Karl May - Crni Mustang

KARL MAY

CRNI MUSTANG

1. SKAUT Žestoka oluja šibala je gustom kišom visoku šumu da su se vrhovi jela povijali pred njom. Prst debeli mlazovi vode tekli su niz golema stabla i skupljali se uz korijenje u sitne, a zatim postepeno u sve veće potoke koji su u nebrojenim vodopadima padali s pećine na pećinu sve dok ih nije prihvatila nabujala rijeka na dnu uske doline. Spustila se noć. Svakog časa grmjelo je iznad dubine, ali ma kako svijetlo i jarko bljesnula munja, kiša je tako žestoko plju-štala da se nije dalo vidjeti ni pet koraka daleko. Bijesna oluja hujala je gore u šumi i uz stijene, ali nije dopirala dolje u dubinu gdje su goleme jele nepomično stajale u noćnoj tami. Uostalom, ni ovdje nije bilo mirno jer je rijeka tako šranila i brujala među obalama da bi samo neko vanredno oštro uho moglo čuti kako dva osamljena jahača jašu niz rijeku; vidjeti ih nije mogao nitko. Da je bio dan, oni bi sigurno privukli začuđeni pogled svakoga tko bi ih sreo i to ne možda zbog svog odijela i opreme, već zato što su obojica bila upravo neobično visoka. Jedan je od njih bio plav poput zemičke i imao je s obzirom na svoju visinu, upravo smiješno malenu glavu. Između dva dobrodušna sitna mišja oka nalazio se sićušni, uvis okrenuti frnjasti nos koji bi mnogo bolje pristajao licu četverogodišnjeg djeteta i nije stajao ni u kom omjeru s vanredno širokim ustima koja su se pružala gotovo od jednog uha do drugoga. Taj je čovjek bio golobrad pa se činilo da mu je taj nedostatak bio prirođen jer preko toga ženstveno glatkog lica sigurno još nikad nije prešla britva. Bio je odjeven u kožnati haljetak koji mu je kao kakav kratki ogrtač u brojnim naborima visio s uskih ramena, kožnate hlače koje su mu čvrsto stezale noge, dugačke i tanke kao u rode, poluvisoke čizme i slamnati šešir čiji se obod turobno ovjesio tako da mu se kiša s njega u neprekidnim nitima slijevala na ramena. Na leđima mu je visila, kundakom okrenuta prema gore, dvocijevka. Jahao je na snažnom koščatom kljusetu kome je sigurno bilo već petnaest godina, ali kao da je kanilo isto tako snažno i čilo preživjeti još daljnjih petnaest godina. Drugi konjanik imao je tamnu kosu, pokrivenu prastarom krznenom kapom, vrlo usko i dugačko lice, isto tako veoma uski i dugački nos i usta te tanke brkove čije je vrhove gotovo mogao svezati iza učiju. Bio je visok više od dva metra te je, za razliku od svog pratioca, bio odozgo odjeven usko, a odozdo široko, jer, dok je na nogama nosio veoma široke hlače s mnogo nabora čije su nogavice bile utaknute u polučizme od goveđe kože, gornji dio tijela bio mu je tako čvrsto stegnut u dugački kaput od pusta da mu je ovaj pristajao kao saliven. I on je nosio dvocijevku. Samo se po sebi razumije da su obojica, osim pušaka, imala i noževe i revolvere. Taj je čovjek jahao na pouzdanom mustangu koji je imao za sobom isto toliko rođendana kao i konj njegovog saputnika. Oba konjanika nisu se obazirala ni na put ni na kišu. Svojim su oštroumnim i iskusnim konjima prepustili da pronađu put, a na vrijeme se nisu obazirali zbog toga jer im kiša nije mogla prodrijeti dublje od kože.

Usprkos neprekidnoj grmljavini i sijevanju munja, te unatoč opasnoj blizini rijeke koja je podrovala i odnosila obale, njih su dvojica tako mirno razgovarala kao da jašu otvorenom prerijom po najljepšem sunčanom danu. Ali da ih je netko vidio, taj bi sigurno uočio i to da su oni jedan drugog, usprkos tami, veoma pomno promatrali jer su se upoznali tek prije jednog sata, a na Divljem zapadu je uvijek dobro da se nepoznati ljudi susreću s nepovjerenjem. Oni su se neposredno prije nego što se spustila noć i nahrupila oluja, sreli gore na rijeci. Obojica su još istog dana željela stići u Firvvoodcamp1; bilo je dakle samo po sebi razumljivo da su zajedno jahali dalje. Nisu jedan drugoga zapitali za imena ni za zanimanje, a razgovor im je bio tako općenit da uopće nisu dodirnuli i Logor u jeliku. neku posebnu temu. Sad međutim odjeknu višestruka žestoka grmljavina, munje učestaše blještavo osvjetljavajući uski klanac, a onaj plavokosi s frnjastim nosom dobaci: "Bless my soull To je nevrijeme! Upravo kao kod kuće kod Timpeovih baštinika!" Čuvši te posljednje riječi njegov pratilac nehotice zaustavi konja i već zausti da nešto upita, ali se predomisli. Sjetio se da čovjek zapadno od Missisippija nikad ne smije biti neoprezan. Razgovor se nastavio, ali dakako prilično oskudno kako je već to iziskivalo mjesto i položaj u kojem su se nalazili. Prošlo je četvrt sata i još jedna četvrt. Onda rijeka odjednom oštro zakrene prema onoj strani na kojoj su se nalazila oba jahača. Ovdje je podrovala zemljanu obalu; konj plavokosog jahača nije uspio dovoljno brzo skrenuti ustranu pa stupi na podrovanu grudu i propadne, ali srećom ne duboko. Njegov ga jahač povuče gore, ustranu, podbode ga ostru-gama, i jednim smionim skokom skoči opet na čvrsto tlo. "Good god!" viknu zatim. "Već sam ionako dovoljno mokar od kiše pa čemu dakle da se kupam? Ovdje bih se mogao utopiti! Gotovo kao i onda kod Timpeovih baštinika." Odmaknuo se na sigurnu udaljenost od rijeke, jašući dalje. Njegov pratilac je još neko vrijeme šutke jahao za njim, a onda upita: "Timpeovi baštinici? Kakvo je to ime, ser?" "Zar to ne znate?" glasio je odgovor. "Ne znam." "Hm! Čudno! Svi moji prijatelji i znanci to znadu!" "Zaboravljate da smo se tek prije nešto malo više od jednog sata prvi put sreli." "Tačno! Onda zaista ne možete još znati tko su Timpeovi baštinici; ali to ćete možda doznati." "Možda?" "Da, naime ako dulje ostanemo zajedno." "Ali ako bih ja to sad htio doznati, ser?" "Sad? Zašto?" "Jer se zovem Timpe." "Što? Kako? Zovete se Timpe? Timpe vam je prezime?" "Jest." "Wondeful! Već duge godine tražim Timpea, tražim ga posvuda, na svim brdima i dolinama, na istoku i na zapadu, danju i noću, po suncu I po kiši, a sada, kad sam se već davno odrekao nade da ču ga pronaći, jaši on ovdje po tom vremenu kraj mene i umalo što nije dopustio da se utopim u toj lijepoj rijeci, a nije mi rekao tko je!" "Vi tražite mene?" začuđeno upita njegov pratilac. "Zašto?"

"Zbog baštine! A zašto bih vas inače tražio?" "Baštine? A tko ste vi zapravo, ser?" "I ja sam jedan Timpe." "I vi ste jedan? A odakle?" "Tamo od prijeka." "Iz Njemačke?" "Dakako! A kako bi jedan Timpe mogao biti negdje drugdje rođen?" "Mogao bi jer ja sam se na primjer rodio ovdje u Sjedinjenim Državama." "Ali od njemačkih roditelja!" "Otac mi je bio Nijemac. A odakle potječete vi?" "Iz Hofa"u Bavarskoj." "Onda sigurno nemamo nikakve veze jer ja potječem iz Plauena u Vogtlandu." "Oho, nikakve veze! Moj otac također potječe iz Plauena pa se odande doselio u Hof." Crnomanjasti čovjek zaustavi konja. Kiša je nakon posljednjeg žestokog udarca groma odjednom prestala, a oluja je rastrgala oblake. Između njih su virile svijetle plave pruge neba i oba jahača mogla su jedan drugome razabrati lice. "Dakle se iz Plauena doselio u Hof?" upita. "Onda ne samo da je moguće da smo rođaci, već je to, štavi se, vrlo vjerojatno, što je bio vaš otac?" "Puškar, a i ja sam izučio taj zanat." "To se slaže, to se slaže! Ovo je zaista neobičan sastanak. Ali nemojmo se zadržavati ovdje! Oluja se može vratiti, a pred nama leži još najteži dio te doline. Treba iskoristiti ovo malo povoljnije vrijeme. Bolje ćemo moći nastaviti razgovor kad stignemo na naš cilj. Dođite dakle, ser, ili bratiću, ako vam se to bolje sviđa." Oni pojahaše dalje. Dolina se ubrzo tako suzila da je ostalo vrlo malo prostora između rijeke i kamene padine brda, koja se uzdizala gotovo okomito. Na tom prostoru nije rasla trava, već gusto grmlje kroz koje su se konji morali 10 upravo probijati. Da se oluja nije stišala i da je ostalo isto tako mračno kao što je bilo prije, konjanici bi se jedva mogli provući. ! Takav je bio dobar dio puti, a onda se dolina opet raširi da bi se nakon daljnjih pola sata jahanja ponovo suzila u uski klanac; ovaj međutim nije bio dugačak jer je uskoro prešao u otvorenu ravnicu nazvanu Firwood-camp na kojoj su rasle goleme jele, uzdižući se visoko u nebo. Ovdje su se dvije doline ukrštavale gotovo u pravom kutu, naime riječna dolina kroz koju su stigla oba Timpea i jedna druga dolina kojom se željeznica, što su je upravo gradili, uspinjala na brdo. Camp znači logor i oba su jahača izašavši iz klanca usprkos noćnoj tami opazila da se ovdje zaista nalazi prilično velik logor Dolina je bila puna golemu stabala, posječenih da služe za izradu dasaka i željezničkih pragova dok su otpaci služili za ogrjev. Most preko rijeke bio je skoro dogotovljen, a u blizini se nalazila pilana u kojoj se obrađivalo sve to silno drvo. Malo dalje zijevao je u padini brda duboko usječeni kamenolom iz kojega je vađeno kamenje za izgradnju željezničkog nasipa, a nalijevo se prtjžalo nekoliko drvenih zgrada sličnih sušama. U njima su bili i smješteni ljudi, alat i zalihe. Jedna od tih drven jara koje su ovdje nazivali shops bila je veoma dugačka i duboka. Četiri dimnjaka dizala su se iznad krova i brojni osvijetljeni prozori odavali su da shop služi za smještaj radnika. Zato i došljaci krenuše prema njemu. Već izdaleka začuli su buku glasova, a kad su prišli bliže, osjetiše zadah rakije koji se na svakom koraku sve više pojačavao. Najzad sjahaše i svezaše konje za motke zabijene ispred vrata. Uto iz kuće izađe neki čovjek, zasta na vratima viknuvši natrag u kuću:

"Ubrzo mora stići vlak s građevnim materijalom. Otpre-mit ću ga i odmah se vratiti. Možda će donijeti kakve novosti pa čak i novine." Čovjek zatim podignu pogled, ugleda strance, stupi u stranu da bi ih bolje obasjalo svjetlo koje je prodirale kroz vrata i pomno ih pogleda: "God evening, ser", pozdravi plavokosi. "Pokisli snio do kože. Ima li ovdje kakvo mjestance gdje bismo se mogli osušiti?" II "Ima" odgovori ovaj. "Ima štaviše i takvih mjesta na kojima ćete moći spavati na suhome, ukoliko, naime, ne spadate u onu vrst ljudi koje čovjek radije ne pušta da uđu." "Ne brinite ništa, ser! Mi smo čestiti zapadnjaci, džentlmeni koji vam neće nanijeti nikakve štete, već će platiti sve što dobiju." "Ako je vaša čestitost tolika koliko ste visoki, onda ste svakako najveći džentlmeni pod suncem. No, samo uđite, tamo nalijevo u onu manju prostoriju i recite shopmanu1 da mu, enginner2, poručuje da smijete ostati. Ubrzo ćemo se opet vidjeti." On ode, a oni ga poslušaše. Unutrašnjost daščare sačinjavala je jednu jedinu veliku prostoriju u kojoj je samo nalijevo bio mali dio napola odvojen zidom od dasaka visokim poput čovjeka. U velikoj prostoriji nizali su se cijeli redovi grubih stolova i klupa, zabijenih u zemlju, a između njih i uza stijene bile su redom svrstane postelje, ispunjene uglavnom suhom travom i sijenom. Četiri ognjišta na kojima su plamtjele velike vatre donekle su osvjetljivale prostoriju. Svjetiljki ili svijeća nije bilo pa se tako u plamsanju vatre činilo kao da su sve osobe i svi predmeti nekako sablasno nemirni, vječno u pokretu. Uz stolove je sjedilo i na ležaj ima se ispružilo otprilike dvije stotine željezničkih radnika, mali momci dugačkih perčina i žute puti, isturenih jagodičnih kosti i kosih očiju. Sad su začuđeno pogledali oba ta pretjerano visoka čovjeka. "Gle! Kinezi!" reče tamnokosi. "Pređimo prijeko u onu manju prostoriju, možda ondje sjede bijelci." U tom drugom odjelu nalazilo se također nekoliko stolova za kojima su sjedili bijeli radnici, pušeći i pijući, sve sami krupni, čvrsti muškarci od kojih je vjerojatno mnogi vidio već i bolju prošlost, a poneki samo zbog toga došao ovamo jer se na civiliziranom istoku više nije smio pokazivati. Čim su ugledali goste, njihov veoma glasan razgovor odmah utihnu. Začuđenim pogledima pratili su ih do gostinske tezge na koju se shopman naslonio među brojnim bocama i čašama. "Rail-roaders?"s upita on kimnuvši kad su ga pozdravili. 1 Opskrbnik. 2 Inženjer. 3 Željezničari. 12 "Ne, ser", odgovori plavokosi. "Ne namjeravamo džentlmene koji sjede ovdje prikratiti za njihovu zaradu. Mi smo zapadnjaci pa tražimo vatru uz koju bismo se mogli osušiti. Engineer nas je poslao k vama." "Možete li platiti?" upita shopman, mjereći oštro visoke ljude. "Možemo." "Onda možete dobiti sve što trebate, a kasnije i fini odvojeni ležaj za spavanje tamo iza sanduka i bačava. Sjedite za ovaj stol uz peć. Ondje je dosta toplo; onaj drugi stol je određen za činovnike i više džentlmene."

"Well! Vi nas dakle ubrajate među niže džentlmene? S obzirom na našu visinu ne bih to smatrao mogućim. Ali to nas ništa ne smeta. Donesite nam čaše, vruće vode, šećera i ruma! Htjeli bismo se i iznutra ogrijati." Oni sjedoše za stol koji irn je bio dodijeljen i nalazio se u blizini vatre, tako da su se njihova mokra odijela mogla ubrzo osušiti. Uskoro dobiše ono što su naručili i smiješaše grog. Bijeli radnici su čuli da se ne moraju bojati konkurencije; to je bilo dovoljno da nastave svoj prekinuti razgovor. Za stolom za službenike i "više džentlmene" sjedio je jedan jedini čovjek, kome možda nije bilo još ni trideset godina; bio je odjeven kao bijeli lovac, ali se po boji njegove kože i po crtama lica dalo razabrati da ne pripada kavkaskoj rasi. Svakako je bio mestic, jedan od onih mješanaca koji, doduše, nasljeđuju tjelesne odlike obaju roditelja, ali kadšto na žalost i njihove moralne nedostatke. Bio je snažan i gibak kao panter i crte lica bile su mu vrlo pametne, no njegove tamne oči ležale su skrivene ispod duboko spuštenih kapaka i trepavica, vrebajući kao što par divljih mačaka vreba na plijen. Činilo se da se i ne osvrće na oba stranca ali mu je pogled ipak često i skriveno poletio prema njima, a k tome je i glavu okrenuo na njihovu stranu da čuje o čemu će govoriti. Imao je razloga da ustanovi što ih je dovelo u taj kraj i kane li ovdje ostati. Na žalost nije razumio nijednu od njihovih riječi, premda su dosta glasno govorili, ali njemačkim jezikom koji on nije poznavao. Natočivši čaše, oni se nazdrave i ispiše do kraja. Onda crnokosi postavi čašu preda se na stol i reče: "Tako, to je bila dobrodošlica što smo je jedan drugome dužni, a sad da prijeđemo na stvar! Vi ste dakle zapravo 13 puškar, a vaš otac je to također bio. Sve ako i jesmo rođaci, ipak ću vam reći da još ne znam da li se prema vama imam vladati kao prema rođaku." "Zašto to ne biste smjeli?" "Zbog baštine." "Kako to?" "Prevarili su me za baštinu." "I mene!" "Zar zaista? Vi također niste ništa dobili?" "Ni pare!" "Pa ipak je baštimcima tamo prijeko isplaćen vrlo velik iznos!" "Da, isplaćen je Timpeovim nasljednicima u Plauenu, ali nije meni, premda sam ja isto tako pravi Timpe kao i oni." "Dopustite mi da najprije ispitam je li to tačno. Kako glasi vaše puno ime?" "Kazimir Obada Timpe." "A kako vam se zvao otac?" "Rehabeam Zaharija Timpe." "Koliko je braće imao vaš otac?" "Petero. Tri najmlađa su otišla u Ameriku. Vjerovala su da će se ondje brzo obogatiti jer u Americi ljudi trebaju mnogo pušaka. Sva braća su bili puškari." "Kako se zvao onaj drugi brat koji je ostao u Plauenu?" "Ivan Danijel. Umro je, ostavivši dva sina, naime Petra Mihu i Marka Apsalona; oni su naslijedili onih stotinu tisuća talira koji su im bili poslani iz grada Favette u Alabami." "To je tačno, to je savršeno tačno! Budući da poznajete sva ta mjesta i osobe, dokazujete da ste zaista moj bratić." "Oh, ja to mogu i bolje dokazati. Pomno sam spremio

sve svoje isprave i papire; nosim ih na srcu pa vam ih mogu odmah -" "Ne sada, ne sada, možda kasnije", upadne mu u riječ njegov subesjednik. "Vjerujem vam. Sigurno znate i to zašto je to petero braće i zašto su svi njihovi sinovi dobili takva biblijska imena?" "Znam. To je prastari običaj u obitelji od kojeg nitko nije odstupio." "Tako je! Taj običaj dao se lako zadržati i u Sjedinjenim Državama jer Amerikanci također vole takva imena. Moj otac je bio treći brat. Zvao se David Makabejac i ostao-je 14 u New-Yorku. Ja se zovem Hazael Benjamin. Oba najmlađa brata zašla su dublje u zemlju i naselila se u gradu Favette u državi Alabama. Najmlađi brat zvao se Jozef Habakuk. Umro je ondje bez djece i ostavio veliku zaostavštinu. četvrti brat, Tobija Holoferno umro je u istom gradu; njegov jedini sin, Nahum Samuel, varalica je." "Kako to?" "Zar to ne uviđate? Ja ni o čemu nisam imao ni pojma. Moj otac se doduše u prvo vrijeme dopisivao sa svoja dva brata u Favetteu, ali je to dopisivanje malo-pomalo zamrlo sve dok na kraju gotovo i nisu jedni na druge zaboravili. Udaljenosti u Sjedinjenim Državama su tako velike da čak i braća postepeno jedan dragoga gube iz vida. Nakon očeve smrti nastavio sam njegov posao, ali jedva da sam zasluživao više nego što sam trebao za život. Onda sam slučajno u Ho-bokenu sreo nekog useljenika iz Plauena. Dakako da sam ga odmah upitao za moje tamošnje rođake i začudio se doznavši da su od Habakuka u Favetteu naslijedili stotinu tisuća talira. A ja nisam dobio ništa! Mislio sam da će me udariti kap! Imao sam pravo da tražim svoj dio pa sam napisao sigurno deset i više pisama u Favette, no nisam dobio odgovor. Onda sam stvorio odluku, prodao svoju radionicu i otputovao onamo. 4 "Posve pravo, posve pravo, dragi bratiću! No, a što je bilo?" "Baš ništa jer je ptičica izletjela." "Kakva ptičica?" "To možete i sami zamisliti! U Favetteu su vjerovali da je stari Habakuk umro samo kao osrednje imućan čovjek, ali nitko nije slutio da je bio tako bogat. Vjerojatno zbog škrtosti nije to nikome pokazivao. Njegov brat Tobija Holoferno umro je prije njega vrlo siromašan pa je Josef Habakuk uzeo njegova sina, svog sinovca Nahuma Samuela k sebi u posao. Taj Nahum je varalica. Nije doduše mogao izbjeći da tih stotinu tisuća talira pošalje u Plauen, ali sa svim ostalim novcem se jednostavno izgubio pa tako i s onih stotinu tisuća talira koji bi trebali pripasti meni." "A vjerojatno i s mojim novcem?" "Svakako!" "Ništarija! Moj otac je iselio iz Plauena jer se zbog poslovnog suparništva posvadio s braćom. To je neprijatelj15 stvo usprkos velikoj udaljenosti sve više i više raslo tako da jedan za drugoga više nije htio ni da čuje. Moj otac je umro, a isto tako i njegov brat u Plauenu. Kasnije su mi njegovi sinovi pisali da su od strica Josefa Habakuka u Americi naslijedili stotinu tisuća talira. Odmah sam se odvezao u Flauen da se raspitam. Ondje se divno živjelo. Ljudi su moje bratiće nazivali samo još Timpeovim baštinicima. Napustili su svoje poslove i živjeli kao knezovi. Vrlo su me lijepo primili pa sam nekoliko tjedana morao ostati kod njih u gostima. Staro neprijateljstvo nije ni jednom riječju spomenuto, ali isto tako nisam mogao doznati ništa pobliže o stricu Josefu Habakuku i njegovoj ostavštini. Moji bratići su dopuštali da vidim njihovo bogatstvo, ali kao da nisu željeli da i ja dobijem

svoj dio. Zato sam se i ja isto tako brzo odlučio kao i vi: prodao sam svoju radionicu, otišao u Ameriku i iz New-Yorka dakako otputovao izravno u Favette." "Ah, dakle i vi! Pa što ste ondje našli?" "Tačno ono što i vi, samo što su mi se ljudi još i smijali. Rekli su mi da tamošnji Timpeovi nisu nikad bili imućni." "Glupost! Jeste li u ono vrijeme razumjeli engleski?" "Nisam." "Onda su vas kao stranca nasamarili. Što ste zatim poduzeli?" "Otputovao sam u St. Louis gdje sam se zaposlio kod puškara Henrvja, izumitelja glasovite Henrvjeve opetuše na dvadeset i pet metaka i nastojao da što bolje naučim njegovo umijeće i otkrijem njegove tajne, a zatim sam u gradu Napoleonu na Arkanzasu i Mississippiju dospio u društvo nekolicine prerijskih lovaca kojima sam kao puškar baš dobro došao. Nisu mi dopustili da pođem dalje, već su me nagovorili da s njima odem u Stjenjak. Tako sam dakle postao zapadnjak." "Jeste li zadovoljni s tom promjenom?" "Jesam. Razumljivo je, međutim, da bi mi bilo milije da sam dobio svojih stotinu tisuća talira i da mogu živjeti u slasti i lasti kao Timpeovi baštinici." "Hm. To bi se moglo još dogoditi." "Teško! Kasnije sam i ja došao na pomisao da je stari Josef Habakuk ipak bio bogat i da je njegov sinovac Nahum 16 Samuel morao pobjeći s novcem. Tražio sam ga, tražio nekoliko godina, ali uzalud, kako sam vam već rekao." "I ja, isto tako uzalud sve dok pred kratko vrijeme nisam našao njegov trag." "Njegov trag? Zar zaista?" viknu Kazimir, skočivši naglo s klupe tako da su ga svi prisutni pogledali. "Mir!" opomenu ga Hazael. "čovjek se ne smije tako uzrujavati. Iz posve pouzdanog vrela doznao sam da neki Nahum Samuel Timpe, nekad puškar, a sada neizmjerno bogat, stanuje u Santa Feu." "Prijeko u Santa Feu? Onda moramo onamo, smjesta onamo, obojica, vi i ja." "Sporazuman sam s tim, bratiću. Dakako da sam i ja namjeravao da ga potražim i da ga prisilim da mi izruči novac zajedno s kamatama. Bilo mi je jasno da će to biti teško, vrlo teško, pa mi je zato milo što sam vas sreo jer ćemo dvojica lakše obaviti posao. Tako ćemo naglo izaći pred njega da će od straha priznati svoje zlodjelo i odmah nam isplatiti novac. Mi smo zapadnjaci pa ćemo mu zaprijetiti zakonom prerije. Zar ne?" "To je samo po sebi razumljivo, potpuno razumljivo!" živo mu odobri Kazimir. "Kakve li sreće da sam vas sreo! Vas, vas? Nije li glupost, bratiću, da jedan drugome govorimo vi kad smo tako blizi rođaci i drugovi po sudbini?" "I meni se tako čini." "Dakle, govorimo jedan drugome ti, zar ne?" "Pravo mi je. Evo ti moje ruke, prihvati je! Ponovo ćemo napuniti čaše i ispiti ih u naše zdravlje i u uspjeh našeg plana. Eto, kucni se!" "U zdravlje, bratiću, ili bolje reći: u zdravlje, dragi Ha-zaele!" "U zdravlje! Ali Hazael? Znaš, ljudi su u Sjedinjenim Državama kratki, osobito što se tiče imena. Jedan drugoga nazivaju Jim, Tim, Ben i Bob i ne izgovaraju sve slogove ako je jedan jedini dovoljan. Moj otac me je uvijek zvao Haz umjesto Hazael pa sam se naučio na to. I ti me tako zovi." "Haz? Hm! Onda bi ti meni morao reći Kaz umjesto Kazimir?" "A zašto ne?"

"Ne zvuči li to veoma glupo?" 2 Crni Mustang 17 "Glupo? Besmislica! To zvuči dobro, kažem ti; meni se sviđa, a kako drugima zvuči, to mi je svejedno. Dakle, još jednom, u zdravlje, dragi Kaz!" "U zdravlje, dragi Haz! U zdravlje Kaza i Haza, najnovijih Timpeovih baštinika!" Oni se oduševljeno ali tiho kucnuše, pazeći da ne bi zveket čaša privukao pažnju ostalih gostiju. Zatim reče tamnokosi Haz: "A sad naprijed u Santa Fe! Ali to se ne da tako lako i brzo izvesti jer ćemo morati na daleko zaobići." "Zašto?" upita plavokosi Kaz. "Jer bismo, pošavši najkraćim putem, morali proći kroz područje Komanča." "Nisam još čuo da su ti Crvenokošci iskopali ratnu sjekiru!" "Ni ja nisam čuo, ali su Indijanci čak i u najdubljem miru borbeno raspoloženi i uvijek su neprijatelji bljedo-kožaca. Osim toga jučer sam sreo jednog pedlara1 koji je došao od njih. Ti znaš da Indijanci gotovo nikad ne čine pedlaru ništa nažao jer ga nužno trebaju. Rekao mi je da se veliki ratni poglavica Tokvi Kava sad ne nalazi kod svog plemena, već da je otišao s nekolicinom svojih najboljih ratnika, ne rekavši kamo." "Tokvi Kava, taj krvnik lovaca? Iz toga se stvarno može naslutiti da opet smišlja jednu od svojih okrutnosti. Ja se zaista ne bojim ni jednog Crvenokošca, ali sve ako je čovjek ne znam kako hrabar, ipak je bolje da ne sretne takvog momka. Zato predlažem da radije pođemo zaobilaznim putem i da tjedan dana kasnije stignemo u Santa Fe. Naš Nahum Samuel nam sigurno neće upravo sada po drugi put pobjeći." "Sve ako i pobjegne, pronaći ćemo njegov trag pa bismo ga sigurno ..." Tu su ga prekinuli jer se inženjer vratio i doveo sa sobom još dva čovjeka. Živo zanijeti u svoj razgovor, Kaz i Haz nisu čuli višekratno zviždanje lokomotive. Stigao je vlak s građom, inženjer ga je otpremio i sad se vratio u pratnji jednog nadglednika i skladištara. On kimne obojici zapadnjaka u znak pozdrava, a tada sva trojica sjedoše i Putujući trgovac. 18 k onome mladiću za stol namijenjen činovnicima i "višim džentlmenima." I oni naručiše grog, a zatim upita mješanac: "No, ser, jesu li stigle novine?" "Nisu", odgovori inženjer, "stići će tek sutra. Ali ipak sam dobio vijesti." "Dobre?" "Na žalost ne. Morat ćemo ubuduće biti veoma oprezni." "Zašto?" "Jer su u blizini posljednje stanice pronađeni tragovi Indijanaca." Bilo je kao da su mladićeve oči, napola sakrivene ispod vjeđa, zlobno zasvjetlucale, no glas mu je zvučao posve nemarno kad je rekao: "Pa to nije razlog da budemo posebno oprezni." "Mislim da ipak jest!" "Pshaw! Ni jedno pleme nije iskopalo ratni tomahavk, a sve kad bi i bilo tako, ipak ne smijemo po otiscima nekoliko stopa odmah zaključiti da se u blizini nalaze neprijatelji." "Prijatelji se pokazuju. Tko se sakriva, nema dobre namjere; to mogu i sam sebi reći, premda nisam ni skaut1 ni zapadnjak. No vi ste valjan izvidnik i poznajete ovaj kraj. Namjestio sam vas da budno obilazite po okolici." Gipkim mladićevim tijelom i njegovim licem prijeđe laki trzaj kao da kani planuti, no onda se svlada, odgovorivši mirno:

"Učinit ću to, ser, premda znam da nije potrebno. Tragovi Indijanaca su samo za vrijeme rata opasni. I još nešto: Crvenokošci su često bolji i vjerniji od bijelaca." "Ovo mišljenje služi na čast vašoj čovjekoljubivosti, ali ja bih vam na mnogo primjera mogao dokazati da se varate." "A ja vama na još više da imam pravo. Je li ikad neki čovjek bio vjerniji nego što je VVinnetou vjeran Old Shat-terhandu?" "VVinnetou je iznimka. Poznajete li ga? "Još ga nisam vidio." "Ili Old Shatterhanda?" "Ni njega, ali poznajem njihova djela." "Onda ste sigurno čuli i za Tanguu, poglavicu Kiowa?" i Vodič, izvidnik. 19 "Jesam." "Kakav li je samo izdajica bio taj nitkov! U vrijeme kad je Old Shatterhand bio još surveyor1, pretvarao se kao da je njegov zaštitnik, ali mu je ipak neprekidno pokušavao oduzeti život. Sigurno bi ga bio ubio da taj bijelac nije bio pametniji i snažniji od njega. Dakle, gdje nalazite vjernost o kojoj ste govorili? A što se tiče toga, da tragovi Crvenokožaca samo u ratu predstavljaju opasnost - nisu li Siouxi Ogallalla u miru više puta napali vlakove? Nisu li u miru ubijali ljude i otimali žene? Zbog toga su bili kažnjeni, ali nisu ih kaznile velike Čete lovaca i vojske, već samo dva čovjeka: Winnetou i Old Shatterhand. Kad bi se jedan od njih nalazio ovdje, onda se zaista ne bih brinuo zbog tih indijanskih tragova." "Pshaw! Pretjerujete, ser! Ta dva čovjeka je zaista poslužila velika sreća, i to je sve. Ima još takvih kao što su oni pa čak i boljih." "Gdje?" Skaut ga ponosno i izazovno pogleda u lice i odgovori: "Ne pitajte već se ogledajte oko sebe!" "Da ne mislite možda sebe samoga?" "A što onda ako mislim?" Inženjer ga je htio već ukoriti, ali nije dospio da to učini jer je Kaz sa dva koraka svojih dugačkih nogu prišao bliže, uspravio se pred skautom u svojoj punoj visini i rekao: "Sine moj, vi ste najveći šupljoglavac koji postoji!" Skaut skoči za tren oka na noge i trgnu nož iz pojasa, ali Kaz je još brže napeo revolver i, uperivši ga u nj, opomenu: "Samo se nemojte prenagliti, my hoy! Navodno ima ljudi koji ne mogu podnijeti metak kroz svoju ludu glavu, a meni se čini da ste i vi jedan od njih." Revolverska cijev uperena u nj nije dopuštala skautu da se posluži svojim nožem. Zato bijesno siknu na dugajliju: "Kakva posla imam ja s vama? Tko vam je dopustio da se miješate u naš razgovor?" "Ja sam, mladiću, ja sam. A kad ja sam sebi nešto dopustim, onda bih htio da vidim čovjeka komu to nije pravo!" "Vi ste surov čovjek, ser!" i Mjernik, geodet. 20 "Well, taj odgovor primam jer vidim da vam se sviđam. Pobrinite se sad za to da se i vi meni svidite jer ćete inače proći onako kao onda kod Timpeovih baštinika." "Timpeovih baštinika? A tko ste vi zapravo, ser?"

"Ja sam jedan od onih koji ne dopuštaju da se bilo kako omalovažavaju Winnetou i Old Shatterhand. Više ne trebate ni znati. Ostajte mi zdravo, my boy i smjestite svoj nož lijepo za pojas da se ne biste porezali." Kaz se vrati k svom stolu i ravnodušno sjedne. Skaut ga je pri tome promatrao, a oči su mu svjetlucale od bijesa. Tetive mu se napeše da skoči na čovjeka koji ga je uvrijedio, ali nije smogao hrabrosti da to učini. U držanju tog dugačkog mršavog muškarca bilo je nešto što ga je obuzdavalo. On spremi nož i sjedne, promrmljavši kao da govori sebi, da bi se ispričao pred svojim društvom za stolom: "Taj klipan je očito lud pa uopće ne može uvrijediti razboritog čovjeka. Pustimo ga neka brblja." "Neka brblja?" odvrati inženjer. "Naprotiv, taj čovjek kao da je veoma zubat. Drago mi je da se zauzeo za Old Shatterhanda i Winnetoua jer djela i doživljaji te dvojice junaka sa Zapada sačinjavaju moj najmiliji predmet razgovora. Htio bih da vidim da li ih on zaista poznaje." Obrativši se prema drugom stolu, upita: "Rekoste da ste zapadnjaci, ser. Jeste li ikad sreli Win-netoua i Old Shatterhanda?" Sitne Kazove mišje oči zasvjetlucaše od užitka. "Dakako! Dva sam tjedna jahao s njima." "Silno! Ne biste li došli k nama i pripovijedali nam 0 tome?" "Ne bih." "A zašto?" "Jer nemam dara za pripovijedanje, ser. Pripovijedanje vam je zaista čudna stvar. To treba da je prirođeno. Često sam to već pokušao, ali nije uspijevalo. Redovito počinjem u sredini i svršavam na početku. Mogu vam samo ukratko reći, da smo tom prilikom imali i družbu od osam bijelaca 1 da smo pali u sužanjstvo plemena Upsaroka koji su nas odredili za mučenički stup. Old Shatterhand i Winnetou su doznali za to, potražili naš trag, pošli za nama, prišuljali se Upsarokama i noću nas izbavili, posve sami, bez ičije pomoći. Pravo majstorsko djelo kakvo sigurno nikad ne bi uspjelo 21 vašem skautu koji sjedi tamo kod vas i koji je malo prije tako razjapio gubicu." Skaut je skoro opet planuo, ali ga inženjer pretekne, upitavši brzo: "Znate li možda gdje se ta dvojica sad nalaze, ser?" "Nemam pojma. Spomenuli su da će Old Shatterhand otputovati u jednu od onih staromodnih zemalja, u Egipat ili Perziju, mislim da se tako zovu, ali da će se ubrzo vratiti." "Zaista bih ih vrlo rado vidio. A osobito njihovo oružje! Je li ono zaista tako izvrsno kako se pripovijeda?" "Dakako, ser. Winnetou još nikad nije promašio iz svoje srebrne puške pa joj nema ravne. Old Shatterhandova med-vjedarka je strašna toljaga koja pogađa na nevjerojatno veliku udaljenost. A tek njegova henrvjevka! Zamislite samo, ser: dvadeset i pet metaka za pola minute! Ja sam bio puškar i znam što to znači. Mislim da je Henry izradio samo deset takvih opetuša, ali tko ih ima i gdje su? Nijedna od njih nije poznata, osim Old Shatterhandove. Koliko bi za nju platio poznavalac oružja! - Ali, ser, ako nam želite iskazati uslugu, onda nam recite kamo bismo mogli smjestiti konje. Htio bih da ih sigurno spremim pod krov jer ste maločas govorili o indijanskim tragovima." "Zar se i vama ti tragovi čine sumnjivim?"

"Dakako! Onaj pametnjaković tamo može misliti što god hoće, ali ja znam na čemu sam." "Onda smjestite konje u spremište za alat koje ima dobru i čvrstu bravu. Naš skladištar, ovaj džentlmen ovdje, odvest će vas onamo, a pobrinut će se da nahrani i napoji konje." Skladištar spremno ustane, a Kaz i Haz pođoše za njim k svojim konjima. Bijeli željeznički radnici su pažljivo slušali taj razgovor. Zanimao ih je isto toliko kao i njihovog pretpostavljenog. Inženjer iskoristi odsutnost obaju lovaca da ukori skauta zbog njegova vladanja, a ovaj to primi prividno mirno dok je u sebi bjesnio. Malo kasnije izvana se opet začu topot konja. "Što je to?" začuđeno upita inženjer. "Oni dovode konje natrag, a u suši je dovoljno mjesta." On pogleda prema ulazu i opazi kako u kuću ulaze dva posve druga čovjeka: jedan bijelac i jedan Indijanac. 22 Prvi nije bio ni odviše visok ni previše plećat. Tamno-plava brada okruživala mu je suncem opaljeno lice. Nosio je kožnate lovačke hlače ukrašene resama, kožnatu lovačku košulju također na šavovima ukrašenu resama, dugačke čizme navučene iznad koljena i pusteni šešir širokog oboda o čiju su vrpcu okolo naokolo bili zataknuti vršci ušiju strašnih sivih medvjeda. Za širokim pojasom od remenja bila su zadjenuta dva revolvera i jedan bowie nož. Činilo se da je pojas sav pun naboja, s njega je visilo i nekoliko kožnatih vrećica u kojima su se vjerojatno nalazili svi oni sitni predmeti što ih treba zapadnjak. S lijevog ramena visio mu je o desnom boku svijeni laso, višestruko ispleten od remenova, a oko vrata na svilenoj uzici mirovna lula ukrašena perjem kolibrića i umjetnički izrezbarena indijanskim znakovima. Široki remen pridržavao je na leđima tog čovjeka neobično dugačku i tešku dvocijevku dok je u desnici držao lakšu jednocijevku. Indijanac je bio odjeven jednako kao i bijelac, samo što je umjesto dugačkih čizama nosio lake mokasine ukrašene dikobrazovim bodljikama. Bio je gologlav, a gusta plavičasto--crna kosa bila mu je začešljana u visoku punđu sličnu kacigi i isprepletena kožom zmije čegrtuše. Oko vrata nosio je vrećicu s amajlijama, vrlo dragocjenu mirovnu lulu i trostruki đerdan od grizlijevih kandži, sjajan dokaz njegove smjelosti i hrabrosti, jer nijedan Indijanac ne smije nositi znakove pobjede što ih nije sam zadobio. I on je isto tako nosio laso i pojas s revolverima, bowie nožem i kožnatim vrećicama, a u desnici je držao dvocijevku čiji su drveni dijelovi bili nagusto okovani sjajnim srebrnim čavlima. Izraz njegovog ozbiljnog, muškarački lijepog lica, mogli bismo nazvati gotovo rimskim. Usprkos tamnoj baršunastoj boji njegovih očiju, u njima je sjala mirna, topla vatra. Jagodične kosti bile su mu jedva vidljivo istaknute, a boja njegove kože bila je mutno svijetlosmeđa s lakom brončanom na-hukom. Pridošlice nisu bili nikakvi divovi; u daščaru su ušli mirno i skromno, a ipak je njihova pojava upravo vanredno djelovala. Kinezi smjesta utihnuše, a bijeli radnici u manjoj prostoriji i nehotice ustadoše. Ustali su štaviše inženjer, njegov nadglednik i skaut, a shopman se pokušao čak nakloniti, iako vrlo nespretno. 23 Činilo se da njih dvojica uopće ne zapažaju udivljenje što su ga izazvali. Indijanac pozdravi samo lakim, ali nipošto oholim kimanjem glave, dok bijelac prijazno reče: "Good evening, gospodo! Ostanite sjediti, ne želimo da vas smetamo." Zatim se obrati gostioničaru: "Možemo li kod vas dobiti kakvo dobro sredstvo protiv gladi i žeđi, ser?"

"Readily, with pleasure, ser!" odgovori ovaj. "Na usluzi vam stoji sve što imam. Sjedite ovamo uz toplu vatru, gospodo! Ovdje već doduše sjede dva zapadnjaka koji su načas izašli, ali ako vas to smeta, oni će vam ustupiti mjesto." "To nipošto ne želimo. Oni su prije nas bili ovdje pa imaju dakle i veće pravo. Kad se vrate, mi ćemo ih upitati da li dopuštaju da sjednemo k njima. Najprije nam malo zagrijte pivo, a onda ćemo vidjeti što imate za jelo." Po puškama što su ih Kaz i Haz ostavili, opaziše gdje su ta dvojica pa sjedoše za drugu stranu stola. "Divni momci!" šapnu inženjer svojim susjedima. "Cr-venokožac se drži kao kralj, a i bijelac isto tako." "A pogledajte Indijančevu pušku" isto tako tiho odgovori nadglednik. "Ti silni srebrni čavli u njoj! Da nije to ..." "Thounderstorm! Srebrna puška. Winnetou! Pogledajte samo ovu tešku bijelčevu dvocijevku! Nije li to glasovita medvjedarka? A ova mala laka puška! Da to nije henrvjevka. Nisu li..." Uto se izvana začu Kazimirov glas: "Ali devils! Kakvi su to konji? Tko je stigao?" "Ne znam", odgovori skladištar koji se s oba bratića vratio iz suše. "Dva vrana ždrijepca s crvenim nozdrvama i s kovrči-com u grivi koja odaje punokrvnost! Poznajem ih, a i njihove jahače! Indijanska oprema! Tačno! Kakve li radosti! Upravo onako kao kod Timpeovih baštinika! Brzo uđite, upoznat ćete dva najglasovitija zapadnjaka! Dugačkim koracima uđe Kaz u kuću, a Haz i skladištar za njim. Lice mu se sjalo od radosnog iščekivanja. Kad je ugledao poglavicu Apaša i njegovog bijelog prijatelja i krvnog pobratima, on upravo jurnu k njima, pruži im u znak dobrodošlice obje ruke, viknuvši: "Da, to su oni! Nisam se prevario! Winnetou i Old Shat-terhand! Kakve li radosti! Kakve silne radosti! Dajte mi ruke, gospodo, da ih stisnem!" 24 Old Shatterhand mu pruži desnicu i odgovori, prijazno se nasmiješivši: "Vrlo se radujem što vas vidim, mister Timpe. Evo vam ruke. Ako je želite stisnuti, izvolite se samo poslužiti." Kaz je zgrabi, strese iz sve snage, viknuvši ushićeno: "Mister Timpe, mister Timpe ste me nazvali! Dakle me još poznajete? Niste me zaboravili, ser?" "Ne zaboravlja se tako lako čovjek s kojim se proživi toliko toga koliko smo nas dvojica prozivjeli onom prilikom s vama i s vašim drugovima." "Da, da, to je bila prokleto gusta kaša u koju smo zapali. Trebali smo biti ubijeni, a vi ste nas spasili. Budite sigurni da vam to nikad neću zaboraviti. Upravo maločas smo govorili o toj pustolovini. Hoće li mi i Winnetou, veliki poglavica Apaša, dopustiti da ga pozdravim?" Winnetou mu pruži ruku, odgovorivši u isti mah ozbiljno i blago: "Winnetou pozdravlja svog bijelog brata i moli ga da sjedne k njemu." Uto ustane inženjer, vrlo se uljudno nakloni i reče: "Oprostite što sam tako slobodan, džentlmeni! Nemojte sjesti onamo. Ja vas pozivam da sjednete za naš stol, rezerviran samo za činovnike i istaknute osobe." "Činovnike i istaknute osobe?" odvrati Old Shatterhand. "Mi nismo činovnici, a ne mislimo se bilo čim isticati. Hvala vam na pozivu, ali molimo vas da nam dopustite da ostanemo ovdje."

"Kako god hoćete, ser. Bilo bi nam samo drago da ste nam iskazali čast i dopustili nam da popijemo čašicu s tako glasovitim zapadnjacima i malo se porazgovorimo s njima." "Tom razgovoru ne želimo izbjeći. Vjerujem da ste vi službenik ovog dijela pruge." "Ja sam inženjer i zovem se Leveret. Ovdje vidite mog nadglednika i skladištara, a tamo sjedi vodič koji se brine za našu sigurnost." Govoreći to, pokaza rukom u osobe što ih je spomenuo. Old Shatterhand dobaci veoma kratak i posve neupadljiv pogled skautu, ali ga je pri tom ipak oštro i ispitivački omjerio, a zatim upita: "Skaut koji se brine za vašu sigurnost? Kako se zove laj čovjek?" 25 "Yato Inda1. Ima indijansko ime jer mu je majka Indijanka." Bijeli lovac omjeri mješanca oštrijim pogledom, a zatim tako tiho reče "hm!" da je to čuo samo Apaš. Na njegovom se licu nije dalo razabrati što misli, ali činilo se da je poglavica smatrao da nema razloga da i on šuti pa se obrati skautu: "Neka mi moj brat dopusti da se porazgovorim s njim. Ovdje mora svatko biti oprezan, a ako je za osiguranje toga logora potreban skaut, onda mora da postoje neprijatelji koji ugrožavaju logor. Tko su ti ljudi?" Skaut mu odgovori uljudno, ali ipak malo hladno: "Čini se da ne možemo imati povjerenja u Komanče." Winnetou pomaknu glavu kao da nešto osluškuje i kao da bi svaku riječ toga čovjeka želio posebno ocijeniti. Čuvši odgovor, on zamišljeno počeka još nekoliko sekundi, a zatim reče: "Ima li moj brat kakva razloga za tu sumnju?" "Pravog razloga nema, već samo slutnju." "Moj brat se zove Yato Inda. Yato znači ,dobar To je riječ jezika plemena Navajo; inda znači, "čovjek"; to je apaška riječ. Navajosi su također Apaši pa tako naslućujem da je crvena majka mog bljedoputog brata bila Apaškinja." Skautu je to pitanje očito bilo neugodno: pokušao je da izbjegne odgovor odvrativši nevoljko: "Kako to da se veliki Winnetou raspituje za nepoznatu indijansku squaw2?" "Jer je, ona tvoja majka", čvrsto i oštro odvrati poglavica. "I jer ja, kad se već nalazim ovdje, želim znati kakav se čovjek brine za sigurnost ovog mjesta. Kojem plemenu je pripadala tvoja majka?" Budući da ga je Winnelou tako oštro pogledao i upitao, skaut nije mogao šutjeti. "Plemenu Pinal-Apaša." "I ona te je naučila govoriti?" "Jest, dakako." 1 Dobar čovjek. 2 Žena. 26 "Ja poznajem sve jezike i sva narječja Apaša. Oni izgovaraju mnoge glasove istodobno jezikom i grlom koje ti izgovaraš samo jezikom, upravo onako kao što to rade Komanči." Skaut planu: "Kaniš li time možda reći da sam ja sin žene iz plemena Komanča?" "A ako to ustvrdim?" "Tvrdnja još nije dokaz. Sve da je moja majka i pripadala plemenu Komanča, iz toga još ni izdaleka ne slijedi da ja pristajem uz Komanče." "To je istina. Ali poznaješ li Tokvi Kavu, Crnog Mustanga, najopasnijeg poglavicu Komanča?" "Čuo sam za nj."

"On je imao kćer koja je postala squaw jednog bljedo-košca; oboje je umrlo i ostavilo sina kojega je Crni Mustang odgojio u najvećem neprijateljstvu prema bijelcima. Tog dječaka je nekoć jedan od njegovih drugova u igri porezao nožem po desnom uhu. Kako dolazi do toga da ti govoriš kao Komanč i imaš posjekotinu na desnom uhu?" Čuvši to, skoči skaut na noge, i ljuti to viknu: "Upravo tu posjekotinu zahvaljujem neprijateljstvu Komanča; zadobio sam je u jednoj borbi prsa o prsa. Ako sumnjaš u to, pozivam te na borbu!" "Pshaw!" Winnetou odvrati samo tu jednu riječ neopisivo nemarnim glasom, a zatim se okrenu i posegne za pivom što ga je donio gostioničar. Kao što se obično zbiva nakon takvih nemilih prizora, nastala je duboka tišina prije nego što je za oba stola opet počeo razgovor. Kasnije upita inženjer kane li Old Shatterhand i Winnetou prenoćiti u logoru, a kad su mu oni to potvrdili, on im ponudi gostoprimstvo u svom stanu, i doda: "Onoj dvojici džentlmena, koji su došli prije vas, uredit će shopman ležaje kod sebe; ovdje više nema mjesta. A u spavaonici kod Kineza koji cijelu noć hrču? Nipošto! Morali smo uzeti u posao Kineze sa zapada jer nismo mogli pronaći bijele radnike. Kinezi su jeftiniji a osim toga ih je i lakše obuzdati od onih bijelih propalica na koje bismo inače bili upućeni. Recite, ser, primate li moj poziv?" 27 Old Shatterhand dobaci poglavici upitni pogled i opazi da je ovaj u znak pristanka lako kimnuo glavom pa odgovori: "Da, prihvaćamo ga uz pretpostavku da možete i naše konje smjestiti na sigurno mjesto." "Smjestit ćemo ih. Smjestili smo već i konje ove dvojice džentlmena. Ne biste li htjeli najprije pogledati moj stan?" "Da, pokažite nam ga! Uvijek je dobro da čovjek unaprijed upozna mjesto na kojem će provesti noć." Winnetou i Old Shatterhand uzeše svoje oružje i pođoše za inženjerom do neke nedaleke niske zgrade čiji su zidovi bili sagrađeni od kamena jer je ta kuća imala kasnije služiti kao stan čuvara mosta. Inženjer otvori ulazna vrata i pripali svjetiljku. U sobi je stajala peć, stol, nekoliko stolica, a osim različitog alata i posuda, još i prostrani ležaj. Oba gosta izjaviše da su zadovoljni. Sad bi htjeli još poći da smjeste svoje konje. Inženjer im dobaci: "Nećete li svoje stvari odmah ostaviti ovdje? Zašto da pokrivače i puške bez potrebe vučete za sobom?" Nije bilo razloga da ga odbiju. Zidovi su bili čvrsti, prozori tako maleni da se nitko nije mogao provući kroz njih, vrata od čvrsta drveta s dobrom bravom pa se činilo da će spomenuti predmeti biti ovdje sigurni. Winnetou i Old Shatterhand ostaviše, dakle, svoje puške, a zatim odvedoše konje u sušu gde su se već nalazili konji Timpeovih. Konji su dobili vode i hrane, a zatim se njih trojica vratiše u kuću. Putem ih je inženjer pozvao da budu njegovi gosti na večeri, a zatim dodao: "Večerat ću dakle s vama, a ne sa svojim ljudima, pogotovu jer se čini da vam se jedan od njih, naime naš skaut ne sviđa. Molim, mister Winnetou, recite mi, imate li razloga da mu ne vjerujete?" "Winnetou nikad ništa ne govori i ne radi bez razloga", odvrati poglavica. "Ali taj čovjek je uvijek bio vjeran i pouzdan!"

"Winnetou ne vjeruje u tu vjernost. Moj brat će već vidjeti koliko će ona potrajati. Taj čovjek se naziva Yato Inda, ,Dobar čovjek", ali njegovo pravo ime sigurno glasi Ik Senanda, što u jeziku plemena Komanča znači ,opaka zmija"." "Zar postoji Komanč s tim imenom?" 28 "Tako se zove onaj mješanac, unuk Crnog Mustanga o kojemu je Winnetou maločas govorio." "Mister Winnetou, svaka čast vašoj oštroumnosti i vašem sudu, ali ovaj put mora da ste se prevarili! Taj skaut mi je već pružio toliko dokaza vjernosti da moram imati povjerenja u njega," "Moj bijeli brat može raditi što god hoće, ali kad budu Old Shatterhand i Winnetou govorili tako da ih skaut čuje, onda će sve ono, što reknu, biti samo prividno. Howgh!" Kad su se vratili u shop inženjer naruči kod opskrbnika dobru večeru za pet osoba jer je sada i oba Timpea smatrao svojim gostima pa sjede k njima za stol. Old Shatterhand upita dugačkog Kaza što ga je dovelo u taj kraj i kamo kani krenuti. Kaz mu ukratko ispripovjedi sve o svom nasljedstvu i na kako neobičan način se upravo danas sreo sa svojim bratićem koji je također baštinik. "Sad moramo u Santa Fe", nastavi on, "ali na žalost ne možemo krenuti najkraćim putem." "Zašto?" "Zbog Komanča. Odavde ćemo poći prema istoku, a zatim zaokrenuti na jug." "Hm! Možda bismo mogli zajedno putovati. Mi naime želimo također u Santa Fć, premda onamo ne odlazimo zbog baštine." Kaz pljesnu rukama da je sve odjeknulo i u svom oduševljenju odviše glasno viknu: "To je sreća! Haz, Haz, čuješ li? Smijemo jahati s Old Shatterhandom i Winnetouom! Sad više nimalo ne marim za sve te Komanče, za tu klatež! Ne moramo poći zaobilaznim putem, već možemo projahati pored njih!" "Ne vičite tako!" nasmjehne se Old Shatterhand. "Nema nikakva razloga za to klicanje. Ni nama ne pada na um da jašemo posred područja Komanča, već smo i mi tačno kao i vi bili odlučili da ćemo ih zaobići s istoka." "Kako god hoćete. Što mislite, ser, kad ćemo krenuti odavde?" "Sutra, čim se naspavamo. Onda ćemo uveče stići do Alder-Springa gdje ćemo logorovati do jutra." To je ime posebno naglasio jer je za vrijeme razgovora potajice promatrao skauta i dobro opazio kako ovaj pažljivo osluškuje, premda se pretvarao kao da ga taj razgovor ni29 malo ne zanima. Uostalom, on nije bio jedini koji je pokazivao tako veliko i potajno zanimanje za oba glasovita stranca. Naime, tik uza zid, koji je dijelio veliku prostoriju s Kinezima, od male prostorije, sjedila su već prije nego što su u kuću ušla oba Timpea, dva "sina neba"1 pušeći i pijuckajući. Mora da su bili predradnici ili su inače zauzimali kakav malo istaknutiji položaj jer ni jedan od njihovih zemljaka nije sjeo k njima. Mogli su čuti sve što se govorilo u susjednoj sobi pa su to i razumjeli jer su već više godina živjeli u Sjedinjenim Državama pa su u San Francisku naučili engleski. Na dolazak Haza i Kaza nisu se obazreli više od svih ostalih, ali kad se tamo prijeko u manjoj sobi poveo razgovor o puškama Old Shatterhanda i Winnetoua te o njihovoj vrijednosti, stadoše oštrije prisluškivati. Onda su posve neočekivano stigla i ta dva

čovjeka, a Kinezi proviriše najprije radoznalo, a onda pohlepno kroz pukotine između dasaka te se činilo da ne mogu skrenuti pogledom s dragocjenih pušaka. Kad se inženjer kasnije vratio svojim gostima, a ovi nisu sa sobom donijeli puške, oba Kineza kao da su se uznemirila. Njihove rijetke obrve dizale su se i spuštale, usnice su im se trzale, a prsti grčevito stezali. Nemirno su se pomicali na klupi; očito su ih mučile iste misli, ali nijedan nije htio da prvi progovori. Naposljetku se jedan od njih nije više mogao suzdržavati, već tiho upita: "Jesi li sve čuo?" "Jesam", odvrati drugi. "A jesi li vidio?" "Vidio sam!" "I puške?" "I njih!" "Kako su samo dragocjene!" "Jesu." "Kad bismo ih bar imali! Koliko moramo samo raditi, kako se moramo mučiti da bi naše kosti mogle biti zakopane u domovini kod naših pređa!" Zatim zašutješe; razmišljali su. Malo kasnije povuče jedan od njih dugačak dim iz lule i upita namignuvši lukavo: i Tako su Kinezi u prošlom stoljeću nazivali sami sebe. "Slutiš li gdje se nalaze puške?" "Znam to", glasio je odgovor. "Gdje?" "U inženjerovoj kući. Kad bismo ih imali, mogli bismo ih zakopati i nitko ne bi znao tko ih je uzeo." "A kasnije bismo ih onda mogli prodati u Friscu1 za mnogo, vrlo mnogo novaca. Bili bismo bogata gospoda pa bismo se mogli vratiti u "Carstvo sredine"2 i svakog dana jesti lastavičja gnijezda." "Da, to bi bilo moguće samo ako hoćemo." Nakon ponovne stanke, za vrijeme koje su jedan drugome pokušavali da s lica očitaju misli, nastaviše razgovor: "Inženjerova kuća je od kamena i nitko ne može kroz prozor!" "A vrata su vrlo jaka i imaju čvrstu željeznu bravu." "Ali zato krov! Ne znaš li da je napravljen od šindre?" "Znam. Ako imamo ljestve, možemo u krovu izbušiti rupu i spustiti se u kuću." "Ljestava ima dovoljno." "Da, ali gdje bismo zakopali puške? U zemlju? Zarđat će." "Morali bismo ih dobro umotati. U skladištu ima dovoljno likovih rogožina." I dosad su govorili šapćući, ali sad se još više prima-koše i nastaviše gotovo nečujno šaputati. Zatim izađoše iz kuće, drugi nekoliko minuta iza prvoga. Upravo kad je taj posljednji iščezao, uđe u kuću novi pridošlica, neki Indijanac odjeven u plavu pamučnu košulju, kožnate leggine3, i iste takve mokasine. Bio je naoružan samo nožem zadjenutim za pojas. Kosa mu se otvoreno spustila niz leđa, a oko vrata mu je na ramenu visila velika vrećica s amajlijama. Zastao je na ulazu da mu se oči priviknu na svjetlo, a onda pogledom obuhvati veću prostoriju, pa prođe kroz nju i uđe u manju. Dakako da u tim krajevima Crvenokožac nije bio nikakva rijetkost pa se ni Kinezi nisu obazirali na pridošlicu. Ni u onoj manjoj prostoriji, u kojoj su sjedili bijelci, nije njegova pojava izazvala nikakav drugi učinak, osim što su ga ljudi

1 Kratica za San Francisko. 2 Stari naziv za Kinu. 3 Hlače. 31 letimice pogledali, ne osvrćući se više na nj. Prošao je između stolova, držeći se ponizno kao čovjek koji zna da ga ovdje samo trpe, a zatim čučnu u blizini peći. Kad je skaut ugledao tog Indijanca, lice mu se naglo tržnu, ali tako strelovito da to nitko od prisutnih nije opazio. Obojica su se pretvarala kao da se ne poznaju, ali bi ipak tu i tamo ispod spuštenih trepavica izmijenili poneki pogled; činilo se kao da obojica razumiju te poglede. Onda skaut ustane sa svog mjesta i pođe prema izlazu, krećući se polako i nemarno kao da izlazi bez nekih posebnih namjera. Ali u sobi su ipak bila još dva čovjeka kojima se upravo ta tako očito pokazana nemarnost učinila upadljivom: Win-netou i Old Shatterhand odmah prividno skrenuše pogled od vrata, ali samo prividno, jer tko poznaje dobro uvježbane zapadnjačke oči, on zna da te oči umiju sa strane primiti toliko zraka svjetlosti koliko je potrebno da dobro razaberu što se tamo zbiva, iako se čini da onamo ne gledaju. Stigavši do vrata, skaut se okrenu. Vidio je da ga nitko ne promatra pa kratkim i brzim pokretom ruke dade Crveno-košcu znak što ga je mogao razumjeti samo onaj s kim je taj znak bio utanačen. Zatim se opet okrene i izađe u tamnu noć. I Old Shatterhand i VVinnetou su primijetili taj znak. Samo se zgledaše i odmah su, ne izgovorivši ni riječi, znali šta treba učiniti. Naslućivali su, naime, slijedeće: taj strani Indijanac stajao je u potajnom sporazumu sa skautom jer je od ovoga dobio znak. Veza je bila tajna jer su oni pazili da je nitko ne primijeti i ne dozna za nju. Po toj skrovitosti dalo se zaključiti da je po srijedi neka opaka namjera kojoj treba ući u trag. Netko je morao poći za skautom da vidi što će taj poduzeti. Budući da se sa sigurnošću dalo pretpostaviti da se radi o Indijancima, htio je Winnetou obaviti sam tu zadaću. Na žalost nije smio izaći kroz vrata jer su ova bila previše osvijetljena skaut se sigurno sakrio tako da je mogao vidjeti svaku osobu koja izlazi iz zgrade. Srećom je Apaš već malo prije opazio da se iza bačava, svežnjeva i sanduka nalaze mala vrata koja su vjerojatno služila zato da bi se svi ti predmeti mogli unijeti u dućansku prostoriju i iznijeti iz nje, a da se ne mora izlaziti na glavna vrata. Poglavica je dakle odlučio da izađe kroz njih. Da bi to što nezapaženi je 32 izveo, morao je pričekati dok se opća pažnja ne upravi u Old Shatterhanda do čega će sigurno doći odmah čim Old Shatterhand povede razgovor s Indijancem. Druga zadaća bila je: preslušati Indijanca i što više doznati na osnovu čega bi se moglo zaključiti zašto je došao ovamo. Old Shatterhand nije oklijevao da započne tu istragu; kad su se sve oči uperile u nj i svi stali slušati što govori, VVinnetou klizne od stola, iščeznu iza bačava te stigne do spomenutih vrata. Indijanac je bio snažno građen čovjek srednjih godina. Ubrzo se vidjelo da je i pametan. Old Shatterhand je to, uostalom, unaprijed predvidio jer takve potajne i opasne naloge dobivaju obično pametni ratnici. "Moj crveni brat sjeo je daleko od nas. Neće li jesti i piti?" glasilo je prvo Old Shatterhandovo pitanje. Crvenokožac mu odgovori, zatresavši glavom. "Zašto ne? Zar nisi ni žedan ni gladan?" "Juwaruwa je i gladan i žedan, ali nema novaca", odvrati Crvenokožac. "Dakle se zoveš Juwamwa?"

"Da, tako me zovu." "To u jeziku plemena Upsaroka znači los. Pripadaš li tom plemenu?" "Da, ja sam ratnik tog plemena." "Gdje tvoje pleme sada pase konje?" "U Wyomingu." "A kako se zove njegov ratni poglavica?" "Sivi Medvjed." Old Shatterhand je slučajno nedavno bio kod Indijanaca plemena Vrana koji pripadaju narodu Dakota pa je mogao ocijeniti da li ga taj Indijanac vara. Odgovori su mu bili istiniti. "Ako moj brat ne može platiti, neka sjedne k nama i neka jede s nama", nastavi Old Shatterhand. Indijanac ga pogleda ispi ti j ivo i odvrati: "Juwaruwa je hrabar ratnik; on jede samo s muževima koje poznaje i koji su isto tako hrabri. Imaš li ti ime, i kako ono glasi?" "Zovu me Old Shatterhand." "Old -Shatt------U 3 Crni Mustang 33 Ime mu zasta u grlu. On je doduše samo na trenutak izgubio mir i samosvladavanje, ali se time ipak izdao. No brzo se opet. sabra i prividno hladnokrvno nastavi: "Old Shatterhand? Uf! Onda si veoma glasovit bljedo-kožac." "S kojim možeš dakle mirno jesti. Dođi ovamo k nama pa jedi i pij!" Umjesto da posluša taj poziv, Indijanac se ogleda, upitavši: "Ne vidim onog crvenog ratnika koji je sjedio kraj tebe. Kamo je otišao?" "Mora da je vani u onoj drugoj prostoriji." "Nisam opazio da je izašao. Ako si ti Old Shatterhand, onda je on sigurno Winnetou, poglavica Apaša." "Jest. Gdje ti je konj?" "Ja ne jašem." "Što? Upsaroka, koji se nalazi tako daleko od svoga plemena pa da nema konja? Jesi li ga putem izgubio?" "Nisam. Nisam ga ni poveo." "Znači da nemaš ni oružja, osim tog noža?" "Nemam." "Mora da za to postoje vrlo važni razlozi." "Zakleo sam se da ću otići bez konja, naoružan samo nožem." "Zašto?" "Jer su i Komanči bili bez konja i drugog oružja." "Komarici? Gdje su bili?" "Gore, u blizini naših tadanjih pašnjaka u Dakoti." "Komanči tako visoko na sjeveru? Čudno." Sumnja se osjećala i u tonu Old Shatterhandovih riječi. Crvenokožac mu dobaci gotovo podrugljivi pogled i odgovori: "Zar Old Shatterhand ne zna da svaki indijanski ratnik mora jednom otići u Dakotu da odande donese svetu glinu za mirovnu lulu?" "Ne mora to svaki učiniti, pa svaki i ne čini."

"Ali Komanči su to učinili. Susreli su mene i mog brata. Njega su proboli, a meni je uspjelo da umaknem. Onda sam se zavjerio na osvetu pa sam pošao za njima u potjeru bez konja, naoružan samo nožem. Neću mirovati dok ih ne ubijem." 34 "Kad si me već podsjetio na svete običaje, onda sigurno znaš da nijedan Indijanac na putu do tih nalazišta gline ne smije ubiti drugoga." "Komanči su svejedno ubili mog brata." "Hm! Ali zašto si se tako zakleo? Bez konja i samo s nožem? Kako ćeš loviti? Od čega si putem živio?" "Treba li da ti to kažem?" ponosno upita Indijanac, vjerujući da je potpuno zavarao Old Shatterhanda. "Ne moraš", mirno odgovori ovaj. "Ja samo ne mogu shvatiti da ti tako dugo vremena i na tako dugačkom putu nisi uopće uzjahao konja." "Zakleo sam se i održao riječ." "Nisi, već si je prekršio!" "Dokaži to!" "Danas si sjedio u sedlu!" "Uf, uf!" "Da, za vrijeme kiše." "Uf, uf!" ponovi tobožnji Upsaroka. To je zvučalo napola kao prepast, a napola kao prkos. Skočio je na noge i sad stajao tik pred Old Shatterhandom. Bijeli se lovac sagnu, prijeđe objema rukama preko njegovih nogu i reče: "Tvoje hlače su s vanjske strane mokre, a s nutarnje suhe. Kiša nije mogla doseći unutarnju stranu prislonjenu uz konjsko tijelo." Indijanac nije bio spreman na taj oštroumni dokaz, ali mu njegova lukavost omogući da se brzo snađe. "Svako dijete zna da se unutrašnja strana hlača brže suši od vanjske; Old Shatterhand treba još mnogo da nauči!" To je bila velika drskost, ali lovac je ostao potpuno miran. Sve dosad je govorio engleski, a i Crvenokožac je prilično dobro vladao tim jezikom, no sad mu postavi jedno pitanje u narječju Upsaroka. Na nj nije dobio odgovor. Postavio je još nekoliko drugih pitanja, ali s istim uspjehom. Onda čvrsto stavi Indijancu ruku na rame, upitavši ga engleski: "Zašto mi ne odgovaraš? Zar ne poznaješ jezik svoga naroda?" "Zakleo sam se da neću govoriti prije dok ne bude osve-ćena smrt mojega brata." "Tako? Čini se da sve te tvoje zakletve ispadaju nekako neobično! Još mnogo neobičnija je međutim glupost koju 3 35 pokazuješ, umišljajući da me možeš prevariti. Izdaje te upravo tvoj govor. Ja tačno znam kako Upsarokc i kako bilo koje drugo pleme izgovara rijeci jezika bljedokožaca. Ti nisi pripadnik plemena Vrana, već Komanč. Jesi li dovoljno hrabar da to priznaš?" "Komanči su moji neprijatelji, to sam ti već rekao!" "Upravo to što ih nazivaš svojim neprijateljima, za mene je dokaz da si Komanč." "Znači, tvrdiš da sam lažac? Vlada li kod bijelaca običaj da vrijeđaju svoje crvene goste? Ja odlazim!" On krenu prema vratima. "Ostani!" zapovjedi Old Shatterhand, uhvativši ga za ruku. 0 Indijanac povuče nož i viknu: "Tko ima pravo da me zadrži? Ti? Što sam ti učinio? Ništa! Otići ću, a svatko tko me pokuša zadržati, dobit će ovu oštricu u srce."

Old Shatterhand ga je usprkos tome i dalje čvrsto držao ljevicom. Brzim zahvatom desnice istrgne mu nož iz ruke i ponovi: "Ostat ćeš! Počekat ćemo dok se Winnetou vrati, a onda ćemo odlučiti smiješ li poći ili ne. Sjedi opet onamo gdje si maločas sjedio. Pokušaš li pobjeći, dobit ćeš metak." On ga zavitla prema mjestu koje je pokazao. Indijanac tresnu o pod; htio je skočiti na noge, ali se predomisli i os ta čučati na podu. Old Shatterhand sjede opet za večeru i položi kraj sebe napeti revolver da potkrijepi svoju prijetnju. Prekinuta večera je nastavljena, ali razgovor se nije više razvio. Malo kasnije vrati se skaut i sjede na svoje mjesto. Budući da je Indijanca našao u istom položaju u kojemu ga je i ostavio, nije slutio šta se u međuvremenu dogodilo. Skladištar i nadglednik, koji su sjedili kraj njega, ispripo-vjediše mu što se zbilo; saslušao ih je i naoko ostao miran, premda se u sebi brinuo da VVinnetou nije možda prisluškivao. Kad je Apaš maločas skliznuo kroz stražnja vrata, on je u velikom luku zaobišao kuću na prednju stranu, misleći da će ondje zateći skauta na kakvom sumnjivom poslu. Velika otvorena vrata shopa bila su jasno osvijetljena pa ako je Winnetou, obilazeći u luku oko kuće, neprekidno 36 gledao prema vratima, morao je opaziti svakog čovjeka koji se nalazio između vrata i njegovih očiju. VVinnetou je opisivao sve šire i šire lukove, ali uzalud. Često je zastajkivao, osluškujući, ali isto tako bezuspješno. Vratio se i počeo iznova, ali i opet bez uspjeha. Tako je prošlo dosta vremena, a onda opazi da se sa strane približuje neki čovjek. Kad je stigao do vrata i ušao u zgradu, "VVinnetou ga je prepoznao. "Uf, to je bio skaut", reče sam sebi. "Čini se da ipak nije imao nikakvih potajnih namjera, zato sam ga ovdje i uzalud tražio. VVinnetou se jednom prevario. Old Shatterhand će se tome veoma čuditi." Nije se više trudio da se nezapaženo vrati, već uđe na prednja osvijetljena vrata. Kad ga je skaut opazio gdje dolazi, osjeti da mu bilo brže udara. Sad se moralo pokazati je li Apaš nešto čuo ili nije. VVinnetou sjede kraj Old Shat-terhanda, a ovaj mu reče što je doznao, preslušavajući Indijanca i naposljetku tiho upita: "Je li mog crvenog brata pratila sreća?" "Winnetoua nije mogla pratiti ni sreća ni nesreća jer se nalazio u zabludi. Nije se dogodilo ništa." "Ali onaj znak što ga je skaut dao Crvenokošcu?" "To možda i nije bio znak, već nesvjestan pokret ruke." "Onda sam se i ja prevario, a to ne vjerujem. Taj Indijanac nije Upsaroka, već Komanč." "Je li tebi, meni ili kome drugome učinio nešto na žao?" "Dosad nije." "Onda ne smijemo s njime postupati kao s neprijateljem. Neka ga moj brat Shatterhand pusti na slobodu." "Dobro, ako hoćeš; ali to nerado činim." Zatim reče Crvenokošcu da može otići. Ovaj polako ustane i zatraži od Old Shatterhanda da mu vrati njegov nož. Kad ga je dobio, zadjene ga o pojas i reče: "Ovaj nož je danas dobio više posla jer sam se zakleo novom zakletvom. Old Shatterhand će ubrzo doznati je li i ta zakletva onako neobična kao što su ostale!" Izrekavši tu prijetnju, udalji se brzim koracima. Skau-tovo lice pokazivalo je u toku te posljednje minute uznemirenost pa čak i bojažljivo napet izraz, ali sad se izmijeni tako

da mu se na crtama mogla vidjeti posve očita poruga kojom nije mogao vladati. Winnetou šapne Old Shatterhandu: 37 "Neka moj brat pogleda skauta." "Vidim ga." "On nam se smije." "Sigurno ima uzroka za to." "Ima. Njegov pokret ruku maločas je dakle ipak bio znak za Indijanca koga ti smatraš Komančom. Nismo se prevarili." "Ti ga nisi vani našao. Tko zna kakvu je podlost pripremio. Zato odsada moramo oštrije pripaziti na nj. Uvjeren sam da je opasan čovjek." Old Shatterhand je imao pravo kad je skauta nazvao opasnim čovjekom, a vani je zaista bila pripremljena podlost. Izašavši iz kuće, skaut je najprije oprezno izmaknuo iz dosega svjetla, a zatim pošao ravno naprijed iz shopa i tako prešao otprilike tri stotine koraka sve dok nije čuo neki tihi glas koji ga je zvao imenom. Ali to nije bilo ime kojim su ga zvali ovdje u logoru, već neko posve drugo; onaj glas iz tame ga je naime pozvao. "Dođi ovamo, Ik Senanda! Ovdje smo." To je dakle zaista bio onaj čovjek kojim ga je Winnetou smatrao, unuk Crnog Mustanga, najokrutnijeg poglavice Komanča. Poslušao je i ubrzo opazio tri Indijanca od kojih je jedan bio neobično visok i snažan. Bio je to sam poglavica. Pozdravio ga je riječima: "Dobro došao, sine moje kćeri! Poslao sam Kitu Ho-mašu, najlukavijeg od mojih ratnika u kuću da znaš da sam došao i da te čekam. Jesi li govorio s njim?" "Ni riječi. Bilo je dovoljno što je došao." "Učinio si pametno jer bi inače mogao netko nešto i posumnjati. Ovdje imamo dobro mjesto pa nas nitko ne može iznenaditi jer vidimo otvorena i osvijetljena vrata te možemo opaziti svakog tko bi izašao. Uostalom, ionako imamo posla s ljudima koji se nimalo ne razumiju u život Divljeg zapada. "Varaš se. Ovdje ima ljudi koji se vrlo dobro razumiju u taj život." "Uf! A tko bi to bio? Reci!" "Najprije su stigla dva vrlo visoka i veoma mršava jahača koji kane do sutra ostati ovdje. Jedan od njih rekao je da se zove Timpe, a čini se da se i drugi zove isto tako." 38 "Timpe! Pshaw! Ni jedan hrabar ratnik nije nikada čuo to ili slično ime." "Ali onda su stigla još dva druga konjanika: Winnetou i Old Shatterhand!" "Uf, uf! Njih je sigurno zli Manitou poslao ovamo." "Ne, nije ih poslao zli Manitou, već dobri. U prvi čas sam se i ja prestrašio, ali zatim, čuvši što govore, obradovao sam se." "Reći ćeš mi što si čuo, ali ne ovdje. Moramo otići." "Otići? Zašto?" "Jer znam što takvi ljudi misle i rade! Jesu li razgovarali s tobom?" "Winnetou me je ispitivao. Rekao je da ne vjeruje da se zovem Yato Inda već da me smatra sinom tvoje kćeri." "Apaš je dakle počeo sumnjati pa će sad poći za tobom da pripazi na tebe. Moramo smjesta potražiti neko drugo mjesto." "Ta mi ćemo ga opaziti kad prođe kroz osvijetljena vrata."

"Ti ga ne poznaješ. On proračunava sve i zna da će se neprijatelj koji se prišuljava ovom logoru, postaviti upravo nasuprot vratima jer onda može sve vidjeti. Winnetou će dakle doći ovamo, ali neće proći kroz osvijetljena vrata. Postoji li još koji drugi izlaz?" "Jedna mala vrata koja se nalaze iza spremišta." "On će izaći kroz njih i onom se stranom u tami prišu-ljati ovamo. Moramo prijeći na protivnu stranu. Dođi." Oni kliznuše u velikom luku nadesno oko shopa dok je Winnetou svoj luk opisao slijeva pa ih dakle nije više pronašao. Ondje se zaustaviše pod nekim drvećem i skaut ispripovjedi što je čuo. Poglavica ga je vrlo napeto slušao, a zatim radosno reče, gotovo glasno: "Oni dakle kane u Alder-Spring? Sutra uvečer stići će onamo? Uhvatit ćemo ih, ondje ćemo ih uhvatiti, ne mogu nam uopće pobjeći! Kakva će radost nastati u našim selima, kad dovučemo taj dragocjeni plijen i kad ih budemo tako mučili da počnu zavijati kao da živim čagljevima gulimo kožu! Ta dva skalpa su mnogo vrednija od onih brojnih perčina po koje smo zapravo došli." I dalje je davao oduška svojoj radosti sve dok ga unuk nije prekinuo: 39 "Da, mi ćemo ih posve sigurno uhvatiti i mučiti ih na smrt, ali zar se zbog toga kaniš odreći Kineza koje sam vam imao predati u ruke?" "Ne kanim, a i ti si samo zbog toga stupio u službu ljudi vatrenoga konja; danas smo došli ovamo da te upitamo može li se ta stvar odmah izvesti." "Spreman sam svakog časa, ali se nadam da ćete održati riječ što ste mi je zadali." "Održat ćemo je. Ili misliš li možda da bih prevario sina svoje kćeri? Sav novac, sve zlato i srebro je tvoje, a sve ostalo, odjeća, alat, zalihe, a osobito skalpovi ljudi s dugim perčinima pripadaju nama. Navikli smo na to da nam blje-dokošci sve otimlju. Moramo uzmicati pred njima jer su oni jači on nas. Ali sad dolaze ovi žutokoži ljudi pa grade mostove i željeznice na zemlji koja pripada nama. Svi će to morati platiti životom, a ratnici Komanča steći će slavu kao prvi crveni muževi koji imaju ove skalpove s dugačkim perčinom. Mi se toga ne odričemo pa ćeš nam reći sve što treba da znamo u vezi s napadajem." Sad je počeo opširan dogovor o logoru, njegovim pojedinim dijelovima i o načinu na koji treba izvesti napadaj te o plijenu koji ih očekuje. Onda Crni Mustang dade svojim pratiocima znak da mu se pridruže; oni su se naime udaljili u stranu stražareći da ih nitko ne iznenadi. Na tom tajnom sastanku je dogovoreno da će Komanči najprije sutradan uvečer zarobiti Old Shatterhanda i Winne-toua zajedno s Kazom i Hazom na Alder-Springu, a vrijeme napadaja Komanča na Firwood-camp javit će onda skaut posebnim glasnikom. Zatim se oprostiše, a skaut se vrati u shop. Crni Mustang krenu sa svoja dva Komanča na neko mjesto u blizini na kojem se prema dogovoru imao sastati s onim glasnikom koji je stigao u shop. Ovaj zaista ubrzo stiže i sav bijesan ispripovjedi kako je Old Shatterhand postupio s njime. Kad je čuo da Komanči kane napasti njega i VVinnetoua, on radosno sikne kroz zube: g"Požalit će on što me je dodirnuo, jer ću mu zadati najstrašnije muke." Crvenokošci su se upravo okrenuli da odu k svojim sakrivenim konjima kad začuše korake. Smjesta se baciše na zemlju, premda je ova bila mokra i muljevita, ali su slučajno 40 ležali na putu onoj dvojici koja su htjela da prođu. Jedan od njih pade preko poglavice i povuče i drugoga. Indijanci ih za tren zgrabiše i svladaše.

"Ne vičite ako vam je do života!" zapovjedi poglavica. "Tko ste vi?" "Radnici", odgovori jedan sav u strahu. "Ustanite, ali da se niste ni pomakli! Zašto se tako kra-domice šuljate ovuda? Ako ste radnici iz ovog logora, onda se ne trebate šuljati." "Mi se nismo šuljali." "Jeste! Tako tiho i pognuto ne hoda nitko tko ne želi da ga ne vide. Što imate u rukama?" "Puške." "Puške? Čemu radnici trebaju puške? Pokažite, hoću da ih vidim!" On im ih istrgne iz ruku, stane ih opipavati, a onda svaku pušku podigne uvis da bi je bolje promotrio prema nebu. "Uf, uf, uf!" javi se zatim, doduše tiho, ali začuđeno i veoma radosno. "Te tri puške su vrlo dobro poznate ovdje na Zapadu. Ova ovdje s brojnim čavlima mora da je Winnetouova srebrna puška. Ako je to tačno, onda ove druge dvije pripadaju bljedokošcu Old Shatterhandu. To je henrvjevk"a i medvjedarka. Jesam li tačno pogodio?" Kinezi ne odgovoriše ništa. Vidjeli su da se pred njima nalaze Indijanci pa su se uplašili. Drhtali su i bili čak toliko kukavni da se nisu usudili ni pobjeći. "Govorite!" dreknu poglavica. "Jesu li to puške Old Shatterhanda i Winnetoua?" "Jesu", tiho potvrdi onaj koji je dosad govorio. "Znači da ste ih ukrali." Kinez je šutio. "Vidim da ste vi vagare-sariči1, kojima nitko ne bi povjerio takve puške. Ako smjesta ne priznaš, probost ću te ovim nožem! Govori!" Sad se Kinez požuri da prizna: "Mi smo ih potajno uzeli." "Uf! Dakle ipak! Mora da se Winnetou i Old Shatterhand ovdje osjećaju vrlo sigurni kad su se odvojili od svojih pul 2uti psi. 41 šaka. Vi ste kradljivci. Znate li što ću učiniti s vama? Zaslužili ste smrt!" Sad se Kinez baci na koljena, digne ruke i stane zakli-njati: "Ne ubij nas!" "Zapravo bismo vam trebali oduzeti život, ali ćemo vas pustiti na slobodu ako učinite što vam zapovijedamo." "Reci nam, reci. Slušat ćemo te!" "Dobro! Zašto ste ukrali te puške? Vi se njima ne možete poslužiti jer niste lovci." "Htjeli smo ih prodati jer smo čuli da vrijede mnogo, vrlo mnogo novaca." "Mi ćemo ih kupiti od vas." "Zaista? Je li to istina?" "Ja sam poglavica Komanča i zovem se Tokvi Kava što u jeziku bljedokožaca znači Crni Mustang. Jeste li već čuli za me?" Da, obojica su već čula za nj i to toliko mnogo zla da mu Kinez prestrašeno odgovori: "Crni Mustang? Da, poznajemo te." "Onda ćeš znati kakav sam ja velik i glasovit poglavica te da uvijek govorim istinu. Otkupit ću od vas puške." "Koliko ćeš nam platiti?" "Više nego što bi vam itko drugi dao." "Koliko?" "Dat ću vam život. Takva se krađa kažnjava smrću, ali ja ću vam za puške pokloniti život."

"Život? Samo život?" upita Kinez, dršćući i razočarano. "Zar to nije dosta?" okosi se Crvenokožac na nj. "Zar takvi ljudi kao što ste vi, mogu dobiti više od života? što hoćete još?" "Novaca." "Novaca? Dakle metal! Ako hoćete metal, možete i njega dobiti, riaime željezo naših noževa; oni su tako oštri i šiljati da ćete ga dobiti dovoljno. Hoćete li?" "Ne, ne! Poštedi nas!" zastenje Kinez. "Htjeli bismo, živjeti! Zadrži puške!" "To je tvoja sreća, žuta žabo! A sad čuj što ti još zapovijedam! Old Shatterhand i Winnetou će ubrzo opaziti da su im nestale puške pa će podići veliku buku. Tražit će i ispitivati. Što ćete vi učiniti?" 42 "Šutjet ćemo." "To i morate. Ne smijete reći ni riječi, ni jedne jedine riječi jer će vas oni inače ubiti pošto ste im ukrali puške. Ali ne smijete govoriti ni o nama jer ako doznaju da ste razgovarali s nama, oni će sve doznati i onda ste izgubljeni. Hoćete li poslušati ovu moju zapovijed?" "Šutjet ćemo kao da smo mrtvi." "To i zahtijevam od vas jer ako odate da smo bili ovdje, mi ćemo se vratiti i osvetiti se; umrli biste u strašnim mukama na mučeničkom stupu. A sad još jedno pitanje: jesu li vam poznata imena Uči i Hatatitla?" "Nisu." "Tako se zovu konji Winnetoua i Old Shatterhanda. Znate li gdje se nalaze?" "Tamo odostraga u suši. Čuli smo da su ih odveli onamo." "Onda smo sad gotovi s vama. Mislite na moju opomenu i šutite! Sad možete ići!" On ih udari nogom, a njih dvojica smjesta iščeznuše u tami, sretni što su spasili bar život. "Uf! Sretniji i nismo mogli biti!" reče poglavica vrlo zadovoljno svojim ljudima. "Imamo čarobnu pušku, med-vjedarku i srebrnu pušku. Sad ćemo poći još i po pastuhe kojima, osim mog mustanga, nema ravnih." "Kani li Tokvi Kava poći u sušu?" upita onaj koji je pod imenom Juwaruwa bio kao uhoda u shopu. "Misli li moj brat da bih trebao ostaviti te konje? Da nema moga mustanga, bili bi to najbolji konji od jedne velike vode do druge. Poći ćemo po njih jer oni su sigurno isto toliko vrijedni kao i puške što smo ih oduzeli tim žutim momcima dugih perčina." Oni se nečujno prišuljaše do suše koja nije imala pravu bravu, već samo kračun i stadoše osluškivati. Iz suše su se od vremena do vremena čuli udarci kopita o pod. U njoj je bilo mračno. Činilo se da nema stražara jer bi inače suša bila osvijetljena. Poglavica povuče kračun i, otvorivši malo vrata, postavi se tako da ga iznutra nije mogao nitko opaziti te poluglasno dovikne nekoliko riječi engleskim jezikom kao da je znanac stražara koji bi se ipak mogao nalaziti u suši. Odgovora nije bilo. Sva četiri Indijanca uđoše u sušu. 43 Konji obojice Timpea bili su odvedeni u pozadinu suše dok su oba crna ždrijepca stajala sprijeda. Poglavica je to usprkos tami vrlo brzo razabrao. "Evo ih ovdje", reče. "Pripazite! Jahati ne smijemo na njima jer nas oni ne poznaju, ali i bez toga ćemo vani imati posla s njima čim opaze da odlazimo, a njihovi gospodari nisu prisutni." Indijanci oprezno odvezaše crne ždrijepcc i polako ih izvedoše iz suše. Oni su, doduše, pošli za Koinančima bez otpora, ali ipak tako kao da im je nešto sumnjivo. Zatim

Indijanci opet zakračunaše vrata i udaljiše se, vodeći svoj dragocjeni plijen. Duboki, meki mulj što ga je razmočila kiša nije dopuštao da se čuju koraci ljudi i konja. Tokvi Kava se osjećao vanredno zadovoljan udarcem što ga je danas zadao glasovitim ljudima koje je toliko mrzio. Bio je potpuno siguran u svoju stvar i uvjeren da je večeras postupao lukavo, bez ikakve greške. Pa ipak se prevario. U svom je računu zaboravio nešto, naime oštroumnost obojice okradenih, te izvrsna svojstva i isto tako sjajnu dresuru konja koji nisu bili navikli na to da bez zapovijedi svojih gospodara slušaju nekog stranog čovjeka. Najveća greška što ju je počinio bila je, međutim, u tome što je Kinezima spomenuo svoje ime. Bio je doduše potpuno uvjeren da oni neće ništa odati, ali kad je imao posla s Win-netouom i njegovim bijelim prijateljem, onda je to bila neoprostiva neopreznost. I CRNI MUSTANG Dragi čitaoče, jesi li već kad čuo za "bijelog mustanga"? O njemu je već mnogo pisano i pripovijedano. Brojni bijeli lovci i crveni ratnici tvrdili su da su vidjeli "bijelog mu-, stanga", i zaista, oni su ga vidjeli, a ipak ga i nisu vidjeli; "bijeli mustang" bio je bajka, stvorenje iz mašte iako je kao podlogu imalo štošta što je zaista opaženo. U vrijeme kad su stada bizona i konja u tisućama i tisućama primjeraka živjela na prostranim prerijama pa s pro44 ljeća selila na sjever, u jesen na jug, moglo je opreznom lovcu uspjeti da ugleda "bijelog mustanga", ali zaista samo opreznome koji se umio dobro prišuljati. Jer "bijeli mustang" bio je najistaknutiji i najpametniji od svih pastuha vodiča koji je ikada stajao na čelu krda divljih konja. Njegov je pogled prodirao kroz najgušće grmlje, uši su mu razabirale tiho šuljanje vuka tisuću koraka daleko, a njegove krvavo-crvene nozdrve hvatale su vonj čovjeka s još mnogo većih udaljenosti. Iz krda koje je vodio i čuvao "bijeli mustang", rijetko je koji lovac uspio lasom uhvatiti konja. Nikad nije nitko mogao vidjeti "bijelog mustanga" da pase. Nije imao vremena za to. Neprekidno, stalno i bez prestanka jurio je on u ljupkim, a istodobno i snažnim skokovima oko svog stada koje je mirno paslo, a na najmanji znak opasnosti javio bi se oštrim rzanjem koje je podsjećalo na zvuk trube i čim bi ono odjeknulo, stado bi odjurilo kao oluja. Pripovijeda se da je lovcima nekoliko puta uspjelo da "bijelog mustanga" odvoje od stada; htjeli su ga uhvatiti, njega samog. On je pobjegao galopom, a progonitelji se natisli za njim, tjerajući svoje konje najvećom brzinom. Usprkos tome nisu ga uspjeli stići, a kad je naposljetku, ispruživši se, pojurio poput strijele i iščezao daleko na obzorju, uvidjeli su lovci da ih je on samo nasamario da ih odmami od svoga stada. Jednom ga je, kako se priča, neki smioni vaquero, pravi umjetnik u jahanju susreo sam i potjerao ga prema nekom dubokom kanjonu. Pripovijedaju da je "bijeli mustang" bez razmišljanja skočio u klanac dubok više stotina stopa i dolje mirno nastavio bijegom. Vaqeuro se zaklinjao svim što mu je sveto da se stvar odigrala upravo tako i svi su mu to vjerovali. U nekom društvu veoma ozbiljnih i iskusnih zapadnjaka, pripovijedao je neki haziendero2 sa Sierre da je jednom imao silnu sreću i da je "bijelog mustanga" sa cijelim krdom namamio u neki koral3 ali divlji bijelac preletio je poput ptice preko ograde visoke dvadeset stopa i pobjegao. Ni u to nije nitko sumnjao. Tako su pripovijedali stari, tako pripovijedaju mladi. Čini se da "bijeli mustang" ne samo što je bio neranjiv, već 1 Pastir-konjapik u zemljama Latinske Amerike kauboj. 2 Vlasnik haziende u zemljama Latinske Amerike, veleposjednik. 3 Tor za konje-ograđen visokom ogradom. 45

i besmrtan sve dok naposljetku nije zajedno s posljednjim stadom konja što su ga lovci ugledali, iščezao sa savane. Neumoljiva "kultura" poubijala je bizone i mustange, ali ipak se još i danas tu i tamo javi poneki stari zapadnjak koji tvrdi da taj bijeli mustang kojeg nitko nije uspio uhvatiti, nije izmišljotina jer ga je i on sam vidio. Da, on nije nastao kao plod izmišljotine, no ipak je živio samo u mašti. Nikad nije postojao, a ipak je postojao; oni koji su ga vidjeli nisu se prevarili, ali su ipak bili u zabludi jer "bijeli mustang" nije jedan konj, već njih mnogo više. Svako divlje stado mustanga ima svog vođu, uvijek najsnažnijeg i najpametnijeg pastuha, jer mjesto vođe stiče i zadržava borbom u kojoj odlučuje snaga i lukavština. Kad jednom pobijedi sve suparnike, onda ga čitavo krdo sluša sve tamo do najmlađega ždrebeta. Ako se već i kod nas tvrdi da su bijelci najizdržljiviji konji, onda to pogotovu vrijedi u preriji. K tome treba dodati da lovci općenito ne hvataju bijele mustange jer im neće pasti na um da za jahanje hvataju bijelca budući da se takva životinja vidi nadaleko i dovodi svog jahača u opasnost. Bijelci mogu dakle odrasti i razviti se do pune snage. Osim toga nagon kazuje bijelim i općenito svijetlim konjima da moraju biti oprezniji od tamnih. Povrh toga stado treba vođu koji se od ostalih životinja razlikuje bojom te se može lako ugledati. Što viši čin ima oficir, to je sjajniji znak njegova dostojanstva. Ono što čovjek postiže svojim umijećem, to životinji pruža priroda. Sve su to bili uzroci zbog kojih, kako to zna svaki zapadnjak, gotovo svako stado divljih konja vode bijelci. Ako su bijeli ždrijepci-vođe bili najsnažniji, najbrži, najizdržljiviji i najborbeniji konji, onda su mogli lakše izbjeći potjeri nego bilo koji drugi konji. Svaki zapadnjak vidio je po kojeg takvog bijelca i divio se njegovoj brzini i mudrosti; pripovijedao je o tome, a drugi su njemu pripovijedali isto. Život na beskrajnoj savani podbada maštu; postojali su brojni bijelci, ali malo-pomalo stvorila je mašta od njih jednog jedinog - "bijelog mustanga" - kojeg su viđevali posvuda, ali ga nikad nisu mogli uhvatiti. Za vrijeme Winnetoua i Old Shatterhanda postojao je i "crni mustang" s kojim je stvar stajala gotovo isto tako, 46 ali istodobno i nešto drukčije. To nije bio divlji, već dresiran konj i to štaviše vanredno dobro dresiran konj, vlasništvo poglavice Naimi-Komanča. O njemu su se pripovijedale upravo čudesne stvari. Posjedovao je sva dobra svojstva u dosad nedostignutoj mjeri. Još nikad nije bio ranjen u borbi, nikad nije posrnuo a pogotovu nije pao, nikad ga nije stigao progonitelj i nikad nije uginuo. Taj konj je živio već za vrijeme predaka. I on i djed, koji je jahao na njemu, vratili su se neozlijeđeni iz svih borbi; zatim je nosio oca kroz opasnosti i smrt, a sadašnjem je poglavici tako izvrsno služio da je on, da bi istodobno iskazao čast i sebi i svom konju, uzeo ime Tokvi Kava, Crni Mustang. Isto onako kao što su Indijanci bili čvrsto uvjereni da je Old Shatterhandova henrvjevka čarobna puška, oni su, osim Naiini-Komanča koji su znali kako stoje stvari, čvrsto tvrdili i to da je "crni mustang" čarobni konj. To je uvjerenje njegovom vlasniku donosilo ugled i prednosti. Ostala su se plemena klonila toga da napadnu njega ili njegovo pleme, jer su smatrala da je isto tako neranjiv kao i njegov konj; njega nitko nije mogao pobijediti. Poglavica je bio pametan čovjek pa je lukavo iskorištavao tu bojazan. Ubirao je uspjeh za uspjehom i uslijed toga postajao sve samopo-uzdaniji. Njegov ponos i njegova bezobzirnost bivali su sve veći i on je postao najokrutniji neprijatelj svih bijelaca i protivničkih Indijanaca pa je na kraju i sam povjerovao da na svijetu nema čovjeka koji bi se mogao mjeriti s njime. Dakako da se i kod tog "crnog mustanga" nije radilo

0 jednom konju, već o njih nekoliko. Svi su oni potjecali jedan od drugoga, imali istu građu tijela i ista izvrsna svojstva. Tu vrsnoću nije mogao nitko poreći pa je dakle bilo razumljivo da je poglavica, kad je u Firwood-campu ukrao Old Shatterhandova i Winnetouova konja, ponosno tvrdio: "Da nema mog mustanga, oni bi bili najbolji konji od jedne velike vode do druge." Time je mislio na Atlantski 1 Tihi ocean, dakle po njegovom načinu izražavanja čitavu Sjevernu Ameriku. Nije, dakako, nipošto bilo sigurno da je imao pravo. U logoru nisu ljudi te večeri pošli tako rano na počinak kao obično. Prisutnost glasovitih gostiju držala ih je budnima i nakon večere. Inženjer je sjedio s Winnetouom, Old Shatterhandom i obojicom Timpea za istim stolom pa se jedna 47 pripovijest nadovezivala na drugu. Za drugim stolom sjedili su nadglednik i skladištar, većinom tiho slušajući i samo bi se po koji put umiješali u razgovor. Njima se opet pridružio skaut. Nije ni pisnuo, ali zato je to oštrije slušao sve što se govorilo. Činilo se da se Winnetou i Old Shatterhand ne obaziru na nj; nije opazio ni jedan jedini pogled koji bi poletio k njemu, ali njih dvojica su ga ipak tako oštro promatrala da im nije mogao izmaći nijedan njegov pokret, nijedan izraz lica. Upravo je Kaz ispripovjedio neku svoju pustolovinu, kad mu Winnetou osluškujući dade znak da šuti. Svi stadoše prisluškivati i ubrzo začuše kako se pribli-žuje topot konja. Mulj je posve jasno pljuskao pod kopitima, a onda se konji zaustaviše pred vratima, i radosno zasoptaše. "Uf!" viknu Winnetou, brzo ustavši. "To nisu neki strani konji." Old Shatterhand isto tako brzo ustane sa svog stolca. "Ne, to nisu strani konji", reče, "to su naši ždrijepci. Kako dolaze ovamo? Što kažete na to, gospodine inženjeru? Niste li vi, kad smo izašli iz suše, sami zakračunali vrata?" "Da, jesam. Mora da je kakav radnik otvorio vrata pa su konji umakli." "Umakli? Pa bili su čvrsto svezani! Taj netko ne samo što je otvorio vrdta, već je i odvezao konje, a to je svakako neobičan postupak. Dopustite mi, ser, da uzmem svjetiljku." Old Shatterhand upravio je posljednje riječi shopmanu koji je sjedio za svojom tezgom. Iza njega je visio stakleni fenjer pa ga Old Shatterhand skine s čavla i pripali, a zatim izađe s Winnetouom. Ostali radoznalo pođoše za njima, a isto tako i skaut koji uostaloni nije imao ni pojma o tome da je njegov crveni djed malo prije ukrao oba pastuha. Ždrijepci su zaista stajali vani pa svoje gospodare vrlo uzbuđeno pozdraviše s njiskanjem, mahanjem repova i pro-pinjanjem, upravo kao psi koji radosno pozdravljaju gospodare. Old Shatterhand ih osvijetli, viknuvši zapanjeno: "Što je to? Ti konji ne dolaze iz suše! Pogledajte samo prljavštinu i mulj koji im se eto nalazi čak i na leđima. Oni su galopirali; bili su veoma daleko odavde! A gdje i s kime?" 48 "S kim?" upita inženjer. "Ni s kim, dakako! Kome bi moglo pasti na pamet da po takvom vremenu i u takvoj tami jaše na stranim konjima u šetnju?" "Jaše? Volio bih da znam kome bi uspjelo da bez našeg dopuštenja sjedne na jednog od tih konja! Nitko nije sjedio na njima jer pogledajte, leđa su im poštrcana blatom." "Dakle ipak imam pravo! Netko je otvorio sušu pa su se konji otrgli i pobjegli. Malo su trčali uokolo i sad su se vratili; to je sve. Ipak ću istražiti tko je kriv. Nitko nema noću posla u suši."

Na uzdama jednog od konja visio je čvrsto zauzlani remen koji je vjerojatno imao na kraju omču, no ova se proderala. Old Shatterhand je pretražio, dobacio Apašu brz i značajan pogled, a onda reče inženjeru: "Imate pravo, ser, konji su se otrgii. Dođite s nama. Moramo ih čvrsto svezati. Ostala gospoda ne treba da se dalje trude." To je rekao tako mirno i odlučno da je postigao ono što je htio. Nadglednik i skladištar vratiše se sa skautom u shop. Kaz i Haz već krenuše za njima kad im Old Shatterhand šapnu: "Razgovarajte sa skautom i nemojte mu dopustiti da izađe prije nego što se mi vratimo." "Zašto, mister Shatterhand?" upita Kaz. "To ćete kasnije doznati. Samo ga zadržite, ali budite prema njemu prijazni i susretljivi." "Ali ako on poželi da izađe? Treba li da ga silom zadržimo?" "Ne. Ali sigurno vam neće biti teško da ga zadržite kakvom napetom pripoviješću." "Vjerujem da neće. Ispripovjedit ću nekoliko čudesnih stvari i pri tome reći i nekoliko šala, upravo kao i kod Tim-peovih baštinika. Dođi, stari Haze." Oni uđoše u kuću. Winnetou povede konje. Old Shatterhand mu je osvjetljavao put, a inženjer je išao iza njega. Zatresavši glavom reče: "Ne razumijem vas, ser. Najprije se vladate tako mirno i kažete da imam pravo, a zatim toj dvojici džentlmena dajete naloge da se uopće ne smije vjerovati Yato Indi." "Ja sam se pretvarao jer moramo biti na oprezu. Konji su ukradeni i odvedeni, ali su se putem otrgli." "Nemoguće." 4 Crni Mustang 49 "Uvjeravam vas da je tako kako kažem." "Sve kad bi tako i bilo, ipak Yato Inda ne bi mogao biti kradljivac." "Ne bi, ali bi mogao biti njegov pomagač. Ipak pođite najprije do suše jer ćemo ondje doznati tko je izvršio krađu." "Kako ćete to ustanoviti?" "Reći će nam meko tlo." Govoreći tako, stigoše u blizinu suše. Inženjer krenu brzo onamo, ali ga Old Shatterhand zadrži, uhvativši ga za ruku. "Ne tako brzo!" opomenu ga. "Inače biste nam mogli sve pokvariti." "što to?" "Tragove koje želim vidjeti. Ako i vi stupite ovamo, nećemo ih moći jasno razabrati." "Tako je. Nisam ni pomislio na tu mjeru opreza." Old Shatterhand krene u luku da ne stigne ravno do vrata, već odostraga te da ne izbriše tragove što ih se nadao otkriti. Zatim priđe k vratima i osvijetli naokolo. Winnetou ostavi konje, priđe k njemu pa se i on sagne k zemlji. "Uf!" viknu. "To su bile indijanske mokasine." "To sam i očekivao", kimnu Old Shatterhand. "Ovdje su bili Crvenokošci. Ali koliko njih? "To će moj brat vidjeti kad budemo pratili trag iz suše. Ovdje su ljudski tragovi pomiješani s otiscima kopita." "Nećemo odmah otići! Ostanimo još ovdje! Otisci kopita jasno pokazuju da su konji koračali polagano. To ne bi učinili da su pobjegli, otrgnuvši se. Netko ih je veoma oprezno odveo iz suše." "Suša je zakračunata", dobaci "VVinnetou, pokazujući prema vratima.

"Još jedan dokaz više da se radi o krađi. Tko bi inače zakračunao vrata!" Oni otvoriše vrata i uđoše, ali nisu ništa pronašli: kradljivci nisu ostaviti tragova. Zato sad ponovo odvedoše konje u sušu i svezaše ih, a zatim nastaviše razgovor, prateći trag iz suše. Već nakon svega nekoliko koraka trag se razdvojio: na desno su vodili tragovi ljudi i konja, a nalijevo samo ljudski. "Ovuda su došli", reče Old Shatterhand. "Vidi li moj brat Winnetou koliko ih je bilo?" Apaš pomno promotri otiske i odgovori: 50 "Ti crveni muževi bili su tako neoprezni da nisu išli jedan za drugim pa se stoga posve jasno može vidjeti da su bila četvorica. Pođimo dalje! Trag vodi prema stražnjoj strani shopa." Uskoro stigoše na mjesto gdje su se oba Kineza namjerila na Indijance. To je mjesto bila jako ugaženo pa ga Old Shatterhand pomno osvijetli. "Uf!" viknu Winnetou. "Ovdje su crveni muževi neko vrijeme stajali i razgovarali s dva čovjeka s perčinima. Posve jasno se razabire trag debelih i ravnih stopala." "Nisam li vam rekao!" umiješa se inženjer. "U suši su bili neki radnici." "Besmisao!" usprotivi se Old Shatterhand. "U suši nisu bili jer njihovi tragovi ne vode do suše, kako i sami vidite. Ovdje su bili Indijanci, sigurno Komanči. To za vas nije nipošto nevažno." "Pshaw! Sigurno neki bijednici koji su htjeli ukrasti nešto hrane pa su se nesrećom namjerili na vaše konje." "Bilo bi mi drago da je tako, ali se bojim da će na javu izaći još i druge stvari. Čini se da ti Crvenokošci stoje u tajnom sporazumu s vašim Kinezima." "Oho!" "Da! I sami vidite da su ovdje razgovarali. Kad među njima ne bi bilo sporazuma, Indijanci bi ih ubili." "Mislite li, ser?" "Sigurno! Pogledajte: ovdje su najprije stajala samo tri Crvenokošca dok je četvrti došao ovamo iz shopa. Pogađate li tko je to bio?" "Da nije možda onaj Juwaruwa kojeg vi niste htjeli pustiti da ode?" "Da, to je bio on." "Onda bih ipak htio da znam koji su to od mojih Kineza bili; uostalom, oni će se čuvati da priznaju." "Ipak ćemo to doznati. Zasad se nećemo brinuti za njih, već ćemo se pozabaviti samo sa Crvenokošcima. Dođite!" Oni pođoše tragom koji je sada bio još samo trostruk sve dok nisu stigli na mjesto gdje je Tokvi Kava razgovarao sa skautom i odakle se ovaj vratio u shop. Onda ih je trag odveo na prednju stranu shopa, tamo gdje su Indijanci čekali na skauta. Kad su i to mjesto pregledali, Old Shatterhand reče: 51 "Sad mi je sve jasno. Ovamo su stigla četiri Komanča. Trojica su počekala, a četvrti je otišao u shop da dade znak skautu da izađe. Skaut je došao ovamo, ali budući da se ovdje nisu smatrali sigurnim, prešli su na stražnju stranu kuće. Zato ih je Winnetou uzalud tražio. Skaut se porazgo-vorio s tri Crvenokošca, a zatim se vratio k nama dok su oni otišli na ugovoreno mjesto, čekajući Juwaruwu. Došao je i ovaj, a kad su krenuli da odu, naišli su na Kineze. "Kakva su posla imali Kinezi ovdje?" upita inženjer. "Ne bismo li pretražili njihov trag?" "Još ne. Najprije moramo k skautu. Trebalo bi ga natjerati da pobjegne."

"Da pobjegne?" začudi se inženjer. "Kakve li ideje? Ili je on čestit čovjek kakvim ga ja smatram pa ne mora bježati, ili je nitkov koji nas kani izdati Indijancima, a onda ne smijemo dopustiti da umakne." "Tako mislite vi, ali ja mislim drukčije. On je unuk poglavice Komanča, Tokvi Kave pa se k vama ušuljao pod krinkom poštenjaka da vas izda svom crvenom djedu. Ovaj je danas poslao k njemu četiri glasnika da odrede vrijeme i način napada. Ja bih, štaviše, ustvrdio, da je i sam Tokvi Kava bio ovdje. Što kaže na to moj brat Winnetou?" "Crni Mustang je bio ovdje", odvrati Apaš tako određeno kao da ga je vidio. "Svakako! Jer samo ratnik, kao što je on, mogao je doći na pomisao da ukrade naše konje. Čuo je da smo ovdje pa će na neko vrijeme odgoditi napadaj na logor dok ne odemo odavde. Za vašu sigurnost je, međutim, prijeko potrebno da doznamo što kane Komanči poduzeti protiv vas i kad to treba da bude izvedeno. To međutim ne možete čuti ako skaut ostane ovdje." "Ser", odvrati inženjer kao da ne vjeruje, "ja znam tko ste vi i što treba da mislim o vama, ali vi za mene govorite u zagonetkama. Iako me to silno zaprepašćuje, ipak vam moram povjerovati da Crvenokošci nešto smjeraju protiv nas jer inače ne bi ovamo poslali izvidnike; ali sve ono što o tome moram znati, mogu najbolje i najsigurnije doznati od skauta ako je on stvarno saveznik Crvenokožaca kako vi to tvrdite." "Mislite li da će vam to reći?" "Prisilit ću ga." 52 .jf 4 ft? "Pshaw! Ne bih znao kako biste to mogli pokušati! Postoji samo jedno sigurno sredstvo da doznamo sve: moramo ga tako utjerati u strah da pobjegne." "Ali kad jednom ode, mi pogotovu nećemo ništa doznati, mister Shatterhand." "Naprotiv. Niste li čuli da sutra kanimo odjahati u Alder--Spring?" "Jesam." "Skaut je to također čuo pa je jamačno rekao Črveno-košcima. Siguran sam da će odmah odjahati onamo da nas uhvate. Ali mi nećemo dopustiti da nas zgrabe, već ćemo naprotiv prisluškivati što oni govore." "Ser, to je opasno." "Za nas nije, a vi ćete tako doznati na čemu ste." "Kako ću to doznati? Zar se kanite vratiti?" "Doznamo li da se nalazite u opasnosti, mi ćemo se posve sigurno vratiti da vam pomognemo. Samo zato morate danas skauta pustiti da umakne." "Ali ako ne umakne?" "Umaknut će. Gdje obično spava? Zar možda kod radnika?" "Ne. On je odostraga uz grmlje podigao pravi indijanski wigwam." "Zato da ga nitko ne može promatrati. Posve tačno! Ima li konja?" "Ima. Konj mu je uvijek privezan u blizini wigwama." "Dobro! Moj brat Winnetou će sad otići onamo i sakriti se da ga promatra kad bude bježao. Mi ćemo naprotiv ući u shop i utjerati mu strah u kosti. Samo morate najprije tačno opisati Winnetouu gdje se wigwam nalazi. Winnetou je dosad svega s nekoliko riječi sudjelovao u cijelom tom razgovoru; i sad je nijemo saslušao opis onog mjesta i iščeznuo. To je bio njegov način, a Old Shatterhand je shvatio da je Winnetou sporazuman sa svime što je on naumio. Kad je Winnetou otišao, inženjer i Old Shatterhand otiđoše u shop. Skauta su našli u živom razgovoru s

oba Timpea. On nepovjerljivo i ispitljivo omjeri bijelog lovca koji se pretvarao da ga ne vidi. Čestiti Kaz prekine pripovijedanje, upitavši: "Mister Shatterhand, što ste našli u suši?" 53 "O krađi konja nema ni govora. Zaboravili smo zakra-čunati vrata pa mora da je u sušu ušao kakav štakor i po-plašio konje. Otrgli su se i pobjegli daleko, ali su se srećom opet vratili. Možete dakle biti posve mirni u tom pogledu, ali zato ima nešto drugo što nam ne dopušta da ostanemo mirni." "što?" "Ovdje su bili Crvenokošci." "Mislite sigurno onaj jedan, onaj tobožnji Juwaruwa, koji je bio ovdje u shopu?" "Nije bio sam. S njime su došla još trojica koja su ga vani čekala." "Bogamu!" viknu Kaz, odgurnuvši slamnati šešir duboko na zatiljak. "Još trojica! Znači da je taj momak ipak bio špijun." "Uvjeren sam o tome i tvrdim da se ovdje u logoru nalazi jedan saveznik Crvenokožaca." "Ali devils! Kad bi to bilo istina! Tko bi to mogao biti?" "Odmah ćete doznati. Dođite malo svi sa mnom, gospodo. Htio bih vam nešto pokazati." "Gdje je Winnetou? upita Kaz, ustavši zajedno s ostalima. "U suši; pazi na konje da se ponovo ne uznemire." Svi izađoše iz kuće pa i bijeli radnici, samo je skaut ostao sjediti. Zato se Old Shatterhand okrenu na samim vratima te mu reče: "Ja sam pozvao sve da pođu sa mnom." Oči su mu bile pune prijetnje, pa su rekle više od tih riječi. Skaut pokunjeno ustane i pođe za ostalima. Old Shatterhand je i opet ponio fenjer i odveo ljude na trag što ga je ostavio skaut, odlazeći iz shopa prema Komančima koji su ga čekali. On osvijetli trag i reče: "Pogledajte samo ove stope, gospodo! To su stope nitkova koji vas sve želi upropastiti. Kasnije ću vam pokazati i noge koje posve tačno odgovaraju tim stopama." "Upropastiti?" prestrašeno upita nadglednik. "Kako to?" "On stoji u vezi s neprijateljskim Indijancima koji vje rojatno kane napasti logor pa se ušuljao k vama pod lažnim imenom kako bi olakšao napadaj." "S Indijancima? Kako je to moguće?" "Da, onaj Crvenokožac koji je maločas bio ovdje, njihov je špijun pa je došao sa zadaćom da svog pouzdanika pošalje Crvenokošcima. Vidjeli smo kako su se njih dvojica sporazumijevali znakovima." "Tko je taj nitkov? Objesit ćemo ga! Recite nam, ser, recite!" "Kasnije! Najprije ću vam pružiti dokaze. Kako vidite, ja pratim njegove otiske nogu pa će se ubrzo doznati kamo vode." Old Shatterhand pođe dalje po tragu, a oni za njim sve dok nije zastao, osvijetlivši tlo. "Pogledajte ovamo!" reče. "Ovdje su stajala tri Indijanca i čekala na nj dok se četvrti, koji je rekao da se zove Juwa-ruwa, nalazio kod nas u shopu pa mu potajice davao znak. Uvjerite se samo posve tačno da ti otisci potječu od Indijanaca!" Uto se javi Haz natežući ljutito svoje dugačke crne brkove: "Tu ne treba nikakvog posebnog dokazivanja, ser. Na prvi se pogled vidi da se ovdje radi o Crvenokošcima. Do vraga! Logor je u opasnosti. Pokažite nam tog špijuna da ga malo objesimo! Ovdje je dovoljno drveća sa čvrstim granama." "Počekajte još samo časak! Moramo još malo dalje pratiti trag."

Skaut je stajao u blizini pa je dakako čuo sve što se govorilo. Old Shatterhand bi od vremena do vremena prešao snopom svjetla iz fenjera preko njegova lica i pri tom opazio smućeni i bojažljivi pogled njegovih tamnih očiju. Svi krenuše dalje iza shopa gdje Old Shatterhand ponovo zasta izjavivši: "Onda su se odšuljali ovamo i dugo ostali stajati ovdje kako to razabirete iz tragova. Ovdje su se dogovarali o napadaju što ga kane izvesti. Zatim su tri Crvenokošca pošla još malo dalje da pričekaju Juwaruwu koji im se ovdje pridružio dok se izdajica odavde vratio u shop." "Tko je to, tko, tko?" stadoše svi oko njih zapitkivati. "Odmah ćete doznati, odmah! Sad ćemo samo još komadić puta poći tim tragom sve dok ne postane tako jasan da vam mogu pokazati kako tačno njegova noga pristaje u nj. Dođite, gospodo !"" 54 55 Dok je Old Shatterhand svoje pratioce poveo opet prema prednjoj strani shopa, oštro je pazio na skauta. Ovaj je polako nekoliko puta zakoraknuo za njima, a onda brzim skokom nestane u tami. Sad je trebalo brzo raditi. Nisu smjeli dopustiti skautu da se snađe, a još manje da dođe na pomisao da ostane ovdje, sakrije se i uhodi stanovnike logora. Zato Old Shatterhand ubrzo zastane, rekavši: "Evo, ovdje je mjesto gdje ćete to doznati. Neka Yato Inda dođe ovamo k meni i - ah," prekinu se on usred riječi - "a gdje je skaut?" "Skaut?" odgovoriše mu. "Zar je to možda on? Je li on?" "Dakako da je on! Ne zove se Yato Inda, već Ik Senanda, unuk Crnog Mustanga. Crni Mustang želi napasti logor pa ga je poslao ovamo da izvidi najbolju priliku za napadaj." Svi počeše vikati, derati se i dozivati pobjeglog skauta tako da je odjeknulo dolinom. Ali Old Shatterhand viknu svojim snažnim glasom: "Čemu ta beskorisna buka! Pobjegao je u svoj wigwam da uzme konja i pobjegne. Brže za njim da ne umakne!" "K njegovom wigwamu!" stadoše ljudi vikati. "Da, k njegovom wigwamu! Za njim, onamo, da ga uhvatimo!" Oni otrčaše, a Old Shatterhand ostane sam s inženjerom, "No što kažete na to?" upita Old Shatterhand, nasmi-ješivši se. J "Zaista je pobjegao! Prava sreća da ste došli k nama. Ali čujte! Zar ne čujete ništa, ser?" "Da, tamo prijeko juri njegov konj. Skaut bježi, bojeći se da ga ne linčujemo. Neće mu dakle pasti na pamet da se sakrije ovdje i da nas prisluškuje. Riješili smo ga se." "Ali na kako dugo? Odjahat će Komančima i dovesti ih ovamo." "Onda ćemo pojahati za njim i vratiti se prije nego što se on vrati. Ne trebate se ništa brinuti. Čujete li kako vaši ljudi urlaju? Još uvijek ga traže. Ah, sad daju oduška svom gnjevu na njegovom wigwamu." Prijeko u grmlju ugledaše najprije mali plamičak koji je usprkos vlazi, što je zaostala iza kiše, bivao sve veći i veći Radnici su zapalili wigwam. U svijetlu vatre ugledaše Winnetoua kako dolazi k njima. Kad je stigao, zaustavi se, rekavši: 56 "Winnetou je ležao u zasjedi i čuo skauta kad je brzo dotrčao i ušao u svoj wigwam. Onda se začula osvetnička krika bljedokožaca, i skaut je sav zaplašen istrčao iz wigwama, pritrčao k svom konju, vinuo se u sedlo i odjahao. Čuo sam kako mu šišti dah i po tome razabrao da je jako uplašen."

"Možemo dakle nastaviti naše prekinuto istraživanje", reče Old Shatterhand, "i ne moramo se bojati da će nas on pri tom potajice promatrati." Radnici se vratiše s uzaludnog progona. Zatražili su da im Old Shatterhand rekne zašto je posumnjao u Yato Indu i sve ostalo u vezi s tim, ali on ih pozove da se vrate u shop i da ga ondje malo pričekaju. On da će se ubrzo vratiti i sve im razjasniti. Onda s Winnetouom, inženjerom i obojicom Timpea pređe na stražnju stranu shopa gdje su opazili tragove one dvojice Kineza, ali nisu pošli za njima. U svjetlu fenjera lako su pronašli trag i krenuli njime. Bili su pretpostavili da će taj trag voditi oko oba ugla kuće do ulaza u nju, ali ubrzo opaziše da trag vodi do inženjerova stana i to do stražnje strane njegove kuće. Ondje su o zid bile naslonjene ljestve. "Uf!" doviknu Apaš inženjeru. "Jesu li se ove ljestve otprije nalazile ovdje?" "Nisu", odgovori inženjer, zamišljeno zakimavši glavom. "Jesu li ovdje bile naslonjene kad smo mi ušli u kuću?" "O tome ne znam ništa. Ta mi se stvar čini vanredno sumnjivom. Tko bi to mogao biti?" "Dakako, Kinezi!" odgovori Old Shatterhand. "Vi ste vjerojatno okradeni, a i mi s vama." "Uf, uf", potvrdi Apaš. "Naše su puške nestale." "Da, nestale su", reče i Old Shatterhand bez ikakva uzbuđenja. "I vi to velite tako mirno kao da se radi o nekoliko žigica, a ne o tri najskupocjenije puške Divljeg zapada!" "Što bi nam moglo koristiti uzbuđenje? Bilo bi nam samo na štetu. Što mirnije primimo tu stvar, to prije i sigurnije ćemo opet dobiti svoje puške." "Ne mogu zamisliti da se-to dogodilo, ali ako je zaista tako, onda lopovi moraju smjesta vratiti puške, a ja ću ih dati skoro nasmrt išibati i otjerati." "Oni ih ne mogu vratiti." 57 "Ne mogu? Zašto?" "Jer više nemaju ono što su ukrali. Tragovi Kineza susreću se s tragovima Komanča i odmah se vraćaju. Crveno-košci su dobili puške." "Znači, mislite da su Kinezi ukrali puške za Indijance?" "To je moguće, ali vjerojatnije je da su Kinezi krađu izveli za sebe, ali kad su onda otišli da sakriju puške, namjerili su se na Indijance pa su ih ovi prisilili da im predaju oružje." "Ali mi još uopće nismo sigurni da se zaista radi o vašim puškama. Dođite, uđimo u kuću i pogledajmo. Nadam se da ste se prevarili." "Ne varamo se. Pogledajte samo ova tri otiska u muljevitom tlu. Njih su mogli ostaviti samo kundaci naših pušaka. Sišavši niz ljestve, kradljivci su načas oslonili puške o zid. Tri otiska, jedan veliki, jedan srednji i jedan manji. To je medvjedarka, srebrna puška i Henrvjeva opetuša. Daljnje dokaze ne trebamo." "To je istina, zaista je istina!" viknu inženjer promo-trivši tri otiska u mulju. "Zaista, to su bili Kinezi. Ali koja dvojica među tolikima?" "Mi ćemo ih otkriti. Za dobrog zapadnjaka nije to teška zadaća." "Nadajmo se, ser. Htio bih samo da znam kako su ti lupeži došli na misao da ukradu puške; ta oni i ne trebaju to oružje. Ne umiju se njime služiti, što su zapravo kanili time postići?" "To je doduše i meni zagonetka, ali će se ona već riješiti." Uto se javi plavokosi Kaz:

"Ne znam je li to dobro ili smiješno, ser, ali upravo mi je palo na um neko razjašnjenje!" "Da čujem!" "Prije nego što ste stigli, mi smo razgovarali o vama" Govorili smo dakako i o vašim puškama i spomenuli da su one tako mnogo vrijedne da se zapravo i ne mogu procijeniti. Da nije nekoliko od tih Kineza čulo naše riječi i zbo toga kasnije nadošlo na pomisao da ukradu to skupocjen oružje i da ga prvom prilikom skupo prodaju?" "Hm! Ta pomisao i nije tako glupa, gospodine Timpe. Možda ste pogodili baš ono pravo. Oba odjela shopa odvo58 jena su jedan od drugoga samo tankom pregradom od dasaka kroz koju se može lako čuti što se u manjem odjelu govori. A ako se ne varam, dva su Kineza sjedila sama na klupi u neposrednoj blizini te pregrade." "To je tačno", potvrdi inženjer. "To su bila oba firsthanda1 koji prenose naše naloge radnicima." "Ne bismo li u tom slučaju morali pretpostaviti da su to pošteni ljudi?" upita Old Shatterhand. "Ne mora biti, ser! Među tim ljudima ima isto tako lopova kao i u svakom drugom narodu. Okolnost da je netko od njih napredovao do firsthanda nipošto nam ne daje pravo da zaključimo da je upravo on pošten, već naprotiv da je lukaviji od ostalih pa da mu dakle ne treba vjerovati. Hoćemo li se sad temeljito pozabaviti njima?" "Hoćemo, ali najprije uđimo u kuću da se uvjerimo jesu li puške zaista nestale." Inženjer otključa vrata i pripali svjetiljku. Ne samo da se vidjelo da su puške iščezle, već se vidio i način na koji su ukradene jer se u stropu nalazila rupa kroz koju su ušli kradljivci. Zatim se inženjer, Old Shatterhand i Winnetou vratiše u glavnu zgradu. Svi su radnici još bili budni. Čak i oni koji su maločas legli, opet su sjedili za stolovima razgovarajući 0 onome što se dogodilo. Oba firsthanda sjela su na svoja prijašnja mjesta. Očito se nisu osjećali sigurni jer su pogledali u pridošlice bojažljivo i ispitljivo. Old Shatterhand ih pozove kratko i odlučno: "Dođite s nama u drugi odio!" Oni ustadoše i pođoše, a pri tom jedan od njih šapne drugu: "Šuet put tek!" Oštrim zapadnjakovim ušima nisu izbjegle te riječi. Kad ih je čuo, licem mu prijeđe zadovoljan smiješak. Riječi su bile izrečene kineski i vrlo tiho pa je čovjek koji ih je izgovorio bio uvjeren da ih nitko ne bi mogao razumjeti sve da je i čuo te riječi jer ovdje u pustoši, tako daleko od Kine, svakako nije bilo nikoga tko bi viadao tim jezikom. Nije ni slutio da je Old Shatterhand za vrijeme svojih dugačkih 1 dalekih putovanja boravio i u Kini i da je razumio jezik te zemlje. Predradnik. 59 Kad su onda Kinezi u malom odjelu stali ispred njega, on ih oštro odmjeri prodirnim pogledom, izvuče revolver iz pojasa i nape kokot tako da je škljocnuo, rekavši: "Vi se nalazite u stranoj zemlji. Poznajete li njezine zakone?" Oni ga drsko pogledaše u oči, a jedan od njih mu odgovori: "Ova zemlja ima brojne zakone. Koji od njih mislite, ser?" "Onaj koji se odnosi na krađu." "Poznajemo ga." "Onda recite čime se kažnjava krađa?" "Zatvorom."

"Jest, ali ne u ovom kraju. Tko ovdje na Divljem zapadu ukrade oružje ili konja, toga strijeljaju ili vješaju. Znate li to?" "Čuli smo nešto o tome, ali to nas se ništa ne tiče jer mi ne diramo tuđu imovinu." "Ne laži!" "što to govorite, ser? Nisam lagao! Čuli smo da ste vi velik i glasovit čovjek, ali ni mi nismo obični ljudi, već smo predradnici koji ne dopuštaju da ih itko vrijeđa!" "Pshaw! Uskoro ćeš ti pitomije govoriti, momče. Ako iskreno priznate, blago ćemo postupati s vama, ali budete li poricali, ne očekujte obzira. Vi ste ukrali naše tri puške!" Kinez načini nevino lice te začuđeno zatrese glavom, odgovorivši: "Ukrali puške? Mi? Kako dolazite na tu neshvatljivu misao? Zar su vam nestale puške?" Sve je to izrekao tako upravo djetinjski iskrenim i nevinim tonom da mu je Old Shatterhand raspalio žestoku zaušnicu. Kinez proleti između dva stolca sve do nekog udaljenog stola gdje se jedva podigao na noge. Lovac se i ne osvrnu na nj, već se obrati drugom predradniku: "Sad si vidio kako odgovaram na laž i drskost. Reci dakle čistu istinu! Vi ste ukrali naše puške!" "Nismo!" ipak ustvrdi ovaj. "Provalili ste u inženjerovu kuću!" "Nismo!" "Kad ste onda htjeli sakriti puške, Indijanci su vam ih oduzeli." 60 "Nismo!" ustvrdi Kinez po treći put, ali sad već s manje pouzdanja nego prije. "Opominjem te, čovječe! Tvoj drug te je doduše pozvao da poričeš, ali za tebe je mnogo bolje da budeš iskren." "Kad me je on to pozvao, ser?" "Maločas kad ste ustali sa Svog mjesta." "O tome ne znam ništa, ser." "Znaš jer si čuo kako ti je tiho rekao šuet put tek." "Da, to je rekao." "No, a što znače te kineske riječi?" "One znače: ,Dođi, idemo s njima." Rekao je zato da pođem s vama." "Ti si pravi mudrac, ali mene nećeš zavarati. Dođi znači ,lai", ići znači ,kiu", a ,šuet put tek" znači naprotiv;. ,Ne smiješ ništa priznati." Kaniš li možda i to poreći?" Kinez koji je stajao uz tezgu i držao se rukom za obraz, prestrašeno pljesnu rukama, a onaj drugi ustukne za dva-tri koraka, zagleda se u lovca, široko razrogačivši oči i upita mucajući, sav užasnut: "Što? Zar vi..... umijete ... kineski?" Old Shatterhand iskoristi njegovu prepast te zaskoči kradljivca brzo ga upitavši: "Tko je bio onaj Indijanac koji vas je prisilio da mu predate puške?" Kinez smjesta padne u stupicu i odgovori bez razmišljanja: "Rekao je da se zove Crni Mustang i da je poglavica Komanča." "Put yen put jii, put yen put jii!" doviknu prvi Kinez s tezge. Te bojažljive riječi značile su otprilike: ,Ne govori! Ne govori!" "Tien na, agai yn - nebesa, jao, jao!" viknu njegov drug, vidjevši kakvu je pogreškuučinio. "Šuti!" nasmije se Old Shatterhand. "Čuli ste da vam vaš kineski ništa ne koristi. Sad vam je krivnja dokazana pa ćemo vas još večeras ustrijeliti ili objesiti, budete li još dalje

poricali. Ali ako nam tačno ispripovjedite kako se sve dogodilo, poklonit ćemo vam život." "Prokleti život?" upita onaj drugi Kinez koji je bio manje tvrdoglav od prvoga. "Ali kako ćete nas kazniti?" 61 "To će potpuno ovisiti o vašoj iskrenosti. Ako nam zatajite ništa, baš ništa, svakako ćete bolje proći nego što to i sami možete tražiti." "Onda ću ti reći, da, sve ću ti reći!" Kinez upitno pogleda svoga druga koji mu kinine u znak saglasnosti jer je i on sad uvidio da nije zgodno da i dalje guraju kola koja su već zapela u blatu. On priđe bliže, držeći se za obraz koji ga je pekao i sada obojica počeše, čas dobrovoljno, čas puštajući da ih ispituju, pripovijedati kako su se odvijale stvari. Kad su sve priznali, jedan se od njih obrati Old Shatterhandu: "Sad znate sve, ser; nemamo više što da kažemo pa smo uvjereni da ćete nam oprostiti kaznu." Ali inženjer se okosi na nj: "Što ti pada na um, kradljivce! Da ti posve oprostimo kaznu! Nipošto! No ipak ću biti milostiv više nego što bih smio pa ću vam dati odrapiti samo po stotinu batina." Čuvši tu prijetnju, obojica stadoše glasno jadikovati. "Uf!" prezirno sikne VVinnetou, a Old Shatterhand ga upita: "Koju kaznu je moj crveni brat odredio za ta dva kradljivca?" Apaš je nekoliko trenutaka zamišljeno gledao preda se a onda neobičan osmijeh prijeđe preko njegova brončana lica: "Ovaj", odgovori i objema rukama izvrši pokret skalpiranja. Bijelci su shvatili što je kanio reći pa se veoma uozbi-ljiše, ali Kinezi nisu razumjeli tu gestu i upitno pogledaše Old Shatterhanda. "Kleknite ovdje preda me, jedan tik drugoga!" zapovjedi im on. Oni ga poslušaše. "Skinite kape!" Qni skinuše svoje niske kape bez oboda. U narednom trenutku bijesnu nož, a svi prisutni radnici i službenici prestrašeno viknuše, misleći da ih Old Shatterhand kani zaista skalpirati. Ali on ubrzo posegnu ljevicom prema njihovim glavama, a desnicom isto tako brzo zareže - ali im nije odrezao glave ni skalpove već samo perčine. Prisutni s olakšanjem odahnuše, ali Kinezi su se u prvi čas upravo ukočili od prepasti. Za "sina neba" nema naime veće sramote nego kad izgubi perčin; pod određenim okol62 nostima radije bi se odrekao života. Zato su i njih dvojica najprije ostala posve nepomična, a onda naglo nabiše kape na gole glave, skočiše na noge i odjuriše, glasno jaučući. Pratio ih je opći smijeh. Samo Old Shatterhand i Winnetou se nisu smijali; naprotiv, Old Shatterhand izjavi veoma ozbiljno: "Možda će vam se taj prizor činiti smiješnim, ali on to nije, gospodo. Kinezi su prema njihovim pojmovima mnogo oštrije kažnjeni nego da ih je kakva porota osudila na više godina tamnice." "Što? Zar je to moguće?" upita inženjer. "Sve kad bi tako i bilo, ovdje ne vrijede kineski pojmovi već naši zakoni. Vi ste ih kaznili na svoj način, a ja ću toj kazni dodati još nešto." "Što?"

"Potjerat ću ih. Ne mogu takve lopove zadržati u službi." "Nećete uopće imati prilike da ih otjerate. Pošto nemaju više perčina, izgubili su obraz pa se više uopće ne smiju pokazati i sigurno će već noćas nestati." "Ako je tako, onda sam zadovoljan, ali moram pripaziti da ne bi zajedno s njima još nešto nestalo. Oba perčina zadržat ću kao uspomenu." On se sagne da ih podigne, ali mu ih Old Shatterhand uzme iz ruke, rekavši: "Oprostite, ser! Te perčine će dobiti posve drugi čovjek." "Tako? A tko?" "Tokvi Kava, veliki i glasoviti poglavica Komanča." "Taj? Zašto?" "Da ga osramotimo i razljutimo." "To ne razumijem!" " "A ipak se vrlo lako dade razumjeti. Winnetou je imao posve određeni razlog kad je maločas znakom zatražio da Kinezima odrežem perčine. Držim da ste sad uvjereni da Crni Mustang zaista kani napasti vaš logor" "Jesmo." "Što mislite, do čega mu je stalo? Do vašeg novca?" "Ne vjerujem; novac je možda zatražio ovaj Yato Inda kao nagradu za svoju izdaju; Crvenokošci ne trebaju dolara, njima je sigurno mnogo više stalo do našeg oružja i municije." "I do toga, ali ponajviše do kineskih perčina." 63 "Mislite li?" "Mislim. Tko tako dobro poznaje Indijance kao što ih poznajemo mi, taj tačno zna što oni misle i hoće. Takav velik broj lakat dugačkih skalpova! Kakva li plijena i koje li časti! To im međutim neće uspjeti, a budući da ja nikad nisam bio nečovjek pa uvijek suosjećam sa svakim od svoje c braće, bez obzira na to je li bijel ili crven, ja ću Crnom Mustangu svečano predati ta dva skalpa kao odštetu." "Halo, to je prava riječ! Kako će se samo Crni Mustang razljutiti! Takvu stvar može izmisliti samo Old Shatterhand!" "Varate se. Na tu pomisao došao je Winnetou." "Winnetou? Ta o tome nisam čuo ni riječi!" "Ali vidjeli ste njegov znak." "Zar je pri tome zaista mislio na Crnog Mustanga?" "Sigurno. Nas dvojica razumijemo naime jedan drugoga i bez riječi. Imam li pravo, crveni brate?" Upitavši to, svine Old Shatterhand oba perčina i spremi ih u džep a Apaš odgovori: "Moj brat Shatterhand me je posve tačno razumio. Za poglavicu Komanča bit će veliko poniženje kad od nas dobije ta dva perčina bez kože." "Može biti", razvučeno će inženjer, "ali to se ipak ne može tako lako provesti kako ste vi to rekli. Prije nego što uspijemo da Crnog Mustanga razljutimo s tim perčinima, moramo najprije odbiti njegov napadaj i zarobiti ga. Vi se vladate kao da je to tako lako kao profesoru čitanje, ali ja upravo dršćem od straha kad samo pomislim na to. Da, kad bih imao toliko bijelaca koliko ih ima moj drug u Rocky--Groundu! On ima preko osamdeset ljudi i svi su dobro naoružani jer se tamo minama krši kamen, a taj posao ne mogu obavljati Kinezi." "Rocky-Ground?" upita Old Shatterhand. "Je li se to mjesto i prije tako zvalo?" "Nije, mi smo ga tako prozvali." "Je li daleko odavde?

"Nije. Lokomotiva stiže onamo za sat i pol." "Hm! Prilično poznajem taj kraj, a Winnetou ga poznaje još i bolje. Istina je doduše da ja nisam bio ovdje otkako vi ovdje radite pa nemam pojma kako teče vaša pruga. Ne 64 biste li mi mogli reći bivše ime kraja u kome radite? Dovoljno je da mi navedete ime koje doline, brijega ili rijeke." "Rocky-Ground reže osnovu jednog brijega koji nema englesko ime. Crvenokošci ga nazivaju Ua-peš. Ne znam što to znači." "Uf! Ua-peš!" viknu Winnetou, kao da je to ime vrlo važno i kao da ga navodi na dobru misao. Kad su ga zbog toga svi pogledali, on odmahnu rukom i nastavi: "Neka umjesto mene govori moj brat Shatterhand. On to isto tako dobro zna kao ja." Svi se pogledi uperiše u Shatterhanda. Ovaj kimne, zadovoljno se nasmijehnuvši i reče inženjeru: "Zar ne znate što znači Ua-peš? Tačno ono isto što znači i ime što ste ga vi nadjenuli toj dolini, naime kamenita ili stjenovita dolina. Čuli ste da kanimo poći u Alder-Spring. Imate li pojma gdje on leži?" "Nemam. Znam samo da sutra uvečer kanite stići onamo; mora da je dakle dan puta odavde." "Istina, to je dan jahanja jer moramo zaobilaziti doline i klance. Naprotiv, čini se da se željeznica probija ravnim putem, bar tako sam čuo, jer je potrebno otprilike tri sata da se konjima stigne iz Rocky-Grounda do Alder-Springa. Ta vaša obavijest daje nam protiv Komanča adut u ruke koji sigurno oni ne mogu potući." "To bi me silno obradovalo. Hoćete li nam to razjasniti?" "Najprije mi recite u kojoj vezi stojite s Rocky-Gro-undom?" "U prvom redu imamo brzojavnu vezu, tako da mogu svakog časa brzojaviti." "Lijepo! A željeznica? Vode li tračnice sve donde?" "Da, vode već dva tjedna. Mi se ovdje nalazimo na kraju provizorne pruge." "Kakve vagone imate?" "Razumljivo je da nemamo vagona već samo teretne za građevni materijal." "I to će biti dosta. Imate li takvih vagona ovdje?" "Imamo ih desetak." "A imate li lokomotivu?" "Nemamo, ona se predveče vratila u Rocky-Ground." "Znači da se sada već nalazi ondje?" "Tako je," 5 Crni Mustang 65 "Onda budite tako dobri i brzojavite da ta lokomotiva dođe ovamo." "Što? Kako? Da brzo javimo?" upita inženjer. "Da. Ukratko ću vam reći kako je stvar stajala prije nego što smo danas došli ovamo i kako stoji sada. Crni x Mustang htio je napasti logor pa vam je pod lažnim imenom poslao svog unuka da pronađe povoljnu priliku za napad. Večeras su se ovdje potajice sastali da odrede dan napadaja. Do njega vjerojatno ne bi tako brzo došlo da mi nismo stigli ovamo i da nismo raskrinkali vašeg skauta. Crvenokošci se ne bi žurili. Sad međutim znadu da smo ih progledali pa će vas napasti prije nego što vi utvrdite logor ili kakvim drugim mjerama onemogućite napadaj. Uvjeren sam, štaviše, đa bi napali odmah danas kad ne bi postojale vrlo krupne zapreke." "Zapreke?" upadne inženjer. "Mislim da ih baš danas ima najmanje. Stignu li Crvenokošci ovog časa, izgubljeni smo."

"Da, ako stignu! Ali oni ne mogu stići jer nisu ovdje! Jamčim svojom glavom da je Crni Mustang došao ovamo svega s nekoliko ratnika. Njegov logor je vrlo daleko odavde. K tome znade da smo mi ovdje. Njegov unuk je pošao za njim pa će mu reći što se dogodilo. Poglavica je dakle uvjeren da ćemo noćas dobro paziti. Doznao je da ja s Winne-touom kanim sutra poći u Alder-Spring. Njemu je mnogo više stalo do nas nego do plijena kojeg bi se mogao ovdje domoći. On će dakle smjesta odjahati u Alder-Spring da nas uhvati. Uvjeren je da će mu to vrlo lako uspjeti jer se u njegovim rukama nalazi oružje kojega se toliko boji. Još jednostavnijim mu se čini da se, kad mu jednom padnemo u šake, odmah vrati ovamo i pobere dugačke kineske skalpove. To ne smije odgađati jer ćete se vi inače pripremiti za obranu. Mora vas preteći. Zato moram i ja s Winnetouom stići do Alder-Springa prije nego što on dođe onamo. Moramo mu se prišuljati, prebrojiti njegove ratnike i prisluškivati da doznamo što će poduzeti." "Ali, ser", upadne mu u riječ inženjer, "to je silno opasno. Ako vas uhvati, izgubljeni ste." "Neće nas uhvatiti, budite sigurni u to. Zapadnjaka može iznenaditi samo nepoznata opasnost, ali ne takva koju poznaje. Osobito je sretna okolnost što se vaš Rocky-Ground 66 nalazi tako blizu Alder-Springa. čim stigne lokomotiva, odvest ćemo se u Rockv-Ground, a odande odjahati u Alder--Spring kuda ćemo već rano ujutro stići. Ondje ćemo se tako smjestiti da možemo sve promatrati, a da nas nitko ne opazi. Uvjeren sam da će nam uspjeti da prisluškujemo što govori Crni Mustang, čujemo li da vam prijeti opasnost, brzo ćemo odjahati u Rockv-Ground i željeznicom dovesti ovamo sve radnike koji se tamo nalaze da dočekamo Ko-manče." Čuvši to, inženjer skoči sa stolice i veselo viknu: "Do vraga, to je sjajna zamisao! Bijelci iz Rockv-Gro-unda će nam priskočiti u pomoć. Onda ne možemo propasti, onda ćemo crvene lupeže postrijeljati do posljednjeg čovjeka." "Vi se dakle slažete sa mnom?" "Naravno! Imate potpuno pravo, mister Shatterhand. Ja sam vam na tome vanredno zahvalan pa ću se pobrinuti da vas u Rocky-Groundu dočekaju kako zaslužujete." "Hm! što kanite učiniti?" "Čim otputujete, ja ću brzojaviti da stižu Old Shatterhand i Winnetou, dva najglasovitija zapadnjaka." "To nećete učiniti jer biste time ugrozili cio naš plan. Nitko ne treba znati tko smo mi i što hoćemo jer bi to netko mogao odati Komančima. Sjetite se samo skauta koji je uživao vaše puno povjerenje!" "WeW Onda ću posve jednostavno javiti da dolaze četiri putnika. Ali bila bi zaista prokleta smola da ste se prevarili što se tiče današnje noći." "što kanite time reći?" "Mislim: kad bi Komanči ipak došli danas, a vas ne bi bilo ovdje!" "Neće doći! Ali ipak poduzmite sve mjere opreza koje su po vašem mišljenju potrebne." "Kakve bih to mjere morao poduzeti?" "Dajte sa svih strana logora zapaliti vatre i kraj njih postavite straže. Ako se Komanči protivno od sveg iščekivanja nalaze u blizini, oni će vidjeti da ste na oprezu i neće se usuditi da priđu bliže." "Da, to je najbolje, to ću i učiniti." On ode da brzojavi i da izda potrebne zapovijedi; ubrzo je usprkos vlazi zaplamsalo šest golemih vatri, osvjetljujući 5 67

cio logor. Dakako da nije bilo ni govora o spavanju. Pravodobno su izvršene i pripreme za vožnju željeznicom. Za četiri " putnika i njihove konje bio je dovoljan jedan teretni vagon s nekoliko ugodnih klupa. Kad je stigla vijest da je lokomotiva krenula iz RockyGrounda, konji su bili smješteni u vagon, a za jahače skuhan još oštri oproštajni grog. Za sat i pol stigla je lokomotiva, vagon prikopčan, a četiri zapadnjaka se oproste, a onda se uspnu u vagon. Premda su tračnice bile položene samo provizorno i premda je bilo vrlo mračno, ipak je taj kratki vlak jurio upravo bjesomučno. To je bio američki način i američka nebrižnost. Za vrijeme čitave vožnje nije se vidjelo nikakvo svjetlo jer nije bilo ni postaja. Brda, doline, prerija i šuma nisu se mogli međusobno razlikovati; činilo se kao da vlak neprekidno tutnji kroz beskrajni tunel, pa su se sva četiri putnika zaista obradovala kad se lokomotiva javila oštrim zviždukom i kad su se pokazala svjetla na cilju. I ovdje je gorjelo nekoliko vatri, a u njihovom svjetlu i, mogla se najprije razabrati neka dugačka zgrada s veoma širokim ulazom. Unutrašnjost zgrade bila je razdijeljena u nekoliko prostorija od kojih je jedna bila rasvijetljena. Na vratnice se naslonio neki vitki omalen čovjek, odjeven u kožnatu zapadnjačku odjeću. Drugi neki čovjek stajao je bliže pruzi, a kad se vlak zaustavio, priđe k vagonu i do kraja otvori već poluotvorena vrata te reče: x "Rocky-Ground! Iziđite, gospodo! Baš sam radoznao kakve to ljude moj drug iz Firwood-campa šalje na specijalno noćno putovanje." "To ćete odmah doznati, ser", odvrati Old Shatterhand. "Uvjeren sam dakako da ste vi ovdje službenik." "Ja sam inženjer, ser. A vi?" "Naša ćete imena čuti kad uđemo u sobu, pod svjetlo Možete li na kakvo sigurno mjesto odvesti četiri konja?" "Vidjet ćemo. Najprije vi sami izađite!" Dok su izlazili, on pomno pogleda jednog za drugim u lice, a zatim razočarano promrmlja: "Hm! Sami nepoznati. Među njima je čak i jedan Crvenokožac. Očekivao sam nešto posve drugo." "Sigurno ste mislili da smo mi vaši pretpostavljeni ili nešto slično", nasmija se Old Shatterhand. "Dioničari milijunaši? Ne zamjerite nam da mi jednostavni ljudi smetamo 68 vaš noćni počinak. Odmah ćemo odjahati dalje, a vi možete nastaviti spavanjem." "Odjahati dalje? Onda ste vjerojatno samo neki lovac ili traper." "To i jesam." "I moj drug me usred noći budi zbog takvog -" Uto ga netko prekinu. Onaj vitki čovjek koji je maločas bio naslonjen na vratnice priđe bliže i reče: "I ja sam radoznao kakvi su to ljudi tako usred noći stigli posebnim vlakom na Divlji zapad" - tu se prekinu. Old Shatterhand mu je bio okrenut leđima, ali kad je čuo taj poznati glas, brzo se osvrnu. Mališan ugleda njegovo lice, zastade, a onda viknu: "Old Shatterhand, Old Shatterhand!" "Hobble-Frank!" odvrati ovaj isto tako začuđen. "I Winnetou! Winnetou!" viknu Frank opet, prepoznavši Apaša. "Uf!" odvrati ovaj. Rekao je samo tu jednu riječ, ali u njoj je ležalo sve što je osjetio kod tog neočekivanog susreta. "Uistinu, to su oni! Old Shatterhand i Winnetou!" oduševljeno ponovi mališan. "Dajte da vas zagrlim, gospodo!" Grlio je čas jednoga čas drugoga i pri tom doviknuo inženjeru: "Vidite, mister engineer, to su ona dva glasovita zapadnjaka o kojima sam vam pripovijedao cijelo današnje veče. Kako sam mogao slutiti da ću ih opet tako brzo susresti!" i

Inženjer se sad posve drukčije vladao, pa uljudno reče: "Nije bilo potrebno da nam sve to pripovijedate, mister Frank! Ja ta dva džentlmena već dulje vremena poznajem, dakako samo po njihovoj slavi koja se pročula po čitavim Državama. Brzo ću probuditi svoje ljude i -" "Stoj!" prekinu ga Old Shatterhand. "Ne bismo htjeli da nas itko pozna, a uskoro ću vam reći i razlog. Nećemo se dugo odmarati ovdje, ali budući da smo tako neočekivano sreli našeg čestitog Franka, sigurno će proći sat ili malo više prije nego odjašemo. Recite nam, dakle, imate li kakvo prikladno mjesto gdje bismo mogli smjestiti naše konje da nam budu sigurni." "Oh, mister Shatterhand, ja ću s vašim konjima postupati upravo kao da su ljudi jer znam na kakvim plemenitim pastusima jašete vi i Winnetou. Povest ćemo ih sa sobom 69 a predvorje, a ja vas molim da budete tako ljubazni pa da ostanete moji gosti." Ono što je nazivao "predvorjem" bila je u stvari dugačka zgrada. Osvijetljeni dio bio je blagovaonica za stanovnike Rocky-Grounda. Kraj nje se pružala prostorija za pohranu vrednije robe. Sad je bila prazna pa su u nju smjestili konje. Bili su dakle tako reći pred očima Old Shatterhanda i Win-netoua te se nisu trebali za njih bojati. Kad su nakon toga svi ušli u restoran, boardkeeper1 se pospano digne od stola. Nije bio pošao u postelju jer se nadao da će od gostiju što su ih očekivali, nešto zaslužiti. Prije nego što su sjeli, upoznao je Old Shatterhand Kaza i Haza sa Hobble-Frankom. Oba bratića su već čula za Hobble-Franka koji je također bio podrijetlom Nijemac. Međutim, gostioničar je stavio na stol tanjure i boce. Inženjer je očito htio obilno počastiti goste. Po američkim običajima bila bi najveća uvreda da su odbili taj poziv, pa ga zato prihvatiše. Hobble-Frank i oba Timpea latiše se temeljito posla, Old Shatterhand je jeo malo i popio svega jednu čašicu vina dok Winnetou uopće nije pio. Dobro je znao da je vatrena voda najveći neprijatelj Crvenokožaca, treba reći, i bijelaca. Za vrijeme jela vodio se živi općeniti razgovor. Old Shatterhand je ponajprije upitao čemu može zahvaliti današnji susret s Frankom. Ovaj odgovori: X "Zakucam li na vaša vrata da vas posjetim, obično čujem da ste odletjeli. Moram dakle poletjeti za vama ako kanim s vama razgovarati. U Hamburgu mi rekoše da ste preplovili preko oceana da se sastanete s Winnetouom. Ali nitko nije znao reći gdje. Onda je i mene obuzela čežnja za savanom pa sam otplovio za vama. Znao sam da ću kod Mescalero Apaša sigurno doznati gdje bih vas mogao pronaći. Odvezli smo sip uz Arkanzas koliko god je to bilo moguće, a zatim uzeli konje da pojašemo kroz Santa Fe na Rio Pecos." "Mi? Dakle nisi sam?" "Nisam. Moj bratić Droll je dakako sa mnom." "Zar dobra ,tetka Droll"? A gdje je? Gdje si ga ostavio?" "Uopće ga nisam ostavio. A gdje je? U postelji." "Ali Frank, pa zašto ga ne probudiš?" 1 Gostioničar. 70 "Jer taj dragi momak mora malo prospavati. On je naime balestan." "Bolestan? Onda ga moramo vidjeti. Kad netko oboli ovdje na Divljem zapadu, onda je to nešto posve drugo nego kad oboli kod kuće. Je li opasno bolestan?" "Nije, ali vrlo bolno, kako se čini. Budući da je Droll trpio velike boli, jedva smo stigli do Fort Aubreva gdje smo našli liječnika koji ga je morao pregledati. Izjavio je da Droll boluje od sciatice1.

"Ali na njemu nismo prije zapazili nikakav znak takve bolesti! Znači da se tek nedavno razbolio." "Da, sad se prvi put razbolio." "Je li liječnik ustanovio uzrok bolesti?" "Liječnik? To nije bilo potrebno jer sam mu ja to rekao." "Ti?" "Da! Ja! Ili zar možda mislite da ne mogu vidjeti nešto što je posve jasno?" "No, što je onda uzrok bolesti?" "Tomu je kriv konj koji nikako ne može da se oduči posrtanja." "Kako to?" ozbiljno upita Old Shatterhand, premda je jedva suzdržavao smijeh. "Već sam rekao da smo iz Arkanzasa pošli konjima. Moj konj je bio dosta dobar pa ga još i danas imam; ali Drolla su prevarili jer je dobio konja koji posrče. Posrtao je, naime, iako nije bilo ni graba ni kamenja nai putu, posrtao je tako reći o svoje vlastite noge." "Ali tko bi kupio takva konja!" "Ako svakako moraš kupiti konja, a ne postoji nikakav drugi nego samo takav koji posrče, što ćeš onda učiniti?" "Ali ja još uvijek nikako ne razumijem kakve veze ima to posrtanje s išijasom." "Ah, to je zaista glupa stvar pa nas je zgrabila kao grom iz vedra neba. Jahali smo među grmijem kroz visoku travu, zadovoljni i raspoloženi pa nismo ni slutili da na nas u travi vreba kobna sudbina u obliku skrivena panja. Uto je Drollov konj posrnuo prednjim nogama i od straha žestoko odskočio u stranu. Droll, koji je, ne sluteći ništa, lako i nemarno sjedio u sedlu, sletio je s konja tako da je sjeo na panj kao na stolicu. Pri tome se čuo glasan krik i žestok prasak. i Išijas. 71 Kriknuo je Droll, ali što je tako silno prasnulo, da li Droll ili stari panj, to nije sigurno. Ipak mislim da je to Droll ier se čini da ni njegove noge još ni danas nisu na pravom mjestu. Nije mogao ustati. Ja sam mu doduše pomogao da v se digne, ali on bi uvijek klonuo od boli. Uzdisao je i stenjao tako da nisam želio da budem na njegovu mjestu. Svemu je dakle kriv onaj prokleti konj koji je posrtao." Čestiti Frank je sve to pripovijedao na tako drastičan način, ne možda zato da zabavlja slušaoce, več je to bio njegov običaj. Bio je sav pun sućuti prema svom bratiću Drollu pa nije ni slutio da je njegov prikaz više prikladan da izazove smijeh nego samilost. Oba Timpea su pozorno promatrala malog zapadnjaka: očito im se sviđao. "Počinjem shvaćati", reče Old Shatterhand, "samo nastavi!" "Ono što sad slijedi, još je bolnije od dosadanjega: ja sam se zaista od srca trudio da svog Drolla namjestim opet kako treba. Navlačio sam mu noge i masirao ih. Gurao sam ih i natezao sve dok na kraju nije skočio na noge, ali zbogv boli, kako je rekao, a ne jer mu je bilo bolje. Zatim sam ga teškom mukom podigao na konja, naime na mojeg, a ne na njegovog, jer više nije podnosio posrtanje. Lice mu je bilo blijedo i upalo, oči utonule u šupljine, a u ta dva dana sigurno je omršavio za pet ili šest funti. Za dva dana, zamislite samo! Toliko smo trebali dok nismo stigli u Fort Aubrev. Ta dva__ dana neću zaboraviti cijelog svog života. To stenjanje i uzdisanje, to jaukanje i jadikovanje, to cviljenje i taj plač! Srce mi se upravo paralo, ali sam na njegovom konju hrabro i predano posrtao kraj njega. Boli su se tako pojačale da sam zahvalio bogu kad smo naposljetku ugledali tvrđavicu. Liječnik se odmah latio posla; mazao ga je svim mastima i dao mu da pije sve moguće lijekove, pa čak i terpentin. "Je li mu bolje?" upita Old Shatterhand.

"Malo-pomalo postalo mu je bolje. Kad je prošlo tjedan dana, konačno se toliko oporavio da smo mogli nastaviti put. Izdržao je dovde, ali kad smo stigli ovamo, reče da bi se nekoliko dana htio odmoriti." "Kako dugo ste već ovdje?" "Od prekjučer. Sutra kanimo dalje." "Kamo?" 72 "U Santa Fe." "To si već rekao, ali ja pitam kamo ste odavde najprije kanili poći?" "Preko Alder-Springa gore na brdo Raton." "Hm!" "Čemu taj hm?" "Jer će Crni Mustang sutra biti ondje s jakom četom Komanča. Vjerojatno biste mu pali u šake." "Crni Mustang, taj krvnik lovaca?" prestrašeno upita inženjer. "Kakva posla ima on na Alder-Springu, tako blizu kraj nas? Da njegov posjet nije možda namijenjen nama, mister Shatterhand?" "Ne, nije vama, već Winnetouu i meni. Crni Mustang zna da kanimo doći onamo pa nas želi uhvatiti." "Ali devils! Kakve li sreće da ste to doznali! Sad sigurno nećete otići onamo." "Naprotiv, upravo sad ćemo odjahati onamo, a moglo bi biti da i vi pođete s nama." "Ja? No, treba li da budem iskren, rado ću vam priznati da bi me vrlo veselilo kad bih imao prilike da tim lupežima zabiberim nekoliko funti baruta na crvenu kožu, ali da se baš ne bih gurao da potražim i iskoristim itu priliku." "To nije ni potrebno jer će ta prilika doći sama. Radi se naime o vašem drugu inženjeru u Firwood-campu: njega će napasti Komanči. To je razlog zbog kojega smo posebnim vlakom došli k vama. Treba da vas zamolimo za pomoć." "Dobit ćete je i to vrlo rado. Zato dakle, zato! Da, moj drug je zaista valjan inženjer, ali što se tiče Indijanaca, nema nikakva iskustva, a nije ni junak. Možete se međutim pouzdati u mene i moje ljude." "Koliko radnika imate ovdje?" "Oko devedeset, same bijelce koji se umiju dobro boriti i služiti puškama. Ali nećete li mi reći kako je došlo do toga da očekujete napadaj i kako sad stoji stvar? Zaista sam radoznao što ćete mi pripovijedati." Taj inženjer bio je mnogo odlučniji i srčaniji od njegova druga u Firwood-campu pa je Old Shatterhand bio uvjeren da će u njemu naći valjanog pomagača. Opisao mu je dakle sve što se iste večeri dogodilo, povukao svoje zaključke i 73 razjasnio mu je što namjerava učiniti. Kad je završio, inženjer skoči na noge i pruži mu ruku, rekavši: "Evo vam ruke, ser! Dobit ćete i mene i sve moje ljude, sad odmah ili kasnije, kako god budete htjeli." I Hobble-Frank se pridruži: "I mene. Dolijat će taj Crni Mustang! Kad se ja jednom razljutim, onda se zaista razljutim. A sad odlazim po još jednog korisnog junaka našeg devetnaestog stoljeća koji također mora sudjelovati u tome." On izađe i uskoro se vrati vodeći sa sobom Drolla. Na ovome se vidjelo da je u posljednje vrijeme bio bolestan, ali su mu oči bile bistre, a po kretnjama se nije moglo zapaziti da je

nemoćan. Silno se obradovao što smo se tako neočekivano i čudesno sreli te izjavi da svakako želi odjahati u Alder-Spring bez obzira da li mu to zdravlje dopušta ili ne. Sad mu je Winnetou, koji dosad nije progovorio ni riječi, stavio cio niz pitanja koja su dokazala da Apač raspolaže vrlo temeljitim poznavanjem građe čovjekova tijela i njegovih bolesti. Ispostavilo se da Droll zaista boluje od išijasa. Winnetou ustane, izvuče malu kožnatu vrećicu u kojoj je redovito nosio sa sobom razne lijekove, razgleda njezin sadržaj, a zatim reče svojim mirnim načinom: "Neka me moj brat dovede do svog ležaja. Njegova bolest ga neće više smetati." Otišao je s njim i ubrzo se začu prodorni, oštri krik. "To je bio Droll", viknu Hobbli-Frank. "Što to Winnetou radi s njim? Moram k mojoj tetki Droll jer mi ovakvi krikovi režu dušu kao pila." On skoči na noge da izađe ali Old Shatterhand ga zadrži, rekavši mu: "Ostani ovdje, dragi Frank. VVinnetou vrlo dobro zna što radi, a Indijanci upravo za takve bolesti posjeduju lijekove o kojima čak i naši liječnici nemaju ni pojma." Kao da želi potvrditi te riječi, Winnctou uđe u sobu i reče: "Naš brat Droll morao je podnijeti veoma snažnu, iako kratku bol, da bi brzo ozdravio. Sad se oporavlja od te boli, ali već za jedan sat bit će isto tako zdrav kao što je nekoć bio." I zaista nakon jednog sata pokazalo se da je Winnetou imao pravo. Droll je došao, izjavivši: 74 "Nije li to veličanstveno, gospodo? Osjećam se kao da sam preporođen. Ne znam što je Winiietou učinio, je li samo razvukao živac ili ga je posve prekinuo, ali to mi je svejedno. Sad mogu opet jahati pa će Crni Mustang opaziti da tetka Droll još uvijek nešto vrijedi." 3. NA JALŠINOM IZVORU Ua-Peš, na čijem podnožju leži stanica Rockv-Grond, bio je do polovine visine obrastao gustom šumom. Izvori toga brijega skupljali su se na njegovom podnožju u prilično širok potok koji je tekao prema jugoistoku, a kasnije zavijao na sjever. Na tom zavoju ulijevao se u nj neki manji potok koji je izvirao na podnožju jednog drugog brijega; taj se već u ono vrijeme zvao Corner-Top1, a tako se zove i danas. Taj naziv s pravom nosi svoje ime. Ua-Peš i Corner-Top čine oštar kut; oni su bili posljednji izdanci dvaju dugačkih planinskih lanaca koji zatvaraju široku i vrlo dugačku dolinu s tako brojnim zavojima da željeznički inženjeri nisu proveli prugu kroz nju, već su radije između Firwood-canipa i Rocky--Grounda dinamitom probili kraći put kroz stijene. Firwood--camp ležao je nedaleko ulaza u dolinu pa je od nje bio odijeljen samo jednim poprečnim rebrom brda. Odavde dolje, dakle niz tu dolinu s brojnim zavojima morali su doći Komanči jer za njih nije bilo drugoga puta do Alder-Springa. Taj je izvor ležao, okružen visokim jalšama, na podnožju Corner-Topa pa je iz njega istjecao već spomenuti potočić koji se na oštrom zavoju ulijevao u onaj veći potok. Iza posljednjih obronaka brda dolina se otvarala u široku ravnu preriju kroz koju je protjecao potok. Iz sočne trave uzdizalo se grmlje koje kao da je jedno iza drugog bilo postavljeno poput kulisa, te je čak i većim četama omogućavalo da se lako došuljaju ili sakriju. Ako čovjek sebi predoči što se dogodilo u Firwood-campu i što su namjeravali učiniti svi sudionici te drame, nije bilo teško unaprijed naslutiti što će donijeti novi dan. i Ugaoni vrh. 75

Komanči su bili uvjereni da će Old Shatterhand i Win-netou odjahati u Alder-Spring pa su krenuli onamo da ih dočekaju i zarobe. Da bi to postigli, morali su Crvenokošci, kod takvih neprijatelja kakvi su bili Old Shatterhand i Win-netou, biti vanredno oprezni. Ni VVinnetou ni Old Shatterhand nisu smjeli ni naslutiti da se Komanči nalaze na Jalšinom izvoru niti su to smjeli otkriti iz njihovih tragova. Zato je bilo samo po sebi razumljivo da Indijanci neće poći ravno do izvora, već će se sakriti negdje u njegovoj blizini; najvažnije je pitanje bilo gdje će se sakriti. Old Shatterhandu i njegovom crvenom prijatelju nije bilo teško da proniknu u misli svojih protivnika. Budući da se Alder-Spring nalazio na desnoj strani doline, Indijanci će se sigurno kretati lijevom stranom i odjahati dobar komad puta u preriju da bi se onda vratili u blizinu izvora s protivne strane. Tako će izbjeći da izdajničkim tragovima izazovu sumnju. Kad s prerije stignu u blizinu izvora, Komanči će se sakriti, čekajući svoje protivnike da im se prišuljaju, opkole ih i napadnu. Tko je htio preteći Indijance, i prišuljati se k njima, morao je dakle odjahati još dalje od njih u preriju, u još mnogo većem luku. Eto, do tog su zaključka došli Old Shatterhand i Winnetou pa zato, krenuvši iz RockyGrounda, nisu pojahali duž Ua-Peša, već su, čim je svanulOjzakrenuli ulijevo i zašli u savanu. Nakon jučerašnje oluje svanulo je prekrasno jutro. Sunčane zrake pretvarale su svaku kapljicu na vlatima trave ili na lišću u brilijant. Zrak je bio snažan, svjež i čist, a priroda se naokolo nijemo pružala u punoj ljepoti. Jahanje kroz takav kraj i po takvom jutru moralo bi svakom čovjeku pružiti velik užitak - samo ne zapadnjaku koji se kani prišuljati neprijateljskim Indijancima. Konji bi kadšto njisnuli i zatoptali nogama, a zrak je te zvukove nosio daleko dok je vlažna i teška trava čuvala tragove koji će se možda sve do naveče moći uočiti. Sve to moglo bi svakom zapadnjaku postati veoma opasno. Onih šest konjanika već je dovoljno odmaklo od Ua--Peša pa su sad, u namjeri da se približe Corner-Topu, zakre-nuli prema jugu. Alder-Spring se nalazio na zapadnoj strani brda; Winnetou i Old Shatterhand krenuli su tako da su 76 do njega morali stići s istoka pa su na taj način spriječili Indijance da kasnije ugledaju njihove tragove. Corner-Top nije bio ispod vrha obrastao šumom; na njemu je bilo mjesta s kojih je pucao pogled nadaleko pa prema tome nije bilo teško opaziti Komanče kad se budu približavali. Naših je šest konjanika naposljetku prešlo svoj luk kroz preriju i stiglo do brijega na njegovom istočnom podnožju. Sad su potražili i našli dobro skrovište. U njemu su se ostala četvorica mogla dobro sakriti s konjima dok su Winnetou i Old Shatterhand krenuli na brijeg da odande promatraju dolinu. Old Shatterhand i Winnetou se ubrzo uspeše na vrh. Kako smo već spomenuli, ondje je bilo nekoliko čistina s kojih je pogled pucao nadaleko. Jedna od njih, okrenuta prema zapadu, bila je vanredno prikladna za namjeru obaju prijatelja. Odozgo se mogla pregledati čitava dolina na milju daleko, sve do prvog njezinog zavoja. Winnetou i Old Shatterhand sjedoše onamo. Nijemo su sjedili jedan kraj drugoga, jedan sat, dva, pa i tri sata, a da ni jedan od njih nije smatrao potrebnim da progovori ma i jednu riječ, premda su se nalazili pred događajima u kojima se moglo raditi o životu i smrti. Da ih je itko mogao neprimjetno promatrati, taj bi sigurno došao do uvjerenja da ih ovamo nije dovela nikakva druga namjera nego da se odmore. Ni jedan pokret njihovih lica, ni jedan njihov pogled nije odavao da im je sva pažnja usmjerena prema zapadu i da na čitavom onom velikom

prostoru, dokle god se pružala dolina, nije ništa moglo izbjeći njihovom oštrom pogledu. Zapadnjaci su veliki umjetnici u tome da i kod krajnjeg napinjanja svih njihovih sposobnosti i osjetila izvana izgledaju posve hladni. Postoje ili su postojali brojni glasoviti zapadnjaci koji su svoje najveće uspjehe i svoj spas iz krajnjih opasnosti uglavnom zahvaljivali okolnosti što su tako potpuno vladali svojim tijelom, rukama i nogama, da nitko nije mogao na njima razabrati što misle ili osjećaju, što nastoje ili što umiju izvesti. Obojica su duboko spustila očne kapke, a budući da se nisu ni pomakla, činilo se kao da spavaju, no ipak je bilo posve sigurno da su čuli i drozda koji je dvadeset koraka iza njih izvlačio crva iz zemlje, i isto tako razabrali lešinara koji se kao tamna tačka pojavio na zapadnom nebu. 77 "Uf!" reče jednostavno Winnetou. "WeW" isto tako jednostavno kimnu Old Shatterhand. "Dolaze." Uprkos tim riječima nije se u dolini razabiralo ni jedno jedino živo biće pa je ona pred njima ležala isto tako prazna i pusta kao i malo prije, ali upravo način na koji je lešinar kružio po zraku, odavao je da se ispod njega moraju nalaziti neka bića od kojih očekuje plijen. Lebdio je još malo lijevo iznad zavoja doline, ali mu se brzo približavao. Kad je stigao do njega i našao se upravo iznad njega, zakrenu iza ugla zavoja neki konjanik, zastane načas da razgleda dolinu, a zatim nastavi put jer nije opazio ništa sumnjivo. Za njim je pošlo još pet, deset, dvadeset, četrdeset, osamdeset i još više konjanika koji su se mogli jasno razabrati, premda su njihovi konji zbog velike udaljenosti izgledali poput malenih pasa. Winnetou je oštrinu svog pogleda dokazao rekavši: "To su zaista Komanči." "Jesu", potvrdi Ol Shatterhand. "Na čelu im jaše Tokvi Kava." "Taj poglavica Komanča misli da je vanredno lukav ratnik, ali je ipak pogriješio tako da to ne mogu shvatitia ne shvaća ni moj brat Shatterhand." "Well. On dolazi iz Firwood-campa pa je uvjeren da smo i mi ujutro odande krenuli i da ćemo doći za njim. Pri tom i ne misli na to da moramo opaziti tragove koje su njegovi ratnici ostavili u vlažnoj i visokoj travi. Smiješno!" Preko ozbiljnog i nepokretnog Apaševog lica kliznu tihi, napola prezirni, a napola samilosni osmijeh. On doda: "I pri tome želi uhvatiti Old Shatterhanda i Winneto-ua! Uf!" "Vidi, postupaju upravo onako kako smo očekivali: prelaze na drugu stranu doline kako mi, kad dođemo za njima, ne bismo pomislili da zapravo jašu prijeko do Corner-Topa i do Alder-Springa da nas ondje uhvate." Komanči su uz protivni rub doline jahali sve dok" nisu stigli do krajnje tačke Ua-Peša, ali ni sada nisu izmijenili smjer puta, već odoše dalje van u preriju, kao da kane prijeći preko nje do nekog dalekog cilja. "Oni će uskoro zakrenuti u luku kao što smo to očekivali, i doći ovamo", nastavi Old Shatterhand. "Jedan od nas mora poći za njima, a drugi ostati ovdje." 78 Old Shatterhand nije rekao zašto onaj drugi treba da ostane, ali Winnetou je to smjesta shvatio, kimnuvši u znak saglasnosti. "Da, pripazi na Ik Senandu koji je htio prevariti i izdati bijele ljude s vatrenoga konja", reče. "On je sinoć pošao za Komančima, ali ih u mraku nije mogao pronaći, ali pošto poznaje put, on se jutros, kad se razdanilo, namjerio na njihov trag pa mora također skoro stići ovamo. Neka moj bijeli brat pričeka ovdje da ga vidi kad dolazi, a ja ću sići da doznam koje će skrovište odabrati Komanči."

Winnetou ode, a Old Shatterhand osta sam. Opet je prošao jedan sat, a zatim još jedan, a da se očekivani skaut još nije pojavio. Zapravo bi sad morao biti ovdje, ali promatrač nije izgubio strpljenje jer je deset ili stotinu različitih uzroka moglo izdajicu putem zadržati. Naposljetku ga nakon još daljnjih pola sata ugleda gdje dolazi i nastavlja tragom Komanča prema protivnoj strani doline. Budući da je jahao tim tragom, morao je pratiti cio zaobilazni put Komanča van u preriju. Nije mogao dakle do Corner-Topa nipošto stići prije jednog sata. Old Shatterhand je sad mogao sići s brijega pa se spustio k svojim drugovima što god je brže mogao. Našao ih je ondje gdje ih je ostavio, a uz njih se nalazio i Winnetou. Kad je ispri-povjedio da je ugledao unuka Crnog Mustanga, Apaš dobaci: "Vrlo je zakasnio. Naslućuje li moj brat što ga je zadržalo?" "Ima mnogo razloga koji su mogli usporiti njegovo jahanje", odvrati Old Shatterhand. "Možda na to nije ni bio prisiljen, već se dragovoljno zadržao." "Hm, ti misliš da se nakon onog svog naglog bijega iz logora predomislio i da se vratio da nas prisluškuje? To ne bi bila nikakva šteta!" "Što to kažete?" umiješa se Hobble-Frank, čuvši posljednje riječi. "Uvijek je veoma ozbiljna stvar ako te neprijatelj prisluškuje pa to nikome ne može biti milo." "Ne, u ovom slučaju nije opasno." "To mi je tako nerazumljivo da ne mogu shvatiti premda sam inače bistar i vrlo dobro shvaćam. Ako nas je prisluškivao, onda na primjer znade da uopće nećemo jahati kroz dolinu jer smo se dovezli željeznicom." 79 "Bilo bi mi drago da upravo to zna. Vjerojatno ćeš ubrzo doznati i razlog. Ja ću sad otići s Winnetouom da se prišu-ljam Komančima. Ostanite ovdje, vladajte se posve mirno i nipošto nemojte odavde otići prije nego što se mi vratimo." "A što onda ako se ne vratite?" "Vratit ćemo se, bar jedan od nas, budite sigurni." Zatim se okrene Winnetou i upita: "Zna li moj crveni brat gdje su se utaborili neprijatelji?" "Znam", odvrati poglavica Apaša. "Daleko odavde?" "Ne. Neka moj brat pođe za mnom!" " Oni odložiše puške što su ih pozajmili od inženjera jer su njihove bile ukradene. Puške bi im naimemri šuljanju samo smetale. Zatim krenuše. Winnetou je svog bijelog prijatelja najprije vodio desetak minuta kroz šumu, ne pokazujući pri tome nikakvu posebnu opreznost. Zatim stigoše do mjesta na kome nije više bilo uspravnog drveća, ali zato je pred njima ležalo mnogo oborenog. Šumski su divovi ležali, iščupani iz zemlje, porazbacani jedan kraj drugoga i jedan preko drugoga. Oborila ih je oluja, jedan od onih hurikana kakvi često bjesne na Divljem zapadu, osobito u njegovim južnim predjelima. Hurikan je orkan koji naglo izbija pa juri razmjerno uskom i oštro ograničenom prugom zemlje te pred sobom obara sve na što se namjeri. Između tih oborenih i slomljenih stabala, porasle su već prilično visoko mlade biljke, šiblje i stabalca. Stajali su tako nagusto da se kroz njih gotovo ne bi mogla provući ni divljač. "Moramo li ovuda proći?" upita Old Shatterhand. Winnetou kimne i tiho doda: "Nalijevo se nalaze stijene; na njih se ne možemo uspeti, a desno leži prerija na kojoj pasu neprijateljski konji. Ondje bi nas vidjeli stražari. S one strane vjetroloma koji ovdje nije širi od dvije stotine koraka, leže ratnici. Morat ćemo dakle proći ovuda."

"Je li moj crveni brat već bio prijeko?" "Jesam. Moj bijeli brat će ubrzo ugledati dubok i skriven put što sam ga morao prokrčiti." "Znaš li gdje se nalazi poglavica?" "Znam. Možda ćemo mu se toliko približiti da čujemo što govori," 80 Winnetou šmugne nekoliko koraka uz rub vjetroloma, a zatim legne na zemlju i otpuže u gusto granje i lišće. Old Shatterhand nije ni časka oklijevao, već i on pođe za njim, I opet se pokazalo kakav je neusporediv čovjek bio poglavica Apaša. On je u to kratko vrijeme nožem izrezao dvije stope širok put, odrezao sve grane, grančice i izdanke koji su smetali, odnosno pritisnuo ih o tlo, a pri tom ostavio toliko granja da se ono kao krov zatvaralo iznad stazice i činilo je potpuno nevidljivom. Bilo je dakako potpuno nemoguće da taj put vodi ravno. Zakretao je čas ovamo, čas onamo oko oborenih stabala, vodio sad desno, sad lijevo, već prema obliku tla i gustom grmlju, zaprekama što ih je Apaš morao svladati, a sam put pokazivao je toliku Apaševu snagu i spretnost da joj se morao začuditi čak i Old Shatterhand. Budući da je Winnetou tako neusporedivo prokrčio put, oba prijatelja se nisu često morala služiti noževima pa su najviše gazili da se grmlje iznad njih ne pokrene i time ih oda. Putem naiđoše na dvije,otrovne zmije; prva je pobjegla, a drugu je Apaš ubio dobro namjerenim udarcem noža. Nakon duljeg vremena Old Shatterhand osjeti, polako i ispitijivo udahnuvši, miris logorske vatre; približavali su se mjestu na kojem su logorovali Komanči. Sad su neko vrijeme puzali ravno do mjesta na kojem je Winnetou svoju tajnu stazu proširio za dvostruko. On domahnu svom pratiocu da priđe bliže, razmaknu oprezno mlada stabalca ispred njih, tako da je Old Shatterhand mogao zaviriti kroz pukotinu koja je na taj način nastala. Kako se samo Old Shatterhand začudio opazivši da Tokvi Kava leži svega nekoliko koraka ispred njega! Oba izvidnika nalazila su se na samom rubu vjetroloma, a time istodobno i na rubu male uleknine u preriji. Ležeći na zemlji, uzdizalo se debelo stablo oborena drveta njima slijeva iz guštare vjetroloma, a trava, koja je rasla ispod njega i oko njega, činila je me"kan ležaj na kome se ispružio poglavica. Spavao je. Malo dalje ležali su njegovi ratnici, također spavajući. Bili su umorni, a osjećali su se sigurni pod zaštitom stražara, što su ih postavili prema preriji. Poglavica je prema običaju svih bijelaca i Crvenokožaca na Divljem zapadu imao pušku na dohvatu ruke. Uz stablo je bio naslonjen dugačak i uzak omot ovijen Tokvi Kavinim pokrivačem i pomno omo6 Crni Mustang 81 tan lasom. Kad je ugledao taj omot, Old Shatterhandu blis-nuše oči, i on šapne: "U onom pokrivaču se nalaze naše puške." "Tako je; poglavica spava a i svi drugi spavaju; mogli bismo ih uzeti." "Ne pada nam ni na um." "Howgh! Ne smijemo ih zasad dirati jer Komanči ne smiju slutiti da je njihovo skrovište otkriveno. To mi je zaista veoma teško, ali ipak moramo postupati pametno. Čuj! Nije li to netko zaviknuo?" "Jest. To se javio jedan od stražara", kimne Winnetou "Sigurno je skaut stigao do njih." Zov što su ga čuli Old Shatterhand i Winnetou, ponovi zatim nekoliko glasova. Usnuli ratnici se probudiše i skočiše na noge, a uspravi se i poglavica. Bilo je tačno tako kako je

Vinnetou rekao: Ik Senanda je stigao. Ugledavši poglavicu, skaut dojaše do njega, sade s konja i sjede na zemlju. Tokvi Kava začuđeno upita: "To si ti, sine moje kćeri? Zar sam ti dopustio da požuriš za nama?" Budući da nije odmah dobio odgovor, on nastavi: "Nisam li ti zapovjedio da promatraš bljedokošce i da izdržiš kod njih dok mi ne dođemo ili dok ti ne pošaljem glasnika?" "Jesi", mirno odgovori Ik Senanda. "Ali otac moje crvene majke će uvidjeti da nisam mogao drukčije postupiti." "Mora da su se dogodile važne stvari kad si se usudio da iz Firwood-campa dođeš ovamo! Htio bih da čujem što ćeš reći u svoju obranu." "Ti si otac moje majke i poznaješ me od rođenja. Jesam li ti ikad dao razloga da me oštro ukoriš? Zašto me dočekuješ predbaci van j em, a ne znaš zašto dolazim?" "Jer se radi o najvažnijem lovu što ga ikad možemo poduzeti, naime o tome da uhvatimo najveće neprijatelje našeg plemena, poglavicu Apaša i onog omraženog bljedokošca koji se naziva Old Shatterhand." "Nećeš ih uhvatiti", odvrati njegov unuk jednako mirno kao i maločas. "Neću?" nastavi poglavica. "Zašto?" "Jer su otišli. Već su sinoć otišli iz logora." 82 "Uf, uf, onda se moramo na to pripremiti jer mogu svakog časa stići ovamo." "Neće naići na vas jer uopće ne dolaze ovamo." "Ne dolaze ovamo?" zapanjeno će poglavica. "A kamo su onda nakanili?" "To ne znam, ali svakako veoma daleko odavde jer su se odvezli na kolima s vatrenim konjem. To bijeli lovci čine samo onda ako mi je put vrlo, vrlo dug, a inače jašu." "S vatrenim konjem? Znaš li to sigurno?" "Znam. Vidio sam ih gdje se uspinju u vagon, a zatim opazio kako je vatreni konj odjurio najvećom brzinom." "Uf, uf, uf! Ta oni su nakanili doći ovamo u Alder-Spring! Što ih je moglo tako odjednom otjerati?" "Strah." "Šuti! Ja silno mrzim i Winnetoua i Old Shatterhanda, ali oni ne znaju za strah." "Da, oni ne znaju, ali nemoj zaboraviti da se u njihovom društvu nalaze još dva bljedokošca koji nisu tako hrabri kao oni. Njima za volju su tako brzo krenuli odavde jer su doznali da crveni ratnici kane napasti taj logor." "Uf, uf! A kako su to doznali? Tko im je odao? Da nisi ti sam bio tako neoprezan..." Ovaj put je njegovog unuka ostavila ravnodušnost pa mu ljutito upadne u riječ: "Ne govori o meni! Jesi li ikada vidio da nisam oprezan? Tvoja vlastita neopreznost je sve odalatako da nam je sad izmakao iz ruku veliki plijen!" Starac posegnu za pojas i viknu: "Ne zaboravi s kim govoriš, dječače, jer će te inače moj nož naučiti poštovanju što si ga dužan ocu svoje majke i najglasovitijem ratnom poglavici Komanča! Kako se smiješ usuditi da Crnom Mustangu predbaciš neopreznost?" "Jer me ti grdiš zbog pogreške koju si sam počinio! Reci mi bismo li mi večeras uhvatili Old Shatterhanda i Winne-toua da su došli ovamo?" "Isto tako sigurno kao što si ti kraj mene." "Onda bi sve ono što im pripada bilo naš plijen?" "Tako je." "Dakle i konji?" "Zašto onda nisi čekao do večeras? Zašto si već sinoć ukrao te konje?"

s 83 "U-kra-o?" ponovi poglavica polako slog po slog da bi shvatio bit predbacivanja što ga je slušao. "Što znaš o tome?" "Znam sve. Kita Homoša kojeg si mi poslao u shop je doduše pobudio malu sumnju, ali meni je ubrzo uspjelo da raspršim to nepovjerenje jer nam bljedokošci nisu mogli ništa dokazati. Onda su odjednom Winnetouovi i Old Shat-terhandovi konji njisnuli pred vratima i izazvali neopisivo čuđenje. Bljedokošci su bili doduše tako pametni da se pretvaraju kao da vjeruju da su se konji otrgli, ali mene nisu mogli zavarati. Konji nisu bili pobjegli sami, već ih je netko ukrao. Tko? Kaniš li to možda poricati?" Poglavica je gledao preda se posve kamena lica; nije ni porekao ni potvrdio. Njegov unuk nastavi: "Tvoja mi šutnja kazuje da imam pravo. Dakako da su bljedokošci potražili kradljivce." "Ali kradljivci su već davno iščezli!" upadne starac. "Jesu li iščezli i tragovi? Old Shatterhand i Winnetou su našli vaš trag, našli su moj trag, a našli su i trag Kite Ho moše. Odmah su pogodili da stojimo u sporazumu, a pogodili su i što namjeravamo, no meni je srećom uspjelo da im pobjegnem. Požurio sam k svom konju i pobjegao. Da sam ostao, oni bi me objesili. Već sam daleko odmakao kad dođoh na pomisao da se potajice vratim i da prisluškujući doznam nisu li Winnetou i Old Shatterhand izmijenili svoj plan da od jašu u Alder-Spring. Bilo je vrlo dobro što sam to učinio jer sam vidio kako su se sa svojim konjima ukrcali u vagon vatrenog konja i odvezli se. Oni dakle neće doći u Alder-Spring. Kad su otišli, i ja sam napustio Firwood-camp i odjahao ovamo da ti kažem što se dogodilo. Sad sam ovdje pa me grdi ako imaš razloga za to! Howgh!" Završio je svoj izvještaj i stao čekati što će reći njegov djed. Ovaj je neko vrijeme držao glavu oborenu, a onda je uzdigne brzim i energičnim pokretom, ogledavajući se ispitljivo. To što je rekao nije mogao čuti nitko nepozvani jer je dolazak poglavičinog unuka doduše svim prisutnim ratnicima odao da se nešto dogodilo, ali ni jedan od njih se nije usudio da se nepozvan približi poglavici koga su se svi strašno bojali. Prema tome nije nitko ni čuo predbacivanja koja je unuk dobacio starcu. Crni Mustang poče dakle prigušenim glasom: 84 "Da, ja sam konje izveo iz suše. liči i Hatatitla su tako glasoviti konji da se mudrost moje starosti pretvorila u ludost mladosti. Htio sam ih odmah imati, morao sam ih imati pa nisam ni pomislio da ću ih se dan kasnije domoći zajedno sa zarobljenicima. U tvojim žilama teče moja krv pa zato nećeš saopćiti našim ratnicima kakve je posljedice imalo to nepromišljeno djelo." "Šutjet ću", odvrati mladić. "Znadu li Old Shatterhand i Winnetou", nastavi Crni Mustang, "koliko nas je jučer bilo u Firvvood-campu?" "Znadu." "A znadu li i tko je to bio?" "Ne. Znadu samo da su bili neprijateljski crveni ratnici." "Znadu lida namjeravamo napasti logor?" "Oni to samo naslućuju. Ali moram ti reći da su mi u lice dobacili da se zovem Ik Senanda;w nisu vjerovali da se zovem Yato Inda." "Onda su uvjereni da si ti moj unuk i da ja kanim napasti logor. Što su pripovijedali o gubitku svojih triju pušaka?" "Svojih pušaka?" zapanjeno će skaut. "Zar su ih izgubili?". "Jesu."

"Uf, uf, uf! Gdje?" "U Firwood-campu. Ja sam ih našao." "Ti si ih našao - ti - ti? Old Shatterhandove i Winne-touove puške?" silno zapanjeno viknu Ik Senanda. "Da, ja!" kimne Tokvi Kava dok su mu oči svjetlucale od radosti. "Winnetouovu srebrnu pušku?" "Da." "Malu Old Shatterhandovu čarobnu pušku?" "Da." "I veliku medvjedarku?" "Da." "A gdjei je to dragocjeno oružje? Reci! Brzo!" "Ovdje", odgovori poglavica pokazujući na omot. "Uf, uf, uf! Danas veliki Manitou gleda zadovoljnim licem s neba na ratnike Komanča! To je plijen na kojem će nam zaviđati sva plemena crvenog naroda! Kako je to neusporedivo oružje došlo u tvoje ruke?" 85 "Ukrali su ga neki kradljivci pa su ga morali predati meni." Ispripovjedio je događaj, a zatim, tek što je svršio, kliknu: "Uf, uf! Na to nisam ni pomislio. Old Shatterhand i Win-netou su otišli, premda su im ukradene puške. Nije li to upadljivo? Ne sakriva li se možda iza toga kakva velika lukavština? Ta dvojica se neće dobrovoljno odreći svog oružja, već će sve staviti na kocku da ga se opet domognu." Ali njegov unuk zatrese glavom: "Oni neće ništa, baš ništa staviti na kocku." "Zašto misliš tako?" "Tko ima zdrav razbor mora upravo tako misliti. Čime su se proslavili ti čagljevi? Samo svojim puškama. Cime su izveli svoja djela? Svojim puškama. Te puške su ih učinile junacima i bez njih su oni ništa. Puške su im ukradene i sad osjećaju da više ništa ne mogu, da se pri napadaju na logor ne mogu oduprijeti, te da moraju stradati. Zato su i tako brzo pobjegli. Sad znam i to zašto su se odrekli namjere da od jašu do AlderSpringa i zašto su tako naglo otišli iz Fir-wood-campa. Potjerao ih je strah da pobjegnu što dalje, strah pred nama i bojazan pred sigurnom propašću." Mladić je sve to rekao tako uvjereno i oduševljeno da je zanio i staroga. Ovaj se složi s njime. "Uf, uf, uf, govorio si istinu! Pobjegli su zavijajući kao psi koji treba da dobiju batina. Oni su nam sami umakli, ali njihovo oružje ipak imamo. Sad moramo poći po skalpove onih brojnih žutih ljudi. Bljedokošci sigurno već govore da kanimo napasti logor pa će poslati po pomoć. Morat ćemo se dakle požuriti. Budući da Old Shatterhand i Winnetou danas neće doći, nemamo ovdje nikakva posla i najbolje je da krenemo. Konji su nam doduše umorni, ali budemo li jahali tako da uvečer stignemo do onog mjesta, što ga bljedokošci nazivaju Birch-Hole, konji neće pasti pod nama." "Znači da ipak kaniš u Birch-Holeu čekati vrijeme za napadaj, kako sam ti to savjetovao." "Da, jer ni jedno mjesto nije u tu svrhu tako prikladno kao ono. Odvest ću svoje ratnike onamo i dok oni čekaju, ja ću se prišuljati logoru da doznam kad bismo ga najlakše mogli opkoliti tako da nam ne pobjegne ni jedan bljedo-kožac ni žutokožac. Ti ćeš međutim ostati ovdje." 86

"Neću s vama?" začuđeno upita Ik Senanda. "Zašto?" "Jer si ondje poznat pa bi nas lako mogao odati. Osim toga, postoji još jedan razlog koji je za mene mnogo važniji, naime ove tri puške ovdje." "Zašto te tri puške? "Na povratku ćemo svratiti opet ovamo. Čemu da ih vučemo u logor, a zatim opet natrag! Za to su mi odviše dragocjene. Kažem ti da su mi te tri puške draže od svih onih skalpova što ih možemo skinuti u Firwood-campu. Zato ih ne želim izvrći nikakvoj opasnosti, već ih ostavljam ovdje dok sutra ne dođemo po njih. Ti ćeš ih dotle čuvati jer pouzdanijeg čuvara ne bih mogao naći." Ik Senandi je očito polaskalo to povjerenje, no ipak se usprotivi: "Ja bih ipak htio poći s vama jer želim dio plijena što si mi ga obećao." "Dobit ćeš ga, kako sam rekao, a što ja obećam, to vrijedi kao prisega." "Znači zlato i novac?" "Da. Ti si sin moje kćeri i moj jedini nasljednik. Pametan čovjek mora misliti na sve. Napadaj će vjerojatno biti neopasan, ali bi me ipak moglo pogoditi tane ili nož, onda ćeš ti biti vlasnik tih pušaka koje bi lako mogle pasti u druge ruke ako tebe ne ostavim kraj njih. Tako sam rekao i tako će biti. Howgh!" Čuvši to, Ik Senanda nije više oklijevao već pristane. Zatim poglavica održi kratko ratno vijećanje s nekoliko istaknutih ratnika, među kojima se nalazio i Kita Homoša, a onda Komanči odjahaše opet u dolinu iz koje su došli. Poglavičin unuk Ik Senanda ostao je sam s tri ukradene puške. Tek što su njegovi drugovi od jahali, on rasedla konja i priveza ga o neki grm. Više nije mogao obuzdavati radoznalost. Skinuo je laso s omota, otvorio ga i izvadio puške da uživa, gledajući ih. Lako se može zamisliti s kakvom su radošću sve to promatrali Winnetou i Old Shatterhand koji su se još uvijek nalazili posve blizu iza mladih stabalaca. Vidjeli su kako Ik Senanda pohlepno promatra oružje, kako mu pri tom svjetlucaju oči i slušali njegove isprekidane povike ushićenja. 87 Na žalost to oduševljenje nije dugo potrajalo jer su ga oni uskoro na neočekivani način prekinuli. Winnetou je naime posve tiho razmakao mlada stabalca i nečujno se provukao između njih, a Old Shatterhand pođe za njim jednako oprezno. Onda se uspraviše, i za nekoliko koraka, što ih nisu uspjele čuti ni vanredno oštre uši Ik Senande, nađoše se iza njega. "Dobar dan, Ik Senanda", reče Old Shatterhand. Ovaj se silno prestraši, naglo se okrene i ugleda Old Shatterhanda i Winnetoua pred sobom. Prepoznavši ih, toliko se užasnuo da nije uspio izustiti ni riječi niti se pomaći. "Da", podrugljivo mu kimnu Old Shatterhand, "došli smo ovamo po svoje puške." Tek sad se uhoda opet uspio maknuti, ali nije skočio na noge da pokuša pobjeći, ne, prepast ga je još uvijek odviše čvrsto držala, već ustane polako kao čovjek komu su uzete noge, i jedva izmuca: "Old - Shat-ter-hand i Win-netou! Zaista - to su oni - to su uistinu oni." "Da, to smo uistinu mi", ponosno mu se nasmije lovac u lice iscereno od straha. "Iz tvoga lica pilji u nas gola prepast. Htio si nas uhvatiti a sad dršćeš od straha!" Prezir koji se osjećao u tim riječima vratio je Ik Se-nandi prisutnost duha. On uzmaknu za korak, još uvijek držeći sve tri puške u rukama i odgovori: "Što ti sebi umišljaš? Ja da vas se bojim? Mene ne mogu ni Winnetou ni Old Shatterhand utjerati u strah. Htjeli biste svoje puške? Uf! Pokušajte možete li ih dobiti!"

Prije nego što je do kraja izgovorio te riječi, on strelovito nagnu u bijeg. Nije mogao pobjeći na konju jer mu je ovaj bio privezan i jer bi trebao odviše vremena da ga odveže. Morao je ostaviti konja i pobjeći pješice. Brzim i dugačkim skokovima jurne uz rub vjetroloma da se zavuče u nj, ali je račun učinio bez krčmara. Tek što je četvrti ili peti puta skočio, već ga je Old Shatterhand dostigao, a Win-netou ga što više prestigao pa ga obojica zgrabiše i zadržase. Bijeli lovac izvuče revolver i reče: "Stoj! Vratit ćeš se s nama i sjesti na isto mjesto na kojem si sjedio. Pokušaš li pobjeći, protjerat ću ti metak kroz rebra. Ti bi bio prvi čovjek da nam umakneš!" Dovedoše ga natrag na isto mjesto na kome je prije sjedio i gdje se još nalazila njegova puška, oduzeše mu svoje puške i njegov nož pa ga pritisnuše o zemlju. Ik Senanda se sav tresao od straha, ali je uvidio da bi mu svaki otpor mogao samo štetiti i da je najbolje da se pokori. Old Shatterhand stavi dva prsta u usta pa oštro i prodorno zazviždi da je to nadaleko odjeknulo, a zatim zajedno s Winnetouom sjedne k zarobljeniku. Ne govoreći ništa, čekali su da stignu njihovi drugovi koje je Old Shatterhand dozvao zviždukom. Hobble-Frank i Droll su već otprije znali što znači taj Old Shatterhandov znak pa zaista ubrzo dojahaše zajedno s oba Timpea oko vjetroloma. Brzim pogledom obuhvatiše cio prostor a kad su zaustavili konje i sjahali, reče Frank: "Do vraga, pa to se upravo divno odigralo! Crvenokošci su otišli a zato je ovaj zeleniš došao k nama u goste. Kamo su otišli Komanči? I tko je taj mili momčić, gospodo, kome se u vašem društvu očito toliko sviđa?" "Ta to je onaj skaut koji je ljude u Firvvood-campu htio izručiti Komančima da ih pokolju!" viknu Kaz. "Taj? Hm, onda ga moram najprije tačno promotriti!" Frank obiđe oko zarobljenika, pomno ga mjereći, a zatim nastavi: "Zaista ljupko momče, moram priznati. Kako ste ga samo upecali, mister Shatterhand?" Old Shatterhand im ukratko ispripovjedi što se dogodilo. "Tako, tako", kimnu Hobble-Frank, "ako je taj momčić htio tako lake ruke naslijediti puške, onda je ipak morao najprije pričekati dok njihovi pokojni vlasnici ne otresu s nogu zemaljski prah. Predlažem da mu malo zapaprimo njegovu želju za nasljeđivanjem. To je zaista zaslužio. Što kaže na to Old Shatterhand?" "On neće izbjeći kazni, dragi Frank. Počekaj samo!" odvrati Old Shatterhand i okrene se k zarobljeniku: "Najprije nam reci svoje pravo ime." Mladić ga podmuklo pogleda, nemarno odgovorivši: "Moje pravo ime ste već čuli. Zovem se Yato Inda, a moja majka je pripadala plemenu Pinal Apaša." "To je laž. Ti si Ik Senanda, unuk Crnoga Mustanga." "Dokažite mi to!" 89 "Ovaj zahtjev je toliko drzak da njime nimalo ne poboljšavaš svoj položaj. Zašto potajice stojiš u vezi s Koman-čima?" "Dokažite mi da sam to učinio." "Pshaw! Pobjegao si kad si opazio da smo pravilno pročitali tragove Crnog Mustanga." "Nisam pobjegao. Odjahao sam, ali ne da pobjegnem od straha pred vama,, već sam to učinio u najboljoj namjeri. I ja sam isto tako dobro razabrao strane trgove kao i vi, a čuo sam i na što sumnjate. Vi ste bili samo gosti u logoru i niste imali nikakvih obaveza, ali moja dužnost je bila da zaštitim stanovništvo logora i zato sam smjesta odjahao da potražim neprijatelje." "Ah, to i nisi baš loše izmislio. Odjahao si dakle da izvidiš gdje se nalaze Komanči? Kako si ih mogao otkriti noću i u tami?" "Tko tako pita, taj ne može biti zapadnjak."

"WeW Govoriš vrlo ponosno. Zaista ti se veoma divim što si za neprijateljima mogao doći ovamo pa si štaviše mogao i razgovarati s njima, a da te oni nisu ubili ili da te nisu bar zarobili." "Tome se ne morate toliko čuditi. Komanči naime ne znaju da ja s majčine strane potječem od njihovih neprijatelja, Apaša plemena Pinal, pa sam s njima uvijek bio u prividno dobrim odnosima; oni me dakle smatraju prijateljem pa su me i danas tako primili." "Lijepo! Ali kako su onda naše puške došle u tvoje ruke?" Ovo je pitanje očito dovelo skauta u nepriliku, ali on to pokuša sakriti te brzo odgovori: "Upravo to je okolnost koja vas mora uvjeriti da sam pošten i da sam vam prijatelj. Sinoć sam vidio vaše oružje koje još nisam poznavao, a danas sam ga opet ugledao kod Komanča; Crni se Mustang hvalisao da vam ga je ukrao. Da bih vam vratio vaše vlasništvo, ja sam te puške ukrao od njega i on je odjahao ne primijetivši ništa." "Moram priznati da je to pravo majstorsko djelo i da sigurno nikome ne bi moglo uspjeti da te u tome nadmaši. Čini se da si utjelovljena mudrost dok je Crni Mustang, dopustivši da mu oduzmeš puške, svakako bio utjelovljena glupost, Ti si nam dakle kanio donijeti puške." 90 "Jesam." "Kako ćeš nam onda razjasniti da si pokušao s njima pobjeći kad si nas maločas ugledao ovdje?" "To sam učinio samo zbog prepasti jer ste se vi tako iznenada pojavili, a ja vas nisam u prvi čas prepoznao." "Nisi nas prepoznao? A ipak si spomenuo naša imena!" Ik Senanda je neko vrijeme mračno gledao preda se, a zatim vikne, dobro glumeći srdžbu: "Ne pitajte me stvari koje očito ne razumijete! Ako čovjek misli da je ovdje u pustoši posve sam i siguran, a kad ga onda odjednom iznenade ljudi za koje mora vjerovati da su daleko odavde, onda se lako dade razjasniti da čovjek u prvoj prepasti postupi sasvim drukčije nego što bi postupio promišljeno. Ako to ne uviđate, onda je uzalud da s vama gubim riječi." "Da, zaista te molim da ne gubiš više ni riječi premda mi ne samo što uviđamo to, već i štošta drugo, čini se da vjeruješ da smo ti se ovdje pokazali čim smo stigli, ali u tome se varaš. Mi smo bili ovdje sakriveni prije nego što si ti dojahao. Već prije toga promatrali smo Crnog Mustanga, a zatim smo čuli svaku riječ koju si mu rekao. On te je nazvao sinom svoje kćeri i predao ti je naše puške dok ti tvrdiš da si ih ukrao od njega. Što kažeš na to, Ik Senanda?" "Ponavljam i drugo ne mogu reći: ja nisam Ik Senanda, već Yato Inda; dobili ste svoje puške pa sad zahtijevam da me smjesta pustite na slobodu." "Polako, polako, momčiću! Budući da još uvijek poričeš, ne možemo te pustiti na slobodu, već ćemo te najprije suočiti s tvojim dragim djedom da doznamo je li i on tako kukavan i podao da zataji svoju vlastitu krv." Oči mu podmuklo bljesnuše; i on odgovori: "Vi me kanite odvesti Crnom Mustangu? Pokušajte samo hoće li vam to uspjeti!" "Uspjet će nam, budi siguran u to, samo što će se to dogoditi na posve drugi način nego što bi ti to želio. Nemoj da se prevariš u računu! Nadaš se da će te Crni Mustang osloboditi iz naših ruku, ali tvoj nježni djedica imat će dosta posla sam sa sobom jer ćemo i njega isto tako sigurno zarobiti kao što smo zarobili tebe!"

91 "To nećete! Nikakav Old Shatterhand ni Winnetou neće nikad uspjeti da uhvati Crnog Mustanga čija slava prelazi preko svih dolina i planina!" "Ah! Sad si ispao iz uloge! Ali nemoj se žestiti. Mi smo uhvatili već posve druge ljude nego što je taj stari Mustang c za kojeg si posve pravilno rekao da njegova slava prelazi preko svih dolina i planina jer se čini da ona preko njih prelazi kao zrak, budući da se dolje od nje ništa ne zapaža." "Nemojte se toliko hvalisati! Crni Mustang je poglavica Naiini-Komanča, najhrabrijih ratnika tog velikog naroda. Sve da ste zaista tako ludi da pojašete za njima da biste se upustili u borbu s njima, vi ih ipak ne biste stigli jer je njihova prednost odviše velika. Prije nego što ih možete stići, planut će Firwood-camp i izgorjeti!" Rekavši to, skaut prasnu u podrugljiv smijeh. Old Shatterhand mu položi svoju tešku ruku na rame. "Smij se samo, patuljčiću", reče, "ali ubrzo će doći vrijeme kad će te posve proći volja za smijanje. Najprije ćemo otići s ovog lijepog mjesta na kojem si trebao čekati svoga i djeda, ali ćeš ga ubrzo opet ugledati. Sada ćemo te svezati na tvoga konja pa ti savjetujemo da se pokoriš bez otpora jer imamo dovoljno sredstava da te prisilimo na poslušnost!" Ik Senanda nije imao hrabrosti da se odupre. Uostalom, nadao se da njegovo suzanjstvo neće dugo potrajati. Bio je uvjeren da će bijeli lovci zajedno s njime pojahati po tragu Komanča i skrenuti u spomenutu dolinu, ali se začudi, videći da su Winnetou i Old Shatterhand pošli u gotovo protivnom smjeru, da nisu zakrenuli oko Corner-Topa, već da su po jahali prema UaPešu. Nije mogao dokučiti razlog zbog kojeg su pošli tako zaobilaznim putem, pogotovu što su Winnetou i njegovi pratioci jahali samo galopom k"ao da im se jako žuri. Kasnije je međutim ugledao tračnice na otvorenoj preriji. Tračnice su zavijale u Pećinastu dolinu, a kad su jahači zakrenuli onamo, porodi se u Ik Senandi slutnja koja ga je ispunila ne malom bojazni. Lice mu se smrači. Hobble-Frank je to opazio jer je zarobljenik jahao između njega i Drolla pa ga stade zadirkivati, uslijed čega se Ik Senanda još više zabrinuo. 4, BREZOV KLANAC Kad su stigli u stanicu Rocky-Ground, prvi ih je dočekao hrabri inženjer Swan. "Halo!" do viknu im. "Zar ste se već vratili? I pratila vas je sreća, kako vidim! Kako je bilo? Jeste li vidjeli Ko-manče?" On ušuti, ugledavši svezanog skauta, a zatim nastavi, očito obradovan: "AH devils, ta to je gospodin Yato Inda, naš vodič! I svezan? Je li vaš zarobljenik, ser?" "Jest", kimne Old Shatterhand. "Imate li možda kakvo prikladno mjesto kamo bismo ga mogli strpati, a da ga ne podiđe volja da ode u šetnju?" "Znam takvo mjesto i to upravo izvrsno, ser. Koga smjestim onamo, taj ne može pomisliti na samovoljni izlazak. Pokazat ću vam ga!" Bio je to bunar što su ga upravo kopali. Premda je bio već prilično dubok, u njemu još nije bilo vode. Kad je Ik Senanda čuo da će ga spustiti onamo, poče glasno jadikovati i opirati se, ali to mu nije pomoglo. Doveli su ga do ruba bunara da ga svezu i spuste u nj, ali se počeo braniti. "Treba li da još i gladimo ovako opasna čovjeka kao što je taj klipan?" reče inženjer Old Shatterhandu. "On je doduše vaš zarobljenik, ali svoju podlost izveo je protiv nas, ljudi sa željeznice. Dopustite mi, ser, da ga prizovem k pameti!"

"Radite s njime što god hoćete", odgovori Old Shatterhand. "Predao sam ga vama i ne želim s njime imati više nikakva posla. Pobrinite se samo za to da nam danas ne nanese nikakve štete." "Što se toga tiče, mister Shatterhand, budite sigurni da iz ovoga bunara neće izaći dok ja to izričito ne dopustim. Provucite mu dakle uže ispod ruku i spustite ga dolje." Kad je skaut na to opet počeo da oko sebe udara svezanim rukama i nogama, radnici ga svezaše o željeznički prag i stadoše ga batinati sve dok nije utihnuo, a zatim ga spustiše u zdenac. Inženjer je uostalom dobro iskoristio vrijeme od jutra. Njegovi radnici pregledali su svoje puške, jedna je lokomo92 93 tiva bila pod parom, a pripremljeni su i vagoni za vožnju u Firwood-camp. , Svih šest zapadnjaka dobilo je, dok su radnici četkali, hranili i pojili njihove konje, izvrstan ručak, najbolji što se uopće dao prirediti u tamošnjim prilikama. Za vrijeme ručka ispripovjedili su inženjeru što su jutros doživjeli. "Sve je prošlo bolje, mnogo bolje nego što sam mislio", reče inženjer. "Silno se radujem što smo ovog nitkova dobili u ruke! I vi kažete da su se Crvenokošci zaista vratili k logoru da ga napadnu? Mi ćemo vam pri tome rado pomoći. Silno se veselim zbog toga, zaista silno!" "Priznajem da sam računao na vas i vaše ljude", odvrati Old Shatterhand, "jer se čini da inženjer u Firwood-campu nije baš junak." "Imate pravo, ser, a i Kinezi se silno boje Indijanaca pa bi se razbježali čim bi prvog ugledali. Ono nekoliko bijelaca ondje nije vrijedno spomena." "Najbolje bi bilo kad bismo sami mogli uzeti stvar u ruke i kad ljudi iz Firwood-campa ne bi doznali ništa dok ne obavimo posao s Crvenokošcima." "A zašto to ne bismo mogli učiniti? Nas je devedeset ljudi pa mislim da nemamo razloga da se bojimo Crveno-kožaca." "Hm, ni ja to ne vjerujem. Poznajete li Birch-Hole, kamo je Crni Mustang odveo svoje ljude?" "Kao svoj džep, ser. To je duboki klanac koji iza logora vodi u planinu. Stijene klanca se sa svih strana uspinju gotovo okomito pa postoji samo jedan uski ulaz na kojemu raste stara, vrlo visoka breza. Po njoj je klanac dobio svoje ime." "Onda Crni Mustang nije baš osobito lukav kad ondje želi smjestiti svoje ljude." "Zašto? Za njih nema boljeg skrovišta, a Crni Mustang ne sluti da znamo za njegovu namjeru. Čini mi se da je odabrao dobro mjesto." "Meni se ne čini. Dade li se uspeti uz stijene klanca?" "Samo na jednom jedinom mjestu, a i to samo danju. Noću to ne bih preporučio nikome kome njegov vrat vrijedi makar i četvrt dolara." "Dobro! A kako bismo se izvana mogli uspeti na rubove klanca?" 94 Inženjer brzo podigne glavu, ispitljivo pogleda Old Shat-terhanda u lice, odvrativši: "On, ser, pogodio sam kakav to plan imate! Vi nas želite postaviti uz rubove klanca, a kad onda Crvenokošci krado-mice uđu u klanac, kanite zaposjesti i ulaz. Je li tako?" "A kad bi bilo tako?" "Onda ste izmislili najbolju stvar koja se uopće dade izmisliti. Učinimo li to, Indijanci će se naći u Birch-Holeu kao raci u vrši, pa moraju dopustiti da jednog po jednog izvadimo i da mu zavrnemo vratom, samo ako hoćemo." "Da, baš to sam i ja mislio. Dakle, mogu li se vaši ljudi uspeti onamo?"

"Mogu, dakako da mogu. Ali, je li mister Winnetou sporazuman s tim planom?" Poglavica Apaša nije dotle izgovorio ni riječi. Sad reče: "Old Shatterhand i Winnetou imaju uvijek iste misli. Plan moga bijelog brata dobar je i treba ga izvesti. Howgh!" "Well!" kimne inženjer. "Ja sam dakako sporazuman s time. Onamo ćemo stići dovoljno rano da se danju uspne-mo na stijene i prije nego što dođu Indijanci. Ali kad se smrači, moramo znati na čemu smo. Ne bi li bilo dobro da se pobrinemo za rasvjetu?" "To bi zaista bilo dobro", odvrati Old Shatterhand. "Imate li potrebna sredstva i alat za to, mister Swan?" "Sve će biti u najboljem redu, mister Shatterhand. Budući da smo ovu prugu morali vrlo brzo svršiti, trebalo je često raditi noću u svjetlu zublji pa nam je ostalo mnogo zublji. Imamo i bačvice s petrolejem različite veličine." "Za nas bi bilo odviše teško da prenosima bačve, ali ipak bi nam bilo od velike koristi kad bismo na ulazu u klanac mogli zapaliti bačvicu petroleja. Komanči se nikako ne bi mogli usuditi da prođu kraj takve goleme zublje." "Well, obavit ćemo i to. Imamo motke za prenošenje, užeta i sve ostalo što je potrebno pa ćemo sa sobom ponijeti nekoliko bačava." "Dobro! Ali imajte na umu da se ne smije podizati nikakva buka i da ne smijemo ostavljati napadni trag." "Ne brinite! Imam ja ovdje ljudi u koje se mogu pouzdati. Jeste li sporazumni?" "Jesam. Pripremite sve i pobrinite se za to da dovoljno rano stignemo do Birch-Holea!" 95 Inženjer je bio veoma odlučan i spretan pa su sve pripreme ubrzo izvršene. Konji su ostali pod sigurnom stražom, a jedan je stražar postavljen i kraj bunara u kojem se nala- zio skaut. Onda krenu vlak dupkom krcat ljudima. Finvod--camp nije bio obaviješten o njihovom odlasku. Svi su se željeznički radnici rado pridružili tom pothvatu, a kad je vlak stigao do unaprijed određena mjesta i kad su se ondje svi iskrcali, nije među radnicima bilo nijednoga koji bi bio zabrinut kako će ta pustolovina završiti ili kako će on proći u njoj. Mjesto s kojega se vlak vratio natrag bilo je tako daleko od Firvvood-campa da ondje nitko nije mogao ništa zamijetiti. Pruga je ovdje zavijala oko brda kroz koje se probijao Brezov klanac. Radnici su se nalazili iza tog brijega dok je na njegovoj drugoj strani ležao logor. Budući da je još bio dan, nije bilo nimalo teško, da se čovjek s mjesta na kojem se vlak zaustavio, zaklonjen šumom, uspne na brdo i stigne do gornjeg ruba klanca. Mnogo je teže bilo neopazice prenijeti dvije bačve s petrolejem u blizinu ulaza u klanac i ondje ih tako sakriti da ih kasnije indi-zanski uhode ne mogu pronaći. Winnetou je preuzeo nadzor o ispunjenju potajnog plana o čijem uspjehu je vrlo mnogo ovisilo dok je Old Shatterhand odveo radnike gore na rub klanca i dao im sve potrebne upute. Stigavši gore, nađoše se bijelci pod gustim drvećem. Zaklona je bilo dakle i više nego dovoljno. Old Shatterhand je bio zadovoljan, vidjevši kako se strmo ruše stijene klanca. Kad Komanči jednom uđu u nj, za njih više neće biti spasa. On rasporedi ljude oko cijelog klanca, koji je bio otprilike pet stotina koraka dugačak i prosječno pedeset koraka širok, pa svakoj od skupina dade upute koje su odgovarale položaju što ih je pojedini odred zauzimao. U prvom redu opomenuo ih je da budu potpuno mirni i oprezni i upoznao ih s različitim znakovima i signalima koji bi mogli noću biti potrebni tako da su trebali tačno znati što pojedini signali znače. Zatim se, tražeći Apaša, spusti s gornjeg ruba klanca do one strane koja je gledala prema logoru.

Apaš je ležao, čekajući na nj, nedaleko ulaza u klanac iza nekog prilično gustog grma i domahnuo mu da dođe bliže. 96 "Winnetou je obavio svoj posao. Ljudi što ih je inženjer poveo sa sobom snažni su i odlučni. Bačve leže posve u blizini, ali su tako dobro sakrivene da bi moj bijeli brat morao vrlo oštro gledati da ih pronađe." "A gdje je inženjer?" "On se s ljudima, koji su prenosili bačve, sakrio ondje u onom jeliku. Ako za vrijeme moje odsutnosti želiš govoriti s njime, lako ćeš ga pronaći." "Za vrijeme tvoje odsutnosti? Kaniš li poći u susret Komančima da javiš kad će doći?" "Da. Oni će se tako tiho prišuljati da će biti dobro da ih već prije toga promatramo." "Osim toga se radi i o poglavici koji je rekao da se on sam kani prišuljati logoru u izvide. Njega se u prvom redu moramo domoći." "Winnetou je iz Rocky-Grounda donio dovoljno remenja da ga sveže. Ja ću sad poći jer će se ubrzo smračiti. Neka Old Shatterhand ovdje počeka dok se vratim." On šmugnu dalje i iščeznu pod obližnjim drvećem, ne ostavivši u mekanoj mahovini nikakva traga. Old Shatterhand legne, potpuno pokriven granjem. Sad nije mogao ništa učiniti nego mirno čekati. Posvuda naokolo vladala je duboka tišina, samo se iz nedalekog logora pokadšto čuo poneki zvuk. Počeo se spuštati sumrak. Winnetou nije bio još ni četvrt sata odsutan. Da bi se s mjesta na kojem je ležao Old Shatterhand mogao razabrati ulaz u klanac, bile su zaista potrebne oštre i izvježbane oči. Tek sad su mogli očekivati dolazak Komanča, jer je bilo samo po sebi razumljivo da će se oni čuvati da dolaze danju. U tom slučaju bi se naime izvrgli vrlo velikoj opasnosti da ih opazi i otkrije kakav stanovnik logora koji bi slučajno prolazio ovuda, a time bi mogao biti ugrožen uspjeh čitavog njihovog plana. Naposljetku se tako smračilo da je Old Shatterhand mogao vidjeti svega još nekoliko koraka daleko. Zato mu je sluh to dalje dopirao jer, što manje je napeto jedno osjetilo, to oštrije osjeća ono drugo. Zato on začu kao da je neka dugačka travka strugnula o niže trave i stane prisluškivati udvostručenom pažnjom. "To može biti samo Winnetou", pomisli Old Shatterhand, i zaista se četiri koraka ispred njega stvori Apaš izišavši iz 7 Crni Mustang 91 visoke mahovine. On priđe posve blizu, zavuče se ispod grma i tiho reče: "Dolaze!" . "Znaš li gdje su ostavili konje?" " "Poveli su ih sa sobom." "To je od njih veoma neoprezno! Konji se pod nadzorom čuvara ostavljaju mnogo dalje nego što iznosi udaljenost odavde do logora. Zarza li ma samo jedan konj, mogao bi sve odati." "Sinovi Komanča se doduše nazivaju ratnicima, ali to nisu." Premda je Winnetou te riječi izgovorio vrlo tiho, ipak se jasno razabirao njihov prezirni ton. "To nam može biti samo drago jer če konji još više pojačati zbrku što ćemo je izazvati. Cuj, upravo je njisnuo konj!" Sad im se primicao neki najprije neodređeni, a onda malo-pomalo sve jasniji šum: bio je to mukli topot kopita po mekoj mahovini i travi. Komanči su po indijanskom običaju dolazili jedan za drugim i svaki je od njih vodio konja za uzde što su Winnetou i Old Shatterhand jasno razabirali. Na ulazu u klanac Komanči zastadoše. Čini se da je nekoliko ratnika ušlo u klanac da istraži je li sve sigurno. Nedugo zatim začuše se

prigušeni poklici, a zatim kolona ponovo krenu. Komanči su ušli u klanac, ali zbog tame tako polako da je potrajalo više od četvrt sata prije nego što je prošao posljednji ratnik. Old Shatterhand i Winnetou se izvukoše ispod grmlja i otpuzaše bliže rubu stijene koja je činila jednu od obiju stranica ulaza. Jedva su pet minuta ležali ondje kad začuše korake koji su se vraćali. Pojaviše se tri čovjeka i zastadoše tako blizu njih da su jednoga tačno prepoznali: poglavicu Tokvi Kavu. On zapovjedi onoj drugoj dvojici: "Ostanite ovdje da čuvate ulaz u klanac, a ako vam se netko približi, smjesta ga ubijte nožem. Naši ratnici moraju zbog konja zapaliti nekoliko vatri pa kad bi itko ma i izdaleka opazio njihov odsjev, to bi nas odalo. Još nije došlo vrijeme za napad, jer se bljedokošci sigurno još nisu svi sabrali pod onim krovom pod kojim piju vatrenu vodu. Ipak ću ja sad otići da se prišuljam njihovim stanovima. Nemojte se brinuti ako dugo izostanem jer ću se vratiti tek" onda kad se primakne čas da svi oni poginu. Howgh!" Rekavši to, poglavica se udalji polaganim, gotovo nečujnim koracima. Vjerovao je, dakako, da ga nitko nije opazio, 98 no ipak nije bio sam jer su se za njim šuljali Winnetou i Old Shatterhand, duboko se sagnuvši i tako tiho koračajući da ih nije mogao čuti. To nije bilo lako. Po noći se moglo vidjeti najviše dva metra daleko. Oni ga nipošto nisu smjeli izgubiti s vida pa su dakle morali ostati posve blizu iza njega. Kad bi on zastao, zaustavili bi se i oni i pognuli se tik do zemlje, a kad bi on krenuo dalje, i oni su nastavljali put. Da se zakotrljao kamenčić ili da je zapucketala najsitnija grančica, sve bi se moglo pokvariti. Naposljetku su odmakli tako daleko da ih oba stražara nisu više mogla čuti. Pri tome su se već toliko približili logoru da su ugledali svjetlost koja je prodirala iz otvorenih vrata gostioničke zgrade. "Sad!" šapnu Old Shatterhand Apašu. "Uf!" tiho će ovaj u znak pristanka. Oni u dva nagla skoka srnu naprijed. Komanč ih je sad morao čuti pa se okrenu, ali ga u tom trenutku pogodi Old Shatterhandova šaka u sljepoočicu te on tresnu o zemlju. Htio je kliknuti, ali nije dospio već samo tiho siknu. Sve da je to netko i čuo, prije bi taj zvuk mogao pripisati kakvoj ptici, nego prigušenom ljudskom kriku. Winnetou smjesta klekne na nj da mu sveže noge i ruke. Old Shatterhand iščupa čuperak trave, ugura ga u usta onesviještenog čovjeka i preko toga priveže krpu što ju je istrgao iz Indijančeva kaputa tako da poglavica nije mogao kasnije jezikom izbaciti čep i tak"o osloboditi usta. Zatim visokog, koščatog i teškog čovjeka prebaci preko ramena pa pođe s njime natrag prema klancu. Apaš je hodao za njim. Dakako da nisu krenuli ravno prema ulazu u klanac već više nalijevo, tako da su stigli do onog jelika ispod kojega je ležao inženjer sa svojim odredom. On je doduše bio pametan i oprezan čovjek, ali ipak nije bio zapadnjak pa bi. kad je pridošlice tako neočekivano ugledao tik ispred sebe, vjerojatno učinio kakvu neopreznost, da mu Old Shatterhand nije dobacio prigušenim glasom: "Mir! To smo mi. Ne dižite buke, mister Swan!" "Ah, vi! Koga ste to donijeli?" "Crnog Mustanga", odgovori Old Shatterhand, spustivši svog zarobljenika na zemlju. 7. 99 "Poglavicu tih crvenih lupeža? Thunderstorml To je pravo Old Shatterhandovo i Winnetouovo djelo! Ali on se ne miče. Zar je mrtav?" "Nije. Moja ruka ga je malo grublje kvrcnula po glavi pa je izgubio svijest." "Ah, vaš lovački udarac, ser! što ćemo s njime?"

"Ispružit ćemo ga na zemlju i svezati ga za drveće." "Ali vikat će kad se probudi." "To ne može jer sam mu začepio usta. Svežite ga dakle vrlo čvrsto i dobro pripazite na nj! Mi moramo opet otići." "Kamo?" "Moramo donijeti još dva Crvenokošca koji čuvaju stražu na ulazu. Dokle god sjede tamo, oni nam smetaju." Old Shatterhand i Winnetou se spustiše opet na zemlju i stadoše puzati na ono mjesto na kojem su maločas ležali kad je Crni Mustang izašao iz klanca. Kad su stigli onamo, ugledaše stražare gdje sjede ispred njih gotovo na dohvatu ruke. Komanči su razgovarali o nevažnim stvarima. Zato Old Shatterhand i Winnetou nisu tratili vrijeme prisluškujući, već se odmah baciše na njih da ih svladaju, što im je,, budući da su ih iznenadili, vrlo lako uspjelo. Kad su onda Indijance odnijeli inženjeru, ovaj reče,: "Zar ste već gotovi s njima? Čujte, gospodo, vi to prokleto brzo obavljate! Ima li možda ovdje još i drugih Crveno-kožaca koje mi kanite na isti način donijeti?" "Nema", odvrati Old Shatterhand. "Preostale ćemo odjednom uhvatiti." "Je li vrijeme za to?" "Jest." "To mi je drago! Ja nisam ni squatter ni trapper pa nisam navikao na to da tako dugo ležim ovdje u zelenom. Recite mi dakle što treba da najprije učinim." "Dajte jednu od petrolejskih bačava prenijeti na ulaz i ondje zapaliti. Ta će zublja tako osvijetliti Komanče da će ubrzo uvidjeti kako stoji stvar s namjeravanim napadom." "WeW Samo ćemo najprije brzo svezati ta dva Crvenokošca." Kad je to bilo obavljeno, on sa svojim ljudima dokotrlja bure iz grmlja. Odnijeli su ga na ulaz u klanac i zapalili. i NaseJjemk na Divljem zapadu. Dakako da je došlo do eksplozije koja je odbacila gornji poklopac bačve, ali dužice su se i dalje držale, tako da se samo dio nafte prelio na zemlju pa se razlio ondje, i gorio dalje. Plamen je ubrzo ispunio cijeli otvor između obiju stijena pa ne samo što je osvijetlio i zadnji dio klanca, već su ga i na protivnoj strani morali ugledati iz logora, a svakako su morali čuti i eksploziju. Zapaljena petrolejska bačva prasnula je poput topa i trgla Komanče iz njihova mira i sigurnosti. Još dok su se pitali kakav je to prasak bio, zaplamsa na ulazu golem plamen. Klanac se osvijetli kao po danu. Indijanci su u prvi čas bili nijemi od prepasti, a zatim počeše urlati. Ne bi se moglo reći je li to bio ratni urlik ili su urlali od straha. Pohrliše prema vatri gdje se nalazio jedini izlaz iz klanca, ali plamen je već zahvatio čitav ulaz od jedne stijene do druge. Istodobno prasnuše hici. Ispalio ih je Old Shatterhand, doduše tako da nikoga ne pogodi, ali da posve jasno pokaže da jedini put u slobodu ne samo što je zakrčila vatra, već da su ga zaposjeli i naoružani neprijatelji. Crvenokošci uzmakoše u stražnji dio klanca i stadoše gledati uz okomite stijene ne bi li pronašli put kojim bi se moglo pobjeći. Ali ondje opaziše nešto što nipošto nije bilo takvo da ih umiri i da im podigne hrabrost. Old Shatterhand je naime zapovjedio radnicima da zapale sve zublje što su ih ponijeli sa sobom čim opaze da gori bure s petrolejem. Tom je nalogu odmah udovoljeno i Indijanci opaziše gdje se oko čitavog gornjeg ruba stijena pojavljuju zublje i začuše glasove pune prijetnje. Jedan od tih glasova nadjačao je sve ostale: "Hura, hura, bačva gori! Sad je došao čas kad može početi predstava. Zapalite zublje, zapalite ih sve! Neka bude svijetlo kao usred srpanjskoga dana! Neka i njima sine svjetlo, neka i ispod njihovih skalpova naposljetku svane zora, neka shvate da se pred

njima nalazi gospodin Helio-gabal Morfej Edvard Franke s kojim se ne valja upuštati u sukob. Vidi, Droll, kako trče i bježe! Čuješ li kako zavijaju i urlaju? Droll, Droll, kamo si to nestao? Gdje si?" Droll odgovori s druge strane klanca: "Ovdje sam, ovdje, bratiću Frank, odavde se sve bolje vidi nego s tvoje strane. Ako hoćeš da sve dobro razabereš, dođi brzo ovamo k meni!" 100 101 "Ne, ne, ostat ću gdje jesam. Samo podižite buku, vičite što jače da se konji poplaše i da očepe onu gospodu dolje po prstima. Na žalost ne smijemo pucati, ali zato bacajmo kamenje na njih, kamenje pa će se Crvenokošci začas smek-šati." c Na sreću za Komanče sastojalo se tlo na gornjem rubu stijena od čvrstih kamenih ploča. Da je gore bilo kamenih gromada ili izlomljena kamenja, loše bi prošli. Ipak se tu i tamo našao poneki kamen što bi ga ljudi bacili s priličnim uspjehom. Kamenje je pogađalo i ljude i konje. Ratnici su urlali od boli, a konji ritali, istrgli se svojim jahačima i počeli ludo juriti amo-tamo, povećavajući ionako već veliku zbrku. Nisu prošle dvije ili tri minute otkako je zapaljena bačva kad su se u klancu poplašili već svi indijanski konji. Nasta divlja zbrka. Uto dotrčaše i stanovnici logora da vide zašto je zapaljena ta neshvatljiva vatra. Jedan od prvih bio je inženjer Leveret. Začudi se, ugledavši Old Shatterhanda i Win-netoua kraj kojeg je stajao njegov drug, inženjer Swan iz Rocky-Grounda. "Vi ste to ovdje, gospodo, vi?" upita sav zasopljen. "A tamo gori bačva s petrolejem. što to znači?" "To znači da kanimo malo zadimiti Crvenokošcima, Leveret", odvrati inženjer Swan. "Crvenokošcima? Kojim Crvenokošcima, ser?" "Komančima koji su vas htjeli napasti i poubijati." "Heavens! Pa zar su nas već danas htjeli napasti?" "Dakako, već danas. Ali sad se svi nalaze u klancu čije su rubove zaposjeli moji radnici, a ovdje im vatra sprečava izlaz." I on ukratko ispripovjedi iznenađenom inženjeru sve što se dogodilo. Leveretu je bilo veoma drago što ne mora sudjelovati u toj opasnoj pustolovini pa se brzo povukao u logor da umiri svoje preplašene ljude. Ipak nije uspio da ih zadrži u logoru jer se sve više i više Kineza stalo gurati na obronku da se uspnu na brijeg. Pri tome su trgali kolce iz grmlja i skupljali kamenje da ga ponesu sa sobom gore. Jedan su drugome nešto dovikivali svojim materinjim jezikom i gurali se da se što prije uspnu. Bila je prava sreća za Indijance da je Old Shatterhand razumio kineski. Sinovi "Carstva sredine" su doznali da su ih Crvenokošci htjeli napasti i skalpirati. Da su ih Indijanci otvoreno napali, sigurno bi se raspršili poput pljeve, ali ovdje su svoje neprijatelje ugledali opkoljene i nesposobne da se brane. To im je dalo hrabrosti. Mogli su Indijance iz sigurne udaljenosti odozgo poubijati kamenjem. Zato su se sad žurili uz brdo kao da jurišaju na nj. "Neka moj brat brzo dođe sa mnom!" pozove Old Shatterhand Apaša. Ovaj je odmah shvatio što njegov bijeli prijatelj namjerava učiniti pa požuri za njim. Protrčaše kraj vatre i stadoše se brzo uspinjati s kamena na kamen uz strmu kamenu stijenu tako da su uskoro pre-tekli Kineze koji su krenuli duljim, ali lakšim putem uz obronak. Inženjer Swan je s jednim odredom svojih radnika ostao dolje, ali ih je pratio pogledom i rekao obrativši se svojim ljudima: "Kako se čini, Kinezi bi htjeli linčovati Crvenokošce, a oba lovca će pokušati da to spriječe."

Sjaj vatre je dopirao gore do ruba stijene gdje su oba zapadnjaka pošla u susret Kinezima. Dolje u klancu i gore na njegovom vrhu zavladala je potpuna tišina jer su svi ra-zabrali o čemu se radi pa su radoznalo čekali svršetak te upadice. Onda se začu zapovjedni Old Shatterhandov glas, ali Kinezi se ne osvrnuše na nj, već nahrupiše naprijed. Zatim njegov glas ponovo odjeknu, ali isto tako bez uspjeha. Sad on i Winnetou izvukoše revolvere. To je samo trenutačno djelovalo: Kinezi se zaustaviše, ali ne nadugo jer su oni u stražnjim redovima gurali svoje prednjake, potiskujući ih naprijed. To je bio kritičan trenutak. Old Shatterhand i Winnetou nisu htjeli zaista pucati, već su oružje izvukli samo da se zaprijete. Ipak su morali prisiliti Kineze da poslušaju njihove zapovijedi jer bi inače došlo do teškog krvoprolića. Ljudi, koji su ih promatrali, opaziše kako su opet spremili revolvere. Što su zatim učinili nije se moglo razabrati jasno i u pojedinostima, ali su se zato dobro čuli njihovi glasovi, a čulo se i kako Kinezi viču, razabirala se gusta hrpa ljudi koji su gurali jedan drugoga, dok su pojedini Kinezi letjeli zrakom, padajući u hrpu svojih zemljaka. Poneki od njih bi čas desno, čas lijevo poput bombe izletio iz hrpe i otko102 103 trljao se niz brdo. Za tim pojedincima slijedilo ih je sve više pa su već po dvojica i trojica letjela dolje, pridržavajući se jedan za drugoga i vukući jedan drugoga za sobom. Neki su poletjeli ravno uvis kao da ih je izbacilo čelično pero, a kad bi pali na zemlju, otkotrljali bi se dolje. Isprva su urlali od bijesa, a onda počeše vikati i jaukati od bola i straha. Hrpa je postajala sve manja jer su se njezini sastavni dijelovi nezadrživo raspadali, kotrljajući se niz obronak. Bilo je kao da se usred njih nalazi neki nevidljivi, ali neodoljivi eksploziv čiji je kemijski sastav bio izračunat tako da se s tijelima Kineza igra kao s loptama. Broj onih koji su se kotrljali niz brdo postajao je sve veći, a hrpa preostalih sve manja. Naposljetku je taj spomenuti eksploziv poprimio lik Old Shatterhanda i Winnetoua koje su sad opet svi ugledali i koji su upravo uložili sve sile u posljednji napor, čije djelovanje doduše nije bilo ugodno za one koje je pogodilo, ali su zato gledaoci uživali. Činilo se da se usred Kineza zavrtio golemi zvrk, a njegovo kobno djelovanje pokazalo se na Kinezima jer ih je taj zvrk tako odbacivao na sve strane, jednog preko drugoga, da ih je izdao i vid i sluh. Činilo im se kao da zemlja ispod njihovih nogu nije više čvrsta, da ih ne nosi; vidjele su se noge gore, noge sa strane, glave sa strane i glave dolje, dok se na kraju nije sve pokrenulo, stalo kliziti, padati, teturati, koturati se i kuglati, tako da se čitav usov Kineza sručio u dolinu. Spustio se, najprije polako, a onda sve brže i brže, a kad je stigao dolje, odjeknu glasno jadikovanje i jaukanje u nankingškom i kantonskom narječju. Toliki su se udovi međusobno isprepleli da su se ljudi zaista morali namučiti da se izvuku iz te gužve. Svi nosioci perčina stigli su manje ili više brzo, ali pouzdano na podnožje brda. Gore su ostali samo Winnetou i Old Shatterhand dok su ostali bijelci stali da im glasno kliču, odobravajući. Winnetou i Old Shatterhand siđoše s brijega, a kad su stigli dolje, nije nigdje bilo više ni jednog Kineza. Svi su se poplašili da bi se djelovanje onog zvrka moglo nastaviti i dolje pa pobjegoše. Kad je inženjer pokušao oba zapadnjaka dočekati čestitkama, Old Shatterhand mu upade u riječ: 104

"Ta je opasnost za Crvenokošce prošla, ali postoji još jedna koja im ne prijeti od žutih, već od bijelih ljudi, od onih tamo gore na rubu stijena. Oni bacaju kamenje dolje u kotlinu, a to ne možemo dulje dopustiti." "Ali, ser, ti Komandi su ubojice! Zar ih žalite ako kojega od njih pogodi kakav kamenčić?" "Ne žalim, ali zločinci su ipak ljudi pa treba s njima postupati kao s ljudima, čovjek koji muči životinje ne vrijedi ništa, a tko bez ikakve svrhe muči ljude, taj vrijedi još mnogo manje. To je moje mišljenje prema kome postupam pa se nadam da ćete se za tim primjerom povesti bar dotle dok se ja nalazim kod vas. Pošaljite dakle dva čovjeka gore, jednoga desno, a drugoga lijevo, da prekinu s tom nečovječ-nošću. Neka se svatko vlada mirno i neka ne počinje s neprijateljstvom dok ja ne dam znak za to." "Well! A hoće li onda i Crvenokose! ostati mirni?" "Dobro će se čuvati da prije zore ništa ne poduzmu, pogotovu što se njihov poglavica nalazi u našim rukama." "Ali oni to ne znaju!" "Odvezat ćemo oba zarobljena stražara i poslati ih k: njima u klanac. Uostalom, sad je vrijeme da se porazgo-vorimo s Crnim Mustangom. Dajte njega i onu drugu dvojicu donijeti ovamo gdje je svjetlo i gdje možemo lakše i oštrije paziti na njih nego tamo u tami. Nemojte im spominjati nikakva imena, a ovdje ih položite tako da im vatra obasja lice. Htio bih ih jasnije vidjeti kad nas prepoznaju." "Smijem li im odgovoriti ako nešto upitaju, a pogotovu poglavici?" "Smijete, ali ništa važno. Mi ćemo se malo udaljiti, a onda ćemo neopazice prići odostraga da čujemo kako pogla- vica razgovara s vama i što misli o svom položaju." Inženjer krenu u jelik, a Old Shatterhand i Winnetou odoše malo dalje da ih Crni Mustang odmah ne ugleda. Uskoro dovukose zarobljene Indijance i položiše ih tako da su licem gledali prema vatri. Pri tome nisu mogli opaziti Winnetoua i Old Shatterhanda koji su stajali iza njih. Zatim se ta dvojica približiše polako, tihim koracima. Inženjer je stajao ispred svoja tri zarobljenika i ispitljivo ih gledao, ali nije rekao ništa. Poglavicu je ljutio taj pogled. On bi zapravo prema indijanskom običaju također morao 105 šutjeti, ali prezir što ga je opažao na licu toga službenika toliko ga je razgnjevio da se više nije obazirao na svoje dostojanstvo, već Ijutito do viknu inženjeru: "Što nas tako gledaš? Ne umiješ li govoriti ili ti je strah pred nama začepio usta?" "Strah pred vama?" nasmije se inženjer. "Nemoj ti sebi ništa umišljati! Ti si ubojica koga ćemo kasnije objesiti na vrlo dobrom i trajnom užetu." "Ti ne znaš što govoriš! Ja sam Tokvi Kava, vrhovni poglavica Naiini-Komanča!" "Ako si vrhovni poglavica tih ništarija, onda ćemo ti rado iskazati čast koja pripada tvom položaju, ali samo tako da te objesimo malo iznad tvojih ljudi." "Ne hvališi se! Ja sam doduše svezan, ali vi ćete me morati odmah pustiti na slobodu jer će me inače osloboditi moji ratnici, a vas će kazniti tako da spale Firwood-camp, da poubijaju sve njegove stanovnike i iz zemlje istrgnu tračnice vatrenoga konja." "Želiš li da ti se nasmijem pred ta tvoja dva ratnika! Ti se usuđuješ da mi se prijetiš, premda ležiš preda mnom kao zmija kojoj su izbijeni otrovni zubi! O tvojoj sudbini odlučit će Old Shatterhand i Winnetou!" Nato se poglavica glasno i podrugljivo nasmije i reče: "Spomenuo si ta imena da me uplašiš, ali ja znam da se ta dva ratnika ne nalaze ovdje. Da, oni su sinoć bili ovdje, ali su od straha preda mnom pobjegli na kolima vatrenoga konja." U tom času opazi bijelog lovca koji ga je polako zaobišao i stao ispred njega.

"Uf, uf!" prestrašeno viknu poglavica. "To je Old Shatterhand!" "Da, to sam ja. A tko je onaj koga vidiš ovdje kraj mene?" Winnetou je pošao za njim i stao kraj njega. Kad ga je Komanč ugledao, još više se zaprepasti, viknuvši: "I Winnetou, poglavica Apaša! Kako su ta dva čovjeka došla ovamo?" Old Shatterhand mu vrlo prijazno kimnu i odgovori: "Sigurno ćeš se vrlo obradovati kad čuješ da smo došli upravo odande otkuda si i ti stigao, naime iz Alder-Springa." "Ja nisam bio na Alder-Springu!" 106 "Ali si bio posve u blizini, naime kod vjetroloma na Corner-Topu da bi nas večeras uhvatio na Alder-Springu." Sad je Komanč počeo uviđati da je njegov položaj mnogo gori nego što je dosad vjerovao. Bio je svezan, dakle potpuno nemoćan. Vidio je da na ulazu u klanac plamti visoka vatra i da je njegovim ljudima zakrčen izlaz iz stupice, ali nije još znao da su bijelci zaposjeli gornji rub klanca pa se zato još nije potpuno odrekao nade. "Da nisam svezan", bijesno škrinu, natežući spone, "ja bih te smrvio kao što grizzlv jednim udarcem šape mrvi u kašu čaglja koji laje na njega! Da ste me odmah pustili na slobodu!" "S tim ćemo još malo pričekati. Budući da ponosno tvrdiš da si vrhovni poglavica Naiini-Komanča, mislim da ćeš biti odviše ponosan a da kažeš neistinu. Došli ste ovamo da napadnete na logor?" "Nismo." "Ti si svog unuka Ik Senandu poslao da pripremi taj napad?" "Nisam!" "Ti si sinoć bio ovdje i govorio s njime?" "Nisam!" Taj trostruki ,nisam" bio je izrečen tako odlučno, prezirno i ponosno da inženjer Ijutito viknu: "Kakve li bestidnosti! Podilazi me želja da mu dadem skinuti taj stari kaput kako bi njegova crvena koža dobro upoznala batinu." Old Shatterhand nastavi, i dalje okrenut prema poglavici: "Zaista je besprimjerna kukavština da u takvom položaju tako odlučno poričeš. Kaniš li možda poreći i to da si danas prije podne svog unuka ostavio posve samoga na CornerTopu?" Poglavica sklopi načas oči kao da skriva iznenadnu prepast, a onda podrugljivo odgovori: "Čini se da Old Shatterhand sanja, iako ne spava." "Pshaw! Ostavio si ga ondje da čuva naše ukradene puške!" "Uf, uf!" premda je bio svezan, Komanč se napola uspravi. "Priznaješ li to?" 107 "Ne!" "Tokvi Kava, kukavico, prezirem te. Da bih ti dokazao kako glupo lažeš, nešto ću ti pokazati. Pogledaj ovamo! To sigurno nisi očekivao?" Old Shatterhand je naime, prije nego što se maločas pokazao, položio svoje puške iza zarobljenika. Sad pođe po oružje i pokaže ga poglavici. Ovaj od prepasti zaboravi da je svezan pa glasno kriknu i pokuša skočiti na noge. "Well, čini se da to pomaže!" nasmije se lovac.

"ča - čarobna puška - medvjed - medvjedarka i - srebrna puška!" promuca Tokvi Kava. "Gdje je Ik Senanda, sin moje kćeri?" "On je naš zarobljenik. Uhvatili smo ga na Corner-Topu jer smo ondje bili prije nego što je on došao." "To - to - ne može biti!" "Morat ćeš nam vjerovati. Mi smo se vatrenim konjem odvezli u Rocky-Ground, a odande odjahali u Alder-Spring gdje smo stigli prije tebe. Vidjeli smo sve što ste radili i čuli sve što ste govorili jer sam ja s VVinnetouom ležao u guštari vjetroloma samo četiri koraka daleko od onog stabla uz koje si se ti ispružio." "Uf, uf, uf!" "Da, uf, uf, uf! Kaniš li i dalje ustrajati u tom tvom besmislenom poricanju?" Komanč je nijemo i mrko gledao preda se, dok nije na kraju sigurno pomislio da će ga njegovi ljudi ipak spasiti. Zato reče: "Tokvi Kava ne zna što je strah; on nije poricao zbog toga što bi se bojao!" "Priznaješ li dakle da si ukrao naše puške?" "Jesam." "Priznaješ li da si htio napasti Firwood-camp?" "Tako je!" "Što bi učinio sa stanovnicima toga mjesta?" "Mi bismo ih sve poubijali i skalpirali." "Sve?" "Sve!" "Zounds!" viknu inženjer. "Zar i mene?" Komanču je bilo posve svejedno bi li ubio jednog bijelca manje ili više te odgovori hladno i ponosno: "Ne znam tko si, ali da smo uhvatili i tebe, mi bismo i tebe skalpirali." "Hvala lijepa, zaista od srca hvala, moj dragi crveni gospodine! Za ovo Ijubezno priznanje ja ću vam se još posebno zahvaliti. Recite mi, mister Shatterhand, što da sad učinimo s tim časnim džentlmenom i njegovim ljudima!?" "Najprije ćemo mu dati prilike da upozna svoj položaj i položaj svojih ljudi", odvrati Old Shatterhand. "Odvest ćemo ga gore na rub klanca odakle može sve vidjeti." "A onda?" "Onda će morati zapovjediti svojim ljudima da se predaju." Sad se Old Shatterhand obrati indijanskim stražarima i upita: "Vladate li vi jezikom bljedokožaca?" Jedan od njih odgovori: "Razumjeli smo što ste govorili." "Well! Vi ćete sad otići u klanac i reći ratnicima Ko-manča da smo uhvatili njihova poglavicu i da ćemo ih postrijeljati do posljednjeg čovjeka budu li se branili. Sad ću odvesti poglavicu na brdo da se uvjeri kako bi svaki otpor značio vašu propast. Neka on onda odluči što je najbolje za njega i za vas." "Od koga ćemo to doznati? Ako nam to kaže koji bljedo-kožac, nećemo mu vjerovati." "Dopustit ću poglavici da vam on to sam kaže. Neka govori odozgo s gornjeg ruba klanca, tako da ga čuju svi njegovi ratnici. Jeste li sporazumni s tim?" "Jesmo." "Onda ću sad dati da vam skinu spone. S ove strane ulaza nije plamen tako visok i Širok da bi vam mogao postati opasan. Možete preskočiti preko njega." "Treba li da se vratimo da nas opet svežete?" "Ne treba; možete ostati u klancu. Recite vašim ratnicima što ste čuli i vidjeli! Učinite li to, oni će uvidjeti da im ne preostaje ništa drugo nego da čekaju na odluku svog poglavice."

Dok su ratnicima razvezivane spone, postavi se VVinne-tou, prislonivši pušku o rame, tako da mu oni nisu mogli pobjeći. Jedan od ratnika se smjesta zaleti i preskoči na onom mjestu kroz vatru, gdje je ona bila najuža, a drugi se odmah povede za njegovim primjerom. Zatim Old Shatterhand postavi onamo još nekoliko željezničara da bi ulaz 108 109 u klanac za vrijeme njegove odsutnosti stajao pod jakom stražom. Zatim razvezaše poglavici Komanča noge da bi se mogao uspeti uz brdo. Ruke su bile dakako ostale svezane na leđima. Zatim se oba zapadnjaka uspeše s Tokvi Kavom na brdo. Da je pokušao pobjeći, ne samo da bi u najveću opasnost doveo svoj život, već i život svojih opkoljenih ratnika. Zato se bez otpora uspeo iza zapadnjaka gore na mjesto s kojeg se jednim pogledom mogao obuhvatiti cio klanac. Bilo je to ono isto mjesto na kome se nalazio HobbleFrank. Kad je ugledao pridošlice i prepoznao Tokvi Kavu po njegovom ukrasu od orlova perja, skoči od radosti uvis viknuvši: "Hura, evo dovode jednoga koji, ako me nije posve napustila moja prirođena mudrost, mora da je poglavica te crvene braće s ratne staze! Jesam li pogodio, Old Shatterhand?" "Da, to je on", odvrati Old Shatterhand. "To mi je drago, to mi je silno drago! Jer čim smo uhvatili glavnog vrapca, svi ostali će nam sami doći na lijepak. Kako ste ga uhvatili za uvojak skalpa?" "Odšuljali smo se za njim i kvrcnuli ga po glavi, dragi Frank." "Odšuljali su se za njim i kvrcnuli ga po glavi! To zvuči tako jednostavno i samo po sebi razumljivo kao kad kuharica u gostionici k "Zlatnoj krvavici" veli za mačku: ,najprije zaklati, zatim speci dok ne bude smeđa, a onda pojesti kao zeca". Eno ga gdje stoji kao babilonski toranj i gleda u dolinu! Kako mi se čini, nimalo mu se ne sviđa naša lijepa rasvjeta zubljama i rasvjetnim plinom!" Veseli mališan imao je pravo. Sve ako je Tokvi Kava dosad i računao s time da će mu njegovi ljudi priteći u pomoć, sad je morao uvidjeti da je to krivi račun. Svi su oni bili nagurani dolje u klancu gdje je jedva bilo mjesta za njih i njihove konje, a jedini put u slobodu zakrčila im je vatra koja je još uvijek visoko plamtjela. Tu su vatru mogli bijelci održavati do jutra pa i dulje. Poglavica je to znao jer je vidio da se dolje nalazi još jedna velika bačva puna petroleja. Pomno je promotrio stijene klanca i opazio doduše ono mjesto kojim se moglo uspeti, da, uspeti bi se mogao jedan čovjek ako gore ne bi bilo neprijatelja. Ali tako velik broj Indijanaca pa još tome na konjima, ni pomisliti! Gore su 110 gorjele vatre i zublje tako da je sve bilo rasvijetljeno kao danju, a kad je prebrojio dobro naoružane bljedokošce, spremne da odbiju svaki pokušaj uspona na stijenu, poglavica se teško zamisli. Razmišljao je i razmišljao, tražeći izlaz, ali izlaza nije bilo. Pomislio je dakako i na to da bi njegovi ratnici mogli na konjima u galopu projuriti kroz vatru, ali je morao uvidjeti da ni to nije nikakvo rješenje. U prvom redu je opazio stražare koji su stajali vani pred vatrom, a s druge strane mogli su svi bljedokošci, što ih je vidio ovdje gore, obasuti puščanom vatrom cio klanac sve do samog plamena, tako da ni jednom jedinom Crvenokošcu ne bi uspjelo da prodre. Dovoljna bi bila samo jedna salva, pa da se cio izlaz zakrči mrtvim tijelima Indijanaca i konja. Bio je sav tako zaokupljen tim razmišljanjem i njegovim poraznim rezultatom, da nije ni pomislio na to da pazi na izraz svoga lica. Zato mu se razočaranje tako jasno ocrtalo na

licu da su Winnetou i Old Shatterhand doduše o tome šutjeli, ali da mali Hobble-Frank nije mogao odoljeti, a da ne dobaci: "Pazi ga, udesio je lice kao da mu je pura ukrala kruh. Neka pokuša što god hoće, ipak ne može -" "Uf, uf", javi se poglavica i to mnogo glasnije nego što je namjeravao. Bilo je upravo kao da se probudio oda sna pa se i sam trgnu zbog svog poklika. Old Shatterhand se okrenu k njemu i upita ga: "No, je li Tokvi Kava promislio o tome da li za nj i njegove Komanče postoji put u slobodu?" "Jesam", odgovori Indijanac. "Takav put postoji." "Ah! A koji je to put?" "To je tvoja pravednost." "Ne pozivaj se na nju! Budem li je poslušao, bit ću prisiljen da vas osudim! Neću ni spomenuti krvoproliće što ste ga namjeravali počiniti. Ali kojom kaznom kažnjava zakon prerije krađu konja?" Poglavica odgovori nakon kratkog oklijevanja: "Smrću, ali vaši konji su vam se opet vratili." "A kojom se kaznom kažnjava krađa oružja?" "Također smrću, ali vi ste opet uzeli svoje puške." "To nimalo ne mijenja tvoju krivnju. Svoj život si proigrao." "Znači da me kanite umoriti?" ljutito prasnu poglavica. 111 "Mi nismo ubojice. Mi ne ubijamo, već kažnjavamo jer ti si htio kaznu i zatražio je." "Uf! Kad sam je ja zatražio?" "Kad si zahtijevao pravednost." Komanč obori glavu, zašutjevši. Znao je da ne bi uzalud zazvao blagost tih čovjekoljubivih zapadnjaka, ali ponos mu je branio da to učini. Malo kasnije upita: "Gdje se nalazi Ik Senanda kojeg si uhvatio?" "Na sigurnom mjestu gdje čeka svoju osudu. Ti znaš da se špijuni vješaju." "Uf! Otkada je Old Shatterhand postao tako okrutan?" "Otkako si od mene zatražio pravednost jer pravednost zahtijeva vašu smrt. Milost ne želiš!" Poglavica i opet klonu. Nije mogao sebe i svoje ljude spasiti ni lukavštinom ni silom. U njemu je kuhao bijes, a svega ga je ispunila divlja i podmukla želja za osvetom. Polako podigne glavu, upitavši nesigurnim glasom dok mu je lice bilo kao od kamena: "Što razumije Old Shatterhand pod milošću?" "Kažnjavanje blažom kaznom ili oprost od čitave kazne." "Zar bi nam oprostili svaku kaznu?" "Ne; to nije moguće." "Ali život bismo zadržali?" "Možda. Winnnetou i ja, mi ne hleptimo za vašim životom, ali neće nam biti lako da druge bijelce nagovorimo da popuste. Ipak se nadamo da ćemo to postići ako ti sa svoje strane ne propustiš da ublažiš njihovu srdžbu." "Što treba da učinimo?" "Da se predate." "Da se predamo?" planu on. "Ti si lud!" "Doveo sam te ovamo da ti dokažem da nas vaš otpor ne bi stajao ni kapljicu krvi, ali da bi vas smjesta upropastio. Taj cilj sam postigao, čim dadem znak, opalit će sve naše

puške. Oduzet će vam skalpove pa će vaše duše biti u vječnim lovnim poljanama osuđene da budu naše sluge i robovi. Ti si tako htio. Dođi!" "Kamo ćeš?" "Dolje. Vidjet ćeš posljedice svog prkosa. Dođi!" On ga uhvati za ruku, pretvarajući se da ga želi povući sa sobom, ali Tokvi Kava se istrgne, uzmakne za korak i upita dok su mu tamne oči planule: 112 "Možeš nas spasiti samo ako se predamo?" "Samo tako." "A hoćemo li ostati na životu?" "Nadam se." "I vratiti se svom plemenu?" "Bude li vam život poklonjen, moći ćete se vratiti. Valjda ne vjeruješ da bi itko htio da Vas ovdje zadrži?" "Ako slobodno odemo, ne bojiš li se naše osvete?" "Pshaw! Tko bi se vas bojao! I ti govoriš o osveti? Ako vam spasimo život, niste li nam onda dužni zahvalnost, a ne osvetu?" "Spasi naš, a onda ćeš vidjeti što ćemo učiniti." "Dobro. Vidiš li da se tamo desno dade uspeti uza stijenu?" "Vidim." "Puteljak je tako uzak" da se dva čovjeka ne mogu usporedo uspinjati. Reci tvojim ratnicima neka se jedan za drugim uspnu onuda, ali bez oružja. Dakako da ćemo ih sve najprije svezati dok ne održimo vijećanje što ćemo s njima. Onda će -" "Svezati?" ljuti to ga prekinu poglavica. "Tako je. Ako ti to nije pravo, neka poginu. Ta i ti si svezan!" "Uf! Old Shatterhand je strašan čovjek. Govori tako blago i mirno, ali volja mu je tvrda kao pećina." "Vrlo dobro što to uviđaš. Vladaj se prema tome! Jesi li dakle sporazuman s time da vežemo tvoje ratnike?" " Poglavica je nekoliko trenutaka oklijevao, a onda se ponosno uspravi i odvrati, gotovo vičući od jada: "Jesam!" "WeW Ali reci im da ćemo svakoga koji ne ostavi sve oružje dolje već sa sobom odnese ma i najmanji nož, smjesta ubiti." Jasno se razabiralo da poglavica dršće od bijesa. Zatim upita: "Ako učinim ono što tražiš od mene, hoće li onda i sin moje kćeri ostati na životu i hoćete li ga pustiti na slobodu?" "Vjerojatno." "Onda mi daj razvezati spone da mogu sići dolje k svojim ratnicima." "Ah, dakle kaniš sam dolje?" "Čuo si što sam rekao." 8 Crni Mustang 113 L "Zašto?" "Nije dovoljno da odavde viknem nekoliko zapovijedi. Ako treba da se oni sami izruče bez oružja, onda im moram reći i razloge zbog kojih treba da to učine." "WelU, odgovori Old Shatterhand, mjereći ga i osmjehujući se. "Možda pri tome spremaš kakvu podlost, ali meni je to svejedno. Dopuštam ti da siđeš dolje, ali počevši od trenutka kad stigneš u klanac, uperit će se u vas cijevi od devet puta deset pušaka. Kad

budem nakon pet minuta pozvao, a ti se kao prvi ne uspneš gore, svaka će od tih pušaka dva puta opaliti. Tako sam rekao i tako će biti. Sad idi!" On mu sam odveže ruke. Winnetou nije ni jednom riječi sudjelovao u razgovoru, ali sada kad je Komanč krenuo da se spusti u klanac, položi mu Winnetou ruku na rame i reče: "Ono što je rekao Old Shatterhand, to je kao zakletva koju ću i ja održati. Ako te on pozove, a ti smjesta ne kreneš, pogodit će te moje tane! To sam ti rekao. Howgh!" Komanč se okrenu, ne odgovorivši ništari počne se spuštati putem koji ga je imao dovesti k njegovima. Kad je stigao dolje i progovorio nekoliko riječi svojim ljudima, podiže se u klancu glasan urlik. To je bio odgovor ratnika na njegovo saopćenje da se moraju predati. Da bi zaštitio poglavicu pred otporom njegovih ratnika, do kojega bi moglo doći, izda Shatterhand gromkim glasom nekoliko kratkih zapovijedi. Odmah svi bijelci koji su se nalazili na protivnoj strani, prije-đoše na njegovu, spremni da prihvate i svezu Komanče koji su se trebali jedan po jedan uspeti gore. Svi bijelci uperiše puške u klanac da na Old Shatterhandovu zapovijed otvore vatru. I oni bijelci koji su stajali kraj ulaza uperiše puške u opkoljene Indijance. I Kinezi su veoma radoznalo očekivali kako će završiti ta pustolovina, ali budući da nisu imali oružja, nisu se ni najhrabriji među njima usudili umiješati u borbu. Droll je također došao s druge strane. Ispruži se kraj svoga bratića Franka, gurnu cijev svoje puške preko ruba klanca i upita: "Bratiću Frank, jesi li čuo sve što se ovdje govorilo?" "Kako možeš tako glupo pitati?" odgovori mališan. "Ta ja sam stajao ovdje i imam zdrave uši. Zašto onda ne bih čuo što se govori?" 114 "Dobro znam da imaš uši, ali i drugi ljudi imaju uši, a ne žele čuti što treba da čuju. Nije li tu bio poglavica Ko-manča?" "Jest." "I s njime su vođeni pregovori?" "Jesu." "Na što je morao pristati?" "Komanči se moraju predati. Oni će se jedan po jedan uspeti ovdje uz stijenu, a mi ćemo ih smjesta vezati čim stignu ovamo iz podzemlja." "To je opet vrlo prevejano od našeg starog Shatterhanda. Kad bi se oni smjeli uspeti kako žele, odmah cijela hrpa, onda bi to za nas moglo postati opasno, ali ako stižu jedan po jedan, ne mogu nam ništa nauditi. Zaista je posve druga stvar kad čovjek stigne u pravo društvo! Otkako smo jučer sreli Old Shatterhanda i Winnetoua, neprekidno ćemo doživljavati nove pustolovine." "Tako? A sa mnom ne doživljuješ ništa? čuj me malo, budi tako ljubezan pa mi iskazi dužno poštovanje, kakvo ima pravo zahtijevati čovjek kao što sam ja! Izvoli to zapamtiti i za ubuduće! Zar sam ti možda zato dopustio da se rodiš kao moj pravi pravcati bratić da mi sad kvariš raspoloženje? Taj čovjek1 tvrdi da uza me ništa ne doživljava!" "No, no, nemoj se uzrujavati!" zamoli ga Droll. "Nisam ja to mislio tako ozbiljno. Nije potrebno da kod svake riječi odmah prasneš kao bomba." "Šuti, staro trabunjalo! Kako se možeš usuditi da me uspoređuješ s bombom!" "Jer eksplodiraš upravo kao bomba!" "Eksplodiram! Kakav je to izraz za takvu važnu ličnost kao što sam ja! Zar ne znaš, zelenišu, da se u mojoj pošto" vanoj prisutnosti moraš uljudno izražavati?" Droll se počeše iza uha i odgovori u neprilici: "Ah, dragi Frank, eto, opet se uzrujavaš. Ali sad pripazi! čini se da Old Shatterhand kani nešto viknuti."

Zadani rok je prošao i Old Shatterhand se upravo u taj čas nagne preko ruba stijene, složi ruke oko usta i doviknu u klanac: "Tokvi Kava, popni se gore!" Poglavica je čuo taj zov pa izda svojim ljudima još posljednju zapovijed i okrenu se od njih da posluša Old 8 115 Shatterhanda. Uspeo se istim onim putem kojim je i sišao. Dok se uspinjao, ugledaše bijelci kako su svi njegovi ljudi položili oružje na hrpu. Činilo se da im je rekao u kojim vremenskim razmacima moraju poći za njim jer su se skupili dalje i tek kad je on stigao na vrh, pođe slijedeći ratnik polako za njim. Ne zna se da li je uzrok tome bilo penjanje ili uzbuđenje zbog otpora njegovih ratnika, ali na poglavici se vidjelo da mu bilo žestoko udara kad je, ukrstivši ruke na leđima, rekao promuklim glasom: "Tokvi Kava je održao riječ; evo, svežite me opet! Ali pripazite da vam ne bismo i mi jednom svezali remenjem ruke! Dođe li do toga, možete biti sigurni da više nećete imati da bilo što tražite pod suncem." Radnici ga svezaše i odvedoše ga malo dalje. Prvi ratnik koji je došao za njim također je svezan, a zatim još leđa m leđa svezan uz narednog. Vežući zarobljenike tako po dvojicu zajedno, bijelci su se dvostruko osiguravali. Tako su prošli i svi ostali Komanči koji su se, jedan za drugim, uspeli na vrh. Kad su naposljetku svi bili svezani, ležalo je više od stotinu međusobno vezanih Indijanaca na zemlji. Tokvi Kava pozove Old Shatterhanda i reče mu: "Teško sam nagovorio svoje ratnike da se pokore. Hoćeš li se sad i ti potruditi da nagovoriš bljedokošce da nam poklone život?" "Ja ću održati čak i više nego što sam ti obećao", odvrati lovac. "Kažem ti da ću uložiti svoj cio utjecaj. Sad kad si bio tako poslušan, čvrsto ti obećaj em da ću vam osigurati život i slobodu." Međutim Komanč prasnu u prodoran smijeh i pogled pun beskrajne mržnje pogodi Old Shatterhanda: "Poslušan?" viknu. "Zar ja vama? Zar je lav poslušan psu ili bivol skunksu? Što misliš, tko si? Gnojni čir koji ću izraziti iz tijela bljedokožne rase i baciti ga u najosamljeniji kut savane da ondje istrune! A što je Winnetou? Najkufcav-niji od svih Apaša, čovjek dostojan najvećeg prezira. Otrov što ću ga s ogavnošću ispljunuti i nogom utoptati u zemlju. Zar si dopustio da ti se u ledu prošle zime smrzne posljednji ostatak mozga pa se usuđuješ ustvrditi da ti je Crni Mustang bio poslušan? Zaklinjem ti se velikim Manitouom i duhovi ma svih naših poglavica za kojima ćemo svi otići u vječne 116 lovne poljane da će doći vrijeme u kojem ćete vi doznati tko ima zapovijedati, a tko slušati!" Old Shatterhand mu na to odgovori jedino mirnim pitanjem: "Kaniš li možda svojim nepromišljenim riječima proigrati život? Još uvijek si naš zarobljenik i nisi slobodan!" "Pshaw!" prezirno se nasmije Komanč. "Tokvi Kava ne dopušta da ga tjeraš u strah. Old Shatterhand je rekao da su naš život i naša sloboda sigurni!" "Ah! Tako se čvrsto pouzdaješ u moju riječ? Znaš li koju mi čast iskazuješ time? Da, sad nas smiješ nekažnjeno vrijeđati jer sam ti dao riječ. Pošto znadeš da Old Shatterhand ne govori neistinu, uvjeren si da sad smiješ biti drzak prema meni. Ovako kao što ti sada činiš, laje pas kome su iščupali zube pa ne može gristi." "A taj pas si ti!" bijesno viknu Komanč. "Pogledaj ovu moju nogu! Udarit ću te njome da ćeš zavijati od boli."

"Možeš se usuditi da mnogo toga rekneš sad kad imaš moje obećanje", opomenu ga Old Shatterhand, smiješeći se mirno, "ali nemoj poći predaleko! Ne budeš li se mogao svladavati, požalit ćeš." "Požaliti? Ta riječ odaje tvoju slabost. Reci što god hoćeš jer ja se smijem tvojoj prijetnji." Sad se lice bijeloga lovca uozbilji, a i glas mu je zvučao teško kad je rekao: "Well, kako god hoćeš! Ja ću doduše održati ono što sam obećao, ali ni jedne jedine riječi više. Već ćeš doznati kako to mislim. Bio sam odlučio da ću biti još blaži nego što bih to morao biti prema svom obećanju, ali tome je sad kraj i moja će se opomena ubrzo ispuniti, a ti ćeš uskoro požaliti!" Umjesto odgovora uvuče Komanč glavu među ramena, a onda se usprkos sponama odbaci naprijed da pljune na Old Shatterhanda. To mu je i uspjelo. Kad je to vidio Winnetou, koji je inače bio uvijek miran i nadmoćan i koga ništa nije moglo izbaciti iz ravnoteže, stegne šaku i ljutito vikne: "šarli, on te je uprljao svojom slinom. Treba li da ga kaznim ja ili ćeš ga ti kazniti?" "Nećeš ga kazniti ti, već ja, ali drukčije nego što misliš", odvrati njegov bijeli prijatelj. "Nije vrijedan da ga dodirne tvoja ruka!" 117 I svi ostali bili su silno ogorčeni zbog nevjerojatne Ko-mančeve drskosti. Sad, kad je bio siguran da će ostati na životu, pustio je maha svom bijesu što ga je tako dugo i s toliko muke suzdržavao. Nekoliko bijelaca koji su tome prisustvovali stadoše glasno zahtijevati brzu kaznu. Dugački plavokosi Kaz okretao je svoju malu glavu s jedne strane na drugu, njegov frnjasti nosić kao da se odjednom dvostruko povećao, njegove inače dobrodušne mišje očice zabli-staše, pa poduzetno navuče sare svojih čizama naviše i glasno reče: "Mister Shatterhand, to je ipak previše! To nipošto ne smijete dopustiti! Spreman sam da mu začepim tu veliku gubicu!" "Čime?" "Remenom koji ću mu oviti oko vrata. Onda ćemo ga podići gore, tamo na ono drvo koje ima nekoliko vrlo lijepih grana, očito izraslih baš u tu svrhu. Neću biti kriv ako ga izda dah. Volio bih da ga je pričuvao za nešto bolje! Tko ne želi slušati mora osjetiti; to je stara dobra poslovica koja je vrijedila i kod Timpeovih baštinika." "Hvala! Ako je rođen za to da bude obješen, onda će već i sam naći prikladnu omču pa mu je ne moramo baš mi oviti oko vrata." "Što?" viknu Hobble-Frank. "Zar da vas on tako vrijeđa i da za to ne dobije plaću? To ne mogu dopustiti, tome se protivi cijelo moje biće kao kad bismo pudla češljali protiv dlake! Smatram svojom dužnošću -" "Ovdje može biti govora samo o mojoj dužnosti, dragi Frank, a ne o tvojoj", prekinu ga Old Shatterhand. "Prepusti dakle meni da sam odgovorim na drskost tog crvenog momka!" "To ne mogu učiniti; to i neću učiniti jer ako vama prepustim vlast i moć vrhovnog javnog tužioca, onda već unaprijed znam da će taj Crvenokožac dobiti najveće poslastice umjesto dobrih batina." "Ne brini, Frank! Ovaj put i ne mislim na to da budem obziran." "Tako? Jeste li se dakle ipak jednom opametili? Doduše kasno, ali ipak! Zar zaista imate ikakvu kaznu za nj?" "Imam." 118 "Onda vas molim za najveću susretljivost i uslugu da mi dopustite da ja u tom koncertu zasviram na prvoj violini! Izvolite dakle dobrostivo zapovjediti, gospodine ravnatelju,

kad treba da se digne zastor! Poštovano općinstvo već topće nogama, a čitava je kuća rasprodana." "Dobro, neka ti se ispuni želja. Kaz i Haz neka takt čvrsto prihvate poglavicu da ne može pomaći glavu, a ti ćeš mu svojim nožem odrezati svu kosu s glave osim jednog tankog uvojka za koji ćemo moći svezati ove lijepe kineske perčine." Rekavši to izvuče Old Shatterhand iz džepa perčine onih dvaju kradijivaca pušaka. "Hura, to je veličanstvena misao! Toliko sam se obradovao i razveselio kao da mi je danas rođendan! Dođite ovamo, gospodo Timpe broj jedan i Timpe broj dva! Pripazite, gospodo, veliko djelo može otpočeti. Zastor se diže. Ja glumim seviljskog brijača bez četkice i sapuna, a Komanč će glumiti oguljenog viteza otimača. Hajde, počnimo!" Veseli mališan bio je sav oduševljen zadaćom što ju je dobio. Bijelci su ga razumjeli, ali činilo se da Crvenokošci ne slute što se ima dogoditi. Samo poglavica je razabrao poglede upravljene na njega, ugledao je nož u ruci HobbleFranka, a vidio je i kineske perčine što ih je ovaj dobio od Old Shatterhanda. Morao je doći do zaključka da ti perčini imaju neke veze s njime, ali nije mogao zamisliti što bijelci namjeravaju. Prestrašio se, a prestrašio se još i više kad su Kaz i Haz klekli desno i lijevo od njega i počeli ga upravo mjeriti jezovito značajnim pogledima. "Što hoćete? Što kanite sa mnom?" upita ih on. Old Shatterhand odgovori umjesto njih: "Dobit ćeš od mene dar jer si prema meni bio tako prijazan i uljudan." "Kakav dar?" "Vi ste došli ovamo da skinete skalpove žutih ljudi, ali ih na žalost niste mogli dobiti, pošto ih Kinezi sami žele zadržati. Budući da i sam možeš misliti koliko sam ti privržen, sigurno ćeš uvidjeti da mi je vrlo žao što se ti kao poglavica moraš odreći takva skalpa. Zato te moje dobro srce želi iznenaditi ne samo s jednim perčinom, već čak s ova dva. Nadam se da ćeš zahvalno primiti od mene taj dar." 119 Tokvi Kava se javi samo sumnjičavim "Uf!". Drugo nije mogao odgovoriti jer nije znao kakva se namjera skriva iza prijaznih Old Shatterhandovih riječi. Ovaj nastavi: "Razumljivo je da perčini spadaju na glavu pa zato mislim da će ti biti drago ako ih dam svezati na tvoju glavu da ih nosiš kao uspomenu na mene." "Uf, uf!" odvrati poglavica, razljutivši se. "Skalpovi se ne vješaju o glavu već o pojas. A to uopće i nisu skalpovi, već samo kose žutokožnih ljudi, bez kože na njima. Ratniku koji bi nosio takvu kosu smijala bi se i rugala djeca i stare žene!" "Ti ćeš ih ipak nositi jer ti ih ja poklanjam, a ja sam navikao na to da se moji darovi poštuju!" "Zadrži ih samo, ja ih neću!" "Ne pitam ja hoćeš li ih ili ne. Oni su određeni za tebe pa ćeš sad dopustiti da ti ih svezu na glavu." "Samo se usudi da to učiniš!" viknu Crvenokožac. "Ne zaboravi da sam ja poglavica!" "Pshaw! Od maločas ti u mojim očima nisi ništa drugo, već obična crvena njuška na koju ću dati objesiti kineske perčine kako bih time ozbiljno opomenuo tvoje ratnike da se nitko više ne usudi uvrijediti Winnetoua i Old Shatter-handa!" Tokvi Kava izbulji oči, stegnu zube i siknu: "Opominjem te! Da se nisi usudio uvrijediti glavu ratnog poglavice ovim smećem žutih pasa!" "Govoriš o tome da se ne usudim i opominješ me? I ja sam tebe maločas opomenuo, ali ti me nisu poslušao. Sad dolaze posljedice: ti ćeš nositi to ,smeće žutih pasa", a ja ću ti to nošenje olakšati koliko god samo mogu. Na tvojoj glavi se ne nalazi samo uvojak skalpa,

već čitava kosa. Za samu jednu glavu bilo bi odviše da nosi i kosu i perčine. Zato ću sad dati da ti odrežu kosu da bi bilo mjesta za kineske perčine." Sad se Tokvi Kava prestrašio na smrt. Oči umalo što mu nisu iskočile iz očnica, a crte lica mu se isceriše kao u divlje zvijeri. Usprkos sponama napol se uspravio pa viknu dok mu je glas upravo drhtao od neizreciva gnjeva: "Kaniš mi odrezati kosu? Moju kosu, ukras moje glave, izraz snage i sjedište orlovih pera koja objavljuju moje do120 stojanštvo i govore o mojoj slavi! Kosu mi kaniš odrezati, kosu?" "Kanim, i to odmah." "Usudi se, samo se usudi, ako zbog toga želiš umrijeti smrću uz tolike boli koju osjeća tisuću ljudi izmučenih na smrt!" "Pshaw! Ta tvoja prijetnja neće me ni na trenutak spriječiti da učinim ono što sam odlučio. Položite ga na zemlju i čvrsto ga pridržite!" Ove posljednje riječi upravio je Old Shatterhand obojici Timpea koji ga odmah poslušaše. Oni povukoše uspravljeni gornji dio Komančeva tijela na zemlju i pridržaše ga. Zasad se nisu morali naprezati jer se Tokvi Kava nije opirao. Ležao je ispružen na zemlji, sklopivši oči i, mrmljajući poluglasno: "Ne, to se neće usuditi; to se ne može usuditi; to ne smije učiniti. Otkako postoje crveni ratnici i bijeli ljudi, još se nikad nije dogodilo da bi nekom poglavici odrezali kosu!" "Sve ako se dosad i nije dogodilo, sad će se dogoditi", ostao je Old Shatterhand kod svoje odluke. "Počni, Frank, završimo!" "Posve pravo", odvrati mališan, položivši perčine na zemlju i pristupivši k poglavici. Nož je držao u ruci. Poglavica začu korake, otvori oči i ugleda Hobble-Franka gdje mu se približuje. Razabrao je da će se ipak dogoditi ono što je smatrao nemogućim, a ta mu spoznaja dade golemu snagu. Premda su mu ruke bile svezane na leđima, on dvostrukim pokretom gornjeg dijela tijela odbaci oba Timpea od sebe. Oni su ga doduše smjesta opet zgrabili i napeli svu snagu da ga pritisnu o zemlju, ali poglavica im je zbog silne uzbu-đenosti koja ga je obuzela, u tom trenutku bio tako nadmoćan snagom da su još dva čovjeka morala kleknuti na njega prije nego što su uspjeli da mu tako čvrsto prihvate glavu da je Hobble-Frank mogao započeti poslom. Marljivo je stao rezati kosu. Tek što je prvi odrezani uvojak digao u ruci, poglavica se presta braniti i tijelo mu se ispruži kao u smrti. Nakon onog prekomjernog napora sad ga je obuzeo osjećaj potpune nemoći pa se prepustio sudbini i nije se više nijednom pomakao. Dopustio je, štaviše, da mu glavu okreću čas desno čas lijevo, već prema tome kako je to Hobble-Frank trebao pa je izgledalo kao da je 121 Ml omamljen. Tako mu je Hobble-Frank malo-pomalo odrezao čitavu njegovu gustu i dugačku kosu, osim jednog rijetkog uvojka. Kad je to bilo obavljeno, podigne Frank oba perčina uvis, viknuvši: "Svakom kruna po zasluzi! Pripazite, gospodo, sad dolazi krunisanje!" I on spretno pričvrsti oba perčina o glavu Crnog Mustanga. Ono što je sad slijedilo ne može se opisati. Bijelci stadoše veselo klicati, dok su Crvenokošci naprotiv urlali i za-vijali, natezali i trzali svoje spone, bacali se uvis i bijesno se valjali amo-tamo, premda su po dvojica bili svezani zajedno. Bijelci su imali pune ruke posla da Indijance, koji su se usprkos svojim sponama bacali ovamo i onamo kao ribe na suhom, pridrže na zemlji. Buka se tek postepeno slegla. Tokvi Kava nije

sudjelovao u toj dreci, već je nepomično ležao. Sad se napol uspravi i reče promuklo, ali nekim neprirodnim mirom: "Osvetili ste se. Sad nas pustite na slobodu." Sad se javi Winnetou koji je dosad šutio: "Najprije moramo vijećati o tome što se ima dogoditi s Komančima. Odvucite ih niz brdo i u klanac gdje su nam sigurniji nego ovdje." Crni Mustang se uspravi, siknuvši: "Ne treba tu nikakva vijećanja. Old Shatterhand nam je obećao život!" "Život!" prezrivo odvrati Winnetou. "Da je poglavicu Apaša zadesilo ono što je zadesilo tebe, on uopće više i ne bi htio živjeti. Ti međutim cviliš da bi produžio svoju sramotu, pa neka ti bude!" "Pseto!" zaurla Komanč. "Ja uopće ne cvilim. Samo zato želim živjeti da bih vam se mogao osvetiti onako kao što se još nikada nije osvetio nijedan crveni ratnik!" "Pshaw! Osveti se dakle! Upravo time što vam poklanjamo život pokazujemo koliko preziremo tvoju srdžbu i kako se malo bojimo tvoje osvete." On se okrenu i uhvati Old Shatterhanda za ruku da zajedno s njime pođe niz obronak. Nije se ni okrenuo da provjeri provode li bijeli radnici njegov nalog da zarobljenike odvuku dolje. Može se lako zamisliti da taj posao nije bio obavljen baš najnježnije, premda su ljudi pazili da ne ozlijede Indi122 jance pošto su znali da Apaš to ne želi. Dolje je vatra na jednoj strani ulaza tako potisnuta da je između nje i stijene ostalo dovoljno prostora da onuda provuku zarobljenike. U klancu su ih par po par položili jedne kraj drugih. Zatim su željeznički radnici htjeli razdijeliti oružje koje je ondje ležalo, ali Old Shatterhand ih spriječi rekavši: "Stoj! Neka još sve ostane kako jest. Ne znate još što ćemo odlučiti o tim stvarima." Radnici ga, iako nevoljko, poslušaše. Zapravo su četiri osobe imale odlučiti o sudbini Ko-manča: Winnetou, Old Shatterhand i oba inženjera iz Rocky--Grounda i Firwood-campa, ali ovaj posljednji se sklonio na sigurno mjesto i nije se pokazivao. Zato preostala trojica sjedoše da se dogovore. Inženjer Swan uze bez oklijevanja riječ: "Samo se po sebi razumije da svi ti banditi moraju umrijeti pa zato predlažem, budući da barut i olovo stoje novaca, a remenje je ovdje besplatno da ih sve lijepo redom povješamo o drveće. Uvjeren sam, gospodo, da ste i vi istog mišljenja." Preko ozbiljnoga Apaševa lica kliznu tihi smiješak. Ipak nije ništa odgovorio jer je bio navikao na to da u takvim prilikama prepusti riječ Old Shatterhandu. Ovaj se također nasmiješi, kimne inženjeru i reče: "Well, ser! Veoma me raduje da ste nas tako pravilno ocijenili. I mi smo dakako potpuno uvjereni o tome da oni moraju umrijeti, budući da svaki čovjek mora jednom umrijeti!" "Hm! Kako to mislite, mister Shatterhand?" "Oni moraju umrijeti, prije ili kasnije, baš zato jer su smrtni ljudi, ali mi nemamo prava da im zadamo smrt." "Kako to?" "Jer smo im nas dvojica, naime "VVinnetou i ja, obećali da nitko neće biti ubijen." "Niste li to obećanje zadali možda malo prenaglo, ser?" "Mislim da nisam! Najbolja i najpravednija kazna je uvijek ona koja zločincu onemogućuje da ponovi svoje djelo. Moramo dakle Komančima oduzeti priliku ili

mogućnost da uskoro opet pomisle na napadaj. To ćemo učiniti tako da oni namjeravani napadaj na vaš logor plate svojim oružjem i konjima." 123 "Egad! To i nije loše; posve jasno! Tko će dobiti te stvari?" "Vi i vaši radnici. Ja to smatram kaznenim i parničkim troškovima koji će kao nagrada za vašu pomoć biti razdijeljeni među vas." "Vrlo dobro! A ljudi iz Firwood-campa?" "Od njih će samo oni dobiti nešto k"oji su nam se na kraju pridružili." "Njih je tako malo da ćemo im rado dati ono što im pripada. Ali zar ne mislite da će Crvenokošci ipak pokušati da nam se osvete?" "Svakako. Ali to će im teško uspjeti. Moraju sramotno otići odavde i to pješice. Na povratku u svoje pašnjake moraju bijedno živjeti jer nemaju oružja; ne mogu loviti, već u najboljem slučaju mogu stavljati stupice; većinom će se hraniti korijenjem, jagodama i divljim voćem; to će ih dugo zadržavati putem. Ovamo, na poprište svog besprimjernog gubitka, sigurno se neće tako brzo vratiti. Ali zato jao, tri puta jao meni i Winnetouu, ako nas ikad zadesi nesreća da im padnemo u šake!" "Zar se ne bojite?" "Bojimo? Ne pada nam ni na um! Kad bi se čovjek na Divljem zapadu bojao svega što ga može zadesiti, ne bi se uopće nikada mogao prestati bojati. Jesmo li se dakle sporazumjeli? Imate li vi, gospodine Swan, još nešto dodati našoj odluci?" "Ne pada mi na um!" nasmije se Swan. "Posve sam zadovoljan. Ali što ćemo učiniti s onim skautom koji čuči kod nas u bunaru?" "Čestito ga izlemajte i pustite ga na slobodu." "Za to ćemo se pobrinuti, ser, zaista temeljito pobrinuti! Moji će se ljudi veseliti plijenu što će ga dobiti. Konji im doduše ne trebaju, ali ako ih željeznicom otpremimo nekoliko stanica na istok, možemo ih prodati za lij epu cijenu." "Pri tome moramo primijetiti da mi, naime moji drugovi i ja, ne tražimo nikakav udio u plijenu, osim dva konja koja ću odabrati za Franka i za Drolla jer njih dvojica imaju slabe konje." "Well! Odaberite najbolje! Mi vam ih rado dajemo jer je samo vaša zasluga bila da smo tako krasno uspjeli pohva124 tati Crvenokošce. "Pretpostavljam da je vijećanje time završeno." "Jest. Ja ću još sad samo poglavici saopćiti rezultat. Čut ćemo strašne izljeve bijesa, ali se nećemo nato obazirati." Old Shatterhand ustane i pođe s Winnetouom i inženjerom onamo gdje je ležao Tokvi Kava. Kraj njega su sjedila oba Timpea, Droll i Frank pazeći na nj. Radoznali Hobble nije počekao da oni progovore, već upita: "Što je sad odlučio gornji dom?" - pri tom pokaza na Winnetoua i Old Shatterhanda, "i donji dom" - ovaj put pokaza na inženjera - "i kakav je zaključak donio?" "Odmah ćeš čuti", kratko odvrati Old Shatterhand. Zatim se obrati Tokvi Kavi i objavi glasno da su ga mogli čuti svi Crvenokošci: "Sinovi Komanča zaslužili su smrt jer su htjeli ubiti i skalpirati ljude iz Firwood-campa, ali mi smo im obećali da ćemo im pokloniti život pa ćemo održati riječ." Sad poglavica odbaci svoju hinjenu ravnodušnost, vik-nuvši: "Uf, uf! Onda nam skinite spone i oslobodite nas da možemo odjahati!" "Tko nema konje ne može jahati", glasio je miran i jednostavan odgovor. "Mi imamo konje!" odvrati poglavica napol samosvjesno a napol nesigurno. "Više ih nemate jer će svi vaši konji i sve vaše oružje pripasti nama."

"Naši konji i oružje?" viknu Crvenokožac. "Kaniš li nas okrasti?" "Šuti!" zagrmi lovac na njega. "Vi ste razbojnici i ubojice, a mi smo vas pobijedili. Usprkos tome nisam htio s vama postupati strogo, ali vi ste nas, premda sam vas opomenuo, opetovano uvrijedili i rugali ste nam se. Nisi mi vjerovao da ćeš zbog toga biti kažnjen pa si me i dalje vrijeđao. Zato si izgubio kosu, a osim toga oduzet ćemo vam sve konje i oružje. Kad svane dan, možete otići. Sa sobom ponesite živote koje sam vam obećao, ali sve ostalo ostavit ćete ovdje. Rekao sam. Howgh!" Poglavica planu na nj bijesno kao divlja mačka: "Kako bi se sad samo smijao da sam ovamo dojahao na svom crnom mustangu! Premda tvoja ruka nije vrijedna da 125 dotakne ma i njegovu slinu, on bi ipak postao tvoje vlasništvo. Ovako se moraš odreći najboljega konja koji postoji od jednog kraja svijeta do drugoga. Smijem ti se." "A ja se još više smijem tebi", odvrati bijeli lovac. "I sam " si jasno rekao što vrijedi tvoj vranac. Konj iz čije se gubice cijedi slina, ne vrijedi ništa. Samo ti mirno zadrži svog čatla." Komanč je htio razljutiti Old Shatterhanda i izazvati njegovu zavist. Ali se dogodilo obratno. Čatlo znači žaba. Kakve li uvrede, njegovog glasovitog mustanga nazvati žabom! On bijesno planu: "Tebi se slina cijedi iz gubice! Tebe je stvorio opaki Manitou i poslao te ovamo da sve uprljaš i pretvoriš u nečist. Misliš li da su tvoj ždrijebac i Winnetouov vranac glasoviti konji? Oni su prema mom mustangu kao što su dva prsta grobnog Indijanca koji živi samo od guštera, prljav-štine i korijenja prema pobjedonosnom koplju komančkog ratnika!" Old Shatterhand ne odgovori već ode, da bi za Franka i Drolla odabrao dva najbolja od zaplijenjenih konja. Zatim su svi ostali konji, a isto tako i indijansko oružje, razdijeljeni kockom da ne bi nitko mogao reći da je zakinut. Dok se to odvijalo, sjedio je HobbleFrank sa svojim bratićem i oba Timpea živo razgovarajući. Budući da su Old Shatterhand i Winnetou nakanili nastaviti put s Timpeima, Hobble--Frank je dakako nadugo i naširoko pripovijedao o velikim djelima što će ih izvesti u korist Kaza i Haza. "Ja sam Heliogabal Morfej Eduard Franke", reče on, "i vi ćete me upoznati. Moj stan tamo na žalu rijeke Elbe zove se "Ljetnikovac medvjeđe salo" jer se u čitavoj Americi nije još ni jedan jedini medvjed udebljao, a da mu ja nisam svojom puškom ispostavio smrtovnicu. Svi su ti medvjedi malo-pomalo pokopani u mom želucu i -" "S kožom i dlakom?" prekinu ga Kaz. "Ne govorite takve besmislice, vi zeleni useljenice. I taj čovjek vjeruje da sam medvjede pojeo s krznom! Mislite li možda da je moj želudac trgovina krznom i skladište krznenih kaputa i ogrlica? Jeste li uopće ikad vidjeli medvjeda?" "Dakako!" "Da, dakako! Naime u početnici i u dječjoj slikovnici. Ali ja sam ih ustrijelio!" "Također u slikovnici?" 126 "Izvolite biti mirni kad govore ljudi čije riječi morate slušati s poštovanjem i diviti im se! Budite prema meni veoma susretljivi i pokorni jer bez moje prijateljske pomoći nećete se nikad domoći svoje baštine. Ali budući da ste moji zemljaci, ja ću se veoma prijateljski i pravom majčinskom strpljivošću pobrinuti za vas." "Ja sam vam na tome neizmjerno zahvalan."

"No, to me raduje. Zauzet ću se dakle za vas i za vašu baštinu, upravo kao da sam vam rođeni brat. Vladajte se prema propisima koji su meni prirođeni pa ćete doprijeti daleko i vratiti se u svoju domovinu kao ugledan čovjek i poštovani Timpe!" Vjerojatno bi i dalje bio nastavio na taj način da Winne-tou nije sad odjednom brzim pokretom podigao svoju srebrnu pušku, uperio je nekamo gore i povukao otponac. Hitac prasnu. Old Shatterhand je još bio zabavljen podjelom plijena. On se brzo okrenu, ugleda Apaša s puškom u ruci pa i on pogleda gore, upitavši: "Zašto si pucao?" "Netko je virio preko ruba stijene", odvrati Winnetou. "Jesi li pogodio?" "Nisam. Glava je iščezla kad sam položio prst na otponac." "Jesi li ga jasno vidio?" "Jesam. Nije bio bijelac." "Dakle Indijanac?" "Winnetou to ne zna tačno. Glava se mogla vidjeti samo dok nisam podigao pušku, a onda je iščezla." "Hm! Gore više nije nitko tko spada k nama. Neka moj crveni brat pođe sa mnom gore. Onaj čovjek koji se nalazio gore neće doduše čekati dok dođemo onamo, ali ipak bi bilo dobro postaviti stražu, jer se odande gore vrlo lako može ustrijeliti svatko tko se ovdje dolje nalazi." Oni se uspeše gore i povedoše sa sobom oba Timpea da ih postave na stražu. Kad su se malo kasnije vratili i kad ih je Frank upitao što su našli, rekoše mu da nisu našli nikoga. Gore je bilo odviše tamno da se traže tragovi, a taj trud bi im i kod danjega svjetla bio uzaludan jer su željezničari sve utoptali pa se trag pojedinca čovjeka, bar u blizini klanca, ne bi mogao odvojiti od ostalih tragova. 127 T Već se bližilo jutro i ubrzo se poče daniti. Nije bilo potrebno da se dugo i bez ikakve svrhe bave Indijancima. Ipak ih nisu htjeli pustiti na slobodu tako blizu logora. Iako su bili bez oružja, bilo ih je mnogo, a budući da stanovnici toga logora nisu bili baš hrabri ljudi, Indijanci su ipak značili opasnost jer bi mogli nahrupiti na logor. Zato je odlučeno da ih odvedu dobar dio puta u preriju i da ih postepeno, uvijek po nekolicinu, puste na slobodu. Ondje je krajina bila otvorena pa si mogao nadaleko gledati i promatrati. Indijanci su morali štaviše pretpostaviti da će ih bijelci potajice pratiti pa je bilo vjerojatno da će ih i sama opreznost spriječiti u tome da se iz osvetoljubivosti vrate u logor. Tako je inženjer Swan otišao u logor da brzojavi u Rocky-Ground neka opet pošalju vlak ovamo, a Winnetou i Old Shatterhand dadoše željezničarima potrebne upute. Odvezali su Indijance jednog od drugoga, oslobodili im noge, ali su se pobrinuli za to da im ruke budu čvrsto svezane na leđima. Zatim je svaki privezan o stremen jednoga konja, a željezničari uzjahaše i krenuše sa svojim zarobljenicima. Old Shatterhand i njegovi drugovi su ih pola sata pratili sve dok nisu izašli iz šume, a onda se vratiše da sačekaju vlak. Sad se naposljetku ponovo pojavio inženjer Leveret. Kad je doznao kako su Komanči kažnjeni, očito nije bio baš oduševljen što su pomilovani, ali se ipak" s time pomirio. Uskoro je stigao vlak i oni uđoše u vagone pri čemu su dakako poveli sa sobom i konje što su ih dobili Frank i Droll. Sad je trebalo kazniti samo još skauta. Hobble-Franku je do toga bilo veoma mnogo stalo pa se, čim je vlak krenuo, obrati Old Shatterhandu:

"Sad imam jednu molbu koju mi nipošto ne smijete odbiti!" "Koju?" "Niste li rekli da će onaj Ik Senanda koji se nazivao Yato Inda, dobiti batina i da ćete ga zatim pustiti na slobodu?" "Jesam." "Čujte, to nipošto nije dovoljna kazna za tako bijednog zločinca. Batina dobiva svaki dječak1, iako nije unuk Crnoga Mustanga. Vjerojatno ste i vi od svog oca dobili batina, premda u ono vrijeme niste namjeravali da Komančima izručite cijelu vojsku Kineza. I ja sam sam često osjetio dobro128 tvorno djelovanje batine, premda mi nikad nije palo na um da se u kakvom logoru zaposlim kao skaut i izdajica. Prema tome, vrlo poštovani gospodine Shatterhande, ako u srcu imate ma i mrvicu smisla za pravdu, morate uvidjeti da su same batine mnogo premalo za takva lupeža. Zato vam iskazujem čast da vam stavim drugi prijedlog." Svi, osim Winnetoua, nasmiješiše se načinu na koji se taj mališan izrazio, a Old Shatterhand ga upita: "Kakav to prijedlog želiš staviti?" "To biste zapravo i sami mogli znati jer imate dovoljno iskustva." "Ipak se kraj sveg svoga iskustva ne mogu domisliti što zapravo misliš." "Nije dovoljno da ga samo izbatinamo. Kaznu batinanja treba pojačati jednom drugom kaznom koja će u zločincu ostaviti trajan dojam. Taj se klipan nalazi u bunaru. Dolijmo u bunar toliko vode da mu dopre do usta i da osjeti barem čestiti smrtni strah, premda od toga neće umrijeti. Bude li tako izdržao nekoliko sati i pošto se skroz naskroz promoči, izvući ćemo ga i latiti se batina, ali nećemo prestati prije nego što se posve osuši. Tako se neće prehladiti pa kasnije neće imati razloga da nam predbaci da nismo nadoknadili ono što je njegov otac propustio. Uostalom, to je zaslužio." On ušuti, a ljudi oko njega prasnuše u takav smijeh da nitko nije mogao razumjeti ni svoje vlastite riječi. Hobble--Frank se razljuti zbog toga i pričeka dok se smijeh stišao. A zatim viknu: "Ne, takvu neuljudnost još nisam doživio! Ako moj ozbiljno mišljeni parbeni postupak izaziva u vas samo smijeh umjesto da djeluje odgojno, onda perem ruke. Recite mi samo jedan jedini razlog zbog koga sam osuđen na to da slušam i podnosim tako pakleni i podrugljivi smijeh. Ne mogu se više družiti s ljudima koji se smiju meni i mojim plemenitim prijedlozima. Howgh!" On se sav gnjevan povuče u kut vagona. Old Shatterhand nije dugo mogao mirno promatrati mališanovu žalost, premda je ona zapravo bila smiješna, pa ga upita: "Zar si se potpuno odrekao svog prijedloga, dragi Frank?" Hobble-Frank ga pogleda upola ljutito, ali istodobno i pomirljivo: 9 Crni Mustang 129 "Ne brinite ništa!" odgovori. "Nikad više neću staviti nikakav prijedlog." "To bi mi bilo žao. Ti znaš da mnogo držim do tvog mišljenja." Hobbleov pogled posta još prijazniji. On uzdahnu kao da mu je težak teret pao sa srca i reče: "To ste mi sigurno kazali samo zbog toga da me smirite. Ispunili ste me izbrisivom srdžbom, mene, koji je vaš najveći prijatelj i zaštitnik! Duboko sam povrijeđen. Zato ću ostati ovdje u ovom kutu pa me odavde neće otplaviti ni Mississippi ni Amazonka. Naobražen čovjek treba da ima i čvrst značaj."

"To je posve tačno! A budući ti ne samo što imaš čvrst značaj, već i veoma dobar značaj, uvjeren sam da nećeš dugo ostati tamo u svom kutu." Obradovavši se zbog te pohvale, mališan se primakne malo bliže i reče mnogo prijaznije nego maločas: "Jeste li zaista uvjereni u to, mister Shatterhand? Bilo bi mi veoma drago kad bi bilo tako. Kažem vam da ne samo da bi bilo vrlo dobro za ostale, već isto tako i za vas ako razaberete i uvidite da sam ja čovjek na svome mjestu." "Ne samo da to sad uviđam, nego ja to već odavno znam." "Tako?" slatkim će glasom mališan, opet se primaknuvši bliže. "Uostalom, možda se ja samo varam, misleći da me vi pravo ne prosuđujete. Zato ću još jednom pokušati da provjerim osjeća li se u vašem vladanju prema meni da ste se popravili!" On se i opet primakne bliže tako da je sad već sjedio svega jedan korak daleko od Old Shatterhanda pa nastavi živo i prijateljski: "Dakle, što će sad biti s mojim prijedlogom? Jeste li spremni da ga odobrite onako kako sam ga ja predložio?" "Jesam, dragi Frank." Sad je Hobble bio potpuno zadovoljan pa se jednim trzajem primaknu tik k Old Shatterhandu i viknu, dok mu je lice sjalo od radosti i zadovoljstva: "Ni jedan medvjed nije tako nespretan, a da ne bi bar jednom učinio nešto pametno! Mogu vam sad ispostaviti svjedodžbu da je moja čast opet potpuno uspostavljena. Ostaje dakle kod onoga što sam predložio?" 130 "Vjerojatno. Dakako da se u prvom redu radi o tome kako će se on vladati prema nama!" "Posve tačno! A pošto znam da nas njegovo vladanje nipošto neće zadovoljiti, zakopajmo sve što razdvaja naše duhove i osjećaje, pa ako ikad neki besramni čovjek posumnja u vaše riječi ili ako im se štaviše nasmije kao što se to maločas meni dogodilo u ovom vagonu, onda se mirno obratite na mene! Ja sam čovjek koji umije pribaviti poštovanje onima koji imaju pravo da se nazovu mojim vjernim prijateljima i drugovima!" Kod tog njegovog smiješnog vladanja bilo je upravo dirljivo promatrati kako su se svi ostali trudili da ostanu ozbiljni što je bilo prijeko potrebno da on opet ne padne u gnjev. To im je srećom uspjelo tako da je preostali dio puta prošao mirno i Hobble-Frank nije više našao povoda da se žali na pogreške i nedostatke čovječanstva općenito i pojedinačno. Lovci su stigli u Rocky-Ground u najboljem raspoloženju i jedina je teškoća bila u tome: kako indijanske konje neozlijeđene izvući iz vagona? Nisu bili navikli na takvu vrst transporta pa je već na polasku trebalo mnogo truda da ih smjeste u vagon. Ljudi koji su ostali u Rocky-Groundu, pomogli su da se izvedu konji, S početka nisu govorili ništa, ali kad su onda konji sretno izašli na tvrdo tlo i kad je inženjer upitao da li se u međuvremenu dogodilo nešto neobično, odvrati jedan od njih, češući se u neprilici po glavi: "WeW Kad me već pitate, ser, onda moram i reći: ukra den je jedan konj." "Koji?" smjesta upita svih šest drugova. Budući da željezničari nisu imali konje, mogao je ukradeni konj pripadati samo jednome od one šestorice lovaca. Veoma bi neugodno bilo da je bio ukraden Winnetouov ili Old Shatterhandov ždrijebao. Trenutak je vladala najveća napetost, a onda željezničar odgovori: "Ukraden je riđan, gospodo." Posve se jasno začu višestruki uzdah olakšanja.

"To je sreća!" oduševljeno viknu Frank. "Bratiću Droll, to je tvoj riđan koji posrće i kome zahvaljuješ svoj išijas. Upravo je divno što je ukraden. Ionako si u zamjenu dobio mnogo boljeg konja!" r 131 T "Samo polako s tim tvojim oduševljenjem, Frank", opomenu ga Old Shatterhand. "Ovdje se manje radi o konju nego o kradljivcu. Slutim tko je to. Da nije konja ukrao možda onaj zarobljeni skaut koga smo spustili u bunar?" "Jest, ser", u neprilici odgovori čovjek kome je bilo upravljeno to pitanje. "Kako je izašao iz bunara? To je mogla skriviti samo vaša neizmjerna nemarnost." "Koju ću ja strogo kazniti!" doda inženjer. "Ta ja sam postavio stražara uz bunar. Gdje je taj čovjek? Nema ga više ondje, a ja ga i inače nigdje ne vidim." "Boji se pa se sakrio. Rekao je da će ostati sakriven dok se ne stiša vaš prvi gnjev, gospodine inženjeru." "Onda može dugo čekati. Kad se vrati, dat ću ga izba-tinati da to zauvijek upamti! Sad je skaut pobjegao, a mi možemo trčati za njim. Nadam se da nije odmakao odviše daleko i da ga još možemo stići. Brzo se spremite i -" "Polako, ser, polako!" prekinu ga Old Shatterhand. "Prevelika naglost ne može ovdje ništa koristiti. Ako me slutnja ne vara, on je sad već toliko odmakao da bi svaki progon bio uzaludan. Mislim da je odavde odjahao u Firwood-camp." "Ravno nama u ruke? Nemoguće! Onda ne bi bio pri svijesti." "Pshaw! Znao je da se Komanči nalaze u opasnosti i odjahao je onamo da ih kradomice opomene ali je srećom došao prekasno. To je sigurno on virio gore s ruba one stijene kad je Winnetou uzalud pucao na njega." "Tako je", potvrdi poglavica Apaša. "Vidio sam ga samo na trenutak. Ja sam doduše brzo podigao pušku, ali on je isto tako brzo povukao glavu." "Moramo se pomiriti s time! Uostalom, vjerujem da ćemo se opet sresti s tim čovjekom. Pustimo ga zasad nek"a cde. Sigurno je opazio da su njegovi Komanči pušteni na slobodu pa će pojahati za njima da im se priključi. Kad bi mi bilo stalo do toga da ga uhvatim, ubrzo bih ga se domogao, ali mi smo i onako odlučili da mu poklonimo slobodu pa neka uživa u njoj i bez batina." "Ali mene ipak boli srce", dobaci Frank, "da ga nismo najprije malo smekšali, a zatim isprašili." "Možda će ti se i kasnije pružiti prilika da ga isprašiš. Utješi dakle svoje rastuženo srce, dragi Frank! Sad bih u prvom redu htio znati kako mu je uspjelo da pobjegne iz bunara i da povrh toga još ukrade i konja. Nadam se da mi to možete reći, čovječe!" željeznički radnik se trgnu od oštrog Old Shatterhando-vog pogleda. "Ja nisam tome kriv, ser, vjerujte", reče. "Clifton je trebao držati stražu uz bunar, ali je dopustio da ga Kinezi nasamare." "Kinezi? Zar su Kinezi bili ovdje?" "Yes, mister Shatterhand. Bila su dvojica, baš dvojica." "Vrlo je vjerojatno da su to bili kradljivci naših pušaka. Jesu li im perčini visili na leđima?" "Perčine nisam uopće vidio, ali zato su imali novaca, lijepe metalne dolare, poludolare i četvrtdolare. S njim su otišli u saloon keeperu1 i naručili što god im je srce pože-ljelo, odnosno što se moglo naručiti." "A vi ste dakako bili tako prijazni i oprezni da se pošteno napijete s njima, zar ne?"

"Ja nisam, ser, ali Clifton jest. Morate, naime, znati da ih je on dobro poznavao jer je radio u Firwood-campu prije nego što ga je inženjer Swan primio ovdje u posao. Najbolje će biti da vam redom ispripov jedim sve što se ovdje dogodilo." "Da, pripovijedajte! Ali recite sve po istini." "Ne mogu pripovijedati drukčije nego onako kako se dogodilo. Bilo je predveče i već se smračilo. Obavili smo svoj posao i odmarali se kad stigoše Kinezi, đavo ih odnio, koji su nas tako nasamarili. Clifton je sjedio kao stražar uz bunar pa je kraj užeta o koje je bio svezan skaut, ovio oko najbližeg drveta, Kinezi ga ugledaše, a budući da su ga dobro poznavali iz Firwood-campa, pođoše b njemu da ga pozdrave. Mi smo ostali pošli za njima jer smo bili radoznali što ta dva Kineza traže kod nas u Rocky-Groundu. Rekli su nam da su zbog premale plaće i lošeg postupka napustili svoja namještenja u Firwoodcampu i traže nova." "I to ste im povjerovali?" upita Old Shatterhand. "Ta oni su bili predradnici! I upravo predradnici da su nezadovoljni? Ta to je bilo sumnjivo!" i Gostioničar. 132 133 "Možda i jest, ali mi se nismo na to obazirali. Od nas ne može nitko zahtijevati da sve tako brzo shvatimo i razumijemo. Clifton im je rekao da će vjerojatno ovdje kod nas dobiti zaposlenje, ali oni nisu htjeli ostati već rekoše da će se s prvm vlakom, koji krene prema istoku, odvesti komad puta onamo." "To rado vjerujem jer su izgubili perčine pa su dakle osramoćeni i moraju krenuti u takav kraj u kojem nema Kineza. Nastavite!" "Ostali su dakle ovdje da pričekaju na vlak koji vozi građevni materijal, a u međuvremenu su otišli u saloon gdje su se s keeperom dogovorili da im priredi dva ležaja, Kako sam već rekao, imali su novaca i nisu škrtarili. Morali smo s njima piti. Razvio se razgovor i mi smo im ispripovjedili da ste bili ovdje i da ste onda otišli da zaštitite Finvood--camp. Pomno su to slušali, ali se činilo da neće da čuju za vas i Winnetoua. To smo razabrali po nekim njihovim primjedbama." "Vjerujem. Oni su nas okrali i zato su bili kažnjeni. Zbog toga su i otišli iz logora. Vidim ja što je na stvari. Čuli su da smo nas dvojica uhvatili skauta pa su došli na pomisao da nam se osvete tako da oslobode zarobljenika." "Zaista je moguće da nisu htjeli nanijeti štetu nama, već vama. Uostalom, možda su to učinili i zbog neke vrsti prijateljstva jer se čini da su u Firwood"campu stajali sa skautom u dobrim odnosima. Ukratko, odnijeli su i Cliftonu punu bocu rakije, a zatim još jednu. Kasnije su ponovo izašli Cliftonu pa je potrajalo prilično dugo prije nego što su se vratili. Nisu više sjeli na svoja mjesta već su, kako smo to tek kasnije zapazili, sjeli tako da smo morali zatvoriti vrata da bismo imali više prostora; sad nismo više mogli gledati onamo gdje su stajali konji. Malo kasnije začusmo napadno rzanje, njisku i toptanje. Mora da su se konji zbog nečega uznemirili pa izađosmo, premda su nas Kinezi htjeli zadržati. Oba crna pastuha bila su odvezana, a riđan je nestao. Vidjeli smo da se nije otrgao. Značilo je da nije sam pobjegao, već da ga je netko odveo. Ali tko? Svi smo mi bili ovdje, osim Cliftona koji je držao stražu kraj bunara. Otišli smo k njemu ne obazirući se na Kineze. Ležao je mrtav pijan i gotovo bez svijesti na zemlji, a kraj njega uže na koje je bio privezan skaut. Ugledali smo 134 i ono remenje kojim su mu bile svezane ruke i noge. Dakako da smo se silno prestrašili i pokušali doznati od Cliftona što se dogodilo, ali nismo mogli ništa iz njega izvući, budući

da je samo nešto nerazumljivo mucao. Da bismo bili posve sigurni i da se uvjerimo o tome što je na stvari, dao sam da me spuste na užetu u bunar pa sam ustanovio ono čega smo se bojali. Skaut je iščezao." "To sam i mislio!" reče Old Shatterhand. "Kad se Clifton potpuno opio, Kinezi su izvukli skauta i oslobodili ga od spona. Zatim su se vratili u saloon i lukavao se pobrinuli za to da vrata budu zatvorena kako bi skaut mogao ukrasti konja. Je li se kraj konja nalazila svjetiljka?" "Jest. Gorio je fenjer." "Onda je dakako mogao vidjeti koji konji su najbolji pa se jednako k"ao i njegov djed, latio naših vranaca, ali pri tom ga nije ništa bolje poslužila sreća nego njegova djeda. Vranci su doduše dopustili da ih odveže, ali su se onda počeli braniti. Podigli su buku, a to ga je natjeralo da požuri da ga ponovo ne uhvatimo. Uzeo je dakle onoga konja koji mu je bio najbliži, a to je bio riđan." "To je tačno, ser, taj je konj stajao najbliže vratima." "Onda je skaut uhvatio upravo najgorega. Ali svakako je dobar jahač i tačno poznaje kraj između Rocky-Grounda i Firwood-campa jer se inače ne bi mogao prihvatiti posla kao skaut. Tako mu je uspjelo da usprkos tami stigne do Birch--Holea, iako je došao prekasno da izvrši ono što je namjeravao. Što su Kinezi rekli kad je on pobjegao?" "Ništa, ili da se bolje izrazim: nismo mogli čuti što su ta dva lupeža međusobno govorila. Ali kad smo se uvjerili da je naš zarobljenik zaista pobjegao i kad smo potražili Kineze, oni su nestali." "Kamo?" upita inženjer. "To nismo mogli vidjeti jer je bila mrka noć." "Do vraga! Ne bismo li možda mogli naći njihove tragove? Moramo pokušati da uhvatimo te ništarije." "Pustite ih da bježe, mister Swan", dobaci mu Old Shatterhand. "Nisu vrijedni truda kojem bismo se morali izvrći da ih pokušamo uhvatiti. Naša zadaća je uspjela iznad svakog očekivanja: spasili smo Firwoodcamp, a da nikome od nas nije taknuta ni vlas. Sve ostalo, a pogotovu ono što su učinila 135 ta dva Kineza tako je nevažno da bi bilo upravo smiješno da tratimo vrijeme, trčeći za njima." "Hm! Mene doduše svrbe prsti da pođem u potjeru za njima, ali uviđam da imate pravo, mister Shatterhand. Neka dakle bježe! Ali ovom Cliftonu ću oprati glavu. Gdje je! Znate li to?" "Ne znam", odgovori željeznički radnik. "Odspavao je nekoliko sati, a kad se probudio, rekosmo mu da je dopustio da ga Kinezi nasamare. Odmah se od prepasti posve otrijeznio. Dakako da ih je stao proklinjati što god je bolje znao i umio, ali time nije vratio ni Kineze ni skauta. Onda se u njemu javio strah. Rekao je da se neće pokazati prije dok se ne stiša vaša prva srdžba, pokupio je svoje stvari i otišao." "Niste mu smjeli dopustiti da ode!" "S kakvim pravom bismo ga mogli zadržati, ser? Zar možda silom? On nije bio zločinac, a mi nismo redari." "Posve tačno!" odobri Old Shatterhand. "Vrlo vjerojatno se neće ni on više pojaviti, a nitko od nas nema razloga da baš čezne za njim. Ako se pak vrati, onda ga ozbiljno ukorite, mister Swan, i to neka je dosta! A sad ćemo otići onamo da najprije pogledamo konje. Zatim ćemo nešto pojesti i dobro se ispavati jer smo cijelu noć bili budni. Sutra ujutro se opraštamo od vas."

"Zar već?" upita inženjer. "Sigurno i sami znate da bi nam bilo vrlo drago da dulje ostanete kod nas." "Uvjereni smo u to. Uvijek ćemo vas sačuvati u dobroj uspomeni, ser, ali sad nema ničega što bi nas ovdje moglo zadržati, a pred nama leže važni zadaci." "To je istina", kimnu Kaz. "Moramo gore u Santa Fe. Čini se da naš bratić, Nahum Samuel Timpe, ta varalica, nije čovjek koji dulje vremena ostaje na istom mjestu. Nečista savjest tjera ga amo-tamo, pa budemo li ututanj tratili vrijeme, moramo biti spremni na to da ga opet neće biti u Santa Feu kad mi stignemo onamo. Ne misliš li i ti tako, bratiću?" "Dakako da mislim", odvrati Kaz. "što prije dođemo do svog novca, to bolje za nas. Srećom su se Old Shatterhand i "VVinnetou zauzeli za našu stvar, a to mi daje više nade u sretan svršetak." 136 5. VARAVO ZLATO Ondje gdje Sierra Moro s izdancima planine Rao Raton čini gotovo pravi kut, ležala su dva Indijanca na obali potoka. Jednom od njih bilo je, sudeći po njegovom izgledu, sigurno više od šezdeset godina. Oko glave je imao ovijenu kožnatu krpu, a upalo lice pokazivalo mu je izraz neobične zagriže-nosti. Kraj njega je ležala puška. Drugi Indijanac nije bio tako star; rijetku, ali dugačku kosu savio je u pundžu, a i njegovo lica na kojemu se odražavala lukavština i podmuk-lost, bilo je upalo. Za široki remen, koji mu je služio umjesto pojasa, bio je zataknut nož. Ta dva Crvenokošca začudo nisu nosila drugo oružje, osim što je onaj stariji imao pušku, a mlađi nož. Izgledali su kao ljudi koji su dulje vremena trpjeli neobičnu oskudicu, možda štaviše glad i žeđ, i pri tome nisu imali prilike da poprave odjeću jer su im odijela bila razde-rana, a mokasini u krpama. Koliko se moglo razabrati trava je bila s obje strane potoka ugažena, a nekoliko je širih tragova pokazivalo da su Crvenokošci tu i tamo potrbuške ležali uz obalu da bi rukama dosegli vodu. Odbačene ljuske divlje tikve odavale su na koji način su Indijanci morali utažiti glad. Ako Indijanac jede divlju tikvu, onako zelenu kakvu je nalazi uz vodu, onda mora da se nalazi u vrlo, vrlo teškom položaju. Starac legne opet potrbuške i pogleda u vodu, tek malo provirivši glavom iznad obale. Neko je vrijeme tako gledao, a onda se opet uspravi i reče: "Uf! Riba ima, ali rukama ih ne možemo uhvatiti, a nemamo ni kukice da napravimo udicu. Želudac me boli; obolio je od one pola tikve što sam je morao pojesti." "A Kita Homaša mogao bi pojesti cijelo bizonsko tele, samo da bi ga imao!" promrmlja drugi Indijanac. "Veliki duh nas je napustio!" škrinu stari. "Tokvi Kava, veliki poglavica Komanča, gladuje! To nitko neće povjerovati!" "A tko je tome kriv? Winnetou i Old Shatterhand kojima to nikad, nikad neću zaboraviti!" Taj starac je, dakle, bio Crni Mustang, a drugi Indijanac onaj izvidnik kojeg su raskrinkali u Firwood-campu. Na po137 glavičinom licu pokaza se upravo đavolski, neopisivo ružan izraz. "Mora nam pasti u šake", reče, "jer znamo kamo je krenuo pa ćemo zakrčiti put tom bijelom čaglju koji se naziva Old Shatterhand i koji je više kriv za našu nesreću nego onaj apaški čagalj Winnetou. Jao njima!" "Jesi li zaista tako siguran u to da ćemo ih uhvatiti?" "Jesam." "Sumnjam u to. Mi smo morali hodati pješice, a oni imaju brze konje."

"Ali naš put nas je vodio ravno preko brda kao napeti laso dok su oni baš zbog konja morali jahati u dugačkim lukovima i zaobilaznim putovima. Crni Mustang poznaje sva brda i doline u ovome kraju; on je tačno proračuna© put kojim moraju doći naši neprijatelji. Stekli smo prednost pred njima pa ako se Ik Senanda vrati i donese što trebamo, morat će nam u ruke pasti Apaš i onih pet bijelih kojota koje čekamo." "Hoće li on sve donijeti sa sobom? Konje, puške, praha i olova, noževe, odjeću i meso?" "Donijet će!" "Kad oni u logoru doznaju što se dogodilo, silno će se razljutiti." "Uf! Zar zaista misliš da će Ik Senanda biti tako glup da to ispripovjedi? Samo da brzo dođe i donese mesa! On zna gdje ovih dana logorujemo; budući da nije stigao jučer, mora doći danas." "Ik Senanda nam je ostavio svoju pušku i svoj nož, jedino oružje što ga imamo za preko stotinu ratnika koji bi htjeli da jedu!" "Smije li se ratnik tužiti da je gladan?" ukori ga poglavica. "Nitko me ne čuje osim tebe, a i ti si gladan. Ja se ne bojim ni jednog crvenog ni bijelog neprijatelja, ni divljeg bizona, ni medvjeda, ali glad je neprijatelj koji se skriva u samom čovjeku. S njim se ne možeš boriti, protiv njega ne pomaže ni lukavština ni hrabrost jer on i najsmionijem ratniku otima život; pa to nitko ne može spriječiti. Zato nije nikakva sramota govoriti o gladi i tužiti se na nju." "Imaš pravo", potvrdi poglavica. "Glad stanuje i u mojem tijelu i razdire mi utrobu. Rekao si da se ne bojiš ni 138 jednog neprijatelja. I ja sam sve do pred kratko vrijeme pobijedio svakog protivnika, ali onda je došao neprijatelj koji me je svladao pa zato sad gladujemo." "Tko je to?" "On stanuje jednako kao i glad, u mom tijelu; to je srdžba prema Old Shatterhandu koju nisam mogao pobijediti." "Uf, uf!" javi se Kita Homaša kao da potvrđuje. Nije dodao više ni riječi, ali u tonu tog usklika ležalo je sve što je htio reći. "Da, upravo ta srdžba bila je neprijatelj koji me je svladao", nastavi poglavica. Budući da je inače bio neizmjerno ponosan, mogla ga je samo glad navesti da se tako optuži. "Da se nisam izrugivao Old Shatterhandu, da sam šutio i čekao na dan Osvete, onda bi nam taj bljedokožac ostavio konje i oružje pa bismo kradomice mogli ostati u blizini Firwood-campa, čekajući neprijatelje. Sad bi se oni već nalazili u našim rukama!" "Rekao si istinu. Ali ovako sjedimo ovdje i gladujemo. Otišli smo iz logora da donesemo mesa, ali nismo ništa ustrijelili ni uhvatili. Našli smo samo jednu tikvu i pojeli je. Ako su oni ostali, postavljajući zamke, imali isto tako malo sreće kao što smo je mi imali, ubrzo će nas uništiti glad. Koliko baruta imaš još?" "Najviše za deset hitaca." "Onda neka Ik Senanda svakako dođe danas jer ćemo inače poginuti od neprijatelja koji živi u nama jer je -" uf!" On prekine misao, izrekavši onaj "uf!" prigušenim glasom. "Što je to?" upita Tokvi Kava. "Pogledaj onamo!" odvrati Kita Homaša, pokazujući uz potok. Na licu mu se odražavala radost. Poglavica pogleda u označenom smjeru pa se i njemu smjesta razvedri lice. "Bizoni", šapnu. "Da, šest bizona! Bik, tri krave i dva teleta."

"Dobit ćemo mesa!" Rekavši to poglavica zgrabi pušku, ali ruka mu je zbog nemoći ili uzbuđenja drhtala. "Dršćeš!" opomene ga Kita Homaša. "Ne budeš li siguran u hitac, izgubit ćemo meso." "Šuti! To je zbog gladi, ali sigurno ću pogoditi." 139 "Bizoni idu niz vodu. Stići će ovamo jer donose vjetar." "Da, zrak dolazi zajedno s njima pa je dovoljno da ostanemo ležati ovdje pod grmom." Obojica se sagnuše i stadoše gotovo grozničavom nape-tošću promatrati bizone koji su im se brzo približavali. Činilo se da se bizoni nalaze na selidbi jer su tek pokadšto sagnuli glavu da otrgnu čuperak trave. Bik je bio golema, stara i vrlo ružna životinja; gotovo više i nije imao dlake. Njegovo tvrdo i žilavo meso jedva da je bilo prikladno za jelo, no ipak je Tokvi Kava morao ustrijeliti baš njega jer da je, ravnajući se prema kakvoći mesa, ustrijelio kravu, osvetijivi i bijesni bik smjesta bi nabio na rogove njega i njegova druga te ih zdrobio pod papcima. Puška je imala doduše dvije cijevi, ali jedna je cijev bila. određena za sačmu. Životinje su dolazile uz obalu potoka, na čelu bik, a krave i telad iza njega. Bile su udaljene još stotinu, zatim još pedeset, a na kraju samo još trideset koraka, a nisu zapažale ništa. Krave su se pouzdavale u svog vodiča, a ovome kao da je već zatajio njuh. Tokvi Kava nanišani. Ruk"a mu nije više drhtala, ali nije ni opalio jer mu je bizon pokazivao prsa. Indijanac i svaki iskusan lovac puca u bizona najradije sa strane i nišani ispod lopatice u srce jer metak ondje probija samo meso. Bizoni su prišli još deset koraka bliže, ali sad jedna od krava osjeti opasnost. Zastane i tako glasno uvuče zrak kroz nozdrve da je to i bik čuo. On se napola okrene prema njoj i tako pokaza poglavici bok i ono mjesto ispod lopatice u koje je trebalo pucati. Hitac smjesta prasnu. Bik se vidljivo tržne čitavim tijelom, ali osta mirno i nepomično stajati dok mu se glava spuštala sve niže i niže. Onda mu čitavim tijelom prođe grčeviti drhtaj i on pade na zemlju. Bio je pogođen ravno u srce. Cim je ispalio hitac, poglavica je najvećom brzinom ponovo napunio pušku. Kad su krave čule prasak, nagnuše u bijeg. Jedna je pobjegla daleko a njezino tele za njom, no drugo je tele zaostalo, a zatim radoznalo prišlo k mrtvom biku. Malo zatim vrati se i majka koju je dovela ljubav i briga pa stane njuškom gurati tele, tjerajući ga, ali je u tom trenutku pogodi drugi poglavičin metak u srce pa i ona nakon nekoliko sekundi pade. 140 Oba Indijanca skočiše na noge, glasno zakliktaše od radosti i potrčaše k svom plijenu. Tele je još nekoliko puta nespretno skočilo, ali oni ga stigoše i oboriše udarcem kundaka. "Uf, uf, uf!" viknu poglavica. "Moj crveni brat vidi da nisam drhtao. Obje kugle pogodile su ravno u srce i sad imamo dovoljno mesa za sve naše ljude!" "Da, kravlje meso je dobro", potvrdi Kita Homaša. "Može se jesti i meso bika kad se nema ništa drugo." "Hoćemo li im odmah izvaditi drob?" "Nećemo jer bi taj posao predugo trajao za dva čovjeka. Dovest ćemo naše ratnike. Ja ću poći, a moj brat neka ostane ovdje." On ode, dobacivši još jedan gladan i pohlepan pogled na tri mrtva bizona, od kojih je sam bik bio težak više od tisuću kilograma. Tko to nije sam vidio, ne može povjerovati koliko golemo brdo mesa predstavlja takav odrastao bizon.

Put ga je vodio niz potok. Hodao je brzo i bez ikakva opreza koji je inače na Divljem zapadu potreban gotovo u svako vrijeme. Mora dakle da je Tokvi Kava bio čvrsto uvjeren da se u blizini ne nalazi nikakav neprijatelj. On je s Kitom Homašom pošao uz dolinu i sad se vraćao dolje u logor koji se nalazio na ulazu u dolinu. Udaljio se bio otprilike dvije engleske milje pa je zato patrajalo prilično dugo dok nije stigao do logorišta. U njemu su ležali Komanči koji su tak"o sramotno morali otići iz Firwood-campa; izgledali su isto tako otrcani i izgladnjeli kao i on. Koliko god ih je bilo ovdje, svačiji se pogled uperio u poglavicu pun iščekivanja. Svi su bili gladni. Opazio je i one suplemenike koji su bili izašli iz logara da vide je li što uhvaćeno u stupicama. Nije ih trebalo ni pitati jesu li imali uspjeha jer je vidio da ništa nisu donijeli sa sobom. Sad svi skočiše na noge i stadoše ga pohlepno ispitivati, potpuno zaboravivši na običajnu indijansku suzdrž-Ijivost: "Je li Tokvi Kava što ustrijelio? Ima li mesa?" "Ima", odgovori on. "Gladi je kraj. Ubio sam bizona i jednu kravu, a k tome i tele." Smjesta se začu stotinu radosnih poklika. U logoru zavlada takvo uzbuđenje da Crvenokošci nisu opazili konjanika koji se s nekoliko tovarnih konja približavao logoru prije 141 nego što umalo nije stigao do njih. Bio je to Ik Senanda, poglavičin unuk koga je Crni Mustang poslao na pašnjake Komanča da donese oružje i druge potrebne stvari. Samo time što je svog unuka poslao u glavni logor Komanča mogao je Tokvi Kava bar donekle prikriti sramotu što ju je doživio i zadržati svoj položaj poglavice. U svom sadanjem stanju nije se nipošto smio pokazati svom plemenu, ali ako opet dođe do konja i oružja, mogao bi uhvatiti Winnetoua i Old Shatterhanda zajedno s njihovim pratiocima što bi mu donijelo veliku slavu. Poduzme li onda brzo još kakav sretni pohod protiv bilo kojih neprijatelja, svejedno jesu li to bijelci ili najbliži Apaši, mogao je onaj strašni poraz pasti u zaborav pa bi se riješio svih svojih briga i bojazni. Sad se dakle radilo o tome hoće li njegov unuk uspješno riješiti zadaću pa se lako dade zamisliti kako je čeznutljivo i napeto dočekao njegov povratak. Opazivši da Ik Senanda vodi za uzde svega nekoliko to-varnih konja, Tokvi Kava problijedi; njegovo crveno lice posta sivo poput pepela. Utihnuli su i radosni poklici ostalih Komanča zbog ubijenih bizona. Kad je Ik Senanda sjahao i pošao prema poglavici, udalji se ovaj malo podalje i sjede kraj nekog grma tako daleko od svojih ljudi da ovi nisu mogli čuti kakvu im je poruku unuk donio. Ik Senanda pođe za njim i šutke sjede kraj njega. Poglavica ga pogleda neobičnim, nekako praznim pogledom, a zatim upita promuklim glasom koji je od razočaranja zvučao grubo: "Gdje su jahaći konji?" "Nisu mi ih dali", glasio je odgovor. "Gdje je deset puta deset pušaka i noževa?" "Dobio sam samo dva puta deset." "Znači da si odao ono što se dogodilo u Firwood-campu." "Ništa nisam odao!" "Ali ratnici nisu poslušali moju zapovijed pa je dakle jasno da su već čuli za našu sramotu!" "Čuli su za nju. Znali su za nju još prije nego što sam došao." "Od koga su saznali? Ako doznam tko je to bio, skinut ću mu skalp sa žive glave!" Poglavica steže šake, a oči mu bljesnuše od srdžbe, 142

"Nećeš dobiti taj skalp", odgovori njegov unuk. "Vatreni konj je jurio stotinu puta brže od nas pa je posvuda raznio tu vijest." "Zar vatreni konj možda dolazi u područje Naiini-Ko-manča?" "Ne dolazi, ali pak prolazi nedaleko od njih i ondje nekoliko puta stoji na mjestima koje bljedokošci nazivaju stanicama. Na jednoj takvoj stanici bilo je nekoliko naših ratnika pa su sve doznali." "Uf! Zao duh je u zemlju crvenih muževa poslao vatrenu vodu i vatrenog konja da ih upropasti. Ubrzo će se od jedne velike vode do druge znati da su mi odrezali kosu pa će tako moje ime ubuduće biti kao dah koji se uzdiže sa strvine koju ni lešinar više neće žderati. Ali ja ću se osvetiti, osvetit ću se svima koji su me učinili takvom strvinom." "Ti si glasovit i ostat ćeš glasovit", tješio ga je unuk. "Uhvatit ćemo Winnetoua i Old Shatterhanda a zatim napasti Apaše. Oni će nam morati dati svoja krzna, oružje i konje, a onda se smijete vratiti na lovne poljane plemena." "Uf! A sad ne smijemo?" "U vijeću staraca mi je rečeno da prije toga morate svoju sramotu oprati kakvim slavnim djelom." "Uf, uf!" Poglavica zakloni rukom oči i neko vrijeme osta tako sjediti. Zatim spusti ruku i reče: "Ja sam bogat. Zašto mi nisi donio ništa drugo, već samo jednu pušku?" "Nisam smio." "Ostao sam bez k"onja, a ipak sam vlasnik brojnih konja. Zar su ti zabranili i to da povedeš za mene jednog konja?" "Jesu." Sad se poglavičin oči uperiše u lice njegova unuka s izrazom silne bojazni i on ga upita, gotovo mucajući od straha; bojao se odgovora što ga je mogao dobiti. "Zar mi ne dopuštaju ni da uzmem svog crnog mustanga, svog pastuha koji za mene više znači od života?" "Ni njega. Rekoše mi da se najdragocjeniji konj plemena ne smije povjeriti tvojoj neopreznosti." Starac skoči na noge. Bijes ga je natjerao da ustane, ali Ik Senanda podigne u znak opomene prst i reče da ga smiri: 143 "Tokvi Kava je velik poglavica. On zna da se ratnik mora obuzdati. Treba li da ljudi, koji ondje sjede i svi gledaju u nas, pomisle da je on zaboravio vladati svojim mislima i osjećajima?" čuvši to, poglavica opet sjede, ali je ipak prošlo još neko vrijeme prije nego što se bar izvana primirio i rekao, odobravajući: "Sin moje kćeri ima pravo. Neću sad misliti na bol koju su mi zadali ali ću se kasnije sjetiti svih onih koji su mi je zadali! Imaš li osim onoga što sam sad od tebe čuo možda još kakvu poruku za me?" "Nemam." "Uf! Toliki stari ratnici nazivali su se mojim prijateljima i ja sam ih zaista smatrao prijateljima. Zar mi nijedan nije ništa poručio po tebi?" "Nijedan." "Onda će svi iskusiti kako se Tokvi Kava odužuje za takvo lažljivo prijateljstvo! Ti si moj unuk i još si mlad, ali si hrabar i isto tako lukav kao i ja. Ako mi želiš nešto reći, onda govori! Kaniš li mi nešto predložiti?" "Ne. Ti si onaj koji ima zapovijedati, a ja te slušam. Sve što kažeš je dobro, a ono što odlučiš, mi ćemo izvršiti." Ik Senanda je to rekao tonom najiskrenije odanosti i pri tome pognuo glavu u znak da se potpuno podlaže svom djedu, ali oštri promatrač bi vjerojatno ipak primijetio lake izdajničke crte koje su mu zaigrale oko ustiju. Taj mladi čovjek nije nikako bio pouzdan, a ako se radilo o tome da za sebe izbije nekakvu korist, onda mu do njegova

djeda nije bilo ništa više stalo nego do bilo koga drugoga. Naprotiv, Crni Mustang ga je, i ne uzimajući u obzir njihovo blizo srodstvo, smatrao svojim najboljim prijateljem i nije nimalo sumnjao u njega. I sad ga pogleda s najvećim povjerenjem i reče: "Znam da bi za me žrtvovao život i da si se kod našeg plemena zauzeo za mene. Nisi ti kriv da ništa nisi mogao postići. Dođi, vratimo se opet k ostalima koji treba da doznaju što je zaključilo pleme." Nije ni slutio da je Ik Senanda u vijeću staraca podmuklo nastupio protiv njega jer je najveća mladićeva želja bila da sam postane poglavica Naiinija. Vratiše se k svojim ljudima koji su doduše već po vladanju Crnog Mustanga i njegovog unuka pogodili kakva je 144 vijest stigla. Kad im je on sad saopćio što se dogodilo, svi ostadoše veoma potišteni. Sad su svoj težak položaj, a isto-dobno i glad, osjetili mnogo jasnije nego prije pa im je dobro došla poglavičina zapovijed da pođu uz potok onamo gdje je ležao plijen što ga je on ubio. Prije nego što su krenuli razdijelio je Crni Mustang najboljim strijelcima ono nekoliko pušaka što ih je Ik Senanda donio sa sobom. Budući da je poglavičin unuk donio i dvadesetak noževa, bizoni su ubrzo oguljeni i razrezani pa je čas zatim gorjelo već nekoliko vatri na kojima je svatko pekao svoj komad mesa. Preostalo meso je podijeljeno i Komanči smjesta krenuše da postave stupicu Old Shatterhandu i njegovim pratiocima. Najprije su svi pošli niz potok do logorišta, a zatim kraj izdanka Sierre Moro prema jugu. Popodne istoga dana stigoše na travom obraslu ravnicu i ovdje naiđoše na neki trag. Mora da je ovuda prošlo preko dvadeset konjanika i to samih bijelaca jer su svi njihovi konji bili potkovani. Bijelci su kretali istim smjerom kao i Crvenokošci. Po tragu se moglo razabrati da je ta četica pro jahala ovuda otprilike prije jedan sat. Čim su naišli na trag, Komanči dakako smjesta pomisliše da im se ovdje pruža prilika da se domognu konja i oružja pa vrlo revno stadoše progoniti konjanike. Trag, koji je najprije dulje vremena vodio kraj brijega, kasnije mu se približi, a predveče zađe među bregove. Opa zivši to Tokvi Kava reče svom unuku: "Ti bljedokošci nisu neiskusni ljudi jer su, čim se počelo mračiti krenuli u brdo da ne bi morali prenoćiti na otvorenoj ravnici gdje bi se njihove vatre nadaleko vidjele. Vjerojatno nam dakle neće biti lako da ih zaskočimo, pogotovu što imamo tako malo oružja." "Pshaw! Mi ih brojem tri puta premašujemo, a što ne možemo postići silom, postići ćemo lukavštinom." "Lukavština je uvijek vrednija od sile, a za nas je pogotovu sad vrednija. Prije nego što odlučimo što ćemo učiniti, moramo se prišuljati logoru tih bljedokožaca." Bregovi su bili obrasli šumom iz koje se brojno grmlje spuštalo u ravnicu. Čim su Komanči stigli među to grmlje, potražiše mjesto prikladno za logorovanje, a odmah zatim pođoše poglavica i Ik Senanda da potraže bijelce. Sumrak 10 Crni Mustang 145 se spuštao pa su zbog toga smatrali da neće morati ići daleko. I zaista, jedva da su se četvrt sata šuljali kad osjetiše vonj dima. "Blizu smo im", šapne starac unuku. "Ali sad moramo počekati dok se posve ne smrači." Kad se spustila noć, oni se stadoše šuljati dalje. Uskoro začuše žubor potočića, a onda između stabala zasvijetli od-sjev vatre oko koje su se bijelci okupili u krugu. U blizini se

nalazilo jedno travom obraslo mjesto na kojem su pasli konji. Konje su čuvala dva čovjeka, držeći puške na gotovs. To je bio siguran znak da Komanči nemaju posla s nikakvim novajlijama ni neopreznim ljudima. Uvježbanim Indijancima nije nipošto bilo teško da priđu posve u blizinu bijelaca jer su im krupna stabla pružala dobar zaklon. Oba izvidnika prišuljaše se bijelcima tako blizu koliko god su to mogli s obzirom na svoju sigurnost. Onda su sakriveni iza drveta, ne samo mogli iz blizine jasno vidjeti bijelce, već su mogli čuti i sve što se govorilo. Činilo se da je vođa bljedokožaca neki stari od sunca preplanuli čovjek sniježnobijele kose i dugačke sijede brade. Bio je to napadan lik oštrih crta lica i sigurno je sretno svladao već mnogu pustolovinu. Njegove oštre oči su usprkos starosti pokazivale mladenačku živahnost, a kad bi govorio, " činio bi to tako određeno i promišljeno kao da je oduvijek navikao na zapovijedanje. Kako su oba Crvenokošca čula, njegovi su ga drugovi začudo nazivali "Veličanstvo". Njegovi pratioci bili su gotovo bez iznimke ljudi koji su očito imali već dovoljno iskustva na Divljem zapadu. Najmlađi među njima, neki uskogrudi, veoma visoki mladić lpvrčave plave kose neprekidno je pripovijedao vedro i veselo. Zvali su ga Hum. Upravo u času kad su se indijanski izviđači smjestili iza drveća odakle su kanili prisluškivati, začuše kako govori: "Čini se da se ovdje osjećate veoma sigurni, Veličanstvo, jer niste postavili straže. Mislim da ovdje negdje teče granica područja plemena Komanča. Želite li da vas ti časni džentlmeni liše prijestolja i života?" "Moje prijestolje je evo ovo mjesto na kojem sjedim pa bih volio da vidim Crvenokošca kome bi uspjelo da ga izvuče ispod mene! Povrh toga nalazim se u društvu tridese146 torice podanika od kojih je svaki junak" i vitez. Ali što se tiče jKomanča, to imate pravo, dragi Hum. Htio sam vam dati samo vremena da u miru pojedete, ali onda ćemo, kao i obično, postaviti stražu: sedam sati spavanja i svakog sata izmjena straže, znači četiri stražara. To je dovoljno ako ne budu stajali na jednom mjestu, već neprekidno obilazili svoj četvrt kruga. Tako ćemo raditi i ubuduće, sve dok se ne nađemo u San Juan Mountains." "Gdje ćemo postati milijunaši!" doda Hum veselo se nasmijavši. "Uvjeren sam da ćemo to zaista postati, unatoč vašoj poruzi." "Budući da se rasplinulo nasljedstvo iza mog bogatog strica, nemam baš ništa protiv toga što mi dopuštate da postanem baštinikom još bogatije države Colorado." "Well! Ali pošto ste opet spomenuli tu stvar, recite mi 0 čemu se to zapravo radi kod tog vašeg strica? Je li vas razbaštinio? Budući da ste tako valjan mladić, to mu nitko ne bi smio oprostiti ni preko groba." "Nije me razbaštinio, ali ipak me je zakinuo za baštinu. Ljudi su ga smatrali bogatim jer se tako prikazivao. Naprotiv, moj otac, premda je bio valjan trgovac ipak nije uspio ništa steći, a odmah ćete čuti i zašto. Kad je umro, nije mi osim dugova ostavio ni jednog centa u gotovom. Moj stric nije imao djece pa sam ga zamolio da mi pomogne da se osovim na vlastite noge, no on me je stao tješiti da sam ja njegov jedini baštinik. Još nekoliko godina sam se mučio i kinjio dok nije i on umro. Osim potpuno prazne blagajne, ostavio mi je samo svoje trgovačke knjige. Žabo sam nos u njih 1 dobio hunjavicu, i još kakvu! Moj dragi stric bio je, naime, tako lukav da je mog dobrodušnog oca naveo na to da radi za nj, ali mu sve te godine nije isplatio ni jednog dolara. Moj stric je bio uvjeren da je njegov novac posve siguran kod brata, ali kad je onda tik prije smrti doznao da mu je brat propao, nije ga htio preda mnom osramotiti, otkrivajući mi njegovu pokvarenost. Tako nisam mogao naslijediti ništa iza strica, a

izgubio sam i onaj novac što bih ga bio naslijedio da je moj otac imao manje povjerenja u strica." "Lijep je to stric, zaista! Dakle je potratio sav taj novac? Kako se zvao?" 10 147 "Ne marim za to. Ne znam kako se zvao." "Što? Ne znate kako se zvao? Pa to je istodobno i vaše ime." "Tako je!" "No eto! Sigurno niste zaboravili svoje vlastito ime! Mi vas zovemo Dugački Hum. Niste nam rekli što znači Hum, a zatajili ste nam i vaše obiteljsko ime. Zašto? "Zašto? Zato! Upravo zato jer je to bilo ime mog dragog strica pa ne želim da me bilo šta na nj podsjeća." "Hm! Ako ste tako jako neprijateljski raspoloženi prema V stricu, onda vam mi tu zaista ne možemo ništa pomoći, ali v V što se tiče vaše baštine koja je pala u vodu, možete se utješiti X jer ćete prijeko u planinama San Juan u Coloradu dobiti više A. nego stostruku odštetu za nju." i K yje nađemo li baš stostruku odštetu, nešto ćemo ipak naći, Veličanstvo, jer vi niste čovjek koji bi poštene ljude vukao za nos tako visoko gore u Rocky Mountains." "Ne, zaista nisam takav čovjek. U glavi nosim tačan plan rudnika: on će nas učiniti bogatim, iako ne baš onako bogatim kao što bismo to bili kad bi nas pratila sreća da ovdje na Sierra Moru otkrijemo veličanstvenu Bonancu of Hoaka." "Već sam često slušao o tome. Neobično ime! Bonanca je španjolski, of je engleski, a Hoaka kao da je indijanski. Nije li tako?" "Jest." "Što znači ta riječ?" "Ne mogu reći jer još nisam nikada našao čovjeka pa ni Indijanca koji bi to mogao rastumačiti. Ali ta bonanca je nepobitna stvarnost pa su je tražile već stotine gambuzina.1 Nekoliko od njih se već toliko približilo bonanci da su pronašli velike grude zlata, ali ni jednom još nije uspjelo da pronađe ono glavno mjesto gdje leže cijele hrpe takvih gruda. Upravo sada se nalazimo u tom području pa kad sutra krenemo dalje, naići ćemo na mjesta gdje su te grude zlata nađene. Moguće je čak i to da baš ovog časa logorujemo u blizini te glasovite bonance. Zamislite samo kad bismo je kakvim sretnim slučajem pronašli!" Te su riječi oduševile sve prisutne pa stadoše živo razgovarati, a Hum dobaci: i Kopač zlata. 148 "Prije nego što zaspim, mislit ću na bonancu. Možda ću onda sanjati o njoj pa ću vam ujutro pokazati put. Što mislite o tome, gospodo?" "To bi bio divan san!" odgovori Veličanstvo. "Uostalom, nije li upravo neshvatljivo da postoje ljudi koji poznaju tu bonancu, a ipak1 je ne koriste?" "Tko je to? Zar zaista postoje takvi ljudi? Je li to istina?" začu se sa svih strana. "Da, istina je; ima Indijanaca koji poznaju to mjesto, ali ga oni od mržnje prema bijelcima čuvaju kao tajnu. Samo kad nekad žele nešto kupiti od bljedokožaca i moraju platiti, odlaze onamo da skupe šaku malih nugeta, a u one velike komade ne diraju. Bijelci su se upravo u tim krajevima namjerili na takve silno glupe i zadrte ljude. Tek nedavno sam u Albuquerqueu razgovarao s nekim svećenikom koji je u Estrechu de cuarzu sreo jednog Indijanca. Ovaj je bio gladan pa mu je svećenik dao kruha i mesa. Nato je Crveno-kožac izvadio kožnatu vrećicu iz džepa i dao mu komadić čistog

prirodnog zlata, dakle nuget, težak najmanje pedeset grama. Vrećica mu je bila puna samih takvih nugeta; cio mali imutak. Što kažete na to?" "Zar ga svećenik nije ništa pitao?" javi se jedan od prisutnih. "Dakako da ga je pitao, ali razumljivo je da nije dobio nikakav odgovor. Indijanac je samo kratko rekao: ,Donio sam ga iz Bonance of Hoaka, ostajte mi zdravo!" Svećenik je dopustio da mu Indijanac tim riječima začepi usta. Uostalom, ovaj je odmah otišao." "Svećenik" ga je morao zadržati i prisiliti ga da prizna gdje leži bonanca." "Svećenik? To nije smio učiniti jer bi se to protivilo i zakonu i njegovoj vjeri!" "Što me se tiču i zakoni i vjera! Da ja naiđem na takvog Crvenokošca, probo bih ga ako mi ne prizna. Ali gdje leži taj Estrecho de cuarzo? Znate li to možda vi, Veličanstvo? I kako se to kaže engleski?" "To su španjolske riječi i znače ,kremeni tjesnac". Znam gdje se nalazi jer ću vam iskreno priznati da sam i ja jedan od onih koji su uzalud tražili Bonancu of Hoaka. Bio sam čak i u Estrechu, ali nisam ništa našao premda bih se mogao 149 zakleti da sam bio posve u blizini nalazišta. Pripazite samo na to ime! Kremen! Upravo u kremenu nalazi se zlato. I tjesnac! Ta riječ posve jasno kazuje k"ako je nastala bonanca! Kroz taj tjesnac je nekada tekla voda koja je iz kremena isprala zlatno zrnje i grude pa sve to naplavila u jednu jamu. Ovdje sad leži zlato u vrijednosti od mnogo, mnogo milijuna pa je dosta da čovjek ispruži ruku pa da ga izvadi, samo ako zna gdje se ta jama nalazi. To je pomisao od koje bi čovjek upravo mogao poludjeti! Ako vas to zanima, sutra vam mogu pokazati taj Estrecho de cuarzo jer nas put vodi kraj njega." I te su riječi izazvale uzbuđenje koje se nikako nije moglo smiriti. Vođa ga je uspio prekinuti tek kad je rekao zapovjedničkim glasom: "Ostavite to sada, senores! Zaboravili ste da moramo postaviti četiri stražara jer mi ne pada na um da u Komanče imam više povjerenja nego što vidim vlastitim očima. Vi govorite tako glasno da se to čuje na milje daleko! Ne budete li mirni i tihi, nećete sutra vidjeti Estrecho!" "Well, imat ćete svoj mir, Veličanstvo", odvrati Hum svojim vedrim glasom. "Zavežite, dakle, džentlmeni i seiiori. Čuli ste da želim spavati i sanjati o bonanci! Tko me bude smetao u spavanju, neće sutra dobiti svoju grudu zlata. Dakle, laku noć, Veličanstvo, laku noć!" On se ispruži na zemlji, položi glavu na sedlo koje mu je služilo umjesto jastuka, stavi nabijenu pušku nadohvat ruke i sklopi oči. "Dođi!" šapnu Crni Mustang svom unuku. Oni se oprezno odšuljaše. Bilo je krajnje vrijeme da su to učinili jer su se ona četiri stražara udaljila od vatre, a jedan od njih je jedva pola minuta kasnije prošao upravo kraj onog mjesta na kojem su oni ležali. Da su se još nalazili ondje, morao bi ih svakako vidjeti. Kad su se dovoljno udaljili od logorišta bijelaca, Crni Mustang zastane, upitavši svog pratioca: "Jesi li sve razumio?" "Sve", odgovori ovaj. "Ja nisam razumio svaku riječ, ali tačno znam smisao onoga što su govorili. Sutra ćemo dobiti skalpove, oružje i konje tih bljedokožaca, a k tome još i sve ono što imaju sa sobom. Howgh!" 150

To je rekao tako odlučno kao da je posve siguran u svoju stvar. Ik Senanda je naprotiv bio manje uvjeren u to pa ga opomene: "Sigurno si vidio i čuo da ti bljedokošci nisu greenhorni1 koji se lako daju nadmudriti!" "Ja ću ih ipak nadmudriti." "Smatram da bi bilo bolje da ih još danas napadnemo." "Govoriš kao mladi ratnik, a ja k"ao mudrac koji je naučio da sve tačno odvagne. Četiri stražara neprekidno obilaze logor pa bi primijetili da dolazimo. Osim toga, svi ti ljudi spavaju s puškama u rukama. Čim bi jedan od stražara zovnuo, oni bi smjesta skočili na noge spremni na borbu i mnoge od nas ustrijelili. Ja naprotiv želim štedjeti naše ratnike da ne bih čuo još daljnje prigovore kad se vratim k svom plemenu. Ovdje ne smije poteći krv ni jednog jedinog Komanča." "Zaista bih veoma volio doznati kako to kaniš izvesti." "Čuo si da govore o bonanci!" "Jesam." "Ja ne poznajem tu bonancu pa još nikad nisam čuo njezino ime, ali znam gdje se nalazi naša šapo-gaska2." "Uf!" trgnu se Ik Senanda. "Što misliš pod tim skrovi-štem?" "Zar ne slutiš? Ti ga isto tako dobro poznaješ kao i ja. Ako odmah kreneš onamo, možeš već sutra ujutro biti kod Estrecha de cuarza. Ja ću s našim ratnicima hodati cijelu noć da u isto vrijeme stignemo onamo." "Kaniš li dakle biti ondje kad stignu bljedokošci?" "Još mnogo prije, ujutro ili prije podne dok oni mogu doći tek predvečer. Pripazi sad što ću ti reći! Ti ćeš iz naše šapo-gaske izvaditi toliko nugeta koliko je potrebno, otići ćeš u Estrecho, predati nama konja i pustiti da te ondje pronađu bljedokošci. Oni treba da opaze zlato pa će pitati gdje se nalazi bonanca. Dugo ćeš se opirati, ali ćeš ih na kraju odvesti u Estrecho gdje ćemo ih mi tako opkoliti da se neće moći braniti ni pobjeći." "Uf", reče Ik Senanda, jedva obuzdavajući smiješak. "To si naučio od Old Shatterhanda!" 1 Zeleniš, novajlija na Divljem zapadu. 2 Skrovište zlata. 151 "Pametan ratnik može učiti i od svog najvećeg neprijatelja. Pripremit ćemo mnogo drva za vatru i čim bljedokošci udu u Estrecho, zabrtvit ćemo drvetom ulaz i zapaliti ga. Onda će oni biti isto tako uhvaćeni kao i mi u Birch-Holeu pa će nam se morati predati." Ik Senanda ne reče ništa. Razmišljao je. "Smatraš li taj plan lošim?" upita njegov djed. "Ne smatram, ali u njemu ima nešto što mi se ne sviđa." "Što to?" "Bijelci će me ubiti." "Misliš li da ću ja sina svoje kćeri izvrći opasnosti koja će ga stajati života?" "Mislim da ti to doduše nećeš učiniti namjerno, ali da će ipak doći do toga. Čim ti ljudi opaze da su nadmudreni, oni će me dakako odmah smatrati izdajicom i osvetiti se na meni." "Neće se moći osvetiti jer ćeš im pobjeći prije nego što oni uopće opaze da su zarobljeni." "Kako im mogu umaći ako sam svezan?" "Misliš da će te vezati?"

"Mislim. Moram se naoko dati prisiliti da im odam gdje se nalazi bonanca. Oni će dakle morati pretpostaviti da to ne činim dobrovoljno pa će me svezati da ne pobjegnem." "Ne vjerujem da će te svezati. Ti ideš pješice, a oni imaju konje. Bit će uvjereni da bi te za nekoliko koraka mogli stići ako pokušaš bježati pa te neće svezati. Čim zađu u Estrecho, moraš paziti na ulaz i smjesta dotrčati k nama čim opaziš da smo se pojavili noseći drvo." činilo se da se Ik Senanda samo upola smirio. Crni Mustang se trudio da rasprši njegove bojazni pa mu je to naposljetku i uspjelo, pogotovu kad je rekao: "Sve da ti i ne uspije da pobjegneš, ja ću s njima pregovarati onako kao što je Old Shatterhand u Birch-Holeu pregovarao sa mnom pa će prvi uvjet da ih poštedim, biti upravo to da te puste na slobodu." "Da ih poštediš? A ja sam mislio da ih kaniš poubijati!" "To ću i učiniti, ali takvim neprijateljima smijem obećati milost, a da nije prijeko potrebno da održim riječ. Jesu li bljedokošci bili ikada prema nama iskreni i pošteni?" o "Nisu." "Jesi li dakle sporazuman?" 152 "Jesam. Učinit ću to što tražiš od mene jer ne možeš iznevjeriti sina tvoje kćeri, a ratnici Komanča stavit će moju hrabrost jer sam stavio na kocku slobodu i život da ti te bijele ljude predam u ruke." "Onda dođi!" Oni se vratiše onamo gdje su ih čekali Komanči. Crni Mustang im s nekoliko riječi saopći ono što su vidjeli i zaključili. Crvenokošci se nisu smjeli odmoriti i spavati već ih je naprotiv čekao naporan noćni marš, no ipak su pogla-vičine riječi dočekali radosno, iako nisu glasno klicali. Tu im se pružila prilika da osvoje konje, oružje i trideset skalpova. Već nakon nekoliko minuta krenuše prema Estrechu de cu-arzu dok je Ik Senanda odjahao u šapo-gasku svoga djeda. Put je zato bio težak jer su morali hodati noću i prolaziti kroz krajeve u kojima su nailazili na velike teškoće. Nisu, naime, smjeli poći boljim i udobnijim putem, budući da će se onuda kretati bljedokošci, a oni bi mogli otkriti tragove Komanča. Hodali su bez odmora cijelu noć preko brda, kroz neudobne doline i klance. Kad je svanulo, zaustaviše se da se malo odmore i da pojedu koji komad hladnog pečenog bizonovog mesa. Zatim nastaviše put i to tako žustro da su nešto 0K0 sredine prijepodneva stigli u blizinu Estrecha. Predio u kojem se pružao taj klanac bio je veoma prikladan za njihove svrhe. Ovdje se od zapada prema istoku pružao uzak planinski lanac, gusto obrastao šumom. Tik ispred završetka lanca protezao se od sjevera na jug duboki usjek. Mora da ga je probila voda, koja je proticala tisućljećima, a možda je nastao i uslijed vulkanske erupcije. Već spomenuti uski planinski lanac činio je jezik kop se pružao u ravnicu, a krajnji vrh toga jezik"a bio je odrezan. Kako smo spomenuli, taj je jezik bio obrastao gustom šumom, ali njegov odrezani vrh bio je, također iz posve prirodnih razloga, potpuno gol. Sastojao se od tvrdoga kremena u čiju masu je vodio usjek, mjestimice širok jedva deset koraka; taj je odjednom naglo zakretao i već nakon svega nekoliko metara završavao pred okomitom stijenom. I obje stranice toga usjeka uzdizale su se tako glatko i strmo da nije bilo ni jednog jedinog mjesta na kojem bi se čovjek mogao uspeti gore. Bilo je kao da se priroda ovdje poslužila 153

golemom pilom za piljenje kamena, kako ljudskoj nozi ne bi pružila baš ni najmanje uporište. Tu nije bilo ni drveta, ni grma, i uopće nijedne biljke koja bi našla mjesta ili hrane za korijenje. Taj usjek bio je onaj Estrecho de cuarzo za koji je čovjek s nadimkom "Veličanstvo" mislio da ga je nekoć stvorio neki vodopad. Cim su stigli onamo, povukoše se Komanči u šumu. Ulazu u Estrecho se nisu približili da ne ostave tragove. Samo njihov poglavica prišuljao se do usjeka da se uvjeri kako se ovdje nalazi posve sam. Kad se vratio k svojim ljudima zadovoljan uspjehom svoga istraživanja, našao ih je marljivo zaposlene skupljanjem suhog drva kojim su kasnije kanili hraniti vatru. Vezali su ga u velike svežnjeve da ih uzmognu lako prenijeti. Nedugo zatim ugledaše Ik Senandu kako jaše preko ravnice. Nije mogao tačno znati gdje se oni nalaze pa su zato pošli po njega. Predao im je svog konja k"oji umalo nije pao od umora, a bijelci ga nisu smjeli ugledati. Zatim Ik Senanda pokaza Crnom Mustangu nugete što ih je donio sa sobom. Ovaj ga potanko uputi kako se ima vladati, a Ik Senanda ode da zaigra svoju prilično opasnu ulogu. Bijelci nisu slutili kakva ih velika opasnost očekuje u Estrechu. Budući da nije bilo razloga da kreću već ranom zorom, ostali su spavati do kasno ujutro, a zatim krenuše iz svog logorišta. Pri tome nisu otkrili tragove onih dvaju neprijatelja koji su im se prišuljali i prisluškivali ih. Jahali su sve do podne, a onda su se, pošto je postalo veoma vruće, zaustavili na jedan sat da se odmore i oni i njihovi konji. Zatim nastaviše put dok nisu prišli Estrechu možda na tri engleske milje. Put ih je vodio u neku kotlinu iz koje se dizalo jedno osamljeno drvo. Njihov vođa, koji je sa svojim ljubimcem Humom jahao na čelu, pokaza onamo i reče: "Vidite li ono drvo tamo dolje? Poznajem ga; to je putokaz po kojem znam da ćemo, budemo li i dalje tako polako jahali, za jedan sat stići u Estrecho." Upozoreni tim riječima, svi jahači pogledaše prema dr-vetu, a jedan od njih, koji je imao vrlo oštre oči, dobaci: "Ja osim drveta vidim još nešto, Veličanstvo. Ako se ne varam, ispod njega leži neka životinja. Uostalom, možda je to čovjek." 154 "Hm! Jedan osamljeni čovjek ovdje, u tom zabačenom i opasnom kraju? Da to nije kakav gambuzino koji je čuo za bonancu i traži zlato? Moramo ga tačno pogledati." Ubrzo opaziše da je zaista ispod drveta ležao neki čovjek kao da spava. Da ga iznenadi, vođa je s još nekoliko pratilaca sjahao i pješice tiho sišao dolje dok su ostali polako pojahali za njima. Čovjek ispod drveta mora da je čvrsto spavao jer nije čuo korake koji su mu se približavali. Čim su stigli do drveta, bijelci opkoliše spavača. Za pojasom je imao zadjenut komad kože složen kao vreću. Gornji dio mu je međutim virio iz pojasa. Bio je malo otvoren pa su bijelci u njemu opazili komadić čistoga zlata veličine lješnjaka. "Tenipestad!" izmaknu se vodiču. "Taj čovjek ima nu-geta! To je neki mješanac, vjerojatno mestic. Nugete! Ovdje u blizini Estrecha! Da nije -? Odmah ga moramo temeljito ispitati." Dotle su se približavali i konjanici. Topot kopita probudi čovjeka. On otvori oči, ugleda bijelce i prestrašeno skoči. Kao nehotice posegne rukom za pojas, osjeti da mu je vrećica izvirila iz njega pa je naglo i bojažljivo gurne u pojas, tako da je svatko morao posumnjati da nešto skriva i da nije vidio zlato. To je dakako bio Ik Senanda koji je izvrsno igrao svoju ulogu. Ne sumnjajući ništa, padoše bijelci odmah u stupicu. Njihov vođa upita strogo: "Smijem li te možda upitati tko si ti, polucrveno momče?"

"Zovem se Yato Inda", odvrati ovaj. Opet je dakle spomenuo ime što ga je naveo već u Firwood-campu, ime koje je pobuđivalo povjerenje. "Yato Inda? To znači ,dobar čovjek", ako se ne varam? Tko ti je bio otac?" "Jedan bijeli lovac." "A tvoja majka?" "Kći Apaša." "Onda se ime slaže. Čemu se skićeš u ovom kraju koji pripada Komančima i u kojem nema uopće Apaša?" "Moje me pleme ne želi više." "Zašto?" "Jer sam prijatelj bljedokožaca." 155 "Hm! Dakle izbacili su te iz plemena? I to se slaže jer imaš samo nož. Pušku su ti oduzeli?" "Yato Inda će otići bljedokošcima i od njih kupiti pušku." "Tako! To što su te Crvenokošci izbacili iz plemena znaci za nas preporuku. Ali ako kaniš kupiti pušku, moraš imati novaca." "Yato Inda ne treba novaca." "Ne treba? Misliš li da će ti bijelci pokloniti pušku?" "Neće. Bljedokošci ne poklanjaju ništa, ali su zadovoljni i onda kad za puške i vatrenu vodu ne dobiju okrugao novac, već zlatne nugete." "Ah, vatrena voda! Čini se da je vrlo rado piješ!" "Da, vrlo rado", odgovori mješanac veoma iskreno i naivno. "To znaci da nemaš okruglog novca, ali imaš zlatne nugete?" "Yato Inda nema nugete, ali će ih tako dugo tražiti dok ih ne nađe." "To zvuči upravo kao da tražiš glasovitu Bonancu of Hoaka?" Vođa bijelaca je mislio da je to rekao vrlo lukavo, ali mu još lukaviji Ik Senanda odgovori udesivši glupo i oholo lice: "Zar je i moj blijedi brat također čuo za tu bonancu? Čini se da on smatra da je to laž, izmišljotina?" "Zaista to smatram jer se tako mnogo zlata, koliko se ondje navodno nalazi na jednom mjestu, uopće nigdje ne može pronaći." "Uf!" viknu mješanac još mnogo samosvjesnije. "To nipošto nije neistina. Ta bonanca stvarno postoji." "Zaista? Zar ti možda znaš gdje je?" "Ja znam gdje je i - uf, uf!" ispravi se on prestrašeno. "Znam da postoji." Lako se može zamisliti s kakvom su napetošću bijelci pratili preslušavanje i kako je njihov vođa u sebi trijumfirao kad se mješanac tako zaletio. "Veličanstvo" priđe bliže Ik Senandi i reče: "Zarekao si se; kazao si više nego što si htio. Ne samo što znaš da postoji Bonanca of Hoaka, već znaš i gdje se nalazi!" 156 "Ne - ne ja to - ne znam jer ja - ja to ne srni -" "Ne smiješ reći, zar ne? Sad je gotovo, sad te imam, momče! Gdje je ta bonanca? Hoćeš li priznati?" "Ja - ja ne mogu ništa priznati jer ja to ne znam." "Tako! Lupežu! Doznat ću da lažeš! Pripazi samo!" On mu brzim pokretom ruke segne u pojas i istrgne mu vrećicu iz njega. Budući da ova nije bila sašivena, već se sastojala samo od svinutog komada kože, ona se pri tome

razvila i puna šaka nugeta, koji su se nalazili u njoj, rasu se po zemlji. Mješanac užasnuto kriknu i brzo se sagnu da skupi rasuta zrnca zlata, ali bijelci su bili brži od njega. Oni najbliži se baciše na zemlju i stadoše brzo skupljati nugete prije nego što je on dospio da ih podigne. Veličanstvo ga zgrabi objema rukama za nadlakticu, trgnu ga uvis i zagrmi: "Vidiš li sad, lupežu, da si otkriven? Odakle ti nugeti?" Mješanac otvori usta, ali ne odgovori; pretvarao se kao da od prepasti ne može izgovoriti ni riječi i tek kad mu je to isto pitanje bilo nekoliko puta ponovljeno, on promuca: "Te - te nugete sam - našao sam ih." "Dakako! To i mi znamo! Ali gdje?" "Ondje - tamo - tamo - jučer - našao sam vrećicu u šumi." "U šumi? Vrećicu? Takvu vrećicu punu nugeta neće nitko baciti u šumu. To si zlato izvadio iz bonance pa ćeš nam smjesta reći gdje se ona nalazi!" "To - to - ne mogu reći!" "Zar tako? Odmah ću ti dokazati da možeš! Dajem ti svega jednu minutu vremena. Ako dotle ne odgovoriš, zatje-rat ćemo ti toliko metaka u tijelo koliko ovdje ima pušaka. Odluči se dakle!" Svi bijelci uperiše puške u njega, a on viknu, izvrsno glumeći prepast: "Ne pucajte, ne pucajte! Ta čuli ste da sam prijatelj bljedokožaca. Zato sam bez puške i bez konja morao napustiti svoje pleme. Zar da me zbog toga još i vi ubijete?" "Ne zbog toga, već zato jer lažeš. Ako si zaista prijatelj bijelaca, onda budi iskren!" "Ne smijem! Crvenim muževima je strogo zabranjeno da izdaju gdje se nalazi bonanca." "Ti nisi Indijanac, već mješanac; tebi dakle to nije zabranjeno. A da sam ja Indijanac i da me je moje pleme 157 izopćilo, nastojao bih da mu se na sve načine osvetim. Zato imaš sad najbolju priliku ako nam kažeš gdje se nalazi Bo-nanca of Hoaka." "Osveta? Ah, ah - osveta!" viknu on kao da je došao na dobru zamisao. "Da, osveta, osveta za onu gorku uvredu koju si morao podnijeti." Mješanac je još uvijek stajao kao da se ne može odlučiti. Na licu mu se jasno vidjelo da se bori sam sa sobom, a kad su svi bijelci navalili na nj, podbadajući ga, reče on kao da popušta: "Sve kad bih - i htio - ipak ne mogu odati." "Zašto ne?" "Jer su me izopćili iz plemena. Nikad se više ne smijem vratiti onamo. Moram poći k bljedokošcima pa kod njih stanovati i živjeti. Zato trebam zlata, mnogo zlata jer bijelcima treba sve platiti, ako vam odam gdje je bonanca, vi biste mi sve oduzeli." "Kakve li gluposti! Koliko se zlata nalazi u toj bonanci?" "Uf!" viknu on tobože nepromišljeno i trijumfalno. "Toliko da ga ne može odnijeti ni pedeset konja." "Je li to moguće!" viknu Veličanstvo. "Je li to istina, zaista istina?" "Jest. Sam sam ga vidio." "Kada?" "često, a danas prije podne posljednji put." "Čujete li, ljudi? Saberite se, zaboga, da ne poludite! Takva masa, takva neizmjerna masa zlata! To je dovoljno da se kupe čitave Sjedinjene Države, a taj glupan ovdje misli da on sve to treba samo za sebe da bi mogao platiti pušku i vatrenu vodu! Čovječe,

kažem ti, ako imaš samo toliko zlata koliko ti stane u obje ruke, moći ćeš udovoljiti i najvećim željama i do mile volje piti vatrenu vodu. Ali nećeš dobiti samo tako malo. Ako nam pokažeš bonancu, podijelit ćemo: ti ćeš dobiti jednu polovinu, a mi drugu; onda se možeš smijati tim tvojim Apašima i živjeti krasni je nego predsjednik koga nazivate bijelim ocem." "Krasnije - nego - nego bijeli otac? Je li to istina?" upita mješanac opijen od radosti, kao da predsjednikov život predstavlja sebi tisuću puta divnijim od života u vječnim lovnim poljanama. 158 "Da, da, zaklinjem ti se na to svim što mi je sveto! Dobit ćeš sve, sve, upravo sve što ti srce zaželi." "I vatrene vode koliko god želim popiti?" "Više, mnogo više vatrene vode nego što bi stalo u Mis-sissippi! Samo mi brzo reci gdje se nalazi bonanca!" Mješančevo lice je postajalo sve vedrije i vedrije. Bilo je jasno da je stajao neposredno pred time da oda dragocjenu tajnu ali ipak izrekne i posljednju misao: "Vas je više od trideset ratnika, a ja sam sam, bez oružja. j Ako vam pokažem bonancu, vi ćete uzeti sve za sebe, a mene I ćete otjerati bez igdje ičega." 1 "To je besmislica! Mi smo pošteni ljudi te ćemo ti dati " polovinu. Rekao sam ti to pa ću održati riječ. Ako nam pak ne kažeš, mi ćemo te bez milosti ustrijeliti i to odmah, ovdje, ; na ovom mjestu na kojem sad stojiš. Odaberi brzo! Ili smrt ili toliko vatrene vode koliko možeš ispiti celog života!" Vođa bijelaca je bio neopisivo uzbuđen, a ne manje i ostali bijelci. Preko pedeset konjskih tovara čistoga zlata! To se nije moglo ni zamisliti! Njihovi pohlepni pogledi kao da su se zalijepili o mješančeve usnice. Činilo se da je ovoga isto tako potresla prijetnja kao i obećanje da će dobiti cio Mississippi pun vatrene vode. On odgovori na opće oduševljenje: "Yato Inda će vam pokloniti svoje povjerenje; povje-rovat će da smije uzeti polovinu zlata pa će vam pokazati gdje leži Bonanca of Hoaka." Svi počeše klicati od radosti, podižući oduševljenu buku koju zapadnjaci označuju riječju "shout". Čak i vođa bijelaca je mahao rukama kao krilima vjetrenjače po zraku i skakao od radosti usprkos svojoj poodmakloj dobi, sijedoj bradi i poput snijega bijeloj kosi. Samo jedan jedini među njima toliko je vladao sobom da je umio bar donekle svladati uzbuđenje. Bio je to Dugački Hum čije je lice doduše također sjalo od radosti, ali je ipak tako glasno viknuo u opću buku da su ga svi čuli: "Milordi i džentlmeni, seiiori i gospodo! Nas očekuje neizmjerna radost, ali naše poštenje ne smije da bude manje. Tom smo čovjeku obećali polovinu zlata pa smatram da ćemo to obećanje i održati." "Da, da", nasmije se Veličanstvo, i "da, da, da, da", na-smijaše se i ostali. 159 Njihov je smijeh i više nego jasno pokazao da uopće i ne misle da to učine. Mješanac se pretvarao kao da mu taj smijeh nije nipošto sumnjiv, pa izjavi: "Sad ću vas odvesti u bonancu; nećete morati daleko." "Ne moramo daleko?" upita Veličanstvo. "To sam i mislio. Bonanca se nalazi u Estrechu, zar ne?" "Tako je." "Onda bismo je i mi mogli naći."

"Ne biste", odgovori mješanac vrlo samosvjesno. "Mogli biste je tražiti duge, duge godine, ali je ne biste pronašli." "Onda pođi ispred nas, ali da nisi pokušao pobjeći! Naši bi te meci smjesta probušili." Mješanac se pretvarao kao da nije čuo tu prijetnju pa krene bez krzmanja. Znao je da svi ti bijelci idu u susret sigurnoj propasti. Mnogo, mnogo lakše mu je uspjelo da provede svoj plan nego što je mislio. Razumije se samo po sebi da su oduševljeni bijelci, puni povjerenja, razgovarali samo o bonanci. Jedino Hum je bio šutljiv; jahao je posve na kraju i pitao sam sebe kako da stvar izvede da bi svoje drugove naveo da se prema mješancu ponesu pošteno. Malo kasnije priđe mu Veličanstvo i upita ga, smijući se: "Ono što ste malo prije govorili o poštenju, sigurno je bila samo šala, zar ne?" "Nije, ser. Taj čovjek nam predaje polovinu svoga blaga, a mi mu za uzvrat ne dajemo ništa. Bili bismo zaista najbjedniji nitkovi kad ne bismo održali obećanje koje smo mu dali." "To je dakle vaše pravo i ozbiljno mišljenje? Pshaw! Nikad nisam bio nepošten pa neću ni biti, ali svatko zna da se obećanja zadana Indijancima ne moraju održati." "Onda je to sramotno mišljenje, ser, tako da ja - hm -! Uostalom, taj Yato Inda nije Indijanac; njegov otac bio je bijelac." "Onda je to pogotovu razlog da se ništa, ama baš ništa ne obazremo na nj jer takvi mješanci ne spadaju nijednom narodu pa prema njima ne možemo imati obaveza. Neka nam pokaže bonancu i neka ide kud god želi." "Bez njegove polovine?" "Dakako bez nje! Bilo bi upravo ludo od nas da mu ostavimo tako golemu količinu zlata!" 160 "Ja ne dopuštam da ga prevarite." "Nemojte da vam se nasmijem! Ta šta možete vi jedan poduzeti protiv svih nas ostalih?" "Mogu!" "što to? što ste nakanili?" oštro upita Veličanstvo, "To što ću poduzeti ravnat će se potpuno prema vašem poštenju." "Treba li da to bude prijetnja, ser?" "Ne budete li pošteno postupali s mješancem, onda to i jest prijetnja." Winnetou je zlato nazvao deadlj-dust1 jer je već u brojnim slučajevima iskusio kakvu nesreću je sretnim nalaznicima nanio taj metal do kojeg su došli brzo i lako. I ovdje, gdje bijelci nisu još ni ugledali bonancu, već su se pokazale posljedice pohlepe za njim. Vođa čete, čiji je ljubimac dosad uvijek bio Hum, odbaci prijateljstvo i zaprijeti mu dok mu se na licu pokazao izraz neumoljivog neprijateljstva: "Da se niste usudili opomenuti mješanca ili poduzeti bilo što protiv nas! Kad se radi o Bonanci of Hoaka, ja ne znam za šalu, a svi ostali misle što i ja. Zato vas opominjem i velim vam: čuvajte se, jer vam je inače metak siguran!" Izrekavši tu prijetnju, koju je potpuno ozbiljno mislio, Veličanstvo potjera konja i odjaše s mješancem na čelo povorke, a Hum ostane posljednji; da, on je štaviše usporio korake svog konja jer su njegovi drugovi, jašući tik ispred njega, čuli njegov razgovor s vođom pa su se okrenuli k njemu da mu se i oni ozbiljno zaprijete. Sve više zaostajući, naposljetku je svoje drugove izgubio s vida. I on je isto tako želio da se domogne tog silnog zlata kao i oni, ali se ljutio zbog prevare što su je kanili počiniti, pa stoga nije jednakom brzinom jahao za njima. Tako se dogodilo da je kasnije od njih ugledao stijene iza kojih se navodno nalazila bonanca. Kad mu je pogled pao na njih, on ustuknu zaustavivši konja. Trenutak kasnije

skoči čak iz sedla da ga ne bi tako brzo opazili jer je kod Estrecha ugledao neke ljude kako trče amo-tamo. To nikako nisu mogli biti njegovi drugovi. Odmah zatim liznu plamen u vis i on začu urlanje brojnih glasova što mu je pokazalo da se pred njim nalaze Indijanci. i Smrtonosna prašina. 11 Crni Mustang 161 l !"i M " Hum se prestraši. Srećom se upravo počeo spuštati sumrak pa ga Crvenokošci nisu ugledali, a osim toga, oni su bili zauzeti Estrechom te se više nisu obazirali na druge stvari vjerujući da su svi bijelci došli u stupicu. Hum je odlučio da pokuša spasiti svoje drugove. Da ga Indijanci ne opaze, pričekao je dok se nije posve smračilo, a onda pojase dalje ali ne prema vatri, koja se sad još jasnije vidjela, već nalijevo prema istoku da bi u sigurnoj udaljenosti iza kakve stijene privezao konja i oprezno se prišuljao. Vatra je gorjela na zapadnoj strani stijene. On odjaše prema istočnoj i ondje pronađe skriveni kutić u kome ostavi konja. Trebao je dosta vremena da se približi Crvenokošcima jer se morao kretati veoma oprezno. Šuljajući se prema zapadu, stiže naposljetku do one usjekotine u tlu koja je ulaz u Estrecho rezala od glavnog lanca brda. Ovdje legne na zemlju i otpuže do ugla s kojega je nalijevo u udaljenosti od nekih dvije stotine koraka vidio vatru. Plamtjela je tako visoko i široko da joj je sjaj dopirao sve do njega. Nipošto se nije smio usuditi da priđe bliže jer je ugledao velik broj Crvenokožaca koji su neprekidno bacali svežnjeve drva u plamen. To nisu međutim bili jedini Indijanci. Svjetlo je obasjavalo i stijene, a kad je pogledao gore, opazi još mnoge druge Indijance koji su se s njemu nepoznatih razloga uspinjali na brdo, razmještajući se na njemu. Zatim začu neki glas koji je odjeknuo s visine. Prema načinu izražavanja morao je to biti Crvenokožac jer se služio mješavinom engleskog i indijanskog jezika kakvom se služe Indijanci. Hum nije doduše mogao razumjeti svaku pojedinu riječ, ali je ipak shvatio pravi smisao, a taj je, sažeto uzevši, glasio: "Odbacite oružje i povucite se u stražnji dio Estrecha! Tko ispali i jedan hitac ili se pokuša bilo kako braniti, umrijet će na mučeničkom stupu; tko se pak preda bez otpora, njemu ćemo pokloniti slobodu i život." Ah, sad znam što je na stvari, pomisli Hum. Indijanci su opkolili bijelce u bonanci. Bonanci? Sad mi je sinulo? Ovdje uopće ne postoji nikakva bonanca, već nas je taj lupeški mješanac, špijun Crvenokožaca, zaludio svojim nuge-tima samo zato da nas preda crvenima u ruke. Prava je sreća da sam pošten čovjek jer da to nisam bio, onda bih sad zajedno s ostalima sjedio u toj kaši! Treba ih izbaviti iz te nevolje, a to mogu učiniti samo ja! Ali kako? Njih je samo trideset, a čini mi se da je Indijanaca bar tri puta toliko. Neko je vrijeme razmišljao kako da pomogne drugovima, a onda reče sam sebi: "To je teško, neizmjerno teško, ako uopće nije i potpuno nemoguće. K vatri ne mogu, ovamo na stijenu se također ne mogu uspeti jer je na njoj gotovo isto tako svjetlo kao i dolje. Hm, što ne mogu učiniti na sjevernoj strani, možda će mi uspjeti na južnoj!" On se okrenu i požuri niz stijenu da obiđe oko njezina šiljka i da prijeđe na drugu stranu. Međutim, jedva što je prešao stotinjak koraka kad pred njim iznikne iz tame neki maleni uskogrudi čovjek i doviknu mu: "Stoj, dragi neznance! S kim se vi to utrkujete? Budite Ijubezni pa smjesta zaustavite svoje noge jer ću vas inače ovom puškom prostrijeliti!" čovjek, koji ga je zaustavio, bio je očito bijelac pa nije bilo vjerojatno da mu je neprijatelj, ali Hum je bio toliko obuzet mišlju da brzo prijeđe na drugu stranu Estrecha

da nije ni pomislio na to kako je neobičan i nerazjašnjiv taj iznenadni susret, a niti je poslušao pridošlicu i zaustavio se, već mu samo naglo odgovori: "Pustite me! Ne smijem gubiti ni sekunde!" On jurnu dalje ali taj isti glas doviknu za njim: "No, taj čovjek nije od puža naučio trčati. Uostalom, daleko neće stići. Već vidim gdje dolazi udarac!" Hum nije znao što to ima značiti, ali je to doznao već za nekoliko trenutaka. Jer tek što su utihnule te riječi, us" pravi se pred njim jedan drugi čovjek. Jednom ga rukom zgrabi i zadrži, a drugom ga tako tresne po glavi da se onesvijestio. Sad se dakle nije nalazio u ništa boljem položaju od njegovih drugova koje je htio spasiti. Oni su, kako smo već spomenuli, jahali pod mješanče-vim vodstvom i stigli do visoke kremene stijene u koju se duboko zarezao uski Estrecho de cuarzo. Bijelci su, ne oklijevajući nimalo i puni povjerenja jahali za njim, pa nisu posumnjali ni onda kad se mješanac zaustavio, pokazao preda se i rekao: "Neka bljedokošci sjašu i neka tamo gdje klanac zavija sputaju konjima prednje noge. Ja ću dotle brzo otvoriti skriveni rudnik da bih im odmah mogao pokazati bonancu." 162 11 163 Rekavši to, klekne on uza stijenu i poče čeprkati po izmrvljenom kamenju kao da želi otvoriti ulaz u bonancu. Zato oni do posljednjeg čovjeka projahaše kraj njega, a samo vođa, koji je bio sjahao, zastane i pohlepno upita: "Ovdje je dakle zakopano to silno zlato?" "Jest", klimnu mješanac. "Onda ću ti pomoći da to što prije obavimo." "Jama je tako uska da može kopati samo jedan čovjek." Ik Senanda je namjeravao da zaposli vođu i odvrati njegovu pažnju. Ovaj je bio toliko nestrpljiv da je, ne sluteći ništa, povjerovao i zapovjedio Ik Senandi: "Onda se odmakni! Sam ću kopati." On čučne i poče objema rukama marljivo uklanjati razmrvljeno kamenje. Ik Senanda ga je časak promatrao, a onda tiho uzmakne nekoliko koraka i brzim pogledom se uvjeri da se ni jedan od svih onih bijelaca, koji su još bili zabavljeni svojim konjima, ne obazire na nj. Zatim nečujno klizne prema ulazu u klanac. U tom času okrenu se Veličanstvo prema njemu: "Zo-unds!" viknu. "Mješanac!" Naglo skoči na noge i trgne revolver. Hitac prasnu, a Ik Senanda pade, proklinjući. Prasak revolvera odjeknu upravo jezovito od stijene klanca, a istodobno mu odgovori grmljavina drugih hitaca. Na ulazu u klanac zaplamsa vatra koja se za nekoliko sekundi tako razgorjela i proširila da je potpuno zatvorila usku pukotinu, a vani iza vatre odjeknu prodirni urlik Komanča. Vođa bijelaca je smjesta skočio k mješancu, zgrabio ga snažnim rukama i odvukao ga u stražnji dio usjekotine premda se ovaj opirao i udarao oko sebe. "Opkolili su nas Indijanci", viknu on. "Brzo se zaklonite iza zavoja gdje nas ne mogu pogoditi, i pomozite mi da sve-žem ovog izdajicu." Njegov je nalog bio brzo izvršen i Ik Senandi začas svezaše ruke na leđima. Stenjući, čučao je među bijelcima, a iz rane na koljenu tekla mu je krv. "Čini se da smo zapali u opasnu stupicu, ljudi", promuklo će Veličanstvo. "Ovaj nitkov bio je špijun pa nas je namamio u nju. Ali neće se tome dugo radovati. Utrošit ćemo na njega jedno dobro uže! U prvom redu mora nekolicina od nas tamo na onaj ugao da puškama osigura ulaz kako nam se Crvenokošci ne bi približili."

Ljudi poslušaše njegovu zapovijed, a on ispitijivo pogleda gore uz stijene. "Ovuda se ne može uspeti ni vjeverica, a još manje čovjek", reče jedan od njegovih ljudi. "Ali gledajte, ovdje je izbočina u stijeni kao stvorena za ovog momka. Možemo o nju pričvrstiti uže kao na kakvu granu." On hladnokrvno razmota laso da ga baci na izbočinu. "Tako je pravo, Fred", reče Veličanstvo, "a ti, mladiću, spremi se jer ti preostaje još svega pet minuta da se pripremiš za vječnost. Ako smo već mi izgubljeni, onda treba da bar ti kao prvi pođeš na put." Mješanac problijedi zbog tih iznenadnih i strašnih priprema pa promuca drhtavim usnama: "Što - što hoćete? Pustite me na slobodu! Griješite! Ja sam - ja sam nedužan!" "To možeš pripovijedati tamo prijeko na drugom svijetu, ali ovdje to nema svrhe. Progledali smo te. Odao te je tvoj bijeg." "Ja - ja nisam pobjegao - ja sam se - ja sam se htio samo ogledati - jer sam - čuo neki sumnjivi zvuk." "Da, taj zvuk je bio tako sumnjiv da ćemo te mi sad linčovati. Ne trati vrijeme beskorisnim brbljanjem jer je prva minuta eto već prošla." Dva čovjeka odvukoše Ik Senandu do stijene ispod one izbočine s koje se već njihala omča. "Varate se, zaista se varate!" zaplašeno viknu Ik Senanda. "Ja sam prijatelj bijelaca, vjerujte mi to! Zar ste ubojice? Ako me odriješite, vidjet ćete da ću se uz vas boriti protiv Indijanaca." "Radije to neću ni pokušati, mladiću", promrmlja Veličanstvo, pogledavši na krupni starinski nikleni sat što ga je izvukao iz džepa. "Ne zaboravi da ti još preostaju svega tri minute." Mješancu je na čelo izbio znoj; premda se opirao, ljudi mu spretno prebaciše omču oko vrata i stegnuše je malim trzajem. "Dat ću vam zlata, mnogo zlata", zastenje Ik Senanda, "ako mi poklonite život. Bez mene nećete nikad pronaći Bonancu of Hoaka!" "To ti rado vjerujemo", kimne Veličanstvo, "ali i uz tvoju pomoć teško da bismo je našli. Uostalom, tvoje zlato nam 164 165 r ionako sad ne bi koristilo jer se sad radi o našim skalpovima!" "I njih vam mogu spasiti budete li imali povjerenja u mene. Tokvi Kava će vas pustiti na slobodu ako se ja zauzmem za vas." "Ahsad si se opet odao! Odakle znaš da nas je on to opkolio? Ti si nas dakle izručio u ruke najgorem od svih Crvenokožaca, tom krvniku lovaca? Ne preostaje nam dakle nikakva nada, ali i ti uzalud cviliš moleći milost." "Ako me pustite na slobodu, neće vam se ništa dogoditi, ali ako me ubijete, budite sigurni da ćete umrijeti najokrutnijom smrću na mučeničkom stupu! Budite pametni i nemojte sami sebe upropastiti mojom smrću." "Dakle si, ipak, s istinom izašao na javu? Ali mi se ne dajemo zaluditi. Umjesto da brbljaš trebao si se pripremiti za vječnost. Svega još jedna minuta! Spremite se, gospodo!" Te su riječi bile upravljene onoj dvojici koja su držala drugi kraj lasa da bi svezanog sužnja u danom trenutku povukla uvis.

Ik Senanda se od očaja uspravio i pokušao otrgnuti usprkos svom ranjenom koljenu. Nekoliko ljudi moralo ga je pritisnuti natrag o zemlju jer mu je smrtni strah udvo-stučio snagu. "Ne smijete me ubiti! Pozvat ću u pomoć! Tokvi Kava! l"ok-vi Ka-va! - U pomoć!" "Posljednja minuta je prošla", reče sijedi vođa koji je mirno stajao kraj njih. "Povucite, momci!" Snažni trzaj povukao je tijelo Ik Senande uvis. Njegove su noge pokušavale da se još trenutak zadrže na zemlji, a onda zalebde u zraku. Stao se grčevito trzati, ali su mu pokreti postajali sve slabiji i slabiji. Tijelo mu se ispruži. Ik Senanda je bio mrtav. U međuvremenu se spustila noć, a ovdje u klancu bilo je još tamnije nego vani na otvorenom. Nitko nije čuo Ik Senandu da zove u pomoć jer su Indijanci i dalje urlali. Bijelci opaziše da se njihovi neprijatelji uspinju na stijene s obje strane usjeka i da zaposjedaju rubove klanca. Onda se sve postepeno smiri. Bijelci su mješančevo tijelo spustili na zemlju i odvukli ga posve na kraj klanca. Sad su, šapćući, vijećali kako da pobjegnu iz stupice. Na stijene se nikako nisu mogli uzverati 166 pa su zato na prijedlog Veličanstva htjeli pokušati da konjima jurnu prema izlazu iz klanca i u galopu se probiju kroz vatru. Ali tek što su prošli nekoliko metara, kad im odozgo doviknu neki oštar zapovjedan glas: "Stoj! Neka bljedokošci ne jašu dalje! Ja sam Tokvi Kava, poglavica Komanča, a uza me stoji šest puta pedeset ratnika. Vi možete samo jedan po jedan skočiti kroz vatru, a mi ćemo vas također jednog po jednog ustrijeliti." "Do đavola!" škrinu Veličanstvo, okrenuvši se svojim ljudima. "Jeste li čuli što je rekao? Taj čovjek ima pravo. Tu se ne da ništa učiniti. Izaći ne možemo. On će zatražiti naše skalpove pa možemo biti sretni ako ga nagovorimo da nam ostavi bar goli život." Sad se opet začu glas Crnog Mustanga: "Budu li se bljedokošci branili, izgubljeni su. Ali ja ću im pokloniti život ako nam se predaju." Bijelci skočiše s konja i ponovo održaše kratak dogovor, odlučivši da se upuste u pregovore s Crvenokošcima i da luk"avštinom pokušaju od njih iznuditi što bolje uvjete. Zato Veličanstvo doviknu poglavici: "Što imate protiv nas da s nama postupate kao s neprijateljima? Pa mi vam nismo učinili ništa nažao!" "Svi bljedokošci su naši neprijatelji", glasio je odgovor. "Za vas postoji samo jedan jedini način da spasite život: da nam se predate bez otpora. Odbacite oružje i pustite na slobodu svog zarobljenika!" "Behold! Dotle još nismo došli. Istina je da ste nas opkolili, ali pokušajte samo da nas izvučete odavde! Upravo naše puške će vam dokazati da je besmislica da u nama gledate nemoćne zarobljenike." "Uf! Daj se najprije malo ogledaj po svom zatvoru! Ovdje gore na rubovima stijene stoji više od deset puta deset ratnika Komanča spremnih da vam na moj znak pošalju svoje metke." "Koban položaj!" Šapnu Veličanstvo. "Ako je tome tako, oni će nas odozgo potamaniti, a da ni jednome od njih ne uspijemo pokazati zube. Zato najprije čujmo kakve nam postavljaju uvjete." Okrenuvši se opet gore, on glasno viknu: 167 "Posve je svejedno koliko vas je. Mi vas se ne bojimo. Ali ja sam čuo da je Tokvi Kava hrabar i pravedan poglavica i da nije nikada neprijatelj onima koji ga nisu uvrijedili i nisu mu nanijeli nikakve štete. Zato sam uvjeren da ćeš smjesta obustaviti sadanje

neprijateljstvo kad čuješ tko smo, a i to da u ovom kraju ne tražimo ništa, već želimo samo kroz njega projahati. Ja sam dakle spreman da razgovaram s tobom." "Onda izađi! Moji ratnici će te dovesti ovamo gore!" "Ponosni poglavica Komanča ne može ozbiljno zatražiti da pođem k njemu. Nas je samo trideset dok on, kako sam veli, ima uza se tri stotine ratnika. Ja bih sve stavio na kocku kad bih izašao odavde, a on se naprotiv ne izlaže nikakvoj opasnosti ako dođe k nama dolje u Estrecho." "Ja sam poglavica pa ne vidim razloga da trčim za nekim bljedokošcem!" ponosno odgovori Crni Mustang. "Ali ja ću vam poslati Kitu Homašu kao pregovarača. Hoćete li mu dopustiti da se vrati čim on to zatraži?" "Hoćemo!" "I u onom slučaju ako se ne složite?" "I u onom." "Govoriš li istinu?" "Govorim. Uvjeravam te da ne spremam nikakvur stupicu." "Onda će Kita Homaša doći." Malo kasnije razmakoše Indijanci zapaljeno drvo na ulazu u klanac tako da je između plamena i stijene ostao slobodan prostor k"roz koji je preskočio Kita Homaša. Ponosnim koracima i uzdignute glave prišao je Crvenokožac Veličanstvu pa obojica sjedoše. U međuvremenu se spustila mrkla noć te su samo mjesec, polako se uzdižući, i titrava vatra nejasno osvjetljivali klanac. Stari je zapadnjak znao da prema običajima Indijanaca pobjednik ima početi razgovor. Zato je šutio i čekao sve dok Kita Homaša nije nakon duljeg vremena upitao: "Bljedokošci su dakle uvidjeli da je ludost da se brane od nas?" "Nismo", odgovori bijelac, "to još nismo uvidjeli." "Onda ste rođeni bez mozga. Nitko se ne može uspeti uz stijene, a ni jedan konj i ni jedan konjanik ne mogu 168 prodrijeti kroz žar vatre. Samo odozgo vas promatra dva puta po stotinu očiju, a stotinu pušaka je spremno da vas uništi." "Pshaw. Tih pušaka se ne bojimo. Ovdje u Estrechu ima dovoljno zaklonjenih mjesta koja će nas zaštititi pred vašim mecima." "A kako dugo će potrajati ta zaštita?" prezirno će Crvenokožac. "Zapravo nije potrebno da na vas trošimo metke. Mi imamo vani vode i divljači koliko god hoćemo, a vi toga ovdje nemate. Dovoljno je da počekamo dok vas glad i žeđa ne istjeraju odavde." "To može još dugo potrajati!" "Uf! Što dulje potraje, to ćemo biti manje obzirni prema vama pa nećete više moći računati na našu milost. Ako se pak predate odmah sada, vidjet ćete da u našim srcima ima još milosti." "Što tražite od nas?" "Iskopali smo ratnu sjekiru protiv svih bljedokožaca pa biste zapravo morali umrijeti na mučeničkom stupu, ali Tokvi Kava mi je dao nalog da vam ponudim život i slobodu ako izručite svog zarobljenika i sve svoje oružje." "Zar možda i konje?" "Ne, ratnici Komanča su tako bogati u dobrim konjima da prezirno odbijaju one loše što ih vi imate." "A našu preostalu imovinu?" "Pshaw! Sve što imate za nas je tako bezvrijedno kao suhe vlati trave što ih vije vjetar. Mi hoćemo vaše oružje i ništa drugo." "Ali onda ne možemo poći u lov da bismo namakli hrane i posve smo nemoćni prema neprijateljima ako ih susretnemo."

"Vi zadržavate svoje konje, a najbliža tvrđavica bljedokožaca nije baš daleko. Možete brzo stići onamo i ondje dobiti sve što trebate. Sad se odmah odlučite jer Crni Mustang neće dugo čekati." "Najprije se moram dogovoriti sa svojim ljudima." Veličanstvo ustane i povuče se sa svojim drugovima iza zavoja klanca dok je Indijanac ostao mirno i nepokretno sjediti. Veličanstvo obavijesti drugove koji nisu slušali razgovor o svemu o čemu je govoreno i šapnu: 169 "Oni nemaju ni pojma da smo objesili onog polukrvnog nitkova! Zahtijevaju da im ga izručimo, a traže i naše oružje. To je prokleto neugodna stvar, gospodo. Naša jedina nada sastoji se u tome što je dugački Hum pobjegao. Mora da je zaostao za nama, a da su ga oni uhvatili, onda bi taj crveni lupež to bio več rekao." Stali su vijećati i zaključiše da če pristati na zahtjeve Tokvi Kave ukoliko im ovaj ostavi bar nekoliko pušaka i noževa. Mješančevu smrt htjeli su zatajiti Indijancima pa ovoga svezati za konja i u tami ga povesti kao taoca uz obećanje da će ga kasnije pustiti na slobodu. Veličanstvo ustane i vrati se teškim korakom oborene glave do Kite Homaše. "Što ste odlučili?" upita ovaj. "Prihvatit ćemo vaše uvjete ako nam ostavite bar tri puške i deset noževa, kako bismo -" U tom trenutku začuše se visoko iznad njih neki glasovi, šumovi i gužva, a zatim glasne riječi: "Natrag, Komanči! Ovdje stoji Winnetou, poglavica Apaša! Old Shatterhandova čarobna puška progovorit će svakome tko se usudi približiti!" Odgovori mu bijesni krik: "A ovdje stoji tokvi Kava, poglavica Komanča. Bliži se čas osvete. Sad ću uzeti vaše skalpove! Na njih, ratnici Naiinija!" "Samo dođite ako imate srca, vi crveni lupeži!" odgovori mu neki uzbuđeni glas. "Tetka Droll će vas veoma ljubazno dočekati. Počekaj samo, lupežu, odmah ćeš odletjeti dolje." Onda se začu šum kao da neki predmet pada dolje i čas tresnu ljudsko tijelo tik kraj Veličanstva na kameno tlo. U titravom svjetlu vatre dalo se razabrati da je to Indijanac. "Uf, uf!" prestrašeno viknu Kita Homaša, "to je -" "Jesi li mu pokazao put u vječne lovne poljane, bratiću Droll?" odjeknu gore još jedan glas. "Pazi, pazi, odmah će još jedan nestati u podzemlju!" Drugo tijelo poleti u dubinu pa teško i muklo tresne na dno klanca. Palo je treće i četvrto tijelo, a nekoliko hitaca, planuvši brzo jedan za drugim, dokaže da je progovorila čarobna puška u Winnetouovim rukama! Onda se sve smiri. Mjesec koji je neko vrijeme bio sakriven iza oblaka, upravo 170 je izašao pa ljudi u klancu ugledaše dva čovjeka koji su se teško rvali na rubu stijene. Odjednom je jedan od njih bio trgnut uvis, a odmah zatim poleti u velikom luku kroz mrak. Kita Homaša ustuknu sav užasnut kao da ne može vjerovati svojim očima, a zatim se sagne k čovjeku čije su kosti bile smrvljene. "Tokvi Kava, veliki poglavica Komanča je mrtav!" tiho reče. Preko ruba stijene spusti se laso a po njemu sklizne neki čovjek i priđe crvenom pregovaraču. "Uf, uf!" viknu ovaj. "Old Shatterhand!"

"Da, ja sam. Spriječili smo vašu podlost, a poglavica i još nekoliko Komanča platili su je životom. Pretpostavljani da si ovlašten da sa mnom nastaviš pregovore koje si počeo s tim hrabrim ljudima ovdje." Crvenokožac se ubrzo snašao, hladnokrvan kao pravi Indijanac. "Kita Homaša je zamjenik mrtvog poglavice. Što mi ima saopćiti Old Shatterhand?" "Izađi k svojim ratnicima i zapovjedi im da se brzo saberu deset puta po deset koraka od ulaza u klanac. Učinite li to, ne morate se bojati daljnjih neprijateljstava pa ćemo vam dopustiti da sa sobom ponesete mrtve. Ne poslušate li, naše će puške nastaviti da govore, a plač i jadikovanje u kolibama Komanča postat će još veće i glasnije. Požuri se jer tvoj odgovor očekujemo u najkraće vrijeme." Ne odgovorivši ni riječi, pođe Kita Homaša prema izlazu, a Veličanstvo priđe malo nesigurno i veoma začuđeno bliže: "Good evening, mister! To se sve odvilo tako brzo da sin moje majke svojim crvljivim mozgom ne može uopće pratiti cijelu stvar. Ja sam sav ukočen od čuda, ser. Jeste li vi zaista Old Shatterhand?" "Jesam. Smijem li doznati vaše ime?" "Moje ime vam je sigurno posve nepoznato. Čak i ja ga tako rijetko čujem da sam ga gotovo zaboravio. Ljudi me obično zovu , Veličanstvo". "Ah, Veličanstvo! O vama sam već čuo. Ljudi pripovijedaju da ste vrlo iskusan i prokušan zapadnjak pa me zato zaista čudi da ste dopustili da vas unuk Crnog Mustanga tako namami u stupicu." 171 "Unuk Crnog Mustanga? Ja ga uopće ne poznajem!" "Dobro ga poznajete. Onaj mješanac koji vas je doveo ovamo, sin je jednog bijelca čija je squaw bila kćerka Crnoga Mustanga." "Taj čovjek - to je bio unuk krvnika lovaca? Tko bi to mogao i pomisliti! No, on je već prije Crnog Mustanga sretno otišao na drugi svijet." "Što kažete? Mješanac je mrtav? Prisluškivali smo što govore Cevenokošci i čuli da ste ga vi zarobili." "Zaista je bio zarobljen, ser, ali ne dugo. Našli smo lijepu omču i gurnuli mu glavu u nju sve dok ga nije izdao dah. Eno ga, leži ondje u dnu usjeka ako ga želite pogledati. Ali odakle znate da nas je taj nitkov doveo onamo?" "Rekao mi je njegov trag, a i vaši tragovi. Poglavica i on su prisluškivali kraj vašeg logora sve što ste govorili." "Zaista? Zar je tako bilo? A mi glupani nismo ništa opazili! Upravo smo odlučili da Komančima izručimo oružje. Morali smo to učiniti ako smo htjeli spasiti život." "Time ste kanili spasiti život? Kako?" "Crvenokošci su nas zapravo htjeli ubiti, ali poglavica nam je obećao da će nam ne samo pokloniti život, već i slobodu ako mu izručimo oružje." "I vi ste mu to povjerovali? Sigurno nije kanio ispuniti obećanje, već vas je htio samo razoružati da vas onda to lakše može poubijati." "Tempestad! Mislite li da je tako htio?" "Ne samo da mislim, već sam i uvjeren o tome. Čini se da vi ono glavno ne znate, što mislite koliko je Komanča bilo ovdje protiv vas?" "Tri stotine." "Bilo ih je samo stotinu, a i njima smo mi oduzeli oružje i konje. Zbog toga su lutali naokolo da se domognu oružja i skalpova. Htjeli su vam oduzeti i jedno i drugo, a k tome još i konje."

"Do đavola! Onda smo se lijepo dali povući za nos. Ali, mister Shatterhand, još uvijek se ne mogu dovoljno načuditi što vas ovdje vidim. Kako ste stigli ovamo?" "To je najjednostavnija stvar na svijetu. Kasnije ćete čuti kako smo se mi, naime VVinnetou, ja i četiri druga zapadnjaka sukobili s Crnim Mustangom. Već sam vam rekao da smo Komančima pri tome oduzeli oružje i konje. Oni su doznali da kanimo u Santa Fe pa smo dakle morali očekivati da će na tom putu vrebati na nas da se osvete. Zato smo marljivo tražili tragove. Danas rano ujutro stigli smo na logorište na kojem su oni noćas logorovali, a ugledali smo i vaš logor i opazili da su vam se Indijanci prišuljali. Dakako da smo opet pošli za njima i upravo u ovom času stigli ovamo kad su Indijanci zapalili vatru da vam onemoguće izlaz iz Estrecha. Prišuljali smo se bliže, a pri tom sam ja udarcem šak"e oborio jednog od vaših ljudi. Zove se Hum. Pokušao je da vas spasi i pri tom bio toliko neoprezan da sam ga morao smatrati neprijateljem." "Taj čestiti čovjek! Loše smo postupali s njime, a on nas je za uzvrat htio spasiti! Bio je pametniji od nas i bolji." "To je zaista istina pa sam ga zato odmah pustio na slobodu. Onda smo se odšuljali do stijene i Winnetou je uspio čuti što govore Crvenok"ošci. Većina Indijanaca skupila se na ulazu u klanac a ona nekolicina, koja je zajedno s Tokvi Kavom stajala gore na rubu stijene, nije bila dovoljna da potpuno nadzire klanac. Ipak su nas otkrili kad smo se približili pa je došlo do borbe. Poglavica se sukobio sa mnom: on je posljednji poletio sa stijene, a svi ostali su pobjegli. IMi smo već prije toga svezali tri lasa jednog do drugoga jpa sam se ja spustio po njima da vam reknem što se dogodilo. "Stvar će ionako biti brzo dokrajčena jer vidite, Kita Homaša se vraća." Zamjenik poglavice se polako približavao. Na licu mu se nije pomakla nijedna crta i ništa nije odavalo što se zbiva u njemu. "Spremni smo da prihvatimo vaše uvjete", reče on, "jer nemamo dovoljno oružja da vam se odupremo. Tokvi Kava je svoj plan platio glavom. Ratnici Komanča povukli su se podalje od klanca. Old Shatterhand će dopustiti da nekolicina od nijh nenaoružani dođu ovamo i da pokupe mrtve kako bismo odmah mogli krenuti kući." Bijelac im ukratko reče da pristaje na to; ubrzo se pojavi nekoliko Crvenokožaca da odnesu mrtva tijela, a onda se bijelci uvjeriše da Indijanci odlaze u razvučenoj koloni, jedan po jedan. Sad bijelci razmakoše vatru na ulazu u klanac što su je Indijanci zapalili pa sjedoše uz nju da se temeljito porazgo-vore o svemu što su te večeri doživjeli. Kad je pri tom vođa 172 173 bijelaca spomenuo Bonancu of Hoaka, upita ga Old Shat-terhand: "Dakle niste tražili Estrecho, već tu bonancu?" "Yes, ser. čuli smo da se bonanca nalazi upravo ovdje u ovom Estrechu." "Tako?" nasmiješi se lovac. "Znate li što to ime znači?" "Ne znam. Uopće ne postoji čovjek koji bi to znao." "Ipak postoji. Winnetou znade, a i ja vam mogu reći. Hoaka je riječ iz jezika Akoma Indijanaca i znači nebo. Bonanca of Hoaka znači dakle nebeska bonanca. Dok su blje-dokošci željni zlata čeprkali ovdje, tražeći sjajni metal i pri tom velikom većinom gubili glave, stari su redovnici propovijedali o pravom blagu koje se dade pronaći samo na nebu. Tako je skovan izraz Bonanca of Hoaka. On živi u bajci pa kao neka sablast luta po glavama diggera1 i gambuzina, te je štaviše, kako čujem, zamutila i vaše glave, gospodo."

"Ah, tako dakle stoji stvar!" razočarano će Veličanstvo. "I zbog takve stare zablude, zbog jedne stare bajke umalo što nismo zaglavili na mučeničkom stupu. Jedini dobitak je u tome da smo taj lijepi predio oslobodili od dvije velike ništarije." "To je zaista istina", kimnu Hobble-Frank. "Sad Crni Mustang može pustiti da mu u vječnim lovnim poljanama ponovo izraste kosa. Gaudeamus igakur!" Dugački Hum nije poznavao mališana i njegov način izražavanja pa je smatrao potrebnim da ispravi njegovu pogrešku. Zato reče: "Oprostite, gospodine Franke, ne veli se gaudeamus igakur, već se veli gaudeamus igitur2!" Ali mališan ga osinu ljutitim pogledom i bijesno upita: "Tako, tako? Ta šta ne kažete! Čujte, poštovani, znate li možda kako se ja zovem?" "Znam, sami ste to rekli. Zovete se Franke." "Franke? Samo Franke, i ništa nego Franke? Dopustite onda! Ja sam naime rođen i krš ten kao Heliogabal Morfej Eduard Franke, prerijski lovac. Jeste li me razumjeli? A sad mi još jednom recite kako se vi zovete?" "Ja se zovem Hum." 1 Kopač zlata. 2 Radujmo se dakle! 174 "Hum? Hum! To uopće nije ime. Ipak mora da se nekako drukčije zovete. To je upravo kao kod Timpeovih bašti-nika. Zar ne, Kaz?" Dugački Hum naćuli uši i brzo upita: "Timpeovi baštinici! Kako dolazite do tog imena?" "Ja? Ja uopće ne dolazim do njega. To nije moje ime. Najljepša vam hvala na njemu! Da se ja zovem Timpe, skočio bih u more tamo gdje je voda najdublja." "Ali možda ste poznavali nekoga tko se zove Timpe?" "Jesam, zaista sam poznavao dvije takve sažaljenja vrijedne osobe pa ih, štaviše, i sada poznajem." "Prijeko u Evropi?" "Ne, ovdje u Americi. Izvolite samo pogledati ona dva mladića, ovog Haza ovdje smeđeg poput kestena i onog Kaza tamo, plavog poput zemičke. Oni već dulje vremena nose kobno ime Timpe." "Zaista, vi se zovete Timpe?" upita Hum, obrativši se obojici bratića. "Da", odvrati Kaz. "Ja se zovem Kazimir Obad ja Timpe, a moj bratić se zove Hazael Benjamin Timpe. Čini se da poznajete naša imena?" "Poznajem. Ali najprije mi recite zašto ste napustili domovinu?" "To ne moramo tajiti. Ovdje tražimo baštinu za koju su nas prevarili." "Prevarili? Kako to? Tko vas je prevario?" Na Humu se vidjelo da ga vanredno zanima taj predmet razgovora. Kaz odgovori: "Jedan je naš bratić pobjegao s tom baštinom. On se zove Nahum Samuel Timpe i navodno se sada nalazi u Santa Feu. Zato smo krenuli u taj grad da raskrinkamo varalicu." "AH devils! A od koga potječe ta baština?" "Od našeg strica Josefa Habakuka Timpea koji je umro u Favetteu, ne ostavivši djece." "Gospodo, to je zaista veoma, veoma zanimljivo. Recite mi samo još to odakle znate da je taj stric ostavio za sobom veliki imutak?" "Od naših bratića Petra Mihe Timpea i Marka Apsalona Timpea u Plauenu koji su naslijedili stotinu tisuća talira." "I onda ste prešli u Ameriku da i vi dobijete svoj dio?" 175

"Jesmo. Ja sam najprije nekoliko puta pisao, ali mi nitko nije odgovorio pa sam onda krenuo na put da uhvatim varalicu koji je pobjegao s čitavom baštinom." Sad Hum prasnu u grohotan smijeh, isprekidan stankama prilikom kojih je rekao: "I zato kanite u Santa Fe? To nije potrebno. Možete ga uhvatiti ovdje u Estrechu gdje sjedimo." "Što? Kako? Vi se šalite! Šalite se na naš račun!" naglo upitaše Kaz i Haz. "Ne, govorim potpuno ozbiljno, premda se smijem. Zar još uvijek ništa ne zapažate? Vi ste skratili svoja imena Kazimir i Hazael u Kaz i Haz. Mene zovu Hum, a to je skraćeno od Nahum. Ja se naime zovem Nahum Samuel Timpe pa sam ona varalica, vaš bratić kojeg tražite. Samo me brzo zgrabite!" Kaz i Haz su u prvi čas zanijemjeli od začuđenja, ali Hobble-Frank, komu je jezik uvijek tekao kao podmazan, oduševljeno vikne: "Sad ga imamo! Sad smo ga upecali pravog kriminalca Timpea. Ako odmah ne pljucne novac, objesit ćemo ga kao netopira, naime s glavom prema dolje da gleda u unutrašnjost majke zemlje. I tako se opet vidi, vrč ide na bunar dok se ne razbije. Gaudeamus igakur, gospodine Hume!" Kaz i Hum skočiše na noge pa stadoše Huma zasipavati pitanjima, predbacivanjima i prijetnjama. Ovaj se međutim nije na to ni obazirao, već izvuče iz džepa pomno spremljenu papirnatu vrećicu, izvadi iz nje pismo i pruži im ga i dalje se smijući. "Ovi bezvrijedni papiri", reče, "koji su me međutim stajali vrlo mnogo novaca, čitava su ostavština strica Jozefa Habakuka. Izvolite ih pročitati i ispitati, ali najprije pročitajte ovo pismo što ga je plemeniti oporucitelj u ono vrijeme dobio iz Plauena. To je pismo stiglo neposredno prije njegove smrti i ja sam ga naslijedio, a to je ujedno jedini komad nasljedstva kojeg nisam platio svojim imutkom. Možete ga zadržati." Obojica se prihvatiše čitanja. Zajedno su čitali pismo, ali što su dulje čitali, to su im se i lica više otezala, a kad su završili, ispustiše pismo i razočarano pogledaše Huma: "No, jesam li varalica?" upita Hum. "Moj stric je prevario mene za cijelu moju baštinu, a vaši bratići su se s vama 176 našalili jer su Timpe iz Plauena živjeli u neprijateljstvu s onima iz Hofa. One iz Plauena poslužila je sreća da na lutriji dobiju stotinu tisuća talira pa su svoje rođake u Hofu uvjerili kako su taj novac naslijedili od svoga strica Josefa Habakuka. Neposredno prije nego što je Josef Habakuk umro, oni su mu u ovom pismu razložili cijelu svoju spletku i rugali se vama. Ma kako smiješna bila ta stvar, ipak mi je žao što je ona na kraju dovela do toga da smo se svi sastali ovdje na Divljem zapadu. Ako me sad još uvijek želite uhapsiti, stojim vam rado na raspolaganju." Premda je pismo bratića iz Plauena pružalo neoborivi dokaz da je Nahum nedužan, ipak je potrajalo dulje vremena dok se Kaz i Haz nisu pomirili s ovim stanjem stvari. Nipošto im nije bilo lako da se potpuno odreknu nade da će ipak doći do svoje baštine. Hum naposljetku ustane, pruži im obje ruke i reče: "Ne žalostite se dalje! Nećete dobiti imutak koji je postojao samo u mašti, ali ja sam zbog svog strica Josefa Habakuka izgubio stvarni imutak što bi mi ga moj otac ostavio da ga njegov brat nije prevario. Taj čestiti stric potratio je i očev i moj novac. Ako sam se ja morao pomiriti s time, onda ćete se i vi možda moći odreći nade koja je bila potpuno neosnovana. Zato ste umjesto rođaka varalice našli poštenoga bratića koji se silno raduje što se ovdje sreo s vama pa je spreman da ubuduće dijeli s vama sve dobro i zlo u životu. A to, bar kako mislim, ipak nešto vrijedi!" Ovo je duboko dirnulo maloga Hobblea. Premda je još maločas rekao da Huma treba objesiti naglavce, sad oduševljeno viknu:

"Što stojite ovdje kao dvije pečene šljive pred kuhinjskim vratima! Ovaj dragi i izvrsni Hum govorio je upravo iz duše. Na svijetu nema ništa boljega od bratića kojega čovjek može poštivati. To sam iskustvo stekao ovdje na mom bratiću Drollu. Nemojte dakle toliko krzmati zbog ove vaše sretne prijateljske družbe već jedan drugome čvrsto stisnite ruke, a meni dopustite da koraknem prvim korakom u susret pomirenju i da vam spomenem one poznate stihove: Dopustite mi, htio bih vani reći, u vašem kolu da ja budem treći. 12 Crni Mustang 177 Frankove riječi pročistiše atmosferu. Kaz i Haz se nasmi-jaše i prihvatiše Humove ruke, a Kaz reče: "Imaš pravo, bratiću, nema nikakva razloga da se ljutimo na tebe, a možda nas taj novac i ne bi učinio sretnim. Ta mi se nalazimo ovdje na Bonanci of Hoaka čije ime treba da nas nauči da se sva sreća ne nalazi u zlatu. Ubuduće ćemo živjeti u čvrstoj slozi, u tako lijepoj slozi da će jednom svi, kad požele spomenuti kakvo vjerno prijateljstvo, reći: "upravo kako kod Timpeovih baštinika". "Da, kao kod Timpeovih baštinika!" potvrdi Hobble. "To mi se ime dosad nije nikako sviđalo, ali sad sam ga zavolio. Zato se sad svečano odričem svoje dosadan je antipatije pa budući da se vi odreda služite skraćenim imenima, to ću se i ja, kao četvrti u vašem kolu, povesti za vašim primjerom pa ću izbrisati dva sloga iz svoga prezimena. Možete me dakle ubuduće zvati samo Heliogabal Morfej Eduard, a onaj Franke možete potpuno ispustiti. Cio svijet će ipak tačno znati da se pod tim razumije glasoviti Hobble-Frank. Rekao sam. Howgh!" JEDNOOKI JOE BURKERS 178 1. UBOJNIČKI PLAMEN Uz rijeku Bighprn gorjela je mala vatra, a uz nju je sjedio neki osamljeni čovjek u traperskoj odjeći. Dugačka sijeda kosa padala mu je na široka ramena. Stasom je bio pravi gorostas, a držanje mu je bilo mirno i staloženo pa su mu samo vatrene oči odavale da njegovoj pažnji ne može izbjeći ništa što se zbiva oko njega. Upravo je završio večeru koja se sastojala od nekoliko pečenih riba, i pripalio kalumet.1 Stavio je još nešto drva na vatru, savio pokrivač i ispružio se po zemlji. Bilo je to tiho skrovito mjesto. Rijeka se proširila stvorivši kao neko jezero s nekoliko dubokih i uskih zaljeva. U jednom od njih pristao je lovac i privezao svoj kanu. Već se spuštala tama, no još uvijek su se čuli ozbiljni, duboki i turobni glasovi prašume. Osamljeni čovjek slušao je večernju himnu šume, ono tiho, ali sonorno bruj an je kao od duboko ugođenih Eolovih harfi. Taj zvuk ga je okruživao sa svih strana, kao da je dolazio iz svih smjerova a ipak se ne bi moglo reći gdje počinje i gdje su note po kojima svira. Uz to je u lakom ritmu odjekivalo žuborenje i grgotanje vode. Jedna se vjeverica spusti niz brijest i zagleda se u stranca svojim radoznalim očicama, a zatim se mirno vrati u svoje gnijezdo. Kadšto bi se u svjetlu, što ga je bacala vatra, praćnula koja riba i pala natrag u vodu glasno pljesnuvši. Grane su pucketale u žaru; jedna copperhead, zmija iz obitelji riđovki, ot-puze šuštajući; možda se njezin ljetni stan nalazio upravo u blizini vatre pa je sad pobjegla odavde. Kukac, koji se probudio iz prvog sna, probijao se gotovo nečujno šuškajući kroz listinu; oko dima koji se uzvijao uvis i Indijanska lula. 181

plesao je mali roj moskita u živahnom kolu, zujeći finim srebrnastim zvukom. Odjednom ga prekinu nepostojano i žestoko zujanje nekog velikog, debelog noćnog ljiljka koji se neprestano i bezobzirno zaletio među komarce, ali je bio odmah i kažnjen. Opržio je krila i pao u plamen. Prijeko, na drugoj strani zaljeva javi se žabac; mora da je bio pravi div jer je kreketao tako snažno kao da riče. Činilo se da je teško uvrijeđen zbog traperove1 prisutnosti jer se nije javljao kratkim i zadovoljnim "kvak" ni otegnutim "kvaaaak" kojim normalno ugođeni žablji bariton diže svoju široku gubicu iz vode, već je to bila veoma ljutita dreka, nevoljko podizanje buke bez ikakva obzira i pošto" vanja, posve čisto izrazito grđenje i - ali stoj! što je to bilo? i Žabac odjednom prekinu kreketanje; čulo se kako se povukao natrag u vodu. Nešto ga je uznemirilo. Ali što? Tko je duge godine uz tisuće opasnosti živio na Divljem zapadu, taj zna ocijeniti svaki, pa i najneznatniji glas prirode. Prijeko je zapucketala grančica, tanka suha grančica koja je ležala na tlu; lovac je to jasno čuo i ma kako taj zvuk bio tih, on mu je ipak odao da ga je izazvala ljudska noga. Prekine li se kakva grančica visoko gore, onda to nema velikog značenja jer ju je mogao slomiti vjetar ili kakva životinja. Zapucketa li drvo na zemlji, onda bi se u blizini mogao nalaziti čovjek. A stari iskusni traper dobro zna razlikovati po zvuku je li se grančica slomila pod nekom nogom životinje koja se šuljala ili pod čvrstim korakom čovjeka. Dugogodišnjom vježbom naučio je, štaviše, razlikovati je li taj zvuk izazvala bijelčeva čizma tvrdih potplata ili meke elastične Indijančeve mokasine. Onaj čovjek prijeko na protivnoj strani zaljeva bio je sigurno Indijanac, a to za trapera nipošto nije bilo ugodno. Svatko tko pravedno misli ne može odobriti vladanje bijelaca prema Indijancima. Indijanac je također čovjek pa i on ima ljudska prava; nepravedno je da mu se uskrati pravo na život i da mu se malo-pomalo otmu sredstva za nj. Ma kako se lijepi govori držali u Kongresu Sjedinjenih Država, ma koliki se agenti i kojekakvi drugi "civilizatori" slali takozvanim "divljacima" - nepristran čovjek umjet će razlikovati fraze od stvarnosti. i Lovac na krzna. i Nekad je Indijanac bio jedini vlasnik cijele zemlje; on je bio gospodar njezinih proizvoda, živio je na njoj na svoj poseban način i pri tome se dobro osjećao. Ni jedna jedina indijanska predaja ne govori o takvom prolijevanju krvi kakvo je počelo neposredno pošto su se uselili bijelci i nastavilo se sve do nedavne prošlosti. Indijanci su primili prve bijelce gotovo kao bogove, ali ti su bogovi ubrzo pokazali veoma ljudska ili bolje reći neljudska svojstva. U Meksiku i u Peruu opustošena su polja i oranice, razoreni gradovi i sela, a time što su srušeni vodovodi pretvorena je zemlja u pustoš. Grozničava pohlepa za zlatom izdajstvo i bezmjerni egoizam uništili su živote milijuna miroljubivih ljudi i prekinuli daljnji razvoj jednog jedinstvenog oblika kulture. A u Sjedinjenim Državama? Indijanac treba da umre, pa će i umrijeti; suvišno je dakle svako filozofiranje, ali ipak ga ne treba prosuđivati prema izvještajima iz desete i dva-i naeste ruke, a ni prema njegovim povremenim neprijateljstvima na koja ga uvijek iznova tjeraju. Treba ga potražiti, treba mu pokloniti povjerenje i treba ga upoznati! Indijanac je skroman, pravedan, iskren, vjeran i hrabar. Bijelci su ga zasljepljivali i varali pa ga ne smije nitko osuditi ako im vraća istom mjerom. Ta oni ga tjeraju iz jednog "rezervata" u drugi, ne držeći zadanu riječ pa se dakle nitko ne smije čuditi ako Indijanac ne smatra da je rođen da bude "vječni Žid" bez domovine, već da brani onaj

mali komadić zemlje koji mu je dodijeljen, one iste zemlje koja mu je nekoć pripadala čitava. Indijanac leži na umoru, tisuću puta ranjen i ozlijeđen, ali ne umire miroljubivo; naprotiv, njegova smrtna borba je upravo strašna. Vatrena voda, crne kozice i slični pokloni bijelaca ipak nisu do kraja iscrpli njegovu snagu. On, taj nekadanji gorostas, još uvijek je dovoljno snažan da mnoge napadače zdrobi u svojoj teškoj smrtnoj borbi. Njegova tvrda smrtna postelja je Stjenjak u čijim klancima i kanjonima dolazi do posljednjih borbi. On zna da su plemena Paueblo, Zuni, Queres i sva ona ostala koja su se predala, umrla polaganom i nečasnom smrću od gladi i degeneracije ili da će još umrijeti, ali on želi umrijeti kao junak, s mačem u ruci. Svi takozvani miroljubivi Indijanci nestaju malo-pomalo, ne ostavljajući za sobom ni ime ni uspomenu na 182 183 muževna djela, ali Komanči i Apaši na jugu te Siouxi na sjeveru, istjerani iz svojih savana, povući će se u Rocky Mountains i korak za korakom gaziti po krvi svojih neprijatelja sve dok i posljednji od njih ne bude umlaćen. Te će borbe još duga stoljeća živjeti u sjećanju dalekih pokoljenja, a oko svake lubanje što je poljodjelčev plug ili njegova motika iskopa iz zemlje, oplest će bajka svoju paučinu, a praunuci pobjednika, pravedniji od svojih predaka, osjetit će sućut prema ubijenom Indijancu, a možda će morati nositi i posljedice tih ubojstva. Sijedi zapadnjak je znao da su se vojnici iz Fort Cu-stera, koji je ležao niže na rijeci, nedavno sukobili sa četom Siouxa plemena Tetong. Crvenokošci su lovili bizone, a u savani vlada zakon da plijen pripada onome koji je prvi započeo lovom. Ipak su draguni, koji su također pošli u lov "na meso", odmah zatražili da plijen pripadne njima. Došlo je do borbe pa su Indijanci morali uzmaci pred nadmoćnim oružjem neprijatelja, ostavivši brojne mrtve. Moglo se sa sigurnošću očekivati da će se Siouxi osvetiti za to kršenje mira pa je zato lovac, čuvši da je u blizini zapucketala grančica, zaista imao razloga da bude na oprezu. Prividno je držao oči sklopljene, ali je ispod spuštenih kapaka oštro gledao onamo odakle je dopro zvuk. Zaljev je bio najviše dvadeset stopa širok pa je vatra jasno osvjetljavala suprotni rub grmlja. Čovjek mora raspolagati veoma oštrim i uvježbanim osjetilima da u takvom položaju učini ono što je pravo, ali često jednostavni nagon postiže više od sve oštrine osjetila. Tamo prijeko se polako razmaklo nekoliko grančica. Pojaviše se dva tamna žarka oka, ali se smjesta opet zatvoriše. Onuda se dakle šuljao neki stari iskusni ratnik; znao je da se uvečer lako dade razabrati svjetlucanje očiju pa ih je zato samo na trenutak otvorio. Pet ili šest puta one na sekundu zasjaše u odrazu vatre, a onda se grančice vratiše u svoj prvašnji položaj: Crvenoko-žac se uvjerio da je zapadnjak sam. Ovaj je opazio samo oči, ali nije razabrao lice pa nije znao je li premazano ratnom bojom ili ne, je li se dakle taj Indijanac nalazio ovdje u prijateljskoj ili neprijateljskoj namjeri. Trebalo se dakako čuvati onog najgoreg. Je li taj Indijanac bio sam? Je li na rijeku došao kao izviđač? Ili se možda u blizini nalazila cijela četa Indijanaca koja je opazila vatru i izaslala njega da vidi tko logoruje uz nju? Ipak je bilo vjerojatnije da je taj Indijanac sam. Crvenokošci šalju, naime, većinom mlade ljude u izvidnicu da se izvježbaju, ali taj ratnik bio je star i iskusan. Sad se sigurno šulja oko zaljeva da se nezapažen približi lovcu. Onda se može dogoditi dvoje: ako je došao u miru, on će odjednom izaći između drveća, ponosno

pozdraviti, sjesti uz vatru i reći bijelcu neka bude oprezniji; naprotiv, ako dolazi kao neprijatelj, onda se radi o životu. Zapadnjak je još neko vrijeme čekao, a onda polako i posve nečujno podigne pokrivač i skupi ga tako na tlu da I se izdaleka činilo kao da on još uvijek leži ispod njega. i Zatim uzme pušku i zavuče se u tamu ispod drveća, pronaI šavši ondje ispod gustih grmova divlje trešnje izvrsno skro1 vište. -! Crvenokožac je morao doći slijeva. Po danjem svjetlu dao bi se mali zaljev posve lako obići za pet minuta, ali po tami koja je sada vladala i kraj onoga opreza kojim se Indijanac mogao kretati, nije mogao prije četvrt sata stići do vatre. Vrijeme je prolazilo. Zapadnjak se pouzdavao samo u svoj dobar sluh pa je sklopio oči jer bi Indijanac inače mogao opaziti njihov fosforescentni sjaj. Onda mu posve tihi i gotovo nezamjetljivi pokret zraka oda da se Crvenokožac približuje: to nije bio nikakav zvuk, već samo pritisak zraka što ga je izazvalo njegovo kretanje. A zatim se javi i osjećaj njuha: bijelcu se primicao neki neobični i neugodni zadah. Crvenokožac je ubio oposuma, očistio ga i pojeo. Ovaj tobolčar vrlo neugodno zaudara pa ga Indijanci jedu samo ako nemaju ništa drugo. Okolnost da Crvenokožac nije pre-zreo takvo pečenje bila je siguran dokaz da se nalazio na ratnoj stazi: štedeći vrijeme, trud i lutanja naokolo, izvukao je prvog oposuma na kojeg se namjerio iz njegove rupe u drvetu, pa je tim mesom utažio glad. Sad je bio tako blizu da bi ga zapadnjak mogao gotovo dodirnuti rukom. Propuzao je kraj njega, polako i nečujno, dodirujući tijelom zemlju kao zmija. Tko se još nije pokušao tako šuljati, taj neće vjerovati kako su željezni mišići i čelični živci potrebni za to da se ispruženo tijelo samo na vršcima nožnih i ručnih prstiju pomiče po zemlji. Kad bi se čovjek 184 185 u takvom puzanju služio tabanima i dlanovima, a pogotovu koljenima, nipošto ne bi mogao izbjeći šum. Kad je maločas zapucketala ona grančica, mora da su se Crvenokoščevi mišići umorili pa je možda na trenutak dodirnuo zemlju koljenom. Dok se šulja na vršcima prstiju, onda se najprije prstima tačno pretraži mjesto o koje se želi oprijeti, i provjeri ne nalazi li se na njem išta što bi moglo izazvati šum. Tačno na isto mjesto stavljaju se onda u nastavku šuljanja vršci nožnih prstiju. Mnogi vrstan strijelac i dobar zapadnjak ne može cijelog svog života naučiti šuljanje. "La-ya-tishi" - gledati prstima nazivaju Navajosi, veoma tačno, tu za neprijatelja tako opasnu vještinu. Indijanac je prošao i sad je trebalo zahvatiti. Bijelac ostavi pod grmom pušku koja bi mu samo smetala pa otpuže za Indijancem. Stiže ga i baci se na njegovo ispruženo tijelo. Ljevicom ga zgrabi za šiju, a zatim ga drškom svog revolvera tresnu o tjeme - i Crvenokožac klonu onesviješten. Zapadnjak skine laso s pojasa pa ga onesviještenom Indijancu tako ovije oko ruku i nogu da se nije mogao maknuti. Pošto je najprije donio pušku, odnese svezanog Indijanca do vatre pa ga položi ondje i iznova raspiri žar da bi ga mogao tačno promatrati kad se osvijesti. Dugo je potrajalo dok Indijanac nije otvorio oči, ali usprkos prividno opasnom položaju u kojem se našao, nije ni jedna jedina crta njegova brončanog lica odala ni traga iznenađenja ili prepasti. Ponovo zatvori oči i osta ležati kao mrtav, ali tiho i potajice napne mišiće da ispita čvrstoću svojih spona. Nosio je neukrašenu kosu običnog Indijanca i bio odjeven samo u košulju, hlače i mokasine od kože. Za pojas mu je bio zataknut nož i tomahavk, vrećica s amajlijama i vrećica s puščanim kuglama. To je bio

dokaz da je u blizini sakrio pušku, a možda i konja da bi se nesmetano mogao prišuljati. Zapadnjak je znao da njegov zarobljenik nipošto neće početi razgovor pa ga zato upita onom mješavinom engleskog i indijanskog jezika kojom su se ljudi služili u blizini indijanske granice. "Što je crveni čovjek htio kod moje vatre?" "Ča-tlo!" odvrati ovaj škrinuvši zubima. Ta riječ potječe iz narječja Navajo Indijanaca i znači žaba, čovjek velike gubice, brbljavac, kukavica. To je dakle bila uvreda, ali bijelac se nije ni obazreo na nju. Zašto je taj čovjek govorio narječjem Navajo Indijanaca? Izgledao je više kao Sioux. "Imaš pravo da se ljutiš na tu žabu", odvrati bijelac. "Ona te je odala. Da je nisu uznemirio, ne bi bio moj zarobljenik. Što misliš što ću učiniti s tobom?" "Ubij me i skalpiraj!" odgovori Indijanac. "Ne, to neću učiniti", reče traper. "Ja nisam tvoj neprijatelj, ja sam prijatelj svih crvenih muževa. Uhvatio sam te zato da sebe obranim. Kojem narodu pripadaš?" "Shi tenusi!" Riječ , tenusi" znači ljudi. Tako se nazivaju .. Navajosi. Indijanac je dakle htio reći: "Ja sam Navajo." i "Zašto mi govoriš neistinu? Ja poznajem jezik plemena " Tenusi; ti ne vladaš dobro njime. Tvoj mi izgovor odaje da si ratnik Tetonga. Govori svojim vlastitim jezikom ili jezikom bijelaca! Ja volim istinu pa ću i tebi reći istinu." Svezani Indijanac tek sada prvi puta otvoreno i ispit- ljivo pogleda bijelca i reče: "Bljedokošci su prešli preko velike vode. Ondje ima ljudi svijetle kose Engleza i ljudi tamne kose Španjolaca. Među koje spadaš ti?" "Ja ne spadam ni k jednima ni k drugima!" glasio je odgovor. "To je dobro! Oni su lasci sa svijetlim skalpom i lasci s tamnim skalpom. Ali kojem plemenu pripadaš ti?" "Pripadam velikom narodu Germana koji su prijatelji crvenih ljudi i još nikad nisu napali njihove wigwame." "Uf!" iznenađeno će Crvenokožac. "To je dobro." "Poznaješ li ti taj narod?" "Ne poznajem", odgovori Crvenokožac, "ali sam čuo za dva velika bijela lovca koji su ratnici Germana. Oni ubijaju grizzlvja nožem, njihovi meci nikada ne promašuju, a umiju govoriti jezicima svih Indijanaca. To su prijatelji crvenih muževa." "Kako se zovu?" "Nazivaju ih Old Firehand i Old Shatterhand. Winnetou, poglavica Apaša njihov je krvni pobratim." "Bi li ti s njima popušio kalumet mira?" "Oni su veliki poglavice pa bih morao čekati dok mi sami ne ponude lulu mira." "Reci mi kako se zoveš!" "Mene zovu Pokai-po, ,Ubojnički Plamen"." 186 187 "Onda si ti drugi poglavica Siouxa od plemena Tetong." "Jesam", odvrati Indijanac jednostavno, ali ponosno. "Čuo sam za tebe! Poglavica Siouxa ne smije preda mnom ležati svezan. Slobodan si!" On razveže laso i skine ga s njega, a oslobođeni Indijanac se uspravi, začuđeno ga pogleda i upita: "Zašto me puštaš na slobodu? Zašto ne ubiješ najvećeg neprijatelja svih bljedokožaca?" "Jer si ti hrabar i pravedan ratnik. Samo si zbog toga postao neprijatelj bijelaca jer su oni sami prekinuli prijateljstvo s vama. Ali postoji nekoliko vrlo velikih i moćnih bijelih

naroda, a među njima ima takvih koji su prijatelji crvenih ratnika. Ne smiješ mrziti sve bijele ljude jer su neki od njih bili lažljivi i nevjerni. Ti si me htio napasti ali ja sam te uhvatio; tvoj skalp bi pripao meni, no ja sam te pustio na slobodu. Popušimo sad lulu mira i raziđimo se kao braća." Zapadnjak uze lulu i napuni je. Indijancu je sigurno bilo drago što je umakao tako čitave kože, ali ipak se kradomice upitao slaže li se s čašću poglavice da mu neki nepoznati bijelac nuđa lulu. Zato ga upita: "Jesi li ti poglavica bijelaca i kako glasi tvoje ime?" "Ubojnički Plamen se ne mora stidjeti da popuši sa mnom kalumet. Ja sam Old Firehand." Indijanaci su navikli da s najvećim mirom primaju i one vijesti koje ih silno iznenađuju, ali tek što je zapadnjak izrekao to ime, poglavica skoči na noge, viknuvši: "Old Firehand! Govoriš li istinu?" "Zar je bilo tko drugi mogao nadmudriti i pobijediti Ubojnički Plamen? Neka poglavica Siouxa sjedne kraj mene; ili treba li da između nas dvojice zavlada neprijateljstvo?" "Bit ćemo braća", svečano odvrati Crvenokožac. "Tvoji neprijatelji su i moji neprijatelji, a moja braća su tvoja braća. U svim šatorima Siouxa primit će te s dobrodošlicom, a naš život je kao jedan jedini život; svaki od nas neka umre za drugoga." Počevši od tog trenutka mogao je traper biti siguran da je stekao novog prijatelja koji je u svako doba bio spreman da žrtvuje za nj život. On pripali lulu, otpuhne dim u propisane smjerove i pruži lulu poglavici. Ovaj ponovi obred i šutke do kraja ispuši lulu. Glina za njezinu glavu potjecala 188 je iz svetih kamenoloma na sjeveru, a svaki oblačić dima, što su ga ispušili, vrijedio je kao neokrnjiva zakletva Velikom duhu da će sklopljeno prijateljstvo održati vjerno do smrti. Prijateljstva među bijelcima također se često sklapaju uz duhanski dim i zadah alkohola, ali što vrijedi takvo prijateljstvo? Ono prestaje čim se raziđe dim i izvjetri alkohol! Sad više između njih dvojice nije bilo tajni pa je Old Firehand doznao što je Pokai-poa dovelo na rijeku Bighorn. "Ratnici Tetonga prešli su preko planinskih prijevoja da love bizone koji prolaze onuda", ispripovjedi poglavica. "Lov je bio dobar jer je bizon došao sa svojim ženama i djecom u velikom stadu kakovo se nije vidjelo već brojna ljeta. Sinovi Tetonga su snažni i smioni pa je zato ubijeno mnoštvo bikova i krava. Ali onda su došli bljedokošci, odjeveni u šarenu odjeću1 i zatražili da im Tetongi prepuste bizone. Imali su više vatrenog oružja od crvenih ratnika. Ovi su se branili ali su morali uzmaci, ostavivši tri puta po pet i još tri mrtva. Jesu li bljedokošci imali pravo?" "Nisu", odgovori zapadnjak. "I crveni muževi misle isto tako. Zato su upitali plemenskog vrača i održali veliko vijećanje. Veliki duh obećao im je pobjedu ako napadnu izdajničke bljedokošce. Krenuli su dakle da kazne neprijatelja. Sad leže u šumi, a Pokai-po je krenuo u Fort Custer da izvidi koliko se neprijatelja nalazi ondje i što treba poduzeti da se zauzmu čvrsti stanovi bljedokožaca." Taj Sioux je danas prvi puta sreo Old Firehanda, a ipak Mamu je sve to povjerio. Zar je dakle bilo čudo da ga je Old HjFirehand smatrao dostojnijim svoga prijateljstva od onih ikoji su - blago rečeno - tako nepromišljeno izazvali nji-fpovu osvetu? Ali je li on kao bijelac smio mirno promatrati ™taj napadaj?

"Hoće li moj brat Old Firehand poći sa mnom k ratnicima Tetonga da napadne tvrđavicu?" upita malo kasnije Ubojnički Plamen. "Neću", glasio je iskreni odgovor. "Zašto nećeš? Ti si sa mnom popušio kalumet!" "Ja sam tvoj prijatelj, ali i svi blijedokošci su moja braća." i Vojnici. 189 Lovcu nije bilo lako izgovoriti te riječi pa je zaista odmah dobio odgovor. "Sam si rekao da su bljedokošci nepravedno postupili, a ipak želiš biti brat tih izdajica i lažaca! Obradovao sam se kad sam čuo da si Old Firehand, ali sad ipak vidim da je teško biti prijatelj bljedokožaca." Što da mu bijelac odgovori na to? Kako je tom jednostavnom divljaku mogao dokazati da mu je dužnost da njihovu namjeru izda ugroženim bijelcima? "Vi želite poubijate bljedokožce jer vam je to zapovjedio Manitou?" upita on. "Tako je." "Dobro! I ja moram slušati svog Manitoua, a on kaže da je jedino on osvetnik." "Zašto onda taj Manitou nije odavno osvetio svoju crvenu djecu? Ili, zar je tvoj Manitou drugi od mojega? Uboj-nički Plamen bio je u gradovima bljedokožaca i slušao govore njihovih svećenika. Zna li Old Firehand što oni govore? Vaša knjiga kaže da onaj koji prolijeva ljudsku krv, također mora umrijeti. Zato treba da umru i bljedokošci u tvrđavici! Vaša knjiga veli da jedan drugoga mora voljeti. Zašto je onda ubijeno tri puta pet i još tri ratnika Tetonga koji nisu učinili ništa zla? Vaša knjiga veli da imate slušati svoje poglavice. Ako k vama dođe crveni čovjek i ubije nekoga, onda biva i on ubijen jer vaše poglavice vele da imaju pravo da ga ubiju. Ali ako vi dođete k nama i ubijete deset puta deset naših ljudi, onda vas mi ne smijemo ubiti jer naše poglavice nemaju prava bar tako vaši kažu. Zar su crveni j muževi šugavi psi i čagljevi? Možda postoje bijedokošci koji nas ne smatraju čagljevima, a i ti si jedan od njih. Znam da misliš da imam pravo, ali ti tvoja savjest zapovijeda da opomeneš opake bljedokošce u tvrđavi. Idi onamo i opomeni ih!" On ustane i zagleda se u vatru upola prkosno, a upola tužno. I Old Firehand ustane pa upita: "Gdje logoruju ratnici Tetonga?" "Više gore uz rijeku." "Koliko ih je?" "Deset puta deset, uzevši tri puta, i k tome još pet puta deset." 190 Nijedan bijelac ne bi u takvom slučaju tako otvoreno odgovorio na ta dva pitanja. Old Firehand reče: "Neću opomenuti bljedokošce, već treba da to sam učiniš." "Ubojnički Plamen treba da opomene svoje neprijatelje?" začuđeno upita Indijanac. "Da. Sjest ćeš u moj kanu i odvesti se u tvrđavicu. Ondje ćeš potražiti zadovoljštinu za svoje ubijene ratnike. Ne dobiješ li je, onda sam ja izvršio svoju dužnost i ti možeš napasti tvrđavicu, a da ja ne reknem ni riječi." Crvenok"ožac se zamišljeno zagleda preda se i reče: "Oni će uhvatiti i zadržati Ubojnički Plamen." "Ti si moj brat; obećajem ti da ćeš otići kad god to zaželiš." "Oni su nevjerni pa će ti obećati da će me pustiti, ali neće održati riječ. Možeš li zaštititi Ubojnički Plamen?" "Misliš li da se Old Firehand boji tih bljedokožaca? Ako ni oni ne održe riječ, ja ću se s njima porazgovarati puškom i tomahavkom."

"Vjerujem ti pa ću otići posve sam, ali ne u tvom kanuu, već na konju kako to pristaje poglavici Siouxa. Ostaj mi zdravo!" Trenutak kasnije nestao je u šumskoj tami. Poglavica je postupio kao pravi Indijanac, premda bi Evropljanin sigurno bio uvjeren da bi se u tom slučaju moralo još o mnogo čemu dogovoriti. Divljak govori manje, ali zato više radi. Old Firehand nije sad dakako više smio ni pomisliti na san jer je morao pravodobno stići u tvrđavicu. Vjerojatno će poglavica vrlo brzo krenuti na put. Lovac ugasi vatru, odriješi kanu i spusti se niz rijeku. To je išlo vrlo brzo. Nisu prošla ni puna dva sata otkako je svanulo kad se na slivu rijeke Bighorn i Little Bighorn pokaza tvrđavica. Kad je zapadnjak privezao svoj kanu i polako se uspeo uz obronak, opazi neku vrst logora podignuta ispred pali-sada tvrđavice. Taj se logor sastojao od jednostavnih koliba izrađenih od granja. U njemu kao da je stanovala četa trapera jer je posvuda ležalo oružje prikladno za lov u preriji i drugi predmeti potrebni za hvatanje krznaša. Osmorica ili desetorica bijelaca stajala je na hrpi, vježbajući se u gađanju. Na orahovo stablo pribili su malu 191 daščicu i kredom nacrtali središte u koje su pucali. Prolazeći kraj njih, Old Firehand im zaželi dobro jutro; htio je poći dalje ali mu jedan od tih ljudi zakrči put. Premda-je bilo rano jutro, on je već žestoko zaudarao po brendiju pa dreknu na nj tako jako kao da je Old Firehand udaljen cijelu englesku milju: "Stojte, gospodine! Ovuda se ne prolazi! Uredili smo streljanu u kojoj se kladi. Najgori hitac plaća piće, za svakoga punu čašu, pa u natjecanju mora sudjelovati svatko tko se nađe izvan tvrđavice." Taj čovjek je bio vanredno ružan i odvratan. Mora da je jednom bio zapleten u neku tešku borbu jer je dobio udarac koji mu je potpuno odsjekao desnu stranu lica; nije imao ni desnog oka. Zaista je strašno izgledao s obraslom lijevom polovinom lica i desnom, crvenom poput sirova mesa. "Mora sudjelovati? Tko je to odredio, ser?" upita pri-došlica. "Ja, gospodine!" odvrati ovaj. "Morate naime znati da sam ja vođa ovih poštovanih džentlmena. Stigli smo u Fort Custer da kupimo municiju, a onda ćemo poći u lov na dabrove." "Želim vam dakle mnogo sreće u vašem pothvatu, ser. Good bye!" Oid Firehand krenu, ali ga onaj čovjek čvrsto primi za ruku. "Zounds! Ta zar nećete malo stati i pucati s nama za okladu? Rekao sam vam da to svatko mora učiniti!" "Pshaw! A ja vam kažem da to ne želim!" On ga oštro i prijeteći pogleda u oči, odgurne njegovu ruku i krene. "Ah, to je džentlmen koji doduše nosi pušku, ali ne umije pucati!" podrugljivo se nasmije pijanica, a i ostali mu se pridružiše smijući se. "Pogledajte ga samo! Taj neotesani klipan ima ulaštene čizme kao učitelj plesa, a drži se kao paradni kočijaš. Već ćemo ga prisiliti da pokaže kako umije pucati iz svoje puškice!" Old Firehand se nije ni osvrnuo na brbljanje, već uđe kroz otvorena vrata tvrđavice i dade se odmah prijaviti majoru. Ovaj je bio upravo ustao pa ga zlovoljno dočeka, rekavši: "Zašto me smetate tako rano ujutro, ser? Što hoćete?" 192 "Želim vas opomenuti!" "Što ima to da znači?"

"Sprema se napadaj na Fort Custer." "Ah!" viknu major problijedivši. "A tko ga sprema?" "Poglavica Tetonga. On se sa tri stotine pedeset Indijanaca nalazi u blizini. Slučajno je moj prijatelj pa mi je obećao da će se s obzirom na naše prijateljstvo zasad klonuti svakog neprijateljskog čina. Danas će doći u tvrđavicu da zatraži zadovoljštinu. Bude li mu uskraćena, ne jamčim ni-zašto." "On, vi ionako nemate za što da jamčite", odvrati major. Bio se već oporavio od prvog iznenađenja pa doda: "Uostalom, vaš način mi se čini zaista neobičnim." "Odgovarani vam istim načinom kojim ste i vi meni govorili. Sreo sam poglavicu u šumi pa sam se požurio da vas obavijestim." "Sreli ste ga u šumi, ser? Kako uopće dolazite do toga da budete prijatelj jednog poglavice Tetonga? Čuo sam da ste jučer ostavili ovdje konja i da ste unajmili kanu. To mi se zaista čini sumnjivim. Tko ste vi uopće?" "Zovem se Winter, ser, a po zanimanju sam traper. Poželio sam da se malo provezem čamcem." "Posve neobično! Imate li još kakve želje?" "Indijancima je nanesena nepravda. Ja sam za tvrđavicu učinio sve što sam mogao. Pobliže podatke vam ne mogu dati jer ne želim izdati svog prijatelja." "Oh, to znači da nam ne želite reći gdje se nalaze Crve-nokošci?" "Ne želim." "Ja ću vas prisiliti." "Pshaw! Ne bojim se toga! Ja tako dobro poznajem ovdašnje prilike da sam, štaviše, poglavici obećao da slobodno može ući u tvrđavicu i izaći iz nje." To je oficiru ipak bilo previše. "Jeste li vi pri svijesti, ser?" viknu on. "Naprotiv, ja ću uhapsiti poglavicu i zadržati ga kao taoca!" "Onda ću mu odjahati u susret i reći mu neka ne dolazi." "Ja ću umjeti da vas u tome spriječim!" zaprijeti se oficir. "Samo pokušajte, majore! U prvom redu ću ustrijeliti svakoga tko se usudi da me se dotakne, a zatim ću u VVashing13 Crni Mustang 193 ton poslati tačni i vjerni izvještaj o cijelom ovom slučaju s Tetongima. Ondje će uvidjeti da se ne treba uvijek" čuditi kad se Indijanci late oružja." Oficir se prestrašeno zagleda u pridošlicu, a kad se ovaj okrenuo da ode, viknu: "Stojte! Prije nego što o toj stvari bilo šta poduzmem, moram se posavjetovati s ostalim oficirima." "Dobro, učinite to pa me obavijestite može li poglavica bez opasnosti doći." Old Firehand izađe i pođe u trgovinu gdje je bio unajmio malu sobu. U staji je stajao njegov mustang. Dobro se odmorio pa radosno zarza kad ga je lovac izveo u dvorište da ga osedla. Učinio je to da bude spreman na sve. Zatim smjesti svoje stvari u bisage i vrati se u sobu, očekujući daljnji razvoj događaja. Malo kasnije poslaše mu podoficira s viješću da su oficiri odlučili da poglavici osiguraju slobodan prolaz. Soba u kojoj se nalazio ležala je tik gostionske prostorije. U njoj je danas vladala neuobičajena buka pa je Old Firehand pomislio da su tome uzrok sigurno oni strani traperi. Dvojica od njih izašla su u dvorište i ondje stala prigušeno razgovarati. Stajali su blizu tankog zida od dasaka pa je tako Old Firehand čuo nekoliko ulomaka njihova razgovora: "Prekrasan mustang... Vredniji je od sve naše kljusadi."

"Tko zna čiji je?" upita onaj drugi. "Sigurno pripada nekom od oficira." "Onda se ne smijemo usuditi... bijedan je to život... već dugo nismo uhvatili... proigrali... Helming ... sigurno će nam uspjeti." "Je li to zaista brat..." "Sigurno ... Burkers ga posve tačno poznaje ... već više godina na gornjem Shevenne Riveru... pouzdano ispitano." "Bit će to dobar posao.. samo nitko ne smije ostati na životu jer će inače ... izaći na javu." Sad se u gostinskoj sobi ponovo podigne takva strašna buka da Old Firehand nije mogao više razumjeti ni riječi, a malo kasnije ona dvojica izađoše iz dvorišta. O čemu su to razgovarali? što je zapadnjak više razmišljao o onome što je čuo, to mu se taj razgovor činio sve sumnjivijim. Nešto nije smjelo da izađe na javu i zato nitko nije smio ostati na životu. Da se nisu ti ljudi, pretvarajući se da su lovci na krzna, zapravo bavili zanatom bushheadera, drumskih razbojnika koji najradije napadaju osamljene farme ili putnike koji prelaze preko planina, noseći zlatni pijesak iz Kalif orni je? Dok je još razmišljao o onome što je čuo, začu vani na trgu glasne poklike. "Crvenokožac, Crvenokožac! Dolazi neki poglavica!" Ovaj zov čuli su i ljudi u dućanu pa svi izletješe napolje da vide Indijanca. Old Firehand izađe također i zaista ugleda Ubojnički Plamen kako već juri uz obronak. Bio je posve sam, ali daleko vani, u udaljenosti od otprilike jedne engleske milje stajala su tri konjanika usred čistine, odakle se dobro mogla razabrati tvrđavica. Poglavica je danas posve drukčije izgledao. Njegov divno osedlani vranac imao je dugačku grivu, a rep mu je dopirao gotovo do zemlje. Poglavica je savinuo kosu u pundžu sličnu kacigi i zatakao u nju tri orlova pera, znakove svog dostojanstva, šavovi njegovih kožnatih hlača i lovačke košulje bili su ukrašeni kosom ubijenih neprijatelja. Za pojasom mu je visilo trinaest skalpova čija je kosa bila spletena u per-čine, a ogrtač mu je bio sašiven od skupocjenih krzna žutih štakora koji su već u ono vrijeme gotovo izumrli. Bio je naoružan nožem, tomahavkom i puškom dvocijevkom, a nosio je i luk i strelice. Kad je projahao kroz vrata, požuriše mu svi u susret. Lice mu nije doduše bilo oličeno ratnim bojama, ali dolazak jednog Tetonga bio je u tom času svakako veoma značajan. Old Firehand pristupi poglavici i pruži mu ruku: "Dobro jutro!" pozdravi ga ovaj. "Dolazim sam. Dobiva li Ubojnički Plamen slobodan prolaz?" "Dobiva", odgovori bijelac. "To su mi obećali." "Neka moj brat vjeruje u sve što mu kažu. Poglavica Tetonga neće odložiti oružje." Uto im priđe neki podoficir i reče Tetongu da ga čekaju u dvorani za vijećanje, ali da prije toga mora odložiti oružje. Poglavica se ne osvrne na nj, već se obrati svom bijelom prijatelju: "Gdje je to mjesto!" "Odvest ću te onamo", odvrati Old Firehand. "Stoj!" zapovjedi podoficir. "Onamo može ući samo poglavica, a svim ostalim je pristup zabranjen." 194 13 195 iI

Old Firehand ne reče ništa, već prihvati Pokai-poovog mustanga za uzde i odvede ga do dvorane za vijećanje. To je zapravo bila gimnastička dvorana u koju je stavljeno nekoliko stolica. Poglavica skoči s konja i uđe, a podoficir reče: "Dobio sam zapovijed da odvedem poglavičinog konja." "To je moj konj, pusti ga", odgovori lovac pa ga odvede do dućana i sveže ga ondje kraj svog mustanga. Zatim stane mirno čekati. Na ulazu u vijećnicu stajala je straža od četiri momka, a na drugoj strani trga bilo je spremno još šest momaka da na dani znak priskoče u pomoć. Oficiri su očito spremali izdaju. Tako je prošlo otprilike pola sata kad se iz dvorane začu zvižduk. Ona četiri stražara na ulazu smjesta uđoše, a i ona šestorica ostalih krenuše prema vijećnici. Svi oni, koji su dosad stajali malo podalje, radoznalo nagrnuše bliže. Old Firehand smjesta uzjaha na svog mustanga, prihvati Teton-gova vranca za uzde i pojase prema dvorani. Stigao je onamo prije onih šest draguna. "Gubite se odavde! Dalje!" viknu on i progura s s konjima kroz mnoštvo. čim je stigao do vrata, skoči s konja i uđe, povukavši za sobom konje, tak"o da su oni svojim tijelima zakrčili ulaz. Jedan pogled u dvoranu pokazao mu je kako stoji stvar. Zvižduk je dozvao četiri draguna da razoružaju poglavicu i da ga zarobe; onih šest ostalih imali su doći za njima, ali više nisu mogli ući. Tetong je stajao u kutu, podigavši tomahavk, spreman da ubije prvoga koji ga dotakne, ali svi se pogledi uperiše u zapadnjaka. "što je to? Što tražite ovdje?" viknu major na njega. "Htio bih vas podsjetiti na vašu riječ", odgovori Old Firehand. "Obećali ste mi slobodan prolaz za poglavcu Te-tonga." "On ga je i dobio. Smio je ući ovamo." "Ah! Ali zato ne smije izaći?" "Ne smije jer mu to nisam obećao." "Dobro, ser, Pokai-po, ovamo k meni!" Indijanac je htio krenuti, ali major izvuče revolver i uperi ga u lovca. "Napolje, jer pucam!" zapovjedi on. "Pshawl" odvrati lovac, pošavši prema majoru. "Neka Ubojnički Plamen kaže ovim ljudima tko sam ja." "Old Firehand!" reče Indijanac. "Old Firehand!" zapanjeno ponoviše oficiri. Poznalo ime često postiže više nego što može postići sam čovjek koji ga nosi. "Da, ja sam Old Firehand, gospodo", reče zapadnjak. "Hoćete li mi to povjerovati ili treba da vam dokažcm? Ja sam svom crvenom prijatelju obećao slobodan prolaz pa ću mu ga i pribaviti. Ali prije toga mi dopustite da sudjelujem u vašem vijećanju. Ubojnički Plamen ne govori dobro engleski a vi dobro ne vladate narječjima Siouxa. Potreban vam je tumač. Počnimo dakle! Na vama je da li ćemo početi s oružjem ili s miroljubivim pregovorima!" Mnogi će smatrati da je to bila velika smionost, ali zapravo nije bila. Old Firehand je poznavao svoje ljude. Van-keeji su se toliko bojali njegovog traperskog imena da su odmah započeli pregovori. Zahvaljujući Old Firehandovom nastojanju, poglavica se odrekao osvete koju je zahtijevao prije nego što je stigao traper. On je zatražio život osamna-estorice bijelaca, naime po jednog bijelca za svakog ubijenog Tetonga, ali Old Firehand ga je nagovorio da zatraži osamnaest karabinki pa su mu one bile odobrene, premda se to očito protivilo zakonu.

Sad je Old Firehand opet oslobodio ulaz. Dotad nije nitko mogao ući jer su konji kopitima branili svoj položaj. Kad su Indijanac i Old Firehand izašli iz dvorane, odjeknu iz prvog reda radoznalog mnoštva glas: "Zašto da ne zatučemo tog Crvenokošca? Što traži ovdje među džentlmenima? Premažimo ga katranom i pospimo perjem!" To je govorio upravo onaj jednooki traper koji je htio Old Firehanda prisiliti da se natječe u strijeljanju. "Da, katranom, perjem!" zaurlaše njegovi ljudi. Odmah se deset do dvadeset ruku pruži za Indijancem i za tren oka se između njih dvojice zabode široki klin ljudskih tijela tako da je Old Firehand bio odvojen od njega. On ugleda kako je bljesnula ratna sjekira njegovog crvenog prijatelja, a istodobno se začu i gromki krik bijesa. "Majore, vi ste odgovorni za to!" dovikne on oficiru koji je sav preplašen stajao kraj njega. 196 197 Zatim ispusti vranca kojeg je još uvijek držao za uzde i skoči na svog mustanga. Uto zapraskaše revolverski hicj. Objema ostrugama podbode Old Firehand konja tako da se ovaj propeo, dugačkim skokom skoči u najgušću hrpu ljudi pa se stade isto tako žestoko služiti kundakom svoje puške kao što se i njegov hrabri mustang služio kopitima. Indijanac se branio, ali se mnoštvo tako natisnulo oko njega da mu je spriječilo svaku kretnju i oborilo ga na zemlju. Ipak se još i na zemlji branio hladnokrvno kao što to umije samo Indijanac. Old Firehandovi udarci oslobodiše mu prostor. Pokai-po skoči na noge, zgrabi pušku koja mu je bila ispala pa kundakom stane mlatiti po glavama napadača. Svi su vikali i urlali, oštrice noževa bljeskale, a revolverski hici praskali. Brojni su ljudi bili ranjeni, ali oba prijatelja ostaše neozlijeđena. Old Firehand doviknu poglavici: "Skoči na konja!" Ovaj ga je razumio usprkos urlanju ljudi, pa pojuri k svom vrancu koji se preplašeno ritao. Jednim skokom bio je na sedlu. "Za mnom!" Viknuvši to, podbode zapadnjak konja i ovaj skoči. Crvenokožac potjera također konja stisnuvši ga stegnima jer još nije dospio uhvatiti uzde. Prodorno vikne pobjedničkim krikom Siouxa pa obojica pojuriše preko trga prema vratima. Vrata su bila zatvorena, ali malo po strani od njih bile su palisade nešto niže. "Ho-ho-hi!" viknu poglavica i preskoči preko njih, a bijelac za njim. Iza njih odjeknu krikovi čuđenja, a onda njihovi konji pojuriše niz obronak na ravnicu. Uskoro su ih jahači mogli obuzdati u polaganiji trk jer nitko nije pošao za njima u potjeru. 2. OLD ZAH I opet je Old Firehand jedne večeri sjedio uz logorsku vatru, ali ovaj put nije bio sam jer mu je konj pasao u blizini. Dobar konj uvijek predstavlja neku sigurnost jer ima oštrija osjetila od najuvježbanijeg lovca. Mustang umije nanjušiti približavanje svakog neprijatelja pa to javlja svom gospodaru bojažljivim soptanjem. Zapadnjak je otišao iz područja Fort Custera pa se nalazio na istočnom rukavu Povvder Rivera da bi odavde otišao preko Blackhillsa do White Rivera gdje se nadao sresti Winnetoua, poglavicu Apaša. Kad je ono s Ubojničkim Plamenom iz jahao iz tvrđavi ce, stigli su bez smetnje do indijanskih predstraža. Odande su nastavili put uz rijeku Bighorn, naišavši na četu Tetonga koja je nestrpljivo čekala na svog vođu.

Odmah je održano vijećanje i zaključeno je da će čekati hoće li major ispuniti obećanje. Činilo se, međutim, da je ovaj mirno i temeljito razmislio o stvari jer su zaista već narednog dana stigle puške obećane kao krvarina, a istodobno je stigla oficireva isprika. Major je poručio poglavici da mu je žao što je došlo do one upadice te da je on odmah iz tvrđavice istjerao svadljive trapere. Time je bio uspostavljen mir s posadom, ali Ubojnički Plamen je bio i dalje bijesan zbog sramote što su mu je nanijeli bushheaderi. Indijanci su se zakleli da će se osvetiti tim skitnicama pa odmah krenuše tražeći tragove "čovjeka s pola lica" i njegovih pratilaca. Old Firehand nije i imao razloga da se tome usprotivi pa se vrlo srdačno i prijateljski oprosti od Pokai-poa. Zatim pojase dalje uz rijeku i ubrzo skrenu prema istoku. Nakon dva dana jahanja stigao je do svog današnjeg logorišta i nakanio da sutradan prijeđe preko Blackhillsa. Završio je s večerom i pustio da mu se ugasi vatra jer nije bilo hladno a komarči ga ovdje nisu smetali. Upravo je htio zaspati, kad njegov konj odjednom puhne onako kao što je običavao puhati kad bi htio javiti da mu je nešto sumnjivo. Old Firehand osluhne, ali nije uspio ništa zamijetiti, premda je konj ponovo puhnuo. Zato ustane i priđe k svom konju. Ovaj protare lijepo građenu glavu o njegovo rame, raširi nozdrve i uvuče u njih zrak što ga je blagi povjetarac donosio s juga. Old Firehand se povede za tim nijemim pozivom - i zaista, zrak je vonjao po vatri, donoseći dim. Je li taj zadah potjecao od njegove vlastite vatre koja se već ugasila, ili je južno od njega gorjela još kakva logorska vatra? 198 199 Morao se uvjeriti o tome pa se odšulja u onom smjeru. Konja je ostavio uz vatru jer je za nj bio siguran; konj je imao sputane prednje noge, ali sve da i nije bio vezan, ipak ne bi prije otišao s tog mjesta dok mu se gospodar ne vrati. što je dalje išao, to je miris bio jasniji, dim je bio sve gušći i naposljetku ugleda između drveća odraz vatre. On krenu dalje, udvostručivši oprez i, zaklonišvi se iza debelog hrasta opazi dva čovjeka koji su ležali uz vatru. Bili su bijelci odjeveni u trajnu odjeću Divljeg zapada. Obojica su imala oružje nadohvat ruke, ali su izgledala dobrodušno i nipošto sumnjivo. Old Firehand se nečujno primače bliže a zatim ustane i s nekoliko brzih koraka nađe se kraj njih. "Good evening, gospodo!" pozdravi ih. "Ima li za vašom vatrom još mjesta?" Čim se pojavio, oni su smjesta dohvatili puške, skočili na noge i sad su stajali pred njim s oružjem na gotovs. Obojica su bili srednjega stasa i snažni. Jedan je od njih imao obrijano, oštro rezano lice s prilično dugačkim šiljatim nosom dok je drugi nosio čupavu bradu iz koje je stršao golemi nos. "Stop, ser!" reče onaj sa šiljatim nosom. "Zašto šetate po toj staroj šumi?" "šetate?" potkrijepi ga vlasnik golema nosa. "Maknite te puške, gospodo", odvrati Old Firehand. "Ja sam samo osamljeni zapadnjak koji se raduje što je našao drugove." "Oho! Nipošto ne izgledate kao zapadnjak, ne! Sve je na vama tako čisto i sjajno da sigurno niste još ni primirisali Divlji zapad. Odakle dolazite, hej ?" "Iz Fort Custera". "Ah! A kamo ste nakanili?" "Prijeko do White Rivera da se sastanem s prijateljem koji me ondje čeka." "Tko je taj prijatelj?" "Winnetou, poglavica Apaša."

"Good lack! Je li to istina? Vi poznajete Winnetoua? To nam morate rastumačiti! Ali najprije nam recite kojoj družbi pripadate!" "Ja sam sam." 200 "Sami? Neka me Indijanci progone kao zvijer ako je to istina! Nipošto ne izgledate kao čovjek koji bi imao dovoljno hrabrosti da se ovuda skita sam. Uostalom, to bi od vas bilo veoma neoprezno." "Veoma neoprezno!" ponovi crnobradi. "Hvala, ser; sigurno smatrate da sam greenhorn?" "Tako nekako! Na vašem kaputu nema ni zakrpe ni mrlje, vaš pojas i sve što visi na njemu, upravo sjaju od metala i laka, a vaša pucaljka je tako sjajno očišćena kao da je ovog časa stigla iz trgovine. Uostalom, i za iskusnog backvvoodsmana1 je opasno da noću tako sam luta po toj lijepoj šumi. U njoj ima zaista opakih ljudi, ne samo crvenih, već i bijelih! Ali gdje vam je konj?" "Gdje vam je konj?" ponovi njegov pratilac. "Posve u blizini uz rijeku." "Onda ga dovedite! Poći ću s vama; čuvajte se ako ste lagali!" Old Firehand pođe naprijed, a čovjek" šiljata nosa za njim. Ubrzo su stigli do logorišta na kome je Old Firehand ostavio konja. Old Firehand podigne sa zemlje pušku i pokrivač, a njegov pratilac reče: "Rekli ste nam istinu! Ali čovječe, čini se da ste vi bili vanredno hrabri ili da potcjenjujete opasnosti koje vam ovdje prijete." "Ne brinite ništa, mister! Ja sam već često uzduž i poprijeko prošao ovim opasnim krajem pa sam ovdje kao kod kuće." "Vi ste neki neobičan čovjek. Ali, moram priznati, konj vam je dobar. Samo vi, vi sami me iznenađujete. Povedite svog konja pa se vratimo k našoj vatri. Vidjet ćemo što imate da nam kažete." Kad su se vratili, čovjek šiljata nosa reče svom pratiocu: "Ne Gourd, stari coon,2 taj čovjek je zaista posve sam i tvrdi da vrlo dobro poznaje šumu. A sad sjedimo pa se najprije upoznajmo! Tko ste vi, dakle, ser?" "Zovem se Winter a na Zapadu se zadržavam već mnogo dulje nego što bi se to moglo zaključiti po glatkoj cijevi moje puške i po mojoj vanjštini." 1 čovjek iz prašume. 2 Kratica za racoom rakun. 201 "Hm, to bismo mogli zaključiti i po vašem prijateljstvu s Winnetouom. 0 tome ćete nam još pripovijedati. Što se nas tiče, naša prava imena nisu nimalo važna jer smo prilično općenito pozniti pod imenom ,the both Neds"1. Ja sam Ned Knife2, kako su me nazvali po mom lijepom dugačkom nosu, a ovo je Ned Gourti3, a ako pogledate onaj okrugli predmet na njegovom licu, bit će vam jasno da je taj naziv pravilno odabran." "Pravilno odabran", potvrdi crnobradi. "Možda ste već čuli za nas, ser. Mi smo traperi i spadamo u družbu Old Zaha koji živi gore na gornjem Shevenne Riveru. Ovaj put smo pošli na dulji lovački izlet i nosimo starome cijelu hrpu krzna. Naš dobri Zah Helming sigurno će se obradovati." "Helming?" iznenađeno upita Old Firehand. "O kome vi to govorite?" "Ta upravo sam vam rekao: o našem cornelu,4 o Old Zahu. Čemu se toliko čudite?" "Ja dosad nisam poznavao tog čovjeka", odgovori Old Firehand, "ali sam nedavno ime Helming čuo u nekom razgovoru po kojemu bih mogao zaključiti da mu prijeti velika opasnost."

"Do vraga, to nam morate pripovijedati, čovječe!" Old Firehand mu ukratko ispripovjedi da je bio u Fort Custeru i spomene hushheadere koje je ondje našao te kako je čuo ulomke njihova razgovora. Ned Knife je neko vrijeme zamišljeno gledao preda se, a onda podigne glavu i upita: "Maločas ste spomenuli vođu tih momaka koji se htio s vama natjecati u gađanju. Ne biste li nam malo pobliže opisali brazgotinu na licu što ste je spomenuli?" "Taj čovjek je stvarno imao samo polovicu lica", odvrati Old Firehand. Na desnoj strani nije imao kože a gotovo ni mesa; osim toga nije imao jednog oka. Mora da se jednom našao pod vrlo oštrim nožem." "Damned! Jesi li čuo, Ned Gourd, stari coone? To je on! Sad ćemo naposljetku moći krenuti njegovim tragom. Mislim da će nam morati platiti stari dug." "Stari dug", kimnu Ned Gourd. 1 Oba Neda. 2 Nož. 3 Tikvica. 4 Pukovnik, zapovjednik. 202 "Što hoćete time reći?" upita Old Firehand. "Jeste li se već jednom sukobili s tim čovjekom?" "Jesmo, ser. Morate naime znati da je Old Zah imao još jednog brata, Hugha, koji je prijeko u digginsima1 u Kali-forniji iskopao mnogo zlata. Ima tome već četiri godine kad je Hugh pošao u posjete našem Zahu, ali nikad nije stigao do njega. Nije ni mogao stići jer je u to vrijeme, kad smo ga mi očekivali, ležao mrtav u šumi." "Mrtav u šumi", javi se jeka. "Umorstvo se odigralo nedaleko hide-spota2 staroga Zaha, svega pola dana daleko. Nas dvojica, naime ovaj stari Ned Gourd i ja, bili smo slučajno u blizini, čuli smo viku i stigli u pravo vrijeme da nam na smrt ranjeni čovjek ispripovjedi što se dogodilo. Hugh Helming donio je sa sobom mnogo zlata jer se htio potpuno povući od posla. Putem mu se priključio neki jednooki klipan koji je rekao da se zove Joe Burkers. Taj ga je ubio. Napao je starca u snu, probo ga i opljačkao tik prije nego što smo mi stigli. Primili smo od njega posljednje pozdrave za Old Zaha i odmah krenuli da osvetimo umorstvo. Na žalost nismo imali konje dok je ubojica jahao na svom konju, a sa sobom je poveo i oba konja Hugha Helminga. Ipak smo mu ostali tik za petama kad sam ja nesrećom iščašio nogu upravo u času kad umalo što ga nismo zgrabili. Ned Gourd, ovaj stari momak ovdje, pošao je sam za njim i upustio se u borbu s njim. Ubojica se upravo odmarao kad ga stigao. Na žalost je Nedov metak promašio jer je jednooki u posljednjem trenutku okrenuo glavu. Tako bar veli Ned Gourd, ali ja mislim da stari coon nije dobro nišanio. Hi-hi-hi! Prije nego što je taj kukavni nitkov mogao odriješiti konje, bio je moj Ned već kod njega i pogodio ga oštricom tomahavka duž obraza tako da je bio za sva vremena žigosan. Međutim je i Ned dobio metak u slabine koji mu je zadao još mnogo posla i spriječio ga da zadrži bjegunca. Ned se teško ranjen vratio k meni pa smo nas dvojica tek nakon mnogo muke i truda stigli Old Zahu." "Stigli Old Zahu", potvrdi njegov pratilac. "Zah Helming je, dakako, smjesta pošao s ostalim ljudima u potjeru", nastavi Ned prvi, "ali ga nigdje nije uspio pronaći jer je u međuvremenu kiša isprala tragove. U po1 Rudnik zlata. 2 Skrovište, spremište krzna. 203

sljednje četiri godine često smo čuli veoma opake stvari o tom jednookom Joeu Burkersu. Najprije se pojavio kod Fort Bentona gdje se silno razmetao i razbacivao nugete. Pripovijeda se da je rasuo i proigrao mnogo tisuća dolara. Ali kad je Old Zah, sav kipeći od osvetoljubivosti, stigao u Fort Benton, ptica je već bila izletjela. Kasnije su ga vidjeli dolje u Santa Feu, zatim u Bentsfortu, a posvuda gdje god bi se pojavio došlo bi do velikih pljački. Old Zahu i njegovim ljudima nije međutim nikada uspjelo da ga uhvate. Uvijek su dolazili prekasno. A ovaj put je dakle skupio čitavu bandu pa nam želi doći u pohode. Držim da ćemo ga ljubezno primiti." "Ljubezno primiti", ponovi Ned drugi, sav zanijet u misli. "Nadam se da ćete pojahati s nama, čovječe. Ali recite, koliko razbojnika ima taj lopov u svojoj družbi?" "Mislim da ih je najmanje četrdeset", odvrati Old Fi-rehand. "Tempestad! To je lijepa četa, pogotovu što mi, uračunavši i vas, brojimo svega dvanaest ljudi. Mislim da ćemo morati izmudriti kakav lijepi plan da te momke namamimo u stupicu." "Namamimo u stupicu", promrmlja crnobradi. "Možda ćemo naći i druge pomagače", odvrati Old Fire-hand, "jer vam mogu odati da za tim čovjekom ide u potjeru Pokai-po, poglavica Tetonga s četom svojih ratnika da se osveti zbog uvrede koju mu je ovaj nanio." "Čujte, čovječe, to baš nije ugodno čuti. Znači, imat ćemo posla i sa Siouxima pa ji onda ako njihovi tomahavci najprije smlave jednookog i njegove lupeže." "Njegove lupeže", kimne Ned drugi. "Ne brinite ništa. Tetongi vam neće učiniti ništa nažao. Ja sam Ubojničkom Plamenu učinio uslugu i sklopio s njime čvrsto prijateljstvo." "Bless my soul, vi ste zaista neobičan čovjek. Kako ste to mogli sklopiti prijateljstvo s Winnetouom, a zatim s Te-tongima koji su njegovi neprijatelji?" Old Firehand mu ukratko ispripovjedi svoj sastanak s Pokai-poom, a zatim i ono što se kasnije dogodilo u Fort Custeru. Ned Knife veselo pljesnu po stegnu. "Ali gospodine", reče zapanjeno, "to ipak nisu čisti poslovi! Na ovim blagoslovljenim lovnim poljanama nisam još nikada čuo ime Winter, a vi ipak tvrdite da ste usprkos vašoj, kao sunce čistoj pušci, i vašoj greenhornskoj odjeći, doživjeli najčudesnije pustolovine. Napolje s time. Tko ste vi zapravo?" "Već sam vam rekao da se zovem Winter. Ovdje na Zapadu me, međutim, bolje poznaju pod imenom Old Firehand." "Old Firehand! Sad se u mojoj staroj glavi sve razbistrilo. Ned Gourd, stari coone, gdje su ti bile oči da si svog Neda Knifea pustio da tako nespretno brblja! Moram vam stisnuti ruku, ser. Za nas je velika sreća i golema radost što smo se sreli. Sad uopće nećemo trebati Siouxe da jednookog lupimo po prstima." "Lupimo po prstima", viknu oduševljeno Ned Gourd, uhvativši lijevu ruku Old Firehanda čija se desnica nalazila već u rukama Neda Knifea koji ju je čvrsto tresao. "Dobro, dobro, gospodo! Obećajem vam da ću s vama odjahati Old Zahu i da ću Joeu Burkersu pripremiti topao doček. Budući da s Winnetouom, koga sam htio potražiti, nisam urekao tačan dan sastanka, mogu taj sastanak mirno na neko vrijeme i odgoditi. A sad ne bi bilo dobro da i dalje ostanemo budni jer nas sutra čeka još težak posao. Moramo se požuriti da nas jednooki lupež ne pretekne i da našeg Old Zaha ne napadne nespremnog." Ipak ona dvojica još nisu htjela poći na spavanje pa je Old Firehand morao još da im odgovori na brojna pitanja prije nego što naposljetku nisu legli na počinak, ali tek što se sunce pokazalo na istoku, sva trojica su već jahala prema Old Zahovoj nastambi.

Krenuli su prema granici Wyominga i Dakote. To je bio težak put preko strmih planina, neprekidno kroz divlje predjele. Kasno popodne pojavi se ispred njih šuma s visokim stablima između kojih su imali dovoljno mjesta za jahanje. Krajina se uspinjala. Morali su svladati priličnu uzvisinu i naposljetku stigoše na neku vrst visoravni gdje je šuma prelazila u nisko grmlje isprekidano travnjacima. Ovdje oba Neda najednom zakrenuše. Onaj sa šiljatim nosom poj aha galopom kraći dio puta, a onda pokaže rukom preda se i reče: "Evo nas. Tu smo." 204 205 Zaustavili su se na rubu duboke kotline, okrugle poput jajeta i okružene strmim stijenama. Činilo se da je ta kotlina ohladnjeli krater nekog vulkana. Gotovo stotinu metara ispod njih ležalo je na dnu jezero čiji je promjer iznosio sigurno dobar sat hoda. Jezero nije imalo pritoka, ali mora da je u njemu izviralo više izvora jer je iz jezera isticao prilično širok potok koji se sa sjeverne strane probijao kroz stijene kotline i prema riječima Neda Knifea utjecao u obližnji Shevenne River. Taj je potok prolazio kroz pukotinu u stijeni široku najviše dva metra i pružao jedinu priliku da se izvana bez osobitih poteškoća stigne do jezera, u unutrašnjost kratera. U blizini toga izlaza nalazilo se jedino mjesto kojim se uz velike opasnosti moglo sići na dno kratera. Ondje se spuštao jarak, doduše strm, ali ipak prohodan. Očito je nastao tako da se za vrijeme zime iznad njega skupljala planinska voda i otjecala prema dolje. Inače kao da nigdje nije bilo moguće s konjima pa bi čak i uvježbanom planinaru bilo teško da se spusti. Sa sjeverne i zapadne strane rasle su doduše iz stijenja pojedine vitke jele dižući se visoko, ali pažljivi promatrač mogao je razabrati da su povijuše i trnovito grmlje samo varavo pokrivale opasne bridove, pukotine i rupe. S južne strane su e oštra kruništa kotla gotovo okomito dizala iz dubine. I na toj stijeni je doduše tu i tamo bila poneka izbočina, uska stepenica ili druga neka nerav-nost, ali se ovuda mogao verati samo čovjek koji je prezirao smrt. Sva tri putnika krenuše prema vododerini koja je ležala s istočne strane, a budući da sad u njoj nije bilo vode, oni se vrlo oprezno i uz prilično muke polako spustiše do jezera. Odande ujahaše u rascjep u stijeni što ga je probila voda, istječući iz jezera, a bio je tako uzak da je kraj zapjenjenog potoka pružao prostora samo za jednog jedinog konjanika. Put je bio tvrd i stjenovit, a kako se već spuštao sumrak, bio je i veoma težak. Otprilike nakon četvrt sata utjecao je u taj potok jedan manji koji se s lijeve strane probijao iz neke udubine u stijeni. Mjesto utoka bilo je okruženo gustim grmljem. Ned Knife razjasni Old Firehandu da se ovdje nalazi ulaz u hide--spot Old Zaha pa se u nj može stići podjednako s jezera k"ao 206 i sa Shevenne Rivera. Dok je poluglasno govorio, začu iz guštare kraj potoka neki glas. "Tko je?" "Oba Neda, stari coone", odgovori čovjek šiljata nosa. "Ta valjda nas poznaješ, Jack Hopkins? Doveli smo sa sobom jednog dobrog prijatelja pa ćeš se začuditi kad čuješ kako mu je ime." Sad se stražareva glava pojavi iz grmlja, a nakon kratkog prozdrava protjeraše trojica došljaka konje u vodu i zađoše f u kanjon sporednoga potoka. Svega nekoliko minuta kasnije proširi se taj bočni klanac i pred njima se pokaza prostrana dolina obrasla drvećem i obrubljena stijenama u širokom krugu. U sredini doline nalazila se jedna od onih malih čistina što ih zapadnjaci nazivaju stormgap, a nastaju kad neko golemo drvo obori vjetar ili starost pa ono sa sobom povuče sve što je raslo oko njega i tako se usred prašume stvori otvoreno mjesto kojeg onda lovci

sjekirom i vatrom pretvaraju u hiding-hole ili hide-spot, koji im služi kao trajno logorište ili kao sklonište pred Indijancima. Ondje je gorjela bijela vatra1 oko koje se smjestilo nekoliko pravih zapadnjaka. U pozadini je kraj visokih i gustih stabala smreka izraslo grmlje, a malo postrance tekao je onaj potočić koji je prolazio kroz kanjon i slijevao se u pritok rijeke Shevenne. Malo dalje nalijevo, upravo n rubu otvorena prostora, stajala je mala brvnara na čijim se vratima nalazio neki čovjek. "To je Old Zah, ser", reče Ned prvi, pokazujući prema njemu. "Dođite, najprije ćemo k njemu." "K njemu!" ponovi Ned drugi. Oni potjeraše konje na obalu i skočiše sa sedla. Old Firehand je svojim gorostasnim likom odmah pobudio opću pažnju. Old Zah im pođe nekoliko koraka u susret. I on je bio divovskoga rasta, jedva nešto manji od Old Firehanda. Dugačka sijeda kosa padala mu je na široka ramena, a sjaj njegovih krupnih modrih očiju nije još bio pomućen od starosti. Oluja i nevrijeme, snijeg i kiša, vrućina i hladnoća, duboko su urezali bore na njegovom čvrstom licu, ali čitavo njegovo tijelo pokazivalo je snagu koju nisu još uspjeli oslai Vatra kakvu pale bijelci i koja gori visokim plamenom. 207 I biti vrijeme i napori. Ned Knife pođe k njemu važnim koracima da mu šapne u uho novost. Starčeve oči zasjaše; časak je promatrao Old Firehanda, a zatim reče: "Dobro došli, ser, k nama, jednostavnim traperima. Moje se stare oči raduju što vide jednog od najglasovitijih junaka Zapada. Moj vjerni Ned Knife mi je upravo rekao što vas je dovelo k nama. Smatram najsretnijim danom svog života što smijem pozdraviti Old Firehanda, a ujedno i doznati vijest da se približuje ubojica mog siromašnog brata. Vi znate, ser, kakvo mi je zlo nanio taj Joe Burkers pa se nadam da će uskoro ugasiti i njegovo drugo oko." On pruži Old Firehandu ruku, a ovaj mu je čvrsto stisne. Oba Neda uzeše konje za uzde i odvedoše ih lijevo pod drveće gdje su mogli pasti zajedno s ostalima i gdje je za njih bila podignuta staja. Old Zah i Old Firehand uđoše u brvnaru. Old Zah podigne ruku na usta i javi se zovom prerijske kokoške kojim je sazvao sve svoje ljude. Brvnara se sastojala od dvije prostorije, većeg predvorja koje je služilo kao soba za dnevni boravak i manje sobe u stražnjem dijelu kuće u kojoj su se nalazili jednostavni ležaj i. Prednja prostorija u kojoj se sad skupila čitava družba osim Jacka Hopkinsa koji je čuvao stražu, bila je vrlo jednostavno uređena. Pukotine između pojedinih greda u zidovima bile su zabrtvljene mahovinom, a svjetlo je u nju prodiralo samo kroz dvije uske rupe s obje strane vrata. Na zidovima su visila krzna i različito oružje. U toj sobi stajao je grubo otesani stol, a kraj njega nekoliko klupa i panjeva koji su služili kao stolci. "Čujte, momci", poče Old Zah, "ovaj čovjek, kojeg vidite kod nas, jest Old Firehand!" Mala se družba začudi i razveseli pa se svi stadoše gurati oko Old Firehanda da mu jednako srdačno kao i prostodušno izraze svoje poštovanje. Uskoro se međutim stišala ta bura odobravanja jer je cornel nastavio: "Sad ću vam ukratko reći što je toga zapadnjaka kome se svi divimo, dovelo u naše jednostavno naselje: jednooki Joe Burkers, koga smo pune četiri godine uzalud tražili i s kojim imamo izravnati još jedan veliki račun, dolazi na čelu otprilike četrdesetorice razbojnika da nas napadne, poubija i otme plodove našeg rada. Oba Neda će vam ispripovjediti kako je do toga došlo i kako je to saznao Old Firehand. Možda 208

nećemo biti baš upućeni samo na vlastite šake jer Old Firehand veli da je jednookome u tragu četa nama prijateljski naklonjenih Crvenokožaca. Mi ćemo međutim za svaki slučaj izvršiti sve potrebne pripreme! Svatko od vas zna što ima raditi i kako se možemo suprotstaviti napadaju. Samo je po sebi razumljivo da ja vrlo rado za trajanja te borbe odstupam vrhovno zapovjedništvo Old Firehandu. U prvom redu mora još netko do Jacka Hopkinsa da ga obavijesti i da mu pomogne u čuvanju straže. Wat Rawley, stegni pojas i izađi! Svak"a dva sata bit će stražari mijenjani." "Nemojte zaboraviti", doda Old Firehand, "da bijelu vatru pretvorite u crvenu.1 Inače se, gospodo, morate smjesta pripremiti za borbu jer, iako ne moramo očekivati neprijatelja baš odmah, ipak moramo računati s nepredvfđenim događajima." Mala se četa rasporedi na svoja mjesta pa su samo Old Zah i Old Firehand ostali zadubljeni u prijateljski razgovor. Pred došljake je donesen pečeni jelenski but pa je Old Zah za vrijeme jela pripovijedao o mjerama sigurnosti što ih je pripremio za slučaj napadaja. "Ako nas pak potpuno prikliješte, onda imam u ruci još jedno strašno sredstvo", završi on. "Pogledajte ovamo, ser!" On zađe u stražnju sobu brvnare i otvori neka mala vrata koja su vodila u guštaru iza stražnjeg zida. Zatim se Zah okrene i povuče remen od bizonove kože provučen kraj vrata: prednji ulaz se smjesta zatvori i na njega se spusti kračun. Zatim odmaknu jedan od jednostavnih ležajeva. Ispod njega se pokaže rupa u tlu iz koje je prema stijeni vodio uski i neupadljivi utor. Kad si bliže pogledao u nj, mogao se jasno razabrati fitilj. "Shvaćate li to, ser?" Old Firehand kimne u znak potvrde glavom. Cio je taj uređaj bio udešen tako da se neprijatelj namami u brvnaru, da se zatvori u njoj, da njezin vlasnik umakne kroz stražnji izlaz i zatim se čitava kuća digne u zrak. Dark and bloody grounds2 ne predstavljaju tlo na kojem cvijeta cvijet samilosti. 1 Mala indijanska vatra koja ne plamti već se samo žari. 2 Mračni i krvavi kraj. 14 Crni Mustang 209 "Naša krzna su skrivena u rupama u stijeni", nastavi starac, "pa bude li potrebno, mogu se mirno latiti krajnjeg sredstva i zapaliti fitilj." "Well, ser", kimne Old Firehand, "ali nadam se da se nećemo morati poslužiti tim posljednjim sredstvom. Sad ću najprije izaći do stražara, zatim poći malo dalje da bolje upoznam taj kraj i da izvidim da li se razbojnici približavaju." U tom trenutku odjeknu vani glasno dozivanje prerijske kokoši, a odmah zatim prasnu hitac i kroz noć odjeknu krikovi. Oba zapadnjaka pohitješe kroz brvnaru na prednji izlaz i stigoše zajedno s ostalim traperima do ulaza u klanac odakle se već čulo praskanje hitaca. Upravo je Wat Rawley, sopćući dotrčao natrag. "Cornel, već su ovdje! Ubili su siromašnog Jacka Hop-kinsa upravo u trenutku kad sam ja stigao do njega. Nisam mogao obraniti ulaz i jedva sam se uspio spasti. Oni su tik za mnom." Uto se već začuje kršenje grana i brojni koraci koji su se približavali, a čulo se i tiho dovikivanje. Daleko u tami na rubu čistine pojaviše se neki ljudi. "Brzo u kolibu!" viknu Old Zah, a napadnuti traperi strelovito potrčaše u kolibu koja ih je mogla zaštititi. Prije nego što su uspjeli stići do kolibe, pade jedan od njih, a isto tako pade i nekoliko napadača pogođenih mecima. Traperi zatvoriše ulaz u brvnaru, brzo pokupiše oružje koje je visilo na stijenama i sve druge predmete od vrijednosti pa zajedno s njima pobjegoše kroz suprotni izlaz u guštaru. Tek što je posljednji od njih

izašao iz stražnje prostorije, začuše kako neprijatelji prodiru u kuću jer im nije bilo teško da otvore vrata. Zaharija Helming je svojim punksom zapalio sakriveni fitilj, a zatim stražnja vrata zatvorio teškim vanjskim kračunom. Sad je stajao iza brvnare i nekoliko trenutaka prisluškivao, a onda brzo povuče remen pa se i prednji ulaz brzo i čvrsto zatvori. Vrlo vješto izrađeni kračuni zatvarali su ljude u kući od vanjskog svijeta, a njihovo dozivanje dokazalo je da su svjesni opasnosti i da pokušavaju umaći i i i Stijenj kojim prerijski lovci pripaljuju vatru. iz zatvora, očajno udarajući sjekirama o vrata. Pri tome su pomagali i oni koji još nisu ušli u brvnaru. "Bar polovina od njih nalazi se u kolibi", šapnu Old Zah "pa će u njoj i propasti. Naprijed, momci, tiho kroz šikaru, a zatim oko hide-spota i onda opet kroz potok naprijed!" On prvi požuri, a Old Firehand i ostali traperi jurnuše nečujno za njim puteljkom probijenim kroz grmlje koji je u luku vodio oko čistine do potoka. Mala je četica kroz plitki potok polako i oprezno izašla opet na čistinu. Ondje gdje se potok iz grmlja probijao na čistinu bio je skriveni put zastrt s nekoliko grmova kroz koje se dalo izviriti na otvoreni prostor pred kućom. Prošlo je svega nekoliko minuta. Pred kućom je stajao dio napadača, nastojeći da onima, koji su bili zatvoreni, svojim tomahavcima probije put u slobodu dok je nekolicina sakrivena iza drveća, pomno pazila na guštaru držeći puške na gotovs. Najednom prasnu strašna eksplozija tako da je zemlja nadaleko zadrhtala, a grom se višestrukom jekom odbio od stijena. Golemi vatreni stup uzdigne se u obliku lijevka s mjesta na kojemu je stajala brvnara, a njezini ostaci poletješe uvis. Svi oni, koji su se nalazili u brvnari mora da su bili smrvljeni, ali i dvojicu od onih koji su bili vani zahvatila je eksplozija i ubila. Svi ostali počeše glasno vikati od užasa, bježeći k svojim drugovima sakrivenim iza drveća. Uto s ulaza u klanac zaori divlji prodorni urlik1. "Ho-ho-hi!" odjekne indijanski ratni zov, a napadači i branitelji začuše Tetonge kako jure kroz sumrak. "Pokai-po!" odjeknu gromki glas iz guštare. "Ovdje stoji Old Firehand s bijelim lovcima, a između nas i tvojih ratnika posljednji preživjeli razbojnici iz Fort Guštera. Na njih, Siouxi!" On razmaknu grmlje i izađe iz grmlja pa se baci na razbojnike. "Heng it ali!" začu se glas Joea Burkersa. "Old Firehandu zahvaljujemo za stupicu. Čekaj, momče, to ćeš mi platiti!" On izjuri iza drveća koje ga je dosad zaštićivalo i baci se na zapadnjaka. Uto se odjednom kraj ovoga stvori Old Zah pa se sa strašnom snagom sruči na jednookoga. Njihovi se tomahavci sudariše i smrviše, a odmah zatim pograbiše se smrtni neprijatelji divljim zahvatom. 210 211 Old Firehand nije mogao priskočiti starcu u pomoć jer na nj odmah pojuri nekoliko razbojnika pjeneći se od bijesa. Dugačka sijeda Old Firehandova kosa vijorila se kao griva, oči su mu svjetlucale od užitka u borbi, a koga god je pogodila njegova sjekira, bio je izgubljen. Brzo pade i posljednji od njegovih protivnika na zemlju pa Old Firehand odahnu i okrene se Helmingu koji se još uvijek rvao s Joeom Burker-som. Oba Neda su također nastojala priteći u pomoć Helmingu, ali prije nego što su se prijatelji

dospjeli približiti borcima koji su se divlje bacali amo i tamo, klonu Old Zah na zemlju prigušeno kriknuvši, a Joe Burkers pade upola na nj, trudeći se da istrgne svoj nož iz prsiju čovjeka koji je ležao pod njim. U međuvremenu dojuri Ubojnički Plamen i ostali Te-tongi, poubijavši posljednje razbojnike. "Pokai-po se osvećuje!" viknu on prodirno pa ljevicom zgrabi Burkersa za kosu dok mu je u desnici bljesnuo nož. Tri strelovita reza, snažan trzaj i on podigne uvis kožu s Burkersove glave; živog ga je skalpirao. Ovaj užasno kriknu i padne preko nepomičnoga Old Zahova tijela, ali ga čas zatim bijesni Crvenokošci odvukoše u stranu. Old Firehand kleknu kraj Helminga koji je umirao. Ovaj jedva otvori oči koje su mu se već gasile i zahvalno pogleda lovca. "Ja sam gotov, ali moj siromašni brat je osvećen. Kopajte ispod onog mjesta gdje je stajala moja postelja, ser, pa ćete naći moju oporuku. Budite dobri prema mojim vjernim - dobrim - ljudima------" Njegov pogled se ukoči, a Old Firehand mu potresen sklopi oči. Obojici Neda i ostalim traperima tekle su suze niz obraze. Crvenokošci su se na znak" svoga poglavice tiho povukli s bojišta. Pokai-po je prekrštenih ruku stajao malo podalje naslonjen na drvo i promatrao tu malu skupinu s onoliko sućuti koliko je to kao Indijanac smio pokazati. Ubrzo zatim izvršene su pripreme da se mrtvi pokopaju. Old Zaha i ona dva čovjeka koja su poginula u borbi, pokopaše ispod neke stijene dok su lešine razbojnika uz pomoć Crvenokožaca izvukli kroz kanjon do jezera da im podalje od posljednjeg počivališta poginulih branitelja iskopaju za212 jednički grob. Među njima se nalazio i jednooki Burkers jer su ga Crvenokošci isto tako ubili kao i sve njegove razbojnike. Ovdje se odigrala jedna od nebrojenih strašnih drama kakve su na Divljem zapadu osamnaestog i devetnaestog stoljeća bile tako česte. Propašću crvene rase te su tragedije postajale rjeđe, ali ipak nitko ne smije vjerovati da je crveni narod, osuđen na propast, bio jedini začetnik takvih zbivanja. Indijanac je volio borbu, jednostavnu i strašnu kako je to odgovaralo njegovoj prirodi, ali je bio velikodušan, ponosan i pravedan dok i njega nije podmuklost i podlost bijelih uljeza također natjerala u opakost i lukavost. Ubojnički Plamen i njegovi ratnici ubrzo se prijateljski oprostiše od Old Firehanda pa krenuše natrag u lovna područja Tetonga. Lovci su čekali dok se nije ugasila brvnara, tak"o da su mogli kopati na onom mjestu gdje je nekad stajao Old Zahov ležaj. Ondje su, zavijenu u pergamentu, našli oporuku starog trapera iz koje se vidjelo da je njegov imutak bio previsoko procijenjen. Nugeta i nekovana zlata uopće nije imao, ali je imao znatan iznos novca pohranjen u nekoj banci u Santa Feu od čega je velik dio ostavio svojim vjernim ljudima dok je sve ostalo trebalo poslužiti u dobrotvorne svrhe. Old Firehand se dogovorio s traperima pa su odlučili da će Old Firehand najprije potražiti Winnetoua, a zatim će zajedno otići u Santa Fe da se ondje ispuni posljednja Old Zahova volja. "A zatim, dobri ljudi", reče Old Firehand, "mislim da ćete poći sa mnom prijeko u Mankizitu gdje ja imam svoj hide-spot i gdje zajedno s hrabrom četicom zapadnjaka živim od lova. Tko se jednom naučio da živi u ,dark and bloody grounds" taj ih se više nikad ne može odreći sa svim njihovim radostima, tajnama i strahotama." "To je prava riječ, ser", javi se Ned prvi pa mu srdačno stisne ruku. "Dopustite mi da vam se u ime svih ovih ljudi zahvalim na ponudi. Nikad nećete požaliti što ste nas primili u redove svojih drugova. Vrlo smo voljeli našeg Old Zaha, mi jednostavni ljudi, i dugo

ćemo žaliti za njim, ali ćemo i vama isto tako vjerno pomagati k"ao što smo pomagali njemu." "Kao što smo pomagali njemu!" potvrdi Ned drugi, a jedna suza tuge i tronutosti otkotrlja mu se u crnu bradu.

SADRŽAJ

CRNI MUSTANG

1. Skaut ........... . .7 2. Crni Mustang........ . . . 44 3. Na Jalšinom izvoru ....... . . 75 4. Brezov klanac ......... . . 96 5. Varavo zlato......... . . 137 JEDNOOKI JOE BURKERS 1. Ubojnički Plamen 2. Old Zah . . .