Bosna 18 St.docx

BOSNA 18 ST.

Hazim Šabanović (Bosanski pašaluk): Bosansko krajište: U proljeće 1448 godine, Osmanlije su ponovo upale u Bosnu, podjeljeni u dvije grupe, pljačkali su po oblastima hercega Stjepana, kojem su tada spalili trg Drijeva i oduzeli Hodidjed. 19.7. 1453 godine spominje se Krajišnik gospodarev... na Bosanskom krajištu 1455 izvršen je popis Vilajeta Hodidjeda i iste godine spominje se prvi put vojvoda Vrhbosne. Na osnovu toga jasno je da su Osmanlije prije 1448, a svakako prije 1453 godine u zaposjednutom dijelu Bosne obrazovali jednu svoju upravnu jedinicu koja se u spomenutom domaćem izvoru iz 1453 godine naziva Bosasanko krajište, dok se u najstarijem poznatom Osmanskom popisu iz 1455 naziva Vilajet Hodidjed i Vilajet Sarajvosi. Iz spomenutog popisa se jasno vidi da Osmanlije nisu likvidirale u potpunosti domaći feudalizam niti su zaveli timarskospahijski sistem. Neka mjesta držali su Pavlovići, stari gospodari Vrhbosne. Teritorijalno jezgro Bosasnkog krajišta ili vilajeta sačinjavao je prvobitno taj grad sa bližom okolinom. Stoga se vjerovatno ovaj vilajet prvobitno nazivao Vilajet Hodidjed, po glavnoj utvrdi u tome kraju. Bosasnko krajište rasprostiralo se preko cijele župe Vrhbosne. Većina sela koja su bila u vlasti Pavlovića nalazila su se u maloj župi Tilavi, pa su valjda stoga i ostala sela koja su držali Pavlovići uvrštena u popis 1455 u nahiju Tilavu. Prema tome popisu ova nahija je imala 40 sela. Godišnji tribut koji su za ta sela plaćali Pavlovići Osmanlijama za ta sela spadao je u has Isa beg Ishakovića. U isti has spadalo je tada još pet drugih naseljenih sela i sedam pustih mezri bosanskog krajišta. Sva ostal sela i mezre u Bosasnkom krajištu spadala su 1455 g. U timare posjeda Hodidjed. Timari su obuhvatali 36 naseljenih sela i 4 puste mezre. Na osnovu toga može se zaključiti da je Bosasnko krajište tada zapremalo cijelo Sarajevsko polje i sve okolne planinske predjele koje je i kasnije obuhvatala Sarajevska nahija i Vrhbosna. Sa padom despotovine Osmanske čete su iz Vrhbosne počele provaljivati i u oblast Bosasnkog kralja i u zemlje Hercegvoine. 18.11 1459 Osmanlije su spalile manastir Mileševo u zemlji Hercegovoj i uznemirili su čitavu oblast do Dubrovačke granice. ubrzo poslje toga došao je pod njihovu vlast i Višegrad koji je već početkom 1462 imao svog kadiju. Možda je već tada bio obrazovan i poseban vilajet Višegrad u zemlji Pavlovića. Osmanlije su zauzele i područja Romanije prije pohoda sultana. Bosanskim krajištem upravljale su vojvode skopskog krajišta Isa beg Ishakovića

sa širim ovlaštenjima vojne prirode. Prvi put se vojvoda u Vrhbosni spominje 1455 godine, sjedište mu je bilo u Hodidjedu glavnoj tvrđavi ili u Vrhbosni. 1461/2 pod imenom kasaba Sarajvosi, a drugi put 1469 pod imenom trgovište. Isa beg Ishaković kojeg su Dubrovčani 1457 godine smatrali pravim gospodarem Bosne, često je boravio u Vrhbosni, 1457 godine pristupio je podizanju svojih zadužbina kojima je uddario temelj današnjem glavnom gradu Bosne. Hercegovački sandžak: Stanje u Hercegovini poslje Osmanskog napada iz 1463 godine stvoreno je oslobodilačkom akcijom Hercega i njegovih sinova. To nije bilo dugog vijeka. Osmanlije su iskoristile ponovne svađe u njegovoj kući i odlučile da osvajanjem njegovih oblasti nadoknade štetu za gubitke u Sjevernoj Bosni. 1465 preduzeli su novu ofanzivu protiv Hercegovine. Što je ustvari bio nastavak akcije iz 1463 g. Osmanska vojska pod zapovjedništvom Bosanskog sandžakbega Isa beg Ishakovića i njegovih vojvoda Ismaila i Ahmeda, provalila je u julu 1465 godine u Hercegovu zemlju i uspjela da brzo prodrre do Dubrovačke granice. Već 12.9.1465 sjedio je Osmanski subaša u Lugu, Ljubomiru, Popovu, Žurovićima i Pocrnju, koji su istog mjeseca bili Jurisdictio Turcorum. Ključ je osvojio Ahmed vojvoda poslje 3.6. 1466 a prije maja 1468 godine, poslje 3.6. 1466 godine pao je i stari prijestolni grad Blagaj sa sjevernom Hercegovinom. Nakon toga držao je Vlatko, posljednji herceg od Sv. Save u svojoj vlasti, osim Novog i Risna u Dračevici jedan uzan i prilično neobrađen pojas zemljišta od Boke do ušća Neretve. Ostali dio njegove očevine ukoliko je nisu bili pritisli Osmanlije držali su knez Vladislav, Mlečani i Mađari. Dakle tokom ljeta 1465 godine pali su Hercegovi gradovi na istoku i u Podrinju. U septembru iste godine bili su u njihovim rukama Lug, Ljubomir, Popovo, Žurovići i Pocrnje, oktobra Uskoplje i Bijela u novembru Vrsinje, Gacko i Kuti. Prije Decembra te godine zauzeli su i Cernicu. Sljedeće godine držali su još Korita Banjane i Riđane, a 1467 godine bili su gospodari Trebinja. Posljee 3.6. 1466 osvojili su Blagaj, a prije 1468 i Ključ. Zemlje i gradove koje su oduzimali od Hercega Stjepana i njegovih sinova od početka svoje ofanzive do početka 1470 godine Osmanlije su pretvorile u jedan vilajet kojeg su pripojile bosanskom sandžaku. Početkom 1470 godine osnovan je od osvojene teritorije u Hercegovini psoeban Hercegovački sandžak. Prvi put se hercegovački sandžak spominje u jednoj vijesti od kraja februara 1470 godine Istovremeno se u Dubrovačkim izvorima spominje i Hamza beg kao hercegovački sandžakbeg sa sjedištem u Foči. Hercegovački sandžak osvnoav je 16.1. 1470 godine. Osmanlije su zauzele Počitelj, koje se predao Hamza begu nešto poslje 20.9. 1471 godine do 1475 godine Osmanlije su posjele sve gradove u unutrašnjosti Hercegovine te

Ljubuški u Neretvanskoj krajini i Rog na sjeveru. Početkom 1482 godine predao se i Novi bil oje završeno Osmansko osvajanje Hercegovine. Zvanično sjedište sandžakbegova Hercegovačkog sandžaka bil oje u Foči od osnivanja ovog sandžaka do 1572 samo su Hercegovački namjensici u prvoj polovini 16 stoljeća često boravili u Mostaru. Mostar se prvi put spominje 6.6. 1522 godine.Lašvanova hronika spominje Mostarskog pašu pod Jajcem 1525 godine. To potvrđuje i branilac Jajca Krsto Frankopan, spominjući u svome izvještaju od 24.6. 1525 godine Hercegovačkog sandžakbega. Četri godine kasnije spominje se Mostarski paša koji je zapovjedao Hercegovačkim trupama pri prvoj opsadi Beča 1529 godine, ali je pored svega toga sasvim sigurno da je i tada kao i kasnije sve do 1572 godine glavni grad Hercegovačkog sandžaka i sjedište njegovog sandžakbega bila Foča. To se vidi iz niza pisama koja su u to doba pisali Hercegovački namjensici Dubrovačkoj republici iz Foče. Od 1572 do 1833 godine zvanično sjedište Hercegovačkog sandžakbega bilo je u Pljevlju. Hercegovački sandžak bio je od svog osnivanja do 1580 godine u sastavu Rumelijskog ejaltea, onda je ušao u sastav Bosanskog ejaleta i tu ostao do 1833 godine. Često puta je u 17 st. Dodjeljivan kao arapluk bosanskim beglerbezima i defterdarima. Obnavljane Bosanskog kraljevstva: Zbog Ugarskih pozicija na Sjeveru Bosne, Osmanlije nisu mogle biti sigurne ni na teritoriji koju su držali. Sima Ćirković u svojoj studiji Vlastela i kraljevi u Bosni poslje 1463 godine navodi ad je preživjela Bosanska vlastela uglavnom sitni plemići bila nezadovoljna Omsanskom okupacijom pa je preduzimala izvjesne akcije za ponovnu uspostavu bosanskog kraljevstva. Tako je još prije 12.8. 1463 godine grupa bosanskih plemića izašla pred Mletački senat i molila za pomoć i podršku za oslobođenje Bosanskog kraljevstva. Ta grupa je u ime svoje i ostalih plemića izjavila da ni ti plemići ni svi stanovnici kraljevstva neće nikada drugu vladu osim Mletačku, a ako je ne dobiju potčiniće se Osmanlijamaa. Oni su još tražili da Mlečani pošalju poslanike hercegu Sv. Save i drugim gospodarima onih zemalja, svakako u cilju obezbjeđivanja pomoći. To poslanstvo bilo je sastavljeno od emigranata koji su izbjegli iz Bosne ili je predstavljalo grupu odvažne vlastele koja je krneula iz zemlje da izvrši ovu misiju. U svakom slučaju , neposredna je njihova veza sa zemljom, ostalom bosanskom vlastelom i čitavim stanovništvom u čije su ime istupili u Veneciji. Premda nije urodila plodom, ova akcija jasno govori o situaciji i raspoloženju u Bosni poslje njenog pada 1463 godine i o pokušajima za oslobođenje. osmanlije su zbog toga pribjegle jednoj mjeri koja je jedinstvena u povijesti njihovih osvajanja. Da bi kod Bošnjaka stvorili iluziju da se obnavlja Bosanska država i

uspostavili kakav- takav koridor između svojih i Ugarskih posjeda u Bosni. Osmanlije su krajem 1465 predali Sjeverne dijelove Bosanskog sandžaka na upravu članu dinastije Kotromanića Matiji, sinu svoga štićenika i pretedenta na prijestolje Radivoja, postavili su ga kraljem Bosne. Oblast obnovljenog Bosanskog kraljevstva sterala se od Lašve na Sjever do područja Ugarskih banova,a sastojal se od 6 gradova i njihovih područja. Rezidencija krlajeva bila je po svoj prilici u Vranduku. On je tu imao svoju vlastelu i ekonomski imunitet na svome području, tako da u njegovoj oblasti nije bilo dvovlašće, niti su tu djelovale ikakve druge Osmanske vlasti. Bosanski kralj, sin kralja Rdivoja, spominje se drugi put 11.1. 1467 godine, a onda mu se gubi svaki trag u izvorima. Četri godine kasnije spominje se Matija Sabančić tzv kralj Bosne. Osmanlije su prije 6.5. 1476 postavile novnog kralja Matiju Vojslavića. Bio je vrlo Hrišćanski nastrojen, pase stoga nije zadovolji sultanovim imenovanjem, zatražio je pismom od Ugarskog kraljada ga i on prizna.a kad su za to saznale Osmanlije, opsjele su njegove gradove. Ugarski kralj mu je poslao pomoć koja je uspjela da ga oslobodi od opsade. To je ujedno posljednja vijest o OsmanskoBosanskom kralju, ne zna se šta se dogodilo poslje toga sa njim i njegovom vlastelom,a li se zna da je tada učinjen kraj obnovljenom Bosanskom kraljevstvu. Zvornički sandžak: Kako su Jajačka i Srebrenička banovina u naslonu na Šabačku banovinu kao neprekidna grnaična zona, na desnoj obali Save predstavljale ne amo moćnu branu Osmanskim prodorima u Ugarske zemlje nego i stalnu opasnost za Osmanske pogranične posjede, to su Osmanlije, svjesne te opasnosti i poučene teškim udarcima, pristupile čvršćem povezivanju svoje vlasti i u srednjem Podrinju. Tako je došlo do osnivanja Zvorničkog sandžaka. Treće teritorijalno- vojne i administrativne jedinice na teritoriji nekadašnjee države Bosanske. Pitanje kada je osnovan Zvornički sandžak dosada nije bilo približno utvrđeno. Bašagić je pisao da je Ali beg Mihaloglu 1461 godine bio sandžakbeg Zvorničkog sandžaka. Što bi značil oda je ovaj sandžak tada postojao, međutim Bašagić ne navoodi izvor za svoju tvrdnju. Općenito se uzimalo da je ovaj sanžak osnovan između 1463- 1464 godine. Ne zna se tačno kada su Osmanlije zauzele Zvornik i okolinu. Iz najstarijeg sačuvanog Osmanskog katastraskog popisa Smederevskog sandžaka vidi se da su u vrijeme sastavljanja tog popisa Zvornik, Srebrenica sa Srebrenikom, Kušlat, Šubin, Sokol, sačinjavali jezgro prvobitnog Zvroničkog sandžaka, pripadali Smederevskom sandžaku. Sama ta činjenica upućuje da Zvornički sandžak nije bio osnovan odmah poslje Osmanske okupacije te teritorije. Jedan datiran popis Vidinskog sandžaka iz 1467 godine i defter Smederevskog sandžaka koji je nastao u periodu između 1476-1478 godine stoji i

upisano je područje koje je predstavljalo prvobitnu jezgru Zvorničkog sandžaka. Znači da Zvornički sandžak u vrijeme toga popisa nije postojao. Na osnovu toga može se odbaciti i mišljenje da je ovaj sandžak bio osnovan 1463 ili 1464 godine. Prvi put se psominje juna 1483 godine, znači da je ovaj sandžak osnovan negdje poslje 1478 godine a prije 1483 godine. Po sovme teritorijalnom opsegu Zvornički sandžak je u početku bio dosta mali. On se tada sastojao od nekoliko nahija i gradova Smederevskog sandžaka u Podrinju, pretežno na lijevoj strani Drine: Srebrenica, Zvornik, Kušlat, Šubin te Krupanj, Bohorina, Jadar, Ptičar, Rađevina na desnoj strani Drine. Ovaj sandžak ostao je u tom svom prvobitnom teritorijalnom opsegu sve do pada Srebreničke banovine 1512 godine. Sve do pada Beograda i Mačve 1521 godine i najsjevernijeg dijela Bosne 1535 godine. Jasno se vidi strategijski značaj ovog Sandžaka. On je imao zadatak da štiti Osmanske posjede prema Srebreničkoj banovini, a kasnije da i sam znatno doprinese Ostvarivanju daljih Osmanskih ekspazivnih planova. Stoga su Osmanlije. Zvronik, ključ Drine odabrali za Zvanično sjedište i glavnu utvrdu tog sandžaka. 1463 godine su ga tako utvrdili da je uspješno izdržao tri opsade Austijanaca. Padom Beograda i Mačve Osmanlije su dobile cijelu Mačvu koju su podjelile na nekoliko nahija i pripojili je prvo Smederevskom sandžaku. Poslje 1528 godine a prije 1533 godine Mačva je pripojena Zvroničkom sandžaku. Čime je ovaj sandžak postigao svoj najširi teritorijalni opseg, kojeg je zadržao sve do Bečkog rata. Sjedište mu je bilo u Zvorniku. Do 1541 godine bio je usastavu Rumelijskog ejaleta, poslje pada Budima pripojen je Budimskom ,a 1580 godine uvršen je u Bosanski ejalet u kojem je ostao do kraja Osmanske vlasti u Bosni. Teritorijalno širenje Bosanskog, Zvorničkog i Hercegovačkog sandžaka: Osmanlije su nastavile da upadaju u Hrvatsku, koja je bila izložena njihovim udarima. Stvorili su čvrsta uporišta u Ključu i Kamengradu koji su im postali važan oslonac za sve iznenadne i brze akcije na zapadu i prema jugu. Pobjedom na Krbavskom polju 1493 godine bila je otklonjena posljednja brana njihovim provalama u Hvratsku i Sloveniju. One su tada postale sve češće i dublje. Teritorijlani uspjeh Osmanlija do kraja 15 stoljeća bilo je njihovo učvršćivanje u Ključu i Kamengradu, likvidacija Ugarske posade u gradu Košu na Posrednici i okupacija Makarske krajine 1496 koju su pripojili Hercegovačkom sandžaku. Time je teritorija ovog sandžaka bila uglavnom zaokružena. On se i kasnije nešto širio dalje u Osmansku Dalmaciju, ali samo do osnivanja Kliškog sandžaka. Po ugovoru između Osmanske i Ugarske od 20.7. 1503 godine kojim je zaključeno sedmogodišnje primirje ostali su u Ugarskoj svi važniji gradovi Jajačke banovine.

Zatim Srebrenik sa njegovim kotarom ili banovinom. Nakon zaključenog primirja situacija je bila i dalje napeta. Osmanlije su vršile pritisak na Hrvatsku. Kada je na prijesto stupio Selim I nije produžio sedmogodišnje primirje sa Ugarima, mada je težište Osmanskih akcija bilo usmjereno na Istok. Aktivnost njihovih snaga nije bila smanjena ni u Bosni. Tada je Bosanski sandžakbeg Feriz beg uspio da osvoji Srebrenik i sa njim cijelu Sjeverositočnu Bosnu. Tada je počela nova etapa Osmanskih sovajanja u našim zemljama.. kada su Osmanlije srušile Srebreničku banovinu iste godine osvojile su i Blagaj na Sani. 1513 godine prodli su u Dlamaciju do Sinja, 1514 zauzeli su Karin i Korlat u Dlmaciji i napadali Skradin, prava prekretnica bio je tek pad Beograda i Šapca 1521 godine. Područje Srebreničke banovine Osmanlije su odmah pripojile Zvorničkom sandžaku. Poslje 1526 godine, a prije 1533 godine tome je sandžaku priključena i Mčava. Osmanlije su se zatim srušile na Dalmaciju i 28.5. 1522 godine osvojile Knin, sa osloncem na Knin, Ostrovicu i Skradin, Osmanlije su često upadale u Krbavu i do Udbine i u Primorje. Do 1526 godine osvojile su Hrvatsku južno o d Velebita, na drugoj strani prodrli su u Srijem i pred bitku na Mohačkom polju zauzeli Istočnu Slavoniju do Osijeka i Đakova. Na mohačkom polju 1526 godine Osmanlije su likvidirale ostatke Ugarske vlasti u Bosni i Dalmaciji i otvorili sebi put u Zapanu Slavoniju. Obrovac i Udbina pali su u Osmanske ruke 1527 godine i skoro cijela Lika i Krbava. Posada Jajca predala se krajem 1527 godine bez otpora, uskoro zatim Banja Luka i okolni gradovi. Ugarske posade bile su odbačenee u dolinu Save. Osvojeni gradovi u Dalmaciji od Cetine na zapad i sjever, psojedii u Lici i Krbavi i Pounju kao i cijelo područje ranije Jajačke banovine u području Vrbasa priključeno je Bosanskom sandžaku. Kliški sandžak: Nakon pobjede na Mohaču, Osmanlije su preuzele da prošire svoju vlast u Slavoniji, koristeći se građanskim ratom i vazalnim položajem mnoge Slavonske gospode, među kojom se naročito isticao srpski despot Stevan Berislavić. Pomažući Zapolju, on je priznao vrhovnu vlast sultana, koji mu je 1529 godine potvrdio sva dobra i gradove u Bosni i Slavoniji da ih drži kao sultanov vazal. Dok je Stevan Berislavić, zajendo sa Smederevskim sandžakom Husrev- begom pomagao Zapolju, protiv Ferdinandovih pristalica, dotle su Osmanlije snovali kako će te borbe najbolje iskoristiti za sebe i proširiti i učvrstiti svoju vlast u Slavoniji- sa namjerom da Slavoniju lakše potični sultanu Husrev beg je pomagao Berislavića sve do kraja 1535 godine ili početka 1536 godine, kada je između njih došlo do sukoba u kojem je despot ubijen. Husrev beg je odmah zauzeo njegove gradove, Dobor i Kobaš u Bosni, Brodd na Savi,

Staru Gradišku. Na Bosanskoj strani Save držala se još neko vrijeme jedino Kostajnica. Tkao je tek tada cijela Bosna došla definitivno pod Osmansku vlast. Svo to područje pripojeno je Bosasnkom sandžaku. Prilikom drugog pohoda na Beč 1529 godine Osmanlije su zavladale ne samo cijelim Srijemom nego i Istočnom Slavonijom. U vezi sa novom akcijom u Slavoniji izvršene su izmjene ličnosti na čelu susjednih sandžaka. U aprilu 1536 Husrev beg je vraćen iz Smedereva u Bosnu u kojoj će ostati sve do smrti 1541 godine, na čelo Smederevskog sandžaka ponovo je doveden iz Moreje Mehmed beg Jahjapašić. U ljeto 1536 godine oni su zajendički provalili u Slavoniju i zauzeli mnogobrojna dobra i gradove vlastele. Mehmed beg je osvojio Varoš i Požegu 25.1. 1537 godine sa kojom je pala čitava Požeška županija. Prvi i jedini pokušaj Ferdinandov da preko svog vojskovođe Kacijanera zaustavi Osmanska osvajanja ida oslobodi Slavoniju završio se teškim porazom njegove vojske kog Gorjana blizu Đakova. Sada su Slavonija i Hrvatska bile potpuno otvorene prema Osmanlijama. Glavni cilj nove Osmanske akcije u Dalmaciji bio je tvrdi grad Klisw, koji su Osmanlije i ranije više puta opsjedale. Klis je pao u Osmanske ruke 12.3. 1537 godine. Time je učinjen kraj Ugarskoj vladavini na jugu Velebita. Bosanski sandžakbeg Husrev beg je u izvještaju Porti o zauzeću ove važne pozicije predložio da se od novoosvojenog područja i svih nahija Bosanskog sandžaka u sjeverozapadnoj Bosni, Dalmaciji, Krbavi i Lici obrazuje poseban sandžak, kako bi se nove tekovine mogle lakše očuvati. Predložio je da se za sandžakbega Kliškog sandžaka imenuje njegov ćehaja Murat Beg Tardić, Šibenčanin koji se istakao pri zauzimanju Klisa. Prijedlog je prihvaćen u Carigradu, zvanično sjedište Kliškog sandžaka bio je Klis,a li su njegovi sandžakbezi stolovali u Livno. Požeški sandžak i Budimski ejalet- osnivanje: Osmanlije su 24.4. 1538 godine zauzele Dubicu i time uklonili važnu zapreku za napredovanje u Slavoniji. Prije 30.1. 1538 godine obrazovali su novu vojno- administrativnu jedinicu, Požeški sandžak . raniji Osmanski posjedi u Istočnoj Slavoniji djelili su i dalje sudbinu Srijema sve do sredine 16 stoljeća. Osvojeni gradovi u Bosni pripojeni su Bosanskom, a Bord i Stara Gradiška Požeškom sandđaku. Prvim sandžakbegom novog sandžaka imenovan je Arslan beg. Potom su Omsnalije preduzele pohod na Ugarsku u zauzeli Budim 29.8. 1541 godine, koji je odmah pretvoren u sjedište novog beglerbegluka u Evropskoj Turskoj. To je bio drugi beglerbegluk na Evropskom dijelu Osmanskog Carstva. Sastojao se od 27 sandžaka. Kada se potičninio sultanu Selimu II. Hajrudin Barbarosa dobio je naslob beglerbega i postao kapudanpaša, admiral cjelokupne Osmanske mornarice. Pored oblasti i gradova kojima je rnaije gospodario, njemu su dodjeljeni neki primorski sandžaci Rumelije. Te

je od tih i nekih drugih oblasti osnovan poseban ejalet koji se zvao EjaletDžezairi. Time je Rumelijski beglerbeg izgubio jedan dio svoje teritorije, ali je ona daljim osvajačkim uspjesima brzo nadoknađena, tako da se broj sandžaka ovog ejaleta do 1541 godine popeo na trideset sandžaka. Osnivanjem Budimskog ejaleta, Osmanlijama je olakšano potpuno osvajanje Slavonije. Kada je Sulejman ponovo pošao protiv Ugarske 1543. Preduzeo je Bosanski sandžakbeg Ulama- paša dalja osvajanja u Slavoniji. U proljeće te godine pali su Voćin, Stupčanica, Čalkovac, Bijela Stijena, Podborje, Orahovica i Valpovo. Posljednji slobodan grad u Istočnoj Slavoniji. U toku daljih osvajanja zauzeli su Brezovicu, najistočnije mjesto u Slavonskoj podravini. Zatim su osvojili Pakrac i Petrovinu i primakli se Virovitici, čije su područje upsiali u svoje teftere, već 1545 godine, dakle sedam godina prije njenog pada. Poslje 20.5. a prije 10. 7. 1544 godine pala je Velika u Posavini i sa njom Međurječje. Svi novi Osmanski posjedi u Slavoniji, priključeni su Požeškom sandžaku,a posjedi u Posavini Bosanskim sandžaku. Požeški sandžak je sve do 1541 godine pripada Rumelijskom ejaletu, zatim je pripojen Budimskom ejaletu,a 1580 godine priključen je Bosanskom ejaletu 1600 godine osnovan je Kanjiški ejalet pa kojem je pripao i Požeški sandžak, koji je ostao u sastvau tog ejaleta do kraj Osmanske vladavine. Često je dodjeljivan kao arapluk Bosanskim namjensicima. Sjedište mu je bilo u Požegi, a posljendji sandžakbeg Požeškos sandžaka zavo se Ibrahim paša. Pakrački/ Cernički ili Čazmanski sandžak: 1552, Osmanlije su nastavile osvajanja u Slavoniji. Zauzele su Viroviticu 2.8. 1552, koju su pripojili Požeškom sandžaku. Čazma, Dubrave, Ustilonja i velika okolna područja koja su rnaije pripadala kotarima Virovitičkom, Grđevačkom, Komarničkom, Rovišćanskom i Čazmanskom. To područje Osmanlije su pretvorile u nahije, odnosno vojvodaluke i pripojili ih Bosasnkom sandžaku. Zato su Osmanlije 1557 godine na prijedlog Bosanskog sandžakbega Sofi Mehmed paše obrazovali na tom području novi sandžak. Prije 15.10. 1557 godine Bosanski sandžakbeg Mehmed paša podnio je arz Porti da se od nekoliko vojvodaluka Bosanskog sandžaka u Slavoniji, obrazuje sandžak Začasna ida se za sandžakbega toga sandžaka postavi Bosasnki alajbeg Ferhad beg. Taj je prijedlog usvojen na sjendici carskog divana, od 15.10 1557 godine. Prema tome ovaj sandžak nije osnovan 1552 godine kako se na osnovu pisanja Klaića do sada općenito mislilo. Teritoriju novog sandžaka sačinjavali su Osmanski posjedi između Save i Drave uz rijeku Iliovu i Pakru sve do Požeškos sandžaka. Na taj način je Bosasnki sandžak izgubio svu teritoriju u Slavoniji. Teritorija novog sandžaka nije se ni kasnije proširila jer poslje 1552 godine Osmanlije nisu imale više značajnih

uspjeha na ovoj strani. Ferhad beg je prvi sandžakbeg ovog sandžaka. Sjedište je bilo u Čazmi, međutim onda je premješteno u Pakrac, zbog bojazni od protunapada. Negdje krajem 16 i početkom 17 stoljeća sjedišteje premješteno u Cernik. U jendom katastrskom popisu ovog sandžaka iz 1584 godine, on se zvanično zove Pakračkim sandžakom. Sjedište ovog sandžaka je do 1565 bilo u Čazmi, do 1584 godine u Pakracu. Prije 1607 godine preneseno je u Cernik i tu ostalo do 1687 godine. Do 1580 godine bio je u sastavu Rumelijskog ejaleta, a onda je pripojen Bosasnkom ejaletu, u kojem je ostao do kraja Osmanske vlasti u Slavoniji. Dodjelivan je kao arapluk bosasnkim namjesnicima. Krčko-Lički sandžak: Kada su Osmanlije zauzele Nadin i Obrovac, Pečevi kaže da je tu kasnije osnovan poseban sandžak, koji je bio povjeren nekom Mahmud begu. On dalje kaže da je nešto kasnije taj sandžak ukinut i da je njegova teritorija pripojena Kliškom sandžaku. Memi beg je tu teritoriju opet razdjelio na dva posebna sandžaka: Kliški i Krčki, uzimajući rijeku Krku za među. Pečevi kaže da je novi sandžak nazvan Krčkim sandžakom. Teritorija Kliškog sandžaka od koje je oko 1580 godine formiran Krčki sandžak, ni tada nije bila znatno veća kao što ni u prvoj polovini 16 stoljeća nije bila tako malena, da nije mogla predstavljati jedan sandžak, pa su prema tome još u prvoj polovini 16 stoljeća postojali teritorijalni uslovi za obrazovnaje tog sandžaka. Što upućuje da je kazivanje Pečevije moglo biti sasvim tačno. Teritorija od koje je kasnije obrazovan ovaj sandžak popisana je 1550 godine kao sastavni dio Kliškog sandžaka. Isto tako i 1574. Na to se može primjetiti da je u jednom popisu Kliškog sandžaka koji je završen u prvoj dekadi muharema 1574 godine/ 982/3 sva teritorija kasnijeg Krčkog sandžaka popisana je kao sastavni dio Kliškog sandžaka. Pa prema tome on nije osnovan odmah poslje Kiparskog rata 1573. U vakufnami Ferhat paše Sokolovića za njegove zadužbine u Bnja luci i drugim mjestima spominju se među ostalim Ferhat pašine zadužbine u Zemuniku i Vrani, kao i posjedi u nahiji Kotor u Kliškom sandžaku. P otoj vakufnami nahija Kotor je mogla pripadati Kliškom sandžaku, onda ni Krčki sandžak ne bi mogao biti osnovan prije 1579 godine. Kako spomenuta Vakufnama u prepisima koji su do nas dospjeli nosi datum 1587 godine, po njoj ovaj sandžak nije mogao biti osnovan poslje 1578 godine, a svakako prije ljeta 1580 godine. Teritorija Krčkog sandžaka stvorena je na taj način što su Osmanlije ranije posjede u Lici, Krbavi i Dalamciji od Krke na sjeverozapad kao i psojede stečene za vrijeme kiparskog rata, dakle svu teriroiju Kliškog sandžaka od Knina i Krke na sjeverozapad, izdovjili su iz Kliškog i pretvorili u poseban sandžak. Koji se nazvao Krčkim. Krčko-Lički sandžak rasprostirao se uz Velebit, prema Senju, Brinju i

Otočcu i zapremao sjeverni dio današnje Dalmacije, Liku i Krbavu. Granica između Osmanske i Mletačke republike, u sjevernoj Dalmaciji povučena je 1573 godine, išla je od Prokljanskog jezera, po hrbatu prve primorske duž biogradskog primorja, ravno na sjeverozapadne granice nekadašnje ninske županije, pa onda na sjever i istok. Te su granice ostale do početka kandijskog rata 1645, na jugu od Knina do mora, ovaj je sandžak odvajala od teritorije Kliškog sandžaka uglavnom rijeka krkaa. Ponekad je spajan sa Bihaćkim ili Kliškim sandžakom u jedan sandžak. Bilo je slučajeva da je dodjeljivan kao arapluk raznim bosanskim pašama idefterdarima. Za čitavo vrijeme svog postojanja pripadao je Bosanskom ejaletu. Sjedište mu je bilo u Udbini. Osnivanje Bosasnkog ejaleta: težnja za daljnim proširenjem i učvršćivanjem vlasti na velikom osvojenom području, ukliještenom sa dvije strane, jakim i opasnim neprijateljskim državama, Austrijom i Venecijom, a u isto vrijeme početak slabljenja Centralne vlasti i pojačane potrebe za većom eksploatacijom podanika, koja se mogla sprovoditi sa razvijanjem i pojačanjem birokratskog aparata, naganle su centralnu vlast da provede izvjesne državne reforme, pa i reformu upravne podjele Carstva. To su bili glavni razlozi koji su uslovili i izazvali potrebu da se i u ovom dijelu Carstva obrazuje jedna velika Osmanska administrativna jedinica, poseban ejalet. Tako je došlo do osnivanja Bosanskog beglerbegluka, ejaleta. Bosanski beglerbegluk osvonvan je izdvajanjem Bosanskog, Hercegovačkog, Kliškog, Pakračkog i Krčkog sandžaka i z Rumelijskog, te Zvorničkog i Požeškog iz Budimskog ejaleta. Središnji sandžak ovog ejaleta bio je Bosanski sandžak.on je od svog psotanka pa do osnivanja Bosasnkog ejaleta imao matičnu ulogu prema susjednim sandžacima. Obuhvatao je prostor od Šapca do mora i od Zvečana do Virovitice. Bosna je kao središnja oblast predstavljala kao neku vrstu matice koja je dobila veliki značaj. Prvim beglerbegom Bosasnkog ejaleta iemnovan je dotadašnji sandžakbeg Bosanskog sandžaka Ferhad beg Sokolović, koji je time automatski dobio rang paše. Na tom položaju ostao je do 1588 godine. Grupa autora (BIH od najstarijih vremena do kraja II svjetskog rata: Osmansko Carstvo: Kako se Osmansko Carstvo pojavljuje u Bosni u 14 stoljeću. Od tada započinje nova etapa razvoja Bosnekoja će trajati narednih četri stotine godina. Kada je Mehmed II el Fatih osvojio Carigrad 1453 godine, ta etapa razvoja dobila je novi oblik svog razvoja. 1463 palo je Bosansko kraljevstvo podd Osmansku vlast.. Međutim Osmanlije su svoja prva uporišta stvorili još prije 1430 godine,a 1451 oni su stvarni gospodari u župi Vrhbosni. Od zemalja

Bosasnkih vojvoda Pavlovića i Kovačevića, dijela Hercegove zemlje te ranijih vladara u Raškoj i Bosni obrzovan je Bosasnki sandžak 1463 godine. Osvajanje države Bosne trajalo je više od jednog stoljeća sve do 1592 godine kada su Osmanlije osvojile Bihać i uspostavile svoju konačnu vlast. To je period najvećeg uspona Osmanskog Carstva. Posljednji veliki uspjeh Osmanskih osvajanja bio je osvajanje Kipra 1570 /1 godine, ali već 7.10. 1571 godine Osmanlije su doživjele veliki vojni poraz kod Lepanta, tada se već može govoriti o opadanju Osmanske moći. Bosna je u okviru Osmanskog Carstva imala svojih specifičnosti koje se posebno odlikuju u 16 stoljeću. Razvila se specifična vojna organizacija, u koju se uključuju mnogimnogi domaći feudalci. Istovremeno to je period intezivnog širenja islama na cijelom Balkanskom području, posebno u Bosni. Podizanje vakufa postaje jedan od osnovnih temelja impresije Osmanske moći. Vojno uređenje Bosne 16 st.: Osmanlije su odmah po osvajanju uspostavile svoj sistem vlasti, društveno- ekonomski poredak. Vrhovnu vlast imao je sultan, koji je bio vjerski i vojni poglavar, pa je Carstvo imalo karakter teokratske države. Društveno-ekonomski sistem Osmanskog Carstva bio je timarski sistem. Spahije su pripadale sitnom vojnom plemstvu,a služili su sultanu u vrijeme rata i mira. Sva obradiva zemlja izuzev mulkova, slobodnih imanja i vakufa bila je državna. Prihode sa zemlje sultan je raspoređivao u timare, zijamete i hasove. U tu svrhu sačinjavani su registri iz kojih se vidjela raspodjela prihoda. Potreba za timarima bila je ona sila koja je poticala Osmanlije na osvajanja. Vojne snage djelile su se na : centralnu i provnicijsku vojsku. Centralna vojska kapikuli „Sluge Porte“ izdržavana je sredstvima državne blagajne i djelila se na više korpusa. Provnicijska vojska bila je podjeljena na tri dijela: - Spahije/ timarlije, provnicijska konjica. - Serhat kuli („Sluge krajine“), pogranične vojne snage, graničari - Yerlu kuli („Domaće sluge“), lokalne vojne snage. Od svih redova, najznačajnije su bile spahije. Administrativna podjela bila je na :Nahije, sandžake i ejalete/ beglerbegluke. Najviše upravne jedinice bile su ejaleti, na čijem čelu je bio beglerbeg, kojeg je postavljao Carski divan, na prijedlog velikog vezira. Uz položaj beglerbeg je dobivao has, koji je donosio prihod od 600.000-1.200000 akči. Beglerbezi su najviše pažnje posvećivali vojnim poslovima i imali su pravo da dodjeljuju timare. Niže vojno – upravne jedinice bili su sandžaci, na čijem čelu se nalazio sandžakbeg, oni su do kraja 16 stoljeća nosili

titulu bega i zastavu sa jednim tugom. Postavljao ih je Carski divan, odnosno veliki vezir u ime sultana, a na prijedlog beglerbega. Sandžakbeg bio je vojno-administrativni upravnik sandžaka, prije osnivanja Bosasnkog ejaleta 1580 godine bosasanski sandžakbezi imali su velike kompetencije, posebno u pogledu preduzimanja vojnih pohoda. Sandžaci su se djelili na : vilajete- subašiluke kojima su odgovarale sudske jedinice – kadiluci, a subašiluci su se djelili na nahije. Kasnije su se sandžaci djelili samo na kadiluke kao sudske teritorijalne jedinice i na nahije kao upravo- feudalne teritorijalne jedinice. Redovno se vršio popis zemalja u dva različita deftera: Atufasal defter- opširni, detaljni popis naselja, poreskih obveznika i poreza koji su plaćani spahijama i Mudžmei deftere, Sumarne deftere- popisi vojnih lena i lena njihovih posjednika, te naselja koja su im pripadali sa sumarnim popisom domaćinstva i poreza. Voja lena su se djelila na: Timare, Zijamete i Hasove. Za dobiveno leno feudalac je imao obavezu da vrši vojnu dužnost. Da ide u rat. ukoliko bi izostao sa ratnog pohoda spahija je gubio timar, a ako bi se istakao u borbi, dobivao je zijamet a time i povećanje prihoda. Spahije jednog sandžaka činile su alaj, na čijem čelu je bio Alajbeg ili miralaj- starješina svih spahija i zaima jednog sandžaka. Izvršni organ sandžakbega u slučaju okupljanja spahija na vojni pohod bio je seasker. Pored toga svaki alaj imao je nekoliko bajraktara, a ćerisudžija i čauša. Bajraktari su nosili zastave manjih odreda konjice, dok je glavnu zastavu nosio sandžaktar. Ćerisudžije su bili vojnici koji su hvatali dezertere, dok su čauši nadzirali disciplinu. Beglerbeg je nosio na vojne pohode deftere uz pomoć deftera vršena je smotra (joklama),a potom su dodjeljivani slobodni timari. Spahijska konjica činila je desno i lijevo krilo Osmanske vojske koja je bila raspoređena u obliku polumjeseca. Prve spahije u Bosni došle su iz Skopskog krajišta i njihov broj stalno je rastao. Najvažniji vojni red u utvrđenim gradoivma bili su musthafizi, na čijem čelu se nalazio DizdarKastelan, raspoređeni u buljuke, na čijem čelu se nalazio Buljubaša, dok je manjim odredima musthafiza komandovao Odobaša. U tvrđava su se nalazile tobdđije, na čijem čelu se nalazi tobdžibaša, poseban red su činile Džebelije, poseban rod plaćeničke vojske. Još su postojale akindžije, azapi, bešlije, delije, farisi, gonulije, martolosi. Akindžije su imale zadatak pripreme neprijateljske teritorije za buduće osvajanje. Azapi su poseban red Osmanske pješačke vojske. Bešlije su poseban red plaćeničke konjice. Delije su poseban red lahke konjice kojeg su osnovali Gazi Husrev beg i braća Jahjapašić. Ovaj red je isprva imao zadatak da bude lična garda uticajnih komadanata, a kasnije su postali udarni odredi Osmanske vojske. Farisi- glavni red plaćeničke konjice u tvrđavama. Gonulije su lahka konjica, koji su imali obavezu čuvati granice,

varoši i kasabe, a Martolosi su rod vojske koja je u najranije vrijeme Osmanske vlasti sastavljena od Hrišćana, prvenstveno od stočarskog (Vlaškog) stanovništva. Služili su kao posada u tvrđavama, kao graničari i čuvari puteva i klanaca, te su vršili sližbu javne sigurnosti uopće. Kao vojno teritorijalne jedinice, nastale su kapetanije, prva kapetanija bila je Gradiška, zatim Neretva sa sjedištem u Gabeli, Dravska i Obrovačka te Krčka. Na čelu kapetanija bili su kapetani, koje je imenovao sultan na prijedlog sandžakbega, odnosno beglerbega. Bosasnski ejalet bio je obuhvaćen ovom vojnom organizacijom. Struktura države u 16 stoljeću: Podanici Osmanskog carstva djelili su se na dvije osnovne klase: vladajuću (Feudalci, vojna klasa) i podređenu (Raja). Ova podjela nije odgovarala vjerskoj pdojeli jer je među rajom bilo muslimana a sa druge strane postojali su vojnici hrišćani. U asker su se ubrajale i kadije, muderisi i vjerski službenici. Osnovni zadatak vladajuće klase bio je da štiti državu i sistem, a podređene svojim radom izdržavati vojni stalež i državni aparat. Najbrojnije je bilo seosko stanovništvo- raja. Kršćanska raja davala je svome spahiji naturalnu rentu kao i rajinski porez u novcu koji je iznosio 25 akči, moral je sovme spahiji kulučiti tri dana u godini te davati sultanu harač, kao ekvivalent za oslobođenje od vojnih dužnosti. Muslimanska raja je također morala davati naturalnu rentu od žitarica i drugih kultura kao i podanički porez (Resmi čift) u iznosu od 22 akče. U najvećem dijelu Istočne, centralne i zapadne Bosne, te u dijelovima Hercegovine bila je naseljena zemljoradnička raja, dok je u krajevima Istočne i Zapadne Hercegovine kao i u dijelovima Bosanske krajine dio raje imao status Stočara vlaha. Oni su pretežno bili kršćani, sovje dažbine plaćali su odsjekom u novcu u iznosu od jednog dukata (filurije). Tako su vlasi bili privilegovani u odnosu na zemljoradničku raju, zauzvrat su sultanu davali određeni broj ratnika za vojne pohode. Vlasi su plaćali manje rente jer su vršili izvjesne službe, nisu bili vezani za zemlju. Prilikom pomjeranja granica Osmanskog Carstva, vršeno je i pomjeranje vlaha stočara. Poslje pada Jajačke banovine vlasi se usmjeravaju prema zapadu u pravcu Osmanskih osvajanja. Muslimanska raja nije bila dužna plaćati harač, ali je zato morala učestvovati u odbrani grnaica Bosanskog ejaleta. Između feudalne klase i potčinjenog rajinskog stanovništva nalazilo se po svom statusu gradsko stanovništvo. Ono je bilo povlašteno, utoliko što nije bilo podređeno spahiji i nije plaćalo rajinski porez. Većina stanovništva bavila se zanatstvom i trgovinom te su bili oslobođeni državnih nameta, rabota i novčanih nameta

Isa beg Ishaković: od 1439 godine sa malim prekidima do 1463 krajišnik Skopskog krajišta kome je pripadalo i Bosansko krajište bio je Isa beg Ishaković. Poslje osnivanja Bosanskog sandžaka o čemu poznate vijesti nalazimo kod Dursun bega. Isa beg je cijelu godinu proveo ratujući. Nakon toga imenovan je za Bosanskog sandžakbega umjesto dotadašnjeg Mehmed beg Minetovića kome je pripala čast da bude prvi namjensik novoosnovanog sandžaka. Sarajevo je postalo sjedište tog sandžaka. Po naređenju sultana Mehmeda el Fatiha 1457 godine Isa beg je podigao Carevu džamiju. Osim toga sagradio je i dvor Saray koji se nalazio u blizini konaka, posljednje rezidencije Bosanskih vezira,a po kome je grad dobio ime. Nekada se cijeli taj kraj nazivao Begluk. Naziv Sarayvosi javlja se prvi put 1455 godine u popisu Isa beg Ishakovića. Odnosno njegovoj vakufnami. Oba ova objekta kao i džamija nastali su prije 1462 godine, kada je napisana vakufnama. O osnivanju njegovih zadužbina, ta se godina uzima kao godina osnivanja grada Sarajeva. Na tom prostoru se u srednjem vijeku nalazilo naselje Trgovište. U njemu se trgovalo utorkom, pa se po tome nazvalo Utornik/ Nautornik. U prvom popisu Bosanskog sandžaka, ovaj trg je upisan pod imenom Staro Trgovište, dok se u vakufnami Isa beg Ishakovića naziva Stara Varoš. To ime je zadržano sve do 1485 kada se u defteru spominje kao „Pazar Trgovište poznat kao Saray“. Protezalo se od Bendbaše do Baščaršije. Na tom prostoru Isa beg je sagradio tekiju, han, most preko rijeke Miljacke, hamam, izvjestan broj dućana i mlinove na Miljacki. Pored tekije i oko nje se počeo razvijati grad. Podigao je više zadužbina širom Osmanskog Carstva. Ostao je upamćen po objektima na obalama Miljacke, kao osnivač jednog od najljepših gradova kojeg su nazvali „Cvijet među gradovima“- Sarajevo. Iz Vakufname saznajemo da je imoa trojicu sinova: Muhameda, Mehmed bega i Ah bega. Ukopan je u haremu Careve džamije. Teritorijalno širenje Bosanskog sandžaka i Husrev beg: Osnovan je 1463 godine, do kraja 16 stoljeća se znatno proširio, zahvaljujući prije svega uspješnim vojnim akcijama. Dugo vremena bio je akindžijski. Bosna je zadržala dugo vremena krajiški karakter tokom cijele Osmanske uprave. U početku kao polazna tačka za osvajanja, kasnije kao bedem u odbrnai od Habsburške monarhije i Mlečana. Ofanzivni karakter Bosanskog sandžaka bio je naročito uspješan poslje vojnih akcija Osmanlija na Mohačkom polju 1526 godine. Na Carskom divanu održanom 15.9. 1521 godine donesena je odluka da se uprava nad Smedrevskim sandžakom povjeri Bali beg Jahjapašiću, a da se na njegovo mjesto postavi dotadašnji Smedrevski sandžakbeg Gazi Husrev beg. Na dužnost Bosanskog sandžakbega stupio je 1521 godine i na tom položaju sa manjim

prekidima ostao sve do 1541 godine. Njegova uprava u Bosni obilježena je velikim vojnim pohodima i intezivnom izgradnjom. 27.9. 1521 kada je Husrev beg izabran za Bosanskog sandžakbega u Dubrovniku su odabrani poslanici Miho Damjan i Marino Bercinjalo da se poklone novom upravitelju. Majka Husrev bega bila je sultanija, kćerka Bajazida II, a otac mu je bio Ferhat beg. Husrev beg je tokom svoje dugogodišnje uprave u Sarajevu uspio podizanjem svojih vakufa od Sarajeva učiniti Šeher. Njegovu džamiju gradio je predhodnik poznatog arhitekte Mimar Sinana, glavni Carigradski arhitekt perzijanac Ažem Esir Ali. Preko puta džamije sagradio je medresu Kuršumliju. Podigao je Hanikah- poseban tip medrese gdje se izučavala mistična filozofija. Pripadala je redu Halvetija, čiji je sljedbenik bio i sam Gazija. Podigao je hamam, bezistan, humanitarne ustanove, imarete i musafirhane, preko 200 dućana u Sarajevskoj čaršiji. Kada je stupio na položaj Bosanskog sandžakbega, Husrev beg je sa svojom vojskom krenuo u Dalmaciju na dalja osvajanja. Osvojio je Knin i Skradin, a krajem 1523 godine i Ostrovicu. Odatle su Osmanlije često upadale u Krbavu do Udbine i u Primorje. 1526 godine pridružio se vojsci sultana Sulejmana Kanunija na Mohačkom polju. Godinu dana nakon te bitke Husrev beg je osvojio Obrovac i Udbinu, a uskoro je zauzeo i Liku i Krbavu. 1527 predala se posada Jajca,a iza toga i Banja Luka. Sva teritorija osvojena pripojena je Bosanskom sandžaku. 1536 godine Husrev beg je iz Smedereva ponovo vraćen u Bosnu,a iste godine provalio je u Slavoniju i zauzeo mnoge gradove . 1537 godine glavni cilj mu je bio tvrdi grad Klis kojeg jeosvojio 12.3. 1537 godine. Husrev beg je predložio osnivanje Kliškog sandžaka i za namjesnika je predložio Murat beg Tardića, 1538 godine Husrev beg je kod Nadina potukao Mletačku vojsku, a već sljedeće godine osvojio je tvrđavu Sinj. Posljednji pohod Husrev bega bio je u Budim 1541 godine. Prema pisanju Muvekita Gazi Husrev beg je izgubio život u Crnoj Gori, boreći se protiv pobunjenih Kuca. Na turbetu u haremu njegove džamije ispisanja je 948 godina/1541 godina kao godina njegove smrti. Nakon njegove smrti Bosasnki andžakbezi bili su: Ulama paša, Sofi Mehmed paša, Hadim ali paša, Osman sahbeg Skenderpašić, Sinan Beg Boljanić, Mustafa beg, Hamza beg, Ferhad beg Desisalić- Sokolović. Ferhat beg- paša Sokolović:Prije nego je postao Bosasnki sandžakbeg Ferhad beg je bio Ulufedjija. 1566 imenovan je za Kliškog sandžakbega. Ratujući protiv Mlečana Ferhad beg je osvojio Zemunik, Brodin, Bijelu Stijenu i Ozren. 1570 godine osvojio je Vespoljac. Svoje sposobnosti kao vojskovođa i ratnik Ferhad beg je pokazao u Kiparskom ratu. Sa velikom vojskom opustošio je Šibenski kraj i Zadarski kotar. Zbog nedostatka oružja i municije i živežnih

namirnica, vojska Kliškog sandžakbega morala se povući. Zauzet je Zemunik koji je postao jedan od jačih Osmanskih utvrda prema Zadru. Poslje su osvojeni Pločnik, Skradin, Drniš, Obrovac, Kule Vićevo... nakon ovih osvajanja na Bosnu su se spremale snage Franje Filipovića Zagrebačkog kanonikaa. Ferhad beg se zajendo sa hercegovačkim sandžakbegom Sinan begom Boljanićem suprostavio neprijatelju i kod Ivanića ga porazio Filipovića je zarobljenog poslao u Carigrad gdje je Franjo prešao na islam, dobivši ime Mehmed. Ferhad beg je 1574 godine imenovan za Bosanskog sandžakbega, od tada započinje njegovo ratovanje po Hrvatskoj i Dalmaciji. U gradu na Vrbasu (Banja Luka) Ferhad beg je podigao niz vakufa, oko 216 javnih objekata, od kojih je najznačajnija Ferhadija džamija. Tokom svoje prve godine upravljanja Ferhad beg je započeo vojne pohode prema Bihaću. Njegova vojska brojala je između 10.000 i 12.000 ratnika. Vrhovni kapetan hrvatske krajine Herbert barun Auersperg je okupio vojsku kod Budačkog na rijeci Radonji, gdje je 22.9. 1575 godine ubijen, a njegova vojska poražena. Među zarobljenicima bio je i grofov sin Volf Englbert za čiji otkup je Ferhad beg dobio 30.000 dukata, od tog novca je sagradio Ferhadiju. U aprilu 1576 godine Ferhad beg je sa oko 7.000 vojnika Osmanske vojske došao pod Hrastovicu, zauzeo je Bužim,a zatim i Cazin. Njegov sljedeći cilj bio je Bihać. 1577 godine zauzeo je Mutnik, Veliku kladušu, Stručić, Peči, Podzvizd te Zrin. Potom je krenuo na Dubovcu,ali kod Korana, gdje ga je presreo general Ivan Faranberg, te se morao povući. Nadvojvoda Karlo i koruški kapetan Đorđe Kovenhiler je uspio osvojiti Cazin, Zrin i Bužim, 1578 godine Ferhad beg je uspio povratiti izgubljene gradove i još osvojiti Drežnik. Ferhad beg je dobio titulu Gazi. 1580 godine osnovan je Bosanski ejalet, prvim beglerbegom tog ejaleta imenovan je Ferhat beg koji je tim imenovanjem dobio titulu paše. Na tom položaju ostao je 8 godina sa sjedištem u Banja Luci. Tokom svog upravljanja ejaletom vodio je ratne pohode protiv Beča i Venecije, održavao je dobre odnose sa Dubrovčanima. 1574 godine upao je u Kranjsku, međutim kod Slunja ga je presreo ban Toma Erdelji koji mu je nanio poraz. 1585 godine bezuspješno je napadao Bihać. 1588 godine imenovan je za Budimskog beglerbega, gdje je proveo dvije godine. Jedan je od najpoznatijih vakifa na prostoru Bosne. Hasan paša Predojević i bitka kod Siska: Poslje osnivanja Bosanskog ejaleta nastavljeno je njegovo teritorijalno širenje. U tome se poslje Ferhat paše naročito istakao Hasan paša Predojević. Prema nekim izvorima rodom je iz Lužaca kod Sanskog mosta. Imao je veliku zaštitu od dvojice zemljaka: velikog vezira Sijavuša paše i Carskog prvog savjetnika Derviš paše Bajezdagića. 1591 godine imenovan je za Bosasnkog namjensika. Nakon deset godina relativnog

mira Hasan paša Predojević je krenuo u borbe. Na ušću Petrinjače u Kupu naredio je gradnju današnje Petrinje. Izvršio je veliku mobilizaciju i počeo sa upadima u pravcu Bihaća u tim vojnim akcijama osvojio je Ripač, a nešto kasnije i Štulić i Blagaj na Korani. 1592 zauzima Goru i Hrastovicu, te dolazi do bogatog plijena. 10.6. 1592 godine poslao je vojsku u pravcu Bihaća, tri dana kasnije se i sam pridružio opsjedanju grada. Cjelo mjesto sa okolicom bilo je okruženo. Branioci su od Bosanskog namjensika dobili ponudu da bez borbe predaju tvrđavu i grad. Na prve ponude je zapovjednik Bihaća Josip Lamberg negativno odgovorio. Tek tada je Hasan- paša izdao naređenje da se grad i tvrđava artiljerijski tuku sa svih strana. Nakon pet dana borbe, branioci su 19.6. 1592 godine se predali. Prije predaje postignut je dogovor da se svo civilno stanovništvo sa pokretnom imovinom može iseliti ukoliko to želi. Bihać je osvojen, a od tog momenta je i teritorija cijele Bosne i Hercegovine došla pod sultanovu vlast. Od 1463- 1592 godine što je ukupno 130 godina osvajanja Bosne i Hercegovine od strane Osmanlija. Nakon toga je formiran Bihaćki sandžak, čime je ova pogranična Osmanska provincija u Evropskom dijelu Carstva dostigla svoj najveći teritorijalni opseg. U to vrijeme Bosasnki ejalet se sastojao od 6 sandžaka: Bosanskog, Hercegovačkog, Zvorničkog, Kliškog, Začmazanskog, KrčkoLičkog, Požeškog i Bihaćkog sandžaka. Sjedište je bilo u Banja Luci. Koja je ostala centar ejaleta sve do 1635 kada je premješteno u Sarajevo. Ne zadovoljavajući se postignutim uspjehom Hasan- paša sa četama kod Petrinje prelazi Kupu i napada brojna hrvatska mjesta, te ponovo dolazi do bogatog plijena. Da bi onemogućio napredovanje Osmanske vojske. Hrvatski ban Toma Erdelji sa velikim vojnim snagama kod Bresta je sačekao Hasan pašu. Hsan paša je opet pobjedi. Ratne zarobljenike njih oko 200 i 6 topova, Hsan paša je poslao u Carigrad. Očekivao je prutunapad protivničke strane, pa je stoga zatražio vojnu pomoć od Centra. Tokom cijele 1592 i 1593 godine vršio je uobičajne vojne pripreme, dovodeći tešku artiljeriju i gradeći most preko Kupe . do novih vojnih akcija dolazi u proljeće 1593 godine. Hasan paša je sa vojskom prešao Kupu kod Petrinje u zauzeo Drenčin, zatim se utaborio na desnoj obali Kupe kod Siska. Očekivao je vojnu pomoć Rumelijskog ejaleta, koju mu je obećao veliki vezir Sijavuš paša, međutim na Porti je došlo do promjene pa je za velikog vezira imenovan Sinan paša, koji je na mjestu Rumeljiskog ejaleta imenovao svog sina Mehmed pašu, a koji je zamjenio Girli Hsan pašu. Ta promjena uticala je da Hasan paši ne dođe vojna pomoć na vrijeme. U međuvremenu se Habsburška vojska okupljala kod Zelina u Turopolju, to su uglavnom bile banske i Krajiške čete pod zapovjedništvom bana Tome Erdolija. Hsan paša Predojević je sa svojim odredima prešao na

lijevu stranu Kupe i prvi napao protivničku stranu. Računao je na faktor iznenađenja, ali i na ratnu sreću koja ga je u proteklom periodu pratila. Međutim ovaj put nije imao uspjeha. Nakon šestsati borbe sultanova vojska se morala poražena povući na početne položaje. Gubici su bili ogromni. 22.6. 1593 godine život je izgubilo oko 7.000 najboljih oficira i vojnika Bosanskog ejaleta. Među poginulim bio je i Hasan paša, Zvornički sandžakbeg Sinan beg i sultan zade Mustafa paša, kao i znatan broj spahija. Pretrpljeni poraz međutim bio je nešto više od običnog vojnog poraza. Nakon ove bitke uočilo se da vojska Osmanskog Carstva nije više nepobjediva kao prije. Također su se pokazale mnoge pukotine u sistemu Centralne i provincijske vlasti. Nakon poraza pod Siskom. Došlo je do važne promjene u Osmanksom sistemu po kome su ustanovljeni Odžakluk timari kao institucija sa ciljem da se ojača vojna moć dragocjene pokrajine Osmanskog Carstva. Odžakluk timari su značili da u slučaju pogibije ili prirodne msrti nosioca timara koji nema direktnog potomka, njegov posjed može preuzeti njegov sin, brat ili najbliži krvni srodnik,a onda neko i iz šire porodice. Hasna Kafi Pruščak i njegovo djelo: Sve poteškoće sa kojima se Osmansko Carstvo suočavalo nakon poraza kod Lepanta 1571 godine i bitke kod Siska 1593 godine bile su rezultat slabljenja klasičnih Osmankih ustanova na kojima je počivala snaga države. većina negativnih pojava u ekonomskom, društveno- političkom i administrativnom sistemu nastala je zbog slabljenja Timarske organizacije. Opći proces razaranja Mirijske svojine na zemlju i na njoj izgrađene klasične Osmanske strukture, poznat je pod imenom čiflučenje. Neposredni proizvođači su od nekadašnjih uvjetnih vlasnika baštine i čifluka svedeni na obične proizvođače materijalnih dobara za psordne i neposredne (spahije i čifluk sahibije). Procesom čiflučenja spahije su kao uživaoci rente koju su dobili od sultana za vojnu službu, našli u direktnom odnosu prema seljaku kao njegovi prvi gospodari. Nekadašnji red i disciplina, kao i brojno stanje kojim se odlikovao ovaj red bili su u stalnom opadanju. Najteži udarac spahijska organizacija doživjela je pod Bečom 1683 godine. Slično stanje bilo je i u Janjičarskoj organizaciji. Broj janjičara povećavao se u odnosu na predhodni period, nedisciplina i korumpiranost uticali su na stalno opadanje borbene spremnosti, što je rezultiralo neuspjesima na bojnom polju. Do kraja 16 stoljeća iščezavaju juruci, akindžije i martolosi. Umjesto njih stvarani su novi vojni redovi kao što su : azapi, bešlije, gonulije.... prikrivanje slabosti sa kojima se od 2/2 16 stoljeća suočava Osmansko Carstvo došlo je do izražaja u vrijeme Habsburško- Osmanskog rata. 1593-1606. Te slabosti je uočio Hasan Kafi Pruščak. Nakon poraza pod Siskom 1593 godine Hsan Kafi Pruščak je na to

gledao kao na negativnu posljedicu unutrašnjeg i spoljnopolitičkog stanja u kome se Carstvo nalazilo. Po njegovom mišljenju to je bilo u širem rapsonu koji se kretao od obrazovnog, kulturnog i moralnog pa sve do ekonomskog, političkog i vojnog . uočavajući slabosti on je tražio uzroke, ali nudio i rješenja na osnovu racionalizma. U tom smislu napisao je svooje najpoznatije djelo: USUL AL – HIKAM FI NIZAM AL- ALAM- TEMELJI MUDROSTI O UREĐENJU SVIJETA – moralno- politička rasprava o uređenju države i društva. Prva verzija napisana je na arapskom jeziku. Hsan Kafi Pruščak je nastojao svojim djelom ukazati na znake Osmanske krize u državi i nada se da će ih tadašnji sultan Mehmed III zaustaviti. Prva verzija ovog djela nastala je 1596. On je ujesen iste godine podnosi državnim dostojanstvenicima pod Jegerom sa molbom da se uruče sultanu. Veliki vezir Ibrahim paša Novošeherlija je uočio važnost tog djela te preporuči istaknutom misliocu da prevede djelo na Osmanski jezik, pa da ga podnese sultanu. Pruščak je uvažio datu sugestiju. Vratio se u Prusac i do marta 1597 preveo je djelo, dodavajući komentare i usavšavajući ga. Po završetku prevođenja otputovao je u Carigrad, gdje je preko Ibrahim paše ovo djelo došlo do sultana, sultan je pročitao Pruščakovo djelo, te je nagradio Pruščaka kojem je dodjelio kadiluk Prusca kao doživotnu mirovinu. Temelji mudrosti, je djelo koje je podjeljeno na: uvod (mukadima), četri poglavlja il itemelja i zaključak. Hsan Kafi Pruščak ukazuje u djelu na određene negativne pojave i kaže da svaka od njih ima svoje stvarne uzroke, koji su opet rezultat djelovanja drugih pojava. Naročito ukazuje na tri uročna lanca koja rezultiraju nizom posljedica: 1. Zanemarivnaje pravde i upravljanja dobrom politikom, uzrok je tome što se državi poslovi ne povjeravaju sposobnim za njih 2. Nemaran odnos prema savjetovanju, razmjeni mišljenja i planiranju, uzrok tome je oholost i uobraženost velikaša i njihovo izbjegavanje da se druže sa učenjacima i mudracima. 3. Indolencija u rukovođenju vojskom i u upotrebi oružja i ratne opreme za vrijeme borbe sa neprijateljem, uzrok tome je što se vojnici ne boje starješina. U prvom djelu „O načinu uređenja države i njenom trajanju“ Hsan Kafi sistematizira više pitanja vezanih za funkkcionisanje države i organa uprave. Do propasti dolazi kada ( sladostrašće i pomama zagospodare nad razumom vladara, međusobna zavist ministara i povlačenje vojnika iz borbe i zanemarivnaje savjetovanja o ratu)

U drugom dijelu „O nužnosti upotrebe ratnih sredstava, o ratu, organizaciji vojske i podizanju njenog morala“ Vojni neuspjesi Osmanske vojske su u nedostatku dovoljne vojne obuke, nekorištenju savremenog naoružavanja i njegovog nenabavljanja, također optužuje glavne zapovjednike da ne prisustvuju vojnim smotrama, pa ne znaju koliko vojnika imaju ni kako su naoružani. Znatan dio ovog dijela psovetio je podizanju morala vojske i hrabrosti. Navodi „Junak je drag čak i svom neprijatelju a kukavica mrzak čak i svojoj majci“.. Pruščak također navodi „Ne potcjenjuj neprijatelja jer ako ga pobjediš nećeš zaslužiti pohvalu,a ako izgubiš nećeš se opravdati“, „Bolje se povući na vrijeme , nego ustrajati u nevrijeme“. U trećem dijelu „O preduslovima za pobjedu“ . često se poziva na savjest, poštenje i korektan odnos, ali zato oštro zahtjeva disciplina i odgovornost, koje bi se morale provoditi preko autoritativne vlasti. U četvrtom dijelu „O sklapanju mira i ugovoru“ ukazuje na prednost mira i obaveza, poštivanja sklopljenog ugovora. Značaj ovog dijela je u tome što Pruščak ukazuje na uzroke krize ali nudi i rješenja za nju. Djelo je prevedeno na Francuski, Osmanski, Mađarski, Njemački i Bosasnki jezik. Prepisi ovog djela se nalaze u najpoznatijem arhivskim zbirkama Istanbula, Bratislave, Pariza, Lajpciga, Berlina. Kandijski rat ( 1645-1669): U vrijeme izbijanja ovog rata Bosanski ejalet imao je 7 sandžaka: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Pakračko- Cernički, Krčko- Lički i Bihaćki. Posljednja dva si ponekad spajana u jedan. Na cijeloj Bosasnkoj teritoriji i prije izbijanja rata u pograničnim krajevima bila su brojna četovanja hajdučkih i Uskočkih četa. 1645 godine Osmanska vojska je napal Kretu (Kandiju),a iz Bosanskog ejaleta započele su borbe u primorskim mjestima. U to vrijeme mletačka vojska u Dalmaciji brojala je 8.000 do 9.000 ljudi. Većinom su to bili domaći ljudi. U narednim godinama njihov broj se msanjivao i zadržao na 4.500. osim najamničkih odreda, mletačke vlasti su pružale pomoć hajdučkim i uskočkim četama. Već prvih ratnih mjeseci velike skupine vlaha su sa pokretnom imovinom i porodicama stupale u hajdučke i uskočke čete. Tako se za relativno kratko vrijeme u svim primorskim mjestima,a li duboko u pozadini osmanske teritorije nastali brojni hajdučki odredi koji su svakodnevno djelovali. To je uticalo da dužina fronta bude daleko veća, nego što se to objektivno vojnički moglo održati. Početak Kandijskog rata nije nagovještavao a će na ovom

dijelu ratišta biti tako brojni sukobi i da će rat trajati gotovo četvrt stoljeća. U to vrijeme Budimski vezir Deli Husein paša, prolazeći kroz Bosnu, izvšio je mobilizaciju većeg broja zaima i spahija, te ih odvede na glavno kretsko ratište. Vjerovatno je i to uticalo da na Dalmatinskobosanskoj granici za izvjesno vrijeme prave borbe nisu ni otpočele. Do većih sukoba dolazi u 1646 godini koristeći mletačku nesmotrenost, novi Bosanski namjensik Ibrahim paša SivčićGabeljak sakupio je već vojne snage i napao Mletačke psojede u Sjevernoj Dalmaciji. Početkom septembra iste godine osvojio je Novigrad, Biograd i više Palanki koje njegovi vojnici porušiše.Istovremeno su dugi osmanski odredi posšli prema Zadru i Šibeniku. Usput su napadali sela i dolazili do bogatog plijena i ratnih zarobljenika. U Oktobru su brojni Osmanski odredi bezuspješno pokušali osvojiti Šibenik. Tom prilikom su pretrpjeli poraz,a u kontranapadu Mletačke čete uz pomoć mjesnog stanovništva i same napale pogranična Osmanska utvrđenja, među kojima i Skradin. Pojačani intezitet borbi u više dalmatinskih mjesta uticao je da Mletačke vlasti sa puno ozbiljonsti poklone veću pažnju ovom dijelu fronta. Sa tim ciljem povećavaju broj mjesnih posada, utvrđuju više mjesta, a u svjoim planovima pripremaju i ofanzivne akcije. Istovremeno rade na pridobijanju katoličkog i pravoslavnog stanovništva iz Bosanskog ejaleta. U tome imaju znatnog uspjeha. Pored oblasti Poljica koja se nalazi u blizini Splita, pod Mletačku vlast se 1647 stavlja dio Cetine i Neretve tzv Krajina. Sve se to dešavalo uoči većih vojnih okršaja. Mletačke posade iz Zadra i Šibenika, prešle su u napad i uznemiravale susjedna Osmanska mjesta. Iste godine Mletačka vojska porazila je Halil bega Alajbegovića. Tom prilikom je sandžakbeg zarobljen i odveden u Veneciju. Mlečani su iza toga napali Novigrad. Topovskim udarima pogodili su podrumske prostorije baruta u Tvrđavi i tom detonacijom razrušili tvrđavu. Tako osvojiše i ovaj grad. Mletački uspjesi uticali da sultanovi podanici katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti počnu prelaziti pod vlast Venecije. Dolaskom tih izbjeglica Mletačka republika dobila je brojne sposobne borce koji organizovani u veće i manje čete i odrede, počinju upadati ne samo u pogrnanična mjesta, nego i u duboku unutrašnjost Bosanskog ejaleta. Ponesena postignutim uspjesima Mletačka vojska svoje ofanzivne akcije usmjeri prema Klisu. Ovog puta braniocima te značajne pogrnaične tvrđave punu pomoć pruži bosanski defterdar Mustafa aga. Kordiniranim akcijama Kliške posade razbijena je opsada grada a duždeva vojska doživjela je poraz. Taj poraz pokolebao je Mlečane da nastave sa svojim ofanzivnim akcijama. U daljim vojnim pohodima vojnici osvojiše Vranu i Nadin. Za Veneciju je osvajanje Nadina bilo od velikog značaja. Istovremeno su neprijateljski odredi vršili upade po

Lici, te prodrli sve do Gračaca kojeg su opljačkali i zapalili. O neuspjesima Osmanske vojske bila je upoznata i vlada u Carigradu. Smatrajući da je za nastalu situaciju glavni krivac Bosanski vezir Ibrahim paša, Porta donese odluku da ga smjeni s tog položaja, na njegovo mjesto postavljen je Mustafa paša Tekelija, bez mnogo priprema 1647 godine mobilisao je veće vojne snage sa kjima krenu u pravcu Zadra. Glavni cilj mu je bio osvajanje Šibenika, gdje doživje poraz. U međuvremenu su brojne eHajdučke i uskočke čete upadale u Likuu, zatim u okolicu Knina i Klisa sa namjerom da od većih vojnih operacija u Primorju odvrate Osmansku vojsku. Njihove akcije urodile su plodom, tj. Novim teritorijalnim proširenjima. U hajdučkim i uskočkim akcijama posade Ostrovice koja se nalazi između Zadra i Šibenika i Obrovca u kome je posljednji kapetan Jusuf- aga Hadžagić, predadoše se. Svi ti uspjesi ohrabriše Mletačke podanike, koji u manjim vojnim akcijama sve više prodirahu dublje na teritoriju Bosanskog ejaleta. Od brojnih hajdučkih i uskočkih četa koje su se udruživale i povremeno brojale nekoliko hiljada ljudi, uznemiriše se sva pogrnaična mjesta Bosanskog ejaleta. Bojeći se da veći Mletački odredi ne dođu do njihovog šehera, Sarajlije su u blizini grada iskopale rovove odakle su namjeravali da neprijatelju pruže otpor. Međutim Mlečani se vrate prema Klisu i opsjednu ga. Opsada je nastavljena i u 1648 godini. Mletačka vojska uz pomoć hajdučkih i uskočkih četa nastavi uspješne pohode na Drniš, Knin, Vrliku... krajem marta 30.3. 1648 godine osvojila je Klis. Što je bila velika pobjeda Mletačke vojske i njenog generala Foskola, čija vojska zauze te godine Zemunik i Kamen selo kod Splita. Mletačka osvajanja i neuspjesi Osmanske vojske u primorskim mjestima ubrzaše odluku Porte da umjesto nesposobnog Mustafa paše za novog Bosanskog namjensika imenuje Derviš pašu Omerpašića. On je mobilisao jedan dio spahija koji se sakupi u Livnu, komandu nad njima prepustio je Ali agi i uputio ih prema Dalmaciji. Ovi odredi nanijeli su više poraza neprijateljima. U međuvremenu je potpisan mir. Nakon 25 godina ratovanja uslijedio je mir. Tih dana bosanski namjesnik Ibrahim paša Tešnjak je o državnom trošku priredio svečanost u svim većim jestima na kojima su bile prisutne najuglednije ličnosti. U narednih 14 godina u Bosni je vladao prividan mir. Jer do pravog mira nije moglo doći zbog čestih uskočkih i hajdučkih napada sa habsburške strane i mletačke teritorije, kao i zbog loše privrede koja utiče na socijalna nezadovoljstva, pa čak i pobune. Zbog nezakonitih ubiranja vanrednih poreza u Sarajevu i drugim mjestima došlo je do otvorene pobune 1673 godine. Uoči Bečkog rata 1682 godine velika masa seljaka iz okoline Sarajeva kao i nezadovoljnih građana

bunila se protiv lokalne uprave i tražila pravdu. U tim pobunama učestvovao je Šejh Hsan Kajimija koji je zbog toga protjeran u Zvornik. Bečki rat (1683-1699): Osmanska vojska predvođena Kara Mustafa pašom je sa oko 200.000 ljudi 1683 godine izvršila posljednji prodor u srednju Evropu. Nakon dvomjesečne opsade Beča, habburška vojska kojoj je u pomoć pritekao poljski kralj Jan Sobjenski 12.9., pobjedi Osmanlije. Odmah iza toga Bečki car je ponudio sultanu mir, što je ovaj odbio. Tako je započeo 13-šnji rat.Austriji se pridružila i Mletačka republika te u martu 1684 godine uz pomoć pape od Habsburške monarhije, Poljske i Mletačke republike formira se vojni savez Sveta liga. Poraz pod Bečom imao je velikog odjeka na teritoriji cijele Osmanske imperije. 1683 godine izbio je ustanak u Sjevernoj Dalmaciji. Ustanici su za relativno kratko vrijeme zauzeli Skradin, KARIN, Vranu, Benkovac i Obrovac. Tkao su pod Osmanskom vlasti ostali samo Knin i Sinj u svim tim akcijama zvanična Venecija se suzdržano držala. Tek kada je pristupila svetoj ligi počela je pozivati pravoslavno i katoličko stanovništvo iz Bosne da joj se pridruži. U tome je imala dosta uspjeha. Među ustanicima se naročito isticao Stojan Janković. Hajdučki odredi su vršili svakodnevne napade na brojne Osmanske tvrđave u većem broju 1684 godine napali su i opljačkali Glamoč, Gračac i okolinu Knina. Osman paša Hercegovac, bosanski namjensik, ušao je u sukob sa banom Bakač Erdodijem. Napada Bosansku Dubicu, opljačka je i sa četama se vrati na polazne položaje. Uskoro se vrati te sa novim vojnim pojačanjima napade više mjesta Bosanske krajine. Porta opozva Osman pašu,a za novog namjensika imenova Funduk Mustafa pašu. 1685 godine kod Sinja je pobjedio Mletačke i hajdučke čete koje je predovdio Stojan Jnaković. U to vrijeme glavne bitke zaraćenih država su se odvijale na Ugarskm ratištu. Rezultat je bio gubitak Budima 2.9. 1686 godine. Istovremeno su vođene borbe i u pogrnaičnim krajevima Bosanskog ejaleta prema Mletačkoj republici. 1687 godine ofanzivne akcije Mletačke i Carske vojske urodile su plodom. Manji poraz Mlečana kod Stoca 2.8. nije ih obeshrabrio. Iste godien Mlečani osvojiše Herceg Novi. U mđeuvremenu Porta imenuje Mehmed pašu Altagića za zapovjendika Knina, koji Mlečanima predade Knin,a ssam pade u zarobljeništvo. 1687 godine Mlečani su došli u posjed dvije vrlo važne tvrđave i mjesta koja su do tada bila u sastavu Bosanskog ejaleta. Na drugoj strani vojska Bečkog cara u Ugarskoj je Osmanlijama nanosila poraze. Borbe su se prelijevale u Slavoniju, gdje je Luka Ibrišimović zauzeo skoro sva mjesta i tvrđave. Habsburške čete su ubrzo osvojile sjevernu Bosnu sa Derventom. 1688 godine markgrof Ludvig Badenski opkoli Zvornik i zazue ga 1689 godine. Topal Husein paša kod Višegrada

porazi Habsburške čete. Međutim austrijske čete uz pomoć hajdučkih odreda upadoše u Liku i Krbavu koju za relativno kratko vrijeme osvojiše. U tim borbama isticao se pop Marko Mesić. 1690 godine Rizvan aga Zenković mobilizova sve Krajišnike i pokuša osvojiti Liku sa Udbinom i Krbavu. Istovremeno je Stojan Janković sa svojim odredima došao do Rame. Husein paša upade u Slavoniju te opsjednu Osijek. Zatim ode u Bnja Luku, da se odmori zbog zime i učestalih kiša, nakon toga preuze Bosanski novi, Bos. Dubicu, Sokol i Jasenovac. Porta je 1691 godine smjenila ovog vezira,a za novog imenovala dotadašnjeg Temišvarskog valiju Bujuk Džafer pašu . 1693 godine u Bosansku krajinu upade hrvatski ban Adam Boćan, kojem u susret dođe Džafer paša. Do borbe je došlo kod Bosanske Dubice gdje Bošnjaci pretrpješe poraz. Nakon toga carska vojska osvoji: Bos. Novi, Krupu, Vranograč, Veliku Kladušu te više palanki. Saznavši za poraz i gubitak više gradova ipalanki, Carigradska vlada smijeni Džafer pašu te za bosanskog namjesnika imenova Mehmed pašu Korču. U to vrijeme već se govorilo o miru. 1694 godine Mlečani preuzeše vojne akcije te osvojiše Gabelu, Trebinje i Popovo polje. 1695 godine veće snage pod komandom Petraša Jankovića i Vučkovića upadoše u srednju Bosnu i dođoše kod Vitolja, međutim tu ih pobjedi Mehmed paša Korča, uskoro Mlečani doživješe još jedan poraz kod Ravnog u Hercegovini. 1696 godine vojska Bos. Ejaleta je uglavnom ratovala u Ugarskoj pod komandom sultana Mustafe II, tada je u ejaletu vladao prividan mir. Do većih borbi došlo je 1697 godine. Vojni krugovi u Beču okupljeni oko princa Eugena Savojskog pravili su planove za osvajanje Bihaća kojeg su htjeli što prije zauzeti. Za te pripreme je saznao i bosanski namjensik koji u Bihać posla svog ćehaju Sari Ahmed efendiju i bosanskog alajbega Hsana sa 500 spahija i 1000 krajišnika i 1.500 sejmena, koji popraviše zidine grada i opkopaše jarak oko njega, također su Bihać opskrbili hranom i oružjem. 9.6. 1697 godine habsburška vojska je došla pod zidine Bihaća, pod zapovjedništvom generala Auersperga 14 .6 otpoče napad na Bihać. Do odlučne bitke došlo je 28.6. kada brnaioci krenuše u kontranapad, poraziše neprijatelja i satjeraše ga na povlačenje, pri povratku neprijateljska vojska je osvojila i razorila Izačac i Ripač. Kod Kupresa je Girli Smail paša porazio Mletačku vojsku kojom je komandova general Moćenigo i pukovnik Posedarski. Do velike borbe između Osmanskih i Habsburških odreda dođe kod Sente 11.9. 1697 godine. Eugen Savojski je sa Austrijskom ovjskom pobjedio Osmnalije koje je lično predovdio sultan Mustafa paša i veliki vezir Almas Mehmed paša. Novi bosanski namjenisk posta Sari Ahmed paša. Saznavši sza nevolje Osmanlija, princ Eugen Savojski pripremi plan napada na srednju Bosnu. Sa 6.000 ljudi koje je okupio kod Osijeka 12.10 prijeđe kod Bosanskog broda

Savu i bez većeg otpora za 4-5 dana osvoji Doboj i Maglaj, Habsburša vojska preko Vranduka dođe do Visokog i u selu Mustre se zaustavi. Iz te okoline princ je uputio Sarajlijama pismo u kome traži predaju grada,a zauzvrat im garantuje ličnu i imovinsku sigurnost, u suprotnom je prijetio paljenjem grada i ubistvima. „Nećemo poštedjeti ni dijete u majčinoj utrobi jer je privavljeno teško topništvo“. 23.10 kreuo je iz Visokog u pravcu Sarajeva. Dio odreda zauze okolne kote grada,a drugi dio 24.10 uđe u sam grad, opljačka ga i popali. 24.10. 1697 izgorje skoro cijeli šeher. Pošto je nastupio zimski period,a bez dovoljno materijalne pomoći i većih vojnih snaga, princ Savojski se 25.10 sa manjim gubicima je već 5.11 prešao Savu. Posljednja bitka zaraćenih strana vodila se na tlu Bosanskog ejaleta kod Stoca. Krajem decembra 1697 godine Mlečani iznenada napadoše grad i njegovo utvrđenje. U to vrijeme dođe iz Carigrada ferman u kome se zatočeni bicši vojni vezir i serasker Daltaban Mustafa paša imenuje bosanskim namjensikom. 1698 godine ovaj namjensik preduze vojne akcije. Na Nevesinjskom polju pobjedi veće vojne odrede Mletačke vojske, nakon toga je otišao u Bihač te izvrio upad u Hrvatsku krajinu. U tom pohodu najveći vojni uspjeh bio mu je osvajanje Novog kojeg njegovi vojnici porušiše zajedno sa tvrđavom. Valija je prodro u Dlamaciju i osvojio ivše sela.. Međutim Porta imenova novog namjesnika Ćose Halil pašu koji u oktobru iste godine dođe u Bosnu. U to vrijeme posredstvom Engleske, Nizozemske i Španije vođeni su mirovni pregovori zaraćenih strana. Do punog dogovora došlo je u Sremskim Karlovcima. Po odredbama ugovora svaka strana zadržala je ono što je u vrijeme potpisivanja ugovora ratom osvojila. Osmansko Carstvo je sa Habsburškom monarhijom 26.1.,a sa Mletačkom republikom 7.2. 16999 potpisal ugovor mirovni u Sremskim Karlovcima. Karlovački mirovni ugovor: Karlovačkim mirom označene su međunarodne granice Bosanskog ejaleta koje su išle rijekom Savom i Unom, na jugu skoro istovjetnom današnjom granicom Bosne i Dalmacije, na istoku Smederevskim sandžakom, a na jugoistoku granicom nekadašnjeg Novopazarskog sandžaka. Karlovačkim irom teritorija Bosanskog ejaleta je smanjena ostavši skoro bez cijelog Cerničkog, Požeškog i Ličkog sandžaka, te dijelova Kliškog i Hercegovačkog. Sa velikim teritorijalnim gubicima, Osmansko carstvo je ušlo u neizvjesno 17 stoljeće ovim ugovorom Bosanski ejalet psotao je najistureniji i najugroženiji dio Evropskog dijela Osmanskog Carstva. Postaje odbrambeni bedem i krajina.

Bosanski ejalet 17 i 18 st.: Nakon 1699 godine Ejalet je došao u granice iz 15 st. Sveden je na 5 sandžaka: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški i Bihaćki, koji je u ratu 1714-1718 godine ukinut i priključen Bosanskom sandžaku. Pored teritorijalne izvršena je i promjena u vojnim redovima. Spahijska organizacija je u okviru jednog sandžaka sačinjavala vojnu formaciju alajpuk. Manja jedinica bio je džemat,a još manja Buljuk. Najmanja vojan jedinica bila je Oda. Međutim najznačajniju ulogu imale su kapetanije u ovom periodu. Do kraja 17 st. Kapetanije su bile stacionirane duž pograničnih mjesta i na polovnim rijekama, a u narednom vijeku osnivane su i u unutrašnjosti duž glavnih puteva. Vojne snage u kapetanijama imale su poglavito defanzivni karakter. Poslje 1699 godine na teritoriji Bosanskog ejaleta bilo je 12 a do 1716 godine osnovano je još 16 kapetanija i to sve u pograničnim krajevima. Do kraja 17 stoljeća bilo je ukupno 38 kapetanija sa 64 grada i pet palanki. Zapovjednici kapetanija zavali su se kapetani, poticali su iz najuglenijih porodica, a za obavljanje posla dobijali su vojna lena, međutim porastom njihovog broja, način isplate se mjenjao. Umjesto posjeda od ržave su na ime plaće počeli dobivati novčane nagrade u vidu dnenvica koje su se iplaćivale jedanput godišnje. Kapetani su pored vojnog bili odlučujući i politički faktor. Teritorije kapetanija bile su podjeljene na manje jedinice- agaluke. Jedan agaluk brojao je do 100 vojnika,a ovisno od veličine kapetanije njihov broj bio je manji ili veći. Tokom 17 st. U Bosanskom ejaletu se u rat moglo mobilisati i do 60.000 ljudi što je za tadašnje prilike bio poprilično veliki broj. Brojnost vojnih redova, njihova disciplina isvestranost, činili su Bosanski ejalet značajnim odbrambenim bedemom. Bosanski ejalet postao je veliko gradilište. Podizana su nova ili oravljana stara utvrđenja,a nastajali su i novi gradovi poput Trebinja i Onogošta. Duž rijeke Une podignut je čitav niz tvrđava sa kulama. Austrijsko- Osmanski Rat (1714-1718): U Bosni je izvršena mobilizacija te se veliki broj zaima i spahija otišao boriti. U bitci na Prutu 1711 godine u sultanovoj vojsci bilo je oko 1553 posjendika zijameta i timara iz Bos. Ejaleta. 1712 godine Bošnjaci su ratovali protiv Crnogorskih plemena. U vojnom pohodu na Crnu Goru 1714 godine učestvovao je veliki broj vojske. Pod zapovjendištvom boasnskog namjesnika Numan paše Ćuprilića oko 15.000 Bošnjaka učestvovalo je u tom pohodu. Ubrzo su došli na Cetinje. Pri povratku Osmanska vojska je povela preko 2.000 Crnogoraca koji su naselili Glasinac kod Sarajeva. Ubrzo je Porta pod izgovorom da je Venecija Crnogorskom stanovništvu pružila vojnu i materijalnu pomoć i podsticala ga na pobunu protiv sultana, objavila rat 1714 godine. Brzom akcijom osvojila je Peleponez,a na

prostoru Bosanskog ejaleta vođena je najveća bitka na Bosasnko- Dalamtinskoj granici 1715 godine kod Sinja. Vojne snage pod komandom Mustafa paše Čećića pretprjele su poraz, što je bio uzrok da se ofanzivne akcije sultanovih četa zaustave u drugim Dalmatinskim gradovima. Borbe su vođene 1716 godine, poslje gubitaka Mletačka vojska je početkom marta minirala Gabelu i povukla se u Dalmaciju. U porušeno Gbaleu došao je Osman paša Resulbegović. U rat na staranu Venecije 1716 godine staje Austrija. Brzim akcijama njihove čete zauzimaju Bosansku gradišku, Bosasnski Novi i Bihać. Pod komandom hrvatskog bana Ivana Draškovića zauzimaju Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu. Mlečani pokreću veću ofanzivu u okolini Dubrovnika pa tako pod duždevu vlast dolaze Hutovo i Popovo polje. Sukobi su nastavljeni tokom 1717 godine. Numan-paš Ćuprilić i Bećir paša Čengić su ienovani za vojskovođe , što je podstaklo Osmansku vojsku na odlučnije akcije jer su njihove ličnosti imale veliki ugled u Osmanskim vojnim krugovima. Međutim Mletačka vojska je napadala pogranična utvrđenja, zauzeli su Imotski, što je bio najznačajniji uspjeh u ovo mratu.Ban Drašković napao je Kozarac koji se predao Carskoj vojsci. Istovremeno je Eugen Savojski, na drugom dijelu fronta porazio glavnivnu osmanskih trupa kod Beograda. Ti porazi su imali negativan efekt po Bosanski ejalet. Numan- paša je izvrio opću mobilizaciju. Veće vojne odrede pod komandom ćeahej Ibarhim age uputio je prema Zvorniku, ako pomoć Derviš beg Fidahiću i Mehmed agi Atiću. Odred kojim su komandovali Bihaćki kapetan Tatar Mustajbeg Idrizović i Omer beg Cerić otišao je prema opkoljenom Bosanskom novom koji je u to vrijeme branio Ahmed paša Rustempašić Skopljak. Mjesec dana su trajale borbe oko Zvornika. Carskom vojskom komandovao je general Maksimilijan Petraš. Zvornička posada se odbranila, 7.10. 1717 godine Austrijska vojska se neobavljena posla povukla prema Raču. U isto vrijeme je ban hrvatski Drašković opkolio Bosanski Novi, međutim bio je poražen od sultanove vojske. Po dobivenim instrukcijama iz Beča, carski zapovjednici su trebali učvrstiti vlast u novoosvojenim područjima preko rijeke Save u dubini 10 km. U međuvremenu su započeli pregovori oko vođenja mirovnih sporazuma. Isprva tajno, a zatim javno. Svečano potpisivivanje sporazume bilo je u Požarevcu 21.6. 1718 godine Požeravački mirovni ugovor: Dijelovi Bosanskog i Zvorničkog sandžaka od ušća Drine u Savu i Unu do Novog, širokim pojasom od 6-10 KM, koji je obuhvatao još Brčko i Bijeljinu došli su pod Austrijsku vlast, Novom teritorijalnom podjelom pod upravu Bečkog cara pripali su Bosanski gradovi: Dubica, Gradiška, Kobaš, Bosasnki Brod i Furjan, Mletačka repbublika dobila

je Imotski i Čačavinu a izgubila Gabelu. Tako je Dubrovačka republika došla u neposredno susjedstvo sa Mlečanima, da bi izbjegli nepoželjnu Mletačku republiku, Dubrovčani su Bosanskom ejaletu dobrovoljno ustupili Klek i Neum na sjeveru i Sutorinu na jugu. Tkao je Bosanski ejalet dobio dva izlaza na more. Poslje potpisivanja ovog sporazuma došlo je do relativnog mira koji je trajao sve do 1737 godine. Kada dolazi do novog Austrijsko- Osmanskog rata. II Austrijsko- Osmanski rat (1737-1739): Hajdučke čete upadale su u Bosanski ejalet redovno te su ga pljačkale. Pod komandom Gazi Ahmed paše oko 5.200 oficira i vojnika otišlo je 1727 godine na Osmansko- Perzijski fornt kod Hamadana i Isfahana, gdje je poginuo veliki broj Bošnjaka. Porta je imenovala Ahmed pašu Rustempašića vezirom i namjesnikom Bosanskog ejaleta. Druga veća mobilizacija izvršena je 1736 godine. Tada je oko 10.000 ljudi pod komandom hercegovačkog sandžakbega Bećir paše Čengića otišlo na poziv Porte na Rusko ratište. U bitci kod Ozije 14.7. 1737 godine skoro svi mobilisano Bošnjaci su iginuli, zajedno sa Bećir pašom. I tako dok su Bosanski vojnici ginuli za sultan i Osmnasku državu, daleko van svoje domovine, do jula 1737 godine na teritoriji Bosanskog ejaleta vladao je prividan mir. Tada je Bečki dvor smatrao da je nastupio povoljan trenutak da Porti objavi rat. pozivajući se na raniji ugovor sa Rusijom, po kome su Beč i Petrograd bili u obavezi da se međusobno pomažu u slučaju rata a pošto je Rusija još od 1736 godine bila u ratu sa Osmanskim carstvom, car Karlo VI je 14.7. 1737 godine objavio rat Porti. Carski generali su se okupili u Pakracu i sa oko 16.000 vojnika na čelu sa Josipom Hildburghausenom 10.7 1737 godine krenuli prema Bosanskoj Gradišci i pravcu Banja Luke. 24.7. otpočela je opsada Banja Luke. Među Bosanskim brnaiocima zavladala je nesigurnost. Na poziv Bosanskih muslimana, prije svega kapetana i ajana, tadašnji vezir Ali paša Hekimoglu natjeran je da bez konsultovanja sa Portom naredi opću mobilizaciju i na vrijeme izvrši vojne pripreme. Izvršavajući naređenja uskoro su se na Travničkom polju počele okupljati čete iz svih kadiluka, u to vrijeme je Ali paša bio u Podrašnici, nedaleko od Jajca. Ali paša je po savjetu svojih Ajana i zapovjendika, držao na okupu mobilisane vojske ne dozvoljavajući njeno usitnjavanje. Sa prikupljenim četama 3.8. krenuo je iz Podrašnice kroz šumovite predjele i stigao do Banja Luke. U međuvremenu su mu se pridružile i Zovrničke snage na čelu sa kapetanom Mehmed beg Fidahićem. Cjelokupne Bosanske snage brojale su oko 10.000 vojnika. U momentu kada je sultanova vojska zaobišla Vlaški brijeg i položaj carskog generala Baranjaja. Josip Hiledeghausen jenaredo feldmaršalima

Sukovu i Romeruda se sedam bataljona i dvije regimente pojačaju desno krilo koje se nalazilo na brdu Lauš, na desnoj obali Vrbasa, a Baranja sa artiljerijom prebaci na lijevu obalu rijeke. Na Bosanskoj strani je desnim krilom komandovao Mehmed beg Fidahić, na lijevom alajbezi sa zaimima i timarlijama. Centrom je komandovao Ali paša Hekimoglu. Do velikog boja došlo je 4.8. 1737 godine. Od podneva do večeri Bosanci su u pet navrata izvršili forntalni napad na protivnike. Što je kod neprijatelja izazvalo osjećaj nesigunrosti i natjeralo ga na paničan bijeg. Savremenici su zapisali da su carski vojnici prilikom bijekstva preko Vrbasa hvatali se za konjske repove, kako bri prešli na drugu stranu rijeke i spasili se. Josip Hildburghausen je sa štabom napustio bojno polje,a preostaloj vojsci naredio da se povuče u pravcu iz kojeg je došla. 5.8. vojska pod komandom Ali paše Hekimoglua nastavila je napda i borbe su trajale sve do 13.8. kada se Josip Hildburghausen povukao sa svojom vojskom preko Save. Na bojom polju sotali su mnogi mrtvi i ranjeni , ali i velike količine oružja. Prema podacima Omera Novljanina oko 600 Bosanskih vojnika izgubilo je život. U ovom ratu pored učesnika Banjalučkog boja, veliku hrabrost iskazali su Ahmed aga Čelebić, Ahmed aga Fazlagić, Salih aga Zrinković i Ali beg Osmanpašić, koji je kod Ostrovice porazio carsku vojsku. Kada su Austrijske čete napale Kozarac, do punog izražaja došla je sposobnost Ibrahim age Memkovića. Kada je Austrijska vojska imala neuspjeha i na drugim ratištima, to je Beč prihvatio mirovne pregovore. Beogradski mir: 18.9. 1739 godine Osmansko Carstvo je u Bosanskom ejaletu dobilo sve tvrđave i gradoove, osim Furjana. Bosna je ponovo došla u granice iz predhodnog Karlovačkog ugovora. Od sredine 17 stoljeća do Beogradskog mira na teritoriji Bosanskog ejaleta su vođeni duži i kraći ratovi. 1720 godine Fermanom sultana Ahmeda IIII stanovništvo Bosanskog ejaleta bilo je dužno da novčanim i materijalnim sredstvima u vidu Imadadi Hazarve izdržava vezira, njegovu pratnju te druge lokalne vojno- upravne funkcionere. Ove obaveze imale su za posljedicu pružanje jačeg otpora muslimanskih seljaka i sitnih spahija te dijel gradskog stanovništva i uleme. To je bio klasičan sukob nižih i viših slojeva muslimanskog bošnjačkog stanovništva. Pobune: uslijed izbijanja drugog Austijsko- Osmanskog rata, brojna nezadovoljstva i nemiri su za kraće vrijeme prigušeni. Na teritoriji cijelog Bosanskog ejaleta najveće pobune došle su do izražaja nakon tog rata, u periodu između 1747-1757 godine. Tada se u Sarajevu i okolini poštovala riječ „jačeg“. U želji da izbjegnu oporezivanje naroda u korist Bosanskog valije, pobunjenici su predlagali stvaranje odreda seljačko- gradske milicije po uzoru na janjičarsku

organizaciju. Pripadnici tih odreda zovu se Base. Ozbiljnost te namjere vidi se u tome što su se ustanici odrekli poslušnosti svojih starješina, uklanjajući ih sa dotadašnjih položaja, a istovremeno su birane nove. Ta pojava je bila raširena kako po gradovima, tako i po selima. Time su se u potpunosti stovrili svoju vojnu organizaciju u kojoj su starješine basa trebale da djeluju serdari i bašeskije. Pored Mostara, Sarajeva i drugih mjesta , bune seljaka krenule su i u Tuzlanskom kadiluku. U okolini Tešnja. Gjde je vođa bio Abdurahman Muharemija. Neredi su bili i u Mostaru. Skoro deset godina glavnu riječ u Sarajevu vodili su pojedinci iz uglednih područja, koji nisu poštovali postojeće državne institucije. U tome su se isticali braća Morići (Pašo i Ibrahim Morić) te Mehmed aga Halibašić koji su 1756 godine ubijeni. U zavođenj ureda i mira glavnu ulogu imoa je energični Mehmed paša Kukavica koji je u tri navrata od 1752-1762 bio na položaju namjesnika Bosanskog ejaleta. Njegove akcije opjevane su i u pjesmi : Dok bijaše Kukavica paša, ne znade se ko bijaše basa. Sve saruke- zbile u sanduke, Jatagane- skršiše na tavane. . Bošnjaci nisu dozvoljavali sultanu da se jedan dio ejaleta preda neprijatelju. Kada je 1780 godine iz Carigrada u Travnik , koji je od 1699 godine sjedište Bosanskih valija stiglo naređenje da se Austriji preda Pounje, tadašnji valija Abdulah paša Defeterdarević je to odbio. Zbog toga mu je iz glavnog grada stigla smrtna presuda sa čašicom otrova. Dubički rat (1788-1791): Nedugo nakon memira došlo je do novog rata između Austrije i Osmanskog carstva. U to vrijeme bosanski namjensik bio je Bećir paša Egribuzli. Austirja je Porti službeno objavila rat 8.2. 1788 godine. Znatno prije Bečke uhode su obiple sve značajnije tvrđave i mjesta Bosanskog ejaleta i razvijale obavještajnu mrežu. U tome se isticao fra Augustin Boteš- Okić. Rodom iz Kreševa. Car Josip II je u Bosanski ejalet uputio dvije proklamacije. U prvoj je pozivao pravoslavno stanovništvo a mu se pridruži, obećavajući mu ista prava koja su uživali i proklamacija za Bosanske muslimane (Bošnjake) u kojoj između ostalog stoji „Tko god se bude lijepo vladao i bavio svojim poslom i zaradom, a naročito sustegao od neprijateljstva protiv carske vojske, on će biti u pogledu zaštite ravan i izjednačen sa ostalim carskim pučanstvom koje živi pod njihovom upravom“. Slična obećanja upućena su janjičarima, spahijama i ostalim vojnim pripadnicima. Obećana je puna ravnopravnost islamske vjere, kao i plaćanje vjerskih službenika iz državne blagajne. Već prvih dana dva korpusa sa 39.000 ljudi rasporeženi duž ličko- dalmatinske – slavnoske granice do Dubice. Istovremeno je oko 12.000 ljudi razmješteno od Bosanske gradiške do Špaca, oni su trebali biti veza sa Austrijskom vojskom. U redovima Habsburških trupa bio je mali broj Srba, dobrovoljaca iz Bosanskog

ejaleta. Glavnokomandujući princ Lihtenštajn je sa svjim odredima oopsjeo Novi, Dubicu, Ostrovicu i Gradišku. U pomoć braniocima valija Bećir-paša posla 32 barjaka, Sarajlija i Visočaka. Istovremeno na teritoriji ejaleta proglasi opću mobilizaciju. Pod izgovorom da su neophodni vratiti se u šeher. Do tog vremena princ Lihtenštajn je uspio sovojiti samo Drežnik. Zbog čega je smjenjen sa položaja glavnog komadanta carske vojske. Na njegovo mjesto došao je general Gedeon Lauden. Austrijske trupe opsjele su 26.8. 1788 godine Dubicu koju su osvojile,a 3.10 i Bosanski Novi. Tom prilikom zarobljen je Hadži Mehmed beg Carić. U to vrijeme bosanski namjesnik Bećir- paša je na Bnjalučkom polju dočekivao mobilisanse čete iz svih krajeva ejaleta. Puna mobilizacija završena je tek ujesen. Vezir Bećir paša je prezimio, nije pokazivao interesovnaje za revanš, te je svojom neaktivnošću iritirao sve značajnije ličnosti, koji su od Porte zatražili njegovo smjenjivanje. Tako je iz Carigrada stigla obavijest da je za novog namjesnika imenovan Arslan Mehmed paša. U to vrijeme Austrijska vojska je prešla Savu i opkolila Bosansku Gradišku. U pomoć braniocima došao je i Ibrahim paša Pazarac koji sa svojim četama pobjedi neprijateljske odrede i natjera ih na povlačenje. Porta nije bila zadovoljna borbenom spremnošću Bosanaca od kojih je očekivala da vode ofanzivne akcije , a da im nije pružila ni najmanju logističku pomoć. Isto tako ni Arslan Mehmed paša nije izvršio postavljene zadatke. 29.7. 1789 osvojio je Bosansku Gradišku u kojoj je kapetansku dužnost vršio maloljetni Salih Džino. Zbog iskazane nesposobnosti i gubitaka Bosanske gradiške iz Carigrada Porta smjenjuje Arslan Mehmed pašu,a za novog valiju imenuje Mehmed pašu Miralema. No i ovaj namjensik nije pokazao veće vojno umijeće te je opozvan. Novi namjesnik bio je Salih- paša koji u Travnik dođe krajem februara 1790 godine. Preduzeo je energičnije mjere, proglasio opću mobilizaciju. Za to vrijeme Austrijski general Vališ s brojnim četama i artiljerijom dođe do Cetina 23.6

koji poče napdati sa svih strana. Dolazak Bosanskog valije bio je spor. U

međuvremenu carske trupe zauzele su grad i tvrđavu i zapalile ih. Bosasnki vojnici su pružali žilav otpor i jak. U to vrijeme umor je car Josip II, što je ubrzalo uz pomoć pruskog kralja Fridriha Velikog razmišljanja o mirovnim pregovorima. Uskoro se sklopilo primirje. Po kojem carske čete ostaju u onim krajevima i gradovima koje su osvojile do 8.12. 1790 godine. Takvu ponudu prihvatila je i Austrijska strana, koja je saznala da se na teritoriji Bosanskog ejaleta nalaze veće vojne snage. Sinhronizovanim akcijama onemogućen je dalji prodor u unutrašnjost ejaleta carskoj vojsci.

Svištovski mir: 9.8. 1791 godine. Ovim mirom ulbaženi su teritorijalni gubici Osmanske države, po odredbama ugovora od teritorija koje su pripadale Bosanskom ejaletu, Austrija je dobila Cetinh, Lapac, Srb te pojas zemljišta ispod Plješevice i Plitvičkih jezera, a zauzvrat carske trupe su se morale povući iz osvojenih bosanskih gradova. Bosanske Dubice, Bos. Novog i Bos. Gradiške. Do vraćanja navedenih mjesta došlo je tek 1797. Tako je poslje dva stoljeća čestih ratovanja na teritoriji Bosanskog ejaleta, za duže vrijeme nastupio mir.