bilo ničeg značajnog i Mario je shvatio da će ostatak biti dvadeset pet minuta »file« isprekidane reklamama. Dohvatio je daljinski upravljač i isključio televizor. Bio je umoran, ali ne zbog razloga koje je servirao bratu. Bio je svratio u Las Vegas, ali se kurvanje svelo na jedno brzo prevrtanje, pa je curi rekao da se brzo pokupi, jer se telefon stalno javljao. Stolovima nije ni prišao jer je jedan poziv bio od veze s Bijelom kućom, od Webstera. Morao je iz Vegasa krenuti u srijedu, ponoćnim letom. U Washington. Čak je i hladni Webster počeo gubiti živce. Mario je shvatio da sad svi samo sjede i kuju planove. Sto da rade u slučaju ovog i u slučaju onog. Govno! Postoji vrijeme govorenja i vrijeme rezuckanja mesa. Upravo je bio završio postavljanje prislušnih uređaja u Barnegatu. Trevavne je zreo za sječu. Idemo. Tihi izvje'štaj još jednog izmučenog pododbora, primljen tiho i s uvažavanjem od ljudi koji su ga naručili - pa zakopan i zaboravljen. Baš će tako i biti. Zazvonio je telefon i to De Spadanteu po živcima. A onda su mu se živci smirili jer je po osvijetljenom pucetu vidio da se to javila njegova privatna linija a ne kućni telefon. A svima je bilo jasno da njegova privatna linija služi samo za važne poslove. »Daa?« »Mario? Augie.« Bio je to brat. »On je tu.« »Gdje tu?« »U bolnici.« »Sigurno?«

»Sto posto. Na parkiralištu je unajmljeni automobil s naljepnicom Westchesterskog aerodroma. Provjerili smo. Preuzet je danas popodne u tri i trideset. I to na njegovo ime.« »Odakle me zoveš?« Brat mu je rekao. »Ostavio sam Joeya da pazi na parkiralište.« »Ostani gdje jesti. Reci Joeyu da ga slijedi ako ode, nemoj ga izgubiti! Daj Joeyu moj broj. Dolazim čim budem mogao.« »Čuj me, Mario. U bolnici su dva tipa. Jedan je pred glavnim ulazom, drugi je negdje unutra. Svako malo ulazi i izlazi...« »Znam. Znam tko su oni. Za pola sata odlaze. Reci Joeyu da im se makne s očiju.« De Spadante je stavio prst na vilicu telefona, pa je otpustio. Nazvao je privatni broj Roberta Webstera u Bijeloj kući. Webster se baš spremao doma i sad se naljutio što ga je De Spadante nazvao na taj broj. »Mario, zar ti nisam rekao...« »A sad ja govorim tebi. Ukoliko ne želiš dva neobjašnjena lesa u arhivi!« I onda je De Spadante nimalo suptilno, jedva prikrivenim frazama, izdao svoje naredbe. Nije ga briga kako će to Bobby Webster izvesti, ali želi da smjesta makne patrolu 1600. Spustio je slušalicu i ustao iz kreveta. Brzo se obukao, počešljao rijetku kosu i otvorio gornju ladicu pisaćeg stolića. Pa iz nje izvadio dvije stvari. Jedna je bila pištolj .38 s okvirom na vađenje. Druga je bila predmet zloslutnog izgleda: crna metalna sprava s četiri povezana prstena, učvršćena za plosnatu bazu od zadebljala željeza. Kad se stisne šaka, time se čovjeku može izvaliti čeljust iz zglobova. A otvorenim mu se dlanom može oderati meso do kosti. *** Mlažnjak F-40 je pri dobivanju dozvole za slijetanje imao prednost, pa se iz svog kruga na nebu spustio na pistu broj pet zrakoplovne baze Andrews. Na kraju se staze avion okrenuo i stao. Bojnik se iskobeljao, mahnuo pilotu i brzim korakom krenuo prema džipu što ga je već čekao. Paul Bonner je zapovjedio vozaču da ga smjesta vozi u operativnu službu. Vozač je bez riječi pozdrava ili komentara nagazio na gas. Bojnik je, po izgledu sudeći, bio teška picajzla. S takvim ne treba ni pokušavati započinjati prijateljski razgovor. Bonner je žurnim korakom ušao u operativnu i zatražio sobu samo za sebe na deset do petnaest minuta. Dežurni časnik, dopu-kovnik koji je prije samo nekoliko minuta bio nazvao Ministarstvo da dozna »kakav to pederski prioritet uživa taj klaun Bonner«, Sad je bojniku ponudio vlastitu sobu. Jer su mu rekli kakav to prioritet uživa bojnik Bonner. A rekao mu je to ađutant brigadnoga generala Lestera Coopera. Bonner mu je zahvalio, a on zatvorio vrata svog ureda i ostavio ga samog. Bojnik je smjesta dohvatio telefon i nazvao Cooperov privatni broj. Pogledao je na sat. Sat je pokazivao dva i četrdeset, što će reći da je bilo dvadeset do šest po istočnom vremenu. Pritisnuo je slušalicu bradom i počeo namiještati sat na točno vrijeme, ali prije nego što je to stigao izvesti, Cooper se već javio. General je bio ljut. Taj pentagonski mladoturčin nije imao pravo donositi odluke koje su ga prebacivale preko tri četvrtine zemlje, i to bez prethodnog konzultiranja, zapravo dopuštenja.

»Bojniče, mislim da zaslužujemo objašnjenje«, rekao je general šturo, znajući da Bonner očekuje prijekor. »Nisam siguran, generale, da za to imamo vremena...« »Itekako ga imamo! Nekako smo sredili vaš zahtjev za let od Billingsa do Andrewsa. A sad mislim da biste mi mogli objasniti... Je li vam ikad palo na um da možda čak i ja moram nekom nešto objasniti?« »Ne, nije nikada«, slagao je Bonner. »Nije mi do prepirke, generale, ja samo pokušavam pomoći, pomoći svima nama. I mislim da bih i mogao, kad bih samo uspio doći do Trevavnea.« »Zašto? Sto se dogodilo?« »Neki mu psihopat servira informacije.« »Molim? Tko to?« »Jedan od Goddardovih. Onaj isti koji je radio s nama.« »O, Isuse!« »Što znači, sve što smo doznali, može biti i sve pomiješano sranje... On je bolestan u glavu, generale. Njemu nije do novca, mogao sam to opaziti već i kad je tražio tako malo. Jer za ono što nam je dao mogao je tražiti trostruko i ne bismo ni trepnuli.« »Ono što je dao vama, bojniče. Ne nama.« Cooperova je implikacija u Paulu Bonneru probudila oprez. Tako mu se nešto još nikad nije dogodilo. »No dobro, generale. Za ono što je dao meni... No to što je dao meni, ja sam proslijedio vama, i vi ste u skladu s tim i postupili. Ja se ne krećem u tim krugovima.« Lester Cooper je suzbio bijes. Taj mladoturčin mu zapravo prijeti. Tih je prijetnji bilo i previše, umoran je više od njih. Nije više imao živaca stalno se hrvati s napadima suptilnih aluzija. »Nema razloga za insubordinaciju, bojniče. Ja samo definiram granice pri skupljanju informacija. A u tome smo skupa.« »U čemu to, generale?« »Znate vi to i predobro! Erozija utjecaja vojske, ubrzano klja-štrenje sredstava nužnih za obranu. Mi smo plaćeni da ovu zemlju držimo u stanju pripravnosti, a ne da je gledamo kako se raspada!« »Primio poruku, generale.« Što je bila istina. Samo što su ga najednom obuzele sumnje u generalovu sposobnost da se hrve sa situacijom. Cooper je recitirao pentagonske klišeje kao da izriče biblijsko otkrivenje. On više nije sasvim vladao sobom, a okolnosti su tražile apsolutnu stabilnost. I u tom trenutku sumnje, Bonner je donio odluku za koju je znao da nije na njemu. Zadržat će za sebe detaljno objašnjenje zašto je došao u Washington. Bar privremeno, dok ne porazgovara s Trevavneom. »... budući da ste se blagoizvoljeli složiti sa mnom, bojniče, očekujem vas kod sebe u devetnaest nula nula. Sto će reći za jedan sat i petnaest minuta.« Cooper je govorio, ali je Paul toga jedva i bio svjestan. Nekako podsvjesno, već je otpisao svog nadređenog časnika. »Generale, ako je to zapovijed, razumije se da ću je izvršiti. Ali vas moram upozoriti, gospodine, da svaka minuta što je ne utrošim na traženje Trevavnea može imati ozbiljnih posljedica... On će mene saslušati.« Na drugom je kraju žice uslijedila stanka i Bonner je shvatio da je pobijedio. »A što ćete mu to reći?«

»Istinu - kako je ja vidim. On je razgovarao s krivim čovjekom. S neprilagođenim psihopatom. I možda ne samo s jednim; znalo se već dogoditi. A ako je taj izvor simptomatičan i za druge njegove 296kontakte - a vjerojatno jest, jer svi se oni među sobom poznaju -onda ću mu reći da dobiva iskrivljene podatke.« »Gdje je on sada?« Bonner je u generalovu glasu osjetio blago olakšanje. »Znam samo da je u Washingtonu. I mislim da ga mogu naći.« Paul je preko žice čuo Coopera kako je udahnuo zrak. Brigadir se borio da stvori dojam kako je njegova odluka mudra i jaka i promišljena, dok je zapravo bila jedina što ju je i mogao donijeti. »Očekujem da ćete me nazvati u dvadeset tri nula nula i podnijeti mi izvještaj o radu. Bit ću kod kuće.« Bonner je došao u napast da prigovori toj naredbi, jer mu nije bilo ni na kraj pameti da u to doba zove generala. Jedino ukoliko ne bude radio baš apsolutno ništa. Nakon što je zapalio jednu od svojih rijetkih cigareta, Bonner je opet dohvatio telefon i nazvao prijatelja za kojeg je znao da je na smjeni od dvanaest do osam u vojnoj centrali. Minutu je kasnije već imao telefonski broj senatora Arrnbrustera, i to i kod kuće i na poslu. Našao ga je kod kuće. »Senatore, moram pronaći Andrewa Trevavnea.« »Zašto ste nazvali baš mene?« Arrnbrustera je izdao potpun nedostatak izraza u glasu. I kao da su u nekakvoj bravi štonjci počeli upadati u svoje rupice, tako je i on najednom shvatio značenje Vicarsonove zabilješke: »10:00 11:30 S.A. Kv.« Senator Armbruster se radi kvoruma morao pojaviti u Senatu, i to baš u tom razdoblju, pa je Trevavne htio znati hoće li ga presre-sti. »Nemam vremena za objašnjenja, senatore. Pretpostavljam da ste se s Trevavneom našli oko podneva...« Zastao je da začuje nijekanje ili potvrdu. Nije bilo ni jednog ni drugog, što je isto što i potonje. »Moram ga naći pod svaku cijenu. U tri riječi, dobio je sasvim krive informacije, informacije koje kompromitiraju mnoge ljude izvan svake zamjerke među kojima ste i vi, gospodine.« »Ja nemam pojma o čemu vi to, bojniče... Bonner, zar ne?« »Senatore! Riječ je o nekih stotinu sedamdeset osam milijuna dolara koje Ministarstvo može deklarirati kao prioritetni dugoročni zahtjev. Da li vam to nešto govori?« »Nemam što reći...« »Možda budete imali ako ne uspijem naći Trevavnea i reći mu da ima posla s neprijateljima ove zemlje! Nisam mogao biti jasniji.« Šutnja. »Senatore Armbruster!« »Rekao je taksistu da ga odveze u zračnu luku Dulles.« Glas mu je bio bezizražajan. »Hvala, gospodine.« Tresnuo je telefonom. Zavalio se u dopukovnikov naslonjač i stavio ruku na čelo. O, Isuse! pomislio je, to doba brze pokretljivosti! Još je jednom dohvatio telefon i nazvao kontrolu letenja na Dul-lesu. Learov mlažnjak, u najmu Douglasa Pacea, odletio je danas popodne u dva i sedamnaest. Odredište: Westchester, New York. Vrijeme dolaska: tri dvadeset četiri.

Što znači da je Trevavne otišao kući - ili negdje u blizinu. A ako je doista tako, onda će obići ženu - napose s obzirom na napete okolnosti. Naravno da će otići ženi! Bilo je nezamislivo da to ne učini. Andy je imao tu rijetkost, ženu koja mu je bila draga - a to je i više od zaljubljenosti, pomislio je Bonner. Trevavne će prevaliti mnoge milje i potrošiti mnoge sate, samo da bude u njezinu društvu, pa makar i samo nakratko. Većina oženjenih muškaraca koje je poznavao prevalit će mnoge milje i potrošiti mnoge sate samo da pobjegnu od svojih. Paul je prišao vratima, otvorio ih i pogledom potražio dopukov-nika. Stajao je kraj kompliciranog pulta s instrumentima i proučavao nekakve listove na podlošku. »Pukovniče, treba mi pilot. Možete moj avion napuniti gorivom i pregledati ga što je prije moguće?« »Hej, čekajte čas, bojniče. Zračna baza Andrews nije ovdje zato da ljudima bude na usluzi!« »Treba mi pilot, pukovniče. Moj je na dužnosti već više od dvadeset četiri sata.« »Sto bi bio čisto vaš problem.« „ »Pukovniče, hoćete da vam dam privatni telefon generala Coo-pera, pa mu recite osobno da je to moj problem? Bit ću sretan da vam ga mogu dati.« Dopukovnik je spustio podložak i pogledom prešao preko bojnikova lica. »Vi ste iz protuobavještajne, što li?« Bonner je pričekao nekoliko trenutaka i tek tada odgovorio. »Znate da vam na to ne mogu odgovoriti.« »Već jeste.« »Želite generalov privatni broj?« »Dobit ćete tog svog pilota... Kad želite biti u zraku?« Paul je pogledao u mnoštvo brojčanika na zidu. Bilo je tek sedam sati po istočnom vremenu. »Prije sat vremena, pukovniče.« Bonner je ime privatne klinike dobio od Osiguranja 1600. Potom je s transportnom službom u Andrewsu razradio rutu, pobrinuo se da ga, kad stigne u Westchester, dočeka vozilo, te zahvalio dopukovniku najiskrenije što je mogao. Za vozilo se ispostavilo da je privatni automobil iz voznoga parka koji je do westchesterske zračne luke dovezao neki desetnik iz posve opskurnog garnizona u Nvacku, New York. Budući da je desetnik očekivao da će mu biti vozač, Bonner mu je dao dvadeset dolara da potraži put povratka u svoju bazu na Nvacku, koje nema ni na jednoj karti. Osim toga ga je informirao da nema nikakva smisla vraćati se prije sutra u podne, pa mu je u tom smislu dao i pisamce. Desetnik je bio ushićen. Bonner se dovezao do otvorenih željeznih dveri bolnice i uvezao se na kružni prilaz. Sat je na upravljačkoj ploči pokazivao devet i trideset pet. U krugu nije bilo automobila. Dva su osvijetljena _ natpisa upućivala automobile na parkiralište s druge strane zgrade. Ali se Bonner nije dao tako upućivati. Umjesto toga se uhvatio desne strane prilaza - da drugi mogu proći - i parkirao se napola na travi. Spuštale su se pahulje snijega. Bile su vlažne i kratko se zadržavale na tlu jer bi se otopile. Izišao je iz automobila i otkrio kako mahinalno očekuje da mu priđu ljudi iz Patrole 1600. Bio je spreman nositi se s njima. Objasniti, ako je nužno, i kako će svakako i biti.

Nitko mu nije došao pred oči. To ga je zbunilo. Bio je pročitao stroga pravila kojih se Patrola 1600 morala držati. Kod ovakvih zgrada, kao što je bila ova privatna klinika, sa samo jednim kolnim ulazom i samo na dva kata, jedan je morao biti vani, drugi unutra, obojica stalno na domaku radioveze. Ljudi iz ekipe 1600 bili su najbolji u poslu osiguranja. I nikad, osim u krajnjoj nuždi, ne bi odstupili od pravila. Da provjeri da možda nije riječ naprosto o promatranju bez kontakta, Bonner je polako obišao auto i progovorio tiho, malo po-dignuvši glas, ali ne i vičući. »Bonner, Paul. Bojnik, Ministarstvo obrane. 'Šesnaest nula nula', molim, javite se... Ponavljam. 'Šestnaest nula nula', molim odgovorite.« Ništa. Samo nijemi glas noći, prigušeni bruj mirne zgrade. Paul Bonner je posegnuo za pojasom pod odorom. Izvukao je svoj »civilni« pištolj - po narudžbi rađen, teški .44 kratke cijevi. Taj čovjeka otpiri da odleti kao presavijeni les. Potrčao je preko prilaza od prednjeg ulaza u privatnu kliniku. Nije mogao znati što se unutra zbiva. Njegova je odora mogla djelovati zastrašujuće ili kao provokacija - ali sasvim sigurno kao cilj. Gurnuo je pištolj u džep odore i zadržao ruku na dršku. Kažiprst je zavukao u štitnik, dok je palcem otpustio kočnicu i postavio oružje u vodoravan položaj. Bio je spreman zapucati kroz tkaninu. Tiho je okrenuo veliku mjedenu kvaku i onda brzo otvorio bijela kolonijalna vrata, pa blenuo u privlačnu bolničarku inteligentnog izgleda. Sjedila je iza prijamnog pulta. Sjedila je i čitala; unutra nije bilo panike. Prišao joj je i mirno progovorio. »Gospođice, ja sam Bonner. Koliko sam shvatio, kod vas leži gospođa Andrewa Trevavnea.« »Da... pukovniče.« »Zadovoljio bih se i s 'bojniče'.« »Nikad se nisam razumjela u te oznake činova«, rekla je djevojka ljubazno pa ustala iz stolice. »Imam i ja svojih muka, jer me mornarički čvarci uvijek smotaju.« Bonner se osvrnuo i pogledom potražio Patrolu 1600. Nikoga.

»Da, gospođa Trevavne je naš pacijent. Ona vas očekuje? Došli ste malo izvan doba za posjet, bojniče.« »Ja zapravo tražim gospodina Trevavnea. Rekli su mi da ga ovdje mogu naći.« »Nažalost vam je pobjegao. Otišao je prije sat vremena.« »O? Onda se pitam... možda bih mogao razgovarati s vozačem gospođe Trevavne. Čini mi se da su bili dogovoreni i vozač i tajnica i...« »Sve u redu, bojniče«, odgovorila je bolničarka i nasmiješila se. »Naša je prijamna knjiga prepuna 'kraljeva i velikana' i ljudi koji ne vole da ih se gnjavi. Pretpostavljam da mislite na ona dva gospodina što su stigla s gospođom Trevavne. Fini ljudi.« »Baš sam njih imao na umu. I gdje su sada?« »Danas očito nije vaš dan, bojniče. Ili noć. Oni su otišli prije gospodina Trevavnea.« »Jesu li rekli kamo idu? Moram s njima razgovarati, zaista je vrlo hitno.«

»Ne... gospodin Callahan, onaj u hodniku, oko sedam i pol je primio telefonski poziv. Rekao mi je samo da su on i prijatelj noćas dobili slobodno. Mislim da ga je to veselilo.« »Tko je preuzeo poziv? Hoću reći, znate li odakle je došao?« Bonner je pokušao prikriti zabrinutost, ali ne baš s puno uspjeha. »Centrala.« Bolničarka je shvatila izraz u Paulovim očima. »Da pitam telefonisticu da li se sjeća?« »Molim vas.« Djevojka je brzo prišla bijelim, paneliranim vratima desno, iza pulta, i otvorila ih. Bonner je ugledao malenu centralu i pred njom, u stolici, ženu srednjih godina. Pomislio je kako je u privatnoj klinici sve drukčije, pa se čak i centrala skriva ispred svačijeg pogleda. Bez velikih staklenih zidova i neljudskih robota koji spajaju žice, bez uškrobljenih, krutih krojačkih lutaka koje, uz grozničavi bruj mehanizirane aktivnosti izgovaraju imena institucija. Sve graciozno skriveno, sve vrlo privatno, tako nejavno, na neki način otmjeno. Bolničarka se vratila. »Poziv je bio međugradski, iz Washingtona, preko telefonistice. Osobno za gospodina Callahana iz pratnje gospođe Trevavne.« »I onda je otišao?« Faulova se zabrinutost pretvorila u konkretan strah. Na nekoliko razina i zbog više razloga. U svemu je tome moralo postojati i nekakvo objašnjenje, i on ga je morao doznati. »Tako je«, odgovorila je djevojka. »Bojniče? Možda biste željeli telefonirati?« Bonner je zbog njezine uviđavnosti osjetio olakšanje. »Da, i to vrlo rado. Ima li...« »Telefon je u čekaonici. Prođite ravno ovuda.« Pokazala je na otvorena vrata s druge strane predvorja. »Na stolu kraj prozora. Samo recite telefonistici da stavi na račun sobe... dva dvanaest. Imat ćete punu privatnost.« »Vrlo ste ljubazni.« »Vrlo ste uljudni.« »Čekaonica« je zapravo bila dnevna soba, ljupko odvojena, toplo namještena, sa sagovima na podu. Koliko različito od plastičnih kauča i zbunjujuće zbrke stalaka za novine kakve obično nalazimo po bolnicama. Paul je dao telefonistici washingtonski broj i Osiguranje 1600 se javilo još dok nije ni prvi put odzvonilo do kraja. »Opet bojnik Bonner. Je li to isti...« »Jest, bojniče. Smjena od četiri do dvanaest. Jeste li našli bolnicu?« »Jesam, iz nje vas i zovem. Sto se dogodilo?« »Sto se dogodilo gdje?« »Ovdje. U Darienu. Tko je maknuo ljude?« »Maknuo? Ma o čemu vi to?« »Ljudi su maknuti. Otpušteni su u sedam i trideset, tako nekako. Zašto?« »Nitko nije otpustio nikoga, Bonneru. Ma kakve su to gluposti?« »Oni nisu ovdje.« »Dajte se malo osvrnite, bojniče. Oni su tamo. Možda ne žele da vi to znate, ali...« »Velim vam da su otišli. Imate li nekoga tko se zove Callahan?«

»Čekajte čas. Da vidim raspored, ovdje mi je negdje... Da, Callahan i Ellis. Na dužnosti do dva ujutro.« »Ali kad nisu ovdje, u tri materine! Callahana su nazvali iz Washingtona. U sedam i pol. Pa je otišao. Rekao je sestri da su on i partner dobili slobodnu večer.« »Pa ovo nema veze s mozgom! Odavde nije upućeno ništa takvo. Da jest, znao bih, bilo bi zapisano na rasporedu. Vrag neka ga nosi, Bonneru, veza bi išla preko mene.« »Hoćete reći da je Callahan lagao? On nije ovdje, vjerujte mi na riječ. Niti itko od njih.« »Zašto bi Callahan lagao? A s druge pak strane, nitko ga nije mogao otpustiti osim preko mene. On nije mogao...« »Zašto ne?« »Mislim, rutinski postupak... znate i sami. Lozinka se mijenja svaka dvadeset četiri sata. I te su riječi pod trostrukim ključem. Prije nego što primi ikakvu naredbu, mora najprije čuti lozinku. I to znate...« »Onda je, mali moj, netko došao do te lozinke, jer su se dečki pokupili.« »To naprosto nema veze s mozgom!« »Čujte, ne kanim se prepirati. Šaljite drugu ekipu.« »Oni preuzimaju u dva...« »Smjesta!« »Popizdit će, teško da ću...« »Onda uzmite lokalne! Pokrijte poziciju u roku od petnaest minuta! Baš me briga, uzmite darienske male izviđače! I otkrijte tko je nazvao Callahana.« »Samo polako, bojniče. Ne vodite vi ovaj ured.« »Ne vodite ga ni vi ako se moglo dogoditi takvo sranje!« »Hej, čekajte malo! Znate tko ih je mogao otpustiti?« »Tko?« »Trevavne.« »Kad je stigao poziv on je bio gore sa ženom.« »Mogao im je to, znate, reći i prije. Mislim reći, Callahanov je poziv mogao biti i privatan. I ti dečki, znate, imaju ženu i djecu. Ljudi na to i ne misle. Zato moram ja.« »Ma pametan si čudo jedno, maleni. Učini kako sam ti rekao. Ili ću te dati Ministarstvu na provjeru.« Ljutito je spustio slušalicu. A onda promislio o tome što je čuo. Ako je Andy razgovarao s patrolom, onda im je mogao i ne dati slobodno, nego ih poslati nekamo drugamo. Bila je to daleka mogućnost, no ipak mogućnost. A u tom je slučaju moguće i to da je Andy očekivao krizu negdje drugdje. Da nije tako, ne bi Phvllis ni nakratko ostavio bez zaštite. Ali ako on nije otpustio patrolu, znači da ju je otpustio netko drugi. Bez ovlaštenja. Andrew Trevavne je ili postavio klopku ili ju je netko postavio njemu. Paul se kroz vrata vratio do prijamnog pulta. Sestra ga je pozdravila. »Bok. Sve u redu?« »Mislim da jest. Mnogo ste mi pomogli, no morat ću vam zadati još posla... Mi ljudi iz osiguranja uvijek griješimo na stranu opreza. Imate li noćnog čuvara ili stražara?« »Da. Dvojicu.« Bonner je mirno zatražio da jednoga postave pred Phvllisina vrata, a drugog u predvorje, gdje bi, kako je pretpostavljao, i inače bili na dužnosti. Objasnio je da je došlo do

nekakve pogreške u smjenama, te je stoga nužno - zbog formalnih razloga, ni zbog čega drugog - postaviti te ljude. Drugi će im vrlo brzo doći u smjenu. »Shvaćam, bojniče«, rekla je djevojka, podjednako mirno. I Bonner je povjerovao da je zaista tako. »Rekoste soba dva dvanaest. Pretpostavljam da je to na katu? Volio bih obići gospođu Trevavne. Mogu li?« »Naravno. Stubama pa lijevo. Ona je na kraju hodnika. Da joj zvrcnem?« »Ako morate, onda svakako. Ali što se mene tiče, radije ne.« »Onda neću.« »Hvala... Vrlo ste ljubazni. Ali to sam već rekao?« Kad je Paul Bonner pogledao sigurno i ljupko djevojčino lice, prepoznao je profesionalca, profesionalca kakav je bio i sam. Osjetio je da je to i njoj jasno. Danas se to zbiva tako rijetko. »Idem gore«, rekao je. Potrčao je stubama i utrčao u hodnik na katu. Pa otrčao do kraja. Soba dva dvanaest bila je zatvorena, dok su druge bile uglavnom otvorene. Brzo je pokucao i otvorio je čim je začuo Phvllisin glas. »Paul! O, Bože!« sjedila je u naslonjaču i čitala knjigu. »Phvllis, gdje je Andy?« »Samo se smiri!« Očito se bojala za muža. Paul Bonner je imao divlji izraz. Taj je divlji izraz poznavala i odranije. »Znala sam, ali ti to ne razumiješ. A sad zatvori vrata i daj da razgovaramo.« »Ti to ne razumiješ, a ja nemam vremena. Kamo je otišao?« Bonner je znao da če ga Phvllis zavlačiti, zavlačiti radi muža. Nije joj želio reći da su maknuli patrolu, ali je želio da joj njegove riječi dopru do mozga. Zatvorio je vrata i prišao naslonjaču. »A sad me slušaj, Phvllis. Želio bih pomoći Andvju... Razumije se da sam ljut ko ris zbog čitavog tog bolničkog proljeva, ali to može pričekati. A sad ga moram naći!« »Nešto se dogodilo.« Phvllisin se strah pojačao za jednu notu. »Je li u nevolji?« »Ne znam, ali bi mogao biti.« »Ne bi ga slijedio sve od Boisea ili Denvera da to ne znaš. Sto je bilo?« »Molim te, Phyl! Samo mi reci gdje je.« »Odvezao se u Barnegat...« »Ne poznajem taj kraj. Kojim je putem krenuo?« »Autocesta Merritt. To je otprilike pola milje lijevo iza bolnice. Na Calibar Laneu.« »Gdje je ulaz na autocestu?« »Kod prvih naplatnih kućica u Greenwichu. Skrećeš desno s rampe i silaziš na Shore Road. Ostani na njoj oko šest milja. Tamo se cesta grana, lijevo je Shore Road, sjeverozapadno...« 306»Tamo prestaje asfalt?« »To je već naša privatna... Paul, što se dogodilo?« »Ja... samo moram s njim razgovati. Zbogom, Phyl.« Otvorio je vrata i brzo ih zatvorio za sobom. Nije želio da ga Phvllis vidi kako trči hodnikom, *** Na izlaznoj rampi prve naplatne postaje u Greenwichu brzina je bila ograničena na dvadeset pet milja na sat. Paul Bonner je vozio više od četrdeset, ali je pazio da gume

hvataju mokri kolnik. Na Shore Roadu je pretjecao automobil za automobilom, i svaki bi pažljivo pogledao dok mu se brzinomjer polako penjao prema sedamdeset. Stigao je na grananje, prešao još otprilike milju i pol, a onda je asfalta nestalo. Ušao je na privatno zemljište High Barnegat. Usporio je. Snijeg je sad već padao jače, a u svjetlu su farova plesale tisuće bijelih mrlja. Za vikenda što ga je bio proveo s Tre-vayneovima, tom se cestom provezao možda tri do četiri puta, ali ipak nije bio siguran gdje treba skrenuti. A onda je najednom morao stati. Otprilike stotinu metara ispred njega mahala je baterijska svjetiljka i opisivala krugove. Prema automobilu je potrčao muškarac. Bonnerov je prozor bio otvoren. »Mario. Mario... To sam ja, Joey.« Glas je bio uzbuđen, ali ne i glasan. Bonner je čekao u sjedalu, a ruka mu je stezala pištolj. Neznanac je zastao. Taj automobil nije bio onaj kojem se nadao. Noć, mokri snijeg, bljesak farova na privatnom posjedu zbog svega je toga vidio što je očekivao, a ne što je stvarno bilo. Vojno vozilo sa svojom jedinstvenom sivomaslinastom bojom. Posegnuo je pod jaknu - prema koricama, prema oružju, pomislio je Paul. »Ne miči se! Ostani gdje jesi! Jedan pokret i mrtav si!« Bojnik je otvorio vrata i čučnuo. Četiri pucnja, utišana prigušivačem, bila su neznančev odgovor. Tri su se metka zabila u lim vrata, a jedan je razbio vjetrobran iznad volana i u središtu ispucanog stakla ostavio sitnu rupicu. Bonner ga je čuo kako se počinje povlačiti na mekoj, zasniježenoj cesti. Podignuo je glavu. Začulo se još jedno otpuhivanje prigušivača, i iznad glave mu je prozviždao metak. Paul je šmugnuo iza automobila, zaštićen otvorenim vratima, pa se bacio na tlo. A odozdo, između dva prednja kotača, ugledao je neznanca kako trči prema šumi, osvrće se i zakriva oči pred bljeskom farova. Zatim je zastao na rubu šume, a iza tijela mu se cestom širila desetmetarska sjena. Bonneru je bilo očito da bi se želio vratiti do vojnog automobila, da vidi je li ga zadnjim metkom pogodio. Ali se bojao. Ipak zbog nečeg nije mogao napustiti poprište, nije mogao pobjeći. A onda je nestao u šumi. Bonner je shvatio. Taj s pištoljem je najprije izišao da svjetiljkom zaustavi očekivani automobil. Sad je morao obići vojni auto - s vozačem mrtvim ili živim - da presretne očekivani automobil. Sto je značilo da će udariti na zapad kroz gustu šumu High Bar-negata do neke točke iza Paula na Shore Roadu. Bojnik Paul Bonner je osjetio nalet samopouzdanja. Prošao je on svoju školu u Specijalnim snagama, na desecima vatrenih položaja u Laosu i Kambodži gdje je i njegov život i život njegove ekipe ovisio o brzom i tihom ubijanju neprijateljskih izviđača. Znao je da mu taj čovjek s pištoljem koji je zaklanjao oči pred farovima nije dorastao. Paul je hitro procijenio udaljenost - udaljenost do mjesta na kojem je ušao u šumu. Najviše četrdeset metara. Bonner je znao da ima vremena. Ako bude brz - i tih. Zaletio se od automobila do šume pa presavio laktove da svine granje pred sobom - ne dopuštajući mu da ga udari, ne dajući mu da se lomi. Dok je ispitivao mračno tlo pred sobom, zauzeo je polu-čučeći položaj, s nogama izbačenim prema naprijed, sa stopalima u gotovo baletnoj pozi. U dva-tri navrata noga mu je dotaknula tvrdi predmet - kamen ili otpalu granu - pa ga poput uvježbanog pipka, ne prekidajući gibanje tijela, ili izbjegla ili zaobišla odozgo. Tako se Bonner nečujno i tiho probio desetak metara u vlažno i gusto lišće. Zakrenuo je svoj upadni put u zaobilaznu lijevu putanju tako da se, kad je u šumu

prodro koliko je kanio, našao točno paralelno snopovima farova na Shore Roadu. Pronašao je široko deblo i uspravio se iza njega. Postavio se tako da vidi siluetu svega što prođe između stabla i farova na cesti. Paul će ga vidjeti, no on neće imati nikakve šanse da vidi njega. Dok se tako stiskao uz koru i čekao, Bonner se prisjetio koliko se već puta bio poslužio tom taktikom - svjetlošću Sunca danju i bljeskom Mjeseca noću - da postavi stupicu izviđaču ili infiltratoru. Znao je svoj posao. Poznavao je džunglu. Ma što ti dabrovi znaju? Sad je onaj izišao na vidjelo. Nespretno se probijao kroz šumu, ramenom razmičući grane, s očima na cesti, pištolja podignuta, spreman da puca u sve što se miče. Bio je na oko pet metara od Faula, sabran na zamračen obris vojnog vozila. Paul je izabrao najčistiji put između sebe i čovjeka s pištoljem i procijenio potrebno vrijeme. Morao bi mu na časak-dva skrenuti pažnju, izvesti to tako da zastane točno na mjestu gdje im se križaju putovi. Spustio je ruku i opipom potražio kamen, kamenčić. Pa ga je i našao, uspravio se i počeo nijemo brojati protivnikove korake. Svom je snagom bacio kamen, malo iznad zemljišnog pokrova, prema autu na cesti. Udarac kamena u poklopac motora natjerao je čovjeka da se sledi, pa onda nekoliko puta opali iz ponovno napunjena pištolja. Prigušivač je pet puta puhnuo, no u trenutku dok je čovjek instinktivno čučnuo da se zaštiti, Bonner je već bio na njemu. Istodobno ga je uhvatio za kosu i desno zapešće, pa mu strašnom silinom zabio lijevo koljeno u prsni koš. Začulo se pucanje kostiju i čovjek je kriknuo od boli. Pištolj mu je ispao iz ruke, vrat mu se zabacio prema natrag, a krv je potamnila skalp na mjestu gdje je kosa bila oderana od tkiva. Sve je bilo gotovo za niti deset sekundi. Čovjek s pištoljem bio je imobiliziran, čitavo mu se tijelo trzalo od boli ali pritom, kao što je Bonner i želio, nije izgubio svijest. Izvukao ga je iz šume, odvukao do automobila i bacio na prednje sjedalo. Potom je optrčao auto, ubacio se za volan i projurio ostatak zemljanog puta sve do Trevavneova prilaza. Imobiliiirani je strijelac plakao i stenjao i preklinjao za pomoć. Paul se sjetio da je prilaz ispred Trevavneove kuće izdanak što vodi do velike četverostruke garaže lijevo od glavne zgrade. Pošao je njime i zaustavio vojno vozilo pred otvorenim vratima garaže. Unutra nije bilo automobila, pa je ušao, no dok je ulazio, čovjek je do njega opet počeo ječati od bola. Bonner je parkirao auto, zgrabio čovjeka za sako tako da mu je glava klonula na prsa, i svom snagom stegnuo šaku. I udario patnika malo ispod brade, tako da ga u trenutku onesvijesti, ali bez opasnosti od usmrćenja. To je na neki način, pomislio je bojnik, bila humana gesta, jer ništa ne boli kao slomljena rebra. Isključio je svjetla i izišao iz kola. Potrčao je prema prednjem ulazu i opazio da su vrata otvorena. Na svjetlu je stajala dvorkinja Lillian. »O, bojniče Bonner. Učinilo mi se da čujem auto. Kako ste, gospodine?« »Odlično, Lillian. Gdje je gospodin Trevavne?«

»Dolje u svom kabinetu. Otkad je došao stalno je na telefonu. Pozvonit ću mu dolje i reći da ste došli.« Paul se sjetio Andvjeva zvučno izolirana kabineta s pogledom na vodu. Nije mogao čuti auto. Kao, uostalom, ni išta drugo. »Lillian, ne bih želio stvarati paniku, ali morat ćemo pogasiti sva svjetla. I to brzo.« »Molit ću lijepo?« Lillian je bila moderna dvorkinja, ali je zadržala staru tradiciju. Naredbe je primala od svojih poslodavaca, ali ne i njihovih gostiju. »Gdje je telefon, veza s kabinetom gospodina Trevavnea?« upitao je Bonner i stupio u predvorje. Nije bilo vremena za uvjeravanje. »Evo ga ovdje, gospodine«, odgovorila je dvorkinja i pokazala na telefon kraj stubišta. »Treće puce i pritisnite 'signal',« »Paul! Što ti radiš ovdje?« »O tome ćemo raspravljati - razglabati - poslije. A sad te molim, reci Lillian da učini sve što joj kažem. A želim da pogasi sva svjetla... Andy, vrlo je ozbiljno.« Trevavne nije oklijevao. »Daj mi je.« Lillian je izgovorila tri riječi. »Odmah, gospodine Trevavne.« Ako požuri, pomislio je Bonner dok se osvrtao po dnevnoj sobi i prisjećao se nekoliko svjetala gore, neće joj trebati dugo. On nije mogao odvojiti vrijeme da joj pomogne, jer je morao razgovarati s Trevavneom. ^ »Lillian, kad budete s tim gotovi, dođite dolje u kabinet gospodina Trevavnea. Ništa ne brinite. Ja samo želim da se ne susretne s nekim... s kim ne želi. Jer bi taj susret za obojicu bio neugodan.« Objašnjenje je upalilo. Lillian je uzdahnula, napol šaljivo. Sad će biti mirna, Paul je uklonio esencijalni strah. Krenuo je prema stubištu što je vodilo na donji kat, smješteno na dnu predvorja, i potrudio se da mu hod bude opušten. A kad se napokon našao na stubama, zagrabio je po tri odjednom. Trevavne je stajao kraj pisaćeg stola prekrivena istrgnutim listovima iz žutog bloka. »Za ime Božje, što je bilo? Što ti radiš ovdje?« »Mislim, nisu te nazvali ni Sam ni Alan?« »Jest Sam. Otišao si u žurbi. A je li ovo... taktika razdvajanja? Vojna posla. Iako vjerujem da bi me sasvim lijepo znao razdvojiti. I na komade, ako bi trebalo.« »O, daj ušuti! Sto ne znači da to ne bi dobrano zaslužio.« Prišao je jedinom velikom prozoru. »Imaš pravo. Oprosti za ono. Mislio sam da je nužno.« »Zar tu nemaš ni zavjesa ni roleta?« »Sve je na struju. Pucad s obje strane. Sad ću ti pokazati!« »Ne prilazi prozoru!« Bonner je oštro dreknuo naredbu, pa sam pronašao puce. Sad su s obje strane izniknule okomite rolete. »Isuse! Električne rolete.« »Djelo moga sure. On je opsjednut mehaničkim igračkama.« »Izvjesnog Douglasa Pacea. Dva Learova mlažnjaka. Unajmljena zbog tako različitih odredišta: San Francisco, San Bernardino, Hou-ston, Boise, Tacoma i aerodrom Dulles.« Rolete su se zatvorile i Bonner se okrenuo prema Trevavneu. Nekoliko su trenutaka šutjeli obojica.

»Odlučio si pokazati na djelu svoju široko poznatu dovitljivost?« »Nije bilo teško.« »I ne mislim da jest. I sam sam se bio malo pozabavio radom iza kulisa. Vidim da ga precjenjuju.« »Imaš premalo ljudi. Ti i ne znaš što si ostavio iza sebe... Netko ti je za petama, Andy. Procjenjujem ne više od dvije-tri milje - ako imamo sreće.« »Ma o čemu ti to?« Bonner mu je sve ispričao što je brže mogao, prije no što dvorkinja siđe stubama. Trevavneova je reakcija na patrolu u bolnici bila trenutačna, bila je to panična zabrinutost za Phvllis. Paul je tu brigu smanjio ispričavši što je sve poduzeo. Susret je u Barnegatskoj šumi ublažio koliko je mogao, te rekao samo da u garaži leži onesviješteni ranjenik. »Znaš li nekog tko se zove Mario?« »De Spadante«, odgovorio je Andy bez stanke. »Mafijaški šef?« »Da. Živi u New Havenu. Prije dva dana je bio u San Franciscu. Njegovi su to pokušali prikriti, ali mi pretpostavljamo da je to bio on.« »On je taj koji nam dolazi.« »Onda ćemo ga vidjeti.« »Dobro, ali kad i kako mi budemo htjeli. Ne zaboravi, on je uspio maknuti patrolu. Sto ga dovodi u vezu s nekim - s nekim vrlo važnim - u Washingtonu. Njegov me je čovjek pokušao ubiti.« »Nisi to tako rekao«, odgovorio je Andrew monotonim glasom, kao da mu baš sasvim ne vjeruje. »Na detalje se troši previše vremena.« Posegnuo je pod odoru pa izvukao pištolj i pružio ga Andvju. »Na ti oružje, napunio sam ga. A evo i pun okvir.« Prišao je Trevavneovu stolu pa izvadio metke iz džepa hlača. Stavio ih je na podlogu za pisanje, bilo ih je jedanaest. »Evo ti još metaka. Zatakni pištolj za pojas, da ne prepadneš onu... kako se ono zove, Lillian... Postoje li dolje vrata, ili tu, otraga, koja vode do garaže, da ne moram na prednja?« »Eno tamo.« Trevavne je pokazao na teška hrastova vrata, nepropusna i skinuta s broda. »Vode na terasu. Lijevo je kamena staza, vodi kraj prozora...« »Vodi do bočnih vrata garaže«, prekinuo ga je Paul jer se sjetio. »Tako je.« Na stubama su se začuli dvorkinjini koraci. »Je li Lillian plašljiva?« upitao je Bonner. »Očito ne. Ovdje živi sama, počesto i tjednima. Ponudili smo se da ćemo joj naći družicu, ali nikad nije htjela. Njezin muž - pokojni - bio je newyorški policajac. Što je s Phvllis? Bolnica. Rekao si da ćeš provjeriti.« Pažljivo ga je promatrao. »I hoću«, rekao je Paul, pa posegnuo za telefonom na pisaćem stolu baš kad je Lillian otvorila vrata. Prije nego što ih je zatvorila, pritisnula je sklopku donjeg predvorja i svjetla su se pogasila. Trevavne ju je odveo u stranu i počeo joj nešto tiho govoriti, a Bonner je nazvao Osiguranje 1600. Bonner je pretrpio sav plačljivi traktat o problemima 1600, ali je doznao da je smjena već na putu za bolnicu, ako već nije i stigla. Sjećanje mu je na trenutak odlutale do sestre... Phvllis je u dobrim rukama. Bonner je spustio slušalicu, a Trevavne mu se obratio s drugog kraja sobe.

»Rekao sam Lillian istinu. Onako kako si je ti rekao meni.« Paul se okrenuo i pogledao dvorkinju. Gorjela je samo svjetiljka na pisaćem stolu i bilo mu je teško vidjeti joj oči. Uvijek treba gledati u oči. Ipak je vidio da je to snažno, sredovječno lice mirno i da glava čvrsto stoji. »Odlično«, rekao je Bonner i prišao vratima skinutim s broda. »Donijet ću našeg prijatelja iz garaže. Ako išta čujem i vidim, brzo se vraćam, s njim ili bez njega.« »Hoćeš da ti pomognem?« upitao je Trevavne. »Ne izlazi iz sobe! I za mnom zaključaj vrata.« Čovjek koji se odazivao na ime Joey nagnuo se, klonuo, iz prednjeg sjedala vojnog automobila. Čelo mu je počivalo na komandnoj ploči, a krv mu se na skalpu već bila djelomice zgrušala u mrlje. Bonner ga je izvukao kroz vrata, pa mu zadignuo trbuh da ga može prebaciti preko ramena i ponijeti u vatrogasnom stilu. Vratio se do bočnih vrata garaže i krenuo natrag prema terasi. Kad se našao vani, krenuo je uz bočni zid garaže do mjesta gdje prilazni put skreće desno, a kamenom popločena staza vodi ravno prema stražnjem dijelu kuće. Zastao je. Na prilaznoj je cesti, u daljini, ugledao slabašni odbljesak. Ako je dobro procijenio, sad je bio nekoliko stotina metara daleko, u blizini mjesta na kojem ga je čovjek, sad klonuo na njegovu ramenu, pokušao ubiti. Svjetlo se gibalo gore-dolje, i to se gibanje još bolje isticalo u snijegu što je padao. Automobil je očito prelazio preko grba za zemljanoj cesti i vozač je vozio polako. Vjerojatno traži njegova strijelca. Paul je sa svojim teretom potrčao natrag prema vratima kabineta i pokucao. »Požuri!« Vrata su se otvorila i Bonner je utrčao, pa bacio strijelca na kauč. »Isuse bože, u kakvom je stanju!« rekao je Andy. »Bolje on nego ja«, odgovorio je bojnik. »A sad me slušaj. Gore je na cesti auto... Odluku prepuštam tebi, ali bih ti, prije nego što je doneseš, želio izložiti svoje razloge.« »Govoriš vrlo vojnički. Je li to Peta avenija? Ili opet Bulevar sumraka? Iznosiš Ijesove?« »Daj pusti to, Andy!« »Je li to bilo nužno?« Trevavne je to izgovorio Ijutitim glasom i pokazao na onesviještenog na kauču s očitim tragovima brutalnog postupka. »Bilo je! Hoćeš zvati policiju?« »Naravno da hoću«, rekao je Trevavne i krenuo prema pisaćem stolu. Bonner ga je prestigao i nagnuo se preko stola, postavio se između Andrewa i telefona. »Hoćeš li me saslušati?« »Ovo nije nikakvo privatno vojno vježbalište, bojniče! Ne znam što vam je svima na pameti, ali to nećete raditi ovdje. Tom me taktikom nećeš uplašiti, vojničino.« »O, Isuse, ovaj baš ništa ne shvaća.« »Tek sam počeo shvaćati!« »Daj me saslušaj, Andy. Ti misliš da ja sudjelujem u nečemu što radi protiv tebe. U neku ruku možda i da, ali ne i u ovom.« »Zaista imaš talenta za otkrivanje itinerara. Doug Pače, dva Lea-rova mlažnjaka...« »U redu. Ali ne ovo! Taj što je u tim kolima mogao je doći sve do 'šesnaest nula nula.' A to je onda već previše!« »Obojica mi znamo, bojniče, zar ne, kako je to išlo i preko koga. Genessee Industries!«

»Ne. Ovaj put ne. Ne kad je riječ o Mariju ili kako li se već zove.« »Pa tko su onda ti ljudi...« »Daj mi priliku da to otkrijem. Molim te! A ako nazoveš policiju, nikad to neću doznati.« »Zašto ne?« »Zato što policija znači sud i odvjetnike i velesranje! Daj mi deset, petnaest minuta.« Trevavne mu je pogledom pretražio lice. Bojnik nije lagao. Bio je za to i previše srdit i previše zbunjen. »Deset minuta.« Za Paula je to bio Laos ponovljen. Shvaćao je nevaljalost svog ushita, ali ga je racionalizirao tvrdnjom da je čovjek uskraćen ako to čemu su ga naučili ne može i primijeniti, a nitko za to nije bio obučen bolje od njega. Otrčao je do kraja terase pa, kao po refleksu, pogledao niz padinu na kamene stube što vode do mola i spremišta za čamce. Moraš uvijek poznavati svoj okoliš, zabij si ga u glavu, to ti može dobro doći. Zapuzao je tratinom, držeći se bočnog zida kuće, i stigao do prednje fasade. U daljini više nije bilo farova i čulo se samo padanje snijega. Morao je pretpostaviti da se taj u automobilu na cesti zaustavio, ugasio motor i krenuo pješice. Odlično. Poznavao je teren. Ne baš dobro, ali vjerojatno bolje od uljeza. Opazio je da se snijeg drži bolje nego prije, pa je stoga u sjeni skinuo sako odore. Svijetli je kaki košulje bio neupadljiviji od tamnog sukna odore. Sto je sitnica, samo što sitnice zapravo i ne postoje - kad netko neovlašteno makne stražu i nakon pokušaja ubojstva. Jurnuo je preko brisanog prostora tratine do vanjskog ruba prilaznog puta i počeo se polako, kroz granični pojas šume, probijati prema zemljanoj cesti. Dvije minute kasnije stigao je do kraja ravnog prilaza privatnom odvojku. Stotinjak je metara niz cestu opazio obris automobila. A onda u njemu i žar cigarete. Najednom se pojavio snop svjetiljke uperen niz cestu, s njegove strane. Došao je iz šume. A onda su se začuli glasovi, uzbuđeni, glasovi što su rasli i padali, ali nikad glasni. Prodorni, ali tihi. Bonner je u trenutku shvatio što je izazvalo to uzbuđenje. Svjetiljka je izišla iz šume točno na mjestu na kojem je u vojno vozilo bio uvukao okrvavljenog strijelca. Snijeg, još tanak, još vlažan, nije još sasvim prekrio krv na cesti. Ni otiske nogu. Sa suprotne je strane izronio drugi snop svjetla. Bila su trojica. Čovjek u automobilu izišao je i bacio cigaretu. Bonner je zapuzao prema njemu, silno napetih živaca, sa svim rekfleksima spremnim da se skokom pokrenu. Sad je već bio na tridesetak metara, i počeo razabirati izgovorene riječi. Čovjek koji je izišao iz automobila naređivao je ostalima. Onom s desna je rekao da krene cestom do kuće i presiječe telefonske žice. »Pobočnik« je to očito razumio, što je Bonneru reklo ponešto o njemu. Drugome, koga je nazvao »Augie«, rekao je da ode iza automobila i pazi da ne bi tko naišao. Ako opazi štogod, neka vikne. Čovjek zvan Augie na ovo je odgovorio: »Dobro, Mario. Ne pada mi na pamet što se moglo dogoditi!« »Fratello, da ti nešto padne na pamet, moraš je prije imati.« Mario de Spadante si, dakle, pokriva bokove. Odlično, pomislio je Bonner. Maknut ću mu artiljeriju, ogoliti bokove. S prvim je sve prošlo vrlo jednostavno. Nije ni shvatio što se dogodilo. Paul je krenuo za telefonskim žicama, jer je bio uvjeren da će isto učiniti i »pobočnik«, pa ga pričekao u

sjeni uz stablo. Kad je ovaj posegnuo u džep za nožem, Bonner je iskočio i karata-ški ga udario po šiji. Čovjek je pao i pomokrio se kroz hlače. Bonner mu je iz nepomične ruke izvukao nož. Budući da je odatle do Trevavneova kabineta bilo malo puta, Paul je potrčao niz padinu do terase i tiho pokucao na vrata. Bilo je to trenutak da ulije malo mira. U druge. Andrew je progovorio kroz debelo drvo. »Paul?« »Da.« Vrata su se otvorila. »Sve će biti u redu. Taj je De Spadante sam«, slagao je. »Čeka kod auta, vjerojatno na prijatelja. Idem s njim malo popričati.« »Dovedi ga ovamo, Paul. Na tome inzistiram. Bez obzira što želio reći, ja to želim čuti.« »Na moju riječ. Ali bi to moglo potrajati. Ostao je kod auta, a ja bih mu htio prići s leđa. Zato neće biti nikakvih problema. Htio sam samo da znaš. Nema frke. Vraćam se za deset-petnaest minuta.« Brzo je otišao, prije no što mu je Trevavne i mogao odgovori. Bonneru je trebalo niti pet minuta da stigne do De Spadanteova auta u šumi. Kad mu je prišao, opazio je krupnog Talijana gdje stoji kraj poklopca motora. Zapalio je cigaretu i rukom zaklonio plamen. U ruci kao da je nešto mijesio. Izvadio je cigaretu ljevicom i učinio nešto čudno: položio je ljevicu na automobil i zagrebao po poklopcu. Bio je to grub, hrapav zvuk, Bonneru nerazumljiv. Bila je to nekakva Ijutita, destruktivna gesta grebanja metala po metalu. Onaj zvani Augie sjedio je na velikoj ogoljeloj stijeni na okuci. U ljevici je držao svjetiljku, a u desnici pištolj. Zurio je ravno pred sebe, zgrbljen pred hladnom vlagom. Bio je Paulu preko puta. Bonner je ljutite opsovao u bradu i polako krenuo natrag, da neopazice prijeđe cestu i stigne u šumu s druge strane. Kad se tu našao, polako je krenuo na zapad, sve dok se cilju nije našao na možda tri metra. Čovjek se nije ni pomaknuo i Paul je shvatio da se našao pred problemom. Odveć se lako moglo dogoditi da od prepasti opali iz pištolja, a čak da na njemu ima i prigušivač, kao onaj koji ga je malo čas napao, De Spadante bi prepoznao zvuk. A ako ga nema, pucanj će čuti čak i Trevavne u svom kabinetu. Čak ni zvučno izolirane sobe nemaju jamstvo protiv pucnjave. I tada će Trevavne nazvati policiju. Bojnik je nije želio. Ne još. Znao je da će morati riskirati umorstvo. Izvukao je nož što ga je bio uzeo od onog kraj telefonskih žica i polako krenuo naprijed. Nož je bio velik i sklopiv, i oštrica mu je čvrsto stajala u zakočenom položaju. Vršak mu je bio oštar, a brid kao britva. Znao je, ako ga zabije malo i desno od sredine tijela, da će reakcija biti spastička: prsti i šake će se raširiti, a ne stisnuti. Vrat će se zabaciti prema natrag, i on spastički, i uslijedit će kratak trenutak prije nego što dušnik dobije dovoljno zraka da se oglasi. U tom će trenutku čovjeku, da ga ušutka, morati gotovo iščupati usta iz glave i istodobno mu izbiti pištolj iz ruke. Život će napadnutom ovisiti o tri faktora: dubini prodiranja oštrice, to jest o unutrašnjem krvarenju, zatim o šoku, spojeno s privremenim prekidom dovoda zraka, što može dovesti do smrtonosne paralize, te napokon o tome hoće li nož zasjeci vitalne organe. Zapravo i nije bilo alternative. Na njega su pucali iz vatrenog oružja s namjerom da ga ubiju. Taj čovjek, taj mafiozo Marija de Spadantea, za njim ne bi plakao. Bonner se bacio na posjelog čovjeka i izveo napad. Ništa se nije čulo osim naglog, praznog podrigivanja u trenutku kad se tijelo ornlitavilo.

Bojnik Paul Bonner je shvatio da mu izvedba nije bila baš savršena, iako ju je ipak izveo do kraja. Čovjek zvan »Augie« bio je mrtav. Povukao je tijelo s ceste u šumu, pa polako krenuo natrag, opet prema De Spadanteovu automobilu. Snijeg je sad več bio teži, mokriji. Spoj kopna i oceana stvarao je vlagu negostoljubivu za čist, suh snijeg. Zemlja je pod njim mekšala, pretvarala se gotovo u blato. Stigao je do točke usporedne s automobilom. Marija de Spadantea nije bilo. Pognuo se i zapuzao do ruba ceste. Nikoga. A onda je opazio obrise koraka u snijegu. De Spadante je krenuo prema kući. Kad je pogledao malo bolje, shvatio je da su prvi koraci razmaknuto za svega nekoliko centimetara, a onda najednom po čitavu stopu, pa i dvije. Bio je to trag čovjeka koji je udario u trk. Nešto je De Spadantea natjeralo da potrči prema kući. Bonner je pokušao zamisliti što. »Pobočnik« kraj telefonskih žica ostat će nepomičan još najmanje tri-četiri sata, Paul se za to bio nedvojbeno pobrinuo. Maknuo ga je s pogleda i vlastitim mu opasačem sputao noge. Sto nije bilo ugodno. S remenom je bilo problema, a hlače su mu bile promočene mokraćom. Otro je ruke o snijeg. Zašto je De Spadante tako iznebuha, u takvoj žurbi, potrčao prema Trevavneoveoj kući? Nije bilo vremena za nagađanje. Najvažnije je od svega bilo da se Trevavneu ništa ne dogodi, a ako De Spadante priđe kući, njegova će sigurnost biti ugrožena. A nije ni smio gubiti vrijeme putom kroz šumu. Krenuo je cestom, ne gubeći stope iz vida. Kad se primaknuo prilazu, postale su svježije i čistije. A kad je ugledao kuću, instinkt mu je rekao da potraži zaklon, da se ne izlaže pogledu na otvorenom prilazu, i da, prije no što u nj uđe, dobro pregleda prostor. Ipak je njegova briga za Trevavnea nadvladala alarme. Tragovi su vodili do telefonskih žica, pa onda naglo skretali na prilaz, prema kućnoj fasadi. De Spadante je tražio, očito čovjeka koji je presjekao žice. Tako će sigurno doznati da je bilo borbe, pomislio je Paul. Zemljište je oko telefonske kućice bilo poremećeno, i snijeg ugažen povlačenjem tijela u šumu. I baš je nekako u tom trenutku Bonner shvatio da je upao u stupicu - ili da će bar, ne bude li oprezan, u nju upasti. Razumije se da je De Spadante vidio ugaženo tlo i poremećenu površinu novog snijega. I razumije se da je vidio i stazu što ga je stvorilo nepomično tijelo dok ga je vukao u visoku travu. I stoga je učinio što bi učinio svatko tko zna što je lov: obmanuo je lovca. Otišao je s tog mjesta i ostavio trag, pa se vratio i sad negdje čeka, a možda i odnekud gleda. Paul je poletio do stuba pred glavnim ulazom, gdje se trag prekidao. Gdje je? I kako je to izveo? I onda je shvatio što je De Spadante učinio, i to je u njemu probudilo zlovoljno uvažavanje mafioza. Uz dno zgrade, iza. grmlja, zemlja je bila samo vlažna, crna od blata i mahovine, jer je streha skretala snijeg. Bio je to ravan i jasan rub, širok više od pola metra, što je vodio prema kraju kuće, prema uglu na koji su se spuštale telefonske žice. Bonner se pognuo i ugledao svjež otisak muške cipele. De Spadante se vratio grleći zid kuće. Dalje bi logično bilo da ga čeka u sjeni. Čeka da vidi tko je to napao njegova »pobočnika«.

De Spadante ga je vidio na cesti, kako se primiče prilazu, pa pričekao, možda tek koji metar podalje, da od telefonskih žica dotrči do ulaznih stuba. Prije samo nekoliko trenutaka. Ali gdje je sada? I zatim ponovno logika lovca - ili lovine: De Spadante je krenuo već postojećom prtinom u mokrom snijegu, pa njom pošao u šumu. Nije smio podcjenjivati protivnika. Sad su obojica bila i lovac i plijen. Brzo je kliznuo oko prednjih stuba do druge strane uzdignuta ulaza, pa poletio prema kraju kuće i našao se na odvojku što je vodio do garaže. Kad joj je prišao, skrenuo je desno na kamenom popločanu stazu što je vodila do terase i kamenih stuba iznad mola i spremišta za čamce. Ali umjesto da pođe prema terasi, Bon-ner je preskočio zid od opeke i smirio se na kamenitoj padini ispod njega. Zaobišao je kamene stepenice i produžio iza njih, sve do točke točno iznad spremišta za čamce. Dopuzao je do vrha rta i našao se na rubu oceanske strane barnegatske šume. Ostao je na sve četiri i zapuzao prema mjestu na kojem je ostavio prvu žrtvu. Zatvorio je oči nekoliko puta po pet sekundi da postanu osjetljivije u mraku. Tu su teoriju doktori osporavali, ali su se infiltratori Specijalnih snaga u nju kleli. I onda ga je ugledao, na desetak metara, u malenom rukavcu šume. Mario de Spadante je čučao kraj goleme otpale grane. Bio je okrenut kući. U ljevici je držao pištolj, a desnom stezao nisku granu da umiri svoje silne gabarite. Talijan se postavio prilično daleko od svog »pobočnika«. Mario de Spadante je želio da može što prije stići do prilaza ako ga čovjek na cesti upozori na opasnost - onaj čovjek koji sada leži mrtav, a zbog nesavršeno izvedena napada. Bonner je nečujno ustao na noge. Izvukao je svoju četrdesetče-tvorku i ispružio je ravno pred sebe. Stao je kraj širokog stabla, svjestan da se na prvi znak neprijateljstva može za nj skloniti. »Cilj mi je tvoj potiljak. Ne mogu promašiti.« De Spadante se sledio, pa se pokušao okrenuti. Bonner je viknuo: »Ne miči se. Samo daj, i raznijet ću ti glavu... Raširi prste pred sobom. Raširi ih... A sad baci pištolj.« Talijan se pokorio. »Koji si sad ti vrag?« »Netko koga si zaboravio maknuti iz bolnice, ti debela svinjo.« »Kakve bolnice? Ne znam ja ni za kakvu bolnicu.« »Naravno da ne znaš. Ti si tu došao samo u šetnju. Ne znaš ni nikakvog Joeya, nitko s tim imenom nije slijedio Trevavnea, da ga zaskoči u znak tvog posebnog zanimanja.« De Spadantea je obuzeo gnjev i to nije mogao sakriti. »Tko te šalje?« upitao je hrapavim glasom. »Odakle dolaziš?« »Ustani. Polako!« Sto je De Spadante i učinio, iako pomalo teško. »Dobro... No dobro. Sto hoćeš od mene? Znaš li ti tko sam ja?« »Znam da si poslao čovjeka da presiječe telefonske žice. I da si na cesti postavio još jednog. Čekaš nekoga?« »Možda... Nešto sam te pitao.«

»Pitao si me više toga. Kreni prema prilazu. I pazi što radiš, De Spadante. Ubit ću te ne trepnuvši.« »Ti znaš tko sam ja!« De Spadante se okrenuo. »Samo hodaj.« »Samo me takni i čitava će se vojska baciti na tebe.« »Zbilja? Imam i ja svoju da joj da po repu.« De Spadante, sad samo korak ispred Bonnera, okrenuo se u hodu, ruku savijenih da skloni grane. U vrlo mračnom svjetlu pri-škiljio je krupnim očima u golemoj glavi. »Aha... Aha, ta košulja, ta sjajna kopča. Vidio sam. Ti si vojnik.« »Ali ne od tvojih. Nismo u rodu, s tobom su samo pukovnici i generali. Okreni se. Hodaj.« Stigli su do ruba šume i izašli na prilaz. »Čuj me, vojnice. Grdno si se zeznuo. Ja sam za tvoje obavio lijep posao. Ti znaš tko sam ja, morao bi to znati.« »Sve ćeš nam to lijepo ispričati. A sad ravno do bočne fasade. Ravno naprijed. Dolje na terasu.« »Onda je on tu... Gdje je taj mali prdonja Joey?« »Reci zašto si tako žurno izišao iz auta i dojurio ovamo, pa ću ti reći što je s Joevem.« »Rekao sam tom kopiletu da presiječe žice i javi mi baterijom. Za presjeći dvije žice ne treba ni deset minuta.« »Za Joeya vidi sam. Tvoj je prijatelj unutra. Nije mu dobro.« Krenuli su nagnutom stazom do desnog zida kuće. De Spadante je zastao na pola puta do terase. »Gibaj!« »Čekaj čas. Popričajmo... Kakva šteta od malo razgovora? Dvije minute.« »Recimo da sam malo knap s vremenom.« Bonner je pogledao na sat. Preostalo mu je vjerojatno još pet minuta prije nego Tre-vayne nazove policiju. A onda se upitao. Možda bi mu De Spadante mogao reći nešto što ne bi htio pred Trevayneom. »Pričaj.« »Sto si ti? Možda satnik? Pričaš i predobro za narednika.« »Imam svoj čin.« »Odlično. Čak jako dobro. Čin. Vrlo vojnički. Da ti nešto kažem, u vezi s tim činom. Možda ti ga gurnem za jednu, možda za dvije stepenice. Sto veliš na to?« »Sto ćeš mi ti?« »Kao što rekoh, možda si satnik. Što je dalje? Bojnik? Pa pukovnik, je li tako? Dobro, bojnika ti jamčim. Ali te možda mogu dogurati i do pukovnika.« »Možeš govno.« »No daj, vojnice. Između tebe i mene nema spora. Spusti taj pištolj. Borimo se za isto, na istoj smo strani.« »Nisam ja ni na kojoj strani na kojoj si i ti.« »Sto onda hoćeš? Dokaz? Daj mi telefon i dobit ćeš ga.« Bonner je ostao osupnut. De Spadante je, naravno, lagao, ali je njegova arogancija bila uvjerljiva. »Koga ćeš nazvati?« »To su moja posla. Pozivni dva nula dva. Prepoznaješ ga, vojnice?« »Washington.«

»Idemo dalje. Prva su dva sljedeća broja osam osam.« Isuse! Osam osam šest, pomislio je Bonner. Ministarstvo obrane. »Lažeš.« »Ponavljam. Dovedi me do telefona. Prije nego što se vidimo s Trevavneom. Nikad to nećeš požaliti, vojnice... Nikada.« De Spadante je opazio zapanjenost na Bonnerovu licu. A vidio je i kako se vojnikova nevjerica pretvara u shvaćanje. Shvaćanje da je to gnusno zaista stvarno. Stvarno i neprihvatljivo. I to mu nije ostavilo nikakvu mogućnost. De Spadanteova se noga okliznula na zasniježenoj padini. Ne mnogo, tek nekoliko centimetara. Dovoljno da upozori na mogućnost pada na mokroj travi. Povratio je ravnotežu. »Koga ćeš u Ministarstvu nazvati?« »O, ne. Ako on uopće želi razgovarati s tobom, neka ti on to kaže. Hoćeš li me odvesti do telefona?« »Možda.« De Spadante je znao da vojnik laže. Sad mu se poskliznula i druga noga, još je jednom povratio ravnotežu. »Taj je posrani brijeg kao od leda... No daj, vojnice. Ne budi glup.« I sad je De Spadante i treći put gotovo izgubio ravnotežu. I tada najednom, umjesto da povrati ravnotežu, Talijan je izbacio ljevicu prema Bonnerovu zapešću. A desnim ga je dlanom pljesnuo po podlaktici. Koža se rascijepila i rukav se košulje u trenutku natopio krvlju. De Spadante je zamahnuo rukom prema Bonnerovu vratu i koža se ponovno rascijepila i opet je zinula rana. Paul je odskočio, svjestan da mu iz tijela šiklja krv, i pred očima mu je bilo remenje vlastitog mesa. Pa ipak je i dalje držao pištolj, koji mu je De Spadante pokušao oteti iz ruke. Zabio je koljeno u meko tkivo Talijanovih prepona, ali bez efekta. De Spadante je počeo udarati Bonnera i s druge strane glave, svakim udarcem istjerujući još krvi. Paul je shvatio da je De Spadanteovo oružje nekakav predmet oštar kao britva, namješten na desnu šaku. Morao ga je uhvatiti za tu šaku i zadržati je, odmaknuti od sebe. De Spadante je bio ispod, pa iznad njega. Prevrtali su se, izvijali, poklizivali po bijeloj, mokroj zemlji. Dvije zvijeri u borbi na život i smrt. De Spadante je i dalje svojim silno snažnim prstima držao zatvarač četrdeset četvrtice u Bonnerovoj ruci, a Bonner je i dalje držao željezni bokser, oštar kao britva, podalje od svojih krvavih rana. Bonner je i dalje nastavljao razornim napadima udarati koljenom u Talijanove mošnje. Mnogo je puta ponovljeno čekićanje počelo donositi ploda. De Spadanteov je stisak popustio. Sasvim malo, no ipak je oslabio. I onda je u Bonneru prasnula posljednja - ili je bar tako vjerovao - eksplozija snage. Prasak je četrdeset četvorke bio gromovit. Odjeknuo je kroz tihu, bijelu tišinu, i već se za nekoliko sekundi Trevavne pojavio na terasi, podignuta pištolja, spreman za paljbu. Paul Bonner, sav obliven krvlju, ustao je i mahnuo mu. Mario de Spadante je ležao na snijegu, sklupčan, grčevito se držeći rukama za golemu trbušinu. Paulova su osjetila bila zalupljena. Slike su mu se pred očima zamaglile, a čuo je na prekide - riječi čujne pa nerazumljive. Osjetio je ruke na tijelu. Netko mu je dirao meso, njegovo meso. Ali nježno.

A onda je začuo Trevavneov glas. Ih", točnije rečeno, uspio je razabrati riječi jedine rečenice. »Trebat će nam podveza.« Obavila ga je tama. Osjetio je da propada. I upitao se što čovjek Trevavneova kova zna o podvezama. Prije nego što je otvorio oči, Paul Bonner je na vratu osjetio vlagu. A onda začuo muški glas kako tiho objavljuje zaključke. Poželio se ispružiti, ali kad je pokušao, u desnici je osjetio strašnu bol. Pred očima su mu se najprije izbistrili ljudi, pa prostorija. Bila je to bolnička soba. U njoj je bio liječnik - zacijelo je to bio, jer je na sebi imao bijeli pamučni ogrtač - i stajao mu uz krevet. U dnu su postelje bili Andy i Phvllis. »Dobrodošli, bojniče«, rekao je liječnik. »Imali ste lijepu večer.« »Jesam li u Darienu?« »Da«, odgovorio je Trevavne. »Kako ti je, Paul?« Phvllisine oči nisu mogle prikriti zabrinutost Što ju je osjećala pri pogledu na Bonnerove zavijene rane. »Malo sam se ukočio.« »Na vratu će vam vjerojatno ostati brazgotine«, rekao je doktor. »Na sreću vam je promašio lice.« »Je li mrtav? De Spadante?« Otkrio je da teško govori. Nije ga boljelo, ali je bilo naporno. »Još je na stolu. U Greenwichu. Daju mu šezdest prema četrdeset - protiv njega«, odgovorio je liječnik. »Mi smo te doveli ovamo. A ovo je John Sprague. Naš liječnik.« Trevavne je mahnuo rukom prema doktoru. »Hvala vam, doktore.« »O, nisam baš napravio bogzna što. Nekoliko šavova. Na sreću vas je naš dobrotvor stegnuo na nekoliko mjesta. A Lillian vam je gotovo četrdeset pet minuta držala vrat u ledenom kompresumu.« »Andy, daj joj povišicu«, rekao je Bonner i slabašno se nasmiješio. »Već ju je dobila«, odgovorila je Phvllis. »Dokle ću ležati ovako zamotan? Kad se selim odavde?« »Za koji dan, možda tjedan. Ovisi o vama. Šavovi moraju zara-sti. A desna podlaktica i obje strane vrata izrezane su vam baš gadno.« »To su bezopasne zone, doktore«, rekao je Bonner i podignuo pogled na Spraguea. »Udlaga i prozračna gaza bit će sasvim dovoljni.« »Vi to mene učite?« Sprague se nasmiješio. »Samo se konzultiram... Zaista moram odavde. Bez uvrede, molim.« »Čekaj, samo čas.« Phvllis je obišla krevet i našla mu se zdesna. »Ako mene pitaš, ti si Andvju spasio život. Zbog čega si sasvim specijalan slučaj, bojniče Bonner. I zato neću dati da te itko zlostavlja. Ni ti niti itko drugi.« »Ovo je bio med za uši, medena, ali je on spasio i...« »Ovo se već pretvara u čisti saharin«, prekinuo ih je Trevavne. »Paul, moraš se odmoriti. Razgovarat ćemo ujutro. Dolazim rano.«

»Ne. Ne ujutro. Sada.« Bonner je pogledao Andyja. U očima mu je bila molba, ali je pogled bio strog. »Nekoliko minuta, molim te.« »John, što ti veliš?« Dok je to pitao, Trevavne je Bonneru uzvratio pogled. Sprague je promatrao loptanje te dvojice. »Nekoliko minuta znači upravo to. Više od dvije, manje od pet. Pretpostavljam da želite biti sami. Odvest ću Phvllis u njezinu sobu.« Pogledao je Trevavneovu ženu. »Je li se tvoj brižni muž sjetio donijeti malo skoča, ili ćemo svratiti u moju sobu?« »Ja sam ga donijela«, odgovorila je Phvllis, pa se nagnula nad Paula i poljubila ga u obraz. »Hvala ti toliko da se ne može izreći. Tako si hrabar... i drag. I mi ti se ispričavamo.« John Sprague joj je otvorio vrata. Kad je izišla na hodnik, Spra-gue se okrenuo i obratio Bonneru. »Slučajno ste u pravu, doktore. Vrat i podlaktica su područja o kojima ovisi mobilnost. Medicinski je, međutim, problem, da tom mobilnošću upravlja pacijent.« Vrata su se zatvorila i sad su njih dvojica ostali sami. »Nisam mislio da bi se moglo dogoditi išta i slično tome«, rekao je Bonner. »Da sam znao da je tako nešto makar i izdaleka moguće, ja ti ne bih dao poći, nego bih nazvao policiju. Jedan je i ubijen.« »Ja sam ga ubio. Krenuli su na tebe s isukanim pištoljima.« »I zašto si mi onda lagao?« »Zar bi mi povjerovao?« »Pa ne znam baš. Ali to je razlog više da se nazove policija. Nikad nisam mislio da će ići tako daleko. Da čovjek ne povjeruje.« »Pritom su oni zapravo mi?« »Očito ne ti. Mogao si izgubiti glavu, i malo ti je falilo... Mislio sam na Genessee Industries.« »Varaš se. A to sam i želio dokazati. Želio sam ti dovesti tu debelu svinju pa da doznaš istinu.« Bonner je otkrio da teško nastavlja govoriti. »Natjerati ga da ti kaže istinu. On nije od Genes-seeja, on nije s nama.« »Nije vrag da u to vjeruješ. Nakon svega sinoć.« »Da, vjerujem. Baš kao i u informaciju što si je platio u San Franciscu. A kupio si je od provjerenog psihopata. 'L.R.-a', vidiš da znam. I ja sam mu platio. Tri stotine dolara... Zar to nije smiješno?« Trevavne se i protiv volje nasmiješio. »Zapravo jest... Stvarno si si dao truda. A i znaš se snaći. Ali točnosti radi, to u biti i nije bila informacija. Nego potvrda. Jer smo već imali brojeve.« »O Armbrusteru?« »Da.« »On je fin čovjek. On misli kao i ti.« »On je vrlo fin čovjek. I tužan. Puno je takvih tužnih. U tome i jest tragedija.« »U Houstonu? Pasadeni? Tacomi? Ili, da velimo, Seattleu?« »Da. I na kraju svega i u Greenwichu. Na operacijskom stolu. Samo što on za mene nije tužan, nego prljav. Htio te je ubiti. On je dio svega toga.« Bonner je skrenuo pogled s Trevavnea. Prvi put od početka njihovih mnogobrojnih ozbiljnih i poluozbiljnih rasprava, Andy je na njegovu licu opazio sumnju.

»U to ne možeš biti siguran.« »Baš mogu. Bio je u San Franciscu kad i mi. Prije nekoliko je tjedana u Marvlandu malo nagnječio kongresmena iz Californije. Kongresmen je pogriješio kad je u pijanom stanju spomenuo Genessee... I on pripada u to.« Bonner se iscrpio pa je počeo disati na usta. Znao je da je onih nekoliko minuta isteklo. Mogao je još samo jednom, zadnji put pokušati uvjeriti Trevavnea. »Povuci se iz toga, Andy. Više ćeš problema stvoriti nego riješiti. A mi ćemo se otarasiti tog smeća. Dok ćeš ti sve napuhati preko svake mjere.« »Sve sam to već čuo, Paul, i to ne pušim.« »Načela... Ta vražja načela koja ti je pribavio bankovni račun?« »Bit će da je tako. Kao što rekoh na početku, ja tu nemam što ni dobiti ni izgubiti. A odonda sam to ponovio i još pokoji put... svakome kome se to slušalo.« »Napravit će puno štete.« »I za mnoge će mi ljude biti iskreno žao. Vjerojatno ću im na kraju pružiti ruku, ako ti od toga bude bolje.« »Ma velesranje! Jebe mi se za ljude. Ali mi je zato duboko, duboko stalo do ove zemlje... A tvoje je vrijeme isteklo. Ne možemo više natrag!« Bonner je sad već disao i preteško, i Andy je to shvatio. »Dobro, Paul, dobro. Doviđenja do sutra.« Bonner je zatvorio oči. »Hoćeš... hoćeš li me saslušati sutra? Hoćeš li razmisliti o tome da sami pometemo pred svojim vratima?... Ti ćeš prestati... A mi ćemo pomesti pred svojim vratima.« Otvorio je oči i zagledao se u Andvja. Trevavne je na trenutak pomislio na Roderika Brucea, s tako nečim glodavačkim u sebi. On je Paula Bonnera htio pribiti na križ. I kako se nije dao uplašiti novinarovim prijetnjama. Bonner za to nikad neće doznati. »Ja tebe duboko poštujem. I da su i ostali kao ti, razmislio bih o tom pitanju. Ali nisu, i zato je moj odgovor ne.« »Onda se nosi do vraga... I ne dolazi mi sutra. Ne želim te više vidjeti.« »Onda dobro.« Bonner je osjetio kako tone u san. Bio je to san ranjenog, povrijeđenog čovjeka. »Pobijedit ću te, Trevavne...« Oči su mu se sklopile i Andy se nečujno udaljio. Trevavne se probudio rano, prije sedam. Kroz prozor spavaće sobe jutro je bilo nevjerojatno miroljubivo. Snijeg je već dosegnuo možda tri palca, dovoljno da pokrije, ali ne i iskrivi savršene oblike što ih je stvorila priroda. Iza borova i tisuća iskričavih listića na oceanskom pristranku, more je bilo mirno, usporeno za zimske mjesece, i samo su valovi što su udarali o stijene bili ljutiti, boreći se i dalje za identitet. Jer takvo je, napokon, more. Andrew je odlučio da si sam priredi doručak. Nije pozvonio Lil-lian. Prošla je i previše toga. Raširio je preko kuhinjskog stola žute stranice što ih je skupio s pisaćeg stola u kabinetu. Slova su bila krupna, nažvrljana u žurbi. Bile su to polurečenice i brze zabilješke, osobna imena i imena korporacija. Bile su to informacije što ih je Vicarson bio prikupio o

Aaronu Greenu. Dobar je dio toga bio izvađen iz Tko je tko, drugo je pak potjecalo iz javnih arhiva Burze vrijednosnih papira, dok je ostatak - detalje o privatnim navikama priskrbio kreativni ravnatelj Greenove agencije u New Yorku. A taj je kreativac stekao dojam da je Sam predstavnik tvrtke specijalizirane za televizijske dokumentarce, u kojoj razmišljaju da snime nešto o Greenu. Sve same... igre. Ali ne za djecu. Green nije bio, kao što je to mislio Alan Martin, iz birmingham-ske naše klape. U njegovom obiteljskom stablu nije bilo ni Lehmana ni Straussa, ni starog njemačkožidovskog novca koji bi mu otvorio vrata posvećenih domova Seligmana ili Manfrieda. Aaron Green je naprotiv, bio izbjeglica iz Stuttgarta, koji je u Sjedinjene Države stigao 1939. u četrdesetoj godini života. Malo je što bilo ispisano o njegovu životu u Njemačkoj, praktički samo to da je bio trgovački zastupnik velike tiskarske kuće. Očito se pred tridesetu bio i oženio, ali je taj brak propao još prije nego što je otišao iz Njemačke, samo korak pred nacističkom čizmom. U Americi je pak njegov uspjeh bio tih ali meteorski. S još nekolicinom starijih izbjeglica pri središtu je Manhattana osnovao malo tiskarsko društvo. Posegnuo je za naprednom tehnikom tiskanja s ploča, razvijenom u Schreibwarenu - koji će uskoro postati baza Hitlerove (Goebbelsove) tiskane promidžbe - pa je sposobnost te male tvrtke da nadmaši svoje veće konkurente uskoro postala jasna newyorškom vrlo raznovrsnom tiskarskom tržištu. Za dvije je godine tvrtka učetverostručila svoje prostorije. Green je pak, kao glasnogovornik, na svoje ime privremeno dobio patent na Schreibwarenov postupak, a ostatak već pripada u povijest tiskarstva i izdavaštva. Nakon i formalnog ulaska Amerike u rat, što je dovelo do restrikcija i papira i tiskarskih kapaciteta, preživjeti su mogli samo najefikasniji. A u jednoj industrijskoj grani općepoznatoj po rasipništvu zbog velikog broja probnih otisaka, Greenova je tvrtka uživala odlučnu prednost. Schreibwarenov je postupak smanjio otpad u nečuvenoj mjeri, a zbog toga je i brzina proizvodnje nadišla i maštu konkurenata. Tako je kompanija Aarona Greena bila nagrađena velikim državnim tiskarskim narudžbama. Ratnim narudžbama. »Moji stari znanci govore danas u ime nacističke Schlange , ja pak u ime dame s bakljom. I sad vas pitam, tko je na strani anđela?« U tom je prijelomnom trenutku Aaron Green donio nekoliko odluka koje su mu osigurale budućnost. Isplatio je ortake, preselio pogon s Manhattana na jeftino zemljište na jugu New Jersevja, pročešljao doseljeničke popise u potrazi za zahvalnim namještenicima, i 7Schlange, njem, zmija. (Op. pr.) tako doslovce gradić na umoru ponovno naselio europskim transplantatima. Cijena je tom zemljišta u New Jersevju bila zanemariva, ali takvom neće zauvijek i ostati, a sve duži platni popisi bili su naseljeni ljudima koji su u svom poslodavcu gledali spasitelja - već je i sama ideja radničkog udruživanja i sindikalizma bila nezamisliva. I kad je jednom nadvladan početni šok zbog »svih tih Zidova« što su se doselili, i nakon što je izgrađen hram, Aaronu Greenu su bili osigurani njegovi milijuni. Jer kad su se profiti skupili, kupio je još zemlje za poratni rast i diversifikaciju. Vožnja Garden State Parkwayem kroz New Jersey i danas svjedoči o Greenovoj poslovnoj mudrosti, pomislio je Trevavne prevrćući žute stranice.

Poslije rata, Aaron Green je pronašao nova područja zanimanja. Predvidio je goleme profite, neizbježno vezane uz televizijsku industriju koja je prolazila fazu brzog razvoja, pa se tih profita pokušao i domoći oglašavanjem. Kreativnošću pisane, izgovorene i oslikov-Ijene riječi. A poraće kao da je čekalo baš na njegove višestruke talente. Aaron Green je osnovao Greenovu agenciju i u nju postavio najumnije glave do kojih je mogao doći. Njegovi su mu milijuni omogućili da pohara postojeće agencije i otme im najbolje ljude; njegova mu je pak tiskara omogućavala da otima poslove pod uvjetima s kojima se konkurencija nije mogla mjeriti, a njegove veze s vladaju-ćim krugovima otklanjale su od njega optužbe zbog stvaranja trustova, pa je u trenutku kad su napokon svedeni računi televizijskih prihoda, zbog Greenove naglo stečene prevlasti u revijama, novinama i novinskom oglašavanju, Greenova agencija postala najtraže-nijom oglašavačkom tvrtkom u New Yorku. Privatni je život Aarona Greena bio, međutim, zastrt oblacima. Ponovno se bio oženio, dobio dva sina i kćer, živio je na Long Islandu u kućerini s dvadesetak soba i vrtom kakvog se ne bi posti-djele ni Tuileries; širokom je rukom dijelio milodare, objavljivao visoku književnost ne misleći na dobit, a osim toga je i podupirao mnoge liberalne pokrete. Prilagao je za političke kampanje ne obazirući se mnogo na stranke, ali je zato bio oštrog oka glede društvenih reformi. Imao je, međutim, i jednu malu nastranost koja će ga na koncu dovesti i pred sud, i to zahvaljujući Američkoj zajednici za građanske slobode kojoj će se nevoljko pridružiti i Američki zavod za zapošljavanje. On naime, nikako nije htio zapošljavati doseljenike njemačkog podrijetla. Nežidovsko a njemačko ime automatski je diskvalificiralo podnositelja molbe. Aaron Green je platio globu i tiho nastavio po starom. Trevavne je dokrajčio doručak i pokušao stvoriti sliku o Greenu. Zašto Genessee Industries? Zašto prikrivena potpora istom onakvom militarističkom cilju od kojeg je bio pobjegao i koji očito i dalje prezire? Čovjek koji je potpomagao obezvlaštene i zalagao se za liberalne reforme, ni po kakvoj logici nije mogao biti i zagovornik Pentagona. *** Na westchesterskom je aerodromu vratio unajmljeni automobil, dogovorio da mu kasnije na La Guardiju pošalju mlažnjak, pa unajmio helikopter koji će ga odvesti do Hampton Baysa na središnjem dijelu Long Islanda. U Hampton Baysu je unajmio drugi automobil pa se odvezao na jug u grad Sail Harbor. Kući Aarona Greena. Pred vrata mu je stigao u jedanaest, a kad ga je zapanjeni Green pozdravio u dnevnoj sobi, izraz u očima staroga gospodina rekao mu je da su ga već bili upozorili. Lijepo semitsko lice Aarona Greena već je bilo naborano, a izraz mu je odavao i tugu i ljutnju. Glas mu je pak - dubok, zvonak, ni nakon trideset godina slobodan od stranog izgovora - zabrujao kao tihi tuš velikih bubnjeva. »Danas je židovski sabat, gospodine Trevavne. Mogao sam pretpostaviti da ćete to poštovati, makar utoliko da prije nazovete. Ova je kuća ortodoksna.«

Obazirući se mnogo na stranke, ali je zato bio oštrog oka glede društvenih reformi. Imao je, međutim, i jednu malu nastranost koja će ga na koncu dovesti i pred sud, i to zahvaljujući Američkoj zajednici za građanske slobode kojoj će se nevoljko pridružiti i Američki zavod za zapošljavanje. On naime, nikako nije htio zapošljavati doseljenike njemačkog podrijetla. Nežidovsko a njemačko ime automatski je diskvalificiralo podnositelja molbe. Aaron Green je platio globu i tiho nastavio po starom. Trevavne je dokrajčio doručak i pokušao stvoriti sliku o Greenu. Zašto Genessee Industries? Zašto prikrivena potpora istom onakvom militarističkom cilju od kojeg je bio pobjegao i koji očito i dalje prezire? Čovjek koji je potpomagao obezvlaštene i zalagao se za liberalne reforme, ni po kakvoj logici nije mogao biti i zagovornik Pentagona. *** Na westchesterskom je aerodromu vratio unajmljeni automobil, dogovorio da mu kasnije na La Guardiju pošalju mlažnjak, pa unajmio helikopter koji će ga odvesti do Hampton Baysa na središnjem dijelu Long Islanda. U Hampton Baysu je unajmio drugi automobil pa se odvezao na jug u grad Sail Harbor. Kući Aarona Greena. Pred vrata mu je stigao u jedanaest, a kad ga je zapanjeni Green pozdravio u dnevnoj sobi, izraz u očima staroga gospodina rekao mu je da su ga već bili upozorili. Lijepo semitsko lice Aarona Greena već je bilo naborano, a izraz mu je odavao i tugu i ljutnju. Glas mu je pak - dubok, zvonak, ni nakon trideset godina slobodan od stranog izgovora - zabrujao kao tihi tuš velikih bubnjeva. »Danas je židovski sabat, gospodine Trevavne. Mogao sam pretpostaviti da ćete to poštovati, makar utoliko da prije nazovete. Ova je kuća ortodoksna.« »Duboko se ispričavam, nisam znao. Dnevni mi je raspored pretrpan, a da dođem ovamo odlučio sam posljednju minutu. Bio sam tu, u blizini, kod prijatelja... Mogu svratiti drugom zgodom...« »Staroj uvredi ne dodajte novu. East Hampton nije Boise, Idaho. Idemo na verandu.« Green je poveo Trevavnea u veliku ostakljenu prostoriju s pogledom na tratinu sa strane i iza kuće. Posvuda je bilo bilje, a namještaj od bijelog kovanog željeza s dese-cima šarenih jastuka. Bio je to ljetni vrt postavljen usred zimskog snijega. Savršeno dražesno. »Jeste li za kavu? Za malo kolača?« upitao je Green kad je Andrew sjeo. »Ne, hvala.« »No dajte, ne odričite se zbog moje prgave naravi tako izvrsne slastice. Tako se dobro nažalost ne mogu izraziti i o kavi, ali je naša kuharica sjajna pekarica«, rekao je Aaron Green i, skupivši usne, toplo se nasmiješio. »Prgavost sam zaslužio. Gostoljubivost ne.« »Odlično! Znači da hoćete... Da velim istinu, i sam bih volio malo nosha. Ali mi ne daju da uživam, pa to mogu zaobići samo u društvu.« Prišao je željeznom stolu kraj zida, sa staklenom pločom, pa pritisnuo puce bijelog kućnog telefona. Obratio mu se dubokim, zvonkim glasom. »Shirley, dušo. Naš gost bi volio malo kave i onih tvojih kolača koje reklamiram na sva zvona. Donesi za dvojicu, srce, i nema nikakva smisla da to spominješ gospođi Green. Hvala ti, dušo.« Vratio se u stolicu nasuprot Trevavneu. »Odveć ste ljubazni.«

»Ne. Nego sam samo promijenio stav - s ljutnje na razboritost. Pa zbog toga djelujem ljubazno. Ali se ne dajte prevariti... Očekivao sam da ćete doći do mene. Jednoga dana. Nisam znao kada, a sasvim izvjesno nisam mislio da će to biti tako skoro.« »Jasno mi je da se Ministarstvo obrane... uzrujalo. Pretpostavljam da su vas potražili.« »Sasvim nedvojbeno. I još mnogo njih. Vi u mom okolišu, gospodine Trevavne, izazivate uzbuđene reakcije. I izazivate strah u ljudima. Haifi da je uvjerim da se vrati i radi za nas... Ali kolači, kolači. Jedite!« Kolači su bili zaista izvrsni. »Pravo čudo.« »Rekao sam vam. U razgovoru koji se bude odvijao u ovoj sobi možda i bude laži, ali ne o kolačima... Idemo, dajte da uživamo.« Sad su se obojica oprezno, uz ponešto šale, neko vrijeme zabavljala trivijalnostima, i tako sve dok nisu pojeli kolače. Odmjeravali su se, i obojica osjetila samopouzdanje, ali i potrebu za oprezom, kao dva izvanredno dobra tenisača pred finalni susret. Green je spustio šalicu s kavom i glasno uzdahnuo. »S noshom je gotovo. Sad na priču... Sto vas brine, gospodine predsjedavajući pododbora? Što vas dovodi u ovu kuću, a pod tako neobičnim okolnostima?« »Genessee Industries. Vi godišnje rasporedite, dijelom i preko svoje agencije, priznatih sedam milijuna dolara - naša je procjena bliža brojci od dvanaest milijuna, a možda i većoj - da biste ljude uvjerili da nam bez Genesseeja nema života. I poznato nam je da to činite već najmanje deset godina. Ukupna bi svota bila između sedamdeset i sto i dvadeset milijuna dolara. I opet, možda i više.« »I ti vas brojevi plaše?« »To nisam rekao. Prvi put ste se dobro izrazili. Oni me brinu.« »Zašto? Mogu vam čak objasniti i tu razliku u brojevima, i tu ste bili u pravu. Iznos je doista onaj viši.« »Možda i možete objasniti, no možete li je i opravdati?« »To sad ovisi o tome tko traži to opravdanje... Da, mogu je i opravdati. Ja je opravdavam.« »Kako?« Green je utisnuo leđa u naslonjač. Patrijarh se sprema na izljev mudrosti, pomislio je Trevavne. »Kao prvo, milijun dolara za reklame danas nije ono što prosječni građanin misli. Samo General Motors godišnje daje dvadeset dva milijuna za reklamu. A Poštanska služba sedamnaest.« »A to su slučajno dvije najveće tvrtke okrenute širokoj publici na svijetu. Pokušajte još jednom.« »One su beskonačno male u usporedbi s državom. A budući da je baš država glavni klijent - potrošač - Genessee Industriesa, tu bi se dala primijeniti određena skolastička logika.« »Ali ona to nije. Ukoliko klijent baš nije sam svoja kompanija. Svoj vlastiti izvor. U što čak ni ja ne mogu povjerovati.«

»Svako gledište, gospodine Trevavne, ima svoj vlastiti vizualni okvir. Pogledate u krošnju i vidite sunce što se odražava od lišća. Pogledam je ja i vidim sunce što prolazi kroz nju. I tako ćemo, dopustit ćete, opisati dva različita stabla.« »Ja tu ne vidim nikakvu analogiju.« »O, itekako je možete vidjeti, samo što to ne želite. Vi vidite samo odraze, a ne i što je iza njih.« »Zagonetke su dosadne, gospodine Green, a namještene zagonetke čak i uvredljive. Ali, zbog vaše informacije, gospodine, nazreo sam ja i ono što je ispod, pa zato i jesam ovdje i to pri tako neobičnim okolnostima.« »Jasno.« Green je zakimao glavom. Opet patrijarh, pomislio je Trevavne. Ovaj put snošljivo prihvaća beznačajni sud inferiornog stvora. »Shvaćam. Žilav ste vi momak. Vrlo tvrd... imate chutzpah.« »Ništa vam ne prodajem, pa mi chutzpah i ne treba.« A onda je Aaron Green najednom pljesnuo po tvrdom željezu svojega stolca. Pljesak je bio ružan i glasan. »Naravno da prodajte!« uskliknuo je stari Židov. Duboki mu je glas zazvučao kao jeka, a oči mu sijevnule na Trevavnea. »Vi prodajete najgnusniju robu što se uopće može prodavati. Narkotik samozadovoljstva. Slabost! To biste morali znati.« »Ne osjećam se krivim. Ako išta prodajem, onda je to tvrdnja da ova zemlja ima pravo znati kamo odlazi njezin novac. Jesu li ti izdaci posljedica nužde ili toga što se okotilo industrijsko čudovište i postalo nezasitno. Čudovište kojim upravlja šačica ljudi koja proizvoljno odlučuje kamo će ići svi ti milijuni!« »Dječarac! Vi ste još dječarac. Još piškite u gaće... Što vam to znači 'proizvoljno'? Tko je to 'proizvoljan'? Postavljate li sebe za suca o tome što je nužno, a što ne? Znači li to da se od oceana do oceana širi neka sveznajuća inteligencija? Recite mi, mudri rabi, gdje je taj masovni intelekt bio devetsto sedamnaeste? Četrdeset prve? Da, čak pedesete i šezdeset pete? A ja ću vam reći. Stajao je slab i samozadovoljan. A ta su slabost i to samozadovoljstvo bili skupo plaćeni. Krvlju stotina tisuća lijepih mladića.« Green je naglo spustio glas. »Životima milijuna nedužne djece i njihovih očeva i majki, koji su stupali, glavinjajući, među betonske zidove smrti. Ne pričajte mi o 'proizvoljnosti', jer ste budala.« Trevavne je pričekao da se Aaron Green malo smiri. »Moram reći, gospodine Green, i to s dužnim poštovanjem, da probleme rješavate na način koji pripada nekom drugom vremenu. A danas pred nama stoje drukčiji problemi. I imamo drukčije prioritete.« »Lijepe riječi. Tako razmišljaju kukavice.« »U termonuklearnoj eri ima malo mjesta za heroje.« »Opet gnojite!« Green se posprdno nasmijao. Sklopio je dlanove, a laktove stavio uz bokove. To se patrijarh igra s neprosvijećenim protivnikom, pomislio je Trevavne. »Recite mi, gospodine predsjedniče pododbora, u čemu je moj zločin? To mi niste razjasnili.« »Znate vi to dobro, bar koliko i ja. Neprimjereno trošenje fondova...« »Neprimjereno ili nezakonito?« prekinuo ga je Green, pa razdvojio ruke. Ispružio ih je, iskrenutih dlanova, a duboki mu je glas zamro. Trevavne je pričekao, pa tek onda odgovorio. Time je jasno izrazio svoje gnušanje. »O tim pitanjima, kad to mogu, odlučuju sudovi... Mi otkrivamo što možemo i izričemo preporuke.«

»I kako se sad ti fondovi troše... neprimjereno?« »Jer se troše na vrbovanje. Već sam naslutio da se dijeli šakom i kapom radi očuvanja potpore i uklanjanja opozicije Genesseejevim narudžbama. I to po desetak linija sindikate, talentirane pojedince, Kongres, da spomenem samo tri.« »Vi ste nešto naslutili? I sad iznosite optužbe na temelju slutnji?« »Vidio sam dovoljno. I na temelju toga što sam vidio, izabrao sam ta tri.« »Ma što ste vi to vidjeli? Ljude koji se bogate brže nego što im to dopuštaju njihove sposobnosti? Bezvrijedne projekte koje plača Genessee Industries? No dajte, gospodine predsjedniče pododbora, gdje vam je tu to moralno rasulo? Tko je to, smijem li vas pitati, toliko stradao, ili je toliko korumpiran?« Andrew je promatrao miran, no gotovo trijumfalan izraz na Greenovu licu. I shvatio čistu genijalnost što je stajala iza Genessee-jevih podmićivanja. Bar u pogledu golemih svota što ih je dijelio Green i najvažnijih veza. Nije se plaćalo baš ništa što se nije moglo opravdati legalno, logično ili bar emotivno. Uzmimo, recimo, Erne-sta Manola, žutokljunog sindikalnog velmožu iz južne Californije. Što je logičnije no suzbijati sve veće zahtjeve svedržavnih sindikata sitnišem jamstava i jurisdikcijskih ustupaka na izvjesnim zemljopisnim područjima? I onda slučaj tog briljantnog znanstvenika, doktora Ralpha Jamisona. Treba li takav um prestati funkcionirati, prestati prinositi, zato što ga muče stvarni ili izmišljeni problemi? I onda Mitchell Armbruster. On je vjerojatno najtužniji slučaj. Borbeni, liberalni senator stjeran u vrstu. Ali tko može pobijati korisnost Armbrusterove bolnice za rak? Mobilnih ambulantnih jedinica što krstare kroz californijska geta? Tko bi takve priloge mogao proglasiti korupcijom? Kakav bi to okrutni inkvizitor mogao izvesti veze zbog kojih bi sigurno presahli svi ti milodari? Inkvizitor. Ne treba nam inkvizitor. Veliki Billy Hill. A onda je tu bio i Joshua Studebaker, koji molećivo traži nekakav način da svoje davno oslobođenje učini stalnim. Ali to već ne pripada u domenu Aarona Greena. Studebaker pripada negdje drugdje. Pa ipak, ako je Sam Vicarson rekao istinu, onda su i Studebaker i Green u mnogočemu slični. U toliko toga: obojica briljantni, komplicirani; obojica povrijeđeni, obojica divovi. »I onda?« Green se nagnuo iz naslonjača. »Teško vam je biti određeniji o toj masovnoj sablazni što ste je razotkrili? No dajte, gospodine Pododbore. Dajte mi bar jedan na primjer.« »Pa da niste nevjerojatni?« »A da?« Greena je smelo Andrewovo naglo ubačeno pitanje. »Po čemu to nevjerojatan?« »Zacijelo imate hrpe toga. Svaki slučaj ima svoju povijest, svaki je trošak proveden u knjigama. Da izaberem neki izolirani 'na primjer', vi biste izašli s čitavom pričom.« Green je shvatio. Nasmiješio se i još se jednom zavalio u stolac. »Primio sam pouku Sholom Aleichema. Ne kupujem jarca bez muda. Napravite selekciju, gospodine Pododbore. Dajte mi jedan primjer degeneracije i odmah dižem slušalicu. Pa ćete u roku od nekoliko minuta doznati istinu.« »Vašu istinu.« »Stablo, gospodine Trevavne. Ne zaboravite na ono stablo. O kojem mi to stablu govorimo? Mojem ili vašem?«

Andrew je zamislio čelikom obložen podrum s tisućama brižljivo ispisanih uložaka, golemi imenik korupcije. Korupcije za njega, opravdanja za Aarona Greena. Zacijelo mora postojati nešto takvo. A da bi se takva enciklopedija mogla samo početi razumijevati -kad bi je i uspio naći zatrebale bi godine. A svaki je slučaj komplikacija za sebe. »Ali zašto, gospodine Green? Zašto?« upitao je Trevavne tiho. »Govorimo, kako bi se reklo, neslužbeno i u četiri oka? To ne ide van?« »To vam ne mogu obećati. Ali, s druge strane, ne kanim u tom pododboru ostati do smrti. Kad bih u sve to ubacio vas, ubacio taj vaš sjajni izvor gračte, lako bih mogao postati dijelom stalnog washingtonskog inventara. Ja na to nisam spreman i vjerujem da vam je to jasno.« »Pođite za mnom.« Green je ustao iz stolice. Učinio je to s naporom, kao čovjek star i umoran. Prišao je rebrastim staklenim vratima što vode na tratinu iza kuće. Na zidu kraj vrata bilo je nekoliko kićenih vješalica, a s jedne je od njih visio debeli vuneni šal. Dohvatio ga je i ovio oko vrata. »Već sam kao starica: nikamo bez šala. Vi ste mlad i studen će vas zrak okrijepiti. I snijeg pod nogama neće škoditi dobroj koži. To znam. A kad sam bio malen, u stuttgartskoj zimi, koža na mojim cipelama bila je nadomjestak. Pa su me stalno zeble noge.« Otvorio je vrata pa izveo Trevavnea na zasniježenu travu. Otišli su sve do kraja tratine, kraj grubim platnom pokrivenoga grmlja i mramornog stola pred bijelom, čipkastom sjenicom. Ljetni čaj, pomislio je Trevavne. Zašli su malo iza sjenice, stigli do visokog japanskog javora i skrenuli desno. Taj je dio ledine bio uzan, ograđen s jedne strane javorima a s druge redom zimzelena. Prije bi se zapravo moglo govoriti o širokoj stazi. Trevavneu je oko smjesta zapelo za nekakvo svjetlucanje. Na kraju stablima ograđenog puta stajala je brončana Davidova zvijezda, uzdignuta možda jednu stopu iznad zemlje. Nije bila mnogo šira od pola metra, a s obje su joj strane stajali maleni fenjeri u kojima je postojano gorio plamen. Bila je poput kakvog malenog oltara, zaštićena vatrom, a dva su mlaza vatre bila jaka i divlja. »Bez suza, gospodine Trevavne. Bez kršenja ruku i žalobnih jauka. Od toga je prošlo već gotovo pola stoljeća, i to donosi nekakvu utjehu. Ili prilagodbu, kako to vele bečki doktori... Ovo je u spomen mojoj ženi. Mojoj prvoj ženi, gospodine Trevavne, i mojem prvom djetetu. Kćerkici. Zadnji put smo se vidjeli kroz žičanu ogradu. Kroz ružnu, zahrđalu ogradu koja mi je oderala meso s ruku dok sam je pokušavao pokidati...« Aaron Green je zastao i podignuo pogled na Trevavnea. Bio je savršeno miran; ako su mu uspomene i bile bolne, već su mu se bile povukle duboko u dušu. Ali je u njegovu glasu još bio spomen na strahotu. I tiha je, no silna žestina u njemu bila nedvojbena. »Nikada više, gospodine Trevavne.« Paul Bonner je namjestio podložak da ga metalni ovratnik manje iritira. Let od westchesterskog aerodroma, u skučenom prostoru avionskog sjedala nalik na kadu, poprilično mu je natrljao vrat. Kolegama časnicima iz susjednih soba u Pentagonu rekao je da je preskočio sezonu skijanja u Idahou, pa to požalio. Dakako da to neće reći i brigadnom generalu Lesteru Cooperu. Njemu će reći istinu. I zatražiti odgovore.

Iz dizala je izišao na četvrtom katu - kod Metalaca - i skrenuo lijevo. Do posljednje sobe u hodniku. Brigadni se general zagledao u Paulovu zavijenu ruku i svojski se potrudio obuzdati vlastitu reakciju. Nasilje, i to tjelesno, želio je manje od svega. Ali su ga željeli oni. Mladoturci - na nasilje naviknuti, uvijek spremni da ga potraže - očito su djelovali bez naređenja. Sto je to, zaboga, učinio? I tko je sve u to upleten? »Sto je to s vama?« upitao je brigadir hladno. »Koliko ste teško povrijeđeni?« »Ma sve je u redu... A u vezi sa svime što se dogodilo, gospodine, bit će mi potrebna vaša pomoć.« »To je već insubordinacija, bojniče.« »Oprostite. Boli me vrat.« »Ja nemam pojma ni gdje ste bili. Kako da vam onda pomognem?« »Tako što ćete mi prije svega reći zašto je Trevavneova straža bila maknuta, i to naredbom kojoj nisam mogao ući u trag, i to zato da bi Trevavne upao u stupicu.« Cooper je poletio sa stolca. Lice mu je najednom problijedjelo od šoka. U prvi čas nije ni uspio naći riječi. Najednom se uzmucao, tako da je i Bonnera zaprepastila ta blokada. Napokon je ipak uspio izustiti: »Sto ste to rekli?« »Dugujem ispriku, generale. Želio sam znati jeste li to znali... Očito niste.« »Odgovorite!« »Već sam vam rekao. Obje smjene. Ljudi iz osiguranja Bijele kuće. Netko tko zna lozinku rekao im je da se maknu. Nakon toga su pošli za Trevavneom da mu prirede egzekuciju. Ili bar ja mislim da im je to bio cilj.« »Odakle to znate?« »I ja sam bio tamo, generale.« »O, moj Bože.« Cooper je opet sjeo za stol, a glas mu se izgubio u nečujnosti. A kad je podignuo pogled na Paula, na njemu je bio izraz smetenog dočasnika, a ne brigadira koji se dično iskazao u tri rata, čovjeka o kojem je Bonner imao - sve do prije tri mjeseca najviše moguće mišljenje. Držeći ga zapovjednikom, sa svim što stoji iza tog naziva. Ali to više nije bio taj čovjek. Pred njim je bilo krhko ljudsko biće, i to u sve jačem rasulu. »Istina je, generale.« »Kako se to dogodilo? Recite mi sve što znate.« I Bonner mu je rekao. Sve. Dok je Bonner prepričavao sinoćnje dogodovštine, Cooper je samo zurio u sliku na zidu. Na slici je bila, uljem naslikana, novo-projektirana seoska kuća iz osamnaestog stoljeća, s brdima u daljini. Bio je to generalov dom u Rutlandu, Vermont. Uskoro će biti u njoj, pomislio je bojnik, i to za stalno. »Nema sumnje da ste baš vi Trevavneu spasili život«, rekao je Cooper kad je Paul dovršio priču.

»Od te sam pretpostavke u svom djelovanju i pošao. Uvjerio sam se kad su na mene zapucali. Pa ipak ne možemo biti sigurni da su došli baš s namjerom da ga ubiju. Ako De Spadante preživi, možda i otkrijemo... Ali bih, generale, svakako morao doznati zašto se De Spadante ondje uopće i stvorio. Sto je kanio učiniti s Trevav-neom?... Sa svima nama?« »Odakle da ja to znam?« Cooperovo se zanimanje vratilo na uljanu sliku. »Samo bez kviza, generale. Posao sam obavio i pretemeljito da bih se time mogao zadovoljiti. Svakako zaslužujem nešto više.« »Pripazite malo na jezik, vojnice.« Cooper je maknuo pogled sa slike i vratio ga na Bonnera. »Nitko vam nije naredio da tog čovjeka slijedite sve do Connecticuta. Učinili ste to na svoju ruku.« »Odobrili ste avion. I dali svoj pristanak već time što se niste usprotivili mojim iskazanim namjerama.« »Ali sam vam naredio i da mi svaka dvadeset četiri sata telefonski podnosite izvještaj o radu. Sto ste propustili učiniti. A bez tog izvještaja, sve vaše odluke idu na vašu glavu. Ako stariji časnik nije upoznat s djelovanjem mlađeg...« »Velesranje!« Brigadni je general Lester Cooper na ovo još jednom poskočio, no ovaj put ne od šokiranosti, nego od bijesa. »Niste u vojarni, vojnice, i ja nisam narednik u vašoj pukovniji. Izvolite se smjesta ispričati. I smatrajte se sretnim ako vas ne optu-jam za tešku insubordinaciju.« »Drago mi je što ste još spremni na borbu, generale. Već sam se bio zabrinuo... Ispričavam se zbog nepriličnog izraza, gospodine, i žao mi je ako sam uvrijedio generala, gospodine. Ali nažalost i dalje stojim iza svog pitanja... gospodine! Kakve veze ima Mario de Spadante s tom istragom o nama? I ako mi vi na to ne odgovorite, gospodine, ja idem dalje, to jest više, da to otkrijem!« »Dosta!« Cooper je teško disao. Na rubu su mu kose izbili potočići znoja i potekli niz čelo. Spustio je glas i izgubio podosta od svog stava. Ramena su mu se povila, a trbuh opustio. Bonneru se od tog prizora smililo. »Dosta više, bojniče. Otišli ste izvan svojih granica. Izvan mojih granica.« »Ja to, generale, ne mogu prihvatiti. I ne tražite to od mene. De Spadante je smeće. Pa ipak mi je rekao da je dovoljan jedan njegov telefonski poziv u ovu zgradu pa da postanem pukovnikom. Kako je to mogao reći? I koga bi on to nazvao? I kako bi on to izveo? I zašto, generale?« »I koga.« Cooper je tu upadicu ubacio mirno, pa sjeo u stolac. »Baš želite da kažem koga bi on to nazvao?« »O, Isuse.« Bonneru je lagano pozlilo. »Da, bojniče. Njegov bi poziv bio za mene.« »Ja u to ne vjerujem.« »Hoćete reći, vi u to ne želite povjerovati... Ne donosite prebrze zaključke, vojnice. Ja bih primio poziv, ali to ne znači da bih mu i udovoljio.« »Već je dovoljno ružno i to što uopće do vas može doći.« »Ma je li baš? Zar bi to bilo išta lošije od stotina kontakata što ste ih vi uspostavili? Od Vientiana do delte Mekonga, pa sve do... posljednji je bio, ako se ne varam, u San

Franciscu? Zar je De Spa-danteova reputacija toliko lošija od reputacije sveg onog 'smeća' s kojim ste vi imali posla?« »To je bilo nešto sasvim drugo. Ono su bile obavještajne misije, obično na neprijateljskom teritoriju. I vama je to jasno.« »Kupovanje i plaćanje. To nas je primicalo našim ciljevima, već kakvi su u tom trenutku bili. Nema tu nikakve razlike, bojniče. I gospodin De Spadante također služi nekakvoj svrsi. I mi smo, ako još niste opazili, na neprijateljskom teritoriju.« »Kakvom cilju?« »Ne mogu vam dati potpun odgovor, jer ne raspolažem svim činjenicama. No čak i kad bih ga znao, ja baš nisam siguran da ste vi ovlašteni da ga čujete. No ipak vam smijem reći da je De Spadanteov utjecaj popriličan i to na lijepom broju vitalnih područja. Jedno je od njih prijevoz.« »Mislio sam da se bavi građevinarstvom.« »Naravno da se bavi. Ali se bavi i kamionima i lučkim poslovima. Brodarske ga kompanije slušaju. I špediteri mu daju prednost. Kad mu zatrebaju, on lako pronalazi suradnike.« »Kao da time želite reći da nam je on potreban«, rekao je Bon-ner s nevjericom u glasu. »Nama treba sve i svatko koga možemo dobiti, bojniče. Valjda vam to ne moram posebno govoriti? Popnite se na Kapitol i osvrnite. Sve što zatražimo mora proći kroz mašinu za meso. Mi smo političarima griješni jarci. Bez nas ne mogu, a s nama ne bi ni za živu glavu. Jedinu još potporu dobivamo od proizvođača kikirikija. I od filmaša, koji s Teddvjem Rooseveltom jurišaju na nekakav prokleti San Juan Hill... Mi zaista imamo problema, bojniče Bonner.« »Pa ih rješavamo pomoću kriminalaca i revolveraša? I tražimo potporu mafije - ili se tim izrazom više i ne smijemo služiti?« »Rješavamo ih kako najbolje znamo i umijemo. Stvarno me čudite, Bonneru. Dapače, zapanjujete. Otkad je to nečiji zanat prepreka za njegovo stavljanje u borbene redove?« »Vjerojatno ni od kada. Ali to je zato što tada znam da ja iskorištavam njih, a ne obratno. I to što sam učinio bilo je na najnižoj mogućoj razini. U psetarnici. Na dnu se živi sasvim drukčije. A ja sam imao sasvim krivu predodžbu da ste vi gore bolji od nas dolje. Tako je, generale, bolji.« »I sad ste otkrili da nismo, pa vas je to pogodilo... A što vi dolje u 'psetarnici' mislite, odakle vam sva oprema, vojnice? Od bakica u tenisicama koje viču: 'Sve za naše dečke', i abrakadabra, evo brodova punih mlaznoga goriva i streljiva? Dajte se okanite, bojniče! Oružje kojim ste se borili u Delti možda je bilo ukrcano baš u San Diegu, Ijubaznošću Marija de Spadantea. Helikopter koji vas je pokupio deset milja južno od Haiphonga možda smo uspjeli nekako dobiti s proizvodne vrpce zato što su De Spadanteovi prijatelji opozvali štrajk. Ne budite toliko izbirljivi, Bonneru. Na priliči to 'ubojici iz Saigona'...« Pogodbe se sklapaju po lukama, po tvornicama. Paulu je to bilo poznato. No ovo je bilo nešto sasvim drugo. Bilo je to nešto tako daleko kao 'psetarnica'. De Spadante i njegovi revolveraši sinoć nisu bili ni na obali ni u tvornici. .Bili su u Trevavneovoj kući. Kako to brigadiru nije jasno? »Generale.« Bonner je progovorio polako, ali sa žestinom u glasu. »Prije osamnaest sati, na zemljištu predsjednika pododbora, čovjeka kojeg su na to mjesto postavili Predsjednik i Senat, naišao sam na dvojicu najamnih ubojica i mafijskoga šefa sa željeznim šiljcima na šaci, kojima mi je skinuo poprilično mesa s ruke i vrata. Za mene je to nešto sasvim

drugo od krađe dosjea i pokušaja da se smuti i nadigra nekakav kongresni odbor koji nas je odlučio istjerati na čistac.« »Zašto? Zato što je borba fizička? Ne na papiru, nego u živo?« »Možda... Možda je to zaista tako jednostavno. Bi sam možda samo zabrinut zbog mogućnosti da sljedeći korak bude postavljanje De Spadantea na mjesto šefa glavnog stožera. A možda mu dadu i katedru na Vojnoj akademiji... Ako već i nije dobio i jedno i drugo.« *** »Je li mrtav?« upitao je Robert Webster, dok je u govornici na Michigan Avenue stisnutim koljenima pridržavao torbu za spise. »Ne. Žilava je to stara kost. Misle da će se izvući«, rekao je liječnik na drugom kraju žice, u drugoj telefonskoj govornici, ovaj put u Greenwichu, Connecticut. »To baš nisu jako dobre vijesti.« »Radili su na njemu tri sata. Podvezali mu desetak žila, spojili još dva puta toliko, skrpali mu sve stijenke. Stanje će biti kritično još nekoliko dana, ali sve naginje na to da će se izvući.« »Doktore, mi to ne želimo. Za nas je to neprihvatljivo... Očito se netko negdje preračunao.« »Zaboravi, Bobby. Ovdje sve vrvi od pucaljki. Na svim su ulazima, po dizalima, čak i na krovu. Ni sestre nisu naše, nego njegove. Četiri mu se svećenika stalno smjenjuju uz jastuk, no ako su to svećenici, onda sam ja majka Cabrini.« »Ponavljam, nekakav se način mora naći.« »Onda ga nadi, ali ne ovdje. Ako mu se sada išta dogodi, spalit će nam bolnicu do temelja, sa svima nama unutra. A to je neprihvatljivo za nas.« »No dobro, dobro. Onda bez liječničkih pogrešaka.« »Možeš se okladiti u guzicu!... A zašto uklanjanje?« »Tražio je previše usluga, i dobio ih. Postao nam je preskup.« Liječnik je zastao. »Ali ne ovdje, Bobby.« »Dobro. Smislit ćemo nešto drugo.« »Usput rečeno, stigli su i papiri o demobilizaciji. Ostao sam čist. Puno ti hvala. Nisi trebao dodati pohvalu, ali će dobro doći.« »Bolje nego nečasno otpuštanje. Ti si sigurno izveo onu likvidaciju.« »I jesam.« Liječnik se nasmijao. »Ako ti usfali love, samo javi.« »Ostajemo u vezi.« Webster je spustio slušalicu i nespretno se na vratima telefonske govornice bavio torbom za spise. Morao je smisliti što da počne s tim De Spadanteom. Situacija bi mogla postati i opasnom. Trebao bi se nekako poslužiti onim doktorom u Greenvichu. A i zašto ne? Njegov dug još nije bio otplaćen. Taj je vodio čitav niz malih radionica za pobačaje, seleći se iz jedne vojne bolnice u drugu. Pritom se služio državnom opremom i samo što nije oglašavao u novinama baze. Već je dvije godine nakon sta-žiranja bio skupio čitavo malo bogatstvo. Webster je mahnuo taksiju i zamalo vozaču kao odredište naveo Bijelu kuću. Pa se predomislio. »Louisiana, dvanaest dvadeset dva.«

Bila je to adresa Građevinskog društva Gallabretto. Washing-tonske tvrtke Marija de Spadantea.

*** Bolničarka je otvorila vrata svečano i nijemo. Svećenik je maknuo ruku ispod sakoa i zlatni lanac s križem lagano je zazveckao. Ustao je iz stolca i šapnuo posjetitelju na uho: »Oči su mu zatvorene, ali čuje svaku posranu riječ.« »Sad nas ostavi«, rekao je slabašan, hrapav glas s kreveta. »Vrati se kad William ode, Rocco.« »Dobro, gazda.« Svećenik je stavio prst pod svećenički ovratnik i protegnuo vrat. Dohvatio je mali kožnati molitvenik i pomalo zbunjen otvorio vrata. Posjetitelj i Mario de Spadante ostali su sami. »Mario, smijem ostati samo nekoliko minuta. Doktori ne daju više. Ali znaš da će s tobom biti sve u redu?« »Hej, William, izgledaš mi prva liga. Veliki odvjetnik sa zapadne obale, ha? A dobro se i odijevaš. Zbog tebe sam ponosan, mali moj rođače. Jako ponosan.« »Štedi dah, Mario. Volio bih s tobom proći nekoliko stvari i volio bih da si upućen u tijek postupka.« »Čuj ga samo, 'upućen u tijek postupka'.« De Spadante se šepavo nasmiješio. Za taj je smiješak trebalo skupiti snage, i bio je turobno slab. »S obale su poslali baš tebe. Daj zamisli samo.« »Mario, daj molim te, priču prepusti meni... Kao prvo, Trevav-neu si pošao u nadi da bi ga mogao zateći kod kuće. Nisi imao njegov broj, jer ga nema u imeniku, a u Greenwich si došao poslovno - imao si dolje nekakvog posla - pa si čuo da mu je žena u bolnici. Poznavali ste se još iz New Havena, pa ste u avionu za Washington obnovili poznanstvo. Pa si se, eto, zabrinuo. I to je sve. Bila je to društvena obveza. Možda je to s tvoje strane bilo malo preuzetno, ali ne i u neskladu s tvojom... širokogrudnošću.« De Spadante je kimnuo glavom, a oči su mu i dalje bile zatvorene. »Mali Willie Gallabretto«, rekao je uz slabašni smiješak. »Lijepo pričaš, Williame. Zaista se ponosim tobom.« De Spadante je nastavio lomnim kimanjem izražavati svoje odobravanje. »Tako lijepo pričaš, Williame. I tako si brz na jeziku.« »Hvala.« Spustio je pogled na zlatni Rolex i nastavio. »A ovo je sada najvažnije, Mario. Kad si stigao do Trevavnea, auto ti je zapeo u snijegu. O tome imamo i policijsku potvrdu. Usput rečeno, to nas je kod izvjesnog Fowlera stajalo tisuću dolara i tragovi su izbrisani. Ali ne zaboravi, blato i snijeg. To je sve čega se sjećaš prije napada. Je li sve jasno?« »Da, consigliore, toliko sam shvatio.« »Bravo... A sad moram ići. Moji ortaci u Los Angelesu žele ti sve najbolje. Sve će biti dobro, striko Mario.« »Dobro... dobro.« De Spadante je za prst-dva podignuo ruku iznad pokrivača. Odvjetnik je zastao. »Jesi li gotov?«

»Da.« »Odlično. A sad prestani pričati priče i malo me poslušaj. I to poslušaj dobro... Ugovori posao. Hoću tormento lento. I obavi to još večeras.« »Ne, Mario. Nikakvih ugovornih poslova. On je iz vojske, fede-ralac. Nikakvih ugovora.« »Ti meni odgovaraš? Ti, jedan caporegima usuđuješ se odgovarati meni koji sam capo di tutti capi! Rekoh, sredite ga. Deset somova za posao. Vadi ih.« »Striče Mario, nisu ovo više dani Kuma.« William Gallabretto se svom rođaku obraćao glasom tihim i punim razumijevanja. »Znamo mi i za bolje načine.« »Bolje. Sto je to bolje nego tormento lento? Polako umiranje za tu svinju koja mi je otela brata! Ti to znaš. Ja to znam. Nož u leđa. Miole. Ugovor. Ne trebam ti više govoriti.« De Spadante je duboko udahnuo zrak i opet spustio glavu na jastuk. »Daj me poslušaj, striče Mario. Taj će vojnik, taj bojnik Bonner, biti uhićen. I optužen za ubojstvo - prvog stupnja. On nema obrane. Bilo je to ničim izazvano ubojstvo. Već je i prije imao nevolja...« »Ugovor«, prekinuo ga je De Spadante, glasom koji je bivao sve slabiji. »Ne. To nije nužno. Mnogo je ljudi koji bi voljeli Bonnera vidjeti ne samo dokusurenog, nego i diskreditiranog. Ima ih sve do samog vrha... Imamo čak i novinara, slavnog kolumnista. Rode-rick Bruce. Taj Bonner je čisti psihopat. Izvući će doživotnu. I onda negdje u kaznionici - onda će dobiti i nož.« »Ništa to nije dobro. Sereš, sinko... Ne uplići u to sudove. Bez pravničkih sranja. Od toga nikad ništa dobra. Nego ugovori posao.« William Gallabretto povukao se od postelje. »Dobro, striče Mario«, slagao je. »A sad se odmori.« Trevavne je sjedio na hotelskom krevetu i borio se s otežalim vjeđama i uredno otipkanim redcima što su mu plesali pred očima. Znao je da gubi boj i zato je dohvatio slušalicu i naručio buđenje u sedam ujutro. Od Aarona je Greena otišao malo poslije jedan, mnogo ranije no što je mislio. Green ga je bio ponudio ručkom, no Andy je to otklonio, uz slabu ispriku da - neobjašnjenim poslom - mora voziti do New Yorka. A istina je bila da nije mogao podnijeti Greenovu blizinu. Jer ništa mu nije ni mogao reći. Stari je Židov već uništio sve argumente koje bi mu mogao podastrijeti. Kakve je to riječi mogao naći da ih suprotstavi prizoru na Greenovoj tratini iza kuće, ili da njima oslabi motiv stvoren prije četrdeset godina uz ogradu u Auschvvitzu? Aaron Green nije bio anomalija. U vlastitom je svjetlu bio sasvim dosljedan. On je zaista vjerovao u sve liberalne reforme po kojima je bio poznat, i doista je imao sućuti za druge ljude, i bio je velikodušan, pa je davao goleme svote iz vlastitog džepa da nesretnicima olakša život. I on bi doista potrošio i zadnji dolar svog imetka, i zadnju mrvicu snage svog financijskog genija da zemlja koja ga je usvojila sačuva klimu koja dopušta takvu filozofiju. I takva zemlja mora biti najjača na svijetu. Njezine granice ne smiju omekšati zbog njezine nužno meke i podatne unutrašnjosti - radi toga njezina ljuska mora biti neprobojna. Green je bio slijep na činjenicu da s čvrstoćom te ljuske - zaštitnika - raste i njihova moć uzurpiranja prava štićenika, to jest unutrašnjosti. Bio je to klasični dokaz, zaključak a priori, ali ga je Green odbacio. Ako je moguće izgraditi tvrđavu od novca stvorena na

tržištu, njezina će moć biti najveća, smatrao je on; a najveća će ostati gdje bi po zamisli i trebala biti - u građanskoj ekonomiji. Ta je pretpostavka bila suluda, baš kao što su sulude bile i Wehrmac-htove životinje pri odbrojavanju golih mrtvaca na njihovu zadnjem putu. Sjećanje je, međutim, na taj prizor u Aaronu Greenu razbijalo svaku percepciju. I nije bilo baš ničega što bi Trevavne mogao reći da starcu promijeni mišljenje. Kad je Learov mlažnjak sletio u čikašku zračnu luku O'Hara, Trevavne je smjesta nazvao Sama Vicarsona u Salt Lake City. Vicar-son mu je rekao da je dosje lana Hamiltona već otipkan te da ga čeka u hotelu. A priča je bila jednostavna. Američka odvjetnička komora silno se dičila lanom Hamiltonom, i njegova je profesionalna biografija bila pozamašna. Dodatne mu je informacije pribavio Hamiltonov sin. To angažiranje sina bio je još jedan detalj u Vicarsonovu stilu, pomislio je Andrew. Hamiltonov »dečko« -već mladić, pripadao je »današnjoj« generaciji i predstavljao prekid s dugom obiteljskom, već utvrđenom tradicijom. Bio je pjevač folka s vlastitim sastavom, diplomant acid rock scene koji je uspješno svladao prijelaz na novu - novu glazbu. Prema ocu nije osjećao nikakve inhibicije. Sin je smatrao - ili je došao do tog zaključka -da je stari »postigao svoje« više inteligencijom negoli imaginacijom, ali je to obavio dobro zbog odanosti pretpostavci da elita treba pokazati put neprosvijećenima. Taj je sažetak bio zapravo najpronicljivija analiza lana Hamiltona do koje je Trevavne uspio doći. Hamilton je bio odvjetak vrlo starog, vrlo sigurnog newyorškog novca, a korijene je vukao sve od Britanca Alexandera i njegova potomstva u Avrshireu, Škotska, gdje su Hamiltoni bili zemljovla-snici u Cambuskeithu. Prošao je primjerene škole - Rectory, Gro-ton, Harvard - te diplomirao iz prava, pri vrhu svoje klase, na Harvardu. Postdiplomska godina u Cambridgeu u Engleskoj omogućila mu je da ratne godine provede u Londonu kao pravnik i časnik Ratne mornarice, pridružen Eisenhowerovu glavnom stožeru. Oženio se engleskom djevojkom iz malog društvenog mora prihvatljivih britanskih riba, a njihovo jedino dijete, muško, rodilo se u bolnici ratne mornarice u Surrevu. Poslije rata, lanu Hamiltonu su njegove preporuke - i um - osigurali čitav niz zavidnih položaja, koji će kulminirati partnerstvom u jednoj od najprestižnijih newyorških tvrtki. Specijalnost: korporacijski zakoni i još, kao snažno rezervno područje, municipalne obveznice. Njegova ratna poznanstva, počevši s Eisenhowerovom administracijom, često su ga vodila u Washington - dapače tako često da je njegova tvrtka u tom gradu otvorila podružnicu. Sa sljedećim se administracijama lan Hamilton sve više stapao s washingtonskom scenom. Iako nominalno republikanac, nije bio i doktrinarac. Njegovi su poslovni odnosi s Kongresom, u kojem su demokrati uživali prevlast, bili solidni. John Kennedy ponudio mu je londonsku ambasadu - što je bila i logična i politički domišljata odluka - ali ju je Hamilton ljubazno otklonio. Umjesto toga nastavio se uspinjali washingtonskim pravnim ljestvicama sve do prečke koja mu je pribavila naslov »predsjednikova savjetnika«. Bio je dovoljno iskusan da se njegova uvažava, no ujedno i dovoljno mlad - između pedesete i šezdesete - da bude dovoljno fleksibilan. Njegovo je prijateljstvo bilo čitav mali kapital. I onda, prije dvije godine, lan Hamilton je učinio nešto čemu se nitko ne bi nadao. Tiho je dao ostavku na sva mjesta u svojoj tvrtki, te izjavio - i opet tiho, i samo prijateljima - da uzima »dugu, i bar se nada, pošteno zasluženu, studijsku godinu«. Uslijedile su dosjetke

na prvu loptu, da će više zaraditi kao menadžer svog sina, od folk rocka i drmanja gitare, no pojavile su se i manje ugodne spekulacije u vezi s njegovim zdravljem. Hamilton je sve to čuo i prihvaćao, kako mu je i bilo svojstveno, u dobrom raspoloženju. Pa ipak je otišao iz Washingtona, pa sa ženom krenuo na put oko svijeta dug dvadeset dva tjedna. Onda je prije šest mjeseci lan Hamilton opet učinio nešto neočekivano, i opet bez fanfara i pretjeranog zanimanja tiska. Ušao je naime u staru čikašku tvrku Brandon & Smith. Prekinuo je veze s Washingtonom i New Yorkom i preselio se u otmjenu kuću u Evanstonu, na obali jezera Michigan. lan Hamilton je očito odlučio poživjeti manje grozničavim životom pa je bio dočekan dobrodošlicom - dakako tihom - u društvene krugove bogatih poslovnih ljudi Evanstona. A tu je bilo i ono pitanje s emisijom obveznica, što ga je pokrenuo Genessee Industries i predao u ruke tvrtke Brandon & Smith, što je uslijedilo nakon što je Hamilton kao član Predsjedničkog odbora prekinuo šutnju o uvozu čelika. Genessee Industries je sad uživao usluge najuglednije pravne tvrtke na srednjem zapadu Brandon, Smith i Hamilton. Genessee je bio pokriven u najvišim financijskim ešelonima na obje obale: u New Yorku je to bio Green, a u Californiji vlastite tvornice i senator Armbruster. Zbog toga je bilo logično da i u središnjem dijelu države uspostavi središte utjecaja. Sve to, dakako, uz pretpostavku da je njegovo opažanje pravilnosti, koja se počela ocrtavati, točno. A s lanom Hamiltonom ta se pravilnost počela širiti i na izvršni dio državne vlasti. Na predsjednika Sjedinjenih Država. Jer je Hamilton, predsjednikov savjetnik, svoje poteze povlačio oprezno i tiho, ali se iza toga krila golema moć. Ujutro će se Trevavne odvesti u Evanston i iznenaditi lana Hamiltona na kršćanski sabat, baš onako kako je u Sail Harboru na hebrejski sabat iznenadio Aarona Greena. Robert Webster je poljubio ženu za laku noć i opet opsovao zbog telefona. Dok su živjeli u Akronu, Ohio, nikad im u ponoć nije zvonio telefon i tražio da izađe iz kuće. Razumije se, dok su živjeli u Akronu, ne bi si nikad ni mogao priuštiti odlazak iz takve kuće. I koliko to još dečki iz Akrona prima pozive iz Bijele kuće? Iako, tako ti svega, taj poziv i nije došao iz nje. Webster je istjerao auto natraške iz garaže i pojurio niz ulicu. Prema poruci, za deset se minuta - od sada za osam - morao stvoriti na križanju Avenije Nebraska i Dvadeset prve ulice. Opazio je automobil, bijeli chevrolet, kojemu je kroz prozor virila muška ruka. Kratko je dvaput pritisnuo prsten automobilske trube. Bijeli je chevrolet odgovorio jednim dugim signalom. Webster je nastavio Nebraskom, a chevrolet je šmugnuo s parkirališta i pošao za njim. Oba su automobila stigla do pregolemog parkirališta starog Čarter Baron Amphitheatera i zaustavila se jedan tik uz drugi. Robert Webster je izišao i krenuo okolo ususret onom drugom. »Tako ti Boga! Nadam se samo da je bilo vrijedno ustajanja! Ni noću više ne mogu spavati!«

»Bilo je vrijedno«, rekao je mračan muškarac u sjeni. »Slijedi potez protiv vojnika. Svi su pokriveni.« »Tko veli?« »Willie Gallabretto, eto tko veli. Stvar je jasna. A ja ti velim kreni. Makni ga. Bučno.« »A što je s De Spadanteom?« »On je les čim se vrati u New Haven.« Robert Webster je istodobno uzdahnuo i nasmiješio se. »Bilo je vrijedno«, rekao je, pa se okrenuo i pošao natrag prema svom automobilu. *** Na željeznoj je ploči mjedenim slovima pisala samo jedna riječ: »Lakeside.« Trevayne je skrenuo auto na pristup očišćen ralicom, pa blagom nizbrdicom krenuo prema glavnoj zgradi. Bila je to velika bijela georgijanska građevina, kao presađena s neke predratne plantaže u Carolini. Oko nje posvuda visoka stabla. A iza kuće i stabala ležale su uglavnom smrznute vode jezera Michigan. Kad je dovezao auto na parkiralište ispred trostruke garaže, Tre-vayne je ugledao muškarca u kariranom kaputu i krznenoj kapi gdje prilazom šeće krupnoga psa. Začuvši automobil, muškarac se okrenuo, a pas, prekrasni chesapeaški retriver, na to je zalajao. Andrew je smjesta prepoznao lana Hamiltona. Bio je visok i vitak, otmjen čak i u ruhu drvosječe. Bilo je u njemu nešto što ga je podsjetilo na Waltera Madisona, još jednog pravnika iz istočnog establišmenta, samo što je Madison - ništa lošiji od njega - u sebi imao nešto ranjivo. Čega Hamilton nije imao ni najmanje. »Izvolite? Mogu li vam čime pomoći?« upitao je lan Hamilton kad je prišao automobilu čvrsto držeći psa za ogrlicu. Trevavne je već bio spustio prozor. »Gospodin Hamilton?« »O blagi Bože. Pa vi ste Trevayne. Andrew Trevavne. Što vi ovdje radite?« Hamilton kao da je na trenutak izgubio povjerenje u vlastita osjetila, ali je nad njima ubrzano stjecao vlast. Još jedan upozoreni, pomislio je Trevavne. Još jedan igrač koji je primio upozorenje. Bilo je to nedvojbeno. »Obišao sam neke prijatelje nekoliko milja podalje...« Trevavne je ponovio varijaciju na staru laž, koja je, međutim, služila samo kao nekakav društveni amortizer za smanjivanje nelagode, jer ova laž nije bila dočekana s ništa većom vjerom od prijašnjih. Hamilton, prijazan kao i uvijek, pričinjao se da joj vjeruje -makar i bez ushita - pa je Trevavnea uveo u kuću. U ognjištu dnevne sobe urlala je vatra, oko sofe su bile razbacane dnevne novine, baš kao i po podu oko zlatnog naslonjača presvučena baršunom. Na stolu ispred doksata što je gledao na jezero stajao je srebrni servis za kavu, baš kao i ostaci samotnog doručka. »Sad će mi sići žena«, rekao je Hamilton, pa Trevavneu pokazao na naslonjač, a sam skinuo ogrtač. »Među nama vlada već dvadesetogodišnji sporazum. Nedjeljom ona čita i doručkuje u krevetu dok ja u šetnju izvodim svoje pse - ili psa, kakva je trenutačna situacija -da se malo istrče. Tako oboje uživamo u satu samoće... Pretpostavljam da sve to izgleda prilično staromodno.« Hamilton je skinuo karirani kaput i krznenu kapu, a Trevavneovu kapu odnio u hodnik. »Ni najmanje«, odgovorio je Andy. »Nego baš vrlo civilizirano.«

Hamilton se vratio, objesivši ograče, pa pogledao Trevavnea. Čak i u razvučenom džemperu taj pravnik izgleda kao u skrojenom odijelu, pomislio je Andrew. »Da. To je civilizirano... Zapravo sam ja formalizirao tu rutinu. Tako sam dobio izliku da se ne javljam na telefonske pozive... ili ometanja.« »Prihvaćam prijekor.« »Oprostite.« Hamilton je prišao stoliću kraj doksata. »Bio sam zaista nepotrebno nepristojan i trebam se ispričati. Život mi je danas zaista mnogo manje napet nego što je bio već desetljećima. Nemam se prava žaliti. Jeste za malo kave?« »Ne, hvala.« »Desetljećima...« Hamilton si je natočio kavu i zasmijuljio se. »Već i govorim kao starac. Sto još zapravo nisam. Pedeset osam u travnju. Većina mojih vršnjaka još je u najgorem kreševu... Na primjer Walter Madison. Vi ste njegov klijent?« »Da.« »Lijepo ga pozdravite. Uvijek mi je bio drag... Vrlo poduzetan, ali u etičkom pogledu besprijekoran. Imate dobrog odvjetnika, gospodine Trevavne.« Hamilton je prišao sofi nasuprot Trevavneu i sjeo, pa spustio šalicu i tanjurić na klupski stolić od masivne hrastovine. »Da, znam. Često mi je pričao o vama. Smatra vas briljantnim umom.« »U usporedbi s čim?... Ta riječ, 'briljantan', prilično je varljiva. A danas se i prečesto izgovara. Briljantan izvještaj, pa briljantna balerina, pa knjiga, pa frizura, pa omlet, pa nacrti, pa strojevi... Sjećam se kako je prošlog ljeta čovjek iz mog susjedstva konjski gnoj u svom vrtu nazvao 'briljantnim'.« »Uvjeren sam da je Walter u tome mnogo selektivniji.« »Naravno da jest. I preko mjere laskav... No dosta o meni, ja sam zapravo već napol u mirovini, još samo ime u zaglavlju. No zato mi je sin već slavan.« »I to jako. Pred koji je mjesec o njemu u Lifeu izišla sjajna reportaža.« »Da vam velim istinu, puno je tamo toga i dodano.« Hamilton se nasmijao svojim otmjenim smijehom pa otpio malo kave. »Ta je reportaža, znate, trebala biti pokudna. Nekakva mlada gadura, do grla u feminizmu, i uvjerena da moj sin iz svih žena stvara seksualne objekte. On je to, vele mi, doznao, pa zaveo sirotu zagriženu babe-tinu, tako da je reportaža ispala super.« »Neobično je talentiran.« »Draže mi je to što sada radi od onog što je radio prije. Više razmišljanja, manje nervoze... Ali zacijelo niste svratili, gospodine Trevavne, radi čavrljanja o podvizima obitelji Hamilton.« Andrew se prenuo od pravnikova naglog prelaska. Pa shvatio. Hamilton je pokrenuo nevezan razgovor da bi u red doveo misli, a možda i obranu. I sad je sjedio zavaljen u sofi s izrazom vrlo iskusnog majstora debate. »Podvizi obitelji Hamilton.« Trevavne je zastao kao da su te riječi nekakav naslov. »Sto je zapravo točno. Svratio sam, gospodine Hamilton, jer sam smatrao nužnim da malo popričamo o vašim podvizima. Vezanim s Genessee Industriesom.« »A na temelju kakve pretpostavke to nalazite nužnim?« »Na temelju toga što sam postavljen za predsjednika pododbora Komisije za vojne nabavke.« »Riječ je, ako se ne varam, o ad hoc odboru, iako o njemu znam zapravo jako malo.«

»Dobili smo pravo uzimanja izjava pod prisegom.« »Koje ću vam ja, ako se na nj pozovete, smjesta osporiti.« »Do sada za takva osporavanja nije ni bilo potrebe.« Hamilton se odlučio prečuti poantu. »Genessee Industries je klijent naše tvrtke. Pozamašan i poštovan klijent. I ja ne bih ni na sekundu povrijedio posvećeni odnos između odvjetnika i klijenta. Možda ste, gospodine Trevavne, svratili da odete praznih ruku.« »Gospodine Hamilton, moje zanimanje za to što ste poduzeli za Genessee Industries starije je od odnosa odvjetnik - klijent. I to gotovo dvije godine. Pododbor pokušava složiti nekakvu... financijsku priču, pretpostavljam da biste to tako nazvali. Kako smo stigli ovdje gdje jesmo? Riječ je o nekakvoj bezazlenoj varijaciji pentagon-skih papira.« »Prije dvije godine ja s Genessee Industriesom nisam imao nikakva posla. I stoga za nj nisam ništa ni poduzeo.« »Možda ne izravno. Ali se nagađa...« »Ni izravno ni neizravno, gospodine Trevavne«, prekinuo ga je Hamilton. »Bili ste član Predsjedničkog odbora za uvoz čelika.« »Razumije se da jesam.« »Mjesec-dva prije nego što je odbor obznanio svoju odluku o kvotama za čelik, Genessee Industries je od Tamishita u Japanu uvezao prekomjerne količine i tako u džep strpao golemu uštedu. Nekoliko mjeseci kasnije, Genessee je bacio na tržište emisiju obveznica, a Brandon & Smith su obavili pravni dio posla. Tri mjeseca poslije toga, u toj ste tvrtki postali partnerom... Shema mi izgleda sasvim jasna.« lan Hamilton je sjedio kruto u kauču i oči su mu plamtjele gnjevom, ali ih je obuzdavalo ledeno samosvladavanje. »To je najpoganije izvrtanje činjenica u mojoj tridesetpetogodiš-njoj karijeri. Pretpostavke izvan svakog konteksta. Promašene kon-kretizacije. I vi to, gospodine, znate.«. »Ne, ja to ne znam. A ne znaju to ni neki članovi mog pododbora.« Hamilton je ostao sleđen, ali je Trevavne vidio kako su mu se usta zatrzala - neopazivo na spomen »nekih članova pododbora«. Mamac je upalio. Hamilton se najviše bojao javnog nagađanja. »Da vas prosvijetlim... baš kao i vaše izuzetno krivo informirane kolege. Prije dvije godine svaka je prokleta budala u poslovima s čelikom znala da će pasti odluka. Japanske, čehoslovačke... da, čak i kineske čeličane preko Kanade, bile su preplavljene američkim narudžbama. I nisu ni mogle zadovoljiti svu potražnju... Osnovno je pravilo proizvodnje da je jedan kupac bolji od mnogo njih. Tako je to jeftinije, gospodine Trevavne... Genessee Industries je očito imao sredstava - više no njegovi konkurenti - te je stoga postao Tamishitov najveći kupac... To im nisam morao ja reći. Niti itko drugi, kad smo već kod toga.« »Uvjeren sam da je to logično za sve koji se bave tom privrednom djelatnošću, ali nisam baš siguran da će to zazvučati jako uvjerljivo građanima koji plaćaju poreze. A baš oni potpisuju račune.« »Sve sami sofizmi, gospodine Trevavne. I, još jednom, vi to znate. Lažni argument. Američki je građanin najsretniji čovjek na svijetu. Na njegove interese motre najbolji umovi, najodaniji ljudi zemaljske kugle.«

»Slažem se«, odgovorio je Trevavne, i tako je doista i bilo. »Pa ipak bi mi od 'motre' bio draži izraz 'rade' za njegove interese. Jer su, napokon, za svoj posao plaćeni.« »Irelevantno. Te su definicije međusobno zamjenjive.« »I ja se nadam... A vi ste ušli u Brandon & Smith baš u najzgodnijem trenutku.« »E sad bi već bilo dosta! Ako time želite aludirati da je to bilo nekakvo vraćanje dugova, nadam se da ste tu optužbu spremni nečim i potkrijepiti. Moja je reputacija sasvim solidno utvrđena, Trevavne. Da sam na vašemu mjestu, ne bih se upuštao u nabacivanje blatom.« »Sasvim sam svjestan vašeg ugleda. I visokog uvažavanja što ga ljudi osjećaju prema vama... Zato sam vas i došao upozoriti, dati vam vremena da pripremite odgovore.« »Vi ste mene došli upozoriti?« Hamilton se i protiv volje povio iz stolice. Ostao je zapanjen. »Da. Pitanje je neprimjerenosti već postavljeno. I ono će od vas tražiti odgovor.« »Odgovor kome?« Odvjetnik nije vjerovao vlastitim ušima. »Pododboru. Na otvorenoj sjednici.« »Otvorenoj...« Na Hamiltonovu se licu pojavio izraz potpune zapanjenosti. »Nije moguće da to stvarno mislite.« »Nažalost da.« »Nemate vi nikakva prava da dovlačite pred taj svoj ad hoc komitet svakoga tko vam padne na pamet. I to na otvorenu sjednicu!« »Svjedočenje je dobrovoljno, gospodine Hamilton i nema nikakva dovlačenja. Tako nam je to draže.« »Vama je tako draže? Pa vi ste sišli s uma. U ovoj zemlji, Tre-vayne, postoje zakoni koji štite neka osnovna prava. I stoga nećete kako vam se svidi dovoditi u sumnju karakter ljudi koje ste po nekoj svojoj mušici odlučili uznemiravati.« »Neće biti nikakvog uznemiravanja. Na koncu konca, neće to biti nikakvo suđenje...« »Znate vi jako dobro na što sam ja mislio.« »Želite li time reći da ne prihvaćate naš poziv?« Hamilton se najednom smrknuo i zapiljio u Trevavnea. Opazio je stupicu i nije kanio u nju upasti. »Privatno ću vam dati sve informacije što ih tražite glede mojih profesionalnih veza s tvrtkom Brandon & Smith. Tako ću vam odgovoriti na sva pitanja i ukloniti razlog za svoje pojavljivanje pred pododborom.« »Kako?« Hamilton nije volio pritisak. Znao je koliko je opasno protivniku dopustiti da dozna previše o tvojoj obrani. Sad je, međutim, teško i mogao uskratiti odgovor. »Pribavit ću vam dokumente koji jasno pokazuju da ja ni na koji način ne sudjelujem u profitima iz Genesseejeve emisije dionica. To je pravni posao naručen još prije našeg sporazuma o partnerstvu. Ja nemam nikakva prava na dobit od tih papira. Niti ga imam, niti sam ga tražio.« »Netko bi mogao reći da takve dokumente nije teško napisati. I da ih je lako kasnije popraviti.« »To se ne odnosi i na kompanijine knjige i novac na temelju postojećih ugovora. Ni u jedno se partnerstvo ne ulazi bez punog otkrivanja knjiga.«

»Shvaćam.« Trevavne se nasmiješio i ljubazno nastavio. »Onda bi vam bilo najjednostavnije podastrijeti dokumente. Tako biste odbili sve optužbe, sve bi bilo gotovo za dvije minute.« »Vać sam vam rekao da te dokumente mogu pribaviti za vas. Ali nisam rekao da ću se podvrgnuti ispitivanju. Ispod časti mi je braniti se od takvih optužbi; i svatko bi drugi na mome mjestu postupio jednako.« »Vi mi laskate, gospodine Hamilton. Stvarate iz mene nekakvu porotu.« »Ne, nego ste vi, pretpostavljam, stvorili osnovna pravila za postupke svog pododbora. Ukoliko se niste krivo prikazali.« »Ne namjerno. Ili da to kažem ovako? Svi ti dokumenti -računi, knjige, ili kako li ih sve zovete - na mene baš i ne ostavljaju neki dojam. Žao mi je što ću morati inzistirati na vašem dolasku.« Hamiltonu je zatrebala sva snaga volje da se ne baci na Trevay-nea. »Gospodine Trevavne, u Washingtonu sam proveo već gotovo dva desetljeća. Iz njega sam otišao po vlastitoj volji, a nipošto po nuždi, jer za moje sposobnosti nikad nije manjkalo zanimanja. U tom sam gradu sačuvao sasvim solidne veze.« »Vi to meni prijetite?« »Jedino prosvjetljenjem. Imam svojih privatnih razloga zbog kojih ne želim sudjelovati ni u kakvom pododborskom circusu maximusu. Sasvim mi je jasno da je taj put za vas možda jedini, i ne bije vas glas da ste baš krvožedni. Ali sad moram inzistirati na svojoj privatnosti.« »Nije mi baš sasvim jasno što to govorite.« Hamilton se zavalio u sofi. »Ukoliko ne prihvaćate moje privatno opravdanje, i ako budete silom htjeli da se pojavim pred tim vašim ad hoc odborom, poslužit ću se svim svojim utjecajem - pa tako i onim u Ministarstvu obrane - da bi vam udarili usijani žig koji vam i pripada. Jer ja u vama vidim egomana koji izgrađuje svoju reputaciju klevetanjem drugih. Ako se ne varam, vas su već jednom bili upozorili na tu nesretnu sklonost. Stari je gospodin nakon toga poginuo u automobilskoj nesreći u Fairfaxu, Virginia... Pa se sad postavlja mnoštvo pitanja.« Sad je na Trevavneu bio red da se nagne iz naslonjača. I pomisli kako je to nevjerojatno. lana Hamiltona je njegov bijes - strah, gnjev, panika - natjerao da otkrije veze za kojima je tragao. Bilo je to nešto gotovo smiješno, zato što je - kontradiktorno - s Hamiltonove strane bilo tako naivno. Dok je gledao u Hamiltona, Andrew je pomislio kako mu nitko nije povjerovao na riječ. Nitko od njih. Kad je stalno ponavljao i ponavljao da nema što izgubiti - ili dobiti - svi mu oni naprosto nisu vjerovali, »Gospodine Hamilton, mislim da je već vrijeme da obojica prestanemo sipati prijetnje. I to najviše radi vas... A sad mi recite, da li vaš utjecaj zahvaća i Mitchella Armbrustera, Genesseejeva senatora iz Californije? Joshuu Studebakera, Genesseejeva suca okružnoga suda iz Seattlea? Sindikalnog vođu Manola - i vjerojatno još desetke takvih - koji po čitavoj zemlji prave jurisdikcijske ugovore? Kao i znanstvenika Jamisona - i vjerojatno stotine takvih, možda i tisuće - kupljene i plaćene ili ucjenom natjerane na nepokolebljivu vjernost Genesseejevim laboratorijima? Ili Aarona Greena? I što itko može reći protiv njega? Jer vi ste ga uvjerili da 'nikad više' znači stvaranje baš istog onog ozračja vojnog utjecaja koji je njegovu ženu i dijete odveo pod tuševe Auschwitza. Sto ćemo s tim, savjetniče? Želite mi zaprijetiti tim činjenicama, tim ljudima? Zato što sam, reći ću vam iskreno, već i sada prepadnut do srži.«

Izraz je lana Hamiltona bio kao da mu se pred očima upravo odigralo brzo i brutalno vješanje, okrutno pogubljenje. Nekoliko je trenutaka ostao bez riječi, a Trevavne nije htio prekinuti šutnju. Napokon je pravnik progovorio, no gotovo nečujnim glasom. »Što ste to napravili?« Trevavne se prisjetio Greenovih riječi. »Domaću zadaću, gospodine Hamilton. Uzeo sam knjigu u šake. Ali mi se sve čini da sam tek počeo. I još jedan besprijekoran momak, senator iz Marvlanda, obavio je to jako dobro. Drugi pak senator, ovaj iz Vermonta, također, slutim, nije u tom bio loš. Baš kao ni manje uvaženi dečki - bar površinski gledano. Ljudi poput Marija de Spadantea i njegove organizacije dobrodušnih veseljaka, slučajno stručnjaka za noževe i pištolje. Dobro im ide, hvala na pitanju... O, Isuse, uvjeren sam da je preda mnom još dug put. I da ste baš vi čovjek koji mi može pomoći. I to zato što svi drugi imaju svoje utjecajne sfere, dok vi sežete do u samo središte moći, istina?« »Vi ne znate što govorite.« Hamiltonov je glas bio dubok, gotovo velaran. »O, itekako to znam. I zato sam vas i ostavio za kraj. Kao posljednjeg na mom popisu. Zato što si donekle sličimo, gospodine Hamilton. Svi drugi imaju nekakvu želju ili potrebu. Nešto što žele ili čemu teže u novčanoj sferi, ili nešto što bi rado ispravili, nešto za što bi se rado osvetili. Ali mi ne. Ili bar ne mogu ni zamisliti što bi to moglo biti. Ako u vama postoji nekakav raspučinski kompleks, izabrali ste zaista vraški put da mu udovoljite, i to svojim, kako velite, napol umirovljenjem. Odlazak iz Washingtona... Ja želim odgovore, koje ću od vas i dobiti, ili ću vas stvarno dovući pred svoj pododbor kao najveći izložak na paradi.« »Dosta više!« uskliknuo je Hamilton, pa skočio s kauča i isprsio se pred Andrewom. »Dosta više... Napravit ćete zaista golemu štetu, gospodine Trevavne. Vi nemate pojma koliko bi vaše uplita-nje moglo biti opasno za ovu zemlju.« Pravnik je polako krenuo prema erkeru. Trevavneu je bilo očito da je Hamilton već gotovo donio odluku da progovori otvoreno. »Kako to? Ja nisam od onih koji se ne daju uvjeriti.« Hamilton je pogledao kroz prozor. »Nadam se da je tako. Godinama sam i godinama gledao kako se ljudi odani svojoj zemlji lome da od birokracije iznude ključne odluke. Vidio sam šefove u agencijama u čitavoj državnoj upravi kako otvoreno plaču, vrište na svoje podređene, čak im i razaraju brakove... zato što su upali u nekakav politički labirint, zato što su se njihovoj sposobnosti djelovanja suprotstavili protuudarci neodlučnosti. I što je najtragičnije, ja sam nemoćno stajao po strani dok je ova nacija zamalo upala u katastrofu, i to zato što su se ljudi previše bojali zauzeti stav, previše brinuli o tome što će reći njihova biračka baza, a da bi mogli preuzeti ogrtač odgovornosti.« Hamilton se okrenuo od prozora i pogledao Andrewa. »Naša je državna uprava dostigla stupanj potpune nesuvislosti, gospodine Trevavne. I to u čitavom svom dosegu, to nije ograničeno na samo pojedina područja. Pretvorili smo se u grotesknog, nespretnog, spetljanog diva. Trenutačne su komunikacije prenijele proces odlučivanja u dnevnu sobu dvije stotine milijuna neinformiranih ljudi. I u toj smo demokratizaciji mi neizbježno katastrofalno snizili mjerila. I pomirili se s osrednjošću... toliko pomirili, samo smo joj počeli težiti.« »To je prilično tmurna slika, gospodine Hamilton. Nisam baš siguran da je i točna, svakako ne u mjeri u kojoj vi to prikazujete.«

»Naravno da je baš takva, i vi to znate.« »Bilo bi mi drago da to prestanete tvrditi. Ja to ne znam.« »Onda ste izgubili moć opažanja. Uzmimo protekla dva desetljeća. Zaboravimo na trenutak inozemne probleme poput jugoistočne Azije, Koreje, Srednjeg istoka, Zaljeva svinja, Berlinskog zida, NATO-a - koje bi vođe kojima nisu vezane ruke, zacijelo riješile s neizmjerno više mudrosti - pa pogledajmo samu našu zemlju. Neshvatljivo, potpuno nepouzdano gospodarstvo; užasne recesije, inflacija, masovna nezaposlenost. Kriza gradova koja prijeti revolucijom, i pritom, gospodine Trevavne, mislim na oružanu revoluciju. Nasilnički neredi, pretjerano reagiranje policije i Nacionalne garde, spontani štrajkovi, višetjedni prekidi rada javnih službi, raspojasana vojska, trula od nesposobnosti i nedoraslih zapovjednika. Možete li reći, gospodine Trevavne, da su to plodovi uređenog društva?« »To su plodovi zemlje koja prolazi vrlo skeptično samoispitiva-nje. Mi polazimo s različitih gledišta. Mnogo je toga strašno... čak i tragično, ali je mnogo toga i zdravo.« »Besmislice... Recite mi, vi ste pokrenuli tvrtku i u tome uspjeli. Bi li to bilo tako da ste odluke prepustili činovnicima?« »Mi smo bili stručnjaci. I naš je posao bio donošenje odluka.« »Kako vam onda nije jasno? Unutrašnje i međunarodne odluke donose činovnici!« »Činovnici izabiru stručnjake. Glasačka kutija...« »Glasačka je kutija uslišana molitva osrednjosti!... I kad bi se zaista svela samo na takve trenutke.« Trevavne je podignuo pogled na elegantnog odvjetnika, jer je Hamiltonu htio dati još malo prostora za disanje. »Bez obzira na vaše motive, pododbor mora steći uvjerenje da nije bilo krupnog odstupanja od zakona. Mi nismo... inkvizitori. Mi smo razumni ljudi.« »Nema tu nikakvog zakona, gospodine Trevavne«, nastavio je Hamilton, ali već blažim glasom. »Mi smo nepolitička skupina koja samo želi pomoći. Bez i primisli na samoveličanje.« »I kako se u sve to uklapa Genessee Industries? Ja to moram znati.« »On je samo oruđe. Dakako nesavršeno, no to ste već shvatili...« Ono što je potom uslijedilo uplašilo je Trevavnea više nego što je i mislio da je moguće. A sve je još više naglasila Hamiltonova tiha dobrohotnost. Pravnik se nije bavio detaljima, ali to što je opisao općenitim apstrakcijama, bila je državna vlast potencijalno jača od nacije u kojoj se ugnijezdila. Genessee Industries je bio nešto mnogo više od »oruđa«. On je bio - ili bar kanio postati vijeće elite. Zahvaljujući svojim mamutskim sredstvima, ljudi koji su uživali povlasticu provođenja Genes-seejeve politike, mogli su uletjeti gdje god bi nacionalni problemi postali kritični - prije nego što odvedu u dezintegraciju i kaos. Na sposobnost za tako nešto valjalo je, dakako, čekati još godinama, ali na manjim se primjerima Genessee već bio dokazao, opravdao promišljene projekcije svojih graditelja. Već je bilo područja kronične nezaposlenosti koje je Genessee izvukao iz mrtvila, radnih sporova koje je Genessee razriješio u tvornicama što su već klizile u štrajk, kompanija spašenih stečaja i uskrslih zaslugom Genessee-jeve uprave. Bili su to problemi u biti ekonomske naravi, no bilo je i drugih. Na području znanosti, Genesseejevi su laboratoriji radili studije od neprocjenjive vrijednosti na planu ekologije i onečišćenja. Genesseejeve su liječničke

ekipe spriječile teške krize zbog zaraznih pošasti u središtima gradova, a i medicinska istraživanja bila su u središtu kompanijina zanimanja. Baš kao i vojna. Na kompaniju se stalno budno gledalo, nadziralo ju se kao pravu sluškinju, ali je Genessee omogućio proizvodnju nekih oružja koja su spasila tisuće i tisuće života. I zbog toga je vojska bila vezana uz Genessee. A tako će i ostati. Ključ je tih uspjeha ležao u sposobnosti povlačenja brzih poteza i ulaganje golemih svota. Svota nesputanih političkim obzirima. Svota dodijeljenih na temelju suda elitne ekipe mudrih i valjanih ljudi, ljudi odanih obećanju zvanom Amerika. Amerika za sve, ne samo za malobrojne. Riječ je bila naprosto o metodi. »Ova je zemlja utemeljena na ideji republike, gospodine Tre-vayne«, rekao je Hamilton sjedajući na sofu nasuprot Andrewu. »Demokracija je apstrakcija... Jedna definicija 'republike' glasi da je to država kojom vladaju ljudi s pravom glasa, pravom oblikovanja njezine politike. Nigdje ni riječi o nekakvom općem glasačkom pravu. Mislim, da se razumijemo, danas nitko ne bi mogao ni zamisliti provođenje takve definicije. Ali kad bismo na trenutak to načelo bar posudili - bar malo, i u sasvim primjerenoj mjeri - to svakako ne bi bilo bez povijesnog presedana... To od nas traži vrijeme u kojem živimo.« »Shvaćam.« Trevavne je morao postaviti to pitanje, makar i samo da vidi kako će mu se Hamilton ukloniti. »No ne izlažemo li se time riziku da ljudi pozvani da oblikuju politiku... požele da vlakovi dolaze na vrijeme? Ili potraže konačna rješenja?« »Nikada.« Hamilton je odgovorio s tihom uvjerenošću. »Zato što za to ne postoji nikakav motiv. Niti nekakve mračne ambicije... Maločas ste, Trevavne, rekli nešto što je na mene ostavilo najdublji dojam. Rekoste da ste k meni došli zato što ja - kao i vi - nemam ni financijskih želja ni osveta koje bih morao izvršiti... Razumije se da nitko ne zna što je drugom čovjeku na srcu, no slučajno ste pogodili. Moje su potrebe zadovoljene, a moguće osvete sitne. Vi i ja nismo nikakvi politički kometi, dokazali smo se na tržištu kao mislioci koji mogu donijeti ključne odluke, i brižno se odnose prema onima koji su imali manje sreće u životu. Mi smo aristokracija koja mora voditi republiku. Još malo i dolazi vrijeme kad ćemo ili morati prihvatiti odgovornost za republiku, ili je više neće biti.« »Vlast dobronamjerne monarhije.« »O ne, ne monarhije. Aristokracije. I to neutemeljene na krvi.« »Zna li za to i Predsjednik?« Hamilton je na trenutak pričekao s odgovorom. »Ne, ne zna. On čak ne zna ni za stotine problema što smo ih za nj riješili. Jer su ti problemi naprosto nestali... Uvijek smo mu na raspolaganju. I to, morao bih dodati, u najpozitivnijem smislu riječi.« Trevavne je ustao iz naslonjača. Bilo je već vrijeme da ode, razmisli o svemu. »Bili ste iskreni, i ja to cijenim, gospodine Hamilton.« »Bio sam vrlo općenit. Nadam se da ste opazili i to. Nikakvih imena, ništa određeno, samo općenitosti s primjerima... odgovornog ponašanja korporacije.« »Sto znači, ako se gdje pozovem na ovaj razgovor, vi ćete...« »Koji to razgovor, gospodine Trevavne?« »Da, naravno.«

»Vidite li koliko je to dobro? Vidite li sve sjajne mogućnosti?« »Doista su sjane i presjajne. Ako čovjek čovjeku ne vidi u dušu. Niste li to maločas rekli?« Trevavne se iz Evanstona izvezao cestama ograđenim bedemima snijega. Vozio je polako, propuštajući rijetke nedjeljne vozače, ne misleći ni na svoju brzinu ni na odredište. Razmišljajući samo o neobičnoj spoznaji do koje je došao. Vijeće elite. Sjedinjene Države Genessee Industriesa. Robert Webster je izišao s istočne verande Bijele kuće i krenuo prema parkiralištu za osoblje. Ispričao se od pripremnog sastanka za presicu tako što je svoje savjete uglavnom u obliku predviđenih pitanja - ostavio kod suradnika. Nije imao vremena za rutinsko šti-ćenje Predsjednika, jer je morao rješavati mnogo važnije probleme. Ili točnije, orkestrirati njihovo rješavanje. Ako nešto procuri do Rodericka Brucea, to će uroditi opasnim glasinama koje će se širiti po svim važnim institucijama - Senat, Zastupnički dom, Ministarstvo pravosuđa i obrane - i onda eksplodirati u novinske naslove. Naslove kakvi uništavaju djelotvornost predsjednika svakog pododbora, a pododbor mrve u prah. Webster je bio zadovoljan sobom. Rješenje pitanja Marija de Spadantea vodilo je izravno -uklanjanju Trevavnea. I to zapanjujuće čisto. Za što je trebalo još samo Rodericku Bruceu baciti Paula Bon-nera. Ostalo je već bilo sređeno koliko je nužno. Čvrsta suradnja između De Spadantea i Trevaynea. Kasni noćni susret De Spadantea i Trevaynea u Connecticutu, u trenutku kad je predsjednik pododbora trebao biti negdje drugdje, po pododborovu poslu. Trevayneovo prvo putovanje u Washington u Marijevu društvu. Vožnja limuzinom od aerodroma Dulles do Hiltona. Trevavne i De Spa-dante zajedno u Georgetownu, u domu ne baš sasvim dobrodošlog atašea francuske vlade, čovjeka za kojeg se zna da se spleo s američkim podzemljem. Više mu nije ni trebalo. Andrevv Trevayne i Mario de Spadante. Korupcija. Kad De Spadantea ubiju u New Havenu, njegovu će smrt pripisati mafijaškom ratu. Ali će zato po svim novinama i po svim televizijskim vijestima biti da mu je tjedan dana prije ubojstva uz bolničko uzglavlje stajao Andrevv Trevavne. Korupcija. Sve će to biti u redu, pomislio je Webster dok je skretao lijevo, na Pannsvlvania Avenue. De Spadante će biti eliminiran, a Trevavne u praktičnom smislu uklonjen iz Washingtona. Trevavne i De Spadante postali su odveć nepredvidljivi. Nije se više mogao pouzdati u to da će preko Trevavnea utjecati na Predsjednika. Trevavne je obradio golemo područje od Houstona do Seattlea - pa ipak je od svega dosad zatražio samo informacije o De Spadanteau. Ništa drugo. To je bilo i preopasno. Na kraju bi Trevavnea mogli i ubiti, ako se ukaže potreba, ali bi se to moglo i vratiti poput bumeranga u obliku najšire istrage. A za to još nisu bili spremeni.

De Spadantea su, s druge strane, morali ubiti. On je otišao predaleko, infiltrirao se preduboko. Webster ga je u Genesseejevu igru na početku uzeo samo da im rješava nevolje s lučkim radnicima, s kojima mafijske ćelije lako izlaze na kraj. A onda je De Spadante shvatio kakve mu se perspektive otvaraju pomaganjem moćnim ljudima na visokim federalnim dužnostima. I sad drži i ne pušta. Ali De Spadantea moraju ukloniti njegovi. Ne elementi izvan njegova svijeta; to bi moglo uroditi katastrofom. Njega mora zatući neki drugi De Spadante. Willie Gallabretto je to shvaćao. Obitelj Gallabretto - i krvna i organizacijska - već je bila sita mišićavog egzibicioniranja svog rođaka iz Connecticuta. Gallabrettovi su bili od novoga soja; bili su to mršavi, staromodno odjeveni ljudi s koledžom, koji nisu znali što bi počeli s taktikom svojih prethodnika, prenesenom iz Staroga Svijeta, baš kao ni s razmaženim, dugokosim otpadnicima iz »nove« generacije. Svi su se oni lijepo uklapali, ostajali u granicama uvažavanja - i to gotovo građanskog. Da se nisu zvali kako se zovu, već bi se bili uspeli stotinama tisuća korporacijskih prečki. Webster je skrenuo desno u 27. ulicu i krenuo pogledom po kućnim brojevima. Tražio je broj 112. Zgradu u kojoj je stanovao Roderick Bruce. Paul Bonner je naizmjence pogledavao na pismo i na satnika iz stožera vojne policije koji ga je bio donio. Bojnik se nehajno naslonio na vrata Bonnerove sobe. »Koji je sad to vrag, satnice? Kakvi su sad to posrani kurčevi štosovi?« »Nikakvi štosovi, bojniče. Do daljnjeg ćete biti pritvoreni u samačkom časničkom hotelu u Arlingtonu. Sudit će vam se za ubojstvo prvog stupnja.« »Sudit će mi se za što?« »Država Connecticut je podignula optužnicu. Javni je pravobra-nilac preuzeo odgovornost za vaš pritvor. Baš super. No bez obzira na presudu, vojsku čeka odštetni zahtjev na pet milijuna dolara, a podnijela ga je obitelj pokojnika, izvjesnog Augusta de Spadantea... Tu ćemo se nagoditi. Nitko ne vrijedi pet milijuna baksi.« »Nagoditi? Ubojstvo? Ti su govnari s pištoljima išli na Trevav-nea! I što sam trebao učiniti? Pustiti da ga ubiju!« »Bojniče, imate li i trunak dokaza da se August de Spadante zatekao ondje s nakanom da nekom nanese zlo? Pa makar i da je bio samo neprijateljski raspoložen?... Jer ako ga imate, dajte nam ga što prije, jer mi nismo uspjeli naći ništa ni slično tome.« »Sad ste već smiješni. Pa bio je naoružan, spreman da pripuca.« »Na vašu riječ. Bio je mrak i nije nađeno nikakvo oružje.« »Onda ga je netko ukrao.« »Dokažite.« »Dva čovjeka iz tajne službe, iz 'šesnaest nula nula' bili su promišljeno maknuti - i to protiv naređenja. U Darienu. U bolnici. A kad sam ušao na imanje Barnegat, na mene su pucali. Čovjeka sam onesvijestio i oduzeo mu oružje.« Bojnik se odgurnuo od vrata i prišao Bonnerovu pisaćem stolu. »Pročitali smo to u vašem izvješću. A čovjek koji je na vas navodno pucao, tvrdi da je bio nenaoružan. Da ste ga zaskočili.« »/ uzeo mu pucaljku, to bar mogu dokazati! Jer sam je dao Tre-vavneu.« »Dali ste mu nečiji pištolj. Neregistriran, na kojem su nađeni samo vaši i njegovi otisci.« »Odakle mu onda on?«

»Dobro pitanje. Povrijeđeni veli da nije njegov. Koliko shvaćam, imate vi toga čitavu zbirku.« »Velesranje!« »A iz Dariena nije maknut nitko iz tajne službe, zato što za to mjesto nisu ni bili određeni.« »O, veliko velesranje! Pogledajte u raspored!« »I jesmo. Trevavneova je ekipa bila opozvana u Bijelu kuću radi drugih zadataka. Njihovu su dužnost preuzele lokalne vlasti, a preko ureda kotarskog šerifa u Fairfieldu, Connecticut.« »To je laž! Ja sam ih nazvao, preko 1600.« Bonner je ustao iz stolice. »Možda je došlo do zabune u zapovjedništvu osiguranja. Ne lažem. Provjerite kod Roberta Webstera na 1600. Predsjednikova pomoćnika Webstera, morao bih dodati. On veli kako je siguran da je njegov ured obavijestio Trevavnea o zamjeni. Iako nije morao.« »Pa gdje su onda bili ti lokalni?« »U patrolnim kolima na parkiralištu.« »Ja ih nisam vidio!« »Jeste li ih tražili?« Bonner se na trenutak zamislio. Prisjetio se natpisa na bolničkom prilazu koji je upućivao automobile na parkiralište iz zgrade. »Ne, nisam... No ako su i bili, nisu bili na svome mjestu!« »O tome nema zbora. Fušanje na poslu. Ali molim, ti pajkani nisu specijalci.« »Velite mi da sam krivo shvatio sve što se dogodilo. Patrolu i pucnjeve. Onu barabu s pištoljem... Do sto đavola, satnice, ja ne pravim takve pogreške!« »Takvo je mišljenje i pravobranilaštva. Vi doista ne pravite takve pogreške. Što znači da lažete.« »Ja bih na vašemu mjestu, satnice, malo obuzdao jezičinu. Neka vas ova udlaga na vratu ne navede na krivi zaključak.« »Dajte se skinite, bojniče! Pa ja vas branim! A jedna je od tvrđih točaka vaša reputacija da napadate neizazvani. Poznata je vaša sklonost, na bojištu, prema neopravdanom ubijanju. Da me sada prebijete, time sebi baš ne biste pomogli.« Bonner je duboko udahnuo. »Trevavne će me poduprijeti u iskazu i sve objasniti. On je bio na poprištu.« »Je li on čuo kakvu prijetnju? Je li vidio gestu - čak i izdaleka -koja bi se dala shvatiti kao neprijateljska?« Bonner je na trenutak zastao. »Ne.« »Sto je s domaćicom?« »Još jednom ne... Samo što mi je opet spojila vrat, dok mi je Trevavne stavljao podvezu na ruku.« »Ništa od toga. Mario de Spadante se poziva na samoobranu. Vi ste u nj uperili oružje. Prema njegovu iskazu, vi ste ga istukli pištoljem po glavi.« »Nakon što me razderao tim svojim željeznim bokserom.« »On priznaje da ga je imao. Za to se dobiva pedeset dolara globe... A ona ostala dvojica, pokojnik i onaj koga ste 'karatirali', je li vas ijedan od njih napao?« Satnik je pažljivo promatrao Bon-nera. »Ne.« »Sigurni ste da ništa ne možemo naći?« »Ne.« »Hvala na iskrenosti. Laž se ne bi održala na rekonstrukciji. Sredili su nas već i s onim prvim. Povrede su mu zadane u napadu s leđa. Jedna laž i s vama bi bilo gotovo.«

»Ali ja ne lažem.« »No dobro, dobro.« »Jeste li razgovarali s Cooperom? Generalom Cooperom?« »Dobili smo njegov iskaz. Veli da vam je odobrio avion iz Boi-sea, Idaho, ali da nema pojma o vašem putu u Connecticut. A dežurni časnik u Andrewsu veli da ste mu rekli kako imate Coope-rovo odobrenje. Tu imamo kontradikciju. Cooper također veli da mu niste podnijeli telefonski izvještaj o radu.« »Za ime Božje, pa mene su porili.« Satnik se odmaknuo od Bonnerova stola. Progovorio je okrenut mu leđima. »Bojniče, sad ću vam postaviti jedno pitanje, no prije nego što to učinim, volio bih da znate da odgovor na nj neću spominjati ukoliko ne budem smatrao da bi nam on mogao biti od koristi. No čak i tada mi možete oduzeti riječ. Pošteno?« »Da čujem.« Satnik se okrenuo i pogledao Bonnera. »Je li između vas i Trevavnea, kao i De Spadantea, postojao nekakav dogovor? Jesu li vas zaskočili? Pritisnuli vas nakon što ste im učinili nešto što ne smijete priznati?« »Hladno, hladno, satnice.« »Pa što je onda De Spadante uopće radio tamo?« »Već sam vam rekao. Došao srediti Trevavnea. U tome se nisam prevario.« »Jeste li u to baš sasvim sigurni?... Trevavne je trebao biti u Denveru, na sastanku. To je utvrđena činjenica. Nitko nije imao razloga ni misliti drukčije - ukoliko mu to netko nije rekao. Što je on uopće radio u Connecticutu, ukoliko se nije trebao naći s De Spadanteom?« »Došao je obići ženu u bolnici.« »Sad ste vi hladno, hladno, bojniče. Čitav dan vodimo tajnu istragu. Obradili smo sve tehničare u bolnici. Na gospođi Trevavne nisu obavljene nikakve pretrage. Sve je to bilo izrežirano.« »I što time želite reći?« „»Ja mislim da se Trevavne došao sastati s De Spadanteom i tako ste vi uletjeli u najveću pogrešku svoje karijere.« Roderick Bruce, washingtonski pas čuvar - negdašnji Roger Brewster iz Eriea, Pennsvlvania - izvukao je list iz pisaćeg stroja i dignuo se iz svog posebno konstruiranog stolca. Dostavljač iz novina već je čekao u kuhinji. Stavio je list ispod još nekoliko njih, pa se naslonio i počeo čitati. Potraga se bližila kraju. Bojnik Paul Bonner neće preživjeti ovaj tjedan. I to je pravda. Još jedan bod za Alexa. Dragog, finog Alexa. Bruce je čitao stranicu po stranicu, polako, uživajući u bodežima od riječi. Bio je to članak o kakvom sanjaju svi novinari: izvještaj o strašnim događajima koje je autor bio predvidio, i o kojima javlja prije svih ostalih te ih potkrjepljuje neoborivim dokazima. Premili, samotni Alex. Smeteni Alex, kome su bili važni samo njegovi dragocjeni ostaci iz daleke prošlosti. I on, naravno. Važan mu je bio i Rod Bruce. Bijaše mu važan.

Uvijek ga je zvao Rogerom, ne Rodom ili Roderickom. Alex je uvijek govorio kako mu se osjeća mnogo bližim kad ga zove pravim imenom. »Roger«, govorio je, to je lijepo ime, i tako osjećajno. Bruce je stigao do posljednje stranice članka: ... no bez obzira što nagađali o vezama Augusta de Spadantea -a to su doista samo nagađanja - bio je to dobar suprug i otac petero nevine dječice koja danas, ništa ne shvaćajući, plaču nad njegovim lijesom. August de Spadante se istaknuo u službi u oružanim snagama, l rane od gelera, dobivene u Koreji, ponio je sa sobom i u grob. A tragedija - a kako to i nazvati nego »tragedijom« - najveća je tragedija u tome da počesto građani vojnici, ljudi poput Augusta de Spadantea, ratuju u krvavim bojevima što su ih stvorili (stvorili, dakako) slavoljubivi, na činove pohlepni, polupoludjeli vojni koljači koji se ratom hrane, rat traže i u rat nas guraju radi vlastitih opsesija. l jedan takav čovjek, jedan takav koljač, zario je nož, zario ga duboko u leda (u leda, dakako) Augusta de Spadantea, vrebajući na nj u mraku, dok je išao po plemenitom poslu. A tom ubojici, tom Paulu Bonneru, ubijanje iz obijesti nije ništa novo, kao što je čitatelj ove kolumne već zacijelo naslutio. Ali njega netko štiti, a možda i on štiti druge. Hoćemo li mi kao građani dopustiti da se u njedrima vojske Sjedinjenih Država gnijezde takvi najamni ubojice, ubojice puštene s lanca, kojima je ostavljeno na volju da odlučuju koga će ubiti, a koga ostaviti na životu? Bruce se nasmiješio i spojio listove. Ustao je i protegnuo svoje 160-centimetarsko tijelo. Vratio se pisaćem stolu, izvadio iz ladice omotnicu od pakpapira, pa u nju stavio listove. Zalijepio ju je, pa joj s obje strane utisnuo svoj uobičajeni gumeni žig: »Tekst Rode-ricka Brucea - Specijalno: Uredništvo gradske.« Već je krenuo prema vratima kuhinje kad mu je pogled pao na kinesku kutiju na ugrađenoj polici za knjige. Zastao je i prišao joj, pa spustio omotnicu i posegnuo u džep. Izvadio je kolut s ključevima. Skinuo je kutiju, gurnuo ključić u bravicu i podignuo poklopac. Alexova pisma. Sva naslovljena na Rogera Brewstera i poslana na poštanski pretinac velike i preopterećene pošte u središtu Washingtona. Morao je biti oprezan. Obojica su morali biti oprezni, ali on još i oprezniji od Alexa. Alex, dovoljno mlad da mu bude sin - ili kći. Samo što nije bio ni jedno ni drugo, nego ljubavnik. Strastven i pun razumijevanja, mladić koji je Rogera Brewstera učio kako da dade oduška tjelesnim emocijama suzbijanim čitav život. Njegova prva ljubav. Alex je bio tek diplomirao, bio je to mladi genij kojemu je njegovo izrazito poznavanje dalekoistočnih jezika i kulture pribavljalo stipendiju za stipendijom, te napokon i doktorat na čikaškom sveučilištu. I bili su ga poslali u Washington, i opet na stipendiji, da procijeni orijentalne umjetnine oporučno ostavljenje Smithsonianu. A onda je njegovo odgađanje vojne službe došlo kraju, pa su ga pozvali, a Roderick Bruce se nije usudio za nj zauzeti - iako ga je napast da to učini, dovodila do ludila. Umjesto toga, Rod Bruce je izvjesnim vojnim osobama ukazao na Alexove sposobnosti, kao i na činjenicu da bi one mogle dobro poslužiti u Pentagonovu Uredu za azijske poslove, pa je zbog toga i dobio čin. I činilo se da če se njihov život tako i nastaviti - tih i ispunjen ljubavlju. A onda, najednom, neplanirano, nenaslućeno, bez ikakva upozorenja, Alexu su rekli da ima četiri sata vremena da spremi svoje stvari -do trideset kila težine uredi sve svoje privatne poslove i javi se u zrakoplovnu bazu Andrews.

Odatle su ga zrakoplovom prebacili na drugi kraj svijeta, u Saj-gon. Nitko mu nije htio reci zašto. A Roderick Bruce se silno uplašio i za sebe i za svog ljubavnika, no onda je svladao stah i pokušao otkriti što se to zapravo dogodilo. Ali je to bilo prepovjerljivo čak i za njega. A onda su počela stizati Alexova pisma. Ubacili su ga u obavještajnu ekipu što se uvježbavala za nekakav izlet u sjeveroistočnu zonu. Rekli su mu da im treba prevodilac Amerikanac - u lokalne se agente nisu mogli pouzdati, a bojali su se i curenja podataka po mogućnosti čovjek koji donekle poznaje narodne vjerske običaje i praznovjerice. Računala su izbacila njegovo ime, tako se bar izrazio zapovjednik njegove postrojbe. Bojnik koji se zvao Bonner, inače manijak od glave do pete. Alex je znao da ga taj Bonner prezire. »On je potisnuti znaš već što.« Bojnik je Alexa gonio bez predaha, nemilosrdno ga gnjavio, divljački vrijeđao. A onda su pisma prestala dolaziti. Tjednima je Roderick Bruce odlazio u poštu u središtu grada, gdjekad i po dvaput-triput na dan. Ništa. A onda je strahota dobila i službenu potvrdu. Ime je bilo samo još jedno ime na Pentagonovu popisu gubitaka. Jedno od trideset osam toga tjedna. Diskretno propitkivanje, pod izlikom da mu poznaje roditelje, otkrilo je da su Alexa zarobili u Chung-Kalu u sjevernoj Kambodži, uz granicu s Tajlandom. Dogodilo se to u okviru obavještajne operacije pod zapovjedništvom bojnika Paula Bonnera - jednog od šestorice preživjelih. Ale-xovo su tijelo pronašli kambodžanski seljaci. Bio je pogubljen. A nekoliko mjeseci kasnije ime se Paula Bonnera pojavilo opet, sad u drugoj istrazi, mnogo javnijoj, i Roderick Bruce je shvatio da je napokon otkrio način kako da osveti smrt svog ljubavnika. Svog prelijepog, učenog, nježnog ljubavnika koji ga je uveo u svijet tjelesne ekstaze. Svog ljubavnika kojeg je u smrt odveo arogantni bojnik, čovjek koga su sad vlastiti kolege optužili da se sam sebi proglasio zakonom. Lov je počeo kad je Roderick Bruce izvijestio svoje urednike da kani napisati niz komentara iz jugoistočne Azije. Bit će to općeniti prikazi, s možda kojim zgusnutijim prikazom ljudi s terena. Bio je to suvremeni pristup u stilu Ernie Pylea; nitko se u Vijetnamu u tom pogledu nije baš iskazao. Urednici su bili oduševljeni. Roderick Bruce, koji se javlja iz Dananga, ili Son Toya, ili delte Mekonga, pisao je stilom u kojem se osjećao prizvuk najboljih povijesnih ratnih reportaža. To će svakako pridonijeti prodaji i uzvisiti njegovu ionako već vrlo visoku kolumnističku reputaciju. Trebalo mu je manje od mjesec dana da napiše prvu priču o bojniku koga drže izoliranog, u očekivanju da vojni sud odluči temelje li se optužbe protiv njega na ičemu stvarnom. Uslijedilo je još nekoliko članaka i svaki je bio sve otrovniji. Šest tjedana pošto je otišao iz Washingtona, Roderick Bruce je iskovao frazu »ubojica iz Sajgona«. I počeo se njome nemilosrdno služiti. Vojni ga sud, međutim, nije slušao. On je naredbe primao s nekog drugog mjesta, i tako je bojnik Paul Bonner šaptom oslobođen i vraćen u Sjedinjene Države te postavljen na neku opskurnu dužnost u Pentagonu. 382Ali će ga vojska sada čuti. Tri godine i četiri mjeseca nakon pogibije Alexa, njegova Alexa, napokon će ga početi slušati. I udovoljiti njegovim zahtjevima.

Trevavnea je nerviralo što Walter Madison zastajkuje. Omotao je telefonsku žicu oko prsta, dok mu je pogled počivao za smotanim novinama. Nije skidao oči s trostupačnog članka u donjem lijevom uglu naslovne stranice. Naslov mu je bio jednostavan, eufemističan: »Časnik uhićen zbog ubojstva.« v Podnaslov je bio manje suzdržan: »Bivši bojnik Specijalnih snaga, prije tri godine optužen zbog ubojstava u Indokini, sad je uhićen zbog brutalnog ubojstva u Connecticutu«. Madison je samo mrmljao legalističke banalnosti o oprezu. »Walter, njemu su napakirali! Nemoj da o tome moramo raspravljati, vidjet ćeš da sam u pravu. Želim samo čuti da ćeš ga braniti, biti njegov civilni odvjetnik.« »To su već lijepe želje, Andy. Jer ima tu i nekoliko preliminar-nosti koje možda ne uspijemo svladati. Jesi razmišljao i o tome?« »Kakvih preliminarnosti?« »Kao prvo, možda on ne želi da ga mi zastupamo. A, iskreno govoreći, ne znam da bih se za to baš potrgao. Moji bi se partneri tome jako protivili.« »Ma što to blebećeš?« Najednom ga je obuzela silna ljutnja -Madison će ga odbiti! Jer mu je malo nezgodno. »Nisam opazio nikakvo jako protivljenje kad sam vas angažirao na nekoliko stotina ugovora mnogo gadnijih i gnusnijih od obrane nevina čovjeka. Čovjeka koji mi je, usput rečeno, spasio život, kojoj činjenici možeš zahvaliti i što ti i dalje mogu isplaćivati honorare. Jesam li bio dovoljno jasan?« »Na svoj uobičajeno izravan način... A sad se, Andy, malo smiri. Ti si bio na mjestu događaja, pa si svemu tome i preblizu. A ja mislim u prvom redu na tebe. Ako uskočimo u obranu, onda te povezujemo s Bonnerom i - ne slučajno i s De Spadanteom. Ne mislim da je to baš mudro. A ti me plaćaš i da izričem i ovakva mišljenja. Što ne znači da ti se ona uvijek moraju i svidjeti...« »Baš me briga i za to«, prekinuo ga je Trevavne. »Jasno mi je što govoriš, i na tome ti hvala, ali to nije važno. Želim da ima najbolje od najboljeg.« »Jesi pročitao onaj Bruceov kupus? Vrlo neugodno. Do sada te ostavljao po strani, ali to neće još dugo biti moguće. No unatoč tome, volio bih da, što se tebe tiče, ostane neutralan. A ako preuzmemo Bonnerovu obranu, to više nećemo moći postići.« »Za ime Božje, Walter. Kakvim da ti to riječima objasnim? Što se toga tiče, živo me boli briga. Ali stvarno, i volio bih da mi vjeruješ. Bruce je gnusna mala svinja puna otrova i s gubicom koja njuši krv. Bonner je savršena meta. Njega nitko ne voli.« »Očito ne bez razloga. Čini se da je sklon nametanju svojih prilično divljih rješenja. Andy, nije riječ o sviđanju i nesviđanju. Riječ je o opravdanom neodobravanju. Taj je čovjek psihopat.« »To nije istina. Nego je po zapovijedi poslan u strašno nasilne situacije. Nije ih on stvorio... Vidi, Walter, ne bih volio angažirati nikakvog viteškog branitelja vojske. Želim solidnu tvrtku koja žudno želi taj posao, zato što javno misli da će ishoditi oslobođenje.« »Sto nas sasvim lijepo diskvalificira.« »Rekoh 'javno', i boli me briga što ti o tome misliš privatno. Kad se upoznaš s činjenicama, promijenit ćeš i mišljenje, u to sam siguran.« Uslijedila je stanka. Madison je čujno izdahnuo u mikrofon. »Kakve to činjenice, Andy? Postoje li zaista nekakve dokažljive činjenice koje obaraju optužbu da je Bonner proboo čovjeka, a da se prije toga nije čak ni potrudio utvrditi tko je on uopće i što tu zapravo radi? Pročitao sam i novinske prikaze događaja Bruceov

komentar. Bonner prihvaća otpužbe. A jedina je olakotna okolnost na koju se poziva tvrdnja da te je branio. Ali od koga?« »Pa na nj su pucali! Imaš taj vojni automobil s rupama od metka u vratima i na staklu.« »Onda nisi pročitao Bruceovo rezoniranje. Automobil je dobio jednu rupu u vjetrobran i još tri u vrata. Tamo ih je mogao izbušiti i Bonnerov revolver. A onaj čovjek niječe da je imao pištolj.« »To je laž!« »Ja nisam nikakav Bruceov fan, ali bih ipak pričekao prije no što ga nazovem lašcem. Njegove su činjenice previše detaljne. I, kao što znaš, on ismijava Bonnerovu tvrdnju da je netko maknuo stražu.« »I opet laž... Čekaj čas... Walter, jesu li sve te priče - Paulov iskaz, automobil, stražarska ekipa - izišle u javnost?« »Kako to misliš?« »Jesu li to javne informacije?« »Sve se to lako složi iz optužbe i tvrdnji obrane. To jednom iskusnom reporteru ne može biti teško izvesti. Napose kad je riječ o čovjeku kao što je Bruce.« »Ali Paulov vojni odvjetnik nije održao nikakvu presicu.« »Nije ni morao. Bruceu to nije ni bilo potrebno.« Trevavne je na trenutak zaboravio na prepirku s Walterom Madisonom. Najednom mu je misli obuzeo Roderick Bruce. I jedan aspekt tog sićušnog kolumnista koji još nikad nije temeljito promislio. Trevavne je mislio da se Bruce okomio na Paula Bonnera zbog nekakve mitske teorije zavjere povezane s desnom politikom, te da mu je on nekakav simbol militarističkog fašizma. Ali Bruce nije krenuo tom linijom napada. Naprotiv, izolirao je Bonnera, koncentrirao se na detalje samo connecticutskog incidenta. Bilo je aluzija na Indokinu, na ubojstva na bojištu, no to je bilo ujedno i sve, samo gole aluzije. Nikakve konspiracije, krivice Pentagona, nikakvih filozofskih implikacija. Stalno i uvijek samo o bojniku Paulu Bon-neru, »ubojici iz Sajgona«, puštenom s lanca u Connecticutu. To nije logično, pomislio je Trevavne, a misli su mu poletjele, jer je znao da Madison čeka na odgovor. Bruce je imao municije da otvori paljbu po pentagonskim tvrdolinijašima, onima koji su očito izdavali naredbe ljudima poput Paula Bonnera. Ali to ipak nije učinio; nije se čak ni upustio u spekulacije o Bonnerovim šefovima. Stalno i opet, samo Paul Bonner. To je zaobilaženje bilo neupadljivo. No ipak nedvojbeno. »Walter, poznati su mi tvoji stavovi i neću igrati prljavu igru. Niti prijetiti...« »I ja se nadam, Andy.« Sad je na Madisonu bio red da upadne u riječ i on je to shvatio. »Prošli smo zajedno previše plodonosnih godina, a da bi sve to pokopao jedan časnik koji ti, koliko sam shvatio, i nije od neke velike koristi.« »Imaš pravo.« Trevavne je na trenutak spustio pogled na telefon. Madisonova ga je tvrdnja smela, ali nije imao vremena da sad u to ulazi. »Smatraj da smo to zaključili, porazgovaraj sa svojim partnerima. Javi mi za koji sat. Ako je odgovor negativan, želim znati tvoje razloge, mislim da toliko zaslužujem. Ako je potvrdan, očekujem papreni račun.« »Javit ću ti se još danas popodne ili početkom večeri. Hoćeš li biti u svom uredu?« »Ne budem li, Sam Vicarson će već znati kako da dođe do mene. Kasnije sam kod kuće, broj iz Tawning Springa. Očekujem tvoj poziv.«

Trevavne je spustio slušalicu i donio odluku. Sam Vicarson će dobiti novi istražni zadatak. *** Do sredine popodneva Sam je već skupio sve članke u kojima je Roderick Bruce ikako spomenuo Paula Bonnera, »ubojicu iz Saj-gona«. Ti su spisi otkrili samo da je Bruce prije tri godine naletio na zapaljivu priču koja je postala još eksplozivnijom zbog toga što ju je vojska silom htjela zadržati tajnom. Bilo je teško reći jesu li te neobične pogrde na račun Paula Bonnera bile usmjerene na nj ili na zapovjednike koji su štitili tog bojnika Specijalnih snaga. Bilance su u tom pogledu bile tek napol uravnotežene. Sporadično bi se, međutim, to polazište pojavljivalo kao izlika, kao odskočna daska za napad na jednog čovjeka - simbol svega čudovišnog, to jest na Paula Bonnera. Ti su napadi bili vrhunski pisani sastavci na temu blaćenja lika i djela. Bonner je bio i stvorenje i tvorac brutalnog sustava oružane eksploatacije. Trebalo ga je i prezirati i žaliti, pri čemu je to žaljenje bilo tek primisao, zapravo žaljenje kakvo osjećamo prema barbaru koji na kolac nabija djecu jer vjeruje da potječu od zlih predaka. Sažaljevaj primitivne motive, ali prvo uništi Huna. I tada - kako je Trevavne bio točno procijenio - bujica je tinte skrenula. Nema više ni pokušaja da se Bonner poveže sa sustavom. Od stvorenja više ni traga, ostao je samo tvorac. Izolirano čudovište koje je izdalo odoru koju nosi. A to je bilo nešto sasvim drugo. »Čovječe, ovaj bi ga identificirao i strijeljao!« Prije nego što je to izrekao, Vicarson je tiho zviznuo. »O tome nema nikakve dvojbe, a volio bih znati i zašto.« »Mislim da bi to bilo ovo. Ispod odijela iz Savile Rowa i iza skupih restorana, Rod Bruce je pripadnik munjene nove ljevice.« »Zašto onda traži samo jedno pogubljenje?... Otkrij mi gdje drže Bonnera. Hoću ga vidjeti.« ** Paula je vratna udlaga jako smetala, pa ju je skinuo i naslonio se leđima na zid, sjedeći tako na tipskom vojničkom krevetu. Andrew je ostao stajati. Prvih je nekoliko trenutaka njihova susreta ispalo nezgodno. Samačka je časnička soba bila tijesna, na hodniku je stajao vojnik stražar, a Trevaynea je zapanjilo Bonnerovo objašnjenje da ga ne puštaju iz sobe - ćelije osim na šetnju. »Pretpostavljam da je ipak bolje od ćelije«, rekao je Andy. »Neš ti razlike.« Trevavne je svoje ispitivanje počeo oprezno. 388»Znam da ti ne možeš, ili ne želiš, raspravljati o tim stvarima, ali bih ti volio pomoći. Nadam se da te u to ne trebam uvjeravati.« »Ne trebaš. Pušim od prve. Ali ne mislim da će mi trebati ičija pomoć.« »Ne budi tako samouvjeren.« »Cooper bi se morao vratiti već za koji dan. Sjećaš se, to sam već prošao? Puno dreke, puno formalnosti, i onda svega tiho nestane, a mene prebace negdje drugdje.« »I ti u to vjeruješ?« Bonner kao da se malo zamislio.

»Da, vjerujem... I to zbog mnogo razloga. Da sam na Coope-rovu mjestu - ili u koži drugih momaka među Metalcima - učinio bih isto što i oni. Neka se sve malo slegne... Razmišljao sam već o tome.« Paul se nasmiješio, pa se i kratko nasmijao. »Nedokučivi su putovi vojni.« »Jesi li vidio novine« »Naravno. A vidio sam ih i prije tri godine. Kad sam u vijestima u sedam dobivao po deset minuta. A sad, to je tek nekoliko sekundi... Ali cijenim tvoju brigu. Napose u svjetlu činjenice da sam te, kad smo posljednji put razgovarali, poslao kvragu.« »Koliko sam shvatio, ne bi mi dao povratnu kartu.« »Ne, i ne bih, Andy. Jer praviš veliku štetu. Ja sam samo malena - i privremena - žrtva.« »Nadam se da se nisi uljuljkao u lažni osjećaj sigurnosti.« »To su civilne priče. Kod nas sigurnost znači nešto drugo. A o čemu bi ti to želio sa mnom raspravljati, a o čemu ja ne želim ili ne mogu?« »Zašto te Roderick Bruce ima stalno na tapetu.« »To sam se i sam često pitao. Neki mi je vojni psihijatar rekao da sam ja sve što bi Bruce želio biti ali ne može, da on svoju agresivnost ispucava pomoću pisaćeg stroja... Jednostavnije objašnjenje glasi da ja predstavljam velika potraživanja Ministarstva obrane, a to je voda na njegov mlin.« »Neprihvatljivo mi je i jedno i drugo. Nikad se niste upoznali?« »Ne.« »Nikad mu nisi šarao po tekstovima što ih je slao iz Indokine? Zbog sigurnosnih razloga pa davao svoju verziju?« »Kako sam i mogao? Nikad nisam ni bio u tom položaju. A nemoj misliti da me on pratio na ratište.« »Istina...« Trevavne je prišao jedinom stolcu u malenoj prostoriji i sjeo. »Krenuo je na tebe džonom nakon što je naša ambasada u Sajgonu zatražila da se protiv tebe digne optužnica... Paul, molim te, odgovori mi na ovo pitanje, tu informaciju mogu podnijeti, drži me za riječ. U Bruceovu članku piše kako su te optužili da si ubio troje do petero ljudi, da je CIA zanijekala da ti je ikad odobrila 'likvidaciju' ili 'onemogućivanje krajnjim sredstvima', ili kako li to već ne zovu. Bruce je imao prijatelje u svim ograncima državne vlasti. Jesi li uplitanjem CIA-e mogao natjerati Agenciju da nekog otpusti? Nekog njemu poznatog?« Bonner se zagledao u Trevavnea i nekoliko mu trenutaka nije odgovorio. Podignuo je ruku, dotaknuo meku kožu na vratu i polako odgovorio. »Dobro... Reci ću ti što se dogodilo... Makar samo da te skinem CIA-i s vrata, i bez toga imaju dovoljno problema. Bilo je tamo pet kosookih, dvostrukih agenata. Ubio sam ih svu petoricu. Trojicu zato što su okružili moj šator pa iskazali vatrenu moć dovoljnu da se raznese sletna pista. Ja nisam bio unutra, zahvaljujući dečkima iz CIA-e koji su mi javili. Posljednju sam dvojicu poskidao na tajlandskoj granici kad sam ih uhvatio sa sjevernovijetnamskim pri-krpama. Oni su pomoću naših popisa veza kupovali sve plemenske vođe oko kojih sam skakao da mi se raspalo dupe... Da velim istinu, Agencija me tiho izvukla iz sveg tog sranja. Sve su se implikacije rodile u usijanim glavama vojnih pravnika, i sve smo ih poslali kvragu.« »Zašto su te onda uopće optužili?«

»Ne znaš ti kakva je bila sajgonska politika. Nikad nije bilo - u čitavoj povijesti korupcije kao u Sajgonu. Dvojica od tih dvostrukih agenata imala su braću u vladi... U svakom slučaju, na CIA-u možeš slobodno zaboraviti.« Trevayne je iz džepa izvadio sićušni notes pa mu zavrtio stranice. »Optužba protiv tebe obznanjena je u veljači. Dvadeset prvog ožujka Bruce ti je već bio za vratom. Prevalio je čitav put od Dananga do delte Mekonga i razgovarao sa svakim tko je s tobom imao ikakva posla.« »Razgovarao je s krivim ljudima. Ja sam operirao uglavnom u Laosu, Tajlandu i sjevernoj Kambodži. Obično s ekipom od šest do osam ljudi, i to su bili gotovo isključivo Azijci i civili.« Trevavne je podignuo pogled s bilježnice. »Mislio sam da su Specijalne snage djelovale u postrojbama, i to vlastitim.« »Neke i jesu. Ja uglavnom nisam. Snalazio sam se nekako i u laoskom i u tajlandskom toliko da se znam okrenuti - ali ne i u kambodžanskom. Kad god bih išao u Kambodžu potražio bih nekoga, ako ne bi bilo baš jako opasno. A obično bi bilo. U nekoliko smo navrata morali prosijavati vlastite ljude da nađemo nekoga tko bi se mogao na brzinu obučiti.« »Obučiti za što?« »Za preživljavanje. U tome nismo baš uvijek i uspijevali. Spomenimo slučaj ChungKala...« Nastavili su pričati još petnaest minuta i Trevavne je shvatio da je našao što je tražio. Sad Sam Vicarson može sve postaviti na svoje mjesto. Sam Vicarson je pozvonio na glazbeno zvonce Travavneova unajmljenog doma u Tawning Springu. Odazvala se Phvllis i pozdravila Sama čvrstim stiskom ruke. »Drago mi je što ste izišli iz bolnice, gospođo Trevavne.« »Ako je to trebao biti štos, od mene nećeš dobiti piće«, rekla je Phyllis i nasmijala se. »Andy je dolje i već vas čeka.« »Hvala. Zaista mi je drago što ste kod kuće.« »Nisam se trebala ni vraćati. Požuri, tvoj predsjednik jedva čeka da te vidi.« Dolje, u sobi za rekreaciju pretvorenoj u ured, Trevavne je telefonirao. Sjedio je u naslonjaču i nestrpljivo slušao. Kad je ugledao Vicarsona, njegovo se nestrpljenje još i pojačalo. Riječima na granici pristojnosti izvukao se iz razgovora. • »Bio je to Walter Madison. Zao mi je što sam mu obećao da ću igrati fer. Njegovi partneri ne žele preuzeti slučaj Bonner, čak ako me zbog toga i izgube kao klijenta što se, naravno, uvjerava ih Wal-ter, neće dogoditi.« »Navodno se znate i predomisliti.« »I mogao bih. Razlozi su im imbecilni. Uvažavaju pravobraniteljeve argumente i ne znaju što bi mu odgovorili.« »Zašto je to imbecilno?« »Zato što nisu čuli, niti žele čuti, okrivljenikovu priču. Ne žele se u to plesti, moraju čuvati svoje klijente, među njima i mene.« »To je stvarno imbecilno... Pa ipak mislim da bismo to histerično novinarsko pseto mogli pretvoriti u svjedoka koji oduševljeno hvali bojnikov okaljani karakter, mislim, ako hoćemo. Ali mu u najmanju ruku možemo začepiti gubicu.«

»Bruceu?« »Bez pol frke.« Vicarson je svoje istraživanje obavio razmjerno jednostavno. Traženi se zvao Alexander Coffey. Pentagonski Ured za azijske poslove - točnije, za nj zadužen časnik - prisjetio se da ga je Rode-rick Bruce upozorio na Coffevjeve sposobnosti. I UAP je jedva dočekao da se dočepa čovjeka s doktoratom. Do stručnjaka za Daleki istok tako se teško dolazilo. Časniku je, dakako, bilo jako žao zbog ishoda operacije Chung-Kal, ali je ona ipak urodila i nečim dobrim. Bar su mu tako rekli. Uvijek je opasno istraživača i analitičara dovoditi u borbenu situaciju... Dao je Samu Coffevjev dosje. Vicarson je otišao do dalekoistočnog arhiva Smithsoniana. Čuo je da se arhivar sjajno sjeća Coffevja. Mladić je bio briljantan znanstvenik, no očito homoseksualac. Arhivara je iznenadilo što se Cof-fey nije pozvao na tu devijaciju da izbjegne vojsku, no kako je njegova budućnost bila vezana uz zaklade, a zaklade su, u globalu gledano, konzervativne organizacije, vjerojatno nije želio da se to i službeno konstatira i registrira. Osim toga, arhivar je slutio da Cof-fey ima nekoga tko mu može pribaviti udobnu vojnu dužnost. Čuo je da su Coffevja stacionirali u Washingtonu, pa je pretpostavio da se u svojim slutnjama nije prevario. Očito nije znao za Coffevjevu pogibiju kod Chung-Kala i Vicarson ga se nije potrudio informirati. Arhivar mu je pokazao Coffevjevu iskaznicu. Adresa je bila: 21. ulica, Northwest, a na njoj je bilo i ime njegova cimera. Bivšeg, kako će Vicarson doznati. A cimer je i dalje za Coffevjevu smrt krivio »trulog bogatuna« kome se Alex bio preselio. Alex mu nikad nije rekao tko je taj, »ali je često svraćao - da pobjegne od tog nezajažljivog gnusa«. A svraćao bi u novom odijelu, u novom automobilu, s novim nakitom. A svraćao bi i s vijestima da mu je njegov dobročinitelj sredio savršenu »situaciju« u vojsci, tako da u vojarni neće morati provesti ni dana, ni jedan dan izvan Washingtona. Sto je značilo da će se preko dana morati samo presvući u nešto drugo, a i samu će odoru dati šivati po mjeri iz mekog flanela. Bilo je to, prema Alexovim riječima, »savršeno rješenje« za njegovu karijeru. U sve je bila ubačena vojna preporuka. Koja bi ga to zaklada mogla odbiti? A onda su ga »oteli«, a možda ga je onaj »truli bogatun« čak i »izdao«. Vicarsonu je to bilo dovoljno. Odvezao se do Arlingtona u posjet Paulu Bonneru. Bonner se sjećao Coffevja. Uvažavao ga je, čak mu je bio i simpatičan. Taj je mladić izvanredno poznavao sjevernokambodžanska plemena i izlazio s domišljatim prijedlozima o tome kako već i u samo uspostavljanje veze treba uplesti religijske simbole. Bio je to smioni način djelovanja o kome još nitko nije razmišljao. Bonneru je posebno ostao u sjećanju jedan aspekt Coffevjeva ulaska u postrojbu. Taj je mladić bio sasvim mek, sasvim nedora-stao svim zatjevima što će ih preda nj postaviti život i borba u planinama, A vjerojatno je bio i peder. Imajući sve to na umu, Bonner ga je tjerao žestoko, neumoljivo. Za šest se tjedana ne može nadoknaditi sve izgubljeno u životu, ali mu se možda može ucijepiti dovoljno da mu pomogne ako zagusti. To, međutim, ipak nije bilo dovoljno, pa su Coffevja zarobili u »čarki«. Bonner je samome sebi predbacivao što prema tom učenjaku nije bio još oštriji, ali kao profesionalac, nije se time mogao dugo baviti. Iz toga je mogao samo nešto naučiti.

Ako se ikad više stvori takva situacija, i ako mu ikad više dodijele takvog, bit će nemilosrdan. Pa onda možda i preživi. »Dakle, to je to, gospodine Trevavne. Ne vidjeh te više nikad, jedina moja ljubavi.« Trevavne se trznuo. »No daj, Sam. Sve je to zapravo jako tužno.« »Crnoga mi vraga, i jest. Ali i dovoljno da Brucea izbaci iz igre. Meni je Paul Bonner slučajno jako drag, a za tog dudlešu ne bih dao ni golo govno. A izraz 'dudleša' izričem s punim razumijevanjem pravnih posljedica te riječi.« »U to ne sumnjam. A sad samo malo pojačaj vatru pod tim loncem, pa da vidimo što će se skuhati.« »Vidite, ako se vi nećkate ući u tu smradnu jamu, gospodine Trevavne, ja ne. Hoću reći, to baš ne bi bilo lijepo od nekoga kao što ste vi, ali ja sam samo lutajući pravni genij bez doma i ognjišta. Od svega imam samo utjecajne klijente koji, uzdam se, neće zaboraviti moj doprinos... Dajte da ga malo nogom u jaja, čisto radi gusta.« »Sam, malo si nemoguć.« »Vaša mi je žena jednom zgodom rekla da je podsjećam na vas. To mi je bio najljepši kompliment u životu... Vi to ne biste smjeli učiniti. Ali meni je to posao.« »Kad je riječ o energičnim mladim ljudima, moja je žena neizlječivi romantik. I to nije tvoj posao. U ovom trenutku zapravo nije ničiji.« »A zašto ne?« »Zato što Roderick Bruce ne djeluje sam. Netko ga kljuka. On ne solira, Sam. On ima svoje saveznike, i to čak i medu ljudima za koje Paul Bonner misli da ga oduševljeno podupiru.« Vicarson je podignuo čašu, a Phvllis Trevavne je sišla niza stube i ušla u sobu. »O, to je nešto novo.« »Samo je tako drži, Sam, pa te neću pozvati na večeru uz svijeće kad Andy bude na putu.« »Što je već sutra«, upozorio je Trevavne. »Webster mi je dao naslutiti kako Predsjednik smatra da bih ujutro trebao čuti što to De Spadante ima reći... i to za Bonnerovo dobro. Što znači da ću sutra ujutro 'gore u Greenwichu' poslušati Marija de Spadantea.« »Ali ćete se vratiti do popodneva. I tako propade naša večera uz svijeće, gospođo Trevavne.« »Ni slučajno«, odgovorio je Andy. »Ti i Alan da ste se tu stvorili do pet i pol. A ti, Phyl, upali svijeće. Možda nam zatrebaju.« Marija De Spadantea je kinjilo što sestra traži da se dignu rolete kako bi ušlo jutarnje sunce. Ali je sestra bila dobra - ne njegova, nego bolnička - a Mario je bio pristojan prema svima osim prema ljudima koje je sam plaćao. I zato je dao da rolete ostanu podignute. Andrew Trevavne je baš bio stigao. Bio je dolje, i dočekali su ga na bočnom ulazu. Prije dvije se minute uvezao na parkiralište, i uskoro će ući na vrata. Mario je dao urediti sobu po svom nahođenju. Podignuo se u krevetu koliko je god to bilo moguće, a stolica je kraj njega bila niska. Mladi i lijepo odjeveni stražar na dužnosti na drugoj strani sobe nasmiješio se kad mu je De Spadante rekao da zavrti ručicu kreveta i razmjesti namještaj.

Mladić je bio jedan od californijskih pomoćnika Williama Gal-labretta. Shvaćao je da bi mu De Spadante mogao uskoro narediti da se udalji, što je značilo da mu je za obavljanje zadatka ostalo vrlo malo vremena. Jer mu je u zapučku, u obliku draguljima optočene američke zastave, stajala minijaturna kamera od koje je žičani okidač vodio do lijevog džepa sakoa. Vrata su se otvorila i u sobu je ušao Andrew Trevavne. Stražar je na hodniku zatvorio vrata, ali je prije toga u posljednji čas provjerio je li unutra i treći čovjek. »Sjednite, sjednite, gospodine Trevavne.« De Spadante mu je pružio ruku i Andy nije mogao izbjeći da je prihvati. Mladić kraj zida držao je ruku u džepu pa mu je, nevidljiv za obojicu, palac nekoliko puta brzo pritisnuo plosnato metalno puce. Trevavne je sjeo na stolac i oslobodio se Talijanove ruke što je brže mogao. »Neću se pretvarati, gospodine De Spadante, da se veselim ovom susretu. Nisam baš uvjeren da si imamo što reći.« To je istina, pomislio je mladić uza zid. Još malo tako, i stavi na lice zamišljen, možda i malo oprezan izraz, Trevajne. To bi moglo ispasti kao strah. »Imamo mi toliko toga pričati, amico. Ja protiv tebe nemam ništa. Ali protiv vojnika, da. Na njegovu glavu pada smrt mog malog brata. Ne na tvoju.« »Taj je vojnik bio napadnut i vi to znate. Žao mi je zbog brata, ali je bio naoružan i motao se po mom terenu. A ako ste ga vi poslali, onda krivca potražite u sebi.« »Sto je sad ovo? Zašao sam susjedu u polje i on me lišava života? U kakvom mi to svijetu živimo?« »Analogija nije na mjestu. Šetnja se poljem teško može usporediti s noćnim šuljanjem s pištoljima, noževima i... što je ono bilo? O, da, s bokserom sa željeznim šiljcima na ruci.« Savršeno, Trevajne, pomislio je onaj kraj zida. Ta mala gesta s izvrnutim dlanom. Baš kako treba. Ti, »capo regime«, objašnjavaš nešto čovjeku koji je »capo di tutti capi«. »Odrastao sam stalno se od nečega braneći, amico. Moja je elitna škola bila ulica, moji učitelji krupne crnčine kojima je hobi bio rasuti Digiću mozak. Loša navika, priznajem, ali i shvatljiva, naime to što stalno držim ruke u džepovima. Ali ne nosim pištolj, nikada pištolj!« »Očito za njim nemate ni potrebe.« Trevavne je pogledao mladića uza zid, kojemu je ruka bila zloslutno u džepu sakoa. »Izgleda mi kao karikatura.« I ti si meni smiješan, Trevajne, pomislio je onaj kraj zida. »Ti! Van!... Rodakov prijatelj, mladi su i što im mogu? Jako me vole... Van! Ostavi nas.« »Naravno, gospodine De Spadante. Kako vi velite.« Mladić je izvadio ruku iz džepa sakoa. I u njoj kutijicu ušećerenih datulja. »Jeste za jednu, gospodine Trevavne?« »Ne, hvala.« »Daj idi van!... Isuse, sad još i bomboni!« Vrata su se zatvorila i De Spadante se, sa svim svojim kilama, promeškoljio na jastucima. »A sad, može jedan mali razgovor?« »Zato sam i doletio. Bilo bi mi drago da ga koliko je moguće skratimo. Želio bih čuti što mi imate reći, a volio bih i da vi čujete mene.« »Ne bi trebao biti tako arogantan. Znaš, mnogi govore da si arogantan, ali im ja velim da moj dobri prijatelj Trevavne, ne, nije on takav. On je samo praktičan i ne troši riječi.« »Zaista mi ne treba vaša obrana...« »Tebi ipak treba nešto«, prekinuo ga je De Spadante. »Isuse, treba ti pomoć.«

»Došao sam ovamo samo zbog jednog razloga. Da vam velim: prste k sebi od Paula Bonnera. Možda i upravljate svojim šteme-rima, De Spadante, i ti će se zakleti u sve što im velite. Ali vi nećete, proći unakrsno ispitivanje kojem ćemo vas osobno podvrgnuti... Imate pravo, ja ne trošim riječi. Jedne su vas noći na igralištu za golf u Chevy Chaseu vidjeli kako zlostavljate kongresmena i prijetite mu. Vidio vas je čovjek koji je o tom incidentu obavijestio i mene i bojnika Bonnera. Bio je to čin fizičkog nasilja, i više od toga Bon-neru i ne treba kao motiv da bude na oprezu. Kasnije su vas opazili tri i pol tisuća milja dalje, kako me slijedite na putu u San Fran-cisco. O tome imamo izjavu pod zakletvom. Bojnik Bonner je svakako imao razloga da se uplaši za moj život... No osim tih nepobitnih činjenica i iz njih proistekle opravdane zabrinutosti, postoje i neke druge spekulacije. Kako to da se čovjek poput vas mogao izvući nakon fizičkog zlostavljanja jednog kongresmena? Zato što je imao drskosti spomenuti zrakoplovnu kompaniju? I zašto ste me slijedili do Californije? Jeste li pokušali zaskočiti jednog mog suradnika na Ribarskom molu? Napasti i njega? I zašto? I kakve 398vi to veze, De Spadante, imate s Genessee Industriesom? Sud će zanimati i ta pitanja. Za to ću se ja pobrinuti, zato što ću ih povezati s vašim napadom na Paula Bonnera prošle subote uvečer... Danas znam malo više nego za onog leta za Dulles. Vi ste gotovi... zato što ste i previše prozirni. Naprosto niste poželjni.« Očima otežalih vjeđa, Mario de Spadante je s mržnjom pogledao Trevavnea. Glas mu je, međutim, ostao miran, samo što je postao još hripaviji. »To je među tvojima, ha, omiljena riječ? 'Poželjan.' Mi... mi naprosto 'nismo poželjni'.« »Nemojte sad iz toga praviti sociološku raspravu, gospodine De Spadante. Za to nemate formalnih kvalifikacija.« De Spadante je slegnuo ramenima. »Ma ne diraju me više ni tvoje uvrede, dobri moj amico. A znaš li zašto?... Zato što si ti čovjek koga muče teške brige, a čovjek na mukama ne pazi na jezik... A vidiš, ja ti i dalje želim pomoći.« »Možda i možete, ali sumnjam da će ta pomoć biti dobrovoljna...« »Da vidimo prvo tog vojnika«, nastavio je Talijan, kao da Tre-vayne nije ništa ni rekao. »Već si na nj i zaboravio. Neće biti nikakvog suđenja. Taj je vojnik već mrtav, vjeruj mi kad ti velim. Možda još diše, ali je već mrtav. Na nj možeš i zaboraviti... A sad, za tebe dobre vijesti... Kao što rekoh, znam da si upao u grdne nevolje, ali će se tvoj prijatelj Mario pobrinuti da to nitko ne iskoristi protiv tebe.« »Ma o čemu vi to?« »Puno radiš, Trevavne, i često te nema kod kuće...« Andrew se uspravio u stolcu kao metla. »Samo još jednom, smrade gnusni, izreci jednu posranu prijetnju protiv moje obitelji, pa ću se pobrinuti da te do smrti stave pod ključ. Bolje ti je, životinjo, o tome i ne misliti. U tom mi je pogledu Predsjednik dao sva potrebna jamstva! Dovoljno je da samo okrenem broj, pa će te zaključati...« »Basta! Ti na to nemaš nikakva prava! I jezik za zube!« zaurlao je De Spadante koliko je uopće mogao i istog se časa uhvatio za trbuh. I onda, jednako brzo kao što je svoj bijes dotjerao do razine Trevavneova, spustio je glas do hrapave, tihe normale. »Takvome govoru nije mjesto u ovoj sobi. Ja ljudima poštujem dom... i djecu, i braću. A taj vojnik, on je životinja, a ne ja, ne De Spadante.«

»Ti si prvi počeo o tome. Htio sam samo da znaš na čemu si. To je izvan svih granica, i onaj mi je s Pennsvlvania Avenue to i zajamčio. A ti ipak nisi u njegovoj ligi, vucibatino.« Mario je progutao slinu i slabo prikrio bijes iza hripanja. »Ali ne jamči život i Augieu de Spadanteu, ha? Ne njemu, jer on nije poželjan.« Trevavne je pogledao na sat. »Ako imaš što reći, reci.« »Naravno. Naravno da ću reći. A u svemu sam ti jamstvo samo ja. Kao što rekoh, proveo si mnogo vremena na putu, skupljajući svoje mrvice. Možda ti zbog toga nije ostalo dovoljno vremena da ga posvetiš valjanom usmjeravanju svojih najmilijih. I zato sad imaš problema. Dobio si divljeg sina koji previše pije i nakon loše noći vozi ko blesav. Dobro, to i nije tako strašno, ali on osim toga i gazi pješake. Tako, primjerice, ima u Cos Cobu jedan stari kojeg je tvoj mali baš pošteno lupio.« »To je laž.« »Imamo i fotografije. Imamo bar tucet fotografija tog bijesnog malog uz njegov auto i noću. I auta i klinca, čitavog sranja. I tako, u tog je starog lupio auto, i mi smo mu platili da bude dobar i ne stvara probleme bijesnom derletu koje nije mislilo ništa loše. Imam i poništene čekove - i, naravno, izjavu. Ali to i nije neko veliko zlo, jer milijunašici se klinci gledaju drugim očima. I ljudi to shvaćaju... Ali s malom imamo još više problema. Da, tamo je bilo gadno, neko je vrijeme bilo baš jako škakljivo. A tvoj prijatelj Mario nije žalio troška samo da je spasi... i nju i tebe.« Trevavne se zavalio u stolicu. Na licu mu nije bilo ljutnje, samo gađenje sa slutnjom smijeha. »Heroin. To je tvoje djelo«, rekao je jednostavno. »Moje? Očito ti nešto nije u redu s ušima... Jedna mala curica, možda zato što joj je bilo dosadno, možda iz vica, dolazi do vreće najboljeg turskog...« »Ti zaista misliš da to možeš i dokazati?« »Najboljeg turskog, vrijednog više od dvjesto somova. Možda je čak i razvila vlastitu malu mrežu. Te otmjene djevojačke škole danas su preuzele lijep dio posla. To ti je valja poznato? Prije nekoliko su mjeseci uhvatili kći jednog diplomata, valjda si to vidio u novinama? Ali on nije imao prijatelja kao što je tvoj prijatelj Mario.« »Postavio sam ti pianje. Ti zaista misliš da možeš nešto i dokazati?« »A ti misliš da ne mogu?« De Spadante se naglo okrenuo prema Trevavneu i ispalio riječi. »Ne budi tako glup. A jesi, gospodine Arogancijo! Ti misliš da poznaješ sve s kojim je viđena tvoja mala djevojčica? Ti misliš da poručniku Fowleru iz greenwičke policije ne mogu dati popis imena i mjesta? Tko provjerava? Sedamnaest godina, amico, danas više i nije tako malo. Možda si čitao o tim bogatim klincima koji su se organizirali s crnčinama pa dižu u zrak zgrade i dižu bune... Mislim, neću reći da je tvoja mala jedna od njih, ali će ljudi svašta misliti. Pa to viđaju svakodnevno. A dvije stotine tisuća...« Trevavne je ustao jer mu je strpljenje već bilo pri kraju. »Samo trošiš moje vrijeme, De Spadante. Grublji si - i tuplji -nego što sam mislio. Hoćeš mi zapravo reći da mi priređuješ situaciju za eventualnu ucjenu i ne dvojim da je sve dobro smišljeno. Ali si pritom napravio i grdnu pogrešku. Zapravo dvije. Malo si zakasnio i ne poznaješ svoje subjekte. I da znaš, u nečem si u pravu. Sedamnaest i devetnaest godina danas više i nije jako malo. Daj razmisli malo i o tome. I ti pripadaš u ono što klinci više ne mogu trpjeti. A sad, s vašim dopuštenjem ili bez njega...«

»A što veliš na četrdeset dvije?« »Molim?« »Četrdeset dvije, to više nisu dječje godine. A imaš zgodnu ženu. Ugodno zaobljenu damu u četrdesetim i s hrpom love i možda apetitom za ponečim u čemu se nije zadovoljila u velikoj kući na rancu... ili možda u izmaštanom dvorcu na oceanu. Damu koja je prije nekoliko godina teško kuburila s pićem?« »Zašao si na opasan teren, De Spadante.« »Sad me slušaj, i to dobro!... Neke od tih visokih dama dolaze u grad i motaju se oko salona na East Sideu, onih s francuskim i španjolskim imenima. Druge pak odlaze na umjetnička mjesta u Villa-geu kamo odlaze i bogate pederčine. I hrpe pastuha koji se za dolar nude i sprijeda i straga... A onda nekoliko pravih originalnih primjeraka ode i u hotele poput Plaze...« »Upozoravam te!« »Ali prije nego što stignu u Plažu - gdje ih, naravno, već čekaju rezervacije - najprije se telefonski jave za izvjestan broj, te dame, ti originalni primjerci. Bez puno priče, bez glavobolje, bez briga. Sve vrlo diskretno, zadovoljstvo zajamčeno... A tek igrice koje igraju! Velim ti, amico, ne bi vjerovao!« Trevavne se naglo okrenuo i pošao prema vratima. Ali ga je zaustavio De Spadanteov glas - glasniji, ali ne i glasan. »Imam iskaz pod prisegom vrlo uvaženog pripadnika hotelskog osiguranja. Na tom je poslu već dugo i vidio je sve što se vidjeti može. I zna prepoznati originalne primjerke, pa je prepoznao i tvoj. I to je jedan vrlo ružan iskaz. I istinit. O tome što je vidio.« »Ti si smeće, De Spadante.« To je bilo sve što je uspio smisliti. »To mi se sviđa više od 'nepoželjnog', amico. Izraz je jači i određeniji, znaš na što mislim?« »Jesi li gotov?« »Skoro. Volio bih da znaš da će tvoji privatni jadi ostati vrlo privatni. Teret na tvom srcu kod mene je na sigurnom. Neće biti ni novina, ni televizije, ni radija, sve će ostati samo među nama. Hoćeš znati zašto?« »Možda bih i mogao pogoditi.« »O, da, naravno da bi mogao... Zato što ćeš se vratiti u Washington i spakirati svoj mali pododbor. Napisati lijepi izvještaj-čić zbog kojeg će poneko dobiti po prstima, a netko bome i nogu -mi ćemo ti reći tko - i kazati za danas dosta. Jesi shvatio?« »A što ako neću?« »O, Isuse, amico. Stvarno želiš svojim najmilijima priuštiti sav taj rifiuti. Mislim, kvragu, onaj starčić u Cos Cobu i sve one slike pijanoga malca. To će u novinama izgledati baš strašno. I onda ona priča s dvije stotine tisuća dolara čistog turskog - pajkani su ga već našli, znaš što mislim? Ne mogu reći da nisu. I napokon, tvoja krasna dama u Plazi, taj hotelski čuvar - riječ o vrlo uvaženom policajcu u mirovini - on je napisao baš ono što je vidio. To vjerojatno ne bi volio vidjeti ni potajno. To onda povlači za sobom još koješta, kao recimo damine velike probleme s pićem. Sve je to bilo vrlo stvarno, našli smo i doktora koji joj je prije nekoliko godina pružao pomoć. Znaš već kako ljudi razmišljaju. Nikad stvarno ne vjeruju bivšem alkoholičaru. Jer uvijek ostaje mogućnost da možda i nije sasvim bivši. Ili je jedno zamijenila drugim. Znaš već kako ljudi razmišljaju.« »Sve što si rekao lako će se raskrinkati. Kao laži.« »O, naravno, ti ćeš nijekati!... Ali je dovoljno toga sasvim solidno, Trevavne. Stvarno solidno, znaš što mislim?... A jednom sam zgodom pročitao i jednu knjigu. Optužbe - napose bez pravog temelja, ali s ponešto

okolnosti, s nekoliko fotografija, to odmah lupe na prvu stranicu. Pobijanje, to dolazi kasnije - na pedesetoj stranici - između reklama za salamu... Pa izvolite birati, gospodine Trevavne. Ali promisli dobro.« Trevavne je vidio kako na debelim Sicilijančevim usnama polako izbija smiješak. U sitnim očicama, okruženim borama sala, vidio je zadovoljenu mržnju. »Sve mi se čini, De Spadante, da si na ovo dugo čekao.« »Otkad znam za sebe, umišljeni gubičaru, baršunasta svinjo. A sad se kupi odavde i učini što sam ti rekao. Jer si isti kao i svi ostali.« Robert Webster je telefonski poziv primio u svom uredu u Bijeloj kući i shvatio da je zacijelo došlo do krize. Glas s druge strane rekao mu je da ima poruku od Aarona Greena i uputu da je preda osobno. Nije mogla čekati, mora se s njim naći u roku od sat vremena. Oko tri. Dogovorili su se i za mjesto: restoran Villa d'Este u George-townu, na katu, u koktelbaru. Villa d'Este bila je suludi konglomerat viktorijanskih miš-maša i talijanske renesanse. Imala je pet katova i gomilama turista servirala ručak. Nitko tko je u Washingtonu nešto značio u Villu d'Este nije stizao prije kasnih večernjih sati, kad nijedan turist nije mogao dobiti rezervaciju bez osobne preporuke senatora. Webster je stigao prvi, što je već i samo za sebe bilo loš znak. Pravilo je Bobbvja Webstera bilo da nikad ne bude onaj koji čeka. Prednost se trenutačno stečene prevlasti i prečesto gubila zbog pomirljivih ali impresivnih izlika zbog kašnjenja. A tako je bilo i kad se, s petnaest minuta zakašnjenja, napokon pojavio i čovjek Aarona Greena. Progovorio je brzim i kratkim rečenicama, izlažući svoje razloge u tonu isprike, no ipak nedvojbeno s visine. Morao je obaviti još tolike susrete; Aaron Green je od njega očekivao da za jedan dan u Washingtonu obavi vraga i sotonu od poslova. No sada ipak njihovoj temi može posvetiti primjerenu količinu svog vremena. Webster ga je gledao, slušao njegove tobože skromne no tako samouvjerene riječi, i najednom shvatio zašto se osjeća tako nelagodno, tjeskobno. Taj je Greenov čovjek bio maher, baš kao i on. I razmjerno mlad, baš kao i on. I upravo se uspinjao kroz labirintski svijet konglomeratne ekonomije, baš kao što se i on uspinjao u kontradiktornom svijetu politike i njezine igre moći. Obojica su se lijepo izražavala, obojica se držala samouvjereno, imali su čvrste unutrašnje orijentire, no ipak su bili poslušni ljudima kojima njihova poslušnost i pripada. Pa ipak je među njima postojala i jedna duboka razlika, i obojica su to znala, i to nije trebalo elaborirati. Greenov je čovjek nastupao s pozicije moći; Robert Webster to nije, a niti je mogao. Nešto se dogodilo. Nešto što je izravno utjecalo na Websterovu vrijednost, na utjecajnost njegova položaja. Negdje je netko donio odluku, na nekakvoj konferenciji ili privatnoj večeri, odluku koja će promijeniti put njegove sadašnje egzistencije. Taj Greenov emisar bio je prvo upozorenje i uzrok dubokog osjećaja tjeskobe što ga je bio obuzeo. Jer je u tome prepoznao prvu odgodu svog simboličnog pogubljenja. Webster je shvatio da je na odlasku. Nije uspio ovladati nužnostima. Najviše čemu se mogao nadati bilo je uredno povlačenje, da spasi što se spasiti dade. »Gospodin Green je vrlo zabrinut, Bobby. Koliko je shvatio, bila je postignuta suglasnost o nekim rješenjima, a da se nitko s njim nije posavjetovao. To ne znači da on očekuje da ga zovete pri svakom donošenju odluke, ali Trevavne je vrlo osjetljivo pitanje.«

»Mi ga naprosto diskreditiramo. Povezujemo s De Spadanteom, i to je sve. Obezmuđujemo njegov pododbor. Nema tu velike priče.« »Možda i nema. Ali gospodin Green misli da bi Trevavne mogao reagirati suprotno vašim predviđanjima. On bi iz svega toga mogao napraviti... baš veliku priču.« »Onda gospodin Green nije stekao točnu sliku. Vrlo važno kako Trevavne reagira, jer ionako nitko neće iznositi nikakve optužbe. Sve će biti samo spekulacije. A u sve to neće biti umiješan nitko od naših... Kako mi to vidimo, toliko ćemo ga kompromitirati da će izgubiti svaku djelotvornost.« »Time što ćete ga povezati s De Spadanteom?« »Nije tu riječ samo o verbalnom povezivanju. Imamo i fotografije - ispale su savršeno. Iz njih je bjelodano da je bio u bolnici u Greenwichu. Snimljene su tajno, i što ih duže gledaš, sve su gore... Roderick Bruce za dva dana pušta prvu od njih.« »Nakon što De Spadantea prebace u New Haven?« Greenov se čovjek oštro zagledao u Webstera, a glas mu je klizio po samoj granici uvrede. »Tako je.« »Onda će i De Spadantea biti puno po novinama? Gospodin Green je shvatio da će ta figura biti maknuta s ploče.« »Ta je odluka potekla od njegovih ljudi, oni to smatraju nužnim. Mi s tim nemamo ništa, osim što je to slučajno povoljno za naše ciljeve.« »Gospodin Green u to baš nije siguran.« »To već pripada u život podzemlja. To ne možemo spriječiti sve i da hoćemo. A s tim fotografijama, valjano potkrijepljenim izjavama dvojice liječnika iz Greenwicha, Trevavne se upliće u čitavo to sranje. I onda je gotov.« »Gospodin Green smatra da je to prepojednostavljeno gledanje na stvari.« »Nije, jer nitko neće ništa ni tvrditi. Kako ti to nije jasno?« Webster je sad posegnuo za tonom nestrpljivog objašnjavanja. No bilo je to beskorisno. Razgovor teško da je bio išta više od ritualnog plesa. Najbolje čemu se Webster mogao nadati bilo je da će Greenov čovjek -radi vlastite zaštite - Greenu prenijeti čitavu strategiju. Možda stari Židov shvati njezine prednosti, pa se predomisli. »Bobby, ja sam samo pomoćnik. Glasonoša.« »Ali ipak shvaćaš prednosti.« Nije to bilo pitanje, nego tvrdnja. »Nisam baš siguran. Taj je Trevavne vrlo odlučan čovjek. Pa bi mogao i ne prihvatiti... sve implikacije i tiho se povući.« »Jesi li ikad vidio kako to izgleda kad u Washingtonu nekog isključe? To treba vidjeti. Može se derati da izdere grlo, no nitko ga ne želi slušati. Nitko ne želi dotaknuti gubavca... Čak ni Predsjednik.« »A što ćemo s njim? S Predsjednikom?« »On je najjednostavniji dio priče. Održat ću zajednički sastanak s njegovim suradnicima, pa ćemo mu zajedno podnijeti jake argumente da se odmakne od Trevavnea. I on će nas poslušati, jer i bez toga ima dovoljno briga. Ostavit ćemo mu da bira - hoće li to izvesti u rukavicama ili zajedljivo. On će se, dakako, odlučiti za ono prvo. Za osamnaest su mjeseci izbori. Vidjet će on u tome logiku. Nitko mu to neće morati crtati.« Dok je Webster govorio, Greenov ga je čovjek gledao gotovo samilosno. »Bobby, došao sam ovamo da ti kažem da sve obustaviš. To su točne riječi gospodina Greena. 'Reci mu da sve obustavi.' Za De Spadantea ga živo briga, veli da ti tu i tako ne možeš ništa. Ali u Trevaynea se ne smije dirati... Tako je rekao. I to je konačno.«

»Ali to je krivo. Sve sam smislio do posljednje pojedinosti. Utrošio sam tjedne i tjedne da bi sve do posljednjeg detalja točno palo na svoje mjesto. Plan je savršen.« »I s njim je gotovo. Pojavio se čitav niz novih momenata. Gospodin Green se sastaje s još trojicom-četvoricom, da se sve to raščisti... Uvjeren sam da ćeš biti obaviješten.« Webster je shvatio koliko ta posljednja rečenica znači odbacivanje. Neće oni njega obavijestiti ni o crnom vragu ukoliko od njega nešto ne žele. Niti se on može probiti u taj novostvoreni krug. Savezništva se mijenjaju ili, obratno, postaju povezanija, konsolidiranija. No ovako ili onako, on je isključen. Webster je pokušao napipati nit spasa. »Ako dođe do kakvih bitnijih promjena politike, mislim da će biti bolje da me o tome smjesta obavijestite. Ne volim pričati priče, ali Bijela kuća je, napokon, središte svega.« »Da... da, naravno.« Greenov je čovjek pogledao na sat. »Meni će biti postavljena mnoga pitanja. I postavit će ih vrlo utjecajni ljudi. Morao bih znati odgovore.« »Prenijet ću to gospodinu Greenu.« »On bi to morao znati.« Webster se pokušao svladati; nije smio stvoriti dojam očaja. »Podsjetit ću ga.« Mene su dakle isključili, pomislio je Webster, i to na način previše kavalirski. Isključili su i Bijelu kuću. Bio je to trenutak za smionost. »Nemoj ga samo 'podsjetiti'. Objasni mu da nas ovdje ima nekoliko koji vitlamo ovako velikim batinama. O nekim aspektima Genessee Industriesa mi znamo više od ikoga. U njemu rado gledamo svoju policu osiguranja.« Greenov je čovjek na ovo naglo podignuo pogled sa stola i zagledao se Websteru ravno u oči. »Bobby, ja baš nisam uvjeren da je to baš sasvim primjeren izraz. 'Polica osiguranja', mislim. Ukoliko ne pomišljaš na dvostruku odštetu, a to je skupo.« Trenutak je ostao visjeti u zraku. Greenov je čovjek rekao Robertu Websteru iz Bijele kuće da je i on figura koju je moguće maknuti s ploče. Webster je shvatio da je već krajnje vrijeme za početak povlačenja. »Daj da to objasnimo, jer nam se previše toga mota. Ja se ne brinem toliko za sebe, jer moja biografija teško da bi i mogla biti bolja. Mogu se vratiti u Akron i birati što mi se svidi. Mojoj bi to ženi bilo najdraže. A i mene živo briga... Ali ima tu i drugih, onih koji možda ne mogu birati što im se svidi. I nitko od njih u biografiji nema Bijelu kuću. Oni bi mogli stvarati probleme.« »Ja sam uvjeren da će sve ispasti kako treba. Za sve vas. Vi ste iskusni ljudi.« »Mislim, nema nas ni tako puno...« »To nam je poznato«, prekinuo ga je izaslanik Aarona Greena. I ta je tvrdnja implicirala mnogo više no što bi se dalo zaključiti po njezinoj suzdržanoj formulaciji. »A sad mi je već vrijeme. Danas me još čeka toliko posla.« »Nema problema. Ja plaćam piće.« »Puno hvala.« Greenov je čovjek ustao od stola. »Uzet ćeš te fotografije od Roda Brucea? Prekinuti svaku priču?« »Njemu to neće biti drago, ali hoću.« »Odlično. Ostajemo u vezi... I, Bobby. U vezi Akrona. Daj počni pisati tu biografiju.«

Posluga je upalila stolne svjetiljke na ostakljenoj Greenovoj verandi punoj lončanica. Vani, prema stražnjoj strani kuće, dva su žućkasta reflektora osvjetljavala zasniježenu tratinu, u jutu umotano grmlje i daleku, sablasno bijelu sjenicu u daljini. Na okruglom staklenom stolu smještenom između bijelog namještaja od kovanog željeza, stajao je srebrni pribor za kavu, a šalice i tanjurići bili su na svome mjestu. Nekoliko metara dalje, na još jednom staklenom stolu - ovaj je bio pravokutan, duži, viši, i prislonjen uza zid stajali su probrani likeri s kristalnim čašama za žestoka pića. Posluga je bila otpuštena. Gospođa se Green bila povukla u svoju šivaonicu na katu. Svjetla u ostatku kuće - s iznimkom samo predvorja i ulaza - bila su pogašena. Aaron Green se spremao održati sastanak. Sastanak s trojicom ljudi, od kojih mu je samo jedan bio gost na večeri. Izvjesni gospodin lan Hamilton. Preostala su se dvojica skupa odvezla u Sail Harbor. Walter Madison će svratiti do zračne luke Kennedv i pokupiti senatora Alana Knappa, koji će doletjeti iz Washingtona. Zatim će se zajedno odvesti u Sail Harbor. I stići oko deset. Sto se i dogodilo. Točno u deset. U šest i deset sva su četvorica ušla u ostakljenu verandu. »Ja ću vam, gospodo, natočiti kavu. A piće - žestice - tamo su. Kad treba nagnuti bocu prema tim sitnim čašicama, nemam više povjerenja u te stare ruke. Osim toga teško više i čitam naljepnice, 410pa se radije ne bih upušao... Vjerojatno bih morao biti sretan što još mogu naći svoju stolicu.« »Ništa tebi ne fali, Aarone, osim što si čudovišno lijen.« lan Hamilton se nasmijao i prišao stoliću s pićem. »Ja ću natočiti.« Walter Madison je prihvatio svoj konjak i sjeo Greenu slijeva. Hamilton je donio Knappovo piće do okruglog stola i stavio ga Greenu zdesna. Senator je smjesta sjeo. Hamilton je tada povukao stolicu nasuprot Aaronu Greenu i učinio isto, ali ne baš smjesta. »Kao da smo sjeli za partiju bridža«, rekao je Madison. »Ili mušku igru poker«, dodao je senator Knapp. »Možda bi najprimjereniji bio bakara.« lan Hamilton je podig-nuo čašu prema Greenu. »U tvoje zdravlje, Aarone... U zdravlje sviju nas.« »I to je primjereno, prijatelju«, odgovorio je Green tihim glasom. »Ovo su vremena kad se traži najbolje zdravlje. Zdravlje i tijela i uma. Napose uma.« Zatim su pili, i Knapp je prvi spustio čašu na stol. Bio je nestrpljiv, ali je znao da je za tim stolom strpljivost roba na najvišoj cijeni. Pa ipak je on bio uvaženi senator, čovjek ovom stolu itekako potreban. Nije imalo nikakva smisla glumiti hladnokrvnost koje nije bilo. On baš nije bio poznat po taktu; takt za nj nije značio baš ništa. »Položit ću svoju prvu kartu otkrivenu na stol, gospodine Hamilton, gospodine Green. Tebe ne isključujem, Walter, ali mislim da je tvoj položaj ovdje donekle sličan mome. Sve što smo čuli glasilo je da... kako da se izrazim, ne smijemo 'iskoristiti slabost' Andrewa Trevavnea. Walter i ja smo o tome raspravili u autu. Nema smisla prikrivati tu činjenicu. Da budem iskren, vrag neka me nosi ako išta više razumijem. Strategija Bobbvja Webstera meni je izgledala kao pravo malo remek-djelo.«

lan Hamilton je pogledao Greena i nakon nekoliko trenutaka kimnuo glavom. Bio je to sasvim malen pokret, ali je njime starom Židovu dao dopuštenje da govori. »Strategija gospodina Webstera je bila pravo malo remek-djelo, senatore«, rekao je Green. »Onako kao što briljanti manevar vojskovođe može dobiti boj - na veliko veselje njegovih vojnika - dok na drugom kraju bojišta neprijatelj kreće u blitzkrieg i dobiva rat.« »Vi smatrate«, upitao je Walter Madison, »da potpuno onemogućavanje Andrewa... nije dovoljno? Protiv koga se to još mi borimo?« Sad je progovorio lan Hamilton. »Waltere, Trevavne je u jedinstvenom položaju. On savršeno razumije što smo učinili, a i zašto. Ako još i nema tvrdih dokaza, to više nego nadoknađuje svojim percipiranjem viših ciljeva.« »To mi nije jasno«, prekinuo ga je Knapp tiho. »Ja ću odgovoriti«, rekao je Green i nasmiješio se Hamiltonu. »Knapp, nas dvojica nismo pravnici. A da jesmo - da ja to jesam - mislim da bih rekao da naš gospodin Trevavne ima samo mrvicu izravno pogubnih optužbi, ali zato čitavu knjižnicu neizravnih dokaza. Jesam li se dobro izrazio, savjetniče Hamilton?« »Bio bi prvi u klasi, Aarone... Ono što je Trevavne učinio bilo je izvan svih očekivanja. On je naprosto odbacio pravila, pravna pravila. A slutim da je to učinio već na početku svoje istrage... Dok smo se mi bavili tisućama pravnih začkoljica, desecima tisuća stavki troškova, proizvodnje i alokacija, Trevavne je pošao u potragu za nečim sasvim drugim. Za pojedincima. Za ljudima na ključnim položajima za koje je ispravno pretpostavio da drže sve u svojim rukama. Ne zaboravite da je on sjajan administrator; to mu priznaju i oni koji ga preziru. On shvaća da mora postojati nekakav obrazac, nekakav proces koji svime time upravlja. Kompanija tako velika i razgranala kao što je to Genessee ne može funkcionirati na razini izvršnog odbora. Napose s obzirom na okolnosti. Zvuči čudno, no prvi su to shvatili ljudi Marija de Spadantea. Oni su počeli namjerno slati kontradiktorne informacije, čekajući da ih u vezi s njima pozovemo. Ali nismo. Oni, dakako, nisu znali što da s tim što su otkrili počnu. De Spadante je počeo praviti grube prijetnje, uznemiravati svakog s kim bi došao u vezu... Toliko o De Spadan-teu.« »Morat ćete mi oprostiti, gospodine Hamilton.« Knapp se nagnuo iz svoje sjedalice od bijelo obojenog kovanog željeza i s jastucima s tiskanim cvjetnim uzorkom. »No sve što ste rekli vraća nas na rješenje Bobbvja Webstera... Vi velite da je Trevavne skrpao informacije koje su ugrozile sve što smo učinili - može li i biti boljeg trenutka za njegovu diskreditaciju? Diskreditiramo li njega, diskreditirali smo i sve njegove dokaze. Ili bar koliko je dovoljno za našu svrhu.« »Zašto ga ne ubiti?« zagrmio je preko stola duboki glas Aarona Greena. Bilo je to Ijutito pitanje od kojeg su se Madison i Knapp skamenili. Kod Hamiltona se nije vidjela nikakva rekacija. »To vas je zdrmalo, ha? A zašto? To je možda neizgovorena misao... Ja sam vidio smrt iz veće blizine od ikoga za ovim stolom, i ona me više ne šokira. Ali ja ću vam reći zašto to ne bi bilo dobro, baš kao što ne bi bilo dobro rješenje ni tog kramara Webstera... Jer su ljudi poput Trevaynea opasniji mrtvi i prisilno umirovljeni negoli u djelatnom životu.« »Zašto?« upitao je Walter Madison. »Zato što iza njih ostaje baština«, odgovorio je Green. »Oni postaju polazišna točka za kojekakve križare. Oni su mučenici, simboli. Zbog njih se kote nezadovoljni štakori, pa

se množe i grickaju nam temelje. A mi nemamo vremena da im raskapamo gnijezda.« Aarona je vlastiti bijes toliko uzrujao da su mu se stare ruke počele tresti. Glas lana Hamilton bio je miran, no ipak zapovjednički. »Nemoj se uzrujavati, Aarone. Time se ništa ne postiže... Ali je on, znate, u pravu. Nemamo vremena za takve pothvate. Oni ne samo da nam rasipaju snagu, nego i ne mogu uspjeti. Ljudi poput Trevavnea vode iscrpne bilješke... Bolje da se okrenemo temeljnom pitanju. Pred njim ne možemo zatvoriti oči, a niti ga zaobići. Moramo shvatiti i prihvatiti vlastite motive... U svjetlu onog što mi je poznato, obraćam se prvenstveno senatoru i Aaronu. Ti si, Walter, kasno stigao na poprište, pa tvoj doprinos, iako neprocjenjiv, ipak nije bio dugoročan.« »To mi je poznato«, odgovorio je Madison tiho. »Mnogi bi nas nazvali distributerima moći, i bili bi u pravu. Mi raspodjeljujemo vlast putem političkog tijela. I makar smo za svoje djelo donekle namireni veličanjem vlastitog ega, ipak nas na sve to ne tjera ego. Mi, dakako, vjerujemo u sebe, ali samo kao u sredstva za postizanje svojih ciljeva. Sve sam to objasnio - dakako, vrlo apstraktno - i Trevavneu, i vjerujem da bi se on dao uvjeriti u našu iskrenost.« Knapp je zurio u staklenu ploču stola i slušao. Najednom je naglo zabacio glavu i u nevjerici pogledao Hamiltona. »Sto ste učinili?« »Da, senatore, na to se napokon sveo razgovor među nama. Jeste li šokirani?« »Jeste li poludjeli?« »Zašto?« upirao je Aaron Green oštro. »Jeste li učinili nešto čega se stidite, senatore? Brinite li se više za sebe nego za naše ciljeve? Jeste li vi jedan od nas, ili ste možda nešto drugo?« Green se nagnuo iz stolice, a na dršku šalice za čaj zadrhtala mu je ruka. »Nije tu riječ o stidu i nestidu. Nego o krivoj procjeni situacije, gospodine Green. Vi djelujete kao privatni pojedinac, ja sam izabrani zastupnik. Prije nego što me pozovu na odgovornost, želim vidjeti rezultate. A do toga još nismo došli.« »Bliži smo tome nešto što mislite«, rekao je Hamilton tiho, kao kontrapunkt i Greenu i Knappu. »Ja za to ne vidim nikakvog dokaza«, odgovorio je senator. »Onda se niste osvrnuli oko sebe.« Hamilton je podignuo čašu s pićem i štedljivo srknuo. »Sve čega smo se dotaknuli, svako područje kojim smo upravljali, zbog naše je skrbi postalo bolje. To se ne može zanijekati. Mi smo zapravo izgradili financijski temelj takvih dimenzija da on već utječe na čitave segmente zemlje. I gdje god se osjetio njegov utjecaj, popravili smo status quo. Pokazali smo brigu za manjine - pa i za većinu. Zaposlenost je porasla, socijala pala, rast se proizvodnosti nastavio bez zastoja. Plod je toga bio napredak mnogih segmenata nacionalnog interesa. Naš je vojni ugled neupitno porastao; čitave su pokrajine ostale na visokoj dohodovnoj razini, bezbolno su provedene društvene reforme na području stambene politike, školstva i zdravstva, gdje god bi se osjetio Genesseejev dirigentski štapić... Pritom smo dokazali da možemo stvoriti društvenu stabilnost... Hoćete li zanijekati taj rezime, senatore? Tom smo cilju i težili.« Knapp je ostao zapanjen. Hamiltonovo brzo nizanje stavaka ga je zapanjilo i stvorilo u njemu dotad nepoznat osjećaj samouvjerenosti - možda čak i identifikacije. »Možda sam stajao preblizu washingtonskoj mašineriji; vi očito imate bolji pregled.«

»Dopuštam. Ali bih i dalje volio da mi odgovorite na pitanje. Hoćete li zanijekati te činjenice... na temelju onog što ste otkrili?« »Ne, ne vjerujem da bih...« »Ne biste ni mogli.« »Dobro, ne bih ni mogao.« »Zar onda ne vidite logični izvod?... Zar vam nije jasno što smo učinili?« »Naveli ste mi naše uspjehe i ja to prihvaćam.« »Ne samo uspjehe, senatore. Naveo sam i vodeće funkcije izvršnog dijela vlasti... Uz našu pomoć. I baš je to razlog zbog kojega kanimo, nakon iscrpnog razmatranja i brze ali temeljite analize, Andrewu Trevavneu ponuditi mjesto predsjednika Sjedinjenih Država.« Nekoliko trenutaka nitko nije prozborio ni riječi. lan Hamilton i Aaron Green uvalili su se u naslonjače i pustili novopridošle da do kraja apsorbiraju vijest. Napokon je progovorio Knapp, a glas mu je bio protkan nevjericom. »To je najapsurdnija tvrdnja što sam je čuo u životu. Zacijelo se šalite.« »A ti, Waltere?« Hamilton se okrenuo Madisonu koji je sjedio i zurio u čašu. »Kako ti na to reagiraš?« »Ne znam«, odgovorio je odvjetnik polako. »Još se to trudim probaviti... S Andrevvom sam bio blizak mnoge godine. I mislim da je riječ o iznimno nadarenom čovjeku... Ali ovo? Jednostavno ne znam.« »Ali zato mislite«, rekao je Aaron Green, ali nije pogledao Madisona, nego Knappa. »I znate se poslužiti maštom. A naš 'izabrani zastupnik' reagira samo na 'apsurde'.« »I to zbog valjanih i dostatnih razloga!« obrecnuo se Alan Knapp. »On nema političkog iskustva, nikad nije čak ni bio registrirani član nijedne stranke!« »Ni Eisenhower nije imao iskustva«, odgovorio je Green. »I obje su ga stranke pokušale dobiti za sebe.« »Nema ni ugleda.« »Tko ga je na početku imao manje od Harrvja Trumana?« odvratio je Židov. »Eisenhower je bio svjetski poznat i silno omiljen. Truman je odrastao na naslijeđenom poslu. To su krivi primjeri.« »Postati poznat danas nije nikakav problem, senatore«, ubacio se Hamilton, neodoljivo miran. »Do nacionalnih nam konvencija ostaje još trinaest mjeseci, a do izbora još osamnaest. U tom bi se razdoblju Andrevv Trevavne mogao reklamirati silno uspješno. On ima sve kvalifikacije za postizanje najviših rezultata... Ključ svega nije ni političko iskustvo ni stranačka pripadnost - oni, dapače znadu biti i smetnja. Nije važan ni trenutačni ugled - koji je kod njega, usput rečeno, možda i veći nego što mislite, senatore. Nije važno ni apstraktno mišljenje, ni popularnost... Važni su glasački blokovi. Prije i poslije konvencija u koje se odlučimo uključiti. A te će blokove isporučiti Genessee Industries.« Knapp je nekoliko puta otvorio usta da progovori, ali je svaki put stao, kao da opet sve nanovo promišlja, te pokušava naći riječi kojima bi izrazio svoju zapanjenost. Napokon je raširio ruke preko staklenog stola. Bila je to vrhunska gesta samosvladavanja. »Zašto? Zašto biste to zaboga htjeli, kako vam je to uopće palo na um?« »Napokon ste počeli misliti, 'izabrani zastupnice.'« Aaron Green ga je potapšao po lijevoj nadlanici. Senator je hitro povukao ruku sa stola.

»Jednostavno rečeno, senatore, naš je sud da bi Trevavne mogao postati neobično sposobnim predsjednikom. Moguće čak i briljantnim. On bi, napokon, našao vremena da se pozabavi aspektima svog položaja za koji je malo predsjednika u ovom stoljeću imalo zanimanja. Vremena za razmišljanje, koncentriranje na vanjske odnose, pregovore i dugoročnu politiku... Je li vam ikad palo na pamet zašto nas naši globalni protivnici nadigravaju? Sve je znate, sasvim jednostavno. Mi od tog jednog čovjeka što sjedi u Ovalnom uredu očekujemo daleko previše. On je rasut na tisuću stvari. I nema vremena za razmišljanje. To je, vjerujem, najbolje izrazio Francuz Pierre Larousse, još u devetnaestom stoljeću... Naš je oblik bolji, viši od svih, ali ipak ima jednu značajnu nesavršenost. Svake četvrte godine za predsjednika moramo izabrati Boga.« Walter Madison je pažljivo promatrao Hamiltona. Kao dobar odvjetnik opazio je kvantni skok, i njegov mu odgoj nije dao da pusti da to samo otklizi. »lan, jeste li i na minutu povjerovali da će Trevavne prihvatiti uvjet da se većina domaćih problema rješava izvan sfere odlučivanja njegova predsjedništva?« »Sasvim sigurno ne.« Hamilton se nasmiješio. Prihvatio je foren-zični izazov. »Zato što s većinom i tako ne bi bilo problema. Ili, drukčije rečeno, ne bi se ni dopuštalo da se glavni problemi razviju do danas uobičajenog stupnja. Pitanja koja iritiraju ljude opet su sasvim nešto drugo. Svaki ih predsjednik prepušta drugom i izriče primjerene palijativne tvrdnje. Za njih ne treba mnogo vremena, a dobre su za produciranje u ulozi vođe.« »Jasno vam je, gospodine Hamilton, da niste i stvarno odgovorili na moje pitanje.« Knapp je ustao iz naslonjača i prišao čašama. »Postoji smo jedno po čemu se zna hoće li čovjek postati predsjednikom. Bio on dobar, loš ili briljantan, najvažnije ga je stvoriti... A nešto je sasvim drugo izabrati baš ovog ili onog određenog pojedinca za svog odabranog kandidata. Taj izbor mora ipak odražavati nešto više od idealističkog uvažavanja. A s obzirom na okolnosti, i na to da je riječ o čovjeku koji je iskazao toliku odlučnost u nastojanju da bude svoj, ja bih svakako želio znati zašto Trevavne... Da, gospodine Green, mislim da je to apsurdno!« »Zato što, gospodine Izabrani Zastupnice, kad skratimo sve te brbljarije, mi zapravo i nemamo što birati.« Green se okrenuo u stolici i podignuo pogled na Knappa. »Ta će vam se apsurdna ideja više svidjeti kad vas s vašeg mjesta otjeraju kao lopova.« »Moja je reputacija besprijekorna.« »Vaši suradnici baš i nisu. Držite me za riječ.« Green se opet okrenuo stolu i drhtavom rukom dohvatio hladnu kavu. »Ovakav je razgovor besmislen«, rekao je Hamilton i prvi put pokazao da se ljuti. »Trevavnea nikad ne bismo izabrali - i tebi je to, Aarone, dobro poznato - da ne smatramo da za taj posao ima kvalifikacija. Već smo utvrdili da je izvanredan administrator, a baš se to od predsjednika i traži.« Knapp se vratio stolu, a Aaron Green je pogledao Hamiltona i progovorio tiho, ali sa silnim emocijama. »A ti znaš što ja tražim. Za ništa me drugo nije briga, niti će me ikad biti. Ne želim da se u to upliću nikakvi kramari. Tažim moć. I to je sve.« Walter Madison je gledao starca i pomišljao kako je shvatio. Čuo je glasine da Green potiho financira logore za vježbanje Židovskog obrambenog saveza. I znao je da to nisu samo glasine. Ipak ga je sve to uznemirilo. Okrenuo se Hamiltonu i tako oduzeo riječ Knappu, koji se baš spremao progovoriti.

»S Andrewom još očito nitko nije razgovarao. Po čemu mislite da će prihvatiti? Ja osobno ne vjerujem da hoće.« »Nitko tko ima talenta i bar malo taštine neće takvoj prilici okrenuti leda. A Trevavne ima i jedno i drugo. Baš kako i treba. Jer ako je talent autentičan, taština slijedi sama za sebe.« Hamilton je odgovorio Madisonu, ali iz tog odgovora nije isključio ni Knappa. »U prvi čas njegova reakcija neće biti drukčija od senatorove. Apsurdno. No to će biti u skladu s našim očekivanjima. Ali u roku nekoliko sljedećih dana mi ćemo mu pokazati bjelodano, profesionalno, da je riječ o ostvarljivoj ideji, da je to u dosegu naših mogućnosti... Dovest ćemo mu glasnogovornike sindikata, poslovnih krugova, znanosti. Počet će ga nazivati vodeće .političke figure iz svih dijelova zemlje, da mu vele kako su zaintresirani - što još dakako ne znači i punu potporu, ali zainteresirani - za njegovu kandidaturu. Iz tih će susreta onda izniknuti i praktična strategija kampanje. Za sve će odgovornost preuzeti Aaronova agencija.« »Već ju je preuzela«, rekao je Green. »Već tri moja najpouzdanija čovjeka rade iza čvrsto zaključanih vrata. Svi su najbolji od najboljih, i svi dobro znaju, ako nešto procuri, da će još moći samo kopati kanale.« Knappova je zapanjenost rasla u razmjeru s neobičnošću informacije. »Već ste sve i pokrenuli?« »Naša je funkcija, senatore, da budemo tri koraka ispred sutrašnjice«, odgovorio je Hamilton. »Vi zacijelo ne možete jamčiti da će se s tim složiti svi: i sindikati, i poslovni krugovi, i politički vođe.« »Itekako to možemo jamčiti, a ljudi s kojima smo razgovarali s tim su se već složili. Potražili smo ih potpuno tajno, i oni su zapri-segnuli da će šutjeti sve dok im ne kažemo. Oni su zaduženi za pokret iz baze. I ta ih je zamisao, u velikoj većini, oduševila.« »Pa to je... to je...« »Znam, apsurdno«, dovršio je Green Knappov usklik. »Vi mislite da Genessee Industries vode washingtonski birokrati? Idioti? Govorimo o možda dvije-tri stotine ljudi, možda o nekoliko gradonačelnika, guvernera. A naše su platne lista nekoliko tisuća puta duže.« »A što je sa Zastupničkim domom, Senatom? Pa oni su...« »Zastupnički je dom pod kontrolom«, prekinuo ga je Hamilton. »A Senat?... Zbog toga smo se večeras i našli.« »Ja?« Knappove su se ruke još jednom našle na staklenom stolu ispred njega. »Da, senatore.« Hamilton je progovorio s hladnom uvjerenošću. »Vi ste odani član Kluba. A na glasu ste i kao skeptik. Jednom su vas u novinama nazvali 'nepredvidljivim senatskim skeptikom'. Vi ćete biti naš ključni čovjek u kuloarima.« »U suprotnom«, dodao je Aaron Green i to popratio odgovarajućom gestom, »puf!« Senator Knapp nije dalje inzistirao na temi. Walter Madison se morao nasmiješiti starom Židovu, ali mu je smiješak, čim je progovorio, brzo izblijedio. »Uzmimo, hipotetski, da je sve što ste rekli moguće. Čak i vjerojatno. A što ćemo i kako s trenutačnim predsjednikom? Stekao sam dojam da se on kani natjecati i za drugi mandat.« »Ta odluka još nipošto nije konačna. Njegova su žena i obitelj jako protiv toga. I, ne zaboravite, Genessee Industries mu je skinula mnoge velike brige s vrata. Brige koje lako

možemo ponovno stvoriti. I napokon, ako već dođe do toga, imamo liječničke izvještaje koji ga mogu dokrajčiti mjesec dana prije izbora.« »Jesu li istiniti?« Hamilton je spustio pogled. »Djelomično. Ali mislim da je to irelevantno. Mi ih imamo - to je relevantno.« »Drugo pitanje. Ako Andrew bude izabran, kako ga kontroliramo? Čime ga možemo spriječiti da nas sve ne baci van?« »Svatko tko sjedne u predsjednički stolac u trenutku nauči najvažniju pouku«, odgovorio je Hamilton. »A to je, da je riječ o naj-pragmatičnijem poslu na svijetu. Jer mu treba i zadnja mrvica pomoći do koje može doći. Umjesto da nas baca van, dotrčat će da mu pomognemo i nagovarati nas da se vratimo iz mirovine.« »Mirovine?« Knappova je zbunjenost bila da veća i nije mogla biti, ali je zato izraz Waltera Madisona odavao da je shvatio. »Da. Mirovine, senatore. Walter to zna. Morate pokušati pohvatati nijanse. Trevavne nikad neće prihvatiti prijedlog ako zna da ga je smislio Genessee. A naša će pozicija biti sasvim jasna. Mi se nećkamo, ali će napokon dobiti našu potporu, našu pomoć, on je jedan od nas. On je proizvod tržišta. Kad jednom bude izabran, mi kanimo zauvijek napustiti scenu, i ostatak života proživjeti u zasluženoj udobnosti. U to ćemo ga i uvjeriti... Ako mu zatrebamo, mi smo tu, ali bi nam bilo draže da nas ne zove... Ali se razumije da nam nije ni na kraj pameti da odemo.« »A kada to shvati«, sažeo je sve Walter Madison, odvjetnik i pravni zastupnik, »već će za sve biti prekasno. I tako dolazimo do sjajnog kompromisa.« »Baš tako«, suglasio se lan Hamilton. »Moji ljudi iza čvrsto zatvorenih vrata već su skovali vrlo jaku predizbornu parolu... 'Andrew Trevavne, etiketa kvalitete'.« »Čini mi se da su to negdje ukrali, Aarone«, rekao je Hamilton. Dok je čitao novinski članak, Trevayne je osjetio kako se preko njega prelijeva val olakšanja. Nikad nije ni mislio da bi ga mogla ispuniti tolika radost - a druge riječi za to i nije bilo - zbog nečije smrti, nečijeg brutalnog umorstva. Ali se baš to dogodilo, i sad ga je čitavog obuzeo osjećaj oslobođenja. »Šef podzemlja ubijen iz zasjede kraj svoje kuće u New Havenu.« Članak se dalje nastavljao pričom o tome kako su Marija de Spadantea, dok su ga prebacivali iz bolničkih kola u njegov dom na Hamden Terraceu, šestorica ljudi, koji su čekali s obje strane kuće, oborili na tlo i na nj otvorili paljbu. Pritom nije stradao nitko od prisutnih, ni od onih koji su nosili nosila, ni itko drugi. Policijski su vrhovi nagađali da je ubojstvo obavljeno po višestrukoj »narudžbi šefova« kojima se baš nije sviđalo što De Spadante širi svoje veze izvan područja Connecticuta. Nije bila nikakva tajna da je De Spadante, čijeg je brata, po navodima optužnice, ubio vojni časnik -bojnik Paul Bonner ozlovoljio mafijske poglavice svojim sudjelovanjem u državnim građevinskim radovima. Čini se da je među silama podzemlja došlo do općeg slaganja da je De Spadante prekoračio svoja ovlaštenja, te da svojim washingtonskim pothvatima sa svih strana navlači opasnost na organizirani kriminal. Usputni je aspekt priče bio da je to ubojstvo usred bijela dana poprilično ojačalo uvjerljivost tvrdnje bojnika Paula Bonnera da je, prije nego što je ubio Augusta de Spadantea, brata spomenutog, bio napadnut. Bonnerov vojni pravni savjetnik, koga su

nazvali u Arlington, izjavio je kako je to umorstvo u New Havenu još jedan dokaz da je njegov klijent upao u unakrsnu vatru gangsterskoga rata, te da se bojnik Bonner sjajno ponio u svom nastojanju da Andrewa Trevavnea obrani od napada. Gospodin Trevavne, istaknuo je članak, predsjednik je pododbora koji istražuje odnose korporacija i Ministarstva obrane, dok je za De Spadantea poznato da je profitirao od nekoliko pentagonskih ugovora. Slijedile su četiri fotografije Marija De Spadantea u raznim fazama njegove karijere. Dvije su bile iz policijske kartoteke i snimljene u razmaku od petnaest godina, treća u noćnom klubu početkom pedesetih, dok je na četvrtoj bio s bratom, Augustom, i obojica su stajala ispred građevinske dizalice, cereći se cezarskim cerom. Sve je ispalo tako dobro, pomislio je Trevavne. Ugasiš jedan život i uklonio si toliko zlo. Spavao nije - ili ako jest, to i nije bio san - sve otkako je otišao od De Spadanteove bolničke postelje. Stalno se pitao je li sve to vrijedno svega toga. I odgovor je stalno postajao sve glasniji i sve jasniji ne. Napokon je morao priznati da se De Spadante o njega ipak očešao, da ga je ipak kompromitirao. Talijan je uspio zato što ga je natjerao da počne odvagivati vrijednosti, razmišljati o strašnoj cijeni. O onom što je De Spadante zvao rifiuti. O smeću koje će pokopati njegovu ženu i djecu, o smradu koji će se za njim vući godinama. Za nj sve to nije bilo vrijedno te cijene. I on je neće platiti za pododbor koji nije želio, za volju Predsjednika koji ga nije ničim zadužio, za Kongres koji je dopuštao da ljudi poput De Spadantea kupuju i prodaju njegov utjecaj. A i zašto bi? Neka je plati netko drugi. A sad je s dijelom toga bilo gotovo. Sa De Spadanteom je gotovo. I sad se može opet vratiti na izvještaj pododbora na koji se, nakon odlaska iz Chicaga, bacio s tolikim žarom. Nakon odlaska od lana Hamiltona. Prije tri dana ništa mu nije izgledalo tako nužno, tako životno važno. Optužba za ubojstvo dignuta protiv Paula Bonnera bila ga je malo smela, ali svaki trenutak neispunjen tom brigom vraćao ga je na izvještaj. Tada ga je bio obuzeo osjećaj - prije tri dana - da je od svega najvažnije vrijeme. Taj se izvještaj mora dovršiti i njegov sažetak poslati u najviše vrhove vlasti najbrže što je to u ljudskoj moći. Pa ipak sad, dok je zurio u bilježnice ispunjene bilješkama o Genesseeju i složene u hrpu kraj smotanih novina, otkrivao je kako osjeća čudan nedostatak volje da se ponovno baci na posao od kojeg se odmaknuo prije tri dana. Stigao je do svoje rijeke Stiks i vratio se. Kao Haron i on je prevozio duše umrlih preko nemirnih voda, i sad mu je trebao odmor, i mir. Bar je na neko vrijeme morao izaći iz donjeg svijeta. A taj je donji svijet bio svijet Genessee Industriesa. No je li baš? Ili je to možda samo plod krajnjih nastojanja zabludjelih ljudi koji u jednom nerazumnom dobu traže razumna rješenja? Bilo je tek devet i petnaest ujutro, ali je Trevavne ipak odlučio ostatak dana proglasiti slobodnim. Možda mu zapravo treba samo jedan bezbrižan dan - dan bez briga - da ga provede s Phvllis. Da ponovno napuni baterije. ** Roderick Bruce je bacio novine preko čitave sobe i opsovao zidove od modroga velura. Taj ga je uskurčeni kurvin sin zajebao do daske! Taj ga je mesar iz Corn Belta vodao na žnorici, a onda ga opalio nogom u jaja i trk natrag u Bijelu kuću!

... zbog tog ubojstva tvrdnje bojnika Paula Bonnera zvuče mnogo uvjerljivije... napadnut prije nego što je ubio... uhvaćen u unakrsnu vatru gangsterskoga rata... izvrsno se ponio... Bruce je rukom pomeo stvari na pladnju s doručkom i sve ih smandrljao na pod. Nogom je zbacio posteljinu s kreveta - njegovog i Alexovog - i skočio na limunskožuti japanski sag. Čuo je dvorkinjine korake. Trčala je hodnikom prema njegovoj sobi. Zade-rao se koliko ga grlo nosi: »Da nisi ušla, ti crna pičketino!« Razderao je svoju pidžamu Angkor Wat - od čiste svile, Alexov dar - dok ju je svlačio preko glave. Ležao je gol na mekom sagu i nogom doticao prevrnutu šalicu za kavu. Pružio je prema njoj ruku, dohvatio je i smrskao o noćni ormarić od oniksa. Sjeo je za pisaći stol i uspravio gola leđa, pa ih čvrsto pritisnuo o naslon. Mišići su mu bili napeti, stav krut. Bila je to vježba kojom se često tjerao na disciplinu. Da stekne vlast nad preobiljem osjećaja. Jednom je to zgodom pokazao i Alexu, jedne rijetke večeri kad su se svađali. Oko nekakve gluposti, posve beznačajne... oko njegova cimera, to jest. Oko tog prljavog sustanara iz Alexova starog stana u 21. ulici. Tog prljavog, smrdljivog cimera koji je zamolio Alexa da ga odveze do Baltimora zato što ima previše stvari za vlak. Te su se večeri svađali. Ali je Alex napokon shvatio kako ga taj prljavi, smrdljivi cimer iskorištava, i tako ga je nazvao i rekao mu jedan apsolutni ne. Nakon tog telefonskog razgovora Alex je i dalje bio uzrujan, pa mu je Rod - Roger - pokazao tu vježbu za pisaćim stolom u spavaonici, našto je Alex prasnuo u smijeh. Bio je to veseli smijeh; Alex je zapravo bio u prpošnom raspoloženju. Rekao mu je da je ta vježba discipline gotovo čisti hinduski kantamani, drevna vjerska kazna za dječake koje bi svećenici uhvatili u masturbiranju. Bruce je svoja gola leđa pritisnuo još jače uz naslon. Osjetio je kako mu se glave čavlića modre baršunaste presvlake urezuju u meso. Ali je pomoglo, izbistrilo mu misli. Bobby Webster mu je dao dvije fotografije na kojima su bili Trevayne i De Spadante zajedno, u bolničkoj sobi potonjeg u Greenwichu. Na prvoj je fotografiji Trevavne očito nešto objašnjavao gangsteru u postelji. Na drugoj je Trevavne očito bio ljut -zbog nečeg »ozlovoljen«, vjerojatno bi bio točniji opis - nečim što je De Spadante upravo rekao. Webster mu je kazao da s tim pričeka sedamdeset dva sata. To je bilo važno. Tri dana. Bruce će to shvatiti. A onda ga je sutradan popodne Webster počeo telefonski tražiti po čitavom gradu. Suradnik je Bijele kuće bio u panici - najvećoj koju si je uopće mogao dopustiti. Tražio je da mu vrati fotografije, i prije nego što je i mogao čuti željeni odgovor, počeo prijetiti osvetom Bijele kuće. I kleo se da će mu isposlovati pritvor po Predsjednikovoj direktivi ako se u tisku pojavi makar ijedna riječ koja bi aludirala na Tre-vavneov posjet De Spadanteu. Roderick Bruce se malo opustio, tako da su mu se leđa odlijepila od naslona. Prisjetio se Websterovih točnih riječi kojima ga je zapitao hoće li te fotografije ikako utjecati na optužbu Paula Bon-nera zbog ubojstva. »Ni najmanje. To nema veze, sve ostaje po starom. To držimo pod kontrolom sa svih strana.« Ali tu nikakve kontrole nije bilo. Nije uspio čak ni dovesti u red vojnog Bonnerova branitelja. Pentagonskog!

Bobby Webster mu nije lagao: izgubio je moć. Bio je nemoćan. Mogao je i dalje glasno prijetiti, ali nije imao snage da te prijetnje i provede. A ako je Roger Brewster iz Eriea, Pennsvlvanija, išta naučio u kozmopolitanskom svijetu washingtonskog sustava, onda je to bilo pravilo da nemoćnog čovjeka treba smjesta iskoristiti, napose ako je riječ o čovjeku koji je svoju moć izgubio tek nedavno. Ili, određenije, o čovjeku koji je nemoćan, i koji je izgubio moć, i koji je blizak izvoru moći i još bliži izvoru panike. Iza takvog se čovjeka obično krije vražija priča. A Bruce je znao i kako da do nje dođe. I zato je te fotografije dao prekopirati. Brigadni general Lester Cooper gledao je kako čovjek s torbom za spise korača stazom prema svom automobilu. Vermontski je snijeg bio dubok, a staza loše očišćena. Ali je zato prilazni put bio u redu. Sniježna je ralica obavila lijep posao sve do ceste. A automobil je promatranog bio težak i s golemim sniježnim gumama. Sve će se završiti dobro. Kod takvih ljudi sve uvijek završava dobro. Kod ljudi koji rade u neboderima za druge ljude poput Aarona Greena. Oni šeću kroz urede u oblacima s mekim sagovima i mekom rasvjetom. Oni tiho govore u telefon i navode zamršene brojke - počesto s decimalnim znamenkama, i onda još i postotcima tih decimalnih znamenaka. Oni se bave detaljima koje u brigadnom generalu Lesteru Coo-peru izazivaju čistu stravu. Gledao je kako veliki automobil skreće na maleno parkiralište i zatim niz prilazni put. Čovjek mu je mahnuo, ali nije bilo ni smiješka ni prijateljskog osjećaja. Ni zahvalnosti što je bio dočekan gosto-Ijubljivo, unatoč tome što je stigao neočekivano i nenajavljen. Detalji. A novosti koje je taj čovjek donio u farmersku kuću u Rutlandu bile su pune suptilnih detalja koje Lester Cooper neće nikada razumjeti. Ali, napokon, oni od njega i nisu tražili da nešto shvati, nego samo da primi k znanju i izvrši što mu je rečeno. Za dobro sviju. Pentagon će od toga imati više koristi od ijednog drugog ogranka državne vlasti, u to može biti siguran. Andrew Trevavne, predsjednik Sjedinjenih Država. To je nevjerojatno. To je apsurdno. Ali ako je čovjek koji se stigao od Aarona Greena rekao da je to realna opcija, onda je Andrew Trevavne već na pola puta do Bijele kuće. Lester Cooper se okrenuo od puteljka i krenuo natrag prema kući. Kad je stigao do debelih dvodijelnih vrata, s donjim i gornjim polukrilom, predomislio se i skrenuo lijevo. Sniježna je prašina ležala razrahljena na tvrdoj podlozi i noge su mu tonule do gležnja. Na njima nije imao ni čizme ni kaljače, ali ga vlažna studen nije brinula. Sjećao se one zime četrdeset četvrte, kad je skakao s tenkova u sniježnoledeni mulj, pa ga to ni tada nije brinulo. Patton, George Patton, nije se prestajao derati na nj: »... Cooperu, ti glupi kujin sine! Obuj propisane čizme! Idemo golom guzicom ravno u švap-sku zimu, a ti misliš da je proljeće u Georgiji! I što se ceriš tako veselo, kao da si pojeo govno!« On mu je odgovorio vikom, sve uz smiješak, naravno. Čizme su mu smetale pri upravljanju tenkom. Cipele su bile super. Patton.

Smirivalo bi dušu da sad može nazvati Roberta Webstera i čuti sve što on zna, ali to više nije bilo moguće. Čovjek koji je došao od Aarona Greena u tom je pogledu bio sasvim jasan. Webster je stavljen na led. Nikome, dakako, još ništa ne treba govoriti. Ali s Bobbvjem se Websterom nije smjelo ni razgovarati. Ni o čemu. Cooper s Webste-rom nije smio ni započinjati ni održavati komunikaciju. Pitao se što je to Webster učinio. Ali to i nije bilo važno. To ga zapravo više nije ni zanimalo. Želio je samo da napokon obavi svoj dio posla pa da se vrati u Rutland i ostatak svojih dana provede u miru. Neopterećen detaljima. Naprosto ga više nije bilo briga. Obavit će još taj posao za Greena - toliko mu još duguje. Duguje to i Genessee Industriesu i svim svojim uspomenama, svim svojim ambicijama. Duguje to čak i Paulu Bonneru, sirotom kujinom sinu. Bonner je bio žrtvovana figura, nužna žrtva, koliko je shvatio. I jedina mu je nada, da ne povjeruješ, bila nada u predsjedničko pomilovanje. Pomilovanje predsjednika Trevavnea. Zar to nije ironija? Prokleti detalji... »Gospodin Trevavne?« »Da.« »Ovdje Bobby Webster. Kako ste?« »Dobro. A vi?« »Malo zdrmano, žalim. Mislim da sam vas doveo u trulu situaciju, u vrlo loše priče.« »Što je bilo?« »Prije nego što u to uđemo, volio bih da jedno bude jasno, hoću reći, to izričito naglašavam... Za sve sam samo ja odgovoran. I nitko drugi. Jeste li me shvatili?« »Jesam... Mislim da jesam.« »Dobro. Jer je to vraški važno.« »Sad sam siguran da jesam. Što je bilo?« »Vaš odlazak u Greenwich. Neki dan do De Spadantea. Bili ste viđeni.« »Da?... To je problem?« »Ima toga još, ali je u prvom redu to.« »Zašto bi to bilo tako važno? Nismo to vješali o velika zvona, to je istina, ali s druge strane, nismo to ni skrivali.« »Ali to niste spomenuli novinarima.« »Nisam mislio da je to nužno. Moj je ured dao kratku izjavu kako se nasiljem ništa ne rješava. To su i dobili. To je napisao Sam Vicarson, a ja odobrio. Ali se tu i dalje nema što skrivati.« »Možda nisam bio dovoljno jasan. Stvara se dojam da ste vi i De Spadante održali tajni sastanak... Čak su vas i fotografirali.« »Kako? Gdje? Ne sjećam se nikakvog fotografa. Na parkiralištu je, jasno, bilo puno ljudi...« »Nije to bilo na parkiralištu. Nego u sobi.«

»U sobi? Sto, kvragu... O? O, blagi Bože! Datulje.« »Što je sad to?« »Ništa... I što sad s tim fotografijama?« »Mogle bi vam škoditi. Vidio sam ih. Dvije, zapravo. Vi i De Spadante zadubljeni u teške razgovore.« »I bili smo. Gdje ste ih vidjeli?« »Kod Roda Brucea. On ih je dobio.« »Od koga?« »To ne znamo. Ne želi nam odati izvor, pokušavali smo to već i prije. I sutra sve kani objaviti. Prijeti da će svi doznati za vaše veze s De Spadanteom. A to je, usput rečeno, loše i za Bonnera.« »Dobro... što hoćete da učinim? Očito vam je nešto na umu.« »Kako mi na to gledamo, priču možete ispuhati samo tako da progovorite prvi. Dajte izjavu da se De Spadante želio s vama naći, da ste se vidjeli dva dana prije nego što je ubijen. I želite to objaviti za dobro bojnika Bonnera... Izmislite da je rečeno što god želite. Pregledali smo sobu - nije bilo mikrofona.« »Nisam baš siguran da sam vas razumio. Što hoće taj Bruce? I kakve sve to veze ima s Paulom?« »Već sam vam rekao... Žalim, ali ovdje sam imao trulo jutro... Bruce misli da je to još jedan čavao u Paula Bonnera. Ako vi i De Spadante i dalje razgovarate... onda baš nije vjerojatno da vas je prošlog tjedna htio ubiti, kako to tvrdi Bonner.« »Shvaćam... No dobro, dat ću izjavu, I pobrinuti se za Brucea.« Trevavne je pritisnuo vilicu na nekoliko sekundi, pa je otpustio i okrenuo broj. »Sama Vicarsona, molim. Ovdje Trevavne... Sam, vrijeme je za Brucea. Ne, ne ti. Ja... Nađi mi gdje je, pa me nazovi. Kod kuće sam... Ne, neću o tome još jednom razmisliti. Nazovi me čim prije. Hoću ga vidjeti još danas popodne.« Vratio je telefon na noćni ormarić i pogledao ženu koja je sjedila u kombineu kraj toaletnog stolića i stavljala posljednje slojeve šminke. Gledala ga je u zrcalu. »Shvatila sam bit. Nešto mi veli da je upravo odgođen naš slobodni dan, obilazak antikvarnica.« »Ni slučajno. Petnaest-dvadeset minuta, i to je sve. Možeš me pričekati u autu.« Phvllis je prišla krevetu, pa pokazala na zgužvane deke i plahte i nasmijala se. »To sam već čula. Vi ste zvijer, gospodine Trevavne - dojurite kući iz ureda, oskvrnete čistu djevu neodređenih godina - zavrtite joj glavom obećanjima, i onda, čim zadovoljite pohotu i ubijete oko, laćate se telefona...« Andrew ju je povukao na koljena, pa je melodramatičnom gestom pokušao tobož uhvatiti za grudi. Dotaknuo ih je, pomilovao jednu pa drugu dojku, a ona ga je poljubila u uho. A onda ju je s koljena svalio na krevet, i smijeh je zamro. »O, Andy, ne možemo sada.« »Itekako možemo. Samu će za to trebati gotovo čitav sat.« Ustao je i raskopčao hlače, a Phvllis je povukla pokrivače, razgrnula ih sa strane, i pričekala na nj. »Ti si nepopravljiv. Ali ja to volim... A s kim se to moraš vidjeti?« »S malom gnjidom zvanom Roderick Bruce«, odgovorio je, pa skinuo košulju i hlače i legao u krevet. »Onog novinara?«

»On bi nam ovo jako zamjerio.« *** Bobby Webster je prekrižio ruke na pisaćem stolu. Spustio je glavu i zatvorio oči i shvatio da mu malo treba pa da zaplače. Zaključao je vrata svog ureda, nitko mu ne može uletjeti. S pola se svijesti pitao zašto suze ne dolaze. Polusvjesni je odgovor bio tako strašan da ga nije htio prihvatiti. Izgubio je sposobnost plakanja... isplakivanja. Reductio ad manipulatem. Postoji li takav izraz? Morao bi postojati. Godine i godine pletenja mreže, neizreciv, neizbrojiv broj - stotine, tisuće? - spletki i protuspletki. Hoće li upaliti? Samo je to važno. Ljudski je faktor u tome bio samo jedan X ili Y, koji je trebalo uzeti u obzir ili odbaciti, već prema slučaju. Ali ga svakako nije trebalo smatrati nečim višim od pukog dijela formule. Što vrijedi čak i za njega. Bobby Webster je osjetio kako mu na oči naviru suze. Sad će se rasplakati. Neutješno. Vrijeme je da pođe kući. *** Trevayne je krenuo predvorjem, prekritim debelim sagom, sve do kratkog niza stepenica pod sitnim natpisom, ispisanim staroen-gleskim pismenima: »Penthouse. Roderick Bruce.« Uspeo se preko pet stuba, prišao vratima i pritisnuo puce, pa se s druge strane začula neobično glasna zvonjava. Dopirala je iza vrata oličenih crnim emajlnim lakom sa sjajnim mesinganim okovom. Iznutra je začuo prigušene glasove; netko se uzrujavao. Roderick Bruce. Vrata su se otvorila i na njima je, u impozantnoj pozi, stajala krupna crna dvorkinja u uškrobljenoj bijeloj odori, gotovo opasna u malom predvorju. Svojom je pojavom zagradila pogled na sve iza sebe. »Da?« upitala je na pjevuckavom narječju nastalom negdje na Karibima. »Gospodina Brucea, molim lijepo.« »On vas očekuje?« »Sigurno će me primiti.« »Jako mi je žao. Molim vas ostavite svoje ime, on će vas potražiti.« »Ja sam Andrew Trevayne i ne odlazim dok se ne nađem s gospodinom Bruceom.« Dvorkinja je već bila počela zatvarati vrata, a Trevavne je htio uzviknuti, kad je najednom u vidno polje uskočio Roderick Bruce, kao sitna lasica iz skrovita gnijezda. Sve je to slušao s vrata, nekoliko koraka dalje. »Sve u redu, Julia!« Golema je dvorkinja uputila Trevavneu posljednji, neljubazni pogled, pa se okrenula i brzim se korakom niz hodnik izgubila iz vida. »Ona je, znate, Haićanka. Sve joj je šestoro braće u tajnoj policiji Tonton Macoute. U obitelji joj se provlači ta okrutna nit... Sto želite, Trevavne?« »Razgovarati s vama.« »Kako ste uopće došli gore? Vratar mi nije pozvonio.« »On misli da sam pošao do drugog stanara. Ne trudite se tome ulaziti u trag, moj se ured za sve pobrinuo. Taj drugi o svemu nema ni pojma.« »Posljednji put kad smo razgovarali, ako se dobro sjećam, vi ste mi prijetili. U svom uredu. Sad dolazite u moj ured, k meni, i ne izgledate mi tako opasno. Mogu li

pretpostaviti da ste došli ovamo da nešto pazarimo? Jer baš nisam siguran da me to zanima.« »Ne osjećam se nimalo opasno, osjećam se žalosno. Ali imate pravo, došao sam zbog pazara... U vašem stilu, Bruce.« »Vi nemate ništa što meni treba, zašto bih vas slušao?« Trevavne je promatrao tog čovuljka sa sitnim i duboko usađenim očima, sa samouvjerenim ustašcima napućenim od zadovoljstva. Kad je tiho izgovorio ime, Andy je osjetio mučninu u želucu. »Alexander Coffev.« Roderick Bruce je ostao samo nepomično stajati. Čvrsta mu se čeljust ovjesila, usne razdvojile, a s lica je sasvim nestalo arogancije. Zvučalo je apsurdno. Bilo je apsurdno. A najapsurdniji je aspekt svega bio da nitko nije želio ništa -osim da on to prihvati. To je bilo raščišćeno do kraja: nitko od njega nije očekivao da u pododborovu izvještaju promijeni ijedno slovo. Predviđalo se da će ga on dovršiti, dostaviti po primjerak Predsjedniku, Kongresu i Komisiji za vojne nabavke, te da će mu zahvalna državna uprava na tome i zahvaliti. I ne traži se nikakva promjena, nikakav kompromis. Kraj jednog poglavlja. A drugo tek treba početi. I kao da uopće nije bilo važno što je izvještaj upravo opako beskompromisan, a on tu činjenicu nije skrivao. Čak mu je bilo stavljeno do znanja da će stavovi, što budu oštriji, dati to veću težinu predloženoj kandidaturi. Kandidaturi. Kandidatu kojega kane nominirati za predsjednika Sjedinjenih Država. Apsurdno. Ali to nije apsurdno ni najmanje, tvrdili su oni. Bila je to logična odluka jednog iznimnog čovjeka koji je, nakon što je izvještaj bio gotov, utrošio pet mjeseci na izradu neovisne studije tog najsloženijeg problema u zemlji. Nastupio je trenutak za iznimnog čovjeka izvan svih političkih harema, jer je nacija glasno tražila individuu dramatično odmaknutu od zabetoniranih pozicija doktrinarne politike. Ljudima je trebao iscjelitelj, ali i više od toga. Ljudi su tražili čovjeka sposobna suočiti se s divovskim izazovom, sposobna skupiti činjenice i očistiti istinu od tisuća obmana. A baš ste se takvim pokazali na djelu, rekoše mu. U prvi je trenutak pomislio da je Mitchell Armbruster poludio, te da mu se očajnički ulaguje, iako u tome toliko pretjeruje da mu riječi poništavaju nakanu. Ali je Armbruster bio nepokolebljiv. Taj je senator iz Californije spremno priznao da je ta zamisao, kad ju je predložila jezgra Nacionalnog odbora, i njemu djelovala groteskno, ali i dometnuo, da mu se ona, što je više o njoj razmišljao, činila sve uvjerljivijom - i za njega i za ljude njegovih političkih sklonosti. Predsjednik, koga je više podupirao nego mu se protivio, nije bio iz njegove stranke. A njegova je stranka imala pretendente, ali nikoga sa stvarnim izgledima. Bili su to umorni, obiteljski ljudi, ljudi koji su dobili svoju zlatnu priliku, ali su je propustili. Ili pak mlađi, odveć drski, s premalo uvažavanja prema zlatnoj sredini. A srednji Amerikanac zaista nije želio ni mladenački rock ni staračko popova-nje. Andrew Trevavne bi mogao prijeći te granice, ispuniti prazninu. U svemu tome nije bilo ničeg apsurdnog, sve je zapravo bilo silno praktično. I politično - u okvirima umjetnosti

mogućeg, a što i jest politika. Tako su glasili razlozi Nacionalnog odbora. I bili su razumni. A što ćemo s izvještajem? Nalazi i procjene pododbora nisu bili skrojeni s namjerom stjecanja stranačke potpore. I u njemu se ni zbog kojeg razloga neće praviti nikakve preinake, i glede je toga bio nepokolebljiv. Tako to i treba biti, glasio je Armbrusterov neočekivani odgovor. Izvještaj pododbora Komisije za vojne nabavke bio je baš to. Izvještaj. I bit će uručen primjerenim odborima Senata i Zastupničkog doma i, dakako, Predsjednikova kabineta. Njegove će preporuke odvagnuti i zakonodavna i izvršna vlast. Podaci koji se dadu predočiti u kaznene prijave bit će dani izravno Ministarstvu pravosuđa, i gdje bude razloga za optužnice, one će i biti podignute. A Genessee Industries? Glavni je zaključak pododborova izvještaja žigosao kompaniju kao državu u državi, jer je skupila moć, i političku i ekonomsku, u mjeri neprihvatljivoj u demokraciji. Sto će biti s tim sudom? Što s odgovornima? S ljudima poput lana Hamiltona koji su njome upravljali, ljudima poput Mitchella Armbrustera koji su iz toga izvlačili korist? Senator iz Californije na ovo se samo tužno nasmiješio i ponovio svoja uvjeravanja da treba podignuti i optužnice gdje im bude mjesta. On ne vjeruje da je počinio išta protuzakonito. Ova se država ipak još temelji na zakonima, a ne na nepotkrijepljenim nagađanjima. On će ostati na svome. Što se pak tiče Genessee Industriesa, nitko se, ni Senat, ni Zastupnički dom, ni Predsjednik, neće zadovoljiti ičim manjim od temeljitih reformi. Očito je da su one neizbježne. Genessee Industries u velikoj mjeri ovisi o državnim narudžbama. Ako je kompanija zaista u tolikoj mjeri zlorabila iz toga proistekle povlastice, onda joj treba oštro suzbiti moć sve do provedbe tih reformi. Andrevv bi to morao prespavati, a prije toga ništa ne reći niti poduzimati. Jer sve bi se moglo rasplinuti. Počesto su takva naklapanja bila čista magla, politička bulažnjenja. Ali je senator, što se njega tiče, došao do zaključka da u svemu tome ima itekoliko logike. Bit će tu još razgovora. I sastanaka. I bilo ih je. Prvi se održao u Villi d'Este u Georgetownu. U privatnoj sobi na petom katu. U njoj se skupilo sedmero ljudi - svi iz iste stranke, s iznimkom senatora Alana Knappa. A zapovjedništvo je preuzeo senator Alton Weeks s Istočne obale Marvlanda - i dalje u jakni koje se Trevavne sjećao sa zatvorenog senatskog ispitivanja. »Sve je ovo, gospodo, još u fazi ispitivanja. Mene će, kao prvog, trebati još prilično prosvijetliti... Senator Knapp, koji je s nama u duhu nestrančarstva, zamolio nas je da mu dademo riječ i onda ga otpustimo. Njegove će zamjedbe, dakako, ostati u najstrožoj tajnosti.« Knapp se nagnuo nad golemi, upravo banketni stol, i pritisnuo ruke na stolnjak od damasta. »Hvala vam, senatore... Gospodo, Mitchell Armbruster, moj dobar prijatelj i kolega iz suprotnog senatskog tabora« - tu se Knapp kratko i neobavezno nasmiješio Armbrusteru, koji mu je stajao s boka - »rekao mi je, odgovorivši na moj upit, za ovaj sastanak. Ne znam je li vam to poznato, no kuloari bruje da bi uskoro moglo doći do vrlo dramatične izjave. Kad sam o njezinoj naravi doznao malo više, pomislio sam kako biste morali

doznati za malu dramu što se zbiva u našoj sekciji. I to zato, gospodo, što je došlo do neočekivanog preokreta, koji bi mogao utjecati na vašu večerašnju raspravu. Velim vam to ne samo zbog nadstranačkog duha, nego i zato što s vama dijelim zabrinutost za smjer kojim kreće ova zemlja, napose u ovakva vremena... Predsjednik se najvjerojatnije neće boriti i za drugi mandat...« Oko stola je zavladao muk. Polako, ne naglašavajući to ničim, ali zato vrlo svjesno, svi su redom pogledali Andrewa Trevavnea. Knapp je ubrzo potom napustio privatnu sobu i tada je počeo proces Andrewova seciranja. I potrajao gotovo pet sati. Drugi je sastanak bio kraći. Potrajao je jedva sat i pol, ali je za Trevavnea bio neizmjerno neobičniji. Na njemu se pojavio mlađi senator iz Connecticuta, muškarac viših srednjih godina iz West Hartforda čija reputacija baš nije bila blistava, ali za koga se pričalo da je promjenjiva apetita. Na sastanak je došao da najavi svoje povlačenje iz politike; vraća se u privatni život. Njegovi su razlozi bili otvoreno financijski. Bilo mu je ponuđeno mjesto predsjednika velike osiguravajuće tvrtke i ne bi bilo pošteno prema obitelji da to odbije. Guverner Connecticuta bio je spreman to mjesto ponuditi Tre-vavneu - pod uvjetom, dakako, da smjesta stupi u stranku. »Smjesta« je značilo u roku od mjesec dana. Do petnaestog siječnja. Dovrši li taj oslobođeni senatski mandat, Trevavne će se naći u svjetlu reflektora čitave nacije. Time mu je osigurana politička odskočna daska. Događalo se to i prije, obično sitnijim ljudima. Ali izvanredni bi ljudi iz toga znali briljatno napraviti kapital. Forum dobiva na pladnju. Tu će odmah pokazati svoje pozicije i to krepko. Bit će dane i izjave koje će uvjerenja Andrewa Trevavnea učiniti neporecivo jasnim. Sad se Andrew prvi put našao pred konkretnom stvarnošću. Bilo je to stvarno moguće. Pa ipak, kakva su njegova uvjerenja? Vjeruje li on u podjelu vlasti i neovisno odlučivanje, za što se tako spremno zalagao? I vjeruje li - ali stvarno - da je vvashingtonski talent talent nad sve druge, i da ga je potrebno samo osloboditi pokudnih utjecaja poput onog Genessee Industriesa? I je li on sposoban povesti te vrhunske talente? Je li za to dovoljno jak? I može li on nametnuti snagu vlastitih uvjerenja svom silno moćnom protivniku? Na tom se sastanku u Villi d'Este mnogo govorilo o njegovu radu za State Department. O konferencijama u Čehoslovačkoj na kojima je pomirio naizgled nepomirljive protivnike. Ali je Andy znao da Cehoslovačka nije nikakav test. Test je Genessee Industries. Može li on - i to sam - tu kompaniju baciti na koljena? Takav je on test i želio i trebao. Kad je kroz vrata njegove sobice u Arlingtonu ušao brigadni general Cooper, Paul Bonner je stao u stav pozor. Cooper je mahnuo rukom. Bio je to napola pozdrav, a napola umorna gesta, koja je Bonneru rekla da se može opustiti i opet sjesti. »Neću moći ostati dugo, bojniče. Uskoro moram biti u Proračunskom odjelu, tamo je uvijek nekakva budžetska kriza, što biste vi rekli?« »Uvijek, otkako se sjećam, gospodine.«

»Da... Da. Sjednite. A ja neću samo zato što čitav dan samo sjedim. A prosjedio sam i najveći dio prošlog vikenda. Bio sam u našoj kući u Rutlandu. Gdjekad je još ljepše kad padne snijeg. Mogli biste nas koji put posjetiti.« »Bit će mi drago.« »Da... Da. A bilo bi drago i gospođi Cooper i meni.« Paul je sjeo u stolac za golim čeličnim pisaćim stolom, a jedini naslonjač prepustio generalu. Ali brigadiru nije bilo do sjedenja. Cooper je bio nervozan, uzbuđen, nesiguran u sebe. »Koliko sam shvatio, generale, ne donosite mi baš dobre vijesti.« »Žao mi je, bojniče.« Cooper je spustio pogled na Paula. Usta su mu bila zategnuta, a čelo nabrano. »Vi ste dobar vojnik, i za vas ćemo učiniti sve što se može. Očekujemo da će vas osloboditi optužbe za umorstvo...« »Tu ne vidim nikakva razloga za žaljenje«, rekao je Bonner i nacerio se. »Novine, a napose taj mali prdonja Bruce, prestali su tražiti vašu glavu.« »Bogu hvala. Sto se dogodilo?« »Mi to ne znamo, a nitko ne želi pitati. Nažalost, to neće imati nikakva utjecaja.« »Na što?« Cooper je prišao dvostrukom prozorčiću što je gledao na dvorište časničkog samačkog hotela. »Vaša će oslobađajuća presuda - ako se tako završi - biti donesena pred civilnim kaznenim sudom uz vojne i civilne odvjetnike... Ali ste i dalje podložni vojnom sudu. Donesena je odluka da se s tim nastavi odmah poslije suđenja.« »Kako?« Bonner je polako ustao iz stolice. Mišići su mu na vratu nabrekli od srdžbe i zategli gazu zavoja. »Ma na temelju čega? Ne možete mi dvaput suditi. Ako me oslobode... onda sam slobodan!« »Od optužbe za umorstvo. Ali ne i optužbe za nesavjesno vršenje dužnosti. I neizvršavanja naredbi, što vas je i dovelo na poprište svih tih nevolja.« Cooper je nastavio gledati kroz prozor. »Vi niste imali prava biti tamo gdje ste bili, bojniče. Time se mogli ugroziti sigurnost i Trevavnea i njegova domaćice. A time ste i vojsku Sjedinjenih Država upleli izvan njezina djelokruga, i doveli u sumnju naše motive.« »Sve su to vražje izmotancije!<* »Sve je to vražja istina, vojnice!« Cooper se naglo okrenuo od prozora. »Cisto i jednostavno. Možda su na vas i pucali, pa je to u pravnom pogledu samoobrana. Nadam se do Boga da to možemo i dokazati. Kad nikog nije bilo!« »Imaju taj vojni auto. Mi to možemo dokazati.« »Vojni auto. U tome i jest stvar! Ne Trevavneov auto, ne Tre-vavneov... Do sto đavola, Bonneru, zar vam nije jasno? Postoji tu još toliko razloga. Vojska vas više sebi ne može priuštiti.« Paul je spustio glas i zagledao se u brigadira. »I tko će obaviti tu zahodarsku dužnost, generale? Vi? ... Ne vjerujem da ste tome dorasli, gospodine.« »Neću reći da ovo nije bilo opravdano, bojniče. S vašega gledišta valjda i jest... Pa ipak ste mogli opaziti da ja baš ničim nisam bio obavezan doći vam danas u pohode.« Bonner je shvatio koliko je generalova tvrdnja istinita. Sve bi bilo mnogo jednostavnije za sve, osim za njega, da general nije ništa rekao.

»A zašto jeste?« »Zato što ste već dovoljno toga prošli i niste zaslužili to što vas je snašlo. Želio bih da znate da ja to znam. Bez obzira na ishod, pobrinut ću se da možete... da ipak možete doći u posjet umirovljenom starijem časniku u Rutlandu, Vermont.« I tako general stvarno izlazi iz svega, pomislio je Paul. Zapovjednik više i ne zapovijeda, nego samo dovršava zadnje poslove. »Sto znači da ćete me poštedjeti zatvora.« »To vam obećavam. U tom sam smislu primio jasna uvjeravanja.« »Ali ću ostati bez odore?« »Da... žao mi je. Ulazimo u vrlo osjetljivu situaciju... Moramo se držati pravila. Nema odstupanja. Ne smijemo dopustiti da netko dovede u pitanje naše motive. Vojska ne smije biti optužena za prikrivanje.« »Opet te izmotancije, generale. Ako smijem reći, to vam baš i ne ide.« »Smijete reći, bojniče. A trudio sam se, znate. U proteklih sam se sedam-osam godina u tome pokušavao izvještiti. Ali mi baš nije išlo, bio sam zapravo sve gori i gori. I mislim da je to jedna od boljih osobina nas ljudi staroga kova.« »Vi mi zapravo hoćete reći da me vojska želi skloniti negdje na sigurno. Dalje od očiju.« Brigadir Cooper se skljokao u naslonjač, pa ispružio noge u pozi časnika koji se odmara u šatoru na bojištu. Tako je većina od njih i spavala nakon trulog dana na vatrenoj liniji. »Daleko od očiju, daleko od misli, daleko izvan kadra, bojniče... Ako je moguće, daleko i od domaje, što bih vam predložio kao bolju mogućnost, nakon što se preinači presuda vojnoga suda.« »Isuse! Zar sve to nije bilo unaprijed programirano?« »Postoji i još jedna mogućnost, Bonneru. Neki mi je dan pala na um kao upravo smiješna, negdje oko podne iza kuće... uza sav taj snijeg. Zapravo i nije ništa smiješno, samo ironično.« »A to je?« »Možda dobijete predsjedničko pomilovanje. Egzekutivno poništenje, mislim da se to danas tako zove. Zar to ne zvuči ironično?« »Kako bi to bilo moguće?« Brigadni je general Cooper ustao iz naslonjača i tiho se vratio do prozora okrenuta dvorištu. »Andrew Trevavne«, rekao je tiho. Robert Webster se nije pozdravio ni s kim naprosto zato što su za njegov odlazak znali samo Predsjednik i šef personalnog Bijele kuće. Što prije to bolje. * Novinski će bilten pisati da Robert Webster iz Akrona, Ohio, već gotovo tri godine na položaju specijalnog predsjednikova asistenta, svoje mjesto napušta zbog zdravstvenih razloga. Bijela kuća sa žaljenjem prihvaća njegovu ostavku i želi mu sve najbolje. Njegova je audijencija kod Predsjednika potrajala ravno osam minuta i dok je izlazio iz Lincolnove sobe, osjećao je na leđima paljenje njegova oštrog pogleda. Jer mi nije povjerovao ni jednu jedinu riječ, pomislio je Web-ster. A zašto i bi? Čak je i istina zazvučala šuplje. Riječi su se kotrljale, izražavajući, ako ništa drugo, sasvim stvarnu iscrpljenost, ali je stvarnost ostala zamućena njegovim nastojanjem da je objasni. To je bilo ono šuplje, prazno.

»Možda si se trenutačno malo pregrijao, Bobby«, rekao mu je Predsjednik. »Zašto ne uzmeš dopust, pa da vidimo kako ćeš se osjećati za koji tjedan? Pritisak je postao preopak, to mi je poznato.« »Ne, hvala, gospodine«, odgovorio mu je. »Već sam odlučio. S vašim dopuštenjem, volio bih da moj odlazak bude konačan. Moja žena ovdje nije sretna. A zapravo nisam ni ja. Željeli bismo početi podizati djecu. Ali ne u Washingtonu... Mislim, gospodine, da sam se previše udaljio od zemlje.« »Shvaćam... I ti bi se onda stvarno najradije vratio u provinciju, da podižeš djecu i noću možeš šetati ulicama. To bi, dakle, bilo to?« »Znam da to zvuči sladunjavo, ali mislim da je riječ baš o tome.« »Nimalo sladunjavo, Bobby. To je američki san. Čijem su ostvarenju pridonijeli i tvoji talenti, i to u slučaju milijuna ljudi. I ne vidim zašto od tog sna i ti ne bi dobio svoj dio.« »To je, gospodine, od vas vrlo velikodušno.« »Ne, nego si se ti žrtvovao. Već si zacijelo debelo navršio i četrdesetu...« »Četrdeset i prvu.« »Četrdeset i prvu, a još si bez djece.« »Za to jednostavno nije bilo vremena.« »Ne, naravno da nije. Jer si bio vrlo odan poslu. I ti i tvoja ljupka ženica.« Webster je znao da se to Predsjednik s njim poigrava, samo nije znao zašto. Jer mu njegova žena nije bila draga. »Ona mi je mnogo pomogla.« Webster je smatrao da svojoj ženi duguje toliko, bez obzira na to što je sebična kuja. »E pa, sretno ti bilo, Bobby. Iako ne mislim da će ti sreća i stvarno trebati. Jer si silno snalažljiv.« »Rad mi je na ovom mjestu otvorio mnoga vrata, gospodine Predsjedniče. I na tome vam moram zahvaliti.« »To me veseli... A i podsjeća da su u predvorju pokretna vrata.« »Molim, gospodine?« »Ništa. Baš ništa. Nije ni važno... Zbogom, Bobby.« Robert Webster je do automobila na zapadnom parkiralištu odnio i zadnje stvari. Predsjednikove su ga zagonetne opaske zabri-nule, ali mu je olakšanje donosila spoznaja da o njima i ne treba razmišljati. Nije morao i nije ga briga. Neće više morati žvakati i pre-žvakivati stotine zagonetnih opaski svaki put kad se on ili ured nađu pred problemom. Bilo je to više od olakšanja, osjetio je upravo ushit. On izlazi iz svega. O, Isuse, kako veličanstven osjećaj! Dovezao je automobil do stražarske kućice na ulazu i mahnuo stražaru. I to je sad zadnji put. Sutra ujutro glas će doprijeti i do kućice. Robert Webster više nije dio inventara Bijele kuće, a njegova plastična propusnica s oštrom fotografijom i kratkim opisom osobnih znakova postat će nevažećom. Čak će i stražari postavljati pitanja. On je prema zaštiti Bijele kuće bio uvijek pristojan i vedar. Znao je da se nikad ne zna kad treba malo skratiti vrijeme izbivanja i to s oba kraja. Ćopni malo vremena za sebe; ništa veliko, tek nekoliko minuta - deset, možda petnaest - da može »strusiti još jedan martini« ili »zbrisati nekom jebivjetru«. Ulaz je uvijek bio spreman na suradnju. Iako nikad nisu mogli shvatiti zašto bi netko poput Bobbvja Webstera mogao brinuti o provjerama. Ipak su prihvaćali njegova čangrizava objašnjenja kako želi zbrisati s ovog ili onog sastanka.

Ma kvragu, kao što oni imaju te ušljive inspekcije, tako i Webster ima ušljive sastanke. Osim toga, on im je nabavljao autograme. Koliko je tih malo friziranih izbivanja bilo? Koliko je puta uspio dobiti te neprocjenjive dodatne minute u kojima su preko teleprintera dolazile zapanjujuće informacije informacije kojima bi se poslužio, ali bi uvijek mogao savršeno dokazati da ih i nije mogao primiti. Maher. Sve za nijansu promijenjeno. Za Genessee Industries. Ali ne više. Jer je Maher ostao bez posla. Pojurio je avenijom Pennsvlvania i nije ni opazio automobil, sivi pontiac, koji je zauzeo položaj odmah iza njega. A u sivom pontiacu, vozač se okrenuo suvozaču. »Vozi prebrzo. Mogli bi mu rebnuti globu.« »Nemoj ga izgubiti.« »Zašto ne? Sto to mijenja na stvari?« »Zato što je Gallabretto tako rekao! A to štošta mijenja na stvari. Da svake sekunde znamo gdje je i s kim se našao.« »Sve je to hrpa dreka. Nema nikakva kontakta sve dok ne stigne u Ohio. U Akron, Ohio. Tamo ćemo ga lako naći.« »Ako Willie Gallabretto veli da ga se držimo, onda ga se držimo. Nekad sam radio za Gallabrettova ujaka. I vidi što mu se dogodilo.« ** Ambasador William Hill zastao je pred uokvirenom i potpisanom karikaturom na zidu svog kabineta. Na njoj je bio prikazan »Veliki Billy« kao lutkar. U ruci je držao konce koji su vodili do malenih i prepoznatljivih bivših predsjednika i državnih tajnika. Lutkar se smiješio, sretan što marionete plešu kako on svira, po glazbi čije su mu note bile u balonu iznad glave. »Jeste li znali, gospodine Predsjedniče, da je prošla puna godina dana od pojave ove strahote, dok nisam doznao da su to note pjesmice 'Ringe ringe raja'?« Predsjednik se nasmijao s drugog kraja sobe. Sjedio je u teškom kožnom naslonjaču, svom uobičajenom mjestu pri posjetu ambasadoru. »Vaš prijatelj karikaturist prema nama ostalima baš i nije bio jako milostiv. Pa je na ljutu ranu stavio još i ljutu travu. Ako se dobro sjećam, zadnji stih te pjesmice glasi: 'A mi djeca čuč.' Svi na kraju popadamo.« »Bilo je to prije mnogo godina. Vi tada još niste bili ni u Senatu. A vas se i tako ne bih usudio uključiti.« Hill je prišao naslonjaču sučelice Predsjedniku i sjeo. »Ako seja dobro sjećam, baš je tu sjedio Trevavne kod posljednjeg posjeta. Možda dobijem psihotske napadaje.« »Sigurni ste da nije bio u ovom naslonjaču? Ja tada nisam bio s vama.« »Ne, točno se sjećam. Kao i većina ljudi koji su tu bili s nama, i on se klonio tog naslonjača. Valjda se bojao da ne ispadne preuzetan.« »Možda je uspio nadvladati stidljivost...« Na Hillovu je klasičnom stolu pretvorenom u pisaći zazvonio telefon i prekinuo Predsjednika usred riječi. »Jako dobro, gospodine Smvthe. Prenijet ću mu. Hvala vam.« »Jack Smvthe?« upitao je Predsjednik.

»Da. Robert Webster i njegova žena otišli su avionom za Cleve-land. Sve u redu. To je poruka.« »Odlično.« »Smijem li pitati što to znači?« »Naravno. Nadzor je pokazao da Bobbvja slijede sve otkako se prekjučer izvezao kroz vrata Bijele kuće. Bio sam se za nj zabrinuo. A bio sam, naravno, i radoznao.« »Baš kao i još netko.« »Vjerojatno zbog istih razloga. Obavještajna je u jednom od njih prepoznala sitnog novinskog izvjestitelja, 'sjenu', mislim da se to tako zove u strip žargonu... On nema o čemu izvijestiti, baš kao ni naši ljudi. Webster se nije ni s kim sreo, ni s kim vidio, osim s prijevoznicima.« »Telefon?« »Rezervacija avionskih karata do brata u Clevelandu koji će njega i ženu mu odvesti do Akrona... O, i kineski restoran. Ne baš najbolji.« »Vjerojatno prepun Kineza.« Hill se tiho nasmijao i vratio u naslonjač. »On ne zna ništa o Trevavneovoj situaciji?« »To ne znam. Znam samo da bježi. Možda mi je i rekao istinu. Rekao je da se suviše udaljio od zemlje, da je mu svega dosta i previše.« »E to mu ne vjerujem.« Hill je nagnuo iz naslonjača svoje nezgrapno tijelo. »A što ćemo s Trevavneom? Voljeli biste da vam ga dovedem na čašicu razgovora?« »O, Billy! Ti i tvoje proklete marionete. Došao sam ovamo na miran razgovor, opuštanje uz piće, a tebi je stalno posao na tapetu.« »Ne, točno se sjećam. Kao i većina ljudi koji su tu bili s nama, i on se klonio tog naslonjača. Valjda se bojao da ne ispadne preuzetan.« »Možda je uspio nadvladati stidljivost...« Na Hillovu je klasičnom stolu pretvorenom u pisaći zazvonio telefon i prekinuo Predsjednika usred riječi. »Jako dobro, gospodine Smvthe. Prenijet ću mu. Hvala vam.« »Jack Smvthe?« upitao je Predsjednik. »Da. Robert Webster i njegova žena otišli su avionom za Cleve-land. Sve u redu. To je poruka.« »Odlično.« »Smijem li pitati što to znači?« »Naravno. Nadzor je pokazao da Bobbvja slijede sve otkako se prekjučer izvezao kroz vrata Bijele kuće. Bio sam se za nj zabrinuo. A bio sam, naravno, i radoznao.« »Baš kao i još netko.« »Vjerojatno zbog istih razloga. Obavještajna je u jednom od njih prepoznala sitnog novinskog izvjestitelja, 'sjenu', mislim da se to tako zove u strip žargonu... On nema o čemu izvijestiti, baš kao ni naši ljudi. Webster se nije ni s kim sreo, ni s kim vidio, osim s prijevoznicima.« »Telefon?« »Rezervacija avionskih karata do brata u Clevelandu koji će njega i ženu mu odvesti do Akrona... O, i kineski restoran. Ne baš najbolji.« »Vjerojatno prepun Kineza.« Hill se tiho nasmijao i vratio u naslonjač. »On ne zna ništa o Trevavneovoj situaciji?« »To ne znam. Znam samo da bježi. Možda mi je i rekao istinu. Rekao je da se suviše udaljio od zemlje, da je mu svega dosta i previše.«

»E to mu ne vjerujem.« Hill je nagnuo iz naslonjača svoje nezgrapno tijelo. »A što ćemo s Trevavneom? Voljeli biste da vam ga dovedem na čašicu razgovora?« »O, Billy! Ti i tvoje proklete marionete. Došao sam ovamo na miran razgovor, opuštanje uz piće, a tebi je stalno posao na tapetu.« »Ja mislim, gospodine Predsjedniče, da je ovaj posao silno važan. Čak vitalno važan. Da ga pozovem?« »Ne. Ne još. Volio bih prvo vidjeti kako će daleko otići, koliko je težak napadaj groznice.« »Kad su te potražili?« upitala je Phvllis Trevavnea i rastreseno žaračem gurnula jednu od nekoliko golemih klada u ognjištu High Barnegata. »Prije malo više od tri tjedna«, odgovorio je Andy s kauča. Opazio joj je bolni trzaj oko očiju. »Trebao sam ti reći, ali nisam htio da se brineš. Armbruster je rekao da bi to mogao biti... samo čin političkog očaja.« »Shvatio si ih ozbiljno?« »Ne u prvi čas, naravno da nisam. Armbrustera sam praktički izbacio iz ureda i optužio za svašta. Rekao je da govori u ime izbornog centra u Nacionalnom odboru, da se u prvi čas tome protivio i da ga još nisu uvjerili... ali da to počinje prihvaćati.« Phyllis je objesila žarač o ciglu što je virila iz ognjišta i okrenula se Trevayneu. »Mislim da je to suludo. Očito je da ta priča ima nekakve veze s pododborom, pa se čudim da si otišao tako daleko.« »Tako sam daleko otišao samo zato što nitko nije ni aludirao da bih morao promijeniti izvještaj... I to me zaintrigiralo. Vjerojatno u to nisam mogao povjerovati. Čekao sam da to netko od mene bar izdaleka zatraži... pa da ih zgazim. Ali nitko to nije učinio.« »A jesi li to ti spominjao?« / »Stalno. Rekao sam senatoru Weeksu da se spremi na neugodnosti. On je pak pogledao niz svoj patricijski nos i rekao da je savršeno sposobnan« - tu je Andy počeo oponašati tog političara s istočne obale - »odgovoriti na svako pitanje koje bi mu pododbor mogao postaviti, no to je već druga tema. To ne pripada u ovo.« »Ma junačina... Pa ipak, zašto baš tebe? I zašto baš u ovaj čas?« »Ne zvuči baš jako laskavo, no čini se da nemaju drugoga. Ili im bar tako vele njihove ankete. 'Na političkom obzoru nema prikladnog kandidata', kako bi to oni rekli. Teška se kategorija istrošila, a mladi su još u lakoj. Ili nose pretijesne gaćice, ili su Židovi ili Latinoamerikanci ili crnci ili već neki vrag zbog kojeg su neprihvatljivi za naš demokratizirani izborni proces... Kako bi to rekao Paul Bon-ner: 'Velesranje!'« Phvllis se krivudavo vratila do kauča i putem zastala da uzme cigaretu iz kutije na klupskom stoliću. Andy joj je pripalio. »To je nažalost znak dobrog snimanja situacije«, rekla je i sjela do muža. »Molim?« »U pravu su. Pokušavam smisliti koga to imaju.« »Nisam znao da si autoritet za ta pitanja.« »Nemojte se zezati, gospodine... Kako vas je nazvao onaj grozni čovjek?... gospodine Arogancijo... Ne sjećam se kad posljednji put nisam glasala.« Trevavne se nasmijao. »Vidjelica iz High Barnegata. Dat ćemo te u cirkus.«

»Ma ne. Nego ja imam sistem koji sigurno pali. Uzmeš ime kandidata i ispred staviš riječ 'predsjednik'. Ako zvuči realno, sve u redu, ako ne, onda je druga priča. Problema sam imala samo šezdeset osme. Nije mi zvučao dobro ni jedan ni drugi.« »Opći konsenzus...« »Naravno, malo je teže kad se natječe aktualni predsjednik, onda treba malo cjepidlačiti. Sto me navodi na misao, čovjek trenutačno u stolici zvuči mi sasvim u redu... Mislila sam da ti se sviđa.« »On se neće ponovno kandidirati.« Izraz se Phvllisina lica naglo promijenio. Pogledala je Andyja i progovorila tihim, ali zabrinutim glasom. »To mi nisi rekao.« »Nisam ti rekao ni koješta drugo...« »To je trebalo biti prvo.« Trevavne je shvatio. Ta igra više nije bila igra. »Oprosti. Htio sam ići nekakvim vremenskim redom.« »Bolje idi redom po važnosti.« »Dobro.« »Ti nisi političar nego poduzetnik.« »Nisam zapravo ni jedno ni drugo. Moji su poslovi sigurni, ali u mom životu periferni. Proteklih sam pet godina radio za State Department i jednu od najvećih fundacija na svijetu. Ako me baš moraš kategorizirati, onda bih, pretpostavljam, potpao pod odjeljak... 'državni službenik'.« »Ne! To su već racionalizacije.« »Hej, Phyl... Ne svađamo se, nego razgovaramo.« »Razgovaramo? Ne, Andy, to // razgovaraš. I to već tjednima, sa svima osim sa mnom.« »Već sam ti rekao. Sve je to bilo previše neodređeno, previše spekulativno da se na tome grade nade. Ili sumnje.« »A sad više nije?« »Pa nisam baš siguran. Znam samo da je došlo vrijeme da o tome popričamo... Slutim da sam izgubio tvoj glas.« »U to nemoj ni sumnjati.« »Kakva bi to bila priča za novine. Vjerojatno prvi put u povijesti.« »Andy, daj se uozbilji. Ti nisi... nisi...« Phvllis je zamucala, nesigurna na jeziku, no sigurna u mislima. »Predsjedničkog kova«, dodao je Trevavne blagim glasom. »To nisam rekla, to nisam ni mislila. Ti nisi... politička životinja, zoon politikon.« »Rekli su mi da je to za mene plus. I još nisam do kraja shvatio što to znači.« »Ti nisi takav ekstrovert. Ti nisi od onih koji prolaze kroz gomilu i rukuju se sa svim živim, ili drže tucet govora dnevno, ili si na ti s guvernerima i kongresmenima koje i ne poznaješ. Ti to ne bi znao ležerno raditi, a kandidati rade upravo to!«

»Već sam razmišljao... o svemu tome, i imaš pravo, sve to ja ne volim. Ali je to možda nužno, možda time dokazuješ nešto sasvim drugo, nešto što ne dokazuješ potpisivanjem

memoranduma i predsjedničkih ukaza. To je dokaz izdržljivosti. Kako je to rekao Truman.« »O Bože«, rekla je Phvllis tiho, i ne pokušavajući prikriti strah. »Pa ti to misliš ozbiljno.« »Pa to ti sve vrijeme i govorim... Doznat ću više u ponedjeljak. U ponedjeljak se nalazim s Greenom i Hamiltonom. U ponedjeljak se sve to može rasplinuti.« »Treba ti njihova potpora? l ti je želiš?« Pitanje je bilo postavljeno s gađenjem u glasu. »Oni mi ne bi dali potporu ni da se kandidiram protiv Mao Ce-Tunga... Ne, Phyl, ja želim otkriti koliko zapravo vrijedim.« »To ćemo preskočiti... Ostanimo na pitanju zašto Andy Tre-vayne najednom smatra da se treba natjecati za taj položaj.« »Phyl, zar ti je ta riječ nepoznata? Prvenstvo.« »Ne, neću to izgovoriti. To me plaši.« »Onda nećeš ni da nastavim.« »Ja to ne razumijem. Zašto ti to zapravo želiš?... Nemaš ti te demone, Andy, tu vrstu taštine. Imaš novac, i novac privlači laskavce, ali ti si previše realan, previše razborit. Ja u to jednostavno ne mogu povjerovati.« »Nisam mogao ni ja kad sam prvi put opazio da o tome počinjem razmišljati.« Trevayne se nasmijao, više zbog sebe nego zbog žene, pa stavio noge na stolić za kavu. »Slušao sam Armbrustera i odlazio na sastanke, zato što sam mislio da svi ti razgovori vode jednom - to jest mom izvještaju. I bio sam ljut, ljut k'o sam vrag. A onda sam shvatio da nije riječ o tome. To su profesionalci, a ne plašljivci uhvaćeni s prstima u pekmezu. Oni su lovci na talente i protiv toga ne mogu imati ništa. Dok su moje kompanije rasle, trošio sam mjesece i mjesece loveći po korporacijama, i u zemlji i u svijetu, najbolje umne sile koje sam mogao kupiti. I to mi se još i danas mota po glavi. I kad god upoznam nekoga za koga mislim da bi mogao biti koristan, pokušavam ne zaboraviti nazvati tvog brata... A ti ljudi rade to isto što sam i ja radio... i radim. Samo u većim mjerilima, i s mnogo većim komplikacijima. A ako se prvih tjedana ili mjeseci spotaknem, oni će mi povući sag tako da ću se prostrijeti koliko sam dug i širok. Ali već počinjem vjerovati kako je važno okušati se tih prvih nekoliko mjeseci.« »Nisi mi objasnio zašto.« Trevayne je skinuo noge sa stolića i ustao. Gurnuo je ruke u džepove hlača i krenuo po uzorcima na sagu. Rastreseno je stavljao noge u pravilnim razmacima, kao dječačić koji se na pločniku igra školice. »Zbilja želiš suhu prozu?« »Zar ne bih trebala? Ja te volim. A volim i život što ga živimo, a kojim žive i naša djeca. I sad kao da se sve to ugrozilo, i uplašila sam se do srži.« Andy je spustio pogled na ženu. Lice mu je bilo prijazno, ali pogled dalek. Vidio ju je, ali se na njoj nije mogao i izoštriti. »I ja sam se, vjerujem... Zašto?... No dobro, 'zašto'. Zato što bih ja to možda i mogao. Ja se ne obmanjujem, znam da nisam genij. Ili se bar tako ne osjećam - ako se geniji takvima osjećaju. Ali ne smatram da predsjednik mora biti genij. Mislim da mora biti sposoban brzo shvaćati i odlučno djelovati - ne uvijek nepristrano - i podnositi krajnje pritiske. I, više od svega, znati slušati. Razlikovati legitimne pozive u pomoć od licemjerstva. I ja vjerujem da bih sve to mogao, gotovo sve, osim podnijeti pritiske - za to još ne znam, bar ne u potrebnoj mjeri... Ali ako uspijem sebi dokazati da mogu preskočiti tu preponu - i još jednu - možda dobijem želju da uđem u boj. Zato što je svakoj zemlji koja tolerira Genessee Industries potrebna svaka moguća pomoć. Frank Baldwin je nekoga citirao, kad me je prvi put potražio, i ja sam to shvatio kao vic. Rekao je da nitko

ne može ne učiniti ono što mora kad za to dođe čas. Mislim da je to pretenciozno do crnog vraga, i ne nužno točno. Ali ako je zbog čitavog niza nezgodnih slučajnosti politički ormar gotovo prazan, a valjan bi ga čovjek svojim odlaskom i sasvim ispraznio dok krunitelji kraljeva zbog nečega misle da bih ja tu mogao uskočiti - onda zapravo i ne vjerujem da ja tu mogu puno birati. Ne vjerujem, Phyl, da mi tu možemo puno birati.« Phvllis Trevavne je pažljivo, možda čak i hladno, promatrala muža. »Zašto si izabrao... ne, nije dobro, zašto si dopustio da te izabere ta stranka, a ne druga? Ako se Predsjednik ne želi natjecati za drugi mandat...« »Zbog praktičnih razloga«, prekinuo ju je Andy. »Ne vjerujem da je više imalo bitno pod čijom se zastavom čovjek bori. Stranke su rascjepkane. Važan je čovjek, a ne filozofska demokratska i republikanska naklapanja - danas već sasvim besmislena... Predsjednik će s objavom svog odustajanja čekati do zadnjeg mogućeg trenutka, jer kroz Kongres mora progurati i previše zakona. Meni će trebati to vrijeme. Makar da otkrijem da nisam poželjan.« Phvllis je nastavila zuriti u muža, ali bez vidljive reakcije. »I ti si spreman izložiti sebe - i nas - čitavoj toj agoniji, a znaš da sve to može biti i potpuni promašaj?« Trevavne je stajao kraj bočnog zida od opeke što je ograđivao golemo ognjište. Naslonio se na nj leđima i uzvratio ženi pogled. »Volio bih za to dobiti tvoju privolu... Prvi sam put u životu svjestan opasnosti koja vreba na sve u što vjerujem. Nema to nikakve veze s paradama i zastavama i neprijateljima - ne postaje se lako ni herojem ni huljom. Riječ je zapravo o postupnom ali neizbježnom sužavanju slobode izbora. Bonner je često izgovarao tu riječ, 'programirano'. Iako ne vjerujem da on stvarno zna što to znači, i što sve povlači za sobom... Ali, Phyl, baš se to događa. Ljudi što stoje iza Genessee Industriesa žele upravljati zemljom zato što su uvjereni da su pametniji od birača na Glavnoj ulici, a oni imaju i moć da svoje ideje prenesu na sustav. A takvih je po konferencij-skim dvoranama posvuda na stotine. Prije ili kasnije oni će se povezati, i više neće biti legitimnim dijelom sustava, nego sam sustav... Ja to ne odobravam. Nisam više ni sam siguran što odobravam a što ne, ali to ne odobravam. Još nas samo deset koraka dijeli od našeg modela policijske države, i stoga želim da to ljudi doznaju.« Trevayne se odgurnuo od zida i vratio do kauča. Nasmiješio se Phyllis, pomalo smeteno, pa se svalio do nje. »Prava mala govorancija«, rekla je ona tiho. »Oprosti... nisam tako mislio.« Ona ga je uhvatila za ruku. »Upravo se dogodilo nešto strašno.« »Sto to?« »Baš sam tu zastrašujuću titulu stavila pred tvoje ime i nije mi zazvučala nimalo nestvarno.« »Ja bih na tvome mjestu krenuo s preuređenjem istočne sobe... Možda se ukočim već za prvog senatskog govora, pa ćemo opet morati živjeti od socijalne pomoći.« Phvllis mu je zapanjeno ispustila ruku. »Blagi Bože, pa ti već djeluješ! Daj, reci! Ako budem morala naručivati nove božične pozivnice ili što ja znam. Kakav sad Senat?«

James Goddard je natraške izvezao automobil niz nakošeni prilaz pa krenuo cestom. Bilo je bistro nedjeljno jutro, zrak je bio studen, zbog kovitlanja vjetrova s gorja Alto što su ledili sve pred sobom. Bio je to dan kao stvoren za odluke; Goddard je svoju već donio. A sad će je i finalizirati, u roku od sat-dva organizirati njezino provođenje u život. A zapravo su tu odluku za nj bili donijeli drugi. Rekli su mu neka odvisi, no James Goddard je bio rekao samome sebi da za to još nije vrijeme. I pusti obećanja, pusti jamstva koja će mu, znao je, ponuditi. On to neće dopustiti. Neće ih pustiti da svoje probleme rješavaju skretanjem strelica optužbe na njegovu stranu, i neće preuzeti odgovornost u zamjenu za novac poslan na šifrirani račun u švicarskoj banci. Neće to proći tako lako. A gotovo se bio zaletio - i to bez nagodbe. Zbog zaokupljenosti poviješću Genesseejevom poviješću - ostao je slijep na činjenicu da se poziva na vlastite brojeve, vlastite zapletene manipulacije. Postojao je i drugi, i to bolji način. Postojali su i tuđi brojevi. Financijske projekcije koje nikako nisu mogle biti njegove. Danas je 15. prosinca. Za četrdeset šest dana bit će 31. siječnja, kraj fiskalne godine. Do tog će trenutaka sve tvornice, odjeli, podružnice i kontrolne službe Genessee Industriesa morati podnijeti godišnje izvještaje. I predati ga u konačnom obliku u njegov ured. Bila su to jednostavna iskazivanja dobitaka i gubitaka, s dugim dodacima o potrebnim kupovinama i korekcijama plaća. Tisuće i tisuće brojeva unosilo se u kompjutorske banke podataka, gdje su se otkrivala neslaganja te ispisivala radi ispravaka. Pa se pravila bilanca prema glavnoj vrpci s lanjskim proračunom. I tu u ekonomsku stratosferu s njezinim milijardama dolara uskače jednostavna aritmetika. Glavna vrpca. Za glavni plan. Svake se godine ta vrpca slala u službu za financijsku kontrolu u San Francisco i čuvala u Genesseejevu trezoru. A stizala je u drugom tjednu prosinca privatnim avionom iz Chicaga. Uvijek u pratnji predsjednika ove ili one podružnice i naoružanih stražara. Svaka složena tvrtka morala je navoditi i proračunske projekcije za sve ugovorne obveze. Glavna se vrpca Genesseeja, međutim, temeljito razlikovala od kontrolnih vrpca drugih korporacija. Kod drugih su obveze bile uglavnom javno poznate, dok su na glavnoj vrpci Genessee Industriesa bile tisuće neobjavljenih obveza. I tako je svaki prosinac donosio nova iznenađenja, ali ne pred više od desetak pari očiju. A te su obveze pričale o najvećem dijelu vojnog programa naoružanja Sjedinjenih Država u sljedećih pet godina. Pentagonske obaveze za koje ni Kongres ni Predsjednik nisu ni znali da postoje. No one su postojale, i to je bilo sigurno kao da je u kamen urezano, i to bi političare moglo natjerati na razboritost. Ta se glavna vrpca obrađivala na temelju petogodišnjih podataka, pa je svaki prosinac donosio novu petu godinu, koja se dodavala informacijama što su bubrile iz godine u godinu. Ništa se nije nikada brisalo, samo dodavalo.

Goddardova je zadaća, kao ugaonog kamena Genessee Industriesa bila prihvaćanje i koordiniranje dotoka navedenog i nenavedenog - starog i novog - materijala s obzirom na promjenjive tržišne okolnosti, zatim raspodjela sredstava po podružnicama, prema njihovim potrebama, baš kao i raspodjela naručenih poslova po tvornicama - uvijek pod pretpostavkom srednjeg radnog opterećenja od 120 posto. To je bilo dovoljno da se dobiju optimalne lokalne statistike zapošljavanja, no ipak nedovoljno da sindikatima dade preveliku snagu. Sedamdeset posto od tog kapaciteta moglo se mijenjati bez obaziranja na profite, pa smanjivati i povećavati u skladu s tim kako se djeca budu vladala. A James Goddard je znao da iza svođenja te nevjerojatne mase na uporabljive brojke stoje njegove, a ne kompjutorove sposobnosti. On je odvajao, izolirao, crpio; njegove su oči letjele po ispisima, i on je, mekim no sigurnim korakom velike mačke hitro stavljao kvačice i prebacivao milijune kao da time provjerava ogranke, pripravan za neočekivani pad, no uvijek spreman za posljednji korak, taj zadnji centimetar koji vodi u skok na žrtvu - profit. U tome mu nitko nije bio ravan. Bio je pravi umjetnik brojaka. Brojevi su bili njegovi prijatelji. Nikad ga nisu izdali i učinit će ono za što ih zamoli. Izdali su ga ljudi. Memorandum: G. James Goddard., pred., Podružnica San Francisco Pojavio se problem, kojim biste se, vjerujem, morali smjesta pozabaviti. L. R. L. R. Louis Riggs. Vijetnamski veteran koji se u Genesseeju zaposlio prije godinu dana. Bistar mladić, neobično brz i odlučan. Bio je tih, ali ne bez osjećaja, i znao je što je to vjernost. Goddard se u to već bio uvjerio. Riggs je bio ranjen u boju. Bio je junak i dobar mladi Amerikanac, a ne vulgarni blesavac ili indolentni, drogirani hipik, među kakve pripada većina današnjih mladih ljudi. Lou Riggs mu je rekao da se zbiva nešto što bi morao znati. Riggsa je potražio jedan od Trevavneovih suradnika i ponudio mu mito da potvrdi informaciju pogubnu za Genessee - a još više za nj, predsjednika podružnice San Francisco. On je to, dakako, odbio. A onda, nekoliko dana kasnije, čovjek koji se predstavio kao vojni časnik povezan s Ministarstvom obrane pokušao ga je prijetnjom - stvarnom prijetnjom - prisiliti da mu preda tajne kompa-nijine dokumente koji se izravno tiču njegove, Goddardove, reputacije. On je i to odbio učiniti, a kako se gospodin Goddard zacijelo sjeća, Lou Riggs mu je već bio poslao dopis kojim mu je predložio sastanak - čega se gospodin Goddard nije sjećao, jer je tih dopisa bilo k'o sam vrag. Kad je, međutim, Lou Riggs pročitao u novinama da je taj isti vojni časnik upleten u ono ubojstvo u Connecticutu, na imanju Andrewa Trevavnea, shvatio je da se mora smjesta naći s gospodinom Goddardom. Goddardu baš nije bilo sasvim jasno što se zapravo zbiva, ali su se obrisi zavjere već počeli nazirati. Zavjere protiv njega. Možda skovane između Trevavnea i Pentagona. Jer zašto bi inače Ministarstvo poslalo svog časnika i istražitelja da pomaže Trevavneovu suradniku? I zašto je taj isti časnik ubio De Spadanteova brata? I zašto je Mario de Spadante uopće ubijen? Činilo mu se logičnim da se De Spadante pokušavao skinuti s vlastite udice. Možda netko bude morao izvisjeti da to ne moraju neki drugi -oni vili. To su bile De Spadanteove riječi. Ali možda De Spadante nije bio toliko »viši« koliko je mislio. Možda ga je Pentagon sve više smatrao balastom - a da je bio gadan tip, to je valjda opće poznato.

No svejedno. James Goddard, »knjigovođa«, napokon se odlučio. Sad je bio trenutak za djelovanje, a ne beskonačna premišljanja. Trebala mu je samo najopasnija od svih informacija. Pred njim će se naći otprilike jedanaest tisuća kartica formata osamnaest puta osam centimetara. Kartica s neobičnim četvrtastim perforacijama; kartica koje se ne smiju svijati, prelamati i od kojih se ne smije otkidati. Za mjeru je uzeo sedam tisuća identično oblikovanih kartica, pa izračunao da bi mu za jedanaest tisuća trebale četiri velike torbe za spise. Već ih je imao u prtljažniku automobila. Računar je, međutim, bio druga priča. Bio je golem, i zahtijevao je dvojicu ljudi. Zbog osiguranja svaki je od njih morao biti na drugom kraju prostorije, pa su, da ga pokrenu, morali u isti čas utipkati različite šifre. Te su se šifre svakodnevno mijenjale, i svaka se od njih čuvala u drugom uredu. Jedna u uredu predsjednika podružnica, a druga u uredu kontrolora. Goddardu nije bilo nimalo teško doći do druge šifre za razdoblje od dvadeset četiri sata, s početkom u nedjelju ujutro. Jednostavno je ušao u kontrolorov ured i nevino rekao kako misli da su zabunom dobili istu šifru. Našto je kontrolor podjednako nevino izvadio svoju iz sefa pa su usporedili brojeve. Odmah je bilo jasno da je sve u redu, jer su šifre bile sasvim različite. Ali se pogled Jamesa Goddard u tom trenutku zakovao za brojke. I pohranio ih u pamćenje. Brojevi su mu bili jedini prijatelji. Pa ipak je još ostao fizički aspekt stroja. Bio mu je potreban još netko spreman da provede gotovo šest sati u podrumskom kompjutorskom centru, netko kome je mogao vjerovati, netko tko shvaća da time čini dobro Genessee Industriesu, a možda i čitavoj naciji. Malo se osupnuo kad je čovjek koga je odabrao postavio novčane zahtjeve, ali to je, kako je istaknuo, trebalo shvatiti kao povišicu na koju je već odavno imao pravo. I tako je Goddard, prije nego što je i shvatio što radi, uposlio specijalnog pomoćnika uz povišicu od deset tisuća dolara godišnje. Ali to i nije važno. Važno je bilo samo što će se taj dan učiniti, samo odluka koja će taj dan biti donesena. Prišao je ulazu i usporio. Stražar je najprije prepoznao automobil pa onda i vozača, pa prinio dva prsta kapi. »Dobro vam jutro, gospodine Goddard. U najvišem uredu nema slobodne nedjelje?« Goddardu nije bila draga ta familijarnost. Ovdje joj nije bilo mjesto. Sad, međutim, nije bio trenutak za korenje. »Ne, jer imam puno posla. I, čuvaru, zamolio sam gospodina Riggsa da mi dođe pomoći. Nema potrebe da ga provjeravate. Recite mu da se javi ravno u moj ured.« »Gospodin Riggs, gospodine?« »Trebali biste ga znati. On je ranjen u boju za domovinu, braneći sve nas, gospodine moj!« »Da, gospodine. Riggs, gospodine.« Čuvar je brzo na podložak ispisao ime. »Ima maleni sportski auto«, dodao je Goddard kao poslije kraćeg razmišljanja. »Samo mu mahnite da prođe. Na vratima su mu i

Sam Vicarson je utonuo u poluprazni jastuk na baršunastoj sofi i otkrio da su mu se koljena zbunjujuće našla u visini ramena. Andrew Trevavne je sjedio na stoliću za sobnu podvorbu i pijuckao kavu iz šalice od porculana iz Limogesa s otisnutim slovima »Waldorf Towers, New York«. I čitao iz vrlo debele, u crvenu kožu uvezane bilježnice. »Isuse!« rekao je Vicarson. »Molim?« »Nije ni čudo što se po ovim sobama održavaju tolike beskonačne konferencije. Kad sjedneš, više ne možeš ustati, pa samo trke-Ijaš.« Trevavne se nasmiješio i vratio svom štivu. Sam je ispružio noge, no pritom otkrio da se osjeća još neugodnije. S priličnim je naporom ustao pa se prošetao po sobi i stao razgledavati grafike po zidovima prekrivenim velurom, da bi se napokon zagledao kroz prozor, trideset pet katova iznad Park Avenue i Fiftieth Streeta. Trevavne je pribilježio nešto na komadić papira, pa zatvorio bilježnicu od crvene kože i pogledao na sat. »Kasne već pet minuta. Pitam se je li to u politici dobar znak«, rekao je Andrew. »Tko sretniji od mene da se nikad i ne pojave«, odgovorio je Sam, ali ne kao odgovor na pitanje. »Osjećam se tako mali. Isuse, lan Hamilton. Napisao je čak i knjigu.« »Nijednu koju bih otrčao kupiti.« »Ne biste ni morali, jer vi, gospodine Trevavne, ne prodajete pravne usluge. A taj tip da. On se druži s kraljevima, a ljudski je osjećaj izgubio već odavno. A ne mislim ni da bi mu mnogo trebao.« »Sasvim točno. Pročitao si izvještaj.« »Nisam ni morao. Sto njegov mali veli? Da to njegov stari radi zato što misli da to nitko drugi ne može tako dobro. Ni izdaleka.« U predvorju je hotelskog apartmana zasviralo zvonce. Vicarson je mahinalno poravnao stalno raskuštranu kosu i zakopčao sako. »Ja ću im otvoriti. Možda pomisle da sam batler, to bi bilo super.« Prvih je deset minuta bilo nalik na pavanu iz osamnaestog stoljeća, pomislio je Trevavne. Sve-je išlo polako, graciozno, samouvjereno. U biti režirano, u srži staromodno. Sam Vicarson se drži sasvim dobro, pomislio je Andy, dok je promatrao kako mlađahni odvjetnik parira nabusitim napadima Aarona Greena, kojima je jedva prikrivao zlovolju. Green se ljutio što je Vicarson uopće s njima; Hamilton je jedva i opažao njegovu prisutnost. Ovo je za Hamiltona, pomislio je Trevavne, trenutak za gigante. Svi podređeni moraju se vratiti na svoja primjerena i nevažna mjesta. »Mislim da biste morali shvatiti, Trevavne, da smo se mi, kad su nas vaši prijatelji u Nacionalnom odboru upoznali za svojini izborom, gorko razočarali«, rekao je lan Hamilton. »'Šokirali' bi bio bolji izraz«, dodao je Green svojim dubokim, zvonkim glasom. »Da«, odgovorio je Andy izravno. »Volio bih razgovarati o vašoj reakciji. Ona mi je svakako vrlo zanimljiva. Samo vas moram upozoriti da mi to nisu prijatelji... Čak sam se, iskreno, pitao nisu li vaši.« Hamilton se nasmiješio. Sad je taj anglicizirani odvjetnik prebacio nogu preko noge i prekrižio ruke na prsima, pa utonuo u meke jastuke baršunaste sofe - živa slika elegancije. Aaron Green je sjedio u naslonjaču s tvrdim naslonom do Trevavnea. Sam Vicarson je sjedio malo izvan tog trokuta, Andvju zdesna, ali ne zaklanjajući mu pogled na Hamiltona. Andvju je čak i taj raspored sjedenja izgledao nekako orkestrirano.

A onda je shvatio da je to zapravo Samovo djelo, jer je baš Sam Vicarson svakome od njih pokazao gdje će sjesti. Sam je mnogo bolji nego što sam vjerovao, pomislio je Trevayne. »Ako razmatrate mogućnost da ste vi naš favorit«, rekao je Hamilton, i dalje se dobroćudno smješkajući, »mislim da ću vas morati razuvjeriti.« »Kako?« »Sasvim jednostavno, nama je draži sadašnji Predsjednik. Tu će vam činjenicu potvrditi već i letimičan pregled... naših ukupnih priloga, kako financijskih tako i onih drugih.« »Onda se ja ni u kojem slučaju ne bih mogao nadati vašoj potpori.« »Govoreći otvoreno, mislim da ne«, odgovorio je Hamilton. Andrew je najednom ustao iz naslonjača pa Hamiltonu uzvratio neljubazni smiješak. »Onda sam, gospodo, očito pogriješio, pa se ispričavam. Oduzimam vam dragocjeno vrijeme.« Nenadanost Trevavneova poteza iznenadila je sve ostale, pa i Sama Vicarsona. Prvi se od šoka oporavio Hamilton. »No dajte, gospodine, klonimo se takvih igara koje vi, ako me sjećanje ne vara, mrzite iz dna duše... Okolnosti nam nalažu da razgovaramo. Molim vas, sjednite.« Što je Andrew i učinio. »Kakve to okolnosti?« Odgovorio mu je Aaron Green. »Predsjednik se ne kani i drugi put kandidirati.« »Možda se predomisli«, odgovorio je Trevavne. »Ne može«, odgovorio je Hamilton. »Jer ne bi ni doživio kraj drugog mandata. Velim vam to u najstrožem povjerenju.« Andrewa je to zapanjilo. »Nisam to znao. Mislio sam da je to čisto privatna odluka.« »Sto je od toga privatnije?« upitao je Green. »Znate što mislim... To je strašno.« »I tako... razgovarajmo.« Time je Green zaključio temu o Predsjednikovu zdravlju. »To nam nalažu okolnosti.« Kad je Hamilton nastavio, Trevavne je još razmišljao o bolesniku u Bijeloj kući. »Kao što rekoh, mi smo razočarani. Ne želim reći da ideja o vašoj kandidaturi nema svojih prednosti, svakako ih ima. Ali, kad se sve uzme u obzir, draža nam je Predsjednikova stranka.« »Tu se onda više nema što reći. Sto vas onda uopće briga za moju kandidaturu? I u opoziciji ima valjanih ljudi.« »Ima Predsjednikovih ljudi«, upao mu je u riječ Green. »Ovo nisam shvatio.« »Predsjedniku je« - i tu je Hamilton zastao, pažljivo birajući riječi - »kao i svakom tko je obavio samo pola povijesnoga posla, silno stalo da se njegovi programi nastave. I zato će on odrediti svog nasljednika. A izabrat će jednog od dvojice, zato što ćeaoni pristati na njegov diktat. A ta su dvojica dopredsjednik i guverner New Yorka. Po svojoj savjesti mi ne možemo poduprijeti ni jednoga. Jer ni jednog ne nosi snaga vlastitih, nego Predsjednikovih uvjerenja. Oni ne mogu pobijediti, a i neće.« »Pouka. Stekli smo pouku«, rekao je Green, pa se nagnuo iz naslonjača i pontifikalno postavio ruke. »Šezdeset osme Nixon nije pobijedio Huberta zato što je ovaj bio slabiji,

ili zbog novca, ili programa. On je izgubio izbore zbog tri riječi što ih je procvilio na televiziji nakon svoje nominacije. 'Hvala, gospodine Predsjedniče.' I te tri riječi nije više nikad mogao oprati.« Trevavne je posegnuo u džep pa, u šutnji što je nastala, izvadio cigaretu i zapalio. »I tako ste zaključili da će Predsjednik osigurati poraz vlastite stranke.« »Baš tako«, odgovorio je Hamilton. »I tu smo u dilemi. S jedne strane taština jednog čovjeka. S druge strane opozicija mora samo postaviti privlačnog kandidata, istaknuti snagu njegova karaktera - njegovu neovisnost, ako vam je tako draže - a za ostalo će se pobrinuti svedržavno govorkanje. Biračko tijelo instinktivno prepoznaje marionete.« »Onda smatrate da imam legitimne izglede?« »Nevoljko«, odgovorio je Green. »Jer baš i nemate nekakvu konkurenciju. Koga još ima? U Senatu stranka ima starce koji se svi tresu kao ja, ili glasne dripce koji još piske u pelene. Samo bi Knapp imao nekakve šanse, ali je on tako odbojan da ga možemo pokopati. Zastupnički je dom prepun ljudi koji su nitko i ništa. Na put bi vam moglo stati nekoliko krupnih guvernera, ali oni za vratom nose kaos svojih gradova... Da, gospodine Andrew Tre-vavne, gospodine Dotajniče State Departmenta, gospodine Milijunašu, gospodine Predsjedniče Zaklade, gospodine Predsjedniče Pododbora. Imate vi mnogo pikula u džepu... Možda biste pali na godinama staža na izbornim funkcijama, ali biste se opet dignuli kad bi vas počeli uspoređivati s drugima. Dečki iz Nacionalnog odbora znali su što rade kad su izvukli vaše ime. Oni ne vole gubitnike.« »A ne volim ih ni ja«, zaključio je lan Hamilton. »I tako, sviđalo se to nama ili ne, vi se politička stvarnost.« Trevavne je sad još jednom ustao i razbio trokut. Prišao je stoliću za sobnu podvorbu, dohvatio debelu, u kožu uvezanu bilježnicu, pa se vratio i stao dva koraka iza svog naslonjača. »Gospodo, ja ne znam jesu li vaše procjene točne, ali su mi one svakako vrlo zgodna odskočna daska za sve što vam imam reći... Ovo je izvještaj pododbora. Za pet će ga dana dobiti Komisija za nabavke, Predsjednik i izabrani kongresni odbori. Saželi smo ga na šesto i pedeset stranica, uz još četiri sveska dodatne dokumentacije... Mislim, ja shvaćam vaše 'gorko razočaranje' zbog moje moguće kandidature. Vi mi se ne sviđate, ne odobravam to što ste učinili i kanim vas lišiti posla. Jasno? Capisce? Kako bi to rekao jedan od vaših pokojnih kolega.« »On s nama nije imao nikakve veze!« prekinuo ga je Aaron Green Ijutito. »Vi ste mu dopustili da je ima, pa se to piše na isto.« »Na što ciljate? Osjećam miris kompromisa u zraku«, rekao je Hamilton. »I dobro ga osjećate. Ali to neće biti kompromis po vašem ukusu, jer nećete dobiti ništa. Osim možda utjehu koja dolazi od spoznaje da do smrti nećete pred sud - ali ni u ovu zemlju.« »Molim?« Hamiltonovu je samouvjerenost počela istiskivati prva slutnja bijesa. »Pa vi ste smiješni, gospodine Pododboru!« dodao je Green. »Pa ne baš. Iako je riječ 'smiješan' dobro izabrana, pa makar i primijenjena na krivu osobu.« Trevavne se vratio do prostrtog stola i na nj nehajno bacio notes. Sad je Hamilton progovorio čvrstim glasom. »Dajte da razgovaramo pametno, Trevavne. Vaš nam izvještaj može nanijeti velike štete, to ne kanimo nijekati. Pa ipak je on -ili je takav zacijelo - protkan spekulacijama,

indicijama bez konačnog zaključka. Jeste li vi i na trenutak mogli pomisliti da mi na to više nismo spremni?« »Ne. Uvjeren sam da jeste.« »I vama je, naravno, jasno da su najgore što nam možete donijeti samo optužbe, koje ćemo mi žestoko odbacivati. Mjesecima, godinama, možda i čitavo desetljeće po sudovima?« »To je sasvim moguće.« »Zašto bismo onda u vama uopće i vidjeli opasnost? Jeste li spremni na naš protunapad? Jeste li i vi spremni provesti godine i godine svog života braneći se po sudovima od optužbi za klevetu?« »Ne, nisam.« »Onda smo u pat poziciji. Pa je onda bolje da se nekako nagodimo. Naši su ciljevi, napokon, isti. A to je dobrobit Sjedinjenih Država.« »Ali su zato različite naše definicije.« »To je nemoguće«, rekao je Green. »U tome i jest razlika među nama. Vi ste toliko apsolutni, da drukčije mišljenje ne možete ni zamisliti.« Hamilton je otmjeno slegnuo ramenima pa podignuo obje ruke u gesti kompromisa. »Spremni smo s vama raspravljati i o tim definicijama...« »Ja s vama nisam«, odgovorio je Andrew i ustao. »Umoran sam već od vaših definicija, od vaše ersatz elitističke logike, od svih tih zamornih zaključaka koji vam daju pravo da drugima namećete svoje ciljeve. Vi to pravo nemate, vi ste ga ukrali. I zato ja vičem 'Drž'te lopova!' - neumorno i koliko me grlo nosi.« »Tko će vas slušati?« dreknuo je Green. »Tko će slušati čovjeka tko tjera dvadeset godina staru osvetu?« »Sto ste to rekli?« »Prije dvadeset godina Genessee Industries vam je pokazao vrata!« rekao je Green i Andrewu priprijetio prstom. »I vi cvilite već dvadeset godina! Za to imamo i dokaze...« »Vi mi se gadite!« zaurlao je Trevavne. »Niste ništa bolji od onoga s kim navodno nemate nikakve veze. Ali sami sebe obmanjujete. Vi i svi De Spadantei ovoga svijeta na isto ste brdo tkani. 'Imamo i dokaze!' Tako vam Boga, utjerujete li vi novac za zaštitu i od slijepih kolportera?« »Analogija vam je nepravedna, Trevavne«, rekao je Hamilton, pa s Greena skinuo pogled pun neodobravanja. »Aaron se jako lako uzrujava.« »Nije ona nimalo nepravedna«, odgovorio je Trevavne tiho i čvrsto stegnuo naslon naslonjača. »Vi ste stari spletkari koje je pregazilo vrijeme i sad igrate nekakav suludi Monopoly. Pa kupujete ovo, pa kupujete ono - više od stotinu raznih podružnica - pa obećavate, podmićujete, ucjenjujete. Slažete tisuće osobnih dosjea i nad njima vam cure oči kao slaboumnim gnomima. Kad vam netko dođe i počne tvrditi da su njegove ideje veći spomenici - kako je ono bilo? - od spomenika, katedrala! O, Bože, kakve li pompozno-sti... I drugo. O, da. Neće biti nikakvog općeg prava glasa. Glas će imati samo oni koji ga trebaju imati. To nije pregazilo samo vrijeme, nego i zdrava pamet!« »Nije istina! Nije istina da sam to rekao!« Hamilton je skočio na noge, najednom ustrašen do srži.

»Ma pričajte što vas je volja. Ali bi bilo dobro da znate i ovo. U nedjelju sam bio u Hartfordu, Hamiltone, i potpisao neke papire. Imao sam razloga - malo izvan konteksta, ali ipak dovoljno jasne - da potražim drugog odvjetnika. Gospodin Vicarson, koji sjedi s nama, uvjerava me da je sve u redu. Petnaestog je siječnja guverner Connecticuta dao neporecivu izjavu. I zbog toga sam ja sada, u svakom praktičnom pogledu, senator Sjedinjenih Država.« »Kako?« Izraz je Aarona Greene bio kao da ga je netko žestoko pljusnuo. »Baš tako, gospodine Green. I kanim se poslužiti imunitetom i ugledom što mi ih daje to mjesto da svim silama udarim na vas. I potrudit ću se da za sve to čuje čitava nacija - i to mnogo, mnogo puta za redom. Svakog dana, na svakom zasjedanju, i neću prestati. Ako bude potrebno - a o tome sam duboko razmišljao - upustit ću se i u govornički maraton. Krenut ću od početka i pročitati čitav izvještaj. Od riječi do riječi. Svih šest stotina stranica. Vi to nećete preživjeti. Genessee Industries to neće preživjeti.« Aaron Green je disao teško. Pogled mu se sukobio s Trevavneo-vim, a glas mu se produbio od mržnje. »Od Auschwitza do Babi Yara. Takve svinje stvaraju nevolju kad je ima odveć.« »Ali prava rješenja nisu vaša rješenja. Vaša rješenja vode natrag u konclogore. U pogubljenja. Kako to ne razumijete?« »Ja razumijem samo moći Ona je jedina obrana!« »Za ime Božje, Green, neka to onda bude kolektivna moć. Odgovorna snaga. Zajednička i otvorena. A ne snaga kojom iz potaje manipuliraju malobrojni izabranici. Njoj ovdje nema mjesta.« »Opet ste dječarac! Sto vam znači to 'zajednička', to 'otvorena'? To su samo riječi, jalove riječi. Koje vode u kaos, u slabost. Pogledajte samo povijest.« »I pogledao sam je. Dugo i temeljito. Taj sustav je manjkav, nesavršen, izluđujući. Ali, do sto đavola, ipak je bolji od onog što vi predlažete. Pogledajte samo što nam je to donijelo!... A ako ulazimo u vrijeme u kojem sustav prestaje funkcionirati, bolje da shvatimo i to. Pa ćemo ga onda promijeniti. Ali ovoreno. Po vlastitom izboru. Ne po direktivi, i svakako ne po vašoj direktivi.« »No dobro, gospodine Trevayne«, rekao je lan Hamilton, pa se najednom udaljio od ostalih i okrenuo im leda. »Imate jake argumente. I što onda predlažete?« »Puštam vas s udice. A vi pustite sve. I gubite se. Nije me briga kamo. U Švicarsku, na Sredozemlje, u škotska brda ili engleske doline. Tako svejedno. Samo se gubite iz ove zemlje. I ne vraćajte se više.« »Imamo mi i neke financijske obveze«, usprotivio se Hamilton tiho. »Prenesite ih na nekoga. Ali presijecite sve veze s Genessee Industriesom.« »Nemoguće! Apsurdno!« rekao je Aaron Green i pogledao Hamiltona. »Polako, stari moj... Ako učinimo to što ste rekli, kakva su naša jamstva?« Trevavne je prišao stoliću za posluživanje i pokazao na bilježnicu u crvenoj koži. »To je izvještaj u svom konačnom obliku...« »To ste nam već rekli«, prekinuo ga je Hamilton. »Mi smo ga spremni promijeniti. Dati mu oblik koji znatno smanjuje zanimanje za Genessee Industries...« »A tako?« Aaronova je nagla upadica bila izrečena emfatično i s gađenjem. »Dječarac i nije tako čist. A rekao je da neće promijeniti ni jednu riječ. Ni jednu jedinu riječ.« Trevavne je zastao i tek tada odgovorio.

»To je još uvijek moguće. A ako je promijenim, to zahvalite vojnom časniku, izvjesnom bojniku Bonneru. I naravno, vašoj spremnosti da mi udovoljite... Bojnik Bonner je jednom zgodom rekao nešto što mi je ostalo u uhu. Možda se to poklopilo s drugim mišljenjima, no to je svakako mislima dalo nekakvu jezgru kondenzacije. Rekao je da je takav način rada destruktivan, da je to samo rušenje, bez nuđenja alternative. Totalno čišćenje, i dobro i zlo skupa u kantu za smeće... No dobro, da pokušamo spasiti nešto od onog dobrog.« »Budite malo konkretniji«, rekao je Hamilton. »U redu... Vi odlazite i ne vraćate se, a ja predajem drugi izvještaj, pa počinje tihi proces čišćenja Genessee Industriesa. Nikakve vike o zavjeri - iako je zavjere bilo; nitko ne traži vaše glave - a što bi trebalo; nikakve totalne čistke. Uvjeren sam da bi se dala složiti ekipa koja bi krenula u pohod na postojeća financijska lena. Nećemo se petljati s korjenitim uzrocima, jer će oni već biti uklonjeni. Vi ćete biti uklonjeni.« »To je vrlo nemilosrdno.« »Došli ste ovamo, Hamiltone, radi nagodbe. I sad je imate. Vi ste politički realist, a ja sam politička realnost - što je, vjerujem, i vaše mišljnje. Prihvatite je. Nećete dobiti bolju ponudu.« »Ne možete se vi nositi s nama, školarce«, rekao je Aaron Green, no emocije što ih je pritom iskazao opovrgavale su samouvjerenost njegovih riječi. »Ne mogu sam, dakako da ne mogu. Ja sam samo oruđe. Ali će uz mene dvije stotine milijuna ljudi doznati tko ste vi zapravo. Za razliku od vas, ja iskreno vjerujem da su oni sposobni donositi odluke.« Pavana je bila gotova. Svirka je stala. Dostojanstveni ljudi iz prošlosti udaljili su se s najvećim mogućim dostojanstvom iz novoosnovanog dvora. »Hoće li upaliti?« upitao je Sam Vicarson. »Ne znam«, odgovorio je Trevavne. »Ali se ne bi smjeli upustiti u toliki rizik.« »Mislite li da će zaista otići?« »Vidjet ćemo.« »Jako mi je žao. Mislim da je iz mog pisma stav vojske o tom pitanju sasvim jasan. Uvjeren sam da bojnik Bonner zna cijeniti što ste mu našli odvjetnike. Koliko sam ja shvatio, imamo razloga vjerovati da će ga civilni sud osloboditi.« »Ali vi i dalje tjerate svoje optužbe, generale Cooper, i želite ga izbaciti iz vojske.« »Ništa nam drugo i ne preostaje, gospodine Trevavne. Bonner je i prečesto radio na svoju ruku. I on to zna. Ne mogu se braniti zanemarivanje dužnosti i ignoriranje zapovijednog lanca. Jer bez toga, gospodine, ne bismo ni imali vojnu ogranizaciju.« »Tražit ću, naravno, da i na vojnom sudu dobije valjanu obranu. I tamo će biti moji odvjetnici.« »Samo bacate novac. Sporedna optužba nije ni umorstvo ni nanošenje tjelesnih ozljeda, pa čak ni zločinačka nakana. Riječ je samo o tome da je lagao časniku ratnog zrakoplovstva i krivo prenio dobivene zapovijedi zato da bi se mogao nepovlasno poslužiti državnom imovinom. U konkretnom slučaju, zrakoplovom. Osim toga svoje nadređene časnike nije obavijestio o svojim namjerama. I mi naprosto ne možemo trpjeti takvo ponašanje. A Bonner pokazuje sklonost povratu. Za to s vojnog gledišta ne postoji valjano vojno opravdanje.« »Hvala, generale. Vidjet ćemo.«

Andrew je spustio slušalicu i dignuo se iz stolice. Prišao je vratima svog ureda koja je zatvorio prije nego što je nazvao generala Coopera. Otvorio ih je i obratio se tajnici. »Vidim svjetlo na dvici. Nešto što ja moram riješiti?« »Državna tiskara, gospodine Trevavne. Ne znam što da im velim. Žele znati kad im šaljete izvještaj pododbora. U velikim su zaostacima s kongresnim materijalima i ne bi vas željeli razočarati. Već sam im htjela reći da je sve gotovo i poslano malo prije podneva, ali sam pomislila da možda ne postoji kakav protokol za koji mi ne znamo.« Trevavne se nasmijao. »Kladim se da nas zbilja ne žele razočarati! O, Bože! Sa svih smo strana okruženi očima... Nazovite ih i recite da nismo znali da je to njihov posao. Uštedjeli smo novac poreznih obveznika i obavili to sami. Svih pet primjeraka. Ali dajte mi prvo nazovite taksi. Idem u Arlington. Bonneru.« Za vožnje od Potomac Towersa do časničkog hotela za samce u Arlingtonu, Andy je pokušavao shvatiti generala Lestera Coopera i njegovu legiju ozlojeđenih pravednika. Cooperovo pismo - odgovor na njegov upitnik o Bonneru - bilo je uvijeno u vojni žargon. Članak ovaj, stavak onaj, vojne odredbe o primjeni ovlasti u uvjetima ograničene odgovornosti. »Velesranje«, kako bi to rekao Paul Bonner - i prečesto s punim pravom. Iza prijetnje vojnim sudom nije stajalo vojno zgražanje nad Bon-nerovim ponašanjem, već zgražanje nad njim samim. Da je doista bila riječ o ponašanju u načelu, protiv njega bi se mogle podignuti mnogo ozbiljnije optužbe, oko kojih bi se onda mogli natezati u beskraj. Vojska se međutim odlučila za blaže optužbe. Zanemarivanje dužnosti. Neovlašteno služenje i prikrivanje namjera. Optužbe za koje neće biti teško izborenih oslobađajućih presuda. Niti će biti packi - prije će to biti brnjica. Optuženik na njih može odgovoriti samo ostavkom; za njega u vojsci više nema karijere. On tu borbu ne može dobiti jednostavno zato što nikakve borbe neće ni biti. Biti će samo obznanjena odluka. Ali zašto, za ime Boga? Ako je ikad postojao čovjek kao stvoren za vojsku, onda je to bio Paul Bonner. Ako je ikad postojala vojska kojoj je takav čovjek bio potreban, bila je to demoralizirna vojska Sjedinjenih Država. Umjesto da ga progone, Cooper i svi ostali njegovi »Metalci« trebali bi se rastrčati i, kako bi se u Americi reklo, »mlatiti po grmlju« u nastojanju da Bonneru nađu potporu. Mlatiti po grmlju. Što je ono o tome bio rekao Aaron Green? Da je riječ o nepoželjnoj taktici, jer se plijen može bez najave baciti na lovca. Možda se vojska boji baš toga? Da bi podupiranjem Paula Bonnera, priznavanjem njegova sudjelovanja, njegove odanosti vojsci, mogla razotkriti vlastitu ranjivost? Boje li se Lester Cooper i njegov uniformirani tribunal iznenadnog napada? S čije strane? Sa strane radoznale javnosti? To bi već bilo shvatljivo. Paul Bonner je bio dobro informirani sudionik. Ili se možda boje sudionika? Možda se boje Paula Bonnera? I sad ga žele diskreditirati kako bi ga izgurali sa scene, izvan svog koordinacijskog sustava. Nitko i ništa. Izbačen iz vojske.

Taksi se zaustavio pred ulazom u samački hotel. Trevavne je isplatio vozača i krenuo prema golemom ulazu sa zlatnim orlom nad dvostrukim vratima i natpisom: »Kroz ova vrata prolaze prokleto najbolji prokletnici na bojištu.« Nakon toga je Andrew opazio desno, ispod teksta, i datum izgradnje zgrade: »Travanj 1944.« Povijest. Druga era. Čitav jedan život daleko. Doba kad su takvi natpisi bili savršeno prirodni, primjereno herojski. Dani vitezova punih uzvišenog prezira. Kojih više nema. I danas bi izgledali malo šašavo. I to, pomislio je Trevavne, nije pravedno. Stražar pred Bonnerovom sobom pozdravio je Trevavnea, uvažio njegovo pravo na stalan pristup časniku u garnizonskom pritvoru i otvorio vrata. Bonner je sjedio za čeličnim stolićem i nešto pisao na listu s vojnim zaglavljem. Okrenuo se u stolcu i podignuo pogled na Trevavnea. Nije ni ustao ni pružio mu ruku. »Samo da dovršim odlomak, i evo me.« Okrenuo se papiru. »Mislim da me smatraju retardiranom picajzlom. Ta dva odvjetnika koja si mi poslao hoće da im sve čega se mogu sjetiti dam napismeno. Vele, kad to stave pred sebe, onda misli same slijede jedna iz druge.« »U tome ime logike. Mislim, u tom slijedu misli. Samo nastavi, nema žurbe.« Trevavne je sjeo u jedini naslonjač i umuknuo sve do trenutka kad je Bonner spustio olovku i protegnuo se, pa izbacio ramena preko naslona i pogledao »civila«. I doista je bilo jasno da gleda »civila«. O uvredljivosti toga nije moglo biti zabune. »Namirit ću ti sve pravne troškove. O tome nema pogovora.« »Neće trebati. Nisam mogao učiniti manje od toga.« »Ali kad ja to ne želim. Zamolio sam ih da račun pošalju izravno meni, ali su mi rekli da to nije moguće. I zato ću platiti tebi... Iskreno govoreći, sasvim sam zadovoljan svojim vojnim odvjetnikom. Ali pretpostavljam da ti imaš svoje razloge.« »Samo dodatno osiguranje.« »Za koga?« upitao je Bonner i oštro se zagledao u Trevavnea. »Za tebe, Paul.« »Naravno. Nisam ni trebao pitati... Sto hoćeš?« »Možda bi bilo bolje da sad odem i vratim se nakon nekog vremena«, rekao je Andrew, a u glasu mu se osjetila ispitivačka grubost. »Paul, što je to s tobom? Zaboravljaš da smo na istoj strani?« »Jesmo li baš, gospodine predsjedniče?« Te su ga riječi opalile kao bič preko lica. Uzvratio je Bonneru oštar pogled i nekoliko trenutaka nijedan nije progovorio ni riječi. »Mislim da bi mi to trebao objasniti.« Sto je bojn^P^Kul Bonner i učinio. A Trevavnff^je,'.^zanijemio od zaprepaštenja, slušao što mu taj časnik priča o svonfe. kratkom, ali krajnje neobičnom razgovoru s Lesterom Cooperom, brigadnim generalom pred mirovinom. »I tako više nitko ne treba pričati nikakve zapletene priče. Sva su ta komplicirana objašnjenja suvišna. Trevavne je ustao iz naslonjača i bez riječi prišao prozorčiću. U dvorištu je pukovnik naborana lica držao lekciju postrojbi - vjerojatno vodu - mladih potporučnika. Neki su

mladići pomicali noge, drugi zaklanjali usta dlanom, štiteći se od prosinačke, arlingtonske studeni. A pukovnik je stajao raskopčan, spartanski ne opažajući zimu. »A što ćemo s istinom? To te ne zanima, bojniče?« »Uvaži malo i moje mišljenje, političaru. Sve je to tako prokleto prozirno.« »Kakva je tvoja verzija?« upitao je Trevavne i okrenuo se od prozora. »Cooper je rekao da sam ja za vojsku prevelik luksuz. A istina je da sam to i za tebe... Ja sam mlinski kamen oko tvog predsjedničkog vrata.« »To je smiješno.« »Daj pusti priče! Ti se pobrineš za suđenje, mene oslobode -kako i treba - i ti si čist. Nitko ne može reći da si ostavio ranjenog vojnika. Ali će to suđenje biti strogo kontrolirano. Nikakvih sporednih priča, samo relevantne činjenice, gospodine moj. U tom je pogledu čak i vojni odvjetnik bio sasvim jasan. Riječ će biti samo o suboti uvečer u Connecticutu. Ništa ni o San Franciscu, ni o Houstonu, ni Seattleu. I ništa ni o Genessee Industriesu!... I tako ja izrežirano dobijem nogom u guzicu, glas se proširi, i nikom više nije neugodno zbog mene. Ali me jebe u mozak da nitko od vas neće istupiti pa to i reći!« »Ja ne mogu zato što to nije istina.« »Vraga nije! Ali je sve lijepo zapakirano. Čovječe, kad se prodaješ, ne daješ se jeftino. Jedno ti ipak prizanjem, nikad ne pristaješ na drugu klasu.« »Nema veze, Paul.« »Ma velesranje! Hoćeš reći da ne igraš za svoju korist? Čujem čak da ćeš dobiti mjesto u Senatu! Ma baš bi ti odgovaralo.« »Kunem ti se da ne znam odakle Cooperu ta informacija.« »Je li to istina?« Trevavne je Bonneru okrenuo leđa, pa još jednom pogledao kroz prozor na vod potporučnika. »Sve je to... još u fazi razmatranja.« »Ma prekrasno. 'U fazi razmatranja.' Sto sad dalje slijedi? Dizanje bijele zastave, ali samo za probu? Vidi, Andy, reći ću ti isto što i Cooperu. Ne sviđa mi se to novo skretanje ovaj put u prvu ligu -kao što mi se ne sviđa ni toliko toga što sam otkrio proteklih mjeseci. Recimo da sam dovoljno iskren da velim kako ne odobravam O. M. Operativne metode. Recimo da mi tu nešto smrdi... S druge pak strane, ako bih sad pod stare dane počeo moralizirati, to bi bilo prvoklasno licemjerstvo. Čitavu sam svoju karijeru vjerovao da vojni ciljevi opravdavaju sami sebe. Neka o moralu brinu izabrani civilni dužnosnici, za mene su oni uvijek bili preko sedam mora i sedam gora... Mislim, to je plan velike igre? 1 o je devet kopalja iznad mene. Sretno ti bilo!« Vod potporučnika počeo se rasipati po dvorištu. Razdrljeni je pukovnik zapalio cigaretu. Nastava je bila gotova. A Trevavne je najednom osjetio silnu iscrpljenost, teški neki umor. Ništa nije bilo onakvo kakvo izgleda. Okrenuo se prema Bonneru, koji je i dalje sjedio za stolom upravo uvredljivo nehajno. »Kako to misliš, 'plan igre'?« »Stalno me sve više nasmijavaš. Još ćeš mi pokvariti sve šanse za predsjedničko pomilovanje.« »Prestani se blesaviti! Da čujemo jasno i glasno, bojniče.«

»Ma boli tebe dupe, gospodine predsjedniče! Dobili su tebe, pa što će im onda itko drugi? Neovisnog, nepodmitljivog gospodina Čistunca. Ne bi im bilo ništa bolje ni da su s neba pozvali Ivana Krstitelja, a u pratnji Toma Painea. Pentagonovim je brigama došao kraj.« »Je li ti možda ipak doprlo do glave da im je to možda tek početak?« Bonner je podignuo ramena s naslona stolice i tiho se nasmijao - upravo izluđujuće iskreno. »Ti si najsmješniji crnjo na čitavoj plantaži, stari. Ali ne moraš mi pričati sve te viceve, neću ti kvariti posao. To ionako nije moj svijet.« »Postavio sam ti pitanje. I čekam odgovor. Ti tvrdiš da su me kupili, a ja ti velim da nije tako. A zbog čega to misliš?« »Zato što znam te dečke 'Metalce'. Oni će se pobrinuti da te izaberu. Ali to neće učiniti bez gvozdenog jamstva.« Trevavne je naručio taksi da ih odveze gotovo milju od Potomac Towersa. Bio je to trenutak za šetnju, razmišljanje, analiziranje. Za pokušaj da se otkrije logika u nečem izvan svake logike. Misli mu je prekinula automobilska truba što se Ijutito oglasila iz smeđe limuzine naizgled izgubljene, nesigurne u svoj put. Iritira-juća se kakofonija uklapala u vlastiti osjećaj frustriranosti. Zar je zaista bio tako naivan, tako nevin, da se dao tako do kraja iskoristiti? Zar njegov sukob s lanom Hamiltonom i Aaronom Greenom nije bio ništa više od igre mačke i miša - s njihove strane? Cista podvala. Ne, nije istina. To nije moglo biti. Hamilton i Green bili su se očito jako uplašili. Hamilton i Green dirigirali su Genessee Industriesom, a Genessee je upravljao Pentagonom. A jest jednako B jest jednako C. A jest jednako C. Ako on, kao predsjednik, može naređivati lanu Hamiltonu i Aaronu Greenu - natjerati ih da se poviju pred njegovim zahtjevima - onda je logično da može zapovijedati i Pentagonu. A ta se vlast može ostvariti razuđivanjem Genessee Industriesa, skresavanjem monolita na pravu mjeru. On je to iskazao sasvim jasno kao svoj primarni cilj. Pa ipak, ako je vjerovati Paulu Bonneru - a zašto ne? On tu priču nije mogao izmisliti Lester Cooper i njegovi kolege tu predloženu kandidaturu kane poduprijeti svim silama Pentagona. A budući da je njihovo vojno mišljenje stvoreno u korporativnom misaonom procesu Genessee Industriesa, to znači da njihovom potporom upravljaju - ili su s njom bar suglasni - lan Hamilton i Aaron Green. A jest jednako B. Ali zašto? Zašto bi brigadni general Lester Cooper i njegova legija Metalaca tako zdušno sudjelovali u pokopu vlastite moći? Zašto bi im to netko naredio? A jest jednako C. Miran odlazak Hamiltona i Greena - a što im je drugo i preostalo - to je bilo jedno, a njihovo okretanje Pentagonu, s naredbom da podupre kandidata koji javno priznaje da ih razara, bilo je, međutim, nešto sasvim drugo. Pa ipak su očito učinili upravo to. Ukoliko im tu potporu nisu naredili prije sukoba u Waldorfu.

Naredili i pokrenuli prije nego što su njegove prijetnje zaključile dostojanstvenu pavanu visoko gore u Waldorf Towersu. U kojem slučaju, shvatio je Andrew, ja i nisam što sam mislio da jesam. Onda on nije jaka alternativa, čvojek kome su se okrenuli dobri ljudi u politici, onda njega nisu izabrali iskusni profesionalci koji su pogledali u svoje zadimljene kristalne kugle i proglasili ga prikladnim. Onda je on kandidat Genessee Industriesa, a izabrali su ga osobno lan Hamilton i Aaron Green. A sve njihove priče o gorkom razočaranju bile su baš to - samo priče. Isuse, kako je sve to bizarno! I prefrigano! A onda je trebalo izvesti i zaključak - i to je bio najstravičniji dio čitave te šarade. I u svemu nije bilo važno ni koliko je crno pod noktom tko zapravo obnaša predsjedničku dužnost. Važno je bilo samo da nitko ne stvara valove kroz koje ne bi mogao ploviti vrli brod Genesseeja. A on im je pribavio baš to. On im je predao baš to. Prije četiri sata bio je predao posve izniman izvještaj, još izni-mniji zbog toga što su iz njega bile isključene ključne, inkriminira-juće činjenice. O, Isuse! Sto sam to dovraga učinio? U daljini je ugledao obrise sparene čelične građevine Potomac Towersa. Možda pola milje daleko. Ubrzao je korak, pa ga ubrzao još više. Potražio je taksi pogledom na oba kraja avenije, ali nigdje nijednog. Poželio je što prije stići u ured. Jer je želio otkriti istinu, morao ju je otkriti. No do nje je mogao doći samo na jedan način. Preko brigadnog generala Lestera Coopera. *** Kad je Andrew iz dizala izišao u hodnik, Sam Vicarson je koračao gore-dolje pred pododborovim prostorijama. »Blagi Bože, kako sam sretan što vas vidim! Nazvao sam Arling-ton i ostavio poruku na desetak mjesta.« »Sto je bilo?« »Bolje da uđemo, da možete sjesti.« »O, Isuse! Phvllis...« »Ne, gospodine, žao mi je... Hoću reći, žao mi je ako ste to pomislili... ali nije riječ o gospođi Trevavne.« »Idemo unutra.« Vicarson je zatvorio vrata Trevavneove sobe i pričekao da šef skine kaput i baci ga na kauč. Počeo je polako, kao da se točno pokušava prisjetiti riječi koje mora ponoviti. »Prije četrdeset pet minuta javio mi se šef osoblja Bijele kuće. Jutros se nešto dogodilo s čim još nije upoznat tisak, ili bar nije bio do pred pola sata - nešto zbog čega je Predsjednik donio odluku za koju biste morali znati... Poslužio se svojim predsjedničkim ovlaštenjima i privremeno zaplijenio primjerke pododborova izvještaja.« »Sto je učinio?« »Presreli su ih na sva četiri odredišta - u Odboru za obranu, uredu javnog pravobranitelja, kao i u uredu predsjednika senatskog i kongresnog odbora... Osobno je razgovarao sa sva četiri šefa i svi su prihvatili njegovo objašnjenje.« »A to je?«

»Robert Webster - sjećate ga se, Bijela kuća...« »Sjećam se.« »Jutros je umro. Hoću reći, ubili su ga. Ustrijelili ga u njegovoj sobi u nekom hotelu u Akronu... Sobarica, koja se zatekla u hodniku, dala je policiji opis dvojice koju je vidjela kako su istrčali iz sobe, a netko je u hotelu bio toliko priseban da nazove Bijelu kuću. Hoću reći, Webster je bio domaći koji je uspio u životu i sve te priče... I Bijela se kuća dala na posao. Uspjela nagovoriti novine i novinske agencije da o tome nekoliko sati šute...« »Zašto?« »Zbog opisa one dvojice. Slaže se s dvojicom koju Bijela kuća drži na oku... Što nije istina. Na oku su držali Webstera, a njih su opazili kako ga slijede.« »Još te nisam shvatio, Sam.« »Ta su dvojica bila iz De Spadanteove organizacije... Kao što rekoh, osiguranje se Bijele kuće prihvatilo posla. Znaš li da se svaki razgovor sa svakog telefona na 1600, uključujući i kuhinjskog, automatski skida na mikrovrpcu i sprema u komunikacijskom centru, pa se svakih šest mjeseci ili baca ili arhivira?« »To me ne čudi.« »Ali mislim da bi začudilo Webstera. To baš nije općepoznato. Ali nama su morali reći.« »Ali u čemu je stvar? Zašto je izvještaj zaplijenjen?« »Bobby Webster se bio do guzice spleo s De Spadanteom. Bio je plaćeni informator. Baš je on maknuo ljude u Darienu. Prema jednom razgovoru, vi ste od Webstera zatražili materijale o De Spa-danteu.« »Da. Kad smo bili u San Franciscu. Koje mi Webster nije nikada poslao.« »Svejedno, Predsjednik vjeruje da su Webstera ubili zato što su De Spadanteovi mislili da on radi za vas. Da se utrtario i dao vam informaciju zbog koje je De Spadante ubijen... Pretpostavka glasi da su Bobbvja u hotelu pritisnuli uza zid, pokušali ga prisiliti da im kaže što je u tom izvještaju, ali kad to nije mogao ili nije htio, poslali su mu metak.« »A ako se u izvještaju spominje i De Spadante, onda će njegove vjerne sluge sad krenuti na mene?« »Da, gospodine. Predsjednik se brine, ako procuri išta iz tog izvještaja, da biste se mogli naći na meti. Ne bismo vas željeli strašiti, ali vam se u Arlingtonu pridružila ekipa za osiguranje. Ili je bar trebala.« Trevayne se sjetio automobila što je vozio iza njegova taksija, smeđe limuzine što je zadržavala promet. Čelo mu se nabralo u dvojbi. Pogledao je Sama. »I koliko bi ta brižna skrb za mene trebala trajati?« »Očito dok ne uhvate ljude koji su ubili Webstera. De Spadan-teove vjerne sluge.« Trevayne je sjeo za pisaći stol i posegnuo u džep za cigaretama. Osjećao se kao da juri niz silno strme serpentine i bori se s volanom. Zar je to moguće? Zar je moguće, upitao se kad je napokon pustio sunce u tamne prolaze svijesti, zar je moguće da je ipak imao pravo? »Kako bi to rekao Paul Bonner«, odgovorio je Trevavne tiho, »'velesranje'.« »Zašto? Meni se ta briga, gospodine, čini sasvim legitimnom.« »Nadam se da si u pravu. Dao Bog da si u pravu. Jer ako se varaš, onda to jedan samrtnik pokušava sačuvati svoje mjesto u povijesti.« Vicarson je shvatio, a izraz je njegova lica pokazao da je to shvaćanje najozbiljnije od svih što ih je ikad doživio.

»Mislite da je i Predsjednik... s Genessee Industriesom?« »Daj mi na telefon generala Coopera.« Brigadni general Lester Cooper sjedio je pred pisaćim stolom Andrevva Trevavnea. Bio je premoren - bila je to iscrpljenost čovjeka koji je stigao do granice svojih snaga. »Za sve što sam učinio, gospodine predsjedniče, mogu reći: sretan sam što se našlo u mom djelokrugu.« »Nema potrebe da me titulirate, generale. Zovem se 'Andy', ili 'Andrevv', ili 'gospodin Trevavne', ako baš inzistirate. Ja vas jako cijenim i zato bih bio sretan da budete manje formalni.« »To je lijepo od vas, no meni bi bilo draže da sačuvamo formu. Vi ste me otvoreno optužili za zanemarivanje dužnosti, urotu i kršenje prisege...« »Do sto vragova, ne, generale. Ja te riječi nisam izgovorio. Niti bih ih izgovorio... Mislim da ste djelovali iz nemoguće pozicije. S jedne strane neprijateljski nastrojeno glasačko tijelo koje gunđa na svaki dolar u vašem proračunu. A s druge strane morate misliti na vojsku. Pa sad morate pomiriti te dvije krajnosti na dobro mi znanom području. Nabava!... Ja vas samo pitam jeste li napravili kompromise koje bih i sam učinio! A to, generale, nije ni zavjera ni zanemarivanje dužnosti. To je samo zdrav razum! Kad na njih ne biste bili spremni, to bi bilo kršenje prisege.« Izgleda da pali, pomislio je Trevavne obuzet tužnim i lošim predosjećajem. General se pokrenuo. I zagledao u Trevavnea s molećivim izrazom u očima. 486»Da... Zapravo, znate, i ne znam kamo da se okrenem. Znate, naravno, hoću reći, napokon, ako ne vi, tko onda?« »Zašto ja?« »Mislim, ako ste to što za vas pričaju...« »A to bi bilo?« »Vi shvaćate... Da nije tako, ne biste bili tu gdje jeste. I svi smo toga svjesni... Hoću reći, vi uživate našu potpunu i gorljivu potporu. Sve je to, dakako, dalekosežno, ali to i sami znate...« »Potporu za što?« »Molim vas, gospodine Trevavne... Vi to mene iskušavate? Mislite da je to potrebno?« »Možda i jest. Možda vi niste dovoljno dobri!« »To nije pošteno! Niste to smjeli reći! Ja sam učinio baš sve...« »Za koga? Za mene?« »Učinio sam sve što su mi rekli. Poslao logističke upute.« »Gdje?« »Svuda! U svaku luku, u svaku bazu. Na svako sletište. Pokrili smo sve točke na zemaljskoj kugli!... Samo ime. Treba još samo poslati ime.« »A to je ime?« »Vaše... vaše, za ime Božje! Sto hoćete od mene?« »Tko vam je to naredio?« »Kako to mislite?« »Tko vam je naredio da pošaljete moje ime?« Trevavne je pljesnuo dlanom po stolu, mesom po tvrdom drvu, i prasak je bio oštar i zbunjujući.« . »Ja... ja...« »Pitao sam vas tko?« »Čovjek iz... čovjek iz...«

»Tko?« »Green.« »Tko je Green?« »Vi to znate!... Genessee. Genessee Industries.« Brigadni general Cooper se skljokao u stolici. Disao je teško. Ali Trevavne još nije bio gotov. Nadvio se preko stola. »Prije koliko vremena? Jeste li to učinili na vrijeme, generale? Je li bilo po vremenskom planu? Prije koliko vremena?« »O, moj Bože... Što ste vi?« »Prije koliko vremena?« »Prije tjedan, možda deset dana... Što ste vi?« »Vaš najbolji prijatelj! Čovjek koji će vam dati što želite! Biste li voljeli u to povjerovati?« »Ne znam više ni sam u što da vjerujem... Vi ljudi... samo me cijedite.« »Ni slučajno, generale... Pitao sam vas jeste li to obavili na vrijeme.« »O, Isuse!« »Što je bilo s drugim rokovima, generale? Jeste li stigli na vrijeme i sa svim ostalim?« »Prestanite! Prestanite s tim!« »Odgovorite na moje pitanje.« »Odakle da ja to znam? Pitajte njih!« »Koga?« »Ne znam!« »Greena?« »Da. Pitajte njega!« »Hamiltona?« »Da, naravno.« »Što mi oni mogu jamčiti?« »Sve! I vi to znate!« »Želim to i čuti, ti četni zahodaru!« »Ne možete sa mnom tako razgovarati. Na to nemate pravo!« »Da čujem.« »Sredit će sve što vam treba. Sindikati. Uprava... Svi psihološki profili u svim dijelovima zemlje... imamo ih u vojnim računalima... Djelovat ćemo sinkronizirano.« »O, moj Bože... Zna li za to i Predsjednik?« »Mi mu nismo rekli.« »I nitko u posljednjih pet dana nije opozvao te naredbe?« »Naravno ne!« Trevayne je naglo snizio glas i zavalio se u stolac. »Sigurni ste, generale?« »Da!« Trevayne je prinio obje ruke licu i dahnuo u dlanove. Obuzeo ga je osjećaj da se divlje otrgnuo od te duge, strme serpentine i da sad, ne vladajući više vozilom, leti dolje u uzburkane vode. Zašto uvijek mora biti nekakvo more?

»Hvala vam, generale Cooper«, rekao je Trevavne blago. »Mislim da smo gotovi.« »Molim?« »Baš kao što sam rekao. Ja vaš poštujem. Ne mislim da bi bilo tako i da nema Paula Bonnera... Čuli ste već za bojnika Bonnera, generale? Vjerujem da smo već govorili o njemu... A sad ću vam ponuditi i netraženi savjet. Otiđite, Cooperu. I to brzo.« Brigadni general Lester Cooper, očima podljevenim krvlju, pogledao je civila koji je zakopao lice u dlanove. »Nisam vas shvatio.« »Slučajno sam doznao da razmišljate o skorom odlasku u mirovinu... Mogu li vam s poštovanjem savjetovati da sutra, čim se probudite, i formalno napišete ostavku?« Cooper je već otvorio usta da odgovori, pa stao. Andrevv Tre-vayne je maknuo ruke s lica i pogledao generalu u umorne oči. Časnik se, posljednjim ostatkom stege stečene u West Pointu, pokušao svladati, ali nije išlo. »Vi niste... ni sada ni prije... Ja sam slobodan?« »Da... Sam Bog zna da ste to zaslužili.« »I ja se nadam. Hvala vam, gospodine predsjedavajući.« Sam Vicarson je gledao kako general izlazi iz Trevavneova ureda. Bilo je već skoro šest i pol. Andrew je tempirao početak sastanka s Cooperom na negdje poslije pet. U uredu pododbora bit će samo njih trojica, a Sam može odbiti sve kasne posjetitelje ili službenike koji bi se neočekivano pojavili. Brigadni general je pogledao Vicarsona, no u pogledu mu nije bilo prepoznavanja, nikakva osjećaja da je ostvaren kontakt. Cooper je nekoliko trenutaka ostao stajati nepomičan, a njegov se prazan, rastreseno neprijateljski izraz koncentrirao na mladog odvjetnika. A onda je učinio nešto čudno - za Sama nešto čudno i strašno. Uspravio se i prinio desnu ruku šiltu i vojnički pozdravio. I zadržao tako desnicu sve dok mu Sam Vicarson nije otpozdravio nijemim klimanjem glave. Tek je tada general spustio ruku, okrenuo se i izišao. Sam je hitro ušao u Trevavneovu sobu. Predsjedavajući se pododbora Komisije za vojne nabavke doimao iscrpljeno kao i medaljama okićena legenda o koju se upravo očešao. Andrevv je sjedio svaljen u svojoj okretnoj stolici, a brada mu je počivala na dlanu desne ruke nalakćene na rukohvat. Oči su mu bile zatvorene. »Tu je očito bilo nešto«, rekao je Sam tiho. »Na nekoliko sam trenutaka pomislio da ću morati zvati bolnička kola. Trebali ste ga vidjeti pred vratima. Izgledao je kao da se zabio glavom u tenk.« »Čemu to zadovoljstvo u glasu«, odgovorio je Trevavne, a oči su mu i dalje bile zatvorene. »Ja ne vidim razloga za likovanje... Ja mislim da mi Cooperu dugujemo mnogo, svim Cooperima. Tražimo od njih da učine nemoguće, a nimalo ih ne poučimo o tome, ma što poučimo, čak ih i ne upozorimo - kako da se nose s političkim mesijama s kojima, po našoj želji, moraju imati posla. A onda ih, kad s tim pokušaju nekako izaći na kraj, ismijavamo.« Trevavne je otvorio oči i podignuo pogled na Sama. »Ne izgleda ti to malo nepravedno?« »Nažalost ne, gospodine«, odgovorio je Vicarson, tek malo ublaživši svoje neslaganje. »Ljudi poput Coopera - ljudi koji su se uspeli tako visoko - mogu naći dovoljno

govornica, dovoljno besplatnog vremena na radiju i televiziji za sve moguće žalbe. Ili to bar mogu pokušati prije nego što se spletu s Genessee Industriesom.« »Sam, Sam...« rekao je Trevavne umorno. »Ti mi ne bi rekao 'da', sve da me to izvuče iz ludnice. Pretpostavljam da ti je to plus.« »Naravno da bih rekao. Možda mi jednog dana zatreba posao.« »Čisto sumnjam.« Trevavne je ustao iz stolice, prošetao se ispred svog stola, pa mu se opet naslonio na rub. »Shvaćaš li, Sam, što su oni zapravo učinili? Moju su kandidaturu namjestili tako da moja pobjeda znači i njihovu. Cooper je živi dokaz toga.« »I onda što? Vi to niste tražili.« »Ali sam to zamalo prihvatio. Svjesno, informirano, prešutno sam postao sastavnim dijelom korupcije protiv koje sam se javno izjašnjavao... Udariti po Luciferu znači udariti po sebi.« »Molim?« »Ma ništa. Malo Armbrusterovo pretjerivanje... Je li ti sada jasno? Cezarova žena, Sam. Kalpurnijin kompleks. Da me izaberu - ili prođem samo pola kampanje - ne bih se mogao okrenuti protiv Genessee Industriesa zato što bih bio kriv kao i oni. Pokušam li to prije izbora, poraz mi je zajamčen; pokušam li poslije, gubim povjerenje javnosti. A imaju i oružje da me raznesu: prepravljeni izvještaj, prešli su me kao malog majmuna. Bila je to zaista sjajna strategija... Ali sam to zahvaljujući Paulu Bonneru i jednom zbunjenom, preopterećenom brigadnom generalu shvatio prije nego što je bilo prekasno.« »Zašto su to učinili? Zašto su vas izabrali?« »Zbog najjednostavnijeg od svih jednostavnih razloga, Sam. Motiv dvadesetog stoljeća. Nije im ni bilo druge. Nisu ni imali alternativu... Ja sam krenuo razoriti Genessee Industries. I mogao sam to učiniti.« Vicarson se zapiljio u pod. »O, Isuse«, rekao je tiho. »Ni ja to nisam shvatio... I što ćete sada?« Trevavne se odgurnuo od ruba stola. »Ono što mi je zapravo trebalo stalno biti prvo na umu. Iskorijeniti Genessee... iščupati ga sve žilu po žilu!« »Onda zbogom kandidaturo.« »Zbogom, dakako.« Andy je zastao na svom povratku stolici. Okrenuo se i pogledao u Samovu smjeru, ali ne i u njega. Pogledao je preko njega u prozore, u noć što se spuštala i brzo pretvarala u mrak nad Washing-tonom. »Nije li to neobično? I meni je žao. Iskreno žao. Kako čovjek sebe lako uvjeri... A koliko se još lakše zabuni.« Produžio je put do stolice i sjeo. Otrgnuo je gornju stranicu bloka i dohvatio olovku Mark Cross. Zazvonio je telefon. »Ja ću se javiti«, rekao je Sam, pa ustao s kauča i prišao stolu. »Ured gospodina Trevavnea... Da, gospodine? O? Da. Shvaćam. Samo trenutak, molim vas.« Pritisnuo je puce »HOLD« i pogledao Trevavnea. »James Goddard... Iz Washingtona.«

James Goddard, predsjednik podružnice San Francisco, Genessee Industries, sjedio je u dnu sobe dok su Trevavne i Vicar-son proučavali golemu hrpu papira i kompjutorskih kartica rasutih po čitavom dugom konferencijskom stolu. Prostorija je bila velika, dio predsjedničkog apartmana u Hotelu Shoreham. Kad su Trevavne i njegov pomoćnik prije gotovo četiri sata ušli na njegova vrata, Goddard je bio kratak. Nema nikakva razloga, smatrao je on, za okolišne razgovore. Bili su dovoljni već i brojevi, izvještaji, otipkani rezultati s glavne Genesseejeve vrpce. Pustimo brojeve neka pričaju. Sad je gledao tu dvojicu. Brižljivo su razvrstanim dokumentima prišli pomalo s tjeskobom. U prvi su čas bili rezervirani, sumnjičavi. A onda je postupno opseg optužnice u tim dokumentima uzdrmao i sam osjećaj stvarnosti. Dok se njihova nevjerica pretvarala u suzdržano prihvaćanje, Trevavne ga je počeo obasipati pitanjima. Pitanjima na koje je on odgovarao - kad mu se odgovaralo - na najjednostavniji mogući način. Pustimo brojeve neka oni pričaju. Predsjednik je pododbora naredio Vicarsonu da ode u njihov ured i vrati se s malim, univerzalnim stolnim računalom. Bio je to stroj koji je zbrajao, oduzimao, množio i pohranjivao brojeve u šest stupaca za neku buduću potrebu. Bez njega bi im, rekao je Trevavne, trebalo i tjedan dana da dođu do nekakva zaključka. A s njim, i malo sreće, posao bi mogli obaviti do jutra. James Goddard bi taj posao mogao obaviti za dva, najviše tri sata. Prošla su već četiri sata, a još nisu bili gotovi. Amateri. Povremeno, no sve učestalije, Trevavne mu se okretao i postavljao pitanja, očekujući na njih trenutačni odgovor. Goddard se smijao u sebi dok bi »razmislivši« zaključivao da odgovor nadilazi njegove moći. Trevavne se primicao kraju, i sad je želio jasna imena, glavne autore glavne vrpce. Goddard ih je lako mogao navesti -bili su to Hamilton i njegova bezlična legija »dopredsjednika« u Chicagu, ljudi koji su stajali duboko u sjeni, izvan pogleda, i manipulirali golemim nacionalnim i internacionalnim sredstvima. Njemu nisu nikad dopustili da dosegne tu razinu. Nikad mu nisu pružili ni priliku da pokaže kako ima kvalifikacija da prikaže čitave tokove novca, da stvori - još točnije konačne projekcije preko čitavih petogodišnjih interregnuma. Kako je često nalazio nužnim da obavi promjene u vlastitoj sferi, i to zato što su se na glavnoj vrpci potkrale pogreške koje bi u izoliranim sektorima Genesseejeve proizvodnje mogle izazvati prave financijske krize? Koliko je već puta bio u Chicago poslao neoborive dokaze da on nije samo javni glasnogovornik Genesseejevih financija, nego zapravo i jedini čovjek koji može kontrolirati glavnu vrpcu? Odgovori iz Chicaga - nikad pisani, uvijek u obliku bezličnoga glasa preko telefona - bili su beziznimno isti. Oni mu zahvaljuju, odaju priznanje za dobro obavljen posao, a osim toga ponavljaju tvrdnju kako je njegova vrijednost kao predsjednika tako važne podružnice San Francisco naprosto neizmjerna. Sto je sve govorilo da je već stigao na vrhunac svoje karijere.

U konačnoj analizi i on je bio potrošna roba. Javni glasnogovornik, kome je trebalo samo pucnuti bičem pa da sam stavi glavu u omču i krene na javno vješanje. A kad je to vješanje već i dogovoreno, što on tu još može? Ništa. Apsolutno ništa. Jer njegov »dobro obavljen posao« sad je svima bio pred očima. A bez glavne vrpce njegov je »dobro obavljen posao« zastajao pred vratima njegova ureda. Ali iz svega je toga postojao i izlaz, njegov jedini izlaz. Da se brzo prebaci u sam vrh - svoj vrh - jedinog konglomerata većeg od Genessee Industriesa. U državnu upravu Sjedinjenih Država. Bio je to posao kakav se sklapao svakodnevno pod desetak krinki: »konzultant«, »stručnjak«, »upravni savjetnik«. To je značilo odreći se kuće u Palo Altu, kao i prekrasnih brda što su ga smirivala svojom veličanstvenošću. S druge je to strane značilo i odreći se žene - jer ona na to ne bi nikad, nikad pristala - a to je čisti plus. Ipak je najveći dobitak bio vlastiti osjećaj da mu je dobro. Od sada pa nadalje njegov »dobro obavljen posao« neće biti samo sjajan - i priznat kao takav - nego i nezamjenjiv. Povijest uspona Genessee Industriesa do njegova sadašnjeg položaja potrajala je gotovo dvadeset godina. A da bi se raspetljao taj neobični financijski splet, trebat će možda i desetljeće. A on, James Goddard, »Ekspert«, on je ekonomska legenda koja bi to mogla obaviti. I to bi trebalo napraviti jer je to, napokon, nerazdvojni dio američke povijesti dvadesetog stoljeća. A on će tu povijest sačuvati za tisućljeća. Učenjaci će tisuću godina istraživati njegove riječi, proučavati njegove brojke, sa strahopoštovanjem se odnositi prema njegovu znanju. I sama će ga državna vlast, sve do najviših instancija, smatrati nezamjenjivim. Nitko ne može ono što on sada može. A on je želio samo da mu se to prizna. Kako to ne mogu shvatiti ni lan Hamilton ni oni bezlični glasovi iz Chicaga? Nije tu bila riječ o novcu, nego o moći. I uvažavanju. Uvažavanju koje ga vadi iz obora za one koje treba objesiti. Sad je već bilo skoro pet. Trevavne i njegov govorljivi, neugodni suradnik već su popili dva lončića kave. Predsjednik što je palio cigaretu na cigareti prestao je postavljati pitanja, a pomoćnik je stalno preda nj gurao sve nove kartice i papire - tako da su napokon ipak shvatili obrazac financijskog slijeda koji im je podastro. Dakako da toga nisu bili baš sasvim svjesni, ali su zato upali u ritam stolnog računala koje je nijemo dojavljivalo tu činjenicu. Uskoro će doći. Pitanje. Pa pogodba. Sve će biti jasno odgovoreno. Ništa neće biti prepušteno nagađanju. Kad čovjek malo bolje promisli, sve je zapravo jako jednostavno. On samo mijenja stranu, mijenja ljude kojima je vjeran. Gledao je kako Andrew Trevavne ustaje od stola da otrgne široku papirnu vrču iz stroja. Predsjednik ju je pododbora pogledao, stavio je pred pomoćnika i protrljao oči. »Gotovo?«

»Gotovo?« odgovorio je Trevavne i ponovio gestu. »Mislio sam da ste upućeniji. Žao mi je što moram reći da je tek počelo.« »Da. Da, naravno. Baš tako... Tek je počelo. Da se to dovrši trebat će još godine, čitave knjige. Ja sam toga sasvim svjestan... I zato moramo razgovarati.« »Razgovarati? Mi?... Ne, gospodine Goddard. To možda i nije gotovo, ali je zato gotovo što se mene tiče. Razgovarajte s nekim drugim... Ako ga uspijete naći.« »Što vam sad to znači?« »Neću se pretvarati da shvaćam vaše motive, Goddard. Vi ste ili najhrabriji čovjek što sam ga sreo u životu... ili vas pritišće breme tolike krivice da ste izgubili svaki osjećaj za perspektivu. No ovako ili onako, pokušat ću vam pomoći. Toliko ste zaslužili... Ali ne vjerujem da će vas itko htjeti dotaknuti i štapom. Svakako ne ljudi koje trebate... Za njih će vaša gubavost biti beskrajna. Ili latentna, takva da će im, ako vam se samo približe, koža otpasti sama od sebe.« Kad je Andrew Trevavne ušao, Predsjednik se Sjedinjenih Država dignuo iza pisaćeg stola u Ovalnom uredu. Prvo što je Tre-vavneu upalo u oči bilo je da je s njima i William Hill. Hill je stajao na drugom kraju prostorije pred francuskim prozorom i čitao novine u oštrom svjetlu ranog sunca na terasi. Predsjednik je, opa-zivši Andvjevu očitu reakciju na trećeg, hitro progovorio. »Dobro vam jutro, gospodine Trevavne. Ambasador je ovdje na moj zahtjev, dapače, na moj izričiti zahtjev.« Trevavne je prišao stolu i prihvatio pruženu mu ruku. »Dobro jutro, gospodine Predsjedniče.« Okrenuo se i napravio nekoliko koraka prema Hillu, koji mu je pošao u susret, tako da su se našli na pola puta između pisaćeg stola i francuskog prozora. »Gospodine ambasadore.« »Gospodine predsjedavajući.« Trevavne je osjetio led u Hillovu glasu, jer je taj naslov izgovorio naglašeno monotonim glasom koji se očešao o sam rub uvrede. Ambasador je očito bio ljut. Što je dobro, pomislio je Andrew. Neobično, ali dobro. Jer je i sam bio ljut. Vratio je pažnju na Predsjednika, koji mu je pokazao na stolicu - jednu od četiri što su tvorile polukrug ispred pisaćeg stola. »Hvala«, rekao je Trevavne i sjeo. »Kako ono glasi citat?« upitao je Predsjednik s tankim prizvukom šale. »'Nas trojica sastasmo se opet...' Je li tako išlo?« »Čini mi se«, odgovorio je Hill, još na nogama, »da su prave riječi 'Kad ćemo se, nas trojica, opet sastati?' A ta su trojica o kojima je riječ predvidjela pad vlasti. Nisu baš bili sigurni da će to čak i oni moći preživjeti.« Predsjednik je gledao Hilla. Pogled mu se zabušio duboko u starčeve oči, a izraz mu je na licu bio nekakav mješanac sućuti i iritacije. »Meni se čini, Bili, da je to prilično preslobodna interpretacija. Natezanje na stranu koje baš ne bi podnijelo akademsku raspravu.« »Moja je sreća, gospodine Predsjedniče, što me za akademske intelektualce nije nimalo briga.« »A trebalo bi biti, gospodine ambasadore«, odgovorio mu je Predsjednik kratko, pa se okrenuo Trevavneu. »Moram pretpostaviti, gospodine Trevavne, da ste ovaj sastanak zatražili zbog toga što sam izdao onu predsjedničku uredbu. Zaustavio sam isporuku

pododborova izvještaja zbog razloga koje vi nalazite neuvjerljivim, i sad biste rado čuli objašnjenje. Potpuno ste u pravu. Razlozi koje sam naveo bili su lažni.« Andrew se iznenadio. On objašnjenje uopće i nije bio doveo u pitanje. Svrha je toga bila njegova zaštita. »Nisam to znao, gospodine Predsjedniče. Vaše sam objašnjenje prihvatio bez razmišljanja.« »Zaista? To me čudi. Meni se to objašnjenje činilo tako prozirnim. Ili sam bar mislio da ćete vi tako pomisliti... Robert Webster je ubijen u privatnom ratu koji s vama nema nikakve veze. Vi te ljude ne poznajete, ne biste ih ni prepoznali. Webster ih je poznavao i mogao bi ih prepoznati, i zato su ga ušutkali. A vi ste zadnji čovjek na svijetu koga bi i pipnuli.« Trevavne je pocrvenio, dijelom zbog bijesa, a dijelom zbog vlastite naivnosti. On je, dakako, bio »zadnji čovjek na svijetu koga bi i pipnuli«. Ubojstvo bi izazvalo silan gnjev, pokrenulo neumoljivu istragu, nesmiljenu hajku za ubojicama. Sto ne vrijedi i za Roberta Webstera. Za njegovim ubojicama nitko neće krenuti u nesmiljenu hajku, jer je Bobby Webster bio nezgodan baš svakome. Ne isključujući ni čovjeka što sad sjedi za pisaćim stolom u Ovalnom uredu. »Shvaćam. Hvala na poduči iz praktičnih pitanja.« »Na mome se mjestu drugim i ne bave.« »Onda bih, gospodine, volio čuti objašnjenje.« »I dobit ćete ga, gospodine predsjedavajući«, odgovorio je Wil-liam Hill pa prišao stolici najdaljoj od Trevavnea i sjeo. Predsjednik je hitro progovorio, očito u pokušaju da ublaži Hil-lovu uvredu. »Naravno da ćete ga dobiti i morate ga dobiti. Ali, ako mi oprostite, volio bih se poslužiti i drugom ovlašću. Hajde da to ne nazovemo predsjedničkom ovlašću, nego povlasticom starijeg. Pa da nastavimo... Ja sam radoznao. Zašto ovaj sastanak smatrate tako važnim? Ako su me točno obavijestili, tajnici ste za sastanke rekli da ćete se malne utaboriti u hodniku sve dok vas ne primim... Tako se morao prekrajati tijesni jutarnji raspored... Izvještaj je gotov. A formalnosti oko predaje dužnosti baš i ne zahtijevaju neki jako visoki prioritet.« »Ne znam kad ćete pustiti taj izvještaj.« »I to vas brine?« »Da, gospodine Predsjedniče.« »Zašto?« upao mu je William Hill grubo u riječ. »Smatrate li da ga Predsjednik kani zadržati?« »Ne... Nego je izvještaj nepotpun.« Uslijedilo je nekoliko trenutaka šutnje, a Predsjednik i ambasador izmijenili su poglede. Predsjednik se zavalio u stolac. »Čitao sam ga gotovo čitavu noć, gospodine Trevavne. Meni izgleda sasvim potpun.« »Ali nije.« »Sto je iz njega izostavljeno?« upitao je Hill. »Ili bi možda bilo bolje pitati što je iz njega uklonjeno?« »Točno je i jedno i drugo, gospodine Hill. I izostavljeno je i uklonjeno... Zbog razloga koje sam tada smatrao opravdanim, uklonio sam detaljne - utužive - informacije o korporaciji Genessee Industries.« Predsjednik se uspravio i blenuo u Trevavnea. »Zašto ste to učinili?«

»Zato što sam mislio da mogu vladati situacijom na manje zapaljiv način. I u tome sam se prevario. Jer to treba iznijeti na svjetlo dana. I to do kraja.« Predsjednik je skrenuo pogled s Andrewa. Lakat mu je počivao na rukohvatu naslonjača, a prsti lupkali polagani ritam po bradi. »Cesto su ti prvi - odvagnuti - sudovi sasvim valjani. Napose kad potječu od razumnih ljudi poput vas.« »U slučaju Genessee Industriesa, moja je prosudba bila kriva. Dao sam se uvjeriti razlozima koji, kako se pokazalo, nemaju nikakva temelja.« »Biste li, molim, bili malo određeniji?« upitao je Hill. »Naravno. Naveli su me da povjerujem - ne, nije istina, u to sam sam sebe uvjerio - da mogu iznuditi rješenje uklanjanjem odgovornih. Ako bih maknuo njih, promijenili bi se i korjeniti uzroci. Nakon toga bi se korporacija - ili kompanije, stotine njih - morale restrukturirati. Preoblikovati u administrativnom pogledu i uskladiti s vla-dajućim poslovnim običajima.« »Shvaćam«, rekao je Predsjednik. »Iskorijeni one koji korumpiraju, pa će s njima otići i korupcija, i tako neće doći do kaosa. To bi bilo to?« »Da, gospodine.« »Ali se, u konačnoj analizi, ljudi koji korumpiraju ne mogu iskorijeniti«, dodao je Hill i izbjegao Trevavneov pogled. »Tako je glasio moj zaključak.« »Svjesni ste toga da je vaš... vaše rješenje beskonačno bolje od kaosa koji bi nastao kad bismo Genessee Industries iskidali u komadiće. Genessee je najveći proizvođač za obrambene programe. Kad bi se izgubilo povjerenje u takvu instituciju, to bi u čitavoj zemlji moglo izazvati neobično teške posljedice.« Predsjednik se još jednom zavalio u naslonjač. »Tako sam i ja mislio na početku.« »Meni se takvo razmišljanje čini zdravo.« »Ali to više nije izvedivo, gospodine predsjedniče. Kao što je maločas rekao gospodin Hill... ljudi koji korumpiraju ne mogu se iskorijeniti.« »No dadu li se bar iskoristiti?« Predsjednikov je ton bio miran, ne upitan. »U krajnjoj liniji, ne. Što su dublje ukopani, vlast im je sve čvršća. Oni izgrađuju bazu koju će predati dalje kad im se svidi i onom tko im se svidi. I oni izgrađuju vlastiti apsolutizam. Vijeće elite koji će naslijediti ljudi njihova kova - zaštićeni golemim ekonomskim sredstvima. Raskrinkavanje je jedino rješenje. I to raskrinkavanje odmah.« »Ne izgrađujete li vi sad neki svoj apsolutizam, gospodine predsjedavajući?« Trevavneu su još jednom proradili živci zbog tog naslova i načina na koji ga je Hill izgovorio. »Govorim vam istinu.« »Čiju istinu?« upitao je ambasador. »Istinu, gospodine Hill.« »Koja nije bila istina u trenutku kad ste podnosili svoj izvještaj. Istina se promijenila. A promijenila se i presuda.« »Da. Zato što mi nisu bile poznate sve činjenice.« William Hill je spustio glas i progovorio bez ikakvog vidljivog osjećaja:

»Koje to činjenice? Ili je to bila samo jedna činjenica? Činjenica da ste kompromitirali svoj pododbor zbog ponude za koju se otkrilo da je šuplja? Ponude da postanete predsjednikom Sjedinjenih Država.« Andrewu Trevavneu su se zategli mišići na trbuhu. Pogledao je Predsjednika. »Znali ste?« »Zar ste zaista mislili da neću?« »Zvuči čudno, ali ja o tome baš i nisam puno razmišljao. Ispao sam pravi magarac.« »Zašto? Mene time niste izdali. Zatražio sam od vas da obavite posao, nisam tražio ni političku vjernost, ni osobnu privrženost.« »Ali ste, gospodine Predsjedniče, tražili integritet«, odgovorio je Hill s uvjerenjem u glasu. »Integritet po čijoj definiciji, gospodine ambasadoru?« oštro mu je uzvratio šef izvršne vlasti. »Moram li vas podsjećati na vaša zaklinjanja u istinu?... O ne, gospodine Trevavne, nisam ja obziran. Niti brižan. Samo sam uvjeren da ste postupili po svojoj savjesti - u skladu sa svojim shvaćanjima... Što mi olakšava posao. Jer sam pod-odborov izvještaj zadržao - samo sam se zbog toga i pozvao na svoje predsjedničke ovlasti - da mi ne rasplete čitavu zemlju... Da Genessee Industries ne posluži kao sredstvo za nepotrebno uništavanje golemog dijela gospodarstva. Da ljudima ne oduzmete kruh i ljudima s reda ne rušite ugled. Možete zamisliti moje zaprepaštenje kad Sam pročitao to što ste napisali.« Andrew Trevavne je Predsjedniku uzvratio pogled. »Nalazim da je vaša tvrdnja krajnje neobična.« »Ništa neobičnija od vašeg izvještaja. Kao i činjenice da ste odbili - bar kad je riječ o ljudima kojima je trebao biti predan -navesti točan datum isporuke. Niste se dogovorili ni s Državnim tiskarskim zavodom, a niste se, kao što je to inače običaj, prije konačnog sastavljanja teksta poslužili ni uslugama pravnika iz Ministarstva pravosuđa...« »Nisam znao za te običaje, a da sam i znao, sumnjam da bih im se pokorio.« »Znali biste za njih da ste se držali pristojnosti, ekspeditivnosti i čistog osjećaja da se trebate zaštititi«, ubacio se Hill. »Ali, koliko sam shvatio, vaše su se misli bavile drugim, mnogo bitnijim pitanjima.« »Gospodine ambasadore, tjerate me uza zid sve otkako sam ušao. I to mi se ne sviđa! I sad, sa svim dužnim poštovanjem, molim vas da s tim prestanete.« »S vrlo malo poštovanja s moje strane, gospodine Trevavne, u izboru ču svog vokabulara i dalje postupati po vlastitom nahođenju sve dok me Predsjednik ne zamoli da ga promijenim.« »Onda te ovim za to i molim, Bili... Gospodin Hill već dugo surađuje s ovim uredom, i surađivao je sa mnom i mojim prethodnicima, Trevavne. On na vaše čine gleda strožim okom nego ja.« Predsjednik se blago nasmiješio. »Ambasador nije, niti će ikada biti, političar. On vjeruje, sasvim jednostavno, da mi vi želite oteti drugi mandat. Sretno vam bilo, ne vjerujem da ćete uspjeti. Ili bi možda bilo bolje reći 'da biste uspjeli'.« Trevayne je nečujno udahnuo i tek onda progovorio. »Da sam i na trenutak povjerovao da ćete se ponovno kandidirati, ništa se od toga ne bi dogodilo. I stoga mi je žao. Mnogo više no što bih vam to ikad mogao izraziti.« Predsjednikov se smiješak suzio i onda ga već uopće nije bilo. Hill je već bio otvorio usta, ali ga je zaustavila Predsjednikova ruka, čvrsto podignuta, koja je tražila tišinu. »Mislim, gospodine Trevavne, da bi možda bilo bolje da mi to i objasnite.«

»Rekli su mi da se nećete ponovno kandidirati... i da je vaša odluka neopoziva.« »I vi ste u to povjerovali.« »Na tome sam i temeljio svoje razgovore. Na koncu samo na tome.« »Jesu li vam rekli i zašto?« »Da... Zao mi je.« Predsjednik mu je pogledom pretraživao lice Andrew je osjetio mučninu. Nije želio pogledati u oči tom valjanom, dobrom čovjeku, ali je znao da ne smije ustuknuti. »Zbog mog zdravlja?« upitao je Predsjednik jednostavno. »Da.« »Rak?« »Tako sam zaključio... Žao mi je.« »Ne treba vam biti. Jer to je laž.« »Da, gospodine Predsjedniče.« »Rekoh da je to laž.« »No dobro, gospodine.« »Izgleda da me niste shvatili, gospodine Trevavne. To je laž. Najjednostavnija, najgrublja laž što se može pojaviti u političkoj areni.« Kad je pogledao u zrelo ocrtane, jake crte lica čovjeka za pisaćim stolom, Trevavne je osjetio kako mu se objesila čeljust. Predsjednikov je pogled bio nepomičan i jasno prenosio istinitost njegove tvrdnje. • »Onda sam bio budala na kvadrat.« »Ja bih radije bio i to nego da moram pratiti sve slabije rezultate zračenja... A moja je sasvim jasna namjera da prihvatim standarde svoje stranke, da krenem u kampanju i vratim se u ovaj ured. Je li to jasno?« »Je.« »Gospodine Trevavne.« William Hill je progovorio tihim glasom. »Molim vas da primite moju ispriku. Vi u ovoj sobi niste jedina budala na kvadrat.« Starac se pokušao nasmiješiti skupljenim usnama. »Mi se, vrat uz vrat, laganim kasom borimo za posljednje mjesto... I obojica smo pomalo smiješni.« »Tko vam je to poimence pročitao moj prijevremeni nekrolog?« »Pročitali su mi ga zapravo dvaput. Prvi put u Villi d'Este u Georgetovvnu. Otišao sam pun skepse - da vidim tko bi to rado otkupio pododborov izvještaj. Na moje iznenađenje, nitko to nije pokušao. Nego se zapravo dogodilo baš obratno. Izišao sam kao tri-četvrt kandidat.« »Još mi niste...« »Oprostite. Senator Alan Knapp. On me je u, kako reče, 'istinskom nadstranačkom duhu', izvijestio da na kraju sadašnjeg mandata napuštate dužnost. I da je dobrobit zemlje na prvome mjestu.« Predsjednik je okrenuo glavu samo malo na Hillovu stranu i rekao: »Poduzet ćeš mjere, Bili?« »Energični će se senator povući sa svog mjesta već do kraja mjeseca. Smatrajte to božičnim darom, gospodine Predsjedniče.« »Dalje, molim.« »Drugom je to zgodom bilo u New Yorku. U Waldorfu. Upustio sam se, kako sam vjerovao, u obračun s Aaronom Greenom i lanom Hamiltonom... Mislio sam da sam

pobijedio, zbog toga je izvještaj i bio onakav. Hamilton je rekao da nećete preživjeti drugi mandat, te da ćete istaknuti ili dopredsjednika ili guvernera New Yorka. A oni ne bi prihvatili nijednog.« »Još jedan udarac u stilu Scile i Haribde, ha, Bili?« »Sad su otišli malo predaleko!« »Kao i uvijek. Njih ne diraj.« »Shvaćam.« Trevavne je promatrao kratku međuigru između dva starija muškarca. »Gospodine Predsjedniče, ovo pak ja ne shvaćam. Kako to možete reći? Ti bi ljudi trebali...« »Doći ćemo i do toga, gospodine Trevavne«, prekinuo ga je Predsjednik. »I sad zadnje pitanje. Kad ste shvatili da s vama manipuliraju? I to briljantno, mogao bih dodati, sad kad vidim što su smislili.« »Paul Bonner.« »Tko?« '»Bojnik Paul Bonner...« »Iz Pentagona«, izgovorio je Predsjednik kao da konstatira činjenicu. »Onaj koji je ubio onog pred vašom kućom u Connecticutu?« »Da, gospodine. On mi je spasio život i bit će oslobođen od optužbe za ubojstvo. Ali ga poslije toga čeka vojni sud, a na njemu šuf-karta.« »Ne mislite da je to u redu?« »Nipošto. S bojnikom se baš često ne slažem ali...« »Pogledat ću taj slučaj«, prekinuo ga je šef izvršne vlasti i žurno nešto naškrabao u blok. »I što vam je Bonner rekao?« Andrew je na trenutak zastao. Želio je biti precizan, potpuno točan. Toliko je dugovao Bonneru. »Da mu je brigadni general Cooper, u stanju depresije i tjeskobe, rekao da sam ja Pentagonov kandidat, da je u njegovoj situaciji ironično što u konačnom izvodu...« Trevavne je opet zastao, zbunjen vlastitim riječima. »Da bi se njegov proces pred vojnim sudom mogao obustaviti predsjedničkim ukazom... mojim ukazom.« »Milostivi Bože«, izgovorio je Hill gotovo nečujno. »I?« »To mi se nikako nije slagalo. U sastanku sam s Hamiltonom i Greenom vidio svoj uspjeh i njihovu kapitulaciju. U dvoje sam bio siguran. Prvo, da ja nisam njihov kandidat, i drugo, da su prihvatili moje uvjete. Da odlaze van... A Bonnerova je informacija proturječila svemu u što sam vjerovao.« »I onda ste nazvali Coopera«, rekao je Predsjednik. »Jesam. I doznao ne samo da sam kandidat Pentagona -Genessee Industriesa - već da sam to bio od samog početka. Sva sredstva vojsci na raspolaganju - banke podataka, vojne, obavještajne, privredne veze, čak i indoktrinacija vojnih birača - trebala su osigurati moj izbor. Poslodavci, sindikati, vojni glasači, glasački blokovi za koje jamči Genessee. U New Yorku nije bilo nikakve kapitulacije, ne idu oni nikamo. Spremali su me nasaditi. Ako bih dobio nominaciju - ili božesačuvaj i samu službu - krasno bih izvi-sio. Da sam odlučio biti neovisan, pa ih u tom času prokazati, prokazao bih i samoga sebe.« »U kom biste trenutku - trenucima - upropastili svoju kandidaturu ili - božesačuvaj tuzemno i inozemno povjerenje u svoju administraciju«, dovršio je Predsjednik. »Upustili su se u priličan rizik«, rekao je William Hill. »To nije u njihovu stilu.«

»A što im je drugo i preostalo, Bili? Kupiti ga nisu mogli. Ni uvjeriti. Pa ako naš mladi prijatelj nije htio k njima, došli su oni k njemu. Isto rješenje, gledano površinski. Uredno povlačenje umjesto gospodarskog rasula. Ja bih to potpisao. Baš kao i vi.« »Govorite kao da znate sve o... njima.« »Podosta, da. Ali teško baš 'sve'. Uvjeren sam da ste pokrili i neka područja za koja oni i ne znaju. Bilo bi nam drago dobiti potpuni izvještaj. Povjerljiv, dakako.« »Povjerljiv? Takav materijal to ne može biti, gospodine Predsjedniče. On se mora objaviti.« »Još prije samo dvadeset četiri sata niste mislili tako.« »Okolnosti su se promijenile.« »Pročitao sam vaš izvještaj. On zadovoljava u svakom pogledu.« »Ne, on ne zadovoljava. Sinoć sam proveo pet sati s izvjesnim Goddardom...« »Genessee. Predsjednik podružnice San Francisco«, rekao je William Hill tiho, kao odgovor na kratak pogled čovjeka za pisaćim stolom. »On se odšetao iz San Francisca s četiri torbe za spise pune Genesseejevih narudžbi tijekom niz godina. Za dobar se dio toga nikad nije ni čulo.« »Siguran sam da ćete u svom izvještaju obraditi i to. Izvještaj ostaje u obliku u kojem je podnesen.« »Ne. Neće ići! Ja to neću prihvatiti!« »Vi to hoćete prihvatiti!« Predsjednikov se glas najednom dignuo do Trevavneova. »A prihvatit ćete to zato što tako glasi odluka ovog ureda.« »Vi mi ne možete nametnuti tu odluku! Vi nada mnom nemate vlast!« »Ne budite u to tako sigurni. Vi ste svoj izvještaj podnijeli - službeno podnijeli - ovom uredu. Potpisan vlastitom rukom. Usput rečeno, u svom posjedu imamo četiri kopije s neoštećenim pečatom. A spekulacije da taj izvještaj nije autentičan, da se morao opozvati zato što je friziran, preoblikovan zbog političkih ambicija pododbo-rovog predsjedavajućeg, mogu potaknuti i najozbiljnija pitanja. A kad bih vam dopustio da ga opozovete - bez obzira kakve razloge naveli - doveo bih u sumnju i vlastitu administraciju. Naši bi protivnici tvrdili da smo tražili izmjene. Ja to ne mogu dopustiti. Ovaj se ured svakodnevno bavi složenim domaćim i inozemnim pitanjima, i vi ne možete dovesti u sumnju našu djelotvornost na tim područjima zato što su se izjalovile vaše ambicije. U ovom slučaju moramo ostati izvan svake dvojbe.« Trevavneov je glas izrazio zaprepaštenje. Jedva da ga se i čulo. »Da, baš bi tako rekli.« »Nimam nikakvih inhibicija da ukradem nečiju strategiju ako mi donosi prednosti.« »Što ako ja ustanem i velim da izvještaj nije autentičan, da nije potpun?« »Zaboravimo na trenutak na privatne muke - i sprdnju - kojima biste izvrgnuli i sebe i svoju obitelj,« rekao je William Hill tiho i zagledao se u Trevavnea, »no tko bi vam vjerovao?... Vi ste svoju uvjerljivost prodali jučer ujutro, kad ste poslali taj izvještaj. A sad ga želite zamijeniti drugim? Možda bude i treći - ako vam netko iz politike ponudi mjesto guvernera. Pa čak i četvrti - jer postoje i 507druge službe, drugi položaji. Gdje će se taj poduzetni predsjedavajući zaustaviti? I koliko je uopće tih izvještaja?« »Baš me briga što ljudi misle. Govorio sam to od početka - umorio se od ponavljanja. Ne mogu ništa ni dobiti ni izgubiti.«

»Osim efikasnosti u smislu pojedinca koji u društvu funkcionira i svojini mu radom pridonosi«, rekao je Predsjednik. »A bez toga ne možete opstati, gospodine Trevavne. Baš kao i nijedan čovjek vaših sposobnosti. A to će vas izuzeti, izolirati iz zajednice vaših kolega. Nitko vam više nikad neće vjerovati. Ja ne vjerujem da biste mogli živjeti takvim životom. Svima nama treba ponešto, nitko od nas nije baš sasvim samodostatan.« Andrew, pogleda prikovana na Predsjednika, shvatio je koliko su njegove riječi u biti istinite. »I vi biste to učinili? Pustili da sve na kraju prođe samo tako?« »Sasvim sigurno da.« »Zašto?« »Zato što moram odrediti prioritete. Sasvim jednostavno rečeno, ja trebam Genessee Industries.« »Ne!... Ne. To sigurno nije bilo ozbiljno. Sad kad znate što je to!« »Ja znam da on služi svrsi i znam da ga je moguće obuzdati. Više od toga i ne trebam znati.« »Danas. Možda sutra. Ali ne za nekoliko godina. Jer mu je cilj naše uništenje.« »U čemu neće uspjeti.« »Vi to ne možete jamčiti.« Predsjednik je najednom pljesnuo dlanom po rukohvatu naslonjača i ustao. »Nitko zapravo i ne može jamčiti ništa. Ja riskiram svaki put kad uđem u ovu sobu, opasnost vreba čim iz nje izađem... A sad me poslušajte, Trevavne. Ja duboko vjerujem u sposobnost ove zemlje da služi primjerenim instinktima svog naroda - i čovječanstva. Ali sam dovoljno praktičan da shvatim kako se tim primjerenim instinktima često mora služiti neprimjerenim manipulacijama... To vas čudi? Ne bi trebalo. Jer vam je sasvim sigurno jasno da svi mačevi neće biti prekovani u raonike. Kaini će i dalje ubijati Abele, skakavci će pustošiti zemlju, a potlačenima će više dodijali, smučit će im se čekanje da baštine utjehu zagrobnog života! Njima treba nešto ovdje, na zemlji! I bilo to vama drago ili ne - bilo to drago i meni ili ne - Genessee Industries u tom pogledu ipak nešto poduzima!... A moje je informirano mišljenje da nas on ne ugrožava. Sve je to moguće suzbiti i suzbijeno će i biti. I iskorišteno, gospodine Tre-vayne. Iskorišteno.« »Na svakom koraku«, rekao je Hill sućutno, opazivši na Trevav-neovu licu koliko ga je to pogodilo, »stalno se traže rješenja. Sjećate se kad sam vam to rekao? A rješenje je baš to traganje. Koje stalno traje kad je riječ o entitetima poput Genessee Industriesa. Predsjednik je u pravu.« »Ne, nije«, odgovorio je Andrew tiho, bolno, zagledan u čovjeka što je stajao iza stola. »To nije rješenje. To je kapitulacija.« »To je upotrebljiva strategija.« Predsjednik je sjeo. »Sjajno prilagođena našem sustavu.« »Onda je sustav kriv.« »Možda«, rekao je Predsjednik i dohvatio nekakve papire. »Ali nemam vremena za prepuštanje takvim spekulacijama.« »Ne mislite da biste ga trebali naći?« »Ne«, odgovorio je Predsjednik, pa podignuo pogled sa stranice i odbacio njime Trevavneovu molbu. »Jer moram voditi ovu zemlju.« »O, moj Bože...« »Iskaljujte svoje moralno zgražanje negdje drugdje, gospodine Trevavne. Vrijeme. Vrijeme je ono što mene muči. Vaš izvještaj ostaje kakav je i bio.«

I, kao da se naknadno predomislio, Predsjednik je maknuo papir i, kad je Trevavne ustao, pružio mu desnicu. Trevavne je pogledao tu ruku, čvrsto ispruženu, kao što je i pogled u tim očima bio čvrst. I nije ju prihvatio. Paul Bonner je potražio pogledom Trevavnea u sudnici. Bilo ga je teško otkriti, jer je posvuda miljela gomila ljudi, glasovi su se dizali visoko, reporteri su tražili izjave, a sa svih su strana stalno dolazili nijemi bljeskovi fleševa. Andrew je bio u sudnici kod jutarnjeg najavljivanja, i sad je Paul pomislio kao je neobično da nije i ostao - bar neko vrijeme - da vidi hoće li porota donijeti brzu odluku. Sto je i učinila. Za jedan sat i pet minuta. Oslobađa se. Bonner se nije ni bio brinuo. Što je rasprava dalje odmicala, bio je sve uvjereniji da bi posao obavio i vojni odvjetnik bez pomoći Trevavneovih elegantnih, kremenitih odvjetnika iz New Yorka. Ipak se nije mogla zanijekati vrijednost slike što su je zajedno stvarali. Bili su sama srž građanske pristojnosti, i kad bi god spomenuli De Spadantea i njegovo društvo, dali bi osjetiti duboku odbojnost. U tome su bili toliko uspješni, da je čak i nekoliko članova porote potvrdno zaklimalo glavom u trenutku kad su počeli uspoređivati profesionalnog vojnika koji se godinama igrao glavom po smrtonosnim džunglama, braneći ustanove ove države, i okretnu braću koja je, poput pijavica, iz tih istih ustanova isisavala novac i časti. Ali Trevavnea ni od korova. Paul Bonner se kroz gomilu probio do vrata sudnice. Dok su ga gurali, tapšali i dovikivali mu, pokušao je na licu zadržati zahvalan smiješak. Obećavao je da će dati »naknadnu izjavu« i izgovarao primjerene klišeje o nepokolebljivoj vjeri u pravosudni sustav. Bile su to prazne, šuplje riječi, u proturječju sa strašnom spoznajom u njemu. Za manje od mjesec dana upoznat će i bijes vojne nesnošljivosti. I tu bitku neće dobiti. Jer je već unaprijed odlučena. Na stubama je sudnice potražio svog uniformiranog pratioca i smeđu limuzinu koja će ga vratiti u Arlington, u kućni pritvor. Ali je nije bilo nigdje na vidiku. Nije bila parkirana na rečenomu mjestu. Ali mu je zato prišao stožerni narednik, u bluzi i hlačama s puno čelika te sjajnim cipelama, pa mu rekao: »Izvolite za mnom, bojniče.« Automobil uz pločnik bio je smeđa metalik luksuzna limuzina. S prednjeg su joj kraja bile dvije zastavice, po jedna s obje strane široke rešetke hladnjaka. Anemično su se vijorile na prosinačkom vjetru. Pa ipak dovoljno da otkriju po četiri svoje zlatne zvjezdice postavljene poprijeko na crvenoj pozadini. Narednik je otvorio Bonneru desna stražnja vrata, dok su se novinari i reporteri jatili oko njega, pa ispaljivali pitanja i škljocali aparatima. Paul nije morao nagađati o tome koji to general sjedi na stražnjem sjedalu. Utvrdili su to već i reporteri, i to povišenim, uzbuđenim glasovima. Predsjedavajući Glavnog stožara oružanih snaga Sjedinjenih Država. Kad je Bonner ušao i sjeo kraj njega, general ga nije pozdravio. Zurio je ravno preda se u staklenu pregradu što je dijelila vozača od njegovih vrlo značajnih putnika.

Vani se narednik ramenima probio oko vozila i sjeo za volan. I odvezoše se, isprva polako, dok se vozač prema mnoštvu odnosio s hladnom nervozom, i stalno pritiskao trubu da oslobodi put. »Ova je mala scena izvedena po naredbi, bojniče. Nadam se da vam se svidjela.« General je govorio odrješito i ne gledajući u Bonnera. »Rekli ste to kao da to ne odobravate, gospodine.« Visoki je časnik naglo pogledao Bonnera i tada, podjednako naglo, od njega okrenuo glavu. Pružio je ruku prema lijevim vratima, pa iz elastičnog džepa izvadio omotnicu od pakpapira. »Druga je naredba bila da vam ovo osobno predam. Ona mi je podjednako odvratna.« Pružio je omotnicu Bonneru i on je, posve zbunjen, odgovorio nečujnim »hvala«. Otisnuti natpis u gornjem lijevom uglu rekao mu je da omotnica dolazi iz Ministarstva vojske, a ne Vrhovnog stožera. Oderao je jezičac pa izvukao jedincati list. Bila je to kopija pisma iz Bijele kuće, upućenog na adresu tajniku za vojsku, a potpisao ga je predsjednik Sjedinjenih Država. Jezik je bio štur, izravan, i nije ostavljao prostora ni za kakva nagađanja - osim možda o stupnju ljutnje, možda i neprijateljstva, njegova pisca. Predsjednik je zapovijedao Tajniku za vojsku da ubuduće obustavi sve pravne radnje protiv bojnika Paula Bonnera. Rečeni bojnik Bonner neka se smjesta promakne u čin djelatnog pukovnika, i u roku od mjesec dana uputi u Ratni koledž radi najviše strateške obuke. Nakon završetka tečaja - procijenjenog na šest mjeseci -bojnik Bonner neka se postavi za časnika za vezu Vrhovnog stožera oružanih snaga. Paul Bonner je pažljivo vratio pismo u omotnicu i bez riječi nastavio sjediti kraj generala. Zatvorio je oči i pomislio koliko je sve to šašavo. Ali on je svo vrijeme bio u pravu. I to je bilo ono najvažnije. Vraća se na posao. Sto dabrovi znaju? Pa ipak ga je obuzela i neka čudna tjeskoba, a da nije znao zašto. Možda je to bilo i zbog tog promaknuća. Nije to bio jedan skok, nego odmah dva. I tako tjeskobno slična onom obećanju, danom na ledenoj padini u Connecticutu, riječima na koncu kojih je došlo paranje mesa i napokon smrt. Ali on neće time razbijati glavu. On je profesionalac. I sad dolazi njihovo vrijeme. Lan Hamilton je potapšao mokro krzno svog chesapeaškog retrivera. Veliko je pseto stalno trčalo naprijed po prtini da dohvati bačenu granu ili kamen, pa je donese gospodaru i bude nagrađeno pohvalom. Kako neobično ugodno nedjeljno jutro, pomislio je Hamilton. Prije deset dana nije ni znao hoće li više ikad krenuti u nedjeljnu šetnju, ili bar hoće li to ikad više činiti na obali jezera Michigan. Ali sad se sve to promijenilo. Strah je izvjetrio, i njegov normalni osjećaj ushita, tihog ushita što prati velika postignuća, opet se vratio. I koliko je sve to bizarno! Jedini čovjek kojeg se bojao, jedini koji je bio stvarno sposoban da ih uništi, sam se maknuo "sa Šahovske ploče. Ili su ga maknuli.

No bilo ovako ili onako, to u svakom slučaju dokazuje da je put djelovanja, za koji se toliko zalagao, bio ispravan. Aaron Green se gotovo raspao; Armbruster je u panici govorio o ranom povlačenju u mirovini, a Cooper - siroti, u kut stjerani, nemaštoviti Cooper -pobjegao je u vermontska brda, s uniformom promočenom znojnim mrljama histerije. Ali on, Lan Hamilton, koji je svoju obitelj mogao slijediti sve do Adama i Eve, i čiji su preci bili vlastelini od Cambusquitha, on se držao čvrsto. Praktično govoreći - pragmatično govoreći - osjećao se sigurno. Mnogo sigurniji od drugih. Jer je znao da treba samo pričekati da Trevavneova »skraćena« verzija ode iz Potomac Towersa. Nakon što se to dogodi, tko bi mogao, tko bi smio donijeti odluku da se izvještaj podnese i u svom izvornom obliku? Tako bi lanac bio pre-piljen s obje strane. Trevavne bi upao u klopku vlastitog kompromisa, a država u klopku potrebe za ravnotežom. William Hill je morao priznati bar toliko. Veliki Billy. Hamilton se pitao hoće li Hill ikad shvatiti koliku je on ulogu - i ne znajući, dakako - odigrao u razvoju Genessee Indu-striesa. Kad bi to shvatio, nedvojbeno bi si oduzeo život. Ali je to bila istina: za to je velikim dijelom bio odgovoran i ambasador William Hill. Jer, sve je svoje washingtonske godine Hamilton pažljivo pratio Velikog Billvja. Jer su obojica bili »prijatelji« i »savjetnici« raznih predsjednika, iako je Hill, dakako, bio mnogo stariji. I nije jednom vidio kako Velikom Billvju brišu riječi iz zapisnika. Suosjećao je s njim kad se Eisenhovver, u povodu krize s U-2 u Parizu, nije obazreo na njegov savjet - pa je ljetna konferencija propala. Podupirao ga je i kad je McNamara uvjerio Kennedvja da je Hillovo mišljenje o Berlinu krivo - i posljedica je toga bio Berlinski zid. A otvoreno je počeo rogoboriti i kad su ti manijaci iz Pentagona uvjerili smetenog, podatnog Nixona da je nužno »provaliti« u Kambodžu - nadglasavši glasno, tako strastveno protivljenje Williama Hilla. Kent State, Jackson. I gotovo uništen Vrhovni stožer oružanih snaga. I onda je lan Hamilton shvatio da promatra čovjeka u čije bi cipele mogao uskočiti, verziju samoga sebe za koju godinu. Neprihvatljivo. Alternativa je bila moć i utjecaj Genessee Industriesa. I na to je usmjerio sve svoje snage. Za svačije dobro. Chesapeaški je retriver pokušavao odvojiti bačeni štap od pale grane. Ali se štap držao čvrsto. Hamilton se pognuo, zavrtio ga i oslobodio. U to je trebalo uložiti priličnu snagu, no on se nije ni zadihao. Veliki Billy. Veliki je Billy odletio u Chicago - kao izaslanik predsjednika Sjedinjenih Država. I sastat če se privatno u apartmanu u Palmer Houseu. Jer postoje područja od zajedničkog interesa o kojima treba raspraviti. Od zajedničkog interesa. A Predsjednik se želi s njim vidjeti, sastati se s njim u Washingtonu. Da se nade nekakav modus vivendi. Retriver je pronašao drugi štap. Ali je taj bio drukčiji od ostalih. Na mjestima gdje je kora bila sljuštena s bijelog drveta, bilo je uglavljeno nekoliko oštrih šiljaka. Pas je zacvilio, a lan Hamilton opazio da mu se iz usta, preko vlažnog krzna, cijedi krv. ***

Sam Vicarson je sjedio na vrhu napunjene i zapečaćene kartonske kutije i ogledavao se po praznoj prostoriji. U kojoj nije bilo ničega osim kauča koji je bio tu i u trenutku kad je pododbor preuzeo ured. Prijevoznici su bili već skoro gotovi s poslom. Nestalo je svega: i stolica, i stolova i arhivskih ormarića. Odvezeni su gdje već stolice i stolovi i arhivski ormarići odlaze kad više nikom ne trebaju. Kutije su bile jedina njegova briga. Trevavne mu je bio rekao da nadzire njihovo zatvaranje i odnošenje u kamion. Kamion koji će ih odvesti u Trevavneovu kuću u Connecticutu. Za miloga Boga, što će mu one? Kome one uopće trebaju? Ucjenjivačima, možda. Ali to nisu bili važni dosjei. Dosjei o Genesseeju. Jer ti su već odavno sklonjeni iz podruma u Tavvning Springu, zapečaćeni u drvenim sanducima, s lokotima i uz stražu i potom -koliko je shvatio - odvezeni ravno u podzemne trezore Bijele kuće. Izigrani. Trevavne je izigran, svi su oni izigrani. Trevavne mu je pokušavao objasniti da nije, da je svoju odluku donio - kako su glasile stupidne riječi? - »za više dobro«. Trevavne je zaboravio da je sam takve riječi nazvao »sindromom dvadesetog stoljeća«. Izigrani. Na što prije mjesec dana ne bi mogao ni pomisliti. Ne bi to uopće ni smatrao mogućim. I kvragu, čovjek - pa još tako mlad - mora misliti i na sebe. A otvarale su mu se mogućnosti, Isuse, i to kakve! Trevavne mu je pribavio ponude pola tuceta korporacija u New Yorku - među njima i Waltera Madisona. A Aaron Green pretvarajući se da ga se u Waldorfu silno dojmio - bio mu je rekao da bi već sljedećeg tjedna mogao početi raditi kao šef njegove pravne službe. Ali je ipak najbolja ponuda bila ona ovdašnja, washingtonska. Koju mu je iznio izvjesni Smvthe, šef službi Bijele kuće. Ovdje su mu se otvarale široke perspektive. Sto bi u biografiji moglo biti dojmljivije od Bijele kuće? James Goddard je sjedio na tankom i tvrdom krevetu u trošnom unajmljenom sobičku. Slušao je hripavo jaukanje drvenih puhača -vjerojatno s primitivnog gramofona - kao i povremeno, neskladno brenčanje nekakvog žicanog glazbala s Dalekog istoka vjerojatno sitara. Svirači su svi bili pod drogom, toliko mu je bilo jasno. Goddard nije bio pijanica, ali se ipak napio. I to zvjerski. U prljavom baru što se otvarao rano ujutro za prljave pijance staklasta pogleda, koji su morali popiti svoje piće prije nego što krenu na svoj prljavi posao - ako ga uopće imaju. Ostao je u stražnjem separeu skupa sa svoje četiri torbe za spise - svoje dragocjene torbe i nizao čašice jednu za drugom. Bio je toliko bolji od svih drugih u baru - svakom je to moralo biti jasno. A zato što je bio bolji, prljavi je šanker bio naglašeno pažljiv - kakav je, Bog mu je svjedok, i trebao biti. A onda je nekoliko prljavih klijenata iz prljave barske klijentele prišlo njegovu stolu, pa mu se obratilo s uvažavanjem - i pažnjom. I onda je te prljave ljude počastio mnogim pićem. Zapravo mu drugo i nije preostalo. Šanker mu je rekao da mu ne može razmijeniti novčanicu od sto dolara, pa je prirodno rješenje bilo kupovanje robe.

Spomenuo je prljavom šankeru da se ne bi protivio kakvoj ženskoj. Ne, ne ženi, nego mladoj curi. Mladoj curi velikih sisa i čvrstih i tankih nogu. Ne ženi ovješenih sisa i debelih nogu, koja unjka kroz nos i stakio se na nešto žali. I bilo je važno da ta mlada cura s velikim dudama i jakim tankim nogama govori nešto ugodno - ako već nešto mora pričati. Prljavi šanker s prljavom pregačom našao mu je nekoliko mladih cura. Doveo ih je do separea, Goddardu na izbor. Izabrao je jednu koja je raskopčala bluzu i pokazala mu krupne, usiljene sise. I ne samo što je raskopčala bluzu, nego je i gurnula sise iznad grudnjaka i nasmiješila mu se! A kad je progovorila, glas joj je bio mek, gotovo melodiozan. Trebao joj je novac, i to hitno; on nije pitao zašto. Rekla mu je, ako ima love, ona će ga smiriti i obraditi tako da to neće zaboraviti do smrtnoga časa. Ako joj dade novac, ona će ga odvesti u prekrasnu staru kuću u mirnom, starom dijelu Washingtona gdje može ostati dokle hoće i gdje ga nitko neće naći. A u toj kući ima još cura, mladih cura velikih sisa... a i drugih čudesa. Sjela je do njega u separeu, pa mu gurnula ruku među noge i uhvatila ga za organ. Njegova mu to žena još nikad, nikad nije napravila. A curin je glas bio mek, u njemu nije bilo onog oštrog neprijateljstva što se u njemu skupljalo već gotovo dvadeset pet godina. Glas nije bio protkan jadanjem, nego samo usrdnom molbom. Pristao je i pokazao joj novac. Nije joj ga dao, samo joj ga je pokazao. Nije on badava bio »zaglavni kamen« Genessee Industriesa. Ali je, prije nego što će krenuti s mladom, sisatom curom, od prljavog šankera morao kupiti još nešto. Prljavi se šanker isprva nećkao, ali je nećkanja nestalo kad je James Goddard izvadio još jednu novčanicu od stotinu dolara. Stara je viktorijanska kuća bila baš kakvom ju je cura bila opisala. Dobio je svoju sobu. I sam ponio torbe sa spisima. Nikom nije dao ni da ih pipne. I ona ga je zaista smirila, i zaista je došla u njegovu sobu. A kad je svršio, kad je doživio eksploziju kakvu nije iskusio u dvadeset pet godina, ona je tiho otišla, a on ostao ležati. Ali sad je s ležanjem bilo gotovo. Sjedio je na krevetu - krevetu prožetim tolikim uspomenama - i gledao u četiri torbe složene na prljavom stolu. Ustao je, gol golcat, izuzmemo li dokoljenice, i prišao stolu. Točno se sjećao u kojoj je to torbi bilo ono zadnje što je kupio od prljavog šankera. U drugoj odozgo. Podignuo je s hrpe prvu torbu i spustio je na pod. I otvorio drugu. Na papirima i karticama ležao je pištolj. Počelo je. Ta prokleta zemlja, taj Armagedon planeta, taj otok ljudi koje je uništila moć, to mjesto gdje se pohlepa hrani vlastitim mesom dok se najveće dobro ne pretvori u najveće zlo. Jer zamlja pripada ljudima prokletima zbog vlastite moći. I ta je ludost najednom postala upravo potresno jasna jednim jedinim terorističkim činom. Andrew Trevavne je sjedio za stolom za blagovanje ispred velikog panoramskog prozora s kojeg je pucao pogled na vodu i drhtao čitavim tijelom. Jutarnje sunce, što je od površine oceana odražavalo snopove zasljepljujućeg svjetla, nije najavljivalo slavu jutra nego je, naprotiv, dojavljivalo strašnu slutnju. Kao da su kroz blistavo sunce probijali bljeskovi munja što su praštali preko obzora. Beskonačni dan pakla.

Trevavne je silom vratio pogled na novine. Naslovi su se protezali preko čitave naslovnice New York limesa i urlali neosobnošću objektivne strahote: ATENTAT NA PREDSJEDNIKA UBIJEN NA PRILAZU BIJELE KUĆI UBOJICA VIŠI KOMERCIJALIST Proglašem mrtvim u 5:31 popodne Atentator si sam presudio Ubojica identificiran kao James Goddard, predsjednik podružnice Genessee Industriesa, San Francisco Dopredsjednik položio prisegu u 7:00 popodne i sazvao kabinet Izvanredno zasjedanje Kongresa Sam je čin bio upravo smiješno jednostavan. Predsjednik Sjedinjenih Država pokazivao je novinarima kako napreduje božično urešavanje na tratini Bijele kuće, pa u prazničnom raspoloženju pozdravio i zadnji kontigent turista na odlasku. Među njima je bio i James Goddard. Vodiči se sjećaju da je Goddard posljednjih dana mnogo puta obišao Bijelu kuću. Sretan vam Božić, gospodine Predsjedniče. Unutrašnje su stranice bile pune biografskog materijala o God-dardu i nagađanja o pozadini tog krvološtva. Intervjui na brzinu pisani i dani u histeriji, dobili su neslućenu važnost. A na donjem desnom uglu naslovne stranice bila je mala vještica, dana tako neugledno da se Trevavne u nju zapiljio s nevjericom. REAKCIJE IZ GENESSEEJA San Francisco, 18. prosinca - Tijekom noći je preko čitave zemlje doletio privatni zrakoplov i u grad dovezao vrh Genesseejeve uprave. Vode su tvrtke održale nekoliko zatvorenih sjednica, pokušavajući razotkriti tajnu jučerašnjih tragičnih zbivanja u VVashingtonu. Jedini je značajniji rezultat tih konferencija bio pojavljivanje u javnosti Louisa Riggsa kao očitog glasnogovornika podružnice Genessee Industriesa San Francisco, koja se smatra središtem kompanije. Riggs, taj ratni veteran iz Vijetnama, mladi je ekonomist, bivši glavni Goddardov pomoćnik i knjigovođa. Dobro obaviješteni izvori tvrde da je Riggsa već tjednima brinulo nesuvislo ponašanje njegova šefa, da je mladi suradnik poslao više povjerljivih dopisa u najviše krugove uprave, i u njirna izrazio svoje bojazni. Također se doznaje da će Riggs odletjeti u VVashington radi susreta s tek zaprisegnutim predsjednikom. Počelo je. No Andrew Trevavne je znao da neće dopusti da se i nastavi. Nije mogao gledati odvijanje kataklizme, a da ne podigne svoj očajnički glas, da čitavoj zemlji ne otkrije istinu. Ali je zemlja bila u panici; čitav je svijet bio u panici. On nije smio tu histeriju još i pojačavati svojim očajem. Toliko mu je bilo jasno. A znao je i da ne smije reagirati kao njegova žena, kao što su reagirala njegova djeca. Njegova kći. Njegov sin. Izgubljeni i smeteni čuvari sutrašnjice. *** Njegova mu je djevojčica prva donijela vijesti. Oba su djeteta bila kod kuće, preko praznika, i svako je za sebe otišlo van. Pam se prihvatila božične kupovine, dok je Steve bio sa svojim vršnjacima, koji su se skupili da se pozdrave i pretjeruju o prvom semestru.

Andy i Phvllis bili su u kabinetu u prizemlju i tamo tiho kovali planove o bijegu u siječnju. Phvllis je svakako htjela na Karibe, u vruć kraj gdje je Andy mogao biti satima i satima na svom ljubljenom oceanu, pa jedriti između otoka i puštati da mu topli vjetrovi blaže rane i hlade gnjev. Unajmit će kuću u St. Martinu; potrošit će nešto od svog izvikanog novaca da zaliječe rane. Vrata su kabineta bila otvorena i jedini je zvuk bio bruj zidnog usisača kojim je Lillian čistila negdje na katu. Zatim su oboje čuli prasak ulaznih vrata i histerično jecanje i krikove u pomoć. Krikove koji su dozivali oca i majku. Bilo koga. Istrčali su iz kabineta, pa uza stube, pa ugledali kćer u hodniku, svu obljevenu suzama i sa strahom u očima. »Pam! Za ime nebesa, što se dogodilo?« »O, Bože! Bože! Zar ne znate?« »Znamo?« »Uključite radio. Nazovite nekog. Ubili su ga!« »Koga?« »Ubili su Predsjednika! Ubili!« »O, moj Bože«, izgovorila je Phvllis nečujno pa se okrenula mužu i pogledom mu pretražila lice. Andrew je makinalno pružio ruku prema njoj. Neizgovorene tvrdnje pitanja - bile su previše jasne, previše intimne, isuviše ispunjene agonijom i strahom da bi izbile riječima. »Zašto? Zašto?« vrištala je Pamela Trevavne. Andrew je ispustio ženu i tiho joj, nježno zapovjedio da ode kćeri. A on je žurno ušao u dnevnu sobu i krenuo prema telefonu. Nitko mu nije znao reći ništa više od groznih činjenica, niti ispričati išta više od nevjerojatne priče. Gotovo svi privatni telefoni što ih je znao u Washingtonu bili su zauzeti. Oni malobrojni koji to nisu bili nisu za nj imali vremena. Državna je uprava Sjedinjenih Država morala funkcionirati, morala je pod svaku cijenu sačuvati kontinuitet. Televizijske i radiopostaje prekinule su sve emisije i reklamne stanke i sad su ojađeni spikeri počeli svoje fuge ponavljanja. Nekoliko je komentatora otvoreno zaplakalo, drugi su pak iskazivali gnjev koji samo što nije krivio čitav njihov golem i nijemi auditorij. Nekoliko samoreklamera - drugorazrednih političara, trećerazred-nih novinara, nekoliko pompoznih, propovjedničkih artikulatora akademija - slučajno su se našli »u studiju« ili »na drugoj strani žice«, spremni da odmah zatraže svoj komadić slave, pa počeli širiti svoja bljutava opažanja i preklinjanja među zanijemjelom publikom što je jedva čekala da joj u tom trenutku konfuzije netko pokaže put. Trevavne je na nekoliko televizora što ih je imao po čitavoj kući pustio samo jednu stanicu - po njegovu mišljenju najmanje neodgovornu. Otišao je u Paminu sobu, uvjeren da će u njoj zateći i Phvllis. Ali je nije zatekao. Pam je tiho razgovarala s Lillian. Dvorkinja je plakala i djevojka ju je tješila i pritom i sama ponovno stjecala vlast nad sobom. Andrew je zatvorio vrata kćerine spavaće sobe i zaputio se hodnikom do svoje i Phvllisine sobe. Žena je sjedila kraj prozora, a u sobu se kroz šumu cijedilo svjetlo tek započete noći, odražene od vode. Spuštao se mrak.

Prišao joj je i kleknuo kraj stolice. Zagledala se u nj i on je shvatio da je ona shvatila što će učiniti još prije no što mu je to i samom bilo jasno. I da je sva u strahu. Steven Trevavne je stajao kraj ognjišta, s rukama crnim od pepela. Kraj njega je bio žarač, oslonjen na cigle ispod okvira. Nitko nije ni pomislio da upali vatru i to ga je očito ljutilo. Složio je novu potpalu od gotovo izgorjelih klada, pa pod rešetku stavio upaljač s natpisom Cape God, posve nesvjestan i vrućine i prljavštine ognjišta. Bio je sam i povremeno je pogledavao na televizor. Zvuk mu je bio tih, jer je bio ukopčan samo zato da vidi hoće li biti novih informacija. Dopredsjednik je Sjedinjenih Država upravo bio maknuo ruku s Biblije. I sad je bio najmoćniji čovjek na svijetu. Predsjednik. Starac. Svi su oni starci. Bez obzira na godine, na datum rođenja. Starci, umorni starci, prijetvorni starci. »Dobro si se sjetio. Vatra«, rekao je Andrew tiho, ušavši u dnevnu sobu. »Aha«, odgovorio je mladić ne podižući pogleda, pa okrenuo glavu natrag prema vatri što se širila. I onda, jednako naglo, odstupio od ognjišta i krenuo prema hodniku. »Kamo ćeš?« »Van. Smijem?« »Naravno. Nije sad čas ni za kakav rad. Osim možda za razmišljanje.« »Stari, daj ne fitilji.« »Neću ako se prestaneš ponašati tako djetinjasto. I duriti se. Ja nisam povukao otponac, čak ni simbolički.« . Dječak je zastao i pogledao oca. »Znam da nisi. Iako bi možda bilo bolje da jesi...« »To što si rekao dostojno je prezira.« »... makar 'simbolički'... Za ime Božje, tad bi učinio bar nešto!« »Ovo je bilo sasvim izvan mete. Ni sam ne znaš što govoriš.« »'Izvan mete'? Pa što bi onda bilo u metu? Bio si u središtu zbivanja! I to mjesecima. I što si učinio, tata? Jesi li ti pogodio u metu? U srijedu?... Do sto đavola. Netko je mislio. I netko je učinio nešto strašno, jadno, bijedno, zajebano, i sad to svi plaćaju!« »Zar ti odobravaš taj čin?« viknuo je Trevavne, totalno zbunjen. Nikad još nije osjetio toliku želju da ga lupi. »Isuse, ne! A ti?« Trevavne se uhvatio za ruke, a mišići su mu se u rukama i ramenima napeli. Poželio je da dječak ode. Pobjegne. Brzo. »Ako te to boli, to je samo zato što se ubojstvo odigralo u tvojoj ulici.« »On je bio lud, čisti manijak. I sasvim sam. Nepravedan si prema meni.« »Nitko tako nije mislio sve do jučer. Nitko o njemu nije imao nikakve debele dosjee, on nije bio ni na čijem popisu. Nitko ga nije nigdje pritvorio, samo su mu davali milijune i milijune da im gradi tu prokletu mašineriju.« »Glup si k'o mazga. Iz jednog spletenog klupka ludila hoćeš napraviti etiketu. Uključi glavu, Steve. Možeš ti to i bolje.« Dječak je zastao. Njegova je šutnja bila muk boli i smetenosti. »Možda u ovom trenutku samo etikete imaju nekakav smisao... I ti gubiš, tata. Žao mi je.« »Zašto? Zašto ja gubim?«

»Zato što si ne mogu istjerati iz glave misao da si to ti - ili netko kao ti - mogao spriječiti.« »To nije istina.« »Onda nam možda više ništa i ne preostaje. Ako si u pravu.« Steven Trevavne je spustio pogled na ruke pocrnjele od pepela, pa ih otro o radnički kombinezon. »Moram oprati ruke... Oprosti, tata, mislim, stvarno oprosti. Ali se bojim.« Dječak je istrčao u hodnik. Trevavne ga je čuo kako silazi stubama prema kabinetu i terasi. Onda nam možda više ništa i ne preostaje. *** Ne. Ne, ne smije reagirati tako. On sebi ne može dati oduška kao svi drugi. Čak ni u krugu obitelji. Ne sada. Sad je morao učiniti nešto, nešto što će se osjetiti, i na mjestu gdje će se osjetiti. Prije nego što se neopozivo uspostavi kontinuitet. Mora ih trgnuti, sve njih. Da shvate koliko je ozbiljan. Ne smije im se dopustiti da zaborave da je držao - i to čvrsto - oružje kojim ih je sve mogao likvidirati. A tim će se oružjem i poslužiti, jer oni ne zaslužuju da vode ovu zemlju. Naciji treba nešto više. »Onda nam možda više ništa i ne preostaje.« Čak i ako se bude morao poslužiti Genessee Industriesom. Na pravi i primjeren način. Primjeren. Poslužiti se ili uništiti jednom i za svagda. Podigao je slušalicu. I nije je spustio sve dok nije dobio senatora Mitchella Armbrustera. Glatko asfaltirana površina ceste naglo se prekidala i pretvarala u blato. Na tom je mjestu malenog poluotoka prestajala odgovornost grada i počinjalo privatno zemljište. Samo što je sad i ono bilo pod jurisdikcijom federalne vlade: pod stalnim nadzorom i stražom, izolirano, i tako već osamnaest mjeseci. High Barnegat. Connecticutska Bijela kuća. *** Kolona od pet automobila projurila je bez zaustavljanja kroz vrata greenwičke naplatne postaje. Stražari na dužnosti vojnički su pozdravili motoriziranu povorku u prolazu. Pozornik u prvoj kućici opazio je znak čovjeka što je stajao vani i dohvatio telefon. Normalni se tijek prometa mogao nastaviti. Predsjednikova je kolona skrenula prema izlazu za Shore Road, gdje je lokalna policija očistila prostor što je vodio na poluotok. Pozornik je zapovjedio postaji u Westchesteru da ih propusti, pa mahnuo čovjeku vani. On mu je odmahnuo i sjeo u automobil. *** Pripadnici Osiguranja 1600 raštrkali su se u parovima čitavim zemljištem. Agent tajne službe Callahan pregledao je sa svojim partnerom područje plaže, i sad su obojica krenula stubama prema terasi, a oči su im pritom profesionalno i sustavno prelazile preko pošumljenih padina.

Callahan je dosad štitio već četvoricu predsjednika. Za njim je bilo već gotovo dvadeset godina službe; sam ih je imao četrdeset šest. Ipak je i dalje bio jedan od najboljih u 1600, što mu je bilo sasvim jasno. Nitko ga nije mogao smatrati odgovornim za onu priču u Darienu prije tri godine - za onaj telefonski poziv iz 1600 koji ga je maknuo s dužnosti u bolnici. Isuse! Bio je to takav zajeb na najvišoj razini, i nikad nije ni doznao kako se to uopće moglo dogoditi. Kako se netko drugi domogao šifre. On se, međutim, nije raspitivao; svakako ne nakon što su ga skinuli s tapeta. A kad se dogodio onaj atentat, tad nije bio ni blizu Bijele kuće. Svi u toj smjeni maknuti su s dužnosti. Neobično: njega su opet dodijelili Trevavneu, a u njegovu je izvještaju o praćenju pisalo da se subjekt susreo s Jamesom Goddardom tjedan dana prije nego što je ovaj ubio predsjednika. Nitko na to nije obratio baš neku pažnju, a on nije nikad načeo tu temu. Pa ipak je čudno da to nije učinio nitko drugi. Ljudi - poznanici, recimo ljudi iz malog kruga njegovih i ženinih prijatelja - stalno su ga pitali što misli o tekućem predsjedniku. I uvijek bi im odgovarao na isti način. Bilo je to trijezno odobravanje, ali na granici suzdržanog oduševljenja. Uvijek je bio potpuno apolitičan. Tako je to bilo najbolje. I jedino, zapravo, dobro, jer nikad se ne zna. Ali, da velimo istinu, Callahanu se baš nijedan od njih nije baš jako svidio. On je izmislio čak svojevrsnu vagu za procjenjivanje predsjednika. A ta je vaga mjerila ravnotežu između javnog djelatnika i privatnog čovjeka kakvog je viđao. Uvijek su tu morale postojati nekakve razlike, i to mu je bilo jasno, ali su, Isuse, neki od njih otišli zaista predaleko. Čak dotle da je sve bilo gluma, i tad bi se vaga zaista prevalila. Besmisleno smiješenje na javne ispraznosti, nakon čega bi uslijedile prave bujice privatnoga bijesa; srditi pokušaji pretvaranja u nešto što zapravo više i nije čovjek. Nego njegova slika. Koja nikom ništa ne vjeruje. I što je najgore, s tim se još i sprda. Možda je baš zato Andrew Trevavne dobio najviše ocjene, jer je vagu gotovo uvijek držao u ravnoteži. To ne znači da i on nije imao trenutaka kad bi mu živci popustili zbog nekakve gluposti, naizgled sasvim beznačajne, ali u cjelini gledano, on kao privatna osoba nije nijekao onu javnu tako često kao njegovi prethodnici. On kao da je bio... možda sigurniji u sebe, sigurniji da je u pravu, i zbog toga to nije ni morao izvikivati niti u to stalno nekoga uvjeravati. Callahanu se on zbog toga sviđao više, ali to još ipak ne znači da mu se sviđao uopće. Nitko tko je u ambijentu Bijele kuće radio iole duže vrijeme, ne bi mogao voljeti čovjeka koji je krenuo u toliki napad za njezino osvajanje. Bila je to kampanja koja je počela doslovce nekoliko tjedana nakon atentata, već nekoliko dana nakon što je Trevavne u Senatu preuzeo ispražnjeno mjesto Connecticuta. Najednom su iskrsnule političke platforme i turneje po čitavoj zemlji koje su urodile desecima dramatičnih tiskovnih konferencija i nizom pojavljivanja na televiziji. Tog je čovjeka vodila glad za vlašću, neumoljivo, hladno slavohleplje udruženo s bojažljivom, umiljatom inteligencijom. Bio je to čovjek s odgovorima, zato što je čovjek današnjice. Njegovi su pobornici čak i skovali parolu i ponavljali je nemilice: »Etiketa kvalitete.« Sitna riba iz 1600 takovog čovjeka i nije mogla voljeti. Jer je njegova želja da se useli u Bijelu kuću bila previše očita.

Trevavneovi pretkonvencijski manevri zabezeknuli su osoblje Bijele kuće, koje je još stenjalo pod silnom težinom prilagodbe na najstrašniji prijenos vlasti, neočekivan, neželjen, nezvan. Nitko na to nije bio spreman, nitko nije znao kako da zaustavi tvrdoglavog, autoritativnog, čak i karizmatskog senatora iz Connecticuta. I onda je agentu Callahanu iz Osiguranja 1600 najednom sinulo da to nitko zapravo i ne želi. *** Rijeka se automobila ulila u široki prilaz ispred kuće. Vrata su se prvog i trećeg vozila naglo otvorila još prije no što su automobili i stali, i ljudi su bez napora napol izašli iz automobila, čvrsto se držeći za unutrašnje okvire, dok su im noge bile spremne dotaknuti pločnik u prvi razumni trenutak. Sam Vicarson se naslonio na ogradu ulaznih stuba. Sam je želio biti viđen u trenutku kad Trevavne izađe iz limuzine. Predsjednik je to već počeo i očekivati: očekivati da on bude među prvima koji ga dočekuju na svakom odredištu. Rekao je Samu kako ga spoznaja da će ga dočekati i netko tko će mu dati sve potrebne, pa makar i nedrage informacije, ispunjava osjećajem olakšanja. Vicarson je to shvaćao. Bio je to jedan od odbojnih aspekata rada za Bijelu kuću. Nitko nije želio oneraspoložiti Starog. Ako je zbog toga trebalo zakopati neugodne činjenice, ili ih prerušiti tako da se uklope u predsjednikovu procjenu, to bi se obično i dogodilo. A pomoćnici se nisu tako ponašali nužno iz straha. Često je iza toga stajalo samo znanje da je Stari izvrgnut tolikim prokletim pritiscima, pa ako ih je moguće malo ublažiti, zašto to i ne učiniti? No ipak je to najčešće bio goli strah. Čak je i Sam upao u tu klopku. Zapravo u obje: klopku razumijevanja i klopku straha. Tako je rezime trgovinskog izvještaja formulirao u obliku koji je predsjednikovu mišljenju davao za pravo, iako je zapravo bilo mjesta za neslaganje. »Napravi mi to samo još jednom, Sam, i možeš skupiti svoje stvari!« Vicarson se često pitao bi li i s Trevavneovim prethodnikom bila ista priča. Kvragu, kako dobar predsjednik! Zaista fin predsjednik, pomislio je Vicarson gledajući Andrewa kako izlazi iz automobila i pridržava vrata Phvllis, istodobno razgovarajući s ljudima iz Tajne službe što su mu stajali s boka. Ljudi u nj imaju povjerenja; i to ljudi baš posvuda. Ako bi ga morao usporediti s njegovim prethodnicima iz nedavne prošlosti, onda bi najradije citirao komentatora New York limesa: »... umirujuća narav Eisenhowera, ljupkost i žar Ken-nedvja, energija Johnsona.« Samu je bilo upravo žao oporbene stranke, zapravo stranaka. Nakon samo osamnaest mjeseci na tom položaju, Trevavne je već nametnuo ton, čitav svjetonazor. On je uspostavio stav. Prvi put nakon toliko godina zemlja se počela kolektivno ponositi svojim vodstvom. Stari prije Trevavnea gotovo je dosegnuo tu razinu, ali su ga u tome spriječili slobodni strijelci slijeva i zdesna. Trevavne je pak, ili zbog opće želje za mirom ili snagom vlastite osobe - svojom sposobnošću slušanja - uspio razoružati ekstremiste. Vjerojatno je ipak bila riječ o kombinaciji jednog i drugog, pomislio je Vicarson. Trevavne je bio pravi čovjek u pravo vrijeme. Netko drugi ne bi uspijevao tako stalno održavati unutrašnji mir, što je gdjekad teže no preživjeti oluju. Sto nipošto ne znači da nije bilo i uzbuđenja. Trevavneova je administracija izvela smione inovacije na mnogim područjima, no one su bile dramatičnije u zamisli negoli u izvedbi. A i njihove su najave bile prigušene. Zvali su ih poželjnim promjenama prioriteta, a ne pozdravljali kao

prekretnice, što su mnoge od njih i bile. Stanovanje, zdravstvo, školstvo, politika zapošljavanja - u svemu se tome krenulo u dugoročno provođenje nacionalnih strategijaSam Vicarson se silno, ali sasvim realistično ponosio predsjednikom Andrewom Trevavneom. Baš kao i, vjerovao je, čitava zemlja. Sam se iznenadio kad je opazio da s druge strane iz predsjedničke limuzine izlazi starac. Bio je to Franklin Baldwin, Trevavneov stari prijatelj i bankar iz New Yorka. Baldwin izgleda kao smrt, pomislio je Vicarson. Sto je bilo i shvatljivo, jer je Baldwin baš bio pokopao Williama Hilla, prijatelja iz djetinjstva. Veliki je Billy Hill otišao; Baldwin je morao shvatiti da ni njegov trenutak nije više daleko. To što je Predsjednik došao na Hillov sprovod bio je znak njegova osjećaja dužnosti, a znak njegova hitrog šarma što je svakako htio reći nekoliko riječi prije službenog nekrologa. A znak prijazno-sti što je starog Franka Baldwina doveo sa sobom u High Barnegat. »Etiketa kvalitete«. Taj je slogan iz izborne kamapanje bio sasvim primjeren. *** Phvllis je gledala kako joj muž pomaže Franku Baldwinu da se uspne kratkim stubama na ulazu. Sam Vicarson se ponudio da pomogne, ali je Andrew odmahnuo glavom, jedva vidljivo no ipak dovoljno da mladi pravnik shvati. O gospodinu Baldwinu će se brinuti osobno Predsjednik, i samo on. Kad god bi Andy učinio tako nešto, gestama dao značenje, Phvllis bi osjetila nalet tihog ponosa. Poglavar mu ukaza čast, a za njim i čitav dvor, voden od svog vode. Tako je Froissart u svojoj Prvoj kronici opisao Chatillonov dvor... Poglavar, zapravo mladi kralj i ne baš tako mlad, pomislila je Phvllis. U Andrewovoj je Bijelo kući bilo podosta Froissarta, ili bar onoga što se Arturov kroničar uvijek trudio naći. Znala je da bi se njezin muž nasmijao na takvu misao. Rekao bi joj da ne romantizira ceremonijale, da ne traži simbole gdje ih nitko nije ni stavljao. I to je pripadalo u auru što je zračila iz njega, a njegova je služba samo još više pojačavala njegovu tihu dobrotu, njegovu samouvjerenu skromnost. Čak je i njegov humor bio protkan ironijom na vlastiti račun. Oduvijek je voljela svog muža, bio je to čovjek kojeg se moglo voljeti. Ali sad je otkrila da ga gotovo obožava, i nije baš bila sigurna da je to dobro, pa čak ni zdravo, ali protiv toga nije mogla ništa. Shvaćala je da strahovita veličina njegova položaja već i sama za sebe izaziva obožavanje, no Andy nikako nije prihvaćao ramena zgrbljena pod teretom odgovornosti. Nikad nije nikoga strogo podsjećao na to da je ona krajnja usamljenost samo njegova, nikad plačljivo upozoravao da odluke nikad nisu lake. U njegovim objašnjenjima nije bilo moguće naći šuplju dramatiku samoopravdavanja. Ali je ipak objasnio. »Nacija sposobna da stigne na druge planete može se brinuti i o vlastitoj zemlji. Ljudi koji su toliko izvukli iz zemlje mogu joj vratiti njezin pravedni dio. Građani koji su podupirali - s pravom ili ne -milijunske troškove izvan njezinih granica, nedvojebno su sposobni graditi i unutar tih granica...« Pa bi nastavio ostvarivati ta varljivo jednostavna uvjerenja izražena u pristupnom govoru pri preuzimanju dužnosti. Phyllis je pošla u kuću za mužem i Frankom Baldwinom, i tu im je vojni ađutant preuzeo kapute. Ušli su u veliku dnevnu sobu u kojoj je neka marna duša - vjerojatno Sam, pomislila je Phvllis -već upalila vatru. Bila se zabrinula za starog Baldwina. Pogrebni je

obred bio ispunjen dugim anglikanskim korovima, a crkva puna propuha i s hladnim kamenim podom. »Daj sjedni tu, Frank«, rekao je Trevavne i povukao naslonjač, pa ga lagano okrenuo prema ognjištu. »Opusti se. Daj da ti donesem piće. Zapravo svima; svima bi nam dobro došlo.« »Hvala vam, gospodine Predsjedniče«, odgovorio je Baldwin i sjeo. Phvllis je prišla dugom kauču i opazila da je Sam Vicarson drugi naslonjač postavio nasuprot Baldwinu. Sam je za takve stvari zaista imao smisla. »Skoč, Frank, je li to u redu? S ledom?« »Nikad ne zaboravljaš što ljudi piju. Valjda su te zato i izabrali za predsjednika«, rekao je Baldwin pa se nasmijao i starim okom namignuo Phvllis. »Postao sam to, vjeruj mi, na mnogo lakši način. Sam, hoćeš li preuzeti poslugu? Skoč s ledom za gospodina Baldwina; Phyl i meni kao i obično.« »Razumije se, gospodine«, odgovorio je Vicarson i krenuo prema hodniku. Trevavne je sjeo u naslonjač sučelice Baldwinu, a Phvllis kraj njega na kraj kauča. Nakratko ju je uhvatio za ruku, pa je pustio kad se starac nasmiješio prizoru. »Ne prekidajte. Lijepo je znati da čovjek može biti i predsjednik, pa ipak i dalje držati ženu za ruku čak i kad u blizini nema nijedne kamere.« »Blagi Bože, Frank, poznato je da sam je čak i poljubio.« »E, tu biste mogli prestati«, dodao je Baldwin i tiho se nasmijao. »Stalno zaboravljam koliko ste još mladi... Bilo je vrlo ljubazno od vas što ste me pozvali, gospodine Predsjedniče. Ja to vrlo cijenim.« »Ma gluposti. Zaželio sam se tvog društva; bojao sam se da se ne namećem.« »To je bilo vrlo lijepo čuti, ali molim, često sam u novinama čitao da ste obdareni baš takvim kvalitetama. Oduvijek sam znao da jeste.« »Hvala.« »Nije li sve bilo upravo čudesno? Sjećaš li se, milo?« upitao je Baldwin Phvllis. »Ja se sjećam zato što još nikad nisam bio ovdje. Kad nekog nazovem, uvijek u glavi zamislim ured, ili dom, ili klub - što li već je. Napose ako ne znam kako izgledaju. U vašem je to primjeru bio prozor što gleda na vodu. Jasno se sjećam kako si rekla da je Andrew... predsjednik, na jedrenju. U katamaranu.« »Sjećam se.« Phvllis se blago nasmiješila. »Bila sam na terasi.« »I ja se sjećam«, rekao je Trevavne. »Prvo što me je upitala kad sam ušao, bilo je zašto ti se nisam javio. Bio sam iskren, rekao sam joj da te izbjegavam.« »Da, sjećam se kad ste mi to rekli u banci. Na ručku... I sad vas molim da mi oprostite što sam vam tako temeljito poremetio život.« Umorne su starčeve oči govorile da on taj oproštaj traži sasvim iskreno. »Aurelije, Frank.« »Tko?« »Marko Aurelije. Ti si ga citirao. 'Nitko ne može izbjeći...'« »O, da. 'ome što mu je suđeno da učini. Ni trenutku...' Vi ste ga nazvali investicijskim fondom.« »Kako?« upitala je Phvllis. »Šepava dosjetka, Phvllis. Kako sam uskoro doznao.«

Sam Vicarson se vratio sa srebrnim poslužavnikom i tri čaše. Pružio ga je najprije Phvllis, i kad je ona kimnula glavom, uhvatio Trevayneov pogled. Iako je običaj nalagao da poslije prve dame odmah ponudi predsjednika, sad je prije prišao Baldwinu. »Hvala vam, mladiću.« »Pravi si šef sale, Sam«, rekla je Phvllis. »To je zbog svih onih primanja u Ambasadorskoj ulici.« Trese nasmijao, pa dohvatio čašu. »Hoćeš li s nama, Sam?« »Hvala, gospodine, ali bih radije ostao s pomoćnim službama.« »Ima u kuhinji nekakvu curu«, bocnula ga je Phvllis glasnim šaptom. »Iz francuske ambasade«, dodao je Andrew. Sve se troje nasmijalo, a Baldwin je sve to gledao s veseljem. Sam se lagano naklonio starcu. »Drago mi je bilo, gospodine Baldwin, što vas ponovno vidim.« Baldwin je nagnuo glavu, a Sam otišao. »Shvaćam što oni misle. Ili bar mislim da shvaćam«, rekao je bankar. »O čemu to?« upitala je Phvllis. »O današnjoj atmosferi u Bijeloj kući. O ležernim odnosima, čak i kad nešto zapne. Mudri vas komentatori zbog toga jako hvale, gospodine Predsjedniče.« »Zbog Sama? On mi je desna ruka, a ponekad i lijeva, i tako već tri godine. Dobio sam ga s pododborom.« Phvllis se nije mogla suzdržati. Nije više mogla trpjeti što se Andy stalno izmiče zasluženim pohvalama. »Ja se, gospodine Baldwin, slažem i s vama i mudrim komentatorima. Andrew je uvelike napredovao u deformaliziranju tajnih komora. Ako se to još tako veli.« »Moja žena, doktorica znanosti«, upao joj je Trevavne u riječ i zasmijuljio joj se. »Što ako se veli?« »'Deformaliziranje.' Rijetko se čuje, što je šteta. Već to dugo nisam čula.« »Mislio sam da misliš na 'tajne komore'. Kad god na to naiđem u kakvoj povijesnoj knjizi, pomislim prvo na zahod.« »Zar to nije svetogrđe povijesti, gospodine Baldwin?« »Milo moje, nisam baš tako siguran....« »Samo nemoj reći komentatorima da zahode Bijele kuće pretvaram u igrališta.« Sitan smijeh koji je uslijedio upozorio je Phvllis. Stari se Baldwin zabavljao i misli su mu skrenule s tužnih tema. S njegove tuge. A onda je shvatila da je taj šaljivi interludij bio samo trenutačna digresija. Baldwinove se uspomene nisu mogle razvedriti. Napokon je progovorio. »Billy Hill i ja iskreno smo vjerovali da je taj pododbor dobro smišljen dar domovini. Nikad nismo ni sanjali da će naš dar zapravo biti sljedeći predsjednik Sjedinjenih Država. Kad smo to napokon shvatili, obuzeo nas je strah.« »Dao bih sve na svijetu da je moglo biti drukčije.« »Naravno da je tako. Da bi čovjek, u normalnim okolnostima, poželio biti predsjednikom, mora biti zaista obdaren neobičnom ambicijom. A da bi to poželio u onakvim okolnostima, morao bi biti lud...« Baldwin je najednom zastao, svjestan da je pretjerao. »Samo nastavi, Frank. Sve u redu.« »Ispričavam se, gospodine Predsjedniče. Nije bilo na mjestu i omaklo mi se...«

»Ne trebaš mi ništa objašnjavati. Vjerujem da me to iznenadilo koliko i tebe. I ambasadora. A sigurno toliko i uplašilo.« »Smijem li si onda uzeti slobodu da upitam zašto?« Phvllis je pažljivo promatrala muža. Jer unatoč tome što mu je to pitanje bilo u javnosti postavljeno već tisuću puta, i još deset puta toliko u privatnom krugu, njegov je odgovor ili odgovori - nisu nikad sasvim zadovoljili. Nije zapravo ni bila sasvim sigurna da iza najboljih poriva tog briljantnog no zabrinutog čovjeka, čovjeka koji je odlučio odmjeriti snage s onim što je vidio, pažljivo promotrio i nad čim se užasnuo, da se iza tih poriva uopće krije ikakav odgovor. Ako bi takav čovjek mogao zasjesti na vlast i pritom -što joj je Andy povjerio u najintimnijim trenucima - dati samo pola od sebe, to bi ipak bilo bolje od svega što je vidio. Ako je osim te jednostavne istine i postojao još neki odgovor, njezin ga muž nije znao izreći. Ili bar ne na način koji bi je zadovoljio. »Najiskrenije govoreći, raspolagao sam neograničenim sredstvima za obje kampanje. Za pretkonvencijsku i predizbornu, daleko iznad svega što je stranka mogla skupiti. Pod deset raznih etiketa. Time se baš ne ponosim, ali je bilo baš tako.« »To je bio odgovor na 'kako', gospodine Predsjedniče. Ne i na 'zašto'. Koliko sam vas razumio. Phyllis je promatrala staroga bankara. Baldwin je želio čuti odgovor, pogled mu je bio molećiv. I imao je, dakako, pravo. 'Kako' je bio gotovo nevažan. Ali Bože, bila je to ludnica, pomislila je Phvllis. Limuzine što dolaze u svako doba dana i noći, postavljanje novih telefona, beskrajne konferencije - Barnegat, Boston, Washington, San Francisco, Houston... Andrew je uletio u srce orkana. Jelo, spavanje, odmor - na sve se to zaboravilo. I ona je zaboravila. I djeca. »Sve si to već pročitao, Frank.« Muž joj se smiješio bojažljivim smiješkom, koji joj je odnedavna postao sumnjiv. »Što sam rekao u tolikim govorima, to sam i mislio. Osjećao sam da imam snage skovati zajedno toliko sukobljenih glasova... Ali to nije dobra usporedba. Mislim da nitko ne kuje glasove. Možda bi bilo bolje reći 'orkestrirati', smanjiti disonanciju. Ako bi se smanjila buka, došli bismo do korjenitog uzroka. I stoga, zasučimo rukave.« »Tome nemam što prigovoriti, gospodine predsjedniče. Jer ste uspjeli. Jer ste postali omiljeni. Jer ste nedvojbeno postali najomiljenijim čovjekom u Bijeloj kući mnogo godina unatrag.« »Drago mi je što to čujem, ali mi je još draže što stvari, po svemu sudeći, hodaju.« »Zašto ste se ti i ambasador Hill bili uplašili?« Phvllis je to pitanje postavila i bez razmišljanja. Andy ju je pogledao, pa je shvatila da bi mu bilo draže da ne nastavlja tu temu. »Nisam baš siguran, milo moje. Otkrivam, što sam stariji, u sve sam manje toga siguran. Billy i ja smo se oko toga složili prije niti tjedan dana. I, kako se zacijelo sjećaš, uvijek smo bili tako nedvosmisleni... O, zašto smo se uplašili.« Tvrdnja. »Pa valjda zbog odgovornosti. Predložili smo predsjedavajućeg pododbora i otkrili da smo iskopali upotrebljivog kandidata za predsjednika. Priličan skok.« »Ali ostvariv«, rekla je Phvllis, sad već zabrinuta zbog tona starog Baldwina.

»Da.« Bankar je pogledao Andrewa. »Uplašila nas je zapravo tako naglo došla, neobjašnjiva odlučnost koju ste iskazali... gospo537dine Predsjedniče. Ako se u mislima vratite u prošlost, možda i shvatite.« »To nije bilo moje pitanje, Frank. Nego Phvllisino.« »O da, naravno. Danas mi je bio težak dan. Billy i ja nećemo se više upuštati u naše duge debate. U kojima, znate, nikad nije bilo pobjednika. A on mi je često govorio, Andrew, da vi mislite kao i ja.« Baldwinova čaša, prinesena ustima, bila je već gotovo prazna, i on joj se zagledao u rub. Obratio se Predsjedniku imenom i zbog toga mu je očito bilo neugodno. — »To je bio veliki kompliment.« »Je li ili nije, gospodine Predsjedniče, to može reći samo povijest. Kad vidi je li istina.« »No bez obzira na to, osjećam se polaskanim.« »Ali da li i shvaćate?« »Što to?« »Naše brige. Prema Billovim izvještajima, mašinerija je Bobbvja Kennedvja prema vašoj bila odred malih skauta. To su, usput rečeno, njegove riječi.« »Mogu to podnijeti«, odgovorio je Andrew s polusmiješkom na usnama. »To vas je uvrijedilo?« »Nismo mogli shvatiti.« »Zavladao je politički vakuum.« »Vi niste bili političar...« »Ali sam ih dovoljno upoznao. Taj je vakuum trebalo brzo ispuniti. Toliko sam shvatio. Ako to ne učinim ja, učinit će to netko drugi. Osvrnuo sam se i zaključio da sam za taj posao bolje opremljen. Da se pojavio itko zbog koga bih promijenio mišljenje, rado bih se bio zahvalio.« »Je li itko drugi i dobio priliku, gospodine Predsjedniče?« »Takvi se - takav se - nikad nije pojavio.« »Ja mislim«, rekla je Phvllis Trevavne ponešto defanzivno, »da moj muž baš ne bi bio sretan da se predao bez borbe. Kao što reko-ste, on u biti i nije političar.« »U tom se varaš, milo moje. On predstavlja nov u politiku, u svoj njezinoj izvornoj slavi. A najčudnije je u svemu da funkcionira! Pot538puno i bez ostatka. To je preobražaj kakav nije mogao zamisliti nijedan revolucionar na desnici, ljevici ili u centru. Ali on je znao da to može. Samo što Billy i ja nikad nismo uspjeli shvatiti zaho je on znao da to može.« Uslijedila je stanka i Phvllis je shvatila, još jednom, da na to može odgovoriti samo njezin muž. Pogledala ga je i shvatila da neće odgovoriti. Njegove misli nisu bile za javnost, pa čak ni za starog prijatelja, tog krasnog starca koji ga je toliko zadužio. Pa možda čak ni za nju. »Gospodine Predsjedniče.« Sam Vicarson je naglo ušao u sobu. Izraz mu je nijekao da je došlo do ikakve krize, i već samim tim odavao njezino postojanje. »Izvoli, Sam?« »Stigla je potvrda o fuziji medija. Iz Chicaga. Mislio sam da biste to rado znali.« »Možete li mi naći odgovorne?« Trevavneove su riječi izletjele tiho, i oštro, na rubu grubosti. »Na tome se radi, gospodine.« »Dajte mi ih.«

»Tri linije rade na tome. Poziv ćemo proslijediti u prizemlje.« »Morat ćeš mi oprostiti, Frank. Nisam Sama naučio korporacijskoj proceduri otezanja.« Trevavne je ustao iz naslonjača i krenuo iz sobe. »Da vam natočim još jedno, gospodine Baldwin?« »Hvala mladiću. Samo ako gospođa Trevavne...« »Hvala, Sam«, rekla je Phvllis i pružila čašu. Došla je u napast da zamoli Predsjednikova pomoćnika da zaboravi na ono »kao i obično« i natoči joj viskija, ali to ipak nije učinila. Još je bilo popodne, a znala je da ga čak i nakon tolikih godina ne smije piti prije večeri. Promatrala je muža kako sluša Sama Vicarsona. Čeljust mu se stegla, oči skupile i čitavo mu se tijelo ukrutilo, pa makar i samo na trenutak. Ljudi nikad ne shvaćaju da baš takvi trenuci, koje čovjek svladava naoko tako lako i samouvjereno, najviše crpe njegovu energiju. Trenuci straha, neprekidni, beskonačni. Baš kao i u svemu drugom čega bi se prihvatio, njezin se muž i sada tjerao preko granice izdržljivosti običnog čovjeka. I sad je napokon našao posao u kojem nema predaha. Phvllis bi katkad znala pomisliti da će ga to polako ubiti. »Ja oplakujem, milo moje, starog prijatelja kome je kucnuo čas«, rekao je Baldwin pažljivo promatrajući Phvllis. »Ali me tvoje lice tjera da se pomalo postidim.« »Oprostite.« Phvllis se bila rastreseno zagledala u predvorje. Pa se okrenula bankaru. »Nisam baš sigurna da sam shvatila što ste time željeli reći.« »Izgubio sam prijatelja. Zbog savršeno prirodnog kraja jednog dugačkog života. A ti si, na neki način, izgubila muža. Zbog ideje. A vaš je život još daleko od kraja... I stoga mislim da je tvoja žrtva veća od moje.« »Mislim da ću se morati složiti s vama.« Phvllis se pokušala nasmiješiti, pokušala olakšati tu tešku izjavu, ali nije uspjela. »On je, znaš, velik čovjek.« »Volim u to vjerovati.« »On je učinio što nikom ne bi uspjelo, učinio nešto što se, mnogi su od nas mislili, uopće i ne može učiniti. On je sve stvari opet doveo na njihovo mjesto, natjerao da sebe vidimo onakvima kakvi bismo mogli biti, a ne kakvi jesmo. Pred nama je još dug put, ali se on pobrinuo bar za ono najosnovnije. Za želju da budemo bolji no što jesmo, i da se suočimo s istinom.« »Zaista ste to lijepo rekli, gospodine Baldwin.« *** Andrevv je pogledao Sama Vicarsona koji je trenutak prije zatvorio vrata kabineta. Bili su sami. »Koliko je to daleko otišlo?« »Očito do kraja. Naše informacije vele da su prije nekoliko sati potpisani i papiri.« »Što veli Ministarstvo pravosuđa?« »Nema promjene. I dalje istražuju, ali tu nema mnogo nade. Samo ponavljaju svoju početnu tezu. Ta se kupovina - ili apsorpcija - naprosto ne može povezati s Genessee Industriesom.« »Mi smo je povezali, Sam. I znamo da smo u pravu.« »Vi ste je povezali, gospodine Predsjedniče.« Trevavne je prišao prozoru kabineta i pogledao van. Na terasu i vodu ispod nje. »Zato što je to jedino što još nisu dobili. Jedino što smo zadržali za sebe.« »Smijem li nešto reći, gospodine?«

»Prije dvije godine dvojim da bi i pitao. Da čujem.« »Dopuštate li da možda pretjerujete? Genessee se ponaša odgovorno, vi ste ga uspjeli... obuzdati. I oni vas podupiru.« »Sam, oni mene ne podupiru«, rekao je Trevavne tiho, oštro, i ne gledajući Vicarsona, dok mu je pogled i dalje bio na vodi. »Mi smo samo sklopili sporazum o nenapadanju. Ja sam ga potpisao sa sindromom dvadesetog stoljeća. S duhom svetim zvanim nema alternative.« »Ali je upalilo, gospodine Predsjedniče.« »Možda ta ocjena zauvijek ostane u prošlom vremenu.« Andrew se okrenuo i zagledao u pravnika. »Taj je sporazum prekršen, Sam. Postao je neodrživ. Jer je pogažen.« »I što ćete sad?« »To ne znam ni sam. Neću dopustiti Genesseeju da ovlada tako velikim dijelom američkog tiska. A novinski lanac je upravo to. To se ne može tolerirati.« Trevavne je prišao stolu. »Novine... zatim slijede revije, radio, televizija. Čitave mreže. To neće dobiti.« »Ministarstvo ne zna kako da ih u tome spriječi, gospodine Predsjedniče.« »Onda ćemo mi naći način, moramo ga naći.« Zazujao je telefon; nije zazvonio. Vicarson je hitro prišao pisaćem stolu kraj Andrewa i podignuo slušalicu. »Ured predsjednika Trevavnea.« Poslušao je nekoliko sekundi. »Recite mu da ostane na vezi. Stari je na sastanku, ali ćemo ga pozvati. Recite mu da je to prioritetno.« Spustio je slušalicu. »Nek' se malo kuha dok ne budete spremni, gospodine.« Andrew mu je zahvalio klimanjem glave i Sam se udaljio. Vicar-son je već bio naučio prepoznavati Predsjednikovu želju da ostane sam. Ovo je bio jedan od takvih trenutaka. I zato je progovorio kad je Trevavne sjeo za stol. »Vraćam se u pomoćnu službu.« »Ne, Sam. Ako ti nije teško, idi gore i pravi društvo Phyl i starom Baldwinu. Ne mislim da je ijednom lako.« »Da, gospodine.« A onda se mladi pomoćnik dvije-tri sekunde zagledao u Predsjednika Sjedinjenih Država. Pa hitro izišao iz sobe i za sobom zatvorio vrata. Andrew je dohvatio olovku pa jasnim i preciznim slovima napisao rečenicu: »Jedino je rješenje stalno traženje rješenja.« Veliki Billy Hill. A onda je dopisao samo jednu riječ: »Velesranje.« Paul Bonner. I napokon dodao: »?« Podignuo je slušalicu i progovorio odlučnim glasom. »Chicago, molim vas.« Tisuću i pol milja dalje na poziv se javio lan Hamilton. »Gospodine Predsjedniče?« »Klonite se te fuzije.« »Možda je pitanje čisto akademsko, ali vi nemate uvjerljivih dokaza da smo mi u to upleteni. Onaj sitnež iz vašeg Ministarstva pravosuđa bio je prava napast.« »Vi znate. I ja znam. Van iz toga.« »Mislim, gospodine Predsjedniče, da su vam od napora počeli popuštati živci.« »Ne zanima me što vi mislite. Samo potvrdite da ste me shvatili.«

Uslijedila je stanka. »Zar je to uopće važno?« »Ne tjerajte me, Hamiltone, da učinim što ne bih želio.« »Ni vi nas.« Trevayne se zagledao kroz prozor, na stalno pomične vode tjesnaca. »Doći će i dan kad više nećete biti potrebni. Trebali biste to shvatiti. Svi vi.« »Sasvim moguće, gospodine Predsjedniče. Ali ne za vašeg života.«