Veliki Znak 2

Veliki Znak 2 Ukazanja i poruke Presvete Djevice S odobrenjem crkvenih vlasti, Biskupski ordinarijat Šibenik br. 1004 od 5. studenog 1975. s napomenom da »Imprimatur« znači samo izjavu da knjiga ne sadrži nikakve doktrinalne ni moralne zablude.

Izdaje, uređuje i odgovara: Josip Sukner Pribić Crkveni 27 47230 Krašić Crteži: Miro Glavurtić Design: Klara Anđus Tisak: NIP »Štampa« — Šibenik

Veliki Znak 2

Zagreb 1975

U skladu s dekretom Pape Urbana VIII i uredbom II Vatikanskog Koncila pisac izjavljuje da ne želi preteći sud Crkve kome se potpuno podvrgava. Riječi »ukazanja, čudesa, poruke« i slično imaju ovdje vrijednost ljudskog svjedočenja.

Sadržaj Uvod Cesarica svih Amerika, Naša Gospa od Guadalupe Banneux Sirakuza Kerizinen Garabandal Montichiari San Damiano Oulx Susa Ukazanja B. D. Marije na području njemačkog jezika Eisenberg Dodatak Mihael Progresizam i slobodno zidarstvo Crkva u požaru Malahijina proročanstva Don Boskovo viđenje Viđenje sv. Pija X Ravena Ukazanja u Japanu O San Damianu

3 5 21 25 31 44 67 82 101 111 119 137 137 142 142 144 145 145 148 150

Garabandalska opomena Vodice kod Šibenika Pogled u budućnost (Leonie van den Dyck) Meteorološko oružje Tri dana mraka Majka od Neprestane Pomoći Lasalettski križ

151 153 154 156 157 159 166

Uvod

2

Knjiga »Veliki Znak« donosi nam tzv. »privatne objave«, koje se zapravo ne bi smjele nazivati »privatnim«, jer su rijetke poruke, koje bi se ticale samo jedne osobe u njezinu privatnom krugu. Mislim da bi bilo bolje nazivati ih »postapostolskim objavama«. Kako objave dolaze od Boga, ne smijemo olako preko njih prijeći kao da nas se i ne tiču. Uvijek smo dužni slušati Boga — jer On uvijek ostaje isti — a ne samo da ga slušamo u objavama koje su prestale smrću posljednjeg apostola. Pogotovu, bilo bi u najmanju ruku nerazborito, kad ih ne bismo slušali ni onda, kad ih Crkva prizna kao nadnaravne. Ako ih pak Crkva još nije priznala nadnaravnima, to ne znači da nisu istinite niti nadnaravne; to ne znači da će tek onda postati istinite i nadnaravne, kad ih Crkva prizna. Stoga je krajnje nerazborito vladati se prema tim porukama unaprijed kao da su lažne i kao da će ih Crkva sigurno odbaciti. Uostalom u tim »postapostolskim« objavama ne daju nam se neke nove istine, koje bi trebalo vjerovati, nego nam se daje n a d a u postignuće naše svrhe, ako izvršimo ono što se od nas traži, a traži se isto ono što nam nalaže Evanđelje: molitva i pokora. Molitva i pokora glavni je sadržaj svih poruka. Zanimljivo je u svim porukama ovo: 1. One su znak »brižne Božje prisutnosti među nama«. 2. One su znak velikog Božjeg milosrđa, koje ne prestaje pronalaziti sve moguće načine kako bi pokrenulo našu slobodnu volju da se odluči za dobro. 3. Kao što bi se za Crkvu mogla dodati još i peta njezina oznaka »progonjena«, tako se može isto kazati i za poslije-apostolske objave, da su p r o g o n j e n e , »Svako moje djelo nosi pečat oporbe i protivljenja« — kaže Spasitelj u jednoj od svojih poruka. 4 Prilagođene su našem podvojenom biću (koje se sastoji iz duha i tijela), zato nam u njima Nebo neprestano pokazuje slike i u slikama nam govori. 5. U svim se porukama Nebo objavljuje malenima, neznatnima, neukima i slabima, a preko njih cijelom svijetu. To znači da nas Bog nikada ne će dispenzirati od poniznosti. 6. One su originalne, ne daju nam se po jednom kalupu, nego svaki puta nam Svemoguća Mudrost pronalazi druge načine, da nas na iste stvari upozori. 7. One odgovaraju potrebama vremena. Danas se na pr. osporava papinstvo, svećeništvo, Euharistija, uloga Presvete Djevice u Crkvi. Zato nam i poruke neprestano govore baš o tim napadanim istinama. 8. Poruke posljednjih 150 godina govore o »kazni«, koja prijeti čovječanstvu, ako se ljudi ne poprave. Zanimljivo je da su se neke kazne već i ispunile kao na pr. drugi svjetski rat.

3

9. Sve poruke, objave, viđenja i proroštva sa svih strana, iako neovisne jedne od drugih i mjesno i vremenski, čine jednu harmoničnu cjelinu. Sve to govori o istim događajima u budućnosti, o »velikoj opomeni«, o »velikom čudu«, o »velikoj kazni«, ali svaka poruka prikazuje to sa svog stanovišta, gledajući te stvari pod drugim vidikom; sve objave poredane zajedno čine kao jedan savršeni mozaik, koji nam prikazuje sliku onoga što nas čeka. 10. Ni u jednoj poruci nema ničega što bi se protivilo objavljenoj vjeri; osim toga u njima se pokazuje izvanredno teološko znanje, koje te male i neznatne osobe, preko kojih Nebo govori, nikako ne bi mogle imati. 11. Gotovo kod svih ukazanja i poruka zbivaju se neobjašnjive stvari, na naravni način neprotumačive, upravo čudesne. Tu bude u najviše slučajeva vrtnja sunca u različitim bojama kao u Fatimi, čudesne fotografije, čudesna ozdravljenja, a najviše obraćenja i t. d. 12. U mnogim najnovijim ukazanjima za razliku od negdašnjih Glasnici iz neba govore dugo: kao u San Damiano, Palmar de Troya, Kerizinen, Bayside. 13. Još jedna zanimljivost u novijim porukama: U porukama jednog mjesta govori se o porukama drugih mjesta ukazanja. 14. U tim porukama govori nam sam Gospodin i Gospa o tom kako je milosrđe Božje poslalo Presvetu Djevicu na bezbroj mjesta diljem čitavoga svijeta, jer želi da se svi spase, i dobri i zli. Ujedno se tuži Spasitelj i Gospa da se odbacuju njihove poruke, posebno sa strane svećenika, koji su miljenici Neba. Pišem knjigu »Veliki Znak« ne u ime Crkve, ta zato me nije nitko ovlastio, nego u svoje vlastito ime. Ne kanim ovdje o »porukama« znanstveno pisati, ta zato nemam ni spreme ni vremena. Uzimam podatke iz knjiga i časopisa i djela onih, koji su se stručno time bavili, da to na pučki, lako razumljivi način, iznesem, da bude svima pristupačno. Ta zatim se upravo ide da ljudi budu barem informirani, da saznaju što Nebo od njih traži i da se prema tome vladaju. Sve što je ovdje navedeno ima samo ljudsku vjerodostojnost, a može se dogoditi da gdje što i ne odgovara istini, jer vidioci su samo slabi ljudi, koji mogu koju stvar krivo shvatiti i nešto od svoga dodati; a dogodi se katkada da se i đavao umiješa, kako bi on »otac laži« diskreditirao Božju stvar i u mutnome lovio. Ali Presveta Djevica kaže da će oni koji u duši nose svijetlo, koji su njezina djeca, moći razlikovali laž ud istine. U svakom slučaju najbolji kriterij za razlikovanje duhova jest i ostaje onaj koga nam ]e Krist napomenuo: »Po plodovima ćete ih njihovim poznati«. Veliki Znak 1 primljen je iznad svakog očekivanja. To znači da je u našem katoličkom tisku što se te stvari tiče bila velika praznina. U kratko vrijeme knjiga je upravo razgrabljena, uprkos tome što nije za nju bilo nikakva

4

publiciteta; a to moramo zahvaliti »malim dušama«, djeci Marijinoj, koja su u žarkoj ljubavi prema njoj sve učinila za »pobjedu njezina Majčinskog Srca«. Neka bude ovime najiskrenija hvala svima koji su se potrudili da se Božje poruke prošire! Presveta Srca Isusa i Marije neće im toga zaboraviti! Ujedno molimo za blagoslov i pomoć od Gospodina po zagovoru Njegove i naše Majke, da uzmognemo i dalje raditi za pobjedu Majčina Srca Marijina i za proslavu našega Gospodina Isusa i da u tom nastojanju uzmognemo strpljivo i junački nositi križ koji se ni od kojeg Božjeg djela ne može odvojiti.

Cesarica svih Amerika Naša Gospa od Guadalupe

Gospa se ukazala Juan Diegu

5

Ona je dobrota Majke, ona je sva veledarežljivost Vladarice. Zanimljiva i dirljiva je povijest neizrecive majčinske ljubavi, majčinskoga prilaženja svojoj djeci i velikodušnoga majčinskoga milosrđa »Svete Marije Guadalupske«. I opet je to povijest ukazanja naše ljubljene nebeske Majke. Zbila su se već pred četiri i pol vijeka. Možda se baš zato u njima ne nalaze nikakve prijetnje kaznama kao u njezinim ukazanjima u naše dane bezboštva i velikog otpada od vjere. U njima govori samo majčinsko Srce puno ljubavi i dobrote. Prohujalo je petnaest vjekova od Smrti i Uskrsnuća Našega Gospodina, od silaska Duha Svetoga, od osnutka Crkve. Apostoli su i njihovi nasljednici razglasili Evanđelje po Aziji, po Africi i po Evropi, iako s time još nisu završili svojega poslanstva što ga valja uvijek nastavljati, a prečesto i započimati. Ogromni se američki kontinent u tri dijela tek sada počeo otvarati Radosnoj Vijesti, s kojom se kroz duga stoljeća još nije sreo. Bio je još i on nepoznat staromu svijetu. U Novi Svijet prvi se iskrcao Krištof Kolumbo, a za njim i španjolski i portugalski moreplovci petnaestoga i šesnaestoga stoljeća. Lako možemo vjerovati, da je Presveta Djevica Marija već odavno željela vidjeti da se i taj kontinent otvara fizičkoj mogućnosti da se njezinoj djeci u njemu unese kršćanska poruka vječnoga spasa. I stoga nije čudo, što se ona požurila da jasno i preslavno otkrije svoje majčinske osjećaje prema narodima toga kontinenta, čim su se u nj tek jedva smjestili izaslanici Crkve njezina božanskoga Sina. Godine 1531., samo tek 39 godina poslije prvoga puta i otkrića Krištofa Kolumba, spustila se s neba Kraljica i zatražila da se u samom srcu velikoga kontinenta podigne njezino prijestolje, s kojega će ona, Kraljica i Majka, saslušavati i uslišavati svoju djecu toga kontinenta i sve one, što budu ovamo hodočastili. Kanadu je otkrio Jakob Kortier tek 1534., Champlain je osnovao Quebec tek g. 1609. Tek 54 godine poslije Guadalupe došli su prvi Englezi na jedan otok blizu obale Caroline u Sjedinjenim Državama. Ali Španjolci su već prodrli i u Južnu Ameriku do Perua, gdje su živjeli urođenici Inke, i u Sjevernu Ameriku do srca Meksika gdje su obitavali urođenici Azteki. Meksiko, glavni grad Azteka, brojio je g. 1519. stotinu tisuća stanovnika, kada ga je osvojio Španjolac Cortez sa svojim malobrojnim ali dobro naoružanim konkvistadorima. Cortez je za dvije godine osvojio cijelu zemlju Meksika. Sa svom svojom pohlepnošću za zlatom i za osvajanjima Španjolci su bili još ipak katolici, kakvi takvi, pa su doveli u Meksiko franjevačke misionare. Azteki su se klanjali krivim bogovima, ali su ipak imali neki religiozni temelj i dosta su lako prihvaćali kršćanstvo od prvih 24 franjevaca što su došli k njima. Španjolski je kralj zatražio od pape biskupa za ovu »Novu Španjolsku«. Preporučio je papi za biskupa monsinjora Zumarragu, staroga 60 godina, vrloga štovatelja Presvete Djevice. Papa ga je imenovao biskupom u Meksiku g. 1528. Službena je Crkva tako ušla u Ameriku s nasljednikom svetih Apostola. Ali se Presveta Djevica nije obratila izravno biskupu. Njezin je običaj da

6

odabire svoje izaslanike među malenima, neznatnima i neukima da tako jasnije zasja Božje djelo. Stoga ona nije odabrala ni kojega od biskupovih franjevaca, ni kojega od Španjolaca sa starodrevnom kršćanskom predajom. Ne, ona je odabrala prezrenog urođenika, koji je pripadao najnižoj društvenoj urođeničkoj kasti. Izabranik Svete Marije Guadalupske bio je Juan Diego. Prije dolaska Španjolaca bio je poganin kao i ostali urođenici Azteki. Među prvima je prihvatio kršćanstvo. Nije bio polovičan kršćanin nego sa svim svojim srcem. Kod krštenja je primio ime Juan (Ivan Diego prema franjevačkom svetom Didaku). Bio je već oženjen. Žena mu se obratila istodobno s njim i dobila ime Marija Lucija. Oboje su živjeli skromno i oskudno. Posjedovali su polje s kojega su se svojim radom uzdržavali bez domaćih životinja. Hranili su se kukuruzom, grahom, a katkada s mršavom divljači. Ali oboje su svakoga dana prisustvovali svetoj misi usprkos velike udaljenosti od 12 milja (19 km) od crkve franjevačke misije. Međusobno su razgovarali samo o vjerskim otajstvima. U svibnju g. 1531. na Juana Diega došao je križ. Marija Lucija teško je oboljela. Lijekovi joj nisu ništa koristili. S dubokom je pobožnošću primila posljednje svete sakramente i sveto umrla. Kao udovac Juan Diego preselio se u Tolpetlac gdje je živio njegov stric Juan Bernardino, i on obraćenik na kršćanstvo. Juan Diego je i odavle svaki dan išao na svetu misu k svetomu Jakobu u Thaltelolco (udaljenu 4 milje), pa je morao vrlo rano poći na put. Na putu između grada Tolpetlac i misije Thaltelolco nalazi se brežuljak Tepeyac. Na njemu su bila podignuta tri malena hrama poganskoj božici Tomantzin, toj krvoločnoj božici, kojoj su poganski svećenici prije dolaska Španjolaca žrtvovali tisuće ljudskih žrtava. Na vrhu su toga brežuljka samo gole litice.

Susret s Presvetom Djevicom To je bilo 9. prosinca 1531. Meksiko je topla zemlja, ali na meksičkoj visoravni od 5000 - 8000 stopa nad morem noći su i rane jutarnje ure u prosincu dosta svježe. U rano jutro na putu k sv. misi Juan Diego steže svoju tilmu, indijanski plašt, i žurno putuje. Kad se približio podnožju Tepeyaca najednom je začuo ugodnu nježnu muziku, kao da pjevaju ptičice i odgovaraju sebi u korovima. Činilo se da pjev dolazi s visine brijega i s litica što ga okružuju. Na brijegu je Juan Diego opazio bijeli oblak, sav blistav i okružen dugom. Nije se prestrašio. Bio je očaran tim prizorom i u svojemu je srcu oćutio neizrecivu radost. Iz toga je oblaka začuo ženski glas koji ga je pozvao njegovim imenom. Juan Diego nije više bio mlad. Imao je 57 godina, ali je hrlo poletio na brijeg. Na brijegu je usred sjajnoga oblaka pred njim bila divna Gospođa, kao mlada dražesna Indijanka meksičke zagasite puti s crnom zaglađenom kosom razdijeljenom u sredini na dva uvojka, sa sjajnim očima punim otajstvenosti, s predivno izrezanim i nasmiješenim usnama, s licem baršunastih crta.

7

Prije nego li je Gospođa prozborila ijednu riječ, Juan Diego bio je siguran da vidi predivnu i predobru Djevicu Mariju. I sada je započeo razgovor između Kraljice neba i njezina poniznog odabranog sluge. U tom se razgovoru njih oboje kao da natječu u izražajima udvornosti. Indijanac traži vrijeme da se izrazi na fini indijanski način. »Udvornost, gostoljubivost, otmjeno vladanje čine sastavni dio azteškoga temperamenta i ćudi, u istom stupnju kao i njihova strpljivost i njihova jednostavnost«, piše Msgr CharlesEugène Roy koji je napisao krasnu knjigu o Presvetoj Gospođi Guadalupe. Juan Diego ne razumije španjolski. On znade samo dijalekt svojega plemena, jezik nahuatl. Razgovor se dakle vodio na nahuatlu. Na nahuatlu je sastavio i prvi prikaz ovih čudesnih događaja Aztek Valeriano. koji je sjajno završio nauke na franjevačkom kolegiju što ga je osnovao biskup Zumarraga. Valeriano je imao 27 godina kada su u roku od tri dana umrli i vidjelac Juan Diego i biskup. Valeriano je često imao prilike da se s njima susreće i da dobije od samoga Juana Diega izvoran tekst riječi izmijenjenih između njega i Svete Marije Guadalupske. I prijevod ovih riječi odaje svoju čistu meksičku draž. Presveta Marija: »Moj sinko, Juan Diego, što ga ja nježno ljubim kao svoje maleno, slabašno dijete, kamo ti ideš?« Juan Diego: »Plemenita Gospodarice i Gospođo, idem u crkvu u Thaltelolco da slušam misu što je prikazuju Božji sluge, njegovi zamjenici.« Presveta Marija: »Moj ljubljeni sinko, znaj da sam ja Djevica Marija, Majka pravoga Boga. Početnika života, Stvoritelja svega, Gospodara neba i zemlje, koji je svudašnji. Ja silno želim da se meni sagradi hram na ovomu mjestu.« »Ovdje ću ja pokazivati, razvijati i davati čovječanstvu svu svoju ljubav, svoje milosrđe, svoju pomoć, svoju zaštitu. Ja sam tvoja Majka puna dobrote, ali ne samo tvoja nego i svih onih što žive u toj zemlji, a također i Majka svih različitih naroda, svih koji mene ljube, svih koji mene zazivaju, svih koji mene traže, svih koji imaju vjeru i pouzdanje u mene. Ovdje ću ja uslišavati njihove suze i njihove boli. Ja ću ih tješiti i pomagati u njihovim poslovima, u njihovim patnjama, u njihovim kušnjama i u njihovim svakovrsnim potrebama. Da se ta moja volja ostvari, ti idi u grad Meksiko u dvor biskupa koji ondje stoluje. Kaži mu da te ja šaljem i da ja želim da se meni sagradi hram na ovomu mjestu. Izvijesti ga o svemu što si sada vidio i čuo. I budi uvjeren da ću ti ja biti zahvalna za sve što ti budeš učinio za mene u tom poslanstvu s kojim sam te ja zadužila i da ću ja raširiti tvoj ugled, dobar glas i ime. Sada, kada ti znadeš moju želju, pođi moj sinko, u miru i upamti da ću ja nagraditi tvoj rad i tvoju brižljivost. Čini sve što je u tvojoj mogućnosti da činiš!« Juan Diego pade na koljena: »Vrlo plemenita Gospođo, ja odmah idem da izvršim vašu zapovijed, kao vaš ponizni sluga.«

8

Juan Diego kod biskupa Presveta Djevica se otvoreno i vrlo jasno predstavila Juanu Diegu. Kazala mu je zašto je došla, što želi i što ho-

Naša draga Gospa od Guadalupe će. Zamolila je Indijanca da uloži svu svoju brižljivost u povjerenu mu zadaću i obećala mu je nagradu za njegovu uslugu. Juan Diego se odmah odlučno prihvati svoje zadaće. Presveta Gospođa je iščezla. On se našao na hladnom putu. Za svetu je misu bilo već prekasno. Otkad je postao kršćanin prvi puta je izostao od svete mise. S brijega na kojem se nalazio pogledao je na grad Meksiko u koji mora prvi puta ući i tražiti biskupov dvor. On je daleko 3 milje ili 5 km. Što se više približava biskupovu dvoru, sve se više osjećao izvan svojega kruga u kojem je živio. Noge su mu skoro klonule kad je ušao u biskupov 9

dvor. Ali, bio je živo svjestan svoje zadaće, koju mu je povjerila Presveta Djevica i tu više nema uzmaka. Kad je otvorio vrata dvora namjerio se na biskupove španjolske poslužitelje. Mjerili su svojim pogledima od pete do glave toga indijskog odrpanca. Smatrali su potpuno neumjesnim što on dolazi k njihovu Monsinjoru. Jednostavno mu rekoše neka čeka. Međusobno su se iza njega očevidno ismjehivali. Tako je Juan Diego stojeći čekao od 8 sati ujutro do 4 sata popodne. Konačno su poslužitelji odlučili javiti monsinjoru da ga neki Indijanac želi posjetiti da mu priopći nekakvu važnu stvar. Biskup je došao i dobrostivo saslušao Juana. Bio je vrlo iznenađen Indijančevim pripovijedanjem o čudesnom događaju. Potanko ga je ispitivao o svemu. Ali biskup mora biti oprezan. Iskrenost ne isključuje zablude. Možda je ovaj pobožni vjernik podlegao svojoj bolesnoj mašti. A nije li ovdje možda i igra sotone kako se katkada događa u zemljama što ostavljaju svoje poganstvo? Monsinjor Zumarraga je konačno kazao Juanu Diegu, da uzima na znanje njegovu poruku, ali da je potrebno nekoliko dana da se takva stvar dobro prosudi. Pouzdanik Presvete Djevice izašao je iz dvora prilično razočaran i dosta utučen. Ne možda toliko zbog toga što je na tašte mnoge sate stajao i bio izvrgnut izrugivanju, koliko zbog toga što se njegova misija izjalovila. Došao je do uvjerenja da je pitanje hrama Majke Božje na Tepeyacu lijepa i dobra stvar, ali da on nije nipošto prikladan da dobro prikaže biskupu tu stvar. Biskup je nije prihvatio, nego je uzeo rok za razmišljanje. Juan Diego bio je uvjeren da će Presveta Djevica izgubiti tu svoju stvar zbog njegove nesposobnosti, jer, on neznalica,seljak bez utjecaja, nije podesan da iznese tu stvar pred one koji ocjenjuju razloge za i protiv i koji o tom odlučuju. Zato je smatrao da je Presveta Djevica pogriješila u izboru njegove osobe da on provede njezinu želju. Odlučio je da joj to odmah i kaže. Nije sumnjao o tome da će ona biti na brežuljku Tepeyac kada on onamo dođe da ona čuje izvještaj o njegovu posjetu. Njoj se sigurno žuri s tom stvari, jer ga je molila da brižljivo izvede svoju zadaću. Uistinu on ju je našao na vrhu brežuljka na mjestu gdje ju je ujutro vidio. Pred njom se ničice poklonio. Juan Diego: »Moje drago dijete, moja Kraljice i vrlo velika Gospođo, ja sam sve učinio što ste mi vi naložili. K biskupu nisam mogao odmah ući da s njim govorim. Nakon dugog čekanja ipak sam ga vidio i prenio sam mu vašu poruku. Dobrohotno me je i pažljivo saslušao. Ali po onom što sam zamijetio na njemu i po onome što me je pitao, ja sam zaključio da on ne vjeruje mojim riječima. Rekao mi je da se k njemu navratim drugi put. Hoće dobiti više vremena da razmišlja o toj stvari. Očito mi je bilo, da on

10

pretpostavlja da je hram što ga vi tražite moja izmišljotina i hir moje mašte, a ne izražaj vaše volje. Stoga vas ja molim da pošaljete za tu stvar neku odličnu osobu dostojnu poštovanja kojoj će biskup povjerovati. Gospođo, vi vidite da sam ja siromašan seljak, niskoga, prostoga položaja i zato meni ne odgovara ta zadaća u kojoj vi mene šaljete. Moja Kraljice, oprostite mi moju drskost, ako sam u čemu povrijedio vaše dostojanstvo zbog čega bih zaslužio vaše negodovanje, ili jer sam vam dao nepovoljan odgovor.« Presveta Marija: »Čuj, moj predragi sinko, i znaj da ja imam dosta služitelja kojima bih ja mogla zapovijedati. Ja imam mnogo onih koje bih ja mogla poslati, kad bih ja to htjela, i koji bi sve učinili što bih im ja naložila. Ali pogodnije je da se ti baviš tom stvari i da ti sve to izvedeš. Moja volja mora se ispuniti baš po tvome posredovanju. Zato te ja molim, moj sinko, i nalažem ti da se sutra povratiš biskupu. Kaži mu, neka sagradi hram što ga ja tražim od njega, i da je ona koja te šalje Djevica Marija, Majka pravoga Boga.« Juan Diego: »Ne ljutite se, moja Kraljice i Vladarice, zbog onoga što sam rekao, jer ću ja ići drage volje i radosno izvršiti vaš nalog i odnijeti biskupu vašu poruku. Ja ne tražim da budem oslobođen od toga posla. Ne smatram svoj hod kao kakav težak posao. Ali, mene neće primiti. Možda me biskup ne će ni saslušati ili, ako me biskup i bude saslušao, on mi neće vjerovati. Bilo kako bilo, ja ću učiniti ono što mi vi nalažete. Gospođo, ja ću sutra poslije podne o zalazu sunca doći ovamo, na ovo mjesto da donesem odgovor što mi ga biskup bude dao. Ostanite u miru, moje uzvišeno Dijete, i neka vas Bog čuva!« Kad je taj razgovor bio završen Juan Diego se povrati kući. Toga je dana on dva puta vidio Presvetu Djevicu i s njom razgovarao. Ali je on i duge sate čekao da bude primljen od biskupa. Razgovor s njime davao mu je malo nade. Umoran je legao te večeri. Ponovo kod biskupa Sutradan, 10. prosinca Juan Diego je najprije otišao u Thaltelolco na svoju svagdašnju misu, a onda je odavde pošao biskupu. Opet su ga pustili čekati. Kad je biskup konačno ipak došao, Juan je sa suzama više mucao nego li razgovijetno govorio i ponavljao zahtjev Presvete Djevice. Bio je svjestan da je njegova poruka hitna pa je želio da uspije, ali se bojao da ne će imati uspjeha kao ni prošloga dana i da će naići na nepremostive zapreke. Biskup je bio sklon vjerovati u istinitost ukazanja i poruke pa je Indijanac stekao neko pouzdanje. Kad je biskup ispitivao Juana i čuo njegove odgovore, došla mu je misao, da bi bilo najbolje i najjednostavnije kada bi Presveta Djevica Marija dala svoj znak u dokaz da poruka dolazi od nje. Juan Diego je poskočio od radosti na tu misao. Pitao je monsinjora: »Da li vi hoćete znak? Kažite kakav znak želite i ja ću ga zatražiti od Gospođe!«

11

Biskup je bio u neprilici. Odgovorio je, da on neće nalagati Presvetoj Djevici svoj izbor znaka. Ako ga ona hoće dati, neka ga ona sama izabere po svojoj volji, kakav god ona hoće. Monsinjor Zumarraga osjetio se presmionim kada je htio kazati Presvetoj Djevici što bi ona morala učiniti, da on upozna njezinu volju. Ako je to samo maštovita izmišljotina Juana Diega, znaka ne će biti. Ali to još samo po sebi ne bi razjasnilo tu stvar, jer bi Presveta Djevica mogla uskratiti znak i u slučaju da je ona uistinu izabrala Indijanca za svoju svrhu. Zato biskup odluči da sam sebi pribavi znak. Naložio je dvojici službenika u svojoj kući španjolskim jezikom, od kojeg Indijanac ne razumije baš ni jedne riječi, da ga neopaženi izdaleka prate, ali da ga ne izgube s vida da vide da li on doista ima sastanak na Tepeyacu i što on ondje radi. Juan Diego je radosno izašao iz biskupova dvora, jer je vidio da njegova zadaća zanima biskupa i zato on ima već nešto određeno javiti Presvetoj Djevici od biskupove strane. Brzo krene na put ne znajući da ga prate dvojica biskupovih službenika. Oni su se morali žuriti da ga ne izgube s vida. Ali, kad su došli do podnožja brijega Tepeyaca, on je iznenada iščeznuo s njihova pogleda, a da nisu opazili gdje se on nalazi. Obojica su bili uvjereni da su ga gledali sve do toga mjesta. Kamo se on mogao tako naglo sakriti? Pohitali su da ga traže u neposrednoj blizini pa zatim po cijeloj daljnjoj okolici. Ali bez uspjeha! Cijelim su ga putem držali na oku i on nije mogao nekamo skrenuti, a da ga oni ne bi bili opazili. Bili su sigurni da je on negdje u njihovoj blizini, ali ga nisu mogli otkriti. Srditi su se vraćali u biskupov dvor. Kazali su monsinjoru da je njegov posjetilac nekakav glumac, prepredenac, a možda i vrač. Drugi izvještaj Presvetoj Djevici Juan Diego je našao svoju Kraljicu i Gospodaricu na običnom mjestu. Bio je sretan da joj može podnijeti izvještaj koji je značio početak uspjeha. Biskup se sada više zanima za tu stvar nego prvi put. Ali je Juan rekao Presvetoj Djevici da bi monsinjor želio siguran znak da zahtjev za gradnju hrama doista potječe od Majke Božje. I sam Juan Diego izrazio je želju da mu Djevica dade kakav znak. Presveta Djevica zahvalila je svom pouzdaniku za njegovu brigu. Bila je zadovoljna. Odazvala se biskupovoj želji. Kazala je Juanu Diegu neka se sutra ujutro povrati ovamo i da će mu ona dati da odnese biskupu znak koji će ga sigurno potpuno uvjeriti. To je za Juana Diega bila silna radost. Obeća da će sutra ujutro neizostavno doći. Neprilika Obećanje bilo je iskreno. Ali je jutro 11. prosinca tražilo od Indijanca drugu dužnost. Njegov se stric već jučer nije dobro osjećao, a danas mu se

12

zdravlje jako pogoršalo. Bila je to zloćudna groznica. Juan se mora baviti s bolesnikom. Dio jutra tražio je liječnika, ali su lijekovi bili bezuspješni. Navečer je liječnik savjetovao Juanu da sutra ujutro ide po svećenika da njegovu stricu dade posljednje sakramente. I tako je sastanak s Presvetom Djevicom danas morao izostati. Ali što nije bilo 11. prosinca Juan je odlučio da će učiniti 12. prosinca. Rano će se dići, potražiti svećenika i zatim otići na Tepeyac. Veliki dan Evo i 12. prosinca 1531. Prošla su tek tri dana što je Presveta Djevica zaželjela da joj se sagradi hram na Tepeyacu, odakle će ona sipati obilne milosti. Kako danas u vijeku neslućenih brzina i savršenih prometnih sredstava gledamo kako izražene želje Presvete Djevice nailaze na beskrajne zapreke, na protivljenja, na prešućivanja, na oprez, na zabrane, na odbacivanje, na povlačenje već danoga odobrenja njezinih poruka, na čekanje desecima godina, dok crkvene vlasti konačno udovolje, ako uopće udovolje, njezinim zahtjevima, moglo bi se očekivati da će u doba prvih otkrića ogromnoga kontinenta bez puteva, bez brzojava, bez telefona, bez pošte, u udaljenosti od 3000 milja od civilizacije, u narodu ne baš žurnom, s pouzdanikom bez ikakva znanja i bez utjecaja, želja Presvete Bogorodice morati čekati najmanje jedan vijek prije nego li zadobije potporu službene Crkve. A ipak toga je jutra 12. prosinca 1531. bilo kratko i jasno odlučeno na nebu da će volja Presvete Djevice još na večer toga istoga dana biti preslavno prihvaćena od najviše crkvene vlasti na tom novom kontinentu. Presvetoj se Djevici očito žuri. Želi da se što prije podigne hram odakle će ona na pregršte sipati svoje milosti. Brzina kojom ona postizava svoj cilj, nasuprot toga što je izabrala za svoje oruđe siromašnog Indijanca, bez časti i bez ugleda, neznalicu, bez sredstava, odaje njezinu moć kao Kraljice, i daje pouzdanje svima koji budu ovamo dolazili da je zazivaju, da nikakva zapreka neće moći spriječiti izljeve beskrajne dobrote njezina majčinskog Srca. Ali pothvat poručitelja Presvete Djevice nailazi na zapreke kojih se on ne može osloboditi. Već je zakasnio za jedan dan zbog bolesti svojega strica, za koga se on sam mora brinuti. A danas opet mora tražiti svećenika za njega. Da li će poslije toga biti slobodan da ode na sastanak s Presvetom Majkom Božjom? Možda će ga u tome opet spriječiti stričeva bolest, a možda i smrt? Ali bilo kako bilo Indijanac svršava poslove jedan za drugim. I sada evo ga, vrlo rano ide po svećenika u Thaltelolco. Boji se da mu se opet ne izjalovi sastanak. Kad je došao do podnožja Tepeyaca na putu u Thaltelolco odluči da dalje pođe prijekim putem.

13

Ali, kad je htio skrenuti tim putem, opazi da Presveta Djevica silazi s brijega prema njemu sva sjajna u bijelom oblaku, kao prvoga dana. Bio je iznenađen i kao zatečen u krivnji što jučer nije ispunio danoga obećanja. Ali Presveta Majka govori prva. Ona vrlo dobro znade sve o stričevoj bolesti, ali ispituje svoga službenika da mu dade priliku da joj on sve ispripovijedi. Presveta Marija: »Sinko moj, kamo ideš? Kojim si to putem pošao? Juan Diego bojažljiv i malo zbunjen: »Moje drago dijete i moja Vladarice, neka vas dragi Bog čuva! Kako ste jako uranili? Da li ste bolesni?« Odmah se sabra od ovih nesmotrenih riječi: »Nemojte se na mene ljutiti što sam to rekao. Gospođo znajte da je jedan od vaših služitelja, moj stric, bolestan. Njegova je bolest teška i smrtna. Vrlo je oslabio i ja se žurim u crkvu u Thaltelolco po svećenika da ga ispovijedi i pomaže. To je naša sudbina: rađamo se da poslije umremo.« Presveta Marija: »Slušaj, moj sinko, što ću ti ja sada kazati. Nemoj se ništa uznemirivati ni žalostiti. Ne boj se bolesti i nikakve druge nesreće i trpljenja. Ta zar nisam ovdje ja koja sam tvoja Majka? Zar ti nisi pod mojim okriljem i pod mojom zaštitom? Zar ja nisam gospodarica života i zdravlja? Zar ti ne radiš za moju stvar, za moj račun? Da li što trebaš? Nemoj se uznemirivati ni brinuti za bolest svojega strica. On ne će umrijeti od te bolesti. Budi siguran da je on već ozdravio.« Juan Diego povjerova ovoj vijesti sav radostan. »A sada, Gospođo, pošaljite me biskupu sa znakom o kojemu ste mi govorili da mi on povjeruje.« Presveta Marija: »Moj vrlo dragi i mili sinko, uspni se navrh brijega gdje si mene vidio i sa mnom razgovarao. Uberi ruže što ćeš ih ondje naći, stavi ih u svoj plašt i donesi meni i ja ću ti onda kazati što ćeš učiniti i govoriti.« Ruže u prosincu?! Na vrh brijega gdje je Juan uvijek gledao samo gole litice?! Ali on nije posumnjao u Vladaričine riječi. Brzo se uspne na brijeg. Našao je prekrasne svježe rascvjetane mirisave ruže, nepoznate u njegovoj zemlji. One cvatu u španjolskoj pokrajini Kastilji. Ruže je stavio u svoju tilmu, koju je raširio poput pregače i sišao dolje gdje ga je čekala Presveta Majka Boga kraj nekog drveta. Ničice se prostre pred noge svoje Vladarice i pokaza joj ruže. Ona ih je uzela u ruke i opet stavila u tilmu, koju je Indijanac držao otvorenu, i dala mu je ovu uputu. Presveta Marija: »Evo znaka što ćeš ga ti nositi biskupu. Kaži mu da su te ruže moj znak i da stoga on mora izvršiti što sam mu ja naložila. Moj sinko, pazi dobro, što ti ja govorim i znaj da ja imam u tebe povjerenje.« »Na putu ne pokazuj nikome što nosiš. Nemoj otvarati svojega plašta pred nikim, nego samo pred biskupom. Kaži mu što sam ti ja naložila da činiš. I s time ćeš ga ti raspoložiti da sagradi moj hram.«

14

Poslije tih je preporuka Presveta Djevica Marija pozdravila Juana i iščezla.

Treći posjet kod biskupa Juan Diego se ovaj put otputio u biskupski dvor s velikim oduševljenjem. Nosi znak za koji mu je Majka Božja kazala da će potpuno uvjeriti biskupa. Konačno će mu biskup vjerovati i Presveta će Djevica vidjeti ostvarenu svoju volju. U biskupskom je dvoru Juan opet našao iste poslužitelje što su ga prezirali. Ponovo su mu kazali da čeka. Pitali su ga što drži u svojem plaštu. On se nije obazirao na njihova izrugivanja. On zna da je bitka dobivena. Među tim su poslužiteljima bila i ona dvojica što su ga uhađali dan prije kada im je ispred oka iščezao pa su ga ocrnili pred biskupom da je tvrdokorni »vrač«. Bili su znatiželjni kakva je to tajna što je on sakriva u svojem plaštu. Pogledali su unutra i činilo im se da vide ruže. Jedan je od njih porinuo ruku u plašt da dohvati te ruže, ali je uhvatio samo zrak. To mu se dogodilo tri puta. Nisu znali da li se nalaze pred kakvom čarolijom ili pred nečim tajanstvenim čega oni ne razumiju. Napokon su odlučili da Juana najave biskupu. Monsinjor Zumarraga naložio je da ga odmah uvedu k njemu. Bio je znatiželjan da li će doista vidjeti znak kao potvrdu Presvete Djevice na poruku za koju Indijanac tvrdi da potječe od Božje Majke. Napokon evo ih oboje opet zajedno: jedan je prvi nasljednik svetih apostola u Americi, a drugi prezreni pripadnik najniže urođeničke klase u Meksiku. Nečuveno čudo Juan Diego zna da ruže što ih on nosi dolaze s takvoga mjesta i u takvo godišnje doba i što ih on u svojoj zemlji nije nikada vidio, predstavljaju neprijeporni i potpuno uvjerljiv znak za istinitost njegova poslanstva. Ali on nosi još jedan neusporedivo sjajniji i jači znak, za kojega on ne zna i za koji on ne sluti. Prema uputi dobivenoj od Presvete Gospođe na Tepeyacu on je kazao biskupu otvarajući svoj plašt iz kojega su ispadale ruže: »Evo znaka što ga je izabrala sama Gospođa koja mene šalje kao odgovor na vašu molbu što ste mi je vi naložili da je njoj iznesem.« Juan Diego je vidio da se biskup diže, pada na koljena i netremice gleda u njegov plašt, a ne na ruže što su iz njega ispale. Što se to dogodilo? Biskup se našao pred izvanrednim čudom, većim od čuda ruža, pred nečuvenim čudom, jedinstvenim u analima Crkve. Vjerni Valeriano piše: »Na Indijančevu se plaštu vidjela naslikana slika Presvete Djevice Marije koja se još i danas vidi.« 15

»Vidjela se slika«, veli izvještaj. To je bio biskup Zumarraga, koji ju je prvi vidio. Juan Diego nije imao o tome ni najmanje slutnje. A kakva je to slika?! To je portret Presvete Djevice Marije takav kakvoga je ona sama htjela. To je slika načinjena bez ikojega ljudskoga kista, koja nije izašla ni iz jedne ljudske radionice. Slika divnih boja, kao da ih je ona upila od čudesnih ruža, ili kao upravo božanski stvorenih za tu sliku. Kada je ta slika bila čudesno proizvedena na Indijančevu plaštu? Da li je to bilo u času kada je Presveta Djevica stavila ruže u plašt kod stabla na podnožju Tepeyaca? Ili u času kada je Juan Diego otvorio svoj plašt pred biskupom. To znade samo Presveta Djevica. Za nas je najvažnija činjenica da ovdje postoji djelo same Majke Božje, kojega se Božje svrhunaravno podrijetlo ne može poreći. Ono u jednoj sekundi čini više nego sva biskupska povjerenstva svijeta da potvrde da je to djelo Kraljice neba. Izvještaj dodaje: »Slika kakva se vidi još danas.« To je doista već drugo čudo što ta slika postoji već 444 godine. Ta ista slika s istim izvornim bojama, na istoj prostoj gruboj tkanini, od kakve je bio satkan Juanov plašt, potpuno nepodesnoj da je umjetnik slikar upotrijebi bilo za kakvu sliku. Takva bi se tkanina morala istrošiti redovitom upotrebom već nakon 25 godina. Pošto se biskup klečeći s dubokim počitanjem poklonio čudesnoj slici Presvete Djevice, koju je on do sada gledao, digao se i skinuo plašt s Indijanca, koji je tek sada ugledao sliku na svojem plaštu. Biskup je odnio sliku u svoj oratorij i tu ju je raširenu izvjesio. Zatim je pozvao sve dvorjanike biskupskog dvora da dođu vidjeti to izvanredno čudo. Po ondašnjem je običaju poslao dva glasnika da na javnim trgovima proglase čudo. Juan Diego se nije mogao povratiti kući te večeri. Morao se podvrgnuti biskupovoj ljubežljivosti i časti. Biskup mu je dao dobru večeru. Pripremio mu je namještenu sobu kakve on nikada ni vidio nije. Svi su mu biskupovi španjolski namještenici iskazivali veliko poštovanje, pa i oni koji su mu se prije izrugivali. Njegovo je ime bilo na svačijim ustima. Svi su ga željeli vidjeti. Ali on se želio što prije povratiti u svoje selo i u svoj priprosti stan. Ne možda zato, što bi bio zabrinut za zdravlje svojega strica, pošto mu je Presveta Djevica kazala, da je on već ozdravio. Sva ta pažnja i ta udobnost u koju su ga stavili, nisu bile njegova sredina, u kojoj je on živio. Nije bio naučen na krevet što su mu ga pripravili, njemu koji je spavao između dvije rogožine na podu. On je te noći i u biskupskom dvoru legao na pod u sobi gdje su ga smjestili. Ali te noći nije mogao ni zaspati razmišljajući o čudesnim događajima toga dana, 12. prosinca 1531., a i prethodnih dana. Ali i biskup je bio stavljen izvan svojega običnoga kruga misli i poslova. Sada je obavezan izvršiti zadaću što mu je pridošla izvanrednim ali neporecivim putem. Juan Diego je s neočekivanim uspjehom izvršio svoju

16

zadaću pouzdanika Presvete Majke pravoga Boga. Sada mora monsinjor Zumarraga izvršiti volju Presvete Djevice. Jasno je vidio da se Presvetoj Kraljici žuri, pa se i on mora požuriti, bez ikakva odlaganja. Već se sutradan 13. prosinca, ujutro biskup u društvu Juana Diega uputio na brežuljak Tepeyac, da vidi mjesto gdje se Presveta Djevica Juanu ukazivala i gdje ona želi imati svoj hram. Poslije toga je Juan Diego izrazio želju da se vrati kući da vidi svoga strica. Biskup je na to pristao. Naložio je nekima od svoje pratnje da idu s Juanom pa ako nađu da je njegov stric ozdravio neka ga dovedu zajedno s Juanom da se svi pobliže posavjetuju o gradnji hrama. Sveta Marija od Guadalupe Na putu kući mnogi su ispitivali što znači ta Juanova pratnja. Više njih se njoj i pridružilo. Kod kuće je Juan Diego pripovijedao sve što se dogodilo 12. prosinca. Sa svoje je strane stric ispripovjedio kako ga je izliječila jedna Gospođa. Njezin se opis potpuno slagao s onim kako je Juan Diego opisao Gospođu s brda Tepeyaca. Stričevo se ozdravljenje dogodilo upravo u istom času kada je Gospodarica života i zdravlja kazala Juanu da mu je stric ozdravio. Stric je još pripovijedao da mu je kazala Gospođa, koja ga je ozdravila, da hoće imati hram na Tepeyacu pod nazivom: »Svete Marije od Guadalupe«. Ni stric ni njegov nećak nisu imali pojma o tomu imenu, ali to ime nije strano Španjolcima, jer postoji svetište pod nazivom »Naša Gospa od Guadalupe« u pokrajini Estramadura, u staroj Španjolskoj. Više se puta dogodilo da je sama Presveta Djevica sebi izabrala ime pod kojim hoće biti zazivana. Tako je na primjer u ukazanju jednoj djevojčici u Rimu, u XV. vijeku, nazvala sebe: »Majka od neprestane pomoći«; u Lurdu: »Bezgrešno Začeće«; u Fatimi i Kerizinenu: »Kraljica presvete Krunice«; u Banneuxu, u Belgiji, g. 1933.: »Djevica siromaha«; u Rimu, u špilji Triju izvora (Tre Fontane) 1947.: »Djevica Objave«; u Marienfriedu 1945.: »Velika Posrednica milosti« ... U San Damianu: »Gospođa Ruža«; u Fribourgu u Švicarskoj 1966: »Kraljica svemira i svih srdaca«. Postanak španjolskog svetišta Guadalupe vezan je uz kip za koji postoji predaja da ga je načinio Sveti Luka evanđelist. Oko godine 600. papa Sv. Grgur Veliki ga je darovao Svetom Leandru, biskupu u Sevilji u Španjolskoj. Kada su navalili na Španjolsku muhamedanci Saraceni, kršćanski su borci pod Don Rodrigom stavili taj kip u ocjelni kovčeg i sakrili u špilji visokog gorja zvanog Guadalupe. Borci su pali u borbi za krst časni i slobodu zlatnu. Saraceni su ostali gospodarima toga kraja Španjolske 400 godina. Kada je Španjolska bila oslobođena od Saracena, nitko nije znao za taj kip nakon četiri stoljeća. Godine 1326.

17

kazao je mladi pastir Gil da mu je Presveta Djevica naznačila mjesto gdje valja tražiti taj kip. On je našao ocjelni kovčeg i to je javio biskupu. Biskup je naložio da se kovčeg otvori. U njemu je nađen kip s ispravom koja potvrđuje istovjetnost kipa. Kip je bio predan franjevcima. Kralj Alfons XI sagradio je svetište za taj kip u selu Guadalupe, gdje se taj kip još i sada nalazi. To je španjolsko guadalupsko svetište postalo mjestom Marijanskih hodočašća. Bilo je na glasu u doba otkrića Novoga Svijeta. Moreplovci i misionari su dolazili u to svetište Guadalupe da se mole onoj koju su onda nazivali: »Naša Gospođa Šutnje«, prije nego su se ukrcali na brodove za put u Ameriku. Kakav hram? 13. prosinca 1531. na večer se Juan Diego vratio sa svojim stricem Juanom Bernardinom u biskupski dvor u Meksiko. Biskup je s ganućem slušao strica koji mu je pripovjedio o svojemu čudesnom ozdravljenju, o ukazanju Presvete Djevice i o nazivu što ga je ona izabrala za svoje buduće svetište u Meksiku. Monsinjor Zumarraga je vidio u tomu nazivu nježnu patnju Presvete Djevice prema svojim španjolskim sunarodnjacima. Ali meksičko će svetište nadići istoimeno svetište u staromu svijetu. Dok su dva Indijanca bila u biskupskom dvoru Biskup je brižno bilježio sve što su mu oni govorili o Svetoj Mariji od Guadalupe: o njezinoj pojavi i o njezinu liku, o njezinim riječima, o točkama što ih je ona sama naglasila, o njihovu dojmu o hramu i velikom prilivu hodočasnika koji će dolaziti u to svetište da mole pomoć. Slika nebeskog podrijetla bila je izvješena u biskupovu oratoriju. Vijest se o čudesnom portretu brzo raširila i ljudi su u neprekidnim procesijama dolazili da je vide u biskupovu oratoriju. Zato je Monsinjor Zumarraga odlučio da sliku prenese u katedralu da mnoštvo može lakše k njoj dolaziti. To je učinio već 15. prosinca, na osminu Bezgrešnoga Začeća i treći dan poslije velikog čuda ruža i čudesne slike. Ali boravak slike u katedrali treba biti samo privremen, jer je Sveta Marija Guadalupska odabrala brdo Tepeyac za svoje prebivalište. Brzo se pristupilo radu. Odlučeno je da se za početak sagradi samo eremitaža, t. j. jednostavna osamljena kapelica: od 20 stopa (7 m) pročelja, 12 stopa (4 m) dužine i 20 stopa visine, razdijeljena na dva dijela. Prednji bi bio bio oratorij otvoren za puk, sa škropionicom na ulazu, a na dnu oltar s čudesnom slikom. S radovima se žurilo, da to prvo skromno svetište bude gotovo do Božića. Sve je bilo završeno na vrijeme. Bila je to velika svečanost prijenosa čudotvorne slike. Biskup je najprije posvetio katedralu Bezgrešnom Začeću u zahvalu za izvanrednu milost što je Presveta Djevica iskazala njegovoj biskupiji. Zatim je pošla svečana procesija prema Tepeyacu. Sprijeda je bila nošena čudesna slika kao zastava. Iza nje su išli bosonogi Biskup, guverner Cortez sa suprugom, suci, kler, puk, Španjolci i Indijanci. Indijanci su imali loš običaj da prigodom svojih velikih blagdana odapinju strelice. Usuprot izričite zabrane oni se nisu mogli uzdržati od toga običaja

18

prigodom prijenosa čudesne slike. Jedna je strelica zalutala i smrtno ranila jednog čovjeka iz mnoštva. Nastala je velika strka i uzbuđenje. Jedan je svećenik jedva uspio da među zgrnulim mnoštvom dođe do ranjenika. Izvadio mu je strelicu i zavio ranu. Bio je uvjeren da je ranjenom čovjeku došao posljednji čas života. Svećenik je digao oči prema slici i usred tišine glasno zavapio prema Presvetoj Djevici neka ne dopusti da se ovakva njezina svečanost pretvori u crnu žalost. Smrtno ranjeni najednom je otvorio oči, usne, pokrenuo rukama i digao se potpuno zdrav. Nastalo je neopisivo oduševljenje, puno vjere i pouzdanja u Presvetu Mariju Guadalupsku. Slika je bila smještena u eremitaži. Biskup je navijestio da će se izgraditi zgrada dostojna čudesne slike i pozvao vjernike na skupljanje priloga za gradnju. Guverner je također održao govor. Sveta Marija od Guadalupe je sada u svojoj kućici, skromnoj kao što je i ona uvijek bila skromna. Njezin je prvi čuvar bio Juan Diego. Rasprodao je svoju imovinu u Tolpetlacu i svoje je siromašno pokućstvo i alat donio u eremitažu. Obrađivao je njivu oko eremitaže. Ta je eremitaža bila podignuta na podnožju brijega na mjestu gdje se Presveta Djevica ukazala treći i četvrti put i gdje je stavila ruže u Juanov plašt. Ovamo su dolazili mnogi hodočasnici. Čuvar je izbjegavao svaku pažnju prema sebi. Ona sva pripada samo Gospođi i Vladarici, a on je bio samo njezino oruđe. Svima je preporučivao da nikada ne prođu mimo eremitaže a da je ne dođu posjetiti i moliti pred slikom. Pazio je na red i poštovanje na mjestu posvećenomu Presvetoj Mariji Guadalupskoj. Prema nebu Juan Diego je bio čuvarom Svete Marije od Guadalupe sve do svoje smrti. Umro je 9. prosinca 1548., na 17. godišnjicu svojega prvoga susreta s Presvetom Djevicom na brdu Tepeyaca. Imao je 74 godine; oplakivan je od velikog mnoštva vjernika.

Biskup se te godine osjećao iscrpljenim. Poslije godine 1531. njegov je život bio tegoban, ali i vrlo plodan. U roku od pet šest godina obratilo se na kršćanstvo oko 8 milijuna Indijanaca. Neke je dane bilo do 16.000 krštenja. Zbog toga su se morale osnovati nove župe, rasporediti kler, koji je bivao sve brojnijim. Biskup je osnovao sveučilište u gradu Meksiku, jedan zavod za Indijance iz kojega je potekao i Valeriano, prvi povjesničar Guadalupe; zatim prvu tiskaru na tom kontinentu i t. d. U proljeću g. 1548. jednom je bulom iz Rima bio imenovan nadbiskupom. TO je smatrao za sebe teškim teretom s obzirom na svoju poniznost i narušeno zdravlje. Tečajem ljeta i jeseni nadbiskupova okolina vidjela je kako se njegov život gasi. On se ugasio 12. prosinca 1548. na godišnjicu velikog čuda, nekoliko dana poslije Juanove svete smrti.

19

Charles-Eugène Roy piše: »Biskupov je život bio previše usko i previše otajstveno povezan s Indijančevim a da bi ga on mogao nadživjeti. Obojica su zajedno predstavila svijetu čudesnu sliku Svete Marije Guadalupske. Obojica se nalaze uz njezine noge, uklesani u mramoru s obje strane glavnog oltara u Bazilici u Meksiku, čašćeni od svih kao vjerni čuvari dragocjenoga poklada što im je bio povjeren 12. prosinca 1531.« Kad su oni umrli Presveta Djevica je imala na Tepeyacu još samo svoju eremitažu. Juan Diego i nadbiskup Zumarraga mogli su samo s neba promatrati razvoj svetišta u slijedeća tri stoljeća. Godine 1622. prilozima skupljenim na poziv Monsinjora Zumarrage i hodočasničkim milodarima sagrađen je od kamena lijep oratorij, srednjega opsega, na samom vrhu Tepeyaca, gdje je Juan ubrao ruže. Godine 1663. je bilo sagrađeno novo velebno prostrano svetište, bogato urešeno. Čudesna slika je bila stavljena u kristalni moćnik, sa zlatnim i srebrnim okvirom nad pozlaćenim glavnim oltarom sa svetohraništem od srebra. Zadnja je ograda bila od kamena. Bili su podignuti i tornjevi. Godine 1709. je bila sagrađena »vrlo slavna kolegijalna kraljevska bazilika Guadalupe«. Posveta je bila svečano obavljena. To je najveća crkva u Meksiku, a možda najbogatije i najraskošnije urešena u cijeloj Americi. Godina 1791., 1828. i 1888. je bazilika bila obnovljena i proširena. Godine 1895. je bila obavljena krunidba čudesne slike u prisutnosti 28 nadbiskupa i biskupa i preko 100.000 vjernika, koji su klicali: »Živjela Marija, Kraljica Meksika i Cesarica Amerike!« Godine 1945. je bila obavljena druga krunidba, još svečanija, prigodom zlatnog jubileja prve krunidbe, na završetku Marijanskog kongresa, u prisutnosti nadbiskupa, biskupa, svećenika i redovnika svih naroda Amerike, uz ogromno mnoštvo vjernika. Tom se zgodom sluga Božji veliki Pijo XII u svojoj poruci obratio Svetoj Mariji od Guadalupe riječima: »Vaše čelo danas ponovno krunimo, da uvijek bude pod Vašom moćnom zaštitom čistoća i cjelovitost svete vjere u Meksiku i u cijeloj Americi. Uvjereni smo da će Amerika i Meksiko biti sigurni od propasti dok god ćete Vi biti priznati njihovom Kraljicom i Majkom.« To je dobro rečeno: Sveta Marija od Guadalupe je Cesarica svih triju Amerika. Od jednostavnog susreta Presvete Djevice s bezazlenim Indijancem, koji je odmah potpuno odgovorio na njezin

20

poziv, potekle su velike stvari, u fizičkom redu, što se mogu vidjeti, fotografirati, opisivati. Ali bezbrojne su mnogo čudesnije, neprestane, neizrecive i neistražive milosti, duhovne i tjelesne, što ih čini sama Sveta Marija Guadalupska, što ih ona sipa na duše pojedinaca, na skupine, na društvo i na narode što se njoj utječu. Zato se ona i htjela ovdje ustoličiti. Ona je to sve i kazala u svojem susretu s Juanom prvoga dana. Presveta Djevica je kazala 9. prosinca 1531.: »Odavle ću ja sipati cijelom čovječanstvu svoju ljubav, svoje milosrđe, svoju pomoć i svoju zaštitu.« To je ona činila kroz četiri vijeka i pol. Dala je svoju preslavnu čudesnu sliku da svjedoči o njoj, o njezinoj dobroti, o njezinoj moći, o njezinoj velikodušnoj darežljivosti u bazilici Tepeyaca. Ta je bazilika danas u samom gradu Meksiku, ali ne zato što bi bila premještena u grad, nego zato što se taj ogromni grad, s više od četiri milijuna stanovnika, proširio i obuhvatio Tepeyac sa svojim veličanstvenim spomenikom. Svake godine dolaze milijuni hodočasnika u tu baziliku. Ima mnogo hodočasnika što se samo na koljenima približavaju bazilici moleći krunicu i pomičući koljena na svaku »Zdravo Marijo«. Naš Gospodin je nedavno izrazio jednoj staroj franjevačkoj redovnici u Meksiku, svojoj »glasonoši«, želju da se u toj bazilici usredotoči »Djelo naknade«, što bi ga po Njegovoj uputi vršio ženski redovnički red istoga imena, kao nacionalno Djelo naknade, dočim bi u bazilici Svetoga Petra u Rimu to Djelo naknade za cijelu Crkvu vršio poseban muški red. Potresna je povijest mnogih svetih mučenika što su bili suđeni na smrt od g. 1913. do 1940. pod Carranzom, Obregonom, Callesom i Cardenasom i umirali s poklicima: »Živio Krist Kralj! Živjela Djevica Guadalupska!« Danas Meksiko pruža prizor brze i snažne obnove. (Ovo poglavlje sastavljeno prema članku što ga je napisao Louis Even, pod naslovom: »L'Imperatrice des Ameriques. Notre Dame de Guadaloupe. Toute bonté de Mère, toute munificence de Souverraine« u kanadskom listu »Vers Demain«, od kolovoza 1970., str. 1-9 i prema knjizi Msgr CharlesEugène Roy pod naslovom: »La Vierge de Guadaloupe, Impératrice des Amériques«.) Dr. Miroslav Šantek

Banneaux Ukazanja u Beauraingu i Banneuxu zbivaju se upravo u zori nacionalsocijalizma kojeg su pokrenule sotonske sile. Ova dva mjesta u Belgiji

21

označavaju postaju u borbi Krista i Sotone. Ona svakako znače i jedno buđenje religioznosti u Belgiji. Banneaux se nalazi 20 kilometara istočno od Liègea (Liježa). U ovoj dijecezi nastao je blagdan Tijelova i djelo stalne adoracije, a prve svibanjske pobožnosti proslavljene su u sjeni bazilike Sveti Martin. Iz Liegea su putovali i prvi belgijski hodočasnici za Lurd. Početkom 1933. u ovom kraju molila se prva devetnica da bi od Neba izmolili znak da su ukazanja u Beauraingu bila istinita. Kućica obitelji Beco bila je nešto izdvojena od sela. Pred kućicom je bio vrt, a seoski put odvajao ju je od šume jela. Obitelj Beco je imala sedmoro djece a najstarije bijaše Marietta, koja je tada imala dvanaest godina. Upravo je nju izabrala Presveta Djevica. Napomenimo i to da se mala Marietta rodila na dan Blagovijesti, 25. ožujka 1921. U kućici Beco nije bilo križa na zidu. Na misu se rijetko odlazilo. Vjerski odgoj se završavao prvom pričešću. Otac obitelji, u svom siromaštvu, predao se bio suviše zemaljskim nadama i bio na strani onih sila koje su obećavale zemaljski raj, suprotno Božjim obećanjima. Dana 15. siječnja 1933., kada se zbilo prvo ukazanje, u sedam sati na večer, Marietta pogleda kroz prozor, prema šumi jela. Očekivala je dolazak Juliena, svog desetogodišnjeg brata, koji je nekamo odlutao a već je pao mrak. Iznenada, u crnoj noći, Mariette ugleda svjetlost u vrtu, i u njoj blistavu gospođu. Stajala je uspravno i promatrala djevojčicu. Lijepa gospođa bila je obučena u bijelu dugu haljinu, a oko struka imala je plavi pojas. Preko glave je imala veo. Marietta pozove majku, koja također ugleda svijetlo obličje poput žene omotane bijelom koprenom, ali ne prepozna Djevicu i ne dozvoli djevojčici da izađe iz kuće. Marietta počne spontano moliti krunicu, koju je jednom našla na putu i sačuvala. Kroz prozor je mogla vidjeti Presvetu Djevicu kako pomiče usnama kao da nešto govori, ali ništa nije mogla čuti. Od toga dana Marietta će nastaviti svoje molitve: redovno će odlaziti na misu i na vjeronauk. Kažu da je istim žarom molila po pet, šest, ili sedam krunica dnevno... U srijedu, 19. siječnja 1933., ne vodeći računa o mraku koji je bio pao na selo, Marietta izađe u mali vrt, u sedam sati na večer, kao gonjena nekom unutrašnjom silom. Na dnu staze u vrtu, na rubu seoskog puta, ona klekne i poče moliti krunicu. Iznenada raširi ruke; nad šumom ugleda Djevicu, koja joj se približavala. Prođe između dva vrha jela i zaustavi se neposredno pred djevojčicom. To je bilo ono isto mjesto na kojem je Marietta ugledala Presvetu Djevicu prošle nedjelje. Sada je lebdjela na 30 do 40 centimetara nad zemljom. a stopala su joj počivala na sivkastom oblačiću. Bijela haljina bila je duga i pokrivala joj je lijevo stopalo, a samo desno je Marietta mogla vidjeti i ono je bilo ukrašeno zlatnom ružom. Djevica je preko glave imala bijeli veo, a haljina je preko pasa bila vezana plavim pojasom. U desnoj ruci imala je bijelu krunicu.

22

Marietta Beco sa svojom braćom i majkom.

Pogledom usmjerenim prema Djevici, Marietta je molila krunicu. Promatrala je nasmješeno lice Gospođe. Učini joj se kao da i Ona moli, ali nije ništa čula. Vidjela je kako joj vizija daje znak da je prati i kako se pokreće. Marietta pođe za Njom. »Ona me zove«, reče ocu, koji je s čuđenjem gledao svoju djevojčicu. Otac se bio upravo vratio iz župskog ureda kamo je bio otišao potražiti župnika ili kapelana, pa kako nije našao ni jednog od njih on je došao na mjesto ukazanja s dva susjeda što ih je pozvao. Kao u Beauraingu ljudi su i ovdje čuli kako o smrznutu zemlju udaraju koljena male vidjelice. Ali u ekstazi Marietta nije osjećala bola. Gospođa se zaustavi pored puta, neposredno uz šumu jela. Marietta pade ničice pred nju. Ondje se nalazio uz put jarak. »Pruži ruku u vodu«, reče Djevica.

23

Ne oklijevajući djevojčica je posluša. Po prvi put na tom mjestu izbi izvor žive vode, i to usred zimskog dana, kod —12°. Marietti isklizne krunica u vodu. Nastavila je moliti, a onda ponovi riječi koje joj je uputila Presveta Djevica: »Ovaj izvor je namijenjen meni.« Rekavši to Djevica se uzdiže i nestade nad jelama. »Laku noć i do viđenja.« Tog dana župnik bješe poslom otišao u Liège (Lijež). U povratku razgovarao je s ocem Bonifacijem del Marmalom O. S. B. i s grofom od Couédica. Pričali su o događaju koji se zbio kod Becoove kuće. Župnik reče: »Samo kad bi se Beco, Mariettin otac, obratio to bi mogao zaista biti znak.« Župnik nije dugo čekao na taj znak. Kada je već bio u Banneuxu, na kraju dužeg razgovora sa svjedocima. Mariettin otac reče župniku: »Sutra bih želio da se ispovjedim i da se pričestim. Nisam se pričestio od prve pričesti!« Sutradan, na jutarnjoj misi, Beco se pričestio. Treće ukazanje zbilo se u četvrtak 19. siječnja 1933. Marietta ode u vrt da moli, u isti sat kao i prethodnog dana. Samo što je kleknula a već je širila ruke prema lijepoj Gospođi koju je ponovo ugledala. Vidjela je kako dolazi iz daljine i kako u svojoj pojavi postaje sve veća, lebdeći nad jelama. Spustila se na ono isto mjesto, kao i prilikom prethodnih ukazanja. »Tko ste vi, moja lijepa Gospođo?« To je bilo prvo pitanje male Mariette. »Ja sam Djevica siromašnih.« Lebdeći nad zemljom Djevica siromašnih dođe do izvora koji je jučer izbio iz zamrznute zemlje. Klečeći pred njom Marietta joj postavi drugo pitanje: »Lijepa Gospođo, vi ste jučer kazali da je ovaj izvor namijenjen vama. Zašto ne i meni?« Djevica siromašnih se nasmiješi i odgovori: »0vaj izvor je namijenjen svim narodima.« I poslije kraće pauze doda: »Da bi se liječili bolesni.« Marietta se zahvali a Presveta Djevica reče: »Do viđenja. Molit ću za tebe.« Tokom četvrtog ukazanja, koje se zbilo u petak 20. siječnja, Djevica siromašnih tražila je da joj se podigne mala kapela. Nije se potom pojavljivala sve do 11. veljače, a za sve to vrijeme Marietta je dolazila na mjesto ukazanja, uvijek u isti sat, bez obzira na sve nepogode, da moli svoju krunicu. Dne 11. veljače Djevica reče: »Dolazim ublažiti patnje.« Tokom šestog ukazanja, koje se zbilo 15. veljače, Marietta zatraži neki znak od Djevice: «Presveta Djevice, gospodin kapelan mi je kazao da tražim neki znak od vas.« Na taj zahtjev Gospa odgovori: »Vjerujte u mene i ja ću vjerovati u vas ... Molite mnogo.«

24

Tog trenutka Djevica siromašnih povjerila je Marietti jednu tajnu; »nešto što ne mogu nikome kazati, ni tati ni mami«, govorila je Marietta. Tokom sedmog ukazanja, 20. siječnja 1933. Djevica siromašnih se više nije smiješila. »Moje drago dijete, moli mnogo.« Tokom osmog ukazanja bila je tužna. Kazala je: »Ja sam majka Spasiteljeva, Majka Božja. Molite mnogo.« I tada je Gospa saopćila nešto Marietti, što djevojčica nikome nije objavila. Nije više bilo ukazanja u Banneuxu, ali hodočašća traju sve do današnjeg dana. Lako je bilo uspostaviti izvjesnu vezu između Banneuxa i Lurda. Djevica se pojavljuje kao u Lurdu: Bijela duga haljina, bijeli veo, plavi pojas, zlatne ruže na bosim stopalima. U Banneuxu je Marietta viđala kako Djevica dolazi iznad šumarka jela. Pokazala je točno mjesto između dva vrha jela. S busolom u ruci neki ljudi zaključiše da je to upravo smjer Lurda. Prva pojava, druge serije ukazanja, 11. veljače, dogodila se upravo na sedamdeset i petu godišnjicu prvog lurdskog ukazanja. U Belgiji je već od početka stoljeća među narodom vladalo je uvjerenje da će se sedamdeset i pet godina poslije Lurda Djevica ponovo ukazati, van Francuske, »pored granice«. Porijeklo tog proročanstva datira iz vremena kada je jedna pobožna Belgijanka više uzastopnih godina pješice hodočastila u Lurd, prosjačeći i čineći pokoru. Konačno ona saopći, kao obećanje, svoje tvrđenje o pojavi Lurdske Gospe, u uslovima koji će se u Banneuxu upravo ispuniti. Prior dominikanaca u Bruxellesu, otac Liekens, saopći: »Između 1906. i 1911. tokom mog boravka u Ostendu, ja i otac Brücker, iznenada se nađosmo, pomalo zbunjeni, nad jednim kratkim tekstom koji je bio tiskan i koji nas je obojicu zainteresirao. Pisalo je: 'Sedamdeset i pet godina poslije Lurdskih ukazanja, Presveta Djevica će se ukazati, van Francuske, u blizini jedne granice ...'« I članovi Družbe Isusove u Belgiji bili su impresionirani istom najavom. Otac Schener D. I., ispričao je u Banneuxu 1950. godine: »Jednog dana, u našoj rezidenciji isusovačkog novicijata, ja sam svojim ušima čuo jednog našeg oca koji je govorio o tome kako će se »sedamdeset i pet godina poslije Lurda pojaviti ponovo Lurdska Gospa«. To je bilo oko 1905. godine, kada sam to čuo.«

Sirakuza Madona koja plače »Da li će ljudi razumjeti misteriozni jezik tih suza?« Tako se pitao Papa Pio XII, u svojoj radio-poruci od 17. listopada 1954. U kolovozu 1953. plakala je reljefna, sadrena Madona u sirotinjskoj ulici Vrtova, broj 11, u Sirakuzi. Druga je polovina XX stoljeća. Nije teško

25

provjeriti da li se radi o masovnoj halucinaciji, o prevari, ili stvarno lije istinske ljudske suze taj gipsani reljef nad bračnim krevetom obitelji Jannuso. U skromnoj kućici stanovao je bračni par, Anđelo i Antonina Jannuso, koji su se vjenčali 21. ožujka te iste godine. Tom prilikom su dobili na poklon reljef Prečistog Srca Marijina. Marijin plavi veo pada na ramena, njen pogled je blag, lice joj je ožareno, desnu ruku drži nad Srcem ,kao da ga želi zaštititi. Reljef je kupila nevjestina rođakinja, Marija Gracija, u trgovini Floresta, ta teško priskrbljenih 3.500 lira. Poklanjajući taj reljef, Marija Gracija je znala da ni Anđelo, a ni njegov brat Josip, nemaju više vjere. Oni su svoje nade polagali u revolucionarne promjene društva. Uskoro, po vjenčanju, Antonina je bila u blagoslovljenom stanju. Često je imala velike bolove, a povremeno joj se gubio i vid. U predvečerje, 28. kolovoza, kada je lik Marijin proplakao, Antonina je opet imala grčeve. Njezina bi muža veoma uzrujalo kada bi zatekao svoju ženu kako se moli pred likom Djevice. Bio je ljut: »Što to radiš!? Što očekuješ od toga komada gipsa?!« Predloži joj da odu u kino i ona je pristala. U jedanaest sati su se vratili. Bilo joj je zlo. Bol je trajao skoro cijele noći. Ujutro zamoli Anđelo snahu da pripazi na Antoninu i ode na posao. Snaha Gracija pomagala je bolesnici i ona je mirno zaspala. Kada se, nakon dva sata. probudi, radosno ustanovi da opet vidi. Pogledala je reljef. Madona je plakala. Suze su padale iz sadrenog reljefa, a lice Gospino postalo je veoma tužno. Suze su navirale iz očiju, tekle niz lice, skupljale se u reljefnoj udubini, koju je stvarala ruka na srcu, a potom kapale na posteljinu, na naslon kreveta i na jastuk. Duboka žalost kao da je izmijenila blistavo Marijino lice. Antonina nije sanjala; nisu je oči varale. Uskoro je dotrčala i Gracija i obrisala Gospi oči. Preplašene, obje žene otrčale su u susjednu sobu, a kad su se vratile, Gospa je još uvijek plakala. Bio je 29. kolovoz 1953., zadnja subota u mjesecu Marijina Srca, a u oktavi blagdana Prečistog Srca Marijina, sedmi dan prije indikacije Marijanske godine i pojave enciklike Fulgens Corona. Djevica je plakala. Oko podne je došao Josip, Anđelov brat. Zatekao je ulice prepune svjetine. Puk se tiskao prema njegovoj kući. Netko mu priđe; upoznaše ga s događajem. Bio je ljut videći kuću punu radoznalih ljudi. Bijesno je gurao, da bi ušao u svoju kuću. Grubo je dohvatio reljef i skinuo ga sa zida. Neko ga je vrijeme bjesomučno posmatrao. Svi su strepili, što će s njim uraditi. Gospine oči bile su tužne. Iz očiju su joj tekle krupne suze i kapale po Josipovim rukama. Napokon, on šutke vrati reljef na zid. Anđelo se navečer vrati kući. Jedva se mogao progurati kroz ulicu punu naroda. Dva policajca su mu pomogla da

26

dođe do kuće. Mislio je da je Antonina mrtva, ili da je u smrtnoj opasnosti. Uzbuđen, uđe u kuću i shvati o čemu se radi. Lik Majke Božje nije više plakao. Mogao je da vidi samo tragove suza na licu, na krevetu i na posteljini. Anđelo je pomislio da je svu tu svjetinu zahvatila kolektivna histerija i da su svi ti ljudi, a prije svega Antonina, žrtve neke sveopće samoprijevare. Uz pomoć policije istjerao je ljude iz sobe, a onda se i on zagledao u Madonu. Tada je lik Djevice ponovo počeo da lije suze. Anđelo nije više sumnjao. I njegove se oči ovlažiše suzama. Anđelo, koji nije znao za Boga, koji je izgubio vjeru i u političkoj borbi vidio rješenje svoje ljudske sudbine, glasajući, na izborima, za one stranke koje su najavljivale radikalne društvene reforme, kleknuo je pred Djevičinim likom, koji plače. »Madono, zašto plačeš? Kaži, zašto plačeš?« Anđelo je, skoro vičući, postavljao to pitanje, koje će uskoro ponavljati svi tumači i povjesničari Marijanske Apokalipse. On nije mogao shvatiti »misteriozni jezik tih suza«. Zatim istrča iz kuće vičući: »Komesaru, ona plače!« Navečer, oko devet sati, policijski komesar skinuo je reljef Madone i u uzdignutim rukama, kroz svjetinu. ponio je sliku ka kolima. Rukavi policijskog komesara bili su vlažni od suza Nebeske Kraljice. U policiji ne utvrdiše ništa sumnjiva. Kažu da je gipsani Madonin lik plakao i u policijskoj ispostavi i da su i policajci, ganuti, bili poklekli pred njim. Ne našavši da se radi o prevari, reljef Madone vratiše vlasniku. Madona je plakala i u nedjelju 30. i u ponedjeljak, 31. kolovoza, kao i 1. rujna. Nije plakala neprestano, već povremeno, po nekoliko minuta ili više sati. Madona nije plakala samo u kući obitelji Jannuso, već i kad je bila izložena na vanjski zid kuće, ili nad oltarom, koji podigoše. Već drugog dana dolazili su ljudi iz cijele Sicilije. Vijest prođe brzo cijelim svijetom. Prve fotografije Madone koja plače napravi otac Vincenzo Sapio,a jedan čovjek filmskom kamerom uhvati više od tri stotine fotograma. Na filmu se jasno vidjelo kako suze naviru i teku niz lice. Antonina više nije bolovala. Josip Simone, dječak od deset godina, doveden je pred Madonu; bila mu je oduzeta ruka. Naskoro je mahao s njom, radostan; čudesno iscijeljen. Neki mladić, nijem od rođenja, najednom je, pred Madoninim likom, uzviknuo: »Živjela Marija! i nastavio glasno moliti. Dašao je u Sirakuzu, na prvu vijest, i Nunzio Vinci, iz Augusta, u dobi od 49 godina. Ruka mu se je grčila. a noga mu je bila iskrivljena. Bolovi su bili nesnosni. Nedavno je molio kirurga da mu ruku odreže. Kad je vidio Madonine suze obrisao joj je lice i zatim je taj komad pamuka stavio na bolesnu ruku, već skoro sasvim oduzetu. Brzo je bio izliječen. Liberalni list La Sicilia donosio je članke sa slijedećim naslovima: 6. rujna: »Nova čuda Majke Božje koja plače. Šest puta je svjetina uzviknula: »Čudo!«; 8. rujna: »Još dva čuda«; 9. rujna: »Po

27

Nadbiskupovom govoru jedan dječak je uzviknuo: 'Živjela Marija'! Večeras opet četiri čuda«; 10. rujna: »Nova čudesna ozdravljenja«; 11. rujna :»Večeras deset čudesnih ozdravljenja«; 12. rujna: »Večeras četiri nova ozdravljenja«. I tako dalje. Početkom rujna ozdravila je i jednogodišnja djevojčica Enza Moncado. Bolovala je od dječje paralize; ruka joj je ostala hroma. Liječnici joj nisu mogli pomoći. Jedna je žena na dlan njezine ruke postavila pamuk ovlažen Madoninim suzama. Na zagovor Majke Božje koja plače ozdravili su ljudi u Francuskoj i Španjolskoj. To su nizovi čudesa koji uvijek prate prisutnost Majke Božje. Dne 1. rujna, u 11 sati, stigla je komisija stručnjaka, sastavljena od liječnika i kemičara. Nju je poslala Nadbiskupska kurija iz Sirakuze. Vidjeli su suze na Marijinu liku. Sabrali su jedan kubični centimetar tekućine. Mikroskopska analiza pokazala je da tekućina sadrži sve sastojke ljudskih suza, od proteina pa dalje. Dne 9. rujna objavljen je izvještaj komisije, s ovim zaključkom: »Ob-

28

Slika »Gospe od Suza«, dar nadbiskupa iz Sirakuze preč. Ljudevitu Petraku, župniku u Pleternici. Ta se slika štuje u crkvi Preč. Srca Marijina u Pleternici — osobito 27.-31. VIII. svake godine. Imade i uslišanja. Kod završnih svečanosti 1974. bilo je 5.300 sv. pričesti.

lik, alkalnost i sastav utvrđuje u mislima da se, u slučaju ispitane tekućine, radi o ljudskoj lakriminalnoj sekreciji.« Na trgu Euripid, 19. rujna, donesoše reljef Madone. Preuzvišeni Msgr. Baranzini, nadbiskup Sirakuze, zadržavajući pravo konačnog suda Crkve, izjavio je: »Madona ne plače više, ali ona je plakala tokom četiri dana, kako su to potvrdili brojni svjedoci, a suze su bile, ako držimo do analize jedne grupe eksperata, ljudske suze.« Definitivni sud Crkve bio je donesen 12. prosinca 1953. Toga dana, na sastanku sicilijanskih biskupa, odobreni su izvještaji i odlučilo se podići veliko svetište u čast Gospi od suza. Zašto Djevica plače?

29

Je li taj plač, taj »tajanstveni jezik suza«, saopćavao o približavanju neumitne kazne? Već tada je i mnogim okorjelim optimistima. zaslijepljenim religijom progresa i njezinim praznovjerjem, da će se na zemlji, ljudskim zahvatima, riješiti ljudska sudbina, postalo jasno da to nikako nisu — suze radosti! Gospa nije govorila; ona je samo plakala. Mnogi su shvatili da se radi o posljednjoj opomeni. Ali, bit će još opomena, na koje će se rijetko tko i osvrtati. Kad Gospa bude ponovo progovorila, svima onima, koji brižno slušaju, postat će jasno da se radi o — velikoj kazni, koja je imanentna. A, poslije Sirakuze, ona će slično progovoriti i na mnogim drugim mjestima; na bezbroj mjesta, jasnim riječima; negdje i — krvavim suzama! I prije Sirakuze, 19. srpnja 1830., u ulici du Bac, u Parizu, Katarina Laboure je više puta vidjela tužnu Djevicu; u planinskom mjestu La Salette, 19. rujna 1846., Gospa je plakala; u Lurdu, 21. veljače 1858., Marija je uputila Bernardici, koja je klečala, poglede pune bola. U dva navrata, u Pontmainu, Djevica je izrazila svoju veliku patnju. U Pellevoisinu Djevica je češće gledala zamišljeno i brižno, u daljinu; možda u naše dane. Dne 15. rujna 1876., Djevica pokaza svoje srce okruženo trnjem, a 13. listopada iste godine ukaza se i kao Naša Gospa od Sedam Žalosti. I u Banneuxu, 2. ožujka 1933., Djevica je bila tužna.

Samo u Beauraingu ona nije plakala. U Sirakuzi — ona je samo plakala. 0. Mario Venturini, nacionalni predsjednik Apostolskog zbora, pitao se, pred suzama Naše Gospe: »Ne priprema li se, za narode, najveća kazna; ili su u opasnosti od sveopće kataklizme? Sam Bog zna, ali i Naša Majka. Ako je ona toliko plakala, mora da neka ozbiljna stvar prijeti čovječanstvu; nešto što bi ona htjela spriječiti i što će ona bez sumnje spriječiti, po svom utjecaju na Božansko Srce, ako se svijet promijeni i pokaže znakove svoga pokajanja.« Presveta Djevica Marija ne može više držati ruku svog Sina. Ona je dugo opominjala svijet, ali sotonini argumenti kao da su ljudima uvjerljiviji i on je, po svom sotonskom planu, zaveo čovječanstvo putevima propasti. Posljednje Pape upozoravale su: »Uistinu, onaj koji razmišlja, ne može se oteti strahu da su zla, koja su naviještena za konac vremena, ova izopačenost duhova, zapravo jedna vrsta njegova preludija, da tako kažemo, njegov početak; i da su 'sinovi propasti', o kojima govori Apostol, 'već na zemlji.'« (Sv Pijo X: Enc. Supremo apostolatu.) »Teško da poslije općeg potopa možemo naći duhovnu krizu tako duboku, tako sveopću, kao što je to ova, u kojoj se danas nalazimo ...«

30

»Neprijatelji svakog društvenog reda... drsko nastoje ... izvršiti đavolski plan, koji se sastoji u tome da iz ljudskog srca prognaju svaku religioznu misao i osjećaj ... Ono što se nikada nije vidjelo u povijesti: zastava sotonske vojske protiv Boga ... drsko se vije preko svih naroda. Teško čovječanstvu ako Bog, toliko pogrđen, slobodno pusti ovu razornu poplavu ... da bi kaznio svijet! To je tako žalostan prizor da u njemu možemo već vidjeti početke muka, koje će dovesti čovjeka grijeha.« (Pijo XI: Miserentissimus Redemptor). Poglavlje o suzama Majke Božje u Sirakuzi najbolje ćemo završiti riječima Pija XII, iz poruke od 17. listopada 1954.: »Hoće li ljudi razumjeti misteriozni jezik ovih suza? Ah! Gospine suze! Na Golgoti su one bile suosjećanje s Isusom i žalost zbog ljudskih grijeha. Da li ponovo plače zbog ponovljenih rana na Mističnom tijelu Isusovu? Ili zbog mnogobrojne djece, u kojima zabluda i grijeh uništiše život milosti i teško uvrijediše Božje veličanstvo? Ili su to suze zbog kasnog povratka djece?« Podaci o reljefu Taj obični reljef, koji se proizvodio industrijski, sasvim je u duhu pučke pobožnosti. Model je izradio Amilcare Santini iz Livorna, a zatim je umnožen u brojnim primjercima, u radionici tvrtke ILPA (Industrija za umjetničku plastiku, u Bagni di Lucca, u pokrajini Livorno). I model i odljevci, među kojima i ovaj reljef, izrađeni su od običnog gipsa. Umnoženi primjerci bili su od gipsa dobivena iz doline Val di Lima (Lucca). Na vijest da je reljef plakao u Sirakuzi i spomenuta tvrtka je ustanovila komisiju, u kojoj je bio i kipar, da bi ustanovili da li su izvršene neke izmjene na reljefu. Komisija je utvrdila da je on u istom stanju kao kad je izašao iz radionice.

Kerizinen U francuskoj pokrajini Bretanji nalazi se mali zaselak zvan Kerizinen, sa svega tri-četiri kućice. Kraj je vrlo siromašan, a dakako i ljudi koji ondje žive. Kuće su udaljene jedna od druge. U kućici seljaka Ivesa Ramoneta dogodilo se, oko godine 1910., nešto posebno. Kućica ovog seljaka zapravo je štala, u kojoj su bile dvije krave, ali je, ujedno, služila i kao stan tih siromašnih ljudi. Pregrađena je na dva dijela, tako da su u jednom dijelu živjele životinje, a u drugom ljudi. Taj siromašni stan imao je tri kreveta. Malo je bilo mjesta za kretanje. U jednom su krevetu bili roditelji, a drugom dječaci, a u trećem djevojčice. Tu je, dakle, živjelo deset osoba: Yves Ramonet i žena mu Marija rođena Portel, četiri dječaka i četiri djevojčice. Peta djevojčica je umrla kad joj je bilo tek nekoliko mjeseci. Ostala su djeca bila zdrava, jer ih je krijepio morski zrak, izuzev male Lujze (Marija Jeanne Luise) , koja je bila slabog zdravlja.

31

Lujza je rođena 7. listopada 1910., na dan Kraljice svete Krunice. U drugoj je godini slomila desnu nogu. U devetoj se godini pokazalo da ima malo kalcijuma u tijelu. Uvijek je stoga bila slaba i umorna. U školu je pošla tek u jedanaestoj godini. Kasnije je bila vanjski đak u jednom internatu. Svega se dvije godine školovala, a stečeno znanje bilo je oskudno i površno. Zbog siromaštva djeca su rano išla trbuhom za kruhom; samo je Lujza, zbog slabosti, ostala kod kuće. Roditelji su bili dobri kršćani, a naročito majka. Odgajala je svoju djecu strogo, a susjednu je djecu poučavala u katekizmu. Umrla je rano, već u četrdesetsedmoj godini, 14. veljače 1927. Ubrzo iza toga umre još dvoje djece od tifusa, Josip i Eufrazije. Potom se vratiše kući dvije kćeri, da zamijene umrlu majku. Brzo iza toga umro je i otac, više od žalosti nego od bolesti. Umro je 2. kolovoza 1930. Od tada je Lujza morala raditi seljačke poslove, jer je Ivan, najstariji brat, otišao u vojsku. Bio je zarobljen, a poslije oslobođenja oženi se i ostavi rodnu kuću. Ostala braća otiđoše na more. Uskoro je Lujza ostala sama u kući. Pomagali su joj susjedi. Ostala joj je jedna krava, jedan stol i krevet. Kad joj je bilo 12 godina primila je prvu svetu Pričest, a onda je redovito obavljala pobožnost prvih petaka. Kako je uistinu bila veoma pobožna, često bi iza sv. Pričesti u sebd čula Isusov glas: »Budi mi apostol ljubavi prema bližnjemu.« Dok joj je još majka bila živa, mislila je da joj je dijete pozvano u samostan. Sestre sv. Tome dvaput su je odbile, radi slabog zdravlja. Postala je njegovateljica djece i poučavala ih u katekizmu. Tako ju je Isus već pomalo pripravljao za službu apostolata među bližnjima. Posredovanjem dobrih ljudi pošla je 1936. u Lurd. Nadala se ozdravljenju. Nije ozdravila, ali nekoliko dana iza povratka osjetila je znatno poboljšanje zdravlja, tako da je mogla obavljati sve poslove bez poteškoća. Predala se potpuno Bogu. Danju je napasala svoju kravicu na livadi. Godine 1936. iznenada opazi Gospu. Gospa je bila u svijetloj kugli. Lujza se baci na koljena pred svetom prikazom. Bio je dan Sedam žalosti Bl. Dj. Marije. Od toga časa započne

32

Kapelica na mjestu ukazanja n Kerizinenu. za tu djevojku karizmatičko razdoblje života, koje je trajalo trideset godina. Taj je doživljaj ostao tajna. Čuvala je to u sebi godinu dana. Kasnije su se obnovile ove pojave. Imala je uskoro još dva viđenja. Rekla je to svom duhovniku. On joj je naložio da šuti. Dugo je šutjela, jer je i po naravi bila šutljiva, dok jednog dana tajna nije otkrivena. Ona ju je u povjerenju otkrila drugarici u školi, koja je to razglasila, tako da je o tome ubrzo saznalo cijelo selo. Naskoro su se počela na mjestu ukazanja događati ozdravljenja, jer se tu pojavio izvor čudotvorne vode. Neka teško bolesna gospođa, koja u bolnici nije mogla naći pomoći, ozdravila je na mjestu ukazanja, kad su ljudi, po savjetu Lujzinu, ondje za nju molili krunicu. Od tada bolesnici dolaze na mjesto ukazanja svake subote, naročito iz drugih, udaljenih mjesta. Dne 15. rujna 1938., ako 11 sati, na blagdan Sedam žalosti Marijinih, Lujza je sjedila na jednoj uzvisini; plela je i čuvala svoje krave. Iznenada ugleda pred sobom, nekoliko metara iznad zemlje, sjajnu kuglu. U tom blistavozlatnom svjetlu stajala je jedna gospođa. Bila je mlada — možda je imala sedamnaest godina — i bila je neizrecivo lijepa. Oči su joj bile, kao i haljine, vrlo nježne, ali dubokoplave boje. Noge joj se nisu mogle vidjeti; bile su pokrivene haljinom, koja je padala u širokim, bijelo obrubljenim naborima. Jednako bijeli rub imali su i njeni rukavi. Oko pasa je imala dvostruko bijelo uže s čvorovima. Bijeli plašt, što ga je na vratu spajala četvrtasta zlatna kopča, pokrivao joj je ramena i padao sve do ispod koljena. Kosa joj je bila pokrivena nježnom, svjetlobijelom koprenom. Stajala je nepokretno; glava joj je bila malo nagnuta ulijevo, oči upravljene prema nebu, ruku sklopljenih na prsima. Na ruci joj je visjela bijela krunica.

33

Lujza je bila na trenutak prestrašena. Gospođa joj reče: »Ne boj se. Ništa ti neću nažao učiniti.« U času ukazanja, Lujza je pala na koljena. Pošto je gospođa djevojku umirila, ponovo joj je govorila. Glas joj je bio pun neizrecive miline i ljepote. »Idućih godina ti ćeš me često vidjeti; tada ću ti reći tko sam i što hoću. Novi rat prijeti Evropi. Ja ću ga odgoditi za nekoliko mjeseci, jer ne mogu ostati gluha na tolike molitve, koje se sada u Lurdu k meni dižu i mole za mir.« Kad je to rekla, podigne se u sjajnom svjetlu, koje ju je okruživalo. Lebdjela je lagano prema gore, prema sjeveru, i iščezne daleko u nebeskoj visini. Od tada se Gospa pokazivala, kod svakog od mnogobrojnih ukazanja, na isti način, isto obučena, na istom mjestu i nestajala je kao i prvog dana. I svaki put bi Lujza pala na koljena i bila u ekstazi. Prepoznala je u gospođi Presvetu Djevicu. 24. svibnja 1939., za vrijeme devetnice, Gospa je izrazila želju da ovamo dolaze bolesnici, radi ozdravljenja. Svijetla je kugla sišla nad Lujzinu kuću, a svjedoci su bili prisutni na molitvi. 8. prosinca 1953., u 3 sata po podne, spustili su se gusti oblaci nad Kerizinenom. Mnogo je ljudi ondje molilo krunicu. Na svršetku molitve iznenada se oblaci raziđoše; ukaza se plavo nebo i svi opaziše crveno sunce koje kao da naglo padaše prema zemlji. Sunce se razdijelilo na dva dijela, od kojih se svaki počeo brzo vrtjeti oko sebe. Pri tome su se širile na sve strane šarene zrake. Te se godine — a bila je to marijanska godina — još tri puta dogodilo slično čudo sa suncem. Jednog su dana ljudi vidjeli kako pada nešto svijetlo, poput snježnih pahuljica, na zemlju. A nebo je bilo vedro. Hvatali su ih, ali su im ruke ostajale prazne. I to se više puta ponovilo. Koji put bi osjetili predivni miris od tih pahuljica. U Kerizinenu je nastao izvor vode, oko trideset metara udaljen od mjesta ukazanja, u jednoj spilji. Inače je u tom kraju vladala oskudica vode. Morali bi pješačiti po vodu čitav kilometar. Gospa je tražila da joj se ondje sagradi kapela. Sada su slijedila čudesa od čudotvorne vode. Razumije se, jedni su vjerovali u objave i u čudotvornu vodu, a drugi ne, kao i svagdje drugdje u takvim prilikama. Dvadeset je godina prošlo, a kapela nije bila sagrađena. Taj je narod vrlo siromašan, pa je kapelu bilo teško sagraditi. Nakon jednog ozdravljenja, ipak je nešto učinjeno. Ozdravljenik je dao načiniti malu staklenu prostoriju umjesto kapele. Poslije staviše lik Gospin u tu staklenu kutiju, a Gospa bi onda nad njom lebdjela pri ukazivanju. Tek 1956. godine sagrađena je mala

34

kapela i u njoj jedan oltar, da bi se mogla služiti sveta misa. Otada su se ondje redovito molile krunice. Lujza je bila preslaba da svakodnevno ide na sv. misu u obližnju župu, četiri kilometra daleko. Svakodnevno je, na mističan način, primala svetu pričest. Dolazila bi jedna ruka i pružala joj hostiju. Samo ju je nedjeljom primala od svećenika. Ostalih dana, neka bi joj ruka pružila hostiju u visini usnica i odmah se povukla. Tada bi često bila prisutna i dva anđela, koji su se klanjali Isusu u sv. Hostiji. Oni se nisu doticali zemlje. Od 1955. sve do 1961. ovakve se mistične pričesti događaju u njezinoj kući. Ukazanja je bilo svega 71. Za vrijeme ukazanja Lujza je osjećala divan miris ruža. Pred kipom posadiše krizantemu i ona je širila divan miris, sve dok je nisu hodočasnici svu raznijeli — iz pobožnosti, za uspomenu. Lujza je bila skoro nepismena. Prve su objave kratke, a ostale su iscrpnije. Osim Presvete Djevice, Lujza je vidjela i Presveto Srce Isusovo, svetog Josipa, anđele, kerubine. Bili su to događaji izvanredne ljepote. Viđale su se i druge pojave. Bilo je puno ozdravljenja i obraćenja. Sada se sve utišalo; kao što je sve zanijemilo kada je Isus prestao hodati po Judeji i Galileji. No, Isus je rekao da će se javljati malenima i prezrenima, da posrami učeni i ohole. A Kerizinen je, već sada, sveto mjesto, kamo dolaze pobožni hodočasnici. Objave i ukazanja su brojna, a mi ćemo se ovdje osvrnuti samo letimično na najvažnije i najznačajnije. Dne 1. svibnja 1944., za vrijeme ukazanja, Lujza je vidjela sliku u Gospinim rukama. Slika je imala dva prizora. S lijeve strane slike vidi se mnoštvo svijeta pod zastavom, a predvode ga svećenici, koji traže od svijeta da stanu u procesiju, ali im s druge strane prijeti jedna pojava. Vidi se đavao u uglu slike. On se pjeni; bjesni na onoga koji nosi zastavu. Na desnoj strani slike stoji Majka Božja i plače. Slika je jasna; lako ju je protumačiti. Još se opaža jedan detalj: jedna djevojka, obučena u plavo i bijelo, moli krunicu, a ispod slike stoji natpis: spas ... 7. listopada 1946. Lujza vidi sliku Gospe s krunicom od bisera i zlatnim križićem, a ispod slike piše: Budite dobri, hrabri. Ustrajte u molitvi krunice; jednog ćete dana pobijediti ... Majka Božja pita Lujzu hoće li ozdravljenje za sebe, a Lujza odgovara: »Hoću da trpim za spas grješnika.« Gospa joj reče: »Otiđi k župniku i reci mu neka počne rad sa ženama i s djecom; neka mole što više krunica. Treba srčanih duša, molitvenih duša, i župa će se obratiti. Naročito mladež, za koju treba mnogo, mnogo moliti.« Dana 7. listopada 1947. Gospa govora Lujzi o kaznama i velikim nevoljama nad Francuskom, ali i nad cijelom Evropom. Poziva na molitvu i na pokoru, da se oslabe loši utjecaji na vjeru. Preporučuje krunicu svetim ranama Isusovim.

35

Dne 27. prosinca 1947. pita Lujzu: »Zašto sumnjaš? Zašto si uznemirena? Čega se bojiš? Vjeruj u mene. Zar ti nisam rekla da će biti velikih poteškoća, koje moraš mirno čekati i dočekati. Ja sam s tobom. O Francuska, zašto ostaješ gluha na moje pozive?! Tvoje će tlo biti pokriveno mrtvima i ljudskom krvlju. Potresi će te tresti i gradovi će biti razrušeni. Ti si ipak određena da spasiš svijet, ali se nećeš spasiti bez same sebe. Bit ćeš kažnjena radi grijeha nečistoće.« Gospa je rekla Lujzi da će u svijetu biti apostazije, a ona pita: »Što je to?« — »To je grijeh, kojim se odbacuje Krista. Moli svoga duhovnog vođu, da ti to protumači. Kršćanin, koji se odreče Krista, taj je apostata. A takvih će biti mnogo. Ja sam mu dala na znanje (duhovnom vođi), neka vjeruje u moje objave i neka te pouči u svemu što je potrebno. Treba da to javite biskupima, da se i oni angažiraju, da vode narod u procesijama i s molitvama na sveto mjesto ukazanja. Ova se pobožnost mora proširiti, jer sam ja u 20 godina već treći put izabrala Francusku da moje noge stupe na njezino tlo. Teško onima koji to primaju ravnodušno. 1948. Lujzu moli teško bolesna susjeda, da je preporuči Gospi da bi ozdravila. Gospa odgovara: »Tvoja susjeda neće ozdraviti, nego će umrijeti u mjesecu moga Sina jedne subote. No reci joj to tek 10 dana prije smrti, da se njezini roditelji ne bi previše ražalostili.« Tako je i bilo. Dne 29. svibnja 1948. rekla je da dolazi novi rat. Neka Francuska računa na svog susjeda sa istoka. Armija je već spremna; mnogi će izgubiti život, ali ja ću vas sačuvati. Nemoj smetnuti s uma da je Francuska određena za preporod svijeta. Iz nje će izići veliki monarh. Poslat ću jednoga kralja, koji će kršćanstvo braniti i obraniti. Nakon ovoga slijedećeg rata opet će biti rat strašni, najstrašniji, no nakon toga će moje sluge i vjernici, koji ostanu na životu, uživati takav mir, kakva nije bilo na svijetu nikada. Crkva će biti tako slavna, kao još nikada u povijesti, Isus će biti Kralj i ja ću vladati uza svoga Sina na zemlji. Ovaj bi rat mogao biti uklonjen ili smanjen, kada bi se ljudi mnogo molili i kada bi se obratili Bogu. Na ovom tlu bi nastao novi Lurd. kad bi se ispunile moje želje. 6. kolovoza 1949. — Govori Gospa: »Stojim između Boga i vas, da odgodim Božju pravdu i kaznu. No ipak se čovječanstvo neće smiriti. Čovječanstvo neće promijeniti svoj život. Zato će doći stroga Božja kazna na čovječanstvo. Doći će mnoga trpljenja; stoga ja dolazim, da ljude povučem Kristu i da očuvam ljudski rod od propasti, koja može doći iza prestrašnog rata. Francuska je određena da pomiri svijet s Bogom. Određena je da poveže potrgane veze između Boga i ljudi. No, sudbina je svakog naroda u vlastitim rukama. Ako Francuska posluša moje riječi i savjete, bit će očuvana ..., osvijetljena divnim svjetlom. Ja dolazim na svijet kao dobra majka. Vi ste moja djeca i ja vas sve volim i učinit ću sve da vas spasim. Svijet može osigurati mir, no za taj mir mora se boriti ne oružjem, nego molitvama, žrtvama i pokorom. Treba da molite krunicu. Ona je kao vijenac mirisnih ruža, kojima kitite moju glavu. To je, koliko sam puta već rekla, najmoćnije oružje na svijetu. Po molitvi će Bog skratiti kazne ili ih posve ukloniti. Ja sam kao kapetan broda. Vidim iz

36

daljine sve valove koji prijete čovječanstvu, vidim sve opasne struje koje bi mogle potopiti brod Crkve i vjere. Ja zato često dolazim, da spasim, što se da spasiti. Svoju zemlju predajte u ruke Božje. Bit će to onda svijet mira i ljubavi. 1. listopada 1955. rekla je: »Bog može još dugo čekati, a što će biti ako padnete u pandže sotone? Svijet lebdi nad ponorom. Već sam ga mnogo puta spasila po molitvi krunice. Sada je u svijetu teža situacija nego što je ikad bila. Razna ubojita oružja mogla bi načiniti kraj svijetu. Zato pozivam vjernike na molitvu krunice, ali sve pozivam. S krunicom u ruci vi ste najmoćniji protivnici neprijatelja vjere. Svijet će biti spašen unatoč silama sotone i njegovih slugu. Pobjeda je na mojoj strani. Potom se Lujzi ukazao i Isus. I Isus i Marija pokazali su svoja presveta Srca, koja probada jedan mač. Iz srca su prodirale sjajne zrake sve do zemlje. Narod je dolazio na ovo mjesto u velikom broju, a Gospi je to bilo drago. Ali je sa žaljenjem rekla da mnoge sluge Kristove to uzimaju neozbiljno. »Neka nam radije pomognu spašavati duše, nego da se drže po strani i kritiziraju. Dok oni kritiziraju, mnoge duše upadaju u đavolske mreže i u pakao. Moli svećenike da nam pomognu. Preko ruku svećenika teče milost. Oni čiste duše i privode ih Presvetom Trojstvu. Tajna je velika; da ove dvije ljubavi: moga Sina i moja po Duhu Svetom spašavaju duše, a u tom poslu treba nam pomoć svećenika. Bez Majke nema ni Spasitelja, nema ni spasenja, nema ni spasenja, nema ni Crkve. Svećenici to dobro znaju i neka me ne ometaju. Oni imaju veliku moć po sv. misi. Bez sv. mise ne može opstati ni sv. Crkva. Danas moderna Crkva govori: Bog i molitva bili su dobri prije, a sada su se vremena promijenila i mi s vremenom. Danas teže samo za novcem i za zabavama. No Bog se ne mijenja. Ni Sudac se ne mijenja. Isusu je drago da se Njegova Crkva neprestano i žarko moli. Ona od toga i živi. Isus se tuži na nehaj i mlakost duhovnog života u Crkvi među kršćanima. »Prolazite pokraj zdenca i žedni ste; žedne su vam duše duhovne jakosti i snage za podnašanje životnih poteškoća, tereta i križeva; prolazite, a ne bi se napajali i okoristili snagom života, jakosti i svetosti.« Gospa je jednom počela govoriti, ali ne na bretonskom, nego na nekom drugom jeziku. Pitali su je zašto govori tim jezikom. Ona je odgovorila: »Došla sam da i drugi čuju, da se okoriste sa mnom; to govorim njima što i vama. Postoji jedan jezik, koji vrijedi za cijeli svijet, a to je jezik ljubavi. Ali, toga nema. Ljubite sve. Činite dobro svima. Bog je za sve. Svi smo jedno tijelo u Isusu.« 1. lipnja 1956. Gospa govori: «Čovječanstvo tone sve dublje u zlo i u nerede. Ono stoji na rubu propasti. Prijeti mu velika katastrofa. Svakog časa može srdžba Božja provaliti na svijet. Zahvalite meni, što još nije. I zahvalite dušama koje mole.«

37

Zatim govori Naš Gospodin Isus: »Ako budem kaznio svijet, kaznom koju zaslužuje, to će biti brzo izvedeno. Jednim udarcem smrvit ću svijet. No, tu stoji moja Majka. Njezine suze i molbe čine ravnotežu i svijet još nije kažnjen.« Gospa reče: »Sjedinite se svi sa mnom u molitvama i pokorama, da mojim suzama i vašim molitvama spriječimo ono najgore, uništenje svijeta. Istina, zlo raste, ali je Srce moga Sina milosrdno i ono traži pokoru, da bi se grijesi svijeta oprostili i da bi svijet dalje živio.« Isus: »Da ... da, potražite Srce moje prežalosne Majke; ono je most koji vodi k meni. Moje će Srce trijumfirati, ali sa Srcem moje Majke. I svijet će biti spašen po ovim dvama Srcima.« Vidjelica moli: »Narod traži čudo, pa da vjeruje!« Presveta Djevica: »Ja sam ovdje i na drugim mjestima. Ja mogu činiti čudesa, ali u tome mi morate pomoći. Molite s pouzdanjem. Molitva je jedina sila, pred kojom se i Bog sagiba.« Vidjelica: »Narod pita, kada ćeš opet doći?« Majka Božja: »Znam vašu vjeru i draga mi je, ali pred znakovima i čudesima se svako ljudsko biće povlači, pa i ja. Znakovi su i čudesa Božja milost. Bivaju, kad On hoće.« 14. listopada 1956. Presveta Djevica: »Ti, dijete moje, trpiš. Znam za tu bol. Ali gledaj na mene. I moje Srce krvari. Ugledaj se na mene. Ljubi i tješi me sa svojim narodom. Ujedini se u trpljenju s mojim Sinom i sa mnom, i moli se za svećenike. Kada bi oni znali boli moga Srca, oni bi sve prihvatili, što ja tražim. No, meni preostaje samo plakati.« 31. listopada 1956. Lujza reče Gospi da svi od nje očekuju čudo. Presveta Djevica odgovori: »Da, ja to mogu učiniti. Sin mi dozvoljava, ali čekajte. Na svijetu nema mira. Bog može brzo s njim učiniti obračun i kazniti ga. Koliko će dugo još moje opomene biti uzaludne? U prvo vrijeme bit će strah na svijetu. Onda tama, a zatim čudo moje prisutnosti među vama. Tada će spasiti i Francusku i svijet. Bit će to novi svijet. Dat ću veliki znak. Iza toga znaka poslat ću branitelja Crkve. Doći će veliki monarh, branitelj slobode i desna ruka kršćanskih vladara. Da li hoćete veće čudo?« 12. siječnja 1957. Presveta Djevica reče: »Svijet je u tami. U magli grijeha bezbrojni su grijesi svijeta. Rasrđeni će Bog poslati kazne. Strašne kazne. Bit će plač i jauk. To je radi svih zabluda. No, te su kazne i za obnovu svijeta i života.« Dok je to Gospa govorila, držala je u rukama kartu svijeta. Svijet se nije vidio od guste magle i oblaka. Iznenada se zasvijetli vatrena kugla, s lijeva i s desna, i karta se zapali. Potom se pokazala izbrazdana zemlja s velikim

38

provalijama i pustoši od eksplozije. Ondje, na tim površinama, uopće nije bilo života. Sve je uništeno. Zatim dođe gusta tama, koja je pokrila sliku. Zemlja je utonula u tamu. No naglo se razdanilo. Bio je svijetli dan. Ali je bilo užasno gledati opustošenu zemlju. »Moja je ljubav prema grješnicima velika. Sve činim da bi ih spasila. Ljudi toga ne prihvaćaju; protive se Nebu. Tko razumije moje opomene i suze?! Znakovi na suncu i u prirodi najavljuju strašne događaje svijetu. Blizu su velika trpljenja. Blizu su, ali se ljudi ne vraćaju k Bogu. Mnoge su duše prihvatile da budu duše žrtve za spasenje drugih duša. Tim će se spasiti mnogo duša i mnogo svijeta. Potom će svijet biti obnovljen, a Crkva će trijumfirati. Vladat će Srce mog Isusa i moje. Ovo ne kažem samo tebi, nego i svim svojim odabranim dušama; neka opominju svijet na molitvu, na pokoru i na sud Božji.« 16. veljače 1957., Presveta Djevica: »Na svijetu će biti velika previranja, jer je svijet ostavio Boga. No vi gledajte ispod oblaka, kao dugu, Boga, koji će doći u slavi i trijumfu. Crkva će biti slavna kao nikada prije. Moji apostoli moraju mi pomagati zajedno s anđelima i svecima; u tome će biti pobjeda. Ostanite jaki u vjeri. Radite na obraćanju grješnika. Zadnje sredstvo za obraćenje grješnika jest kazna, koje se Bog prihvaća, samo da ljude prizove k svijesti, vjeri i milosnom životu. A, ako ljudi unatoč mojih opomena i prijetnja ostanu u zlu, onda će kazne biti tako strašne, kakve nisu bile nikada u povijesti svijeta. Bog će biti kao vinogradar. Suhe će loze odrezati i očistiti sve, što ne valja, i spaliti, a dobri će ostati i produljiti život na zemlji, ali kao u jednom lijepom nebeskom milosnom stanju života. Zle će Bog u tren oka kazniti munjama i spaliti vatrom. Ipak će molitve pravednika mnogima pomoći da se pokaju i spase. Krv pravednika i mučenika donijet će pobjedu i trijumf Crkvi. Ali ja ću još dugo i dugo upozoravati ljude da izmijene način života, samo da bi se duše mogle spasiti.« Majka Božja pita vidjelicu da li je saopćila Crkvi da se štuju dva Srca. Vidjelica odgovara da je obavijestila, ali od Crkve nema odgovora. Gospa žalosno doda: »A ipak će samo i jedan pogled na ta Srca obraćati mnoge.« 24. svibnja 1958. Presveta Djevica: »Rat nosi sa sobom opasnost, ne samo da se uništi jedan ili drugi narod, nego bi mogao upropastiti i cijeli svijet. Cijeli svijet treba Bogu preporučiti. Ako Bog i kazni svijet, On to čini da ga spasi za vječnost. Jedini je način, da se izbjegnu ratovi, krvoprolića i kazne: štovanje oba Srca. Duh Sveti je izvor snage. Tjelesni užici sprječavaju da Duh Sveti uđe u ljudska srca. A Duh Sveti je uzeo mene, da preko mene dijeli i sipa svoje milosti Duha Svetoga. Ovo je vrijeme Duha Svetoga, ali i moje vrijeme. To će sada Duh Sveti činiti po vatri ljubavi, koja će paliti sve nečisto u nutrini savjesti. Tim će svijet biti očišćen od zla. No svijet kao da ne sluša ni moj glas, ni moje suze, ni vapaje. stoga će ga Bog kazniti najstrožim kaznama. Nikada se, u povijesti svijeta, nije ponašalo prema Bogu kao sada. Ovo je najgore vrijeme. Stoga Bog zove na strogu pokoru. Zar nije čovjek stvoren da Boga slavi? Stoga Duh Sveti lebdi nad svakom dušom i djeluje u tajnosti, samo da se ta duša ne izgubi za vječnost.«

39

Isus: »Objavi ljudima da će moje Kraljevstvo biti uspostavljeno usprkos paklenih moći. Vladat ću sa svojom presvetom Majkom.« 28. travnja 1958. Presveta Djevica: »Znam da se vaše trpljenje produljuje. Dani prolaze. Bojite se budućnosti. No strahu nema mjesta.« Isus: »Jadni ljudi hoće da istraže svemir i šalju onamo instrumente, ali ja sam pokazao, i opet ću pokazati, da sam Bog svega stvorenog, i sunca, i svemira.« Gospa: »Ljudi se ohole na svoju pamet i time izazivaju Božju srdžbu. A gdje je poniznost? Predstoji užasna revolucija. Budućnost je tamna. Vaše bi molitve mogle smiriti vrijeme, koje je uzburkano. Francuska je dužna dati više hvale Bogu, nego druge nacije, jer sam njezino tlo već treći put izabrala da na njega stanem.« Presveto Srce Isusovo: »Kad je svijet odbacio Boga, onda je mene Bog poslao na svijet, da ga Bogu privedem. Svijet je i mene odbacio, a ja sam onda poslao svoju presvetu Majku. Ona je poslana s velikom zadaćom na svijet. Da bude veza između mene i ljudi. Vi ne možete doći do spasenja bez moje Majke. Svoju milost dajem sada preko nje. Kroz nju teku sve milosti. Čovječanstvo se bez nje ne može vratiti Bogu. Vrijeme je sada osobito ozbiljno. Stojite pred strahovitim povijesnim događajima. Borba je između svjetla i tame. Ako se ljudi ogluše na Božje milosrđe, onda će otkazati i Božja ljubav; u ovom slučaju glasnica Božje pravde i mira. Vatrena kiša spalit će nemilosrdno, ali pravedno, sve što nije Božje. Poslije toga će biti jedno stado i jedan pastir. Bit će to doba kao vrijeme prvih Duhova. Kraljevat će ljubav, mir, pravda, istina i milost.« 28. svibnja 1960. Presveta Djevica: »Užasno je i pomisliti na ono što bi moglo doći na svijet, ako ne budete živjeli po volji Božjoj. Rat, potresi, uništenje svijeta, neviđena i nečuvena katastrofa. Molite za oproštenje i pripravite se. Spasit ćete se, jer vas Bog jako voli. On može jednim potezom ruke uništiti sve zlo. To ovisi o vama samima.« 1. listopada 1960. Presveta Djevica: »Pozivam sve ljude dobre volje, na molitve i na žrtve, da se spasi čovječanstvo, koje je sotona zaslijepio; da ne padate sve dublje u grijehe i da ne navaljujete na sebe teške kazne. Stoljećima je vladalo svjetlo, a sada stoljećima vlada tama. Ljudi zloupotrebljavaju znanje, koje ih odvodi od Boga, umjesto da ih privodi Bogu. Nastale su sekte, pobune; lažu protiv Boga i tako strovaljuju duše u pakao. Molite krunicu, da se svijet oslobodi od zabluda.« 18. veljače 1961. Presveta Djevica: »U Crkvi je u svim vremenima bilo proroka. Bilo ih je u Starom Zavjetu, ima ih u Novom Zavjetu. Njima se mora vjerovati. Proroštva su uvijek milost. Bog je po prorocima navještavao velike i strašne događaje, da ljude na njih pripravi. Navijestio je spaljivanje Sodome i Gomore, zarobljenje naroda u babilonskom sužanjstvu, razorenje Jeruzalema, te rasulo izraelskog naroda. U ovo posljednje vrijeme prije

40

konca svijeta, opet proroci imaju tu zadaću, da obavijeste svijet o sudu Božjem. Naročito, bi biskupi i svećenici morali bdjeti nad tim proročanstvima; ispitivati, provjeravati... čuvati, braniti i voditi narod na ta sveta mjesta ukazanja i širiti objave, te pokorom pripravljati na odsudne časove čovječanstva. No ipak, prije ili kasnije bezbožni će svijet biti kažnjen, jer ljudi danas vjeruju samo u ovaj svijet, a ne u nadnaravni. Da li je svijet postao bolji uslijed velikih opomena? Nipošto. O strašne li stvari! Tri četvrtine ljudi živi u grijesima. No Bog nije umoran i čeka na obraćenje.« Presveto Srce Isusovo: »Zovem se Ljubav. Pun sam smilovanja. Dajem objave, no one se odbacuju. Neizmjerno strašno trpim. Čekam.« 25. travnja 1961. Presveta Djevica: »Žao mi je što sam uzaludno govorila tako dugo. I to sam govorila suznih očiju. Moje su objave kao apokalipsa Ivanova. Poklapaju se s njegovim izjavama. Širite moje obavijesti, budite apostoli ljubavi prema bližnjemu. Bog se ne javlja svijetu da utaži njihovu radoznalost, nego da upozori svijet na opasnosti, koje mu prijete. Sve ove poruke treba prostudirati. One su svjetlo za budućnost. Već je 200 godina zlo na svijetu, a sada ono prijeti čovječanstvu više nego ikada. Bog se služi sa mnom da obavijesti svijet o tome što ga čeka radi grijeha. Služi se sa mnom da obavijesti o ratu, o strahovitom oružju uništavanja, o razaranju i o uništenju, ali i o Božjim djelovanjima na svijet. Pakao hoće razoriti svijet, a služi se ljudima... Neka nitko ne sumnja u to da će svijet imati svoj mir i da će nestati previranja i da će opet doći sreća na svijet! Pomozite mi svojim molitvama. Molitvenom borbom pobijedit ćemo zlo na svijetu. A to će biti događaj svih vremena.« Isus: — »Moje je Srce ranjeno, ali sam sama milosrdna ljubav! Želim spas svijeta po Srcu svoje presvete Majke. Ona dolazi kao spasiteljica. Bog je imao stotinu mogućnosti da dođe na svijet, ali je htio da dođe iz krila presvete Majke, da vam bude uzor i da vam iskaže dobročinstva. Moja je Majka kao zlatni most između mene i čovječanstva. Posrednica nade. Put mome Srcu punom ljubavi. Želim da ovdje bude mjesto hodočašća. Ako me ljubite, ne dopustite da se i dalje vrijeđa Bog.« 7. listopada 1961. — Presveta Djevica: »Ne dolazim na zemlju da činim čudesa, nego da obraćam i donesem spas mnogima. Sadašnje je vrijeme ozbiljno, tužno. Ljudi se ne prihvaćaju nikakvih sredstava spasenja. Ne mole se. Postoji u svijetu borba, o kojoj ništa ne znaju. To je borba duha. Tu je borbu nametnuo sotona. On je protiv svega što je kršćansko. On razara pravu slobodu djece Božje. On uništava čistoću srca i ostale kreposti. Prijeti zarobljavanjem duha slobode i znanja. Ja sam Kraljica krunice, pobjednica u toj borbi za opstanak kršćanskih kreposti. Povratit ću se da smirim i sredim svijet. Slušajte moje poruke, slijedite ih i po njima živite. Imajte pouzdanje u mene. Ne,... ja vas ne zaboravljam, ali mene su mnogi zaboravili. Zaboravili su i Boga. To tišti moje srce. Svijet je u plamenu zla. Svijet je u opasnoj igri. Vlada oholost. Svi teže samo za novcem i užicima. Zašto tolika mržnja? Zaboravljate na druge. Letargija. Kršćani, budite budni. Budite apostoli. Naoružajte se molitvama.«

41

U nekoliko poruka Isus govori o presvetoj Euharistiji. Naglašava da je ustanovio ovaj sakramenat kao znak svoje neizmjerne ljubavi i da po njemu daje svoju snagu i hrabrost. Ona vodi k svetosti. A mnogi su ograničili primanje sv. pričesti samo na nekoliko puta godišnje. Svijet želi čudesa. A ovdje je čudo nad čudesima. Ovdje se daje milost u izobilju. »Dođite k meni, tražim duše. Ovdje je bogatstvo.« Isus želi da mi postanemo živi ciboriji, iz kojih će se osjetiti miomiris svih kreposti i lijek kao balzam i duši i tijelu. »Ja sam u posvećenom kruhu radi vas.« Onda Isus govori pred Lujzom o svećenicima u ukazanju od 24. lipnja 1962. Isus: »O kako želim da mi svećenici budu čisti. Neka budu serafini čistoće. Na oltaru je svećenik drugi Ja. Ja hoću da budu sveti i da posvećuju. Želim također da mi budu Simoni Cirenci, da ublažuju boli mojeg Srca, da me tješe. Želim da sa mnom lijepo postupaju na oltaru. Ja ih držim na Srcu kao nekoć Ivana. Neka budu čuvari moje zarobljene ljubavi i njezini stražari. Njihove su ruke kao prečisto krilo moje Majke, u kojem je vječna Riječ postala tijelom. Iza pričesti ostanite u tihom razmišljanju i razumjet ćete moje želje.« Zatim dalje, u slijedećoj objavi, kaže: »Mnogi vole obavljati moj križni put, a zaboravljaju moja trpljenja u dušama grješnika. Dnevno proživljavam svoju muku kroz ljubav i mržnju. Ljubav je na oltaru, u kojoj svojom krvlju perem duše, a mržnja obnavlja moje muke i trpljenje kao na križu prvi put. Svećenici, priređujte mi pravi stan u srcu ljudi.« 27. lipnja 1962. tuži se na ljudsku nezahvalnost: »Gaze nogama moj križ, moju prisutnost u sv. hostiji. Ima mnogo Heroda. Mržnja neprijatelja raste, a ja ipak ostajem nepromjenljivi Bog ljubavi i milosrđa. Gotovo svi moji prijatelji bježe pred križem. Prava ljubav ne bježi od žrtava. Sada mi treba čupati trnje iz glave, okrunjene trnjem grijeha. Budite mi anđeli utjehe na zemlji.« 30. lipnja 1962. Isus: »Sada je vijek mržnje. Umjesto da vam Isus bude zaštita i da vam njegova krv pere grijehe, zaboravljate na krv u ratovima, zaboravljate da i ondje teče moja krv. Ja Krist pokazao sam vam da čovjek mora živjeti u Bogu, kao što sam ja na zemlji uvijek bio sa svojim Ocem. Grješnici nemaju Boga pred očima; u njihovim je srcima sve nečisto. Samo je u Bogu čovjek miran. Ostani, drago dijete, u mojoj ljubavi. Za ljude bih se mogao još nekoliko puta roditi i svoju krv proliti, jer ih toliko ljubim. Svećenici su mi prijatelji; ljubi ih. Oni, koji su protiv mene, neka dolaze mome tabernakulu; ondje se srca čiste. Ne težite za zemaljskim dobrima. Oh, koliko bi se po svijetu razlila moja ljubav, kao ocean, kada bi ljudi ljubili duhovne vrednote više od zemaljskih. Dajem se kao hrana, da vas nahranim ljubavlju i da se možete sa mnom sjediniti.« Lujza govori Isusu: »Isuse, ljubim te i želim zadovoljiti za sve uvrede, koje se tebi nanose. Tko će mi vjerovati?« Isus: »Smiri se. Prepusti sve to meni. Ja izabirem slabe, da postidim jake. Izabirem neuke, da postidim učene. Ja ostavljam slobodu i crkvenim dostojanstvenicima. Neka se slobodno odluče za ovo djelo, što se događa. Ja hoću da me u slobodi ljube. Ja sam na

42

zemlji govorio svima, i onima koji ne vjeruju, i onima koji neće biti moji, a ne samo onima koji mi se otvaraju i koji me ljube. Blaženi ipak oni koji me slušaju. Piši, pa neka i zli čuju, da ih ljubim. Budi stoga dobra svima. Gledaj Boga u svim ljudima. Govori o mojoj ljubavi i dobroti. Govori da rado zaboravljam uvrede grješnika. Moje su patnje lakše kada i moje izabrane duše trpe sa mnom. To su moji udovi. Takvi udovi olakšavaju patnje svojoj glavi, meni. 1963. Isus: — »Mislite na moju Majku. Ona sada njeguje moje mistično tijelo kao nekada zemaljsko. Izvlači trnje iz moje okrunjene glave. Ona je stalno moja bolničarka. Ona je kao neustrašiva lavica. Ljubi me i u ovom sadašnjem strašnom izgledu. Na meni je sav grijeh svijeta. Bez moje Majke ne bi bilo Crkve. Ona hrani Crkvu već 2000 godina. I sada je snaga moje Crkve u njezinim rukama. Bez nje bi bili siromasi. A predivna je. U njoj nema ni sjenke grijeha. Presveta je.« 25. veljače 1964. Presveta Djevica kaže: »Ja pokazujem put prema Bogu, u ovoj tamnoj noći današnjih otpada, nevjere, grijeha. Pokazujem na svijetlo; na Krista. Ljubite ga, ljubite ga. Budite pravi kršćani, bez straha. Sa biskupima u jednoj divnoj atmosferi obiteljske duhovne zajednice, pod vodstvom Sv. Oca. Bog nije tvorac trpljenja i smrti. To je došlo po ljudskom grijehu. Bog je život. Grijeh je smrt. No trpljenjem se ipak dolazi do života; pravoga, vječnoga. A Krist je pokazao da vam je potrebno trpljenje da bi stigli do slave i života. U Kristu je najljepši uzor trpljenja. Ono vodi uvijek vječnoj slavi. Zar bi ga on preuzeo da nije tako? Na križnom putu ipak niste sami; s vama je Isus, i ja sam s vama. Kod trpljenja morate misliti na slavu uskrsnuća.« 5. lipnja 1964. Presveta Djevica: — «Ljubite moga Isusa, jer je to već na zemlji sreća Neba.« Za vrijeme euharistijskog kongresa u Bombaju rekla je: »Budite sjedinjeni s euharistijskim Isusom. On je živ u svijetu. On je uredio da živi stalno na zemlji po svećeničkim rukama, da ga cijelom svijetu daju, da ga svijet časti. Isus je postao euharistijski Isus da se može svima dati kao hrana preko svoje zaručnice Crkve. Daje sebe sakrivena u kruhu, iz kojega izlazi snaga, koja sve posvećuje, koji to žele. Njegovo pogaženo biće u presvetoj Euharistiji trpi radi toga što ga razne vjerske sekte gaze, i ne poštuju ga, i vrijeđaju ga, i odbijaju ga.« 1965. Presveta Djevica: — »Gledam vaše potrebe i trpim radi vas. Vjerujte u moju ljubav prema vama. Htjela bih da sav svijet upozna tu neograničenu ljubav mog Sina, da se sve čovječanstvo može s Njim sjediniti. Molite se na tu nakanu. Molite krunicu. Krunica je kroz stoljeća donosila pobjede. I sada će. Divna su njezina otajstva. Ona je molitva protiv svakog zla. Ona pripravlja veličanstveni triumf ljubavi i milosti moga Sina, triumf ljubavi i mira na zemlji, u Crkvi, novoj Crkvi i u novom naraštaju, u kojemu će vladati samo dobro, pravda, ljubav, milost kao slika budućeg božanskog života u Nebu.«

43

Garabandal U vrijeme kada su se zbivali događaji u Garabandalu, ime ovog španjolskog planinskog sela pročulo se širom katoličkog svijeta. Kod nas je o tim ukazanjima pisao isusovac Mijo Škvorc, danas pomoćni biskup u Zagrebu. Događaji su imali svoj dramatičan nastavak, a drama Garabandala mogla se naslutiti već i u samom duhu vremena u kojemu živimo; kao da se nisu sukobljavala samo trijezna rasuđivanja i zanosi ekstatičnih duša, već i krajnji skepticizam i vjera u nadnaravno. U svijetu u kojemu živimo, jedno je raslo do neviđenih razmjera, a drugo je polako gasnulo. Kao da je imitiranje apostola Tome danas sveopća pojava: svi žele staviti svoje prste u žive rane. Biskupija u Santanderu izrekla je svoj stav i izrazila sumnju u nadnaravnost ekstaza četiri djevojčice iz Garabandala i dodala je u tekstu, koji je u tisku objavljen 7. rujna 1961. godine, »da svoj definitivni sud podvrgavaju događajima koji se ubuduće mogu desiti.« Umirivali su se ljudi, koji su mogli biti uznemireni porukama i pojavama u Garabandalu. Od svećenika i redovnika zahtijevalo se da se uzdrže od svakog posjećivanja Garabandala. U biskupskom dokumentu, objavljenu 27. listopada iste godine, tražilo se da svećenici izbjegnu, koliko je u njihovoj moći, svako organiziranje posjeta i hodočašća. Rečeno je i to da dosje Garabandala ostaje otvoren. Francisco-Sanchez Ventura y Pascal, profesor ekonomije i prava u Školi za industrijske stručnjake u Saragosi, napisao je o Garabandalu opsežno djelo, pod naslovom Las apariciones no son un mito, »Ukazanja nisu mit«. Djelo je prevedeno na mnoge jezike. Podvrgavajući se sudu Crkve, on je svoju knjigu priključio tom »otvorenom dosjeu«! Pa ipak, on se možda s pravom žali da do sada »nije napisana ozbiljna studija«. Danas je sve više katolika koji prejudiciraju, ili pogrešno shvaćaju držanje Crkve. Oni se unaprijed ponašaju kao da će Garabandal biti osuđen, a ne kao da će biti priznat. Ili kao da je već osuđen. Osobito veliko mjesto zauzele su pojave u Garabandalu u knjizi Ernsta Kratzera, »Mi proživljavamo posljednje trenutke pred katastrofom!« Ali, osim rijetkih skupina, pisaca i savjesti, veliko je more ravnodušnosti. Ako nam Nebo pokazuje vizije pakla, da bi nas upozorilo na naša zastranjenja, i ako nam, preko karizmatičkih duša, daje poruke o predstojećim kaznama, mi smo dužni ispitati autentičnost tih pojava s najvećom revnošću, ali nismo dužni, pod svaku cijenu, širiti mir koji bi značio uljuljkivanje u san. Toliko puta nam se poručuje: »Probudite se!« Nadamo se, da će se ljudi složiti da su sabranost i spokojstvo potrebni i u teškim časovima iskušenja, i tada osobito, ali to postizavati uvjeravajući ljude da pakao, đavo i zlo, ne postoje i da kazne neće doći, vrlo blago rečeno: nerazborito je. A upravo živimo u vrijeme velikih snova i đavolskih opsjena. Jedan dio teologije falsificirao je učenja Crkve, i došao je do čiste ludosti u težnji da budu razboritiji od Crkve; oni hoće da ljudima pruže lažni mir učeći da đavo i pakao ne postoje, da su ukazanja mitovi, i da Bl Dj. Marija ne može djeci pokazivati pakao i vizije strašne kazne, već i zbog toga, što to »nije pedagoški«. Gospa je upozoravala na približavanje kazne

44

i u onim priznatim ukazanjima, a sestra Lucija kaže da je »viđenje pakla« bio jedan od presudnih utjecaja u posvećenju Franje i Jacinte.

Končita u ekstazi.

Kada su četiri djevojčice iz Garabandala pošle planinskom stazom prema mjestu »Pinije«, tako nazvanu po borovima koji su tu rasli, one nisu mogle ni slutiti da se nalaze na putu osobite milosti i da će, idući tom stazom, ući u svijet nadnaravnog. Ta kamenita staza koja se uspinjala prema borovima, bila je, u stanovitome smislu, put njihove vlastite Golgote; tu će osjetiti težinu križa na svojim slabim ramenima. I kao da se velika drama ponavlja u malom, razmjerno njihovim moćima, one nailaze na jabuku čiji plodovi ih mame. Kao da se toga 18. lipnja 1961. ponavljala najveća drama svijeta: u jednom zabačenom španjolskom selu — poput prvih ljudi, one su posegle za zabranjenim voćem, osjetile težinu grijeha, doživjele veliko kajanje i susrele anđela...

45

Tako je to počelo; u njihovu malom životu splelo se ljudsko, đavolsko i nebesko. Znajući za svu bijedu bilo koje poredbe mogli bismo se samo podsjetiti, da je, prema viđenjima Ane Katarine Emmerich (kao i prema nekim tradicijama) Križ na Golgoti postavljen upravo na onome mjestu gdje je bio grob Adamov; Golgota znači lubanja; Krist se na Maslinskoj Gori krvavo znojio upravo na mjestu gdje su se nekada Adam i Eva kajali teško zbog velikog grijeha; i ovim djevojčicama sve se tu zbilo: u blizini je rasla jabuka i rasli su borovi. Kao Eva, one su zagrizle jabuke i susrele Onu, koju je anđeo pozdravio sa Ave. Kako su događaji tekli Četiri djevojčice su se zvale: Končita (Conchita), Mari-Loli (Mary-Loli), Jacinta i Mari-Kruz (Mary-Cruz). Tri su se prezivale Gonzales, mada nisu bile rođakinje, četvrta se prezivala Mazon. Popodne te nedjelje, 18. lipnja 1961. Končita predloži Mari-Kruz da skoknu i naberu jabuka s drveta koje je pripadalo učitelju. Pođoše stazom koja je vodila prema pinijama. Ali, pratile su ih Mari-Loli, Jacinta i još jedna djevojčica; one ih iznenadiše u njihovoj maloj dječjoj krađi. Mari-Kruz htjede da pobjegne preko livade, ali se vrati kada vidje da su je prepoznale. Učitelj je gledao kroz prozor i kazao svojoj ženi: »Pogledaj u naš vrt, izgleda da na jabukama ima još pčela.« I ostale djevojčice sudjelovale su u toj igri. Baš su se dobro zabavljale. Tada začuše strašan udar groma. Bilo je osam i po sati navečer. One osjetiše prvo kajanje.

— Nije dobro ovo što smo učinile. — Naš anđeo čuvar bit će tužan, reče druga. — Đavo će biti zadovoljan, reče treća. Končita dođe na ideju: »Da bismo utješile dobrog anđela, bacimo kamenje na zloga!« Sa staze skupiše kamenje i počeše ga bacati »na lijevu stranu, gdje su nam kazali da je đavao«. Potom se počeše igrati neke igre s kamenčićima, i nešto kasnije Končita vidje kako se iznenada pojavljuje »jedna prelijepa osoba, puna svjetlosti, koja nije smetala očima« (tako Končita piše u svom Dnevniku). Ostale djevojčice, misleći da Končita gubi svijest, počeše da vrište. Končita je sklopila ruke; pokazujući prstom ona reče: »Ondje, ondje...« Mari-Loli ustade da zatraži pomoć, ali onda sve tri pogledaše prema mjestu kamo im je Končita pokazivala i uzviknuše: »Anđeo!« Kada anđeo iščeznu, djevojčice potrčaše prema crkvi. Na putu susretoše malu Pili Gonzales, koja ih upita: — Što ste tako blijede!? Kako izgledate preplašene! Odakle dolazite? — Krale smo jabuke.

46

— Pa zašto izgledate tako? — Vidjele smo anđela. Na putu susretoše i druge djevojčice, koje su ih pitale: — Zašto plačete? — Jer smo vidjele anđela! Vijest se proširi kroz selo i uskoro dođe učiteljica: — Zaista, vi ste vidjele anđela? — Da, gospođo, odgovoriše one. One opisahu anđela: bio je u dugoj plavoj haljini, bez nabora; imao je ružičasta krila, velika; lice mu je bilo malo, ni dugo ni okruglo, oči su mu bile crne, a ruke fine; nokti su mu bili odrezani. Nisu mu vidjele noge ni stopala; mogao je imati devet godina, ali je izgledao snažno. — Zbog ove milosti, reče učiteljica, izmolit ćemo pred Presvetim Sakramentom tri Očenaša i tri Zdravomarije. U selu se samo o tome pričalo. — Što će anđeo u Garabandalu — pitali su se seljaci.. — One su sigurno imale halucinacije, govorilo se. Neki su odmah posumnjali, kako to uvijek biva; drugi su povjerovali. Sutradan dođe župnik iz Cosija, don Valentin, koji ispita djevojčice: »Dobro, ako ga ove večeri opet vidite, pitajte ga tko je i što želi.« Župnik je bio kod svake djevojčice posebno; na njega je snažan dojam ostavila činjenica što su se izjave djevojčica slagale u svim detaljima. »Čekat ćemo nekoliko dana, da vidimo da li će se to lijepo lice ponovo ukazati, i da vidimo, da li će vam što kazati, a onda ću otići u Santander da izvijestim gospodina biskupa«. Djevojčice se i 19. lipnja nađoše na mjestu koje su zvali svojim »djelićem neba«. Na istom mjestu gdje im se, dan prije, ukazao anđeo one počeše moliti krunicu. Neki dječaci su se rugali i na njih bacali kamenčiće; to su bili prvi napadi. Nebo se naoblači. Te večeri ne vidješe anđela; a, dok su se vraćale u selo, pratilo ih je ruganje. U deset sati i četvrt, dok su djevojčice bile svaka u svojoj kući i molile, one su čule isti glas koji im je kazao: »Ne budite uznemirene, opet ćete me vidjeti.« 47

Taj unutrašnji glas čest je fenomen u povijesti mistike. Kada su iščezla viđenja u kapeli Čudotvorne medaljice ostao je još jedan način da se održi dijalog između Gospe i vidjelice; Presveta Djevica je kazala Katarini Labourne: »Ti me više nećeš vidjeti, ali ćeš u molitvi čuti moj glas.« Često ga je čula i sestra Lucija, vidjelica iz Fatime. Ti glasovi su se po prvi put čuli te večeri u Garabandalu, ali oni će se kasnije još više javljati. Ovoj grupi fenomena svakako pripadaju i oni »pozivi«, unutrašnji pozivi bez riječi, na koje bi se istovremeno odazivale djevojčice iz Garabandala i odlazile na mjesto gdje će se zbiti ukazanje. Uvečer 20. lipnja, one su na onom mjestu izmolile krunicu; s njima dođoše i prve pobožne duše. Anđeo se ni te večeri ne ukaza, ali vidješe neobičnu svjetlost. »Ustadosmo da siđemo u selo«, kaže Končita, »i tada vidjesmo blistavu svjetlost, koja nam zapriječi put.« Skoro zaslijepljene svjetlošću, one uzdrhtaše i uhvati ih panika. »Ispustismo krikove užasa...«, piše Končita u svom dnevniku. Svjetlost se brzo ugasi i djevojčice se uputiše crkvi. Anđeo, čija se silueta jedva mogla nazreti, pripremao je djevojčice za buduća nebeska viđenja. Ljudi u Garabandalu sve su više vjerovali u čudesne posjete, a djevojčice su se osjećale više na nebu nego na zemlji. I anđeo ponovo dođe Sutradan, djevojčice dođoše na isto mjesto, praćene odraslima; grupa seljaka molila je krunicu; jedna bi djevojčica predmolila a ostale su odgovarale s ostalim odraslim osobama. Kada je krunica bila završena, i kada se još nije ništa ukazalo, djevojčice doživješe prve podsmijehe. Nastaviše da mole usprkos podsmjehu pojedinaca. Djevojčice iznenada problijediše i ukočiše se, a njihov izraz posta blag i kao da je odražavao neku čudnu svjetlost. Sve su gledale nekuda u istom pravcu. Glave su im bile snažno zabačene unazad; njihove oči nisu treptale. Jedna od djevojčica postavi pitanje onako kako ih je župnik uputio: — Tko ste vi i zašto dolazite ... ? Prisutni zanijemiše. Jedna žena, po imenu Klementina, uzviknu: — Istina je, istina. Male vide anđela ... Svi su bili zahvaćeni atmosferom natprirodnog. Anđeo ništa ne odgovori. Strah ovlada onima koji su se rugali. Župnik odloži svoj posjet biskupu dok ne sazna što će se zbiti sutra; odmah poslije krunice djevojčice padoše u ekstazu. Tokom ekstaze one su bile potpuno neosjetljive na bolove; nisu osjećale ubode niti vatru. U polju vizija, koje je bilo nad prirodom i ovim svijetom, one su mogle vidjeti jedna drugu, ali ako bi ekstaza neke djevojčice prestala prije ostalih ona bi izlazila iz vidnog polja onih ostalih djevojčica, kao da je silazila sa svijetle pozornice. Kada bi padale na koljena, čuli su se strašni udarci o kamen, jer njihova tijela u ekstazi postajahu teška. Jedan

48

očevidac priča kako je Mari-Loli udarila tjemenom o betonsko stepenište; svi se prisutni zgroziše od tog udarca ali djevojčica ne pokaza nikakvu bol; kad je poslije ekstaze došla k sebi, ona se ničega nije sjećala. Tokom njihovih brojnih ekstaza mnogi se uvjeriše u tu njihovu neosjetljivost na bolove. Jednom je televizija snimala pojave u Garabandalu; reflektori su iz neposredne blizine osvjetljavali lica malih vizionarki, ali njihove oči nisu treptale; kada presta ekstaza one tek tada naglo pokriše oči rukama. Župnik je 22. lipnja bio uvjeren u istinitost ekstaza tih djevojčica. Novi događaji Dana 23. lipnja u Garabandalu je bilo dosta ljudi koji dođoše iz okoline. Anđeo dođe u devet sati manje četvrt uvečer. Narod je bio zadivljen. Poslije ekstaze, primivši poruke, djevojčice u pratnji oružnika Guardie civil i naroda, odoše do crkve, gdje ih je župnik, Don Valentin ispitivao jednu po jednu. Poslije ispitivanja on izađe pred crkvu i reče okupljenom narodu: — Ispitivao sam ih pojedinačno i potom zajedno. Njihove su izjave posve jednake. Sigurno je da ove male vide neke stvari, koje nisu od ovoga svijeta. To može svakako biti Božja stvar ... Končita u dnevniku piše: »Narod je bio zadovoljan što je sve ovo od Boga.« U subotu, 24. lipnja dođe još više naroda iz okolnih mjesta. Čim djevojčice stigoše do mjesta ukazanja pokaza im se anđeo: bio je usred blistave svjetlosti. Nije govorio, ali je pod njim bio tekst; djevojčice su zapamtile da je pisalo, u prvom redu, »Hay...« (treba), a u drugom redu su bile neke rimske cifre. U pismu koje je 22. ožujka 1965. Končita pisala Williamu A. Nolanu, Amerikancu iz Illinoisa, ona objašnjava taj tekst i precizira: »On (anđeo) nije govorio prvi put, kada se je ukazao i nije nam ništa kazao sve do 1. srpnja. Nekoliko dana prije 1. srpnja, on je pod nogama imao tekst i mi nismo dobro shvatile što on treba da znači; razabrale smo ove riječi: u prvoj liniji, 'Hay ...', a u posljednjoj, 'XVIII-MCMLXI'. Eto što smo razumjele.« Kasnije će se ustanoviti da je to aluzija na poruku od 18. listopada 1961. I ovog puta Don Valentin je ispitivao djevojčice; one mu rekoše da nisu zapamtile cijeli tekst jer nisu obraćale na njega veliku pažnju. U nedjelju, 25. lipnja, među svjetinom je bilo i pet svećenika, koji nisu vjerovali u ukazanja. Bilo je i više liječnika. I jedni i drugi bili su u neposrednoj blizini djevojčica. Treba kazati da su se djevojčice osobito radovale prisustvu svećenika; one su žarko željele da oni vjeruju u istinitost tih pojava. I toga dana one su bile u ekstazi i imale viđenja anđela. U ponedjeljak nije bilo njegove pojave, ali se pojavi u utorak i u srijedu. Iz tih, kao i iz prijašnjih ukazanja, moglo se uočiti, da je njima, tokom viđenja nadnaravnih pojava

49

vrijeme brže odmicalo; one nisu bile svjesne proteklog vremena. Činilo im se da je sve trajalo samo koji trenutak, mada su ekstaze često bile duge.

U subotu, 1. srpnja bilo je još više liječnika, svećenika, a i radoznalog ili pobožnog naroda, iz svih društvenih slojeva. Vizije su trajale dva sata, ali je za djevojčice to izgledalo kao dvije minute. Anđeo im je po prvi put govorio; kazao je da će sutradan doći Presveta Djevica. Kao i u Fatimi anđeo je djecu pripravljao za njezin dolazak. U svom dnevniku Končita opisuje tok razgovora. Ona navodi da je anđeo kazao, da će se Djevica ukazati kao Karmelska Gospa. Djevojčicama je govorio i o nekim zbivanjima koja su pratila njegovo prvo ukazanje. Kao i u Fatimi, to je bio arkanđeo Mihael. Djevojčice su ga pitale i za značenje teksta koji su vidjele; on odgovori da će im to Presveta Djevica objasniti. Narod je radoznalo očekivao sutrašnji dan. Naša karmelska Gospa U nedjelju, 2. srpnja, sv. misa bila je svečano celebrirana. U tri sata poslije podne molila se krunica u crkvi. Svjetina je bila ispunila San Sebastian de Garabandal; ljudi su se tiskali 'kroz uličice. Svi su htjeli da vide male vidjelice. Bilo je jedanaest svećenika i više liječnika. Nisu još bili došli do onoga mjesta na stazi, sada nazvanog »cuadro«, jer je bilo ograđeno, kada djevojčice ugledaše Presvetu Djevicu koja im je dolazila u susret. Uz nju su bila dva anđela, jednako obučena. U jednome prepoznaše sv. Mihaela; drugi im je bio nepoznat. Prema Končiti, oni su nalikovali jedan na drugog »'kao blizanci«. S desne strane Djevice bilo je

50

veliko oko, u jednom plamenom okviru u kojemu se izdvajao trokut i tekst napisan slovima nekog nepoznatog pisma, po svoj prilici istočnjačkog. »Možda je to bilo Božje oko...«, piše Končita u Dnevniku. I mnogi drugi shvatiše tu sliku kao simbol ideje Boga. S najvećom prirodnošću djevojčice su govorile s pojavom, čak i o običnim stvarima iz seljačkog života. »Ona se smiješila svemu onome što smo pričali«, priča nam Končita. S djevojčicama je molila krunicu; u početku ih je nastojala naučiti da dobro mole, a kasnije je s njima ponavljala samo Slava Ocu. Poruke su bile dane posredstvom riječi, ali i simboličkim predodžbama. Tako, na pr.: »Evo, kalež je prepun«, rečenica koja se često čula u Marijanskoj Apokalipsi, konkretizirala se pred malim vizionarkama u viziju velike čaše iz koje 'kaplje krv i suze. Sačuvane su magnetofonske trake na kojima je zabilježeno moljenje krunice i pitanja djevojčica. Ako se usporedi moljenje krunice u normalnom stanju ovih djevojčica s moljenjem u ekstazi, lako se može shvatiti da je pred njima netko tko im je veliki uzor. Djevojčice su ovako opisale Gospu: »Ona je nosila bijelu haljinu i plavi ogrtač; imala je krunu od zlatnih zvijezda. Ruke su joj bile duge, u desnoj ruci držala je škapular kestenjaste boje. Kosa joj je bila duga, tamno kestenjasta i valovita, s razdjeljkom na sredini. Stas joj je vitak, nos fini i dug, usne prelijepe. Pojava je mogla imati sedamnaest godina ...« Sve četiri djevojčice osobito su spominjale njezin glas koji se ne može oponašati, s čarobnim i melodioznim kadencama. »Ni jedna žena ne nalikuje na Presvetu Djevicu, ni po glasu ni po bilo čemu«, piše Končita. Ponekad je Djevica držala Dijete Isusa u naručju. Više puta je davala Dijete u naručje djevojčicama: one kažu da su osjećale težinu, ali, kao da ipak nisu bile u dodiru s malim tijelom. Pojave su uvijek bile okrenute licem prema djeci; povremeno je vjetar pokretao Djevičinu kosu. Djevica se predstavi kao Karmelska Gospa. Djeca nisu znala da se u nekim starijim pojavama Karmelske Gospe ona pojavljuje u bijeloj haljini i plavom ogrtaču. Poslije ekstaza sve ih je posebno ispitivao Don Francisko de Odriozola, svećenik santanderske dijaceze, koji saopći narodu ono što je čuo od vizionarki. Sutradan, u ponedjeljak 3. lipnja, nastaviše se ukazanja. Najprije su djevojčice bile u školi, gdje im je učiteljica, gospođica Serafima Gomez, brišući suze u očima i grleći ih, kazala da su one od Boga izabrane za jednu izvanrednu čast. Poslije školskih satova okupljeni su ih ljudi požurivali da odu na mjesto zvano »cuadro«, da mole krunicu. Tad po prvi put saznaše ljudi da one, pred svako ukazanje, imaju neke »pozive«. Naizmjenično su bila tri takva poziva; ti pozivi nisu bili riječima iskazani, nisu bili ni osjetilni, bili su poput neke 51

unutrašnje radosti koja je sve više rasla. Najprije bi osjetile neku blagu radost, zatim još jaču, a kod trećeg poziva postajale su razdragane i potpuno zahvaćene nekom neshvatljivom radošču: to je bio trenutak ukazanja. Kada je čuo za ove pozive, župnik odluči da odijeli djevojčice. To odobriše i ostali ljudi. Razdvojiše ih, ali se već tog istog dana utvrdi da su one u isti čas dobile poziv i, sa različitih strana, dođoše istovremeno na mjesto zvano »cuadro«. U tom trenutku im se ukaza Djevica s Djetetom Isusom, oboje bjehu nasmiješeni. Djevojčice su u ekstazi otpočele svoj neposredni dijalog; odmah su pitale zašto nije došao arhanđeo Mihael i drugi anđeo. Roditelji djece, kao i ostali prisutni, počeše davati razne predmete da bi ih Gospa poljubila i ona to učini; u početku, nemajući kod sebe pobožnih predmeta, nudili su kamenčiće i Djevica nije odbijala da ih poljubi, jer će ih ona čuvati kao najdraže relikvije; kasnije davahu sličice, krunice, medaljice i druge pobožne predmete. Neki čovjek dade staru kutiju za lijekove. Svi pomisliše da u tome ima nečeg bogohulnog i da će Gospa odbiti da to poljubi. Međutim, ona poljubi kutiju i reče da je za vrijeme španjolskog građanskog rata ta kutija služila za prenošenje posvećenih hostija bolesnicima. Sličan slučaj se jednom desio i sa zlatnom pudrijerom. Djevojčice, poslije ekstaze, rekoše da je Djevica kazala da je i u toj pudrijeri nošena posvećena hostija bolesnicima. Vlasnici se začudiše, jer za to nitko osim njih nije znao. Končita je jednom kazala da će Isus učiniti čuda s tim predmetima poljubljenim za vrijeme ekstaza. Ta čudesa će učiniti prije i poslije Velikog Čuda, a »osobe koje ih budu nosile s vjerom, imat će čistilište već na ovom svijetu.« Govori se o brojnim čudesnim izlječenjima, zahvaljujući tim predmetima i na zaziv Karmelske Gospe. Sa svih strana se govori o obraćenjima i drugim čudesima, kao što se govori i o neobičnim »svojstvima« tih predmeta, oko kojih se katkada osjeća divni miris, neshvatljivo izmiješan miris ruža i miris tamjana. U ekstazama lica djevojčica bijahu divna. Kada bi Gospa odlazila, one bi osjećale veliku bol rastanka. Tako je bilo i tog ponedjeljka.

Dana 4. lipnja, bilo je u Garabandalu još više naroda. Navečer se molila krunica u crkvi, i na završetku molitve djevojčice dobiše drugi poziv. One potrčaše čudesnom lakoćom prema onom njihovom »dijelu neba na zemlji«. Narod potrča za njima; zadihani i oznojeni trčanjem uz brdo, ljudi se začudiše kad vidješe da su djevojčice stigle bez ikakva napora, jer njihovo disanje bijaše normalno i nije bilo traga znoja na njihovu licu; »to je bilo kao da nas je Presveta Djevica prenijela«, kaže Končita u Dnevniku. Prvo, što im je Gospa rekla, bilo je:

52

— Znate li značenje teksta koji je bio ispisan pod anđelom? — Ne znamo, odgovoriše djevojčice. Tada je ona kazala: — To je poruka, koju ću vam kazati i ponoviti pred narodom 18. listopada. Ta poruka je glasila: TREBA DA ČINITE VELIKE ŽRTVE! TREBA DA ČINITE VELIKE POKORE, DA ČESTO POSJEĆUJETE PRESVETI SAKRAMENAT PRETHODNO, TREBA DA BUDETE DOBRI AKO TOGA NE BUDETE ČINILI, DOĆI ĆE KAZNA! EVO, KALEŽ JE PREPUN, AKO SE NE IZMIJENITE, DOĆI ĆE VELIKA KAZNA. Tada Končita, kako ona svjedoči u Dnevniku, nije toga shvatila. U drugoj polovini srpnja zabilježene su prve ekstatičke kretnje, kao i ekstatički padovi. Tokom ekstaza su tijela bila veoma teška. Jednom je neki liječnik podigao Končitu, ali mu je djevojčica, postajući sve teža ispala iz ruku, s visine od jednog metra, i ostala na koljenima ukočena. Sanchez Ventura piše da je bilo skoro nemoguće svladati ukočenost njihovih udova. Samo su jedna drugu mogle s najvećom lakoćom podići, kao da nemaju nikakve težine, a one su to radile kada je trebalo Gospi pružiti da poljubi neki predmet. Končitu šalju u Santander Postojala su mišljenja da Končita vrši utjecaj na druge djevojčice, pa liječnici i neki svećenici odlučiše da je pošalju u Santander. Bili su uvjereni da će prestati te pojave koje su oni smatrali kao sasvim naravne, ili pataloške, ali malo tko od njih kao nadnaravne. S dječjom naivnošću Končita piše u Dnevniku: »Istog dana upitah Djevicu da li me pušta da idem u Santander i ona nije kazala da ne idem.« Dana 27. srpnja Končita je na trgu pred jednom crkvom u Santanderu pala u ekstazu pred mnoštvom, koje se tu bilo okupilo, baš u onom datom času kada su njezine drugarice imale viđenje i s Gospom razgovarale na mjestu kod pinija u Garabandalu. Djevojčicama koje su ostale na selu, Gospa je za vrijeme tog ukazanja kazala da je i Končita u Santanderu vidi, jer su male bile tužne zbog Končitinog odlaska. Poslije ekstaze Končitu uguraše u jednu kancelariju, gdje ju je ispitivao svećenik Francisko de Odrizola i liječnik dr Pinjal, koji joj reče:

53

— Što je to s tobom? Ti si luda, te varaš toliki svijet. Još joj reče: — Pogledaj u moj nos; sad ću te hipnotizirati ... Končita je bila dovedena k svećeniku pozitivistički nastrojenom, predstavniku službene nauke, koja često poprima karakter karikature religije. Končita je prasnula u smijeh kada joj je Dr Pinjal kazao da ga gleda u nos. Poslije toga je odvedoše doktoru Morales, kao i mnogim drugima. Oni utvrdiše da je Končita zdrava, a da su ta ukazanja samo san. Što je san a što je stvarnost: dok Gospa ponavlja da se probudimo iz sna i otresemo lažnih đavolskih predstava, dotle nas drugi uvjeravaju da je cijeli nadnaravni svijet samo jedan san i nastoje »očistiti ljudsku svijest od mitova«. I Končitina mama povjerova u nalaze liječnika, a djevojčici prepisaše terapiju: da ostane u Santanderu i da se zabavlja, da ode na plažu i u društvo mladih. Mistici, poput Arškog župnika, vidješe gomile đavola oko plesnih sala; i u Garabandalu djevojčice jednom dobiše kratku poruku: «Presveta Djevica danas neće doći, jer u selu postoji grupa koja pleše.« Od Amsterdama do New Yorka mnoge su crkve pretvorene u plesne sale; u kapeli na monparnaskom kolodvoru »služba Božja« pretvorena je u igru, u režiji jednog čudovišnog svećenika; postoji čitava tendencija »liturgijske obnove« u smislu da se žrtva pretvori u banket i zabavu homo ludensa, tj današnjeg »čovjeka koji se zabavlja«; o tome kako se crkve pretvaraju u plesne hramove govorila je Presveta Djevica i u jednoj poruci Alojziji Lex, u Eisenbergu; o plažama je govorila u San Damianu i u Baysideu. Končitu odvedoše do plaže i na zabave; trebalo ju je izliječiti; tako su mislili oni koji nisu više u stanju donijeti prave lijekove bolesnom čovječanstvu. »I kako sam odlazila svakog dana na plažu, Presveta mi se nije ukazivala«, piše Končita u Dnevniku. Čitava civilizacija već je na pragu da postane potpuno poganska; to je bio i program tajnih društava koja su predano radila na dekristijanizaciji svijeta; putem modernizma oni nastoje taj sotonski duh unijeti i u Crkvu; plesovi u crkvama, bit muzika itd, samo su dio jedne sotonske strategije, na koju nas ukazanja upozoravaju, kada već nismo sami budni i čvrsti u vjeri. Kada smo spomenuli plaže i nastojanje da Končitu »zabave« u Santanderu, spomenimo još jednom jabuku, koju su djevojčice srele na svojoj stazi, s koje su ubrale primamljive plodove i — tako se »lijepo zabavljale« dok nisu osjetile — kajanje. U modernoj poganskoj simbolici plod jabuke je postao pomodni znak. Sistematski se propagira taj znak; na majicama se slika velika jabuka koja je nagrižena; poznati ansambl »Bitlsi«, koji su pjevali i

54

pjesme sotonskog sadržaja, otvaraju butik »Jabuku«, a fotografima moderne pornografije omiljena je tema žena i jabuka; tokom ove, 1974., pojavili su se skoro istovremeno, veliki magazini Stern i Espresso s varijantama nove Eve, s jabukom, a iste te godine u Belgiji je izašla na glasanje nova partija žena koje teže za »emancipacijom« čiji je izborni plakat predstavljao veliki plod jabuke, na kojoj je bio bijeli odgrizak u obliku kontura granica Belgije. Ta jabuka je simbolizirala pogansko, svjesno, sotonsko protivljenje Božjim zabranama. Poslije izvjesnog vremena, liječnici su zaključili da je Končita izliječena. Ona se mogla vratiti na selo, gdje joj je srce bilo ostalo, među borovima. Možda je i kazala da ne vidi više Gospu, možda je i zanijekala. Zar i sveti Petar nije zanijekao? Onog dana kada se je našla u svojoj kući, u Garabandalu, ostale djevojčice bile su u ekstazi, i, baš u tom trenutku, Gospa im je kazala da je Končita stigla kući. Nova ukazanja I u kolovozu nastaviše se ukazanja. 1. kolovoza imale su djevojčice tri viđenja. Tokom jednog, djevojčice su molile: »Sveta Marijo, Majko Božja i — 'naša majko'...« Marija im je kazala da je to lijepo, ali da taj oblik ne treba upotrebljavati, jer ga Crkva nije uvela. Svuda se, naime, strogo drži utvrđenih oblika pobožnosti. U jednom pismu, koje je Končita pisala o. Albi, iz Barcelone, 10. studenog 1965. ona kaže: »Ništa nam ne koristi vjerovati u realnost ukazanja, ako ne izvršavamo zahtjeve poruka; bolje rečeno, ako ne izvršavamo učenje Crkve.« Dana 3. kolovoza imale su ekstatičke padove. »Različiti su stavovi djevojčica u ekstazi, ali su uvijek dostojanstveni i pristojni«, pisao je otac Royo Marin, u svom djelu Teologija kršćanskog savršenstva. 3. kolovoza tri su djevojčice pale na stepenice oltara u crkvi; toga dana je Končita stigla iz Santandera i Djevica im je to kazala. Dana 4. kolovoza zabilježeni su prvi ekstatički marševi; tokom ekstaza, djevojčice su hodale, ili trčale, nevjerojatnom snagom; iako su im glave bile zabačene unazad, i hodale neravnim kamenitim stazama, one se nikada nisu spoticale; tokom tih ekstatičkih marševa bilo ih je nemoguće zadržati. Kažu da su jedva dodirivale zemlju, kao da su imale »krila na petama«. Nisu pokazivale ni najmanji zamor, što ne bi mogli postići ni najbolji sportaši. Često idu zajedno, ponekad se razdvoje, prateći svoje vlastite vizije, a onda se opet skupe na nekom mjestu, i nastave zajednički hod. Otac Royo Martin, u spomenutom djelu, piše: »Poneki sveci, tokom svojih ekstaza, razgovaraju s objektom svojih vizija koji gledaju i kreću se u ekstatičkom hodu. U tom pogledu poznati su slučajevi sv. Katarine Sijenske i sv. Magdalene de Pazzi.«

55

Dana 5. kolovoza, djevojčice su u ekstazama nevjerovatnom brzinom silazile od pinija ka selu. Končita je molila oproštenje za svoje odlaske na plažu u Santanderu. Ponekad su djevojčice, u ekstazi, na koljenima silazile od borova do sela. Kako je otac Luis Maria Andreu, isusovac, ušao u vječni život Kada je umro Luis Maria Andreu, na putu iz Garabandala, nekoliko ljudi, koji su prisustvovali njegovoj smrti, kazali su spontano: »Umro je od radosti.« Braća Luis i Ramon Andreu, oba iz Družbe Isusove, došli su u Garabandal koncem srpnja, dok je Končita bila još u Santanderu. Kao i većina, nisu vjerovali u ukazanja. Ramon priča da je prvi put došao na nagovaranje nekih prijatelja. Kada je vidio djevojčice u ekstazi, kazao je u sebi: »Ako je sve to istinito, neka jedna izađe iz ekstaze, a druge neka ostanu.« I upravo što je to pomislio, Mary-Loli dođe k sebi, pogleda ga i nasmiješi se. — Ti više ne vidiš Djevicu, upita je on. — Ne, gospodine. — Zašto? — Zato što je otišla. — Pogledaj u Jacintu, ona je još u ekstazi, reče joj otac Ramon. Po prvi put joj se dogodilo da je vidjela neku od djevojčica u ekstazi; obično su istovremeno ulazile u ekstazu, i zajedno prestajale da imaju viđenje. MaryLoli opet, u taj čas, ugleda Gospu; ona uđe u »polje vizija«, i Jacinta je upita, kada je ponovo ugleda: »Loli,zašto si bila otišla?« I, kao da je dobila obavještenje od Gospe, poslije kraće pauze Loli odgovori: »Ah, to je zbog toga, dakle, da bi on vjerovao!« 8. kolovoza bio je nezaboravni dan u Garabandalu. Braća Andreu došla su zajedno. Župnik predade ocu Luisu ključeve od crkve, jer je toga dana morao da otputuje u Torrelavega. S najvećom pobožnošću Luis Andreu je služio svoju posljednju sv. misu; mnogi su bili ganuti. Neki su kazali da su vidjeli suze na njegovu licu. U podne djevojčice, po prvi put toga dana, uđoše u ekstazu. U devet sati i trideset i pet minuta, istog tog dana, djevojčice su, pred glavnim oltarom, imale svoju drugu ekstazu. U ekstazi izađoše iz crkve i pođoše prema mjestima gdje su prije imale viđenja. Neshvatljivom brzinom išle su k borovima. — Da ovo je pravo mjesto gdje treba podići kapelu. Kleknuše, zapjevaše himnu svetom Mtihaelu, poljubiše nešto u zraku. Otac Luis bio je blijed; on

56

uzviknu četiri puta, jasnim glasom: »Čudo, čudo ...!« Kazali smo da su djevojčice u ekstazama vidjele samo jedna drugu kao i nebeske osobe; nije se dešavao nikakav izuzetak. Ali, te večeri, otac Luis Maria uđe u »polje vizija« malih vidjelica iz Garabandala. »Mi smo ga dobro vidjele, iako tokom ekstaza ne vidimo nikog, osim Presvete Djevice«, piše Končita u Dnevniku. Naše zemaljsko vrijeme, naša temporalnost i relativnost, ne važe za vječnost i apsolutnost Neba; otac Luis Maria vidio je Presvetu Djevicu, ali mu je ona pokazala i buduće Veliko Čudo, koje će tek biti navješteno u Garabandalu. Presveta Djevica je učila djevojčice da pravilno mole Credo, Salve i druge molitve. Djevojčice su, poslije ekstaze, detaljno opisale oca Luisa Mariju u trenutku kada je ugledao Gospu: klečao je, čelo mu je bilo orošeno znojem. Djevojčice su imale dojam kao da mu Gospa kaže: »Za kratko vrijeme, ti ćeš biti pored mene.« U ekstatičkom trku djevojčice su odlazile prema selu. Marija Dolores izgubi malu krunicu. Bila je vlasništvo oca Luisa, a on ju je dao djevojčici, da bi je Gospa poljubila. U ekstazi djevojčici je točno pokazan kamen gdje se krunica nalazi. Otac Luis reče Mariji Dolores: »Ne idi noćas po nju, a sutra, ako ja ne dođem, daj je mom bratu Ramonu; on će sigurno doći.« Sutradan je nađena krunica, baš na onom mjestu gdje je Gospa kazala da se nalazi, ali otac Luis bio je već na onom svijetu. U jedan sat poslije ponoći isusovac je bio u Cosiju, gdje je sreo župnika iz Garabandala, Don Valentina. Isusovac mu reče: — Don Valentine, istina je ono što djeca kažu; ali vas molim da te moje riječi ne ponavljate, jer Crkva nije nikada dovoljno razborita u ovoj vrsti stvari. Don Valentino je to odmah zapisao u svoj dnevnik. Otac Luis nastavi u jednom džipu prema Aguilar d'Campos. Na putu je malo prodrijemao. U Reinos stigoše u četiri ujutro. Svi siđoše da se osvježe na jednoj česmi; u kolima osta samo otac Luis. Posljednje njegove riječi bile su, kada je ponovo bio sa svojim suputnicima: — »Ja sam presretan. Kakav dar mi je dala Presveta Djevica! Kakva sreća što imamo takvu majku na Nebu! Ne treba se plašiti zagrobnog života. Djevojčice su nam pokazale, kakav stav treba da imamo prema Presvetoj Djevici. Za mene nema nikakve sumnje: Svi ti događaji su istiniti. Zašto je Presveta Djevica nas izabrala? Danas je bio najsretniji dan u mom životu.« Prestade da govori. Zabaci glavu. Učini im se da gubi svijest. Carmen Fontaneda, supruga Don Rafaela Fontanede, kojemu dugujemo opis posljednjih trenutaka oca Luisa Marije Andreua, opipa puls svećenikove ruke; on više nije bio u životu. Zazvoniše na vrata klinike, ali bolničarka, koja izađe, odmah je vidjela da je isusovac mrtav. Ovdje se ne završava povijest smrti oca Luisa Marije Anreu, isusovca, profesora teologije na Fakultetu koji Družba Isusova ima u gradu Ona, u 57

provinciji Burgos, koji je studirao u Insbruku i u Rimu, a u času smrti imao trideset i šest godina. U stvari njegova smrt je bila bez agonije. Na usnama mu je ostao osmijeh. Otac Royo Marin, pisac Teologije kršćanskog savršenstva, kaže: »Dan kada dođemo u ruke Božje uistinu je najsretniji dan našeg života.« To je kazao zato, jer su se neki pitali: »Zar najsretniji dan u životu jednog svećenika nije dan njegova zaređenja?« Djevojčice nastaviše da razgovaraju s 'ocem Ludsom tokom svojih ekstaza. Po njihovu pripovijedanju, tokom ukazanja one vidješe osobitu svjetlost i začuše glas oca Luisa, iz te svjetlosti; on ih je učio, u tim viđenjima, moliti na grčkom; Končita u pismu ocu Ramonu Andreu, Luisovu bratu, piše da ih je on naučio divnoj pjesmi na francuskom, Espoir, Nada. Ramon Andreu je posvjedočio da je, tokom ekstaza tih djevojčica, i sam čuo kako govore na stranim jezicima, kako saopćavaju pojedinosti o pokopu oca Luisa, koje one nikako nisu mogle znati: da je mjesto kaleža, kako je trebalo, pokopan s križem u rukama. One su također znale mnoge pojedinosti iz života oca Ramona, koje je mogao znati samo njegov brat. Don Ramon je provjeravao neke podatke i utvrdio da se oni slažu u svim detaljima. Znale su i podatke iz života oca Luisa koje je Don Ramon bio sasvim zaboravio. Treba svakako citirati i pismo što ga je Končita pisala ocu Ramonu 2. kolovoza 1964.: »Dana 18. srpnja (1964.), imala sam unutrašnje glasove (locution), i od njih saznah da će sutradan poslije 'Čuda', vaš brat izaći iz groba, i da će njegovo tijelo biti netaknuto.« Poslije tih događaja u Garabandalu, majka Don Luisa, uđe u jednu redovničku zajednicu; od šest sinova četiri su bili isusovci. Svečano položi zavjete 19. ožujka 1965. Sveti Otac Papa Pavle VI, poželje da preostala tri brata isusovca budu toga dana uz majku i lično se založi kod isusovačkog generala, a bratu Marcelinu plati i putne troškove od Formoze do Španjolske i natrag. Briga o svećenicima U Garabandalu, kao i u mnogim drugim mjestima Marijinih ukazanja, osobita je pažnja poklonjena svećenicima. Djevojčice u Garabandalu veoma su se radovale dolasku svakog svećenika ili redovnika. »Da, Ona želi da svećenici dođu«, ponavljale su djevojčice veoma često. Gospa pokazuje najveću brigu za njih. Poruke La Salette i Fatime, koje se odnose na svećenstvo, ponavljaju se i u Garabandalu. A za sve to vrijeme, od La Salette do danas, objavljeni su brojni dokumenti i knjige, u kojima dolazi jasno do izražaja taktika tajnih društava i protukršćanskih pokreta, u njihovoj težnji da korumpiraju svećenstvo, izazovu unutrašnje sukobe u Crkvi i unesu duh pobune. »Kardinali će se sukobljavati s kardinalima, biskupi s biskupima...« Ali kao da se netko potrudio da sve te knjige i svi ti dokumenti padnu u zaborav, bez obzira što je stvarnost, svakim danom, 58

potvrđivala istinitost tih paklenih namjera. Trebalo bi napisati posebno djelo u kojem bi se briga Gospina za svećenike objasnila tom sotonskom taktikom i jasno vidjelo kako su to »sotonski dimovi ušli u Crkvu kroz neku pukotinu«, kako je to metaforički kazao Papa Pavao VI.

Končita i Loli prestrašene u ekstazi

U radosnom razgovoru s nebeskom Majkom Napomenimo da je Španjolskoj, baš u vrijeme garabandalskih ukazanja, izbilo na vidjelo nešto od tih najnovijih manevara neprijateljskih sila u sjemeništima, o čemu je pisao list A.B.C., od 13. travnja 1965, u članku pod naslovom »Novi svećenici«, a povodom tih tvrdnji odgovorio 24. travnja Don Fernando de Urbina, direktor Španjol&ko-američkog bogoslovnog sjemeništa. I u Garabandalu se najviše molilo za svećenike. Glas s magnetofona Dok je Končita bila još u Santanderu, neki čovjek donese magnetofon. Do tada su ljudi mogli slušati samo riječi koje su djevojčice upućivale Gospi; sada su imali namjeru to snimati, pa čak su tražili od djece da mikrofon pruže Presvetoj Djevici, da bi u njega govorila. Mary-Loli, u ekstazi, pruži ga Gospi:

59

— Došao je jedan gospodin s aparatom koji »bilježi sve riječi«. Zašto ne biste govorili u njega? To je zbog njih, da bi vjerovali, a ne zbog nas ... Kažite nekoliko riječi. da povjeruju! ... Poslije ekstaza pustiše traku da je saslušaju, i, kad su došli do tog pitanja, čuo se divni glas: — Ne. ja neću govoriti. Bilo je oko pedeset osoba. Upravo na tom mjestu traka se prekidala. Svi su jasno čuli, a Mary-Loli i Jacinta uzviknuše: — To je Djevičin glas! Netko reče: — Kada budem umirao, bit ću siguran da sam čuo Gospin glas. Pustiše još jednom traku. Ali, sada su se čula samo pitanja djevojčica. Zbunjeni, ljudi siđoše u selo. Još jednom htjedoše provjeriti traku i svi prisutni opet začuše onaj isti glas. Poslije ga nikad više nisu mogli čuti. Sanchez-Ventura donosi popis ljudi koji su potpisima potvrdili taj događaj. Glas u mraku, vatra, zvijezda Upravo onog dana kad su djevojčice razgovarale s ocem Luisom, koji im se javljao poslije smrti, Gospa reče: — Sutra ćete čuti jedan glas. Pratite ga bez straha. Sutradan, Djevica se pojavila u četiri sata, kao i prethodnog dana. «Nekoliko trenutaka ostala je ne govoreći ništa, smiješeći se. Potom se nađosmo u tami. Jedan glas nas pozva i Mary-Cruz uzviknu: — Reci nam tko si, inače se vraćamo kući. Taj glas se čuo koji trenutak, i, dok smo ga slušale, bile smo u mraku i nismo vidjele Presvetu Djevicu. Kada glas prestade, Presveta Djevica se pojavi sva u sjaju. Ona nam reče: — Ne plašite se. Potom nam je govorila još koji trenutak. Te večeri nas je po prvi put zagrlila.« (Končitin dnevnik). Nikada se nije dalo objašnjenje o tom glasu, a pisci koji su komentirali garabandalska ukazanja nisu shvatili njegovo značenje. 60

Na dan Naše Gospe del Pilar, koja se slavi posebno u Španjolskoj, MaryLoli i Končita bijahu u ekstazi i vidješe, pod nogama Presvete Djevice, zvijezdu s velikim repom. I neki prisutni vidješe tu zvijezdu. »Tražili smo od Presvete Djevice da nam objasni njen smisao, ali nam Ona nije odgovorila.« (Koričitin dnevnik). »Tokom jednog ukazanja, dok smo Loli i ja silazile od borova, u pratnji mnogo naroda, vidjesmo u oblacima nešto poput vatre. Svi su to vidjeli, pa i oni koji nisu bili s nama. U tom trenutku nam se ukaza Presveta Djevica, i mi smo je upitale o tome, a ona nam je odgovorila: 'Ja sam odande izašla'.« (Končitin dnevnik). Malo ili veliko čudo sa sv. hostijom U početku ukazanja sveti Mihael je donosio neposvećene hostije, da bi ih pripremao na ispravno primanje sv. pričesti. Euharistički post je tada još važio, i on im jednog dana reče da sutradan dođu pripremljene za sv. pričest. Sutradan su se pričestile. Mnogi posumnjaše u te pričesti, osobito neki svećenik koji reče da anđeli ne mogu posvećivati hostije. Jedna od vidjelica, koja je tu tvrdnju čula nije znala na to odgovoriti; ali je iza par dana stvar razjasnila: »Ja sam o tome pitala Presvetu Djevicu i ona je dala pravo tom svećeniku, ali je dodala, da anđeo uzima hostije iz zemaljskih svetohraništa.« Djevojčice su često tražile od Presvete Djevice da napravi neko čudo, kako bi ljudi vjerovali. One su uglavnom bile okružene sumnjičavošću. Dana 22. lipnja 1962., djevojčice opet primiše sv. pričest iz ruku anđela. On reče Končiti: »Načinit ću čudo; ne ja, nego Bog mojim i tvojim posredovanjem.« — U čemu će se čudo sastojati? Upita ga Končita. — Kada ti budem davao svetu pričest, ljudi će vidjeti sv. hostiju na tvom jeziku. — Ali, kada me pričešćujete, zar je ljudi ne vide? On reče da je ne vide, ali da će je »vidjeti na dan čuda.« Tada mu ona reče, da je to »malo čudo«, a anđeo se nasmiješi. Unutrašnjim glasom ona je bila obaviještena da će se čudo dogoditi 18. srpnja. Končita obavijesti ljude o predstojećem čudu sa sv. hostijom, prije svega Don Jose Ramona Garcia de la Riva, župnika iz jedne župe u Asturiji, koji je bio svjedok mnogih ekstaza. Tog 18. srpnja u selo je došlo mnogo svijeta. Garabandal se nije obratio; odmah pored maroda koji je molio krunicu, neki su plesali, jer je bila za taj dan organizirana zabava. Ljudi su mislili da se zbog toga čudo neće dogoditi. Ignacio Rubio, Andalužanin, nastanjen u Kordobi, koji je često

61

dolazio u Garabandal, dijeleći strahovanje drugih, upita Končitu, ne bi li bilo bolje da se zabava prekine, jer da se čudo ne će dogoditi, ali Končita reče: — Bilo ili ne bilo zabave, čudo će se dogoditi. I toga dana u Garabandalu poganski duh igrao je svoj dijabolički ples neposredno uz sveto mjesto; pobožne duše to ispuni užasavanjem. »Mnogi su mistici vidjeli u svojim vizijama, »tri tamna dana«, tamnija od najcrnje noći; oni će prethoditi svjetlosti epifanije. Upozoreno je da se tada osobito suzdržimo od svakoga grijeha, i svake sablazni; nije, međutim, isključeno da će se tada osobito mnogo griješiti i da će igrati, nesvjesni, onoga što se zbiva, kao što se igralo u vrijeme Noe, u Sodomi i u Gomori, kao što se plesalo dok je tonuo Titanik. I ples u Garabandalu, u noći 18. srpnja, bio je simboličan i imao je značenje opomene, rđavog primjera ... I mistične pričesti, kakve vidimo u Fatimi ili Garabandalu; ili kasnija čuda u Ladeiri, i kiša hostija ... možda nagovještavaju i pripremaju posljednjim kršćanima utjehu sakramentalnog života, u uslovima kada ne bude dovoljno svećenika, u vrijeme Antikrista, ali i mogućnost opstanka samog života, onda kada bude zatrovan svijet i priroda, i kad bude glad. Končita nije ni najmanje sumnjala u čudo; već od 3. srpnja ona obavještava ljude o točnom datumu, i piše brojna pisma, ma da su mnogi smatrali, pa i Don Valentino, da to ne treba da radi, jer se može dogoditi da se čudo ne dogodi, Dođe i noć toga dana, i ljudi se uznemiriše. U deset sati Končita je dobila prvi poziv, a drugi u ponoć. U sobi joj se ukaza anđeo i reče joj: »Moli Confiteor, misli na Onoga koga treba da primiš. Bila su već prošla 2 sata ujutro. U ekstazi, Končita pređe kućni prag, izađe iz kuće, dođe do jedne male uličice i klekne. Bila je u položaju kao da prima sv. pričest. Svi vidješe kako se pojavljuje hostija na njezinu jeziku. Dvije minute Končtia osta otvorenih ustiju, i za to vrijeme svi su mogli vidjeti sv. hostiju, jer anđeo je rekao djevojčici da ostane tako sve dok ne ugleda Gospu. Kada se Presveta Djevica ukaza, ona joj reče: »Još ne vjeruju svi!« Don Alejandro Damians, iz Barcelone, došao je za tu priliku s filmskom kamerom, i nošen bujicom ljudi on se, »samim čudom«, kako on kaže, našao upravo pored Končite, pa je tako na filmskoj traci zabilježeno i samo pojavljivanje sv. hostije. Iako je bio pao u gužvi, on je pri svjetlosti baterijskih lampi napravio oko sedamdeset snimaka, na kojima se vidjelo blago i lijepo lice Končitino, koje kao da je odražavalo anđeosku prisutnost, i na njenom jeziku sv. hostija. »Ali, s danima koji su prolazili, ljudi su počeli sumnjati i neki čak rekoše da sam to ja stavila hostiju na jezik... Jedan franjevac, otac Justo, reče da je sve to laž, i da sam to ja učinila. Ali, dva ili tri dana kasnije, primih od njega pismo, u kojemu mi se radi toga ispričava ...« (Končitin dnevnik). Sumnje i pouzdanje

62

Utopljena u moru skepticizma, živeći u svijetu koji traži čudo da bi povjerovao, a kada čudo i vidi, ponovo ga nadvlada sumnja, djevojčice će s vremenom i same posumnjati u sve. U Končitinom dnevniku ocrtana je ta borba sumnje i vjere; Končita ne može da shvati kako je i zašto došlo to da one, za trenutak, zaniječu svoje vizije. Sama Djevica im je kazala da će se desiti da negiraju i one same niječu njena ukazanja, što one tada nisu mogle pojmiti. Ali se 1965. Končiti opet ukaza arkanđeo Mihael. Danas Garabandal ima, širom svijeta, svoje vatrene pobornike, dok mnogi i zaboraviše na događaje u Garabandalu. Zabilježimo još ono najglavnije. Neposredno poslije čuda sa sv. hostijom, Presveta Djevica je najavila Veliko Čudo. Na taj dan bi se imao razjasniti misterij Garabandala. U Garabandal je dolazio i jedan slijepi Amerikanac. On se vidi na fotografijama u knjigama o tim ukazanjima. Za njega je Gospa kazala da će, na dan Velikog Čuda progledati, kao što će mnogi bolesnici biti izliječeni. Mnogi će se obratiti i povjerovati. Biskup će dići zabranu i svećenici će moći doći u Garabandal. Evo što je sama Končita napisala o opomeni, velikom čudu i kazni: Opomena »Presveta Djevica mi je (o opomeni) kazala 1. siječnja 1965., kod borova. Ja sada ne mogu kazati u čemu će se sastojati, jer mi Ona nije zapovjedila da kažem. Ona mi nije kazala kad će se dogoditi; o njoj dakle ne znam ništa. Znam jedino da će biti vidljiva za cijeli svijet, da će to upravo biti Božje djelo i da će se desiti prije čuda. Ne znam da li će od nje ljudi umirati. Međutim, neke osobe mogu od straha umrijeti, kad je budu vidjeli.« Čudo »Ono što se tiče čuda, Presveta Djevica saopćila je samo meni. Ona mi je zabranila da kažem u čemu će se sastojati. Datum ću moći saopćiti samo osam dana prije. Ali mogu kazati da će se ono podudariti s jednim velikim događajem za Crkvu i s blagdanom jednog svetog mučenika Euharistije; dogodit će se u osam sati i pol na večer, jednog četvrtka. Bit će vidljivo za sve one koji budu u selu (Garabandalu) ili na okolnim planinama. Bolesnici koji budu prisutni bit će izliječeni i mnogi će nevjernici povjerovati. To će biti najveće čudo koje je Isus ikada načinio za svijet. Ne može se sumnjati ni u šta što je od Boga i što On učini za dobro čovječanstva. Zauvijek će ostati znak tog čuda na mjestu kod borova. Taj će se znak moći filmirati i snimati za televiziju.« Kazna

63

»Kazna ostaje uslovljena i zavisi da li će čovječanstvo izvršiti ili ne će izvršiti ono što traže poruke Presvete Djevice i da li će ili ne će vjerovati u čudo. Ako se bude dogodilo, ja znam u čemu će se sastojati, jer mi je Presveta Djevica to kazala, ali ja to ne mogu saopćiti. Uostalom, ja sam tu kaznu vidjela i mogla bih tvrditi da će, ako se dogodi, to biti strašnije nego da smo zahvaćeni vatrom; strašnije nego da su nam žeravice pod nogama i nad glavom. Ne znam koliko će vremena proteći između čuda i kazne.« Garabandal je ostao mjesto velike pobožnosti. Djevica je prestala dolaziti, ali hodočasnici i dalje dolaze. Dolaze i vizionari iz Palmar de Troya, koji i danas primaju poruke s neba, da bi ih raznosili širom svijeta; o Garabandalu se govori u Baysideu. Kao da nije bio cilj Neba da ponegdje siđe na zemlju, već da ta zemaljska mjesta poveže u jedinstveno tkanje istinske duhovnosti; da među tim mjestima prostruji živa vjera. Važne su poruke dane u Garabandalu; o njima se sve više piše i govori. Mnogo se govorilo o tragičnoj smrti santanderskog biskupa, upravo na dan svetog Mihaela. Ljudi u tome vidješe neki znak; sličnih smrti bilo je i u Eisenbergu. Doista nekada su neke odluke »padale kao giljotina na pučku pobožnost« (R. Lorentine), a pučka pobožnost je u tim smrtima vidjela osvetu Neba. Bilo je dosta konverzija u Garabandalu; na dan velikog čuda bit će ih znatno više; mnogi će biti izliječeni. Jednom je u Garabandal došla iz Francuske neka mlada Židovka, koja je željela da se krsti. Ona je veoma zainteresirala male vidjelice; one su molile krunicu s njom. Kada djevojčice padoše u ekstazu, one počeše Gospi govoriti o mladoj Židovki, a ona im reče da izliju svetu vodu, kojom su se štitile od demona, i da će »vidjeti što će se dogoditi. Voda se u zraku sva prikupi nad glavom mlade Židovke, a onda, poput kiše, pade samo na njenu glavu. U tom fenomenu ljudi vidješe predznak njenog skorog krštenja, koje će se ubrzo i obaviti. Dana 3. ožujka 1962. Končita iz Italije primi pismo, na talijanskom jeziku, otkucano mašinom, u kojem su one nazvane »blagoslovljenim malim djevojčicama iz San Sebastijana de Garabandal«. U pismu se potvrđivala istinitost njihovih vizija Presvete Djevice, a završavalo se: »Dajem vam samo jedan savjet: Molite i činite da mole, jer svijet ide u propast. Neće vam vjerovati i neće vjerovati vašim razgovorima s Bijelom Gospođom; povjerovat će vam kad bude prekasno.« Tokom slijedećeg ukazanja, Končita upita Gospu, tko joj je to pisao, jer nitko nije na pismu bio potpisan, a bio je zamrljan i žig mjesta talijanske pošte. Gospa reče da je pisac otac Pio. Tada mu Končita odgovori. Vjera je nešto više od svake izvjesnosti da postoji svijet nadnaravnog, koju sigurnost nikada dovoljnu ne možemo ni imati. I parabole Evanđelja tako su

64

izrečene, da povjeruju oni koji treba da povjeruju, a ne oni kojima su srca otvrdnula. Sama Djevica je, tokom prvih ukazanja najavila da će nastati period konfuzije i da će djevojčice proturječiti jedna drugoj. Sjetimo se i oca Justa koji nije povjerovao u čudo s hostijom, iako mu je prisustvovao. Kasnije će on objasniti da ga je đavo iskušavao. Veliko čudo, najavljeno u Garabandalu, imat će za cilj da širom svijeta pozove ljude na obraćenje; sve ljude dobre volje ono će uputiti putevima spasenja. Poljska redovnica, sestra Marija Faustina, koja je umrla za vrijeme invazije od 1938. zapisala je, još 22. veljače 1931. ove riječi: »Danas mi se ukazao Gospodin i kazao mi je: »Prije nego što dođem kao Sudac, doći ću kao kralj milosrđa. Prije nego što dođe Sudnji dan, pojavit će se jedan znak na nebu i na zemlji. To će biti znak križa, a iz svake rane na mojim rukama i nogama izbit će jaka svjetlost koja će, za nekoliko trenutaka, obasjati čitavi svijet. To će se dogoditi na kraju vremena.« Da li se ovo viđenje sestre Marije Faustine odnosi na veliko čudo najavljeno u Garabandalu? Razgovor s Gospodinom Dana 20. srpnja 1963., Končita je imala unutarnji razgovor s Našim Gospodinom; sjedeći u sakristiji ona ga je spontano zapisala. U tom razgovoru ona je tražila svoj križ: — Da, ja ću ti dati križ. Veoma dirnuta, ja zatražih još više i upitah ga: — Čemu će služiti čudo? Da se mnogi ljudi obrate? — Da se obrati čitav svijet. — Da li će se i Rusija obratiti? — Da, obratit će se, i svi će ljubiti naša Srca. — Da li će kazna doći poslije? On mi ne odgovori. — Zašto dolazite u moje jadno srce koje nije toga dostojno? — Ne dolazim zbog tebe, već zbog svih. Dalje Končita pita o svom odlasku u Nebo, o svom križu:

65

— Hoću li uskoro umrijeti? — Treba da ostaneš na zemlji, da bi pomogla svijetu. — Ja sam tako beznačajan stvor, ja ne mogu ništa učiniti. — Tvojim molitvama i tvojim patnjama, li ćeš pomoći svijetu.

Poruka od 18. lipnja 1965. Šest mjeseci unaprijed, koncem 1964., Končita objava da će 18. lipnja 1965. imati ukazanje svetog Mihaela arhanđela. Evo poruke Presvete Djevice predane Končiti i svijetu posredstvom Mihaela arhanđela: »Kako nisu izvršili niti objavili svijetu moju poruku od 18. listopada (1961.) kažem vam da je ovo posljednja. ČAŠA SE PRIJE NAPUNILA, SADA SE PRELIJEVA. MNOGI OD SVEĆENIČKOG STALEŽA IDU PUTEM PROPASTI I SA SOBOM ODVODE MNOGO DRUGIH DUŠA. EUHARISTIJI SE DAJE SVE MANJE I MANJE VAŽNOSTI. SVOJIM NAPORIMA MORAMO IZBJEĆI SRDŽBU DOBROGA BOGA. AKO GA ISKRENO MOLITE ZA OPROŠTENJE, ON ĆE VAM OPROSTITI. JA, VAŠA MAJKA, MOLIM VAS POSREDSTVOM SVETOGA MIHAELA ARKANĐELA, DA SE POPRAVITE. VI ŽIVITE U VREMENIMA POSLJEDNJIH OPOMENA. JA VAS MNOGO VOLIM I NE ŽELIM VAŠU OSUDU. ISKRENO TRAŽITE I MI ĆEMO VAS USLIŠITI. TREBA DA SE VIŠE ŽRTVUJETE. RAZMATRAJTE MUKU ISUSOVU. I u poruci od 18. listopada 1961. mogla se pročitati slijedeća rečenica: »Treba da često posjećujete Presveti Sakrament.« Poziv na poštovanje i pobožnost prema svetoj Euharistiji, još je jasniji u ovoj poruci. Dana 3. rujna 1965. Papa Pavao VI objavio je encikliku Mysterium Fidei, koja je svečana potvrda dogme Stvarnog Prisustva.

66

Dana 13. studenog 1965. Končita je još jednom imala viđenje Presvete Djevice i Djeteta Isusa.

Put u Rim, samostan, izlazak Pozvana od Svetog Oficija, Končita odlazi u Rim, u siječnju 1966. U njenoj pratnji njena je majka i španjolski svećenik o. D. Luis Luna. Taj put je obavijen velikom diskrecijom. Končita se javljala u Španjolsku pismima u kojima je očigledna njena radost. Ispitujući je, kardinal Ottaviani je, svojom prijaznošću, kakvu do tada nije srela ni kod kojeg svećenika, ostavio je na Končitu snažan dojam. Papa Pavao VI dao je djevojci blagoslov: — Končita, ja te blagoslivljam, tebe i tvoju obitelj. I sa mnom te blagoslivlja čitava Crkva. Končita je ušla u novicijat karmelićanki u Pampeloni 7. veljače, a 13. veljače 1966., unutrašnjim glasom govorio joj je Gospodin: — Končita, ti si došla ovamo, u ovaj koledž, da bi se pripremila postati moja zaručnica i to kažeš da je to zbog toga da bi me slijedila. Zar ne kažeš, Končita, da želiš slijediti moju volju? Ali, sada ti izvršavaš svoju volju. I zar će to biti čitavog života? Ja sam te izabrao u svijetu da bi u njemu i ostala, da bi se srela s mnogim teškoćama na koje ćeš, zbog mene naići. Sve ovo ja želim za tvoje posvećenje i da bi se prikazala za spas svijeta. Treba da svijetu govoriš o Mariji. Prisjeti se da si me u lipnju pitala, da li da postaneš redovnica. Odgovorio sam ti: »Posvuda ćeš naći križ i patnju.« To ti i sad ponavljam. Končita, da li si ikada osjetila da te zovem da budeš moja zaručnica? Ne. I to je zato jer te nisam zvao. — A kako se zna da smo pozvani, upita Končita. — Ne uznemiruj se zbog toga, ti to nikada nećeš osjetiti. — Onda me Ti, Isuse, ne voliš? — Končita, to me ti pitaš? Tko te je otkupio? Ispuni moju volju i pronaći ćeš moju Ljubav ...

Montichiari

67

Montichiari se nalazi u Sjevernoj Italiji, u blizini Brescie, odakle potječe Papa Pavao VI. Ukazanja su počela 1947. i traju sve do današnjih dana. Crkva do danas još nije o njima ništa službeno saopćila. Međutim, ima više biskupa koji vjeruju u istinitost ukazanja i ne brane posjećivati to mjesto, a i sam Papa se o tome blagonaklono izjasnio. Blažena Djevica Marija se u Montichiariju ukazuje kao Rosa Mystica (Otajstvena Ruža) i želi obnovu svećenika, samostana i Bogu posvećenih osoba. To je još jedna opomena svećenstvu. S velikom odgovornošću treba pristupiti proučavanju poruka Montichiarija, koje predstavljaju veliku milost i pomoć Crkvi, čije su rane danas tako strašne. Poruke Gospine upućene su svećenicima i drugim Bogu posvećenim osobama. Ona hoće da pomogne Crkvi u njezinoj najvećoj potrebi; želi obnoviti pastire da bi preko njih obnovila i cijelo stado Kristovo. Zato traži toliko molitava za svećenike. Svetost svećenika bila je uvijek goruća potreba Crkve. »Mi nismo svećenici zato da provodimo udoban život«, rekao je Sveti Pio X. papa,»nego da mnogo radimo i umremo od iscrpljenosti.« A sveti Ivan Krizostom opominje svoje svećenike: »Budite spasitelji svijeta!« To sada posebno naglašuje i zahtijeva Majka svećenika i svih ljudi u Montichiariju. preko jedne skromne duše, Pierine Gilli. Početak ukazanja Vidjelica Pierina Gilli (rođena 3. kolovoza 1911.) radila je kao bolničarka u bolnici u Montichiariju. Prvi put Gospa joj se ukazala u jednoj bolničkoj sobi, u proljeću 1947. Pierina je ugledala Gospođu izvanredne ljepote, u ljubičastoj haljini, s bijelim velom na glavi. Bila je veoma žalosna i oči su joj bile pune suza, a u prsima je imala tri mača. Gospa reče samo tri riječi: »Molitva — Pokora — Zadovoljština.« Drugo ukazanje se dogodilo 13. lipnja 1947; opet u bolnici. Sada je Gospa bila obučena u bijelo, a mjesto mačeva imala je tri ruže: bijelu, crvenu i zlatnu. Pierina Gilli je upita: »Budite tako dobri i recite mi tko ste vi?« Smiješeći se ona odgovori: »Ja sam Majka Isusova i Majka svih vas. Naš Gospodin me šalje da pokrenem novu Marijansku pobožnost za sve muške i ženske institute, redovničke zajednice i za svjetovne svećenike. Ja obećajem ovim religioznim institutima, redovničkim zajednicama i svjetovnim svećenicima, koji me budu posebno štovali, da će imati moju posebnu zaštitu, povećani rascvat duhovnih zvanja, manje izgubljenih zvanja i veliku svetost Božjih službenika. Ja želim da se svaki 13. dan u mjesecu slavi kao Marijanski dan. Kroz dvanaest prethodnih dana neka se obavljaju posebne pripravne molitve.« S posebnim naglaskom i velikom radošću nastavila je Ona: »Na ovaj dan ja ću na one religiozne institute, redovničke zajednice i svjetovne svećenike, koji me tako budu častili, izliti preobilje milosti i dati im veliku svetost. Ja želim da 13. srpnja svake godine bude slavljen u čast Rosae Mysticae, tj. Otajstvene Ruže.

68

Pierina je upita da li će učiniti neko čudo. Na to Gospa odgovori: »Najočiglednije čudo bit će ovo: Bogu posvećene duše, koje su već duže vremena, osobito poslije rata, postale mlakog duha, tako da su postale nevjerne svom

zvanju, ili ga izdale, koje su po velikim propustima izazvale kazne i progone protiv Crkve, prestat će Našeg Gospodina teško vrijeđati. One će iznova oživjeti prvobitni duh svojih svetih redovničkih utemeljitelja.« Sad je Gospa objasnila Pierini značenje triju mačeva i triju ruža: Prvi mač: Napuštanje svećeničkih i redovničkih zvanja. Drugi mač: Svećenici i redovnici koji žive u smrtnom grijehu. Treći mač: Svećenici i redovnici koji počine Judinu izdaju; (gubitkom zvanja izgube često i vjeru i svoje duše i postaju neprijatelji Crkve). Bijela ruža znači duh molitve; crvena ruža znači duh zadovoljštine i spremnost na žrtve; zlatna ruža znači duh pokore. Treće ukazanje zbilo se 22. listopada 1947. Lijepa Gospođa se ponovo ukazala Pierini, ali sada u kapeli bolnice, za vrijeme službe Božje. Bilo je prisutno mnogo namještenika bolnice, više liječnika i ljudi iz mjesta. Gospa je molila da se ostvare već preporučene pobožnosti i, između ostalog, rekla: »Moj Božanski Sin, već prezasićen neprestanim uvredama, htio je da se Njegova pravednost pokaže. Tada sam se ja postavila kao Posrednica između Njega i ljudi, a posebno između Njega i Bogu posvećenih duša.« Pierina se zahvali u ime svih prisutnih. Gospa se s njom oprosti ovim riječima: »Živi od ljubavi!« — Ljubavi prema bližnjemu! Četvrto ukazanje: 16. studenog 1947. Gospa se ukazala u župnoj crkvi u Montichiariju, u prisustvu više osoba, među kojima i svećenika. Pored ostalog rekla je: »Našem Gospodinu, mojem Božanskom Sinu Isusu već su dojadile velike i teške uvrede ljudi koji griješe protiv svete čistoće. Htio je poslati potop kazne, no ja sam tražila da još jednom iskaže milosrđe. Zato molim da vršite molitve, pokoru i zadovoljštinu za ove grijehe.« — Da li će nam onda oprostiti, upita Pierina. — Da, ukoliko ih ponovo ne počinite, odgovori Gospa. Peto ukazanje, 22. studenog 1947. Kod ovog ukazanja, koje se opet zbilo u župnoj crkvi, u prisutnosti nekoliko osoba, zapovijedi Majka Božja Pierini, da jezikom označi četiri križa na podu katedrale, točno ispod središnje kupole. To je bio ponizni čin zadovoljštine, oholim ljudima neshvatljiv, kao što je bio čin zadovoljštine koji je učinila Bernarnardica u Lurdu. Tada se 69

Gospa spusti dolje i reče: »Ja silazim dolje, na ovo mjesto, jer ovdje će se događati velika obraćenja.« I ovaj put s tugom je govorila o grijesima protiv čistoće. Zato Gospodin zahtijeva molitvu, spremnost na žrtve i pokoru. »Pokora, to znači prihvatiti sve dnevne male križeve, kao i obavljati svakodnevne poslove u duhu pokore.« Gospa svečano obećaje: »Na dan 8. prosinca u podne pojavit ću se ponovno ovdje, u župnoj crkvi, i to će biti sat milosti. Ovaj sat milosti bit će događaj velikih i brojnih obraćenja. Duše sasvim otvrdnule i hladne kao ovaj mramor bit će dirnute božanskom milošću i postat će opet vjerne i bogoljubne.« Šesto ukazanje: 7. prosinca 1947. Kod ovog ukazanja, u župnoj crkvi, bile su prisutne samo tri osobe, među njima Pierinin ispovjednik. Majka Božja, Rosa Mystica, nosila je bijeli plašt, koji su pridržavali, s desne strane jedan dječak, s lijeve strane djevojčica, oboje jednako u bijelo obučeni. Gospa reče: »Sutra ću pokazati moje Bezgrješno Srce, koje ljudi tako malo poznaju. U Fatimi sam dala da se proširi pobožnost posvećenja mojem Srcu. U Bonateu sam htjela unijeti ga u kršćanske obitelji (Bonate je u okolici Bergama, gdje se Gospa ukazivala za vrijeme rata). Ali ovdje u Montichiariju želim da već preporučena pobožnost Otajstvene Ruže (Rosa Mystica) povezane sa štovanjem Mojeg Bezgrješnog Srca bude produbljena u religioznim institutima i samostanskim zajednicama, da bi Bogu posvećene duše primile povećane milosti od Mojeg Materinskog Srca.« Gospa je povjerila Pierini jednu tajnu i obećala da će joj ona sama saopćiti kada je treba objaviti. Pierina je zamolila Gospu da joj kaže tko su ono dvoje djece pokraj nje. »To su Jacinta i Franjo. Oni su sada tvoji pratioci u svim tvojim kušnjama. I oni su trpjeli, premda su bili mnogo manji od tebe. Gle što od tebe želim: jednostavnost i dobrotu kao u ove djece.« I tada je Gospa raširila ruke, pogledala prema nebu i uskliknula: »Neka je blagoslovljen Gospodin!« Onda nestade.

70

Montichiari — Rosa Mystica Sedmo ukazanje: 8. prosinca 1947. Na ovaj veliki Marijin blagdan, za naviješteno ukazanje požurilo se tisuće ljudi odasvud u Montichiari. Pierina je jedva ušla u prepunu crkvu. Kleknula je u sredini lađe crkve, na mjestu ranijih ukazanja. Dok se molila krunica, Pierina povika: »Oh! Madona!« Nastala je tišina, da bi se mogao čuti razgovor između Gospe i Pierine. Gospa se ukazala Pierini na velikom bijelom stubištu, koje je bilo s obje strane ukrašeno bijelim, crvenim d žutim ružama. Majka Božja smješeći se reče: »Ja sam Bezgrješno Začeće«. I silazeći niz stubište veličanstveno nastavi: »Ja sam Marija milosti, tj. Puna milosti, Majka Mog Božanskog Sina Isusa Krista.« I dalje silazeći nastavila je: »Po mojem dolasku ovdje u Montichiari želim da budem zazivana i štovana kao Rosa Mystica, Otajstvena Ruža.« »Ja želim da se svake godine, 8. prosinca oko podne, slavi sat milosti za cijeli svijet. Po ovoj će se pobožnosti postići mnoge duhovne i tjelesne milosti.

71

Naš Gospodin, Moj Božanski Sin Isus, iskazat će svoje preveliko milosrđe, ukoliko dobri nastave moliti za svoju grješnu subraću. Neka se, što je moguće prije, javi najvišem pastiru katoličke Crkve Papi Piju XII moja želja, da ovaj sat milosti bude u cijelom svijetu saopćen i proširen. Ako netko ne može svoju crkvu posjetiti, a moli u taj sat, i on će od mene primiti milosti. Tko ovdje, na ovim opekama, bude molio i prolio suze kajanja, naći će sigurne ljestve (za uspon u nebo) i od materinskog Srca primit će zaštitu i milosti.« Tada Gospa pokaže Pierini svoje Srce i sva puna sjaja reče: »Gle ovo Srce, koje tako silno ljubi ljude, dok ga većina njih vrijeđaju porugama.« I nakon male stanke nastavi: »Ako se dobri i zli jednodušno nađu u molitvi oni će od ovog Srca postići milosrđe i mir. Za sada su dobri već primili po meni milosrđe od Gospodina; ono je zadržalo veliki kazneni sud.« Smiješeći se nastavi: »Uskoro će se upoznati veličina ove ure milosti.« Kad Pierina opazi da se Gospa želi udaljiti reče joj: »O lijepa i draga Majko Božja, zahvaljujem vam. Blagoslovite moju domovinu Italiju, blagoslovite cijeli svijet, posebno Sv. Oca, svećenike, redovnike, grješnike!« A Gospa odgovori: »Ja sam već pripravila preobilje milosti za svu onu djecu koja slušaju moj glas i uzimaju k srcu moje želje.« Kod ovih riječi viđenje je nestalo. Tokom ovog ukazanja Gospa je povjerila Pierini jednu tajnu i obećala joj saopćiti kada to crkvena vlast treba da otkrije. Za vrijeme ovog ukazanja dogodila su se tri čudesna ozdravljenja. Roditelji su u crkvu donijeli dječaka u dobi od 5 godina, koji je bolovao od dječje paralize i nije mogao niti stajati niti hodati. Unijeli su ga na rukama. Dječak je u trenutku izliječen. Poslije ukazanja roditelji su ga pokazivali narodu, a dječak je poskakivao. Kazao je da je vidio Gospu u katedrali kako mu se dobrostivo smiješi. Izliječena je i djevojka od 26 godina, koja je dvanaest godina bolovala od teške tuberkuloze. Tokom devet godina nije mogla ni riječi izgovoriti. Kasnije je ušla u samostan. Treće čudo dogodilo se izvan katedrale, u privatnoj kući u Montichiariju, u vrijeme ukazanja. Tridesetogodišnja djevojka bila je u isti čas izliječena. Od djetinjstva nije bila normalna i sve do tada nije progovorila. Otac joj je bio otišao u crkvu, a nju je kod kuće čuvala bratova žena koja je za vrijeme ukazanja molila krunicu i pri tom spontano izrekla: »O draga Majko Božja, ako se ti stvarno sada ukazuješ u katedrali u Montichiariju, izliječi sada ovu siromašnu bolesnicu!« U tom trenutku bolesnica je potpuno i trajno izliječena. Kad se otac vratio iz katedrale kući zatekao je svoju kćerku kako sa šogoricom moli krunicu.

72

Ovo čudo je pobudilo veliku pažnju, a više liječnika izjavilo je da se ovdje isključuje svaka mogućnost izlječenja sugestijom. Ukazanja Majke Božje u Fontanelli Po naredbi biskupa iz Brescie, mons. Giacinte Tredici, Pierina je provela nekoliko godina u Bresci, kao pomoćnica u jednom ženskom samostanu. Od tada je pater Giustino Carpin, franjevac, njezin ispovjednik. Od 1966. počinje drugi odsjek ukazanja Majke Božje, sada u Fontanelli, predjelu Montichiarija, koji je nekoliko kilometara udaljen od katedrale. U veljači 1966. molila je Pierina u svojoj sobi i doživi veliku radost da opet vidi dragu Gospu. Gospa ju je tješila i hrabrila, a za Bijelu Nedjelju, 17. travnja 1966. najavila slijedeće ukazanje i to u Fontanelli. Pierina je pored Fontanelle provela djetinjstvo. To je špilja s izvorom vode ispod ceste, do kojeg vode kamene stube. Pierina o tome saopći biskupu u Bresci, koji joj strogo zapovijedi da o ovom novom ukazanju ne govori nikome. Mogla ju je pratiti jedna prijateljica. Na Bijelu Nedjelju Pierina je molila krunicu na putu Fontanelle, iznad špilje. U podne, na Gospino pozdravljenje, pojavi se Majka Božja i reče: »Moj Božanski Sin sama je ljubav i On me poslao ovamo da ovom izvoru dadem čudotvornu moć ozdravljivanja ... Za znak pokore i očišćenja poljubi ovu gornju stubu!« Grubo stubište sa kojih desetak stepenica vodi od ceste dolje do izvora. »Spuštaj se sada klečeći i ponovno poljubi stepenicu!« I Pierina se spuštala na koljenima niz stubište. Gospa je išla za njom. Njene bose noge vidjele su se veoma dobro. I po treći put reče Gospa: »Sada ponovo poljubi stepenicu i postavi ovdje jedan križ!« Lijevom rukom označi mjesto gdje treba postaviti križ. «Bolesnici i sva moja djeca treba da mog Božanskog Sina najprije mole za oproštenje, puni ljubavi da poljube ovaj križ, onda da uzmu vodu i piju.« Sada se Gospa uputi izvoru i reče: »Uzmi u svoje ruke blato, onda se operi vodom! To ti treba pokazati da su grijesi u srcima moje djece kao blato i prljavština, ali oprani u vodi milosti postaju duše opet čiste i ponovno dostojne milosti.« Gospa se sagnula i svojim rukama dotakla izvor na dva mjesta, a zatim je rekla: »Neka svoj mojoj djeci budu poznate želje mojeg Sina Isusa iz godine 1947. Njegove želje i moje poruke ja sam saopćila u katedrali u Montichiariju. Ja želim i ponavljam, neka bolesnici i sva moja djeca dolaze k ovom čudotvornom izvoru. Sada je tvoja misija ovdje, među bolesnicima i svima kojima je potrebna pomoć.

73

Osim toga želim, to reci vjernicima, da najprije idu u crkvu i neka se poklone mojem Božanskom Sinu u Presvetom oltarskom sakramentu. Poslije toga neka ovamo dođu. Neka najprije zahvale Gospodinu, koji je tako dobar i milosrdan, da je Montichiariju toliko ljubavi i milosti darovao!« Kod tih riječi podiže se u visinu, raširi svoje ruke i s njima svoj plašt, koji je kao da je obuhvaćao jednu beskonačnu površinu u svemiru. Na Njenoj ruci visjela je krunica. Dolje, na desnoj strani plašta, vidjela se katedrala u Montichiariju, gdje su 1947. bila ukazanja, i pod plaštem »Marijin dvorac«, koji potiče iz srednjeg vijeka. Taj dvorac je po Božjoj Providnosti već sada postao centar i dom za bolesnike, patnike i stare ljude. Zamak je prije nekog vremena bio ponuđen na prodaju. Neki su htjeli od njega napraviti noćni lokal i mjesto grijeha, ali je tamošnji župnik za to saznao i nastojao je to, po svaku cijenu, spriječiti. Molio se Ruži Otajstvenoj (Rosa Mystica). I, poput rasvjetljenja s neba, sinula je misao da se zamak otkupi za karitativne svrhe. Kupio ga je apostol Caritasa, mons. Luigi Novarese, koji je u Italiji osnovao više domova za bolesnike, starce, patnike. U njemu učini kapelu za stare i bolesne svećenike, koji se u dvorcu nastaniše. Kod posvete bio je i tadašnji rezidencijalni fatimski biskup Joso Pereira Venancio, koji se živo interesirao za ukazanja Ruže Otajstvene, a župnik Franjo Rossi je izjavio da je to pravo njeno čudo što je ovaj stari Marijin dvorac postao mjesto molitve, umjesto da postane zloglasni noćni lokal i mjesto grijeha. Na lijevoj strani ispod plašta Majke Božje, Pierina je u daljini ugledala skup velikih zgrada. To je predstavljalo buduće veliko djelo ljubavi, koje će se kasnije oko izvora podići. »Ja želim i ponavljam, neka dolaze bolesnici i sva moja djeca ovamo k izvoru milosti.« S divnim osmjehom Gospa je nestala prema nebu. U to vrijeme kod Fontanelle su se igrala neka djeca, koja razglasiše da je Pderina kod izvora gledala Majku Božju. Drugo ukazanje kod Fontanelle, 13. svibnja 1966. Gospa se ponovo ukazala kod izvora u prisustvu nekih dvadesetak osoba, oko 11,40 sati. Među ostalim rekla je Pierini: »Neka se posvuda proširi vijest o mojem dolasku ovom izvoru.« Pierina odgovori: »Kako ću to postići ako mi se ne vjeruje i ako me sprečavaju?« — Ovdje je tvoja misija, kako sam to već rekla. — Majko Božja, nastavi Pierina, ako vi ovdje nikakvo čudo ne učinite neće mi crkvene vlasti vjerovati. Zato vas molim da učinite čudo! Gospa se materinski nasmiješila, a onda je poslije jedne stanke rekla: »Moj Božanski sin je sama ljubav. Svijet ide u susret propasti. Ja sam još jednom

74

postigla milosrđe, zato me on ponovo poslao u Montichiari da donesem milosti Njegove ljubavi... Da bih čovječanstvo spasila potrebna je: molitva — žrtva — pokora.« I, pokazujući izvor, Gospa reče: »Ja želim da se ovdje uredi jedan bazen da bi bolesnici u njega mogli uroniti... dok ovaj drugi dio izvora treba ostati namijenjen za piće.« Pierina je pitala kako treba nazvati izvor, a Gospa je odgovorila: »Izvor milosti«. »Ja sam došla da dušama moje djece donesem ljubav, slogu i mir. Ja vas molim da ne bacate nikakvu prljavštinu na ljubav bližnjega!« Pierina se zahvaljivala, a Gospa raširi ruke i s njima na daleko zamahnut plašt. Još je vidjelica upita za značenje ogromnog plašta. »To označuje moju materinsku ljubav koja hoće cijelo čovječanstvo i svu moju djecu obuhvatiti.« — Što treba ovdje u Fontanelli da se učini, upita Pierina. — Djela ljubavi prema bližnjemu, na bolesnicima koji će ovamo dolaziti. Gospa se nasmiješila i nestala u pravcu neba. Treće ukazanje u Fontanelli, 9. lipnja 1966. (Tijelovo). Bilo je oko stotinu osoba kod izvora. Oko 15 sati dođe Pierina i ljudi počeše moliti krunicu. Kod četvrtog otajstva Pierina uzviknu: »Draga Majka Božja je ovdje, Pogledajte k nebu!« Nad izvorom se pojavi Gospa, puna ljepote i veličanstva; spusti se na zrelo klasno polje. Prisutni su, prema Pierininom pogledu, shvatili da Majka Božja nogama dodiruje pšenično klasje. Gospa je rekla: »Danas me moj Božanski Sin Isus Krist ponovo šalje ovamo. Danas na tijelovski blagdan, na blagdan jedinstva, na blagdan ljubavi.« I, raširivši ruke, nastavi: »Kako žarko želim da ova pšenica postane euharistijski kruh u mnogim pomirbenim pričestima!« Gledajući u nebo reče: »Želim da ova pšenica, u mnogim hostijama, dođe u Rim, a 13. listopada da dospije i u Fatimu!« Pierina upita da li treba svu pšenicu za to dati, a Gospa odgovori: »Ja želim da mi dobrohotna srca ispune ovu želju... I želim da se ovdje podigne kapelica s kipom, koji upravlja pogled prema izvoru.« U viziji Pierina vidje dvoranu, unutrašnjost kapele. »Ja želim«, reče Gospa, »da za 13. listopada kip bude ovamo donešen u procesiji. Ali prije toga želim da se narod Montichiarija posveti mojem Bezgrješnom Srcu. Montichiari je mjesto koje je moj Božanski Sin izabrao i kamo me poslao da donesem milosti Njegove ljubavi.« Pierina je molila da opet dođe. »Ja ću uvijek biti s tobom«, reče Gospa s velikom ljubavlju. Četvrto ukazanje, 6. kolovoza 1966. (Blagdan Kristova Preobraženja). 75

Oko 14,30 sati uputi se Pierina k izvoru, gdje se nalazilo oko dvije stotine osoba. U 15 sati pozove Pierina prisutne da s njom izmole krunicu. Kod četvrtog otajstva reče: »Majka Božja je ovdje.« Odmah zavlada duboka šutnja. Gospa reče Pierini: »Moj Božanski Sin Isus poslao me ponovo ovamo, da izmolimo za 'svjetski savez pomirbene pričesti' i to da bude 13. listopada. Ovaj dan pomirbene pričesti treba da se proširi cijelim svijetom i da se već ove godine održi, a onda svake godine ponavlja. Onim svećenicima i vjernicima koji pospješuju ovu euharistijsku praksu obećajem obilje mojih milosti.« Pierina je pitala Gospu o pšenici i ona joj odgovori: »Neka se od ove pšenice pošalje mojem ljubljenom sinu Papi Pavlu i neka mu se kaže da je to iz njegovog brešanskog zavičaja, iz Montichiarija, i da je pšenica po našem posjetu blagoslovljena. Neka mu se kaže i što moj Božanski Sin Isus Krist želi... kao i ono što se tiče Fatime.« Još je kazala: »Nakon mojeg dolaska u nebo ja sam uvijek ostala Majkom i Posrednicom između mojeg Božanskog Sina Isusa Krista i cijelog čovječanstva. Koliko milosti sam podijelila kroz sva ova stoljeća..., koliko dobročinstava.... koliko kazne suzdržala.... kolike sam razgovore vodila s dušama ... kolike pohode na zemlju učinila da bih donijela moje poruke, ali ljudi nastavljaju vrijeđati Gospodina! I upravo radi toga želim da se osnuje 'svjetski savez pomirbene pričesti'. To je čin ljubavi i zahvalnosti Božje djece prema Gospodinu. Ja sam ovo mjesto, Montichiari, izabrala, jer u jednostavnim, skromnim seoskim ljudima još se nađe poniznosti kao u siromašnom Betlehemu nekada. Ovo mjesto, na kojem će se uvijek mnogo moliti, postat će mjesto obilnog blagoslova. Pierina preporuči Gospi svećenike, Bogu posvećene osobe, redovnike, majke s djecom, koje su ovdje bile prisutne ... — Gdje da se podigne kapelica, upita Pierina. — Nešto podalje od izvora! — Draga Gospo, zašto ne učinite koje čudo da bi mi se vjerovalo? — Narod je već potvrdio, odgovori Gospa i nestade. Želja Gospina, što se tiče pšenice, bila je izvršena. Jedan dio samljevene pšenice primio je Sveti Otac, koji je to još osobno blagoslovio. Brašno od te pšenice primio je rezidencijalni biskup iz Fatime, Joao Pereira Venancio. Mnoge su hostije od toga brašna ispečene i konsekrirane za svete pomirbene pričesti, ponajviše u Fatimi. Ostala ukazanja Po nalogu biskupskog Ordinarijata Pierina nije više smjela, od 1966., posjećivati Fontanelle. Ona je ostala poslušna ovoj zabrani. Ali Gospa nije bila vezana za ljudske zabrane, niti za bilo koje zemaljsko mjesto. Pierina izvješćuje o ostalim ukazanjima, prepunim značenja.

76

»Bila sam u molitvi pred oltarom drage Gospe«, veli ona, kad se pred mojim očima pojavi jako svijetlo nad velikim stubištem, kako sam to vidjela i u katedrali u Montichiariju, na blagdan Bezgrješnog Začeća 1947. Gore, nad stubištem, otvoriše se velika vrata, kroz koja prodiraše zlatna svjetlost. U unutrašnjem luku vrata bilo je napisano velikim slovima: Fiat della Creazione (Neka bude stvaranja), narančastocrvenim svijetlim slovima; ispod toga: Fiat della Redenzione (Neka bude Otkupljenja), svjetlećim crvenim slovima; a još niže, svijetlim nebesko plavim slovima: Maria della Corredenzione (Marija suotkupiteljica). Gore, na stubištu, ukazala se Gospa, s rukama raširenim prema dolje, a iz ruku su padali svijetli žuti jezici na mnoštvo ljudi u podnožju stepenica; Gospa se smiješila, a jedan anđeoski zbor reče: »Fiat (Neka bude!), kojeg je na poziv anđela Marija izrekla, učinio je nju Majkom Boga i cijelog čovječanstva. On se može usporediti s Fiatom stvaranja, jer je njezino »Neka bude!« bilo takvo da je po njemu ona sve milosti od Boga Oca primila.« Tada je Pierina čula kako anđeoski kor pjeva psalme: «Marijo, Majko Božja, Majko milosti, budi slavljena od svih ljudi i kroz sve vjekove!« U više svojih ukazanja Gospa je ponavljala molbu da se moli krunica. »Kćeri, pogledaj ovdje svetu krunicu! Svi koji je mole primit će od mene obilje milosti. Ona je snažna veza s mojim Srcem. Ona slavi Boga, kralja neba i svemira.« 12. listopada 1968. »Reci svoj mojoj djeci, koja su moju molbu za pomirbene pričesti izvršila da im darujem obilje milosti. I kaži svima, koji dolaze k izvoru, što sam ga ja blagoslovila, i koji me tamo štuju, da želim da se ondje moli krunica. Onamo ja osobno dolazim s nebeskim anđelima i prikazujem Gospodinu ove molitve. Mnoga srca, ujedinjena u jednoj jedinoj ljubavi, to udaraju zajedno ... Nebo i zemlja! O kako će mnoge milosti biti date ovoj djeci! ... Ja vidim sve i blagoslivljam sve.« 13. listopada 1969., u 12 sati, Pierina vidi Majku Božju koja joj obećaje da će svojim plaštem prekriti sve koji joj budu preporučeni i za koje se nju bude molilo za milost. Nitko ne propada, ako se za njega žrtvuje i moli. 14. veljače 1970. »Pierina, ja dolazim, još jednom, i tražim molitve i pokoru! Tako brojne duše izlažu se opasnosti da propadnu. Potrebne su žrtve da bi se duše spasile... U Montichiariju sam darovala svu svoju ljubav... Gle, moja ljubav obuhvata cijeli svijet. Po tebi, malom stvorenju, ja je još jednom darujem, posredujući za duše. Ljubav darovati, ima li nešto veće od toga?! Ljubav prema Bogu i bližnjemu je kao molitva, koja uzdiže ka Gospodinu! Tako darivamo sami sebe i time sve. Trpi iz ljubavi! Darivaj u tišini i govori po molitvi! Ukazanje od 19. svibnja 1970. Ovo ukazanje je od sasvim posebnog i dalekosežnog značenja. Gospa se ukazala u svom bijelom plaštu, s tri ruže

77

na Srcu: bijelom, crvenom i zlatnom; na desnoj ruci s velikom krunicom. Sada je krunica umjesto križića imala medaljicu. Gospa raširi ruke prema dolje i na desnom dlanu pokaže prednju stranu medalje. Na medalji se jasno vidjelo kako Marija stoji na jednom stubištu; iznad njene glave su tri ruže, kao i pod njenim nogama na stepeništu. Desno od Madone je natpis: Rosa, a lijevo: Mystica. Onda pokazuje, na lijevom dlanu, drugu stranu medalje: crkva s kupolom i s trima vratima. Iznad kupole je, uz rub medalje, natpis: Maria Mater Ecclesiae (Marija Majka Crkve). Pri tome Gospa reče: »Želim da medalja bude izlivena, onakva kakvu je ja ovdje pokazujem, i to da je s prednje strane natpis: Rosa Mystica, a s druge: Maria Mater Ecclesiae... U Montichiari, kojeg je Gospodin izabrao, poslao me da donesem dar Njegove ljubavi, dar izvora milosti i dar medalje moje materinske ljubavi. Da, ja sam posredovala da se medalja proširi; ona je dar sveopće ljubavi. Moja djeca će je na srcu nositi. Nosit će me posvuda. Ja svima obećajem moju materinsku zaštitu punu milosti. U ovo vrijeme se želi razoriti štovanje i ljubav ljudi prema meni... Ali, medalja je znak moje materinske ljubavi; uvijek ću biti uz svoju djecu. Pored sebe će ona imati Majku Gospodinovu, Majku čovječanstva. Gle, to je pobjeda sveopće ljubavi! Blagoslov Gospodina i moja ljubav bila svagdje s djecom koja se meni utječu!« 17. siječnja 1971. »Moli, moli, kćeri, i potakni druge da mole. Tako mnogo moje djece nalazi se u tami. Ljudi više neće Boga ... O Crkvo mojeg Božanskog Sina Isusa Krista! ... U kakvoj borbi se ona nalazi! Baš zbog toga širim plašt svoje ljubavi nad čovječanstvom. Ali zato treba molitva ljubavi i molitva pomirenja! ... Oh! Čovječanstvo srlja u susret svojoj velikoj propasti... Mnoge duše propadaju... Oh, siromašna Crkvo mojeg Božanskog Sina Isusa Krista! ... Molite djeco! Pokoru činite! ... To je usrdni poziv Srca Majke Gospodinove!« Potom je nastavila: »Kćeri, u ovo vrijeme moraju se ljudi okupljati oko Gospodina u molitvi i ljubavi. Tako mnogo ga Njegove djece napušta i prezire. Treba vjernih i jakih duša da bi pokazali svijetu kako se moj Božanski Sin Isus Krist žrtvovao, da bi pokazao svoje srce puno milosrdne ljubavi. Ja sam u Montichiari došla da govorim o ljubavi prema Gospodinu i da pozovem duše na ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Ovo je usrdni poziv i poruka Majke Gospodinove!« Opet je govorila o moljenju krunice. »Reci mojoj djeci neka mole krunicu. Ona je karika vjere, koja molitvi daje svjetlost. Ona je vez jedinstva, krasote i zagovorne moći.« 5. kolovoza 1972. Gospa govori s tugom o apostaziji, o udaljavanju ljudi od Boga i opet poziva na molitvu. »Reci svima da je molitva potrebna. Molite da bi se djeca Božja vratila vjeri i k ljubavi prema Gospodinu. Vremena postaju mračna, puna zabluda i užasa. Ali, ako se moli i pokora čini, ovo će materinsko Srce još jednom postići kod Gospodina, mojeg

78

Božanskog Sina Isusa Krista, povratak svjetla, ljubavi i mira širom cijelog svijeta, jer je milosrđe Božje uvijek predviđeno u Božjim planovima spasenja. Sada je došlo vrijeme da se kaže, jer je, također, sada vrijeme u kojem se djelo Božje želi zasjeniti i poricati, da me je On izabrao za svoju Majku! Da, ja sam Majka Gospodinova i Majka ljubavi za cijelo čovječanstvo. Djeco, ljubite se bratskom ljubavi i mir će Gospodnji triumfirati!« 11. ožujka 1973., dok je Pierina molila krunicu u svojoj kućnoj kapeli, ukaže joj se Majka Božja i nastavi moliti s njom; prignula bi glavu kod »Slava Ocu«, šutjela je kod »Ave«. 22. srpnja 1973. Pierina Gilli izvještava: »Bilo je oko 9,30 sati. Sjedila sam u svojoj maloj kuhinji i pisala pisma ... Vani je bjesnila oluja. Najednom vidjeh u Gospinoj kapeli svjetlo ... Gospa je bila tu ... Ona se ljupko smješila i rekla: »Sada i za svagda, Gospodin me poslao da čovječanstvu donesem Njegovu ljubav, Njegovo milosrđe, svoj materinski poziv, da bi moja djeca osjetila udarce ovog Srca. Ja želim da se moje želje ispune. Neka se Fontanelle pretvore u svjetionik vjere, molitve i pokore!« Upitah koje molitve i koje pokore treba vršiti. Majka Božja odgovori: »Molitve vjere, molitve ljubavi, pohvalne molitve, molitve prošnje«, i smiješeći se reče: »Svetu krunicu!« Onda je neko vrijeme šutjela. »Da, isto tako želim na ovom mjestu pokoru pomirenja za sve grijehe ljudi. Prožeti ovim duhom neka ljudi prijeđu pješice put koji vodi od mosta na cesti do Fontanelle i neka pri tom mole. S tim treba odmah početi, jer je, do sada, rijetko tko to činio.« — Da li to treba pojedinačno činiti? — Da, ali također u grupama i procesijama, i neka se pri tom mole pokorničke molitve! Na to se ohrabrih i upitah dragu Majku Božju zašto se objavila s imenom Rosa Mystica. Koje značenje to ima za svetu Crkvu? Smiješeći se odgovorila je: »To nije nikakva nova pobožnost, nego je to u sveukupnoj vezi i počinje onim trenutkom kada je moj božanski Sin Isus Krist postao čovjekom.« Zastala je, a onda nastavila: »Fiat (Neka bude!) Otkupljenja i Fiat moje suradnje simbolizira se u najljepšem cvijetu: Rosa Mystica (Ruža Otajstvena). Ja sam Bezgrješno Začeće. Majka Gospodina Isusa. Majka milosti. Majka mističnog tijela Crkve! Stoga me je poslao moj Božanski Sin Isus Krist godine 1947. u Montichiari, gdje sam u sredini crkve svojim nogama dotakla pod usred tako mnogo djece. Trebalo bi razjasniti da sam ja, Marija, Majka mističnog tijela, Crkve. Tada je to bio poziv svoj djeci cijele Crkve; poziv na molitvu, pokoru, pomirenje. Jer su nastupila mračna vremena bezbožnosti, kako je to onda

79

stvarno i bilo i kako je to i sada ... Slabila je ljubav prema Gospodinu i prema Majci! (Bila je duboko ožalošćena; njene suze su kapale). Ali, ako se bude poslušao moj poziv, Rosa Mystica će ponovno donijeti milosti Gospodinove i Njegovo beskrajno milosrđe Crkvi mojeg božanskog Sina Isusa Krista, da bi ponovo procvjetala. Montichiari će biti brijeg s kojeg će mistično svjetlo bacati zrake po cijelom svijetu. Da, to će se ispuniti ...« Ja sam saslušala sve ove divne stvari i rekla: »Draga Gospo, zašto ne učinite neko čudo da bi crkvena vlast povjerovala u vaša ukazanja?« Ona odgovori: »Kako mnogo dobročinstava sam ja u ovo vrijeme već iskazala! I koliko sam milosti podijelila! Sada i neprestano, i uvijek! Ali, očigledno čudo bit će povratak djece k istinskoj vjeri i k istinskoj ljubavi prema Gospodinu! Slijedit će ponovo ujedinjenje, mir u cijelom svijetu!« ... Podigne oči prema nebu i reče: »Ja zazivam od Gospodina preobilni blagoslov za svu djecu koja mi pomažu da budem više ljubljena i bolje upoznata i koji se s hrabrošću zalažu da se moje želje ispune. Svima njima obećajem svoju materinsku ljubav s milostima Gospodinovim!« Čudesne potvrde istinitosti ukazanja Naveli smo tri čudesna ozdravljenja u Montichiariju koja su se dogodila za vrijeme Marijinih ukazanja 8. prosinca 1947. A. M. Weigl, u djelu Maria — Rosa Mystica, koje je 1974. godine izdao Grignion Verlag, (8262 Altötting) opisuje više slučajeva čudesnih ozdravljenja i obraćenja. Jedna žena iz Firence potpuno je izliječena od raka i kasnije Pierini podnijela liječničku dokumentaciju, koja potvrđuje njezino ozdravljenje. Jedan čovjek iz Bozena, koji je hodao na štakama, ozdravio je poslije kupanja na izvoru u Fontanelli. Dana 15. listopada 1972. dođe s grupom hodočasnika šezdesetgodišnja žena koja je bolovala od teške uzetosti (Arthritis). Ruke i noge bile su, već godinama, sasvim zakržljale i iskrivljene, a zglobovi ukočeni debelim i tvrdim kvrgama. Čim je došao autobus, hodočasnici odlaze u oratorij da mole za jadnu ženu. Tada, na očigled svih, u jednom trenutku nestade njezine uzetosti. U listu Der Fels (br. 1, 1971) P. Hermes opisuje čudesno ozdravljenje Olivie Sudiro-Zanotto, iz Malavicina u provinciji Mantova, majke jednog svećenika i jednog liječnika. Tokom četrdeset i dvije godine njene noge, ruke i lice razarala je teška kožna bolest. Sva sredstva liječenja bila su bezuspješna. Za sve to vrijeme ona nije imala mirnog sna. Osobito su ljeti bolovi postajali nepodnošljivi; otpadali su joj nokti. Otekline lica i rane zatvarale su joj oči, pa često nije mogla ni gledati. Posljednjih godina bolesti dobila je i šećernu bolest, pa je nestalo svake nade da će ikada biti izliječena. Jednog jutra otkrije bolnička sestra da joj se s nogu odvajaju komadi mesa, a uskoro se i na rukama ukazaše iste te pojave. Na vršcima prstiju izbijale su kosti. Izgledala je poput gubavca.

80

U rujnu 1968. posjetio je jedan redovnik iz reda svetog Kamila. Vidjevši je u takvom stanju bio je tako ganut da nije mogao izustiti ni riječi. Nekoliko dana kasnije poslao joj je bocu vode s izvora u Fontanelli i poručio joj da je to čudotvorna voda. Nikada ranije nije bila čula za Marijina ukazanja u Montichiariju. Prije polaska na spavanje izlila je na rane čudotvornu vodu. Bila je to prva noć mirnog sna, bez bolova. Provela je u dubokom snu. Probudila su je zvona Pozdravljenja. Te noći je bila potpuno izliječena. Rane su nestale. Bilo je to čudo. U spomenutom djelu A. M. Weigla navode se slučajevi đavolskih opsjednuća. Sami đavoli svjedoče! Više nesretnih ljudi oslobođeno je đavola u Mantichiariju. Marija dolazi da stane nogom na zmiju, kako je to najočiglednije bilo saopćeno u vizijama Katarine Labouré. za vrijeme Marijinih ukazanja u Parizu, 1830. Ondje gdje se Ona pojavljuje bjesne i paklene sile. To se pokazalo i u Lurdu, i u Fatimi, kao i tokom ukazanja novijeg doba. Možda su najrazularenije u Ladeiri. Vrijeme je mraka i oko jedinih izvora svjetlosti oblijeću sjene pakla.

Tri mača u Srcu Prvi mač. U razdoblju od oko deset godina napustilo je svećeničko zvanje oko 30.000 katoličkih svećenika. od tih je jedva pola zatražilo crkveno laiciziranje, tj. vraćanje u svjetovni stalež. Drugi su se toga odrekli. To praktično znači da je mnogo tisuća svećenika izgubilo i vjeru a ne samo zvanje. Ovom broju treba još dodati četiri do pet puta više otpalih redovnika i redovnica. Ukupno ima oko 100.000 otpalih svećenika i redovnika. To je strašan mač u Srcu najbolje od svih majki. To su njezini sinovi i kćeri. Drugi mač. Ovaj mač zadaju svećenici i redovnici koji žive u smrtnom grijehu. Oni ostaju u svećeničkoj službi i u samostanskim zajednicama, ali mlakošću, izbjegavanjem križeva, kritikom Pape i Crkve, strašću za uživanjem i teškim grijesima posebno bolno vrijeđaju Gospodina i Njegovu majku. Oni se svetogrdno pričešćuju i celebriraju. Sam Bog zna koliko ih je danas u Crkvi. Treći mač. Taj mač su svećenici i Bogu posvećeni koji su i zvanje i vjeru izgubili i koji su postali najogorčeniji neprijatelji Crkve. Najbolji kada se izopače postaju najgori! Od njih Crkva preživljava teška iskušenja. Zabilježimo još i to da po jednom đavolskom programu mnogi od tih svećenika i redovnika ostaju u Crkvi, »da bi je razarali iznutra!« Što želi Presveta Majka Božja? 1. Svaki 13. u mjesecu treba da se slavi kao poseban Marijin dan.

81

2. Dan 13. srpnja svake godine treba slaviti u čast Ruže Otajstvene (Rosa Mystica). 3. Svake godine slaviti 8. prosinca u podne kao uru milosti za cijeli svijet (12-13h). »Ako neko ne može doći u crkvu neka u podne kod kuće moli i on će, isto tako, preko mene dobiti milosti.« 4. Svake godine, 13. listopada. slaviti Svjetski dan pomirbene pričesti. 5. Pokorničke procesije k izvoru (Fontanelle); Pri tom: molitva, pokora, zadovoljština. Tri ruže Majka Božja ukazala se u Montichiariju s tri ruže: bijelom, crvenom i zlatnom. 8. prosinca 1947. bile su te ruže oko njenog Srca, koje je sjalo na prsima. U kasnijim ukazanjima, osobito u Fontanelli i poslije, krasile su te ruže njen plašt nad prsima. Bijela ruža znači: Marija je najčistija kćerka Vječnog Oca, Imaculata, Bezgrješna, Prijestolje mudrosti. Crvena ruža: Marija je Majka Božjeg Sina, Mater dolorosa, Majka žalosna i Majka milosrđa. Zlatno-žuta ruža: Marija je Zaručnica Duha Svetoga, Kraljica neba i zemlje, Majka Crkve. Marija skuplja u svom Bezgrješnom Srcu, kao u krasnom kristalnom kaležu, bujice svjetlosti, milosti i ljubavi Presvetog Trojstva i izlijeva ih u neizrecivoj materinskoj ljubavi na svu svoju djecu, kao Rizničarka Božja i posrednica milosti. Konačno, Ona hoće, kao Rosa Mystica, dati preobilje milosti svima onima koji su Bogu posvećeni. U ovim trima ružama krije se duboka, čudesna i veličanstvena simbolika. Ove tri ruže simbolički prikazuju tri velika područja Božje moći. (Ovaj prikaz donesen je prema knjižici »Maria — Rosa Mystica« od A. M. Weigla što je izdao s dozvolom crkvenih vlasti St. Grignion-Verlag, 8262 Altoting, 1974. Prijevod s njemačkog i tekst priredio, te uvod i zaključak napisao Stjepan Petrović, svećenik)

San Damiano Osamnaest kilometara od Piacenze, u dolini Pada, nalazi se obično talijansko selo sa oko dvije stotine stanovnika, San Damiano. Tu živi Roza 82

Quattrini, koju zovu Mama Roza. To je žena sijede kose, osrednje visine, punašna, u crno obučena, kako je već u tom kraju običaj. Mama Roza potječe iz prave kršćanske obitelji; u roditeljskoj kući primila je duboki vjerski odgoj. Otac, koji ih je učio molitvama, umro je vrlo mlad. I majka je bila vrlo pobožna. Imala je četiri kćeri; od njih se udala samo Roza, dok su druge tri postale časne sestre. Jedna njeguje u Indiji gubavce, druga je misionarka u Brazilu, a treća je umrla kao karmelićanka u Luki. Mama Roza rođena je 26. siječnja 1909. godine. Mama Roza, udovica Giuseppea Ouatrinija, majka troje djece, (ima dva sina i kćerku) godinama je patila od teške bolesti. Nadnaravni događaji počeli su 29. rujna 1961. godine, na blagdan svetog Mihaela Arkanđela; mama Roza upravo je bila došla iz bolnice, poslije teške operacije; bila je u beznadnom stanju. Oko podne, u kuću Quattrini uđe nepoznata gospođa. Bila je mlada i lijepog lica, obučena po običaju toga kraja; na glavi je imala svijetloplavi rubac. »Ne veo, nego rubac«, kazala je tetka Adela. Nepoznata osoba tražila je novčani prilog: htjela je da kupi tri svijeće za svetište Svete Marije od Milosti, koje se nalazi u San Giovanni Rotondo, gdje je živio otac Pijo. Te svijeće stajale su pet stotina lira, ali siromašni Quattrini u kući su imali svega 1000 lira, i to posuđenih. Teta Adela joj to reče. Neznanka uđe u sobu gdje je ležala bolesna Mama Roza, dođe do njenog kreveta, pozva je da ustane, uze je za ruku, a potom za obje: — Hajde, ustani, reče joj nepoznata gospođa. Mama Roza ustade; bila je izliječena. Čuli su se njeni uzvici: — Ja sam izliječena, ja sam izliječena! — Ne viči, zapovijedi joj nepoznata gospođa. Tada se začuše podnevna zvona koja su zvonila Anđeo Gospodnji i gospođa reče: »Molit ćemo Anđeo Gospodnji, zatim pet Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu, po nakanama oca Pija, na čast pet Rana Spasiteljevih.« Kod svakog Očenaša, gospođa bi stavila ruku na jednu od pet otvorenih rana, i one bi odmah zarasle. Tada joj zapovijedi da pođe ocu Piju. — Kako ću kad nemam ni haljine, ni novaca? — Dobit ćeš sve što ti je potrebno, u svoje vrijeme, reče Neznanka. Reče Mami Rozi i da treba promijeniti stan. Tetka Adela dade joj pet stotina lira i nje nestade. Tajanstveno, poslije nekog vremena, Mama Roza dobi pismo od nepoznatog pošiljaoca, i novac za put iz kase p. Pija za siromahe; u jednom paketu nađe i dvije haljine koje su joj odlično pristajale. Vrijeme je bilo da pođe na put. Kada je Mama Roza stigla, jednog subotnjeg jutra u San

83

Giovanni Rotondo, u proljeću 1962. i dok je s jednom poznanicom molila krunicu pred Crkvom, ona ponovo ugleda gospođu s plavom maramom. »Poznaješ li me«, upita gospođa. »Sada znaj da sam ja Majka utjehe i Majka žalosnih. Kaži to u San Damianu, a i profesoru koji nije htio vjerovati u tvoje čudesno ozdravljenje. Iza svete mise naći ćemo se kod pričesne ograde i ja ću te odvesti ocu Piju.« Tako je i bilo. Gospođa ju je odvela do oca Pija, a zatim je nestala. Stigmatizirani kupucin primio je Mamu Rozu, a zatim je uputio da se dvije godine posveti bolesnicima, pomažući im osobito u duhovnim potrebama. Dvije godine Mama Roza je provela u bolnici u Piacenzi, izvršavajući njegov nalog. Zatim joj otac Pijo reče da se vrati u San Damiano, gdje će imati drugu misiju. Dne 16. listopada 1964., u podne, dok je Mama Roza molila Anđeo Gospodnji, začuje glas koji ju je zvao izvana. Ona izađe, ali ne vidje nikoga. Na nebu opazi bijeli oblak, obrubljen brojnim zlatnim i srebrnim zvijezdama i mnoštvom raznobojnih ruža. Iz oblaka izađe crvena kugla, i spusti se na malenu krušku u blizini kuće. »Tada iz kugle izađe Nebeska Majka«, svjedoči Roza Quattrini, »obučena u veliku svjetlost; imala je veliki ogrtač, a na glavi zvjezdanu krunu veoma sjajnu. Ona mi reče: 'Kćeri moja, dolazim iz daleka. Objavi svijetu, da svi moraju moliti, jer Isus više ne može nositi križa. Hoću da se svi spase; dobri i zli. Ja sam Majka Ljubavi, Majka sviju, a vi ste moja djeca. Zato hoću da se svi spasite. Došla sam zato da svijet pozovem na molitvu, jer su kazne blizu. Doći ću svakog petka i saopćiti ti poruke koje svijet treba da sazna.' Rekoh: 'Ali, kako će mi vjerovati? Ja sam sirota, neuka seljanka. Nemam nikakvu moć. Bacit će me u zatvor!' Ona mi odgovori: 'Ne strahuj, jer Ja ću ostaviti jedan znak. Vidi: ovo drvo će procvjetati!'« Nebeska Gospođa je otišla, a kruška je tog jesenjeg dana, 16. listopada 1964. procvjetala. Grana obližnje šljive, koju je Gospođa u prolazu dotakla svojim plaštem, procvjetala je slijedeći dan. Mnogi dođoše da vide ovo čudo i da prošire prve glasove o San Damianu. Unatoč obilnim jesenjim kišama, kruška je ostala u cvatu kroz tri tjedna. Bila je i puna sočnih plodova. Teta Adela je nabrala skoro dvije košare krušaka. Neki povjerovaše u čudo; neki posumnjaše i rekoše: »to je naravna pojava!« Oni imaju više pouzdanja u prirodu, nego u Boga; oni su od prirode načinili boga; slijepo vjeruju u naravno, i sljepoćom srca odbijaju sve nadnaravno! U San Damiano dođoše prvi hodočasnici. Od toga se dana Majka Božja ukazuje Mami Rozi svakog petka u podne i svakog Marijinog i Gospodnjeg blagdana; ta ukazanja popraćena su često neobičnim pojavama.

84

Nebeski instrument Za mnoge vjerne duše, same izjave Mame Roze nesumnjiv su znak istinitosti viđenja: ta seljanka bez ikakve kulture, neškolovana, jednostavna, govori stvari iznenađujuće teološke točnosti. Ona je »instrument« Neba. Da li je Roza Quattrini izabrana od Neba samo zbog svoje čistoće duše? Evo što se o njoj kaže u jednoj poruci: «Promisli, dijete moje, promisli! Zar ne shvaćaš da je moj 'instrument' najneukije stvorenje na čitavom svijetu? To nije ona koja može kazati sve te stvari. Ona ništa ne zna, ali ona prima sve moje riječi, koje joj govorim ili koje joj inspiriram ... Neuka, da, ali puna ljubavi! Neuka, da, ali puna vjere, sva posvećena Isusu i meni.« (8. studenog 1968.) Mama Roza je na ovoj zemlji samo zbog patnje, ona se prikazuje, šuti, ili poziva svoju braću na molitvu i žrtvu. »Slušajte je, iako je ona neuka, jer sam je ja kao takvu izabrala. U njenom neznanju nalazi se i ljubav, i ona daje svu svoju ljubav meni i mom Sinu Isusu. Stalno u molitvi i u patnji... ali je slušajte, jer ona govori u moje ime.« Ona joj također kaže: »Ti si najneobrazovanija, ali ti si moja kći koju mnogo ljubim!« (Pa, ipak, ima ih koji misle da ova neuka seljanka može sve to izmisliti; sve te riječi koje se teološki ne mogu pobiti! Kad bi neko takvo, neuko, stvorenje govorilo o brodogradnji, ili o kirurgiji, godinama, a da stručnjaci ne mogu ništa zamjeriti njegovim izlaganjima, možda se, ipak, ne bi kazalo da — izmišlja!) Najneobrazovanija među seljankama, Mama Roza je, u susretu s nadnaravnim, spoznala mnoge stvari. »Ona zna i ne razumije«, kaže Presveta Djevica, »ona obavlja moju volju. Ona sve zna ... Bolno je za nju to što ona vidi sve što će se zbiti... a sve to ne može najaviti; može samo moliti, i ljubiti, u tišini...« Zna se da je Mama Roza imala viđenje kazne (kao male vidjelice u Garabandalu, koje su bile toliko uplašene) i da je imala viziju pakla (kao djeca u Fatimi), te je bila toliko preplašena da se mjesec dana nije mogla vratiti k sebi... Mama Roza mnogo pati, strašno pati. Stav pijačentinskog biskupa prema njoj zadaje joj, također, veliku bol. Mi ćemo nadalje vidjeti da je Msgr Umberto Malchiodi, pijačentinski nadbiskup, u svom pismu od 2. veljače 1968. godine. pozvao Rozu Quattrini da se odmah uzdrži od svih javnih vjerskih manifestacija petkom i u drugim prilikama, a ako bude drukčije radila, to će biti smatrano kao čin neposlušnosti crkvenom autoritetu. Ona je bila poslušna, i još je više trpjela. To se da naslutiti iz njenog susreta s Marijom i njenim Sinom, 8. prosinca 1968. — Majko, treba da ti saopćim o onome što mi pričinja veliku bol, velike muke: promatrač (biskupije) kaže da ne slušam biskupa. Što treba da radim? Odgovori mi, Nebeska Majko! Isuse, odgovori mi! Spremna sam da izvršim tvoju volju (duga tišina). — Da, Isuse, da, ja slušam Nebesku Majku.

85

Isus: »Da, ti slušaš biskupa, jer ja petkom ne dolazim, ali kada te ja i Moja Majka pozovemo, treba da se okreneš. Treba da doneseš ljubav dušama, treba da doneseš vjeru dušama. Zar ne vidiš, dijete moje, da su se mnoga oruđa moje Majke izgubila? Mnogi su u grijehu, jer nisu slušali moju i tvoju Majku. Ovo je trenutak kad treba da pozoveš duše.« Ovaj razgovor da naslutiti dramu jedne seljanke iz doline Pada; dramu ljubavi i poslušnosti. 25. listopada 1968., saopćila je Nebeska Majka da će dolaziti na ovo mjesto, »sve dok njeno oruđe bude na zemlji«. Ona je kazala da će Mama Roza biti neshvaćena sve dok bude živa: »Pusti svijet neka govori što hoće, ne obeshrabruj se, jednog dana će te shvatiti, moje dijete, kad ti sa mnom budeš u Nebesima.« Te riječi bi dale naslutiti da će San Damiano biti priznat jednog dana, »možda u pravi čas« (Guy Le Rumeur, Apocalypse Mariale, s. 232.) U San Damianu mogu se sresti ljudi koji su uvjereni da ovdje nastaje, i da već jest na izvjesni, tajanstveni način, centar svijeta. Tako smo čuli i od jednog Amerikanca crnogorskog porijekla, Emanuela Markovića, koji je duže boravio u San Damianu. U svakom slučaju, tu nastaje centar jednog duhovnog života koji zrači u velikim dijapazonima ove planete: postoje časopisi, kao Stella Maris, Ave Kurier, La grande luce, Das zeichen Mariens, postoje brojne sandamianske zajednice širom svijeta. To kao da se naslućuje iz ovih riječi Arkanđela Mihaela: »Nema ni jednog ovakvog ukazanja, koje se svima obraća, koje sve tješi, sve učvršćuje, dobre i zle.« Nečuveno značenje San Damiana, »Marijanskog centra par excellence« (G. Le Rumeur, op. cit. 244), svakako se najbolje očituje u jednoj poruci Isusa i Njegove Majke: »Čitav svijet će ovamo dolaziti, ovdje će biti veliki internacionalni centar pod znakom ruža; nalazit će se svetište najveće na svijetu, s petnaest oltara, petnaest otajstava krunice.« A na Blagovijest 1968. godine, Marija kaže: »Doći će dan kada će zvona San Damiana zvoniti svečanost da razglase moju slavu, triumf i Kraljevstvo Kristovo.« Pobornici San Damiana kao da to slute; kao da su učvršćeni u tom pouzdanju. U San Damianu se često mogu susresti kola iz Lurda; ako se pitaju hodočasnici zašto iz Lurda dolaze ovamo, oni odgovaraju: »Nebeska Majka sada ovamo dolazi!« San Damiano za mnoge hodočasnike znači mjesto utjehe; »tu oni nalaze Mariju živu i istinitu, i tu nalaze vrelo koje im daje izuzetnu snagu za budućnost koja se nadnosi s prijetnjama.« (Guy Le Rumeur, op. cit. 244). Dne 9. lipnja 1967. godine, Isus se ukaza obučen u bijelo s crvenim ogrtačem i reče: »Kad dođe taj čas i kad bude trebalo u ruke uzeti palmu mučenika, što će biti od vas? Ako ne budete imali snage, da odolite, što će biti od vas? Ali, ako ste ovamo došli da stečete snagu, hrabrost, vjeru da biste izdržali u borbi, u stradanjima, na križu, u progonima i ratu, u potresima, u kugi i gladi, to ćete biti vi, braćo moja draga, koji ćete spašavati duše.«

86

»Recite svima da ne napuštaju ovo mjesto. Zovite duše, moja djeco, zovite ih«, poručuje Nebeska Majka, »Kažite im da ne napuštaju ovo mjesto. Neka ne slušaju sve što se govori.« Ali, zašto je od Boga ovo mjesto izabrano? Bl. Dj. Marija nam nagovještava da postoji neki razlog. Dne 1. ožujka 1969. ona je kazala: »Jednog dana znat ćete zašto sam vas na ovo mjesto zvala i zašto sam ja zbog vašeg spasenja došla ovamo.« Da li se razlozi kriju u prošlosti? To je moguće; mnogi kršćanski događaji zbili su se, po Božjoj volji, na mjestima već označenim događajima Starog Zavjeta (po objavama A. K. Emerich Golgota je, tako, na primjer, mjesto gdje je pokopan Adam). Ali su možda razlozi u budućim zbivanjima! Čudotvorna voda U Starom Zavjetu, Naaman, ministar kralja Sirije, izliječio se od gube, nakon što se, po uputi proroka Elizeja, sedam puta okupao u Jordanu. Naš Gospodin i Spasitelj i sam je htio da bude kršten u vodama Jordana, od Ivana Krstitelja. Poslije je naredio da voda bude materija sakramenta krštenja, po kojem dobivamo božanski život. (S. di Maria, Čudotvorna Gospođa od ruža, s. 28). U Lurdu je Bernardica rukama otkopala izvor, na mjestu gdje ju je Bl. Dj. Marija uputila; tako je bilo i u Banneuxu. Voda se pojavila i u Fatimi, Turzovki; u tim izvorima, ili zdencima, vidješe simbol Srca Isusova, izvora svih milosti. U svim mjestima gdje se Djevica ukazala, nadnaravno se miješalo i u samu prirodu; čudotvorno su se pojavljivale vode i bile su — čudotvorne. Kao u evanđeoskim vremenima, slijepci gledaju, hromi hodaju. O čudesnim izlječenjima u vodi Lurda, recimo, trebalo bi napisati jedno veliko djelo. U petak, 21. listopada 1966. Nebeska Majka, za vrijeme ukazanja, preko Mame Roze najavljuje da će Vječni Otac »dati moć mom malom zemaljskom vrtu, ovom kutu raja, gdje će dijeliti rijeke milosti«. Učinio je da padne kao malena žuta kugla (neki od prisutnih su je vidjeli) i tražio je da se, na mjestu gdje je kugla pala, kopa bunar, sličan nazaretskom zdencu. Kad je bilo označeno to mjesto, neki su vidjeli kako pada jedan svijetli predmet, a zatim se diže maleni plamen prema Nebeskom Ocu. Djevica obećaje obilne milosti svakom tko otkopa malo zemlje. Upozoruje unaprijed da prva voda, koja će izbiti nakon dva metra, nije ona obećana. Ona je mnogo dublje, ispod jedne »giastre«, što u narječju znači: geološki sloj morene. Kad se naiđe na taj sloj, izbit će čudotvorna voda, koja će liječiti dušu i tijelo. Oslobađat će i opsjednute, koji budu imali vjeru i pouzdanje u Nebesku Majku. Svi će pomoću te vode dobiti velike milosti i zadobiti zdravlje. Može se čuvati neograničeno vrijeme, a da se ne pokvari. Nebeska Majka pokazala je Mami Rozi kako treba biti pokriven ovaj zdenac: sa kupolom, a na njoj kip Majke Božje, okrenut prema mjestu na kojem jednog dana treba da bude podignuto svetište.

87

26. listopada sv. Mihael Arkanđeo zabada mač na mjesto određeno za zdenac; Djevica izjavljuje da, na taj prostor zahvaljujući moći sv. Mihaela, nikakav zao duh ne će moći nikada prodrijeti. Presveta Djevica označila je 11. studenog 1966., preko Mame Roze, svrhu tog bunara: »Kopajte dalje, dođite i pijte iz ovoga izvora milosti... perite se, čistite se... pijte iz njega i imajte povjerenje u tu vodu. Mnogi će ozdraviti od svojih bolesti... mnogi će se posvetiti. Nosite ovu vodu bolesnicima i umirućima ...« Slijedećega dana potvrdio je jedan poznati vještak za podzemne vode, da je na označenom mjestu bogata vodena žila. Radovi su počeli 9. prosinca 1966, ali se već na dubini od nekoliko metara našla obilna voda i poduzetnik je htio prestati s daljnjim kopanjem. Mama Roza zahtijevala je da se kopa do na dubinu od 17 metara. Govorila je: »Tamo ćete naći sloj šljunka i pijeska kako je označila Nebeska Majka.« Napokon, upotrebljavajući teške sonde, nađoše točno na dubini od 17 metara sloj pijeska i šljunka; bilo je to 26. listopada 1967. Kruška je bila neozlijeđena. Uskoro se počelo govoriti o prvim izlječenjima i obraćenjima. Sveta voda iz San Damiana ima vanrednu važnost, po svom porijeklu i po dobru koje čovjeku pruža. Evo jedne iznenađujuće i ozbiljne poruke od 26. svibnja 1967, kada se Nebeska Majka ukazala sa sv. Mihaelom Arkanđelom, koji je govorio u ime Vječnog Oca: »Kada dođe strašni trenutak očaja — zato što niste slušali moje riječi —bit će na svijet poslano mnogo plinova, mnogo zlih stvari, vi ćete sasuti ovu vodu u male zdjelice, uronit ćete u nju svoje lice i bit ćete spašeni.« Hodočasnici raznose tu vodu svakodnevno svojim kućama, u plastičnim posudama, a odatle bolesnim i umirućim. Godinama; taj se prizor može vidjeti svakog dana. Njihovo je pouzdanje u tu vodu veliko. »Na ovo mjesto Sotona nikada neće moći ući; nikada, sve do kraja vjekova. Jer je to mjesto Vječni Otac blagoslovio i dao mu takvu moć da nitko ne može ući ovamo da bi počinio zlo«. Tako je Marija govorila hodočasnicima. Povodom toga, treba zabilježiti tri uznemirujuća slučaja. Prvi se zbio u noći između 14. i 15. listopada 1968. Neke su osobe ušle i odsjekle grane u »malom rajskom vrtu«; drugi, još teži, dogodio se u noći 28. i 29. prosinca, u 3 sata ujutro, kada su nepoznate osobe podmetnule eksploziv, s namjerom da bunar i krušku dignu u zrak; 1. siječnja Nebeska Majka je izjavila da je s anđelima spriječila da ne bude žrtava i da — bunar i kruška ostanu neoštećeni. Najteži slučaj zbio se pred zoru 14. svibnja 1969. kada je stablo šljive skoro sasvim presječeno; stablo je palo i savijeno držalo se još samo okrajkom kore; ispraviše ga na zahtjev Mame Roze, podupriješe ga i ono oživje i dade obilne plodove. U tome vidješe ljudi, još jedno, čudo i — simbol.

88

Lako se podsjetiti na bijes masona u Fatimi, koji su postavljali eksploziv ispod kapela,*) koji su sasjekli česminu (hrastić) pa čak postavljali minu ispod panja koji je preostao. *) Lako je utvrditi da se šljiva htjela sasjeći upravo na godišnjicu prvog fatimskog ukazanja; datumi pojedinih poruka, i zbivanja, imaju zaista ponekad čudnu koincidenciju: 22. ožujka 1922, masoni postaviše pet mina u Fatimi; četiri pod uglovima kapele, petu pod panjem česmine (koja nije eksplodirala); 22. ožujka 1968, počinju se organizirati univerzitetski nemiri u Francuskoj na koje upozorava Djevica u San Daimianu, koja je, tog istog dana, govorila o Bliskom Istoku, zaista »eksplozivnoj« točci: »Bore se tamo gdje je moj Sin proganjan!«. Konačno, jedna talijanska anarhistička grupa, koja je podmetala mine po Italiji, s brojnim žrtvama, zvala se: »22. ožujak«. »Dođite i pijte vodu iz ovog zdenca; umijte se! Pročistite se! Pijte i imajte povjerenja u ovu vodu. Mnogi će biti fizički izliječeni. Mnogi će se posvetiti. Nosite ovu vodu teškim bolesnicima po bolnicama, umirućim. Idite i vidite duše koje pate! Budite jaki! Ja sam s vama!« (18. stud. 1966.) »Djeco moja, pijte ovu vodu: ona će vam očistiti dušu i tijelo ... I pijte je, mnoge duše učinit će još svetijim; dat će im svjetlosti, vjere u srcima!« (23. pros. 1966.). »Uzmite vodu iz zdenca, umijte bolesne i imajte u nju pouzdanja!« (12. svib. 1967.). »O moja djeco, ova voda donijet će svjetlosti, ljubavi, mira, zdravlja u vašim kućama. Ona će biti vaša snaga, vaša moć protiv đavolskih sila koje će se sručiti na vas i na čitav svijet.« (26. svib. 1967.). Poruke Rekli smo da je prvo ukazanje bilo 16. listopada 1964. godine. Ako bismo taj datum htjeli smjestiti u okvir svjetskih zbivanja, ili kada bismo isticali vremenske koincidencije, mogli bismo spomenuti eksploziju prve atomske bombe u Kini, koja je upravo toga dana »odjeknula« — širom svijeta, kada i ova »eksplozija nadnaravnog«, (kako bi kazao P. Claudel) u San Damianu. I od toga dana poruke su brojne, jer Bl. Dj. Marija dolazi svakog petka i svakog crkvenog blagdana, i ona nastavlja dolaziti, sve dok je u životu Mama Roza. Dio značajnih poruka skupljen je u djelu Jeana Gabriela, San Damiano, koje je doživjelo brojna izdanja, ili u nekoliko godišta revije Stella Maris. Gabriela Lambertini piše: »U porukama, iako su brojne, ne može se susresti ni najmanja inkoherencija ili suprotnost s učenjem Crkve.« Sadržaj poruka potiče na molitvu i pokoru. Mnoge se poruke odnose i utvrđuju glavne istine naše vjere, a brojne su i one čiji je sadržaj eshatološki. Neke su poruke upućene posebnim staležima, svećenicima, redovnicima, neke su upućene majkama, omladini... »Iz proučavanja ovih pojava, misija ove žene, Mame Roze, ukazuje se kao proročka i pastoralna« (Lambertini, Segno dei Tempi, Magalini editrice, Brescia,

89

1973. c. 59). Ona potiče ravnodušne i upozorava na nužnost brzog i općeg obraćenja prije nego što naiđe kazna, koja se i ovdje nagovještava, u svoj težini svjetskih dimenzija, ali koja je uslovljena. »Čitanje poruka ostavlja duše prožete istinom i ljubavlju (J. Gabriel, op. cit. 79). Presveta Djevica govori jasnim jezikom, teme se prožimaju i čine logičnu cjelinu; Djevica nas poziva da razmatramo o: Bogu i svijetu, prošlosti i sadašnjosti, o Božjem i ljudskom djelovanju, o djelovanju anđela i demona, Neba i zemlje; o misterijima spasenja; ona nas dovodi u prisutnost velikih realnosti gdje djeluje Božja Pravda i Njegova Ljubav, kao i bijeda ljudi ili njihovo posvećenje. Grješni svijet na rubu provalije »Zar ne vidite da svijet iz sata u sat ide sve više u propast?« (15. pros, '67.); »Svijet je pred provalijom« (21. stud. '67.); »Vidite li kako svijet ide prema provaliji! Neki su već na samom rubu!« (13. list. '67); »Oni koji idu u propast brojniji su od onih koji idu u Nebo!« (3. siječ. '67.); »Mislite koliko pati jedna majka, koja pati zbog djece koja se više ne vraćaju, nikada! ... « (Id.); «Zašto toliko omladine, da, toliko omladine propada? Jer nisu u Božjoj milosti. Ah, kakav grijeh nečistoće, kakav grijeh nečistoće, djeco moja! ... U kazalištima, u kinima, na plesovima, na mnogim mjestima! Taj grijeh koji prouzrokuje tolike ruševine! ...« (15. ruj. '67.) i 11. stud. 1966., Ona govori o »blatu u kinima, u kazalištu, i na televiziji.« »Svijet je u blatu«. kaže Ona 5. svibnja 1967., »on ne shvaća više Božju istinu ... Hoće da odbaci Istinu ...« «Nitko više ne želi ispaštati, nitko više ne želi ljubav! Samo ljudi žele da se zabavljaju i da uživaju u zadovoljstvima svijeta, u društvu đavola« (14. ož. '69.). Marija nam ukazuje na posljedice ovog duha vremena, u kojem ljudi žele samo provoditi se, zaboravljajući na grijeh. »Vi koji prolazite svijetom. koji idete u kina, u kazališta, na plaže, vi vidite koliko je ljudi u đavolskom obliku.« Takav svijet, u kojem je sve dozvoljeno, »permissive society«, koji tone u razvratu, nalazi se upravo pored svijeta i ljudi koji umiru od gladi, a njihov je broj, svake godine, više miliona. Marija nas upozorava da je i na razini nauke i današnje inteligencije sljepoća i okrutnost srca: »Što se učenjaci više uzdižu u nauci, više su obavijeni tamom: oni više ne nalaze mira niti ljubavi. Oholost je ušla u njih, sama naduvenost i zloba!« I u »trećoj fatimskoj tajni« naglašava se ta povezanost nauke i sotonskih sila; strašna razorna oružja prijete čovječanstvu i možda će biti upotrijebljena, kao ljudski elemenat kazne. Kazna »Vi ne razumijete, vi ne razmišljate! Imali ste mnoge ratove i velika razaranja! Toliko se razaralo u svijetu ... Vi ne razmišljate što bi bilo da sada nastane jedan rat!« (22. ruj. 67.).

90

«Govorite, djeco moja, govorite cijelom svijetu! Neka ne čekaju da dođe strašna kazna!« (27. kol. 67.). »Bit će mnogi znaci na nebu, danju i noću, prije nego što dođu stradanja.« (29. list. 66.). Strašna kazna je najavljena, ne samo u San Damianu, već na mnogim mjestima. Ona je posljedica grijeha, a osobito zato što nisu poslušane riječi Majke svih ljudi: »Jer niste poslušali moje majčinske riječi!« Na različite načine, to se često ponavlja. »Kucnuo je čas! Kucnuo je čas!« (kol. 67.). Usporednim proučavanjem »Marijanske apokalipse«, mogli bismo doći do zaključka o tome kakva će biti kazna; s velikim bolom Djevica tu kaznu najavljuje širom svijeta, a bit će strašna za cijelo čovječanstvo. To je kazna koju teško možemo predstaviti, ali su je mistici već vidjeli u vizijama. Kazna je imanentna; kalež se prelijeva u brojnim viđenjima. Možda je još odlažu žarke molitve i pokora nekih vjernika. »Kada je došao sveti Mihael sa Svetim Ocem koji je nosio kalež, znak velikog stradanja, teških bičeva ... Kalež se prelijevao ...« (11. stud. 66.). Bilo je velikih kazna, i one su bile najavljene s Neba. Jedna od najtežih je bio potop; ljudi su se tada smijali Noi koji je o njemu proricao. Sodoma i Gomora su strašne; Ninivljani su se molitvom i pokorom izbavili. Spasitelj je nagovještavao pad i ruševine Jeruzalema; a poslije Njegove smrti i uskrsnuća, ostao je jedan neuki seljak, koji je nosio Spasiteljevo ime, Isus, bio je sin Ananusov; koji je u godinama koje su prethodile 70. nagovještavao, danju i noću, opominjao na kaznu i propast Jeruzalema. Guy Le Rumeur kaže da Mama Roza podsjeća na tog seljaka. Ona slika tu kaznu, prenoseći Marijine riječi: cijeli svijet će biti u požaru, bit će svakakvih nesreća, strašnih potresa; najavljuje se rat, glad, kuga, epidemije ... Propast će mnogi gradovi, bit će velikih progona, krv će potocima teći. U toj velikoj i sveopćoj kazni, uslovljenoj ljudskom zlobom, intervenira i samo Nebo. Velika tama i velika svjetlost Dane kazne prati zastrašujuća tama; dani koji će biti mračniji od najcrnje noći. Toj tami prethodit će potresi; u njoj će moći gorjeti samo posvećene svijeće. Iz brojnih mističnih izvora znamo za tu tamu, a posebno o njoj govore Ana-Marija Taigi i otac Pijo. »Kada osjetite velike potrese, kada vidite veliku tamu, podignite oči k nebu, raširite ruke, zazivajte milosrđe ... Molite Salve Regina i Credo.« (26. svib. 67.). Mama Roza je u više navrata evocirala te mračne dane ... »Bit će tako tamno... tako tamno... da je taj mrak nemoguće izreći...« »Kada budete u mraku, u tami, tami koju nećete moći shvatiti, zazivajte: 'Čudotvorna Gospo

91

sandamijanske kruške, okupi nas sve pod svoje stablo ... pod svoj ogrtač' ... Kada budete u tim strašnim časovima, zovite me, zazivajte me!« (8. ruj. 67.). Čini se da je ljudska izopačenost nepovratna i da je kazna imanentna. Tama koja je viđena u vizijama, koja je najavljena, može biti trag jedne komete pun gasova; to bi se možda moglo pretpostaviti iz nekih izjava, ali mi odbijamo da spekuliramo o toj tami, ne smatrajući da bi u nju mogli unijeti — više svjetlosti. Svjetlost će tada dolaziti od blagoslovljenih svijeća i od vjere. Ne pokušavajući da dođemo do prirodnog tumačenja, jer će tada djelovati nadnaravno, samo spominjemo slučaj jednog francuskog putničkog aviona koji je u sred dana ušao u neshvatljivi mrak, koji su nastojali objasniti repom jedne komete; možda je i to jedna od opomena putnicima na zemlji! Pa, ipak, govori se o svjetlosti. »Treba da budete snažni, snažni, jer ja dolazim s velikom svjetlošću.« (24. stud. 67.). »Doći ću, djeco moja, doći ću. Pripremite se u vjeri! Jer, ako ne budete imali vjere, što će biti od vas? Mnogi će pasti na zemlju i neće više moći ustati. Molite za moj dolazak: Ja ću skupiti sve koji budu imali vjere.« (5. svib. 67.). »Kada ja dođem sa svjetlošću, ako budete imali Isusa u srcu, moći ćete da podnesete i učinit ćete da u svijetu triumfira radost i ljubav za Isusa.« (21. trav. 67.). »Ne obeshrabruj se, dijete moje, JER USKORO DOLAZIM SA SVJETLOŠĆU! Mnogi znaci vidjet će se na nebu i na zemlji... dovoljno ako hoćete vjerovati! Sve ću učiniti da vas spasim, dat ću vam sva sredstva, svu pomoć ...!« (10. pros. 68.). »Ja sam u svijetu, među vama, da bih vam dala svjetlost.« (10. stud. 67.). »Neće biti brojni oni koji će preživjeti«; otići će sa zemlje i brojni od one izabrane djece; »mnogi će morati prihvatiti s ljubavlju palmu mučeništva«, ali oni koji budu ostali imat će veliku svjetlost i na zemlji će obaviti važnu misiju. Uzdignut će se mnogi sveci. Pravedne duše ne treba da strahuju kad dođu ti događaji; oni će biti sigurni u Marijinu pomoć. »Kad dođu ti dani bola, uzmite raspelo u ruke, pritisnite ga na grudi, i Nebeska će Majka biti pored vas, da vas zaštiti.« (15. ruj. 68.). Što više, pravedni će biti učvršćeni u vjeri da dolazi triumf Isusov i Njegove Majke. »Obećajem vam još, da dolazim s velikom svjetlošću. Prije svega, svjetlošću u srcima, a zatim sa svjetlošću nad cijelim svijetom. Učinit ću da se razbukta i izdigne ljubav prema Meni i Mom Sinu Isusu.« (12. ruj. 67.). Borba U mnogim porukama govori se o velikoj duhovnoj borbi koja se sada vodi; »đavo je pušten i on je sada poveo posljednji boj, ali strašan!« (1. pros. 67.).

92

U toj borbi mi treba da učestvujemo s molitvom, krunicom, i s drugim sredstvima koje smo dobili s neba, na koje smo zaboravili u vrijeme modernizma, racionalizma i tobožnje demitizacije, ali bez kojih se ne možemo spasiti niti voditi strašan boj protiv Sotone, koji je pušten po volji Vječnog Oca. I sveti Mihael, koji se često pojavljuje na ovom svetom mjestu, i Bl. Dj. Marija ohrabruju nas za tu borbu. »Borite se, borite, s krunicom u rukama.« »Budite jaki, budite jaki, jer će borbe biti teške! ... Đavo je pušten s lanca ali će mu vaša Nebeska Majka smrviti glavu i otjerati ga na dno ponora.« (24. stud. 67.). «Povedena je odlučna bitka između . .. dva vođe (Sv. Mihaela i Lucifera), ali samo posredovanjem One koja je od Boga primila moć da smrvi Sotoni glavu mi ćemo odnijeti odlučnu pobjedu.« Dne 26. svibnja 1967., u 11 sati, sveti Mihael govori o toj borbi i poziva nas da učestvujemo s molitvom i krunicom: »Hrabro! S vjerom i snagom! Sve za triumf Bezgrešnog Srca Marijinog, za Kraljevstvo Kristovo, Kraljevstvo ljubavi, mira i slave u Bogu Ocu! U ime Oca, Sina i Duha Svetoga! Amen!« Borba koja je na nebu počela protiv Sotone, gdje je pobijeđen, treba da se, konačno, završi triumfom i na zemlji, protiv svih zala čovječanstva. Često se u porukama govori o triumfu Marijinu, kao konačnom ishodu ove borbe. Nebeska majka nam često najavljuje skoru svjetlost, »kada će je svi moći vidjeti.« Kristovo kraljevstvo »... Ja ću doći s velikom svjetlošću i triumfirat ću nad cijelim svijetom i moj Sin Isus doći će s Novim Kraljevstvom i donijet će mir i ljubav, spokoj i radost u srcima.« (13. svib. 67.). Tako dolazimo do neočekivane točke svih učenja i najava Nebeske Majke; La Salette, Fatima, Kerizinen i Garabandal izražavaju aspekte tog kraljevstva, kao što ga proročanstva Starog i Novog Zavjeta, na tajnoviti način, nagovještavaju, ali tek u San Damianu naziremo blisko prisustvo tog Kraljevstva, neposredno iza kazne i dana tame: »Drhtat će nebo i zemlja, ali će potom doći spokoj« (6. list. 68.) i: »Doći će oluja, ali potom će doći svjetlost« (6. pros. 68.); slično se kaže i 16. svibnja 1968. Iz brojnih poruka jasno je da se ne radi o Kristovu Kraljevstvu u srcima i institucijama, već da se radi o Kristovu dolasku na zemlju i o Njegovom stvarnom kraljevstvu. Nebeska Majka govori o »novom kraljevstvu«, o »novom carstvu«, a riječi koje slijede isključuju svaki dvosmisao u pogledu

93

tog kraljevstva: »Ja dolazim, na ovu zemlju, s mnogo anđela, s mnogo svetaca, s mnogo patrijarha, s mnogo proroka i sa svetim apostolima«, kaže Isus 19. prosinca 1967., što potvrđuje i Nebeska Majka dvije sedmice kasnije: »Sve će biti razriješeno u Kraljevstvu Ljubavi: Isus dolazi na ovu zemlju u svoje Kraljevstvo Milosrđa, oprosta i mira. Isus dolazi s velikom pratnjom anđela, s velikom pratnjom mučenika, i oni će ga pratiti putevima, kroz krajeve, posvuda. Ali, vi, vi morate biti snažni, s vašom krunicom oko vrata. Idite bez straha, djeco moja, jer je to najmoćnije oružje za vaše spasenje. Ja ću doći strmoglaviti neprijatelja u dubine ponora, odakle nikada više neće izaći.« (29. pros. 67.). Na kraju, evo i riječi od 23. veljače 1968.: »Uskoro će Isus doći na zemlju sa svim apostolima da donese mir.« Da bi nam bilo jasno poslanje Majke Božje, i njena prisutnost na zemlji, uoči velikih događaja i proglašenja Kraljevstva Kristova, trebalo bi citirati čitavu poruku od 22. studenog 1967; mi je možemo donijeti samo u detaljima: »Otac je dao kćeri (Gospi) moć da obavi poslanje Majke prema svojoj djeci. Dao joj je moć, pomoć, snagu i znanje da obavi sve ono što Majka Božja traži za svoju djecu, jer ih želi zaštititi i spasiti s mnogo ljubavi milosrdne Majke. Otac, Sin i Duh Sveti učiniše da Majka svih hoda zemljom jer želi da spasi svoju djecu koju mnogo ljubi, s velikom ljubavlju! Vječni Otac dao je svu moć Svojoj Zaručnici (Presvetoj Djevici) da bi obavila veliku misiju na ovoj zemlji i da bi pripremila svu svoju djecu da čistim srcem, punim ljubavi, zahvalnosti, nježnosti vole svoju Nebesku Majku i da bi upalila sva srca za dolazak Sveopćeg Kralja na ovu zemlju. Kristovo Kraljevstvo proširit će u srcima svoje djece žarku ljubav jednih prema drugima i iskorijenit će sve hereze, grijeh, svako zlo, i baciti u dubine bezdana sve demone. Svi oni koji budu ostali imat će veliku svjetlost i obavit će velike stvari, velike stvari, velike, velike stvari na zemlji! I Isus će proći putevima svijeta sa Svojim apostolima, sa svecima i s anđelima, sa cijelim Nebeskim Dvorom ... Isus i Marija bit će stalno s vama u Nebu, na zemlju, na moru, posvuda, u velikoj radosti... (ovdje ona izražava veliku tugu za izabranim sinovima, koji su bili apostoli ali nisu odoljeli iskušenjima đavolskim, te počiniše velike prekršaje i svetogrđa; ona ima prema njima veliko milosrđe i očekuje njihov povratak) ... Kada bude završena ova borba i budete vidjeli otvoreno Nebo, tada će biti velika vaša radost! ... Iz dana u dan molite sve više i imat ćete snagu da hodate, s križem na ramenima, sve do Kalvarije gdje vas Isus očekuje. Tamo ćete naći mog Sina Isusa, na Njegovom grobu, uskrslog; i vi ćete uskrsnuti u novi život svetosti, s anđelima i svetima!« Nebeska Majka priprema na zemlji Kraljevstvo Svog Sina. Ona dolazi da nas pripremi za velika iskušenja koja su na pomolu. Dolazi da nas ohrabri za borbu, da nas učvrsti, utješi i da nas spasi. Svećenik iz Nazareta

94

Ne može se kazati da je teološko znanje Mame Roze stečeno školovanjem; ona je samo oruđe. Mudrost koju ima samo je odraz Prijestolja mudrosti, kojemu se toliko približila, patnjom, dobrotom, srcem i molitvom. Jedva da je znala moliti krunicu. Jednoga dana rezala je rajčice za salatu, kad uđe neki mladi svećenik, od nekih tridesetak godina, i zamoli je da s njim moli. Roza se oduševi lijepim molitvama, što ih je predmolio taj svećenik. »Kako vi lijepo molite«, reče mu Mama Roza. »Ja znam samo moliti krunicu, ali ne znam ni njena otajstva. Naučite me moliti, onako kako bi se Gospodinu svidjelo!« Svećenik joj reče: »Molite vi i dalje kako znate. Molite lijepo krunicu. To je moćna i lijepa molitva! A što se tiče otajstava, budite bez brige. Poslat ću vam nekoga tko će vas poučiti. Uostalom, što jednostavnija bude vaša molitva, to će Bogu biti draža. Ponavljajte često: Moj Bože, ljubim Te! Isuse, ljubim Te! Isuse, zahvaljujem Ti! Oprosti mi, Isuse! Molite tako, prema prilikama, kako to vaša duša traži.« — Osjećam, vi me tako divno poučavate — rekla je Mama Roza — a odakle vi dolazite? — Ja sam Nazarećanin, odgovori svećenik. — Dolazite li onda iz Loreta, upita Roza. Loreto, sa svojom Svetom Kućom, u kojoj je, prema predaji živjela sveta nazaretska Obitelj, a koju su anđeli ovamo prenijeli, od San Damiana je udaljena oko 400 km. Ovo je u toj okolini veoma poznato svetište. Mama Roza je mislila da je Nazaret i Loreto jedno te isto. — Da, ja stanujem u Loretskoj Kući, odgovori svećenik. Roza nije razumjela finu igru riječi. »O, dođite me opet posjetiti«, rekla mu je, i okrenula se da otjera mačku sa stola. Kad se opet okrenula ka svećeniku, njega više nije bilo. Poslije nekog vremena, kad je opet sama započela moliti krunicu, osjetila je da su se dvije nevidljive ruke spustile na njenu glavu. Neki joj je glas zapovijedio da sedam puta uzastopce ponavlja petnaest otajstava krunice, koje otada nikada više nije zaboravila. Nekoliko dana kasnije, pitala je na svoj naivan način Gospu, tko je bio onaj svećenik. Gospa joj odgovori da je to bio najuzvišeniji svećenik, Isus iz Nazareta, koji stanuje u tabernakulu u loretskoj svetoj kući, i da je ono bio Duh Sveti koji ju je naučio moliti otajstva svete krunice. *** U naše vrijeme koje sumnja, koje je puno skepticizma, koje »racionalizira«, u oholosti, koherentnost i sustavnost poruka, koje Mama Roza prenosi, bile bi neshvatljive da ih ne dobiva s Neba. »Ona je živa ilustracija Riječi Isusa Krista: 'ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, ne ćete ući u

95

Kraljevstvo Nebesko ...' Ona prenosi samo ono što kaže Djevica: 'Tako kaže Nebeska Majka',

ističe ona kad govori.« (J. Gabriel, San Damiano, Parvis, Bulle, s. 27). Ona je poput umilnog i poslušnog djeteta. Ono što je razlikuje od mnogih drugih vidjelica, to je što ona ostaje »zemaljska i za vrijeme ukazanja, u tom smislu što nije u ekstazi. Hoćemo da kažemo da sačuva sve fizičke i intelektualne sposobnosti. Ona božanske i nebeske osobe vidi sa svojim tjelesnim očima i opisuje ih svojim uobičajenim jezikom ... i Marija se ukazuje... u San Damianu, u raznom obličju, ali 'živa i stvarna kao i mi'... Mama Roza je u početku vidi kao običnu ženu; kasnije s velikim ogrtačem i okrunjenu zvijezdama; kao Našu Karmelsku Gospu okrunjenu trnjem i s dijademom... obučenu u bijelo, već prema okolnostima i, kao u listopadu 1969, kada je govorila o pričešćivanju na ruke, obučenu u crveno. Ona uvijek nosi ogrtač ...« (Guy Le Rumeur, Marijina apokalipsa, L' auteur, Argenton — L'Eglise, 1970. s. 233, 234.). Sveti Otac Na poseban način spominje se sv. Otac Pavao VI. Presveta Djevica je kazala da je on njezin izabrani, privilegirani. Kazala je i da nijedan papa nije toliko patio kao on. Često poziva da molimo za njega, da bi mogao nositi tako težak križ na svojim ramenima. »Mnogo molite za Svetog Oca! Nikada na zemlji nije bio ni jedan papa koji je patio kao on. Molite! On treba da podnese još mnoge teške križeve!« (16. list. 66.). Mama Roza je često u vizijama vidjela Svetog Oca; katkada u rukama drži kalež koji se preljeva krvlju: »Sveti Otac je nosio kalež ... znak velikih stradanja ... kalež se prelijevao krvlju .. .« (23. ruj., i 11. stud. 66.); »Molite, ah, molite za Svetog Oca koji je kao moj Sin na Golgoti ... treba da mnogo pati, njegove iste muke! On plače jer ga ne slušaju neki njegovi posvećeni sinovi!« (29. list. 66.). Mama Roza ga je vidjela zajedno s Papom Pijom XII. koji mu u ruke daje jednu liturgijsku svijeću; vidjela ga s arhanđelima sv. Gabrijelom i sv. Rafaelom; vidi ga u prisustvu Isusa, koji mu daje crveni ogrtač i tri crvene ruže, ili mu daje, drugom prilikom, palmu u desnu ruku; vidi ga i kako Nebeskoj Majci pruža veliku knjigu, Novi misal, i kako Ona blagoslivlja tu knjigu ... Sveti Otac Papa Pavao VI, pastir je koji svoje stado vodi kroz velika iskušenja teških vremena, i koji upravlja Petrovom lađom kroz bure, da bi došao do — druge obale, gdje se već nazire Kristovo Kraljevstvo. Naziru ga neki mistici, neki karizmatični vizionari, iza zavjese tame, koja je sve mračnija ...

96

Svetohranište u uglu i prljave ruke »Sada oni pod noge bacaju mog Sina Isusa... Oni ga sakrivaju ... Kao u grobu! Ne žele ga više na istaknutom mjestu oltara gdje su mu se klanjali anđeli i čitav Nebeski Dvor ... Moj Sin Isus u Svetoj Euharistiji... koji želi da mu se klanjaju, da ga ljube, danju i noću ... Oh, kako ja patim što vidim mog Sina Isusa sakrivenog u jednom uglu!« Preljubljena djeca Nebeska Majka zove svećenike preljubljenom, izabranom djecom; ona tuguje jer su mnogi pošli putevima propasti. angažirajući se u političkim i društvenim stvarima, čiji smisao ne poznaju, postajući žrtve lažnih proroka, pogrešnih učenja, modernih zabluda; oni prave strašne ustupke duhu ovoga svijeta. Marijine riječi, koje se odnose na one posvećene osobe što ne slušaju poglavara Crkve, zvuče svom oštrinom opomene. Mnoge poruke u San Damianu odnose se na njih. Tokom 1968., ona se po dva puta mjesečno obraćala njima; kada bi se sve objavilo, bila bi to jedna posebna knjiga. Često ih s bolom i s nježnošću opominje. Kao i laike, i njih ona opominje da se suviše ne bave materijalnim stvarima: »Zašto toliko luksuza? Isus je bio siromašan.« Poziva ih da spase sve duše, da postanu pravi apostoli, jer više ne shvaćaju misiju koju im je Isus povjerio. »Ta moja preljubljena djeca, oni su toliko toga srušili!« One čiste, siromašne, dobre, svete, potiče da čine pokoru, da mole, osobito krunicu. »Bilo kamo da idete, uvijek imajte u rukama krunicu.« Zahtijeva da idu bolesnicima, da idu k dušama, da pozivaju omladinu, da donose mir u obitelji, da blagoslivljaju i ljube. Traži da često odlaze Isusu u Presvetom Sakramentu, da mu se dugo klanjaju... »Moji apostoli«, poručuje Krist, »neka vaša ljubav bude samo za mene i za moju Majku koja je i vaša... Vaš život treba da bude sav jedna žrtva«; ove duboke riječi potvrđuju encikliku Pape Pavla VI o celibatu svećenika. Nebeska majka je osobito, u dirljivoj poruci od 29. prosinca 1967., opomenula i pozvala svećenike: »Ja vas sve ljubim, moja najdraža djeco! Ljubim vas sve, sve... Svijet treba da spasimo pod svaku cijenu ... Ja sam na ovoj zemlji da vas spasim« ... Poruka je duga, ona im saopćava svoju bol, i svoje nadanje da će opet biti Njezini istinski apostoli. Znaci Među čudesnim znacima, spomenuli smo ozdravljenje Mame Roze i cvjetanje kruške i šljive, koje se ne može objasniti biološkim zakonima. 8. travnja 1966., na veliki petak, ukazao se Razapeti Krist i Naša Gospa od Žalosti; kapi Božanske Krvi kapnuše na grmlje bijelih ruža i iznikoše crvene; svake godine se mogu vidjeti kako cvjetaju među bijelim i crvene ruže.

97

Mnogi čudesni znaci viđeni su na nebu, na suncu. O čudesnim pojavama na suncu, od kojih su neke slične fatimskom čudu, postoje brojni filmovi i fotografije. Brojna su i obraćenja, među kojima ima Jevreja i protestanata; sin jednog švicarskog protestantskog pastora, danas je u jednom katoličkom sjemeništu. U Karmelu u Savoji nalazi se pet djevojaka koje su konvertirale u San Damianu. Mama Roza stalno govori da Gospa dolazi prije svega da bi pozvala na obraćenje. Mnogo je milosti, brojna su i izlječenja, a voda iz San Damiana je čudotvorna. Neobične su i neke fotografije, ili filmovi na kojima se ukazuju svijetli predmeti koji se kreću. S vremena na vrijeme, Bl. Dj. Marija ili sv. Mihael, zahtijevaju od Mame Roze da se fotografira u određenom pravcu; neke od tih neobičnih fotografija prikazuju lik Majke Božje, na nekim je Djevica s Djetetom Isusom, neke pokazuju Kri-

Čudesna fotografija u San Damianu na kojoj se vidi Djevica nad suncem sta Kralja; svakako je najinteresantnija fotografija koju je 27. studenog 1972., na godišnjicu ukazanja Marijinog u kapeli Čudotvorne medaljice, načinio g. Lucien Boucquey, iz Pariza. Tu fotografiju, na kojoj se vidi

98

Djevica nad suncem, prenio je i veliki magazin Paris Match, obavjestivši čitaoce da je isključena svaka prevara, jer su stručnjaci firme Kodak tako utvrdili. Stručnjaci koji su ispitivali tu fotografiju nisu mogli dati nikakvo objašnjenje.

Upute o posvećenim rupčićima u San Damianu 99

Poruke Blažene Djevice posredstvom Roze Quatrini, San Damiano, 11. studeni 1968. Na koncu svoje poruke rekla je Majka Božja: »... Poslušajte još jednom, djeco moja, čujte još jedanput: Do viđenja 8. prosinca! Donesite mnogo bijelih rupčića ... Njih ćete dati mnogim bolesnicima, da bi mogli time osušiti svoje suze. Te ću rupčiće obdariti velikim darom... Tko time dotakne svoje oči, dobit će nebesko svjetlo ... upoznat će, da ga Isus zove ... upoznat će, da treba činiti pokoru i da mora oprostiti, da dođe u nebo radosno i sretno. To je veliki dar, koji ću vam ja ostaviti, djeco moja, veliki dar, koji mi je dao Vječni Otac, da spasim svoju djecu. Javite to svima... da svi mogu ovamo doći! Da svi dođu, da me ljube, da svi dođu, da prime milosti za sadašnji život i da dođu u nebo.« 19. prosinca 1968. Svršetak poruke drage Majke Božje: »Djeco, rupčići... to je veliki dar, što sam vam učinila, veliki, sasvim veliki...!« Mama Roza objašnjava: Svrha rupčića: »Svi treba da ih imaju uvijek sa sobom, jer kad je čovjek zbunjen, kada dođu teške kušnje, kad čovjek plače i kad je uzbuđen, tada neka pokrije sebi lice i neka se prekriži. I u vrijeme kazne, treba da time taknemo lice s molbom za svijetlo vjere. Jednako kada se molimo za obraćenje grješnika ... Kad upotrebljavate rupčić, stavite ga na oči, molite za svjetlo vjere ... tako pomažete bolesnima i zdravima.« 15. rujna 1969. Blagdan Sedam Žalosti Marijinih Dođite djeco, dođite! Ja vas očekujem 7. listopada, donesite rupčiće! Ja ću ih blagosloviti, kao što sam to i danas učinila, kao u onaj dan. Dat ćete ih bolesnicima, svima. Oni ih mogu staviti na prsa i postići će mnogo utjehe i zdravlja, oni, koji imaju pouzdanja.«

Čudo Marijinog kipa Pred svjedocima se zbio i neobjašnjiv fenomen, kada je statua, koja predstavlja Djevicu kakva se ukazala Katarini Laboure, promijenila boju. Jedan svjedok ovako piše: »Na blagdan Marijina prikazanja u hramu, 21. studenog 1969. bili su mnogi svećenici, redovnice i veliko mnoštvo vjernika svjedoci neobjašnjive pojave. Prije podne, oko 11 sati, pozvani smo da uđemo Mami Rozi i da promatramo promjene boja na haljini kipa Presvete Djevice. U tom času nalazi se kip u sobici Mame Roze, koja je upravo s 100

malenom grupom molila krunicu. Promatrali smo kako odjeća Majke Božje mijenja boju pred našim očima. Gornji dio haljine već je počeo poprimati tamno plavu boju koja se širila od dolje prema gore. U roku od četvrt sata postala je cijela haljina tamno plave boje. I rukavi ogrtača poprimili su tu boju, dok je sam ogrtač ostao bijel. Promatrač biskupa iz Piacenze i tamošnji župnik San Damiana, mogli su sami osobno svjedočiti o tim činjenicama, koje su nas duboko potresle. »Tokom poslijepodneva poprimio je kip opet svoju normalnu boju.«

Oulx Susa Nakon što smo proučili neka povijesna istraživanja o Oulxu, tom uzvišenom biseru doline u Susi, započeli smo hodočašće prema pećini Saracena, kako je označena u putnim vodičima, ili »La Beaume« u lokalnom dijalektu, tj. »spilji Presvete Djevice« kako je sada zovu hodočasnici. Da se dođe onamo iz centra Oulxa, mora se prijeći preko mosta »Anđela čuvara« i, kad se ide cestom što vodi u Bardonacchi, prelazi se preko željezničke pruge i preko malog mosta na rijeci Bardonacchia; okrene se na desno i nakon manje od sto metara dolazi se na puteljak što vodi na goru. 101

To je pravo pokorničko putovanje, jer je uspon na mnogim mjestima strm. Nakon otprilike deset minuta puta pojavi se pred nama veličanstveni prizor: krasna naravna spilja, prostrana i u širinu i u dubinu. Izgleda kao da je neki divovski klesar isklesao u brijegu; misli nam se spontano vraćaju pećinskim ljudima i nastambama kamenog doba. Na ulazu u spilju i u samoj spilji čovjek prisustvuje divnom prizoru: Jedan potok protiče pored pećine, a druga voda, koja nastaje infiltracijom u brijegu, teče iz dubine spilje. Odmah se prisjećamo Masjabelske pećine i drugih prizora vjetra i vode, što se mogu vidjeti na mnogim mjestima ukazanja. Ali ovdje, u Oulxu, prizor je još sugestivniji, jer se ovi potoci čine kao neprekidni blagoslov Neba. U unutrašnjosti pećine postoji jedan stari kip Imakulate, mnogo cvijeća, svijeća i »ex-voto« pločica. Desno, na stepeničastom postolju, kip sv. Mihaela; lijevo, jedna kalvarijska grupa, koju su načinile — to se odmah vidi — pobožne ruke siromašnih ljudi, ali duboko vjernih. Predanje govori da su ovamo bježali stanovnici okolice, da bi izbjegli obeščašćenju što su ih činili Saraceni, za vrijeme invazije na visoku dolinu Suse. Nedaleko od ove pećine podnijeli su mučeništvo sveti Justo, Flavijan i njihovi drugovi, pa se to mjesto i zove »Plebs martyrum« (»Puk mučenika«). S dubokim uzbuđenjem molili smo odmah svetu krunicu i zahvalili smo Gospodinu i Majci Isusovoj i našoj. Vidjelica Odmah možemo reći, bez straha da se prevarimo, da je Presveta Djevica govorila svima nama. Govorila je svojoj djeci, koja joj nisu uvijek odana, koja su često nezahvalna, kadkad i svijesno prestupaju Božje zakone i zato su grješnici. U svakom od svojih ukazanja, Gospa se uvijek poslužila jednim oruđem: djecom, mladim ljudima, pripadnicima redova, svećenicima, mladima i starima, majkama obitelji. Ovdje je govorila ona kroz jednu ženu iz puka, uzornu ženu i majku. Zahvaljujući nizu okolnosti, mogli smo je upoznati; bili smo joj pretstavljeni po našim prijateljima iz Turina, i naš prvi susret, u veljači 1971., bio je doista interesantan, jer smo otkrili da smo se već susreli u San Giovanni Rotondo, prigodom jednog hodočašća, što ga je ona s drugima poduzela da dođu Patru Piju. Mogli smo ustanoviti, da oruđe, kojim se taj puta Madona poslužila, živi sasvim sakriveno, u pravoj poniznosti, i to je razlog zašto mi njezino ime ne

102

spominjemo. Ona ima tako rijetka svojstva: razboriti oprez i mudrost, koju bi Francuzi kvalificirali kao »nadnaravnu«. Brine se brižno za obitelj i za kućni posao. Živi povučeno i mnogo moli; zna šutjeti. Bogata je duhovnim dobrima; strpljiva u protivštinama i napadajima, koji nikada ne manjkaju i dolaze od onih koji ne vjeruju ili vjerovati neće, ali ponajviše od onih koji se uvijek bore protiv svega što se tiče Gospinih ukazanja. Budući da ona gotovo i nema izobrazbe, poučena je o svetim stvarima iz ustiju učenih duhovnih vođa, koji su je vodili. S 13 godina, kad je bila na paši, dok je čitala životopise svetih ili knjige o pobožnosti prema Gospi, imala je prve objave »unutarnjih govora« Presvete Djevice. Rado bismo više rekli o onoj, koja je naša draga sestra, ali odrekli smo se toga, jer je smatramo jednostavnim instrumentom Marijinim. Sve je započelo ovako: Jedna grupa »Cenakolina« iz Turina uputila se u Oulx 9. rujna 1967. (Cenakolini su posvećeni lajici, koji se sjedinjuju u molitvi pod vodstvom jednog svećenika). Pratio ih je njihov duhovni vođa jedan salezijanac. Nekoliko godina prije ondje su salezijanci postaviti Gospin kip. Među tim »Cenakolinima« bila je i vidjelica. Kako nitko nije pravo znao gdje se nalazi pećina, razišli su se svećenik i vjernici da je traže. Iznenada ugleda vidjelica ružičasti oblak, koji je lagano lebdio i približavao mjestu gdje se nalazi spilja, a onda se zaustavio. Kad se sakupiše, vidjeli su svećenik i vjernici da je vidjelica u ekstazi, da gleda u jednu određenu točku i da sluša kao da joj netko govori. Zatim, kao da je izvršavala jednu zapovijed, još uvijek u ekstazi, podigne veliki kamen i bez naprezanja postavi ga u sredinu špilje. Na tom je kamenu stajala Gospa. Mi smo od vidjelice saznali što je Gospa govorila u tom prvom ukazanju. Nakon što je rekla da je ona Bezgrješna, zamolila je da joj se tu sagradi kapela. Označila je mjesto, gdje treba da kopamo, da bi izbio izvor. Preporučila je: moliti i pokoru činiti i sakupljati se u hodočašćima i procesijama kod pećine. Od tog dana slijedila su ukazanja u različitim danima. Ovamo je dolazio veliki broj ljudi iz Piemonta i Francuske. Spilja je trajno okićena cvijećem i osvijetljena svijećama; i zimi i ljeti. U spilju su uveli električno svjetlo. Duhovne i materijalne milosti slijedile su jedne iza drugih, a đavao je pokušavao na različite načine spriječiti štovanje i pobožnost prema Presvetoj Djevici.

103

Dođoše svetogrdni vandali, da sve na komadiće sasijeku i zamažu. Čak ni križ ni Gospin kip nisu bili pošteđeni. Odnijeli su cvijeće, ukrali su novčane darove, spalili su svijeće, istrgali su slike i krunice. Ali razvio se još himbeniji i bolniji boj: klevete, progonstva, izrugivanja, zlobna došaptavanja, napadaji tiska, inkvizicija, zapreke svake vrste i t.d. Činilo se da se pakao oborio svom svojom moći. I ti napadi još traju ... Ipak, mi smo uvjereni da će Bezgrješno Srce Marijino triumfirati. Međutim hodočasnici su nastavili hrliti k Mariji. To je upisano u brojnim registrima, koji su puni potpisa i zaziva. Ti se registri brižno čuvaju isto tako kao i svi posjeti, sve riječi, sve poruke i traženja Madone. Sve je pripravljeno za čas za koji je Gospa odredila triumf. Poruke Ovdje dajemo kratku, ali ipak vjernu sintezu raznih poruka i traženja Gospinih izabranih iz kronologije ukazanja. Meditirajmo ih; kršćanin toliko vrijedi koliko razmišlja. Nakon molbe da spilju učinimo privlačivim mjestom za molitvu, Gospa nam predlaže životni program: moliti, šutjeti, trpjeti i nju u svoj tišini ljubiti. 12. siječnja 1968. naredi da se postavi križni put uzduž puta koji vodi ka spilji. 24. veljače iste godine traži da se postavi kip, koji prikazuje Bezgrješnu (koja se ukazuje). Ta se želja mogla ostvariti tek u studenom 1971., nakon mnogih protivština, neprijateljstava i nakon neprestanih molitava. Da ne bi bili neposlušni crkvenim i civilnim vlastima, koje su zabranile kip Imakulate izložiti u spilji, statua Bezgrješne bude podignuta na zemlji privatnika, dok se ne bude mogla unijeti u spilju. Taj je kip morao nadomjestiti oštećeni dosadašnji kip u pećini. 23. srpnja 1970. zatraži Gospa da se označi prostor gdje će biti buduća kapela na zemlji ispod spilje. U različitim prigodama molila je Gospa za posebne neprestane molitve za Svetog Oca Pavla VI, »mučenika svakoga dana«, za biskupa i za sav kler. A te je pozive uvijek sve usrdnije ponavljala, s molbom za pokoru, da zazovu svijetlo Duha Svetoga na Crkvu. Riječi Bezgrješne — Kamo god dođete sijte Ave Maria, da se svijet obrati. — Molite i činite pokoru. — Blagoslivljem tu šaku zemlje, gdje će onaj, koji dođe biti obraćena duša. To je najveće čudo. Ja hoću duše, zatim ću ozdraviti tijela.

104

— Vi ne ćete primiti nikakvih ruža, nego trnje. — Molite mnogo, jer neprijatelj juri po svijetu i nalazi se u svim uglovima zemlje. — Isus trpi u osamljenosti tabernakula. — Kao što vojnik ostavlja svoj vlastiti dom da može služiti domovini, tako i vi svi treba da sve ostavite da bi mogli služiti Crkvi. — Budite uvijek ujedinjeni da tako tvorite lanac koji se nikad ne će prekinuti; divni lanac svete krunice. — Jedna četa posvećenih potrebna je vaših molitava i pokorničkih djela. — Proživljavajte Evanđelje. — Ako se duše obrate i ako me poslušaju, doći će mir: mir u dijecezi Turin, mir u dolini Susa, mir u Italiji — ipak ne u svim njezinim krajevima — i mir u ostalom svijetu. — Činite pokoru za svećenike. — Svaki put kad vas ubode trn, znajte to prinijeti za svećenike i njihove potrebe. — Ovdje će biti ozdravljeni mnogi bolesnici, ako imaju vjeru, ali ne oni koji kažu: »Ako ozdravim, vjerovat ću.« — Isus na križu i dalje trpi muku za nevjernike, za bijedne, za duše koje su zaostale i koje je teško shvatiti. — Moja djeco, ja vas blagoslivljam i jednog ćemo se dana gledati licem u lice. — Posvjedočite ono što ste vidjeli. Ako je nebo dalo taj znak, to je za opomenu ... — Imate vremena da se izliječite sigurnim oružjem sakramenata, posebno ispovjedi i pričešću, a zatim molite i činite pokoru. Ako ne, zauvijek ćete propasti. — Posvetite nedjelju i ostale zapovjedne blagdane ... — Svijet se ne će spasiti, ako se odcijepi od Crkve ... — Pokrenite se, o sinovi Božji i članovi Crkve, požurite se gori Oulx kamo dolazi vaša Presveta Majka, Bezgrješna.

105

— Ja dolazim da blagoslovim sve dobre i zle. Dođite, o moji blagoslovljeni posvećeni: biskupi i svećenici, i pokažite svoju ljubav onoj, koja je vaša Majka i Majka Crkve. — Objavite svijetu da želim molitvu krunice, da hoću molitvu i pokoru. Vječni je Otac već umoran od čekanja. Znajte da će kazne pasti na zemlju, ako ne poslušate. — Moja prisutnost u suncu jest opomena za svijet. Nemojte se osuditi svojom ohološću, svojom neposlušnošću i svojom nevjerom. Ponizite se i molite za oproštenje dok još imate vremena. Sunčane pojave 15. siječnja 1972. ukaže se Gospa u svijetloj zvijezdi, koja se je vrtjela i rekla je: »Molite, molite, molite mnogo i činite pokoru. Nedjelje se ne posvećuju; veliki dio čovječanstva živi u uživanjima i ne misli više, da postoji Sudac, koji im može dodijeliti strašne kazne. Vaša nebeska majka dolazi na ovo mjesto da vas upozori: Molite za mladež, za odrasle i za djecu ispod 5 godina. Neka roditelji budu stroži u kršćanskom odgoju i neka budu budni što se tiče ženske mode. Hoću da dolaze hodočasnici na ovo mjesto; hodočasnici koji mole za oproštenje. Požurite se, da javite biskupima o tom znaku na suncu: to je opomena. Isus i Vječni Otac to naređuju. Dobri treba da se posvete, a zli da se obrate; tvrdokorni bit će osuđeni.« »Čitavi svemir na mojim ramenima« 24. travnja 1972. pozvala je iznova, osobito svoje »Cenakoline«: »Moji sinovi sv. Cenakula, vi podnosite teret dnevnog umora; ja, vaša nebeska Majka, imam cijeli svemir na svojim ramenima: uvrede svog kršćanskog naroda, uvrede onih koji vladaju, uvrede moga rastrganog svečeništva, oklevetanog poradi onih koji nisu više svijetlo i svjetionik Crkve. Ja se priklanjam pred svojim dragim svećenicima; onima koji kleče preda mnom da izmole smilovanje i milosrđe za cijeli svijet. Narod ih ne sluša. Vi ste im potrebni, kao i vaše molitve, vaša predanja, vaša vjernost, proživljavajući pravila Cenakula. Ne bojte se, sinovi moji, ne samo danas u radosti, nego i u času kušnje. Morate ostati čvrsti, čvrsti u vjeri, čvrsti u ljubavi, u miru s Bogom i sa svojom braćom. Budite dobra sol zemlje, budite sinovi svijetla. Ne oklijevajte, budite uvijek u istini kao što vas to Isus uči u paskalnom misteriju.« »Dođi natrag!« Vidjelica izvješćuje:

106

»Kad sam se nalazila na gori, podigoh oči da je još jednom vidim. Vidjeh je sasvim gore, iznad spilje, s raširenim rukama. Veličanstveni plašt prekrivao je spilju. Ona se smiješila i reče mi: 'Dođi natrag; meni je potrebna tvoja pokora i zadovoljština. Mnogi će doći iza tebe i obratiti se. Ne boj se zapreka; uvijek će ih biti. Ti ćeš pobijediti molitvom. Povjeri se mojem povlaštenom (duhovnom vođi). On će ti biti moja jaka ruka. Ako budete činili što tražim, ljudi će imati mir i spasiti će se. Ako budete činili ... na koncu će moje Bezgrješno Srce pobijediti'.«

Sunce se vrti Evo što pripovijeda vidjelica: »Dne 11. srpnja 1970. pođoh s kćerkom ka spilji. Na putu Turin-Oulx molile smo, kao obično, krunicu. Kada dođosmo blizu Suse, ugledasmo u suncu neko svijetlo, koje se nije moglo usporediti s normalnim svijetlom: sunce na vedrom nebu nije zabliješćivalo i mogle smo ga gledati prostim očima. Kad smo stigle u Exilles mogle smo gledati to promijenjeno svjetlo sunca; svjetlo koje je takvo ostalo sve dok nismo stigle u Oulx. Na podnožju brijega stupile smo na stazu što vodi do spilje, ali još nismo učinile ni 20 koraka, kad ugledasmo, gledajući u sunce, kako se je fenomen ponovio i još pojačao. Ne samo da je iz sunca strujalo jače svjetlo, nego se je počelo okretati većom brzinom, ispuštajući plave i ružičastocrvene zrake. U jednom momentu spustilo se nad nas, još uvijek vrteći se, i to se tako nisko spustilo da je moja kćerka bila posve ustrašena, a i ja sam drhtala od tjeskobe. Zatim se sunce, koje se još vrtjelo, povratilo na svoje izlazno mjesto. Ta je pojava trajala oko 10 minuta. Kad sam ušla u spilju, vidjeh plavi oblak. Imao je oblik jedne osobe. Bio je na desnoj strani kipa Bezgrješne. Zatim pređe na lijevu stranu i zaustavi se nad kamenom, na koji je Nebeska Majka stala svojim nogama, kod prvog ukazanja. Najednom oblak se otvori i Gospa se pojavi; nasmiješi mi se i reče: 'To je dokaz za Papu Pavla VI.; konačno će vjerovati, da sam se spustila na ovo mjesto.'

107

Moja kći i ja gledale smo još jednom isti fenomen prostim očima, a da nismo osjetile nikakve boli. Ta izvanredna činjenica se često ponavljala, u različitim vremenskim razmacima i u prisutnosti mnogih svjedoka, od kojih mnogi dadoše pismeno svjedočanstvo pod zakletvom.«

11. prosinca 1971. Osobito je interesantna vizija od 11. prosinca 1971. Sunce se okretalo neopisivom brzinom, zrake su bile različitih boja: crvene, zelene, ružičaste, plave, žute. U jednom momentu spustila se sunčana ploča, vrteći se, nad prestrašene i dršćuće vjernike. Oko sunca se načini veliki oblak. U središtu je bilo sunce tamnocrvene boje. Bilo je razdijeljeno na odjeljke, koji su horizontalno tvorili pet slojeva. Pojavio se veliki kor anđela. U suncu bijaše Presveto Trojstvo i Bezgrješna. Zatim se pojavi sveti Mihael. Njegov je lik bio svima jasno vidljiv. Zatim se povuče sunce, sada razdijeljeno na dva dijela. Jedna je polovica bila tamno zelena. a druga žuta. Vjernici se povrate spilji da zahvale nebeskoj Majci i nađoše se pred gustim plavim oblakom, te nisu mogli vidjeti pozadine spilje. U sredini oblaka pojavi se velika bijela golubica, koja potom u njemu iščezne. Nitko od prisutnih vjernika nije, od sunčanog fenomena, osjetio ni najmanju bol u očima. Vizija pakla »Dne 17. svibnja 1971. u 11 sati bijasmo u spilji pred kipom Bezgrješne, skupljeni u molitvi krunice. Bijela se Gospođa pokaže i reče mi: 'Kćeri moja, prinesi svoje boli i preporuči da se čini pokora za spas duša, osobito za mlade. Veliki dio njih ide u pakao, jer nemaju više vremena da se pokaju, a umiru iznenada. Malo ih se spašava kod tih iznenadnih smrtnih slučajeva. Sad gledaj koliko ih svaki dan pada u pakao.' Podigla je jednu ruku. U lijevom dijelu spilje ukaza se ponor. Usred vatre ugledah očajne duše, koje su se u njoj valjale. Bilo je mnogo mladih unutra: žena, muževa, čak i djece od 8 godina. Kakvu sam muku osjetila u tom času! Kad sam ponovo došla k sebi, ugledah Isusa svega oblivena krvlju. Presveta mi Djevica reče: 'Gledaj kolika je krv uzaludno bila prolivena za duše!' Osjećala sam vrlo žestoko boli, muke, tokom pola sata.« 108

— Toga je dana uz vidjelicu bilo više osoba; one su promatrale njezine muke i čuli njezine jecaje od boli i smrtne tjeskobe. Ona zapovijeda kao Vladarica 6. veljače 1972. Presveta Djevica ne poziva više poniznom uljudnošću, nego zapovijeda kao visoka Vladarica: — Požurite se, o posvećeni sinovi, kazna će pogoditi svaki dio svijeta, a ja vas hoću spasiti, spasiti za spasenje duša. — Hoću da se ovamo dolazi u procesijama. Požurite se. Vrijeme je dragocjeno; ne oklijevajte; vi ne znate časa. To je čas poslušnosti; to je čas da upoznate da sam ja Majka, Majka ljubavi, Majka boli. — Činite što vam zapovijedam i vi ćete žeti spas duša i spas svijeta. — Slušajte Isusa, bdijte s njime u Getsemanskom vrtu. Neprijatelj je u zasjedi; požurite se da poslušate. — Hoću ovdje oltar za sv. misu; jednu cestu da se mogu bolesnici donijeti do spilje; kapelu, križni put uzduž uspona, svete stepenice kod kipa ukazanja. U Oulxu traži Madona da produbljujemo svoje znanje u Svetom Pismu i govori nam o novoj eri. To je era Bezgrješne, one koja će pripraviti dolazak Krista u nama i u cijelom svijetu. Bitno Bitno u ukazanjima Oulxa jesu poruke! one su bitne i u drugim ukazanjima. Gospa govori o žrtvama, o molitvi, o pokori, o pohodima Presvetom Sakramentu. Ona govori o boli, o kršćanskoj kreposti, o životu prema Evanđelju, o poslušnosti prema Crkvi, u tradicionalnom smislu, po kojoj su generacije kršćana i svetih bili odgojeni. Mi se nalazimo već u posljednjim opomenama, u posljednjim trenucima. Bog je već pripravio svršetak, jer smo izgubili pojam o grijehu. Samo čudo neće moći promijeniti našeg života. Mi ćemo se, doduše, za jedan kratak čas i promijeniti, nakon što čudo budemo vidjeli; ali zatim ćemo opet upasti u stari način života.

Zato je potrebno da mi te poruke čujemo i da se malo po malo pripravimo za posljednji dan, pomažući svom bližnjemu, mijenjajući svoj život i uvijek moleći. Treba da uvijek molimo. Molitva se sastoji u hvaljenju Boga s našim radom i kroz naš rad; u prinošenju svega što nam se dogodi, svih protivština života; treba da mu prinosimo za se i za grješnike sve križeve, s ljubavlju i s radošću. 109

Za svećenike i vidjelicu Moramo također moliti za svećenike. Ako su mnogi od njih ostavili pravi put, to je i naša krivnja, jer se ne molimo za njih i jer im ne dajemo dobar primjer. Moramo moliti i za vidjelicu, koja toliko toga duguje Presvetoj Djevici. Moramo moliti zato da ona ide pravim putem, da joj molitva bude pomoć protiv napadaja, zavođenja i prijevara sotone, tako da demon ne može utjecati na nju i da nas ne bi tako i protiv volje zavaravala. Stavimo se još jednom pod djevičansku i moćnu zaštitu Marije. Apokalipsa Razmatrajmo Apokalipsu, glavu 12. Zmaj traži da proždre dijete koje drži Marija. Majka, s orlovskim krilima spašava ga. Bog nas hoće spasiti. Zato nas stavlja u ruke Marijine. Živimo u njezinim majčinskim rukama s molitvom, poslušnošću prema Crkvi, pokorom. I morska neman pusti crnu vodu sablazni, korupcije i t. d. Samo će se oni spasiti koji su u naručju Bezgrješne. Udijeljene milosti One su bezbrojne, i duševne i tjelesne; postignute su kroz majčinstvo Presvete Djevice po ustrajnoj molitvi u spilji u Oulxu, ili također po upotrebi čudotvorne vode koja teče iz vrela što ga je Gospa dala iskopati. Poruke svećenicima 9. studenog 1971. prigodom intronizacije i blagoslova velikog kipa Bezgrješne na terenu Grote, evo svršetka Poruke Naše Gospe: »Moje srce hoće da trijumfira na ovom mjestu doline Susa. Gledajte me, o sinovi posvećeni: ovdje nema sklopljenih ruku za adoraciju kao u Lurdu; ovdje širim svoj plašt da vas pokrijem i da pod njim možete naći utočište. Hoću da vas zaštitim, da vas ljubim, da vas posvetim. Moj Božanski Sin hoće da i vi budete mnogi Isusi na svijetu. Dođite k meni. Vaša Majka čeka da vas blagoslovi. Dođite k meni da bi imali svjetlo na vašem putu. Dođite k meni da budete čista srca. Dođite k meni da budete heroji u žrtvama. Dođite k meni da budete doista izabrani. Dođite k meni i ja ću vas obnoviti.

110

Svijetu treba pravda. Vi ste pravda posredstvom Vječnog Oca i Moga Sina Isusa. Očišćeni Božjom milošću, vi ćete imati blagost prema sebi, i vi ćete nositi svijetu mir. Budite uvijek blagoslovljeni, moji svećenici! Neka bude blagoslovljen Namjesnik Kristov, mučenik kršćanske vjere! Neka bude blagoslovljen moj sveti grad Rim, sjedište kršćanstva i grad sv. Petra. O sveti grade, podigni svoj glas sve do kraja zemlje. Jako viči: mir, mir, mir u čitavom svijetu! Ljubite se, moji pobožni sinovi hodočasnici. Dođite k meni moleći i pjevajući s vašom krunom ružarija. Ja ću vas privezati uz svoju krunicu i, s tim slatkim lancem, nikad ne ćete biti odijeljeni od mene. Ja sam vrata nebeska: k Isusu po Mariji. Ja sam vaša Bezgrješna iz Oulxa, Marija, Majka Crkve.« Trijumf Crkve 21. studenog 1967. na blagdan Prikazanja Marijina u hramu u Jeruzalemu, Madona reče u Oulxu: »Ovdje će biti trijumf sveopće Crkve: od Rima do Lurda, od Lurda do Oulxa. Ovdje će se nastaviti era Apokalipse ... Čitajte Bibliju. Ovdje će se ispuniti Sveto Pismo: nova era Novog Jeruzalema.« (Vers Demain 1973. siječanj-veljača)

Ukazanja Blažene Djevice Marije na području njemačkog jezika »Zašto se Majka Božja ne ukazuje u Njemačkoj?...« Tko tako govori, doista, nema ni pojma koliko je puta Presveta Djevica pokušala, da bi govorila i Božjem narodu na njemačkom području. »Ali kod nas je eventualni njemački Lurd nepoželjan i zato je svaki njezin pokušaj već u zametku ugušen, ili, ako se narod zauzeo za to, uništen je s nasiljem i tiranijom« (Kratzer). Ipak, Majka Božja ljubi svu svoju djecu i u krajevima njemačkog govora. Mnogo puta je taj narod izbavila iz pandža Božjih neprijatelja, a tako želi i u ovim sudbonosnim danima ljudske povijesti. I ovaj dio svijeta izložen je strašnim udarcima uništenja. 111

Ovdje su izneseni dragocjeni podaci dani odabranim dušama preko kojih je Nebeska Majka poticala Božji narod na ustrajnost u molitvama, pokorama, te na promjenu života kao jedini uvjet da se spasi što veći broj neumrlih duša. Navodimo samo neke objave i Gospina ukazanja.

Anna Henle Rođena je 1871. u Eichtättenu 18. studenog. Uspoređuju je s velikom vizionarkom Katarinom Emmerich i karizmatičarkom Terezijom Neumann. Posjedovala je velike Božje darove kao gledanje u daljinu, dar bilokacije, nosila je na tijelu rane Gospodinove i malo je trošila zemaljske hrane. U 12. godini primila je prvu sv. pričest i imala je prvo viđenje i pri tome je pala u zanos. Zanos je trajao tri sata. Vidjela je tri anđela. Nosili su simbole: cvijeće, harfu i trnovu krunu. Biraj, — rekli su joj — koji želiš. Ona je izabrala trnovu krunu. Nakon zanosa izjavila je da ju je jedan anđeo uveo u Nebo i ondje je razgovarala s Isusom. Isus joj je najavio da će za tri godine primiti njegove rane. Tako je i bilo. Stigmatizirana je u 16. godini. Stigme su bile veoma izražajne; iz njih je curila krv i voda. Osjećala je veoma velike boli, koje su se povećavale u svetom tjednu. Muku je Isusovu proživljavala petkom, kao i Terezija Neumann, od 12 do 15 sati. Na zadnje Isusove riječi: »Svršeno je«, bila je ukočena na postelji kao mrtva. Onda je nastupilo skidanje s križa. U sobi su se čuli jasni udarci čekića, a iza toga bi slijedilo polaganje Isusova tijela u grob. Njezino bi se tijelo naginjalo lijevo i desno baš kao da se povija u platno. No, naročito je bila impresivna mistična sv. pričest. Njezini su zanosi trajali dugo. Obično od 8 do 10 sati, a na svetkovine i do 11 sati noći. Iz ekstaze budio bi je anđeo. Do Anne bilo je teško doći. Većinom je bila sama uz svoju sestru ili njegovateljicu. Vrata su redovito bila zaključana, a vjerni je pas čuvao ulaz u kuću od znatiželjnih posjetilaca. Anna je bila proročica velikih razmjera. Gledala je u buduće događaje i u svijetu i u Crkvi. Vizije se odnose na tragične događaje i okršaje između svijetla i tame; između svijeta vjere i svijeta nevjere; između paklenih duhova i anđela; između zlih ljudi i Marijinih sinova i odabranika. Ona je vidjela kako čovječanstvo živi u lancima ropstva grijeha, pod raznim lažnim parolama slobode. Vidjela je strašnu borbu Crkve i paklene aždaje. Paklena se neman služi svim modernim sredstvima tehnike da uništi Crkvu. Vidjela je svoju domovinu na raskršću između istoka i zapada, u sukobu dobrih i zlih ideja. Znala je da je jedini spas i njemačkom narodu i cijelome svijetu samo u Bogu. Bog je pobjednik u svim okršajima. Samo će ova pobjeda doći kad se sva zemlja bude stresla pod udarcima Božjega prsta. Vidjela je tri dana guste tame po cijeloj zemlji, koja će doći iznenada. Zemlja će tada drhtati i moliti se Bogu kao nikada u svojoj povijesti. Izjavila je da ona ne će biti među živima kada se to dogodi, ali da je dala žrtvu svoga trpljenja sa žrtvama mnogih dobrih duša kao i sa žrtvama svećenika da se ublaži

112

kazna. Moramo s njome reći Gospodinu: Blagoslovi nas, Gospodine. Želimo biti mučenici u trodnevnoj tami za vrijeme okršaja paklenih duhova s Božjom pravdom. Pokaži, Gospodine, svoj put pravde i smilovanja. Anna je govorila da Bog čuva u pripravi svoj plan da se ostvari jedno stado i jedan pastir. Ostvarit će se nakon gigantske borbe Božje svemoći i paklenih sila. Anna je umrla na glasu svetosti 21. veljače 1950. Marija Graf Rodila se u Appenzellu i ondje živjela, a to je u Švicarskoj, s onu stranu Bodenskog jezera. Bila je Marijino dijete i Marijina miljenica. Gospa joj se često javljala, a kadkada i sam Gospodin. Marija se tužila svojoj miljenici da se svijet nije popravio ni nakon Lurda ni nakon Fatime. Uzaludni su bili pozivi na pokoru, na moljenje krunice, na obraćenje života. Znamo da je Gospa rekla, ako se svijet popravi da će se Rusija obratiti i da će nastati mir na svijetu, no ako se ne popravi, da će doći još veći rat, a Crkva će biti progonjena. Lurd je postao svjetsko proštenište i lječilište, ali to nije ono što je Majka Božja htjela. Svijet se nije obratio, nego se još više predao grijehu. Niti fatimske opomene nisu donijele ploda. Vrijeme teče a grijesi se sve više umnožavaju. Majka Božja povjerila je i Mariji Graf da je nastupilo vrijeme u kojem će nebeski Otac pokazati snagu svoje Bezgrješne Kćeri. Presveta Djevica je rekla: »Ja sam određena da budem Majka božanske pravde. Sotona je uspostavio svjetsku vlast i želi da postane gospodar svijeta kad nije mogao da postane gospodar neba. Zasljepljuje ljudske umove znanjem da omrazi vjeru u Boga i da u dušama uguši sve lijepo i plemenito. Pruža svijetu zadovoljstva u grijesima ukidanjem svake slobode i odgovornosti. Isus dolazi da kazni one koji su se predali sotoni. Spasit će se oni koji mole redovito krunicu i služe Bogu i Kraljici Neba. Svijetom će se prolomiti strašna tutnjava i grmljavina i tada će nastupiti bijes moga Sina. Svijet će biti ovijen groznom tamom, da se zaštite oni, koji su u stanju milosti i koji su bili dobri. Sotona će povesti najstrašniju bitku protiv Boga i Crkve. On ima namjeru da uništi svijet i da se suprotstavi posvećenju svijeta po Mariji. Silovitom će snagom čupati duše iz živih tijelesa onih koji su mu služili. Bit će to stravičan prizor. Marija će s anđelima i s vojskom svojih dragih duša miljenika pobijediti sotonu. Doći će mir i spasenje svijeta. Nastat će jedno stado i jedan pastir. Sudbina pojedinaca i čitavih zajednica ovisit će o tome kako su shvatili Marijine poruke i opomene. Marija naročito žali mladež. Njezine su suze na mnogim mjestima ukazanja bile uzalud. Često su bile predmetom rugla, a ne poticaj na pokoru i molitvu. Marija se javlja po cijelom svijetu kao Posrednica milosti. Sve čini da bi svijet živio u milosti i u čistoći svete Nauke. Ona želi da Crkva zasja kao zvijezda spasenja, koja vodi sve ljude k vječnoj slavi. Antonija Radler u Wigratzbadu

113

Antonija je dala godine 1936. načiniti lurdsku spilju na imanju svoga oca u zahvalu za spasenje iz životne opasnosti. Bilo je to za vrijeme nacionalsocijalizma. Mnogo se naroda dolazilo moliti pred spilju. Zvali su je Majka Božja od pobjede. Djevojčin je otac obolio na smrt od raka. Liječnik je prognozirao skoru smrt. Tada su se danju i noću molili pred spiljom za pomoć da bolesnik ozdravi. I zaista je ozdravio. Nakon ozdravljenja živio je još 15 godina. Čudesa su se umnažala. Antonija je počela graditi crkvu s mnogo napora i prijetnja vlasti. Ustrajala je uz Marijinu pomoć. Kod upada Francuza godine 1945. granate su padale na sve strane. Niti je stradala crkva niti jedan ljudski život. Ostvarila se Kristova garancija: »Molite i dobit ćete ...« Preko 300 zahvalnica za čudesna ozdravljenja svih vrsti bolesti dokazi su Gospine dobrote i pomoći. Godine 1961. ondje je nastalo vrelo što ga je Gospa blagoslovila i od onda ozdravljaju ondje mnogi bolesnici, jer voda je čudotvorna. Augsburški biskup Dr Josef Stimpfle sam je posjetio mjesto i priznao da Majka Božja doista je Majka od Pobjede. Od 1963. na tom je mjestu krasna crkva i javna pobožnost Gospi od Pobjede. Marija je pobjednica nad svakom moći zla. Marienfried 13. svibnja 1940. u Marienfriedu (kod Ulma) dobila je vidjelica od Gospođe, za koju ona nije znala da je Majka Božja, uputu za moljenje krunice Bezgrješnog Začeća. Gospođa ju je također zamolila da ovu krunicu moli naročito za spas domovine, ali prije svega treba da se moli ova krunica za spasenje duša, za spas svake pojedine duše, za zajednice, za narode. Tek 1945. počinju objave. Sad vidjelica zna da je ta Gospođa Majka Božja. 25. travnja 1946: »Ja sam znak Boga živoga. Ja stavljam svoj znak na čelo svojoj djeci.« Gospa kaže da će jedan znak progoniti njezin znak, ali da će njezin znak pobijediti. »Ondje gdje će većina ljudi imati povjerenje u mene i ondje gdje će se ljudi podučavati, da ja sve mogu kod Boga, ondje ću širiti mir. Tek tada kad svi ljudi uzvjeruju u moju moć, bit će mir. Mir Kristov neka bude s vama i sa svima, koji su ovdje.« 25. svibnja 1946. Ja sam najveća Posrednica svih milosti. Kako svijet može samo po Žrtvi Sina naći smilovanje kod Oca, tako možete vi po mom zagovoru kod Sina naći uslišanje. Radi toga je i Krist nepoznat, jer ja nisam poznata. Stoga Otac izljeva svoj gnjev na narode, jer ste se vi odbili od Njegova Sina i mene. Svijet se treba posvetiti mojem Bezgrješnom Srcu. Ta posveta postaje velika. Ja zahtijevam, da svijet živi prema posveti. Imajte potpuno povjerenje u moje Bezgrješno Srce. Vjerujte da ja sve mogu kod Sina! Stavite umjesto vaših grješnih srdaca, moje Bezgrješno Srce, tada ću ja biti ta, koja će snagu Boga navlačiti i Ljubav Očevu Krist će savršeno obnoviti u vama. Ispunite moju molbu, pa će Krist uskoro moći vladati kao Kralj mira.«

114

»Čašu gnjeva mora svijet popiti do kraja zbog nebrojenih grijeha, radi kojih je Njegovo Srce toliko uvrijeđeno. Zvijezda bezdana bjesnjet će i činiti strašna pustošenja, jer ona zna da je njeno vrijeme kratko i jer vidi da se oko mojeg znaka okuplja mnogo duša, ali iz ovih za mene pridonijetih žrtava izrast će moja snaga, ostatak, koji će voditi u pobjedi za Krista. Nekima sam već dala svoj znak. Oni će postajati sve brojniji i brojniji. Vama, djeco moja, kažem: Ne zaboravite u najtežim i najkrvavijim danima, da je upravo ovo križ milosti i neprestano zahvaljujte Ocu za ovu milost. Molite i žrtvujte se za grješnike! Prikazujte po Meni Ocu vas i sve vaše čine! Stavite se meni sasvim na raspolaganje! Molite svetu krunicu! Ne molite toliko za vaša dobra! Ne očekujte znakova ni čudesa! Ja ću djelovati u skrovitosti kao velika Posrednica milosti. Posredovat ću za mir vaših srdaca, kad vi ispunite moje molbe. Samo na takvu miru može se izgraditi mir naroda. Tada će Krist vladati nad svim narodima kao Kralj mira!« Pakao će zadobiti takvu silu i moć, da će sve što nije utemeljeno u meni, biti uništeno. Vrag znade tako zaslijepiti čovjeka, da se ovaj dade uništiti. No vi treba da sve utemeljite na pouzdanju. Ondje gdje se ljudi ne pouzdaju u Moje Bezgrješno Srce, vrag ima moć. Ondje gdje će ljudi stavljati u svoja grješna srca moje Bezgrješno Srce, sotona neće imati moć. On će moju djecu progoniti, ali im neće moći nauditi. 25. lipnja 1946. Ja sam velika Posrednica svih milosti. Otac želi, da njegovi sluge priznaju ovo mjesto. Ljudi moraju vjerovati, da sam ja Vječna Zaručnica Duha Svetoga, vjerna posrednica svih milosti. Moj znak je u ukazanju. Tako želi Otac. Samo moja djeca ga prepoznaju,

115

Majko tri puta divna, moli za nas! jer se to pokazuje u skrovitosti i tako daje čast Vječnome. Moć još nije svijetu pokazana. Ja se još moram sa svojom djecom povući natrag. Ja želim djelovati na duše u skrovitosti, dok se ne umnoži broj žrtava. O vama ovisi skraćenje dana tmine! Vaše molitve i žrtve razorit će sliku zvijeri. Tada ću ja moći žrtvovati sav svijet u čast Svemogućeg. Izaberite moj znak, pa će time Presveto Trojstvo ubrzo biti izmoljeno i od svih čašćeno. Molite se i žrtvujte se po meni! Molite uvijek! Molite krunicu Bezgrješnog Začeća! Ta je krunica bogata svim milostima; molite ju onako kako sam vam ju ja pokazala i rekla moliti. U nju ne preporučujte prolazne vrijednosti, nego zamolite milosti za duše, za vaše zajednice, za narode, a time ćete ujedno častiti i ljubiti Božansko Srce! Obdržavajte meni posvećenu subotu tako kako to ja želim. Svi apostoli i svećenici treba da se bezuvjetno posvete meni. Time će velika žrtva, koju nedokučivost upravo od njih traži, biti jača, kad se u moje ruke položi. Donesite mi mnogo žrtava! Prikazujte svoje molitve za žrtvu! Budite nesebični! Sad se ide samo za tim da se Vječnome dade čast i pokora. Kad se vi za to založite, potpuno i s pouzdanjem, ja ću se tada brinuti za sve ostalo! Moja djeco, ja ću vam nametnuti križ, težak, dubok i kao more, jer ga ja ljubim u svom žrtvovanom Sinu. Ja vas molim budite spremni nositi križ, time ćete postići mir. Izaberite moj znak, time ćete Presvetom Trojstvu dati čast. Ja zahtijevam da ljudi brzo ispune moju želju, a to je i volja Nebeskog Oca, jer je to potrebno Njegovoj časti i suverenitetu, danas i u sva vremena. Strašan jauk objavio je Otac onima koji se Njegovoj

116

volji ne podčine! Po ovoj poruci razlučit će se duhovi... Veliko mnoštvo će dobiti poticaj, no mala skupina će to pravilno razumjeti i iskoristiti. Ona će se po mojoj volji raspoznati i veseliti se. Ovo malo mnoštvo poznat će moje mjesto u današnjem vremenu i meni mnogo veselja pružiti. U mnogim zemljama ima ova skupina svoje zastupnike. Oni će se brinuti da se ova moja poruka proširi. Mnogi iz ove skupine smiju već vidjeti moje skriveno čudo. Oni znaju da sam ja «Čudotvorna Majka« i časte me i poštuju pod tim nazivom. Kad ljudi ispune moju želju, najprije ću dati znak. Tada će veliko čudo — doduše prvo čudo djelovanja na duše — doći. Ja sam već i do sada davala često vidljive znakove. Mi stojimo pred vremenom, u kojem sve postaje zalutalo, u kojem se mnogi ne snalaze. Neki traže samo sigurna čuda da bi vjerovali. Njima se pruža znak samo za pojačanje odgovornosti. »Ja sam prihvatila ovu žrtvu i želim da još mnogi budu dovedeni pred ovu sliku, kako bi meni dali posvećenu žrtvu, moć, da ostvarim bogatstvo Kraljevstva mira. Kada to mnoštvo ispuni moje želje tada ću ja ovdje činiti velika čudesa. Ondje gdje će ljudi odmah prepoznati i slijediti ih, ondje ću činiti velika čuda; no, za sada, djeco moja, ona vam se pokazuju u skrivenosti. Djeco moja, morate više hvaliti i slaviti Vječnoga i Presvetim Srcima zahvaljivati. Tada će On djelovati. (Imprimatur: Dr Josip Zimmermann, gen. vikar Augsburg, 16. prosinca 1970) Molitva: Tri puta čudotvorna Majko, moli za nas! Krunica Bezgrješnog Začeća moli se na običnu krunicu. Kod riječi Isus umeće se: 1. Po svojem Bezgrješnom Začeću, spasi nas! 2. Po svojem Bezgrješnom Začeću, štiti nas! 3. Po svojem Bezgrješnom Začeću, vodi nas! 4. Po svojem Bezgrješnom Začeću, posveti nas! 5. Po svojem Bezgrješnom Začeću, upravljaj s nama! Na kraju svake desetice moli se: Ti Velika, Ti Vjerna, Ti Posrednice svih milosti, moli za nas! Gertruda Fink u Durenu »Ja sam službenica Gospodnja. Moli se, moli, dijete moje, jer će nad narode doći nešto strašno. Ja ću ti poslati ljude, koji će s tobom raditi u ovom bezbožnom svijetu. Hoću vojsku ljiljana, koja će se boriti pod mojom zastavom. Želim Marijinu vojsku koja će se boriti protiv sile koja prijeti uništenjem. Ta sila se bori protiv Crkve, protiv 117

Pape i čovječanstva. Došla sam da ljude opomenem. Slušajte me, molite se i činite pokoru. Moji će svećenici svladati borbu, ali samo po žrtvama za Krista. Mnogi će biti proganjani, mučeni i ubijeni. Njihova će krv nakvasiti jednu zemlju... Molite, molite i činite pokoru. Crkva će biti progonjena. Mnogi će biti mučeni radi vjere. Zavladat će najstrašnije zablude. Kristova će Namjesnika progoniti i on će mnogo trpjeti. Slušajte glas svoje Majke. Na koncu će pobijediti moja ljubav po dragocjenoj Krvi moga Sina. Dolazim kao službenica Gospodnja. Svijet ide prema ponoru. Pod mojim vodstvom velikodušnih duša bit će pohod pakla zaustavljen a tko se želi spasiti neka ide u zaštitu Srca moga Sina. Moj će znak pobijediti neprijatelja. Čovječanstvo mora slušati Rim. Ja ne mogu više kaznu obustaviti, no mnogo ću pokušati. Ni moji blagoslovi, ozdravljenja, ojačanja neće biti uzaludna. Neka se osnivaju molitvene grupe. Uspostavit će se moje kraljevstvo. Sveti će Otac radi teške bolesti kolebati da se povuče, no tada će iza bolesti nastupiti svjež i čil. Od njega se još mnogo toga traži. Molite, kazneni sud je već pred vratima. Tko prihvati mene, bit će zaštićen ... Dolazi pritisak na Rim ... Papa će u katedrali u Kölnu prinijeti žrtvu zahvale i pjevati Te Deum. Majka Božja naučila ju je ovu molitvu: O Duše istine, očuvaj naš narod od zabluda vjere. O Duše istine, očisti naš narod od svih grijeha i pomozi nam protiv zasjeda sotone. O Duše istine, daruj našem narodu duboku ljubav prema tvome Božanskom Sinu. U zajednici s Marijom našom posrednicom milosti spasi nas i očuvaj od ponora pakla. Krist je naučio vidjelicu ovu molitvu: O Presveto Trojstvo, trojedini Bože, koga prizivljemo, blagoslovi nas svojom snagom. Fehrbach Mjesto ukazanja je na autocesti prema Saarbuckenu. Na desnoj je strani majur Staffekhof a odavde put prema Felsenu. 12. svibnja 1949. dvanaestgodišnja Senta Roos sa svoje dvije školske prijateljice molila je dnevnu krunicu. Tog je dana vidjela u bijelo obučenu Gospođu i u velikom sjaju. Imala je na glavi krunu sa sedam ružica. Imala je sklopljene ruke na kojima joj je visjela krunica. I onda je progovorila: »Ja sam vam zahvalna, činite tako i dalje.« Senta je upitala Gospođu: — Tko si ti? — Ja sam Bezgrješno Začeće. 118

— Zašto si došla? — Da obratim grješnike. — Pod kojim imenom ćemo te štovati? — Ja sam Majka obraćenja grješnika. Ja sam Zaručnica Duha Svetoga. Velika Posrednica milosti. Najveća je milost obraćenje grješnika. Za ovo se ukazanje saznalo i narod je dolazio u velikom broju da se moli Gospi za razne milosti. Bilo je oko 40 ozdravljenja. Koji su bili znakovi milosti? Pet puta se sunce vrtjelo kao u Fatimi. Bilo je deset ukazanja. A onda je nakon toga Gospa rekla: — Djeco moja, više neću dolaziti. Neka se ovdje sagradi kapela na uspomenu ukazanja. Ako se ne sagradi, nešto će se strašno dogoditi i mnogi se grješnici neće obratiti. Kapela nije sagrađena. Biskupski je ordinarijat u Speyeru stao na stanovište da se ondje nije dogodilo ništa nadnaravno i da nema dokaza da bi se priznala ukazanja, nema temelja da se sagradi kapela na spomen tih ukazanja. Razumije se, kapela nije sagrađena. No, dobro je napomenuti Isusovu izjavu: Drvo se poznaje po plodovima. Plodovi Fehrbaha jesu mnoge molitve i obraćenja. Pok. župnik Karl Matheis je rekao 1966.: Kad bi ispovjedaonica mogla govoriti, onda bi rekla: »Ovaj je događaj od Boga.« Ukazanje Majke Božje u Švicarskoj Jednoj se svetoj duši ukazivala Majka Božja no njezino je ime u strogoj tajnosti. Vidjelica je pod nadzorom crkvenih vlasti i biskupa. Ovoj je vidjelici Gospa rekla: »Ja sam Bezgrješno Začeće. Ja sam Majka i Kraljica od Pobjede. Djeco moja, mnogo molite i činite pokoru. Kad bi ljudi znali pred kakvim ponorom stoje, molili bi se bez prestanka. Svijet je u velikoj opasnosti, no ja ću pobijediti. Ne slušajte onih koji ne priznaju mojih suza i mojih čudesa i bore se protiv svega toga. Molite se i opet vam kažem, samo se molite. Istina je da sam plakala. Nije to laž. Govorite o mojim suzama, o mojim čudesima, neka to svi znaju. Moje je majčinsko Srce slomljeno od ljudskih grijeha. Slušajte me. Sve vas nosim u srcu. Puna sam ljubavi prema vama. Molite, činite pokoru i bit ćete spašeni. Sotona je bijesan. Moj Sin ne može više ništa učiniti — samo vas ja mogu natrag privesti svome Sinu. Ovaj bi svijet morao ići u pakao, no moje će ga Bezgrješno Srce spasiti. Molite se i činite pokoru, a ja ću sve vaše molitve prikazivati svome Sinu. On nikada ne kaže: »Ne«.

119

Majka je nebeska dala mnogim svećenicima poticaja da se mole za obraćenje grješnika, da čine pokoru i da rade mnogo u apostolatu za spasenje duša. Poziva ih na svetost života. Sve ovisi o svetosti svećenika. Treba da govore bez sustezanja o kaznenom sudu Božje pravde. Ljudi moraju upoznati Božje namjere. Treba govoriti svijetu o suzama Majke Božje, o žalostima koje Gospa nosi u svome Srcu radi grješnika i radi velike kazne koja prijeti svijetu. Treba da radite brzo i bez straha. Pomozite svećenicima svojim molitvama i žrtvama i širenjem mojih obavijesti da svi saznaju što očekuje svijet, ako se ne popravi.

Eisenberg Tajanstveni križ na travi Eisenberg se nalazi u Austriji, u Burgenlandu (Gradišće), na rijeci Raabu, nedaleko od jugoslavenske i mađarske granice. Tu živi Alojzija Lex, skromna majka dvanaestoro djece, čiji život je tekao mirno i jednolično, sve do onog 6. rujna 1956. kada je neočekivano došla u dodir s nadnaravnim svijetom. Ona se, sve do tada, nije isticala ni u pobožnosti među ženama tog kraja. Taj dan je donio veliku promjenu u njezin život. Rano ujutro toga dana Alojzija Lex je imala čudesno viđenje, odmah poslije buđenja. Pred sobom je ugledala Raspetoga, s ranama koje krvare. Puna straha i duboko ganuta ona je započela moliti i zaklinjati milosrđe za sebe i svoje. Spasitelj otvori oči, nasmiješi se i blago progovori: »Oprošteni su ti grijesi, a isto tako i grijesi tvoje obitelji i tvojih pokojnih roditelja.« S uzbuđenjem ona ispriča ukućanima svoje viđenje. Od toga dana Alojzija Lex je bila kao preobražena. Sve zemaljsko je izgubilo značenje. Njene su misli bile upravljene nebeskim stvarima. Toga dana je otišla na svetu misu i dugo poslije svršetka mise klečala je uronjena u duboko razmatranje pred Presvetim. Po podne, oko tri sata, siđe u dvorište, da nahrani svinje. Hodajući po vrtu ona najednom, zaprepaštena i užasnuta, ugleda u sočnom zelenilu livade križ od suhe izblijedjele trave. Pomislila je da se radi o igri prirode. Sutradan, poslije kiše, križ se još jasnije isticao. Alojzija Lex povede svoju obitelj, da im pokaže križ, i oni odlučiše šutjeti jer su se bojali da im seljaci neće vjerovati. Sada se podsjetiše da je, prije dvije godine, najmlađa djevojčica, Ana Marija, koja je upravo bila pošla u osnovnu školu, imala neobično viđenje na istom tom mjestu. Vidjela je priliku u bijeloj odjeći, s bijelim plaštem sa zlatnom kopčom. U ruci je držala veliku krunicu, a na križu je bio Spasitelj sav krvav.

120

Uzbuđena je utrčala u kuću. Pričala je i u kući i u školi o svom viđenju, ali su se svi šalili na račun njezine priče. Nitko je nije uzimao ozbiljno. — Sada ćete mi vjerovati, kazala je mala Ana Marija, pred križem na livadi. Upravo sam na ovom mjestu imala ukazanje. I majka se sjetila da je 13. listopada 1955. navečer, na istom tom mjestu opazila prikazu bijelu poput snijega, koja je ubrzo nestala. Nakon najnovijih događaja ona je sva ta zbivanja gledala u drugom svjetlu. Odrasli su šutjeli o križu na livadi, ali djeca nisu mogla dugo čuvati tajnu. Pričali su o tome u školi, pa su njihovi školski drugovi, a i sam upravitelj, došli da vide čudesni križ. I policija se počela zanimati za slučaj, pa je travnjak bio nadgledan, a nadglednik N. često je cijele noći stražario nad vrtom. Napokon, kada je N. došao sa svojim kolegom da načine zapisnik, oba su policajca odjednom nad križem ugledala blistavu svijetlu prikazu. Veoma su se uplašili i od tada su čvrsto uvjereni da su događaji u Eisenbergu istiniti i nadnaravni.

Uskoro su novine pisale o križu na livadi, a znatiželjnici su počeli dolaziti sa svih strana, ali i prvi hodočasnici. Crkvene vlasti su zatražile znanstvenu istragu. Kemičari i biolozi su uzeli zemlju da bi izvršili analize, ali nisu došli ni do kakvog naravnog objašnjenja zašto je na tom mjestu trava sasušena. Biskupski ordinarijat u Eisenstadtu (Železnom) primio je na znanje stručno mišljenje učenjaka. Teolozi su, međutim, zaključili da nema razloga da se to shvati kao nadnaravna pojava. Župnik se izrazio negativno. Broj hodočasnika se smanjio. Seljaci su s nepovjerenjem i podsmjehom gledali na obitelj Lex. Križ na travi je ostao do dana današnjeg, a poruke iz Eisenberga proširile su se širom katoličkog svijeta; bar onog dijela koji je naklonjen mističnim pojavama. Napisano je više knjižica o Eisenbergu, a pojave o ovom austrijskom selu spominjane su i u literaturi o modernim nadnaravnim pojavama i ukazanjima. Posebno je poznata knjižica Aleksandra Machača, izdata 1968. godine, u nakladi Verlagshandlung A. Minolz (8907 Thanmhausen), te mala monografija Karla Wagnera, izdata u Beču. Za proučavanje eisenberških pojava interesantni su stavovi kapelana Josefa Laglera, izneseni u tri knjižice Dr Viktorie Bernard (Poruke iz Eisenberga, Istina o Eisenbergu i Tri srca za Eisenberg). U Zagrebu je prevedena Machacheva knjižica i ciklostilom umnožena. U Eisenberg se hodočastilo i iz naših krajeva. Ovom literaturom koristili smo se i mi pripremajući ovo poglavlje.

121

Pojava križa na livadi, koji potiče od jednog anđela, istovremeno znači početak mnogobrojnih vizija i poruka koje vizionarka od tada često prima. Između 1956. i 1960. ona često viđa svijetli križ na nebu, ponekad i više puta na dan, osobito kad u vrtu moli. U početku bi joj se najčešće ukazivala jedna svjetla mrlja u čijoj bi se sredini onda pojavljivao zrakasti križ, koji je nestajao prema istoku. Od 1960. opažala je znakove ponajviše navečer; križevi su bili zlatni i srebrni. Neobičan doživljaj imala je Alojzija Lex ujutro 27. svibnja 1965. Odmah po izlasku sunca neočekivano joj se zamrači nebo; sve utone u tamu. Zahvaćena užasom pogleda prema nebu i ugleda blijedu traku svijetla, koja je bivala sve svjetlijom i konačno poprimila oblik križa. Nekoliko minuta ostao je znak na nebu, a onda tame počne nestajati. Danima je bila pod dojmom ovog jezivog događaja. U jednoj viziji iz 1968. ukaza joj se veliki križ na nebu, iz kojeg su izbijale jake zrake svjetlosti. Na svijećnicu, 2. veljače 1968. vidjela je krasnu zvijezdu na nebu. Jednom joj se ukaza Majka Božja okružena vijencem bijelih ruža. To je bilo o stogodišnjici lurdskih ukazanja. Drugom prilikom je vidjela Gospu kao Kraljicu nad skupom političara, koje je poučavala. Često je Gospa tješila Alojziju Lex, kad je posustajala, u svojoj teškoj misiji. Jednog jutra, pri buđenju, čula je ove 'riječi: »Ti podnosiš veliku žrtvu, jer ti ne vjeruju. Prikaži sve nebeskom Ocu.« Kad je, jedne večeri Alojzija klečala kod križa na livadi, i bila već iscrpljena, najednom je uz nju stala jedna bijela gospođa. Nagne se prema vidjelici i, sa suzama u očima, reče: »Ti ne smiješ posustati, ne smiješ se umoriti! Moraš još moliti!« Malo poslije toga ukaza joj se Križ i zapovijedi joj: »Ostani jaka! Ne smiješ oslabiti i odustati!« Živa hostija Krist se gospođi Lex ukazuje i za vrijeme svete mise. Kad svećenik, poslije svete pretvorbe, podiže hostiju često je, umjesto nje, viđala Spasitelja. Vidi ga i kod svete pričesti, i to u svakoj čestici. I kapelan Josef Lagler, koji je čudesno pozvan da pomogne u misiji gospođe Lex, viđao je Krista u svetoj hostiji. Nekoliko je puta doživio, kao i Alojzija Lex, pretvorbu hostije kao mijenjanja prilika kruha u Kristovo obličje. Josef Lagler je bio skeptik u mnogim stvarima. Tri knjižice Viktorije Bernard lijepo prikazuju njegovu intimnu dramu, koja se odvijala poslije prvog dolaska u Eisenberg, ali i njegovu promjenu od »modernog« svećenika, čija je vjera bila oslabila, do pobornika Eisenberga. Kapelan je pomišljao da bi događaji u Eisenbergu mogli biti od đavola. I današnji branitelji brojnih ukazanja imaju slična iskušenja. Nisu oni nekritički ljudi, već oni

122

Alojzija Lex

traže rasvjetljenje i dobijaju ga. Evo kako to rasvjetljenje opisuje J. Lagler: »Neki svećenici rekoše mi da moji doživljaji mogu potjecati od đavola (doživljaji u crkvi Sv. Martina); tako sam počeo sumnjati da li sve što kam doživio dolazi od Boga. Dosljedno tome sumnjao sam da li su ukazanja majci Lex nebeska. Jedne večeri pođoh pun sumnje u šetnju ... Slijedećeg jutra služio sam svetu misu i tada se dogodilo, kako može potvrditi sakristan, slijedeće: Kod prikazanja prilijepila se hostija za patenu ... nisam je mogao pomaknuti... Upitah sakristana: 'Što ste učinili s hostijom?' — 'Ništa', bio je njegov odgovor. Tada sam odvojio hostiju... Kad sam kod svete pretvorbe podigao hostiju uvis, ugledao sam ... Križ koji sjaji kao srebro ... Bio sam radosno uzbuđen. Kad sam pak kod svete pričesti ponovo pokazao hostiju narodu ukazao mi se, na moje najveće čuđenje, ... lik Srca Isusova iz Svetog Martina. Sada sam imao u rukama dokaz da moji doživljaji, kao i doživljaji 123

majke Lex, ne mogu biti đavolska stvar: u svetoj hostiji je prisutan sam Krist, tijelom i krvlju, kao Bog i kao čovjek. Ovdje nema mjesta đavlu! Kad sam iznova bio u sumnji i kolebao se, da li bih na klevete protiv svetoga križa, šutio ili bih morao nastupiti protiv njih, nanovo sam preko svete mise dobio odlučujući znak... Majka Lex često vidi Spasitelja u svetoj hostiji. I ja sam imao sreću da ga tako vidim. Već kad me je majka Lex prvi put ugledala rekla mi je: 'Vi ćete još dobiti velike znakove o ispravnosti mojih vizija'. Kako se mogla usuditi da to reče?« Znakovi na kipovima Eisenberg pripada župnoj crkvi Svetog Martina. U toj eisenberškoj crkvi postoje kipovi Majke Božje i Srca Isusova koji se vidjelici ukazuju živi i s njom razgovaraju. I drugi posjetioci su uočili te čudesne promjene kipova. Lice kipa Srca Isusova jednima je pokazivalo strogi a drugima blagi izraz. I kapelanu Josefu ukazao se taj kip izmijenjen. Vidio je Isusa u trenutku Božje kazne. Bio je užasnut. Šutio je o tome što je doživio sve dok mu Alojzija Lex nije rekla kako joj je Majka Božja saopćila da je Bog jednom svećeniku pokazao kaznu koja dolazi. Pustimo da o tome govori sam J. Lagler: »Nakon što smo se pomolili kod križa na njivi, potražio sam da porazgovaram s majkom Lex. Ona mi reče: 'Isus će pustiti da dođe na ljude jedna kazna, ako se ne obrate.' Molio sam gospođu neka moli Spasitelja da me blagoslovi da budem svećenik Njemu po volji... Nakon četrnaest dana došli smo ponovo do križa na njivi... Ovdje smo doznali da joj se kip Srca Isusova u župnoj crkvi Sv. Martin ukazuje živ i s njom razgovara. Stoga smo se na povratku navratili u tu crkvu. Kad sam ušao, moji su pogledi potražili kip. Čim sam ga pronašao bio sam od njega privučen. Drukčije nego kod drugih takvih kipova, Spasitelj je držao pogled okrenut prema gore. izraz lica bio je ozbiljan, strog, upravo ogorčen, a oči su mu sijevale prema nebu. Lice nije imalo ni brade ni izgleda svetosti. Mislio sam: Nikakvo čudo, ako gospođa Lex — kako kaže — ovo lice promatra tri do četiri sata, moraju joj doći misli o kazni Božjoj. Gospođa Sassermann, koja je bila pored mene, opazi moje uzbuđenje i upita me: 'Što vam je, gospodine kapelane?' Nisam mogao opisati kakav mi se Krist ukazuje. Pun užasa pitao sam se: Kako je mogao neki umjetnik izdjelati takvo lice? Došla mi je također misao da se kip ukloni. Kad smo htjeli izaći, ugledah u prostoru crkve bezbrojne bljeskove kako sijevaju. Požurih se k vratima. Tu sam još jednom pogledao na Spasitelja i tad mi je bilo kao da sam zahvaćen krugom struje. Cijelim tijelom su mi prostrujali takvi bolovi te sam mislio da ću umrijeti. Ipak još nisam pomislio da je to čudo. Branio sam se mišlju: Ne puštam se sugestijama gospođe Lex! Ne dozvoljavam da ova gospođa na mene utječe! Kad sam došao kući zahvati me neka čeznutljiva ljubav prema onom licu Isusovu, koje mi se tako neobično bijaše ukazalo, i ova ljubav ostaje mi nepromijenjena sve do današnjeg dana. Bilo mi je neizmjerno žao što sam tako brzo napustio crkvu a da se nisam pomolio pred Spasiteljevim kipom. Ova nagla unutarnja promjena neobjašnjiva mi je sve do danas. Nikad nisam bio veliki molitelj krunice, ali ove noći sam pokleknuo i molio sam

124

krunicu — sve do jutra. I slijedećih noći molio sam po čitavu noć. Bio bih najvolio odmah se povratiti u Eisenberg. Osam dana kasnije posjetio sam opet križ na njivi ... Kad smo tada ušli u crkvu, nisam vjerovao svojim očima. Na moje najveće čuđenje pokazivao je kip Spasitelja sada posve drugu sliku. Sada je glava bila nagnuta prema tlu, lice je imalo bradu i bilo je ljubaznog izgleda. A ipak je bio onaj isti kip, kako sam se mogao uvjeriti izbliza. Ta me se promjena toliko dojmila da sam stupio na oltar i zagrlio Spasitelja. Svojim začuđenim pratiocima rekoh: 'Dogodilo se čudo. Sada znam da je sve ovo moralo doći da vjerujem u ispravnost ukazanja majci Lex.' Tako mi je bilo jasno da se nalazim na 'svetom mjestu' i da majka Lex govori istinu. Vjerujem u križ i uvijek ću se za njega zalagati ... Crkva mora već jednom dati svoje priznanje za javnost. Moglo bi se reći da sam loš svećenik i da su se svi ovi događaji dogodili da me poboljšaju, ali da oni nisu dokaz da je križ ispravan. Na to se može odgovoriti: Zašto se to poboljšanje moralo dogoditi upravo u župi Sv. Martin, a ne u mojoj župi? Ne, sve sam ovo doživio da posvjedočim da su poruke majke Lex istinite: da se kazna Božja, kojom Krist prijeti, neće moći zadržati, ako se ljudi ne poprave.« Kapelan Josef Lagler se popravio. On je bio, prema vlastitom priznanju, loš svećenik. Ni majka Lex, prije ukazanja, nije bila dobra vjernica; svetu misu je smatrala kao teret. I u Eisenberg su se umiješale paklene sile, a i ljudske slabosti. Nisu to snažni ljudi; Bog je izabrao slabe a ovi mali ljudi borit će se i dalje sa svojim slabostima. U Eisenberg su došli lažni proroci, poklonici lažnog pape Klementa XV. Njihove prevare su bile suptilne. Josef Lagler borio se sa svojom skepsom, sa svojim slabostima. Kao i majka Lex, i drugi. Otuda i sukobi, ili, bolje reći, izvjesno nerazumijevanje. S poznatom njemačkom akribijom Josef Lagler je proučavao poruke. Mnoge mu stvari nisu bile jasne. A zar i Krist nije govorio u parabolama, te ga apostoli nisu uvijek razumijevali. Kao mušice na svjetlost jurišali su lažni proroci, lažni karizmatici, sektaši, hohštapleri na Eisenberg. A to je i razumljivo, posebno u uslovima kada se sprečavaju ili otežavaju misije ovih karizmatičkih mjesta, kada se odbacuju od crkvenih ljudi, kada se ne proučavaju u evanđeoskom duhu. I ovdje se trebalo izboriti za istinu, a đavo je naravno sijao laži, radeći na tome da se ne prizna križ na livadi ni eisenberške poruke. »Kroz Božično vrijeme«, nastavlja Josef Lagler svoje saopćenje, »bio je kip Srca Isusova u spremištu za metle ... To sam doznao kad sam jednom posjetio Eisenberg ... Kad smo ušli u to spremište, našli smo Spasitelja opkoljena metlama. Jednu je držao u ruci. 'To je nečasno' — izbjegne mi... Čim je mjesto bilo počišćeno, prisutna gospođa uzviknu: 'Pogledajte, gospodine kapelane, kako Spasitelj ima velike lijepe oči!' Zaista! Spasitelj nas je gledao velikim širokim otvorenim očima, tako da smo se bojali da ne

125

ispadnu iz očnih udubina. Tad je kip postao proziran i ostao tako oko deset minuta, dok smo pred kipom molili. Drugi put, jednog petka, sjedio sam pred kipom s trima gospođama iz naše župe, gđom Koschik, gđom Sassermann i gđom Bach, i tu smo zajednički doživjeli kako se izraz Spasiteljeva lica stalno mijenjao: od smješka na strogost, od strogosti na blagost... U dvije subote, dok sam pred kipom molio, vidio sam Krista kao svemoćnog i strogog suca. Ako nam se Krist ukaže, kako sam ga ja doživio, bit će već prekasno moliti za znak. Tada mi padne na pamet židovski puk, koji je govorio Mojsiju: 'Govori nam ti, neka nam ne govori Bog, da ne umremo'.« Gospođa Lex svakako je više doživjela pred tim kipom. Zašto se sve to dešavalo s kipom? Zato što ih ne poštuju, što ih izbacuju na đubrište, što u crkvama unose — poganske toteme (Ne samo u jednoj crkvi u Parizu, o čemu nas izvještava Pierre Virion, već se mogu vidjeti i u našim crkvama!) O svetim kipovima posebno se govori u Baysideu. Treba ih ponovo unijeti u naše crkve i u naše domove. Kako se vidjelica odnosi prema Crkvi Gospođa Lex je uvijek vjerno slijedila poruke svojih objavljenja i stalno se obraćala na nadležnu crkvenu vlast, kao na pretpostavljen autoritet. Ona je uvjerena da će Crkva u znaku križa pobijediti i vjerno se drži Crkve, i pored svih nesporazuma i poniženja. Sve nepažnje prema vlastitoj osobi uvijek je primala s najvećom skromnošću i samo se brinula o tome da svijet upozna volju Božju i da je slijedi, prije nego što dođe kazna. Njezine molitve su, prije svega, upravljene za svećenike, za biskupe, za papu, za cijelu Crkvu. Ali crkveni ljudi se često prema novim karizmaticima odnose uistinu nekršćanski. Ponekad se i u biskupskim saopćenjima (San Damiano) vrijeđa njihova osoba, a u »katoličkom« tisku vrijeđaju se i hodočasnici. Najčešće je vrlo malo evanđeoskog duha prisutno kod istraživanja ovih pojava, a i suviše arogancije. Tako se olako proglase histericima. Ne vodi se računa o njihovu ljudskom dostojanstvu, a još manje da su to možda ljudi posebne Božje milosti, s teškim bremenom svojeg poslanja. I gospođa Lex je doživjela gorka iskustva. Teško je u tim uslovima sačuvati mir, strpljenje, poniznost, a farizejski duh vreba svaku njihovu ljudsku pogrešku. Oni su samo oruđe Božje, ali često su nesavršeno oruđe. Pored božanskog — kaže J. Lagler — u Eisenbergu je bilo i ljudskog, pa i demonskog elementa. Svakako da je tog demonskog elementa bilo i u samom radu komisije, a posebno dolaskom lažnih proroka, sektaša lažnog pape Klementa XV. I jedno i drugo opisano je u knjižicama Dr Viktorije Bernard. Josef Lagler opisao je taktiku sektaša Klementa XV, da bi se infiltrirali na ova mjesta. Oni i sami napadaju ovu sektu, sve dok ne steknu neko povjerenje vidjelice ili revnih branitelja ukazanja. Teško se otkrivaju jer nastupaju pod maskom katolicizma i pravovjerja. U Baysideu, Presveta

126

Djevica skreće pažnju vidjelici na prisustvo jedne grupe ovakvih sektaša. U Eisenbergu oni su jedno vrijeme bili okružili mamu Lex, koja nije mogla naslutiti njihovo lukavstvo. Izvjesna gospođa Mayer, pristalica herezijarha Collina, lažnog pape Klementa XV, poslala je sekretarica gospođe Lex, koristeći se sličnim lukavstvima. Potrebna je velika poniznost današnjih pravih karizmatika, koji dolaze u dodir s Nebom, a susreću otvoreno nepovjerenje ili neprijateljstvo u Crkvi, dok lažni proroci, opsjednuti pentakostisti, bivaju u nju uvađani uz velika zvona »katoličkog« tiska, uz podršku kardinala Suenensa! Najčešće oni i posjeduju tu poniznost. Dva mrtvačka kovčega Josef Lagler opisuje interesantnu viziju dvaju mrtvačkih kovčega. Ovaj kapelan doživio je u Eisenbergu intimnu dramu; bio je branitelj, pa osporavatelj Eisenberga, pa opet branitelj. Bila je to drama jednog sumnjičavog svećenika, odgojenog u uslovima raspada jedne civilizacije; u uslovima materijalizma, skepticizma, racionalizma ... Ali, Božjom milošću od maloga se prave velike stvari. Mali su bili pred ljudima i gospođa Lex i kapelan J. Lagler. Oni su morali nastojati da budu veliki pred Bogom, koji ih je izabrao. Josef Lagler dolazi u jesen 1967. prvi put u Eisenberg. »Slučajno sam doznao za ovaj križ na livadi i brzo sam se odlučio, kao duhovnik jednog ženskog društva, da pođem s nekoliko gospođa u Eisenberg pogledati stvar. Već na putovanju govorio sam: »Ako je križ istinit, mi ćemo ga častiti. Jer ako već svi ljudi neće da priznaju križa, ipak ga barem mi možemo častiti. Kao što prema svojem bližnjemu moramo ne samo činiti svoju dužnost nego treba da mu s ljubavlju idemo ususret, tako treba da se u prvom redu pokušamo približiti Gospodinu Bogu vjerom i ljubavlju. Ako smo s Bogom posve sjedinjeni, tada se radujemo ako se Gospodin Bog ljudima pokazuje. Takvo mjesto ukazanja ipak je sveto!« Bog je mogao izabrati ovakvog svećenika, upravo zbog takva pristupa. »Kad smo stigli pred kuću gospođe Lex, pošli smo odmah u vrt ka križu. Najednom dođe k meni majka Lex, koju do tada nisam poznavao; ona pokaže na moje odijelo — bio sam, naime, u civilnom odijelu — i reče: »Vi ste svećenik!« Kad sam joj to potvrdio reče slijedeće: »Na vas dugo čekam. Već sam vas ovdje vidjela, u jednom viđenju, u talaru — s križem u ruci! Znate, velečasni, već sam bila tako zdvojna, jer mi nitko, pa ni od svećenstva, nije htio vjerovati. Tako sam često molila Krista, i mnogo sam godina molila, da bi ipak jednom došao koji svećenik koji vjeruje u istinitost toga križa i koji bi mi pomogao... dragi Bog mi je tada pokazao jednog svećenika i rekao: 'Kad se ovaj pojavi, podijeljena ti je pomoć'. Sad ste vi ovdje!« Uskoro je i sam kapelan imao mistične pojave koje će ga uvjeriti u istinitost križa na livadi. U zatrovanom svijetu on je još bio sačuvao poniznost, otvorenost, ljubav prema Bogu i bližnjemu. Nije bio ohol da ne bi mogao vidjeti djelo Božje. Bio je svjestan da je loš svećenik, u jednom zlu vremenu. Vidio je i osjetio Božju kaznu. Odlučio je da se popravi. Ovako je

127

pisao: »Božja kazna, kojom Krist prijeti, neće se moći zadržati, ako se ljudi ne poprave ... Što svaki od nas mora činiti? Na to mogu svakom pojedinom preporučiti: ne čekaj na druge, nego počni s popravljanjem samog sebe, i to u svojoj nutrini. Iščupaj oholost iz svog srca, da može nastupiti poniznost. Iščupaj neljubaznost iz svoga srca, da učini mjesto ljubavi. Iščupaj licemjerje i neispravnost iz svoga srca, da plemenitost i iskrenost mogu ispuniti tvoje srce. Iščupaj zavist i zlobu, da u tebi poraste dobrohotnost.« I još je pisao: »... Ljudi se više ne plaše Boga. Pogledaj neobjašnjiva protivljenja križu na livadi od strane mnogih ljudi svih narodnosti! Molim vas budite i vi pomoćnici u borbi protiv ovih zlih navala. Ako je čovjek plemenit mora se pretpostaviti da ima toliko plemenitosti i uljudnosti da neće druge klevetati, neku obitelj sramotiti i proglasiti nekoga zaostalim i vjerskim fanatikom samo stoga što tvrdi da je razgovarao s Kristom ili s Majkom Božjom. Vjerujte mi, pravi kršćanin neće nikada dopustiti da se osuđuje takav vizionar i da se stavi na zao glas neka obitelj, da se tako kleveće, kao što se to dogodilo sa obitelju Lex.« Imamo li prava posumnjati u rad crkvene komisije? U Laglerovom izvještaju eisenstadtskom biskupu govori se o lošem radu dva prelata, gospodina Ettla i gospodina Kodatscha, koji su bili na čelu crkvene komisije. Njihova oholost nije im dopuštala da istraže istinu o pojavama u Eisenbergu. Njihova ljudska gordost stajala je na putu Božjim planovima. Kako mogu istinu vidjeti svećenici koji su izbacili kipove Majke Božje i Srca Isusova. Sestra Marija Margarita je, po Isusovim obećanjima, osigurala mnoge milosti onima koji štuju njegovo presveto Srce. Pape su uvijek nanovo mnogo poticale štovanje presvetog Srca. A što se zbivalo s tom pobožnošću u Eisenbergu, od strane svećenstva!? A evo što je gospodin prelat Ettl, iz crkvene komisije, rekao Josefu Lagleru: »Gospodine kapelane, što da učinimo s kipom Srca Isusova u Sv. Martinu? Najbolje bi bilo pretvoriti ga u pepeo, pa bi tako otpale sve neugodnosti!«

Uskoro će gospodin Ettl biti na putu da se pretvori u pepeo! Došle su nove neugodnosti, za njega. Gospođa Lex je, u jednom viđenju, vidjela nad križem na livadi dvije mrtvačke škrinje. U drugom viđenju je vidjela gdje prelati Ettl i Kodatsch leže na nekim nosilima strašno unakaženi. O tim svojim vizijama pričala je kapelanu Lagleru. »Ja sam tada«, kaže Lagler, »zabranio gospođi Lex da obavijesti javnost o tom viđenju. Bojao sam se da bi to naškodilo križu na livadi... Mislio sam da bi to moglo dolaziti i od đavola ...« Međutim, nešto kasnije, Lagler je bio zaprepašten strašnom, iznenadnom i zajedničkom smrću prelata Ettla i Kodatscha. On se dobro sjećao vizija gospođe Lex. Ali je sve do tog trenutka pomišljao da se neće ostvariti. I pored toga što je, poslije razgovora s prelatom Ettlom, u vezi s kipom Srca Isusova, i sam imao neobičan doživljaj. Mučilo ga do kasno u noć kako crkvenoj komisiji

128

dokazati vrhunaravnost zbivanja u Eisenbergu, osobito onih u vezi s kipovima. Nije imao mira kad je saznao gdje se kip nalazi. Iznenada odjeknu jedan glas u njegovoj prostoriji; glas koji je bio ujedno zapovjednički, dobrostiv i utješljiv. Govorio je: »Kip Srca Isusova dolazi opet na oltar. Prije toga će dvije ličnosti umrijeti. Oba kipa doći će na svoje mjesto!« To se dogodilo u jesen 1968. Što je smisao a što besmislica Mnogi odbijaju da potraže smisao svih ovih ukazanja; da poruke dovedu u vezu sa stvarnošću jednog svijeta, s prikrivenim ili otvorenim opasnostima koje su pred čovječanstvom. Duže smo se zadržali na odnosu komisije prema ovim zbivanjima. Ali smo smatrali da je dobro ukazati na jedan pogrešan stav, koji se najčešće zauzima; stav protivljenja ukazanjima. U Baysideu Gospa kaže da je oholost bitna smetnja prihvaćanju ovih poruka. Brojni su svećenici koji su skloni odmah kazati da su to besmislice. Oni ne vjeruju više u nadnaravne pojave! »Preuzvišeni gospodine«, pisao je Josef Lagler eisenstadtskom biskupu, »gospoda prelati Ettl i Kodatsch pozvani su u vječnost upravo u petak, na blagdan Srca Isusova. Oko dva mjeseca kasnije postavljena su oba kipa ponovo na svoje mjesto u crkvi Sv. Martin.« Ali još za života dva prelata, dok su kipovi bili odstranjeni, ukazalo se Presveto Srce Isusovo gospođi Huber, u jednom viđenju. Krvarilo je. Žena jednog liječnika iz Eisenstadta, veoma učena dama, ali bez vjere, došla je iz znatiželje prema čudesima do gospođe Huber. Htjela je, kako se kasnije izrazila, vidjeti tu »besmislicu«. Ali se dogodilo neočekivano obraćenje; tek što je ugledala kip ona je progledala i našla — smisao. Jednim pogledom vidjela je vlastitu dušu s grijehom nevjere i svoje osuđenje. Frivolna svjetska gospođa briznu u plač. Odluči da odmah ode u Beč kapelanu Lagleru. Zamoli ga da joj pomogne, da ne ode u pakao. Ispovijedi se i primi svetu pričest, s čvrstom odlukom da će život posvetiti Bogu i siromašnim ljudima. Mora da je ta žena, koja je našla vjeru, imala veliko iskušenje kada je otišla u Eisenstadt, k prelatu Ettlu. Pripovjedi mu o svom sretnom obraćenju. Prelat Ettl se sažalno nasmiješi toj gospođi. »Gospođo«, rekao je on, »vi kao učena dama ipak nećete vjerovati u tu besmislicu!« »Prije nisam ni u što vjerovala«, odgovori gospođa M. »Sada zahvaljujem Bogu što mi je pokazao težinu nevjere. Inače bih bila za uvijek izgubljena. Vi ste kao svećenik dužni da jačate one koji su u vjeri slabi. Vi biste se, dakle, morali radovati sa mnom što sam prihvatila vjeru. Da sam znala da vi za spoznaju Božje milosti imate samo smiješak prezira, ne bih bila nikada k vama došla. Gospodine prelate, sada tek uviđam mnogo. Zapravo bih ja morala vas obratiti.«

129

Teško je gospođa M. mogla shvatiti da kod jednog visokog crkvenog dostojanstvenika ima tako malo vjere. I da su nadnaravne stvari za njega — besmislice. Zašto on još ostaje u Crkvi!? Odgovor na ovo pitanje leži u dubokim tajnama misteriuma iniquitatis; đavo je našao svoje saveznike, u borbi protiv Crkve. najprije izvan nje, a poslije u njoj samoj, među njenim svećenstvom, među Judama, koji se pojavljuju u legijama. To je najopasnija pojava lažnog proroštva! Zato se na mnogim mjestima ukazanja traži da se najviše moli za svećenstvo! Nebeski znaci Prvi put su 19. svibnja 1968. posjetioci križa na livadi promatrali i fotografirali neobične znakove na suncu i oko sunca. Prema pripovijedanju očevidaca, sunčani je kolut počeo poprimati boje i vrtjeti se vrlo velikom brzinom, pri čemu je bacao zrake u svim duginim bojama. Promatrači su jedni druge vidjeli kao uronjene u raznobojne svjetlosti. Potom su hodočasnici ugledali svijetli križ na nebu. To viđenje trajalo je dvadesetak minuta. Novinske vijesti o ovim znakovima na suncu privukle su na tisuće hodočasnika i znatiželjnika iz Austrije i drugih država. U Eisenbergu je bilo više čudesnih ozdravljenja i konverzija. Njih spominje literatura o Eisenbergu, ali ih je ovdje teško nabrajati. Objavljenja o križu Skoro u svim porukama traži se štovanje znaka križa i objašnjava se njegovo značenje. Čovječanstvo stoji pred velikom kaznom, a ovaj znak na tlu treba da probudi ljude iz grješnosti i prizove ih na molitvu i kajanje, da bi bili spašeni. Evo nekih poruka: — Ovom grješnom, raspuštenom i frivolnom ponašanju mora doći jednom zauvijek kraj ... Ja, Gospodin nad vojskama, pobijedit ću sve moći i sile podzemlja pomoću ovog pobjedonosnog znaka. Ako učinite što vam kažem, nastat će mir u svijetu ... Želim da ovaj znak križa, kao znak moje ljubavi i milosrđa, i kao znak otkupljenja i spasenja bude priznat i čašćen od svećenstva i naroda ... U protivnom slučaju, oborit će se gnjev neba na vas i na cijeli svijet. Ovaj znak križa mora kao znak pobjede stajati nad svetom crkvom. Od vas zavisi da li će iz znaka križa poteći struja milosti ... To mora biti istinski znak na uspomenu mojeg Golgotskog križa i on čovječanstvo mora opominjati na obraćenje ... Pozivam vas, u ovom odlučnom času, da priznate ovaj znak križa i da ga častite molitvom i pjesmama ... Nikoga neću odbaciti koji se povjeri ovom svetom znaku križa ... Ovim znakom križa bit će skršena moć zla i uništeni planovi što su ih protiv vas skovali đavao i bezbožnici.

130

Ja, Krist Gospodin, htio sam u svojoj bezgraničnoj ljubavi pripraviti svijetu i čovječanstvu veliku radost ovim svetim znakom križa. Ovom znaku ne može se suprotstaviti nikakva moć svijeta, niti ga pobijediti. U ovom znaku leži spasenje i u vremenu i u vječnosti. Spasitelj se žali: »U ovim odlučnim časovima osjećam se ja, Krist Gospodin, upravo onako odbačen od svijeta, od ljudi i od mojih službenika, kao negda na križu na Golgoti... Ovaj sveti znak križa ne može biti pobijeđen ni od jedne sile svijeta ... Mnogi Božji službenici bit će zavedeni od vlasti zla, koja ih navodi da se bore protiv moje volje, protiv mojeg svetog znaka i protiv ukazanja moje svete Majke. Dotle ih dovodi prevlast mojeg protivnika. Odatle više nema povratka ni spasenja. Tada im se zatvaraju sama vrata božanske ljubavi i milosrđa za vrijeme i za vječnost... Nemam li ja, Gospodin, pravo da putem ukazanja svoje svete Majke i vidljivog znaka mojeg križa čudesno djelujem u ovom propalom svijetu, da bih ga spasio od propasti? ... Sotona, moj protivnik, uvijek je na djelu i koristi vrijeme da moderno čovječanstvo odvrati od Boga i baci u metež. Zato razvija bezbožnost u velikim razmjerima ... Vlasti pakla, progonstvom i bezboštvom, jurišaju na moje božanstvo u mojoj svetoj Crkvi i u svijetu. Krajnje je vrijeme da se čovječanstvo, u ovom modernom svijetu, prene i probudi iz svoje usnulosti u grijehu; da se molitvom i žrtvom naoruža protiv napadaja sila tame ... Bdijte i molite, prikazujte žrtve i pokore, jer se približava odlučan čas.« Već se u Evropi i svijetu htjelo pravi križ zamijeniti magijskim križem novog poganstva, oličenog u nacionalsocijalizmu; kukasti križ nije pobijedio Kristov križ. Sada sile zla ponovo žele zamijeniti istinit križ, slomljenim križem »pacifističkog pokreta«, koji Gospa u Baysideu naziva znakom Antikrista. On je znak raspuštene gomile. Znak novog poganstva koje želi ukinuti svaku žrtvu, i svako trpljenje zamijeniti uživanjem. Zato se u Eisenbergu toliko insistira na obraćenju pravom križu i duhu trpljenja i žrtve. Majka Božja opominje »Po srdžbi Neba može se, jednog dana, pravedna Božja kazna posve nenadano sručiti na svijet i na ljude. Tada je prekasno! Utoliko se ljudi moraju gorče kajati ukoliko su se, u svojoj mlakosti i ravnodušnosti, pustili od sotone nadmudriti. Žalosno je da ljudi nemaju više nikakvog straha Božjeg i ne odstupaju ni od čega. Jadni ljudi ne dopuštaju da im se pomogne. Na taj način se odbija i moja ljubav i majčinska pomoć, te milosti ostaju neiskorištene. Stoga častite ovaj nebeski znak križa, da po njemu budete spašeni.« Jedne večeri, dok se molila kod križa, gospođa Lex je čula ove riječi: »Zašto vi, moji službenici, ne priznajete istinu? Imate oči, a slijepi ste; nećete da vidite što se zbiva oko vas. Imate uši a gluhi ste; ne čujete kad vam Krist, Vaš Gospodin, govori. Vi radite kao da se ova sveta stvar za vas ne događa i kao da vas ne zanima ... Pripravite se molitvom, žrtvom i pokorom, jer dolazi novi svijet i treba da ga dočekate obnovljeni Duhom

131

Svetim. Vrijeme se mijenja po prirodnim silama i katastrofama i zemlja može postati neplodna, ako ljudi ne isprose molitvom zemlji blagoslov od Svemogućega ...« Kad gospođa Lex moli da se otkloni kazna, odgovor je uvijek isti: »Bog će ljudima oprostiti samo uz uvjet da se svećenici i narod pokore svetoj volji Božjoj i da molitvom, procesijom i hvalospjevima časte sveto mjesto, te da jurišaju na Nebo ... Bog je strog i pravedan sudac, ali dobar i milosrdan onima koji ga se boje ... S kojom li tugom moram gledati ... Smrt i uništenje stoje pred čovječanstvom ... Mnogo nedužne djece ... mnogi milioni dobrih ljudi bit će umoreni... Nebrojeni svećenici i redovnici bit će grozno bičevani i umirat će mučeničkom smrću. Mnogo stotina miliona ljudi umirat će od gladi i pogibati od bijede. Toliko boli i žalosti, bijede i nevolje hara ovim modernim svijetom, kao još nikada... Bezbroj duša bude zauvijek izgubljeno, jer nitko za njih ne moli niti se žrtvuje. Mnoge nedužne duše, u ovom su modernom, bezbožnom svijetu, u pogibelji da se zauvijek izgube. Suze mi teku potocima, jer gledam svijet i čovječanstvo kako se lomi pod teretom vlastitih grijeha ... Ljudi ne znaju o kako se velikoj stvari danas radi u svijetu. Knez podzemlja bori se za vlast brutalnom snagom. Pitam vas tko snosi odgovornost. Ja sam svuda, gdje god sam se u svijetu ukazala, pozivala ljude na molitvu i pokoru, a vidim da oni to odbacuju. Pravednici su svuda progonjeni, prema sotonskom planu... Svijet ne vjeruje mojim porukama. Veoma je žalosno što ovi jadni ljudi neće da im se pomogne... Kad bi čovječanstvo znalo kakva strašna kazna može da se obori na svijet, ako Božja volja ne bude izvršena!« Dne 16. listopada 1965. Majka Božja tješi: »Po mojem zagovoru i po prošnjama svih anđela i svetaca, kao i po molitvama i žrtvama blaženih duša koje se žrtvuju, Božje je milosrđe nešto produžilo doba milosti. Svećenicima se još jednom pružila prilika da iskoriste ovo zadnje doba milosti. Stoga treba da Božja volja bude neodložno ispunjena. Dužnost je svećenika da moj poziv prenesu crkvenim vlastima i podnesu Koncilu, da ovaj sveti znak križa bude priznat. Svećenici i biskupi treba da sve svete Gospodinove riječi objave narodu i svjetskoj javnosti. Pokorničkim procesijama na ovo sveto mjesto treba Nebu dati zadovoljštinu za obraćenje grješnika, za spas duša i za mir u svijetu, osobito za oslobođenje progonjene braće i sestara ... Koliko je toga mnogo bilo propušteno! Toliko je milosti ovog svetog mjesta neiskorišteno!« A 20. listopada iste godine obećaje: »Ipak će moji pozivi biti poslušani!« Poruke se često odnose i na Koncil: »Kao Kraljica Neba želim da bude saopćeno crkvenim vlastima na Koncilu da Bog neće trpjeti da moje Bezgrješno Začeće bude dirnuto ili ukinuto, da bi se pomoglo paklenom planu. Usudit ćete se potiskivati, ili čak otklanjati, moje svete milosne povlastice. Na to nema pravo nikakva vlast na svijetu. Koncil mora također vrlo brižljivo promotriti nepoštivanje kipova i njihovo odstranjivanje iz crkava.

132

Kao Kraljica apostola i Majka Crkve upozoravam crkvene vlasti da Gospodin strogo nalaže da se napusti takav pakleni plan, jer se i ovoga puta igrate paklenom vatrom. Dužnost je svećenika da požrtvovanim dušama budu blizu, u njihovim potištenostima, kao i u teškim borbama protiv sotone, da ih svim silama pomažu te da ih brane protiv neistine i laži.« Kao nekada proroci Starog Zavjeta mora vidjelica prijeteći obznanjivati: »Žalosni časovi doći će na svijet. Zemlja će biti neplodna, pusta i napuštena. Sunce i mjesec će izgubiti svoje svjetlo. Jednog će dana velika tama pasti na svijet...« »Tada ću ja, Krist, izreći sud svijetu.« Na njezino žaljenje da joj ne vjeruju, dobila je odgovor: »Osim molitve i žrtve ne možeš za ovu svetu stvar u svijetu ništa više učiniti. Tvoj zadatak i tvoj križni put je pri kraju, jer počinje četrnaesta postaja. Tebe su, zbog tvoje ljubavi prema svetom križu i zbog moje istine i pravde, progonili, ozloglašivali i krivo sudili ... Kroz tebe diše, kroz tebe djeluje moj božanski proročki Duh. Ako tebe slušaju, slušaju Boga, samog Gospodina, a svi progoni namijenjeni tebi usmjereni su protiv Boga...« Kako bi važni mogli biti učinci poruka pokazuje jedno predskazanje, koje se ispunilo. Četrnaest dana prije velikih vremenskih nepogoda u Burgenlandu, i u ostalim dijelovima Austrije, tražila je Alojzija Lex, prema upozorenjima njezinih objava, da se obavljaju molitve i procesije do križa na livadi, da bi se izbjegla pustošenja. Njezina predskazivanja obistinila su se točno u određeni dan. Tada su je uzeli ozbiljno! Znak na zemlji i znak na nebu Snažni anđeo ostavio je ovaj mali znak križa na zemlji; sasušena trava mogla je biti velika prijetnja, opomena. »Ako ti Nebo govori ti ne smiješ šutjeti... Ovaj znak križa na tlu upozorava na kaznu koja predstoji. Ti moraš izvršiti svoju dužnost i svjedočiti, iako zbog toga hodala putem boli... Budi spremna ispaštati za sve prijestupe protiv moje volje, kao i za sve grijehe i uvrede koje se nanose meni, Kristu Gospodinu, osobito u svetom Sakramentu, od strane mlakih svećenika i mlakih kršćana. Prinosi žrtvu za one svećenike i svjetovnjake koji pogrđuju moj sveti znak križa ... Svojim žrtvovanjem ti pomažeš da se smanje moje boli na 'križu i da se ublaže boli za grijehe, koji rastu pogrđivanjem ovoga svetog križa, te me slijedi na mom putu boli... Crkva je u velikoj opasnosti; nalazi se u progonstvu i u smrtnoj borbi i čini se kao da će biti uništena u ovom modernom, demonskom, bezbožnom svijetu. To je moja velika skrb u svetom Sakramentu oltara. U tom smislu ja, Krist Gospodin, kao dobar pastir, pojačavajući svoju svetu prisutnost, zovem iz svojeg svetohraništa, u svojoj smrtnoj borbi, vas svoje pastire nadpastire i tražim da izađete u svijet i date zadovoljštinu priznanjem ovog znaka križa; da se ponize i obrate neprijatelji svete Crkve i mojeg svetog križa ... Ali, ništa neće biti učinjeno da se moja sveta Crkva spasi, jer je u ovom modernom svijetu Bog već postao suvišan. Stoga je

133

Božanska strpljivost pri kraju! Bog ne može dalje šutjeti i hoće da svijet upozna da on i danas vlada svijetom, a ne ljudi. Jednog dana će, posve iznenada, na nebu zasjati moj znak križa okružen blistavim zrakama. Tad će biti skršena sila zloga duha. Vrijeme je da se probudite. Ne znate ni dana ni časa kad će se sveti znak mojega križa pojaviti s blistavim zrakama, kao znak mojega dolaska, da bi svijet bio obnovljen Duhom Svetim.« Po objavi od 13. prosinca 1965. križ na nebu će biti potvrda križu na zemlji: »Svi koji priznaju i poštuju ovaj znak križa na zemlji, kao znak ljubavi, milosti i spasenja, naći će oproštenje i milost, jer će po ovom znaku ižarivati milost u svijet i na ljude. Čovječanstvo se mora snabdijevati molitvom i žrtvom protiv svog velikog neprijatelja, protiv bezbožaca, da im može poći ususret, u ime svetoga znaka križa, jer bezbožne snage, koje će se prema božanskoj objavi jednoga dana oboriti na čovječanstvo, kao stroga kazna i božanska osveta, prijete da unište cijelo kršćanstvo.« Alojzija Lex je doznala da će jednom svaka njezina riječ biti tražena i ispitivana, zato ispisuje svaku objavljenu riječ, ne želeći da sama razluči što je važno, a što nije. Ona ispisuje poruke: »Na ovom svetom mjestu htio sam, ja dobar pastir, opet skupiti svoje izgubljene ovčice, da bude jedno stado i jedan pastir ... Nepriznavanjem ovog svetog znaka križa ostaje neiskorišten zadnji rok milosti ... Kaži ljudima: čovječanstvo neće naći mira u ovom bezbožnom svijetu prije nego moja božanska volja bude ispunjena i sve moje poruke i poruke moje svete Majke izvršene i ovo sveto mjesto bude počašćeno procesijama, molitvama i žrtvama ...« Da će katastrofa brzo doći pokazuju i riječi od 5. studenog 1967. »Kad se na nebu pojavi znak križa svijet će zadrhtati od velikog iščekivanja i ljudi će biti izvan sebe od straha i drhtati će od tjeskobnosti. Tad će sile zla biti krotke. Izabrani i dobri bit će pošteđeni; nevjernici, bezbožnici i zločinci će tek tada saznati istinu, ali će biti kasno. Katastrofama, koje će iz dana u dan dolaziti na svijet, bit će izvršena kazna Božja. Ali prije nego što dođe propast, skupit će se prvi izabranici oko znaka križa. Koji mu se povjere bit će pošteđeni i spašeni.« Čuda sa hostijama imaju za cilj da se ojača svijest o stvarnoj prisutnosti Krista u Presvetom oltarskom Sakramentu. »Po mojim ponovljenim i vidljivim ukazanjima u hostiji Sv. Sakramenta otkrio sam svoju tajnu... Vidljiva pojava treba da pruža dokaz da je Krist u presvetom oltarskom Sakramentu, prisutan kao pravi Bog i čovjek, da bi se častio Bog i da bi ponovo procvala katolička Crkva, obratili se grješnici, a svijet i svećenici bili uvjereni da je Krist tajanstveno prisutan u svetom Sakramentu.« Ovo se zbiva u trenutku kada slabi svijest o stvarnoj prisutnosti i kada se, prema sotonskom planu, pogrđuje presveti oltarski Sakramenat. I ovdje se često napominjalo da neposvećene ruke ne smiju uzimati posvećenu hostiju. I ovdje se opominje protiv pričešćivanja na ruku.

134

Od Fatime dalje ... Gospa kaže: »Žalosno je da se počevši od Fatime, gdje god se ukazujem da objavim svete nebeske opomene, bore protiv mene i da sam otklanjana, pa je tako i na ovom svetom mjestu ... Sotona se bori najvećom rafiniranošću da ovu svetu stvar prikrije.« Duše Duše pokojnika dolaze gospođi Lex da joj se preporuče u molitvi. Često vidi te jadne duše kako se poput stada kupe oko križa da bi tu našle oslobođenje od svojih muka. Zanimljivo viđenje imala je gospođa Lex u svetištu Marija Einsiedeln (Švicarska). Bila je zima. Jednog radnog dana crkva je bila skoro prazna, kad se gospođa Lex s rodbinom ondje molila. Pogleda na oltar milosti i opazi redovnicu u staroj nošnji. Pođe prema njoj i redovnica joj pruži jednu cedulju. Bez razmišljanja gospođa Lex gurne papir u svoj džep, jer se događalo nešto neobično: neočekivano su se otvorila velika vrata i tihim, bešumnim koracima ulazili su siromašni hodočasnici; bile su čitave čete. Prava beskrajna hodočasnička povorka kretala se crkvom, a jedan svećenik je stajao po strani i pokazivao im put. Alojzija se pitala gdje će ovo mnoštvo naći mjesta. Okrene pogled na stranu da zapali svijeću, ali, kad je opet pogledala prema mnoštvu, crkva je bila prazna. Nitko od njezinih nije opazio procesiju hodočasnika. Ni redovnica nije nikome upala u oči. Spontano posegne za primljenom ceduljom; komad ispisanog papira uvjerio ju je da nije sanjala. Papir je sadržavao tekst jedne molitve, koju je sveta Mehtilda, u jednom viđenju, naučila od Spasitelja. To je molitva za siromašne duše. Kada bi sveta Mehtilda izgovorila ovu molitvu vidjela bi čete siromašnih duša gdje ulaze u Nebo. Evo te molitve, koju smo uzeli iz knjižice Aleksandra Machacha, kao i još neke podatke u ovom poglavlju: Molitva svete Mehtilde Oče naš koji jesi na Nebesima: Ponizno te molimo, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti siromašnim dušama, koje si ti sam primio kao svoju djecu, što te nisu ljubile te su te odbile od sebe i nisu ti iskazale dužnu čast. Za pokoru i kajanje prikazujem ti svu ljubav i dobrotu tvoga preljubljenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista. Sveti se ime tvoje: ponizno te molim, dobri, milostivi Oče, oprosti siromašnim dušama što nisu poštivale tvoje sveto ime te su ga često nedostojno imale u ustima i često su ga nepromišljeno izgovarale. Za pokoru i kajanje prikazujem ti sve propovijedi kojima je tvoj preljubljeni Sin, Gospodin naš Isus Krist, na zemlji dao čast tvojem svetom imenu.

135

Dođi kraljevstvo tvoje: ponizno te molimo, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti i otpusti siromašnim dušama što nisu žarkom ljubavlju i zdušnom željom tražile tvoje kraljevstvo, nego su se često bogatile zemaljskim dobrima. Za pokoru i kajanje prikazujem ti veliku želju tvojeg preljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, kojom je tražio da svi budu primljeni u tvoje sveto kraljevstvo. Budi volja tvoja kako na Nebu tako i na zemlji: molimo te, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti siromašnim dušama što se nisu pokorno podvrgavale tvojoj svetoj volji, nego su često po svojoj volji radile i tako nisu ispunile tvoju svetu volju. Za pokoru i kajanje prikazujem ti sveto božansko Srce Isusovo i njegovu veliku pokornost. Kruh naš svagdanji daj nam danas: molimo te, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti siromašnim dušama što nisu s punom pobožnošću i ljubavlju primale najsvetiji Sakramenat oltara, nego su mnoge to činile nedostojno i primale ga rijetko ili nikada. Za sve ove njihove grijehe prikazujem ti veliku svetost i pobožnost tvoga Sina, kao i njegovu najdublju ljubav i neizrecive želje, kojima nam je darovao ovo dragocjeno bogatstvo. Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim: ponizno te molimo, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti siromašnim dušama njihove teške dugove grijeha, što svoje neprijatelje nisu ljubile i što im nisu htjele oprostiti. Za pokoru i kajanje, za ove mnogostruke grijehe, prikazujem ti svete riječi tvog preljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, koje je izgovorio na križu: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! I ne uvedi nas u napast: ponizno te molimo, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti siromašnim dušama što se nisu borile u velikim napastima, nego su slijedile primamljivost zla, te su pale u pokvarenost. Za pokoru i kajanje prikazujemo ti pokornost, mukotrpna djela i svu gorku muku i smrt tvoga preljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista. Nego izbavi nas od zla: molimo te, vječni, dobri, milostivi Oče, oprosti siromašnim dušama i povedi njih i naše duše tvojem preljubljenom Sinu, Gospodinu našemu Isusu Kristu, u kraljevstvo tvojega gospodstva, a to si ti sam. Amen. (za ovo poglavlje, koristili smo se knjigom A. Machacha i knjižice Dr Viktorije Bernard, koje je preveo fra. Andrija Bonifačić.)

136

Mihael br. 2 • god 1975. • dodatak uz knjigu »Veliki znak« (2) Progresizam kao oruđe i priprava za slobodno-zidarsku ekumenu Znanstveni komentar jedne masonske izjave U svom 43 biltenu piše francuski Veliki Orijent: »Slobodno zidarstvo kako ga mi shvaćamo nadilazi (transcendira) ujedno i katoličku Crkvu i komunizam. Za katoličku Crkvu smo ustanovili da životari, niječući cijelu svoju prošlost.« U masonskom (slobodno-zidarskom) načinu izražavanja riječi transcendirati, transmutirati, transfigurirati itd. označuju uvijek isto, naime, integrirati. Prema ovoj izjavi Velikog Orijenta, masonerija je dakle ona koja transcendentira i prekoračuje granicu u smjeru katoličke Crkve, koju misli podčiniti i integrirati u sebe, kao što vjeruje da može integrirati i komunizam. Masonstvo se svakako zavarava kad misli da može integrirati komunizam. Nadajmo se da se zavarava i u slučaju katoličke Crkve! Do sada, dakako, Veliki Orijent i s njime sveopće masonstvo nema razloga da sumnja u uspjeh svojih nastojanja oko »transcendentiranja«. Masonska infiltracija u katoličkoj Crkvi toliko je napredovala, što se tiče ideologije i personala, da masonski taktičari imaju sve razloge da vjeruju kako su blizu svog glavnog cilja, tj. da uskoro može jedan mason visokog reda, iz kardinalskog zbora, zauzeti papinsku stolicu. Tu akciju svjetske masonerije, koja je dugi niz godina s velikom rafiniranošću pripremana, prati s velikom pozornošću skup onih koji se bave katoličkom gnoziologijom (fenomenologija gnoze, specijalno neognoze). Otkrića, do kojih su oni došli, saopćena su biskupima, kao i onima koji su se za tu akciju interesirali. Ali, čini se da je došlo vrijeme da se javno istupi, te da se i ostali katolički kler upozori na opasnost koja s te strane prijeti Crkvi. Ovaj nam pokušaj otežava gotovo zaprepašćujuće nepoznavanje neognoze, od strane katoličkog klera, kao i njihova

137

nezainteresiranost za djela protucrkve, a to je masonstvo... kako je to ustanovilo moderno gnoziološko istraživanje. Čini se kao da smo previdjeli da protivnik, koga ne možemo nazvati pravim imenom, ima neslućene prednosti; međutim, potrebno mu je samo skinuti masku s lica pa da se spriječi da se, posredstvom progresizma i drugim pokušajima, infiltrira u teologiju, liturgiju, dušobrižništvo, religioznu pedagogiku, crkvenu umjetnost itd. Gnoziološka su istraživanja dokazala, naime, da progresizam ne samo da radi u skladu s masonskim ciljevima, nego i da njime dijelom upravljaju neki teolozi i svećenici po naredbi masona s kojima su povezani, a dijelom njihovi labilni sljedbenici, koji to čine u neznanju, ali samoubilačkim žarom, što je često tolerirano od nadpastira, koji su u sličnu toleranciju zaveli i katoličke svećenike i laike. Ono što se, počevši od mudrovanja korifeja u teologiji pa sve do takozvanih APO-kapelana, u svoje vrijeme tako glasno i drzovito pokretalo, nije bilo ništa drugo nego žaljenja vrijedna zloupotreba običnog puka po masonskim ložama i po njihovim idejama. Kao izrazite modele za studije te vrste imamo danas Holandiju i bečku nadbiskupiju, ali to nisu jedina središta u sveopćoj Crkvi u koje je prodrla masonska infiltracija. Ta infiltracija doseže sve do Vatikana i time do najviših crkvenih proglasa; više puta se moglo ustanoviti da su neki proglasi morali biti demantirani, a neki, koji nisu demantirani, nemoguće je da bi potjecali od Sv. Oca. Slijedeći ciljevi masonstva stari su koliko i samo slobodno zidarstvo, a sada su na putu realiziranja posredstvom masonskih najamnika u takozvanom progresizmu: 1) Preziranje i omalovažavanje Presvete Euharistije i time profaniranje i oskvrnjivanje katoličkog kulta i crkava. 2) Eliminiranje Mariologije iz katoličke teologije i omalovažavanje postbiblijskih, a posebno marijanskih, proroštava (koja su nekim masonima bolje poznata nego mnogim katoličkim teolozima i današnjim svećenicima). 3) Katoličku eshatologiju učiniti nevjerovatnom, što se osobito postiže širenjem među klerom gnostičke pseudoeshatologije Teilharda de Chardina; nju šire masonske lože i njihovi posrednici; progresistički propovjednici i pisci. 4) Odbacivanje svih teoloških i filozofskih pokušaja jedne katoličke egzegeze Apokalipse, koju treba da spriječe vodeći progresisti u višem kleru. Tim sprečavanjem katoličke egzegeze Apokalipse oni podupiru tzv. masonsku povlasticu tajne (Siegelprivileg), koja predstavlja slobodnozidarsku središinju tajnu. (Masonstvo »radi« samo u svojim nižim i srednjim stupnjevima s Ivanovim Evanđeljem. Jezgra gnoze (Kerngnosis), koja upravlja masonerijom, t. j. vrlo ograničeni broj tzv. upućenih, služi se isključivo Ivanovom Apokalipsom u borbi protiv Crkve, što bi konačno Crkva morala shvatiti i prema tome djelovati u ovom sukobu s protucrkvom!)

138

5) Integriranje katoličke Crkve u pseudo-ekumenu, kojom upravljaju masoni. Integriranje treba da se postigne postepeno: a) demokratiziranjem katoličke Crkve, zajedno s njezinim znanstvenim i pedagoškim instancijama, te raspuštanjem njezine hijerarhijske strukture; b) odstranjenjem papinskog primata i stvaranjem regionalnog, (tj. najprije unutar katoličanstva) prezidijalnog papinstva anglikanske provenijencije. (Anglikanska crkva i masonstvo tvore nerazrješivo idejno klupko; primas od Canterburya potpuno je integriran u loži); c) proširenjem regionalnog u nadregionalno, tj. pseudo-ekumensko prezidijalno papinstvo. (»Papa lože« kao posljednji cilj masonskog »nadilaženja« — »transcendetiranja«). U tom masonskom planiranju djeluje tzv. progresizam kao prijeko potreban trojanski konj u Božjem Gradu. Slijepe i neuke pristaše neognoze slave ritual masonske »gozbe ljubavi« (Sjeti se Chura!); zamjenjuju neke izvorne kršćanske molitve ili ih miješaju s nekim objavama neognostičkog novog humanizma, glasno izjavljujući da su pripravni žrtvovati svećenički celibat panseksualizmu koji nameću masoni, a da nemaju pojma odakle vjetar puše i koja je svrha svemu tome. U katoličkim listovima i knjigama propovijeda se pomirenje s »odvojenom masonskom braćom«; autori i izdavači uopće ne kriju masonske znakove što su ih upotrijebili... Odakle bi mogli katolički svećenici i laici znati kojim se taktičkim znakovima protucrkva služi u krugu svojih pouzdanika, kad se čak i kardinali istima služe; kad čak i Kurija običava pomirljivo saobraćati s Velikim Meštrom. Prema masonskim izjavama, sama Crkva siječe granu na kojoj sjedi. U situaciji kada se Crkva predaje na milost i nemilost svome baštinjenom neprijatelju, slobodnom zidarstvu, mogao bi čovjek doći u napast da potraži utočište u kriptocrkvi, koja se sve više ocrtava. Sve je manji broj onih koji ne popuštaju gnostičkom humanizmu, ne vjeruju u njega i nisu pripravni da ga priznaju, a oni izgleda da su sve više usmjereni prema kriptocrkvi. Ali, to bi bilo još prerano! Ovo odbacivanje gnoze i sotonizma, koji je optočen humanizmom, zahtijeva se i u proročkim navještajima koji se odnose na naše vrijeme. Možemo ostati na pravom putu samo u nepokolebljivoj vjeri u neprestano djelovanje Duha Svetoga u Crkvi, u biblijske i postbiblijske objave, a prije svega u marijanske. Marijanska proročanstva, koja su zapravo svojevrsni »komentar Apokalipse« (o njima je svećenstvo, posebno mlađe, jedva što čulo), već su odavno razotkrila sotonizam našeg sadašnjeg vremena, a otkrića tih proročanstava omogućuju nam da ga prepoznamo, pa makar nam se ukazivao u bijelom i nevinom ovčjem runu. (Na primjer: Gospa u Baysideu govori o sotonizmu pentekostizma, ufologije, tajnih društava itd. Prim. prev.) Ovo se odnosi i na sva postbiblijska proročanstva o posljednjim vremenima, o čijoj se vrsti i egzistenciji očevidno u teološkim stručnim krugovima vrlo

139

malo zna. A ta proročanstva su danas jedino sidro za lađu Crkve. I ako oni misle da ta proroštva i dalje smiju previđati i ne obazirati se na njih, neka dopuste da im se kaže: Protucrkva nije još nikada previđala ta proroštva i služi se njima uvijek s velikim uspjehom. Samo iskrivljuje njihovo značenje; pred njima stavlja, umjesto pozitivnih, negativne znakove sotonizma. Da se dokaže kako se potpuno slažu proročanstva s modernim gnoziološkim istraživanjima, navodimo dva primjera iz novijih proročanstava o posljednjim vremenima. Ako katolički kler isključi ta svjedočanstva i zatvori se pred njima, moći će masonerija preko progresizma i dalje uštrcavati svoj otrov u crkvene listove tzv. katoličkog tiska i u sredstva obavještavanja, toliko dugo dok Bogu ne preostane više nikakav izbor za spasenje Njegove Crkve od propasti, osim da pozove anđele žetve da izrežu grozdove zloće s »čokota zemlje«. A to bi značilo katastrofa neslućenih razmjera. Marijansko živo svećenstvo moglo bi pomoći da se katastrofe spriječe, ali bi se trebalo otvoriti prema novim proročanstvima, kao što se to moglo i moralo učiniti i u slučaju Fatime, s obzirom na drugi svjetski rat. Neka se svaki katolički svećenik, koji još ima snage i hrabrosti, suprotstavi sve većem demoniziranju u Crkvi; neka prihvati savjete apokaliptičke Gospođe, čije neumorne opomene, poruke i proročanstva u obilju stoje na raspolaganju u ovoj opasnoj situaciji Crkve. Dva viđenja Ane Katarine Emmerich (1774—1824). O masonskom djelovanju u Vatikanu Vidjeh crkvu sv. Petra. Ugledah veliko mnoštvo ljudi, koji nastojahu srušiti crkvu sv. Petra. Ali, vidjeh i druge kako je opet popravljaju. Vukle su se linije pomoćnih radnika kroz cijeli svijet i ja sam se čudila toj povezanosti. Rušitelji su otkidali čitave komade. Među njima bijaše najviše pripadnika sekta i otpadnika. Kao po pravilu rušili su ljudi koji su nosili bijele pregače privezane plavom vrpcom, a o pojasu su imali zataknute zidarske mistrije. Inače su bili različito odjeveni, a među njima bijaše velikih i debelih ljudi, u uniformama i sa zvijezdama, koji sami nisu ništa radili, već su samo mistrijom označavali mjesta na zidu, gdje i kako treba rušiti. Na moj užas među masonima primijetih i katoličke svećenike. Ali katkad, kad ne bi znali kako da ruše, približili bi se... jednom od svojih, koji je imao veliku knjigu i kao da je u njoj stajao cijeli nacrt zgrade. Tada bi on zidarskom mistrijom točno označavao mjesto koje treba da bude srušeno. I uskoro bi ono palo. Ti su ljudi rušili sasvim mirno i sa sigurnošću, a ipak plašljivo, potajno i vrebajući. Papu sam vidjela kako moli. Bio je opkoljen lažnim prijateljima, koji su često radili suprotno njegovim odredbama. Vidjela sam jednog malog, crnog,

140

svjetovnog momka u punoj djelatnosti protiv Crkve. Dok je Crkva tako na jednoj strani bila rušena na drugoj se strani ponovo gradila, ali bez sile. Vidjela sam mnogo duhovnih osoba, a jedan je išao, a da se nije dao smetati, upravo preko onih koji su rušili i naređivao je da se izdrži i ponovo gradi. Vidjela sam druge svećenike kako lijeno mole svoj časoslov i po koji kamenčić, kao veliku rijetkost, donose ispod ogrtača ili ga predaju drugima. Činilo se kao da nitko od njih nije imao nikakva pouzdanja, nikakve radosti, nikakvih uputa i da uopće nemaju pojma o čemu se radi. Upravo je bilo žalosno. Već je cijeli prednji dio bio srušen, samo je Presveti Sakrament još stajao. Ugledah tada veličanstvenu Gospođu. Ona je hodala velikim trgom pred crkvom. Svoj široki plašt držala je objema rukama i lebdjela polagano u visini. I zatim je stajala na kupoli i nad cijelim prostorom crkve raširila svoj plašt koji je blistao zlatom. Rušitelji su se upravo odmarali. Htjeli su ponovo navaliti, ali se nisu mogli ni na kakav način približiti prostoru što je bio zaštićen plaštem. Ipak, s druge strane, započne velika djelatnost onih koji su obnavljali. Dođoše mnogi jaki ljudi, duhovni i svjetovni, dođoše gospođe i djeca, dođoše sasvim stari, slabi, zaboravljeni muževi, i zgrada bijaše ponovo obnovljena. O masonskim spletkama u bečkom episkopatu I gledala sam jednu veliku crkvu, s vrlo visokim tornjem, u velikom gradu, na jednoj širokoj rijeci. Svetac crkve bijaše Stjepan. Oko te crkve ugledah vrlo mnogo otmjenih ljudi, koji su bili zaposleni, a među njima mnogo stranaca, koji kao da su bili onamo poslani, s pregačama i zidarskim mistrijama, da sruše crkvu pokrivenu škriljevcem i njezin toranj. Njima su se pridružili svakojaki ljudi iz zemlje, pa čak i svećenici; da, čak su i redovnici bili u toj tajnoj sekti. Ja tada zapadoh u takvu žalost da sam vapila svome Zaručniku, moleći ga da pomogne i da ne dopusti neprijatelju da pobijedi. Tada ugledah kako u crkvu ulaze petorica ljudi. Trojica u starim, teškim paramentima, kao da su bili svećenici, i dva sasvim mlada svećenika, koji kao da su bili pozvani. Činilo se također kao da su imali svetu večeru (svetu misu) i kao da su htjeli probuditi novi život. Tada iznenada provali iz tornja plamen i zahvati cijeli krov, kao da će ga cijelog spaliti. Plamen zahvati mnoge pripadnike tajne sekte, koji položiše ruku da ruše, i otjera ih. I crkva ostade stajati. Ali bilo mi je rečeno da će spasenje doći tek nakon oluje koja se približava. Vatra označuje ponajprije veliku pogibelj, a zatim i novi sjaj, u Crkvi, nakon oluje.

141

I gledala sam kako je Crkva općenito ozlijeđena, počevši od škola, koje su predali nevjeri. Vidjela sam sliku nesreće studentske mladeži koja je išla ulicama noseći u rukama cijele snopove zmija, što su ih vukli kroz usta i sisali im glave. I čula sam: »To su filozofske zmije!« I vidjela sam također da jednostavni pobožni učitelji, koje su držali neznalicama, uzgajahu pobožnu djecu, ali da novi učitelji i učiteljice nisu na djecu imali baš nikakva utjecaja, jer su svojim hvalisanjem i svojom samosviješću oduzeli redu svako djelovanje i sami ga gotovo progutali. Hans Baum (O najnovijim masonskim planovima i spletkama naći ćete obilje podataka i činjenica u knjizi Apokaliptička Djevica u New Yorku. Knjiga govori o najnovijim ukazanjima Presvete Djevice u Baysideu - New York. Knjiga je već pripremljena za tisak.) Crkva u požaru Na tromeđi Češke, Moravske i Poljske, u mjestu Pikotsu (koje se nalazi u Poljskoj, ali nedaleko od Turzovke) želio je župnik obnoviti crkvu. S mukom i naporom je prikupio samo polovicu potrebnog novca i tako je crkva bila samo djelomično obnovljena. Jedne večeri bukne požar. Neobnovljena crkva gorjela je zajedno s tornjem. Dođoše vatrogasci iz okolice. Oko 12 sati vatra je bila ugašena; tada se desilo čudo: ni crkva ni toranj nisu izgorjeli; naprotiv, crkva je tek sada, neposredno iza požara, čudesno cijela bila obnovljena; nad šiljkom tornja pojavi se Majka Božja s mačem u ruci, a iznad mača bilo je napisano: 1975. Taj događaj je izazvao čuđenje u Poljskoj. Pisale su i novine. (Donosimo ovu vijest iz njemačkog lista DRM, radi informiranja naših čitalaca; prije svega da bi ih upoznali s činjenicom da današnji tisak sve više piše o čudesnim pojavama. Još nismo u stanju provjeriti ovu vijest.) Malahijina proročanstva Svetom Malahiji, biskupu iz Armagha u Irskoj (umro 1148.) pripisuju se glasovita proročanstva o papama. Prvi puta se spominju u knjizi »Lignum vitae«, koju je napisao benediktinac Arnold de Wion. Tiskana je u Veneciji 1595. Proročanstva započinju s papom Celestinom II (1143-1144). Za svakog papu se donosi do tri latinske riječi, koje predstavljaju njegovu karakterističnu oznaku. Hildebrand Troll vjeruje da proročanstva potječu od sv. Filipa Nerija (15151595), koji je od 1544. imao izvanredan dar pronicanja u čovjekovo srce, dar bilokacije i moć uskrisivanja od mrtvih. Ipak, brojniji su oni koji misle da proročanstva potječu od sv. Malahija.

142

Činjenica je da su se ta proročanstva ispunjala. Ona ne označuju uvijek samoga papu, nego ponekad i neki osobiti događaj što se zbio za vrijeme njegova pontifikata, ili čak i njegove neprijatelje. Mi ćemo navesti samo pape od 1831. De balneis Etruriae, (Iz etrurških kupki) Grgur XVI (1831-1846). Ovaj papa je pripadao redu kamaldulenaca, koji je nastao u Comaldoli, gdje se nalaze etrurške kupke. Crux de cruce (Križ od križa) Pijo IX (1846-1878). Imao je u grbu križ, a križ (trpljenje) prouzrokovali su mu Savojci. Lumen in coelo (Svjetlost na nebu) Leon XIII (1878-1903). Taj namjesnik Kristov bio je veliko svjetlo za djecu Duha i užas za djecu tame; u njegovom grbu bilo je svijetlo sazviježđe na plavom nebu. Ignis ardens (Rasplamsala vatra) Pijo X (1903-1914). Nakon njegove kanonizacije 1954. ističe se to značenje, koje ga toliko karakterizira u svim njegovim životopisima. Religio depopulata (Opustošena vjera) Benedikt XV (1914-1922). U ovom razdoblju pada velika dekristijanizacija naroda, svjetski rat, revolucije. Fides intrepida (Neustrašiva vjera) Pijo XI (1922-1939). Za vrijeme njegova pontifikata nastali su totalitarni režimi (kao nacionalsocijalizam); kao plod toga bilo je na stotine tisuća priznavalaca i mučenika. Pastor angelicus (Anđeoski pastir) Pijo XII (1939-1958). Ta stara, idealna predodžba o Petrovom nasljedniku doista se ispunila u Piju XII. U njegovo vrijeme vladao je u Crkvi još red i jasna linija — ipak djeca tame nisu toga mogla shvatiti. Pastor et nauta (Pastir i mornar) Ivan XXIII (1958-1963). Nauta — mornar — dolazi u cijelom proročanstvu samo još na jednom mjestu i to kod Grgura XII, koji je također boravio u Veneciji. »Mornar« stoji tu zbog patrijarhata u Veneciji, koji je imao Ivan Dobri, prije nego što je postao papa. Bio je on dobri pastir. Flos florum (Cvijet cvjetova) Pavao VI (1963...) On ima tri ljiljana u svom grbu. U Malahijinim proročanstvima se spominju još samo četiri pape: De medietate lunae (Od polovice mjeseca). Može označivati protupapu, ili kozmičku katastrofu posljednjih vremena, ili obraćenje muhamedanaca u to vrijeme.

143

De labore solis (O pomračenju sunca). Možda to označuje trodnevnu tamu o kojoj nam govore gotovo svi mistici. Gloria olivae (Slava masline). Možda će se tada obratiti Izrael i povjerovati u Isusa Krista; ili će taj Pontifex — za vrijeme trijumfa Crkve — biti jedan obraćeni Izraelac. Petar Romanus (Petar rimski). Za vrijeme posljednjih progona Crkve sjediti će na Petrovu tronu Petar, koji će pasti svoje ovce u velikim nevoljama. Kada te nevolje prođu, grad na sedam brežuljaka (Rim) bit će razoren i strašni će Sudac suditi svoj narod. Finis. Svršetak.

Don Boskovo viđenje Viđenje iz svibnja 1873. Bila je tamna noć (duševni neredi); ljudi nisu mogli razlikovati puteve kojima bi se povratili svojim mjestima; tada se na nebu ukaza veličanstveno sjajno svjetlo, što je osvjetljavalo korake putnika, kao usred bijela dana. U onom času vidjelo se mnoštvo muževa, gospođa, staraca, djece, redovnika, redovnica i svećenika kako dolaze iz Vatikana s papom na čelu i kako se svrstavaju u procesiju. Ali gle: razbješnjela bura. Dok je ono svjetlo prilično potamnjelo vidjelo se kako se razvija bitka između svijetla i tame. Međutim, dođoše do jednog trga pokrivenog mrtvima i ranjenima; neki su ranjenici glasno zazivali pomoć. Redovi procesije veoma se prorijediše. Kada su pošli nešto dalje, što odgovara vremenu od dvije stotine sunčevih izlazaka, svaki pojedini opazi da njega (pape) nema u Rimu. Malodušnost obuze duše sviju; onih koji se okupljahu oko pape, da čuvaju njegovu osobu i da mu u nevolji budu u pomoći. U onaj čas budu viđena dva anđela, koji su nosili zastavu i predali je papi, govoreći: »Primi zastavu od one koja pobjeđuje i raspršuje najjače vojske na zemlji. Tvoji su neprijatelji iščeznuli; tvoji te sinovi zovu suzama i jecajima, da se vratiš.« Tko god je upravio pogled na zastavu vidio je napisano, na jednoj strani: Regina sine labe concepta — Kraljica bez grijeha začeta, a na drugoj strani: Auxilium Christianorum — Pomoćnica kršćana. Papa primi zastavu s radošću, ali, videći mali broj onih koji su ostali uz njega, bio je vrlo žalostan. Oba anđela rekoše potom: »Pođi odmah tješiti svoju djecu! Piši svojoj braći, raspršenoj po svim dijelovima svijeta, da se ljudi moraju obnoviti u svom ćudoređu. A to se ne može postići drugačije nego da se puku lomi kruh Božje riječi. Poučavajte djecu, propovijedajte odcjepljenje od zemaljskih stvari. Došlo je vrijeme — zaključiše oba anđela — da siromašni budu propovjednici narodima. Leviti će biti uzeti od motike, sjekire i čekića

144

(duhovna zvanja, od radnika i od seljaka), da se ispune riječi Davidove: 'Bog je podigao siromašne sa zemlje i postavio ih na tron knezova svoga naroda.'« Nakon što je papa to čuo, ustade i redovi se procesije počeše pojačavati. Kada je zatim stupio u sveti grad, započne plakati zbog malodušnosti u kojoj su se građani nalazili; mnogi više nisu bili u životu. Kada stupi u crkvu Svetog Petra, zapjeva Te Deum, a kor anđeoski odgovori pjevajući: »Gloria in excelsis Deo et in terra pax hominibus bonae voluntatis.« Viđenje sv. Pija X Na generalnom kapitulu franjevaca 1909. papa Pijo X imao je strašnu viziju. Rekao je: »Strašno je to što vidim. Hoću li to biti ja, ili neki moj nasljednik, ja ne znam. Ali, sigurno je da sam vidio papu kako bježi iz Vatikana, hodajući po leševima svećenika.« Viđenja Ancille, vidjelice iz blizine Brüsela, kao i poruke koje ona prima na izvjesni način potvrđuju ovu viziju svetog pape Pija X. Njoj je Isus ovo saopćio, na dan 2. studenog 1973: »Vrhovni pastir Crkve pritisnut je pod teretom zmijskog legla, čija će vlast naskoro završiti. Papa mučenik, s palmom u ruci, koračat će preko leševa svojih kardinala, svojih biskupa i svega klera, koji su prezreli svete zakone. Kuća će Božja biti očišćena i sjaj njezina veličanstva ponovno će zasvijetliti nad cijelim kršćanskim pukom.« O zmijskom leglu govore i poruke iz Baysidea (New York); govori se i o mukama Svetog Oca, ali i o obnovi Crkve. »Zmija će ležati mrtva na zemlji!« Ravena Dosta se pisalo u inozemstvu o kipu fatimske Gospe u Raveni, koji je u više navrata prolijevao suze i čije je srce krvarilo. Za naše čitatelje, koji su slabo upoznati s ovim fenomenima, donosimo izvod iz teksta Renza Allegria, objavljenog u magazinu Gente, od 28. rujna 1973.: »Madona je počela plakati 12. rujna 1972. Fenomen se često ponavljao, a promatralo ga je na tisuće ljudi. Stoga se ne može pomišljati na sugestiju, ili na prevaru. Nisam htio vjerovati u to, jer kad danas čovjek vjeruje ta-

145

Kip Fatimske Gospe često plače kvim stvarima smatraju ga ludim, ili u najmanju ruku zaostalim. Ali, kad su činjenice tu, što se može učiniti? Ja sam vidio suze, doticao sam ih, kušao sam ih, bile su slane, to znači da su imale okus svojstven svim suzama svijeta. Meni je, poslije svega, teško da ne vjerujem.« To govori jedan redovnik, franjevac. Nalazimo se u crkvi Sv. Petra Damijanskog, u Raveni, u gradskoj četvrti Darsena, koja je najnapučenija u cijelom gradu. Nalazimo se pred oltarom Madone, u pokrajnoj kapeli, na lijevoj strani hrama. Oltar je pun cvijeća i svijeća. Gore stoji mali kip fatimske Gospe. To je kip koji je potresao život u samostanu, u gradu; život brojnih vjernika koji ovamo hrle sa svih strana. Redovnik je pokazuje i zabrinuto je promatra. Neće da kaže svoje ime. »Nakon tih tajanstvenih događaja«, kaže on, »imali smo mnogo neprilika. Vjerske vlasti su uvijek brzo pripremne da nam predbacuju, da nas kore, kao da smo mi krivi što Gospa plače. Čudnovato, mi bismo morali biti zadovoljni zbog izvanrednih činjenica; mjesto toga moramo šutjeti i ostavljati dojam kao da ovdje nema ničeg izuzetnog; moramo se pokazivati skeptični, da ne bi potakli 146

oduševljenje naroda. Ali, Gospa nastavlja da plače i puk hrli ovamo, makar ga mi odvraćali.« Ove riječi, iz teksta novinara Gentea, jasno govore o paradoksalnoj situaciji u Crkvi. Zahtijeva se skepticizam, onda kada činjenice govore o nadnaravnim pojavama! Nastoji se spriječiti dolazak puka u crkve, koji su privučeni ovim pojavama. Prema istim informacijama, kip je nabavljen 1958. To je gipsani kip; jedan od mnogih koji su u Milanu načinjeni prema uzoru onoga koji se štuje u Fatimi. Tvrdi se da se, poslije ovih događaja, promijenio i izraz Gospina lica. Sada je lice žalosno i bolno, dok je ranije bilo veselo i nasmijano! Župa se nalazi u ateističkoj četvrti Ravene; ovdje su najbrojniji protivnici vjere. Brojni nevjernici prisustvovali su čudu. Renzo Allegri donosi svjedočanstvo brojnih osoba, od kojih većina nisu vjernici. Jedan komunista kaže: »Ja sam naučio stvari nazivati svojim imenom; to su zaista bile suze!« Zar ih i skeptični redovnik, koji strahuje da ga ne proglase ludim ili zaostalim, nije okusio!? Istog tog dana, 12. rujna 1972., telefonski je obaviješten i biskup. On je poslao generalnog vikara, da istraži fenomen. Vikar naredi da se crkva isprazni i vrata zaključaju. Onda ukori redovnike. Potom je pažljivo promatrao kip i džepnim rupčićem otro suze. Preporučio je redovnicima da ne daju nikakav publicitet toj stvari, vjerujući da se radi o nekom fenomenu koji će se »lako razjasniti«! Idućeg dana opet navali svijet. Redovnici su svima govorili da se nije ništa izvanredno dogodilo (sic!). Na blagdan Žalosne Gospe, 15. rujna, započeše religiozne vježbe kao i obično. U crkvi je bilo mnogo ljudi. Za vrijeme mise u 7 sati kip je opet plakao. Gosoine oči bile su natečene i crvene. Svi su vidjeli suze. Puk je bio pod snažnim dojmom: mogli su duže gledati fenomen, nego 12. rujna, a osim toga su bili umireni »racionalističkim« objašnjenjima i skeptičnim stavovima. Cijeli dan su dolazili ljudi da vide ovaj neobični fenomen. On se nije mogao držati u tajnosti. Dođoše ljudi i iz drugih gradova. Novine su pisale o događaju. Pa ipak, oni koji fenomen nisu vidjeli govorili su za one koji su bili prisutni i promatrali suze, a nisu porekli ono što su vidjeli svojim očima da su — histerici i egzaltirani! (Ovaj stav, kada skeptici progone sve svjedoke nadnaravnih pojava, već je nazvan »pozitivističkom inkvizicijom«! Od znanstvenika I. Djaje pa do J. Bergiera, brojni su oni koji smatraju da je to najgori oblik inkvizicije, kada se navodno u ime razuma osporavaju — činjenice!)

147

Interesantno je i župnikovo ponašanje. Kako nije bio prisutan ni jednom kada je kip plakao, on je govorio: »Zašto ne plače Madona kad sam ja ondje!? Baš bih volio da vidim njezine suze. Ako ih vidim vlastitim očima, vjerovat ću!« Uoči blagdana Kraljice svete krunice, 7. listopada, dok je u crkvi učio djecu katekizam, kip je ponovo počeo da lije suze. Župnik je bio duboko potresen. Sada je vlastitim očima mogao vidjeti suze. Razbolio se i dugo je bolovao. I ponovo 8. listopada, po podne, plakala je Madona. Prolijevala je suze i 23. travnja 1973, zatim 1. svibnja, te 27. svibnja, poslije procesije u kojoj je nošen kip. R. Allegri piše da su najviše bili »potreseni ljudi od znanosti«. Jedan glasoviti inženjer obratio se; kroz 30 godina nije bio stupio u crkvu. Bilo je mnogo milosti. 3. studenoga 1972. našlo se pred Madoninim oltarom nekoliko duhovnih osoba, koje su komentirale fenomen sa suzama. Jedan od njih reče: »Gledajte, čini se da je srce, što ga Madonna ima na prsima, sasvim mokro. Vide se neki refleksi!« I drugi to primijetiše. Tada se jedan redovnik približi kipu i dotakne prstom srce. S užasom ugleda svoje krvave ruke. Superior naredi da se vatom obriše srce, a zatim upita biskupa što da radi s tom vatom, koja je bila ovlažena crvenom tekućinom. Biskup naredi da se dade istražiti, ali ne u Raveni, da se ne bi saznalo za taj događaj. Redovnici se obratiše Dr Silviju Simonatou, s medicinskog instituta Univerziteta u Padovi. Odgovor je bio pozitivan: na vati se nalaze tragovi ljudske krvi! (Treba napomenuti da u ovoj redovničkoj zajednici živi i brat Sergio, obdaren karizmom proricanja, bilokacije itd. Bili smo u osobnom kontaktu s bratom Sergijom. Primjedba ured.) Ukazanja u Japanu Ukazanja i čudesni fenomeni zbivaju se u samostanu Službenica Presvetog Sakramenta (kongregacija koja je nastala u Japanu prije pola stoljeća), u gradu Akitu. Grad se nalazi na obali Japanskog mora, nasuprot Sibira, na sjeverozapadu glavnog japanskog otoka Hondo, ili Honši. Presveta Djevica se ukazuje sestri Sasakawa Katsuko. Izvanredni događaji u Akitu počeli su u lipnju 1973. u kapeli spomenutog samostana. Ondje se, desno od oltara, nalazi kip Presvete Djevice, izrađen u drvetu, visine od jednog metra. U utorak 12. lipnja 1973. uočeni su sjajni zraci koji su izlazili iz tabernakula. Zapaženi su i 13. i 14. lipnja. Na Tijelovo, 24. lipnja, zraci su bili još sjajniji. Istog dana, sestra koja se brinula o sakristiji, primila je ranu na dlanu lijeve ruke; bolovi će trajati čitav mjesec dana. U petak 29. lipnja, na blagdan Presvetog Srca, anđeli se ukazaše oko oltara pjevajući: »Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot!« Sve su sestre vidjele i čule anđele. Bolovi od rane na ruci bili su sve nepodnošljiviji i u četvrtak, 5. srpnja, sestra se povjeri redovnicama. Imala je dojam da joj je dlan proboden.

148

Tada joj se ukaza jedna gospođa, koja joj reče: »Ne plaši se! Ja sam uz tebe i štitim te. Dođi za mnom.« Vidjelica kaže da je pomislila da je to neka starija sestra. »Ne moli samo za sebe, već za sve ljude. Današnji svijet, svojom nezahvalnošću i psovkama, ranjava Presveto Srce Isusovo. Rana na ruci Presvete Djevice dublja je od rane na tvom dlanu. Idimo, dakle, u kapelu! Gluhoća tvojih ušiju ti je bolna, ali će proći. Imaj strpljenja! To je posljednje iskušenje. Prikaži bol dlana tvoje ruke za ljude. Ovdje je svaka od redovnica moja kći nezamjenjiva i jedina. Uči se ovdje moliti za članove tvoje Kongregacije, a zatim moli za Papu, za biskupe i svećenike.« Na prvi petak, 6. srpnja, na dlanu kipa Presvete Djevice ukaza se rana u obliku križa i poteče krv. I 12. i 13. srpnja tekla je krv iz rane na dlanu skulpture. O tome je obaviješten biskup iz Niigata, Msgr. Ito, koji je odmah ispitao sestru. Stigmatizirana sestra je dala još dvije izjave, kasnije, jer je biskup htio provjeriti njihovu istinitost; sve izjave su bile identične. Na blagdan sv. Ane, 26. srpnja, krv je potekla iz lica, ruku, vrata i stopala kipa. Istovremeno je bol od rane na sestrinom dlanu postala gotovo nepodnošljiva. I 27. srpnja tekla je krv iz kipa. Jedan anđeo se ukaza sestri i reče: »Danas će prestati tvoja bol. Moli za vaše obraćenje i traži mir. Ova je krv naknada za nezahvalnost i psovke prema Bogu. Uz pobožnost Srca Isusova mnogo častite i Predragocjenu Krv i molite za sve ljude.« Na dan 3. kolovoza, dok su redovnice zajednički molile krunicu, ukaza se stigmatiziranoj sestri Anđeo čuvar i reče: »Visoko cijenite siromaštvo; da bi izvršili djelo naknade za nezahvalnosti i psovke, obratite se i molite. Svi neka visoko cijene svoje zvanje. Sjetite se da je nužno moliti se u svijetu.« Svoje riječi završio je snažnim glasom: »Visoko cijenite tri vrline: siromaštva, čistoće i poslušnosti!« Na blagdan svetih Arkanđela, 29. rujna, kip Presvete Djevice zračio je neobičnom svjetlošću. Sve sestre su prisustvovale ovom događaju. Nestade rane na dlanu sestre. Bilo je to u vrijeme podnevnog počinka. I navečer je kip zračio svjetlošću, a pred očima svih redovnica poteče krv iz njegovih stopala. Anđeo reče: »Marija prolijeva krv i to je tužno.« Ali, iz statue, izbi divni miris koji je trajao dvije sedmice. Miris se osobito osjećao na blagdan sv. Terezije. Na dan 13. listopada, za vrijeme klanjanja pred Presvetim Sakramentom, sestra je iznenada bila izliječena od svoje gluhoće. Neobični događaji nastaviše se i u 1974. godini. Na dan 13. svibnja, za vrijeme službe Božje, skulptura, koja nije bila obojena već je bila zadržala prirodnu boju drveta, odjednom postade bijela; krv poteče iz lica i stopala; oči su postale poput živih ljudskih očiju. O događajima je pisala japanska revija »Catholic Graph«, od prosinca 1974. Sljedeće podatke dao je otac Yasuda, sadašnji duhovni vođa ove redovničke zajednice: »4. siječnja 1975... tri puta je kip Presvete Djevice prolijevao mnoge suze. Msgr. Ito, biskup iz Niigata, kao i sve sestre, bili su

149

duboko potreseni.« (Suze su analizirane na Univerzitetu u Akitu gdje se utvrdilo da se zaista radi o ljudskim suzama). Informacije donosimo iz Stella Maris, od 16. lipnja 1975. Primio ih je iz Japana, preveo i ponudio ovom marijanskom listu o. Paul Egli O. P. (CH1776 Montgny-la-Ville, Suisse), koji je od 1932. do 1963. bio misionar u Japanu. I sam biskup Msgr. Ito je njegov poznanik. O San Damianu (Ancilla, vidjelica iz Belgije, primila je ove poruke) 16. studenog 1973. ISUS: — San Damiano bit će centar molitve i pokore za cijeli svijet, gdje će svećenici poučavati vjernike u pravoj kršćanskoj religiji propovijedanjem mojih riječi. Odande će biti istjerana sva krivovjerja, sve profanacije, sva svetogrđa i Kuća će Božja sakupiti svu svoju djecu u sebi, da pjevaju hvalu slave Njegove. Bog će objaviti veličanstvo svoje moći uništenjem sotonskih djela. Neće biti mira tako dugo, dok god sila Božja iznova ne uspostavi red, koji od Njega izlazi u razdiobi zemaljskih dobara, u izvršavanju vjere sa strahopoštovanjem i vjernošću prema zakonima. 5. veljače 1974. Ancila: — Gospodine, zabranjuju hodočašća u Garabandal i San Damiano. ISUS: — Sveti Otac Pavao VI. iz dubine duše uvjeren je o prisutnosti moje Presvete Majke na tim mjestima. Zabrane ne potječu od njega, nego od stare zmije, koja se bori svim sredstvima nagovaranja protiv čašćenja Marijina. Ali, sve to osuđeno je na neuspjeh. 20. svibnja 1974. San Damiano i novi Božji narod ISUS: — San Damiano, San Damiano, za sav svijet centar duhovnog školovanja i pokore, ti ćeš oko sebe okupiti novi Božji narod. Ti sada moraš trpjeti, ali dolazi dan, kad već neće biti moguće izbrojiti moje svećenike, koji će dolaziti na to, od Vječnog Oca, blagoslovljeno mjesto. Da ondje pjevaju Njemu na čast i da iskazuju čast mojoj Presvetoj Majci, Djevici Mariji, koja će tada blistati u punom sjaju svoje pobjede nad silama zla. Paklene sile, koje su se bez uspjeha borile protiv nje, da je otmu iz srdaca njezine djece i da njihove duše strovale u propast, ležat će na tlu i bit će zauvijek odbačene u bezdan. 22. srpnja 1974. U svojoj poruci o tom što će nam se dogoditi, upućuje nas Spasitelj da svi moramo biti u stanju milosti posvećujuće; u posljednjim uputama među ostalim Spasitelj spominje i San Damiano: »...Oni, koji nemaju 150

blagoslovljenih rupčića iz San Damiana niti čudotvorne vode iz tog nama najmilijeg hodočasničkog mjesta, mogu se poslužiti vodom iz kojeg drugog izvora gdje se je moja Majka ukazivala...«

Garabandalska opomena (Ispunjenje te Opomene bit će nam dokaz istinitosti poruka iz Garabandala.) Evo što je rečeno i napisano o Opomeni: 19. lipnja 1965. »Evo napisane Opomene koju mi je dala Presveta Djevica, kada sam se nalazila sama u šumici pinija 1. siječnja 1965. Ovaj tekst ovdje pišem vjerno, kako sam ga primila. Opomena, koju će nam poslati Djevica, to je kao kazna. Da približi dobre još bliže Bogu i da upozori ostale. U čemu se sastoji opomena, ja toga ne mogu objasniti. Presveta Djevica mi nije rekla da to kažem. Bog hoće da, zahvaljujući toj opomeni, postanemo bolji i da manje griješimo protiv Njega.« Kad su Končitu upitali da li će opomena prouzročiti smrt, ona je odmah napisala: »Ako mi umremo od toga, to neće biti radi same opomene, nego radi uzbuđenja što ćemo ga osjećati gledajući i osjećajući opomenu.« 13. rujna 1965. Končita reče jednoj djevojci, koja se zove Angelita: »Kad ne bih poznavala druge kazne, koja dolazi, ja bih ti rekla da nema veće kazne nego što je opomena. Svi ljudi bit će u strahu, ali katolici će to podnositi mirnije. 14. rujna 1965. Končita odgovara Amerikancima, koji su je pismeno pitali o opomeni: »Opomena je stvar koja dolazi izravno od Boga. Cijeli svijet će je vidjeti; bilo gdje se nalazili. Bit će kao neka objava (unutarnja svakome od nas) o našim grijesima. Primit će je i vjernici i nevjernici; vidjet će je i osjetiti ljudi iz svih krajeva svijeta.« 22. listopada 1965. Končita je dugo razgovarala s jednom Španjolkom. Gospođa ju je pitala: »Končita, jedan se komet približava zemlji. Neće li to biti opomena?« Končita je odgovorila: »Ja ne znam što je to komet. Ako je to nešto što ovisi od čovjekove volje, ja odgovaram: Ne. Ali, ako je to takva stvar, koju će Bog učiniti, onda bi to moglo biti.« Išle su prema crkvi i Končita uze gospođu za ruku. — Končita, molite se za me, jer se jako plašim. — O, da, odgovori Končita, opomena će biti strašna! Tisuću puta gore nego potres zemlje.

151

Gospođa problijedi. — Kakav je narav toga fenomena? — To će biti kao vatra. Neće izgorjeti naša tijela, ali mi ćemo je osjećati i na tijelu i na duši. Svi narodi i svi ljudi osjećat će to jednako. Nitko neće tome moći izbjeći. I sami će nevjernici osjetiti strah Božji! Pa iako se sakriješ u svoju sobu i zatvoriš prozore, nećeš moći tome izbjeći; usprkos svemu vidjet ćeš i osjetiti tu opomenu. Da, to je istina. Presveta Djevica rekla mi je ime tog fenomena. Riječ postoji u španjolskom rječniku. Počinje sa slovom »A«. Ali mi nije rekla da to saopćim. — Končita, ja se bojim. Končita se nasmiješi i stisne ruku svoje prijateljice: — Ali, poslije opomene, ti ćeš mnogo više ljubiti dobrog Boga. — Da li je to čudo? — Čudo će sigurno doći. Ožujak 1966. Početkom ožujka jedan pristalica Garabandala iz Francuske primio je sljedeće pismo: «Končita me zamolila da Vam pišem, da nastavite još više širiti poruku, jer je danas to potrebnije nego u prošlosti. Ona me također zamolila da Vam pišem, kako bi svi bili sigurni o dolasku opomene i čuda, koje će doći potom. Opomena će biti nešto strašno, što će se odigrati na nebu. Presveta Djevica najavila je događaj riječju koja počinje s »A« na španjolskom. Ne zaboravite ovu poruku, koju mi je Končita naložila da Vam je saopćim. Neka pobornici Garabandala nastave te poruke dalje objavljivati i širiti. Presveta Djevica će ih nagraditi za to.« Nadopuna informacija o opomeni Končita reče jednoj osobi: »Mi ćemo doživjeti veliku nesreću u svim dijelovima svijeta. Nitko joj neće izmaći. Dobri, da bi se približili Bogu; drugi, da bi se popravili. Bolje bi bilo umrijeti, nego podnijeti samo pet minuta toga što nas čeka. To nas može zadesiti i po danu kao i po noći; bilo da smo u krevetu, ili nismo. Ako od toga umremo, to će biti od straha. Ja mislim da bi bilo najbolje, u tom momentu, biti u crkvi, pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Isus bi nam dao snage da to podnesemo.« Jedan od sugovornika primijeti: — Kad budemo vidjeli da to dolazi, mi ćemo svi ići u crkvu.

152

— Ja mislim da bi to doista bilo najbolje; ali možda će tada sve biti u mraku i mi nećemo moći onamo poći. (Ovaj mrak nema ništa zajedničko s »tri dana mraka« o čemu mistici govore, i o čemu danas i znanstvenici govore. Prim. prev.) Končita nastavi: biti strašno. Kad bih vam samo mogla saopćiti kako je to meni Djevica rekla! Ali, kazna će biti mnogo gora! Znat će se da nam opomena dolazi zbog naših grijeha. Može se dogoditi svaki čas; ja je uvijek očekujem. Kad bismo znali što je to, bili bi do skrajnosti prestrašeni! Sugovornik je prekine: — Zašto to ne publicirate da bi sav svijet znao? — Ja sam već umorna od objavljivanja toga, ali svijet ne mari za to. Nekoliko dana poslije vratiše se na istu temu. Končita je dodala: — Mi ne možemo sebi ni predstaviti koliko vrijeđamo Gospodina. Presveta Djevica mi je rekla da svijet vrlo dobro zna da postoji Nebo i da postoji pakao. Ali, na to se pomišlja samo iz straha, a ne iz ljubavi prema Bogu. Zbog posljedica naših grijeha, mi ćemo sami biti uzrok naravi opomene. Podnijet ćemo je za Isusa, kao naknadu za uvrede koje smo nanijeli Bogu. (Ova Končitina svjedočanstva prikupili su zagovornici Garabandala iz Francuske. Umnožili su ih i razaslali po svijetu; mi smo ih također primili i preveli za naše čitaoce. Tekst su potpisali o Laffineur, gđica S. Laudet, iz Orleansa, i dr J. M. Bonance (Neuille, 49 — VIVY, Paris) Donosimo ih u nešto skraćenom obliku. U zaključku potpisnici kažu: »Mi nemamo ni dara, ni kreposti pravih proroka; mi samo ponavljamo, s najvećim uvjerenjem Končitine riječi... Meditirajte nad njima, kao što ona traži... Na koncu se ipak dolazi do saznanja da je opomena jedno od najvećih djela milosrđa Božjega, za vas i za cijelo čovječanstvo... Treba »vikati na krovovima!«) Vodice kod Šibenika Neprotumačivi znakovi Na brdu zvanom »Okit« zasađeno je oko g. 1870. pred kapelom Gospe od Karmela stablo klen, kakvih je do konca posljednjega rata bilo dosta na tom brdu. To se stablo u proljeće svojim rascvjetanim granama isticalo nad svim ostalim stablima i već izdaleka pravilo ugodan dojam. Po prilici od 1880. na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 sati u noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana koja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona počela bi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 sati, to jest u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i grane istoga stabla ostale bespomoćne i spavale zimski san. To se događalo svake treće godine, po lijepom i po ružnom vremenu, bila zima ne znam kako blaga ili oštra. Ako se to koje godine nije dogodilo, bio je znak da će se dogoditi kakva nesreća. U proljeće pak i ta grana kao i sve

153

druge grane stabla opet bi procvjetala i prolistala kao da se u prosincu ništa nije dogodilo. Kad bi se dogodio taj pojav, cvijeće i lišće, ako se ne bi pobralo, ostalo bi jedan ili dva dana na stablu i onda bi uvenulo. Ali se redovito odmah pobralo i pokazivalo, odnosno slalo rodbini, znancima i prijateljima. Za drugog svjetskog rata sveta Gospina slika prenesena je u župsku crkvu, a kapela je porušena. Međutim pojav se ponovio i god. 1943. i 1946. kao i nakon rata 1949. Ljeti 1950. neki su nevaljalci zabili u stablo nekoliko velikih čavala, da bi se osušilo. Ali se nije osušilo, nego je iznimno i te godine na isti način i u isto vrijeme ista grana opet procvjetala i prolistala. To je bilo posljednji put, jer se našao jedan nevaljalac, koji je slijedeće godine pred blagdan Gospe od Karmela stablo posjekao i oljuštio koru sa stabla, da se taj pojav ne može više ponavljati. Zašto je Majka Božja dala hrvatskom narodu ovaj pojav, koji se ponavljao kroz 70 godina, ne znamo. Vjerojatno je to bilo stoga, da pokaže svoju majčinsku naklonost narodu, koji joj je bio toliko privržen i odan; pa ga je htjela ne samo usrećivati svojim nebeskim milostima, nego i obradovati zemaljskim pojavama, koje se ne mogu protumačiti prirodnim zakonima, a koje čovjeku tako glasno govore o nadzemaljskom i u pravom smislu sretnom životu. (Piše Dr o. Ante Crnica u svojoj knjizi "Hrvati i Marija« Zgb 1953.) (Literatura: Katalinić Don Ivan — Neobičan pojav u badnjoj noći; Donadin i Franjo Ženko — Gospa od Okita u Vodicama; »Gospa Smjska« 1921. str. 106; Stošić, Sela str. 13; Bognolo Ferdo, Pjesma na čast čudotvorne Gospe od Karmela na brdu Vodičkog Okita, Šibenik 1911.; itd.) Pogled u budućnost Po vidjelici Leonie van den Dyck iz Onkerzele (Belgija) Od Boga izabrana patnička duša Leonie van den Dyck rođena je 18. listopada 1875., u siromašnoj obitelji s mnogo djece. Od rane mladosti provodila je pobožan život; mnogo je štovala Bogorodicu. Od 4. kolovoza do 14. listopada 1933. vidjela je 35 puta Presvetu Djevicu. Evo nekih izvoda iz poruka danih Leonie: B. D. Marija: «Došla sam ovamo da obratim grješnike; da bi prestali vrijeđati Boga... Ja sam služavka siromašnih... Moli za svoju zemlju; ja je želim zaštititi. Moli za grješnike! Ovdje vidim mnogo zalutalih duša... treba da mnogo molite, jer će inače doći kazna.«

154

Zlatno srce pokaza se na prsima Majke Božje i ona blagoslovi narod i Leonie. 18. prosinca 1933. mnogo je ljudi u Onkerzelu vidjelo čudo na suncu; ono isto čudo koje se dogodilo i prije 16 godina u Fatimi. Godine 1940. Leonie primi rane raspetog Spasitelja; bila je stigmatizirana. Često je upozoravala ljude porukama iz svojih vizija: »Drugi svjetski rat, koji je završio, nije ničemu naučio narode, usprkos velikom broju mrtvih. Neredi nisu nikada bili tako veliki kao danas, a bit će još i veći. Pravi mir ne dolazi više; narod živi kao opijen, ali buđenje će biti okrutno. Ono što se dogodilo u ratu od 1939. do 1945. godine nalik je dječjoj igri u usporedbi s onim što nas sad čeka. Cijeli će narodi biti uništeni.« Posljednjih godina života govorila je Leonie češće o okrutnim događajima u budućnosti. »Božje kazne dolaze zbog grijeha čovječanstva; zbog dana Gospodnjega, zbog zloupotreba u braku (čuvanje od začeća), zbog nečistih grijeha, zbog pohlepe za novcem i zbog oholosti. Prva katastrofa dolazi od samih ljudi i bit će vrlo teška. Tada će provaliti horde... a kamo god one stignu život će izgubiti svoju vrijednost; vladat će barbarstvo i teror; kaos i bijeda. Sudbina čovječanstva će biti ropstvo, kakvo još nikada nije bilo. Kultura Evrope će biti zbrisana i svaka ljudska vrijednost bit će uništena. Ljudsko dostojanstvo bit će zgaženo... Vjernici će biti proganjani na đavolski način. Sve će biti nalik punoj moći sotone... Progonit će se Crkva i vjernici; mnogi biskupi i svećenici bit će osuđeni na prisilni rad u koncentracionim logorima; tjerat će ih kao divljač. Pojedinci će iz tjeskobe zanijekati vjeru i pomagati progoniteljima. Novac će biti bez vrijednosti, kao papir što je razbacan po ulicama. Svi veliki gradovi završit će kao divovske gomile ruševina. Te će ruševine ostati kao znak Božje pravednosti. More će preplaviti zemlju ogromnim valovima u kojima će bezbrojni ljudi poginuti. Buknut će mnoge zarazne bolesti. Jaki potresi, glad i još nikada viđene katastrofe zavladat će po svijetu. Istom nakon što će biti uništeni cijeli narodi, dolazi mir. Što smo bliže svršetku utoliko je i više čudesnih znakova... Bog ne kažnjava nikada svoje djece, a da ih prije češće ne opomene. Kad Bog ne bi zahvatio nestalo bi svijeta u kaosu i bijedi... Naše spasenje je u molitvi i pokori. Molite se, činite pokoru, obratite se i vršite Božje zapovijedi; to je što se od vas traži.« Leonie van den Dyck je umrla 23. lipnja 1949. Kao što je prorekla, njezino tijelo neće istrunuti ni poslije 20 godina. I zaista, kad otvoriše njezin grob, 9.

155

lipnja 1972., u prisutnosti mnogih prominentnih ličnosti i belgijske televizije, nađoše da je njezino tijelo potpuno očuvano. Ali, usta su joj bila širom otvorena, a jezik nešto uvučen. Ostavljala je dojam kao da glasno viče da bi opomenula! Meteorološko oružje živimo u paradoksalnom svijetu: sve se više govori o razoružanju i sve se više govori o novim oružjima. Upravo se u posljednje vrijeme mnogo govori o takozvanom »meteorološkom oružju«. Evo nekoliko citata: «Leonid Brežnjev ukazuje na mogućnost stvaranja novog oružja 'još strašnijeg nego što je nuklearno'... Predsjednik Ford i njegov ministar odbrane Slezindžer najavili su novu, elastičniju američku ratnu strategiju, u kojoj je svaki grad na suprotnoj strani podložan nuklearnom napadu u budućim 'malim nuklearnim ratovima'... U takvom trenutku, došlo je do Brežnjevljeve najave novog oružja... po svemu sudeći, radi se o »meteorološkom oružju«, pred kojima 'bledi eksplozija hidrogenske bombe'. Njima se — objašnjeno je — mogu izazvati snažni zemljotresi, ogromni morski talasi, ili olujni vjetrovi... Tehnički je potpuno mogućno ogromne komade zemlje raznijeti nuklearnom snagom i pustiti da se obruše u more. Time bi se vještački izazvali snažni potresi, a, s njima, i plima koja bi džinovskim talasima bila u stanju da zbriše čitave gradove na obalama oceana. Spominjane su i takve metropole kao što su New York, Los Anđelos ili San Francisko, koji bi, za vrlo kratko vrijeme, nestali u — morskim talasima... Zna se pouzdano da Sunčevi ultravioletni zraci imaju smrtonosno djelovanje na sav životinjski i biljni svet na Zemlji. Sloj ozona, koji obavija našu planetu, zaustavlja to djelovanje. Međutim, taj sloj je moguće oštetiti. Određena kemijska sredstva, ubačena pomoću raketa ili satelita, mogu da razrijede ili uklone veliki dio tog zaštitnog 'tampona'. Ultravioletni zraci, u takvom slučaju, usmjerili bi se punom jačinom na onu oblast koja leži ispod te 'rupe' u ozonskom omotaču. U toku samo nekoliko sekundi bile bi spržene neke od odabranih zemalja, ili oblasti nekog kontinenta...« (NIN, br. 1276, od 22. VI. 75, str. 36.) Oružje za sutra. Pod ovim naslovom NIN, od 13. srpnja 1975. donosi nove podatke o novom oružju. U podnaslovu piše: »U potrazi za superoružjem, trci koja odnosi stotine milijardi dolara, stiglo se do tačke koja kao da prelazi granicu između naučne realnosti i fantastike — do oružja 'sudnjeg dana' za takozvano meteorološko i ekološko ratovanje.« Iz toga teksta donosimo sljedeće citate: »Tek smo se pomirili sa mišlju, ma koliko ona paradoksalno izgledala, da je suvremeni nuklearni arsenal toliki da je danas za svakog živog člana ljudskog roda obezbjeđeno po 25 atomskih smrti, a već smo počeli da saznajemo za pripremanje još opasnijih, razornijih i 'ekonomičnijih' superoružja... U sovjetskim člancima je navedeno, pored ostalog, da je cilj američkih podzemmih proba u Nevadi, uz drugu primjenu, istraživanje metode za vještačko izazivanje zemljotresa. Slična je svrha

156

raznih proba u Koloradu... Ludilo od gromova... Pored korištenja iznenadnih kiša, oluja i vještački izazvanih poplava za vojne potrebe, postoje — ili se radi na njima — daleko surovija sredstva. Jedno od takvih je da se, pomoću gromova, dovedu do ludila stanovnici gradova i širokih područja određene zemlje.« Dalje se govori o izazivanju uragana, tornada, ciklona, harikena, strašnih zemljotresa. Časopis »Science« piše o »vatrenim olujama«, koje su dobile veoma zvučna operativna imena: »Šervudska šuma«, »Vrući vrh« ili »Ružičasta ruža«. Otvaraju se, dakle, strašne perspektive novih ratova d oružja; nastoji se zloupotrijebiti saznanja o prirodnim silama, koja će se koristiti u cilju uništenja. Sve nas ovo podsjeća na poruke Naše Gospe u La Saletti, prije više od sto godina. (O ukazanjima u La Saletti pisali smo u Velikom znaku 1.) Spomenimo se ovih riječi: »Izmijenit će se godišnje dobi; zemlja će davati samo rđave plodove; zvijezde će izmijeniti svoje uobičajene putanje... Voda i vatra prouzročit će zemaljskoj kugli grčevite pokrete i strašne potrese, koji će progutati planine, gradove...« U La Saletti se govori i o učenjacima koji će biti vođeni ohološću inspiriranom od đavola. Jedan diplomata, Jakov Malik, koji se citira u tekstu u NIN-u, od 13. srpnja, možda najbolje izražava prirodu tih učenjaka, u skladu s nebeskim porukama. On je pledirao da se na vrijeme zauzdaju: «Đavolji šegrti«!« Tri dana mraka Prema znanstvenoj tezi prof Hansa Theodora Brika, uz proročanstva iz Fatime, Garabandala, Baysidea i drugih mjesta. Galaksije, kojima pripada i sistem Mliječne staze, sadrže osim zvijezda i ogromnu količinu kozmičke prašine i gasova, koje tvore debele, tamne oblake. Samo u blizini usijanih zvijezda, čija je temperatura na površini od oko 25000 do 50000 stupnjeva Celzija (naše sunce s 6000 stupnjeva prema njima je kao hladna zvijezda), atomi tamnih oblaka zasvijetle i zrače vrlo tammo crvenkasto i zelenkasto svjetlo. Takvi oblaci postoje u sazviježđu Oriona, Bika, Labuda i Škorpiona. Snaga zračenja našeg sunca preslaba je da bi tamnu materiju u većoj udaljenosti moglo rasvijetliti. Kozmički prah i plinoviti oblaci opažaju se na nebu tako što sakrivaju zvijezde, pa se pojavljuju prazna mjesta, koja se pomiču. Ti kozmički oblaci protežu se kroz velika područja, od oko stotinu svjetlosnih godina. U tim oblacima, u prostoru od 100 milijardi kilometara, astrofizičari su otkrili tamne, relativno male, vrlo guste tvorevine loptastog oblika. O njima drže da su protostadiji mladih zvijezda. Te se tvorevine zovu globule. (Tamni oblak se kreće prema našem sunčevom sistemu). Njezin promjer je 30 milijuna kilometara, a srednja gustoća računa se na l,4x(10-4) g svaki cm3. Približava se suncu brzinom od 60 km/sec. Kako je sunce preslabo da bi rasvijetlilo atome tamnog oblaka, ostaje nevidljiva. Ona će se na dan X

157

sudariti sa zemljom. Istom kada dohvati krajnje granice našeg planetnog sistema, astronomi će je otkriti i moći će odrediti smjer njezina puta. Kako zemlja na svom putu oko sunca prođe 30 kilometara na sekundu, na našem će planetu toliko dugo vladati mrak, sve dok zemlja ne prođe guste slojeve oblaka. Vremensko trajanje tame može se lako izračunati. Računa se prema formuli: vrijeme = promjer oblaka, razdijeljen brzinom kretanja zemlje. Rezultat računa glasi: tri dana i 20 sati. Ako računamo da treba da prođe 10 sati, dok zemlja utone u gustu jezgru oblaka, gdje će biti totalni mrak, potpuna tama će trajati stvarno tri puna dana. Tama će biti praćena trovanjem zraka, koje će djelovati prema naravi plinova iz kojih se sastoji oblak. Spektralna analiza dopušta nam zaključak da sudbonosni oblak posjeduje ogromnu količinu vodika, ali i amonijaka, metana i otrovnog cijana. Otrovni se plinovi moraju sa zemljinom atmosferom povezati i pomiješati, uslijed jakog relativnog kretanja oblaka prema zemlji. Ali, u kozmičkom oblaku nisu samo plinovi. Sa sobom on nosi ogromne količine potencijala električne napetosti, a to će prouzrokovati daljnje strašne fenomene. Njih je Majka Božja objavila stigmatiziranoj redovnici Eleni Ajello 16. travnja 1954. Evo kako ih ona opisuje: »Iz vatrenih oblaka udarat će gromovi i grozni orkan pun ognjenih plamenova bjesnit će nad zemljom. Velika kiša od kamenja opustošit će velika područja. Taj bič bit će najstrašniji od svih koje je čovječanstvo doživjelo. Događaj će trajati 70 sati.« U tim tjeskobnim časovima ljudi treba da neprestano mole. Poslije toga će zemlja biti veliko groblje. (Ovaj tekst je najprije objavljen u »Benediktusboten« od studenog 1974., str. 256-257, a zatim je prenesen u »Das zeichen Mariens« i »Die rettende Macht«, od 26. V. 1975, odakle smo ga preveli. Prijevod s njemačkog J. S.)

158

Majka od Neprestane Pomoći

Predaja pripisuje svetome Luki da je on načinio izvornu sliku Majke od Neprestane Pomoći. On je dobro poznavao Presvetu Djevicu. Samo je od nje mogao čuti povijest rođenja sv. Ivana Krstitelja, Zakarijin kantik »Blagoslovljen Bog Izraelov«, povijest rođenja Spasiteljeva, kantik »Veliča duša moja Gospodina« o čemu on piše u svom Evanđelju. On je napisao i Djela Apostolska. Nije on bio samo povjesničar, nego i liječnik, pjesnik i umjetnik. Izvorna se slika nalazila u Antiohiji do g. 439., kada je bila darovana svetoj Pulheriji. Ona ju je poklonila jednoj crkvi u Carigradu, što ju je ona sagradila u gradskoj četvrti zvanoj Hodegium. Izvornu su sliku uništile horde Muhameda II. 20. lipnja 1454. Od te su slike načinjene mnoge kopije. Jedna se takva kopija častila na otoku Kreti. Ondje se nalazila još do g. 1495.

159

Između g. 1495. i 1497. tu sliku je ukrao neki trgovac, koji ju je htio prodati u Italiji. Za vrijeme plovidbe nastala je strašna bura. Svi su od straha molili, pa i tat, koji je nosio sliku u Italiju. Prestrašen obećao je nebeskoj Majci da će sliku predati jednomu svetištu u Italiji. Bura je prestala i lađa je sretno pristala uz obale Tibera u Rimu. Trgovac se htio vratiti na Kretu, ali je smrtno obolio. Povjerio je svoju tajnu prijatelju i zamolio ga da

sliku preda jednoj crkvi u Rimu. Prijatelj je to obećao. Tat se pokajao i umro. Prijatelj je imao ženu. Njoj se slika sviđala pa ju je zadržala. Nebeska se Majka tri puta ukazala prijatelju u snu i opominjala ga da izvrši obećanje. Četvrti put mu je Presveta Djevica kazala: »Ti se ne osvrćeš na moje opomene. Da ja mogu izaći iz tvoje kuće, potrebno je da ti prije iz nje izađeš.« On oboli i za nekoliko dana umre. Ali ni njegova žena nije htjela izvršiti oporuke tata Krećanina. Imala je kćerku. Jednoga dana doleti k njoj kćerka sva uzrujana i kaže joj: »Mama, mama! Vidjela sam divnu Gospođu svu obasjanu svijetlom. Ona mi je rekla: 'Pođi odmah k majci i reci joj, da Majka od Neprestane Pomoći želi biti izložena u jednoj crkvi u Rimu'.« Tu je prvi puta sama Presveta Djevica dala toj slici ime »Majke od Neprestane Pomoći«.

160

Majka povjeri tu poruku svojoj prijateljici. Ona joj svjetova neka se na to ne obazire i pridoda k tome još i hule na Presvetu Djevicu. Odmah su je pograbili strašni grčevi. Ona se pokaja i zamoli za oproštenje. Kad je dotaknula sliku, grčevi su prestali. To je bilo prvo čudo ukradene Djevice. Majka Božja je kazala da želi da se ta slika izloži u jednoj crkvi u Rimu. Ali u kojoj? Presveta se Djevica opet ukaza djevojčici i reče: »Želim da budem smještena u crkvi što se nalazi između moje crkve »Santa Maria Maggiore — Sveta Marija Veća« i crkve u Lateranu posvećene ljubljenom Svetom Ivanu, koga mi je moj Sin na samrti predao za sina.« Tražili su tu crkvu i pronašli da je to crkva sv. Mateja Apostola i Evanđeliste na brdu Eskvilinu. Ovdje je sv. Klet, drugi nasljednik sv. Petra, preuredio svoju očinsku kuću za oratorij u čast sv. Mateju. U 4. vijeku je taj oratorij pretvoren u veličanstvenu crkvu. G. 1110. papa Paskal II. svečano je posvetio tu crkvu. U 15. je vijeku ta crkva bila predana redovnicima sv. Augustina. I sada je tim redovnicima bila predana ta slika na čuvanje. Proizašla kradom iz Krete smještena je po volji Presvete Djevice u središtu kršćanstva. Javno izloženje slike izvršeno je velikom svečanošću na dan 27. ožujka 1499. Slika je uz ogromnu pratnju vjernika bila u triumfu nošena ulicama Rima. Neka žena s uzetom rukom čudesno ozdravi za vrijeme procesije. To svetište postade znamenito. Papa Leon X. podijeli crkvi sv. Mateja kardinalski naslov. Majka od Neprestane Pomoći dijelila je ovdje duhovne i tjelesne milosti kroz puna tri vijeka. Augustinci su bilježili sva čudesa i čudesna uslišanja molitava u tom svetištu. Ali je došla francuska revolucija g. 1789. Francuske su armije zauzele Eskvilin. Nakon borbe samo su ruševine ostale od crkve sv. Mateja. Augustinci su se morali odavle odseliti. Nastanili su se kod Naše Gospe od Posterula. Sa sobom su ponijeli sliku i smjestili je u svoj privatni oratorij. To nije bilo izabrano mjesto od Presvete Djevice Marije. Njezina je slika pala u zaborav. Oko g. 1840. ostao je još samo stari brat Orsetti, koji je prije živio na Eskvilinu. On je povjerio mladiću Mihaelu Marchi da se u oratoriju nalazi slika Majke Božje od Neprestane Pomoći koja je bila mnogo štovana na Eskvilinu u crkvi s. Mateja. G. 1862. brat je Orsetti umro. Kratko vrijeme poslije njegove smrti papa Pijo IX. naloži vrhovnom generalu Redemptorista da prenese sjedište svoga reda iz Napulja u Rim. Na mjestu stare crkve sv. Mateja Redemptoristi sagradiše crkvu u čast svoga utemeljitelja sv. Alfonza Liguori. U svojoj su knjižnici pronašli isprave o štovanju slike Majke Božje od Neprestane Pomoći na Eskvilinu. Otac Mihael Marchi izjavi da se ta slika sada nalazi u kapeli otaca Augustinaca. Papa Pijo IX. odredi 11 prosinca 1865. da se ta slika ponovo prenese na Eskvilin. To je i učinjeno 19. siječnja 1866. Velika svečanost javnog izloženja slike izvršena je 26. travnja 1866. na blagdan sv. Kleta, koji je prvi

161

uredio oratorij na tome mjestu. Slika je nošena u svečanoj procesiji ulicama Rima uz neopisivo oduševljenje vjernika. Slika je okrunjena zlatnom krunom kaptola vatikanske bazilike 23. lipnja 1867. Od te su slike učinjene bezbrojne tisuće otisaka. Mnogi se pitaju što je sv. Luka htio prikazati na toj slici. Evo tumačenja! Dijete Isus je spavalo na krilu Majke. Najednom se probudilo. Ukazala su mu se dva Arkanđela i pokazala mu grozne predmete. Sveti Mihael, s Marijine desne strane, drži u rukama posudu punu žuči, a iz nje strše koplje i trska sa spužvom punom octa. Sveti Gabrijel, s Marijine lijeve strane, drži vješala s tri duge kuke, a na njihovu vrhu piše: Isus Nazarećanin. Na taj strašan prizor uznemireno Dijete diže svoju glavu, drhtavim rukama prihvaća ruku svoje Majke, a s lijeve mu nožice visi papučica.

Sveti je Luka htio prikazati na toj slici, da je Isus već od svojega djetinjstva proživljavao svoju gorku muku, a Presveta njegova Majka s njime je bila u tom potpuno sjedinjena. Ona na slici ne gleda svoje Dijete, nego gleda prema nama da nam kaže: »Siromašna djeco Evina! Gledajte kako ste dragi nebeskom Ocu, Isusu i Mariji. Ljubite i vi dragoga Boga, Isusa i mene. Stavite u me sve svoje pouzdanje. Kada sam pristala na okrutnu smrt svoga Sina, stekla sam time sveto pravo na vas. Vi ste mi bili dani u zamjenu za mojega Sina kojega sam gubila. Zar još možete sumnjati u moju ljubav premda sam predala na smrt takva Sina samo da vas spasim. 162

Ah, vi ste me tako skupo stajali i zato ja dršćem od straha da vas zauvijek ne izgubim. Dođite k meni! Ja držim u svojim rukama cijenu vašega spasenja, lijek za sve vaše boli i zla, koja vas tište. Utječite se meni u svim svojim trpljenjima, u svim svojim bolestima i slabostima, u svim bojaznima poslije svojih grijeha. Ja ću vas utješiti, ja ću vas jačati, ja ću vas rasvjetljivati, ja ću vas pridizati, ja ću vas neprestano pomagati sve dok vas ne uvedem u nebo.« Na toj se slici Presveta Djevica pokazuje kao Majka Božja, kao naša Majka, kao Suotkupiteljica i Posrednica svih milosti. U dodatku knjige sv. Alfonza Liguori »Slave Marijine« što je izašla g. 1943. na francuskom jeziku u Quebecu u Kanadi (Les gloires de Marie) napisana je povijest slike Majke od Neprestane Pomoći. Prema toj povijesti napisao je Luis Even i svoju povijest u »Vers Demain«, svibanj 1970., str. 23-27, a prema njemu sastavljen je i ovaj prikaz te povijesti. Blagdan Blažene Djevice Marije, Majke od Neprestane Pomoći slavi se 27. lipnja s posebnim obrascem svete mise za taj blagdan. Slave ga osobito Redemptoristi, koji i sada čuvaju njezinu sliku iz Krete u Rimu. Papa Benedikt XV. dozvolio je Redemptoristima, da u litanije lauretanskc uvrste zaziv: Majko od Neprestane Pomoći, moli za nas! (Mater de perpetuo succursu, ora pro nobis!) U crkvama na istoku najviše je bila štovana ikona Majke od Neprestane Pomoći, poznata pod nazivom »Hodegetria«, što znači: »Vođa puta«. — Sama Presveta Djevica toj je slici dala u XV. vijeku ime: »Majka od Neprestane Pomoći«. U romanskim je zemljama uobičajen naziv: »Naša Gospa od Neprestane Pomoći». Nijemci je zovu: »Die Mutter von der immerwahrenden Hilfe«, ili kratko »Maria Immer Hilf!« — U Moskvi se ta slika štuje pod imenom »Strastnaja« t. j. Djevica Muke. To je najraširenija slika Presvete Djevice na Zapadu i na Istoku. Postala je omiljenom slikom obitelji. Pred tom se slikom skuplja mnoštvo vjernika u Francuskoj da mole »Molbenicu« Našoj Gospi od Neprestane Pomoći. Redemptoristi i drugi redovnici uveli su u Sjevernoj Americi i u Kanadi »Vječitu devetnicu Našoj Gospi od Neprestane Pomoći«. Sveta Terezija od Djeteta Isusa ispjevala je pjesmu u čast Naše Gospe od Neprestane Pomoći. Papa Leon XIII. uvijek je imao na svom stolu sliku Majke od Neprestane Pomoći. Presveta Djevica Marija povezuje Istok i Zapad u štovanju iste Majke, Majke jedinstva. Njezina je slika »Imago unionistica« — slika ujedinjavanja, kao simbol iste tradicionalne Marijanske pobožnosti na Zapadu i na Istoku. Taj izraz najviše pristaje slici Majke od Neprestane Pomoći osobito u današnje vrijeme ekumenskog nastojanja. Kod nas je bio dalekovidni preteča ekumenizma i idejne usmjerenosti II. Vatikanskog Koncila velikodušni i genijalni biskup đakovački Josip Juraj Štrosmajer. Njegovim je duhom prožet sarajevski nadbiskup Štadler. G. 1896. osnovao je u Zagrebu časopis »Balkan« pod lozinkom »Jedinstvu i bratskoj slozi«. Na naslovnoj

163

je stranici bila slika Majke Božje od Neprestane Pomoći. Pod tom se slikom rukuje Papa s jednim istočnim patrijarkom. U svojim porukama jednoj staroj meksičkoj redovnici reda »Najmanjih franjevki Naše Gospođe od Neprestane Pomoći« g. 1969. i 1970. Gospodin traži da se osnuje »Red Naknade« za muške u Rimu, za ženske u Meksiku pod nazivom Majke od Neprestane Pomoći. »Proglasite moju Presvetu Majku zaštitnicu bazilike sv. Petra u Rimu pod nazivom 'od Neprestane Pomoći'. Nosite njezinu sliku po cijelom svijetu, kao vezu svih naroda. Tražite to od mojega zakonitog zamjenika Pavla VI. Već sam vam rekao da se bez toga nećete moći spasiti od svojih neprijatelja. S Marijom i po njoj triumfirat će Crkva katolička, apostolska i rimska pod mojim Križem.« (21. I. 1970.) Posvetite se mojemu Srcu, posvetite se mojoj Majci, koja je neprestana pomoć« (29. IX. 1969.) Zaziv »Majko od Neprestane Pomoći moli za nas!« jest kao sažetak u skraćenom obliku dviju najstarijih molitava latinske Crkve: »Pod tvoju se obranu utječemo...« i »Sveta Marijo, priteci u pomoć bijednima...«, što izvorno potječu iz grčke liturgije. To je i smisao potresne molitve što se još i danas može čitati na portalu glasovitog svetišta Uznesenja u Kremlju u Moskvi (sada muzej ateizma), što je prema riječima P. Wengera »krik naroda u nevolji što čeka pomoć od Marije«: »O Vladarice, primi molitve svojih slugu i izbavi nas od svake bijede d od svake nesreće, jer ti si, o Majko Božja, naša obrana i naša zaštita; ti si naša odvjetnica. Mi se utječemo tebi, izbavi nas od svih naših neprijatelja. Mi tebe slavimo, tebe sva bezgrješna Majko našega Boga, tebe, što ju je Duh Sveti prekrio svojom sjenom.« (Pierre Husser: Le Message Marial de Lisieux, str. 75). Majko od Neprestane Pomoći, mi se utječemo tebi. Pomaži nam! Štiti nas! Primi našu zahvalnost za sve nebrojene, znane i nama nepoznate milosti, što nam ih je udijelila tvoja majčinska dobrota! Majko od Neprestane Pomoći, moli za nas! Majko jedinstva, moli za nas. Moli za nas, Majko od Neprestane Pomoći! Da dostojni postanemo obećanja Kristovih! Pomolimo se: Gospodine Isuse Kriste, ti si nam dao svoju Roditeljicu Mariju, koje slavnu sliku častimo, za našu Majku pripravnu da nam neprestano pomaže, udijeli nam, molimo, da postojano zazivajući njezinu majčinsku pomoć, zavrijedimo vazda osjećati plod tvojega otkupljenja, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen. (Molitva iz mise B. D. Marije Djevice od Neprestane Pomoći 27. lipnja).

164

Pozdrav neoskvrnjenoj Djevici Pozdravljam te i ljubim te, Ljiljane što blistaš snježnom bjelinom mirisavi Ljiljane Presvetoga Trojstva! Pozdravljam te i ljubim, Ružo Otajstvena, obasjana nebeskom slavom i ljepotom! Pozdravljam te i ljubim, Neoskvrnjena Djevice, prije poroda, u porodu i poslije poroda; od tebe se rodio i tvojim se mlijekom hranio Kralj neba! Majko divna, pomozi meni nevoljnom grešniku i moli za me, sada i na čas smrti moje. Amen. Taj se pozdrav nalazi u knjizi 3. pogl. 19. sv. Gertrude Velike od Helfte. Blažena Djevica je objavila sv. Gertrudi, da će onomu, koji je ovim riječima pozdravlja, pokazati kakvom je ljubavlju prožeto njezino majčinisko srce. Na času smrti ukazat će mu se u takvoj ljepoti da će njegova duša biti ispunjena utjehom i radošću. (Iz Glasnika sv. Ante, g. 1936., br. 5 str. 145.) Napomena: Pripovijeda svećenik, koji je prisustvovao smrti kanonika Dra Milana Beluhana i župnika Antuna Klasinca, da su se oni čas prije preminuća malo digli, otvorili oči, blaženo se smješili i zatim izdahnuli. On vjeruje da im se u času smrti ukazala Neoskvrnjena Djevica. Dr Miroslav Šantek

165

Ktiž iz La Salette Ova slika prikazuje nam križ iz La Salette u visokim francuskim Alpama. Ondje se ukazala Božja Majka dvjema pastirićima 1846. Ukazala im se plačući, sjedeći na jednom kamenu. Na vratu je nosila trostruki lančić na kojem je visio križ. Na tom su križu djeca vidjela živoga Spasitelja. Na dnu križa visila su klješta i čekić kao simboli oruđa za mučenje. Čekić i kliješta navještaju početak strašne muke Isusove; koplje, spužva i ljestve označuju svršetak muke. Božja Majka plakala je nad bezbožnim svijetom, koji je ona pozivala na pokoru i obraćenje, da ih ne stigne kazneni sud Božji. Slika tako označuje opomenu. Tu sliku dajte blagosloviti. Ona će biti zaštita našim kućama u tamnim danima. Anđeli okružuju križ i oni će nas braniti od svakoga. Jedno obećanje kaže, da će taj križ svijetliti za vrijeme triju tamnih dana, tako da će i sumnjivci gledati i vjerovati.

166

Treba da pred tom slikom po mogućnosti svaki dan molimo strelovite molitvice i da častimo svetih pet rana. Bilo bi dobro sliku uokviriti i postaviti na prikladnom mjestu.

KNJIGE Veliki znak (1) Sadrži ukazanja Presvete Djevice, od godine 1830. u Parizu (Čudotvorna medaljica), pa do današnjih dana. Knjiga obrađuje ukazanja u La Saletti, Lurdu, Fatimi, Beauringu, Rimu (Tre Fontane), Seredni (Ukrajina), Turzovski, Porto San Stefanu i u Egiptu. U posebnom dodatku, Mihael, knjiga donosi niz interesantnih činjenica iz mističnog života. Da je ova knjiga bila izuzetno potrebna našem čitatelju i vjerniku, svjedoči njezin prijem; knjiga je izašla početkom godine 1975. i u kratkom vremenu raspačana. O mnogim karizmama, ukazanjima i porukama, čitatelj ima priliku da čita po prvi put u ovoj knjizi. Želja autora i izdavača je da vjernike upozna s jednim značajnim aspektom života Crkve. Čitava naklada je iscrpljena, ali čitatelji, koji žele da imaju ovu knjigu, neka se jave autoru; u zavisnosti od odziva odlučit ćemo se da li da izdamo drugo izdanje. Zbog naših ograničenih materijalnih mogućnosti eventualno bi je izdali u ograničemom broju primjeraka, prije svega za one koji je naruče! (Adresa autora i izdavača: Josip Sukner, Pribić Crkveni, 47230 Krašić).

167

Apokaliptička Djevica u New Yorku Knjiga o ukazanjima u Baysideu (New York), gdje se Presveta Djevica, Naš Gospo din i mnogi sveci ukazuju od 18. lipnja 1970. Ukazanja još traju. Vidjelica je Veronika Lueken (52), majka obitelji. Kanadski katolički listovi, Vers Demain i Mihael, u nastavcima donose objave u Baysideu; u Evropi je interesiranje još veće. Opširno o ukazanjima u Baysideu piše Das Zeichen Mariens (Švicarska), DRM (Die Rettende Macht) i drugi katolički listovi. Poruke iz Baysidea šire se cijelim svijetom! Konačno će i naši vjernici imati priliku da se upoznaju s fenomenima u Baysideu i s porukama, koje su od bitnog interesa za pojedince, Crkvu i svijet! Ovo je moderna verzija, ili komentar Apokalipse. B. D. Marija se prije svega obraća majkama, a zatim svakom pojedincu, Crkvi i svijetu. Govori se o Opomeni, Čudu, Velikoj kazni, o Kugli otkupljenja, o sotonskom djelovanju u svijetu i u Crkvi; o nužnosti brzog obraćenja!

Vidjelica je imala viziju Muke Kristove, kao i viđenje pakla! Leteći tanjuri su lažno demonsko čudo! Što kaže Gospa o toliko slavljenom, ali još više osporavanom Teilhard de Chardinu? Da li je Antikrist već među nama?! New York je moderni Babilon, koji će pasti! Tumačenje broja 666! Apokaliptička Djevica govori usred zbrke modernog Babilona! Knjiga je pripremljena za tisak; s predgovorom i komentarima Mira Glavurtića.

Blagovremeno je naručite, jer izlazi u ograničenoj nakladi. (Izdavač: Miro Glavurtić, Jurija Gagarina 257/IX, 11070 Novi Beograd).

Sotona Sotona nije mit; on je prisutan i u današnjem svijetu, kao i u svim razdobljima povijesti. Možda je njegovo djelovanje još snažnije?! Knjiga o sotoni već je svojevremeno nagoviještena u beogradskoj Blagovesti, ali sve do danas nije mogla izaći. Međutim, aktualnost ove knjige i ove teme je sve veća, o čemu svjedoče i česti Papini osvrti na zle duhove, čija se prisutnost sve više osjeća i u Crkvi. Knjiga govori o velikim opsjednućima (Loudun, Phat Diem itd.); o sotonistima i o crnoj magiji; o đavolu u povijesti; o Sinagogi Sotoninoj koju sačinjavaju okultne sekte; o đavolu u životu svetaca... Ni vrata paklena 168

neće Crkvu nadvladati, ali su sile zla na djelu! O tome govori ova knjiga brojnim podacima i činjenicama; poslije čitanja ove knjige mi smo još sigurniji da đavo nije mit! (Autor i izdavač: Miro Glavurtić; vidi adresu gore). Poruka Milosrdne Ljubavi malim dušama Knjiga koja je doživjela brojna izdanja u svijetu. Sadrži poruke Našeg Gospodina date vidjelici iz Belgije, poznatoj pod imenom Margarita. S ovom knjigom se svijetom raširilo djelo malih duša! Knjiga, snabdjevena imprimaturom, izašla je u izdanju klarisa u Splitu. Može se naručiti kod izdavača direktno, ili na neku od adresa, koje smo naveli: Adrese Mira Glavurtića, ili Josipa Suknera.

169