Hemon, Aleksandar

Aleksandar Hemon Sarajevo nikom ništa ne duguje Nedavno se u BiH napokon pojavio prevod knjige Aleksandra Hemona Pitanje Bruna o kojoj su se u BiH pričali pravi mitovi. Važno je naglasiti da ti mitovi nisu stvoreni na našim prostorima, često sklonim pretjerivanjima, nego su priče o novom Nabokovu začete u kolumnama nekih od najvećih svjetskih književnih kritičara. Tako Hemon uživa mnogo veći ugled i popularnost u SAD, nego što mu je to uspjelo u Bosni i Hercegovini. Nakon ove zbirke objavio je i, još bolje prihvaćen roman, Nowhere man, ali o njegovom objavljivanju nema niti naznaka. U velikom intervjuu Starta Aleksandar Hemon objašnjava ovaj fenomen, ali i kompliciranu mrežu nacionalnih identiteta, svoj odnos prema jeziku, načitanim ratnim zločincima, Chicagu, Semezdinu Mehmedinoviću i odlučno odbija da Sarajevo upoređuje sa pizzom Razgovarao: Selvedin AVDIĆ Kakav je pogled iz SAD na Bosnu i Hercegovinu? - Dolazim ovdje relativno često, prošle godine bio sam tri puta. Tako da mi pogled iz Amerike nije drugačiji. U osnovi je to pogled koji imam kada dođem ovdje. Smanjile su se udaljenosti na svijetu, iz različitih razloga... Što zbog Interneta, što zbog moje situacije koja mi omogućava češće dolaske. Iz Amerike je možda lakše ne vidjeti stvari koje vidiš kada stalno boraviš ovdje. Trudim se da me ne zanese bilo kakav oblik nostalgije, pošto mi je jasno da ovdje nije kao što je bilo prije, niti može biti, niti treba da bude... Moj pogled se zasniva na onom što iskusim ovdje i na svjedočanstvima ljudi. Drugačije je kada neko nije posjetio BiH 12 godina. Čuo sam da je jedan tako došao, jeo pitu i plakao... Prošao sam tu prvu fazu nakon povratka - kada jedeš pitu i to ti probudi sjećanje. Nemam toliku sentimentalnost. Imam malo, ali se nadam da mi to ne magli pogled u odnosu na ono što se dešava ovdje. Prije odlaska u Ameriku, bili ste fascinirani tamošnjom kulturom. Na početku svog boravka u SAD radili ste za "Greenpeace". Tokom tog tumaranja po Americi iz prve ruke ste shvatili druga značenja američke kulture. Kakva su ona? - Pa, ja sam bio fasciniran izvjesnim aspektima američke kulture. Jedan od načina poimanja američke kulture su generalizacije. To rade ljudi kada dođu u Ameriku, ali i ovdje to rade ljudi, u susretima sa mnom. Govore, recimo, kako Amerikanci vole hamburger, a ne vole

ostala jela... Takve neodržive teze... Ima 300 miliona Amerikanaca, i izuzetno su različiti. Neki su sličniji nama nego ostalim Amerikancima. Moja žena je Amerikanka i nas dvoje smo sličniji nego što je ona slična nekim Amerikancima koji žive u Oklahomi. I ja sam pravio takve generalizacije. Sjećam se, krajem 1991. godine umro je Miles Davis. Ali, o Davisu nikada ne misliš kao o Amerikancu nego kao o vrhunskom muzičaru koji je četiri puta promijenio smjer jazza. Primjerci Amerikanaca koji se nama ne sviđaju su oni neizuzetni, dok su svi oni izuzetni manje Amerikanci nego što su individualci. Kada shvatiš da je Miles Amerikanac, a da je jazz fundamentalno američka muzika - da je tu počeo, da će se tu završiti i da tu traje... tada Amerika izgleda sasvim drugačije. To je samo jedan primjer. Shvatio sam da Miles Davis ili Talking Heads u Americi postoje u kontekstu i da su u tom kontekstu, manje ili više, na margini, s jedne strane. S druge strane, i dalje je to legitimna američka kultura. Iz toga slijedi normalan zaključak da je američka kultura komplikovana, složena, u najširem smislu... Postoje političari koji su neofašisti, ali i oni koji imaju pozitivne ljudske instinkte... Prvo strada romantična vizija američke kulture... Nisam imao romantičnu viziju cijele zemlje, ali jesam određenih tačaka. Recimo New Yorka, Greenwich Vilagea, kluba CBGB... Iz ove perspektive izgleda da su to ključne tačke na mapi Amerike. Kada živiš u Sarajevu i voliš Talking Heads, misliš da ćeš, čim stupiš u Ameriku, odmah otići u CBGB. A tamo moraš otići prvo na posao, kakav CBGB... Na kraju članka Od vrata do vrata na pitanje "Mislila sam da ste neko drugi" depresivno odgovarate "Ja i jesam neko drugi". Da li se taj odgovor promijenio tokom godina boravka u Americi i uspješne karijere? - Ja sam još uvijek neko drugi. Toliko se stvari desilo u mom životu, a svaka od njih, pojedinačno, promijeni smjer života. Promijenio sam se u smislu shvatanja vlastitog identiteta. Ali, depresivni ton se osjeća u tom članku... - Kada mi je to rečeno, sve je bilo depresivno. To mijenjanje identiteta bilo je izvan moje kontrole. Kada sam izgovorio ja sam neko drugi, preuzeo sam kontrolu nad vlastitim identitetom. Bio sam u stanju da pišem o tome i to je drugačiji odnos - pozicija aktivnosti, kontrole nad vlastitim identitetom i životom. Ako je u tom trenutku bilo depresivno, sada je sigurno drugačije. Miljenko Jergović tvrdi da ne bi bio toliko produktivan pisac da je ostao živjeti u Sarajevu. Da li bi to ostavilo traga i na Vama?

- Mislim da bi. Volim Sarajevo, ali u njemu ima mnogo iskušenja u smislu gubljenja vremena. I prije rata je bilo takvo... Moje iskustvo života u Sarajevu je osciliranje između potpune euforije i potpune depresije. Euforija se odražavala tako što sam mnogo radio, sa velikom količinom misli... Mislim da je to povezano sa velikom količinom popijene kafe. Nakon euforije nastupila bi depresija, tokom koje sam samo zurio u plafon. Između te dvije faze postojala je ogromna količina vremena provedenog u kafani. U ovom gradu postoji mnogo žalosnih ljudi koji su jednom ili dva puta nešto dobro u životu uradili. Tako su došli do nekog platoa kada ih njihovi sugrađani cijene do kraja života. Od tog trenutka pa nadalje za njih nema potrebe da se ikada više radi. Jer, svoj legitimet u kafani oni su zaradili jednom knjigom, albumom ili filmom... U Americi ja nisam ni blizu takvog platoa, nisam siguran ni da je on moguć. To je prilično neudobna situacija. Ako su dvije knjige bile uspješne, ne mora značiti da će tako biti i sa trećom. U SAD godišnje izlazi 50 hiljada naslova, knjiga može da propadne za manje od sedam dana. U Americi postoji i drugačija kultura rada. Da li ste se uspjeli naviknuti na nju? U stvari, mora da ste bili prinuđeni da se naviknete... - Da, bio sam prinuđen. Ja čeznem za situacijom u kojoj bih mogao u po dana batalit' sve, sjest' u kafanu i s ljudima pričati o fudbalu. Ali, u Chicagu nemam dovoljno ljudi za to, pa sam primoran da radim. Nedavno ste napisali nostalgičan tekst o Sarajevu koji je ovdje naišao na ironične komentare. Da li Vas je to povrijedilo? - Nije to nostalgičan tekst. Pažljivo sam birao primjere iz Sarajeva koji nisu iz prošlosti nego se mogu pronaći i danas - stepenice koje su oguljene đonovima, ljepota žena, miris podruma... Možda je reagovanje na te stvari obojeno činjenicom da sam ih sve već iskusio prije 15 godina. Možda taj tekst izgleda nostalgično zbog činjenice da u ovom kijametu neko kao ja reaguje osjetilno prema tome, jer takve stvari, očigledno, nisu dovoljne da bi se održala životna struktura stanovništva. To nije bila niti poanta, nisam želio nikog ubijediti da je dobro u Sarajevu. Nisam lud, treba da budeš dobro lud za tako nešto. Reakcije me nisu povrijedile. Bila je mala polemika sa gospodinom Gojkom Berićem koju nisam lično shvatio niti sam razumio da on ima nešto lično protiv mene. Ovdje ljudi misle da čim neko dođe u Sarajevo, da ga odmah spuca nostalgija i da ništa pod milim bogom ne vidi. Vidim ja kakav je kijamet ovdje... I da ne vidim, ljudi pričaju...

Da li ste čitali tekst Nevena Anđelića o muslimanskom Sarajevu? - Jesam. Ne slažem se s njim. Apsurdna je ta njegova tvrdnja da su sastojci na pizzi dokaz ikakve kulturne promjene. Evo, kada sam kupovao novine na trafici, vidio sam toliko sisa, porno časopisa... Volio bih da je u tom smislu ovo više muslimanski grad, jer tako nešto nervira. S druge strane, desila se izvjesna promjena u strukturi stanovništva iz očiglednih razloga, ovdje je bio rat, jebi ga. Treća stvar, koja je izuzetno važna i koja mora da se shvati ne dođe ovaj grad nikome ništa. Ne duguje meni Sarajevo specijalno poštovanje jer sam ovdje živio prije rata. Grad živi svojim životom, a u njemu još uvijek ima dovoljno ljudi i svega ostalog da ga ja volim i cijenim. To što se desilo s njim je nesreća, ne dođe meni grad da se popravi zato što sam nezadovoljan njim. I to zato što sam nezadovoljan kvalitetom pizze... Da li je zaista istina da ste počeli pisati na engleskom jeziku kako bi se distancirali od stvari kojim Vas je naučio Nikola Koljević? Ili ste, jednostavno, željeli da u Americi uspijete kao pisac? - Ni jedno ni drugo. Diplomirao sam 1990. godine i tada sam završio odnos sa Koljevićem. On je poslije toga postao otvoreni nacionalista. U čitavoj situaciji Koljević je bio samo vrh ledenog brijega. To je situacija u kojoj akademici, filozofi, profesori književnosti učestvuju u ratnim zločinima. To dovodi u pitanje koncept književnosti po kojem ona, kao, oplemenjuje ljudska bića. Pojednostavljeno govoreći, oni koji čitaju Shakespearea su, kao, bogatiji ljudi od onih koji ne čitaju i tako su moralno bolji. To očigledno nije istina... Vrhuška SDS-a se načitala i napisala poezije. To je problem za nekog kao što sam ja, čiji se život zasniva na književnosti, koji je sebe formirao čitajući, koji je prije rata vjerovao da je razlika između mene i aktivnih članova nacionalnih stranaka to što ja slušam Talking Headse, čitam knjige... Tako je bilo najlakše objasniti... - Jeste. Onda sam shvatio da to u osnovi nema nikakve veze. Čovjek može sasvim lijepo da recituje Shakespearea na engleskom i da bude ratni zločinac. Postoje brojni primjeri za to, oni su posijani po evropskoj istoriji. Od izvedbi Bethovena u Berlinu... To mi je bio problem, ako želim da čitam i pišem, morao sam da riješim problem svog odnosa prema književnosti - zašto to radim, kome to radim... Počeo sam sa čitanjem. Čitao sam knjige koje sam volio prije rata kako bih vidio kako funkcionišu u tom kontekstu. Počeo sam pisati na engleskom jeziku zato što sam shvatio da ću u Americi živjeti dugo vremena i da će moje životno iskustvo biti određeno tim jezikom. S druge strane, jezik je povezan sa iskustvom, on uvezuje iskustvo čovjeka i neke zajednice. Sve što se dogodilo u BiH mijenjalo je bosanski jezik, pojavile su se

neke nove riječi. Recimo, riječ šehid prije rata pojavljivala se samo u teološkim tekstovima. Sjećam se, kada sam prvi put pročitao tu riječ, tek iz konteksta sam shvatio šta ona znači. Ona ranije nije bila dio mog vokabulara. Bila je upotrijebljena u običnoj agencijskoj vijesti.. - Da, jer sada je to riječ koju svako upotrebljava sa velikim rasponom značenja. To je samo mali primjer. Tu je i osjećaj veze sa jezikom, jezik se uči od drugih ljudi, niko ga sebi ne isisa iz prsta... Ti, moji, drugi ljudi bili su pod opsadom, a ja sam bio u Americi. Boljela me ta odvojenost od jezika. Sjećam se, početkom rata zvali su me iz Dana da pišem za njih. Par tekstova izdiktirao sam preko satelitskog telefona i u jednom trenutku sam rekao da ne mogu da pišem. Jer, kome ja da pod opsadom pričam o filmovima koji igraju u Americi? Organska veza sa jezikom bila mi je razbijena. Tada sam počeo da se obučavam da pišem na engleskom jeziku. U tom trenutku sam vjerovao da ću čitav život pisati isključivo na engleskom jeziku. Tek poslije rata ponovo sam uspostavio vezu sa svojim maternjim jezikom. Govorilo se da je Vaše učenje engleskog jezika bilo fanatično. Je li to pretjeran izraz? - Pa, neprestano sam čitao knjige, bilježio nepoznate riječi, tražio ih po rječnicima. Radio sam puno radno vrijeme i apsolutno svo slobodno vrijeme provodio u čitanju. Da li je to fanatično, stvar je procjene... Ja mogu reći da sam to prilično ozbiljno radio. Zašto se Vaše knjige ne štampaju u BiH? Knjiga „Pitanje Bruna" objavljena je tek prije nekoliko dana, a o romanu „Nowhere man" nema ni naznaka da će ikada biti objavljen. Da li je moguće da ovdašnji izdavački nisu zainteresirani za Vaše knjige? - Za Nowhere man je moja greška. Sve sam već bio dogovorio sa Buybookom, trebao sam da uredim prevod, a onda sam stao. Imao sam previše posla. Od 360 dana prošle godine, više od 100 proveo sam na putu. Što se tiče Pitanja Bruna, pola te knjige izašlo je u izdavačkoj kući Bosanska knjiga. Dakle, postojao je interes... Dijelom je to bio sticaj okolnosti, a dijelom sam ja

zaglavio.

Nije

to

bio

nehaj,

nego

precjenjivanje

vlastitih

sposobnosti.

Još 1992. godine imali ste spremnu zbirku priča za štampanje. Šta se desilo sa njom? Koliko se ona razlikuje od knjige „Pitanje Bruna"? - Ona se fantastično razlikuje. Ako ima ijedna pozitivna posljedica rata, onda je to što je ta zbirka priča iščezla. Mada priča Lik i djelo Alfonsa Kaudersa, koja se nalazi i u Pitanje Bruna, potiče iz te zbirke. To je jedina priča koju sam napisao na maternjem jeziku a onda preveo.

Drago mi je što sam ipak napisao tu zbirku, jer čovjek uči da piše praveći greške. Ta knjiga je bila greška sa estetskog i teoretskog stanovišta. U Vašem pisanju prevladava tema nepripadanja i multipliciranja identiteta... Pretpostavljam da toga nije bilo u iščezloj zbirci. - Najvažnije za pisanje je stav prema jeziku. Ta knjiga iz 1992. godine je bila nekakav šlampavi minimalizam. Mislio sam da iza toga stoji izvjesna forma nihilizma, odbacivanja istorije... Ali, to je bio izraz straha, napisao sam je kada se sve ovo spremalo. Čini se da Vas najviše zanima taj osjećaj nepripadanja, da neprestano imate potrebu objašnjavati i razmišljati o tome? - Ne bih ja to nazvao osjećajem nepripadanja, to je vezano sa identitetom... Za vrijeme rata, neki kanadski profesor sa našim imenom je tumarao kroz Bosnu u ratu. Svuda su ga zaustavljali, na različitim punktovima. Na jednom punktu otvorili su mu pasoš, vidjeli da ima naše ime i pitali ga šta je? On je rekao da je profesor. Ali, na tom punktu ljude nije zanimalo šta je čovjek u životu postigao svojim radom i svojim izborima. Nije ih zanimao identitet koji se razvija samodefinisanjem. U diskursu nacionalnih identiteta to je potpuno nevažno. Za pripadnost vrhuški SDS-a kvalifikacija nisu bili naučni radovi, nego to što u porodičnoj tradiciji imaju četništvo. Postoje dvije vrste identiteta - onaj koji sam biraš i onaj koji ti nameću. Moj nacionalni identitet je izuzetno komplikovan... Da li Vam je dosadilo da ga naprestano objašnjavate? - Jeste, ali ne samo to. Neću da ga objašnjavam, jer čim te neko pita šta si, pita te da bi znao šta misliš, na kojoj si strani... Negdje sam čitao da koristite trik u takvim situacijama pa uzvraćate pitanjem „ A zašto vam to treba"... - Da. A nekada nisam ni raspravljao nego sam izmišljao zemlje da ne bih morao objašnjavati. Koliko god da nosim identiteta, ne mislim kao niti jedan od njih, ja mislim kao pisac. Ovdje su Vas neki mediji opisivali kao pisca koji je doživio američki san. Kako reagujete na takve napise? - Znam za to... Meni se to srećom desilo, nisam nikada sebi rekao e sad ću ja prodavati mnogo knjiga. Sve se desilo korak po korak, sjedneš da napišeš priču i ne znaš hoćeš li moći napisati sljedeću... Smeta mi to, ne zato što je neistinito u mom slučaju, nego zato što je ta floskula o

američkom snu izgovor za eksploataciju velikog broja emigranata kojima ne padne kašika u med kao meni. Američki san je propagandna kategorija. On se podmeće strancu kao mamac, a ogroman broj stranaca radi u fabrikama za minimalne nadnice. Njih podgrijavaju tom pričom o "američkom snu".. - Da, ali sve im je teže to održati... Naročito sada kada postoji patriotski akt koji u pitanje dovodi slobodu, bitan dio američkog sna... Govorilo se da si u Americi slobodan, a odjednom se pojavi hapsana. Svi emigranti tamnije kože su sumnjivi... Kako objašnjavate da se toliko značajnih intelektualaca protivi Bushu a taj, ne naročito inteligentan čovjek, i dalje nesmetano provodi sve svoje planove? - Zato što je većina tih umnih ljudi irelevantna sa stanovišta političke moći. U nacionalnoj kulturi važni su nacionalni intelektualci jer daju legitimitet nacionalnoj državi. Dakle, takva država je potrebna, jer bez nje nacionalna kultura ne može da izdevera. Nacionalni intelektualci su važni, u kontaktu su sa nacionalnim bićem a imaju i nacionalne akademije znanosti i umjetnosti... Tako Srpska akademija nauka i umjetnosti piše Memorandum. Kao odjek toga postoje nezavisni intelektualci koji misle da će se svi postiditi ako oni nešto progovore. Što je iluzorno i odjek je koncepta nacionalne kulture. Tiraži nekog nacionalnog pisca su potpuno nevažni. Recimo, tiraži Dobrice Ćosića, ako on još piše, su potpuno nevažni, jer on je otac srpske kulture koliko god knjiga da prodaje. On je pisao Memorandum! U Americi prvo postoji kapitalizam, pa tek onda politički sistem. Ključna činjenica je tržište. Pisci postoje na tržištu i nemaju priključak na vlast. Vlastima ne trebaju intelektualci da bi definisali američke nacionalne interese. Sve se definiše u skladu sa interesima američkog kapitalizma. Pozitivna posljedica toga je što niko od mene ne očekuje da mu pišem ustav. Fašistički pisci ne pišu ustav, nema Aralice... Postoje, naravno, desničarski pisci koji mogu prodati milion knjiga, ali oni neće pisati ustav. Zbog toga Busha ne zanima šta misle intelektualci. Da li Vas zbog toga mori osjećaj beznačajnosti pisanja? - Ne, to je oslobađajuće, mogu da se bavim književnošću. Nemam nikakvih političkih ambicija. Političke interese imam kao privatno lice, građanin, ne kao pisac. Sa stanovišta književnosti, situacija u kojoj pisac misli da predstavlja veliku grupu ljudi, da piše u ime nacije, to je promašaj... Mene to ne zanima, ja pišem o svom iskustvu. Ne predstavljam velike grupe ljudi, ne objašnjavam bosansku bol ili nesreću niti ikom svojim knjigama objašnjavam

šta se desilo ovdje. Da naglasim, u knjigama se ne bavim ni američkim suštinama, ne objašnjavam ni američke građane Bosancima. U jednom intervjuu na pitanje zašto još uvijek živite u Chicagu odgovorili ste da je to zbog toga što su tamo bolje biblioteke.... - Da, pitali su me zašto se ne vratim u Sarajevo. Ali, u osnovi, meni je lakše da iz Chicaga dođem u Sarajevo nego što bih iz Sarajeva odlazio tamo i bio u kontaktu sa Chicagom. Chicago ima mnogo prednosti nad Sarajevom - biblioteke, filmovi, najbolji simfonijski orkestar na svijetu, ima stalno tople vode... Ja želim da budem u kontaktu sa Sarajevom na mnogo načina. Ako sam ikom ovdje od koristi, što je diskutabilno, od veće sam koristi u Chicagu nego da živim ovdje. Volio bih da dođem u Sarajevo i uradim nešto ovdje. Imam potrebu da vratim nešto Sarajevu i Bosni. Pripremate li novu knjigu? - Prošle godine sam mnogo putovao, dijelom zbog istraživanja za novu knjigu, dijelom zbog promocije... Nema tajne oko nove knjige, nego još nije sve definisano. Bavim se istočnom Evropom, Ukrajinom, Moldavijom... Volio bih da vidim Jozefa Proneka Kojeg ovdašnjeg pisca bi trebalo pod hitno prevesti na engleski jezik? - Marka Vešovića, mada je on neprevodiv, jezik mu je tako sočan. Bilo bi idealno kada bi se preveo izvjestan izbor knjiga ili bar priča kako bi se vidio raspon i stekla svijest. Jer svako književno djelo postoji u svom vlastitom kontekstu. Sve je jasnije kada se shvati kontekst. Kojeg

američkog

pisca

bi

trebalo

hitno

prevesti

za

nas?

- Roman Dancer koji je napisao irski pisac Colum McCann, o Rudolfu Nurejevu. Kakvu muziku slušate dok pišete? - Različitu, od Mahlera do ljute elektronike što udara u potiljak. Postoji neka povezanost određene muzike sa onim što pišem, ali je ne mogu objasniti. Pisao sam neku priču prije par mjeseci koja nema ništa klasično, ali sam čitavo vrijeme slušao Šestu simfoniju od Mahlera. Ne mogu objasniti tu vezu, ali kada god sam pisao tu priču nisam mogao ništa drugo slušati.

Koja tri albuma su formirala Vaš muzički ukus? -

Bijeli

album

od

Beatlesa,

London

Calling

od

Clasha

i

Paket

aranžman.

U koje vrijeme pišete? - Ujutro. Kucate li direktno u računar? - Ne, imam naliv pero. Kako izgledaju Vaše bilježnice? - Ne bilježim mnogo. Ima tu svega, od brojeva telefona do boje nečije košulje. Da li zapisujete dijelove rečenica koje čujete? - Ne, pamtim ih. Ko prvi čita rukopis? - Moja žena. Koliku biblioteku imate i koliki je u njoj procenat knjiga sa nekadašnjih jugoslovenskih prostora? - Imam nekoliko hiljada knjiga, i među njima, nekolika stotina sa ovih prostora. Svoju prijeratnu biblioteku poklonio sam Filozofskom fakultetu i nekim prijateljima. Knjige sa ovih prostora sam nabavio u posljednjih nekoliko godina. Ranije nisam imao para za kupovinu knjiga.

Možete li preporučiti tri knjige za čitanja? - Orhan Pamuk je izvrstan. Nisam čitao ovu Zovem se Crvena, ali mi je dobra njegova Crna knjiga. On je veliki pisac. Velika mi je i knjiga Avanture Ogija Marča, Saula Bellowa. To sada ponovo čitam. Nedavno sam razgovarao sa Ivanom Lovrenovićem koji mi je rekao da na ovim prostorima ne postoji Kralj Lir od Shakespearea. A to je njegova najveća tragedija i samim tim najveća tragedija svih vremena.

Najdraži film? - Vertigo od Hitchcocka. Kojeg glumca biste voljeli vidjeti u ulozi Vašeg junaka Jozefa Proneka? - Ne bih volio da vidim glumca, volio bih da vidim Jozefa Proneka. On mi postoji u glavi i ne znam nikoga ko je takav. Dobro bi bilo kada bi to bio neki glumac sa ovih naših prostora.

Najdraži moderni domaći pisac? - Semezdin Mehmedinović, mada je on moj prijatelj, pa sam pristrasan. To prelazi granice čitalačkog odnosa. Mi razgovaramo dva do tri puta mjesečno, diskutujemo o knjigama, provjeravamo ideje... On mi je saveznik, saradnik i brat u književnom smislu.