Gradski ured protiv gradske djece Piše: Jagoda Radojčić Iako je školska godina već počela, djeci s teškoćama u razvoju na području Zagreba uskraćeno je pravo na asistenta u nastavi koje su imali do kraja školske godine. Naime, kategorija djece s poteškoćama u razvoju obuhvaća cijeli niz klinaca koji su sasvim normalni, inteligentni, koji su uspješno riješili sve testove i dr. ali, zbog neke od konstatiranih teškoća, poput disleksije, poremećaja pažnje, hiperaktivnosti, motoričkih poteškoća i sl. bez pomoći asistenta ne mogu normalno pohañati nastavu. Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport koji predvodi Božica Šimleša odlučio je budžetske novce ove godine potrošiti „na pametniji način“ pa je, bez pretjerivanja, dijelu malih Zagrepčana zapravo uskratio, ili bar vraški otežao, pravo na obrazovanje i jednaka prava kakva imaju i sva ostala djeca. Oni koji se ne mogu uspješno školovati bez podrške asistenta, a riječ je o djeci u uzrastu od 6, 7 nadalje, osuñeni su čekati administraciju da se pokrene. S jedne strane, sukladno europskim pedagoških standardima, hrvatsko školstvo nominalno već skoro tri desetljeća podržava uključenje djece s posebnim potrebama u školsku svakodnevicu, jer riječ je o sasvim „normalnoj“ i „inteligentnoj“ djeci, no europski standard se u nas može primjenjivati upravo do granice koji odredi neki visoko pozicionirani državni činovnik. Ova su djeca sposobna ispuniti sve svoje obaveze predviñene školskim programom, ali im je zato potrebna stručna podrška. U sudaru interesa djece i moćnika, ove će godine izgubiti djeca. Brojne pritužbe roditelja svakodnevno upućivane Uredu pravobraniteljice za djecu rječito svjedoče o problemima integriranja cijele jedne grupacije djece, nerijetko ih je 2-5 u jednom razredu, u školu. U primitivnim, needuciranim sredinama, još uvijek prevladava stav kako je djeci s teškoćama najbolje u posebnim školama ili razredima, gdje se s njima bave edukacijsko-rehabilitacijski stručnjaci (defektolozi). Nesreća je kad takav, gotovo srednjevjekovni stav naiñe na podršku lokalne administracije. Tko će danas Božici Šimleši, zagrebačkoj pročelnici Ureda za obrazovanje, kulturu i šport objasniti kako je i Hrvatska potpisnica brojnih meñunarodnih konvencija o inkluzivnom „društvu za sve“ kao i UNESCO-ova deklaracija iz 1994. koja poziva sve zemlje na uključivanje djece s teškoćama u razvoju? Nažalost, u sudaru Šimleše i UNESCO-a, stradat će ovi potonji. Jer, velika je moć koncentrirana u njenim rukama, moć koja će onemogućiti integraciju velikog djela zagrebačke djece u redoviti školski sustav: prema procjenama struke, oko 10 posto ukupne školske populacije ima neku poteškoću u razvoju ali je ona, što zbog needuciranosti, što zbog nekih drugih specifičnosti našeg podneblja, konstatirana kod otprilike jedan posto dječje populacije. Zbog odugovlačenja prosvjetnih vlasti, djeca su ostala bez vlastitog asistenta u nastavi. Pravilnik o odgoju i obrazovanju koji je prema odredbama Zakona trebao biti donesen 1. kolovoza i koji je tu materiju trebao regulirati na nacionalnoj razini nije donesen. Prekoračen je, dakle, zakonski rok (rok vamo, rok tamo, vrlo važno), a tisućama dječaka i djevojčica oduzeto je pravo na ravnopravnost. Kada je prije nekoliko godina, 2003., započeo program uvoñenja asistenata u nastavni proces, kod roditelja djece s poteškoćama u razvoju probudila se nada o jednakim šansama i njihove djece. Naime, nije na odmet ponoviti: riječ je o normalnoj, često i natprosječno inteligentnoj djeci. U svijetu se već desetljećima prakticira rada asistenta u nastavi. U Hrvatskoj je taj način predstavljao novi oblik podrške u uključivanju djece s teškoćama u razvoju u redovni sustav odgoja i obrazovanja. Budući da je u današnjim razredima najčešće velik broj učenika, djeci s teškoćama je uvoñenjem asistenta u nastavu su osigurani ravnopravni uvjeti školovanja. Osnovna je zadaća asistenta u nastavi neposredna podrška učenicima s teškoćama u razredu je pomaganje njihove integracije u razredni kolektiv, savladavanje socijalno-psiholoških prepreka i nastavnih sadržaja. Učiteljima su asistenti
pomagali u kreiranju nastavnih ciljeva, zajednički su razrañivali individualizirane odgojno-obrazovne planove, surañivali u realizaciji nastavnog plana i programa i sl. A onda, onda je nastupila Šimleša. I sve je prestalo. Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport je odlučio da ove godine umjesto ulaganja u već postojeći sustav implementacije asistenata u nastavi, novac preusmjeri u povećanje sigurnosti. Pa će, nagañam, kupiti kamere, a mogu s vrlo velikom vjerojatnošću pogoditi i od kojeg dobavljača. Roditelji su revoltirani, pišu i šalju okolo žalbe domaćim i inozemnim institucijama, ali kome je u ovoj zemlji uopće stalo do „običnih ljudi“. Zbog dokidanja financiranja ovog projekta roditelji će po svoj prilici neophodnu podršku djeci morati plaćati sami. Uz knjige, uz opremu, uz prijevoz, sada se spominje i dodatna svota od oko 2.800 kuna. Kad nisu imali sreću da se rode u nekoj drugoj, normalnoj zemlji. www.ajme.info