Veliki Znak 1

Veliki znak Ukazanja i poruke Presvete Djevice

Izdavač: Josip Sukner Pribić Crkveni 27 47230 Krašić Crteži: Miro Glavurtić Design: Klara Anđus Tisak: Narodna tiskara Kutina

Veliki znak Josip Sukner

Zagreb 1975

U skladu s dekretom Pape Urbana VIII i uredbom II Vatikanskog Sabora pisac izjavljuje da ne želi preteći sud Crkve kome se potpuno podvrgava. Riječi »ukazanja, poruke, čudesa« i slično imaju ovdje vrijednost ljudskog svjedočenja. IMPRIMATUR, to jest crkveno dopuštenje za tisak nije više potrebno prema dekretu od 20. XII 1966. kad je Sv. Kongregacija za Nauk Vjere izdala dekret od 15. XI 1966. koji je Papa Pavao VI odobrio 14. X 1966. i naredio da se tiska. Ovim dekretom, koji je stupio na snagu tri mjeseca nakon objelodanjivanja, bili su stavljeni izvan snage kanoni Crkvenog zakonika br. 1399. i 2318. Prema tome nije više zabranjeno tiskati bez crkvenog odobrenja spise o ukazanjima, objavama, proročanstvima, čudesima itd. SADRŽAJ Uvod

4

Čudotvorna medaljica La Salette

9 18

Lurd

32

Fatima Beauring

51 75

Tri vrela

81

Seredne Turzovka

93 103

Egipat

114

Enzo Alocci

117

Dodatak: Sveti Mihael

133

Natuzza Evolo Maropati

136 138

Čudesan nebeski znak

139

Poruka milosrdne Ljubavi

141

Tri Zdravo-Marije

150

Pouzdanje u Mariju

151

Čudo s hostijama Leon Theunis

151 152

Papa o krunici

158

Marija se ukazuje u Poljskoj Moramo li vjerovati znakovima Čudesna fotografija

163 164 165

2

V e l i k i z n a k pokaza se na nebu: Žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda. Bila je trudna i »vikala je u bolovima« i mukama »rađanja«. Zatim se pokaza drugi znak na nebu: velik Zmaj plamene boje sa sedam glava i deset rogova. Na glavi mu sedam kruna. Njegov rep pomete trećinu nebeskih zvijezda i surva ih »na zemlju«. Zmaj stade pred Ženu koja je imala roditi, da joj proždre Dijete čim se rodi. I ona »rodi« sina — »muškarca« — koji »će vladati« svim narodima željeznim žezlom. Njezino Dijete bi doneseno k Bogu i njegovu prijestolju, a Žena pobježe u pustinju, gdje joj je Bog pripravio sklonište, da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana. Uto se zametnu rat u nebu koji je »Mihael« sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogaše izdržati. I »mjesta« za njih »nije bilo« na nebu. Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara »Zmija« koja se zove »đavao« — »sotona«, zavodnik cijeloga svijeta — bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli. Uto čuh jak glas u nebu gdje govori: »Sad je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga, i vlast njegova Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti. Zato "se veselite, nebesa" i vi koji stanujete u njima. Jao vama, zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima još malo vremena«! Kada Zmaj vidje da je zbačen na zemlju, poče progoniti Ženu koja je rodila muško dijete. Ali Ženi bijahu dana dva krila velikog orla da odleti u pustinju u svoje sklonište, gdje će se — daleko od Zmije — hraniti »jedno vrijeme i dva vremena i pola vremena«. Tada Zmaj ispusti iz svojih usta za Ženom mlaz vode poput rijeke da je odnese rijeka. Ali zemlja pomože Ženi: otvori svoja usta i proguta rijeku koju je ispustio Zmaj iz svojih usta. Tada, obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo«. (Otk 12) II Vat. — Dogmatska konstitucija »Lumen gentium« gl. 12 Sveti Božji narod ima dio i u proročkoj službi... Osim toga, isti Duh Sveti ne samo po sakramentima i službama Božji narod posvećuje i vodi i krepostima ga uresuje, nego, svoje darove »dijeleći kako hoće« dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnim i spremnim da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve, prema onomu: "Svakomu se daje očitovanje Duha na korist«. Te karizme, bilo najsjajnije, bilo jednostavnije, i više raširene, budući da su osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, treba primiti sa zahvalom i utjehom.

3

... Sud o njihovoj ispravnosti i urednoj upotrebi spada na one, koji upravljaju Crkvom, i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati što je dobro. (usp. 1 Sol 5, 12 i 19-21) Karl Rahner (»O viđenjima i proroštvima« — Tyrolia 1952. str. 32 i sl Privatne su objave u svojoj biti zapovijed, koju, u određenoj situaciji povijesti spasenja, kršćanstvo treba da prihvati. To u biti nisu nove istine, nego tek neki nalog. Što treba u danoj situaciji uzeti kao volju Božju ne može se logično na jasan način izvesti iz sasvim općih principa dogme i morala, a niti pomoću analize situacije koja je pred nama. Ovi izvodi ne mogu ništa temeljito reći, koja, od raznih unutar ovog prostora još mogućih, odluka sada označuje stvarnu volju Božju i kako je treba pronaći. Zato Bog u Crkvi uvijek nanovo budi karizmom obdarene osobe po kojima daje pobudnu riječ što se sada ima dogoditi. Tko bez ispitivanja prelazi preko takvih naloga, a obzirom na ove iskazane milosti, krši opomenu Duha Svetoga: »Duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga« (1 Iv 4,1) i »Sve provjeravajte, što je dobro zadržite« (1 Sol 5,21) ... Ako postoji činjenica de je sigurno Bog govorio, to jest, ako je to na dovoljan način dokazano, tada postoji za me bez daljnjega dužnost da poslušam, da budem pažljiv i da vjerujem, u slučaju samo da se i na mene odnosi sadržaj poruke na bilo koji način.

Uvod ikad se, u povijesti spasenja, nije dogodio ni jedan važan događaj, a da nam ga Nebo ne bi prije navijestilo. O tom nam svjedoče svete knjige Starog i Novog Zavjeta kao i dvotisućljetna povijest svete Crkve. Uvijek je bilo karizmama obdarenih pojedinaca, vidjelaca i vidjelica, koji su nam unaprijed javljali, ne samo radosne vijesti spasenja, nego i kazne Božje, ako se svijet ne bi obratio. »Komponenta karizmatičko-proročka nije za Crkvu samo važna, nego i bitna ukoliko uključuje sve karizme Duha, pa i one izvanredne« (Segno dei tempi, 11). Danas ne možemo ni zamisliti Crkve bez »privatnih objava«, jer se sve važnije pobožnosti, zapravo život Crkve, osnivaju baš na njima; tako napr.: Blagdan Tijelova, Presv. Srca, pobožnost prvih petaka i prvih subota, krunica, škapular itd.

4

Ipak ti izvanredni karizmi često su potiskivani i ugušeni pod utjecajem izvjesne dijalektike što se kroz vjekove u korijenila u Crkvi i postala kao neka vrsta predusretanja s nepovjerenjem, prezirom, a ponajviše čak i progonstvom. Sjetimo se samo slučaja Patra Pija protiv kojeg je njegov vlastiti biskup napisao pastirsko pismo u kojem ga naziva prevarantom i varalicom, a rimska Kurija nekoliko mu je puta zabranila ispovijedanje i služenje svete mise u javnosti. A danas se vodi proces za njegovu beatifikaciju. Na sreću II Vat. Koncil u svojoj konstituciji »Lumen gentium« gl. 12. upozorava na tu stvar i ističe da te karizme treba da primimo »sa zahvalom i utjehom«, a na upravljače Crkve spada osobito »ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati što je dobro«. »Crkvene vlasti ponajviše šute čekajući da vide kako će se stvar potvrditi. To stanovište posve je razumljivo, i pomisao da bi mogli na djelu biti varalice i obmanjivači preporučuje oprez. Ali se s druge strane mora misliti i na to da je gotovo u svim objavljivanjima posljednjega vremena sadržana zapovijed da se odmah objave. Kako bi vjernici slijedili Božja nadahnuća, ako o njima ništa ne doznaju? Nije li držanje u tajnosti jednako opasno kao i prebrzo propagiranje? Točno istraživanje zahtijeva često duge godine. Tko zna nije li onda već prekasno obavještavati javnost. Svaki, koji je uvjeren da su ukazanja i poruke istinite, dužan je govoriti o tome. Rizik da postane smiješan tek je sitnica u usporedbi s odgovornošću koju ima pred ljudima.« (A. Machač). Ne znamo razloga zašto je Crkva dokinula potrebu »imprimatura« za tiskanje privatnih objava, ukazanja, proroštava itd. Ali, možda je baš ovaj gore navedeni razlog: crkvene istrage u takvim slučajevima (ukazanjima, porukama, čudesima...) znaju biti jako duge. S druge pak strane: radi strašnog otpada od Boga i vjersko-ćudorednog života Majka se Božja često i na sve više mjesta ukazuje. Crkva stoga ne želi, da svojom strogošću stavlja zapreke brzom primanju poruka Neba i omogućuje, da se o njima što prije piše, ne bi li se Božje i Marijine želje što prije ostvarile. Stvar je doista hitna. Naš Gospodin preko svoje Majke upozorava nas da je stvar hitna i da moramo koliko najbrže možemo proširiti Njihove poruke, dok još imamo vremena; da se spasi što se još spasiti dade i hoće. Naša nebeska Majka još više opominje, nego u Fatimi. Na sve strane plače u svojim kipovima i suzama i krvlju (analiza pokazuje da su to prave ljudske suze i da je to prava ljudska krv grupe A), poručuje nam preko vidjelaca i vidjelica iz cijeloga svijeta, pa eto i kod nas, a na sve to se šuti, upravo se ignorira plač Majke. Posve je razumljivo da mogu pogriješiti i oni, koji stvar strogo istražuju, pa kako ne će oni, koji stvar a priori odbacuju. Piacentiski biskup Manfredini zabranio je Rozi Quatrini da prenosi vjernom Božjem narodu poruke Gospine; ona kao vjerna katolkinja sluša svog biskupa, ali »ako vi budete šutjeli, kamenje će progovoriti«. I kamenje je progovorilo. Baš onog istog dana, to jest 1. studenog 1970. kada je

5

nadbiskup Manfredini poslao svim biskupskim konferencijama svijeta pismo u kojem tvrdi da se Presveta Djevica nije ukazala u San Damianu i da ondje nije bilo nikakvih nadnaravnih događaja, sama su od sebe zazvonila zvona u samostanu manje braće u Carpegni blizu mjesta Pesaro, sjedišta biskupije u Apeninima. Kažu da je ta zvonjava odgovor Neba na Manfrendinijevo pismo. Protumačite sada zvonjavu zvona po vašim prirodnim zakonima ako možete. Umuknuo je glas Naše Drage Gospe u San Damianu, ali se javio na desetke drugih mjesta, preko drugih vidjelaca kojima njihov biskup nije zabranio da budu zvučnici Božjih poruka: tako Enzo Alocci u Porto di San Stefano, Leon Theunis u Mortselu u Belgiji, Veronika Lueken u Bayside u New Yorku i mnogi drugi. Nikakva ljudska sila ne može začepiti usta Našoj Dragoj Gospi. Ne daje Gospa svoje (Božje) poruke zato da se o njima šuti, nego kako ona doslovce kaže u Baysideu, da se o njima »govori na krovovima«, da sav svijet za njih sazna. Eto, zato, jer Naša Draga Gospa ima pravo da govori, a Božji narod ima pravo da sazna što se zbiva u Crkvi Kristovoj, posebno da čuje ono što se njegove kože tiče, mi ćemo probiti tu zavjeru šutnje i otvoreno, bez ikakva straha i uvijanja, progovoriti i širiti opomene i riječi njezine. San Damiano ima posebno mjesto u nizu mnogih drugih milosnih mjesta ukazanja kojima nas je danas obdarilo Božje milosrđe. »San Damiano stoji na prekretnici ljudske povijesti. Ovdje se dijele duhovi. Kao što je u zemaljskom raju bilo jedno drvo, drvo kušnje, tako postoji i u San Damianu jedno drvo što ga je Majka Božja odabrala da se oko njega sakupljaju njezina djeca za veliki čas odluke. Već Bartolomej Holzhauzer god. 1613. u svojim proročanstvima o posljednjim vremenima govori o jednoj kruški pod kojom će se posljednji vjernici sakupljati. Značenje proročanstva danas je jasno. Mora se jedanput javno reći: Sve što je u posljednjim godinama u našim redovima nastalo i što se razvilo (osim već uhodanih hodočašća Marijinim svetištima), stvaranje Marijinih molitvenih zajednica, apostolat, pokorničko-naknadne pobožnosti, hodočašća itd. primilo je na odlučujući način svoj početak u San Damianu. Ovdje je započelo, odavle se dalje širilo i prešlo ocean. I svugdje donosi zrele plodove. — Hoće li San Damiano biti talijanska Fatima? — moglo se pred malo vremena čitati u jednim novinama. Ne! San Damiano će biti mnogo veći; to će biti veliko internacionalno Marijino hodočasničko mjesto, jer će ovdje biti paklena Zmija pobijeđena i bit će utemeljeno Kraljevstvo Ljubavi« (Das Zeichem Mariens). Htio bih ovdje odgovoriti riječima jednog našeg vrijednog i revnog svećenika: »Recite, zar bi dragi Isus mogao dozvoljavati Sotoni da se poigrava s Njegovom Presvetom Majkom punih deset godina i da narod zavarava neistinama? Zar ne bi već davno obranio svoju Majku? Da je to sotonsko, narod bi već davno tome zlu učinio kraj. — Što ćemo s onim silnim zahvalnicama na kući Mame Roze za ozdravljenja? Pobacati, polomiti? Za volju člankopisaca, za volju modernista? Što ćemo s onim brojnim dijagnozama koje su izdali liječnici za bolesnike neizlječive i teško izlječive, a ipak su ozdravili u San Damianu na ovaj ili na onaj način. Da, najbolje ih je spaliti. Sve mi se to čini naglavce. Lijepo je napisala Katarina

6

Emmerich da će u polovici dvadesetog stoljeća sami svećenici vaditi cigle iz zidova Božjih hramova sve do svetišta. Zar toga danas ne rade novi teolozi? Narod Božji samo gleda u čudu i pita se: "Kamo idemo, dokle smo došli?" Što bi rekao člankopisac za kipove i slike Gospine iz kojih teku krvave suze? Znam da u to ne vjeruje. Ni ne mora. No, neka pusti u vjeri one koji su jednostavne i dobre duše iskreno odane dragoj Nebeskoj Majci, koja se sva satire za naše dobro«. »Molitva i pokora nikad nikome nisu naškodile. Pa da se čak i prevarimo u kojoj od tih nebrojenih nadnaravnih pojava kojima nas bombardira Božje milosrđe, mi ipak nismo time ništa izgubili, — jer smo na temelju njih mnogo molili i pokoru činili. Papa Urban VIII je rekao: »Bolje je vjerovati, nego ne vjerovati. Jer, ako vjerujete, i ako je dokazano da je to istina, vi ćete biti sretni što ste vjerovali ono što je Naša Presveta Majka tražila; ako ste pak vjerovali, a kasnije se dokaže da to nije bila istina, vi ćete primiti sve blagoslove kao da je to bila istina, jer ste vjerovali da je to istina.« Ako li je pak istina da se Gospa javlja (u što potpisani ni najmanje ne sumnja), onda imamo razloga dobro se zamisliti i povući konsekvencije. Jer ako i dalje ostanemo »oprezni« (a to znači hrvatski nehajni, nevjerni), naći ćemo se kao neprijatelji Božji. I povjerovat ćemo možda, »ali« po riječima Presvete Djevice — »tada će biti prekasno« jer će i »Opomena« i »kazna« doći baš onda kad im se ni najmanje ne ćemo nadati. Dobro je dati na znanje svima da u San Damiano dolazi na milijune hodočasnika iz cijeloga svijeta, a među njima ima i mnogo svećenika, kako su se i naši hodočasnici mogli ondje uvjeriti. Među mnogim svećenicima, mogli su ove godine na Duhove i na Veliku Gospu naši hodočasnici vidjeti i, po svemu svijetu poznatog, patra Werenfrieda van Straatena. U Kerizinenu rekla je Gospa po svojoj vidjelici Jeanne Luise Ramonet: »Što će više svijet biti neprijateljski raspoložen prema nadnaravnom, to će više biti dano čudesnih i izvanrednih činjenica da zbune i smetu te negacije nadnaravi.« — Nije potrebno da te čudesne stvari tražimo daleko. Kod nas u Zagrebu ozdravila je čudesno mala Gordana od leukemije, pošto su naši hodočasnici za nju zajednički molili na svom hodočašću 25. ožujka ove godine i nakon što je mala pila vodu iz San Damiana. A liječnik joj je dao još najviše mjesec dana života. »Pravo čudo, pravo čudo« — govorili su liječnici. Ako tko ne vjeruje, neka pođe do nje. (Adresa: Kosorova ul 21 — Zagreb). Ili još očitiji slučaj čudesnog ozdravljenja. Gospođa Anica Rogelj iz Vače u Sloveniji, koja je tri puta bila operirana na crijeva, i kad ju je liječnik htio četvrti puta operirati, ona nije htjela. Već je umirala, kako kaže sama, i kad je pred 4 godine popila pola čaše vode iz San Damiana ozdravila je od raka u crijevima za pola sata.

7

Osim toga imademo veliki broj čudesnih fotografija ne samo iz San Damiana, nego i iz Turzovske, iz Bayside, a da se o obraćenjima i ne govori. Ex fructibus eorum cognoscetis eos. Poznat ćete ih po plodovima. To je najočitiji znak u razlikovanju duhova. A plodovi kod ovih milosnih mjesta jesu: obraćenja, molitva i pokora, mir duše, strpljivost, poniznost itd. Neka bi barem to potaklo one koji su do sada stajali po strani da se i oni odazovu pozivu svoje nebeske Majke i da joj »pomognu« — kako Ona kaže — »svojim žrtvama i molitvama spašavati svijet«. Ali ne radi se tu samo o San Damianu, nego općenito o svim milosnim mjestima na svijetu. Ono što je fatimskoj Luciji Gospa rekla u Coimbri, to ona sada i izvršuje: »Kada budu iscrpljena sva sredstva i prezrena od ljudi, ja ću ljudima donijeti zadnje sidro spasenja: dajem im samu sebe u osobi, svoja brojna ukazanja, svoje suze, poruke preko vidjelaca na cijelom svijetu...« Ovdje je zgodno donijeti mišljenje pok. Dr. Stjepana Bakšića, profesora na bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i odličnog hrv. bogoslovskog pisca i stručnjaka. Donosimo ga prema pismu uglednog zagrebačkog pravnika Dr. M. Šanteka: »Mnogo sam puta razgovarao o tim stvarima s pok. Dr. Bakšićem, velikim štovateljem Presvete Majke Božje. I on je držao, da se sadašnja duhovna kriza u svijetu, koja ima već sve značajke apokaliptičkog »velikog otpada«, barem u njegovu početnom nadiranju, ne može riješiti redovitim putem Božje Providnosti. Potreban je neposredni zahvat »Causae primae« (»Prvotnog uzroka«), jer »actio causarum secundarum« (»djelovanje drugotnih uzroka« t. j. ljudi) više ne dostaje, da se spasi »Otkupljenje« tako, da ono ne bude uzalud izvršeno za ogroman broj duša. Ali taj Božji zahvat bit će i može biti samo strašan i za dobre i za zle. Sućutno i milosrdno Srce najbolje Majke mora zato plakati krvavim suzama, da opomene svoju bijednu djecu na pokoru. I zato se u naše dane na sve strane ukazuje naša najbolja Majka i plače krvavim suzama. Na žalost, suhoparni veleučeni profesori i teolozi toga ne razumiju. Oni ne dopuštaju, da bi poslije smrti posljednjeg apostola Gospodin smio davati još kakve poruke, savjete i opomene, a još manje, da bi Gospodin smio upotrijebiti i poslati svoju presvetu Majku kao svoju glasnicu.« »!Zato svi oni, koji su prezreli poziv Fatimske Gospe, koji se i sada ne obaziru na Njezine majčinske opomene, nemaju pravo prigovarati nama, koji činimo ono, što su davno već prije nas oni morali učiniti« (E. Kratzer). I na koncu, dopustite mi da citiram što je Spasitelj rekao stigmatiziranoj vidjelici Marie Jahenni u La Fraudeis: »Svećenici, ljubimci moga Srca, ne smiju svojom ohološću i nevjerom uništiti ono, što je Ljubav i Milosrđe u krilu Presvetog Trojstva odlučilo za spasenje čovječanstva.« Dajemo Vam »Veliki Znak« s punim pouzdanjem u neizmjernu ljubav Presvetog Srca Isusova i u neizrecivu majčinsku dobrotu Bezgrješnog Srca Marijina. Da

8

nemamo u njih puno pouzdanje i da ne želimo vršiti njihovu svetu volju, ne bismo se nikad i nipošto usudili upustiti se u taj pothvat. Velika hvala i još veća nagrada od Oca sviju dobara svima koji su mi pomogli moralno, materijalno ili perom izdati ovu knjigu! U tom se smislu. dragi čitatelji i prijatelji, toplo preporučujemo Vašim molitvama i žrtvama.

Čudotvorna medaljica Prvo ukazanje u noći 18/19. srpnja 1830 Sestra Katarina Labouré naslonila je ruke na koljena Presvete Djevice očevši od 1830. godine, svaka marijanska pojava na izvjestan način, u vezi je i s nekim prodorom sotonskih sila u borbi za svijet. Možda je to bilo, upravo najjasnije, baš s tim ukazanjem Presvete Djevice u Parizu. Jer

9

počela je borba koju je već i Geneza proricala: »neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina«. (Gen. 3,15). To je borba između aždaje i Žene koja nam je objavljena Apokalipsom (Apok. 12). Djevica Marija, Majka Kristova, okrunjena kraljica neba i zemlje, ima materinsku i kraljevsku dužnost da zemlju otme od Kneza ovoga svijeta kako bi mogla pripremiti vladavinu Krista Kralja. »Jer«, kako je govorio Sv. Grignion de Montfort, »spoznanje i vladavina Isusa Krista koji je došao na ovaj svijet, samo je nužni nastavak spoznanja i vladavine Presvete Djevice Marije, koja ga je donijela na svijet prvi put i učinit će da se u sjaju ukaže drugi put« (Rasprava o istinskoj pobožnosti, 13.). Bog, koji je u ljubavi stvorio svijet ne može dozvoliti da čovjek padne u zamke neprijatelja. Tako Presveta Djevica Marija dolazi, u ime Sina, govoriti »onima koje je On krvlju otkupio« (Djela, 20,28. Preuzimajući zahtjeve, one koje je Presveto Srce objavilo Margareti-Mariji, Djevica svijetu označuje put koji treba slijediti, da bi se prodrlo u Srce njenog Sina, učeći da taj put prolazi kroz bezgrešno Srce, kojemu se treba posvetiti. I u naše racionalističko vrijeme Naša Gospa podsjeća na važnost jednostavnih djela pred Bogom, nositi škapular i čudotvornu medaljicu, kao znakove tog posvećenja. »Svi znamo da je Marija najsigurniji i najizvjesniji put kojim možemo doći do Isusa Krista« (Enc. Pija X, od 2. veljače 1904.). Ona ne prestaje da nam pruža u ruke, i tada i u brojnim ukazanjima naših dana, krunicu, tu kristocentričnu molitvu, a u Parizu, 1830. godine ona nam je dala još jedno jednostavno i veliko sredstvo — »čudotvornu medaljicu«, na koju će često podsjećati u najnovijim ukazanjima. Jer »nema tog Božanskog dara s Neba, koji možemo nesmetano odbaciti«, ma koliko nam se činili jednostavni i beznačajni u našoj oholosti, oni su nam darovani za naše spasenje. Ukazanje od 19. srpnja 1830. godine Kada je riječ o svetoj Katarini Labouré, upravo se najčešće misli na ukazanje od 27. studenoga 1830. godine, kada je i objavljena čudotvorna medaljica. Ali bi trebalo početi od početka... Trebalo bi poći i u širinu svih onih društvenih, vjerskih i političkih prilika, a za to bi bilo potrebno jedno opširno i analitičko djelo. Katarina Labouré rođena je 2. svibnja 1806. godine u Fain-les-Moutiersu (Cote-d'Or, Francuska). Pozvana je da uđe u novicijat Sestara Milosrdnica. Pozvao ju je sam sv. Vinko Paulski, pojavivši joj se u snu: »Ti sada bježiš, ali ćeš jednog dana doći k meni; dragi Bog ima jedan plan s tobom, ne zaboravi to«. (Misermont: Blažena Katarina Laboure). Ušla je u novicijat 21. travnja 1830. godine. Nešto kasnije, koncem mjeseca, u Parizu su se svečano prenosili sveti ostaci sv. Vinka Paulskog, u matičnu kuću lazarista, u ulici de Sevres. Tom je prilikom jedna značajna relikvija predana novicijatu Sestara Milosrdnica. Tokom devetnice, koja je uslijedila poslije

10

ove svečanosti, pred relikvijarom je slavljen osnivač reda. Sestra Katarina doživjela je neobične pojave:»Uvijek kada sam se vraćala iz Saint-Lazare, imala sam velike muke, i činilo mi se da u zajednici susrećem svetog Vinka Paulskog, ili barem njegovo srce koje mi se pojavljivalo. Imala sam slatku utjehu da ga vidim iznad malog kovčega, u kome su bile izložene relikvije sv. Vinka, u kapeli sestara. Tri puta mi se različito ukazalo, u tri dana uzastopce: bijelo, naravne boje, što je označavalo mir, pokoj, čednost i jedinstvo. I poslije ga vidjeh vatreno crveno, što je rasplamsavalo ljubav u srcu; činilo mi se da se cijela Zajednica treba obnoviti i rasprostraniti širom svijeta; potom ga vidjeh crveno-crno, što me veoma ožalosti u srcu; zahvatila me takva tuga da sam je jedva podnijela. Ne znam ni zašto, ni kako se ta tuga odnosila na promjene u vlasti«. (Misermont, cit. dj.) Slijedeći zapovijedi svoga duhovnog vođe, Katarina Laboure je 1836. godine napisala ovu izjavu: »Na dan Presveta Trojstva (6. svibnja 1830.) Naš Gospodin ukaza mi se kao kralj, s križem na grudima, u Presvetom Sakramentu, za vrijeme Mise. Za vrijeme Evanđelja učinilo mi se, da se križ spušta do pod noge Gospodinove, koji je i sam bio lišen svih ukrasa. Imala sam najcrnje i najtužnije misli da će zemaljski kralj biti lišen prijestolja i da će mu skinuti kraljevsku odoru; misli o osjetnim gubicima koji će se zbiti i koje, uostalom, ne mogu izraziti«. Misermont, op. cit. dj.). Dne 18. srpnja 1830. godine u predvečerje blagdana Vinka Paulskog, direktorica novicijata održala je pouku o pobožnosti prema svetima i prema Presvetoj Djevici. To je uvećalo čežnju sestre Katarine da vidi svoju nebesku Majku. Kada je pošla na počinak, preporučila se sv. Vinku Paulskom i svom anđelu čuvaru, uvjerena da će biti uslišana. Oko jedanaest i pol začu kako ju je netko tri puta zvao po imenu. Ona otvori zastor sa strane odakle je dolazio glas i ugleda sasvim bijelo obučeno dijete, izvanredne ljepote. Moglo je imati oko četiri i po godine. Iz njegove plave glavice, i iz čitave njegove osobe izlazile su zrake što su rasvjetljavale sve unaokolo. — »Dođi«, reče, »dođi u kapelu, Presveta Djevica te čeka!« — »Ali«, mislila je sestra Katarina koja je spavala u velikoj spavaonici, »oni će me čuti, oni će me otkriti!« — »Ne boj se«, reče dijete, odgovarajući njenim mislima, »jedanaest je i po sati, svi spavaju; ja ću te pratiti!« Sestra Katarina brzo se obuče i pođe za svojim svijetlim vođom koji joj uvijek ide s lijeve strane. Na veliko sestrino čuđenje, sva su svjetla na hodnicima bila upaljena. Njeno se čuđenje još uvećalo, kad ugleda da su se vrata kapelice, koja su inače, uvijek bila zatvorena, otvorila čim ih je dijete prstom dotaklo. Unutrašnjost kapele bila je sasvim rasvijetljena, što ju je podsjetilo na ponoćnu misu. Dođe do pričesne ograde, klekne i moli... Sestri Katarini činilo se da dugo čeka. Napokon, oko ponoći, reče joj dijete: »Pazi, Presveta Djevica je ovdje!« U isti čas začuje »mala sestra« kako, sa strane Poslanice, dolazi lagani šum, nalik šuštanju svilene haljine. Odmah potom ukaže joj se Gospođa divne ljepote, koja zatim sjedne u svetištu. Sestra Katarina, ponizna novakinja Sestara Milosrdnica, slijedeći samo

11

kucaje svog srca, baci se pred noge Presvete Djevice i s pouzdanjem nasloni ruke na njena koljena. Kasnije, po nalogu svog duhovnog vođe, sestra Katarina napisala je ovaj izvještaj: »Ovdje sam provela najslađe trenutke svog života. Bilo bi mi nemoguće izreći što sam osjećala. Pokazujući mi prstom lijeve ruke stepenice oltara, rekla mi je kako se imam vladati, kad budem u nevolji. Moram se baciti na podnožje oltara i tu potpuno otvoriti svoje srce. Ona je dodala da ću tu dobiti svaku utjehu koja mi je potrebna.« Dalje mi je rekla Presveta Djevica: »Moje dijete, dobri Bog hoće da ti preda jednu zadaću. Ti ćeš imati mnogo poteškoća, ali sve ćeš ih nadvladati kod pomisli, da to činiš na čast Božju. Ti ćeš doživjeti osporavanja, ali milost će biti s tobom, ne boj se. Reci sve što ti se dogodi s jednostavnošću i pouzdanjem onome čija je zadaća da te vodi. Ti ćeš vidjeti izvanredne stvari...« Poslije nekoliko riječi, koje su se odnosile na sestru Katarinu, Naša Gospa je prešla na pojave od općeg interesa: »... Vremena su rđava, i zlo će se spustiti na Francusku, prijestolje će se srušiti, a cijeli svijet će biti uzdrman nesrećama svake vrste (Presveta Djevica je imala tužan izraz, govoreći ovo). Ali, dođite na podnožje ovog oltara, tu će biti izlivene milosti na sve osobe koje ju budu tražile s povjerenjem i žarom i one će biti izlivene na velike i na male...« Onda je Djevica govorila o slabostima u dvjema zajednicama, i nastavila: »Ali će velike nesreće doći; opasnost će biti velika: ne strahujte; dobri Bog i sv. Vinko štitit će zajednicu... (Presveta Djevica je i dalje bila tužna). I ja sama ću biti s vama... bit će žrtava (Presveta Djevica je imala suze u očima, dok mi je to govorila). Bit će žrtava među svećenstvom Pariza... Gospodin nadbiskup će umrijeti (opet se pojaviše suze u njenim očima). Dijete moje, križ će biti prezren, krv će ulicama teći (ovdje Presv. Djevica nije mogla govoriti; patnja se očitovala na njezinu licu). Dijete moje«, reče mi ona, »cijeli svijet će biti u tuzi. Mislim, kad će se to zbiti: četrdeset godina i deset i poslije toga mir.« (Misermont, op. cit.). Intervencije s neba, okolnosti ukazanja, riječi i patnja Presv. Djevice Marije, svakako su izvan svake proporcije sa prostom promjenom političke vlasti, kako kaže Roger (Poruke Djevice Marije, str. 40., Tequi.). Radilo se o ozbiljnoj stvari Sotonine pobjede. Petnaest dana poslije Gospinog ukazanja — više nije bilo Kristova borca, bio je svrgnut branitelj Rimske Crkve: vrata su bila otvorena zabludama koje su trebale da se rašire po svijetu. Poslije »40 godina« bit će još jedan žestok napad. Masonerija je posvuda preduzimala rušenje kršćanskog poretka, a u Francuskoj je to bilo osobito sustavno i programirano, što će se kasnije — kada se za čas bude podigao veo s tajne — jasno nazrijeti u takozvanom »sinarhističkom paktu«: »Br. 136 — Imperijalna sinarhička era počinje s Francuskom i preko Francuske širom svijeta.« Tako su planirali »gospodari svijeta«! Roger Rebut to ovako objašnjava: »Budući da je Francuska početna postaja u trijumfu Krista Kralja, to je upravo od Francuske i posredstvom Francuske, odvojivši je od Boga, Sinarhija htjela uspostaviti gospodarstvo nad svijetom« (op. cit. 273 — 274.).

12

Djevica se ukazala u Parizu, gdje su martinisti, sinarhisti i ostali paramasonski akteri tehnokracije i krupnog kapitala planirali svjetsku hegemoniju i univerzalnu republiku. Što je mala seminaristkinja Sestara Milosrdnica mogla da zna ili čak da sluti o tim tajanstvenim svjetskim makinacijama? Djevica je međutim došla u Pariz da stane nogom na glavu zmije, kao što je to Katarina Labouré vidjela u jednom kasnijem ukazanju. Što se tiče izraza »i deset i poslije toga mir«, to je izazvalo velike rasprave i komentare, a neki su posumnjali u autentičnost tih riječi. Više od stotinu godina poslije tog pariškog ukazanja Gospina, ona će nas upozoriti da ne špekuliramo s datumima. To 10 je uzeto u alegorijskom smislu; postalo je simbol muke, tegobnog zamračenja svijesti, otkupljenja strahom — koji su povoljni uslovi za iskušenja i za napade Zloga: nije li to današnja situacija u svijetu? Nad Parizom i Francuskom spustili su se tamni oblaci; pale su žrtve koje su nagoviještene. Mason Asweld, iz lože »Novi hram«, izjavljivao je: »Jedna jedina mržnja hrani sve naše pristalice, to je mržnja prema Burbonima i jezuitima ... Novi templari (masoni) nemaju drugi zavjetni cilj osim uništenja katolicizma.. .« (Mgr. Delassus: Antikršćanska urota, s. 232). Ali su možda imali još jedan cilj: na ruševinama katolicizma i svijeta podići svoje carstvo! U Francuskoj se vodio najbjesomučniji rat protiv kršćanstva; raširiše se zablude, liberalizam je ušao i među same crkvene ljude, pod utjecajem de Lamennaisa, de Lacordairea i de Montalemberta. I to je bio početak. Ali je Djevica plakala nad samim tim počecima, kao nad klicama zla, koje će s vremenom isklijati i donijeti svoje gorke plodove čitavu čovječanstvu. Međutim, ljudi se slabo osvrću na opomene Neba, pa čak i kad ih sama Majka Božja daje ljudima, plačući nad njihovom sudbinom. Ukazanje naše Gospe 27. studenoga 1830. Prošli su burni srpanjski dani. Različite pojave nadnaravnog reda bile su odgovor Neba. Naravno, događaji su prošli, ali trijezni ljudi, koji uče povijest i koji se drže dobrih savjeta, shvatit će ih kao trajnu opomenu; oni će znati da krvavi događaji opet mogu naići, osobito kada se kratkovidnost ljudi udruži s kratkim pamćenjem. Strašni događaji redat će se u sve strašnijim reprizama, a ono malo sredstvo, koje je Nebo, posredstvom naše Gospe, naše Pomoćnice i Zagovornice, dalo da se iskuje na zemlji, kao da je zaboravljeno; tako se rijetko nosi čudotvorna medaljica oko vrata, i u danima pred veliku katastrofu, koju, ovaj put, najavljuju i mistici, i učenjaci i političari! Od rujna 1830. do rujna 1831. godine, Djevica se ukazala barem pet puta, ali je najznačajnije ono ukazanje od 27. studenoga 1830.

13

Sestra Katarina ovako je svjedočila o tim pojavama: »To je bilo 27. studenoga 1830. godine, u subotu pred nedjeljom Adventa ... Bila sam uvjerena da ću vidjeti Presv. Djevicu ... živjela sam u toj nadi... U pet i pol sati navečer, nekoliko trenutaka poslije početka meditacije, u velikoj tišini, učini mi se da dolazi neki šum od tribine, s one strane gdje je bila slika sv. Josipa, šum poput šuštanja svile. Pogledavši ovamo, primijetih Presv. Djevicu u visini slike sv. Josipa. Presv. Djevica bijaše uspravna; srednjeg stasa, u dugoj haljini od bijele svile, načinjene »á la vierge«, kako se to kaže, s ravnim rukavima, s bijelim velom, koji joj pokriva glavu i doseže, sa svake strane, do gležnjeva... Nogama se oslanjala na jednu bijelu kuglu, zapravo bila je to polukugla, ili mi se bar ukazalo pola kugle; pod nogama joj je bila zmija, zelenkaste boje, sa žutim mrljama; osim toga, ona je u rukama držala kuglu koja je predstavljala globus, a ruke je držala u visini želuca, na jedan blagi način; oči su joj bile jedno vrijeme okrenute k nebu, a onda opet spuštene. Njezina pojava bješe divna, i ja je ne mogu opisati... Kada je globus iščeznuo, Presveta Djevica je raširila ruke. Primijetih prstenje na njezinim rukama; na svakom prstu su bila po tri prstena: najveći su bili u blizini šake, oni srednje veličine u sredini i na kraju oni najmanji, i svaki prsten bio je prekriven draguljima razmjerne veličine. Zrake sve ljepše jedna od druge izbijale su iz tih kamena, najveći su zračili najvećim zrakama, a oni najmanji najmanjim, produžujući se, zrake su se sve više širile, tako da je pri dnu sve bilo ispunjenom tim zrakama i ja nisam mogla vidjeti svojih nogu... U trenutku, dok sam je promatrala, Presv. Djevica spusti pogled i zagleda se u me. Začuh glas, koji mi reče ove riječi: »Ova kugla koju vidiš predstavlja cijeli svijet, osobito Francusku ... i svaku osobu posebno ...« Tu se ja ne mogu izraziti o svemu onome, što sam doživjela i što sam ugledala, o ljepoti i sjaju tih lijepih zraka ... »To je simbol milosti, što je izlijevam na sve one koji je traže«; dio globusa, gdje su se najviše izlijevale, bijaše Francuska. Učini mi da shvaćam kako je prijatno moliti Presv. Djevicu i kako je ona puna blagosti prema svima, koji je mole, koje milosti dijeli svima, koji ih traže, i koju radost ona osjeća, dijeleći im milost... U tom trenutku ... stvori se jedna slika oko Presv. Djevice, pomalo ovalna, na kojoj bijahu napisane ove riječi u polukrugu, polazeći od njezine desne ruke, pa nad njezinom glavom i završavajući u visini njezine lijeve ruke: »O MARIJO, BEZ GRIJEHA ZAČETA, MOLI ZA NAS, KOJI SE TEBI UTJEČEMO« — pisalo je to zlatnim slovima. Tada začuh jedan glas, koji mi reče: »Učini, učini da se iskuje medalja po ovom modelu; svi oni koji je budu nosili s blagoslovom i koji pobožno budu molili ovu kratku molitvu, noseći medaljicu o vratu, primit će velike milosti: milosti će biti obilne za one osobe koje je budu nosile s povjerenjem ...« Za trenutak učini mi se, da se slika okrenula. Na drugoj strani medalje vidjeh monogram Presvete Djevice načinjen od znaka M, dva srca, Isusa i

14

Marije, koje sam razlikovala jer je jedno bilo okruženo krunom od trnja, a drugo probodeno mačem. Oko medalje bila je kruna od dvanaest zvijezda. Radoznala, da saznam što treba ispisati na poleđini medalje, jednog dana u meditaciji, učini mi se da čujem glas koji mi reče: M i dva srca kažu dosta«. U jednom kasnijem ukazanju, tokom prosinca 1830. godine pojavi se Djevica, ne više u visini slike Josipa, već u blizini tabernakula, i nešto natrag; Presv. Djevica bila je obučena kao ranije i u rukama je držala zemaljsku kuglu, koju je prikazivala Našem Gospodinu; i tada su njezine ruke zračile. »Moje dijete«, ona još jednom objasni vidjelici, »ova kugla predstavlja cijeli svijet, posebno Francusku, i posebno svaku dušu. Zapamti dobro: "Cijeli svijet, posebno Francusku i posebno svaku dušu'. Ovi dragulji iz kojih ne izbija ništa, to su milosti koje su zaboravili da od mene traže.« Tokom prve faze objavljivanja Djevica je stopalima pritiskala zmiju, Sotonu, da ga spriječi kretati se i trovati svijet, Francusku i svaku dušu posebno, koje Djevica prikazuje Bogu. Kristovo kraljevstvo nad svijetom izraženo je križem koji se ističe na vrhu kugle koju Naša Gospa drži u rukama, ali to je i znak njezina kraljevskog dostojanstva, koje je pridodano kraljevskom dostojanstvu njezina Sina, kako uči Pijo XII, prilikom krunjenja Fatimske Gospe: »Isus je kralj vječnih vremena po naravi i osvajanjem; po Njemu, s Njim, podčinjena Njemu, Marija je kraljica po milosti, po božanskom savezu, osvajanjem, izborom posve osobitim. I njezino kraljevstvo je prostrano kao i ono njezina Sina, jer ništa nije isključeno iz njezine dominacije«. Francuski interpretatori pariških ukazanja Naše Gospe rado se, i razumljivo, pozivaju na ukazanje Krista Kralja u Paray-le-Monialu, on je izrazio volju da trijumfira nad narodima i da, posredstvom Francuske, narode podčini svom Kraljevstvu. Roger Rebut tako, pred tom ulogom Francuske, ali i svake duše, uzvikuje: »Kakva vokacija, ali i kakva odgovornost«. Treba zabilježiti, da je još i prije rođenja Djevice Marije u regionu Chartres, galski narod prihvatio Izaijino proročanstvo, da će »jedna djevica začeti i roditi sina« (Iz. 7). Priscus, kralj Chartresa, posvetio je »Virgini Pariturae«, Djevici koja će roditi, svoje kraljevstvo i svoje podanike. Notre-Dame deSous-Terre, u Chartresu, je tako najstarije svetište na svijetu posvećeno Djevici Mariji. (R. Rebut, op. cit. 46.). Ali: »Mi povjeravamo zaštiti nebeske Marije cijeli ljudski rod, sa svojim problemima i svojim patnjama, sa svojim legitimnim željama i žarkim nadama«, kazao je Pavao VI, zaključujući treće zasjedanje II vatikanskog koncila. Nitko, po učenju konstitucije o Crkvi, nije isključen iz Božjeg naroda. »Svi ljudi su pozvani da budu sudionici Božjeg naroda.« (Ekl., 13). Cio Božji narod i cijeli ljudski rod, Marija, Kraljica svijeta i Majka Crkve predaje Gospodinu, prikazujući mu, »svaku dušu posebno«.

15

Vidimo kako obavlja prvi čin posredovanja: Prikazanje, ali, kao Posrednica između Isusa i ljudi, ona i moli i dijeli milosti. Vidjeli smo u izjavama Katarine Labouré, da je Djevica Marija bila u nebo uprla pogled pun molbe, dok je širila ruke izlijevajući milosti. Zrake, koje su izbijale iz prstenja, predstavljale su milosti, što ih daje osobama koje ih traže. Te su zrake tako guste da preplavljuju svjetlošću čitav globus. Ako je neko mjesto više osvijetljeno na toj kugli, nije to zato što su neki narodi počašćeni, već što su se neki narodi, kao i neki ljudi, više odazvali. Djeca Marijina Novo oružje protiv Sotone dano je svijetu: čudotvorna medaljica. Ona je tako nazvana jer se fantastičnom brzinom počela širiti po svijetu i uskoro su se mogla utvrditi njezina čudotvorna djelovanja; zabilježena su brojna ozdravljenja i obraćenja. Dvije godine poslije ukazanja medaljica je bila iskovana; veliku pomoć ukazao joj je i misijski svećenik Aladel. Godine 1835. ustanovljena je kanonska komisija koja će utvrditi istinitost viđenja sestre Katarine Labouré. Gospodin Aladel, duhovni vođa sestre Katarine, imao je još jednu misiju. Godine 1876. sestra Katarina mu je pisala: »Jednog dana, ja se sjećam da sam kazala: Presveta Djevica želi od vas još jednu misiju; vi ćete biti osnivač i upravitelj bratovštine Djece Marijine, kojoj će Presveta Djevica udijeliti mnoge milosti. Dobit će se oprosti, djeca će imati veliku utjehu; bit će mnogo svečanosti, mjesec svibanj će se svuda svečano slaviti uz veliki sjaj. Tako će biti i u mjesecu sv. Josipa; bit će mnogo pobožnosti; velika će biti zaštita Josipa. Bit će i velika pobožnost prema Presv. Srcu« (Misermont, op. cit. s. 184.). Sv. čistoća i istinska pobožnost ideali su koje je od zajednice Djece Marijine zahtijevala Presv. Djevica, dok se po »teorijama Haute Vente«, najvećeg karbonarskog sjedišta, programiralo upravo suprotno. Karbonar Vindice, iz Haute-Vente, koja je imala četrdeset članova, pisao je svom šefu Nubiusu: »Dvije osnove društvenog poretka (katolicizam i monarhija) mogu pasti od pokvarenosti. Odlučeno je na našim savjetovanjima da mi više ne želimo kršćane; dakle, popularizirajmo sve poruke u puku; neka ih udišu sa svih pet osjetila, neka ih piju, neka ih se nasite. Učinimo srca pokvarenim i vi ne ćete imati više katolika.« (Mgr de Segur Revolucija). Haute-Vente je bila najtajanstvenija masonska grupa, koja je sebi bila stavila u zadatak uništenje svjetovne moći Papa, kvareći članove Crkve, korupcijom običaja i dogma. Masonski konvent u Lijonu, 1924. godine, zaključio je: »Treba da pokvarimo čovjeka, i zato treba svući ženu i dijete« (R. Rebut, op. cit. 51.). »Religija se ne plaši oštrice noža, ali ona može pasti pod težinom pokvarenosti. Ne propustimo nikada da ih kvarimo; služimo se kao izgovorom sportom, higijenom i klimatskim liječenjem. Da bismo ih iskvarili, treba da naši dječaci i djevojčice prakticiraju nudizam u oblačenju.« (Obavještenja Framasonerije ložama cijelog svijeta, svibanj 1928. godine R. Rebut, op. cit. 26.).

16

Imajući sve ovo pred očima bit će nam jasnija brojna upozorenja Naše Gospe, u najnovijim ukazanjima, koja se odnose na sustavno djelovanje tajnih društava, kroz škole, sredstvima komunikacija, modom, stvaranjem poganskih i nemoralnih navika; ta upozorenja su osobito jasno izražena u Baysideu (New York), gdje se Naša Gospa ukazuje kao — Pomoćnica majki. O smrti, gdje je tvoja pobjeda? Godine 1907. započeo je proces za beatifikaciju (proglašenje blaženom) u Rimu, a 11. prosinca 1907. godine dobila je službenica Božja naslov »časna«. Godine 1933. po nalogu Svete Kongregacije za obrede, trebalo je ekshumirati dragocjene ostatke svetice. Iskapanje njezina tijela bilo je 21. ožujka 1933. godine, u prisutnosti kardinala Verdiera, tadašnjeg pariškog nadbiskupa. To je bio trenutak potresenosti. Na veliko čuđenje liječnika, svećenika i nekih prisutnih sestara, pronašli su njezino sveto tijelo potpuno sačuvano, čak su i njezine oči zadržale svoju plavu boju; te oči koje su tako često gledale Majku Božju. Smrt je poštedjela i haljine toga djevičanskog tijela, čije su sklopljene ruke preko dva sata počivale na koljenima Bezgrješne Djevice. Proljetna sunčana zraka tajanstveno je osvjetljavala tu sliku. Doista, to je bilo mistično proljeće zaručnice u Pjesmi nad pjesmama, koje se je sjedinilo s proljećem zemlje: »Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju. Smokva je izbacila prve plodove, vinograd u cvatu miriše, ustani, dragana moja, ljepoto moja, dođi«. (Pj. 2,11-12)

17

La Salette

I u La Saletti Naša Gospa plače. ne 18. rujna 1846. g., uoči svetog ukazanja Djevice ja sam sama, kao i obično, čuvala četiri krave svoga gazde. Oko 11 sati ujutro vidjeh, da mi se približava neki dječak. Kad ga ugledah, prestrašila sam se; činilo mi se, da svi znadu, da izbjegavam svako društvo. Dječak mi se približi i reče: »Mala, ja idem s tobom; ja sam također iz Corpsa«. Već na te riječi pokazala se moja odbojna narav; i, povukavši se nekoliko koraka unatrag, rekoh mu: »Ne želim nikoga, hoću da budem sama«. Počeh se udaljavati, ali me taj dječak pratio i molio me: »Hajde, pusti me sa sobom, moj mi je gospodar kazao da svoje krave čuvam s tvojima, ta ja sam iz Corpsa«. Udaljujući se od njega, dala sam mu znak, da ne želim biti ni s kim; i, kad sam se već udaljila, sjedoh na livadu. Tu sam razgovarala s malim cvjetićima Dobroga Boga. Odmah nakon toga pogledah iza sebe i ugledah Maksimina kako sjedi pokraj mene. Reče mi: »Vidi, ja ću biti pristojan«. Ali moja zla narav nije htjela da zna ni za kakve razloge. Naglo sam ustala, pobjegla još dalje, ništa ne govoreći, i nastavila sam se igrati s cvjetićima Dobroga Boga. Trenutak iza toga Maksimin se ponovo nađe pored mene i opet mi je govorio, da će biti veoma pažljiv, da mi neće smetati, da mu je dosadno da bude sam i da mu je gazda rekao da bude sa mnom, itd. Ovaj put mi se sažalio, zato sam mu dopustila da sjedne, ali ja sam se i dalje igrala s cvjetićima Dobroga Boga. Ali Maksimin nije dugo šutio, nego započe da se smije (ja sam mislila, da mi se ruga); pogledah ga, a on mi reče: »Zabavljajmo se, hajde da se zajedno igramo«. Nisam ništa odgovorila, jer sam bila takva neznalica, da nisam znala ništa o nekim zajedničkim igrama, jer sam uvijek bila sama. Ja sam se i dalje igrala s cvjetićima. A Maksimin, približivši mi se, nije prestao da se smije, govoreći mi, da cvijeće nema uši, da bi me čulo, i da treba da se zajedno igramo. Ja nisam nikako bila raspoložena za igre, koje mi je predlagao. Konačno počela sam razgovarati s njim, a on mi reče, da će brzo isteći deset dana, koliko je trebalo da provede kod gazde, i da će uskoro svom ocu u Corps, itd... Dok mi je govorio, zazvoniše lasaletska zvona, bio je Angelus. Dadoh znak Maksiminu da uzdigne svoju dušu k Bogu. On razotkri glavu i za trenutak pribra se u tišini. Zatim mu rekoh: »Želiš li ručati?« — »Da«, odgovori on. 18

»Hajdemo«. Sjeli smo. Izvadih iz torbe jela, koja su mi gazde dale, i po svom običaju, prije nego što sam načela mali okrugli kruh, učinih nožem na njemu znak križa i u sredini rupicu govoreći: »Ako je tu đavo, neka izađe. a ako je dragi Bog, neka ostane«, i brzo, brzo zatvorim tu rupu. Maksimin prsnu u smijeh i nogom udari moj kruh, koji se otkotrlja do podnožja brda, gdje se izgubi. Na sreću, imala sam još jedan komad kruha što ga zajedno pojedosmo, a potom smo se igrali. Kad sam kasnije vidjela, da je ogladnio, pokazala sam mu mjesto u planini gdje je bilo sitnoga voća. On odmah pođe onamo, najede se i meni donese pun šešir. Navečer siđosmo zajedno s planine i obećasmo da ćemo ponovo doći da čuvamo naše krave zajedno. Sutradan, 19. rujna, zajedno smo se uspinjali na brdo. Vidjeh. da je Maksimin vrlo dobar, veoma jednostavan, i da rado govori o onome, o čemu i ja volim pričati; bio je vrlo poslušan, ne držeći mnogo do svojih osjećaja; samo je bio pomalo radoznao, jer, kad bih se udaljavala od njega, i kad bi vidio da se negdje zadržavam, on bi brzo dotrčao da vidi, što radim, i da čuje, što govorim cvijeću Dragoga Boga; a ako ne bi došao na vrijeme, pitao bi me, što sam kazala. Maksimin me zamoli, da ga naučim nekoj igri. Rekoh mu da nabere cvijeća i da načinimo »raj«. Oboje se dadosmo na posao; uskoro smo imali veliku količinu raznobojnog cvijeća. Iz sela se čuo Angelus, jer nebo je bilo bistro; nije bilo ni oblačka. Kad smo Dragom Bogu kazali ono, što smo znali, rekoh Maksiminu, da treba da naše krave odvedemo na jednu malu zaravan u blizini potoka, gdje je bilo kamenja za izgradnju »raja«. Odvedosmo krave do označenog mjesta i zatim se odmorismo; kasnije nastavismo da odnosimo kamenje i da gradimo kuću, koja se sastojala od jednog prizemlja, tako zvanog našeg stana, i jednoga kata, koji smo smatrali »rajem«. Taj kat bio je urešen raznobojnim cvijećem i s krunicama, koje su visjele na stabljikama. Taj »raj« bio je prekriven jednom jedinom širokom pločom koju smo prekrili cvijećem; cvjetne vijence objesili smo unaokolo. Kad je »raj« bio dovršen, mi se zagledasmo; osvoji nas san i udaljivši se odatle dva koraka, mi zaspasmo na travi. Lijepa Gospođa sjede na naš »raj«, a da ga ne sruši. Probudivši se i ne ugledavši krave, pozvah Maksimina, i popeh se na brdašce. Odatle sam mogla vidjeti da krave mirno spavaju. Ja siđoh, kad je Maksimin pristizao na brdašce, i tada iznenada ugledah lijepu svjetlost, sjajniju od sunca i jedva sam dospjela da kažem: »Maksimine, vidiš li to dolje? Ah! Moj Bože.« U tom trenutku ispadne mi štap iz ruke. Ne znam, što se u meni tog trenutka tako ugodno zbilo, ali osjetih da sam nečim privučena, osjetih veliko poštovanje puno ljubavi, a srce mi je htjelo da potrči brže od mene. Ustrajno sam promatrala tu svjetlost, koja je bila nepokretna; a kad se ona otvori, ugledah drugu svjetlost, sjajniju i u pokretu, i u toj svjetlosti, prelijepu Gospođu koja je sjedjela na našem »raju« s glavom u rukama. Ta lijepa Gospođa ustade i blago prekriži ruke, promatrajući nas, pa nam reče:

19

»Priđite, djeco moja, ne plašite se; ja sam ovdje, da vam objavim veliku novost«. Ove blage i mile riječi učiniše da poletim sve do nje, a moje srce htjede da se zauvijek priljubi uz nju. Stigavši sasvim blizu lijepe Gospođe bila sam pred njom, nešto s desne strane, ona poče govoriti; a istodobno počeše i suze da joj teku iz njenih lijepih očiju: »Ako moj narod ne želi podčiniti se, ja sam prisiljena pustiti da padne ruka mog Sina. Ona je tako teška i tegobna, da je ne mogu više zadržati. Već dugo patim zbog vas. Ukoliko želite, da vas moj Sin ne napusti, ja sam dužna moliti ga bez prestanka. A vi ostali toga ne činite. Treba da mnogo molite i da dobro činite, ipak nikada ne biste mogli nadoknaditi patnju koju sam ja za vas preuzela. Dala sam vam šest dana da radite, a za sebe sam zadržala sedmi dan, ali se na to ne želi pristati. To upravo veoma otežava ruku mog Sina. Oni koji tjeraju kolica, ne znaju govoriti drugačije, a da u govoru ne spominju ime mog Sina. Ukoliko plodovi trule, to je samo zbog vas. Učinila sam da to vidite prošle godine na krumpiru; vi za to niste marili; naprotiv: kad ste vidjeli da je krumpir truo, vi ste psovali i spominjali ime mog Sina. Krumpir će i dalje trunuti, a za Božić ga više neće biti«. Ovdje sam pokušala rastumačiti riječ »pommes de terre«; ja sam mislila da to znači jabuke. Lijepa i dobra Gospođa pogodi moje misli i nastavi: »Vi me, djeco, ne razumijete? Ja ću vam to drugačije kazati«. (Gospođa to ponovi na njihovu dijalektu /patois/. Melanija prevodi na francuski: »Ukoliko plodovi trule, to je samo zbog vas«.) Gospođa nastavi: »Ako imate žita, ne treba da ga sijete. Sve što posijete, sve će to životinje pojesti; a, ako donese plod, sve će se u prah pretvoriti, kad ga budete vršili. Doći će velika glad. A prije nego dođe glad, malu djecu ispod sedam godina zahvatit će groznica i umirat će na rukama onih, koji će ih držati; ostali će ispaštati glađu. Orasi će biti rđavi, grožđe će trunuti«. Na tome mjestu, jedan trenutak, nisam mogla čuti glas lijepe Gospođe, koja me ushićivala, iako sam vidjela da je nastavila govoriti pokrećući svojim divnim usnama. Tada je Maksimin primao svoju tajnu. Potom, obraćajući se meni, Presveta Djevica govorila mi je na francuskom jeziku i povjerila mi je jednu tajnu. Te tajne evo u cjelini, evo je takve kakvu mi je ona predala: Tajna »Melanija, ono što ću vam danas kazati, neće zauvijek biti tajna; moći ćete to objaviti 1858. godine (godina ukazanja Majke Božje u Lurdu).

20

Svećenici, službenici mog Sina, svojim su rđavim živo-tom, svojim nepoštovanjem i nepobožnošću, kojom služe svete tajne, svojom ljubavlju prema novcu, prema častima i zadovoljstvima, postali kloake nečistoće. Da, svećenici traže kaznu, i kazna visi nad njihovim glavama. Teško svećenicima i drugim osobama, posvećenima Bogu, koji, svojom nevjernošću i svojim rđavim životom, ponovo razapinju mog Sina! Grijesi Bogu posvećenih osoba vapiju do Neba i zazivaju kaznu i, gle, Božja je kazna pred njihovim vratima, jer se više ne može naći nikoga, tko bi zazivao milosrđe i oprost za grijehe naroda; nema više blagorodnih duša, nema više nikoga, koji je dostojan prikazati prečistu žrtvu Vječnomu za spasenje svijeta. Bog će kazniti svijet kao nikada dosada. Teško stanovnicima zemlje! Bog će izliti svoju srdžbu, i nitko neće moći izbjeći tolikim sakupljenim zlima. Upravitelji, vođe naroda Božjega, zanemarili su molitvu i pokoru, i demon je zamračio njihovu inteligenciju; oni su postali lutajuće zvijezde, koje stari đavao svojim repom vuče za sobom, da propadnu. Bog će dopustiti staroj zmiji da unese razdor među one, koji vladaju, u sva društva i u sve obitelji. Patit će od fizičkih i od moralnih patnja; Bog će prepustiti ljude same sebi i poslat će kazne koje će se naizmjenično zbivati tokom tridesetpet godina. Čovječanstvo je pred najstrašnijim nevoljama i najvećim događajima; ono treba očekivati da se njim vlada željeznom rukom i da pije kalež Božje srdžbe. Neka Namjesnik mog Sina, Vrhovni Pontifeks Pijo (IX) ne napušta više Rima poslije godine 1859., ali neka ostane čvrst i odvažan, neka se bori oružjem vjere i ljubavi, i ja ću biti s njim. Neka nema povjerenja u Napoleona; njegovo je srce dvolično, i kad bude htio biti istovremeno Papa i car, Bog će ga tada napustiti; on je orao koji, u težnji k stalnom usponu, pada na mač, koji je trebao poslužiti da prisili narode, da se uzdignu. Italija će biti kažnjena zbog njene želje da se oslobodi jarma Gospodara nad gospodarima; tako će ona biti prepuštena ratovima; krv će teći na sve strane: crkve će biti zatvorene i oskvrnjene; svećenici, kao i redovnici, bit će proganjani; bit će osuđivani na smrt i bit će okrutno umoreni. Mnogi će se odreći vjere, i bit će mnogo svećenika i redovnika, koji će se odijeliti od prave religije; među tim osobama bit će i biskupa. Neka se Papa čuva čudotvoraca; došlo je vrijeme kad će se u zraku i na zemlji zbivati najneobičnija čudesa. Godine 1864, bit će pušten iz pakla Lucifer s velikim brojem demona; oni će postepeno potkopavati vjeru čak i kod osoba posvećenih Bogu; oni će ih zaslijepiti tako, da će samo po izvanrednoj milosti moći pojmiti duh ovih zlih anđela; brojni samostani potpuno će izgubiti vjeru i izgubit će se mnogo duša.

21

Rđave knjige umnožit će se na zemlji, a duhovi tmine posvuda će donositi mlitavost u stvari, koje se odnose na službu Božju; oni će imati veliku moć nad prirodom; postojat će crkve koje će služiti tim duhovima. Zli duhovi prenosit će ljude s jednog mjesta na drugo, a među njima i svećenike, jer ne će biti vođeni dobrim duhom Evanđelja, koji je duh poniznosti, milosrđa i revnosti za slavu Božju. Oni će uskrisivati mrtve, čak i pravednike (to jest mrtvi će uzeti obličje pravednika, koji su nekada živjeli na zemlji, da bi bolje zaveli ljude; ti tobožnji uskrsli mrtvaci, koji su u stvari sami đavoli u tom obličju, propovijedat će jedno drugo evanđelje, suprotno Evanđelju Isusa Krista, niječući postojanje raja i duša osuđenih na vječnu propast. Sve te duše činit će se kao da su sjedinjene sa svojim tijelom — to je Melanijina opaska). Na sve strane zbivat će se izvanredna čudesa, jer će se prava vjera ugasiti, a lažna svjetlost obasjat će svijet. Teško crkvenim dostojanstvenicima, koji se brinu jedino o tome kako će steći veće bogatstvo, kako će sačuvati autoritet i vladati taštinom. Namjesnik mog Sina mnogo će patiti, jer će neko vrijeme Crkva biti prepuštena velikim progonima; to će biti vrijeme tame; Crkva će biti u strašnoj krizi. Sveta Božja vjera bit će zaboravljena, a svaki pojedinac htjet će da sam upravlja i da bude nad svojim sličnima. Dokinut će se svaka građanska i crkvena vlast, svaki red i pravda bit će bačeni pod noge; vidjet će se samo umorstva, mržnja, zavist, laž i nesloga, ne će biti ljubavi prema domovini i prema obitelji. Sveti Otac patit će mnogo. Ja ću biti s njim do kraja, da bih primila njegovu žrtvu. Zli će nekoliko puta nasrnuti na njegov život, a da mu ne će moći naškoditi u tim danima; ali ni on, ni njegov nasljednik (koji ne će dugo vladati — opaska Melanije)... ne će ugledati triumf Crkve Božje. Sve građanske uprave imat će jedan jedini nacrt, koji će se sastojati u tome, da se dokinu i da iščeznu svi religiozni principi, da bi ih zamijenili materijalizmom, ateizmom ili spiritizmom i porocima svih vrsta. Godine 1865. doći će mrzlost opustošenja na sveta mjesta; u samostanima cvijeće Crkve će istrunuti i demon će se pojaviti kao kralj srdaca. Neka oni, koji su na čelu redovničkih zajednica, budno paze, koje osobe primaju, jer će se demon okoristiti svakom zlobom, da bi u redovničke redove uvukao osobe predane grijehu, jer će bezakonje i tjelesna zadovoljenja biti rasprostranjena po cijeloj zemlji. Francuska, Italija, Španjolska i Engleska bit će u ratu; krv će teći ulicama; Francuz će se boriti s Francuzom, Talijan s Talijanom, a zatim će se povesti jedan opći rat koji će biti strašan. Kroz neko vrijeme Bog se ne će sjećati ni Francuske ni Italije, jer one ne će znati za Evanđelje Isusa Krista. Zli će rasprostraniti svu svoju zlobu; ubijat će se, uzajamno će se masakrirati sve do u domove.

22

Na prvi udar njegova strašnog mača planine i cijela priroda drhtat će od užasa, jer su bezakonja i zlodjela ljudi provalila kroz nebeski svod. Pariz će biti spaljen, a Marseille će biti potopljen; mnogi će veliki gradovi biti potresom uzdrmani i porušeni; povjerovat će se da je sve izgubljeno; vidjet će se samo umorstva; čut će se samo zveket oružja i svetogrdne psovke. Pravedni će mnogo patiti. Njihove molitve, njihove pokore i suze dići će se do Neba, i cio Božji narod tražit će oproštenje i milosrđe, i tražit će moju zaštitu i moje posredovanje. Tada će Isus Krist, činom svoje pravde i svog velikog milosrđa prema pravednima, zapovjediti svojim anđelima da usmrte sve njegove neprijatelje. Odjednom će izginuti svi progonitelji Crkve Isusa Krista i svi ljudi predani grijehu, i zemlja će postati poput pustinje. Tada će doći mir, pomirba Boga s ljudima. Isus Krist će biti služen, klanjat će mu se i bit će slavljen; ljubav će posvuda cvasti. Novi kraljevi bit će desna ruka Svete Crkve, koja će biti snažna, jednostavna, pobožna, siromašna, revna i koja će nasljedovati vrline Isusa Krista. Evanđelje će biti posvuda propovijedano, i ljudi će veoma napredovati u vjeri, jer će biti jedinstvo između radnika Kristovih i ljudi koji će živjeti u Božjem strahu. Taj mir među ljudima ne će biti dugog vijeka. Dvadeset-pet godina dobra uroda učinit će, da se zaboravi, da su grijesi ljudi uzrok svih nevolja koje dolaze na zemlju. Jedan preteča Antikrista svojim trupama od više naroda borit će se protiv pravog Krista, jedinog Spasitelja svijeta; on će proliti mnogo krvi i nastojat će uništiti kult Boga, da bi se sam nametnuo kao božanstvo. Na zemlju će udariti sve vrste pošasti (a povrh svega kuga i glad, koji će biti posvuda), bit će ratova sve do posljednjeg rata, koji će voditi deset Antikristovih kraljeva, koji će svi imati jedan jedini plan, a bit će jedan jedini koji će vladati svijetom. Prije nego što se to dogodi, na svijetu će vladati lažni mir, mislit će se jedino na zabave, zli će se prepustiti svim vrstama grijeha, ali djeca svete Crkve, djeca vjere, moji istinski nasljedovatelji rast će u ljubavi Božjoj i u vrlinama, koje su mi najdraže. Blago jednostavnim dušama, koje su vođene Duhom Svetim! Ja ću se boriti zajedno s njima, sve dok ne uđu u puninu vremena. Priroda traži osvetu nad ljudima i dršće od užasa u iščekivanju onoga, što se mora dogoditi zemlji okaljanoj zločinima. Dršćite, zemljo i vi, koji obavljate službu Isusu Kristu i koji nadasve obožavate sami sebe, dršćite, jer će vas Bog prepustiti svom neprijatelju zato, što su sveta mjesta postala i iskvarena. Mnogi samostani nisu više Božje kuće, već pašnjaci Asmodeja i njegovih. To će biti u doba, kad će se roditi Antikrist, od jedne židovske redovnice, od jedne lažne djevice, koja će imati odnos sa starom zmijom, učiteljicom nečistoće; njegov će otac biti Ev. (negdje stoji: biskup; Ev. je kratica od éveque = biskup). Rađajući se, on će bljuvati svetogrđa, imat će zube; jednom riječju bit će to utjelovljeni đavao; on će ispuštati zastrašujuće krikove, činit će »čudesa«, a hranit će se nečistoćom. On će imati braću,

23

koja, premda neće biti utjelovljeni đavli kao on, ali će biti djeca zla; u dvanaestoj godini bit će zapaženi po svojim hrabrim pobjedama koje će izvojevati svaki na čelu vojske, koje će pratiti paklene legije. Izmijenit će se godišnje dobi; zemlja će davati samo rđave plodove; zvijezde će izmijeniti svoje uobičajene putanje. Mjesec će svijetliti samo slabom crvenkastom svjetlošću. Voda i vatra prouzročit će zemaljskoj kugli grčevite pokrete i strašne potrese, koji će progutati planine, gradove... itd. Rim će izgubiti vjeru i postat će sjedište Antikrista. Demoni zraka činit će s Antikristom velika čudesa na zemlji i u zraku, a ljudi će se sve više izopačivati. Bog će se brinuti o svojim vjernim slugama i ljudima dobre volje. Evanđelje će se propovijedati po svoj zemlji, svi narodi i sve nacije znat će za istinu! Ja upućujem zemlji neodgodivi poziv: Pozivam sve istinske učenike Boga živoga i koji vladaju na nebesima; pozivam istinske sljedbenike Krista, koji je postao čovjekom, jedinoga i istinskog Spasitelja svijeta; ja pozivam svoju djecu, svoje istinske poklonike, one, koji su mi se predali da ih odvedem svom božanskom Sinu, koje sam, da tako kažem, nosila u svojim rukama; one koji su živjeli u mom duhu. Konačno pozivam Apostole posljednjih vremena, odane učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i tišini, u molitvi i u mortifikaciji, u čednosti i jedinstvu s Bogom, u patnjama i sakriveni od svijeta. Hajdete i pokažite se kao moja najdraža djeca; ja sam s vama i u vama, ukoliko vaša vjera bude svjetlost, koja će vas rasvjetljavati u tim danima nesreće. Neka vas vaša revnost tako izgradi, da gladujete za slavu i čast Isusa Krista. Borite se, djeco svjetlosti, vi malobrojni, koji je vidite; jer evo vrijeme vremena, kraj krajeva. Crkva će biti zamračena, svijet će biti užasnut. Ali dolaze Enoh i Ilija puni Duha Božjega, oni će propovijedati s Božjom silom, i ljudi dobre volje vjerovat će u Boga, i mnoge duše bit će utješene, oni će veoma napredovati snagom Duha Svetoga i osudit će đavolske zablude Antikrista. Teško stanovnicima zemlje! Bit će krvavih ratova i gladi. kuge i zaraznih bolesti, bit će kiše i strašne tuče životinja, gromova koji će prodrmati gradove, potresa koji će progutati zemlje, u zraku će se čuti glasovi, ljudi će udarati glavom o zidove, zazivat će smrt, a s druge strane smrt će im donijeti mučenje, krv će teći na sve strane. Tko bi mogao pobijediti, kad Bog ne bi skratio vrijeme iskušenja? Boga će ganuti krv, suze i molitve pravednika. Enoha i Iliju će umoriti, poganskog će Rima nestati, s neba će padati vatra i spaliti tri grada, cio svemir bit će zahvaćen užasom, i mnogi će popustiti i biti zavedeni, jer se nisu klanjali istinskom Kristu koji živi među njima; evo vremena, sunce se zamračuje, vjera će jedino živjeti. Evo vremena, ponor se otvara. Evo kralja tmina nad kraljevima. Evo zvijeri s njezinima, ona se naziva spasiteljem svijeta. On će se taštinom uzdići u zrak da bi dosegnuo Nebo, on će biti ugušen dahom svetog Mihaela Arkanđela. Past će, i

24

zemlja, koja će tri dana biti u neprestanom razvitku, otvorit će svoju utrobu punu vatre, tu će biti bačen u vječne bezdane pakla zajedno sa svojima. Tada će voda i vatra očistiti zemlju i uništiti sva djela ljudske taštine, i sve će biti obnovljeno, Bog će biti služen i slavljen. Potom mi je Presveta Djevica dala također na francuskom pravila jednoga novog reda. I, kad mi je saopćila pravila toga novog reda, Presveta Djevica je nastavila: »Ako se oni obrate, kamenje i stijene, pretvorit će se u žito, a sama će zemlja osjemeniti krumpir«. — Da li predano molite, djeco moja? Oboje odgovorismo: — Oh, ne, gospođo, ne molimo mnogo. — Ah, moja djeco, to treba da radite, da molite i navečer i ujutro. Kada ne možete više, molite jedan Očenaš i jednu Zdravo Mariju, a kad imate vremena, molite više. »Samo poneka starija žena dolazi na sv. misu, ostali preko cijelog ljeta rade i nedjeljom, a zimi, kad ne znaju, što bi radili, oni ne odlaze na sv. misu, osim možda da se izruguju s vjerom. Za vrijeme korizme oni odlaze u mesarnicu kao psi«. — Zar niste vidjeli pokvareno žito, moja djeco? Oboje odgovorismo: »Oh, ne, gospođo.« Presveta Djevica obrati se Maksiminu: »Ali ti, drago dijete, ti si to morao vidjeti jednom, kad si s ocem išao u Coin. Čovjek iz mjesta kazao je tvom ocu: »Dođi vidjeti kako mi žito trune«. Vi ste se navratili k njemu. Tvoj je otac uzeo dva tri klasa u ruku, protrljao ih i oni se pretvoriše u prah. Kasnije, kad ste se vraćali, i kad ste bili pola sata od Corpsa, otac ti dade komad kruha i reče: »Drži, dijete moje, jedi ove godine, jer ne znam, hoćeš li imati što jesti iduće godine, ako žito bude trulo kao ovo«. Maksimin odgovori: »To je zaista bilo tako, gospođo, ali se toga nisam sjetio«. I Presveta Djevica završi na francuskom: »Dobro, djeco moja, učinite, da ovo dođe do cijelog mog naroda!« Potom ona krenu i dođe sve do mjesta kamo sam se bila uspela da vidim gdje su mi krave. Njena su stopala dodirivala samo vrhove trave, a da je nisu savijale. Došavši na malu uzvišicu, lijepa se Gospođa zaustavi, i ja brzo dođem pred nju, da bih je lijepo, lijepo promatrala, i da bih nazrela kojim će putem nastaviti; jer u stvari, što se mene tiče, ja sam bila zaboravila na krave i na gazde, kod kojih sam bila u službi; ja sam zauvijek i bezuvjetno pripadala mojoj Gospi; da, ja nisam htjela nikada, da je ostavim, ja sam je pratila bez misli, raspoložena da joj služim, dok budem živa.

25

S mojom Gospođom vjerujem da sam zaboravila i raj; jedina moja misao bila je kako da joj služim u svemu, i ja vjerujem, da sam bila sposobna da učinim sve što je ona od mene tražila da uradim, jer mi se činilo, da ima ogromnu moć. Promatrala me je s nježnom dobrotom, koja me je privlačila k njoj; željela sam, zatvorenih očiju, da se bacim u njeno naručje. Ali mi nije dala vremena da to učinim. Neosjetno se uzdigla nad zemljom na visinu otprilike metar ili nešto više, i, ostajući tako da lebdi u zraku sasvim kratko vrijeme, moja lijepa Gospođa pogleda u nebo, zatim na zemlju sa svoje desne i lijeve strane, a onda me pogleda u oči tako blago, s toliko ljubaznosti i dobrote, da sam vjerovala, da će me privući u samu sebe, i činilo mi se da se moje srce otvara njezinu Srcu. I, dok mi se srce topilo od radosti, lik moje dobre Gospođe polako je iščezavao, činilo mi se, da se povećava kretanje svjetlosti ili da se skuplja oko Presvete Djevice, kao da bi me htjela spriječiti da je dulje gledam. Tako je svjetlost zamjenjivala dijelove tijela koji su iščezavali pred mojim očima, ili kao da se tijelo moje Gospođe, dok nestaje, pretvara u svjetlost. Onda se svjetlost u obliku kugle polako uzdignu u desnom smjeru. Ja ne mogu reći da li se obujam svjetlosti smanjivao prema tome, koliko se ona uzdizala, ili je zbog tog udaljavanja ona bivala sve manja, znam da sam ostala s uzdignutom glavom i s pogledom prikovanim u tu svjetlost, pa čak i kad je ona, stalno se udaljujući i smanjujući se, konačno iščezla. Kada skinuh pogled s nebeskog svoda, pogledah oko sebe, i vidjeh Maksimina kako me promatra, te mu rekoh: »Menin, to mora da je bio dragi Bog mog oca, ili Presveta Djevica, ili neka velika svetica«. A Maksimin podigavši ruke k nebu reče: »Ah, da sam to znao«! Navečer 9. rujna vratismo se kući ranije nego obično. Ja se zabavih vežući krave i dovodeći štalu u red. Nisam bila završila posao, kad k meni dođe, plačući, gospodarica i reče: »Zašto ne dođeš, dijete moje, da mi kažeš što vam se to dogodilo u planini?« (Maksimin, ne zatekavši svojih gospodara, koji se još nisu vratili s posla, dođe k mojima, i

ispriča sve, što je vidio i čuo). Ja joj odgovorih: »Sve sam htjela kazati ali sam prije htjela završiti posao«. Trenutak kasnije uđoh u kuću i gazdarica mi reče: »Ispričaj mi sve, što ste vidjeli; Bruitov pastir (Bruit je nadimak Pierre Selmea, Maksiminova gazde) sve mi je ispričao«. Započeh pripovijedati i negdje usred priče, dođoše moje gazde s polja, a gazdarica, koja je plakala, slušajući žalbe i prijetnje naše blage Majke, reče: »Ah, vi ste htjeli sutra ići da žanjete žito, čuvajte se dobro, dođite da čujete što se dogodilo ovoj maloj i de Selmeovom pastiru«. I, okrenuvši se k meni,

26

reče: »Ispričaj sve od početka«. Ja sam sve ponovo ispripovijedala, a kad završih, moj gospodar

Reprodukcija litografije koja je objavljena na naslovnoj strani izvještaja koji je g. Rousselot poslao biskupu Grenobla i koji je u Grenoblu objavljen 1848 g. Na litografiji su portreti Maksimina i Melanije i plan mjesta ukazanja na kome je svjetlom točkom označeno gdje se ukazala Presveta Djevica, a crnom linijom putanja njenog povlačenja pred djecom prije nego što će iščeznuti. Linija je identična putanji kojom je Naš Gospodin prošao idući ka Golgoti.

reče: »To je bila Presveta Djevica ili neka velika svetica, koju je dragi Bog poslao, a to je, kao da je sam dragi Bog došao, treba da učinimo sve što je ta svetica kazala. Kako ćete to saopćiti njegovu cijelom narodu?« Odgovorih: »Kažite mi, kako da to učinim, i ja ću učiniti«. Na to on dodade, pogledavši u majku, svoju ženu i svog brata: »Treba da o tom razmislimo«. Zatim svako pođe' svojem poslu. Poslije večere, Maksimin i njegovi gospodari dođoše k mojima da ispričaju sve, što im je Maksimin kazao i da bi zaključili što treba sad učiniti, »jer«, rekoše oni, »čini nam se, da je to bila Presveta Djevica, poslana od dragog Boga, treba da vjerujemo u riječi, koje je kazala. Ona je rekla da to mora saznati sav svijet, možda bi ova djeca morala obići cijeli svijet, da bi svi saznali zapovijedi dragoga Boga, jer će se inače na nas sručiti velike nesreće«. Poslije kraće šutnje moj gazda reče, obraćajući se Maksiminu i

27

meni: »Znate li, što treba da uradite, djeco moja? Sutra rano ujutro ustanite i oboje pođite gospodinu župniku i sve mu ispripovjedite što ste vidjeli i čuli; lijepo mu kažite sve, što vam se desilo, on će vam reći što treba da radite. Sutradan iza ukazanja, 20. rujna, pođosmo Maksimin i ja zajedno do gospodina župnika. Kad zakucah na vrata, otvori domaćica i upita nas, što želimo. Kazah na francuskom (kojim nikada dotada nisam govorila): »Želimo govoriti s gospodinom župnikom«. — »A što mu želite kazati?« upita ona. — »Želimo mu kazati, gospođice, da smo jučer čuvali krave u brdima des Baissesa, i kad smo ručali itd., itd.« Mi joj ispričamo dobar dio riječi Presvete Djevice. Tada zazvoni crkveno zvono za sv. misu. Gospodin opat Perrin, lasalettski župnik, koji nas je čuo, bučno otvori vrata, plakao je, udarao se u prsa i reče nam: »Djeco moja, mi smo izgubljeni, dragi Bog će nas kazniti. Ah! Bože moj, to vam se Presveta Djevica ukazala!« I on ode da služi sv. Misu. Ja, Maksimin i domaćica samo smo gledali jedni u druge. Potom Maksimin reče: »Vraćam se svom ocu u Corps«. Kako nisam od gazde dobila zapovijed da se odmah iza razgovora s gospodinom župnikom vratim, ja sam mislila da neću učiniti ništa loše, ako ostanem na sv. Misi. Ostala sam, dakle, u crkvi. Na početku sv. Mise, poslije čitanja Evanđelja, gospodin župnik se okrene narodu i pokuša ispripovjediti svojim župljanima ukazanje koje se zbilo dan prije na jednom od njihovih brda. Poticaše ih da ne rade nedjeljom. Glas mu je bio isprekidan grcanjem i cio narod bijaše ganut. Poslije sv. Mise vratih se svojim gospodarima. Gospodin Peytard, koji je i danas predsjednik lasalettske općine, pozvao me da me ispita o ukazanju. On je bio uvjeren o istinitosti onoga, što sam mu ispričala. Ostala sam u službi svojih gospodara sve do Svih Svetih. Potom sam predana u dom redovnica Providnosti, u mom mjestu u Corpsu. Presveta Djevica bila je veoma visoka i veoma skladna; činila se tako lagana da bi je mogao pokrenuti jedan dašak, a ipak je bila tako postojana i čvrsta. Njeno je lice bilo veličanstveno i impozantno, ali ne na način zemaljske gospode. Ona je nametala strahopoštovanje. Istovremeno, dok je Njeno Veličanstvo nametalo poštovanje pomiješano ljubavlju, ona nas je privlačila k sebi. Njen pogled bijaše blag i prodoran, njene oči kao da su razgovarale s mojima, ali je razgovor dolazio iz dubokog i živog osjećanja ljubavi prema toj divnoj ljepoti koja me je rastapala. Blagost njezina pogleda, i njezin izgled nepojmljive dobrote činili su nam se poznati i osjetili smo, da nas privlači k sebi i želi nam se dati. To je bio izraz ljubavi, koja se ne može izraziti tjelesnim jezikom, niti znacima abecede. Haljina Presvete Djevice bila je srebrno bijela i sva sjajna, ona nije imala ničega materijalnog, bila je sazdana od svjetlosti i slave, promjenljiva i iskričava. Nema na zemlji uspoređenja i izraza koji bi joj odgovarao. Presveta Djevica bijaše prelijepa i sva sazdana od ljubavi, gledajući je, čeznula sam da se stopim s njom. U njezinoj odjeći kao i u njezinoj osobi sve je odisalo veličanstvenošću, sjajem, veličinom jedne neusporedive kraljice. Bila je lijepa, bijela, prečista, poput kristala, blistava, nebeska, svježa, mlada kao djevica, činilo se, kao da se riječ »ljubav« izlijeva sa

28

njezinih srebrnih prečistih usana. Odavala je izraz dobre majke, pune dobrote, ljubaznosti, ljubavi prema nama, suosjećanja, milosrđa. Kruna od ruža, koju je imala na glavi, bijaše tako lijepa, tako blistava, da se nešto takvo ne može ni zamisliti. Raznobojne ruže nisu bile zemaljske, to bijaše skup cvjetova, koji okruživahu glavu Presvete Djevice u obliku krune, ali ruže su se mijenjale ili pomicale, potom iz srca svake ruže izbi lijepa svjetlost, koja nas je očaravala, a činila je ruže blistavima. Iz krune ruža dizahu se kao neke zlatne grane i neko sitno cvijeće pomiješano briljantima. Sve skupa tvorilo je lijep dijadem, koji je blistao jače nego naše sunce. Presveta Djevica imala je prekrasan križ obješen o vrat. Taj je križ bio kao pozlaćen, kažem pozlaćen, da ne bih kazala, da je bio od zlatne ploče, jer sam katkada vidjela pozlaćene predmete s različitim nijansama zlata, što je mojim očima bio ljepši prizor, nego obični komad zlata. Na tom lijepom križu, koji je cio blistao od svjetlosti, bijaše Krist, bio je naš Gospodin raširenih ruku na križu. Gotovo na sama dva kraja križa bijahu s jedne strane čekić, a s druge kliješta. Krist je bio u boji naravnog ljudskog tijela, ali je blistao velikim sjajem i svjetlost, koja je izbijala iz čitava njegova tijela, bila je nalik blistavim kopljima, koja su mi probadala srce u mojoj želji da se s njime sjedinim. Ponekad se činilo, kao da je Krist mrtav, — glava mu je klonula, a tijelo kao opušteno i kao da bi se srušilo, da nije čavlima prikovano na križ. Živo sam suosjećala s njim, i htjela sam iznova saopćiti svijetu njegovu tajanstvenu ljubav i uliti u duše smrtnika najživlju ljubav i najdublju zahvalnost Bogu, kojemu nismo nimalo bili potrebni da bi bio ono, što jest, ono, što je bio i ono, što će uvijek biti, a ipak, o ljubavi neshvatljiva čovjeku! On je postao čovjekom, On je htio umrijeti, da, umrijeti, da bi u naše duše i naše sjećanje bolje upisao ludu ljubav, koju je osjećao prema nama! Oh! Kako sam nesretna, što sam tako siromašna, da izrazim ljubav, da, ljubav našega dobrog Spasitelja prema nama! ... No s druge strane, kako smo sretni, što možemo bolje osjetiti nego izraziti! Ponekad je Krist bio kao da je živ, glava mu je bila uspravljena, oči otvorene, i činilo se, da je na križu po svojoj vlastitoj volji. Katkada se činilo, kao da govori, činilo se, kao da nam želi pokazati, da je na križu zbog nas, zbog ljubavi prema nama, da bi nas privukao svojoj ljubavi, da prema nama uvijek iznova osjeća novu ljubav, da je njegova ljubav od početka i iz 33. godine ona ista, kao i danas, i koja će trajati do vijeka. Presveta Djevica plakala je sve vrijeme, dok mi je govorila. Njezine suze su tekle, jedna po jedna, polagano sve do koljena, zatim poput iskrica svjetlosti one iščezavahu. Bile su blistave i pune ljubavi... Htjedoh da je utješim, da ne bi više plakala. Ali činilo mi se, da je imala potrebu da pokaže svoje suze, da bi bolje iskazala svoju ljubav, zaboravljenu od ljudi. Htjedoh da joj se bacim u naručaj i da joj kažem: »Dobra moja Majko, ne plači više! Ja ću te ljubiti za sve ljude svijeta!« Ali činilo mi se, da mi je ona kazala: »Ima ih toliko, koji me ne poznaju!«

29

Bijah između smrti i života, gledajući, s jedne strane toliko ljubavi, toliko želje da bude voljena i, s druge strane, toliko hladnoće, toliko ravnodušnosti... Oh! Majko moja, prelijepa, prelijepa Majko, preljubljena, ljubavi moja, srce mog srca! ... Suze naše nježne majke ne umanjivahu njezin veličanstven izgled kraljice i gospodarice, već je, naprotiv, uljepšavahu, čineći je ljubaznijom, ljepšom, moćnijom, punijom ljubavi, više materinskom i divnijom, i ja htjedoh ispiti njene suze, zbog kojih je moje srce kucalo suosjećanjem i ljubavlju. Gledati kako plače majka, takva majka, a ne poduzeti sva moguća sredstva, da bismo je utješili i pretvorili njezine boli u radost, može li se to shvatiti? O predobra majko! Tebe je Bog obdario svim povlasticama, koje je mogao dati, ti kao da si iscrpla Božju moć, ti si dobra i tvoja je dobrota poput dobrote samog Boga, Bog se u tebi uzveličao, stvarajući svoje zemaljsko — nebesko remek djelo. Presveta Djevica imala je žutu pregaču. Što vam kažem žutu? Imala je pregaču sjajniju nego više sunaca zajedno. Ona nije bila od materijalnog platna, već kao da bijaše sazdana od slave, i ta slava bijaše treperave i čarobne ljepote. Sve na Presvetoj Djevici snažno me zanosilo i kao da me blago pokretalo u obožavanje i ljubav prema Isusu u svim oblicima njegova smrtnog života. Presveta Djevica imala je dva lanca, jedan nešto širi od drugoga. Na užem je bio obješen križ, koji sam ranije spomenula. Ovi lanci (jer ih treba nazvati lancima) bijahu poput zraka slave velikog sjaja, koji se mijenjao i treperio. Cipele (jer ih treba nazvati cipelama) bile su bijele, ali srebrno bijele i sjajne, oko njih bijahu ruže. Te ruže bijahu zasljepljujuće ljepote, a iz srca svake ruže izbijao je plamen svjetlosti, prelijepe i ugodne za oči. Na cipelama su bile kopče od zlata, ali ne od zemaljskog zlata, već od rajskog. Sam izgled Presvete Djevice bio je kao pravi raj. Ona je imala u sebi sve, što je moglo usrećiti, jer zemlja je bila zaboravljena. Presveta je Djevica bila okružena dvjema svjetlostima. Prva svjetlost, koja je bila bliža Presvetoj Djevici, dopirala je do nas, ona je blistala prelijepim i treperavim sjajem. Druga svjetlost prostirala se oko lijepe Gospođe i mi se nađosmo u njoj; ona je bila postojana (to jest nije treperila), ali je bila sjajnija od našega bijednog zemaljskog sunca. Sva ova svjetlost nije škodila očima i nimalo nije zamarala vid. Osim ovih svjetlosti, izbijale su grupe i snopovi svjetlosti, ili samo zraci iz tijela Presvete Djevice, iz njenih haljina i odasvud. Glas lijepe Gospođe bijaše blag, on je oduševljavao, očaravao i prijao srcu, on je zadivljivao, rušio sve prepreke, smirivao, ublaživao. Činilo mi se da sam oduvijek htjela uživati njezin lijepi glas, činilo se da moje srce igra, ili da želi da joj pođe u susret, da bi se utopilo u njoj. Oči Presvete Djevice, naše nježne majke, ne mogu se opisati ljudskim jezikom. O njima bi mogao govoriti samo jedan serafin, što više, bio bi potreban jezik samog Boga, onoga Boga, koji je stvorio Bezgrješnu Djevicu,

30

remek djelo svoje moći. Oči uzvišene Marije izgledahu tisuću i tisuću puta ljepše od briljanata, dijamanata i najrjeđeg dragog kamenja; one blistahu kao dva sunca; one bijahu blage kao sama blagost; bistre poput ogledala. U njenim očima vidio se raj; one su privlačile k njoj; izgledalo je, da se ona želi predati i da istovremeno želi privući. Što sam je više promatrala, više sam željela da je vidim; što sam je dulje gledala, više sam je voljela, voljela sam je svom ljubavlju. Oči lijepe Bezgrješne bijahu kao vrata Boga, kroz koja se vidjelo sve ono, što može opiti dušu. Kad se moje oči susretoše s očima Majke Božje, osjetih u dubini duše radosni preokret ljubavi i uvjerenje, da je ljubim i da izgaram od ljubavi. Gledajući se, naše oči govorile su na svoj način, i ja poželjeh da je poljubim usred očiju. koje su raznježivale moju dušu i privlačile je da se stopi s njezinom. Njezine oči usadiše mi slatki drhtaj u moje čitavo biće; uplaših se da ne učinim ni najmanji pokret, koji joj se ne bi dopao. Sam taj pogled najčistije među djevicama bio bi dovoljan, da bude Nebo jednom blaženiku; bio bi dovoljan da uvede dušu u puninu volje Svevišnjega u svim događajima, koji će se desiti tokom njezina smrtnog života; bio bi dovoljan da ta duša neprestano slavi Boga, zahvaljuje mu, da vrši djela naknade i da ispašta. Sam taj pogled usredotočuje dušu na Boga i čini je živim mrtvacem, koja sve stvari na zemlji, pa čak i one, koje imaju najozbiljniji izgled, promatra tek kao dječje igračke; ona bi željela da samo o Bogu sluša i o onome što se odnosi na njegovu slavu. Grijeh je jedino zlo koje ona vidi na zemlji. Ona bi zbog njega umrla od boli, da je Bog ne održava. Amen. Castellamare, 21. studenog 1878. Marie de la Croix, Isusova žrtva, rođena Melanija Calvat, pastirica iz La Saletta Nihil obstat — Imprimatur Datum Lycii ex Curia Ep. die 15. Nov. 1879. Vicarius Generalis Carmelus Archus Cosma

31

Bernardica Soubirous

Lourdes etiri godine su prošle, kako je Papa Pio IX proglasio dogmu o »Bezgrješnom Začeću«, i sama je Bezgrješna Djevica potvrdila tu dogmu pred malom djevojčicom Bernardicom. Bilo je to 11. veljače 1858. godine. Bernardica je tada bila možda najbjednije dijete u Francuskoj, ne samo radi krajnjeg siromaštva, u kojem je živjela njezina obitelj, nego i zbog astme, od koje se gotovo ugušila. Četvrtak je prije poklada, a obitelj Soubirous nema drva, da skuhaju ručak. — »Pođi i nakupi drva na obali Gave ili na zajedničkoj livadi!« reče majka svojoj drugoj kćeri, maloj Mariji. I Marija obuva svoje drvene cipele. — »Pusti i mene«, moli Bernardica, »i ja ću donijeti mali naramak drva«. — »Ne!« odgovori Lujza Soubirous. »Ti si sinoć kašljala. Ne bih željela, da budeš ponovo još više bolesna«. U taj čas dotrči Ivana Abadie, mala, petnaestogodišnja susjeda. Ona vrlo voli Bernardicu i želi je uzeti sa sobom na skupljanje drva. Na njezinu usrdnu molbu dala se majka nagovoriti.

32

Ali ona ispita strogim pogledom, kako je njezina najstarija kći obučena. Kao i sve djevojke ondje i Bernardica ima dugu, sve do vrata zakopčanu haljinu, crni veliki rubac, prekršten na prsima i svezan otraga, a i glava joj je pokrivena rupcem. Ali Lujzi se to činilo premalo. — »Uzmi svoj kapulet«, reče ona Bernardici. (Kapulet je vrsta kapice, koja pokriva glavu i pada preko ramena). I tri djevojčice su na putu, od kojih se dvije, Marija i Ivana požure, a Bernardica zaostaje, ona zaostaje ne zato, što bi bila žalosna ili nedruštvena, nego zato, jer se boji napadaja astme. Prve dvije, veselo čavrljajući, dođoše do masabjelske pećine, koja je bila s druge strane Gave. Izuše svoje drvene cipele i prijeđoše Gavu. Malo zavrisnuše, jer je voda bila strašno studena. Kad je Bernardica došla do vode, nije se usudila izuti cipele. Osim toga ona je jedina od njih imala i čarape. Tu treba vremena, da skine još i njih. Gleda na drugu stranu rječice. Pred njom je masabjelska pećina s pravom spiljom, široka je i duboka 12 — 15 metara, a visoka gotovo 4 metra. Grmlje i kupine pokriše vanjski dio spilje, na kojem se nalazi ovalna niša, a na njezinu podnožju, ispod granitnog bloka, raste grm, čije grane padaju sve do zemlje. Na dnu niše izrastao je i grm divlje ruže. Bernardica vikne Ivani i Mariji: — »Bacite dva ili tri kamena usred potoka, da mogu suhih nogu prijeći na drugu stranu!« — »Učini, kao što učinismo i mi, i prijeđi bosa!« — »Ponesi me na svojim plećima, Ivana, ti si jaka!« — »Ni ne mislim na to! Ti si razmažena, dosadna Liza! Ako nećeš ovamo, ostani gdje jesi«. Na drugoj strani kanala djevojčice sakupljaju drva, a Bernardica jeca i započne izuvati čarape ... Ivana i Marija idu ovamo onamo ispred spilje, guraju se i usprkos toga skupljaju granje, napuniše svoje prazne pregače i »rade« već gotovo četvrt sata. Kad se u jednom trenutku okrenuše prema Bernardici, vide je kako kleči. Pet minuta kasnije Bernardica još uvijek kleči. Ivana i Marija nisu se zbog toga uznemiravale, ta znale su, da čovjek ne mora biti baš u crkvi, da se moli. Ipak primijetiše, da bi im i Bernardica ipak trebala pomoći. Kad im se činilo da su dosta radile, spuste svoje blago suhoga granja na zemlju, uđu u spilju i nastave se igrati. Kad ponovo pogledaše prema Gavi, a to Bernardica još uvijek kleči. Sad im je toga ipak dosta: — »Još si dolje! Lijenčino, moleća sestra, glupa ovca!« — »Dakle, hoćeš li pregaziti ovamo ili ne! Hoćeš li konačno doći k nama«?

33

Čini se, kao da se je mala Bernardica probudila od sna. Ona konačno ustane. Stupi u potok, zamoči svoje noge u ledenu vodu, a da nije promijenila lica. Na drugoj obali osuši noge i ponovo se obuje. — »Niste ipak morale vikati«, reče ona Ivani i Mariji. — Potok je topao, topao kao za pranje!« — »Ti si sretna, da ne osjećaš kako je voda hladna!« — odgovori Ivana malo prehlađena. One povežu skupljeno drvo u tri svežnja. Ivana i Marija promatraju Bernardicu sa strane. Dijete je ponešto blijedo. Čini se da je potreseno i kao uznemireno. Dva do tri puta je otvorila usta, kao da će im nešto reći, ali je ustrajno šutjela. Djevojke se popnu na masabjelsku pećinu i htjedoše opet krenuti šumskim putem. Tad im Bernardica reče: — Zar niste ništa vidjele? — Ne, pa što bismo imale vidjeti? Šutnja. — A ti, Bernardice, jesi li ti što vidjela? Neobični smiješak prijeđe preko Bernardičinih ustiju. Tad ona potrese glavom. Čini se, da je bila jako uzbuđena. Dok su se približavale gradu, mučile su Marija i Ivana još uvijek Bernardicu pitanjima. Bernardica im reče vrlo tiho: — Ja sam nešto vidjela, što je bilo obučeno u bijelo. Odmah je bila obasuta pitanjima. Ona mora više reći. I tako ona pripovijeda, kao da su joj istrgli iz duše priznanje. — »Da, u bijelo obučena djevojka. Djevojka ... od šesnaest ili sedamnaest godina. Ima bijelu haljinu, koja je opasana plavim pojasom... Na glavi joj je bijela koprena, radi koje joj se kosa jedva vidi. Na svakoj joj je goloj nozi po jedna žuta ruža ... Na ruci joj visi krunica s bijelim zrncima na lančiću... zlatnom lančiću, koji svijetli isto tako kao i ruže na nogama ... — Ali gdje si to vidjela? — Na pećini, kad sam gledala u spilju ... Pripovijedanje je završilo u šutnji. Marija i Ivana pogledaše se. I kad su vidjele da je Bernardica ozbiljna i uvjerena u to, što govori, prsnuše iznenada u ruganje:

34

— Ti si glupa guska, luda ovca, svi će te ismijavati! Bernardica je ponovo zadobila svoj mir: — Onda vam baš neću pripovijedati ništa više. Tek što stigoše u ulicu des Petits-Fossé, stanu brbljati kao svrake. U duši su počele zapravo vjerovati u pripovijest o djevojci u bijelom sa zlatnim ružama. U nekoliko trenutaka događaj je već poznat kod pedeset što susjeda što prolaznika, i sad će se raširiti u sva četiri vjetra kao sjeme... Maria-Antonija navali na svoju majku i ispripovjedi joj pustolovinu. Na pitanja Bernardica mora odgovarati. Lujza Soubirous je iskusna, oštra gospođa sa zdravim ljudskim razumom, ali malo nepokretna, ona sluša događaj, što joj njezina kći opširno pripovijeda: — Jedva sam skinula prvu čarapu, da pođem kroz vodu, začujem neki šum kao od vjetra. Okrenem glavu prema livadi, ali drveće je stajalo sasvim mirno. Tada nastavim skidati čarape, čula sam još uvijek isti šum. Kad podigoh glavu i dok sam promatrala pećinu, opazih neku gospođu u bijelom. Bila sam pomalo prestrašena i protrljala sam sebi oči, ali uzalud. Nisam mogla podići ruke do čela. Tada me obuze još jača stiska. Djevojka je uzela krunicu, što ju je držala u svojoj ruci i načini križ. Ja pokušah po drugi put, da se prekrižim, i taj put pošlo mi je za rukom ... Čim sam se prekrižila, nestade velikog straha, koji me je bio obuzeo. Kleknula sam i molila krunicu u prisutnosti lijepe Gospođe. Kad sam završila moliti krunicu, ona mi dade znak da se približim. Ali ja se nisam usudila. Tada ona iščezne«. Izvještaj je dobar i lijep, ali gospođi Lujzi Soubirous nije se ni najmanje sviđao. Držeći ruke o bokovima, uzvikne: — Kakve djetinjarije! Ali Bernardica ostade postojana u svojim izjavama. — Djetinjarije! Sve te misli moraš izbiti sebi iz glave. Ti si se prevarila! To nije bilo ništa. Ti vjeruješ, da si nešto vidjela, što nisi vidjela. To su maštanja. Uostalom, ja ti zabranjujem da se onamo vratiš ... Ta zabrana bila je za Bernardicu vrlo ozbiljna stvar, jer ona nema druge misli osim da vidi spilju i Gospođu. Ali, jer je naučena na poslušnost, ne reče ništa. Bernardica sanja o spilji i o Gospodi. Neka neodoljiva sila prisiljava je da misli na to. Ne može se oduprijeti zavodljivosti Masabjela. Svjetlo Biće zove je šutnjom na novi susret. Bernardica inače vesela, sad je ozbiljna, zamišljena i žalosna. Majka Lujza ne govori ništa, ali ona znade, na što Bemardica misli. Čovjek se mora čuvati maštanja i treba da bude daleko od čudnovatih stvari, misli ona razumski. Ako čovjek mnogo misli o takvim stvarima, postaje sulud. Uostalom, vrlo često se je dogodilo, da su čak i poštena djeca ili mlade djevojke držali za stvarnost ono, što je bio samo grozničavi san.

35

— »Ti si vjerovala da vidiš, Bernardice, ali ti nisi ništa vidjela. I zatim đavao ... čovjek nikad ne zna. Ti vjeruješ, da si vidjela lijepu Gospođu, djevojku u bijelom. I jednoga lijepog dana otkrit ćeš, da si bila licem u lice sa Sotonom. — Da, ali Sotona ne moli krunice — odgovori Bernardica. Dijete nije zaboravilo ništa od onoga, što je vidjelo. Ono je dalo samo kratak izvještaj o ukazanju. Mnoge pojedinosti još su nepoznate, jer ih je dosada zadržala samo za sebe. Opet i opet vraćaju joj se misli na onaj čas, kad je vidjela kako se njišu grančice divlje ruže, kako je iz pećine najprije izašao zlatni oblak, i kako se je, stojeći u svjetlu, pojavila bijela Djevica i kako joj se smiješila. Sjeća se točno, kako je odmah kleknula, čim je ugledala Gospođu i kako je izvadila iz džepa svoju krunicu, a Gospođa je to blagim naklonom glave odobrila; i kako je Gospođa pomicala zrnca krunice, ali molila je tek na »Slavu Ocu ...« — Čuvaj se, možda je to đavao, — ponovi Lujza Soubirous svom djetetu. — Ali, đavao nije tako ljubak kao ona! — odgovori Bernardica iz punine duše. I tako prođe petak i subota i dođe nedjelja. Krasno vrijeme. Nakon velike sv. mise, zamoli Bernardica pola tuceta djevojčica, da za nju mole mamu Lujzu, da je pusti k masabjelskoj spilji. Lujza Soubirous morala je popustiti molbama šest djevojčica. Tko sretniji od Bernardice. Ipak, ona malo dršće. Crno ili bijelo, dobro ili zlo, nadnaravno straši: ljudska se narav uvijek ograđuje pred njim. — Možda je nešto zlo? — reče jedna djevojčica. Bernardica kimne glavom da nije. — U svakom slučaju — odgovori jedna od djevojaka — moraš je poškropiti svetom vodom. Ako je đavao, on će se udaljiti. Ti moraš tom biću reći: »Ako dolaziš u ime Božje, približi se; ako si od đavla, odilazi!« Pošto je to teološko pitanje bilo objašnjeno, mala grupa krene na put. Za čas su pred spiljom. Jedna od djevojčica donijela je pola litre svete vode. — Molimo krunicu — naloži Bernardica. Ona je kleknula na desnoj strani spilje, nasuprot grmu iznad koga se je neobična Gospođa bila pojavila. Drugo ukazanje Iznenada Bernardica poviče ushićenim glasom: »Ona je ovdje! ... Ona je ovdje! ...«

36

Mala Marija Hillo, koja još uvijek drži u ruci bocu s vodom, pruži je njoj odmah i glasom, sasvim promijenjenim od tjeskobe, reče: »Brzo, poškropi je vodom«! Bernardica posluša, izlije bočicu u smjeru grma, zatim se okrene prijateljicama: »Ona se ne srdi. Nasuprot, Ona mi daje znak glavom i smiješi nam se ...« I sve djevojke padoše na koljena, napeto gledaju u spilju, ali udubina je prazna i hladna. A Bernardičina radost bila je neizreciva. Činilo se, kao da želi ostaviti zemlju. Valovi sreće prelijevali su joj lice. Prestrašena, Marija Soubiruos zaviče: »Joj, a što, ako Bernardica umre!« Bernardica gleda hrabro, u Gospođu, držeći još uvijek bočicu u ruci, i reče: »Ako dolazite u ime Božje, približite se!« Na te riječi prikaza se više puta nakloni i približila se sve do ruba pećine. A Bernardica, obuzeta jakim unutarnjim veseljem, ponovi mnogo tišim glasom: »Ako dolazite u ime Božje, približite se!« Zatim je pokušala kazati: »Ako dolazite u ime Sotonino, odilazite!« Ali, nije mogla izgovoriti tih riječi. Mlada djevojka stoji u dubini iznad grma i prigiblje se smiješeći se u savršenoj milini i prijaznosti. Odsada pa dalje Bernardica ne želi izgubiti ni jedan trenutak, ni mrvicu od onog, što vidi i što čuje od neizrecivo divne Gospođe. Djevojčice oko Bernardice prestrašiše se, kad je vidješe kako je pala u zanos; blijeda, očiju uprtih u jednu točku. Nisu se usudile taknuti je. Na njihovu viku dođoše mladi Nikola Müller, njegova majka i sestra. Nije se usudio ni taknuti je, ali na uporno traženje svoje majke on je prihvati ispod ruku i uz pomoć majčinu, više noseći, nego vodeći je, dođoše k mlinu Savyjevih. Međutim je Marija Soubirous jako uzbuđena stigla kući i plačući ispriča majci što joj se dogodilo. A Lujza Soubirous obuzeta srdžbom, potrči do mlina provali unutra s jednim prutom u ruci i reče Bernardici: »Ti, derište, hoćeš da pred svim ljudima postanemo smiješni. Ja ću ti već izbiti iz glave tvoje pripovijesti o gospođi!« Lujza podigne ruku da udari Bernardicu, ali gospođa Nikolau stane između njih: »Ne udarajte! Vaša je kćerka anđeo!« Gospođa Soubirous pusti štap da padne, pogleda svoju kćerku i zaplače. Treće ukazanje Lujza Soubirous popusti nagovaranjima i uvjeravanju gospođe Millet i »kćeri Marijine« mlade Antonije Peyert i čežnji Bernardice. Tako su vrlo rano, 18. veljače, i opet pošle prema Masabjelu.

37

Pobožna, ali vrlo slabo uvjerena nosi gospođa Millet svijeću blagoslovljenu na Svijećnicu, »svijeću«, koju bi ona zapalila na blagdane Gospine ili za vrijeme lošeg vremena«, a Antonija sa svoje strane sakriva u svojoj kapuci list papira, pero i tintu. Bernardica je pretekla svoje pratilice, a da nije na astmu ni mislila, koja ju je taj put neprotumačivo poštedjela, klekne pred grmom zanesena duboko u molitvu. Iznenada veselo uzvikne: »Ona dolazi... Ona je tu!« Gospođa Millet i Antonija ne vide ništa. Bernardica moli cijelu krunicu. Tada reče Antonija: »Pitaj Gospođu, da li nam ima što javiti, i u tom slučaju, zamoli je, da napiše, što želi«. Bernardica ustane, pođe ravno prema grmu i pruži pero i papir od Antonije. Ali papir je ostao bijel. Žalosna stupi naprijed mlada kongreganistica i pita Bernardicu, koja joj vrlo mirno odgovara: »Kad sam joj predala papir i tintu, ona se počela smješkati. Nije se ljutila i zatim mi je rekla: »NIJE POTREBNO DA PIŠEM, ŠTO TI IMAM REĆI«. Zatim, činilo se da se je zamislila. Tada mi reče: »HOĆEŠ LI MI ISKAZATI TU DOBROTU DA DOLAZIŠ OVAMO KROZ ČETRNAEST DANA?« Antonija sluša izvještaj. Još je upita: »Zašto Gospođa želi da ti dolaziš?« — Ona mi nije rekla ... — reče Bernardica. Iznenada bude gospođa Millet uznemirena: »Upitaj je, da li joj je moja prisutnost ovdje na teret«. Bernardica gleda prema pećini i okrene se: »Gospođa kaže: »NE, VAŠA MI PRISUTNOST NIJE NEUGODNA«. Bernardica se moli dalje. Prošao je jedan sat. Kad su pošle kući, njezine su joj drugarice postavljale tjeskobna pitanja: »Da li ti je još što drugo rekla?« »Da«, Ona mi je rekla: »JA TI OBEĆAJEM DA ĆEŠ BITI SRETNA, ALI NE NA OVOM, NEGO NA DRUGOM SVIJETU«. »Jesi li je pitala za njezino ime?« »Ja sam to učinila. Ali ona je, smiješeći se, glavu priklonila, i ništa nije odgovorila«. Bernardici se nabere čelo, kao pod pritiskom velike brige: »I tada mi je zapovjedila: »IDI I RECI SVEĆENICIMA DA MI OVDJE SAGRADE KAPELICU«. Šutnja. Ali naskoro Bernardica primi nježno i živo ruku Antonije Peyert: »Znaš li, Gospođa te je dugo gledala, i nasmiješila ti se...« Kroz cijeli svoj život sačuvala je Antonija sjećanje na pogled i smiješak Gospin. Četvrto ukazanje U petak, 19. veljače, bilo je već stotinu osoba kod pećine. Bernardicu je pratila majka i kuma Bernarda. Krajnje skromna Lujza Soubirous »postiđena je«, kad vidi, kako mnogo ljudi traže sklonost njezine kćeri. Bernardica klekne, podigne svoju krunicu sve do visine čela i prekriži se

38

lijepo, kako je to Gospođa načinila. Gotovo odmah je »uzeta«. Iznenada rasvijetli smiješak crte njezina lica, prema izjavi svjedoka, valovi radosti preplaviše joj lice. Bujice sreće učinile su da je drhtala. Ona se sjaji, ali najedanput njezin pogled je nevjerojatno pažljiv. Čini se, kao da prima neku poruku, usnice joj se miču, i blistavi smiješak javlja joj se na licu kao iznenadna svjetlost. »O moj Bože, zaklinjem te, nemoj mi uzeti dijete...!« Lujza, sva zbunjena Bernardičinom ekstazom, ispustila je kroz usta ovu molitvu. Sad ona šuti, ali se čuju drugi glasovi: »Kako je lijepa!« Pola sata kasnije dođe Bernardica k sebi iz ekstaze i protrlja sebi oči. Pođe svojoj majci i baci joj se u naručaj. »Zar ti Gospođa nije ništa rekla?«. »Rekla je. Zahvalila mi je za moj dolazak i rekla mi je da će mi kasnije dati objave«. Tada Bernardica spusti glas i pripovijeda neobične stvari: »Dok sam molila, zvali su neki glasovi. Vikali su sa svih strana, sukobljavali su se jedni s drugima. Čovjek bi mislio da je tu bilo na tisuće srditih osoba. Bilo je strašno. Najglasniji glas vikao je: Spasi se, spasi se!« Ali Bemardica doda, da je Gospođa podigla glavu i gledala na drugu stranu rijeke namrštena čela. I tad su se glasovi »razbježali na sve strane«. Peto ukazanje Bernardica se užasno bojala Abbé Peyramale, koji je bio župnik Lurda. Bojala ga se više nego Jakometa, oružnika i više nego zatvora. Peyramale je bio ljudeskara od čovjeka, stroga pogleda, ali duša od čovjeka; hodao je u zakrpanoj reverendi, jer sve, što je imao, razdijelio bi siromasima. Iako u groznom strahu, Bernardica pođe župniku, jer joj je Gospođa to naredila, da govori sa svećenicima. Uđe u župnikov vrt i pojavi se uzbuđena, poniknutih očiju pred strašnim župnikom. »Što hoćeš od mene? Što imaš ovdje tražiti?« pita Abbé Peyramale »u ne baš ljubaznom tonu« (izraz same Bernardice). Glas svećenika, glasan i gunđav, upravo takav, kakav treba da bude, da utjera strah u kosti maloj djevojčici. A ni oči mu nisu baš blage. »Ja dolazim po naredbi Gospođe...« »Ah, da!« pomisli župnik, namrštivši čelo. »Ti tvrdiš, da imaš viđenja, i svojim pripovijestima uznemiruješ sav ovaj kraj!« I zatim zapita:

39

»Znaš li ime Gospođe?« »Ne, gospodine župniče, ona mi nije rekla.« »Koji ti vjeruju, umišljaju sebi da je Presveta Djevica. Ali znaj, ako ti lažno tvrdiš da je u toj spilji vidiš, ti je nikad ne ćeš vidjeti u Nebu.« »Ja ne znam, da li je to Presveta Djevica, gospodine župniče. Ali ja vidim pojavu, kao što vas vidim, i ona govori sa mnom, kao što vi sa mnom govorite. Dolazim da vam kažem njezin nalog: da joj se na Masabjelu izgradi kapela.« Abbé Peyramale misli, da je stvar malo predaleko zašla. On traži dokaze. Gospođa, ako postoji kakva gospođa, mora dati dokaz svoje moći; na pr. sad smo u mjesecu veljači, neka ona učini da onaj grm ispod njezinih nogu procvate. U subotu, 20. veljače vrlo rano čekalo je Bernardicu četiri — do pet stotina osoba. Djevojčica je došla u pratnji svoje majke u 6.30 sati. Kratkim, ali živim pogledom okruži po mnoštvu, a da nije bila niti uzbuđena niti začuđena. Dođe do pećine i započne moliti krunicu. Bernardica pade u zanos (ekstazu) i sva dršće od radosti. Ona je danas ispunjena pokretima zahvalnosti, koji prate geste nevidljivog bića i odgovore nedostupnog razgovora. Pokraj Bernardice plače Lujza Soubirous: »Ja ne poznajem svog djeteta! Ja ću izgubiti pamet... « Kad je nestalo viđenja, čini se, kao da se je Bernardica probudila iz jednog svijetlog sna. Tad odgovara na pitanja, kojima je obasiplju: »Da, Gospođa mi je govorila. Ona je bila tako dobra, te me je naučila posebnu molitvu, riječ po riječ, ali ta je molitva samo za nju.« »Reci nam tu molitvu, reci nam!« »Ne, ja ne mogu. Ja mislim, da mi Gospođa ne bi to dopustila«, odgovori Bernardica i ponikne glavom u dražesnoj neprilici. Šesto ukazanje U nedjelju, još prije izlaska sunca, očekuje mnoštvo ljudi dolazak djeteta. Ljudi su se smjestili gdje su mogli. Hladno je. Neki su se popeli na pećinu, a neki se kao objesili o grane, prilijepili se na vlažne stijene Masabjela. Čuje se mrmljanje od nestrpljivosti i od molitve. Od spilje do Gave zbilo se veliko mnoštvo — veliki ljudski vinograd. Dolazi Bernardica. Bez neprilike, bez smetenosti prolazi ona kroz mnoštvo, koje uzmiče sa svim znakovima poštovanja, koje djevojčica ne primjećuje. Ona klekne i izvadi svoju krunicu.

40

Iznenada joj se promijene crte lica. Lice djeteta postade vilo lijepo, kao neke posebne više, ljepote. Jedan svjedok kasnije pripovijeda: »Obrazi su joj izvanredno blijedi, ali kao da su od neke ljupke boje, kao prožeti svjetlom; lagano crvenilo njezinih ustiju ističe još više mramorno bljedilo. Uzdignute i široko otvorene oči iscrpljuju se potpuno u sjajnim i zanesenim pogledima, a trepavice su posve nepokretne. Katkad se vidi, kako joj se usne pomiču, iako slabo; gotovo uvijek su lako zatvorene. Na cijelom licu odrazuje se radost nježnog smiješka koji je kod svog prvog rascvjetanja zadržan, ali je beskrajno sladak... Od vremena do vremena poteku po dvije suze ispod još uvijek nepokretnih trepavica; kao kaplje rose padaju na goli list, a da se ne rašire niti da smoče lice, nego ostaju dugo sjajeći se na bijelim obrazima. Među gledaocima nalazi se i liječnik Dozous. Po vlastitom priznanju, on je došao u ime znanosti, da jednom riječju razori svu tu bolesnu djetinju mistiku. Evo izvještaja skeptika i učenjaka: »U njezinu licu nastala je promjena, što su je svi, koji su bili oko nje, vidjeli; ta je promjena pokazivala, da stoji u vezi sa svojom prikazom. Dok je ona u lijevoj ruci držala krunicu i prebirala po zrncima, držala je u desnoj ruci goruću voštanu svijeću, koja se svaki čas ugasila radi vjetra koji je puhao uzduž Gave; ali ona je svaki put pružila svijeću osobi u blizini, da je zapali. Ja, koji sam vrlo pažljivo pratio sve pokrete Bernardičine, htio sam znati, kakav je krvotok i disanje u tom stanju. Stavih svoj prst na kucavicu. Puls je bio miran, kakav treba da bude, disanje lagano; ništa nije pokazivalo da bi djevojka bila živčano uzbuđena. Nakon što sam pustio njezinu ruku, Bernardica ustane i približi se spilji. Uskoro opazih, kako je njezino lice, koje je dosada odražavalo potpunu sreću, postalo žalosno... « Ekstaza završi. Bernardicu opkoliše. »No, što ti je rekla?« »Gospođa«, odgovori Bernardica, »skrenu svoj pogled od mene jednu sekundu iznad moje glave, pogled upravljen u daljinu. Kad se je Ona opet k meni okrenula, i kad sam je zapitala, zašto je tako žalosna, Ona mi je rekla: »MOLITE ZA GRJEŠNIKE!« Ja sam se brzo umirila zbog izraza dobrote i mira, što sam ih mogla vidjeti na njezinu licu. Tada ona iščezne.« »Ali, kako se pojavljuje Gospođa? Što vidiš, kad ona dođe?« Bez i najmanjeg uznemirenja, bez začuđenja radi izvanredne pozornosti, kojom su je motrili, ona odgovori: »Najprije vidim svjetlo, blago svjetlo, kao od zlata, u udubini i na pećini. Tad se pojavi Ona, stojeći, a noge joj počivaju na grmu ruže. Ona me pozdravi, nasmiješi se i pokloni se još jednom. Zatim se prekriži. Kad viđenje prestane, iščezne najprije Ona, a zatim svjetlo... «

41

»A kakva je Gospođa?« »Vrlo lijepa!« Pokazuju Bernardici jednu grupu odličnih, elegantnih dama u blizini, koje su došle na Masabjel: »Tako lijepa kao ove? Ili tako lijepa kao ljudi, što ih dolje vidiš?« A Bernardica odgovori glasom sličnim glasu jasne srebrne trublje: »Oh, ne mogu se usporediti!«. Dvaput je Bernardica bila preslušavana na policiji, prijetilo joj se, unakrst ispitivalo, ali ona je ostala nepokolebljiva. Dva puta tražili su od nje da obeća da ne će više ići do Masabjela, ali svaki put je mirno i odlučno rekla: »Ne, ja vam ništa ne obećajem.« Roditelji Soubirous digoše ruke od borbe s događajima, koji se s ritmom njihova siromašnog života nikako nisu slagali. Bernardica može k spilji, kad hoće. Sedmo ukazanje Dakle, idućeg dana, u utorak 23. veljače, djevojčica se uputi iza svete Mise k špilji. Kod Masabjela već je velika stiska. Odjekuju glasni uzvici. Redovi ljudi se otvore i pojavi se skromno i tiho Bernardica. Dijete klekne, izvuče svoju krunicu i pozdravi, duboko se naginjući, upravo kao da se je pojavila u crkvi, da izvrši ondje svoje obične pobožnosti. Iznenada, »kao gromom pogođena«, kako kaže jedan očevidac, ona je obuzeta udivljenjem i čini se, kao da je rođena novim životom. I sve je na njoj radost, olakšanje, drhtanje lica kao što cvijet dršće na vjetru. Prisutne gospođe ne vide ništa, ali padoše na koljena. Muškarci ne vide ništa, ali svi skinuše šešire. Po držanju Bernardice vidi se, da vodi žive razgovore s nevidljivim bićem. Od časa do časa ona pozdravlja. »Nikad nisam vidio nikoga da bi tako ljupko i elegantno pozdravljao, kao što je to činila Bernardica.« (Estrade). Ekstaza traje jedan sat. Bernardica puzi na koljenima sve do grma, uronjena u pobožno razmatranje, i poljubi zemlju. I tada popusti ekstaza. Konačno se Bernardica podigne, dođe svojoj majci i nestade je u mnoštvu. Estrade i Dozous koji su došli spilji u isto vrijeme, ne misle više na smijeh.

42

»Jednom riječi, vi niste ništa vidjeli?« netko će ih pitati. I jedan od njih jednostavno će odgovoriti: »Ipak. Vidio sam Bernardičino lice.« Kad su Bernardicu pitali, što joj je Gospođa rekla u sedmom ukazanju, ona odgovori, da je primila »tri tajne, koje se tiču samo nje.« Osmo ukazanje 24. veljače, u srijedu ujutro, Bernardica klekne na kamen, koji je izabrala, a ljudi ga respektiraju. Molitva. Ekstaza. Zatim se pojavi strašna žalost na licu djeteta, vide se suze na njenim obrazima. Iznenada, ona se okrene mnoštvu i poviče: »POKORA, POKORA, POKORA!« Ona će ispustiti više puta taj krik i kod toga ponoviti iste riječi, koje joj je Gospođa rekla. U taj tren začuje se zapovjednički glas: »Mjesta!« Bio je to jedan podoficir lurdske policije, koji razdijeli mnoštvo i dotakne rame Bernardici. »No, što tu radiš, mala komedijantkinjo?« Dijete ne odgovori ništa, čak nije ni pogledala mučitelja. Ona moli. Uvrijeđen, okrene se žandar pratiocima: »Kako je samo moguće, da se mogu vidjeti takve gluposti u XIX vijeku!« Deveto ukazanje Četvrtak, 25. veljače. Mnoštvo očekuje kakovo čudo ili poruku, ali ništa od toga. Vidjeli su samo Bernardicu i njezinu radost. Tada dijete ustane, načini tri koraka prema Gavi i čini se, da je neodlučna. Gleda natrag, prisluškuje i načini gestu suglasnosti. Zatim se počne opet kretati, taj put prema spilji. Jedan trenutak kasnije ostane stajati i upitno podigne glavu. Konačno ona se sagne i počne odlučno kopati zemlju. Malena rupica, koju je iskopala, napunja se blatnom vodom. Ona to pije i pere tim svoje lice. Uzima i jednu vlat trave što je izbijala iz zemlje i stavi je u usta. Ali, to joj ne ide u tek, — odbojnost se vidi na licu djeteta. Kad se je Bernardica podigla, lice joj je sasvim zamazano. Dobri ljudi uzvikuju: »Bernardica ne zna, što radi! Izgubila je razum!« Čuju se i drugi ljutiti uzvici: »Dosta je toga!«

43

Još gore: »Maknite budalu! Uhvatite je!« Neki jauču, drugi jecaju, a najviše njih se ceri. Moraju spasiti Bernardicu iz tog vrtloga. U ulici »de petits — Fossés« moglo je dijete konaćno razjasniti majci, što se je dogodilo. Gospođa joj je dala zapovijed: POĐI I PIJ I OPERI SE U IZVORU, ŠTO ĆEŠ GA ONDJE NAĆI. Bernardica je najprije vjerovala da se radi o Gavi. »Jer ja nisam znala gdje je izvor,... ja sam se okrenula prema Gavi.« Kad ju je Gospođa pozvala natrag, pošla je na suho mjesto i s pouzdanjem je započela kopati. Slušala je bez rezerve. To je sve. No, poslije podne neki prolaznici, koji se šeću kraj spilje, opaze trak vode, koji oni ondje još nikada nisu vidjeli, kako teče od pećine prema Gavi. Taj se trak povećavao od minute do minute, dok nije nastao mali potok, koji je bistar i jasan utjecao u Gavu. Idućeg dana isteklo je iz vrela što ga je Bernardica na suhom tlu iskopala, 120.000 litara vode u 24 sata. Naravno, divlja ruža nije procvala, ali je »Prikaza« htjela dati svjedočanstvo: ona je izabrala bistru vodu kao u biblijskim vremenima. U Lurdu živi čovjek po imenu Louis Bourriette. Kao klesar doživio je prije dvadeset godina tešku nesreću i pritom izgubio desno oko. Otada vid mu biva sve slabiji i on provodi bijedan život. On je čuo govoriti o vrelu, što je nastalo u Masabjelu. Jednog lijepog jutra reče svojoj kćeri: »Donesi mi te vode.« Klesar istrlja bolesno oko vodom iz spilje. Idućeg dana sretne on doktora Dozous, koji ga je stalno liječio, i reče mu: »Ja sam ozdravio!« Liječnik slegne ramenima. Zatim napiše par riječi na komadić papira, pruži to Louisu Barriette, dok mu je jednom rukom pokrio lijevo oko. I klesar čita bez oklijevanja: »Ovaj je bolesnik neizlječivo bolestan na oku.« »Voda iz pećine izliječila me«, reče Bourriette, jer njemu je to razjašnjenje dovoljno. Doktor Dozous neće da o tom išta znade. Tako teška bolest ne može se izliječiti tim, da s nešto svježe vode protrljaš oči. To bi bilo ipak previše lako. Kratka pretraga. Dozous mora na koncu priznati istinu. Kao pristojan čovjek obznani vjerni opis događaja. Dr. Verger iz Tarbesa brzo dozna o tom i podigne ruke k nebu. Vijest o tom, što se već zove »čudom«, raširila se kao bljesak...

44

K tome se još saznalo, da je već deset godina uzeta ruka Jeanne Crassus postala bolja i da je u masabjelskoj vodi nanovo zadobila punu pokretljivost. Deseto ukazanje U nedjelju, 28. veljače, našlo se oko spilje više od dvije tisuće gledalaca, koji su grozničavo očekivali dolazak Bernardice. Mnogi su od njih ondje proveli noć, ondje su spavali. Kad je Bernardica došla, oko nje se savio ogromni vijenac ljudskih glava, jedni su se uzdizali iznad drugih i naginjali se naprijed, da bi bolje mogli vidjeti. Bernardica je u ekstazi. Prolaze minute... Došla su i dva vojnika iz Forta kao promatrači. Kad su vidjeli Bernardicu, bili su sasvim potreseni u duši i pokazali su se uslužni; odgurali su gledaoce lijevo i desno, spriječili im da ne budu preblizu djeteta i vikali su zapovjednički: »Mjesta, mjesta!« O tom ukazanju Bernardica nije ništa pripovijedala. Međutim su radnici i klesari iskopali korito za vodu a odvod načiniše od cijevi plutavca. Zatim su isklesali mučno cikcak stazu na strmini zapadno od spilje. Sve to besplatno, a da ih nitko nije zamolio niti nagovarao. Jedanaesto ukazanje Veliko mnoštvo ljudi nalazi se na podnožju pećine. Čuje se kako dolaze karavane hodočasnika i kako mole. I to ne će više nikada prestati. Kad mase provale na sveta mjesta, imaju pravo da utroše vrijeme u to, jer to će biti tako za stoljeća. Ta vreva dolaženja muževa i žena, to uzbuđenje duša pokraj Gave zauvijek je povezano šumom vode. Eto Bernardice. Veliki vanjski nemir ne uznemiruje ju ni najmanje, sama proživljava unutarnju pustolovinu. Klekne, gleda, i tisuće pogleda upravljaju se k njezinu osvijetljenu licu. Ali, što se to događa? Dijete je uzelo krunicu, hoće je podići k čelu, ali ruka joj se zaustavi. Bernardica stavi brzo krunicu u džep, uzme jednu drugu, pokaže i nagne se pozdravljajući i moli.

Ono mnoštvo oponaša u svojoj grozničavosti svaku gestu male djevojčice, Kad je pokazala svoju krunicu. podigla se šuma od ruku. Malo kasnije dalo je dijete samo razjašnjenje za svoje geste: kad je htjela upotrijebiti krunicu jedne svoje prijateljice, koja ju je za to molila, Gospođa joj reče: »TI SI POGRIJEŠILA; TA KRUNICA NIJE TVOJA». Dvanaesto ukazanje

45

U utorak, 2. ožujka, Bernardica gleda ukazanje. Kad je ekstaza završila, Bernardica je bila vidljivo zabrinuta. Gospođa joj je odredila, da prenese poruku dekanu Peyramale. Dobro znamo, koliku je tjeskobu pred njim osjećala. »Tetka Basile, pratite me gospodinu župniku«. Tetka Basile pratit će Bernardicu. Ona ga se boji isto tako, kao i nećakinja; pristaje ipak, mrmljajući: »Kad idem kraj toga pobožnog čovjeka, dršću mi koljena i koža mi se ježi...« Obje posjetilice budu dovedene u župski salon. Ulazi župnik. Lice mu je mračno i njegov je prijem hladan: »Što ćeš ti ovdje? Pripovijedati mi o karnevalu tvojih ukazanja?« Bernardica je morala skupiti sve rezerve svoje snage. Podigne svoje oči, kao da je na smrt osuđena, i reče: »Gospodine župniče, Gospođa mi je naredila, da vam ponovim, da ona želi kapelu na Masabjelu. I zatim je dodala: »JA ŽELIM DA SE OVAMO DOLAZI U PROCESIJAMA. Sad je bila mjera puna. Prijeteći skrsti župnik svoje ruke. Pred zastrašenom Bemardicom predbacuje župnik: »Upravo to nam još fali! Ili lažeš ti, djevojko, ili je Gospođa, s kojom govoriš, samo maska one za koju bi htjeli da se ukazuje. Procesija? Još i to? Reci joj da ona slabo poznaje svećeničke propise. Morala te je poslati Biskupu u Tarbes, a ne k meni!« Prestrašena, ali ne izgubivši svoju hladnokrvnost, dok joj je tetka Basile željela propasti u zemlju, dala je Bernardica jasne podatke, kojih župnik u svojoj srdžbi nije ni tražio. Ne traži gospođa procesije za danas. Radi se o budućim procesijama. Nova provala srdžbe župnikove: »Doći će čas, kad ću se moći izvući iz zbrke, u koju me želite gospođa i ti uvaliti. Reci joj, sa župnikom iz Lurda mora se jasno i čisto govoriti. Ona želi kapelu, procesije?

Dakle, neka prije kaže svoje ime i neka učini čudo!« Kad je Bernardica izvršila nalog, oprezno se povuče, a hrabra ju je tetka slijedila. Abbé Peyramale — sam je to poslije priznao — načinio je takvu gestu, kao da će uzeti metlu u predsoblju i njome jako udariti po leđima djevojke.

46

Trinaesto ukazanje O trinaestom ukazanju znademo samo to, da je bilo 3. ožujka i da je to bilo pretposljednje od ukazanja »četrnaest dana.« Četrnaesto ukazanje U četvrtak, 4. ožujka, došlo je 20.000 hodočasnika. Mnoštvo ljudi povećavalo se od minute do minute. Usred tog običnog mnoštva ljudi idu ovamo onamo na službu poslani žandari, koji zapovijedaju, viču i prijete. Kad se pojavila Bernardica, nastade tišina i ljudi otkriju glave. Kad je klekla, svi padnu na koljena. Svaka njezina gesta popraćena je od ogromnog mnoštva. Ona ispruži ruke prema spilji, isto čini i mnoštvo ljudi iza nje. Ekstaza traje oko jedan sat. Narod vidi samo lice djeteta koje od radosti dršće. »Gospođa mi nije rekla zbogom«, reče Bernardica svojoj majci, kad je prikaza nestala. Siromašna obitelj Jean Bouhohorts i Croisine Ducouts. Njihovo dvogodišnje dijete umire. Susjeda Francoinette priprema platno, u što će umotati lešinu. Otac se naginje nad dijete i ustanovljuje, da su oči postaklenile, udovi nepokretni, disanje se više ne osjeća. »On je mrtav«, reče Jean. Ali njegova gospođa, čini se, kao da se prenula od sna. Ona zna, da dijete nije mrtvo. Uzima ga u ruke i ide prema Masabjelu. Pet je sati. Ledena hladnoća. Oko stotinu osoba stoje pred spiljom. Ona dođe do udubine što su je isklesali klesari, prekriži se, i uroni sasvim golo dijete sve do vrata u hladnu vodu. »Ona je poludjela«, povikaše mnogi prisutni. Dobrih četvrt sata držala je dijete u ledenoj vodi, izvadi ga i ne gledajući ni lijevo ni desno, pođe kući. Ujutro je dijete zdravo, smije se. Naskoro traži prsa svoje majke. Još istoga dana trči okolo po sobi. 24. ožujka reče Bernardica svojim roditeljima, da je primila potajno poruku Gospinu; kao o sigurnoj stvari, ona govori, da je idućeg dana Gospođa čeka u spilji.

Viđenje na Blagovijest O čuda! Udubina je već ispunjena tajnovitim svijetlom. I Gospođa čeka. — »Ona je bila ovdje«, reče Bernardica mirno, »i, smiješeći se, gleda kod toga mnoštvo, kao što majka gleda svoju djecu«. Tisuće prisutnih gledaju Bernardicu kako kleči, kako pozdravlja i kako dršćući od radosti moli. Duboka tišina vlada unaokolo sve do konca

47

ekstaze. Kad je ekstaza završila, ustane Bernardica i povjeri nekim prisutnima: »Gospođa je rekla: "JA SAM BEZGRJEŠNO ZAČEĆE"«. Ali Bernardica je to rekla u svom narječju. Que soy era immaculada councepsiou. U nekoliko minuta raširila se Božja riječ po svem Lurdu. »O Marijo, bez istočnog grijeha začeta, moli za nas, koji se k tebi utječemo!« Tako pjevaju tisuće ljudi, koji nisu vidjeli, ali koji vjeruju. U velikoj žurbi uputi se djevojčica ponovo gospodinu župniku Peyramale. Ona nam o tom pripovijeda: »Tada dođoh ponovo k župniku da mu ispripovjedim, da mi je ona rekla, da je »Bezgrješno Začeće«; a on me je pitao, da li ja sasvim sigurno znadem; ja mu odgovorih: »Da, i ja sam to ponavljala cijelim putem, da ne zaboravim!« Bernardica je to ispripovjedila u pojedinostima: »Kad sam kleknula pred Gospođu, zamolih je za oproštenje, što sam tako kasno došla. Ona mi klimnu glavom, što je značilo, da nije potrebno, da se ispričavam. Tada joj izrazih svu svoju naklonost, sve moje štovanje i sreću, što je mogu ponovo vidjeti. Uzmem svoju krunicu... U uzbuđenju, koje nisam mogla potisnuti, izađoše konačno iz mojih usta riječi, i ja zamolih Gospođu, da bi bila tako dobra, da mi kaže, tko je ona. Kao i kod mojih prijašnjih pitanja, nagne Gospođa glavu, nasmiješi se, ali ne odgovori. Ja sam se osjećala odvažnijom, i ponovo sam je zamolila za milost da mi kaže svoje ime. Ona ponovi svoj smiješak, svoj ohrabrujući pozdrav, ali i dalje šuti. Po treći put započeh sklopljenih ruku svoju molitvu... Gospođa je stajala uspravno nad grmom divlje ruže i pokaže se onako, kao što se pokazuje na čudotvornoj medalji. Kod moje treće molbe postaje ozbiljna i činilo se, kao malo uvrijeđena... Ona sklopi ruke, podiže ih do visine prsiju raširi ih... tako... nagne se nada mnom i reče uzbuđenim glasom: "QUE SOY ERA IMMACULADA COUNCEOSSOU"«. Pošto je Bernardica ispripovjedila doživljaj milosti, spusti glavu. Zatim ponešto u neprilici, okrene se gospođici Estrade i upita: »Gospođice, što znači: Bezgrješno Začeće?« Ukazanje 7. travnja U srijedu, 7. travnja, nađosmo dijete u ekstazi u Masabjelu. Taj put prisutan je doktor Dozous. On svjedoči, kako je gledao, da joj plamen svijeće liže prst četvrt sata; a, kad je poslije ekstaze pregledao ruku, nema ni traga opeklini. Spilja je zatvorena

48

»Obzirom na važnost, da se u interesu religije učini kraj žalosnim scenama, što su se dogodile kod Lurda na lijevoj obali Gave kod spilje u Masabjelu... « Obzirom na dužnost gradonačelnika da bdije nad javnim zdravstvenim uslovima mjesta... određuje se: Član 1: Zabranjeno je uzimati vodu iz naznačenog vrela. Član 2: Isto tako zabranjeno je prelaziti općinsku livadu kod naznačene obale u Masabjelu. Član 3: Na ulazu u spilju bit će postavljene ograde, da spriječe ulaz. Isto tako bit će postavljene i ploče s natpisom: Pristup na ovaj posjed je zabranjen. Ukazanje 16. srpnja Na blagdan Naše Drage Gospe od Karmela, moli Bernardica u župskoj crkvi, kad »u najdubljoj dubini svoga srca osjeti nježni glas«, koji za nju znači, da pođe do spilje. Dijete odmah ustane i trči svojoj teti Lucile: »Molim vas, pođite sa mnom u Masabjel!« Niti se boje žandara niti ograde, koja ih ne pušta do spilje; upute se Bernardica i njezina pratilica prema Masabjelu. Kleknule su na desnoj obali Gave. Ima tamo više grupa gospođa koje mole. Odmah se stvori jedan krug oko Bernardice. Ona gleda u pećinu s one strane Gave. Gotovo odmah i njezino lice i cijelo njezino biće bude od radosti potreseno — i svjedoci gledaju njezino lijepo, preobraženo lice. Ona poviče: »Ja je vidim, ja je vidim! Ona je ovdje! Zatim doda: »Ona nas pozdravlja i smiješi nam se preko ograde!« Tišina. Dugi razgovor, što ga ni jedno uho ne može čuti. Izvanredna povlastica: Tu se Bernardica kreće u vrtoglavim visinama s najsvjetlijim dušama, koje su se ikad Bogu klanjale. Pošto je Presveta Djevica Bernardicu dugo, smiješeći se, promatrala, baci joj posljednji pogled, nakloni joj glavu i iščezne. Bilo je to posljednje ukazanje. Četiri godine iza dana, kad je biskup iz Tarbesa imenovao komisiju za ispitivanje događaja u Lurdu, početkom veljače 1862. donosi biskup konačnu odluku, u kojoj među ostalim kaže:

49

»Mi se odlučujemo za to, da se je Bezgrješna Djevica, Majka Božja, 11. veljače 1858. i u slijedećim danima, u svemu osamnaest puta, stvarno ukazala Bernardici Soubirous u Masabjelskoj spilji kod Lurda; da ta ukazanja imaju sve biljege istine, i da vjernici imaju temelja, da vjeruju u njih. Svoj sud podlažemo ponizno odluci Svetog Oca, koji je pozvan, da upravlja općom Crkvom.« 16. travnja 1879. Bernardica umire u Neversu. Jedva što je sestra Natalija otvorila vrata, ugleda sestru Mariju Bernardicu, kako prema njoj pruža ruke: »Pomozite mi, pomozite mi! Molite za me!« I taj put je sestra Natalija shvatila, da je čas kucnuo. Druge sestre uđoše u sobu. S čudnovato jasnim glasom Bernardica lagano govori: »Moj Bože, ja te ljubim od sveg srca, iz sve duše, svim svojim silama.« Zatim reče kao i Krist u velikoj boli na križu: »Žeđam!« Ona smoči svoje usnice vodom i posljednji put načini svoj divni znak križa. Nekoliko trenutaka kasnije moli: »Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me siromašnu grješnicu... siromašnu grješnicu... « Nakon što se u poniznosti oprostila, nagne glavu i umre u tri sata po podne. (Obrađeno prema knjizi Michel de Saint Herre »Bernardette« — opširno o Lurdu, a posebno o čudesnim ozdravljenjima u tom najpoznatijem Marijinom mjestu naći ćete u knjizi: Božo Vuco »Lurd«)

Jacinta Marto, viditeljica iz Fatime, umrla 20. veljače 1920;

50

pokrenut je proces za njenu beatifikaciju.

Fatima rijeme sumnje u Fatimu je prošlo; sada je vrijeme, da se stupi u akciju (Pio XII). Vrijeme je sumnje trajalo dugo. Usred sotonske aktivnosti i grozničavosti »agenata pakla«, akcija katolika kao da je bila usporena. Naša Draga Gospa, Gospođa svih naroda, rekla je u jednoj poruci, da su kršćani umorni. Vrijeme sumnji u Fatimu bilo je prestalo, ali rađale su se nove, i te su paralizirale akciju. Sve je to započelo u proljeće 1916. Uz snažne udarce vjetra spustio se među male pastire anđeo. Imao je izgled mladića. Došao je s velikom svjetlošću. Pozvao je djecu na molitvu: »Ne plašite se, ja sam anđeo mira. Molite sa mnom.« Bio je na koljenima, savijen sve do zemlje i molio je: »Bože moj, ja vjerujem, ja ti se klanjam, ja se ufam, ja te ljubim. Molim te za oproštenje za one koji ne vjeruju, koji se ne ufaju, koji te ne ljube.« Još im reče: »Vaše će molitve dirnuti Presveta Srca Isusa i Marije.« U isto doba, u veljači 1916., Naš je Gospodin objavio Berti Petit: »Ja želim da triumfiram po Žalosnom i Bezgrješnom Srcu moje Majke..., želeći tom Srcu blistavu pobjedu...« Dva mjeseca kasnije, dok su djeca bila kraj zdenca kod Lucijine kuće, ponovo se ukaza anđeo: »Što tu radite?... Molite, molite mnogo. Presveta Srca Isusa i Marije imaju s vama posebni nacrt milosrđa... Neprestano prikazujte Preuzvišenome molitve i žrtve ...« Tada ga Lucija upita: »Kako treba da se žrtvujemo?« Anđeo nastavi: »Što više možete, prikazujte žrtve Gospodinu kao zadovoljštinu za grijehe, kojima je vrijeđan; prikazujte mu i usrdne molitve za obraćenje grješnika. Tako ćete zazvati mir na svoju domovinu. Ja sam anđeo čuvar, Anđeo

51

Portugala (Sv. Mihael). Iznad svega prihvatite i podnosite s poniznošću patnje, koje će vam Gospodin poslati.« Krajem rujna anđeo se i opet javlja. Ovaj put držao je sv. Hostiju nad kaležom. Iz sv. hostije u kalež je kapala krv. Sv. hostija i kalež ostadoše u zraku, a anđeo pade ničice na zemlju i izmoli tri puta ovu molitvu: »O Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, duboko ti se klanjam i prikazujem ti predragocjeno Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo Gospodina Našega Isusa Krista, koji je prisutan u svim svetohraništima svijeta, kao zadovoljštinu za nemar, uvrede i svetogrđa, kojima te vrijeđaju ljudi. I po neizmjernim zaslugama Njegova Presv. Srca i po zagovoru Bezgrješnog Srca Marijina molim te za obraćenje jadnih grješnika.« Anđeo potom pruži sv. hostiju Luciji, a svetom krvlju pričesti Jacintu i Franju. »Uzmite Tijelo i pijte Krv Isusa Krista, strašno pogrđena od nezahvalnika. Dajte naknadu za njihove grijehe i utješite svojega Boga.« Anđeo ponovo pade ničice i izmoli tri puta molitvu Presvetom Trojstvu, a onda iščeznu. Prvo Marijino ukazanje 13. svibnja 1917. Toga dana, 13. svibnja 1917., kad se Djevica Marija prvi put ukazala malim portugalskim pastirima u Cova da Iria, Msgr. Pacelli proglašen je biskupom. Kasnije, kad je postao papom, Pijo XII rado će se sjećati te činjenice i toga podudaranja, koje će smatrati providencijalnim. Dva bljeska munje, a zatim velika svjetlost zaustaviše djecu pred malim zelenim hrastom (česminom). U toj svjetlosti ukaza im se Gospođa, sjajnija od sunca. Njena snježno bijela haljina padala je sve do nogu. Imala je oko vrata zlatnu vrpcu, koja je padala do pasa; bijeli veo sa zlatnim rubom prekrivao joj je glavu, ramena i obavijao joj je tijelo. Osmjeh Djevičin bio je tužan. Ruke su joj bile sklopljene u visini prsa. O desnoj ruci visjela joj je lijepa krunica s biserno bijelim zrncima, križ joj je bio srebrn, također vrlo sjajan. Bose noge jedva su dodirivale laki oblačak, što je prekrivao grane zelenog grma. Blagim majčinskim glasom Gospođa se obrati djeci: »Ne plašite se, ja vam neću učiniti nikakvo zlo.« Tada se Lucija usmjeli, pa je prva upita i tako započe razgovor: — Odakle ste vi, Gospođo? — Ja dolazim s Neba. — Što želite od mene?

52

— Došla sam zamoliti vas, da dolazite ovamo šest puta uzastopce u isti sat, svakog 13. u mjesecu. Kasnije ću vam kazati, tko sam i što hoću. Nadalje, ja ću doći još i sedmi put. Sestra Lucija, prije nego što je ušla u Karmel u Coimbri, izjavila je kanoniku José Galambu, da joj se Presveta Djevica javila sedmi put u Cova da Iria u trenutku, kad je 1921. god. polazila u Porto. Ovaj dijalog između Neba i zemlje dirljivo je tekao dalje: — Vi dolazite iz Neba... A ja, da li ću ja doći u Nebo? — Da, ti ćeš doći. — A Jacinta? — I ona. — A Franjo? — Također i Franjo, ali mora izmoliti još mnogo krunica. Brojne su knjige napisane na temu fatimskih ukazanja. Ovaj dijalog, kao i neki drugi opisi događaja na Cova da Iria, uzeti su iz »memoara« sestre Lucije. Pod tim memoarima podrazumijevaju se različite izjave o zbivanjima u Fatimi, što ih je dala sestra Lucija, koja je redigirala i knjigu. Gospođa nastavi: — Hoćete li prikazivati Gospodinu žrtve i hoćete li patnje, koje će vam On poslati, strpljivo podnositi u zadovoljštinu za mnoge grijehe, kojima se vrijeđa Božje Veličanstvo, i da postignete obraćenje grješnika? Hoćete li činiti zadovoljštinu i za sve kletve i psovke, kojima se vrijeđa Bezgrješno Srce Marijino?« — Hoćemo — odgovori Lucija u ime svih. — Vi ćete mnogo trpjeti, ali će milost Božja biti vaša pomoć i utjeha. Ni Bernardici nije Djevica obećala lijep život na ovom svijetu: »Ne obećajem ti sreću na ovom svijetu, nego na drugom.« Tada je Gospa rasklopila ruke, i na vidioce pade snop otajstvene svjetlosti, »koja u njih prodre sve do krajnjih dubina duše«, kako je kazala Lucija. I vidješe se u Bogu. Tada, po Lucijinu pripovijedanju, oni zajedno padoše na koljena i po nekoj nepoznatoj unutrašnjoj sili počeše moliti iz dubine tu Anđelovu molitvu: »Presveto Trojstvo<. Poslije kraćeg vremena Gospa reče:

53

— Molite krunicu svaki dan, da bi došlo do mira u svijetu i do svršetka rata. Lucija upita: — Možete li nam kazati da li će rat trajati još dugo, ili će uskoro završiti? — Toga ti još ne mogu kazati, sve dok ti ne reknem što želim — odgovori Gospa. Tada se polako uzdignu, i nestade je prema Istoku. Drugo ukazanje 13. lipnja 1917. Lucija opisuje drugo ukazanje ovako: »Pošto sam izmolila krunicu s Jacintom i Franjom i s drugom prisutnom djecom, vidjeh opet odraze svjetlosti koja se približavala (i koju smo mi zvali munja), a odmah potom Našu Gospu na maloj česmini, upravo kao i u mjesecu svibnju.« — Što želite od mene? — upitah je. — Želim, da dođete i 13. idućeg mjeseca, da molite krunicu, i da naučite čitati. Kasnije ću vam kazati, što želim. — Ja vas molim, da nas odvedete u Nebo. — Da, Jacintu i Franju brzo ću odvesti; ali ti, ti ćeš ostati ovdje još neko vrijeme. Isus hoće, da bi me preko tebe ljudi upoznali i ljubili. On želi, da u svijetu uspostavi pobožnost prema mom Bezgrješnom Srcu. »Onima, koji mu se posvete, obećajem spasenje i te će duše Bogu biti drage kao najljepše cvijeće, kojim mu krasim prijestolje.« — Treba da ostanem ovdje sama? — upitah je žalosna. — Ne, kćeri moja, to bi za tebe značilo veliku patnju! Ne plaši se. Ja te nikada ne ću napustiti. Moje Bezgrješno Srce bit će uvijek tvoje utočište i put, koji će te dovesti k Bogu. »U trenutku dok je izgovarala ove posljednje riječi, Ona rasklopi ruke i prikaza nam, po drugi put, odraz one velike svjetlosti, u kojoj smo vidjeli sebe utopljene u Bogu. Jacinta i Franjo kao da su bili u onom dijelu svjetlosti, koja se dizala k nebesima, a ja u onoj, koja se rasprostirala po zemlji. Pred dlanom desne ruke Naše Gospe nalazilo se Srce okruženo trnjem, koje kao da se zabadalo u nj. Mi shvatismo da je to Bezgrješno Srce Marijino, povrijeđeno grijesima čovječanstva, koje je tražilo naknadu.« »Eto, na što smo mi pravili aluzije, kad smo govorili, da nam je u lipnju Naša Gospa objavila jednu tajnu. Tom prilikom, Naša Gospa nije nam zapovjedila da čuvamo tajnu, ali mi smo shvatili, kao da nas Bog tjera na to.«

54

Ta tri nevina djeteta instinktivno i prirodno odlučiše da ne govore o onim stvarima koje su uvelike nadilazile njihovu neznatnu kulturu i njihovu sposobnost shvaćanja i izražavanja. Jer, kao što bilježi suradnik lista La Voix de Fatima (što citira i R. Rebut), nastojeći da nađe dobro uspoređenje: »I veliki učitelj pogana, veliki sv. Pavao, izražava istu nemogućnost, da ispriča ono, što je vidio!« Ako bismo htjeli da najbolje protumačimo ono, što je Lucija saopćila, bilo bi, da su se mali pastiri vidjeli u Bogu, ali i da su vidjeli Boga. Lucija se sjeća nekih Franjinih riječi, koje to jasno potvrđuju: »Ono, što sam najviše želio, bilo je da vidim Našega Gospodina u toj svjetlosti, koju nam je Naša Gospa stavila u srce.« — Ti nisi vidio Majku Božju u toj svjetlosti? — Bilo nam je veoma toplo u toj svjetlosti, koja je Bog i u kojoj nismo izgorjeli. Kakav je Bog? To se ne može saopćiti. Ne, zaista, to nikada nije moguće kazati. Ali, kakva šteta, što je On tako tužan! Ja sam ga vidio samo dva puta i ja ga toliko volim. Ja sam bio toliko sretan, što sam vidio Našega Gospodina (13. listopada), ali još više što ga vidim u onoj svjetlosti, u kojoj smo i mi bili. I Franjin kratki kontemplativni život proći će čitav pod dojmom te »tuge Boga«, koju je zapazio i koja ga je impresionirala, učinivši, da postane izvanredni mali »Božji tješitelj«. Prema svjedočanstvu nekog čovjeka, koji je bio prisutan tom ukazanju, sve se grane malog stabla zanjihaše i nagnuše prema istoku, kad je Lucija najavila Gospin odlazak, kao da je to ona svojim plaštem pokrenula za sobom. Treće ukazanje 13. srpnja 1917. Lucija nastavlja svoje svjedočanstvo: »Neposredno po dolasku u Cova da Iria, kod hrastića, usred one mase ljudi, koji su molili krunicu, mi vidjesmo odsjev one uobičajene svjetlosti i zatim Našu Gospu nad tim zelenim hrastovim grmom. — Što želiš od mene? — upitah je. — Želim da dođete i 13. idućeg mjeseca, da nastavite moliti krunicu svaki dan na čast Gospe od Krunice za mir u svijetu i za svršetak rata, jer ona vam jedina može pomoći. — Željela bih da nam kažeš tko si ti i da učiniš neko čudo da bi svi vjerovali, da se ti pojavljuješ.

55

— Nastavite dolaziti ovamo svaki mjesec. U listopadu ću kazati, tko sam, što hoću, i učinit ću čudo, koje će svi moći vidjeti, da bi vjerovali. Žrtvujte se za grješnike i često kažite, a osobito svaki put, kad činite kakvu žrtvu: »O Isuse, to je tebi za ljubav, za obraćenje grješnika i kao naknada za uvrede, koje se nanose Bezgrješnom Srcu Marijinu.« Poslije tih riječi ponovo je rasklopila ruke kao prošlog mjeseca. Iz njih izbiju zrake svjetlosti. Tada mali mistici ugledaju pakao. Nebeska Majka otkrila ga je njihovim nevinim očima, kojima su tako neočekivano, sve stvari dobivale novo značenje i otkrivala se prava bit svih zemaljskih pojava. Mijenjao se svijet. Onaj, u kojem su dotada živjeli, nije bio jedini; bila je to dolina suza, kroz koju je trebalo proći. Bogatstvo i veličina ovog svijeta bili su poput priviđenja. A i pakao je bio realnost čija je spoznaja i vizija mogla izmijeniti ono odveć zemaljsko, vremenite interese i brige, koje nas vežu za zemlju i sakrivaju nam put u Nebo. U duhu iskrivljene pedagogije stavljene su primjedbe na to pokazivanje pakla. I to upravo u vremenu, kada je institucija škole pala u ruke agenata pakla, gdje se obavlja sistematska dekristijanizacija. Majka Božja će u Baysideu najodlučnije progovoriti o školama, koje je Sotona pretvorio u svoje lovište. »Odsjev svjetlosti čini se kao da je prodirao zemlju, i mi vidjesmo kao jedan vatreni ocean. Vidjesmo uronjene u vatru demone i duše. Duše osuđenih bile su kao žeravice, prozirne, crne i brončane, i imale su ljudski oblik. Lebdjele su u tom požaru, nošene plamenovima, koji su izbijali iz njih samih, s oblacima dima padale su na sve strane, slične iskrama, koje vidimo kod velikih požara, bez težine i bez ravnoteže usred krikova i cviljenja od bolova i očaja, koji su užasavali i činili, da dršćemo od straha. To je bilo upravo kod vizije tih prizora, kad sam ispustila krik, koji su, kažu, čuli. Demoni se razlikuju od osuđenih po svojim oblicima, strašnim i odbojnim, nepoznatih i neobičnih životinja, ali transparentnih, poput ugljevlja kad se užari.« »Zaplašeni i kao da smo tražili pomoć, podigosmo oči k Našoj Gospi, koja nam reče s dobrotom i tugom: "Vi ste vidjeli pakao, kamo odlaze duše jadnih grešnika. Da ih spasi, Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnost prema mome Bezgrješnom Srcu. Ako se izvrši ono, što ja kažem, mnoge će se duše spasiti, i bit će mir. Rat će se uskoro završiti. Ali, ako se ne prestane vrijeđati Bog, za vrijeme pape Pija XI, započet će jedan drugi, još strašniji rat. Kad jedne noći ugledate nepoznatu svjetlost, znajte, da je to veliki znak, koji vam Bog šalje, da će kazniti svijet zbog njegovih zločina, ratovima, glađu i progonstvima Crkve i Svetog Oca. Da bi se spriječio rat, dolazim ja, da tražim posvetu Rusije mome Bezgrješnom Srcu i pričest prvih subota kao naknadu. Ako poslušate moje zahtjeve, Rusija će se obratiti, i bit će mir. Ako ne, proširit će se zablude širom svijeta, izazivat će ratove i progonstva Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će mnogo trpjeti. Mnogi će narodi biti uništeni... Na kraju, moje će Bezgrješno Srce trijumfirati. Sveti će Otac posvetiti Rusiju, koja će se obratiti, i mir će neko vrijeme vladati na svijetu.

56

Toga nemojte nikome reći. Samo Franji možete to kazati. Kad molite krunicu, ponovite poslije svake desetke: — O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja, dovedi u raj sve duše, a osobito one, kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe!" Kao i prije, počela se Gospa dizati prema Istoku, sve dok nije iščezla u beskrajnom plavetnilu. Mnogi se još sjećaju noći između 24. i 25. siječnja 1938., koja je bila obasjana nekom neobjašnjivom svjetlošću, o kojoj su pisali svi svjetski listovi s različitim komentarima i s različitim tumačenjima. Sestra Lucija je bila rekla, da je taj »veliki znak« što ga je Naša Gospa najavila kao predznak kazne, koja će snaći svijet; a, kako znamo to je bio drugi svjetski rat, koji je započeo u rujnu 1939. godine. Ta svjetlost bila je crvena kao krv i plamena kao vatra. Ona je prekrivala cijeli horizont na sjeveroistoku i njen odsjaj izazivao je mučna predosjećanja; to je bilo nalik svjetlu velikog požara. Biskup iz Leirije, nakon otvaranja tajne, pisao je u Katoličkoj reviji Portugala od listopada - studenog 1960. s aluzijama na onaj nepoznati dio poruke: »... Za dobre tu ne postoji nikakav razlog za beznađe; neka imaju povjerenje u Gospodina i umnože svoje molitve; ali oni, koji nisu u stanju milosti, neka se što prije pomire s Gospodinom. Neka nastoje nikada ne izgubiti to stanje milosti i neka se trude voditi kršćanski život, odričući se zabava mondenog života, čineći pokoru. Milijarde, koje se bacaju na naoružanje i obranu zemlje, ništa ne koriste, ako sam Gospodin ne očuva mir. Svijet bi patio kao nikada dosada, kad se mir ne bi sačuvao. Ono, što u najvećoj mjeri izaziva Božju srdžbu, to nisu grijesi neprijatelja, nego ravnodušnost i licemjerje brojnih ljudi, koji se nazivaju kršćanima, koji idu u crkvu, ali ne prakticiraju ni milosrđa, ni pravde, već sudjeluju u svjetovnim zabavama i nečednim modama. Ti lažni kršćani glavni su krivci Božje ogorčenosti i kazne, koja dolazi, ako se ne bude činila pokora.« Četvrto ukazanje 19. kolovoza 1917. Zbog pojava u Irijskoj dolini uzbunila se portugalska masonerija, koja je suvereno vladala tom zemljom i pokazala svu mjeru svoje nepodnošljivosti prema kršćanima, progoneći vjeru i ukidajući slobode; u portugalskoj praksi i opet je sasvim demantirana tolerancija, koja je po njima bila propagirana. Masonske lože, posebno one iz Leirije i Santarema, povele su borbu protiv Marijinih ukazanja. Kotarski načelnik u Ouremu, na čijem se području nalazila i fatimska župa, bio je član lože u Leiriji; njegovo će ime ostati zapisano i spominjano uvijek, kad se bude govorilo o fatimskim ukazanjima. Artur Oliviero Santos, nazvan Ferblantier, bit će od nekih smatran kao neka bijedna varijacija Poncija Pilata, pred koga će biti dovedena ta djeca, fatimski vizionari. On je naredio 11. VIII, da mu dođu Lucija, Franjo i Jacinta

57

zajedno s roditeljima. Djeca su imala poći 13. kolovoza u susret Kraljici Neba, a našla su se u zatvoru, u Vila Nova de Ourem gdje su bila mučena tri dana. Ali djeca nisu odala »svoju tajnu«. Pa ipak, i toga dana, o podne 13. kolovoza, mnogo je naroda došlo na mjesto ukazanja. Iznenada zemlja se potrese, kao od udara nekog snažnog groma, a nebo ispresijeca munja. Sve se zbilo, kao da su djeca ondje. Kao i obično bljesak je najavljivao Djevičin dolazak; nježni oblak pojavi se nad česminom, zadrža se desetak minuta, a zatim se uzdignu i iščeznu. Četvrto ukazanje zbilo se 19. kolovoza. Evo, i opet prema Lucijinu pripovijedanju, kako se to desilo: »Bila sam sa stadom u društvu s Franjom i njegovim bratom Ivanom na mjestu zvanom »Valinhos«, kad osjetismo približavanje nečeg nadnaravnog, što nas obavi. Naslućujući da bi se mogla pojaviti Naša Gospa i da bi je moglo ožalostiti što nema Jacinte, da je vidi, zamolih njezina brata Ivana, da je pozove. Kako on ne htjede odmah otići, ja mu obećah dva ventueza, i on otrča. U međuvremenu ja i Franjo opazismo odsjev svjetla što smo ga mi nazivali sijevanjem. Stiže i Jacinta, i mi ugledasmo časak poslije Našu Gospu nad česminom. — Što želite od mene? — Želim, da nastavite dolaziti u Irijsku Dolinu svakog trinaestoga i da nastavite moliti krunicu svaki dan. Posljednjeg mjeseca učinit ću čudo, kako bi svi vjerovali. Da vas nisu bili odveli u grad, čudo bi bilo još veće. Sveti Josip će doći s Djetetom Isusom, da svijetu dadne mir; Naš Gospodin će doći blagosloviti narod, kao i Naša Gospa, koja će se pojaviti kao Žalosna Gospa. — Što želite da se učini s novcem što ga narod ostavlja u Irijskoj dolini? — Načinite dva nosila (za procesije). Jedno ćeš nositi ti s Jacintom i sa još dvije djevojčice, obučene u bijelo. A drugo neka nosi Franjo s još tri dječaka. Novac neka bude za svetkovinu Gospe od svete krunice, a, što pretekne, neka bude za pomoć kapelici, koju treba sagraditi. — Željela bih vas zamoliti za ozdravljenje nekih bolesnika. — Dobro, neke ću ozdraviti u toku godine. I, poprimivši žalostan izgled, reče: »Molite, molite mnogo i činite žrtve za grješnike! Ima mnogo duša, koje odlaze u pakao, jer nema nikoga, da se žrtvuje i da se za njih moli.«

58

I kao obično, počela se uzdizati prema Istoku. Za uspomenu na ovo ukazanje, Lucija je otkinula grančicu s malog hrasta i donijela je kući; od nje se kuća odjednom ispunila izvanredno ugodnim mirisom. Tek, kad osjetiše taj divni miris, roditelji promijene mišljenje o Luciji i nisu je više sumnjičili. Dani, a osobito mjeseci, razdoblja su njihova stalnog usavršavanja. Djeca prihvaćaju žrtve. Ona su upoznala pakao, ali i ljude, koji se protive istini, koji pripadaju tajnim društvima i koje nazivaju »agentima pakla«. Često se bacaju ničice na zemlju i ponavljaju Anđelovu molitvu. Čine pokoru; satima, danima, pa i mjesecima, trpe žeđu; odriču se voća, ali i kojeg zalogaja svoje skromne hrane, nekad i cijelog objeda. Koprivom i užetima mrtvili su svoja nježna tijela... Peto ukazanje Oko 30.000 ljudi sabralo se u Irijskoj dolini. Točno o podne sunce, koje se žarilo, poče gubiti svoj sjaj; nebo zadobije boju žutog zlata. Svijetla kugla pomicala se nebom od istoka prema zapadu; zračila je neku blistavu svjetlost, koja je očima bila veoma ugodna. Na isti način je iščezavala, poslije ukazanja, dok je iz neba padalo neko bijelo cvijeće, latice obojene duginim bojama, i pahuljice poput onih snježnih, koje su nestajale na izvjesnoj visini ne dospijevajući do zemlje. Bijeli oblak obuhvati česminu i djecu; prema izjavi velečasnog oca Quaresima, koji je prisustvovao tom prizoru sa još četiri druga svećenika, saznajemo, da je bijeli oblačić vidjela većina hodočasnika i da je on ostao na česmini za sve vrijeme ukazanja i razgovora vidjelaca s Gospom; on ga je nazvao »Gospina kola«. Sunce je, dolaskom Gospe, gubilo sve više i više sjaj; na nebu su se vidjele i zvijezde. Zrak je bio svjež. Lucija opisuje oklonosti petog ukazanja ovako: —Kad se približilo vrijeme ukazanja, pošla sam onamo s Jacintom i Franjom. Bili smo okruženi mnoštvom ljudi, između kojih smo se teškom mukom probijali. Putevi su bili prepuni ljudi. Svatko nas je želio vidjeti i s nama govoriti. Nije se tu gledalo na ljudski obzir. Mnoge osobe, pa i gospoda i gospođe probijahu se kroz mnoštvo i bacahu se na koljena pred nama, moleći, da iznesemo Gospi njihove nevolje. Drugi, koji se nisu mogli progurati do nas, vikali su izdaleka: "Za ljubav Božju, molite Gospu, da mi ozdravi sina, sakat je!" Ili: "Neka ozdravi i mog sina, slijep je!" Hi: "I moga, gluh je!" Druge su govorile: "Neka mi povrati sina, muža, otišli su u rat." Ili: "Neka obrati jednog grešnika.", "Neka mi dade zdravlje, bolujem od tuberkuloze!' I tako dalje. Tu je izlazila na vidjelo sva bijeda čovječanstva. Neki su vikali sa stabala, kamo su se bili popeli, da vide kad budemo prolazili... « Na svojim jadnim putevima između Aljustrela i Irijske doline, ta djeca mogla su doživjeti nešto od veličanstvenih i uzbudljivih Gospodinovih puteva kroz Palestinu. U svakom slučaju Lucija će u svojim »memoarima« uočiti tu paralelu sa svom poniznošću. Zahvaljivala se Bogu, prinašajući mu vjeru

59

portugalskog naroda i razmišljajući, »što bi ovaj učinio, kad bi pred njega došao Isus, kada se tako baca na koljena pred troje skromne djece, samo zato, što im je ukazana milost da govore s Majkom Božjom.« »Konačno smo stigli u Irijsku dolinu«, nastavlja Lucija, do hrastića i počeli smo s narodom moliti krunicu. Malo zatim, vidjesmo odsjev svjetla i zatim Našu Gospu nad česminom. Ona nam je kazala: "Nastavite moliti krunicu, da biste postigli konac rata. U listopadu će doći i Naš Gospodin, Žalosna Gospa, Karmelska Gospa, sveti Josip s djetetom Isusom, da blagoslovi svijet. Bog je zadovoljan s vašim žrtvama, ali ne želi da noću nosite konopac. Nosite ga samo danju." — Zamolili su me, da od tebe izmolim mnoge stvari: ozdravljenje nekih bolesnika, jednog gluhonijemog... — Dobro je, neke ću ozdraviti, a druge ne. U listopadu ću učiniti čudo, da bi svi vjerovali. I počela se uzdizati, a onda je iščezla na uobičajen način.« I, kao što smo kazali, počelo je padati neko cvijeće s neba, latice u duginim bojama, pahuljice poput snježnih... Hodočasnici su se razilazili u želji, da se opet vrate i da budu svjedoci čuda. Glas o ukazanjima Bl. Marije prošao je cijelim Portugalom. Novi hodočasnici su se već pripremali u duhu. Masonerija je strepila od poraza, koji se je već osjećao u zraku. Zato su nastavili bjesomučnu kampanju u štampi i pripremali nove spletke. Pobožna Lucijina majka, razborita i istinoljubiva Roza dos Santos, najviše je strepila od novih događaja. Ona, koja je u strogosti i istinoljubivosti, tako dugo sumnjičila Luciju, bila je najviše od svih roditelja preplašena, kada je, uoči posljednjeg ukazanja, vidjela kako dolaze bujice ljudi iz najudaljenijih krajeva, kako pobožno i dostojanstveno prolaze pored njihove kuće, kroz Aljustrel, i slijevaju se u Irijsku dolinu. Intimno, ona je još sumnjala, da li će se zbiti najavljeno čudo; a, ako se ne dogodi, onda bi to mogao biti povod novih stradanja te djece, koja su se tako neočekivano našla u vrtlogu velikih događaja. Šesto ukazanje 13. listopada 1917. »Napustili smo kuću vrlo rano«, piše Lucija, »jer smo pretpostavljali, da ćemo se zadržati na putu. Ondje je već bila prisutna masa svijeta (70.000 ljudi). Kiša je pljuštila. Moja majka, kojoj je nemir razdirao srce, neizvjesna pred događajima, koji će se zbiti, plašeći se, da je ovo posljednji dan mog života, željela je da me prati na ovom putu. Na putu su se zbivale one iste scene iz prošlog mjeseca, ali su bile brojnije i dirljivije. Ni blato po putovima nije sprečavalo ljude, da se bacaju na koljena u stavu poniznosti i moljenja.

60

Stigavši u Irijsku dolinu do česmine, potaknuta nekim nutarnjim poticajem, zamolih narod, da zatvore kišobrane, da bi se molila krunica. Odmah zatim vidjesmo odsjev svjetlosti i zatim Našu Gospu na česmini. — Što želiš od mene? — Želim, da se ovdje podigne kapela meni na čast. Ja sam Kraljica svete krunice. Nastavite svakog dana moliti krunicu. Rat će se naskoro završiti, i vojnici će se ubrzo vratiti svojim kućama. — Imala bih vas mnogo toga moliti: da ozdravite... da obratite grešnike... Da li ćete mi to uslišati? — Jedne ću ozdraviti i obratiti, druge ne. Potrebno je da se poprave i da mole za oproštenje za svoje grijehe. Tada Naša Gospa postade veoma žalosna: »Neka ljudi više ne vrijeđaju Našega Gospodina, jer je već previše vrijeđan!« I, otvorivši ruke Ona učini da iz njih sine odsjev prema suncu. I, dok se uzdizala, odsjev njezina sjaja nastavi da se usmjerava prema suncu. Eto, to je bio razlog, radi kojega sam povikala da pogledaju prema suncu. Nije mi bio cilj da na sebe svratim pažnju naroda. Nisam ni vodila računa o njihovoj prisutnosti. To sam učinila jedino na poticaj neke nutarnje sile. Kad je naša Gospa iščezla na beskrajnom obzorju neba, mi vidjesmo, u blizini sunca, sv. Josipa s Djetetom Isusom, i Našu Gospu, obučenu u bijelo plavi plašt. Činilo se, kao da sv. Josip i Djetešce Isus blagoslivljaju narod, s pokretima ruku, u obliku križa. Nešto kasnije ta slika iščezne, i sada vidjeh Našega Gospodina i Našu Gospu, koja je imala lik Žalosne Gospe. Naš Gospodin kao da je blagoslivljao svijet, na isti način kao i sv. Josip. Kada i ova pojava nestade, učini mi se, da vidim Našu Gospu, u liku Gospe od Karmela. Bila je obučena u bijelo, imala je plavi plašt i u ruci je držala škapular«. Tako je Lucija opisala ukazanje od 13. listopada 1917. godine. A, dok su djeca u ekstazi promatrala nebeske osobe, čudo, koje je nagovijestila Djevica Marija, odigravalo se pred svim hodočasnicima. Sedamdeset tisuća hodočasnika bili su svjedoci čuda sa suncem; vidjeli su ga i mještani okolnih sela, daleko izvan Fatime, okolo naokolo. Kiša, koja je padala sve vrijeme, iznenada prestade. Oblaci se razmakoše i sunce se pojavi u svom sjaju. U zenitu je ono bilo nalik srebrnoj ploči. Zatim počne drhtati, potresati se. Približavalo se zemlji, vrteći se oko sebe poput plamenog točka, raspršujući snopove svjetla. Tokom četiri minute sunčev sjaj je naizmjence postajao žut, zelen, crven, ljubičast... poslije naglog zastoja, sunce ponovo nastavi svoj blještavi ples. Hodočasnici u Irijskoj Dolini imali su dojam, da im se sunce naglo približuje. Tri puta se odvajalo od nebeskog svoda i vraćalo svojoj prirodnoj pu-

61

tanji; tri puta se ponavljala ta čudesna sunčeva igra. Ljudi su bili užasnuti. Mislili su, da je nastupio sudnji dan. Narod u blatu, na koljenima, izgovarao je riječi pokajanja. Viđeni su veliki grješnici i nevjernici, kako se duboko kaju u tom času svog obraćenja. Odjednom iz dubine grudi, potekoše prestrašeni poklici: »Čudo, čudo! ... Ja vjerujem u Boga ... Oprosti mi, moj Bože ... Zdravo, Marijo... Milost! Milost! Oprosti mi, moj Bože, smiluj mi se! ...« Sunce se konačno ustalilo na nebu. Ljudi su se smirivali. Usprkos dugim kišama i blatu, u kojem su klečali, oni sada s čuđenjem primijete da su njihova odijela suha i čista. Takvih slučajeva, da su Židovima haljine i obuća ostali sačuvani kroz četrdeset godina, nalazimo i u Starom Zavjetu (Knjiga obnovljenog zakona 8,4) na tri mjesta. Bog, koji ih je pozvao u pustinju, brinuo se za njihovu hranu, odijelo i obuću; ali, i u današnjim danima, to se desilo Matiji Lašutu na Živčaku u Turzovki. »I za odijelo, što se tjeskobno brinete? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! ... Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! — ta to sve traže i pogani — jer vaš nebeski Otac zna, da vam je sve to potrebno. Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravdu, a sve će vam se ostalo dodati!« (Mt. 6,28,31,32,33). Jedno sintetičko djelo o Marijinim ukazanjima trebalo bi smjestiti u konkretne okvire duha vremena, usred povijesnih fakata, sve pojave i poruke Presvete Djevice. Tad bi se lakše shvatio duboki smisao tih riječi, koje se s Neba upućuju zemlji. Takvo sintetičko djelo, koje bi najbolje odgovaralo tim zahtjevima, još nije napisano. Presveta Djevica pojavila se u La Salette godine 1846. usred burnih vremena, uoči revolucije, koje su potresle Evropu, neposredno pred stvaranjem jedne militantne antikršćanske internacionale i, s druge strane, jedne dijaboličke sekte, zasnovane na zazivanju duhova, koja će se nazvati spiritizam. Pervertirani materijalizam i izopačeni, lažni spiritualizam, bit će dva pola raspolovljene duše jedne civilizacije u konvulziji... I Fatimska ukazanja, koja su se zbila za vrijeme prvog svjetskog rata, pošto je krv potekla Srbijom i Flandrijom, Tirolom i Galicijom, i širom Evrope, najavit će događaje o kojima tada nitko nije ni sanjao, a koji su danas već krvava realnost. Presveta Djevica najavila je u Fatimi svršetak jednog rata i početak drugog, »ako se svijet ne popravi...« Treća fatimska tajna govori, po svoj prilici, o trećem svjetskom ratu i više od toga — o Velikoj Kazni, »koja će pasti na sav ljudski rod. Ne danas, ni sutra, nego tokom druge polovice dvadesetog vijeka«. A mi smo, danas, duboko već zašli u tu drugu polovicu dvadesetog stoljeća i sva zla nasljeđa minulih vjekova daju već najgore plodove; »permissive

62

society«, društvo u kojem je sve dopušteno, koje je izopačilo smisao ljudske slobode i ukinulo pojam grijeha, propovijeda na sve strane sredstvima masovnih medija; lažni su proroci u akciji. Poslije tog niza ukazanja, nastalo je razdoblje borbe za njihovo priznanje, doba sumnje u njihovu istinitost, a sve u uslovima tadašnjeg portugalskog društva, kojim je diktirala masonerija. Dne 23. listopada 1917. godine došli su masoni iz Santarema i okolnih mjesta s Antonijem Pialhom, načelnikom općine Salvador, u Irijsku dolinu, da posjeku česminu, a pobožne predmete, koje je tu narod ostavio, odnesu u Santarem. Sutradan predmeti su bili izloženi i svetogrdno komentirani, a zatim su masoni organizirali »procesiju« kroz grad i, rugajući se, pjevali Gospine litanije. Ta sramotna i bogohulna orgijanja ostala su zabilježena u mjesnim novinama »Diario de noticias«. Masoni su već živjeli u atmosferi poraza, a politička situacija, koja je nastala u zemlji poslije izbora od 14. listopada 1917. godine, nije bila za njih povoljna. Na tim su izborima oni izgubili u Lisabonu 95.000 glasova, a isto toliko u Leiriji. Taj neočekivani poraz oni su pripisali Gospinim ukazanjima u Fatimi. »O seculo«, je pisao, da je do ovog poraza došlo prije svega »krivnjom Djevice« — »falta de Virgem«. Pobijedile su stranke sklone vjeri. Katolici Santerema, ohrabreni tom izbornom pobjedom, napisali su protestno pismo ministru unutrašnjih poslova, povodom te bogohulne masonske »procesije«, kada je »časni kip Djevice, koja je kroz sva razdoblja povijesti uvijek blagotvorno bdjela nad sudbinom našeg naroda, bio izvrgnut najodvratnijim, nepojmljivim i strašnim uvredama«. Ministru su stizala protestna pisma sa svih strana. Protuvjerska stranka, koja je samo prije dva mjeseca prognala biskupa iz Porta, D. Antonija Borosa, sada se borila za opstanak. Srušena je 5. prosinca 1917. godine. Poslije nacionalističke revolucije dr. Sidonija Paisa, nastoji se ispraviti nepravda nanesena Crkvi i uspostaviti dobar odnos sa Svetom Stolicom. Na plebiscitu narod je podržao ovo nastojanje: od 550.000 predanih glasova bilo ih je 500.000 za dobar odnos sa Sv. Stolicom. U Portugal vraćaju se prognani biskupi, redovnici i redovnice; biskupima se vraćaju sjemeništa i ostala crkvena imanja. U tmini konspiracije još su djelovale masonske lože. Na inicijativu ministra unutrašnjih poslova, poslije žestoke kampanje u tisku, tokom travnja, primijenjene su stroge mjere protiv hodočasnika, koji su hodočastili u Irijsku dolinu za treću obljetnicu Gospinih ukazanja, 13. svibnja 1920. godine. Pa ipak, usprkos svim poteškoćama, hodočasnici su se sakupili i u sabranosti i molitvi proslavili taj Gospin dan. Ali kako nije bilo drugih vanjskih manifestacija, koje su bile zabranjene, kotarski načelnik mogao je javiti svojim starješinama: »Reakcija je 13. svibnja pretrpljela težak udarac«, a od svoje lože dobio je pismenu pohvalu za svoju zasluge i uspješnu borbu protiv »izmišljenog čuda u Fatimi, kojim kler izrabljuje neznanje naroda«.

63

Međutim činjenica je bila, da se kler držao podalje, a oni najrazboritiji svećenici, među koje treba ubrojiti i župnika, pomno su istraživali slučaj. Crkva je hodala u »čizmama od olova« ... U noći između 5. i 6. ožujka 1922. godine Irijskom dolinom odjeknule su četiri eksplozije. Nepoznata lica postavila su mine ispod četiri ugla kapelice i digli je u zrak. Petu su minu postavili pod panjem česmine, ali ona nije eksplodirala. Poslije tih odjeka bombi, vjernici su se okupljali još u većem broju; u nedjelju, 13. ožujka, šest tisuća ljudi pošlo je u pokorničkoj procesiji iz Fatime u Irijsku dolinu, da na zgarištu kapele izmole krunicu s uzdignutim rukama. I u svom domu Lucija je bila izložena stalnim sumnjičenjima. Njena majka, Roza dos Santos, istinoljubiva žena, bdjela je nad djetinjstvom i krepostima svoje najmlađe kćerke Lucije u domu, koji se raspadao, jer otac je porodice bio pijanica. Obitelj Manuela Marta, čija su najmlađa djeca bila Franjo i Jacinta, bila je uzorna u svakom pogledu, i kad je Jacinta prva sve ispripovjedila o ukazanju Majke Božje dočekali su je s nepovjerenjem i sumnjičenjima. Manuel Marques Ferreira, tadašnji župnik u Fatimi, bio je strog prema sebi i prema drugima. On je brižno vodio zapisnik o svim događajima u vezi s Gospinim ukazanjima u Irijskoj dolini, a da bi izbjegao prigovorima protivnika vjere, nije dolazio u Irijsku dolinu za vrijeme ukazivanja. U novinama »O Ouriense« i »A ordem« on je pisao: »Vjernicima je žao, što ne idem na mjesto ukazanja; ali, da onamo idem, nevjernici bi umanjili vrijednost događaja, kad bi me vidjeli ondje. Djevici nije potrebno, da župnik bude prisutan, da bi očitovala svoju dobrotu; a potrebno je, radi protivnika vjere, da župnik bude odsutan...» Lisabonski kardinal D. Mendes Belo izdao je strogu zabranu, da se svećenici, pod prijetnjom izopćenja, ne smiju ni u čemu miješati u »fatimske događaje«, a posebno da ne smiju ići u Irijsku dolinu. Dne 5. kolovoza 1918. godine važan je datum za razvoj fatimskih događaja. Toga je dana imenovan za biskupa obnovljene leirijske biskupije Dom José Alves Correia da Silva, profesor u bogosloviji u Porto i urednik katoličkog lista »A liberdade«. Bio je čvrstoga karaktera, borben i veoma pobožan. Za vrijeme protuvjerskih progona 1910. godine bio je mnogo mučen. Danima je držan u kacama hladne vode, pa su mu noge promrzle i postao je hrom. Na Veliku Gospu 1920. godine novi leirijski biskup posvetio je svoju biskupiju, sebe i svoj rad Presvetoj Bogorodici, a i sama katedrala bila je posvećena Uznesenju Gospinu u nebo. Početkom listopada 1921. godine biskup je skinuo zabranu svojim svećenicima dolaziti u Irijsku dolinu. Prva sveta Misa na mjestu Gospina ukazanja služena je 13. listopada 1921. godine. Poruka Gospina, koju je biskupu prenijela Lucija, i kiša ruža, koju je on sam vidio, bilo je presudno za donošenje njegove odluke. Dne 3. svibnja 1922. godine leirijski biskup imenovao je kanonsku komisiju s ciljem, da se utvrdi

64

istina o fatimskim ukazanjima, koja je radila sporo i temeljito. Jacinta i Franjo već su bili mrtvi, a Lucija u školi za časne sestre u Vilaru kod Porta, kamo je komisija odlazila, da bi je ispitala. Komisija je završila rad 14. travnja 1929. godine, a 13. listopada slijedeće godine biskup je svojom odlukom odobrio kult Fatimske Gospe. Oni mali ljudi, kao pouzdani vjernici i kao strpljivi, razboriti i ustrajni zagovornici jedne pobožnosti, s duhom molitve i karizmom otvorenog srca prema nadnaravnom i prema Presvetim Srcima Isusa i Marije, koja su kopljem i mačem probodena, dočekali su taj triumf svoje Gospe u radosti. Kada je saopćena odluka, u Irijskoj je dolini bilo okupljeno 100.000 hodočasnika. Te male duše koje, mole krunicu i dolaze izdaleka, s prašinom i umorom dugih puteva, njihove molitve i njihove žrtve bili su prvi plodovi, kao i one nebrojene konverzije i izlječenja ... Trebalo bi poznavati sve one sotonske makinacije u jednom izopačenom vremenu, sve one »sile tmina«, koje u tami konspiracije pletu svoje paklene spletke, kao što bi trebalo imati na umu i moć sotone, da bi se lakše shvatila obazrivost i sporost koja prati donošenje takve odluke. Zato se može i kazati, da je glavni kriterij Crkve bio onaj, na koji je ukazao sam Naš Gospodin: »Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati. Jer dobro drvo ne rađa loše plodove, niti zlo drvo rađa dobre plodove« (Mat 7,16-18). Lisabonski kardinal D. Manuel Cerejeira, govoreći o Gospinim ukazanjima u Fatimi, iznio je misao koja, dakako, potvrđuje one iste stavove leirijskog biskupa ili ono objašnjenja Sv. Kongregacije obreda od 12. svibnja 1877. godine; on je kazao: »Gospina ukazanja u Fatimi ljudska su istina, a ne božanska, jer ona pripadaju baštini istina dokazanih povijesnim razlozima, a ne pripadaju blagu Objave. Kad crkvena vlast izjavi, da se može u njih vjerovati, ona tom izjavom ne mijenja narav, niti one po toj izjavi postaju predmetom Božje objave«. Biskup je naveo 11 razloga, koji su utjecali na donošenje odluke: 1. Djeca, kojima se Gospa ukazala, odgovaraju uvjetima, koje postavljaju vjera i znanost za vjerodostojne svjedoke: — oni su pobožni, ponizni, čedni, ljubazni, veseli, poslušni, pristojni u svojim izjavama i onda, kad im se prijeti smrću; točni i bez protuslovlja, bilo da su pitani pojedinačno ili skupno, nepodmitljivi; nisu htjeli primati niti novaca niti darova. Djeca su bila zdrava i nisu pokazivala nikakvih psihičkih ni moralnih nedostataka. 2. Roditelji djece u dobrom su stanju. Nisu iskorištavali viđenja djece u svoju korist. Kako su živjeli i radili prije Gospina ukazanja, tako su nastavili i kasnije. 3. Gospina ukazanja bila su popraćena vidljivim vanjskim znacima, kao što su: oblačak magle kraj česmine, dok je Gospa prisutna, a posebno oni čudni znaci na suncu 13. listopada 1917. godine, koje su svojim očima vidjele tisuće hodočasnika, iako ih nije zabilježio ni jedan opservatorij.

65

4. Progoni državnih vlasti protiv djece i hodočasnika nisu umanjili nego povećali pobožnost prema Fatimskoj Gospi, Progoni su prema Svetom Pismu (Mat. 16,24; II Tim. 3,12; Dj 14,22) jedan od Boga predviđenih znakova za istinitost. To se potvrđuje mnogobrojnim primjerima iz povijesti Katoličke Crkve. 5. Držanje crkvenih vlasti, u prvim godinama, bilo je otvoreno protivno Gospinim ukazanjima, i zato se ne može reći, da ih je ona nametnula; to ona nije u stanju učiniti ni sad, jer nema sredstava za to, a posebno leirijska biskupija, koja je najsiromašnija. 6. Ogroman broj hodočasnika, koji dolaze neprestano i odasvud, i pored velikih poteškoća na putu, snažan je dokaz, da se u Irijskoj dolini stvarno osjeća prisutnost Majke Božje; Gospa to pokazuje svojim čudesima, a hodočasnici to osjećaju u svojim srcima. 7. Red, koji godinama vlada i postoji na tome mjestu, i pored tisuća hodočasnika, također je znak u korist Fatimske Gospe. 8. Brojni bolesnici, koji s velikim naporom dolaze u Irijsku dolinu i tu nalaze ozdravljenje i olakšicu, potvrđuju, da ih tu uslišava Ona, koju Crkva naziva »Zdravlje bolesnih«. 9. Obraćeni grješnici sa svoje strane — a njih je velik broj — tvrde, da su u Irijskoj dolini naišli na »Utočište grješnika«. 10. O Majci milosrđa govore i njezin zagovor potvrđuju i dokazuju tisuće i tisuće skrušenih ispovijedi, jer se u Irijskoj dolini rado otvaraju i najokorjelija srca. 11. I u znak iskrene zahvalnosti vjernici ostavljaju ondje mnogobrojne i tako skupocjene darove, da je to pravo čudo. S tim darovima počela se 1928. godine graditi velika crkva i dvije zgrade za bolesnike. Lucijina poruka Poruku je prenio otac Agostino Fuentes, postulator u postupku beatifikacije Franje i Jacinte. Objavljena je u reviji »La Immaculada«, od siječnja — veljače 1959. godine i u »Messagero del Cuore di Maria«, u broju 8. do 9. kolovoza, publicirana u Rimu sa službenom autorizacijom, a zatim objavljena u brojnim drugim publikacijama. Otac A. Fuentes: »Donosim vam poruku koja je izvanredno hitne naravi: Sveti Otac dozvolio mi je posjetiti Luciju, koja je sada u Coimbri kao bosonoga karmelićanka. Ona me je primila u najvećoj tuzi. Bila je izmršavjela i veoma žalosna; kazala mi je: 'Oče, Gospa je veoma nezadovoljna, jer se nije vodilo računa o njezinoj poruci iz 1917. godine. To nisu činili ni dobri ni zli. Dobri su nastavili svoj put, ne brinući se, ne slušajući zahtjeve Neba, a zli su nastavili svoj hod,

66

širokim putem propasti, ne vodeći nikakva računa o kaznama, koje im prijete. Vjerujte mi oče, da će Bog vrlo brzo kazniti svijet. Kazna je imanentna. Materijalna kazna bit će uskoro. Zamislite, moj oče, kolike duše padaju u pakao zato, što se nitko ne moli i ne čini pokore za njih. Sve to je razlog žalosti Presvete Djevice. Oče, reci svima, što mi je Gospa toliko puta rekla: Mnogi će narodi nestati s lica zemlje. Narodi bez vjere u Boga bit će bič, izabran od samog Boga, da kazni čovječanstvo, ako mi, molitvom i svetim sakramentima ne postignemo njihovo obraćenje. — Reci to, oče, da je Sotona započeo odlučnu bitku protiv Gospe; i zato jako žalosti Marijino Prečisto Srce pad duša redovničkih i svećeničkih. Demon znade, da redovnici i svećenici, gazeći svoje uzvišeno zvanje, tim upropaštavaju mnoge duše. Jedva smo još u mogućnosti da zadržimo kaznu Neba. Imamo na raspolaganju dva efikasna sredstva: MOLITVU i ŽRTVU. Sotona će učiniti sve, da nas rastrese i da nam oduzme volju za molitvu. Ili ćemo se spasiti, ili ćemo svi zajedno propasti. Zato, oče, treba reći ljudima: da ne očekuju poziv na molitvu i pokoru niti od Vrhovnog Svećenika, niti od biskupa, niti od župnika, niti od redovničkih generala. Vrijeme je već, da svaki po svojoj inicijativi izvršava sveta djela, da uskladi svoj život prema pozivu Presv. Djevice. Sotona hoće da zavlada posvećenim dušama, trudi se da ih pokori, tako da preko njih zavede i druge na konačnu nepokoru; služi se svim lukavsvima, sugerira, da se modernizira redovnički život. Od toga dolazi neplodnost unutarnjeg života i nehaj svjetovnjaka za odricanje i za potpunu posvetu Bogu. (Razumije se, da nemamo ništa protiv posuvremenjenja Bogu posvećenih osoba u smislu koncilskih dokumenata. A, da to nije, vide i bolno osjećaju i naši dobri vjernici, koji radi toga mnogo trpe. A najviše trpi sam Sveti Otac, koji o tome svaki čas javno govori). Sjeti se, oče, da su dvije činjenice djelovale na posvećenje Jacinte i Franje: velika Marijina bol i viđenje pakla. Gospa kao da se nalazi između dva mača; s jedne strane, ona vidi čovječanstvo kako ostaje tvrdoglavo i ravnodušno pred naviještenim kaznama; s druge strane, ona gleda kako pogrđujemo sakramente i preziremo kaznu, koja nam se približava, ustrajno ostajući u bezvjerju, sjetilnosti i materijalizmu. Gospa je izričito rekla: »Približavamo se posljednjim vremenima«. Ovo mi je ponovila tri puta. a) Prvo, Ona kaže da je Sotona započeo odlučnu bitku, to znači: konačnu, iz koje će jedan od dvojice izaći kao pobjednik ili kao pobijeđen. Ili smo s Bogom, ili smo sa Sotonom. b) Drugi put mi je ponovila da je kao posljednji lijek dan svijetu: SVETA KRUNICA I POBOŽNOST BEZGRJEŠNOM SRCU MARIJINU —

67

c) Treći put mi je rekla: Kad budu iscrpljena sva sredstva i prezrena od ljudi, donosi nam zadnje sidro spasenja: Presveta Djevica daje nam samu sebe u svojoj osobi, svoja brojna ukazanja, svoje suze, poruke preko vidjelaca u cijelom svijetu, i Gospa još reče: ako je ne poslušamo i nastavimo je vrijeđati, neće nam više biti oprošteno. Hitno je, oče, da se vodi računa o strašnoj stvarnosti. Ne želi s tim strašiti duše, nego je to samo hitni poziv, kad je Presv. Djevica dala toliku moć sv. krunici, da nema više problema niti materijalnog niti spiritualnog, niti nacionalnog, niti internacionalnog, koji se ne bi mogao riješiti moljenjem krunice i našim žrtvama. Ako je molimo s ljubavlju i pobožnošću, tim ćemo utješiti Mariju, brišući tolike suze s Njezina Bezgrješnog Srca«. Treća fatimska tajna Neposredno poslije kubanske krize, kad je svijet s olakšanjem shvatio, da je izbjegnut konflikt, čije razmjere nitko nije mogao sagledati, počelo se pisati i govoriti o tome, kako je presudnu ulogu odigrao Papa Ivan XXIII. Možda se radilo o senzacionalističkim novinarskim špekulacijama, kojima se zadovoljavala ljudska potreba za misterijem? Prema tim člancima, Papa Ivan XXIII, koji je otpečatio i pročitao »treću fatimsku tajnu«, predao je tekst poruke nekolicini državnika, od kojih je, praktično ovisilo povoljno rješenje kubanske krize. Tako je u jednom odsudnom trenutku povijesti, kada se prijetnja trećeg svjetskog rata nadnosila nad svijet, poruka Fatimske Gospe dospjela u ruke nekoliko državnika, a onda nečijom indiskrecijom, i u javnost. U svojoj knjizi: »Da li se Djevica pojavila u Garabandalu?«, SanchezVentura donosi dio teksta, te još nepublicirane poruke Fatimske Gospe. U tom istom djelu Sanchez — Ventura opisuje i kako je Papa Ivan XXIII saopćio državnicima Gospinu poruku. I »Stella maris« donijela je taj tekst, u članku, pod naslovom: »Potresna fatimska poruka«. U članku se kaže, da Vatikan, upitan o toj stvari, »nije saopćio ni demant, niti autentičnost toga teksta, ni o načinu, kako je ... došao u javnost«. Iznenadna smrt ili dramatičan silazak s političke scene svih aktera te diplomatske i političke drame: Kennedy-a. Pape Ivana XXIII, Hruščova i Mc Millan-a, što se sve zbilo u kratkom vremenskom razdoblju, neposredno poslije kubanske krize, za mnoge je bio jedan novi misterij. Svakako su postojali ozbiljni razlozi, koji su odlučili da se drže u tajnosti dijelovi fatimske poruke kao »treće fatimske tajne«. Dokument, koji mi donosimo iz »Stella maris«, samo je jedan dio poruke, koju je Presveta Djevica objavila svijetu. Kaže se, da se preostali dio drži u potpunoj tajnosti, a samo su ga pročitali Papa Ivan XXIII i Pavao VI kao i kardinal Ottaviani. Pripovijeda se, da je Pavao VI bio veoma potresen, kad je tu poruku u cijelosti pročitao. Kardinal Ottaviani javno je izjavio, u doba hodočašća Pape Pavla VI u Fatimu, da je dio poruke Presvete Djevice, koji se još čuva u tajnosti, sklonjen u najtajnije

68

vatikanske arhive. Tako duboka tajanstvenost, o tako važnim stvarima, utvrđuju nas u mislima, da su one još ozbiljnije, nego što pretpostavljamo. Evo tog dijela poruke, koji je, navodno, stavljen na uvid velikim državnicima onog vremena, i koji je, često publiciran u izvjesnom smislu, postao javna tajna: »Ne strahuj, draga moja kćerko, ja sam Majka Božja, koja ti govori i traži, da objaviš cijelom svijetu ovu Poruku. Radeći na tom, ti ćeš se susretati sa snažnim otporom. Ali, ako sačuvaš čvrstu vjeru, ti ćeš pobijediti svaki otpor. Čuj me dobro i pazi, što ću ti kazati. Ljudi treba da se poprave. Oni moraju svojim molitvama tražiti oproštenje grijeha, koje su počinili i koje još i dalje čine. Ti želiš, da ti ja dadem znak, kako bi svi prihvatili moje riječi, koje upućujem ljudskom rodu tvojim posredovanjem. Ti si vidjela veliko čudo, koje su neki potvrdili: veliko čudo sa suncem. Svi su to vidjeli, vjernici i nevjernici, ljudi odavle i iz okoline, učenjaci i novinari, laici i svećenici. A sada, saopći u moje ime: — Velike kazne past će na sav ljudski rod. Ne danas, ni sutra, nego tokom druge polovine dvadesetog stoljeća. Ono što sam kazala u La Salette maloj Melaniji i Maksiminu, to ponavljam i danas: ljudski rod je grješan i baca pod noge dar, koji mu je dan. Nigdje se još ne vidi nikakva reda. Sotona vlada na najvišim mjestima i određuje takvo kretanje stvari. Njemu će poći za rukom, da se uvuče stvarno u najviše vrhove Crkve. Zavest će umove velikih učenjaka, koji će izumiti oružja, kojim će se moći u nekoliko minuta uništiti pola čovječanstva. On će moćne nad narodima zarobiti i goniti ih da proizvode ogromne količine oružja. Ako se čovječanstvo tome ne odupre, bit ću prisiljena, da pustim ruke svog Sina da slobodno udare. Ako velikani svijeta i Crkve ne stave sebi to kao zadatak, da to spriječe, ja ću to učiniti i moliti Boga Oca da pusti kaznu na čovjeka. I gle, Bog će tada kazniti čovjeka, još tvrđe i teže, nego što je to bilo za potopa. Veliki i moćni stradat će zajedno, kao i oni mali i slabi. Ali i za Crkvu doći će vrijeme najvećih kušnja: kardinali će se sukobljavati s kardinalima, biskupi s biskupima. Sotona će se kretati u njihovim redovima. U Rimu će doći do velikih promjena. Sve, što je trulo, propast će; a, ono, što propadne, nikad se više neće uzdići. Crkva će biti napadana, a svijet u strašnim konvulzijama. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća započet će veliki rat. Vatra i dim padat će s neba, a vode oceana pretvarat će se u paru: pjena će šikljati prema nebu, i sve ono, što je živo i što stoji, srušit će se. Milijuni i milijuni ljudi stradat će iz sata u sat, a oni, koji još ostanu na životu, zavidjet će onima, koji su već mrtvi. Bilo kuda se okrenemo, svuda će biti muka i bijeda po cijeloj zemlji, glad u svim krajevima.

69

Vrijeme se sve više približava svome kraju, a ponori sve dublji i dublji. Ukoliko se ide naprijed, u toliko su i ponori dublji, a nada je sve slabija. Dobri će izginuti zajedno sa zlima, veliki sa malima, crkveni knezovi zajedno s vjernicima, a oni, koji vladaju svijetom, zajedno s narodom. Sa svih strana doći će smrt, zbog grijeha, koje su počinili nesavjesni ljudi i Sotonine pristalice. Ono malo ljudi, što preostane, vladat će svijetom. Tada će doći vrijeme, kada ni jedan kralj, ni jedan vladar, kardinal ili biskup, neće očekivati Onoga, koji će posvuda doći, da kazni i da se osveti prema nacrtu mog Oca. Onda će na kraju oni, koji prežive i koji još budu živjeli, iznova zazivati Boga i Njegovu slavu. Oni će ponovo služiti Bogu za neko vrijeme, kao nekada, kad još svijet nije bio tako pokvaren. Ja pozivam sve iskrene učenike moga Sina Isusa Krista, sve prave kršćane i apostole posljednjih vremena: Doći će vrijeme vremena i kraj krajeva, ako se čovječanstvo ne obrati ili ako se ne uznastoji obratiti, već ako sve ostane, kao što je i danas, ili bude još i gore. Hajde, moja kćeri, i to objavi. U tom pothvatu uvijek ću biti uz tebe«. Famozni tekst »treće fatimske tajne« objavio je list »Neues Buropa«, iz Stuttgarta, u broju od 15. listopada 1963. godine, u tekstu pod naslovom: »Budućnost čovječanstva«, koji je potpisao L. Einrich. Članak je donesen kao »izvod« iz fatimske tajne, čije se objavljivanje očekivalo godine 1960. Dokument, koji je došao u javnost diplomatskom indiskrecijom, bio je poslan od strane vatikanskih vlasti u Washington, London i Moskvu u svrhu informiranja, a drže, da je bio neophodan i od prvorazredne važnosti za postizanje sporazuma o prekidu nuklearnih eksperimenata. Autentičnost tog dokumenta nikad nije bila osporena sa strane Vatikana. (Prema letku izdanom od »Propaganda Mariana«, di Maria Stella — Via Acciaioli 10.). Pio XII i Fatima Pontifikat Pije XII u najužoj je vezi s Fatimskom Gospom. Ta se povezanost vidi u vremenskom podudaranju

nekih događaja i u ostvarivanju glavnih planova. Ovo podudaranje je tako izrazito, da se Pijo XII nazivao Papom Fatimske Gospe a Fatimska Gospa je sa svoje strane očitim znacima potvrđivala ugled Pape Pije XII i blagoslivljala njegov rad. Povezanost Pije XII i Fatimske Gospe počinje 13. svibnja 1917. godine, s danom i satom njezina prvog ukazivanja u Irijskoj dolini. Toga je naime dana i sata Eugen Pacelli — budući Papa Pijo XII — primio biskupsko posvećenje iz ruku Pape Benedikta XV.

70

Po želji Benedikta XV trebalo je da mladi biskup Eugen Pacelli preuzme njegovu brigu za mirom i pođe kao njegov predstavnik njemačkom caru Vilimu II, da s njim rješava taj važni problem; i tako je on počeo svoju misiju, zbog koje je nazvan Anđeo mira (Angelus pacis) upravo u dan, kada se u Irijskoj Dolini javila Kraljica mira. Govoreći — kao Papa — prigodom posvete crkve sv. Eugena u Rimu, 4. lipnja 1951. godine, rekao je Pijo XII o svom biskupskom posvećenju ovo: »Taj veliki dan, strašan u našem životu, pripravljao je možda u tajnim planovima Božje Providnosti — a da mi toga nismo ni slutili — jedan drugi, još strašniji, kada je Gospodin spustio na naša ramena teret, da se brinemo za cijelu Crkvu. U isti sat se u Fatimi zbilo prvo ukazanje Bijele Kraljice sv. Krunice. Kao da nam je milosrdna Majka htjela na taj način pokazati, da će nas Ona, velika pobjednica u svim bojevima za Boga, štititi i braniti u burnim vremenima našeg pontifikata, usred kriza svjetske povijesti, i da će nas voditi svojom majčinskom i brižnom prisutnošću«. U tim riječima izraženo je uvjerenje Pija XII, da je Fatimska Gospa pratila od 13. svibnja 1917. godine, i da će do konca njegova života pratiti njegov rad kao biskupa i kao Pape. (Paškal Vešara OFM, Fatima, 50. obljetnica Gospinih ukazanja 1917—1967. godine, KKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1967. godine, str. 130). Na dan slavenskih apostola sv. Ćirila i sv. Metoda, 7. srpnja, a godine 1952. objavio je Pio XII posebnu okružnicu, pod naslovom: »Sacro vergente Anno« (Pri završetku svete godine), u kojoj se obraća direktno preslavnoj Majci Isusovoj i njezinu Bezgrješnom Srcu i posvećuje »drage narode Rusije«. On izjavljuje, da je to bila njegova želja od dana, kada je izabran za Papu: »Čim smo bili uzdignuti na Petrovu stolicu, naše se srce odmah okrenulo prema vama, dragi narodi Rusije, koji sačinjavate veliki narod, narod glasovit po svojim slavnim pothvatima u toku povijesti; glasovit po svom rodoljublju, po svojoj radinosti i ozbiljnosti, a također i po svojoj ljubavi prema Bogu i presvetoj Majci«. Ibid. str. 118. Zaključak Godina 1945... (8. svibnja, kraj rata) »Svuda po svijetu održane su zahvalnice. U Irijskoj dolini održana je svečana zahvalnica 13. svibnja. Toga dana, a zatim 13. srpnja i 13. listopada, govornici su ovdje, na mjestu, gdje je najavljen taj rat još 1917. godine, isticali vezu koja postoji između njega i Fatimske Gospe, koja ga je najavila; i zatim, što bi ovaj rat imao da znači za daljnju budućnost čovječanstva, jer svako zlo nosi sa sobom i poduku, i neko dobro. Iz onoga što nam je već poznato, znamo: 1. Da je Fatimska Gospa već 1917. godine upozorila na ovaj rat. 2. Da će on biti strašan, gori od onog prvog (1914 — 1918).

71

3. Fatimska Gospa je označila i uzrok rata, a to su uvrede nanesene Bogu; a one su različne: nemoral, bezboštvo, prezir Boga, vrijeđanje Isusova namjesnika na zemlji, ometanje Crkve, društvene nepravde, oholost, neumjerenost, lakomost, mržnja, osveta, drskost itd. Protiv ovih zala Ona je preporučila djela, kojima se suprotstavlja grijehu, nemoralu i svim drugim porocima. Njoj je poznato da svako materijalno zlo — a to je i rat — proistječu od moralnog zla — a to je grijeh: grijeh je uzrok, a materijalno zlo je kazna, posljedica. Zato je ona preporučila radikalna sredstva, a to su obraćenje, posveta, integralno opsluživanje Božjeg zakona (i onih zapovijedi: Ne ubij! Ne sagriješi bludno! Ne ukradi itd.). Ona je rekla da će ljudi u suzama i s velikim mukama oplakivati svoje mane, ako u njima ustraju i ne poprave se u predviđeno vrijeme, u vrijeme smilovanja, prije nego nastupi vrijeme pravde, a to je vrijeme kazne. Strahota kazne mjeri se prema dostojanstvu uvrijeđene osobe. Fatimska Cospa je upozorila i na vidljivi znak s neba (»noć obasjana svjetlom«), kada će nastupiti to vrijeme kazne, kada će Bog prepustiti ljude samima sebi, da se obračunavaju među sobom, svojom logikom, svojom tehnikom. Ona je upozorila i na glavne sile, koje će voditi ovaj rat. Fatimska Gospa je zatim svojim naknadnim ukazivanjima i porukama nastojala ublažiti i skratiti ovo vrijeme kažnjavanja. Fatimska Gospa je uzela Portugal kao primjer svoje zaštite. Portugal se odazvao njezinu pozivu i tako dao cijelom svijetu primjer, da je ta zaštita snažna i uspješna... Ibid. 102. Imajući u vidu tu Njezinu ulogu, francuski pisac i državnik Paul Claudel je rekao, da njezina pojava u Irijskoj dolini znači eksploziju nadnaravnog svijeta u uske okvire našeg svijeta. (Ib. 102.) »Rusija će se obratiti«, rekla je Fatimska Gospa 13. srpnja 1917., u toku svog trećeg ukazivanja... Četiri dana iza ovog proročanstva Fatimske Gospe o obraćenju Rusije, nastupa revolucija u Petrogradu, koja se u povijesti ocjenjuje kao uvod u veliku Oktobarsku revoluciju. Što znači Oktobarska revolucija za obraćenje Rusije? Slom carskog apsolutizma u Rusiji oslobodio je rusku crkvu od onog podjarmljenog odnosa, u kojemu je ona stoljećima živjela kao »državni sužanj«, kako je taj odnos nazvao Miljukov, jedan od vođa Revolucije.

72

Dok su se u Istočnoj Crkvi zbivali ti sudbonosni događaji, Isusov namjesnik na zemlji širom je otvorio vrata Katoličke Crkve za prijem duhovne braće s Istoka. Već 1. prosinca 1917. piše Benedikt XV, u svom dokumentu »Dei providentis«, kojim osniva Sv. Kongregaciju za Istočnu Crkvu, ove značajne riječi: »Crkva nije ni latinska, ni grčka, ni slavenska: ona je sveopća«. Sv. Kongregacija za Istočnjake (Sacra Congregatio Orientalim) imala je za dužnost da raskrči puteve za sjedinjenje Istočne i Zapadne Crkve, koji su kroz stoljeća bili zatrpani i neprohodni. U tom teškom poslu oslanjali su se na pomoć Marije Djevice Bogorodice, jer je Ona, kako se s pravom naglašavalo »zajednička Majka vjernika na Istoku i na Zapadu (»Maria comunis omnim fidelium in Oriente et Occidente Ma-ter«). Pored Sv. Kongregacije za Istočnjake Benedikt XV osnovao je i Institut za proučavanje istočnog bogoslovlja i zatim bogosloviju za Ruse, koji su već pristupili u zajednicu vjere sa Sv. Ocem Papom. Ovu bogosloviju nazvao je »Russicum«, tj. Ruski kolegij. On je u rangu crkvenih sveučilišta. U ovom kolegiju za ruske bogoslove mnogo se časti Fatimska Gospa zbog njezine posebne ljubavi prema Rusiji. Oni vide njezinu ljubav ne samo u obećanju, da će se Rusija obratiti (i to najviše njezinim posredstvom) nego i u slijedećim okolnostima, koje su popratile njezin dolazak u Irijskoj dolini: 1. Dolazila je s Istoka i onamo se vraćala — upravo u smjeru njihove domovine. 2. Anđeo Portugala podijelio je svetu Pričest po ruskom običaju: maloj djeci samo pod oblikom vina. Tako je učinio Franji i Jacinti. 3. Fatimska Gospa je najavila obraćenje Rusije. 4. Fatimska Gospa je poticala druge, da se mole za Rusiju. S izborom Ivana XXIII za Papu (28. X 1958.) ulazi problem izmirenja Rimokatoličke crkve i Pravoslavlja pojačanim elanom u novu etapu. (Ibid. 144, 145.) Pobožnost prvih pet subota Dne 13. srpnja 1917., u toku svog trećeg ukazanja, govoreći o drugom svjetskom ratu, koji će doći, rekla je: »Da bih ga spriječila, doći ću i zamoliti, da se obavi posveta Rusije mome Bezgrješnom Srcu i da se ide na sv. Pričest prvih subota u svrhu naknade«. Taj najavljeni ponovni dolazak zbio se 10. prosinca 1925., kad je Lucija bila kao kandidatica u Pontevedra u Španjolskoj. Tadaje Gospa ustanovila, da se spomenuta pobožnost obavlja kroz pet prvih subota u mjesecu. Crkvena vlast u Leiriji odobrila je tu pobožnost 13. IX 1939. godine. Pobožnost prvih pet subota sastoji se u slijedećem:

73

a) da se obavi sv. ispovijed i zatim sv. pričest; b) da se toga dana izmoli jedan dio Gospine krunice (radosni, žalosni ili slavni); c) da se razmišlja barem četvrt sata o otajstvima svete krunice,

d) da se sve ovo obavi s nakanom, da se dadne zadovoljština Bezgrješnom Srcu Marijinu. Fatimska Gospa je obećala, da će svima onima, koji obave ovu pobožnost, biti na pomoći u času smrti, ta svim milostima, koje su potrebne za spasenje. Pobožnost prvih pet subota može se ponoviti više puta u toku života. Gospina krunica Fatimska Gospa je 13. VII 1917. godine izrazila želju da se pri moljenju krunice iza svakog otajstva doda ovaj zaziv: »O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one, kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe«. Ovo je jedina novost u moljenju krunice. Ovim zazivom Fatimska Gospa je željela dozivati u pamet vjernicima osnovne ciljeve svog dolaska u Fatimu, a to su: borba protiv grijeha jer on vodi u pakao; želja, da se pomogne dušama, osobito u času, kada im je to najpotrebnije, da dođu u Nebo. Fatimska je Gospa pri svakom dolasku opominjala svoje odabranike — a prema tome i sve vjernike — da svakog dana mole njezinu krunicu, to jest po jedan dio: ponedjeljkom radosni, utorkom žalosni, srijedom slavni, četvrtkom radosni, petkom žalosni, subotom slavni, nedjeljom slavni. (Ibid. 165. i 166.)

74

Francisko Marto, mali pastir iz Fatime koji je vidio Gospu. Umro je 4. travnja 1919. Pokrenut je proces za njegovu beatifikaciju

Beauraing eauring pripada dijecezi Namur, u Belgiji. Ukazanja su se zbila u parku pensionata redovnica Kršćanske doktrine u Beauraingu. Posjed je uz put za Rochefort, u uglu, koji ovaj čini s prugom željezničke linije Houyet — Betrix. Djevica se ukazala djeci: Andreji i Gilberti Degeimbre, i Fernandi, Gilberti i Albertu Voisinu. Ta su se ukazanja zbivala između 29. studenog 1932. i 3. siječnja 1933. godine. Donosimo prikaz tih ukazanja iz revije »Marija« (Nicolet, Quebec, rujan 1956.) »U viziji od 29. studenog 1932. godine Djevica je prošla nad mostom (zapravo, vijaduktom željeznice Houyet-Bertrix). Sutradan, 30. studenog, ona je prošla istim predjelom, ali u zraku. Mali vizionari vidjeli su kako, »dok ona ide, koljena ocrtavaju nabore na njenoj haljini«. Dne 1. prosinca »vizija« se više nije ukazivala u zraku, već skoro na samoj zemlji: na glogu, pred ulaznim vratima parka; potom, pokraj božikovine, u blizini praga pensionata, zatim, nad žbunjem, sa strane vijadukta; konaćno, opet kod 75

gloga. Iz djela kanonika Arthura Monina, najboljeg povjesničara ovih ukazanja, prenosimo ovo mjesto: »Ona se ukazala, s lica, svijetla, blistava, vidljiva do najmanjih detalja. Vrlo fine, zlatne zrake, stvarale su oko njene glave blistavi dijadem. Ona je imala plave oči, koje je često držala okrenute k nebu, a ruke su joj bile sklopljene. Potom je spustila pogled i smiješila se blago. Svaki put, kad bi iščezavala, raširila bi ruke«. Uvečer, 3. prosinca djeca upitaše »viziju«, prvi put: »Da li ste vi Bezgrješna Djevica?« Ona potvrdno odgovori kimanjem glave. — Što vi želite od nas? — Da budete mudri. Dne 3. prosinca djeca su o »viziji« dala ove podatke: »Ona je bila u bijeloj haljini s plavim odsjajem; donji rub haljine sasvim joj je pokrivao stopala i dodirivao je bijeli oblačak koji je stvarao kao neke vijence. Ona je imala sklopljene ruke. Gledajući prema nebu, ili nas, ona se smiješila. Na glavi je imala dugi bijeli veo, koji joj je padao preko ramena i sezao niz ruke. Oko glave imala je zrake, mnogo zraka, pravih i finih, i sve su bile jednako duge; nisu bile spojene i izgledalo je kao da izbijaju iz glave«. Slijedećih dana djeca su imala i druga ukazanja. Dne 6. prosinca Albert Voisin opazi krunicu u desnoj ruci Djevice. »Ona je bila veoma sjajna (govorila su djeca za vrijeme ispitivanja), veoma svijetla, ali ta svjetlost, iako je bila jaka, nije smetala očima... Aureola je bila stvorena od zlatnih zraka, kao onih od sunca. Bila je malena, mlada i veoma lijepa, ali njezin stas nije bio stas djeteta. Glas joj je bio veoma blag«. »Od 9. do 27. prosinca ukazanja se nastaviše«, piše kanonik Monin, » ... s promjenama i iznenađenjima, također i u obične dane, što je čudilo ljude. U stvari, nekih dana djeca nisu imala viziju, iako bi došla do tog mjesta gdje je bio glog i molili kao i obično. Tako je bilo od 9. do 12. prosinca, 15. i 16. te u nedjelju, 18. Nije bilo nikakve pojave ni za Božić, ni sutradan, iako se osobito računalo da će ih biti prilikom blagdana«. »Dne 22. i 23. prosinca, Albert nije vidio ništa, dok su četiri djevojčice imale viziju. 13. prosinca Ferdinanda nešto kasnije pade na koljena: upitana poslije za razlog, ona je odgovorila da je imala razmrsiti krunicu. Uostalom, u više navrata, neki detalji vizija nisu od svih primijećeni istovremeno, kao što svi nisu jednako čuli riječi Presvete Djevice«. Evo nekoliko Djevičinih riječi koje datiraju iz tog perioda: a) 17. prosinca: Gilbert Voisin je pitao: »Na traženje svećenstva, mi vas pitamo, što želite?« — Jednu kapelu.

76

b) Dne 21. prosinca: Andre, Fernanda i Gilberta Voisin pitali su Gospu, tko je ona. — Ja sam Bezgrešna Djevica. Taj naslov Gospa je dala i 2. prosinca. c) Dne 23. prosinca: Fernanda je pitala: »Zašto dolazite ovamo?« — Da bi se ovamo dolazilo na hodočašće. d) Dne 24. prosinca: Andre Degeimbre i Gilberta Voisin zatražiše jedan znak. Samo je Albert kazao da je čuo »Da!« Posljednja ukazanja: od 28. prosinca 1932. do 3. siječnja 1933. godine. »Četvrtak 28. prosinca smatra se važnim datumom; počinje posljednja faza ukazanja, ona koju u stvari donosi pravu poruku Beaurainga. Te večeri, 28. prosinca, djeca su, s izuzetkom, čini se Fernande, čula kako Presveta Djevica kaže: »Uskoro će biti moje posljednje ukazanje«. Navečer, 29. prosinca, sva su je djeca vidjela. Ali, kod ispitivanja, samo je Fernanda ispričala da je u trenutku kada je Djevica rasklopila ruke prije nego što je otišla, ona vidjela ZLATNO SRCE, skoro u samoj sredini grudi Djevice ... bilo je okruženo sjajnim zrakama. U petak, 30. prosinca, vidjela su sva djeca ukazanje. Fernanda i Gilberta Voisin, te Andre Degeimbre potvrdili su, da su vidjeli zlatno srce. Žilberta Degeimbre nije ga vidjela. Albert je, kaže ... nešto vidio! Te večeri Fernanda Voisin je sama čula Djevicu, kada je kazala: »Molite, molite mnogo«. U subotu, 31. prosinca, sva su djeca vidjela srce, svaki put kad bi Djevica rasklopila ruke. Iako su je djeca pozivala, Djevica nije govorila. U nedjelju, 1. siječnja 1933. godine, djeca su imala kratko viđenje. U ponedjeljak, 2. siječnja, vidjela su je sva djeca. Samo je Fernanda čula: »Sutra ću po nešto svakome posebno kazati«. U utorak, 3. siječnja, sva su je djeca vidjela, ali njihove molitve i ponašanje bilo je različito. Tako bar pokazuju obavještenja, koja su prikupljena tokom ispitivanja, kojemu su djeca podvrgnuta u prisustvu više od stotinu liječnika; ispitivanju su predsjedavali kraljev izaslanik de Dinant, g. Maurice Tscoffen i bivši predsjednik suda u Diantu, g. Georges Lamotte. Gilberti Degeimbre Djevica je povjerila jednu tajnu i kazala joj je: »Zbogom!« Tako je i Alberti Voisin poželjela »Zbogom« i saopćila tajnu. Gilberti Voisin je Djevica povjerila jednu tajnu i kazala: »Ja ću obratiti grješnike, zbogom!« Andrea Degeimbre čula je ove riječi: »Ja sam Majka Božja, Kraljica Neba, moli uvijek! Zbogom.«

77

Fernanda Voisin nije ništa vidjela ni čula tokom viđenja druge djece. A kada su ova otišla, ona je nastavila moliti i tada je imala viđenje. Ona je u početku vidjela, pod granjem, jednu veliku ovalnu kuglu, vatrenu kuglu, koja se rastvorila tada se Gospa ukazala i pitala je: »Voliš li mog Sina?«« — »Da«, odgovorila je Fernanda. »Da li me voliš«, pitala je Djevica. »Da«, odgovorila je Fernanda. »Tada se žrtvuj za mene«, kazala je Djevica i završila s jednim »Zbogom«, koje je kazala i ostaloj djeci. Ista revija donijela je svjedočanstvo jedne osobe koje se odnosi na ponašanje djece i o njihovoj molitvi tokom ukazanja: »Djeca su molila mislim prvu trećinu druge desetke krunice kada su se, istodobno, sve petoro, bacili na koljena s jednom takvom spontanošću da sam bukvalno čuo, i to svjedočim, pet para koljena kako udaraju o zamrzlu zemlju sa zvukom, kao kad se o sto lome tvrda jaja, ali se nije vidjelo da djeca osjećaju ikakvu bol. I upravo u istom trenu, kad su se tako bacili na koljena, njihov izgovor se sasvim izmijenio u tonu i u registru. Ukočena lica, koja su zračila, bila su okrenuta prema nečemu što su samo oni razaznavali, a njihova je molitva tekla sa žarkom radošću ... s intenzitetom neopisivog uvjerenja ...« Vatrena kugla i zlatno srce Što znači ona izražena Djevičina želja, da djeca »budu mudra«, u vremenu kada se već pišu kritike racionalizma i prva filozofska svjedočanstva o »rasulu uma«, i kada povijest burnih posljednjih stoljeća govori da je trijumf racionalizma bio preuranjen i lažan? Ona koju nazivaju Prijestolje mudrosti svakako je htjela djecu pozvati na vjernost njihovu krštenju i podsjetiti ih na riječi svećenika koji, prilikom tog sakramentalnog čina, kaže: »Istjeraj iz njegova srca sljepoću, rastrgni sve sotonine veze, kojima je bio svezan. Otvori mu, Gospodine, vrata svoje blagosti, da bude obilježen znamenjem tvoje mudrosti...« Dobro se toga sjetiti u vremenu u kojem čovjek misli da je upravljan ljudskom mudrošću, umjesto da traži dar božanske Mudrosti, za koju nam sveti Jakov kaže da je tražimo uporno. Djevica nas hoće voditi »k Srcu Kristovu u kojemu se nalazi punina mudrosti i znanja« (Litanije Presvetom Srcu Isusovu). Djeca u Beauraingu nijednom nisu vidjela križ, jer se tu Naša Gospa ukazala kao kraljica u triumfu koja ne podsjeća više na muku; iako su djeca i u Beauraingu vidjela krunicu kod Presvete Djevice, ona je držala na takav način, da ne ugledaju križ. Posljedica prave mudrosti jest — nebesko kraljevstvo. Tu stižu mudre djevice i mudra djeca; tako će biti i u posljednje dane. Djevica se u Beauraingu ukazala kao Kraljica Neba. Njeno kraljevsko dostojanstvo izraženo je — vatrenom kuglom, dijademom i zlatnim srcem.

78

Fernanda Voisin je posljednjeg dana ukazanja vidjela vatrenu kuglu, a o tom neobičnom fenomenu svjedočili su i neki koji su bili prisutni. I u Fatimi, prema Mgr J. Quaresmi, članu kanonske komisije, zbio se slični fenumen 13. rujna 1917. godine. On je pisao: »Jasno sam tada vidio i razaznavao jednu sjajnu kuglu, koja se kretala od Istoka ka Zapadu, lagano i veličanstveno klizeći zrakom«. Kod Izaije (66,15) čitamo »da Jahve dolazi u vatri«, a u Deuteronomiju (5,4) vidimo da »Jahve dolazi u obliku vatre, na vrh Sinaja, i govori ispred vatre, s Mojsijem, licem u lice«. Svakim ukazanjem i Djevica dolazi također da sa svojim narodima, preko djece ili nekih drugih izabranih duša, govori licem u lice. Ako je mi ostali, na tim mjestima ukazanja, još ne vidimo, naše pokajanje, poniznost i mudrost treba da su još veći, a naša oholost manja; trebalo bi da se u poniznosti sjetimo onoga duhovitog engleskog teologa koji kaže: »Bog neće s nama govoriti licem u lice, sve dok mi sami ne budemo imali — lice!« Roger Rebut se pita, nisu li ta vatrena i svijetla kugla, »u izvjesnom smislu, kola Presvete Djevice Marije.« (R. Rebut, op. cit. 259.) Vatrena ili svijetla kugla, javlja se u San Damianu, Kerizinenu, Baysideu, Ladeiri, kao i u La Salette-u, pa i na drugim mjestima. Sotonsko krivotvorenje biblijskih činjenica i starozavjetnih epifanija, koje su u »modernim« »fantastičnorealističkim« intepretacijama raznih ufologa, tj. onih koji proučavaju fenomen letećih tanjura, — postale kozmičke letjelice, došlo je do bogohulnih otkrića po kojima je i Isus Krist — kozmonaut, kao što su to i anđeli; ovi »lažni učitelji«, još se nisu dosjetili da ovu kuglu proglase kozmičkom letjelicom, a u međuvremenu je Presveta Djevica, u Baysideu, kao da bi ih predusrela i spriječila novu blasfemiju svoga kraljevskog dostojanstva, saopćila, da su te tobožnje kozmičke letjelice — iz pakla; »jedino đavolsko čudo ovog doba«. Oni su imali pakleni cilj, i đavo i njegovi proroci, da nadnaravno učine da djeluje kao naravno. Međutim, Bl. Dj. Marija traži od nas, da »budemo mudri«. Dijadem, u stvari, potvrđuje da je Presv. Djevica Kraljica. Djeca su vidjela svuda oko njene glave »zrake, mnogo zraka, pravih, finih, jednako velikih, koje međusobno nisu bile povezane već se je činilo kao da izlaze iz glave«. To je bila kruna, ili dijadem, prije nego aureola. S dijademom ona se u la Salette-u ukazala pastirima, ali u Kerizinenu dat će jedno objašnjenje njezina značenja; dijadem, kruna povezana je s — krunicom. U religiji (koja dolazi od riječi religare — povezati) sve se povezuje na pravi način, u nepojmljivoj Božjoj mudrosti: kada molimo krunicu, mi individualno krunimo našu Kraljicu, priznajemo njenu slavu i moć. Objavljivanje Zlatnog Srca karakteristika je pojave u Beauraingu. To je kulminaciona točka, simbol u kojem se usredotočuje cijela poruka Beaurainga i, na izraziti način, objavljuje se Bl. Dj. Marija u slavi. Dom Lambot ovako piše: »Srce označuje ljubav, ali ovdje to nije bolno i ranjeno srce, to je srce koje ima, od zlata, čistoću i sjaj; to je proslavljeno srce One koja vlada, tijelom i dušom, u Nebesima, materinsko Srce Djevice, Posrednice svih milosti, čija ljubav ... bogata dobrotom, zrači dobročinstvima«. (Marija, op. cit. s. 77.)

79

I ovdje se nameće jedno uspoređenje: u Fatimi, 1917. godine, Djevica Marija je pokazala svoje srce izbodeno trnjem i kaže: »Moje će Bezgrješno Srce trijumfirati«. Godine 1925. kao i 1929. Ona se na isti način ukazala sestri Luciji u samostanu u Tuyu, u Španjolskoj — a 1932. godine Ona je »Djevica zlatnog srca«. Međutim, kažu komentatori, okolnosti su ostale iste, a događaji idu ka strašnim povijesnim razrješenjima. U Fatimi ona intervenira u vremenu; u Beauraingu ona se objavljuje u slavi. Ako ona, potom, u Sirakuzi ili Raveni bude plakala, ako u Maropatiju ili Porto San Stefanu bude lila krvave suze, to neće pomutiti njen lik u slavi. Kronološki red (ovdje) ne važi, u stvarima nadnaravnog, jer naše vrijeme, i naša temporalnost, ne odgovara vremenu vječnosti. Pa ipak, odlazeći iz Beaurainga, Ona je bacila jedan tužan pogled.

Čudotvorno raspelo iz Limpiasa, pripisuje se umjetniku Jvanu Martinezu Montannesu, (+ 1693.) U brojnim ukazanjima Naša Gospa poručuje da razmatramo o Muci Gospodinovoj

Tri vrela 80

(Tre Fontane) a periferiji Rima, nalazi se mjesto nazvano Tre Fontane, Tri Vrela. Tu je i jedna pećina. Dana 12. travnja 1947. godine, ukaza se Djevica Objave Brunu Cornacchioli, radniku rimskog tramvaja, i njegovoj djeci. U blizini mjesta Tri Vrela, nalaze se tri svetišta. Prvo se diže nad mjestom gdje je Apostol naroda položio svoj život za Gospodina. I danas je u crkvi stup na kojem su svetom Pavlu odsjekli glavu; sveta glava se tri puta odbila od obronka, a gdje se dotakla, izbilo je vrelo. Tako je taj kraj i nazvan Tri Vrela. U blizini je i crkva otaca trapista, uz koju je i trapistička opatija. Tu je nekada živio veliki Marijin štovatelj sveti Bernardo; odatle se širila Bernardova nauka i pobožnost prema Djevici. Nedaleko odatle je i crkva, sv. Marija Ljestve u nebo. Tako je nazvaše po jednom viđenju svetog Bernarda. Za vrijeme dok je sveti Bernard jednom služio sv. Misu, ugleda ljestve, koje su se pružale od čistilišta do neba; po ljestvama su se penjale duše oslobođene po sv. Misi, a na vrhu ih je dočekivala Marija i uvodila u Nebo. U ovoj posljednjoj crkvi nalazi se prava riznica: u njoj su moći svetih Vojnika, kršćanske legije kojom je zapovijedao sveti Zenon, a koju je car Dioklecijan pogubio, jer se ne htjedoše odreći svete vjere. U dvorištu se i danas nalazi stup, s natpisom koji govori o Bernardovoj pobožnosti prema Mariji. Kad god je prolazio pored slike Majke Božje, on je pozdravljao: — Zdravo Marijo! — Zdravo Bernarde, odgovori mu ona jednom. Na mjestu Tri Vrela bila je pećina i šuma eukaliptusa, koju su zasadili oci trapisti, ali pod naletom novog poganskog duha, ovo mjesto je postalo prljavo i grješno. Nekada, davno, i pećina u Lurdu bila je sastajalište sotonista, kao što je i ova špilja bila mjesto grijeha. Ali, Ona koja je stala petom na glavu zmije, razbijala je moć Sotone širom svijeta. To, simbolično izražava i Njena pojava u ovim pećinama, kao i u novim Babilonima: Parizu, Njujorku... Ona, koja je trgala udove mističnog tijela Sotone (kako bi kazao sveti Grgur Veliki), da bi ih posvećivala i ugrađivala u mistično Tijelo Kristovo, izabrala je Bruna Cornacchiola, koji bijaše otpao od Crkve, postao pristalica jedne sekte, i došao upravo u ovu šumu, gdje je bio zasjeo uz jedno stablo, da pripremi govor koji je trebalo za Uskrs održati, upravo protiv — Majke Božje. Nikada neće izreći tog govora. Toga proljetnog dana on će se obratiti. Ova pećina više neće biti mjesto grijeha, već mjesto pobožnosti.

81

Nego pogledajmo najprije, tko je taj B. Cornacchiola. Kršten kao katolik, u svojoj ranoj mladosti i iskreno pobožan štovalac Spasiteljeva Presv. Srca i Bl. Dj. Marije, kasnije je skrenuo s pravog puta. Katoličku je vjeru odbacio i postao protestant, a stupio je i u organizaciju, koja ga je obvezivala na ateizam. Napose je fanatički mrzio Presv. Euharistiju, Bl. Dj. Mariju i Sv. Oca Papu. Protiv njih je držao i javne govore. U svojoj je kući poskidao sa zidova sve znake vjere, lomio ih i gazio nogama. U vezi s time tukao je i svoju ženu. Papu Pija XII, koji je bio utjelovljena anđeoska blagost, tako je fanatički mrzio, da je na posebnom bodežu napisao riječi: »Smrt Papi!« i samo čekao na zgodnu priliku, u kojoj će ga rinuti Papi u srce. A spomenutog dana dogodiše se čude stvari. Najprije djeci, a onda i njemu ukazala se Majka Božja. Bio je kao izvan sebe, kad je, sastavljajući pod stablom svoj naumljeni govor protiv Bl. Dj. Marije, podigao glavu i ugledao svoje najmlađe dijete, Ivicu, kako pred spiljom nepomično kleči, drži sklopljene ruke na molitvu i gleda u otvor spilje. Nije to dijete bilo kršteno, a kamoli da bi se znalo moliti! Otac se podigne sa zemlje, pođe prema djetetu i još se većma začudio, kad je čuo kako mu dječačić u zanosu ponavlja riječi: »Lijepa Gospođo!...« Na očeva pitanja dijete ni da se gane. Uzbuđeni otac zovne sada svoju kćerkicu od 10 godina, Izolu. No i ona brzo pada na koljena, sklapa ruke, ožarena je u licu i ponavlja iste riječi kao i mali braco. Otac, sav izvan sebe, zove i svoje treće dijete, Karla, kojemu je tek bilo 6 i po godina, no i ono brzo pada na koljena, sklapa ruke, upravlja pogled prema otvoru spilje i raširenih očiju, a u licu svijetao i sav ushićen, ponavlja iste riječi, kao i mlađi brat i starija sestra: »Lijepa Gospođo!« Otac ne može nikako da se snađe. Napola lud, baca svoje oči sad na djecu, sad prema otvoru spilje. Odjednom gle, kao da ga grabi neka snažna sila. Nečije ruke kao da mu stišću oči. S njih pada nešto kao zastor, a pred njim je sama svjetlost. Spilje kao da više nije bilo, već usred svjetla gleda neobično mili lik nebeske pojave Majke Božje. Gleda ga onako kako to umije samo nebeska Majka. Na njoj je dugo bijelo odijelo, a opasana je crvenim pasom, koji joj na desnoj strani visi do koljena u dva lijepa traka. Preko odijela ima blještav ogrtač, koji joj seže sve do gležnjeva. Bosim se nogama nalazi na kamenu, usred pećine. Ruke drži na prsima, lijeva je slobodna, a desnom pritišće knjigu sive boje. Ta njezina neobična ljubaznost, pomalo ga i zbunjuje. Svjestan je svojih teških grijeha počinjenih protiv nje, a i planova za budućnost. Zar ga nije zatekla u spremanju govora protiv nje? I zbilja njemu je jasno, da je njezin smiješak pun nebeske miline i praštanja, ali i pun boli zbog njegova odmetnuća. I prijekora! Zar ona siva knjiga ne označuje njegovu protestantsku bibliju, kojom se je uvijek služio u svojim napadajima protiv katoličke Crkve? I vidi posve jasno kako ona miče lijevom rukom, i

82

kažiprstom upire na zemlju, gdje leži crno platno, a do njega polupano raspelo. — Ja sam ona koja se nalazim u Božanskom Trojstvu. Ja sam Djevica Objave. Odmah je shvatio o čemu se radi. Pogotovu, kad mu je odlučnim glasom rekla: *Ti me progoniš!... Sad je dosta!« Rekla mu je i razlog, radi kojeg je postigao milost obraćenja. Ima je zahvaliti pobožnosti 9 prvih petaka, što ih je obavio, dok je još bio dobar. — Božja zakletva jeste i ostaje nepromjenjiva, spasilo te devet petaka Presvetog Srca, koje si obavio. Njegove su mu zablude i grijesi bili posve jasni. U srcu osjeća radi njih veliku bol. »Što mu je raditi?!« pita sam sebe. Izgledao je kao teški bolesnik, koji se pomalo oporavlja. I tri mjeseca kasnije imao je još uvijek taj bolni izgled. Majci Božjoj je bilo sve predobro poznato, i ona mu ljubazno odgovara: »Vrati se u sveto stado, u nebeski dvor na zemlji!« Dakle vratiti mu se treba u krilo katoličke Crkve, koja je svakome, koji živi po njezinoj nauci, Nebo na zemlji. Poučila ga je i o zabludama, što ih je svojim govorima protiv Nje sijao: »Moje tijelo nije istrunulo, niti je moglo trunuti! Moj Sin i anđeli došli su da me uzmu na dan moga preminuća!« Preporučuje mu molitvu, a posebno njoj osobito milu — krunicu. Jer je u molitvi silna moć, po njoj će dobiti sve milosti: »Molitva je zlatna strelica, što izlazi iz usta vjernika i stiže do Božjeg Srca!« Potiče ga, neka izbjegava grijehe, koji su tako mrski Bogu i njoj. Posebno ga upozorava na neke vrste duševnih bijednika: na bezbožnike, raskolnike, psovače, bludnike i lakomce. Stavlja mu na srce, da se mnogo moli i druge potiče na molitvu za njihovo obraćenje i za jedinstvo Crkve. Njemu pak samom odredila je dva svećenika, koji će ga izmiriti s Bogom i povratiti pravoj Crkvi, Nije mu rekla njihova imena, nego način kako će ih naći: »Svećenik, koji te pozdravi riječima: »Zdravo Marijo, sine!« uputit će te svećeniku, koji će te izmiriti s Bogom. A svećenik, koji će ti reći, da ga nešto vuče k tebi, odvest će te Sv. Ocu, kome ćeš odnijeti moju poruku i zamoliti ga za oproštenje zbog otpada od vjere i svetogrdne borbe, što si je vodio protiv njemu.« Prorekla mu je i protivštine, koje ga čekaju, no neka se ne boji, jer će mu ona majčinski priskočiti u pomoć, kad ga svi prezru i napuste. »Budi razborit prema svima!« — riječi su, kojima ga je potaknula na opreznost. Nasmiješivši se ljupko ocu i djeci, povuče se tri koraka natrag, okrene se i nestade je, a za sobom je ostavila krasan miris. Kad se je okrenula, i djeci i ocu zasja pred očima njezin sjajni zeleni ogrtač.

83

Prvi se od zanosa trgne Karlo, skoči i poleti k zidu pećine, uhvati se rukama za zid i vikne: »Lijepa Gospođo!... Zeleni ogrtač!...« Sad sve troje djece navali na oca: »Tko je bio ta Lijepa Gospođa? ... Što ti je rekla? ...« »Gospa«, odgovori blijedi otac. »Poslije ću vam sve pripovijedati!« On je odmah u polumraku špilje u svoju bilježnicu unio sve, što mu je Bl. Dj. Marija rekla. Prije nego će otići, napiše izvana na spilji: »U ovoj pećini, 12. travnja 1947. godine, Djevica Objave ukazala se protestantu Bruni Cornacchioli.« Ime »Djevica Objave« upotrijebio je jer tako mu se Bl. Dj. Marija predstavila. Ukazanje je trajalo od 16. do 10. m do 17. s. 30 m. S dubokim dojmovima u duši silazili su obraćeni otac i sretna djeca niz humak i najprije se, na želju oca, navratiše u crkvu, posvećenu Bl. Dj. Mariji, koja je pripadala o. Trapistima, duhovnim sinovima jednog od najnježnijih štovatelja i propovjednika Bl. Dj. Marije, naučitelja sv. Crkve — sv. Bernarda. Tu se ocu iza toliko godina opet otvore usta na molitvu, a djeci prvi put u životu. Glasom, koji djeca nisu dotle još nikada čula, reče im: »Uvijek sam vam govorio, da Isus nije ...« i upre rukom prema svetohraništu. »Ne! On se nalazi ondje unutra, u onoj kućici! Molite mu se!« A onda sam uroni u molitvu kajanja i klanjanja, zahvale i odluke ... Duša mu je bila puna i izlijevao ju je pred Gospodinom Isusom, kojega je opet našao i uzljubio svim žarom srca. Kad su došli kući, žena opazi na mužu neku čudnu promjenu. Vrlo ju je iznenadio onaj ugodni miris, što su ga svojim povratkom unijeli u kuću. Nije ih samo gledala upitnim pogledom, već je i ustima "formirala pitanje. Otac je skoro plačnim glasom poslao djecu u krevet, a onda se ženi obratio riječima: »Vidjeli smo Gospu! ... Molim te za oproštenje, što sam te mučio, Jolando! ... Znaš li moliti krunicu? ...« »Ne sjećam se dobro!« — odgovara ganutim glasom žena, a onda se oba bace na koljena, da mole krunicu onako, kako su znali... Prve »zlatne strelice« u stanu obraćene obitelji! I na našem obraćeniku opazilo se ono, što se stalno ponavlja u povijesti Marijinih objava širom svijeta: »Koji je jedanput vide, stalno čeznu da je i opet ugledaju. Naš obraćenik Bruno ne bi gledao ni na umor ni na kasno doba, nego bi hrlio k pećini kod Tri Fontane, kadgod bi navečer iza službe uhvatio nešto slobodnog vremena. Tu bi uzeo u ruke krunicu, bacio se na koljena i molio, molio ... Srce mu je bilo puno i nije bio u neprilici, što da moli. Molio bi nebesku Majku, da mu se još više otkrije, molio bi za zalutalu braću, za jedinstvo Crkve, da se što prije susretne sa svećenicima, koji će ga vratiti u ovčinjak Kristov, što ga je bio ostavio, i odvesti Sv. Ocu Papi... Potpuna mira još nije bio našao. Svojim očima bi lovio svakog svećenika, što bi ga bilo gdje susreo, i stalno bi se pitao: »Nije li to onaj?«

84

Konačno je prvoga ipak našao. Ujutro, 28. travnja, uđe u crkvu Svih Svetih (crkva o. glasovitoga Don Oriona na Via Appia Nouova) i tu se postavi uza zid sakristije. Bio je sav snužden. Neki mladi svećenik jako se žuri. On ga ipak zaustavlja: »Oprostite, oče. želio bih vam reći jednu riječ!« »Zdravo Marijo. sine! Recite hitno! Žuri mi se! Moram pričestiti vjernike, a onda ponijeti sv. Pričest bolesniku!« »Napokon eto Marijina znaka. To je onaj prvi!« I Bruno brzo izasu: »Ja sam protestant, a želio bih postati katolikom!« »A tako! Dobro! Ja ću vas odvesti svećeniku, koji će to učiniti.« I odvede ga drugom svećeniku, koji ga sasluša, pozove njega i ženu mu na pouku, i bi određen 7. svibnja za obred primanja njih dvoje natrag u Crkvu. Uoči toga dana požuri Bruno k pećini da moli za pomoć Majke nebeske. Spusti se na koljena, uze krunicu i uroni u molitvu ... I gle, spilja zasja jakim svjetlom, i on ponovo ugleda Majku Božju. Gledala ga je milim materinskim pogledom, a onda se bez riječi udalji. Sutradan se roditelji sretne djece odreku pred svećenikom svojih zabluda i budu vraćeni u krilo Katoličke Crkve, a 17. svibnja krstiše još nekršteno najmlađe dijete Ivicu. Brunina je sreća postigla svoj vrhunac. Pronašao je i drugog svećenika, koji će ga po Marijinoj odredbi odvesti Sv. Ocu Papi. Bruno je često ulazio u crkvu Svih Svetih, a neki bi ga svećenik tu uvijek čudno gledao. I jednoga dana upadne taj svećenik u Brunin stan. Čitav se je stan te siromašne obitelji sastojao od samo jedne sobe. I taj svećenik upravlja Bruni riječi: »Cornacchiola, moram ti govoriti... Ne znam ... Osjećam kako me k tebi nešto vuče«. Točno, kako mu je prorekla Bl. Dj. Marija. Bruno mu otkrije svoju tajnu i sprijateljiše se. Po želji tog svećenika odoše njih dvojica 23. svibnja do Tre Fontane. U spilji kleknu i mole radosnu krunicu. Kod treće Zdravomarije druge desetke Bruno zašuti. Svećenik ga pogleda i opazi, da je u licu posve blijed, zanesen i čuje ga kako, šapćući, ponavlja riječi: »Kako je lijepa! ...« A onda se okrene svećeniku i rekne mu: »Opet je došla! ...« Svećenik nije vidio ništa, ali je osjetio ljupke mirise i napuni se tolikom svetom radošću, da je nekom mladiću, koji je baš toga časa banuo u Šumu, viknuo: »Gospa!... Ukazala se Gospa u pećini!« Tako sazna Rim, a brzo i ostali svijet za Marijino ukazivanje kod Tre Fontane. Ljudi su hrlili k mjestu Gospina ukazivanja, kajali se za svoje grijehe, molili se i vraćali bolji svojim domovima. Kako je Gospa odmah prigodom svog prvog ukazanja rekla tramvajskom namješteniku Bruni, da će zemlju u pećini očistiti i posvetiti, pa će odsele služiti kao lijek bolesnima na duši i na tijelu, tj. postati čudotvorna i poslužiti kao vrhunaravno sredstvo za obraćanje grješnika i ozdravljivanje bolesnika, to bi posjetnici spilje na povratku kući uvijek ponijeli sa sobom i štogod te zemlje. Pećina je puna ploča zahvalnica za primljene milosti. Prve su godine mnogi osjećali i neobične mirise, koji bi dolazili iz spilje i širili se daleko, posebno prigodom nekih svetkovina. Ali su ljudi salijetali i Brunu Cornacchiolu, koji je svima rado govorio o »Djevici Objave« i poticao ih na posjećivanje svetoga mjesta, a bio i sretan, što je baš u to vrijeme kao tramvajski namještenik bio zaposlen na liniji

85

Crkva sv. Pavla - Tre Fontane. Njegove misli i srce bih su stalno na mjestu svoje velike sreće. Ali ga duša nije samo vukla k svetoj spilji, već je tražio i mjesta svojega prijašnjeg djelovanja, ne bi li pružio zadovoljštinu za sve ono zlo, što ga je bio nanio Bogu, Mariji i Crkvi, a one, s kojima je radio na zavađanju duša ili ih je sam zaveo, vratio na pravi put. U tom je poslu bio pripravan i na trpljenje. Tako je znao od svojih starih drugova biti obasut pogrdama, pa i fizičkim napadajima, ali bi svoj apostolat i dalje mirno nastavljao. Upotrebljavao bi uvijek lijepe riječi, a osobito se je puno molio i prikazivao žrtve, da ljude pridobije za Boga i život vjere. Svete pričesti u prve petke za obraćenje grješnika započeo je odmah iza svog povratka u Crkvu, a krunicu je imao uvijek uza se. 30. svibnja, uza sav umor, požuri i opet do mjesta svoje sreće. Klekne, izvadi krunicu i moli. Pećina i opet zasja velikim sjajem. Pred njim je i opet nebeska Majka i govori mu: »Idi k mojim kćerima, pobožnim Učiteljicama Filipovkama, i reci im, neka se mnogo mole za nevjernike i radi nevjere svoga kraja!« I Bruno požuri, da dobrim redovnicama odnese Marijinu poruku. Ovaj prikaz ukazanja Majke Božje, »Djevice Objave« kod Tre Fontane, u okolici Rima, svršavamo riječima samoga sretnog Brune Cornacchiole, kako ih donosi pri koncu svoje knjige, pod naslovom: »Cornacchiola priznaje« — »Plačući predao sam bodež«, njemački pisac P. Leo Marija Ort: »Draga braćo i sestre! Nosio sam još i drugu muku u svom srcu, koju hoću da vam sad ispripovjedim, jer tko zna, kad ćemo se opet vidjeti. U svom sam srcu nosio brigu za bodež, s kojim sam se zakleo da ću ubiti Papu. Ispovjednik mi je rekao: »Nemoj o tome nikome ništa reći. Čekaj na zgodu, u kojoj ćeš ga moći osobno predati u ruke Sv. Ocu.« Čekao sam. I došao je 9. prosinac 1949. Sv. Otac Papa, koga je propaganda bezbožaca, slobodnih zidara i krivovjeraca strašno napadala, pozvao je grupu radnika k sebi, da s njima moli u svojoj privatnoj kapeli krunicu. Među tim radnicima nalazio sam se i ja. Sv. Otac nije to znao. Ja sam ponio bodež i bibliju, što sam je tumačio krivo, po svojoj samovolji. Na njoj su bile zabilježene riječi: »To će biti smrt katol. Crkvi s Papom na čelu.« Obadvoje htjedoh predati sv. Ocu! Iza svršetka krunice okrene se Sv. Otac nama. Zbilja: »Pastor angelicus!« (= Anđeoski Papa — prema glasovitom proročanstvu Malahijinu). U bijelo odjeven, s raskriljenim rukama, kao Anđeo, koji je raširio krila da poleti. On reče: »Jedan od vas želi sa mnom govoriti!«

86

Ja kleknem i viknem: »Svetosti, to sam ja!« Svi radnici učiniše mjesto. Sv. Otac dođe do mene, sagne se prema meni, stavi svoju ruku na moje rame, približi svoj obraz mojemu i upita: »Što je, moj sinko!« »Tu je, Svetosti, protestantska biblija, koju sam krivo tumačio i čime sam upropastio mnoge duše.« Plačući predadoh i bodež, na kojemu napisah: »Smrt Papi!« »Molim za oproštenje, što sam se usudio to i pomisliti. Svetosti, imao sam u planu ubiti Vas ovim bodežom!...« Sveti Otac uze te predmete, pogleda me, nasmiješi se i reče: »Dragi sinko! Time ne bi bio ništa drugo učinio, nego bi Crkvi darovao jednoga mučenika i jednoga papu više, a Kristu pobjedu, pobjedu ljubavi!« »Da, ali ja molim još jednom za oproštenje!« »Sinko!« reče Sv. Otac, »najbolje je oproštenje pokajanje!« »Svetosti! Sutra putujem u bezbožnu Emiliju. Tamošnji su me biskupi pozvali da obavim jedno kružno putovanje u svrhu protupropagande. Imao bih ondje govoriti o Božjem Milosrđu, što me je zapalo posredstvom Presv. Djevice.« »Dobro, dobro, ja sam zadovoljan. Pođi s mojim blagoslovom!« I on mi dade svoj blagoslov. Održao sam 40 konferencija, pa ipak nisam umio govoriti. Ali mi je Gospodin uvijek pomogao. Mogli smo tom zgodom ustanoviti više od 600 prekida s bezboštvom. Nastojat ću pridobiti i druge! Draga braćo i sestre! Oproštenje, što ga zamolih od Gospođina, primio sam. I Sveti Otac mi je oprostio. Molio sam svoju suprugu da mi oprosti, pa mi je i ona oprostila. A sada molim i Vas, da mi oprostite. Jer svi mi zajedno činimo tajanstveno tijelo Kristovo. Zlo, što sam ga počinio u Rimu, nanio sam i Vama u Abruzzima i u cijelom svijetu. Mi tvorimo jedno tijelo, i, ako ja ranim jednu dušu, ranjavam cijelo tajanstveno Tijelo Kristovo. Stoga molim i Vas za oproštenje zbog svega zla, što sam ga učinio. Vi vidite, draga braćo i sestre, kakvo zlo vlada u svijetu. Nema nikakva mira više u kući. Djeca su protiv roditelja, a roditelji se više ne brinu za djecu. Obitelji se raspadaju, pa dolazi do bračnih rastava, dolazi do grijeha. Dolazi do raznih zala. Postoje i opasna oružja. Ta se oružja zovu atomske bombe. Mi ne treba da se bojimo.

87

I mi imamo puno oružja, i s njim želimo upoznati one, koji se nazivaju našim neprijateljima: Oružje naše vjere, Oružje našeg ufanja, Oružje naše ljubavi. Oružje istine! Upitajmo te ljude. da li vjeruju da li ljube, da li se drže ovih triju bijelih točaka: Prva bijela točka to je Presveta Euharistija; Druga bijela točka to je Bezgrješno začeće; Treća bijela točka to je Papa! Slijedeće tri bijele točke: vjera, ufanje i ljubav stupovi su istine. Te tri točke moraju biti jedinstvene, međusobno povezane, jake i pune zanosa. Ako te jedinstvenosti i povezanosti nema, nema ni istine. Protestanti vele: »Nema Euharistije, nema Bezgrješne, nema Pape!« Bezbožnici govore: »Nema Pape! I mi bezbožnici stupamo u euharistijskim procesijama, u procesijama u čast Majci Božjoj, ali Papu treba ubiti!« Vidite, manjka jedna od bijelih točaka! Ako te tri bijele točke nisu sjedinjene, ljudi nemaju istine! Te tri bijele točke ima jedino rimokatolička, apostolska Crkva. To su naša oružja! Nasuprot atomskim bombama ovog svijeta nudimo mi svoja još moćnija oružja. Mi im dajemo ime i zovemo ih: Atomska bomba molitve, Atomska bomba klanjanja, Atomska bomba ljubavi k bližnjemu, Atomska bomba ljubavi Presv. Djevice prema nama, sveta KRUNICA! Držimo je u svojim rukama! Molimo krunicu, ona je štit protiv svakom krivovjerju! Štit, koji nam donosi pobjedu, jer se prihvaćamo mača, koji je Krist, naš Gospodin — put, istina i život« (Iv 14,6). Te tri točke i međusobna ljubav jesu oružja, pomoću kojih ćemo mi sigurno pobijediti i postići, da bude na zemlji »jedno stado i jedan pastir« (Iv 10, 16). Hvaljen Isus Krist! Hvaljen Isus i Marija!« Uskoro Rim sazna za ukazanje Marijino kod Tri Vrela. Narod pohrli u velikoj radoznalosti; mnogi u pobožnosti kleknuše. Imamo pred sobom magazin

88

Oggi od 10. lipnja 1947. Na naslovnoj strani je grupa hodočasnika, djece i odraslih, koji u molitvi kleče pred pećinom. Špilja na mjestu Tri Vrela postat će još jedno mjesto molitve. Oggi će poslije dvadeset i pet godina poslati svog novinara da vidi i opiše plodove tog ukazanja. U Rimu je već 1950. godine, izašla knjiga na našem jeziku, Poruke s Neba, od Viteza Budislava; iz nje smo uzeli neke podatke o ukazanjima kod Tri Vrela. Marijina poruka odnosila se na cijeli svijet i Bruno Cornacchiola postat će Marijin apostol, propovjednik obraćenja i jedinstva. U Rim, Sveti grad, prodirao je poganski duh u tim poslijeratnim godinama; kao u nekoj neshvatljivoj i dijaboličkoj uroti sve će se učiniti da sveti grad postane grad zemaljskih zadovoljstava; velika propaganda trebalo je da ga učini gradom »slatkog života«, — »dolce vita«. U toj duhovnoj borbi koja se vodi posvuda, Marija silazi na zemlju, u pećinu grijeha, i ukazuje se velikom neprijatelju Crkve, da bi od špilje učinila mjesto hodočašća, od Bruna Cornacchiola napravila apostola, i da bi se u Rimu borila protiv sotonskih sila... »Sacra Opera« »Trebalo je da odmah obavim neke stvari, kako me je uputila Djevica Objave«, kaže Bruno Cornacchiola, novinaru magazina Oggi. (Oggi, 27. IX 1971.) Crkva još nije zauzela službeni stav prema ukazanjima na mjestu Tri Vrela, ali je dozvolila izgradnju jedne kapele u neposrednoj blizini pećine. Ulaz u pećinu je divno uređen kamenim svodom. Unaokolo, kao i po svodu kapele, nalaze se brojna ex vota, srebrna srca, svjedočanstva brojnih čudesa i obraćenja. Djelo Brune Cornacchiole, ili plod Marijinog dolaska na ovo mjesto, jeste i »Sacra Opera«. »To je bila želja Djevice«, kaže Bruno. »Opera, djelo, trebalo je da prikupi sve one koji su htjeli da žive zajedničkim životom. U početku, nismo imali dovoljno velike prostorije da bismo sve prikupili. Nismo imali sredstava. Ja i oni koji su prvi pristupili živjeli smo siromašno, u jednoj velikoj odaji, spavajući na zemlji i slabo se hraneći. Kasnije, srećom, jedna bogata gospođa pomože nam i mi smo sagradili jednu lijepu kuću, gdje okupljamo sve koji su pozvani od Djevice Objave^. Sjedište »Sacra Opere« danas je udaljeno četiri kilometra od mjesta ukazanja. Članovi se dijele na unutrašnje i vanjske. Oni unutrašnji napuštaju svoje kuće i dolaze da žive u zajednici. Oni nastavljaju da rade svoje poslove u društvu, koje su i ranije obavljali. Međutim, sav prihod oni daju administratoru, koji njime upravlja. I Bruno Cornacchiola, kao osnivač ove zajednice, u dogovoru sa svojom ženom, živi u zajednici. Njegova žena sada živi u ženskom dijelu ove zajednice. Bruno i Jolanda žive kao brat i sestra; viđaju se, on se brine i nadalje o njoj, ali su svoj brak podredili zajednici i prihvatili celibat. »Nekada je moja obitelj bila mala«, kaže Bruno, »sada je ogromna«.

89

»Sacra Opera« ima mnogo pristalica u Vijetnamu. Jedan vijetnamski novinar napisao je tekst o ukazanjima, i o zajednici, pa je tako ovo Djelo steklo mnogo pristalica u toj dalekoj azijskoj zemlji. Tri Vrela su poznata širom svijeta, a autobusi hodočasnika dolaze svakodnevno sa svih strana. (Ibid.) Poruke s Neba u Italiji poslije rata U knjižnici, Poruke s Neba, govori se i o drugim porukama Prestvete Djevice, posebno onim koje se odnose na svećenike. Godine 1946. tiskane su te poruke, s crkvenom dozvolom, pod naslovom »Tri poruke Majke Božje svećenicima.« I godine 1948. Ona ukazuje na te poruke, i posebno se obraća svećenicima: »Ja ću ih na izvanredan način spasiti! Svećenici su moja odabrana djeca! Za njih pripremam izvanredne milosti.« Na dan 14. veljače govori za Svetog Oca: »Oh, da. Okružili su ga brojni neprijatelji i samo će ga moja ruka spasiti... Jako su mu se približili... Oko dvadeset njih, dobro povezanih... No, sve će zatajiti u času, kad ja zahvatim... Oh, ovi će osjetiti težinu Božje pravde!« U listopadu 1949., bila je grupa ljudi kod Svetog Oca, na zajedničkoj molitvi za mir. Poslije krunice, pristupi mu jedan čovjek i reče: »Sveti Oče, evo noža kojim je trebalo da vas ubijem!« U brojnim ukazanjima, koja su danas i zaboravljena, na koja se danas i ne osvrću ljudi, a ako su katkada štampane o njima knjige, na njih je popadala prašina jednog vremena skepticizma, nalazi se čitava povijest jedne duhovne borbe; izrečena je i napisana čitava kronika sukoba Djevice i zmije. Neposredno poslije jednog velikog rata, umjesto mira, sotonske sile pokrenule su čudovišnije planove protiv Crkve. Kako se malo o tome zna, kao da je sveopća šutnja dio te urote. U zimskoj večeri 10. veljače 1948. godine, primijeti jedan Peruđanin da se kip Majke Božje, sliven od bronze, pozlaćen, visok z. 15. m, težak osamdeset kvintala, pokreće. Ljudi su promatrali kako brončani kip pokreće ruke, okreće glavu. Kip je postavljen nad pročeljem crkve Gospe od Anđela u Asizu, 1926. godine, povodom proslave 700. godišnjice smrti svetog Franje Asiškog. O »Danu gnjeva«, u knjižici se citiraju riječi Srca Isusova, vjernom slugi ocu Piju, od 1. kolovoza 1941.:

»Doći ću sa strahovitim glasom nad grješnom zemljom jedne noći za hladnih zimskih mjeseci. S juga će doći vrući vjetar, a onda će provaliti oluja. Teški komadi tuče lupat će po zemlji... Iz gorućih, crvenih oblaka sijevat će munje, koje će sve paliti i u prah pretvarati... Sve što je grijeh zablatio, sve što je grijeh okužio, ima se uništiti... Zrak će se napuniti

90

otrovom i smrtnim zadahom... Nabujali potoci rušit će ponosne zgrade, što su ih dizali oholi ljudi, pijani od moći i željni da pokažu svoju jakost volje. Sad čovjek treba da vidi kako je nad njim druga volja, koja je nad svim ljudskim voljama i koja najviše katove ovih idola obara kao kuće od papira. Božji Anđeo istrebitelj zbrisat će zauvijek život novih bogataša, iskvarenih svetogrdnim praznovjerjem, koje nije prava nauka Moga evanđelja. Kad Anđeo smrti počne trijebiti kukolj mačem pravde, nahrupit će pakao u bijesu i pobuni na pravednike, a osobito na moje žrtve zadovoljštine i nastojati će da ih uništi smrtnim strahom... Da bi se utvrdila vaša vjera u mene, i vaše pouzdanje, evo vam znaka koji će vas upozoriti na početak suda: Za hladne zimske noći zagrmjet će glas nad zemljom, da će se stabla tresti... Tada zatvorite prozore i vrata; pokrijte otvore prema vani, jer vaše oko ne smije da gleda ono najstrašnije, niti da to svojim znatiželjnim pogledima obeščasti: sveta je Božja srdžba, koja će za vas očistiti zemlju, za vas, malo stado, koji ste ostali vjerni. Saberite se u duhu pred Raspelom, stavite se pod zaštitu Presvete Majke i nemajte straha, bilo što da vidite ili čujete: to je varka pakla, koji vam neće moći naškoditi. Borite se s pouzdanjem u moju ljubav i ne sumnjajte za vaš spas. Što se jače i pouzdanije budete uzdali u Moju ljubav, to će neprobojniji biti štit, kojim vas okružujem. Borite se za duše, koje su mi blizu. Žrtvujte se, prikazujte vaše patnje, strahote napasti, sva moguća vidljiva i nevidljiva mučenja, kojim će vas mučiti, radi odabranika moga Srca, svećenika, da im se u zadnji čas udijeli milost kajanja. Ustrajte taj dan i tu noć. Moja će vam ljubav to naplatiti. Noć odmah iza ove strašne noći i isti dan, stišat će se ovi užasi. Sljedećeg jutra zasjat će sunce ponovno, a s njime svjetlost i toplina nakon one strašne i kratke tame.« Česta ukazanja, a ona su učestala i neposredno poslije rata, svjedoče da su vremena strašna, i da je bijes pakla najžešći. Tko ne shvaća duh vremena, tko nije u toku te tajne povijesti, te otajstvene borbe, taj ne može ni shvatiti često prisustvo Majke Božje ili samog Gospodina na zemlji, u ovim danima. A Majka poručuje sestri Jeleni (Kozenca, Italija), 11. veljače 1949: »Đavo je, kćeri moja, izbacio na zemlju sve svoje paklene sile i brzo će pokazati svu svoju moć. Ali onda, u posljednje vrijeme, svijet će se stropoštati. Kako će biti veliko sve ovo... Kako će biti veliko!... Svi će se ljudi tresti od straha, tako da će oni, koji ostanu nakon biča, postati maleni kao djeca. Nužno je da se pripravite, jer je ova velika stvar blizu. Tko je sagriješio, neka se od srca kaje. Tko je uvijek tražio Boga, neka Ga traži još većom savršenošću u pokori i molitvi.

91

Mnogo preporučujemo pobožnost prema Srcu Isusovu i mome Bezgrješnom Srcu, sa pričestima u prve petke i prve subote, kao zadovoljštinu; zatim pobožnost Pet Rana, s molitvom Evo me, o moj ljubljeni i dobri Isuse... i, napokon, na poseban način, dnevno moljenje moje krunice. Svi oni, koji budu vjerni ovim pobožnostima, imat će moju majčinsku zaštitu i spasit će se! Na dan svetog Josipa, Srce ljubazne Majke ponovo govori sestri Jeleni: »Bič je, kćeri moja, blizu! Doći će izjutra; prije njega provalit će orkan, koji će sve samljeti. Zatim će se pojaviti sam Isus Krist u oblaku i svi će ga vidjeti. Tada ćete čuti strahoviti krik pravde, koji će učiniti da će svi ljudi problijediti i da će se tresti od užasa. Nakon ovog strašnoga glasa potamnjet će nebo i gusta tama ovit će svu zemlju. Iz nje će provaliti strahovita vatrena oluja; vatru će anđeli sipati na sve zle i opake, dok ih ne unište. Bježat će u pećine, da izmaknu groznoj kazni, ali uzalud. Bit će tako strašno, da bi i dobri umrli od užasa, ali ja ću priskočiti kao Majka milosrđa i spasit ću ih! Kad anđeli satru sve zle i sve đavole satjeraju u pakao, oni, koji preostanu, sjedinit će se u jedno stado Crkve Kristove pod velikim znakom ljubavi. Ponizni Vrhovni Pastir upravljat će novim narodima. Bit će svima skriven, ali će njemu biti udijeljene velike milosti i dati izvanredni darovi Duha Svetoga...« Tu nailazimo i ovaj podatak, koji se odnosi na dane tame: »Za vrijeme mraka neće moći gorjeti nikakvo svijetlo, osim blagoslovljene svijeće ili kandila.« Dana 19. kolovoza 1949. godine, sestra Jelena upita: — Ako je bič tako blizu, i još tako strašan, onda će to biti svršetak svijeta? — Ne, reče Marija, neće to biti svršetak svijeta, nego strašni metež, što će se zbiti po svem svijetu, gdje su toliki grijesi. Ure mraka i jada vrlo su blizu i ljudi neće moći naći nikakve pećine, gdje bi se sakrili, jer im to neće koristiti. Gledaj, kćeri moja — nastavi Marija — koliko trpi moje Srce, gledajući svijet u ruševini. Koji strašni časovi, u kojima neće biti nego ruševina i smrt. Kako će biti strašno kad moj Sin izusti srdite riječi pravde. Ljudi će tražiti da se skriju u pukotinama. Nastat će očajni časovi za grješnike. Očajno će zavijati i zvat će brda i planine, da ih pokriju... Zato viči jako, jer hoću da se zna, da bi se svijet mogao spasiti, ako se vrati Bogu«. I Melanija Calvat, vidjelica iz La Salette, na jednom mjestu govori o tome da ne treba tražiti pećine, jer će se sam Bog pobrinuti da spasi svoje. I Matija Lašut, vizionar iz Turzovke, kaže da ne treba shvatiti, povodom one karte svijeta gdje su brda označena kao mjesta manjih grijeha i blažih kazna, da će se grješnici moći spasiti po brdima. Ostaje zagonetna česta pojava Djevice u pećinama...

92

Evo i riječi Svetog Oca Pape Pia XII. iz 1949. godine: »Bili kratki ili dugi ovi dani mraka, mi znademo da će proći. Čekajmo čas Božji, čas u koji će svemoguća Božja ruka Oca Nebeskoga onaj orkan, što će zapuhati nad bijednim čovječanstvom, neprimjetnim pokretom ustaviti i uništiti; čas u koji će raznim putevima, nepoznatim ljudskim pametima i ljudskim nadama, povratiti narodima pravdu, smirenja i mir. U čekanju Božjega časa, koji je najviša i jedina nada, ostaje nam Raspeti, početnik i ispunitelj vjere, koji je pogledao na buduću radost i prigrlio Križ«.

Seredne »Ovo je vrijeme Sotonina carstva« (Marija)

lijedeće informacije o ukazanjima u Seredne u Ukrajini, jednoj od socijalističkih država Rusije, poslane su od jednog abonenta »Das Zeichen Mariens« iz Australije, a on ih je kopirao iz mjesečnika »The Light«. u kojemu su cijelu tu stvar iznijeli oci Bazilijanci, 286 Lisgar Street, Toronto, Ont, Kanada. Oni, koji bi te informacije htjeli pobliže upoznati, umoljavaju se, da se obrate na oce Bazilijance. Ovdje donosimo tekst, što smo ga primili iz Australije i što smo ga preveli sa engleskog jezika. Datumi, koji su navedeni u pripovijedanju, jesu datumi gregorijanskog kalendara. Julijanski kalendar, što ga upotrebljavaju u Ukrajini, zaostaje za našim (gregorijanskim) 13 dana. Unijati (katolici sjedinjeni s Rimom) slave prema tome blagdan Bezgrješnog Začeća 21. prosinca našega kalendara. Sveta godina započela je 8. prosinca 1953. i završila je 25. prosinca 1954. U julijanskom kalendaru isti su datumi, ali ne isti dani prema sunčanoj godini. Njihov blagdan Bezgrješnog Začeća bio je za nas 21. prosinca, a njihova jubilejska godina završila je 7. siječnja 1955.

»Svijetlo«

93

Primljene informacije, što se tiče ukazanja u Ukrajini uzete su iz jednog pisma, što ga je pisala jedna odgovorna osoba iz Ukrajine. Crkvene vlasti iz Ukrajine nisu u mogućnosti da provedu istragu o toj stvari. Ukazanja su se zbila u godinama 1954. i 1955. Izvan svake je sumnje, da sovjetske vlasti prate izvanredne događaje u Seredne. Još u lipnju 1959. godine napao je komunistički tisak vjernike, koji su posjećivah mjesta ukazanja. Komunistička štampa izjavila je, na primjer: »Svećenici su to, koji su organizirali čudo u Seredne... i jedno »čudotvorno« vrelo proglasili »svetim«... Vjernici su se ondje počeh sakupljati... i unijati zemlje (Ukrajine) aktivno šire nacionalističku anti-sovjetsku propagandu.« Osoba, koja je imala viđenja, bila je mlada djevojka Ana. Evo kako ona sama pripovijeda: Prvo ukazanje 20. prosinca 1954. (to je bio 7. prosinac u Ukrajini) bila sam kod sv. Mise u župnoj crkvi Seredne, u zapadnoj Ukrajini. Molila sam svoju krunicu na razne nakane. Kratko prije Pretvorbe, izgubila sam tijek svojih misli kod molitve, i opazih, da ne vidim više ništa: niti oltara, niti svećenika, niti prisutnih u crkvi; sve je to iščezlo mojim očima. Ugledah pred sobom goru Seredne na mjestu, gdje se nalazi zdenac i vrelo, mjesto, što ga još nikad prije nisam vidjela. Ugledah također i Presv. Djevicu Mariju kako stoji preda mnom, obučena u bijelu haljinu sa širokim plavim pojasom. Dvanaest zvijezda okruživalo joj je glavu i zračilo svoju svjetlost prema nebu. Noge su joj bile bose i bijele kao snijeg. Bilo je nemoguće gledati u njezin sjaj i ljepotu. Ona je ispružila svoje ruke, čime je isticala ljepotu Božje milosti. Gledajući me, reče Bezgrješna Djevica glasom punim žalosti: »Kćeri moja, kćeri moja, kćeri moja! Ti vidiš velik broj milosti, što ih nosim; ali ja ih ne mogu nikome dati; jer, usprkos velikog broja mojih sinova i kćeri, gotovo svi su se odvratili od mene i ne mole više za moje milosti. Sad je jubilejska godina meni na čast, a ja čeznem za tim, da pomognem siromašnim grješnicima; jer velika je nesreća blizu kao u vrijeme Noe. Ljudi će biti uništeni, ne vodom, nego vatrom, jer su sagriješili protiv Boga. Još nikad od početka svijeta nisu ljudi tako duboko pali kao sada. Ovo je vrijeme Sotonina carstva. Ja ću ostati na ovoj gori. Odavle vidim cijeli svemir. Vidim mnoge grješnike, a ja ću dijeliti svoje milosti posredstvom vode, što teče s ovog vrela. Tkogod ovamo dođe u duhu pokore radi svojih grijeha i pije s vjerom od ove vode, bit će ojačan u svojem tijelu i duši i neće umrijeti, kad navali katastrofa.« Spilja i izvor Presv. Majka Božja zatražila je zatim, da se načini spilja na mjestu, gdje ona stoji, i u nju neka se stavi kip Bezgrješnog Začeća, tako da ljudi znaju,

94

gdje se je ona ukazala. Ona zamoli još, da se pripravi izvor kojega bi se voda mogla blagosloviti, i odredila je, da jedan katolički ukrajinski svećenik potajno blagoslovi vrelo na blagdan Bezgrješnog Začeća. Na koncu viđenja probudih se kao iza sna. Osjećala sam se, kao da sam već bila u Nebu. Srce mi je bilo uronjeno u vatru ljubavi. Osjećala sam se kao u vatrenim jezicima i imala sam dojam kao da sav svijet gleda u me. Suze mi potekoše iz očiju; bila bih od toga umrla da nije bilo pomoći Božje. Kasnije se uputih na goru Seredne, na mjesto svetišta naše drage Gospe. Ondje joj iskazah prve počasti. Tada se popeh dalje do mjesta, gdje se je ukazala. Ona je oltar, svetohranište i rajska vrata. Ponovo se bacih na zemlju njoj na čast, poljubih zemlju, gdje je stajala. Kleknula sam i započela moliti. Molila sam Isusa za oproštenje i molila sam Presv. Djevicu da mi pomogne dati zadovoljštinu za uvrede, psovke, mlakost, nestrpljivost i hladnoću što je sve vlastito mnogima od onih, koji su u službi Božjoj. Molila sam i za one, koji su ostavili katoličku vjeru, i za oproštenje sviju grijeha počinjenih u mislima, riječima i činima. Vapila sam Bezgrješnom Začeću, da se smiluje svećenicima, koji su otpali od vjere, i da ih dovede natrag u ovčinjak istinite Crkve za spas duša. Vidjela sam velike potrebe i radi toga sam se molila na te nakane. Tada nije bilo nikoga kraj mene. Propirivao je laki vjetrić, i ja sam osjećala kako mi po licu udaraju zrnca pijeska. Čula sam kako voda žubori, a iz te vode tekli su darovi Duha Svetoga u moju dušu. Moje srce počivalo je kao lađica u luci Božje ljubavi. Osjećala sam ovdje prisutnost Božju, Njegovo Veličanstvo, Njegovu ljepotu, u anđeoskoj i duhovnoj atmosferi. Nisam mogla razumjeti, što mi se događa. Ali nije mi polazilo za rukom, da se otkinem od toga svetog mjesta. Kad sam se konačno spustila s brijega, osjećala sam se u duši laka i slobodna, kao da me je netko nosio na svojim rukama. Blagdan Bezgrješnog Začeća Pred blagdan Bezgrješnog Začeća uputih se prema crkvi, da potražim župnika i da ga obavijestim o događajima, što su mi bili objavljeni po volji Božjoj. Dok sam to činila, nisam se dobro osjećala, pitajući se, kako će me svećenik primiti, što mu moram kazati. Prikazala sam sv. Misu i sv. Pričest zajedno sa svojim molitvama, da izmolim od Presv. Djevice milost, da učini srce svećenika poslušno Božjim nakanama. Poslije sv. Mise zamolila sam svećenika, da bi blagoslovio vrelo na označenom mjestu; ali on odgovori, da mu je potrebno malo vremena, da o stvari dobro razmisli i da nekoga upita za savjet. Zamoli me, da ponovo dođem. Kad sam se povratila, padala je kiša, a zemlja je bila izvanredno blatna. Bojala sam se, da bi kiša i blato mogle čitavu stvar osujetiti. Kad ugledah svećenika, upitah ga, da li će blagosloviti vrelo. On odgovori: »Ja ću poći i

95

vodu blagosloviti; ali recite mi, gdje je vrelo?«. »Ono je na gori Seredne; ja ću vas pratiti«. Župnik upita, da li će i drugi ljudi biti prisutni. Ja odgovorih, da će biti dva svećenika i počasna garda od 16 sigurnih i odgovornih osoba. Župnik je držao, da je najzgodnije vrijeme za blagoslov izvora poslije sv. Mise na blagdan Bezgrješnog Začeća, jer sveta godina, koju smo posvetili Bezgrješnom Začeću Presv. Djevice Marije, sad već ide svršetku. Župnik mi je vjerovao, a sad je išao zato, da zadovolji moju molbu. Ujutro na sam blagdan bilo je očito, da će to biti sjajan dan. Nakon sv. Mise zamolismo 16 osoba da se svrstaju u počasnu pratnju, a da nisu imali ni pojma o tom, što se dogodilo. Već prije našli smo način, da smo na brijegu Seredne ukrasili spilju i u nju postavili kip Bezgrješnog Začeća. Nakon Božje službe u crkvi uputi se svećenik na brdo, počasti Božju Majku i zamoli, da mu pokažu točno mjesto gdje mora biti blagoslovljeno vrelo. Slijedio je blagoslov vrela na veliko veselje svjedoka, koji su bili izabrani, da budu kod ceremonije. Brzo nakon odlaska župnika dođoše druga dva svećenika na mjesto. Jedan od njih bijaše katolički ukrajinski svećenik a drugi svećenik latinskog obreda. Oni doniješe sa sobom Presveti Oltarski Sakrament, koji postaviše pred kip, kao da je položen u ruke Presvete Djevice, a ukrajinski svećenik održa lijepu propovijed. Zatim bude otpjevan »Moleben« na čast Presv. Djevice. Iza litanija bude puk blagoslovljen s Presv. Sakramentom i pjevala se pjesma »Mnohava lita« za Papu, za kler i za narod. Iza ceremonija ispovijedalo se, a zatim bude podijeljena sv. pričest. Drugo ukazanje — Gora je rasvijetljena Najednom nastade oluja, koja nije niotkuda došla. Primijetilo se, da se je bjesnilo bure ograničilo samo na brdo Seredne, dok je okolo naokolo bilo vedro nebo. Vjetar je ugasio svijeće; pijesak i prašina udarali su u oči i lica svjedoka. Još su dvije osobe morale biti prisutne kod ceremonije ali su iz nekog razloga zakasnile. Obje te osobe poznavale su dobro ovo mjesto, ali nisu bile u mogućnosti da pronađu put radi oblaka, koji su obavijali goru. Morali su se vratiti neobavljena posla u Dubowec, gdje su sjeli ispod jedne ograde i razbijali su sebi glave, pitajući se, zašto nisu mogli pronaći vrela na brijegu Seredne. Te iste večeri, između 6 i 7 sati, nakon vespera blagdana Bezgrješne, činio se cijeli brijeg Seredne rasvijetljen nekim tajnovitim svjetlom. Gledajući izdaleka, izgledalo je, kao da je cijelo selo u plamenu; ali, kad smo došli bliže brijegu, nismo mogli opaziti ni jedan jedini plamen. Cijela gora bila je uronjena u zlatnu boju i osvijetljena, dok je nebo iznad toga sjajno blistalo. Čuli smo korove anđeoske kako pjevaju u daljini.

96

Duh je Sveti rasvijetlio to mjesto; jer ovdje je mjesto, gdje Božja Majka treba da dijeli milosti. Tlo okolo brijega bijaše pokriveno bijelim snijegom. Nigdje drugdje nije se moglo vidjeti snijega. Mnoge su osobe, osim mene, svojim vlastitim očima vidjele to čudo, koje su također vidjeli stanovnici sela u okolici kao i stanovnici susjednih sela. Mjesec je bio vidljiv za stanovnike Dolyne i Lviwa. U zoru, dok je još bilo mračno, posjetila je spilju jedna majka sa šestogodišnjim svojim blizankama Mihaelom i Terezijom, da iskažu Mariji čast. To su bili prvi hodočasnici sjajnog brda Seredne. Iza toga počeli su se penjati obroncima brijega i drugi, čija je znatiželja bila izazvana neobičnim sjajem gore. Tako su gorjeli od želje, da dođu na vrh gore da su u svojoj žurbi prešli preko zaleđenih potoka, jaraka i brazda, namjesto da idu putem gdje su bili uređeni mostovi i putići. Kad su došli na vrh i našli ondje kip Presvete Djevice u spilji, bili su osvjedočeni da je sjaj, što ga gledaju, nadzemaljskog porijekla. Mnogi padoše, plačući, na svoja koljena, obaviše svoje molitve i ostaviše svoje darove. Poslije blagdana Bezgrješnog Začeća godine 1954. dolažahu muževi, žene i djeca u sve većem broju iz sela i gradova u posjete gori Seredne. Treće ukazanje — Veliki sjaj Jednog dana, ne sjećam se više, kojega, spilja se potpuno ispunila svjetlom. Bezgrješna Djevica ukazala mi se u tako velikom sjaju, da nisam mogla u nju gledati. Mogla sam gledati samo donji rub njezine bijele odjeće. Zanesena od ganuća, nisam bila u stanju podići svoje oči prema njezinoj ljepoti; osjećala sam se nedostojnom. Vidjela sam samo njezine noge, koje su bile bose i bijele kao snijeg. Oči su mi bile pune suza i nisam znala, što se to sa mnom zbiva. Četvrto ukazanje — Isus Krist Prije korizme imala sam još jedno viđenje. Isus Krist stajao je na jednoj pećini izvan spilje. Njegovo je držanje bilo ozbiljno i dostojanstveno kao kraljevsko. Bio je obučen u bijelu tuniku, opasan užetom. Gornja njegova haljina bila je crvena i prebačena preko ramena spuštala se u naborima. On podigne desnu ruku za znak odrješenja i on je oprostio grijehe svima, koji bijahu primili sakrament pokore. Peto ukazanje —Žalosna Gospa Na dan očišćenja Blažene Djevice Marije (na Svijećnicu) bila sam sama na gori kod spilje. Molila sam se Mariji za grješnike i molila sam je, da nijednoga od njih ne pusti iz svoje zaštite. Molila sam se i opazila u spilji Majku Božju, obučenu u tamnu odjeću. Na srcu joj je bila jedna jako otvorena rana s mnogim drugim malim ranama. Presveta Djevica pokaže mi prstom svoje ranjeno srce. Bila je žalosna i zabrinuta; govorila mi je ovim riječima:

97

»Kćerko moja, promatraj moje ranjeno srce. Ti si me molila da grješnicima iskažem milosrđe, a ipak, nijedan od njih neće da sa mnom surađuje, nijedan od njih neće činiti pokoru za grijehe i uvrede, što su ih nanijeli mome Sinu. Najveći dio onih, koji ovamo dolaze, čine to iz znatiželje, a njihova nevjera ranjava mi srce.« Oči mi se napunile suzama, kad sam gledala duboku bol Presv. Majke Božje. Bila sam jako zbunjena što ona toliko trpi radi nedostojnosti njezinih sinova i kćeri i osjećala sam kod toga veliku bol na mojoj lijevoj strani. Nastavila sam moliti Presv. Djevicu za grješnike, moleći je, da ih zagovara kod svog Sina; molila sam je, da bismo bili kažnjeni na zemlji, da tako budemo spašeni za Nebo. Molila sam, da mi samo za Krista živimo i da bi se uvijek ispunila volja Očeva. Šesto ukazanje za Crkvu i narod A sada evo, što se dogodilo prve korizmene nedjelje. Molila sam kod spilje, kad ugledah Presv. Djevicu, koja je stajala na pijesku kod vrela. Bila je obučena u dugu bijelu haljinu, koja je iza nje doticala zemlju i vukla se iza nje, kad je hodala. Iz njezine osobe izlazilo je mnoštvo malih bljesaka, zlatno obojenih zraka, koje su padale kao strelice na vodu i na grmlje duž cijelog njezina puta. Kleknula sam da poljubim tragove, što su ih ostavili njezini koraci i bila sam bezutješna, što nije bilo inače nikoga prisutna, da bude svjedok toga ukazanja. Molila sam se za Crkvu i za naš narod i prinijela sam se kao žrtva za tu nakanu. Ponovo ostavih mjesto, plačući od žalosti. Sedmo ukazanje — vrlo mnogo izgubljenih milosti Na blagdan Navještenja (25. ožujka) molila sam kod spilje i ugledah Presv. Djevicu ukrašenu dugim plaštem krem boje. Koračala je pijeskom, nekoliko metara daleko od spilje. Činilo se, da je vrlo žalosna i kao da nešto traži okolo na sve strane. Htjela nam je tim dati na znanje, da samo malo njih hoće milosti, što ih je ona ponudila, i da tako velik dio njezinih milosti bude izgubljeno. Tada ona reče puna žalosti: »Pokora, pokora, pokora.« Zatim, okrenuvši se prema spilji, klekne, a plašt joj je bio rasprostrt daleko po pijesku, i počne pomicati zrnca na svojoj olovno plavoj krunici, koja je visjela na desnoj joj ruci i sezala je sve do zemlje. Čula sam je kako recitira Očenaš i ja sam mirno ponavljala riječi iza nje. To ukazanje Majke Božje duboko me je dirnulo u srce; jer ja sam osjećala, da je možda Kazna već blizu. Bilo je tako mnogo grijeha i zloća i tako mnogo otvrdnulih srdaca protiv milosti. Započeh moliti, da zadobijem milost spasonosne pokore.

98

Osmo ukazanje — Krist Kralj Prvoga svibnja bilo nas je znatan broj osoba, koje smo molile krunicu kod spilje. Iznenada ugledah Krista Kralja na brijegu visoko gore iznad spilje. Sjedio je na prijestolju i bio obučen u crveno. U desnoj je ruci imao biskupski križ. Lice mu je gledalo prema jugu. Molila sam za kraljevstvo Kristovo na zemlji i da on vlada nad svim srcima. Deveto ukazanje — Crna zmija 15. svibnja, dok sam bila kod sv. Mise u selu, prenesena bijah u duhu sve do spilje na gori Seredne. U spilji ugledah Presv. Djevicu, obučenu u plavo. Sjala je kao sunce. Stajala je uspravno, s nogama na crnoj zmiji. Kad je pritisnula svojom bijelom nogom zmiju, nastojala se je zmija osloboditi. Kad ju je drugi put pritisnula nogom, činilo se, kao da se zmija onesvijestila; a, kad ju je pritisnula treći put, mahala je zmija glavom lijevo desno i otvorila svoje ždrijelo, da pokaže svoje oštre bijele zube.

Deseto ukazanje — Ona moli, da se postavi križ Na blagdan Uzašašća bilo nas je mnogo na molitvi kod spilje. Presv. se Djevica ukaže i izrazi svoju želju, neka bi bio prisutan jedan svećenik i da se postavi križ na jedno od dva mjesta, što će ih ona pokazati. Presv. Djevica bila je obučena u bijelo sa širokim svezanim plavim pojasom i s velikom koprenom na glavi. Nije ništa pobliže odredila, koji svećenik treba da bude pozvan, niti kakva oblika da bude križ. Mjesto koje je pokazala, bilo je 3-4 metra ispod spilje, a drugo mjesto bilo je malo iznad izvora kod tri studenca. Jedanaesto ukazanje — Kraljica Neba Evo sada, što se dogodilo posljednje nedjelje u svibnju, koja je posvećena Kraljici Neba. Dan prije, navečer, bilo je sakupljeno mnogo ljudi na različitim mjestima kod spilje, da počaste Mariju, Kraljicu Neba. Proveli su cijelu noć u molitvi i pjevanju religioznih himana njoj u čast. Kratko prije zore molila sam krunicu, kad opazim, kako se pojavilo svjetlo u spilji. Vidjeh dva oblaka, nad kojima se pojavi mjesečev srp, zatim jedan drugi srp, a onda treći mjesečev srp. Svaki je imao svoje šiljke okrenute prema gore.

99

Presveta Djevica stajala je uspravno na mjesečevu srpu, a anđeli su držali krunu nad njezinom glavom. Ta je vizija slala na sve strane sjajnije svjetlo, nego što ga ja mogu opisati. Legija anđela pratila je u zraku Djevicu. Dvanaesto ukazanje — Presveto Trojstvo Iza toga slijedilo je odmah jedno drugo ukazanje. U zablješćujućem sjaju ukaza se Presveto Trojstvo nad glavom Presv. Djevice. Mogla sam vidjeti osobu Boga Oca i Boga Sina, nad kojima je lebdio golub, simbol Duha Svetoga. Bezbroj anđela bila im je pratnja. Imala sam muke, da držim pod kontrolom razdraganost svog srca.

Trinaesto ukazanje — Zvijezda 5. lipnja 1955. godine, na Duhove, bilo je mnogo duševno i tjelesno bolesnih ljudi kod spilje. Svi bijasmo na koljenima i molili smo se.

Ja sam vidjela jako veliku zvijezdu, koja je spuštala svjetlo na sve koji su bili ovdje sakupljeni. Nitko inače nije ništa vidio, premda su im srca gorjela od ljubavi. Četrnaesto ukazanje — Crvene ruže Idućeg dana, 6. lipnja 1955., mnogo je ljudi nakon sv. Mise pohodilo spilju. Molili smo krunicu. Bijasmo kod zadnje desetke; bilo je već skoro vrijeme da pođemo u crkvu. Primijetila sam, da se riječi onih, koji ispravnim srcem mole, pretvaraju u divne crvene ruže, koje su anđeli sakupljali i prinosili Presv. Majci Božjoj. Ona ih je radosno primala na svoje srce. Nažalost, riječi, što su iz nekih usana dolazile, nisu se pretvarale u ruže. Petnaesto ukazanje — Bestidna odjeća i razgovori Na blagdan Presv. Srca Isusova 1955. bilo je mnogo ljudi kod spilje. Među njima velik broj vojnika, na pola goli, što su vodili sablažnjive razgovore i pripremali se, kako se činilo, za kupanje. Ljudi, užasnuti zbog njihovih grubosti, povratiše se u crkvu, gdje smo imali jedan »Moleben« i blagoslov s Presvetim. Nakon tih obreda bila sam htjela ponovo poći ka spilji, ali ostadoh daleko, dokle god su ondje bili vojnici.

100

Mnogo kasnije, kad se najveći dio ljudi izgubio, nisam mogla odoljeti svojoj želji da pođem spilji. Iznenada ugledah Presv. Djevicu, kako je žalosna ušla sa strane spilje, nagnula glavu, lomeći ruke od boli. Odmah odlučih poći k spilji i učiniti sve, što je u mojoj moći, da joj ublažim bol. Šesnaesto ukazanje — Rim će propasti Za vrijeme žetve bijah kod jedne udovice s jednom mladom djevojkom i mi smo se popele na goru do vrela kod tri studenca. Poslije naše molitve živo sam željela doći k mjestu gdje se je Presv. Djevica najviše ukazivala; željela sam izmoliti od nje jednu milost. Kad stigoh na mjesto, započeh moliti svoju krunicu i razmišljala sam o tajni Seredne i o njezinu značenju. Tada začuh sebi s desne jedan glas, koji reče: »Rim će biti uništen. Sveti će Otac biti ubijen. Rim će se ponovo podići i bit će obnovljen po gori Seredne... Od te gore raširit će se vjera po svijetu. Bit će samo jedna vjera i jedan pastir. To će tada biti mir na zemlji i ljudi će se diviti mojem velikom milosrđu.« Ne bih mogla reći, da li je to bio glas Marijin ili glas Duha Svetoga. Razmatrala sam o riječima, što sam ih upravo čula, pitajući se, da li te riječi imaju doslovno značenje ili simbolično. Molila sam se, da budem rasvijetljena o toj stvari. Tada iznenada začujem glas Kristov, koji je žalio one, koji su mu najbliži, a nogama gaze njegovu istinu i njegovu vjeru. Tada shvatih smisao riječi, što sam ih upravo čula. To je bila duhovna ruševina Rima. Mnogi svećenici apostate, koji su već propovijedali nauku Kristovu, sada bi psovali Svetog Oca i ismjehivali ono, što su nekad sami naučavali. Bješe to dakle duhovna propast Rima i simbolična smrt Svetog Oca.

Sedamnaesto ukazanje — Sveti Mihael i njegov mač U subotu prije Uznesenja Marijina na Nebo bila sam kod sv. Mise. Za vrijeme sv. Mise imala sam viđenje gore Seredne. Spilja bijaše sjajno rasvijetljena. Marija se ukaza kao Bezgrješno Začeće, obučena u bijelo sa širokim pojasom od plave tkanine. Bila je izvanredno žalosna i zabrinuta i gledala je okolo sebe, kao da nekoga traži, kome je potrebna njezina pomoć.

101

Nekoliko koraka ispred Marije stajao je sv. Mihael Arkanđeo. Bio je srednje veličine, tamne kose i ugodne pojave. Imao je kratku bijelu tuniku, u desnoj ruci plameni mač; njegova srebrna krila blistala su kao sunce. Okrenut prema jugu okrene on tri puta svoj mač. Mač je razdijelio zrak kao munja, ostavljajući za sobom plameni trag, a sjaj njegova plamena rastao je kod svakog udarca. Osamnaesto ukazanje — sve nas je primila na svoje Srce Ujutro na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 28. rujna 1955., velik broj nas skupio se kod vrela trih studenaca. Molili smo zajednički krunicu; zatim smo pjevali jedan »Moleben« i »Panakhida« za duše umrlih. Za vrijeme molitve ugledah Presv. Djevicu, koja je imala predivan izgled u svojem tamno-obojenom odijelu. Bila je vrlo sretna i sa smiješkom raširi ruke prema mnoštvu, kao da nas hoće sve zagrliti i privinuti na svoje srce. Bila sam raspoložena da nikad više ne ostavim to mjesto, i htjela sam moliti kao nikada prije. Devetnaesto ukazanje — Uzvišena ljepota Krista Kralja Na svršetku blagdana Krista Kralja u listopadu 1955., htjedoh kod sv. Mise da obavim svoje dnevne molitve. Bila sam u duhu prenesena iznenada u jedan sasvim drugi kraj. Gledala sam Krista Kralja na njegovu prijestolju. Njegovo lice i njegova osoba odsijevale su veličanstvom. Noge su mu bile pokrivene jednim komadom bijelog lanenog platna. Njegova je osoba zračila svjetlo. Pred tom uzvišenom ljepotom razastirao se svemir. Tu i tamo podizali su se ljiljani, razbacani između mnoštva glava, i glave ljiljana, kao i čovječje, bile su prignute, da se poklone svome Kralju. Ja sam ležala prostrta u obliku križa pred nogama Krista Kralja. Ponudila sam se kao žrtva za mnoštvo ljudi, za svoje grijehe i za grijehe svijeta.

102

Na lijevoj strani Kristovoj ugledah svećenika u zlatnoj svećeničkoj odjeći, koji je blagoslivljao narod s kaležom. Kod svećenika bilo je sve ispremiješano od tmina, koje su bacale na njega svoje sjene. Dvadeseto ukazanje — Duše iz Čistilišta 21. studenog 1955., na blagdan patrona crkve u Dubowecu, gledala sam velik broj duša iz čistilišta, koje su okrenule svoja lica prema tabernakulu za vrijeme sv. Mise. Osjećala sam veliku želju da požurim u pomoć tim siromašnim dušama i molila sam Isusa, da im se smiluje. Poslije mi je bilo uzvraćeno, da dadem služiti sv. Misu, dan prije Bezgrješnog Začeća, za te duše. Za vrijeme te sv. Mise za duše u čistilištu gledala sam velik broj njih kako stoje u redovima u tami. Dok sam ih tako promatrala, dođe Presv. Djevica i prolazila je pokraj njih i pustila je da padaju poput kiše njezine milosti. Kako je ona prolazila, tako su bila obasjavana tamna lica.

Matija Lašut. šumar iz Turzovske, kojemu se ukazala Presveta Djevica.

103

Turzovka stotoj obljetnici Lurda, 1958. godine, Majka Božja javila se Matiji Lašutu, slovačkom lugaru. Uskoro, Turzovka će postati mjesto kamo će se hodočastiti sa svih strana i bit će nazvana »slovačkim Lurdom«. Sve je počelo u nedjelju 1. lipnja 1958. godine, na dan Presvetog Trojstva. Lugar, Matija Lašut iz Turzovke, imao je tada 42 godine, otac obitelji s tri kćerke, morao je toga dana biti na dužnosti makar je želio da prisustvuje svetoj misi. Ujutro toga dana popne se na brdo Živčak u šumovitom planinskom masivu, koji se nalazi između Turzovke, Vysokog i Korne. Tamo, na vrhu Živčaka, na jednom boru, još je visjela slika Naše Gospe od Vjekovite Pomoći. Često je Lašut okitio tu sliku, tu se zadržavao i molio. Tu, u tom planinskom masivu, u Slovačkoj, nedaleko od Poljske granice, bilo je, usprkos svemu, mjesto stalne molitve. Jedan lugar upućivao je svoje molitve Kraljici neba. I toga je dana okitio Njezinu sliku. Postavio je kamen pod koljena i na njemu je molio. Nakon što je izmolio Očenaš i Zdravo Mariju, primijeti iznenada kako po zemlji rastu bijele ruže. Od začuđenja nije mogao vjerovati svojim očima. Znao je da u tom planinskom predjelu nema ruža. Gledajući unaokolo, opazi da se cio krajolik izmijenio. Nije više bilo onih poznatih stabala. Posvuda, u daljinama i visinama bile su ruže. Neobično svijetlo obasjavalo je ovaj prizor. To nije moglo biti sunce, jer je bilo tek devet sati, a istok je bio nasuprot tome prizoru. Dvanaest metara daleko, na jednom lakom i nježnom oblaku stajala je žena. Bila je visoka, vitka, nadljudske veličine. Bila je mlada, strogog pogleda i kraljevskog izraza, ali se osmjehivala. Obučena kao u Lurdu, sklopljenih ruku kao kod molitve. O lijevoj ruci visjela joj krunica. Lašut nije ni u snu mogao pomisliti da će se Majka Božja ikada njemu ukazati i sada se pita da li je pri čistoj svijesti. Ali, ni za trenutak nije bio u neizvjesnosti o kome se radi i koja je to Gospođa koja ga je posjetila u slovačkim planinama, točno poslije stotinu godina od njene pojave u Lurdu. Lik Presvete Djevice bijaše neizrecive ljepote, a njena haljina bila je sasvim bijela i blistala je kao snijeg na suncu. Pred Nebeskom Kraljicom, Lašut se osjeti sasvim u njenoj vlasti. Njegova volja bijaše u savršenoj harmoniji s njenom. Tada mu poče davati savjete. Shvaćao je odmah sve njene pokrete. Pokaza mu prstom tri letve, koje su bile otpale s drvene ograde, što je okruživala zaravan u kojoj se i on nalazio i koja sada bješe posuta ružama. Shvati da ih treba pribiti i on to odmah i učini. Kad se kasnije bude pitao kakav su smisao imale te tri letve, koje su bile otpale i koje je on pribio, shvatit će da su to tri pogrješke, tri kvalitete, kojih on nije imao, to jest: — često prisustvovanje svetoj Misi i primanje svete Pričesti, — moljenje krunice, — ljubav prema svim ljudima. Kada je pribio letve, Lašut primijeti da je Marijino lice izrazilo zadovoljstvo. Tada je Ona rasklopila ruke i uzela krunicu koja se blistala kao da je od

104

dijamanata. On se nelagodno osjećao, jer nije imao uza se krunice, a nije je ni znao moliti. Majka mu Božja pokretom ruke pokaže mjesto gdje je visjela slika Naše Gospe od Vjekovite Pomoći. Ali slike nije ondje bilo. On shvati: Tamo gdje je Majka Božja osobno prisutna, nije potrebna Njezina slika. Tada vidje prikazu karte svijeta, s granicama koje točno pokazuju obrise kontinenata, ali ne granice država. Karta svijeta bila je u tri boje. Plavo je označavalo oceane i mora, žuto ravnice, a zeleno brda i šume. Ispod karte pojavila se i jedna crna tablica, na kojoj su se objašnjavale promjene što su se zbivale na karti. Bilo je sedam tih promjena. Prve četiri i posljednja sedma odnosile se na cio svijet. Što se tiče pete i šeste promjene, njih je smio saopćiti samo Svetom Ocu. Prva slika pokazivala je boje u njihovu simboličkom značenju. Zelena boja označavala je granice dobra i nade spasenja; žuta boja zlo i kazne. Na tablici je napisano da je zlo u većoj mjeri u dolinama i da u njima vlada veća sklonost pokvarenosti. Brdoviti predjeli, u zelenom, imaju nade za spasenje. Na kraju, bilo je napisano: »Činite pokoru, molite za svećenike, molite krunicu!« Druga slika pokazivala je progresivno napredovanje zla u svijetu, žuta se boja širila, a zelena smanjivala. Na trećoj slici, žuta je boja preplavila svijet i ognjena kiša pada iz oblaka. Natpis je glasio: »Ako se ljudi ne poprave, zadesit će ih strahovite katastrofe — lokalne ili opće — i ljudi će stradati na različite načine.« Na četvrtoj slici on vidje kako zlo raste kao posljedica grijeha i vidje kazne. Strašan je grijeh u Božjim očima, strašan za sve ljude, za cijelo čovječanstvo. On ne uništava samo jedinku, već cijelo društvo, donoseći svuda ruševine. Lašut vidje kratere, vidje kako silovite eksplozije zarivaju u dubine zemlje svoj strašni sadržaj i potresaju okolinu na daleko. Tamo gdje padne ta tvar, prestaje svaki oblik života: to su posljedice grijeha; uništavanje, pustošenje, duhovna smrt svakog živog bića. Strašne su bile kazne, koje su Lašutu bile pokazane; kazne, koje su ljudi sami prouzročili. Natpis na tablici nosio je strogo upozorenje: »Ukoliko se ljudi ne poprave, stradat će u tim kaznama.« Sedma slika bila je ohrabrujuća. Ona je pokazivala kakav bi bio izgled svijeta, ako bi ljudi živjeli po Božjim zapovijedima. Zemlja je bila obasjana sunčevim zrakama; bješe plodna i na njoj je vladala sloga i mir. Na vrhu slike stajala je Gospa Lurdska, koja je držala u rukama krunicu i pokazivala je svim narodima, dajući im tako jasno na znanje da s njom i po njoj jedino mogu postići dobrobit, mir i počinak. Ali, taj spas je jasno bio izražen kao uslovljen: on je zavisio od ljudi i od toga da li će oni činiti pokoru i promijeniti svoj način života; samo se tako mogu spasiti. To je razlog Marijinog dolaska na zemlju, i na ovome mjestu i širom svijeta. Ona dolazi da nas potakne, upozori, ohrabri i da nam pomogne. Prethodne slike pokazivale su moć demona, ali neusporedivo veća je moć Bezgrješnog Začeća, kaže Lašut. Svojom petom Ona pobjedonosno stoji na glavi Sotone i satire je.

105

Samo od nas zavisi da li ćemo se Njoj potpuno povjeriti i da li ćemo uznastojati da živimo po Njezinu primjeru. Tri sata trajale su te vizije svijeta u grijehu i kazni. Tu sa Živčaka otvarao se pogled na svijet, a možda i na blisku budućnost. To su bili satovi jedne mističke geografije i povijesti grijeha jedne civilizacije i kazne koja je očekuje, ako se ne odrekne svojih zabluda. Poslije sedme slike na tablici je bilo napisano da će Lašut ići u Nebo, ako ispuni ono što se od njega traži. Nebo nad tim mjestom kao da se skupilo u kupolu. Otvorilo se kao da je munja prošla preko njega. Pojavi se zasljepljujući sjajni trokut i u njemu se ukaza Spasitelj, uspravan, obučen u bijelu odjeću s crvenim plaštem prebačenim preko desnog ramena i lijeve ruke. Uz Njega, s lijeve strane, bijaše križ. Isus bijaše veličanstven. Iz Njegovog Srca izlazile su tri plamene zrake i jedna od njih dodirne Lašuta. On licem pade na zemlju i, za djelić sekunde, začu zvuk jednog zvona: bilo je podne. Bez svijesti, on će na zemlji ostati tri sata. Kad je došao k sebi, nije više bilo ruža; sve je bilo kao i uvijek: vidje poznato drveće, sliku Naše Gospe od Vjekovite Pomoći obješenu o jedan bor... Ta tri sata Lašut je usporedio s tri sata Spasiteljeve agonije. On je znao da je za njega počeo jedan novi život, da je umro jedan stari čovjek. Lašut kaže da je u tim časovima bio izliječen od svih svojih bolesti, a jedna je od tih bila neizlječiva, kako su to liječnici bili zaključili. Krunica U svim Marijinim ukazanjima, u modernom vremenu, krunica zauzima središnje mjesto svih njenih poruka i svih njenih savjeta. U Fatimi, na pr., u šest ukazanja šest puta traži da se moli krunica za spasenje grješnika. Lašut je bio katolik, išao je nedjeljom na Misu, nije psovao, molio je svoje dnevne molitve, ali krunice nije znao da moli. Sto godina poslije lurdskih ukazanja Majka se Božja javlja jednom slovačkom čuvaru šume, jednoj »maloj duši«, malom apostolu posljednjih dana, koji je često brao i donosio cvijeće pred sliku Gospinu na Živčaku ili pred kip Gospe Lurdske, koji je imao u svojoj kući, ali koji nije nikada meditirao o misterijima ružarija. I u najnovijim ukazanjima, u vremenu kad se u samoj Crkvi ponegdje vodi kampanja protiv krunice, pa je čak i skupno sahranjuju u zemlju kao »ostatke prošlosti«, Majka Božja ustrajno ponavlja svoj trajni zahtjev: da se moli krunica i čini pokora. Matija Lašut biti će postiđen, kada bude čuo od Nebeske Kraljice taj zahtjev, jer on, kao katolik, koji štuje Mariju, nije molio te nizove molitava. A, eto, Ona se upravo njemu ukazala i njemu dala krunicu. Šumar je pažljivo gledao oko sebe, tada, toga 1. lipnja 1958. godine, na tom mjestu ukazanja, koje se zove »U Obrazku«, po Gospinoj slici. Iznenada primijeti na zemlji krunicu. Uze je pažljivo i s poštovanjem, kao materijalni dar nebeske Kraljice. Ona je imala sjajnu, poput dijamanta blistavu krunicu. Ova je bila siva, mat, od neke specijalne materije. On, koji

106

nije znao moliti krunicu, sada je odjednom shvatio da zna slavna otajstva. Čitav će ih sat moliti, u velikoj radosti, u planini. Silazeći niz planinu, on je sve gledao novim očima. Desio se onaj unutrašnji, duhovni preobražaj. Metanoja. Shvatio je da je do tada njegov život bio prazan. Njime je ovladala beskrajna čežnja za Bogom. Spoznao je smisao i značenje pokore, koju Majka Božja trajno zahtijeva; to znači okrenuti se od zla i činiti dobro. Matija Lašut sam je objašnjavao tri zahtjeva Presvete Djevice, koji su u uzajamnoj povezanosti i uslovljenosti. Sve se sadrži u moljenju krunice. Krunicom se postiže snaga da se čini pokora, a pokorom se postiže nebo. Nema pokore bez molitve, a bez molitve nema snage. Pokora je osnova našega spasenja. Nemojte misliti da je ona samo za grješnike; Presveta Djevica traži je od svih! U trenutku kad je ulazio u zatvor, krunice je iznenada nestalo s njegova vrata. Policajci su zahtijevali da im preda krunicu. On je odgovorio: »Evo, upravo je nestala.« Srce I u Turzovki je ponovljen zahtjev da se moli za svećenike. Lašut to objašnjava ovako: »Svećenici nas vode putevima koji dovode do Boga; oni nam otvaraju vrata Neba. Mi treba da ih ohrabrimo — da ih učvrstimo, jer oni, koji više primaju treba da i više daju. Mi treba da se mnogo molimo za njih: za dobre da ustraju, za one koji su u opasnosti, da bi se ispunili Bogom!« Lašut nam začuđujućom uvjerljivošću saopćava kako da svoj svakodnevni rad i trud, kao i naše radosti i zadovoljstva, posvetimo, ne samo za našu osobnu dobrobit, već i za dobro cijelog društva. »Obavljajmo sva naša dobra djela radi Božje ljubavi i s istinski dobrom voljom i saznat ćemo što je sreća i spokoj srca.« Jednom prilikom on je kazao: »Danas je svijet izgubio srce; zato nam Majka Božja dolazi pokazati svoje srce okruženo plamenom ljubavi, kao što sam to ja vidio tri puta... Mi smo joj veoma zahvalni da nam je dala jedno novo saznanje o pokori. Napustiti stare navike, boriti se protiv svoje vlastite naravi, to je teško; ali kada milost Božja pobijedi u nama, pokora je za djecu Božju zalog sretnog života.« Srce Isusovo i Srce Marijino sjedinjena su u čudotvornoj medaljici. Roger Rebut smatra da su sva novija Marijina ukazanja samo nastavak objave Našega Gospodina u Paray-le-Monialu, kad je on svetoj Margariti Mariji pokazao svoje srce, jednog od prvih petaka godine 1674. »On mi je dao da vidim Njegovu žarku želju da bude ljubljen od ljudi i da bi ih tako sklonio s puta propasti kamo ih Sotona vodi u gomilama...« Iza tri

107

stotine godina pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu, racionalizam i humanizam »odveli su duhove u naturalizam enciklopedista. I teren je bio spreman za žetvu« (Rebut). Tri stotine godina išlo se suprotno zahtjevima Srca i žarkoj želji Našega Gospodina, »putevima kojima je Sotona vodio ljude u masama ka propasti«. I Matija Lašut, jednostavno i mudro govori o tome da je »danas svijet izgubio srce«, kao što to govore, na drugi način, brojni kritičari jedne civilizacije »na zalazu«. »Presveta Djevica intervenira težeći da ostvari zahtjeve svoga Sina.« (R. Rebut) Šest puta se još Presveta Djevica ukazala na istom mjestu i istoga sata, to jest oko devet sati ujutro. Ukazanja, kojima su prethodila obasjanja, nisu trajala više od nekoliko trenutaka. Drugi puta ukazala se iduće subote, 7. lipnja, a zatim 21. lipnja, te 1. srpnja 1958. godine. Posljednji puta se ukazala 14. kolovoza 1958. godine. Tri puta je bila obučena kao u Lurdu, tri puta sa svojim bezgrješnim Srcem. Iz tog Srca izlazile su tri zrake. A 14. kolovoza ukazala se Ona Lašutu kao Bezgrješno Začeće. Blistala je poput sunca, puna milosti, i svojom petom satirala je Sotoninu glavu. Tri mjeseca Lašut nije govorio nikome o ukazanjima. Po prvi puta sve je ispričao 7. rujna 1958. Neposredno poslije toga, na dan Rođenja Marijina, ljudi iz okoline pođoše na hodočašće na mjesto ukazanja. Ali već neposredno poslije prvog ukazanja Lašut je ispitao svoju savjest. Bio je često u sukobima s ljudima; sada pođe svojim susjedima da ih moli za oproštenje. Znao je da mu je potrebna poniznost. Shvatio je da treba da ima čisto srce. Sutradan ujutro ispovjedio se i pričestio. Trnoviti put Matije Lašuta Ljudi nisu više prepoznavali Matiju Lašuta. Doista bio je to drugi čovjek. Nekada je bio šutljiv i povučen. Sada je govorio o Bogu i Djevici, prenosio poruke — ono što se od njega tražilo, upozoravao je ljude, bodrio ih. Ljudi shvatiše da govori s uvjerenjem. On proreče da će ga uhapsiti za tri dana. Tako je i bilo. Proglasiše ga ludim. A zatvarati normalne ljude u psihijatrijske klinike i azile, kao što to u današnje vrijeme često biva, također je jedna od posljedica racionalizma. I u vrijeme svetoga Pavla kršćanstvo je bilo »Židovima sablazan, a Grcima ludost«. Nema nikakva razloga da tako ne bude i danas. Što je malo, a što veliko pred ljudima, to nije i pred Bogom tako. Što je mudrost ovoga svijeta pred Bogom? »Bez sumnje, govor o križu ludost je za one, koji propadaju, a za nas, koji se spašavamo sila je Božja, jer stoji pisano: "Uništit ću mudrost mudrih i učinit ću ispraznom umnost umnih". Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje li je istraživač ovoga svijeta? Zar nije Bog učinio ludom mudrost ovoga

108

svijeta? Budući, naime, da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u objavljenoj Božjoj mudrosti, odluči Bog spasiti one koji vjeruju propovijedanjem ludosti... Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo na ljudsku mudrih, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih. Naprotiv, što je ludo u očima svijeta, izabra sebi Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra sebi Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta — i čak ono čega nema — izabra sebi Bog da uništi ono što jest, da se ni jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom« (I Kor. 1, 18-22, 26-29.). I Matija Lašut bit će jedan od onih slabih, u očima svijeta, koje je Bog izabrao. On će biti još jedan od onih malih u galeriji onih, kojima su, u povijesti ukazanja, prenošene poruke s neba. I on koji je, tako iznenada, stekao mudrost da vrši Božju volju, bit će odveden u psihijatrijsku kliniku u Bistricu, u Slovačkoj. Podvrgli su ga beskrajnim ispitivanjima i liječničkim pregledima, tokom kojih je na njega vršen pritisak da sve opovrgne. Poslije prvog hapšenja, Lašut je bio interniran u jedan azil i smješten u jednu ćeliju u kojoj je bilo više mentalno oboljelih. Oni, koji su ga promatrali kroz ključanicu, uskoro su mogli vidjeti neobičnu scenu: svi ljudi koji su bili u Lašutovoj ćeliji naskoro su s njime molih krunicu. Jednom su prilikom ovi bolesnici vidjeli Presvetu Djevicu u ćeliji. Poslije tri godine provedene u toj klinici, on je prebačen u centralni zavod za mentalne bolesnike, u Prag, a potom opet smješten u azil u Bratislavi. I tamo su se dešavale neobične scene. U devet sati na večer kada se odlazilo na počinak, i dok je Lašut spavao, jedan po jedan bolesnik dolazili su pred njegov krevet, pokleknuli i zatim bi molili cijelu noć. Tisuću ih je tako prošlo pored njegova kreveta. Moglo bi se slobodno kazati da je tim duševnim bolesnicima Matija Lašut liječio dušu. Savjetovao im je kako da u buduće urede svoj život. Izvještaj o tome što se zbiva u tom azilu brzo je došao do viših državnih organa: Jedan oficir bi poslan da ispita tu stvar. »Savjetujem vam«, kazao mu je Lašut, »da legnete noćas u taj krevet; možda će i k vama doći«. »A, ne, k meni nitko ne bi došao«, branio se oficir. Kad je opet prebačen u centralnu kliniku u Prag, oslobodio ga je šef klinike, primarius Jan Hasilik. Psihijatri su mu savjetovali da, ukoliko mu i dalje budu pravili smetnje, pokaže dokument koji je dobio. Kada, kasnije na poslu, bude odbio da radi na Marijanske praznike, on će se koristiti tim savjetom. Svuda, pa i u bolnici, Matija Lašut sačuvao je svoj mir. Ustrajno je ostao u svom uvjerenju i nije porekao svoja viđenja. Jednog je suca pitao: — »Imate li vi majku, gospodine suče? — »Da, svakako«.

109

— »I možete li se nje odreći?« — »Ne, ne, mogu.« — »Ni ja se ne mogu odreći svoje Nebeske Majke.« Prijetili su mu da će ga zauvijek odvojiti od njegove obitelji i deportirati ga u neko udaljeno mjesto. »Deportirajte me na krajnji istok, ili me bacite u najdublju tamnicu, svejedno: svuda će sa mnom biti Majka Božja; nikada me neće napustiti, ukoliko se ja nje ne odreknem. Ali toga ja neću nikada učiniti.« U najtežim iskušenjima on je sačuvao ljubav prema ljudima, koju je tako iznenada stekao i upoznao, onoga dana kada mu je Presveta Djevica pokazala one tri letve otpale od ograde, na mjestu ukazanja. U bolnici on pomaže bolesnicima. Otkriće čudotvorne vode Presveta Djevica ukaza se Jurju Kovaleku, također iz Turzovke. Tri puta mu se pojavi u snu s nalogom da otkrije izvor čudotvorne vode. On nije davao nikakva značenja prvim snovima, a treći put Majka mu Božja reče: »Zašto još do danas nisi izvršio moga naloga?« Sutradan ujutro, Kovalek uze pijuk, dođe do rijeke Kisuke, na kojoj je most bio srušen. Bio je to prosinac 1958. godine. Juraj Kovalek bio je bolestan od astme. Izu cipele i zagazi u vodu. Bila je topla kao da je bilo ljeto. Na mjestu ukazanja susretne žene koje su se molile. One su ga pitale kuda ide. Kaza im o snu i objasni da mu je Gospa kazala da će izvor naći 300 metara daleko od oltara, na mjestu gdje paprat raste. Na mjestu gdje mu se učini da bi moglo biti vode, naumi kopati, kad začu glas iza sebe: »Hvaljen Isus«. Okrenuvši se, vidje jednu ženu, koja ga upita: »Tražite li vodu?« »Da«, odgovori Kovalek. »Onda idite sedam metara unatrag, na mjesto gdje rastu paprati«. Nađe to mjesto, ali, okrenuvši se, vidje da je žena iznenada nestala, kao što se i bila pojavila. Pomisli da je to bila jedna od onih žena koje su se molile pred oltarom. Poče da kopa i čim je udario tri puta, voda izbi svom snagom tako da je bio sav mokar. Tada pođe do oltara, da bi među ženama, našao onu, koja mu je kazala za mjesto. Nje nije bilo tamo. On je opisa ženama: Bila je u sivoj haljini, s plavim velom preko glave, koji joj je skoro potpuno sakrivao lice. Mogla je imati šesnaest ih sedamnaest godina. Uskoro se pokaza da je voda čudotvorna. Gospođa Suzana Lanoštičova ovom je vodom izliječena od raka. Na tom je izvoru, 17. rujna 1961. godine progledala slijepa djevojčica. Brojni hodočasnici bili su prisutni tom čudesnom ozdravljenju. Otac, koji je

110

bio zaprepašten, ne mogavši da vjeruje u to čudo, pružao je različite predmete djevojčici, da bi provjerio da li vidi. Jedan oficir iz Moravske dovede slijepog dječaka. Čuo je za čudotvornu vodu pa je došao da mu umije oči. I dječak progleda. Taj oficir promijeni zvanje, pokrsti se i uđe u katoličku vjeru. Jedan otac dovede kćerku čija je ruka bila paralizirana. Liječnici nisu mogli ništa učiniti. Poslije kupanja u toj vodi, djevojčica je uskoro mogla zagrliti tom rukom svog oca, koji je plakao od radosti. Na »svetu planinu« dođe i jedan major s rakom u grlu. On sjede pred izvorom. Neke mu žene rekoše da ne smije ostati tako pasivan, sjedeći, već treba da uzme i da pije vodu. »Ali, ja ne mogu da pijem, jer ...« Žene shvatiše i pomogoše mu da uzme malo vode i da popije. Poslije treće čašice osjeti veliko poboljšanje. Zatraži da jede. Sutra ujutro, s prvim sunčevim zrakama, on je došao s muzikom na Živčak, da Marijanskim pjesmama zahvali Djevici. I jedan otac iz Ostrave dođe u Turzovku sa slijepim sinom, od četiri godine. Opra mu oči i dječak naskoro progleda. Pred Duhove, 1968. godine, tom je vodom izliječena jedna slijepa djevojčica, koju je majka dovela u Turzovku. Franz Grufik, u svojoj monografiji o Turzovki, bilježi još i druga brojna izlječenja. Iz Grossbilowitza dođe autobus pun radnika u Turzovku. Među njima je bilo dosta komunista. Žene im donesoše vodu. U boci gospođe Agneze Konekne voda se bila zaledila i kristali leda jasno pokazivahu lik Presvete Djevice. Neki radnici zatražiše da se led otopi, pa da se opet pusti voda da se zaledi. U ledu se pojavi ciborijum pun hostija. Ponovo otopiše vodu i pomiješaše je s običnom. Kada se ta izmiješana voda zaledi, ništa se ne pojavi. Led u boci jedne druge žene pokazivao je monstrancu s križem. U bilješci o piscu monografije o Turzovki, Francu Grufiku, stoji da je ovaj bivši građevinski poduzetnik, intimni prijatelj Matije Lašuta, od 1966. godine; da godinama nema želuca i da bi, prema medicinskim naukama, davno već trebao biti mrtav. Kip Majke Božje Alojz Lasak, umirovljeni rudar iz Hulčina, kod Ostrave, bolestan je od silikoze, pođe 1964. godine sa svojom pobožnom ženom na hodočašće u Turzovku, na brdo Živčak. I dok je bio pred oltarom, u molitvi, vidje nad raspećem živog Spasitelja u agoniji. Alojz Lasak dobi od neba nalog da načini kip Majke Božje. »Evo tvog djela ... kad ga budeš dovršio, postavit ćeš ga pred vjernike«. Te riječi čuo je prilikom ukazanja Majke Božje, sutradan po viđenju Spasitelja u agoniji. Nakon toga bio je u ekstazi kroz četiri sata i kroz to vrijeme pratio je Majku Božju na križnom putu. Kasnije ju je vidio još nekoliko puta u snu. U tim vizijama Ona je zahtijevala da otpočne rad na skulpturi. On se opravdavao da nikada nije nešto slično radio. Majka ga Božja ohrabri: »Ne boj se, ja ću ti priteći u pomoć. Otiđi u

111

Turzovku i uzmi ostatke križa koji je tamo spaljen. Taj križ načinjen je od bora, na kome je visjela moja slika kada sam se ukazala Matiji Lašutu. Križ je ukrašavao oltar, ali ga spališe protivnici Božji. Ostatke toga križa ti ćeš iskoristiti za moje srce, kad budeš izrađivao svoje djelo«. Lasak je poslušao. Ne poznavajući zanat, nemajući nikakvih sredstava, on je otpočeo svoje djelo, ometan sotonom; taj će kip izazvati divljenje običnog puka, a i mnogih upućenih. Dopisnik katoličkog lista »Vers Demain«, koji je došao da intervjuira Alojza Lasaka, 17. siječnja 1970. godine, s oduševljenjem je izjavio: »nikada nisam vidio ljepšega Gospina kipa«. I jedan poznati beogradski likovni kritičar koji je o sotonizmu u modernoj umjetnosti i o inverziji lijepog, kao dijelu jednog organiziranog komplota, pisao za poznate naše časopise »Umetnost« i »Delo«, smatra da se ovdje radi o natprirodnom zahvatu u same plastične umjetnosti, koje su svojim naopakim postulatima utjecale i na sakralnu umjetnost. Brojni hodočasnici vidjeli su kako ovaj kip Majke Božje plače. Bog se ne da izrugivati Mnogi slijepi su progledali. Čuli smo svjedočanstvo i jedne bolničarke s kirurškog odjeljenja jedne praške bolnice. Djevojčica, koja je više puta bezuspješno operirana na toj klinici, progledala je tek kada joj je otac oprao oči vodom s izvora Živčak. Ali, sljepoća srca ostala je kod nekih ljudi, usprkos svemu. Jedan od dvojice ljudi koji su posjekli bor, na kojem je visjela slika Naše Gospe od Vjekovite Pomoći, umro je istoga dana pregažen svojim traktorom. Njegov je posljednji krik bio: »Isuse, Marijo!« Drugi, koji se i dalje izrugivao ukazanjima, umro je tokom te iste sedmice. Čovjek koji je 1963. godine podmetnuo vatru pod jedan od oltara što su ih postavili hodočasnici, poginuo je usred dana, od groma s vedra neba, kada je silazio niz planinu. Žena, koja je zapalila dva oltara, umrla je brzo nakon toga. čovjek, koji je u vezi s ovim ukazanjima, kao i o onima u Lurdu i Fatimi, govorio da su sve to luđačke priče i da su svi ti ljudi, koji ovamo dolaze, »na putu za ludnicu«, uskoro je izgubio razum ... i počeo lajati. Njegova je žena dala odslužiti nekoliko Misa da bi barem prestao lajati. Godine 1967. dovedoše u bolnicu čovjeka s oduzetom rukom. Sestre se sažališe nad njim, ali ih on prekine: »Ne žalite me. Ja sam kriv za sve, jer sam razrušio oltare na brdu Zivčak. I za to me Bog kaznio.« Jedan poručnik poruši na Zivčaku sve što mu je došlo pod ruku. Njegova žena rodit će stvorenje bez ruku i nogu, koje nije imalo ljudski izgled. Mlada žena uze novorođenče i pokaza ga mužu: »Evo što si dobio za ono što si uradio na Živčaku.« U Turzovki očigledniji su i grijesi ljudi, njihova sljepoća srca i okrutnost, vidljivija je i kazna, kao što su očigledna, očima, koje gledaju po prvi puta, i čuda koja se zbivaju i same natprirodne stvari.

112

Besprizorni spališe 1. studenoga 1969. godine, na Sve Svete, šezdeset postaja, slike, križeve, kipove koji su bili postavljeni na stablima. To rušilačko djelo trajalo je cijelu noć. Ujutro dočeka hodočasnike vatra sa svih strana. Jedna žena izvadi iz pepela sliku Naše Gospe, od Vjekovite Pomoći i stavi je na jedno stablo. Nebo nad »svetom planinom« potamni, kao »nekada na Golgoti« (Grufik). Samo je jedna svjetlost sjala nad slikom. Godine 1958. Gospa naloži Matiji Lašutu, da načini križ od drveta što ga oboriše, na kome je nekada visjela slika Naše Gospe od Vjekovite Pomoći. Križ bi načinjen i postavljen na istom mjestu. Ali ga spališe. Spališe i drugi križ i treći. Ali, još je bio sačuvan dio prvog križa, koji će poslužiti Alojzu Lasaku za srce njegovog kipa Majke Božje kako je rečeno. Znakovi Dana 1. svibnja 1965. godine u Turzovki je bilo oko 1200 hodočasnika. Nebo se obasja čudesnom svjetlošću. Kao da se otvorilo. A u velikom sjaju ukaza se ogromno srce. S jedne strane srca stajao je Spasitelj, a pred njim veliki križ; s druge strane Marija, Bezgrješna Majka Našega Gospodina. Svi prisutni vidješe te čudesne znakove na nebu. Padoše na koljena, sklopiše ruke i moliše s žarom. Istoga dana vidješe u više navrata, hodočasnici, u kruni sjajnih zraka srce i preko njega veliko »M«. Svi vidješe srce, koje kao da je kucalo. Godine 1967. na Duhove, zabilježena su četiri čuda: jedan gluhonijemi čovjek je izliječen, kao i dvije paralizirane djevojke: jedan opsjednut čovjek oslobođen je od demona. Za Duhove 1968. godine došlo je u Turzovku više od tri stotine autobusa; vlakovi su bili prepuni. Računa se da je bilo 50.000 hodočasnika, među kojima i 28 svećenika. Pjevalo se i molilo dan i noć; desila su se velika čudesa. Da je više vjere Možda je najbolje sam Matija Lašut objasnio pojave brojnih ukazanja u posljednje vrijeme: »Da je više vjere, bilo bi manje ukazanja«.

113

Crkva u Zeitounu Egipat I ovdje se mogla fotografirati Naša Gospa među kupolama.

Naša Gospa vraća se u Egipat resveta Djevica ukazivala se u Kairu nekoliko stotina puta kroz 14 mjeseci, počevši od 2. travnja 1968. godine. Američki benediktanac o. Jeronim Palmer napisao je knjižicu o tim ukazanjima pod naslovom »Our Lady Returns to Egypt« (Naša Gospa vraća se u Egipat). Presveta Djevica ukazivala se nad pravoslavnom crkvom Svete Marije u Zeitounu, sjevernomu predgrađu Kaira, u predjelu koji je najbliži mjestu Mataria, gdje je, prema staroj predaji, stanovala Sveta Obitelj u Egiptu. Ta crkva ima pet kupola, prema pravoslavnom stilu crkvenog graditeljstva; veću u sredini i četiri manje sa strane. Te kupole predstavljaju, prema pravoslavnom učenju, pet patrijarha na čelu Svete Crkve, ona veća rimskog Patrijarha, a ostale manje jeruzalemskog, antiohijskoga, aleksandrijskog i carigradskog patrijarha. To je tzv. pentarhija (petolađe). Majka Božja ukazivala se nad tim kupolama i oko njih, a ne u unutrašnjosti crkve. To je počelo u noći od 2. na 3. travnja 1968. godine. Dvojica su mehaničara radila u garaži na suprotnoj strani te crkve. Najednom su opazili, kako se njima u prvi čas činilo, jednu redovnicu u bijelim haljinama, kako se rukom drži za križ na središnjoj kupoli. Mislili su da se ta redovnica hoće baciti i tako počiniti samoubojstvo. Potrčali su na policiju i k pravoslavnom župniku. Župnik je odmah zaključio da se radi o ukazanju Presvete Djevice Marije. Poslije toga bilo je stotine ukazanja, koja su privukla više puta i preko stotinu tisuća gledalaca, muslimana, pravoslavaca, katolika, protestanata. Ukazanja su se zbivala uvijek u noći, između devet sati na večer do 4 i pol 114

sati ujutro bez prekida. Tako i 4. svibnja 1968. godine od 9 sati na večer do 5 sati u nedjeljno jutro. U prvo je vrijeme ukazanje bilo gotovo svake noći, a poslije prosječno tri noći tjedno. Ukazanje je bilo obično naviješteno čudnovatim svjetlom na različite načine: jednom je to bila sjajna kugla, iz koje je izašla Presveta Djevica, drugi puta bljeskanje svjetla, ili kao da padaju zvijezde ili kiša dijamanata. Svijetlo je često izlazilo iz koje kupole, a više puta se vidjelo da i sama Djevica izlazi iz koje kupole, premda su sva stakla na kupolama bila učvršćena. Više puta se pojavljivalo svjetlo kao maglica iz glavne kupole i dizala do 20 metara uvis kao dim, iz kojega se izvio lik Naše Gospođe. Presveta Djevica se ukazivala u naravnoj veličini. Bila je u bijelim haljinama s malo blijedo modre boje. Sličila je više kipu, ali nije bila nepomična. Lebdjela je u zraku iznad kupole. Noge joj se nisu vidjele, jer je sva bila umotana u haljine. Za svih ukazanja Presveta Marija nije nikada progovorila ni jedne riječi. Ali, Ona se nagibala, naklanjala se mnoštvu u znak pozdrava. Prelazila je s jedne strane na drugu iznad crkve pa su je svi mogli vidjeti u lice. Ali taj prijelaz nije bio hodanje nego lebdenje u zraku, a haljine su joj lepršale na vjetru. Njezino se lice često smiješilo. Drugi puta je bilo ozbiljno i žalosno, ali uvijek blagohotno. Oko glave joj je bila bijela aureola, koja joj je davala veličanstven izgled. Više puta je nosila krunu, a drugi put je bila bez nje, štoviše tako u istoj noći. Više puta je nosila Djetešce Isusa kao Theotokos (Bogorodica) na istočnim ikonama. Držala Ga je u lijevoj ruci, jer je prema istočnjačkom običaju Kraljičino mjesto s desne Kralju. Više puta su Majka i Dijete nosili krune, a drugi put su bili bez njih. Jednom se Presveta Djevica ukazala sa Svetim Josipom i s Dječakom Isusom od dvanaest godina. Ukazivala se i kao Prežalosna Majka sva satrvena od boli. Osobito se rado ukazivala u noći svojih blagdana.. Ti su česti u pravoslavnoj Crkvi: 32 u godini. Druga osobitost u tim ukazanjima bila je pojava ptica, većih od golubova, čisto bijelih, i iz njih je zračilo svijetlo. Javljale su se prije ukazanja, za vrijeme ukazanja, pa i poslije, štoviše i u noćima bez ukazanja. Nitko ne može kazati otkuda su dolazile. Iznenada su se pojavile i isto su tako u hipu iščeznule. Vrlo brzo su se kretale, ali nisu mahale razapetim krilima nego su kao klizile u zraku, a ne letjele. Više puta su bile dvije, tri, šest i više njih. Više puta su bile u obliku trokuta ili križa ili u usporednim redovima. Jedne noći ih je bilo dvanaest, u dva reda po šest. Ali uvijek su bile u istoj udaljenosti jedne od drugih i uvijek iste brzine. Ljudi su smatrali da su se ti »golubovi« pojavljivali u počast Presvete Djevice. Osobita i iznimna okolnost u tim ukazanjima bila je i to, da su se ti »golubovi« i Presveta Djevica mogli fotografirati. Otac Palmer ima u svojoj knjižici tri takve fotografije.

115

Oko crkve Svete Marije u Zeitounu uvijek se okupljalo veliko mnoštvo naroda. Često je bila velika stiska, koja je onemogućivala svako kretanje. Godine 1968. bilo je oko 50.000 ljudi na noć, a nekih noći i preko 100.000 ljudi. Ljudi su trčali kućama i pozivali ukućane da dođu gledati ukazanje. To je mnoštvo s velikim zanosom i oduševljenjem radosno pozdravljalo i zazivalo Presvetu Djevicu Mariju, kada se ona pojavila. Muslimani su recitirali stihove iz Korana. Kopti, pravoslavni i katolici, molili su i pjevali himne na arapskom ili na grčkom jeziku. Bila je obnovljena i učvršćena vjera u nadnaravno. Bilo je obraćenja i čudesnih ozdravljenja. Muslimanka Wadida Marcos ozdravila je jedne noći u godini 1968. od smrtne bolesti čudom gledajući Presvetu Djevicu. Prema njezinu pripovijedanju načinila je američka slikarica Eleonora Philips iz Kalifornije sliku Egipatske Presvete Djevice. Pravoslavni patrijarh Ćiril VI imenovao je istražno povjerenstvo da ispita ta ukazanja. I sama je egipatska vlada imenovala takvo povjerenstvo. Pravoslavni biskup Atanazije iz Beni Soueiffa poslan od Patrijarha Ćirila VI, proveo je u Zeitounu cijelu noć od 29. na 30. travnja godine 1968. Bilo je te noći oko 100.000 ljudi. Vidio je Djevicu u lice, oči i usta u visini od 5 do 6 metara iznad kupole, u jasnoj pojavi. Gledao ju je i od 4 do 5 sati ujutro. Rukom je pozdravljala i blagoslivljala mnoštvo. Njezine su haljine lepršale na vjetru. Bila je vrlo vedra, puna slave, prava nadnaravna i nebeska pojava. Biskup je vidio i velikog goluba. On veli da su ljudi počeli misliti o kršćanstvu na sasvim drugi način. Nekršćani se zanimaju kakav položaj zauzima Presveta Djevica u kršćanstvu. Pravoslavni biskup Gregorije je kazao Ocu Palmeru, da ti događaji nemaju ravnoga u prošlosti ni na Istoku ni na Zapadu. Najslavnija ukazanja zbivala su se od 27. travnja do 15. svibnja 1968. godine, kada koptska Crkva slavi blagdan Rođenja Bogorodice. On je osobno gledao Presvetu Djevicu u deset različitih oblika. Jednom je vidio kako se nebo rastvorilo i u tom rastvoru pokazala se Presveta Djevica, veća od svojega naravnoga stasa, mlada, krasna i sva u svjetlu. Na glavi je imala koprenu. Gledala je prema križu na kupoli. Izgledala je kao Majka Žalosti, duboko ožalošćena. Tako je ostala na istom mjestu dva do tri sata. Više puta je došla s Djetešcem Isusom na lijevoj ruci i samo s jednom rukom blagoslivljala narod. Više puta je blagoslivljala s obadvije sklopljene ruke. Biskup je prisustvovao ukazanju i u noći 1. lipnja, kada pravoslavna Crkva slavi blagdan Bijega Svete Obitelji u Egipat. Oko 9 sati pojavilo se svjetlo u sredini otvora pod jednom malom kupolom u obliku kugle, i ulazilo i silazilo u unutrašnjost crkve. Zatim je polagano izlazilo van i poprimalo oblik Presv. Djevice. Narod je silno oduševljeno klicao, kao obično. Ona ga je blagoslivljala i zatim ušla u crkvu kao kugla svjetla. Nakon 10 minuta to se isto ponovilo kod druge kupole. I tako se to ponavljalo od 10 sati navečer do 3 i pol sata ujutro. Biskup je vidio Presvetu Djevicu Mariju u punoj pojavi od glave do pete, svu sjajnu. Taj je sjaj ublaživao oči. On ju je gledao tako nebrojeno puta. 9. lipnja vidio je dva »goluba«. Ne mašu krilima, klize i

116

lebde oko i iznad središnje kupole, Više puta ih ima sedam u obliku križa. Ne vide im se krila nego samo sjajan oblik. Ljudi ih ne smatraju za »golubove« nego kao neka bića u počast Presvete Djevice. Presveta Djevica nije ništa govorila za vrijeme svih svojih ukazanja. Zašto se onda ukazivala? Bez ikakve sumnje, Ona je došla u duhu svojega apostolata majčinske ljubavi. Sišla je na ovu dolinu suza kao Majka Milosti, puna ljubavi i dobrote, s kojima je sipala obilje blagoslova na svoju bijednu djecu. Sišla je kao Kraljica misionara u muslimanski Egipat. Devet desetina oduševljenih gledalaca bili su muslimani. To je bio Njezin poziv arapskom i muslimanskom svijetu da prihvati kršćanstvo. Pokazala se kao Majka svih naroda, bez obzira na njihovu vjeru. Ona želi sve prigrnuti pod svoj Majčinski plašt. Želi spasiti svu svoju djecu. Vratila se u Egipat, jer ne može biti ravnodušna prema Egiptu po kojemu je Ona nekoć hodala sa Svetim Josipom i sa svojim božanskim Sinom. Kršćanski Egipat dao je nekoć Crkvi mnoštvo Svetaca. Slava i tisuću puta hvala preslavnoj i presvetoj Egipatskoj Djevici Mariji! (Sastavljeno prema članku »Apparitions de Marie en Egypte«, što ga je napisao Louis Even u kanadskom listu »Vers Demain«, Mars-Avril 1970., str. 1-8.)

117

Enzo Alocci

Enzo Alocci Porto San Stefano »Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro zadržavajte. Uklanjajte se svakom zlu!« (I Sol 5, 19-22 ogađaji ovdje opisani zbili su se u »Grotti« (to je komad zemlje s malom kućicom, koji je vlasništvo Enzina oca, a nalazi se u općini Monte Argentario, kojoj je glavno mjesto Porto San Stefano), kao i u kući samog Enze. 27. ožujka 1966. godine. Prvo ukazanje kod »Grotte«. Madona se ukazala kao jedna sestra, bosa, i zamolila ga ljubazno, da joj dade nešto za piće. Enzo, koji je upravo htio započeti kopanjem, ostavi posao i slijedio je

118

gospođu, koja je išla pred njim i navratila se u jednu seosku kućicu. Kad su došli u kućicu, opazi on začuđeno i prestrašeno da je gospođe nestalo. 24. travnja 1966. — Dok je Enzo na istoj zemlji kopao, osjeti jaki udarac vjetra, koji ga je tjerao prema kućici. Došavši onamo, zabliješti ga jako svjetlo, usred kojega se ukaza predivna gospođa odjevena kao kraljica, s krunom na glavi. Sav prestrašen, Enzo zapita: »Tko ste vi?« Gospođa se nasmiješi i odgovori: »Ja sam Gospođa, Kraljica Svijeta«. I doda da će se njih dvoje ponovo vidjeti. 2. lipnja 1966. — Naš Gospodin i Blažena Djevica Marija ukazali su se u maloj kućici i blagoslovili pitku vodu, što teče iz slavine. Ta je voda cijeli dan prekrasno mirisala. 31. lipnja 1966. — Oko podneva Mihael Arkanđeo pruži Enzu u njegovu stanu presv. Euharistiju, tj, svetu Pričest. 11. rujna 1966. — Kod »Grotte« ukaže se Isus i Marija i 4 anđela, među kojima Enzo prepozna sv. Mihaela i sv. Gabriela. Za vrijeme tog ukazanja Enzo primi rane (stigmata — znakove Isusovih rana na rukama, nogama i na boku) Nebeski su posjetioci zatražili da Enzo pošalje poruku Sv. Ocu. Poruke su bile poslane: 7. 10. 1969., 13. 3. 1971., te 24. 4. 1971. godine. Potvrda o primitku tih poruka stigla je od ureda Vatikanskog Državnog Tajništva. 31. srpnja 1966. — Bl. Djevica Marija dala je kod »Grotte« slijedeću poruku: Ako se svijet ne popravi za šest ili sedam godina, ja ću poslati opomenu! Zemlja će se tresti; sunce će se vrtjeti oko sebe s velikim eksplozijama; mjesec će biti u žalosti. Sve će to trajati otprilike pola sata. U onom času nebo će biti jasno i čisto od svakog oblaka, i ta čudnovata pojava vidjet će se sa svakog dijela zemlje«. 10. studenoga 1966. — Arkanđeo Gabrijel kazao je Enzi da pošalje poruke od 31. srpnja 1966. Sv. Ocu Pavlu VI i neka doda slijedeće riječi: »Jake oluje, poplave i potresi već nadolaze«. 4. prosinca 1966. — Naša Gospa je razgovarala s Enzom i među ostalim rekla je: »Čaša je puna do vrha!« 11. veljače 1967. — Gospođa je rekla Enzi, da će se objaviti u duhu svakoga 14. u mjesecu i dodala: Razglasi i informiraj Crkvu, da svećenici moraju biti stroži s vjernicima, jer se danas više ne časti Kuća Božja; sveta se misa ne sluša pobožno i dolaze nedolično obučeni u crkvu«. 16. travnja 1967. — Pola sata nakon ukazanja Sv. Gabrijela Arkanđela, objavila se Nebeska Majka i plačući kazala Enzi: Bog ne može više toga podnositi! Čaša je puna do vrha. Strpljenja još malo, da se spase mnoge duše i da ne stradaju toliki nevini.

119

14. srpnja 1967. — Madona se javila u duhu u Enzovu domu i kazala: »Preporučujem vam da umnožite molitve!« 3. ožujka 1968. — »Arkanđeo Gabrijel mi je rekao da moram pomoći Isusu i da se ne moram bojati, jer će on biti uza me. Sv. Gabrijel nastavi: "Ali Isus mi je kazao da se ti moraš boriti za Njegovo Božanstvo. Primi to, i nikad ne reci 'ne' Isusu. Povlaštene duše mogle bi se odvraćati od Isusa, ali Božja moć znade tako djelovati, da ih dovede u naručaj Božji. Kao što to već znadeš, Isus mnogo trpi radi teških grijeha, koji uznemiruju svijet i odvraćaju milosrđe Božje i presvete Majke. I to još nije dosta, rane bivaju svaki dan sve gore. Isus kaže, neka poruka bude objavljena, kako bi se zaustavile teške zablude i da se spase mnoge duše, koje propadaju. Isus se daje kao hrana da se uzmogne najintimnije sjediniti s dušom. Ali On žarko želi da svi odgovore takvoj ljubavi. Ali ona se sve više udaljuje, pa i sama se ljubav prema Bogu umanjuje. Isus kaže, pošto je dao ljudima život i tako mnogo drugih dobara, da ga još uvijek satiru teškim zabludama. Ipak, što su mu učinili, da ga progone? Nečistoća ljudi razdire moje meso; sablazni su ponovno krvlju okupale moje tijelo, kalež se već prelijeva zbog vaše nesavjesnosti. Molite se, vjerni, i ne umorite se, radi tih groznih zabluda, koje prouzrokuju Isusu toliku bol." 10. lipnja 1968. godine Arkanđeo Gabrijel mi reče: Isus jako trpi radi tako mnogih teških zabluda, koje neprestano strovaljuju veoma mnogo duša u propast. Isus kaže, da njegova ljubav nije dostatna da bi otvorila srca, »ali vi ćete se toga sjetiti, kad više ne budete imali vremena«. »Doći će dan kad ću se ja pojaviti na toj zemlji, i oni koji me nisu poznali i koji nisu slušali moju riječ, umrijet će od straha. Sunce će se ugasiti; zvijezde i mjesec zauvijek će potamniti i zemlja će postati pusta i prazna; sve će to biti praćeno teškim nevremenom i potresom. Duše koje zaslužuju moju dobrotu, bit će okružene mnoštvom anđela; nevini će biti podignuti u nebo pod plaštem presvete Djevice Marije, dok će zli biti otjerani od mene.« Isus kaže, da nas je ljubio i da nas još ljubi, dok je On od vas prezren i omalovažavan. »Molite neprestano, da bude daleko od vas himbenost Sotone, koji vas želi povući u propast. Ja sam dao svoju krv za vaše spasenje; radi toga molite bez prestanka za spas vaših duša, prije nego dođe vrijeme, kada nećete imati vremena. Molite svaki moment krunicu vjere, koja će biti vaše spasenje, osim toga molite često krunicu mojemu Presvetom Srcu, koje

120

prolijeva krv za vaš spas. Ja vam obećajem, kada dođe dan moga dolaska, svi oni, koji jakom ljubavlju šire moje molitve, bit će zapisani u moje Srce i bit će uzeti u nebo da stoje kraj mene kao heroji vjere kroz svu vječnost«. (Što se tiče krunice vjere, pogledaj napomenu na koncu teksta).

14. lipnja 1969. — Isus kaže: »KaIež je prepun, i čas pravde je kucnuo. Onoga će dana sa strašnom grmljavinom vatrena kola proći kroz cijeli svemir, i ostavit će iza sebe jako svjetlo, koje vam je nepoznato, a to će biti znak da je kazna Božja blizu. Zatim će se sunce udaljiti i strahovita će grmljavina potresti zemlju i bit će mrak. Tko ne sluša ovih mojih riječi, nego i dalje ide za svojim grijesima, umrijet će od užasa i od mene će biti odbačen. Iza toga će sunce ponovo obasjavati zemlju; ali glad i bijeda bit će još gori. Ako vaše molitve otvore srca, svijet će se obratiti; ali ako me ne poslušate bit će: ratovi, glad i druge teške nesreće, a vječni će Otac poslati kazne, potrese, i narodi će iščeznuti s lica zemlje. To će biti konac. Dragi sine, ti ćeš dati svijetu tu poruku ljubavi i svima ćeš reći, da treba da učine petnaest petaka Presvetom Srcu Isusovu i materinskom Srcu Marijinu, i bit će spašeni. Molite se, djeco, i ljubite jedni druge, i budite daleko od grijeha i mržnje. Ja te blagoslivljam, sine; vidjet ćemo se idućeg četrnaestoga«. 14. svibnja 1970. —; » ... Držite se daleko od zle mode, koja sablažnjava moje male stvorove; to je velika ogavnost za mene i za moj nebeski dvor. Kazne su blizu; na sve to past će vatrena kiša, i trajat će tri dana i tri noći, dok ne bude gotovo sve uništeno, radi tih sablazni koje probadaju moje Srce. Ja te blagoslivljam, sine; ponavljam: I daj tu poruku svima dalje. Moli za duše.« 23. srpnja 1968. — 9,40 sati Dio poruke, koju Presveta Djevica Marija objavljuje danas, 20. kolovoza 1970. godine: Nebeska mi je Majka rekla: »Dragi sine, piši tu poruku, i ti ćeš je u godini 1971. poslati u svijet...«

121

Madona mi je dalje rekla da će u godini 1972. sablazni biti još gore, da će taština i luksuz izazvati mnoge kazne na zemlju. »Svi vulkani, koje učenjaci nazivaju "fenomenima", naskoro će provaliti, i tako će jednoga dana i zemlja postati lava, i propast će zemlje, gradovi i narodi. Sine, za vrijeme trodnevnog mraka veliki grješnici bit će uništeni. Nebo će se i zemlja približiti, i bit će vatra na cijeloj zemlji, i svijet će biti pokriven lešinama, i tako će mnoge nacije nestati s lica zemlje. Bit će velika nevolja za sve; ljudi neće ništa vidjeti. Zrak će biti pun otrova i nanijet će mnogo štete i po cijelom svijetu vladat će velika tama, a preživjet će (samo) četvrti dio čovječanstva. I doći će novi svijet dobrih duša. Moli za spas tako mnogih duša.« 24. listopada 1971. — Kad su molili krunicu, Gospođa je kazala: »Svako otajstvo krunice, sinko moj, treba da molite za grješnike. Budi hvala predragocjenoj Krvi Spasiteljevoj. Isus nas je sve spasio svojom vlastitom Krvlju. Sinko moj, na ovaj način ti možeš moliti svako otajstvo krunice za spasenje grješnih duša". 8. studenoga 1971. Poruka Majke Božje: »Piši, sine: Ja sam danas ovdje prisutna da ti kažem: Sve je uzalud! Na mjestu ukazanja uopće se ne moli! Moj je dolazak vrlo ozbiljan! Vječni Otac osuđuje sve narode, koji su daleko od Crkve i koji ne mole. Zar ne vidite da tonete u sve veće zablude, koje vode čitav svijet u propast? Ali moje je smilovanje veliko i beskonačno. Ovdje sam da uputim posljednju poruku! Ovdje sam da vam dadem svu svoju ljubav, ali nitko se ne obazire na moje opomene, nitko ne pruža istinsku ljubav! I što moramo činiti, draga moja djeco, ako nema ljubavi? Molitva... ona je spas mnogih duša! Međutim u svemu tome nedostaje ljubavi, dobrohotnosti... Moja draga djeco, ponavljam, ne tražim od vas mnogo: jedino obraćenje i molitvu da se spasi čitavo čovječanstvo. Ali to je, kao što vam ponavljam, nemoguće: samo zabave, razbacivanje novca na račun čovječanstva, koje pati! Ali naskoro će doći tome kraj... novcu i uživanju! Djeco, zapamtite: Moja je žalost zbog vas neizmjerna! Moje su riječi bile za vas uvijek uzaludne! Moje su suze krvave! Moje su opomene uzaludne. Draga moja djeco, ovo je zadnja moja riječ, koja dolazi s neba: to je zadnji blagoslov što vam ga donosim, to je zadnji

122

zagrljaj vaše Majke, koja će biti uz vas do posljednjeg trenutka. Djeco, molite, molite; hoću da budete sa mnom u Nebu. Zlo što bjesni po cijelom svemiru, vrlo je blizu ... A, ti, sine, mnogo ćeš moliti kroz to vrijeme, kad ću biti daleko od tebe za daljnjih šest mjeseci. Hoću molitve, pokoru na mjestu Kraljice Svijeta i da se pronađe moja voda. Reci mojim sinovima i kćerima da sada nije vrijeme da se traži; sad je trenutak da se moli za duše, i to neka bude za sve, na slavu Kristovu i nebesku«.

12. prosinca 1971. — Poruka Isusova Piši sine: »Prisutan sam ovaj dan, da javim svim narodima zemlje da u ovo božićno vrijeme želim pokoru i molitve za obraćenje milijuna duša, koje su na putu propasti, i za mnoge mlade, za koje (inače) neće biti spasenja. Zlo uvijek raste, a razbojnik duša počinje se pojavljivati čak i u Crkvi u svemu i posvuda. Molite za svećenike. Oni napadaju čak i najsvetije stvari i stavljaju ih u sumnju pred svim ljudima. Moli, da se dogodi veliko spasenje duša. Moli, molite mnogo, da se probude mnoge duše, koje ne mole. Svi misle samo na novac, uživanje i na mnoga pogubna zla. Što će to biti od sviju, ako nema molitve. Molitva je mir svijeta, sine. Molitva je ljubav sviju obitelji. Ali bez molitve postoji samo zlo. Zlo sve više raste, i svaki dan što prolazi, bliži je groblju za jedan korak. Prolaze mjeseci, godine, a ja vas ovdje čekam, da položite račun za svoje grijehe. Što će biti od vas pred mojim očima? Moja djeco, ako vaše duše nisu čiste, da ih poklonite svome nebeskom Ocu, što će biti od vas? Ali moje srce pati, kad vidi kako ste zarobljeni bludnjama. Postoji jedan put koji vodi u vječnost, koja nema svršetka. Proći će milijuni godina i milijuni stoljeća i kakvu ćete nadu imati za svoj spas? Vaš Otac neće više biti uz vas, sve će vaše čežnje i vapaji kajanja ostati pokopani. Ondje nema više nikakve pomoći, samo će ona zvijer biti uz vas, koja će vas mučiti kroz svu vječnost. Mislite na to, što čeka one, koji ljubavi nemaju i koji se ne mole.

123

Molite, i tko daje u moje ruke, ništa od toga neće biti izgubljeno, nego će biti zapisano u mojem srcu. Moli, sine, i daj da drugi mole; ja te blagoslivljam; doskora«. 19. siječnja 1972. — Poruka Isusova »Ovoga sam jutra prisutan ovdje, da ti kažem, kako mi nije drago što ljudi dolaze nepristojno obučeni na sva mjesta, gdje je prisutna moja Majka. Za tebe je, sine, vrijeme da upoznaš sve narode, da je Isus vrlo nezadovoljan kad vidi u svom hramu ljude obučene kao za maškaradu. Ti, sine, čini što si uvijek činio. Viči svima da se urazumiju, i da znadu, da Isusu to nije po volji. Ustraju li i nadalje, bit će izbačeni, kao kad sam istjerao iz Hrama one, koji su od Svetinje pravili tržnicu. To, što ti ponavljam, želim, da bude učinjeno bez obzira prema ljudima. Viči to i u prisutnosti mojih svećenika, da se i oni grdno varaju. A što se molitava tiče, koje si mi prinio, čini, kao što sam ti uvijek rekao. Ja vas blagoslivljam, djeco moja. Molite, i dajte da drugi mole za spasenje mnogih duša. Blagoslivljam vas, djeco, doskora«. 26. veljače 1972. — Poruka Isusova »Vrlo me žalosti, što moji svećenici ne vjeruju mojim riječima. Sumnjaju u sve. Sumnje, sumnje u moju riječ? Moji svećenici su sukrivci toga, što se događa. Svijet malo pomalo tone u blato teških zabluda i sablazni. To je najgore zlo, što sve uništava, a teški grijeh pada na moje svećenike. Oni su zli primjer, koji su dali svim narodima; Sotona je stupao i još će stupati ispred mojih svećenika. Sablazni će biti još gore njima na očigled u mojoj Crkvi, i oni to gledaju, ispovijedaju te ljude, pričešćuju ih i blagoslivljaju ih; ali sve to je teški grijeh, koji će pasti na njih. Oni će biti sukrivci moje Crkve. Moji su Sakramenti dani Sotoni. To je veliko zlo, koje će uništiti mnoge duše i koje će ih ponijeti u vječnost (pakla), koja nema svršetka.

124

Sine, ti ćeš reći mojim svećenicima i vikat ćeš im bez obzira, da će oni biti žrtve toga, što je najgore, žrtve duša, koje oni sami vode u propast«. 2. ožujka 1972. — Poruka Isusova Piši, sine, učenjacima ovog svijeta, koji zbunjuju mnoge duše govoreći im: To su prirodne nesreće, koje su se uvijek događale. Ali oni ne kažu ljudima, da je sa svijetom veoma zlo i da su potrebne molitve, da se ublaže kazne. Učenjaci će vidjeti, da li su to prirodne nesreće! Kako se ponašaju ti ljudi, tako se ponašaju i kazne. Sine, oni su licemjeri bez vjere; ljube samo bogatstvo i zabave. I moji svećenici vjeruju u to, što ljudi kažu ... Ti, sine, moli se i žrtvuj mi ono, što te zbunjuje, i ne pazi na sve, što govore. Oni bi željeli milosti bez molitve; reci im da je za milost potrebna molitva. Ja te blagoslivljam, sine, doskora. 1. prosinca 1972. — Poruka Arkanđela Gabrijela »Piši, brate. Dolazim od Nebeske Majke da vam kažem da naš Gospodin traži, da Majka Božja mora biti čašćena na svim mjestima, gdje je prisutna, istinskom ljubavlju, molitvom i pokorom, a osobito u Grotti, toliko zanemarenoj. Ako ne budete činili, što od vas tražim, prestat će dolaziti na mjesta, gdje me ne štuju. Istinska se ljubav može veoma lijepo vidjeti u San Damianu, gdje mnogi stranci časte moj dolazak. Ali na nekim mjestima nema nikoga. Djeco moja, molite za svoje spasenje, molite i častite vječnog Oca gdje god bili, jer će vas Bog spasiti. I borite se protiv nemorala, koji upropaštava svojim napastima mnoge duše i vodi ih u vječnu propast. Blagoslivljam vas sve, djeco moja, kaže Blažena Djevica«.

Naša Gospa govori 27. ožujka 1973. godine »Piši, sine. Prisutna sam točno na sedmogodišnjicu mog ukazanja ovdje da ti kažem da u svim ovim godinama niti jedna ruža nije procvala. Ostalo je samo mnogo oštrog trnja u mome jadnom srcu. Samo trnje. Ali molitva, dragi sine, jako je daleko. Vrlo su rijetki oni koji se žrtvuju, koji prikazuju molitve, molitve i krunice za ublaženje kazni na čitavom svijetu. U zemlji, u kojoj živiš, ljudi ne vole ni molitvu ni pokoru. Zlo je sve veće. Dragi sine, ondje, gdje nema molitve, ne postoji ni ljubav ni krepost. Sine moj, znam da trpiš, gledajući, kako zlo sve više napreduje. Hrabro, dragi sine, hrabro; pati, pati. Ja i Isus uvijek ćemo biti uz tebe; nikada nećeš

125

biti sam. Ti ćeš trpjeti s Isusom na križu i onda će se sve stišati. Bit će sve mirno. Bori se, dragi sine, kao i dosada protiv nemorala. Hrabro predaj moje poruke svim ljudima, oni ih svi moraju prakticirati bez sumnji, sve poruke, koje dajem po mojim vidiocima, neka prime bez primjedaba, na način, kako su one pisane. Reci im, da sam to ja osobno, ja hoću da budu ovakve. Ja ću se i nadalje poslužiti priprostim, neukim dušama. Ljudi moraju razumjeti da se ja ne mogu poslužiti dušama visoke naobrazbe, već priprostim dušama. Moj dragi sine, ti se moraš boriti protiv nemorala bez ikakva ljudskog obzira i nitko ti neće osporavati riječi, koje će ti Bog odrediti, da ih preneseš ljudima. Prinesi sve svoje djelovanje u moje ruke tako, da ništa ne bude izgubljeno. Neprestano moli divnu fatimsku krunicu, jer to je najjača krunica za spas mnogih duša i ne brini se, jer uskoro će trnje biti iščupano i opet će cvasti mnogo ruža, ondje, gdje sam ja prisutna u ovoj siromašnoj maloj kućici kod Grotte. Nemoj davati mojih slika u ruke mnogih duša, koje ne vjeruju. Oni neće vjerovati da je to moja krv. Moli i potiči druge na molitvu. Blagoslivljam vas, dragi moji sinovi; uskoro, uskoro ću opet doći«.

2. svibnja 1973. — Poruka Isusova »Piši, sine: Prisutan sam, da ti kažem, da u mjestu, gdje ti živiš, nema prave ljubavi za molitvu. Dolaze posjeti samo iz velike znatiželje. Ne želim brbljanja, kada se moli. Molitva mora biti bez prekidanja i prikazivana s velikom ljubavlju kao molitva u San Damianu, što mi Roza prinosi s velikom i istinitom ljubavlju. Daj na znanje cijelom svijetu, da poruke ne će biti više poslane, dok ih se ne bude prakticiralo s velikom ljubavlju. Blagoslivljam vas, sinovi moji, uskoro i vrlo skoro bit ću prisutan. Molite i činite, da i drugi mole.« Isus i Marija žele da se njihove poruke prošire po cijelom svijetu za dobro sviju naroda, da riječi što ih Oni iz Neba šalju, budu slušane i u djelo provedene; jer Oni nas žele sve spasiti... Enzo Alocci rođen je 20. 2. 1931., a bilo mu je 35 godina, kad su ukazanja počela. On je seljak, oženjen, otac sedmero djece. Živi u maloj kučići na posjedu svog oca u Porto di San Stefano, glavnom gradu malenog otočića

126

Monte Argentario u Tirenskom moru. Bio je neko vrijeme zaposlen kod nizozemske kompanije i plovio je na velikim brodovima po svim morima svijeta. Još u djetinjstvu ukazala mu se Presveta Djevica Marija. Nasmiješila mu se i nestala. Nikada nije zaboravio tog ukazanja i ostao je zato dobar kroz čitav svoj život i rado se molio. Radio je u brodogradnji, kad mu se je ukazala Majka Božja 27. ožujka 1966. Šest mjeseci kasnije primio je bolne stigme (rane), koje su krvarile. Otada je ta sretna obitelj bila podvrgnuta radikalnoj promjeni. S probodenim rukama i nogama Enzo nije više mogao obavljati teške poslove. Na Enzinu molbu Presveta Djevica pretvorila je njegove stigme u nevidljive od proljeća 1972. godine, ali to ne znači da su bolovi manji; ipak je olakšanje, jer je krvarenje prestalo i smetnje koje je krvarenje stvaralo. Iznad grada, na brdu, posjeduje Enzina obitelj komadić zemljišta. Na tom zemljištu Enzo je imao prvo viđenje. On se nalazio ponovo ondje 11. 9. 1966. kad su mu se ukazali Isus, Marija i četiri anđela i tom je prilikom primio stigme na nogama, rukama i srcu. Njegov brat, koji je toga dana bio također gore na zemljištu, našao ga je onesviještena na zemlji s pet rana, koje su jako krvarile. Kip Djevice Marije, koji roni krvave suze (Prema svjedočanstvu spisateljice Dr. Inge Stolltenberg.) Prošlu jesen osjetila sam veliku želju da idem u Porto di San Stefano u Italiju da posjetim stigmatiziranog Enzu i njegovu obitelj. Nisam mogla ni naslutiti da će se u mojoj prisutnosti dogoditi veliko čudo. Prigodom mog dolaska u Porto di San Stefano u Enzin dom našla sam vrata širom otvorena i odjednom sam primijetila da se je moralo nešto neobično dogoditi. Roza, Enzina žena, plakala je, a žene iz susjedstva su je okružile. Nekoliko minuta prije na velikom kipu Djevice Marije u Enzinu stanu pojavile su se iznenada krvave suze. Bilo je to nevjerojatni mlaz svježe krvi, koji je tekao niz obraze (obostrano), niz lice. Velike kapi krvi, sjajući i svjetlucajući se u očima, učinile su na sve nas dubok dojam i potresno su nas impresionirale. Činilo se, da je taj događaj bio kao živi primjer zadnje žalosne poruke čitavom čovječanstvu, dane po Majci Božjoj 8. svibnja 1972. godine, kad je Majka Božja kazala da roni krvave suze radi nesretne budućnosti čitavog svijeta. Pomislila sam, da bi bilo potrebno, da se fotografira taj fenomen, dok je krv još svježa. Otrčala sam tamošnjem trgovcu Luju Laura, kojega sam po Enzi upoznala. Trčala sam kroz grad do njegove trgovine pune mušterija. Kad je isti čuo, o čemu se radi, zatvorio je bez oklijevanja svoj dućan i povezli smo se njegovim autom Enzinoj kući. Vidjevši vlastitim očima dosada neviđeni prizor, odjurio je do tamošnjeg fotografa, koji je došao s velikom kamerom i snimio događaj u boji. Gradski liječnik je bio pozvan, da uzme uzorak suza za analizu. I biskup iz Grosseta bio je obaviješten o neobičnom događaju, kao i Enzin ispovjednik, koji je te večeri

127

doputovao iz Rima, te je ostao do idućeg dana. Vijest o tom fenomenu širila se munjevitom brzinom od kuće do kuće, i ubrzo je čitav grad bio u pokretu. Kroz četiri dana mog boravka ondje dolazile su neprekidno procesije ljudi, da vide čudo. Mladi i stari, bogati i siromašni bili su duboko ganuti. Ljudi su bili oko Enzine kuće tako stisnuti, da je bilo nemoguće proći. Enzo je govorio s njima i pozvao ih usrdno da se obrate i započnu nov život. Slušali su ga šutke kao u crkvi. Tek iza 9 sati navečer, kad se prostor ispraznio, mogli smo se malo odmoriti i razgovoriti. Tjedan prije bio je Enzo primljen u službenu audijenciju kod Sv. Oca u Rimu. Njegov duhovni vođa uredio je, da se Enzo nađe kod Sv. Oca, koji je upravo čitao njegove

Kip »Kraljice svijeta« u Enzinoj kući. Mnogo puta je plakao običnim i krvavim suzama.

128

poruke. Kad je kardinal svratio Sv. Ocu pažnju na Enza, raširio je Papa ruke i gledajući Enza s velikom dobrohotnošću reče: »Enzo je ovdje«. Vidjelac je bio duboko ganut. Jednog je dana Enzo posjetio Mamu Rozu u San Damianu, kako mu je Presveta Djevica kazala u prisutnosti njegova duhovnog vođe. Mama Roza i Enzo bili su radosni da mogu razgovarati, jer oboje primaju iste poruke s tom razlikom što Mama Roza ne smije, zbog biskupove zabrane, dobivene poruke dalje širiti, dok Enzo to može. Na povratku bila sam pozvana u San Damiano. Onamo dolazi sve više ljudi, koji očekuju, da Biskup promijeni svoje držanje prema ukazivanju Blažene Djevice Marije, a to će se sigurno dogoditi nakon Opomene. (Opomena najavljena u Garabandalu). Krunica vjere moli se ovako: Moli se na običnoj krunici. Na velikim zrncima (»Očenašima«) moli se: Oče naš — Zdravo Marijo — Vjerovanje (počevši od medaljice); na malim zrncima moli se: Isuse, Marijo, ljubim vas, spasite duše, spasite Bogu posvećene! Na koncu kaže se: Bilo slavljeno uvijek Ime Isusa, Josipa, sv. Ane, sv Joakima i Marije; neka bude uvijek blagoslovljeno Sv. i Bezgrješno Začeće Presv. Djevice Marije Majke Božje. — O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one, kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe. Zatim na svršetku na pet zrnaca kod križića pet puta »Zdravo, Kraljice«. 27. ožujka 1974. Govori Nebeska Majka »Piši, sine moj. Na dan godišnjice mog ukazanja opet sam došla do tebe, da ti kažem da se vježbaš u velikoj poslušnosti prema Majci Crkvi. Neću da u tvojoj kući budu prisutna česta hodočašća. Hoću da moj kip bude prenesen u Grottu (spilju) gdje će biti čašćen molitvom i pokorom. Kako se u San Damianu štuje moj dolazak, tako će biti i u Grotti gdje se ne će moći zabraniti molitva. Ipak ti budi poslušan u svojoj kući. Ivan će ti pomoći u apostolatu i on će učiniti sve što je moguće da ti pomogne. I ti se također moraš što prije naći kod Grotte. Odmah počnite s radovima (tj. kopanjem bunara). Ne treba da se bojite poradi vode. Za sve će se pobrinuti Ivan i ondje će biti moj Izvor Zdravlja gdje će se mnogo moliti. Tražite duše koje će vam s velikom ljubavlju pomoći kod radova. Vi ćete ih naći. Griješi se uslijed velikog iskušenja, ali zbog odmah započete molitve moći će se razlikovati ono pravo od lažnoga.

129

Budite bez brige, gdje sam ja ondje je i ljubav, molitva, pokora i spasenje duša, koje ću ja sa svih krajeva zemlje pozvati ka Grotti i ondje će biti mali Lurd. Čini što ti kažem. Bit ću uvijek kod tebe i neću te napustiti. Uskoro ćeš imati mnogo dobročinitelja, koji će pomagati malom odboru. Kad ponovno dođem, biti ću u Grotti gdje će biti moje prijestolje kao Kraljice Svijeta, Majke velikih grješnika i Majke svih siromaha. Dobro, Ja sada moram ići. Ostani vedar, moli i učini da i drugi mole. Tvoj križ je za spasenje mnogih ljudi. Sve vas blagoslivljam. Mnogo molite, jer trebam mnogo molitava za spas N. koja je na putu da muči mnoge duše. Ja vas blagoslivljam. Do skorog viđenja. 22. svibnja 1974. Isus govori »Piši, sine moj: Ja sam ti ovog jutra prisutan da ti kažem, da me to vrlo boli što se nerazumijevanje i oholost šire u mojoj Crkvi i na svim religioznim mjestima. Oholost je uništenje duša. Tko traži spasenje vlastite duše ima veliki mir u srcu, ali često oni nemaju nikoga tko bi ih vodio u molitvi. O, kad bi oni mogli razumjeti u tim posljednjim vremenima, kako se mnogo zla sve više širi! Ali uslijed velike oholosti molitva je uvijek daleko od nebeskog Oca. Manjka pomoć mojih svećenika, da bi ponovno podigli duše vjernika, kojima sam ja sam dao žar molitve i ljubav prema Ocu. Ljubav, molitva — to je kao cvijeće koje je slabo njegovano i zatim malo po malo vene i onda ugine. Na taj način, kao i cvijet koji nije njegovan, odumire i molitva, koja se ne njeguje u dušama. Sine moj, kako bih ja vrlo želio, da bi ti mogao shvatiti kako Zlo namjerava provaliti u moju Crkvu! Malo njih mole krunicu, molitve i molitvene vježbe svete mise. Manjkaju pokorničke vježbe, trpljenja primljena i prinošena za bolesnike, za nevjernike, za otvrdnula srca i za mnoge druge nevjere. Malo ima duša, koje bi se prikazale Ocu za spasenje duše, za mir u obiteljima i za obraćenje duša k molitvi. Svega toga nestaje, jer danas žele ljudi biti moderni i moji svećenici propovijedaju o promjenama, zabavama, o kratkim molitvama; i za sve to kažu da dolazi od Boga.

130

Da oni nisu otvorili Zlu vrata moje Crkve, to se sve ne bi dogodilo. I to nije po mojoj volji, nego s voljom ljudi, a ne po volji Oca koji je na nebesima. Moja volja nije da se mijenja, nego da se moli, da se čini pokora, da se čovjek potpuno posveti molitvi, da čovjek vrši vlastite dužnosti kao pravo Božje dijete, da se prinosi i da moli za žive i mrtve, da me primaju s velikom ljubavlju u Euharistiji; da primaju moje Sakramente u pravoj ljubavi i svom snagom svoje duše. Nikada neka se ne dotiču mojih Sakramenata svojim rukama. Samo moj Ministar (svećenik) treba da vas poslužuje u euharistijskoj gozbi; ako budete prisiljeni da primite, tada poslušajte i budite uvijek poslušni mojim dragim svećenicima. Prinesite Ocu žarku molitvu za primljenu Hranu. Sad moram ići; budi vedar i prinesi mi svaki dan molitve za moje svećenike. Blagoslivljam te, sine moj. Moli i nastoj da i drugi mole. Do skorog viđenja.« 12. lipnja 1974. Isus govori »Piši, sine moj, došao sam ti ovog jutra da ti kažem, da se pripravite na velike nevolje. Svijet ide uvijek iz zla na gore. Malo ima duša koje se mole za spasenje svijeta. Duše se ne mogu više svladavati. Zlo se širi i više nemaju nikoga tko bi ih vodio. To je uistinu izgubljeno stado, koje se ne može više ujediniti. Moji svećenici nemaju nikakve zasluge, jer se ne naprežu u vlastitoj ljubavi da bi propovijedali dušama pravu ljubav, da bi se ujedinile u molitvi, u pokori za mir i za spasenje svijeta. Za njih više duše ne postoje, a ipak baš to je njihova vlastita zadaća da skupljaju duše na molitvu. Tako je bilo i u vrijeme kada su Sodoma i Gomora dozvale moju pravednost. Sada sam ublažio kazne, koje ste zaslužili i koje su već morale pasti na zemlju, ali moja najsvetija Majka zadržava ruku Vječnog Oca svakog časa i svakog sata, koji je već odlučio da vam dade što je svijet zaslužio: molite se, jer veliki bič već je na putu da se spusti na zemlju, koja je vođena bijesom Sotone, koji je utisnuo u duše toliko zla. Za narode gdje nema molitve — ondje vlada zvijer. Molite da se udalji zlo, koje će se skoro razbjesniti: revolucije, ratovi, bolesti, glad i velika neimaština već stoje na vratima, vrlo brzo oluja će se sručiti. Što će biti od vas, dragi sinovi, ako ne molite? Samo zabave, pjevanja i zvukovi! To neće biti vaše spasenje. Spasenje je molitva i pokora. Sada te blagoslivljam, sine moj. Moli se za moje svećenike i za mir u svijetu. Blagoslivljam vas.

131

Do skorog viđenja. Enzo Alocci i njegov mukotrpni život (prema Jean Parinettiju) Stigmatizirani Enzo Alocci iz Porto di San Stefano čiji apostolski djelokrug dira već sve dijelove svijeta, i dalje nastavlja svoj put života punog muke s izvanrednom, velikom snagom volje i neprispodobivim samosvladavanjem. Njegova se misija sastoji naročito u tome, da pobija veliki nemoral današnje generacije, pa da tako spasi mladež od močvara pornografije i nemoralnosti. Poslije Isusove poruke Enzu od 12. 6. 1974. svijet postaje sve više zao. Malo ima duša, kaže Isus, koje se mole za spasenje svijeta. Sve veća jagma za slatkim životom, koja nema više nikakvih granica, sve veće udaljavanje od svakog napora i bježanje od svake žrtve, odricanja i samosvladavanja (a da se čini pokora o tome se više i ne govori), oholi egoizam, koji potkopava svaki autoritet kao i poslušnost, sve veći manjak dobrih pastira, katastrofalno smanjivanje duha molitve, — sve to pridonosi tome, da se današnja generacija uzmogne usporediti sa onom Sodome i Gomore, koja je na sebe navukla pravednost Božju kako je to u poruci od 12. 6. 1974. navedeno. Jao nama, ako budemo nagrađeni isto tako kao oni! Sa srcem punim bola osjeća Enzo duboku bol koji današnja generacija nanosi Spasitelju takvim svojim načinom života. On opominje i poziva žarko na molitvu i pokoru. Gdje se ne moli ondje ima zli neprijatelj slobodne ruke, — kaže Enzo. U spavaćoj Enzovoj sobi nalazi se kip Majke Božja »Kraljice Svijeta«, koja je više dana u srpnju 1972. godine ronila suze; i od 16. listopada 1972. već više od 20 puta iz njenih su očiju kapale krvave suze. Od petka 5. srpnja do nedjelje 7. srpnja 1974. god. Madona je plakala običnim suzama. Suze su naročito u petak tekle tako obilno da je na podnožju kipa, kamo su kapale suze, sve bilo mokro. Enzo, koji i onako mnogo trpi (radi rana) čitavih se noći moli, jer od bolova malo može spavati; od zlog neprijatelja biva mnogo mučen. Tako je u noći od 11. na 12. srpnja 1974. taj Zli prouzročio toliku buku, da se 9-godišnja kćerka Ana koja spava u istoj sobi probudila. Vidjela je Sotonu i od straha vikala je ocu za pomoć. Da li je Sotona možda postao bijesan zato, što su radovi na Izvoru Zdravlja (kod Grotte) ponovno započeli? U petak, 12. srpnja 1974. iza 15 sati Enzova tajnica Estera Cipeletti, spisateljica gospođa Dr Inga Stolltenberg iz Danske i ja sjedili smo u kuhinji kod Roze, Enzove žene. Enzo je bio u sobi kod Madone, koja je plakala krvave suze. Najednom začusmo veliki prasak i pred otvorenim kuhinjskim vratima ugledali smo plastičnu posudu za umivanje kako je silom bila odbačena. Kako u kući nikoga nije bilo (djeca su bila na dvorištu, baka je

132

bila u sobi kod kreveta bolesna djeteta) i to nije bilo prvi puta, da se takvo što desilo, odmah smo slutili da je Zli opet na djelu. Zvali smo Enza koji se nalazio u sobi kod kipa »Kraljice Svijeta«. Enzo je potvrdio naše slutnje i vratio se natrag u sobu. Roza, Enzova žena, nakon što je uredila kuhinju, vratila se na hodnik i htjela je očistiti wc. U taj čas bačena je od Zloga tako snažno prema sjedištu wc na pod da je više dana bolovala na tijelu i trpjela glavobolju. Od kako se ponovo radi na Zdencu Zdravlja (kod Grotte) Sotona je postao od bijesa kao lud. Poduzima sve što može, da osujeti plan Majke Božje. Enzo se međutim ne da obeshrabriti, jer je sav ispunjen vjerom u potrebu svoje misije. On je u mojoj prisutnosti jednom rekao: »Bude li potrebno još više žrtava i muka za ispunjenje plana Madone, ja sam spreman da ih na sebe uzmem.« 16. srpnja 1974. god. u 15,30 sati Enzo, Ester Cipeletti i ja Jean Parinetti bili smo sami u kuhinji. Enzo nam je govorio u pero slijedeće: Prošle noći oko 2 sata prikazao mi se roj đavola. Dok su ovi lajali, najveći od njih (zmaj) rekao mi je: »Ti nećeš ondje gore (kod Grotte) ništa dovršiti, vi ne ćete ništa dovršiti.« Enzo je odmah prizvao Spasitelja, i odmah su svi na nekoliko časaka nestali. Međutim, oni su ponovno došli i najveći mu je rekao: »Nemoj zazivati svoga Učitelja (Isusa), jer prije ili kasnije ja ću tebe i njega vjetrom najuriti. Ne zovi svoga Učitelja, jer mi smo tvoji učitelji, a onamo gore (do Grotte) ne ćeš stići. Vi ništa ne ćete dovršiti, a ondje gore mi zapovijedamo.« Međutim počela je 9-godišnja kćerka Ana plakati. Rekla je da je vidjela neko strašno crveno lice. Tijelo mu je bilo pokriveno crnim vlasima, a imalo je noge kao konj. Enzo je nastavio zazivati Spasitelja. Demoni nestadoše, ali se više puta vraćahu. Dok smo Estera i ja na kuhinjskom stolu ovo pisali, što nam je Enzo govorio, on je otišao u kupaonicu i brzo se uzrujan vratio s krvavim desnim obrazom i pošto je uzeo svoj džepni rupčić da obriše krv, koja je curkom curila, rekao je da je vidio neku sjenu i osjetio je, kad je išao u kuhinju, kako ga je netko bolnim udarcem udario po licu. Ja sam to njegovo stanje odmah fotografski snimio kao svjedočanstvo onoga što se desilo. Nakon tih događaja moguće je razumjeti da ondje gore kod Grotte demoni izvršuju svoje akte osvete. To im je moguće, iako je mučno reći, ali treba priznati da se, nažalost, na mjestu prikazanja kod Grotte malo moli i malo se čini pokora. Tako se ne mogu izvršiti radovi na Zdencu Zdravlja.

133

Mnogobrojnim hodočasnicima koji hodočaste do Grotte upravljamo poziv na molitvu i pokoru. Jer gdje nema molitve i pokore ondje su meštri đavoli, — tako kaže Enzo.

Mihael br. 1 — god. I 1975 — dodatak uz knjigu »Veliki znak« Sveti Mihael Arkanđeo »Quis ut Deus — Tko je kao Bog« Ni jedno doba povijesti čovječanstva, možemo mirne duše ustvrditi, nije bito toliko zaraženo neposluhom, nemirima, revolucijama i neredima svake vrste kao doba u kojem živimo. Čak i »katolički« novinari i modernistički propovjednici otvoreno izjavljuju: »Mi propovijedamo nemir i nesigurnost« — krivo tumačeći Kristove riječi «Mislite da sam došao donijeti na zemlju mir? Ne, kažem vam, nego razdor« (Lk, 12, 15). Prema njihovu učenju, nemir i nered treba postaviti na prijestolje, a red, sređenost i mir treba da se stavi u okove. Otac laži, nemira i nereda jest sotona; dakle, sotonu na prijestolje; — prema tome, po njihovoj nauci, onaj, koji je Knez mira, koji nam »mir svoj daje, mir koji nadilazi svako znanje«, koji je Ljubav, dakle izvor svakog mira, sređenosti, sreće i dobra, mora ustuknuti i dati mjesta sotoni, protivniku i neprijatelju svakog dobra i sreće ... To je duh svijeta, duh oholosti, duh sebičnog uživanja, koji svojom zarazom razara čovječanstvo. Ostao je još samo »stado malo« koje strepi i okuplja se pod plaštem one, koja je Majka Crkve i pruža prema njoj ruke s pouzdanjem kličući: «Zdravo Kraljice, Majko milosrđa, živote slasti i ufanje naše, zdravo. K tebi vapimo prognani sinovi Evini, k tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini...« Preduvjet svake vjere jest poniznost. Naša je zadaća da se borimo protiv oholosti u svojim vlastitim srcima i da u poniznosti priznajemo Boga svojim jedinim Gospodinom, Ocem Istine, Pravde i Ljubavi. "A ovo je sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet: vjera naša« (I Iv 5.) Uz Božjega borca Svetog Mihaela Arkanđela pobijedit ćemo ovaj svijet, sotonu i sebe same, jer pobjeda pripada uvijek sigurno onome tko posljednji pobijedi. A mi znamo da je konačna pobjeda — Božja pobjeda.

134

Borbi nikada nitko živ ne može izmaći. Ouis ut Deus! — Tko je kao Bog! Ili smo uz Boga ili protiv Njega! Sredine nema. Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu: Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju, protiv pakosti i zasjedama đavolskim budi nam zaklon. Neka mu zapovijedi Bog ponizno molimo, i ti, vojvodo vojske nebeske, sotonu i druge duhove zlobne, koji svijetom obilaze na propast duša Božanskom jakošću u pakao protjeraj. Papa Leon XIII, jednoga dana godine 1903., kad je po završetku Mise stao na zadnju stepenicu oltara i htio otići, doživio je ovo: Jasno je čuo dva glasa od kojih je jedan bio odvratan, a drugi mio. Odvratni glas govorio je: »Ja mogu uništiti tvoju Crkvu« Drugi mio glas (Isusov) odgovorio je: »Možeš, idi i učini«. Sotona: «Da, mogu to učiniti, ali potrebno mi je dulje vremena i više moći«. Isus: »Koliko vremena i koliko moći?« Sotona: »75 godina i veća moć nad svima, koji su u mojoj službi«. Isus: »Dajem ti vrijeme i moć; učini kako hoćeš«. Zatim je bilo sv. Ocu pokazano, da će sotona pretrpjeti veliki poraz, kad mu bude oduzeto vrijeme i moć. Nadalje, objavljeno je sv. Ocu da će dobri i pravedni imati pomoć u tom boju, i da će im biti udijeljena posebna moć, da se uzmognu suprotstaviti sotoni i njegovim agentima. Zbog molitava, dobrih djela i žrtava dobrih, sotona i svi koji mu služe (koji žive u grijesima) neće postići svoj željeni cilj. Konačno je svetom Ocu pokazano, da će u tom boju na život i smrt iznad svega odlučnu ulogu odigrati sveti Mihael Arkanđeo. Taj doživljaj ponukao je sv. Oca Leona XIII da sastavi gornju molitvu i odredio da se moli poslije svake tihe svete mise. Mnogi su je upotrebljavali kao egzorcističku molitvu protiv sotone, jer svaki kršćanin ima moć i milost činiti takav egzorcizam. Nakon liturgijske reforme ova se molitva više ne moli. Naravno, time nije rečeno, da ta dragocjena i čudesna molitva nije više potrebna. Naprotiv, potrebnija je više nego ikada. Molimo je, stoga, dnevno, iako nije više propisana. Bog će nam udijeliti milost po vjeri i pouzdanju u molitvu i pomagati nas do konačne pobjede nad svim demonima našeg vremena.

Gordana Jakovac r. 17. studenog 1967. (Zagreb — Kosorova 21) čudesno ozdravila od leukemije pijući vodu iz San Damiana i na molitve hodočasnika

135

kod Gospe od ruža za njezino ozdravljenje. Na Duhove 1974 hodočastila je s bakom i roditeljima u S. D. da zahvali Nebeskoj Majci.

Privatni egzorcizam Upotrebom križa i blagoslovljene vode molimo rado i često za sebe i za druge, također i na daljinu i poimenično, u času teških kušnja, velikog straha, neprilika, u tjeskobama i u zdvojnosti, prije važnih odluka i poslova, za opake i zlonamjerne ljude, naročito za bolesnike i umiruće: »U ime Isusa i Marije, naređujem vam, pakleni duhovi, uzmaknite od mene (nas, njih, njega, nje, itd.) ] ne usudite se povratiti i nas napastovati i iskušavati! Isuse Marijo (tri puta), sv Mihaele Arkanđele bori se za me! Sveti Anđele čuvaru, brani nas pred svim napastima paklenog duha! Blagoslov Oca, ljubav Sina i moć Svetoga Duha, Majčinska zaštita nebeske Kraljice, pomoć svetih anđela i zagovor svih svetih budi s nama i neka nas prati svuda i uvijek Amen! Sveti Mihaele Arkanđete svojim nas svjetlom prosvijetli, sv. Mihaele Arkanđele, svojim nas krilima štiti, sveti Mihaele Arkanđele svojim nas mačem brani! Sveti Mihaele Arkanđele, očuvaj nas od svih zamki, da budemo bez straha pred licem Božjim na Sudnji Dan! Amen!« Imprimatur — Freiburg 6. 5. 1971.) Natuzza Evolo Ona se zove Natuzza Evolo, a pripada dijecezi Mileto (u Italiji). Dolaze sa sviju strana svijeta da studiraju njezin slučaj, jer možda nitko na svijetu ne sjedinjuje u sebi tako veliko područje onih izvanrednih fenomena, koji se obično nazivaju »metafizički« ili »paranormalni« mogućnost mrtve vidjeti i s njima razgovarati, dar bilokacije (biti u isto vrijeme na dva i više mjesta), vladanje tuđim

136

jezicima u stanju »transa« (t. j. ekstaze) — ona je inače analfabetkinja —, stigme (rane na rukama, nogama i na prsima) za vrijeme korizme, sposobnost čitati misli drugih osoba i vidjeti njihova anđela čuvara. Ali od svega, što najviše začuđuje, jedinstveno na svijetu jest činjenica, da se Natuzza često kroz godinu, a posebno petkom, krvlju znoji, a ta se krv na nerazjašnjiv način pretvara u pismo, latinsko, starogrčko, talijansko ili englesko. (Gabrijela Lambertini u knjizi »Segno dei tempi« piše da se na rupčiću umočenom u tu krv načine napisi na jeziku, koji razumije osoba kojoj taj rupčić pripada). Taj se fenomen događa osobito tada, kad Natuzza primi svetu pričest. Kad joj se netko približi da joj otare krv, što teče njezinim licem i posluži se svojim džepnim rupčićem, nađe on taj rupčić, koji je prije bio sasvim čist, ukrašen krvavim natpisima. Kraj redaka iz Evanđelja ili iz liturgijskih molitava, bivaju utisnute na rupčiću slike — simboli svetaca, srca, križevi, trnove krune, monstrance, a katkad ostane rupčić sasvim čist premda i dalje teče krv s lica te žene. Natuzza Evolo posvetila je svoje sate dobrim djelima, a Crkva već godinama s interesom prati njezin slučaj. Okolina je smatra sveticom, a zastupnicima tiska vrlo je teško doprijeti do nje, jer ona izbjegava svako isticanje ! publicitet. Rupčiće s natpisima njezinom krvlju rado poklanja, ali ne dopušta da bude fotografirana, kad se fenomen pojavljuje. Nakon mnogog insistiranja, konačno nam je pošlo za rukom da je pristala da se fotografira, ali za vrijeme fotografiranja vidjelo se kako trpi. Bili smo kod nje dva puta: prvog dana korizme i 21. dana. Prvog dana nisu se još vidjele stigme: vidjelo se samo lako crvenilo. Ali dvadeset i prvog dana bile su rane na njezinim ručnim zglobovima vrlo jasne: više rana, koje se nakon nekoliko dana pretvoriše u jednu jedinu jasno izraženu ranu. Tada smo, ja i fotograf položili svoje rupčiće na ručni zglob gospođe. Tako je to ostalo oko pola sata, a ona je kroz to vrijeme govorila, dok je fotograf snimio cijeli niz fotografija. Tada je zapitah: »No, smijem li sada pogledat?« Ona mi dade znak da smijem. Uzmem rupčić s njezina zgloba, raširim ga i na njemu je bilo napisano: CAELORUM REGINAE LAUS DECUST ET GLORIA sve jedno slovo za drugim kao da bi to bila jedna jedina riječ. Ispod toga je krv naslikala četiri znaka: jednog sveca s aureolom, križ, kalež i trnovu krunu. Na rupčiću našeg fotografa pisalo je nešto na staroengleskom jeziku i dva srca od kojih je svako bilo s jednim križem i grupom anđela. Kroz cijelu je godinu Natuzza cilj neprekidne struje hodočasnika. Traže njezin savjet, mole je prije svega da govori s mrtvima, i ona ih opisuje, najtočnije razgovara ! saobraća s njima, kao da bi to bila najprirodnija stvar. Jedino za vrijeme korizme Natuzza ne prima nikoga. Njezino trpljenje koje tada neprestano raste, tako je veliko, da je ona prisiljena osobito u zadnjim danima korizme, da se izolira. Na Veliki Petak osjeća se blizu smrti, a trpljenje biva tako strašno, da je čak ni njezin suprug ni njezinih pet sinova ne mogu gledati. Natuzza Evolo ima 48 (to je pisano 1972.) godina a znoji se krvlju već 38 godina. Mrtve gleda još od rane mladosti. Ona mi

137

objašnjava, da je kao dijete vjerovala da je to normalna stvar. Ona potječe iz vrlo siromašne obitelji tako da nije mogla ni u školu ići i zato ne zna ni čitati ni pisati. S deset godina zasluživala je ona sebi kruh, kad je stupila u službu kod jedne obitelji. Sad imade za duhovnog vođu Don Giovanni Capellupo. Dala je kraj svog jednostavnog stana sagraditi kapelu gdje prima po-sjete i gdje se može sabrati u molitvi. Njezina najveća želja bila bi, kad bi joj biskup Mileta dopustio da se u toj kapeli barem jednom mjesečno može služiti sveta misa. Tko je samo jednom posjetio Natuzzu Evolo, ostavlja je s nezaboravnim osjećajem, jer njezina je spontanost tako blistava, tako razoružavajuća, tako svježa i nevina, ali u isto vrijeme njezin način izražavanja je tako uzvišen. Ona ostavlja dojam duhovnosti ugodnog misticizma. Mnogi su ponovno našli put vjere nakon što su je upoznali. »Bilo mi je deset godina«, kaže ona, »i radi toga sam se nalazila kod kuće. iznenada ugledah jednog redovnika, a kako sam mislila da sakuplja milostinju, rekoh mu: "Na žalost, ne mogu vam ništa dati, jer smo mi siromašni ljudi..." On odgovori: "Ja ne trebam ništa, ja sam sv. Franjo Paulski". Nato sam ga zamolila za jednu milost, i on mi obeća da ću dobiti za tri dana. I tako je i bilo... Kratko vrijeme iza toga Natuzza je bila kućna pomoćnica kod jedne obitelji. »Bilo je u mjesecu lipnju«, nastavi ona. »i kad sam pošla sa svojom gospodaricom na polje, započne teći krv iz moje noge. Gospođa mi reče: "Možda su te nažuljale tvoje cipele, Natuzza", ali to nije bilo. Nato ona uzme jednu posudu vode i prala mi je noge, ali nije se vidjela nikakva rana. Idućeg jutra, kad sam brisala prah s jednog zrcala, ugledala sam svoje lice okupano u krvi. Gazdarica se preplaši i odluči pozvati liječnika, koji reče: "To je histerija. Kad odraste i kad se uda, svega će toga kod djevojke nestati." Upravo u onaj čas, kad mi je biskup načinio znak križa na čelu sa sv. uljem osjetila sam nešto hladno kako mi se spušta po leđima. Mislila sam da je crv ili insekt, ali čim sam se vratila kući kad me je majka svukla, opazi na mojoj donjoj košulji veliki krvavi križ.« Taj je križ donesen biskupu, a on ga predade Patru Gemelliju, koji reče: "Zatvorite Natuzzu kroz mjesec dana i iskušajte je". »Tako su me zatvorili«, nastavi Natuzza, otvoreno, »naravno u ludnicu... Ali, ne silom, ne zato što bih ja bila luda... Jedino iz poslušnosti... Jedan od liječnika, Profesor Bocca, tvrdio je da je to neki histerični fenomen, da će me spasiti brak. Drugi su mislili da su to probavne smetnje i davali su mi svakih sedam do osam dana soli, kao sredstvo za čišćenje Ali sada, ja sam već 28 godina udata; imam pet sinova; ali se ništa nije promijenilo!" [Das Zeichen Mariens, srpanj/kolovoz 1972.)

138

Krvave suze u Maropati

stvar ispita, i načinila jedne vrsti staklenog ormara, pa taj ormar zapečatila da isključi svaku mogućnost prijevare, slika i dalje krvari, te krv prelazi čak i vanjska stakla toga ormara. Krv je analizirana: »prava ljudska krv«. Evo što o tome kaže Gerhard Hermes u reviji »der Fets«: Što Bog hoće reći time i cijelim nizom sličnih znakova, jasno je i bez službene izjave Crkve. Isus je plakao nad Jeruzalemom: "O, kad bi i ti u ovaj dan priznao što ti je za mir!" Kako crno se piše svijetu, kako crno Crkvi o kojoj ovisi sudbina svijeta, kada vječna Majka sviju živih, nakon jednog stoljeća opomena, upozorenja nema više nikakva drugog sredstva da takne i pokrene srca svoje djece, nego suze, krvave suze! Pokora! pokora! pokora! rekla je u Lurdu, a u Fatimi: "Prestanite vrijeđati Boga!" — Kako je od tada grijeh strašno ojačao, i kako je ćudoredna pokvarenost sve zarazila! Kako blizu može biti toliko puta najavljena strašna kazna! Ali kazna nije najstrašnija, nego grijeh koji ju traži: pokušano bogoubojstvo što je u stvari samoubojstvo duše. Treba da promijenimo svoj život i obučemo Krista, ne od straha pred kaznama, nego radi potresne Ljubavi Božje koja nam se u tim znakovima pokazuje i koja je pribijena na križ radi naše ljudske slobode. Malo je vjerojatno da bismo mi mogli najavljene kazne odvratiti, ali barem možemo pripraviti svoje duše da nas Gospodin nađe budne kada dođe. Kako je rečeno: I bez službene izjave Crkve jasno je što Bog hoće tim izvanrednim, potresnim znakovima. Ali to ne znači da se Crkva mora povući u šutnju. Naravno, ona mora biti kritična i oprezna, ali kad se pokazuju tako jasni i očiti znakovi kao npr. u Maropati, tada ona mora prema tome zauzeti svoje stanovište. Ako Majka Crkve tako potresno govori, tada moraju i Pastiri te iste Crkve njezin glas još pojačati i svijetu dati na znanje. Od toga ih ne oslobađa nikakav ljudski obzir niti ikakav prividno još obligatni pokoncilski optimizam. "Ako ovi budu šutjeli, kamenje će progovoriti...!" — ako već nije došlo tako daleko, da se je to i dogodilo?"

139

Čudesan nebeski znak U srijedu navečer prije Tijelova, 12. lipnja 1974., između 20.52 i 22.13 sati, bio je vidljiv čudesan nebeski znak nad cijelom sjevernom Španjolskom. — Po svojim prirodo-znanstvenim publikacijama i predavanjima po cijelom svijetu poznati profesor Dr. Muller-Markus bio je svjedokom tih jedinstvenih događaja. On kaže: «Vrio mi je teško govoriti mirno o tom, što sam vlastitim očima vidio. Nikad u svom životu nisam nešto slično promatrao. U večer 12. lipnja, a bilo je to predvečerje Tijelova i ujedno velikih svečanosti u Fatimi 13. lipnja 1974., promatrao sam oko jedan sat jednu za mene sasvim neobjašnjivu nebesku pojavu. Bilo je to oko pola sata nakon zalaska sunca. Nebo je bilo bez ijednoga oblaka. Na sjevernom svodu (nebeskom) visio je ogroman »bljesak«, koji se protezao od po prilici polovice nebeskog svoda do zemlje. Bio je potpuno nepokretan. Široki crveni trak padao je nekako prijeteći prema zemlji. Vjerovao sam da gledam u jedan drugi svijet. Moj dojam bio je jednostavno ovaj: Neka stvarnost s onog svijeta prodrla je u ovaj. — Jasno je, ne radi se o čisto naravnoj pojavi. Trajalo je to jedan sat. Polagano se skupio »bljesak« u neku vrstu natpisa što je bio nalik na elektrokardiogram ili oznaci jačine potresa na skali za mjerenje. Ta slika prešla je gore u jedan veličanstveno zavitlani »M«, koji je bio okrenut na desno. Iznad toga podigao se snažni svijetli oblak s blještavim svjetlom u sredini i s dva prava vodoravna krila na obje strane. Imao sam neki izvjesni dojam: To je nešto što nam najavljuje neko značenje. 13. lipnja vidio sam u barcelonskim novinama velikim slovima na naslovnim stranama da je taj znak bio viđen od milijuna ljudi nad cijelom sjevernom Španjolskom, dapače od Palme de Mallorca u Sredozemlju pa sve do Corune, koja je na zapadnom rubu na Atlantiku. Kako novine javljaju, radi toga nebeskog znaka zastao je neko vrijeme promet u Barceloni, jer su ljudi izlazili iz automobila, da to vide i fotografiraju. Prijenos nogometa na radiju bio je prekinut, da se upozore slušaoci na taj jedinstveni fenomen«. Značenja nebeske pojave Novine su odmah pokušale da rasvijetle Pojavu i neutraliziraju njezinu dramatičnost.Novinari misle da je možda izbačen u zrak iz Narbone u Francuskoj satelit za registriranje vremenskih promjena. On bi ispustio plinski oblak ili ostavio iza sebe kondenzirane tragove. Ali iz Narbone nije izvršen nikakav start.

140

Dva mlada astronoma iz zvjezdarnice u Barceloni, koji su promatrali cijeli tok pojave i fotografirali je, kažu da je visina te svijetle pojave bila od 300500 km iznad zemlje, gdje se više gasovi ne mogu kondenzirati. Drugačije reagira španjolski narod. U Geroni, glavnom gradu provincije (Costa Brava), sjetile su se novine starijih, koji su prije nego što je buknuo drugi svjetski rat, vidjeli sličan znak. Oni su to tada tumačili kao sjeverno svjetlo. U stvari vidjelo se to svjetlo čak i u Portugalu. (Vidjelo se i u cijeloj Evropi. op. prev). Tada je pisala sestra Lucija, posljednja koja je još živa od fatimskih vidjelaca, lisabonskom kardinalu da je Majka Božja rekla 13. srpnja 1917.: »Kad ugledate na nebu znak, tada znajte, kazna je blizu.« Kad je završio drugi svjetski rat, Kardinal je spomenuo to pismo. Prof. Dr. Müller-Markus svjedoči: «Dok sam kroz jedan sat promatrao taj znak, kontrolirao sam svoje vlastite osjećaje. Najjači je bio (osjećaj) misao na Kristovu riječ: "Kad se to počne događati, utješite se, podignite svoje glave, jer je blizu čas spasenja" (Luka, 21,28). Samo Bog znade vrijeme i način onoga što će doći. Tko trijezno prosuđuje položaj današnjeg svijeta, taj ipak vidi kako su teški svjetski problemi danas: Na zapadnoj strani gotovo potpuno rasulo vjere, vrednota — nekažnjeno masovno uništavanje života koji nastaje (abortusi) — državnog reda, univerziteta, crkve i ljudskih veza. Usto dolazi neočekivana kriza energije. Na Istoku vrebaju dvije komunističke sile, naoružane apokaliptičkim oružjem. One su pripravne sa svim mogućim sredstvima, da provale u vakuum Zapada. — Zar su nam potrebni znakovi, da upoznamo prijetnju? U svakom slučaju nagomilano je dovoljno oružja, da uništi sve živo na zemlji. Na čemu zapravo temeljimo mi svoju nadu, da ono ne će biti upotrijebljeno? Da li će Crkva, suočena s neposredno prijetećim događajima, pozvati svijet na sveopće obraćenje, nije vjerojatno. Ali u pravo Crkva Isusa Krista imala bi svetu dužnost, da pozove narod na obraćenje. U tom leži naša jedina šansa, da izbjegnemo zemaljskoj i nebeskoj kazni. Kad je poganska svjetska sila Niniva činila pokoru radi proroka Jone, Bog je već određenu kaznu oprostio. — Sestra Lucija iz Fatime izjasnila se na slijedeći način: "Svaki, tko čuje tu poruku, dužan je, da kod sebe započne s reformom Crkve. Mi ne možemo čekati, dok biskupi ne podignu opći alarm." Tako dugo dok mi još u slobodnom svijetu možemo pozivati na pokoru i obraćenje, mora svaki od nas sam izvršavati svoju službu straže. — Ide se za tim da bude jasno najvećem mogućem broju ljudi na cijeloj zemaljskoj kugli: Mi živimo u posljednjim minutama prije katastrofe; da, mi živimo već u katastrofi. Sa stotinama tisuća možemo se i mi priključiti moljenju svete krunice i tako jurišati na Nebo. U svakodnevnom vjernom ispunjavanju svojih dužnosti, i u bezobzirnoj ljubavi prema bližnjemu povezanoj s dnevnim žarkim molitvama možemo pridobiti Božje milosrđe da nam spasi

141

tijelo, a u prvom redu dušu. Mi moramo svoj život urediti tako, da uzmognemo Krista Gospodina dočekati u svakom času.« (»Das Zeichen Mariens« — August 1974.).

Poruka milosrdne ljubavi 15. ožujka 1972. (svećeniku X.) ISUS: Sve je istina što god su evanđelisti pisali. Sumnjati o tom znači mene uvrijediti. On je liječio paralitičare i mnoge druge. Moja je Majka Bezgrešna, ona je Djevica. Utjelovljenje je misterij (tajna). Ona jest i uvijek je bila Djevica. Ne sumnjajte ni u djetinjstvo, ni o pohodu Maga (Mudraca — »Trlju kraijeva«), ni o Njegovu putovanju, ni o čem od onoga što nam objavljuje Evanđelje. Nijekanje toga prava je hereza i strašan grijeh protiv Duha Svetoga, po kome je sve objavljeno. Siromašni ljudi. Što je njihovo znanje, koje izlazi iz njihova ništavila? 12. studenog 1972. ISUS: Pornografija je najopasnije oruđe sotone. Ona iznakazuje i ponižava ljudsko biće do sličnosti s razularenom životinjom koja se pokorava svojim instinktima. 7. prosinca 1972. ISUS: Sve stvari ispitujte u Božjem svijetlu i u kontekstu s ljubavlju. Imaj pouzdanja u me. Ja ću nadahnuti odgovorne. Među vama ne smije biti osobne srdžbe, nego duh ekipe, svijest o dužnostima prema Djelu, koje vam je povjereno. Ali isto tako budite svjesni duhovne vrijednosti svjedočanstva ljubavi i bratske dobrote što vam ja dajem; odlučnost ne isključuje ljubav. 22. prosinca 1972. ISUS: Legija malih duša nije djelo ljudsko, nego djelo spasa proizašlog iz mog Srca izmučenog i milosrdnog za nevoljni svijet. 30. prosinca 1972. ISUS: Znakovi njezina poziva (legije malih duša) ne će manjkati. Neka me slijedi i neka nosi u svoj kraj svjedočanstvo o Bogu Ljubavi i Mira. Neka zavija rane duša i tijela u koje ja utiskujem svoju sliku. Neka uzgaja u svom srcu nježni cvijet nade. 5. veljače 1973.

142

(iza posjete centru u Chevremont) ISUS: Ako se to ne ostvari krivnjom ljudi, to će me jako ražalostiti. Radite, djeco moja, moja će vas Kraljica-Majka pomagati. Ondje gdje ona vlada i ja ću vladati. 15. ožujka 1973. ISUS: Ima ih čija vjera ostaje čvrsta uz tradiciju. Ima pravih

teologa koji prepoznaju u tim porukama Božju Mudrost i Ljubav. Ima ih koji kažu da su teolozi zato da mogu kuditi ! razarati. Ima ih koji otvoreno ispovijedaju svoju vjeru i onih koji se boje da je pokažu. Ima toliko ljudskog obzira i tako malo prave ljubavi. Ima sabotera autoriteta i autoritet nije uvijek u službi Boga i Njegove Crkve. Ima takovih za koje se čini da pojačavaju djelo spasenja, ali u stvari oni ga osujećuju. Ima slabića i kukavica kojima tuđe mišljenje vrijedi više, pa makar bilo i zlo, nego njihovo osobno mišljenje i koji svojevoljno ugušuju dobro tako potrebno za spasenje svijeta. Zlo se podnosi, kada nije odobreno a dobro se osporava. 30. ožujka 1973. ISUS: Dijete moje, traži svoju radost u meni: ne daj da te zarobe himbene radosti što ih svijet daje. Ja sam radost. Jedina radost koja ne donosi duši nikakve gorčine. Margareta: Gospodine, ja neću druge radosti osim tebe, ali ja sam potpuno svjesna svoje bijede, zato ne dopusti da me svladaju napasti ovog života. Ti sam si dosta moćan da istjeraš iz naših srdaca sve što nisi Ti. ISUS: Legija malih duša to je duhovni mentalitet za koji bih Ja želio da se udomi u svim djelima i u svim nacijama. Sve činite iz ljubavi. Treba da zaboravite duh sebičnosti koji je u svakome i ne radite kao da biste bili samo vi na svijetu i kao da ste vi sami kadri promijeniti lice zemlje. Jedinstvo je nepobjediva snaga, ako tražite samo Božju slavu. Sve drugo prelazi na drugo mjesto. Ujedinite se, moja mala djeco, i ostavite taj duh kritike, koji ne pripada djeci istoga Oca. Djelo malih duša to je Djelo za svijet, sigurno. osporavano, ali stvarno, jer to je moje Djelo. Onaj koji kaže da je malen, a radi samo po svojoj volji, koji nije dovoljno ponizan da prizna da sam Ja Veliki Tvorac, koji hoće čuvati svoje povlastice kao stvar koja se njemu duguje i koje moraju trajno ostati a da ne priznaje misao svoga Boga u onom što On traži za tu uniju malih duša: taj nije dostojan da bude član velike obitelji svih malenih. Isto tako, doista, Ja vam to kažem: tako dugo dok na dnu vaših srdaca postoji osjećaj koji vam priječi

143

da prepoznate mene u tom djelu ljubavi, vi sprečavate jedinstvo za kojim Sveta Crkva teži oduvijek kao za krunom moga Otkupljenja. Poruka ljubavi i milosrđa Subota, 13. srpnja 1974. Drago moje dijete, otvori svoje srce i shvati, da se ja uistinu objavljujem onima, koji su čitali i prihvatili poruke moga Božanskog Sina — i da ja želim da oni znadu ovo: Sad je kucnuo moj čas! Da, moj čas, čas Majke Božje. Ja se objavljujem vama, koji ste mi poklonili svoju ljubav, kad ste zahvalno primili poruku ljubavi i milosrđa moga Sina. Ne pitajte ništa, ali znajte, da će Opomena dovesti na pravi put još i one, koji su me upoznali, ali su me prezreli. Strah će ih dovesti u ovčinjak još prije oluje. Što se tiče mojih najboljih, prijatelja mojih i mog Božanskog Sina, želim ih spasiti u svom srcu, u svojem naručju, pod svojim plaštem i u svojoj materinskoj ljubavi, tako da ne budu imati nikakve tjeskobe. A oni (drugi) treba da znaju, da ja dolazim, da ih uplašim, jer tjeskoba je posljednje sredstvo kojim mogu urazumiti, one, koji su posumnjali u moju intervenciju. Djeco moja! Moja materinska ljubav teško je iskušana, jer žalosno je to za majku, da se mora služiti tako bolnim sredstvom. Ali to je još jedina mogućnost, koja preostaje, i ja sam prisiljena da je upotrijebim. Budite razborita djeca i ne postavljajte sebi nikakva pitanja i ni u kojem slučaju nemojte biti znatiželjni, nego ponizni, blagi i razumni, kao što se to poslušnoj djeci pristoji, koja su prisutna kad su neposlušna djeca kažnjavana. Ne zaboravite, da svoju krunicu nosite na sebi, a posebno čudotvornu medalju. I da počnete moliti u mome kad primijetite da se nešto nenormalno zbiva — to će biti početak moje opomene! I tada ćete biti u strahu, ako pokažete previše znatiželje. Vjerujte meni i ne bojte se — nasuprot, molite i za one koji su zakasnili, jer iza toga će se moj plašt konačno zatvoriti za vrijeme moje kušnje.

144

U svojoj ljubavi dajem vam još vremena, da to stavite na raspolaganje onima, koji su poruke moga Božanskog Sina od srca čitali i o njima razmišljali. A sada dajte tu poruku izabranicima moje ljubavi i recite im da sam im tim udijelila veliku milost. Znaj, da su sada paklene sile razularene. Poklonite mi svu svoju čežnju, ne dopustite da vas obuzme bilo kakva uplašenost i nemojte biti nemirni, jer vi dobro znate, da će za kratko vrijeme doći čas, kad ćete se morati moliti i ne micati se s mjesta. Dotada ostanite strpljivi, nosite čudotvornu medalju i krunicu — to je sigurno oružje — ! ne zaboravite: Ne budite strašljivi! Sada dolaze odlučni žalosni časovi, kad ćete se morati k meni sasvim obratiti. Ali kako će me još mnogi prezirati i za mene imati samo svoj sarkazam — na moju veliku bol! Sad naprijed, sad je čas pokore! Ali ne, vi jurite u propast i očitujete svoje zadovoljstvo i tvrdoću svog srca. Sada je moj čas, to znači, da je moja moć na ovoj zemlji vrlo velika i da ćete biti suočeni sa silama pakla. Ali vi, koji shvaćate, s kolikom ljubavi vas ja vodim u krilo svoga Božanskog Sina, vi ne ćete ništa trpjeti. No drugi nemaju nikakva pristupa k tomu blagoslovljenom mjestu, koje je divni refugium (utočište) — nego samo izabranici naše ljubavi imaju pristup. A sada bih ti željela otkriti svoju veliku ljubav prema svima onima, koji su znali primiti poruku ljubavi i milosrđa. Moj vam je Božanski Sin najavio moje posljednje preporuke i sada će biti dane. To su sada posljednje, i vi ćete još imati vremena da ih dadete onima, koji su razmatrali o porukama moga Božanskog Sina. 1.) — da mi oni svojim molitvama i razmatranjima poruka čine veliko veselje... 2.) — da ne propuste poslušati moje majčinske savjete mojih posljednjih poruka. 3.) — da se sjete dodatnih savjeta, koje sam im ja s velikom ljubavlju dala u San Damianu. To znači moji rupčići, koji čuvaju vaše lice, i vi ćete tim osjetiti veliko olakšanje. Uvijek ih imajte pri ruci — i time ja zaključujem svoju posljednju poruku. Vrijeme će biti kraće i ti znadeš, da ne mogu postići više nikakva odlaganja (kazne) — sad je moj čas, i sotona to znade. A sada, moji najbolji, kažem vam: Ostanite u mojoj ljubavi, po našim ujedinjenim srcima vi ćete biti spašeni i stavljeni u zaštitu pred bijesom sotone.

145

Dajem vam svoj blagoslov! Marija Riječi Presvete Djevice pouzdanicima njezina Božanskog Sina 14. kolovoza 1974. Moje je vrijeme sad završeno. Žarko želim, da se pouzdajete u me. Sad Vam ja kažem: Ne bojte se ničega! Sad vam ja kažem: Nemajte nikakve žalosti! Sad vam ja kažem: Ne budite protiv mene! Takvi su oni, koji me više ne očekuju, jer sam — kako oni misle — u zakašnjenju. Ne prihvaćajte zlo držanje onih, koji se samo napola pouzdaju u me, jer su uplašeni. Ne povedite se ni za držanjem onih, koji se neće više ravnati prema mojim različitim porukama, jer kažu, da se to, što sam najavila, ipak nije dogodilo. Baš naprotiv: Budite ljubazni i ponizni, budni i pripravni! Ne uplićite se u pitanja, ali znajte ostati u mojoj ljubavi; pitanja ipak ništa ne koriste!

Naprotiv, kad ste budni, naći će vas Učitelj pripravne, jer Njegov ponovni dolazak sada je apsolutno b l i z u . Ne bavite se pitanjima! Ostanite mirni — budni — pozorni! Ne govorite ništa — ali slušajte!

146

Ne postavljajte se na prva mjesta, ali budite prisutni! Ne činite nikakvih pogrešaka, da ne biste dospjeti u očajne situacije, nego z n a j t e mo l i t i ! Ne predajte se žalosti! Ne očitujte svoje žalosti ili pobune, ili srdžbe, ili čega tome slično, pa makar se nešto dogodilo, što će vas potresti i uzbuditi. Ne ponašajte se kao luda djeca, ta vi ste ipak prijatelji Isusovi i Njegove Majke Marije. I nemojte biti tvrdi, nego ostanite b l a g i — molim, znajte to ostati. Ne vladajte se tako, da se mi moramo žalostiti, nego budite tješitelji! Ne vladajte se tako, da budete daleko od mene, ja vas želim imati u svom srcu. Ne predajte se u neko tvrdo držanje, jer ja sam uistinu vaša Majka i ja sam blaga! I nemojte biti tjeskobni, jer vi ste ipak Moja djeca. Riječi Presvete Djevice na dan Njezina Uznesenja 15. kolovoza 1974. Sada je došao čas, kad mogu reći svojim najboljim prijateljima, da ja stojim na čelu nebeskih četa i da svi anđeli sa Svetim Mihaelom Arkanđelom stoje pripravni za borbu. Vi ste već započeli bitku, a oni dolaze svojom prisutnošću u pomoć i ja sam ponosna zbog vas, koji ste znali demaskirat! neprijatelja i s njim se boriti; vi znate da sam ja Ona, koja mu gnječi glavu. Ali sad me on grize za petu, jer Crkva je u njegovim pandžama i Zli se je domogao vlasti nad vama. Ali ja vam kažem, u tom boju protiv kneza tmina ja sam s vama i sad sam u žalosti zbog tog okrutnog ugriza. Znajte, ja sam uvijek sve bliže, a moj je neprijatelj ugrožen sa svih strana, zato on sada podvostručuje svoje napore i zato je tako aktivan. On zna da su njegovi dani odbrojeni, ali konačna pobjeda bit će na koncu svijeta. i sada još nije čas. Ali već sada zadaje mu moja vojska ozbiljan poraz i za dvije generacije on će se ponovno pokazati u stanju agresije. Sad vam mogu kazati, da ta vojska, koja je spremna za bitku, namjerava da započne, jer ona stoji pod mojim zapovjedništvom i ja vam kažem: Ja dolazim!

147

Sada vam ja velim, vi ste na krajnjoj granici katastrofe, jer sotona je prisutan da izvrši veliko djelo uništenja prije svega onoga, što je dobro — lijepo — i pravo; što je Božje; što je za veću slavu Božju; što služi na čast mojoj osobi; jer njegova je mržnja dosegla dotle, da je to neopisivo. Ja vam kažem, moji najbolji prijatelji, vi ste vjerne i dobre sluge, koje će Učitelj naći pripravne kod svog ponovnog dolaska i koji ćete imati udjela u Božjoj slavi i u Njegovu gospodstvu ljubavi u srcima. Iza ove poruke ne dolazi više nijedna, to je samo znak s moje strane za vas, moji prijatelji, u taj blagdan Uznesenja. Htjela sam vam dokazati svoju ljubav. Htjela sam vam reći, da vas ljubim kao majka i da sam došla k vama da vas ohrabrim u toj mračnoj noći u koju ste vi utopljeni. Ja vam kažem, da se ne žalostite, jer ja sam na vašim vratima. — Sad sam vrlo, vrlo blizu i ne žalostite se, jer ja d o l a z i m . Budite bez ikakve brige i ne žalostite se, jer radost u kušnjama to je jedan od znakova Isusove prisutnosti u vama — znajte se pokazati hrabrima i jakima... Ne propustite donijeti velike dokaze strpljivosti i odlučnosti protiv posljednjih napadaja neprijatelja, a osobito ništa se ne bojte, nego ostanite mirni — strpljivi — jaki — poslušni nadahnućima, koja vam dolaze od moga Presvetog Zaručnika (Duha Svetoga), i ja vam kažem, da ćete imati udjela u slavi Božjoj, jer ste se pokazali jakima i jer ste ostali vjerni. Ali znajte, da se ta situacija ne će produljiti, jer biste vi inače bili ustrašeni od neprijatelja. Imajte pouzdanje u mene. Ne dajte da vas neprijatelj pobijedi i ne zaplićite se u pitanja. Nego činite ono što vam ja s tolikom važnošću kažem: Molite se meni, jer ja sam jedina, koja prinosim vaše molitve svojem Božanskom Sinu. Sad vam kažem, djeco moja, molite krunicu, jer vi znate, da je to najbolji put, kojim ćete nazvati svoju Majku. Ja vam kažem, ne zapustite tu molitvu, jer je bogata milostima za obraćenje, a ne može se ničim nadomjestiti. Molitva vaše krunice jako me raduje, a vas obasiplje dobročinstvima. Ja vam sad kažem: Budite bez ikakve brige, jer tim (brigama) ne mijenjate baš ništa, nego zazivajte mene, da ja nastupim za vas.

148

Marija, Majka Božja, i Majka Crkve, koja je u periodi pogreba. 15. kolovoza — navečer: Sad vam ja kažem, moji najbolji, ne zauzimajte nikakvo tvrdo držanje, jer mi time pripremate žalost, budite naprotiv blagi kako to odgovara poslušnoj djeci, koja mi prikazuju svoju ljubav. A sada ne dopustite da vas zahvate pandže sotonine, dok ste daleko od mene; tada će vas to jako boljeti, kad mu se budete morali odupirati vlastitim silama. Naprotiv, pokažite se blagima ! ne držite se kao oni, koji kritiziraju i ne priznaju autoritet, ako je taj (autoritet) dobro izvršavan. Jer sada je čas pometnje duhova, i svaki misli da posjeduje istinu. A nju ima samo moj Božanski Sin, jer On je rekao Ja sam istina i On ima riječi vječnog života. Ali ja, koja sam Njegova Majka, ja vam kažem: Nemojte suditi, ne dajte se suditi daleko od mene. Ja vam obećajem, da vas neću ostaviti, ali razveselite me i očitujte mi svoju ljubav, da vas mogu braniti. Nemojte me izgubiti, jer vi ste u tami. Ja vas ljubim i ja ću vas spasit!. Marija

Poruka Boga Oca Poruka Boga Oca preko posrednice poruka ljubavi i milosrđa Subota, 17. kolovoza 1974. Sada vam ja kažem: Ja sam u posljednjoj fazi moje periode pretkazne. Ja sam vječni i svemogući Bog; Ja sam onaj, koji jest — koji bijaše — i koji dolazi; Ja sam onaj, koji vas kažnjava — ali vas i ljubi; jer, kad ja sad ne bih zahvatio, bili biste izgubljeni.

149

Ja sam vaš Otac na Nebu i ne mogu vas ostaviti u ovom položaju, jer vas zahvaćaju pandže sotonine. Ja vam sada kažem, vi ste moji najbolji, vi ste mi pružili velike dokaze svoje ljubavi i vjernosti. Vi ste mi pokazali ljubav i ustrajnost Vi ste me znali staviti na prvo mjesto, jer ste obratili pažnju na sredstva, koja sam ja upotrijebio, da vas poučim. Sada vam Ja kažem, da moja kazna upravo dolazi. Ja vam to samo kažem, da budete osvjedočeni o ozbiljnosti časa i katastrofi, što predstoji i koja će potresti svijet. Moja najbolja Glasnica kod vas — Marija — Majka Božja — rekla vam je, što vam je imala reći, a sada vam Ja kažem: Ne opirite se ni na kakav način, tada ćete biti u mojoj pravednosti. Nego naprotiv, budite blagi, jer takvi će posjedovati zemlju. Ja vam kažem: Ostajte u mojoj ljubavi, i ništa vam se zla neće dogoditi. Ja vam sada kažem, da je čas kucnuo i da ćete vi biti vrlo radosni u momentu, kad ćete sebi polagati račune, da vam ja sada dajem svoju zaštitu, i da ćete vi otvoriti oči u noći, koja vas okružuje i u kojoj ćete vidjeti kako nastaje novi dan. Vi ćete tada imati veliko veselje i pjevat ćete zahvalne pjesme na čast mog imena. A sada vam dajem svoj blagoslov sasvim poseban blagoslov u ovim časovima, koji vam preostaju, i ja vam kažem: Moja djeco, Ja sam vaš Otac! Predajte se samo u moje ruke, jer samo JA VAS MOGU SPASITI! Ja sam Bog — Bog vaš Otac! (Ove smo poruke primiti iz Marijanskog centra Moulin de Rouillon, F-41120 Les Montils) Pobožnost triju Zdravo Marija Isus je rekao: »Što koristi čovjeku da zadobije cijeli svijet, ako izgubi svoju dušu«. Te je riječi često ponavljao sv. Ignacije Lojolski ističući, da je od svega najvažnije postići vječno spasenje.

Želite li se spasiti? Štujte Blaženu Djevicu Mariju, jer se nitko ne spašava bez njezina zagovora kod Isusa. Isprosite njezinu zaštitu moleći svaki dan Tri Zdravo Marije. Tu je kratku i jednostavnu pobožnost objavila svetoj Matildi sama Majka Božja, dok je svetoj Gertrudi otkrila, da svaki put kada kršćani mole Tri Zdravo Marije na uspomenu privilegija koje je ona primila

150

od Presvetog Trojstva (vlast koju je podijelio Bog 0tac, Mudrost, koju joj je dao Bog Sin i Ljubav kojom ju je obogatio Duh Sveti), vlast, mudrost i ljubav prelaze iz njezinog Bezgrešnog Srca u duše onih koji je na ovaj način časte i zazivaju i koji će imati njezinu zaštitu za života i njezinu pomoć na času smrti. Zato je sveti Alfonzo Liguori posebno preporučivao molitvu Triju Zdravo Marija; sveti je pak Leonardo de Puerto Mauricio velikim žarom propovijedao ovu pobožnost govoreći: »Oh kako je sveto vršenje ove pobožnosti!« To je vrlo uspješno sredstvo da se osigura spasenje. Također je časni sluga Božji, Luis Marija Badoin napisao: »Molite svaki dan Tri Zdravo Marije, i ako na ovaj način ustrajno častite Mariju, ja vam obećajem vječnu nagradu.« Molite ujutro i navečer ovako: 1) Marijo, Majko moja, čuvaj me od smrtnog grijeha, po vlasti, koju ti je podijelio Vječni Otac! 2) Marijo, Majko moja, čuvaj me od smrtnog grijeha po mudrosti, koju ti je dao Sin. 3) Marijo, Majko moja, čuvaj me od smrtnog grijeha po ljubavi, kojom te je obdario Duh Sveti! Širite ovu pobožnost, jer »tko spasi jednu dušu, spasio je svoju« (Sv. Augustin). S dopuštenjem crkvene vlasti — Madrid, 1. siječnja 1958. S. L. Pouzdanje u Mariju Nalazimo u knjizi velikog hrvatskog katoličkog književnika Petra Grgeca "Sveta Hrvatska« na str. 194., slijedeći događaj: »Pouzdanje Hrvata u BDM bilo je poznato čitavom svijetu. U starim je njemačkim i francuskim knjigama zabilježen ovaj istiniti događaj: — Dne 1. siječnja 1648. godine bila je na granici Lotaringije, tri milje daleko od PontMonssona, jedna švadrona Hrvata opkoljena od satnije konjaničkih lovaca. Jedan je Hrvat za drugim bio zaklan. Neki hrabri i bogobojazni Hrvat, kadet, bio je zadobio već mnogo opakih rana, ali se je još uvijek branio. Kad je jedan neprijatelj bio podigao mač, da mu raskoli glavu, povikao je on. "Pa makar vi bili još okrutniji prema meni, života mi ipak ne možete uzeti, dok se ne ispovjedim, jer ja sam cijeli svoj život molio Mariju za tu milost!" Tako se i dogodilo. Ostavili su ga da leži u krvi. Poduprt pomoću Majke Božje vukao se on gotovo dva sata daleko, dok nije napokon našao svećenika pred kojim se ispovjedio, a onda je umro.«

151

Pisac popraćuje to svoje pisanje opaskom: »Ovu mi je bilješku iz svog kolektaneja odstupio preuzv. gosp. nadbiskup-koađutor Dr. Alojzije Stepinac, koji ju je prepisao u Rimu iz jedne njemačke knjižice«. Čudo s hostijama (Posvećene hostije izletjele iz ciborija) U kanadskim novinama »Vers demain« od siječnja-veljače 1971. godine, čitamo sljedeće: Jedne od posljednjih nedjelja u lipnju godine 1971., dogodilo se to kod župne mise u 7 sati u crkvi Beauceville, u provinciji Quebec. Svetu misu je služio župnik Charles Eugene Houde (50 god.). Nakon što je već izjavio da, prema odluci nadbiskupskog ordinarijata u Quebecu, imaju dopuštenje primati svetu pričest na ruku, reče prije svete mise: »Da ubuduće izbjegnemo komplikacije, od danas pa nadalje svi ćete vi primati svetu pričest na ruku«, — što je bilo protivno uputama biskupa, koji su dati vjernicima slobodu kod primanja pričesti. Kad je došlo vrijeme svete pričesti, okrene se župnik s ciborijem u ruci prema vjernicima. Upravo je uzeo jednu hostiju i koraknuo da dijeli svetu pričest. Tada se podigoše same od sebe posvećene hostije (oko pedesetak) iz ciborija i lebdjele su u zraku i razdijeliše se oko celebranta po zraku, zatim polagano padoše na pod. Župnik Houde bio je zbog tog događaja toliko potresen, da je ostao nepokretan stajati nekoliko minuta, blijed od užasa, a zatim, kao od neke unutarnje pobude, reče vjernicima. »Od sada dođite k sv. pričesti i primajte svetu hostiju na jezik, a ne na ruku, jer dragi Bog nam je dao znak«. Zatim svećenik klekne i pokupi hostije s tepiha i podijeli svetu pričest. Kad se je vratio u sakristiju reče: »Nikada više u svom životu neću dati svetu pričest na ruku.« Kad sam primila gornju obavijest, mislila sam kao i kod drugih objava i proroštava: »Može biti da je tako, ali čvrsto vjerovati u to moglo bi se istom onda, kad bi čovjek imao dokaze da je to doista tako!« Uskoro zatim bilo mi je rečeno od jedne duše iz čistilišta: »Čudo s hostijama u Kanadi istinito je i ti ćeš učiniti veliko veselje Spasitelju, ako to razglasiš.« To mi je bio dovoljan dokaz za istinitost čuda i zato sam dužna da ga raširim. Ja znam da taj dopis neće biti primljen od sviju s dobrom voljom, ali svaki je u savjesti odgovoran prema tome kako je primio. Ja osobito dužna sam tu vijest raširiti i istinu kazati. Maria Simma iz Sonntag (Voraiberg)

152

Leon Theunis Ukazanja Marijina u Bohan-u Flamanske novine i časopisi javljaju ima tome već nekoliko mjeseci o izvanrednim događajima u Mortselu, predgrađu velikog lučkog grada Antwerpena (Belgija). Nastojimo ovdje bitno iz tih vijesti sređeno prikazati. Događaji se odvijaju oko nekog namještenika belgijske telefonskotelegrafske službe, Leona Theunisa, koji stanuje u Mortselu, Berthoutstraat 1. Leon Theunis bio je u svojoj mladosti vrlo pobožan i revan, ali je poslije malo pomalo, kao što i mnogi ljudi u velikim gradovima, izgubio put prema Crkvi. Ipak, on je još uvijek cijenjen kod svojih poznatih kao ispravan ! častan čovjek i kao savjestan namještenik u svom zvanju. Događaji su započeli u listopadu 1967. Leon Theunis proveo je svoje ferije s prijateljem iz Blakenberga u Ardennendorf Bohan, na jugu Belgije u blizini francuske granice. Kad su se vozili autom, htjeli su se povratiti u svoju ferijalnu kuću, kad oba ugledaju na rubu puta ispod jabukova stabla sjajan u bijelo obučen lik neke gospođe. Oni se zaustaviše, da točnije pogledaju tajanstvenu pojavu. Bila je to Marija, Presveta Djevica! O tom nije bilo nikakve sumnje jer su oba vidjela kako je ta svijetla figura lebdjela u divnom sjaju prema nebu i iščeznula. Čak i iza toga vidješe oba kako se još dižu prema nebu snopovi svijetla. Leon Theunis i njegov prijatelj bili su potreseni. Vratiše se u svoj ferijalni dom, ali idućeg dana potraže isto mjesto gdje im se Marija ukazala. Pođoše do jabučnog stabla i ugledaju u travi, gdje je Marija stajala, kako leži jedna krunica, koja iščeznu, kad su je htjeli podići. Ti događaji nisu više dali Leonu Theunisu nikakva mira. Nakon nekoliko dana prekide on svoj dopust i vrati se u Mortsel. Iza toga kroz više sedmica nije se dogodilo ništa izvanredno. Tad se je morao Leon Theunis podvrći operaciji i neko je vrijeme proveo u bolnici sv. Kamila u Antwerpenu. Malo vremena prije nego što je bio otpušten iz bolnice ugleda noću kako nad njegovim krevetom lebdi mala svijetla kugla. Kugla se kretala prema vratima. Leon Theunis ustane i slijedi kuglu i ona je lebdjela iz sobe na hodnik, on ju je pratio; zatim je lebdjela preko prozora iznad krovova kuća prema crkvenom tornju; Leon Theunis gledao je za njom kroz prozor kako je svijetleći stajala nad jednim crkvenim tornjem i tada se ugasila. Theunis je shvatio: on mora ići natrag u crkvu! Nakon što je bio otpušten iz bolnice postao je Leon Theunis ponovo dobar kršćanin, koji je opet išao redovito k svetoj misi i k svetim sakramentima. Sad započeše ukazanja Marijina Leonu Theunisu. Privremeno to su bila samo ukazanja i to kod kuće, najviše noću ! to bez poruka. Leon Theunis

153

nije se od početka usudio ni s kim o tom govoriti, samo je povjerio svojoj supruzi što je vidio. Istom kasnije započne Marija njemu govoriti i izjavljivati mu svoje želje. Tako mu je rekla 21. travnja 1972., u 4 sata ujutro: »Veličaj moje ime i objavi ga!« 12. svibnja 1972. čuo je Theunis jedan muški glas, koji je kasnije upoznao kao glas Gospodinov, koji mu reče: »Ne boj se, govori i ne šuti više!« 13. svibnja, u 4 sata, reče mu Marija: "Da se uvijek toga sjetiš da sam ja kod tebe, postavi ovdje jedan kip, takav kakvu me vidiš, i načini ovdje jedno mjesto molitve.« Sad se obrati Leon Theunis kiparu De Brouwer, koji načini prema njegovim podacima Marijin kip; taj je onda bio postavljen u sobu obitelji Theunis. 14. svibnja 1972., u 16 sati. vidio je Leon Theunis Mariju prvi put u crkvi sv. Terezije u Mortselu. Ondje, gdje je visjela jedna Marijina slika iznad bijele hortenzije, pokraj jedne palme, pokaza mu se Marija i reče: "Moli još više! 16. svibnja pojavi se Marija ponovo u crkvi sv. Terezije. Njezin je smiješak bio pun nadnaravne miline, a njezin je glas odjekivao kao nebeska muzika: »Leone, dođi sutra u isto vrijeme ovamo. Ja ću biti ovdje!« 18. svibnja pođe Theunis Lurdskoj spilji u Edegen. Dok je ondje molio, pojavi mu se Marija i reče: "Ne boj se i moli još više!« 21. svibnja reče Presveta Djevica: »Mi ćemo čekati tako da svijet osjeti da radi naopako!" Kad je vidjelac zamolio Mariju, da mu ozdravi oči, jer mu vid sve više slabi, ona mu odgovori, da to nije potrebno, da on i tako naskoro ne će vidjeti svijeta. Ipak ona zamoli: "Dovedite ovamo jednog bolesnika, koji ima pouzdanje, moli, i mi ćemo ublažiti njegovu bol!« 29. svibnja reče Marija: »Moli, moli, moli još više i misli na svoje obećanje!" To se obećanje odnosi na jednu kapelu, koju želi Leon Theunis sagraditi na želju Marijinu na mjestu prvog ukazanja. 31. svibnja iza jednog izvanrednog uslišanja molitve: »Sumnjaš li još? — imaj više pouzdanja! Moli još više! Mi ćemo uslišati tvoje molitve! Doći ću još često k tebi!« Ali Leon Theunis nije već dvije sedmice imao ni jednog ukazanja; nije također čuo Marijina glasa. Bio je već pomalo uznemiren; ali 14. lipnja reče mu Marija: »Sad treba da učiniš o čemu si u svojoj mladosti sanjao: Predati se u službu Gospodina Boga i moga Sina! Jer On te je izabrao za svoju službu. Ustraj u molitvi, čini pokoru, jer još mnogo toga te čeka! Poniženja i kušnje bit će još tvoj dio. Ali ipak ustraj; moli, moli

154

još više i predaj se potpuno meni na službu i na službu mom Sinu. Jednom ćeš ti voditi jedan narod!« 21. lipnja. u 16 sati: »Ja sam Majka sviju vas, Kraljica svijeta!« Te je riječi Leon Theunis već jednom čitao, kad je u jednom gledanju vidio unutrašnjost kapele, koju će graditi u Bohanu.

4. srpnja 1972. vidio je Leon Theunis Mariju, ali u isto vrijeme selo Bohan i kapelu, koja se mora ondje izgraditi. Kod toga Marija reče: »Sjeti se svog obećanja!« 5. srpnja ukaže se Marija i kraj nje zemaljska kugla sa suncem povrh nje. Ali sunce se lagano ugasi, i odmah bude sve u tami. A Marija kod toga reče: »Moli, moli mnogo! Potakni i druge na molitvu i dođi često ovamo!« Istoga dana, u 18 sati: »Ja ću biti uvijek kraj tebe!« 10. srpnja, rano ujutro, gledao je Theunis Mariju u blistavom svijetlu. Ujedno je vidio kroz kratko vrijeme i kapelu, koja će se graditi u Bohanu. Marija reče: »Dođi u 9 sati natrag!« — Zatim iščezne. U 9 sati istoga dana vidje Theunis još jednom Mariju. Taj put opet sa zemaljskom kuglom i suncem. Sunce opet utrne, a zemlja uroni u tamu. Marija reče: »Dovedi ovamo mnoge da ovdje mole!« U noći od 24. na 25. srpnja bacao je đavao Leona Theunisa na krevetu amo tamo. Zli mu reče: »Postoji doduše jedan Bog. Ali moja je moć jača i život u grijehu je ugodniji. Mnoge žene, svjetske radosti, to ti sve mogu dati. Učini kraj svojoj bogobojaznosti!« — U svojoj tjeskobi posegnuo je Leon Theunis za svetom vodom, ali je nije našao. Mislio je, da je sanjao. 25. srpnja reče mu Marija: "Nije to bio nikakav san. Ali čeka te teška borba. Ustraj u molitvi. Ja ću ti pomagati i uvijek biti uza te.« 30. srpnja pozove Marija vidioca rukom i reče mu: "Dođi bliže; da ti oduzmem svaku sumnju.« Theunis klekne i Marija stavi svoju desnu ruku na njegovo desno rame ! nastavi. »Ja sam Majka sviju vas, Kraljica svijeta. Što god Ti hoćeš reći ili činiti, treba da to činiš u naše ime.« Theunis osjeti kod toga ugodnu toplinu što je dolazila k njemu iz njezina sjajnog svijetla. »Bit će ti dan jedan znak. Ustraj u molitvi i dolazi još mnogo češće ovamo.« Marija je nosila danas na lijevoj ruci krunicu, čija su zrnca blistala kao dijamanti. Na Božić 1972. primi L. Theunis od Marije

155

posebnu zapovijed da moli, i da čini pokoru, da odvrati kaznu Božju (Strafgericht Gottes). 30. prosinca bude mu javljeno da ta kazna Božja prijeti posebno gradu Nimwegen (u Holandiji). Slične poruke primi Theunis 16., 21., 23. i 26. veljače. Vidjelac primi kao zadaću da organizira u Nimwegenu 14. kolovoza 1973. dan zadovoljštine (naknade), da odvrati od Nimwegena nesreću koja mu prijeti. Taj molitveni pokornički dan bio je održan — koliko su to prilike dopuštale. 1. kolovoza 1973. ukaza se Marija ujutro u 8 sati i najavi novo ukazanje za 9 sati. Kod toga drugog ukazanja razgovarala je Marija gotovo pola sata s vidiocem. Te Marijine riječi vidjelac je održao u tajnosti. Možda se odnose na veliki, »Kazneni Sud«. koji Leon Teunis vrlo brzo očekuje. Ta kazna, prema iskazima Leona Theunisa, ne će biti djelo ljudskih ruku, nego djelo Božje Pravde. Preostat će još samo mala četa vjernih. Radi toga opominje nas Marija na obraćenje i molitvu. — Leon Theunis je ipak riječi "Tajne« pohranio u jednoj zapečačenoj omotnici kod jednog notara. 7. kolovoza pokaže se Marija ujutro opet s blistavom krunicom. Nije govorila ništa. U 15,15 sati istog dana pojavi se opet i reče: »Mi smo ovdje da dademo znak!« — U taj čas otvori ponovno svoje oči, jedna teško bolesna gospođa, koja je već dugo onesvješćena tu ležala, a bila je posebno Mariji preporučena. 9. kolovoza reče Marija vidiocu: »Čini tako dalje i bit ćeš uslišan!« Zatim ugleda Theunis ponovo zemaljsku kuglu s ugašenim suncem. — »Naskoro ćeš sve razumjeti!" Toga 9. kolovoza plakao je Marijin kip u stanu obitelji Theunis prvi put. Sedam prisutnih vidjelo je kako teku suze iz Marijinih očiju na odijelo. To plakanje trebalo je zapravo biti »znak«, što ga je Marija vidiocu već više puta najavila. 11. kolovoza čuo je Theunis Marijin ohrabrujući glas: »Ja sam uvijek kod tebe. Mladi, sva poniženja i kušnje teške su da ih podneseš! Podnašaj ih za nas. Ti ipak ne bi drugačije ni mogao. Jer sve to bijaše volja Boga Oca, koji ti je dao da stvarno razlikuješ zlo od dobra. Otac daje samo, što on drži da je dobro za njegovu djecu. Ukrasuj od danas koliko najviše možeš moju sliku i brini se da budu što svečanije proslavljeni dani, koji su posvećeni mojem imenu i mojem uznesenju na nebo. Još nije prekasno, ali je krajnje vrijeme!« 15. kolovoza 1973. našlo se mnoštvo ljudi u crkvi sv. Terezije, da počaste Mariju. Tada začuje kratko prije propovijedi Marijin glas: »Zahvali! Jednom ćeš ti biti jedan od vođa Božjega naroda.« — Theunis je plakao od unutarnjeg uzbuđenja. Tada je govorila Marija: »I mi plačemo, ali radi zla, što nam je učinjeno. — Nastavi obraćati ljude!« 2. rujna reče Marija Leonu Theunisu u Bohanu na mjestu prvog ukazanja: »Vjerojatno da ne ćeš više gledati kako cvate ova jabuka.«

156

5. rujna, rano u 4 sata, vidio je Theunis sliku N. D. Gospe Fatimske, ali njezin se izgled mijenjao i odmah postade kao ukazanje Marije u Mortselu. Kod toga Marija reče: »Ma kako se ja pokazivala, i ma kako ja bila naslikana, ja i ostajem jedina prava Majka Isusa Krista, Kraljica svijeta, Majka sviju vas.« 9. rujna plakao je opet Marijin kip, oko 10,30 sati, u prisutnosti petnaest svjedoka, i Marija kod toga reče: »Ja prolijevam ove suze kao dokaz, da sam doista kod vas, i od boli što me svijet neće primiti, usprkos svega moga truda da ga spasim i da mu pomognem.« 11. rujna: »Ja stojim kraj tebe. Moli, moli mnogo i znaj, da je tebe Gospodin izabrao za jednog od svojih izabranih. Vrijeme je prošlo. Radi što najbrže možeš, da se sve tako brzo razvije, kao snježna kugla. (kugla u snijegu brzo se kreće i biva sve veća). »Čovječanstvo je izazvalo Božji gnjev i srdžbu. Mi moramo pokušati da odvratimo Božji bič, da spasimo čovječanstvo. Ta ono je od Boga stvoreno. Pokaži se dostojnim da primiš Gospodina, jer u njegovo ime moram ti reći, da on dolazi k vama. Izaberi dakle one, koji su po tvojem mišljenju dostojni, da služe Gospodinu.« 21. rujna reče Marija Leonu Theunisu opet u Bohanu na mjestu prvog ukazanja: »Ja ću naskoro morati ostaviti zemlju.« Na temelju tih riječi bojao se Leon Theunis, da ne će više vidjeti Marije. Ali 1. listopada, ujutro u 8,30 sati, pokaže mu se Marija ipak opet, i to u crkvi. Ona je bila vrio žalosna i nosila je crni veo. Ona reče: »Tako velika crkva a ipak tako malo ljudi dolazi... Prije nego što ostavim zemlju, hoću te još vrlo živo zamoliti: Upozori ljude neka koliko najviše mogu razmatraju muke moga Sina i neka dnevno mole krunicu, jer tko mene časti, časti mog Sina.« Moli ljude neka izbjegavaju što više mogu oholost, neka ostanu ponizni i jednostavni i neka u svemu priznavaju svemogućeg Stvoritelja. Potrudimo se svi zajedno da ublažimo Božju srdžbu, da spasimo čovječanstvo, koje je ipak njegovo stvorenje. Ja znam, sine moj, da si jučer bio razočaran, jer vrijeme nije bilo bolje. Mi hoćemo taj dan uzeti kao dan pokore za grješnike, i ja hoću obećanju moga nebeskoga Sina dodati još i svoje obećanje: "Ja ću uistinu "male duše" uzeti u kraj, koji sam uzela pod svoju osobitu zaštitu!« Te zadnje rečenice odnose se na skup tako zvanih »malih duša« u Karmelskom samostanu u Chevremontu kod Lütticha u prošloj nedjelji, 30. rujna 1973. Udruženje «malih duša« nastalo je uslijed Gospodinovih objava jednoj mističkoj duši »Margariti" koja je poznata po svojoj knjizi »Poruka Miiosrdne Ljubavi malim dušama«. Kod tog sastanka u Chevremontu dao je

157

Spasitelj preko svoje milostima obdarene Margarite prisutnima jedno posebno obećanje. 9. listopada plakao je opet Marijin kip u stanu L. Theunisa. Kod toga je bilo prisutno preko stotinu osoba, od kojih oko 50 svećenika; svi su se mogli uvjeriti o istinitosti toga čuda sa suzama. 13. listopada začuje Theunis, nakon što je primio svetu Pričest, glas Gospodinov: »Vjeruj stvarno u mene i daj mi se potpuno u službu!« 23. listopada pojavi se Marija kao Kraljica svijeta, okrunjena u moru svijetla. Ona je govorila: »Svemogući Otac, moj Sin i ja gledamo s dopadanjem na to što ti činiš. Moli, moli mnogo i isprosi mnogo više. Jer ti to doživljavaš da te Svemogući Otac i ja uslišavamo i da smo ti milostivi. Pohodi koliko najviše možeš mnoge svećenike i moli ih u ime moga Sina da točno izvršavaju svoje dužnosti koje su slobodne volje preuzeli i da sa svoje strane opomenu druge svećenike da to isto čine, jer Gospodin će odbaciti one, koji ne slijede vjerno Njegovu Riječ. I Gospodin će sam označit! svoje učenike koji će Njegovu volju i Njegov zakon naviještati.«

24. listopada molio je L. Theunis pred Marijinom slikom za posebne milosti. Tada se rasvijetle listovi palme što ondje stoji i pred tim se pokaže nebeska Majka, okrunjenja kao Kraljica svemira. Leon Theunis reče, da nikakve riječi ne bi mogle opisati Marijine ljepote, i da on ne pozna nikakav ljudski glas, koji bi bio tako divan, tako kristalno jasan kao glas Marijin. Marijine riječi glasile su: »Nebeski će ti Otac dati posebnu snagu, koju ti u Njegovo ime smiješ upotrebljavati.« Tada se pokaže Marija Theunisu kakva je bila, kad Ju je prvi put vidio u Bohanu i reče: »Proširi koliko više možeš i što brže možeš moju sliku; i na onim obiteljima gdje će moja slika biti tako čašćena, počivat će moj posebni blagoslov.« Leon Theunis znade također javljati da mu katkad dosađuje đavao. On tada osjeća užasan smrad i čuje sotonin glas, koji mu obećaje velike stvari, ako zaniječe istinitost ukazanja. 31. listopada 1973. započne Marijin kip opet plakati, ali taj put tekle su krvave suze iz Marijinih očiju na njezinu odjeću. Kako je Marija plakala 9. kolovoza, 9. rujna i 9. listopada, mnogi su vjerovali, da će Marija ponovo plakati 9. studenog. Na tisuće vjernika, a također i znatiželjnika, došli su radi toga 9. studenog u Mortsel, da dožive čudo. Leon popusti željama tisuća i postavi kip u vrt bližnjega Karmelskog samostana pokraj crkve sv. Terezije. Već u noći stajalo je na tisuće ljudi i gledalo napeto na osvijetljeni Marijin kip. Vjerovalo se naime, da će se čudo dogoditi noću u 3 sata. Mnogi su molili, svi su čekali, ali ništa se nije dogodilo! — Očekivano čudo je izostalo. Zašto? — Tajna Božja! — Marija nije ništa obećala za taj dan. Čudesa se ne događaju bezuslovno tada, kada ih mi očekujemo.

158

U svakom slučaju te noći i toga dana mnogo se molilo, i svjedoci čuda krvavih suza od 31. listopada imali su priliku da ispripovijedaju što su vidjeti. Leon Theunis znade još koješta o idućim događajima, ali tih tajni ne smije izdati. On očekuje što se toga tiče, znak od Marije, da objavi i posljednje velike poruke. R. E. (jedan belgijski svećenik) Papa o Krunici Iz apostolske pobude Pape Pavla VI. o krunici) 42. Zadržimo se, časna braćo nešto na obnovi ove pobožnosti koju zovu »izvadak iz cijelog evanđelja, a to je krunica Blažene Djevice Marije. Naši prethodnici posvećivali su toj molitvi mnogo pozornosti i posebnu skrb. Ponovo su poticali vjernike da mole često krunicu. Trudili su se da se raširi. Tumačili su njezin sadržaj; izjavili su, da je ta molitva posebno prikladna za razmatranje, koja je istovremeno slavljenje Boga i molba. Uzdizali su njezinu uspješnost za napredak u kršćanskom

životu i za pridobivanje duša. Mi smo također već u prvoj javnoj audijenciji (13. srpnja 1963.) u nagovoru izjavili, kako cijenimo molitvu krunice. Kasnije smo u raznim prigodama naglašivali njezinu važnost, posebno tada, kada smo za vrijeme jezovite stiske i nesigurnosti izdali okružnicu »Kristova Majka« (15. rujna 1966.) neka se obavljaju gorljive molitve Majci Božjoj sv. krunice, da bi od Boga izmolili mnogo dobroga mira. Tu okružnicu slijedilo je apostolsko pobudno pismo »Kad se vraća mjesec listopad« (7. listopada 1969.). da bi se podsjetilo na četiristogodišnjicu apostolskog pisma »Pape su imali običaj« u kojem je naš predšasnik Pijo V. rastumačio molitvu krunice i dao joj oblik, koji je do danas sačuvala. 43. Naše neprestano zanimanje za dragu nam krunicu sklonulo nas je, da smo s većom pozornošću pratiti razne kongrese koji su u posljednjim godinama pretresali duhovno-pastirsko značenje krunice u današnje vrijeme. Priređivali su ih za molitvu krunice oduševljena društva i ljudi, kojima je ta molitva veoma pri srcu. Učestvovali su na tim kongresima biskupi, svećenici, redovnici i laici; odlikovali su se provjerenim stručnim znanjem i pouzdanim crkvenim osjećajem. Među njima časno spominjemo sinove sv. Dominika, dugogodišnje čuvare i pospješioce te tako spasonosne religiozne vježbe. Radu tih zasjedanja pridružila su se ispitivanja povjesničara, koji su pokušali naći prvotni oblik krunice, ne možda iz samo arheoloških namjera, nego zato, da bi shvatili njezinu izvornu zamisao, prvobitnu moć ! bitnu građu. Sva ta zasjedanja i

159

ispitivanja dobro su osvijetlila temeljne karakteristike i bitni sastav krunice, te njihov međusobni odnos. 44. Tako je na pr. u jasnijem svijetlu zasjao evanđeoski karakter krunice. Iz evanđelja, naime, uzima objave pojedinih tajni i glavne obrasce. Uz radosno-svečani anđeoski pozdrav i uz Bogu odani Marijin pristanak uzimaju vjernici iz evanđelja duhovno raspoloženje u kojem neka pobožno mole krunicu. Skladnim ponavljanjem anđeoskog pozdrava postavlja krunica pred nas jednu od temeljnih evanđeoskih tajni, naime utjelovljenje Riječi; i tu tajnu razmatramo u onom odlučujućem trenutku, kad ju je anđeo objavio Mariji. Krunica je, dakle, evanđeoska molitva, kako je dandanas više nego ikada nazivlju duhovni pastiri i stručnjaci. 45. Došlo je također do lakšeg razumijevanja, kako uređeno i postepeno razvijanje molitve sv. krunice osvjetljuje sam način kojim je Božja Riječ po milosrdnom zaključku posegnula u ljudsku povijest i dovršila djelo spasenja. Krunica, naime, po odgovarajućoj razvrstanosti razmatra glavne spasonosne događaje, koji su se izvršili u Kristu: od tajne djevičanskog začeća i Isusova djetinjstva tamo do vrhunskih uskrsnih događaja, naime, spasonosne muke i uzvišenog uskrsnuća i dalje do onih plodova, koji su na duhovski dan obogatili Crkvu koja se rađala i Djevicu Mariju, samo tada, kada je iz tog zemaljskog progonstva bila dušom i tijelom uzeta u nebesku domovinu. Također je došlo u svijest, kako podjela tajni krunice u tri dijela ne samo slijedi sasvim vremenske uzastopne događaje, nego prije svega odsijeva uzorak prvotnog objavljivanja vjere. Povrh toga krunica prikazuje Kristovu tajnu na isti način, kako ju je gledao sv. Pavao, kad je u svečanoj himni u pismu Filipljanima, opisao Kristovo uništenje smrt i uzvišenje (2,611). 46. Pošto se, dakle, krunica oslanja na evanđelje i usredotočuje se na tajnu utjelovljenja i spasenja čovječanstva, moramo tu molitvu imati za takvu kako je ona i oblikovana: potpuno kristološki. Ono, što je za krunicu posebno značajno, litanijsko ponavljanje »Zdravomarija«, postaje neprestano navaljivanje na Krista, na koga se kao na posljednji cilj odnosi anđeoska objava i pozdrav Kristovoj Majci: »Blagoslovljen plod utrobe tvoje« (Lk 1,42). Još više, ponavljanje riječi »Zdravo Marijo«, jest kao potka, kao lanac oko kojeg se snuje i odvija razmatranje tajne. Taj Isus, naime, koga svaki anđeoski pozdrav spominje, jest upravo isti, koga uzastopno navedene tajne postavljaju pred nas kao Božjeg Sina i kao Sina Djevice, rođenog u betlehemskoj spilji; darovanog po Majčinim rukama u hramu; kao dječaka, zagrijanog za to što pripada njegovu Ocu; kao Spasitelja ljudi, koji u vrtu trpi smrtnu borbu; koji je bičevan i trnjem okrunjen; koji nosi teret križa i na Kalvariji umire; kao uskrsnulog od mrtvih i uzašlog u slavu Očevu, da bi poslao darove Duha Svetoga. Svima je poznato, da je nekada bio običaj — a to u raznim zemljama još i danas traje — da se u svakoj Zdravomariji iza imena Isus doda rečenica, koja se odnosi na određenu tajnu, s tom namjerom, da bi razmatranje dobilo oslonac i da bi se duh slagao s riječju.

160

47. Upravo tako došla je u svijet najhitnija potreba, da osim poklonstvene i molbene vrijednosti istaknemo još jedan drugi sastavni dio krunice: razmatranje, kontemplaciju! Ako toga nema, krunica je nalik tijelu bez duše i postoji opasnost da bi takva molitva krunice postala samo mehaničko ponavljanje obrazaca, što bi se protivilo opomeni Isusa Krista, koji je rekao: »Kod molitve ne blebećite kao neznabošci; misle, naime, da će biti uslišani poradi svojih mnogih riječi« (Mt 6,7). Krunica po svojoj biti traži da se odvija u mirnom ritmu molitve i produbljenog duhovnog zrenja. Tako se molilac lakše zadržava u razmatranju tajni Kristova života i gleda ih očima i srcem One, koja je bila najbliža Gospodinu, i tako mu se otvara nedokučivo bogatstvo tih tajni. 48. Po znanstveno utvrđenim činjenicama u naše su vrijeme postati očigledniji odnosi između liturgije i krunice. S jedne strane, pokazalo se jasnije, da krunicu treba da cijenimo kao mladicu, koja je potjerala iz drevnog stabla liturgije, zbog čega je dobila naziv »Marijin psaltir«, te se pomoću nje jednostavni vjernici mogu pridruživati hvalospjevima i molitvama slavne Crkve. S druge strane, pobuđuje pozornost to, što je krunici porasla vrijednost pri kraju srednjeg vijeka, kad je počeo propadati liturgijski duh i među kršćanima se pojavilo otuđivanje liturgiji u korist čuvstvenoj pobožnosti prema Kristovoj čovječjoj naravi i prema Djevici Mariji. Ako je još nedavno kod nekih mogla nastupiti želja, da se krunica pribroji k liturgijskoj službi u Crkvi, dok su međutim drugi, u brizi zbog pogrješne prošlosti neopravdano zanemarili tu molitvu, to pitanje lako je riješit! u svijetlu smjernica II. Vat. koncila. Taj je u konstituciji »Sveti crkveni sabor« odredio: »Liturgijsku službu u Crkvi i molitvu krunice nije dopušteno stavljati u protivnost, ali isto tako i ne izjednačivati !h. Svaki je oblik molitve to plodniji, što više očuva svoj karakter i svoj vlastiti oblik. Kad je bila potvrđena veća odlika liturgijske službe u Crkvi ne će biti teško spoznati, da je krunica pobožna služba u Crkvi koja se s lakoćom može uskladiti s liturgijom. Liturgija i krunica imaju zajednički karakter: hrane se svetim Pismom i potpuno se usmjeravaju na Kristovu tajnu. Iako na bitno različitim ravninama, ipak se isto tako »anamneza« u svetom bogoslužju kao što i promišljeno razmatranje u krunici suču oko istih spasiteljskih događaja, koje je izvršio Krist. Liturgija čini da su pod zastorom znamenja prisutne najveće tajne našega spasenja, koje također i na tajanstveni način djeluju. Krunica pak, u pobožnom razmišljanju te tajne, poziva molitelja da je se sjeti i potiče njegovu volju da iz nje uzme smjernice za život. Kad smo ustanovili tu bitnu razliku, svatko lako vidi, da je krunica pobožnost, koja ima svoj izvor u liturgiji i po svojoj narav! također vodi k njoj, ako je molimo u skladu s njezinom prvotnom zamisli, ali praga liturgije ne prekoračuje. Time što približuje razumu i srcu vjernika Kristove tajne, može razmišljanje tajni krunice vjernike najbolje osposobiti da slavi te tajne u liturgiji, a također i za to da ih se još i kroz dan sjećamo. Ipak je pogrešno, ako se krunica moli za vrijeme liturgijske službe u crkvi, što se, na žalost, ponegdje još i sada događa. 49. Krunica Blažene Djevice Marije, kako ju je po predaji primio naš predšasnik sv. Pijo V. i svojom je vlašću uredio, sastoji se iz različitih dijelova, koji su organski međusobno povezani. To su:

161

a) U duhu s Marijom ujedinjeno razmišljanje o spasiteljskim tajnama, koje su mudro raspoređene u tri kruga. U njima se sjećamo radosti zbog Mesijinog dolaska, žalosti Kristova otkupiteljskog trpljenja i uzvišenja od mrtvih uskrsnuloga Krista, uzvišenja koje obasjava Crkvu. To razmišljanje po svojoj naravi potiče duh k zaključku, koji usmjeruje svagdanji život. b) Gospodinova molitva »Oče naš«, na kojoj se zbog njezine neprocjenjive vrijednosti temelje sve kršćanske molitve, koje od nje primaju svoje dostojanstvo i sve njezine različite oblike. c) Litanijama nalik nizanje »Zdravomarija«. koje se sastoji iz anđeoskog pozdrava Mariji (Lk 1,28) i Elizabetinog blagoslivljanja (Lk 1,42), dodana je ponizna molitva Crkve: Sveta Marijo ... Ponavljanje anđeoskog pozdrava posebna je karakteristika krunice. Broj Zdravomarija u tipičnom i punom obliku sto-pedeset predstavlja sličnost s psaltirom i siže već u početak te pobožnosti. Ipak, taj broj, po ustaljenom običaju, razdijeljen u desetke, koje dodajemo pojedinim tajnama, raspoređen je u tri već spomenuta kruga. Tako dobivamo poznati »vijenac« od pedeset Zdravomarija, koji je primljen u upotrebu kao obična mjera za tu religioznu vježbu i prešla je u narodnu pobožnost koju su pape odobrile i obdarile mnogim oprostima. c) Hvalospjevom »Stava Ocu« u skladu s općom usmjerenosti molitva u počast trojedinog Boga, iz kojega, po kojem i za kojega sve postoji (Rim 11,36). 50. To je sastav krunice. Svaki dio između njih ima svoju vlastitost, koja mora, ako je pravilno shvaćena i cijenjena, odsijevati u moljenju krunice, tako da će ta pobožnost izražavati sve svoje bogatstvo i šarolikost. Molitva krunice bit će ozbiljno uvažena kod Gospodinove molitve; zanosna i uzvišena u mirnom redoslijedu »Zdravomarija«; molitva razmatranja kod pažijivog razmišljanja o tajnama; molitva prošnje u prozbenoj molitvi; prožeta s dubokim čašćenjem, kad izgovaramo slavospjev. Tako mora biti uvijek pa molili krunicu na bilo koji način: bilo posebno kad katolik moli sam, u tajnosti, u duhu združen s Gospodinom; bilo zajednički, kako je to u obiteljskom krugu ili kad se kršćani sakupe da bi ostvarili uvjete za posebnu Božju prisutnost (Mt 18,20); bilo javno naime kod skupova, na kojima se skuplja crkvena zajednica. 51. U novije doba oblikovale su se neke nove pobožnosti, koje su dobile nadahnuće iz krunice. Među njima rado bismo spomenuli i preporučili one, koje uobičajeno bogoslužje riječi unose neki sastav krunice Blažene Djevice Marije, kao što je razmatranje tajni i liturgijsko ponavljanje Zdravomarije. Taj sastav dobiva na taj način najjače osvjetljenje; te tajne su uključene u čitanje sv. Pisma i u homilijsko tumačenje, okružene trenucima tišine i osvježene pjevanjem. Veselimo se kad vidimo kako su te vježbe pomagale omladinskim udruženjima i pokretima, da u obilnijoj mjeri zahvaćaju iz bogatstva krunice i na taj način više cijene izvornu molitvu. 52. Nastavljajući to, za što su se naši predšasnici zauzimali silno preporučujemo molitvu krunice u obiteljima. II. Vat. koncil jasno je naglasio,

162

da će se obitelj, prva i životna ćelija društva, »u međusobnoj ljubavi svih članova i u zajedničkoj molitvi k Bogu, otkriti kao domaće svetište Crkve«. Konačno još, ako zajedno mole kao nekakva domaća Crkva, ako njeni članovi svaki u skladu sa svojom zadaćom i položajem, zajednički pospješuju pravednost ako vrše djela milosrđa, ako se posvećuju službi svoje braće, ako učestvuju u apostolskom radu u široj mjesnoj zajednici i djelotvorno se uključuju u njezinu liturgijsku službu u Crkvi. Konačno još, ako zajedno mole. Ako toga nema, onda treba reći, da obitelji manjka karakterističnost kršćanske obitelji. Zato je potrebno nastojat! svom silom, da se, zgodno, nanovo otkrivenom teološkom poimovanju obitelji kao kućne Crkve, opet uvede zajednička molitva u obitelji. 53. U skladu sa smjernicama sveopćeg crkvenog koncila »Opće uređenje molitvenog bogoslužja« opravdano se ubraja obitelj u zajednicu kojoj se preporučuje da zajednički obavlja duhovne časove. »Prikladno je, da obitelj, koja je kao domaće svetište Crkve, ne moli zajedno samo općenite molitve, već da po mogućnosti obavija također i koji dio molitvenog bogoslužja i time se tješnje ucijepi u Crkvu«. Stoga se ne smije ništa propustiti što pomaže da bi se ta uputa sve više i više s radošću ostvarila u kršćanskim obiteljima. 54. Ali odmah iza obavljenih liturgičkih dnevnih časova — u čemu može obiteljska molitva postići vrhunac — bez sumnje krunicu treba ubrojiti medu najodličnije i najdjelotvornije zajedničke molitve, kojima je pozvana kršćanska obitelj. Rado zamišljamo i živo želimo, da bi članovi obitelji često i rado upotrebljavali krunicu, kad se skupe na molitvu. Svjesni smo da današnje primijenjene životne prilike nikako nisu ugodne za takvo skupljanje obitelji. Ako se pak skupe, iz raznih je uzroka teško da bi se ti sastanci primijenili u priliku za molitvu. Bez dvojbe to je mučan posao. Ali kršćanin ima tu zadaću da ne podliježe teškoćama ma kakve one došle, već da ih pobijedi; da im se ne poda, nego da se izdigne nad njih. Ako kršćanske obitelji hoće u potpunosti udovoljiti svojem pozivu i ako žele u životu ostvariti duhovnost, koja je vlastita kršćanskoj obitelji, moraju svim silama nastojati, da odstrane sve ono što smeta obiteljskom susretu i zajedničkoj molitvi. 55. Na svršetku tog izvođenja koje svjedoči, kako Apostolska Stolica cijeni krunicu, i kako je preporučuje, hoćemo ipak još dodati neka se u širenju te tako spasonosne pobožnosti očuva prava granica, da se ne bi činilo kao da su druge (vrste molitava) za omalovažavanje. Krunica je sigurno odlična vrsta molitve; ali kršćanin neka se osjeća u odnosu prema njoj unutarnje slobodan; neka ga prije svega unutarnja ljepota krunice potiče, da je obavlja i inače u mirnoj sabranosti. Marija se ukazuje u Poljskoj Maleno selo Piotrkow u jugozapadnoj Poljskoj opsjednuto je od tisuća vjernika i znatiželjnika. Toranj već gotovo tisućgodišnje crkve sv. Jakoba svake je noći obasjan plavim svijetlom. Prije je stajao u mraku kao i cijela crkva. Jan Promis Kazimierowo obavještava: »Stanujem u blizini crkve.

163

Jedne noći opazih kako u crkvenom tornju nešto gori. Pozvah svećenika vatrogasce i policiju. Kad su svi stigli na mjesto, opazismo da se je vatra pretvorila u jako nebesko svjetlo i da se je iz tog svjetla sjajna zlatna kugla podigla prema nebu. Usred svega svjetla stajala je Majka Božja okružena plavo-ljubičastim sjajem. Kad su policajci ugledali prikazu, padoše na koljena, a mi svi počesmo usrdno moliti. Kao munja razglasio se taj događaj na sve strane zemlje premda novine o tome strogo šute. Već dolaze prvi hodočasnici iz inozemstva. Ima ih uvijek sve više i više. Moli se, očekuje se, pouzdaje se. Bolesnici ozdravljaju. Abnormalni mogu iznenada normalno govoriti. Srčani bolesnici osjećaju se zdravi. — Majka Božja govori. Doći će ponovo da govori svom narodu četrdeseti dan svog ukazanja, naime, 31. svibnja 1974. (DMZ, srpanj 1974) Moramo li vjerovati znakovima Znak je stvar po kojoj upoznajemo nešto drugo. Na pr.: dim je znak da je u blizini prisutna vatra, čudnovata zvijezda bila je znak koji je za Mage (Sveta Tri Kralja) označivao Mesiju, mladoga Kralja. Mnogo se je govorilo o mirisu što je izlazio iz rana oca Pija, ali taj su znak tumačili na različite načine. Jedni su misliti da je to naravna pojava, jer nisu bili sposobni da to protumače. A drugi su naprotiv odlučno nijekali tu činjenicu i još više njezin izvor. Taj miris, po njihovu tumačenju, bio je samo iluzija, samo prijevara; govorili su da otac Pijo čuva u svojoj ćeliji bočicu octa da time održi otvorene svoje rane, a drugu bočicu s balzamom kako bi mirisao zrak. Sve su to tvrdili svečano pod prisegom, a da nisu imali za to nikakva dokaza. Drugi vjernici, koji su osjetili miris, vrlo dobro poznat pokornicima oca Pija, prepoznavali su u tom znak autentičnosti mističnih pojava kojima je bio obdaren ponizni učenik svetog Franje. Nema sumnje Crkva će jednoga dana reći tko je imao pravo. Takvi znakovi nisu rijetki u povijesti Crkve. Na pr.: Sveti Ivan od Križa bio je zatvoren u ćeliju kao buntovnik po naredbi svoga poglavara. U noći se vidjela svjetlost kako izlazi ispod vratiju njegove zatvoreničke sobice i rasvjetljuje zatvor. Svijetlo nije dolazilo iz samostana, nego iz neba, da pokaže autentičnost zatvorenikovih kreposti Poglavar je bio uvjeren da je otac Ivan od Križa imao kod sebe sakrivenu svijeću. Ali, poslije, na koncu, zatvorenik bude proglašen svecem i doktorom Crkve, a Poglavar bude beatificiran. Gospodin se je poslužio jednom svetom dušom, da posveti drugu, isto tako kako se možemo poslužiti jednim dijamantom da njime izbrusimo drugi još dragocjeniji i da ga učinimo sjajnim. Hoće li uvijek biti tako? Gospodin će uvijek davati znakove. Jedni će ih shvatiti, drugi će im nijekati podrijetlo, a ostali će im se protiviti do smrti. Kolike osobe tvrde da su vidjele u San Damianu znakove: sunce koje se vrtoglavo okreće, križeve na nebu, hostije, misteriozne duge, osjetile neprotumačive pjesme, mirise, imale čak i viđenja same Presvete Djevice i svetaca. Oni su pripravni da potvrde pod prisegom ono što su vidjeli, čuli, osjetili i nitko ne bi mogao sumnjati u njihovu iskrenost. To su osobe punog mentalnog ekvilibrija, a što najviše iznenađuje jeste to, da iste stvari u isto vrijeme vide i osobe iz najrazličitijih strana svijeta, osobe koje nisu imale

164

među sobom nikakva kontakta. Dakle, mnogi su opažali iste identične znakove u isto vrijeme! Oni, koji nisu ništa vidjeli nije im drago, nema sumnje, ali najveći dio njih nisu ništa manje uvjereni od onih, koji su bili obdareni viđenjem nebeskih znakova. Oni u jednostavnosti srca kažu: »Nismo došli da nešto vidimo, nego da molimo u blizini Gospe.« Takvo njihovo vladanje potpuno je ispravno. Drugi ne dolaze da mole, a niti kao jednostavni znatiželjnici indiferentni ili solidarni, nego da sve kritiziraju, i da tvrde da se ne događa ništa, da nema ništa. Kad se od njih traži da to protumače na naravni način, odgovaraju da je dosta da se to objektivno ispita i sve će se rasplinuti u ništa. Po njihovu tumačenju pojave na suncu prouzročene su vlagom Padske Nizine. Čudnovato da se takve pojave nisu dogodile prije 1964.! Ili, oni tvrde da su to kolektivne halucinacije. Čudno je da su fotoaparati podvrgnuti istim halucinacijama! Zašto često fotografije odgovaraju upravo onome što se dogodilo kad su hodočasnici fotografirali, a prije nego su filmovi bili razvijeni? Trikovi! — tvrde protivnici. To je parola brzo izrečena, ali tvrdnja koja ne može podnijeti kritičkog istraživanja, jer se radi (devedesetpet posto) o fotografima-diletantima, s jeftinim foto-aparatima, koji daju razvijati filmove isto tako kod diletanata; ili kad se radi o fotografijama u boji, koje se moraju razvijati u velikim poduzećima i koja vraćaju negative diletanata s primjedbama o kvalitetu fotografije, o tom kakva je morala biti ekspozicija, kakvo osvjetljenje itd. Dakle, da li se radi o trikovima? A kako protumačiti to, da se ti fotografi-diletanti prvi najviše čude kako je njihov aparat mogao donijeti nešto takvo. Uvijek se može nijekati svjetlost, kad čovjek ima zatvorene oči. Paskalov motto uvijek je aktualan: »Ima dovoljno svijetla za one koji hoće vidjeti i dosta mraka za one koji ne žele vidjeti!« Neki su čak rekli: »Danas je došao demon u San Damiano, jer ondje nema čudesa, sve je ispraznost i integralna ludost!« Dosta nam je sjetiti se Kristovih riječi: »Vi ne vjerujete, ako ne vidite čudesa i znakova na nebu!« (Iv 4,48). Ali, njegovi neprijatelji nisu vjerovali čak ni onda kad su ih vidjeli. Isus je istjerao pred njihovim očima nijemog demona iz tijela jednog opsjednutog. Ali protivnici rekoše da izgoni đavle pomoću poglavice zlih duhova (Lk 11,14-17). A drugi su tražili od njega znak na nebu. Sve samo izlike za nevjeru. Bilo je dosta svijetla za one koji su htjeli vjerovati, bilo ga je dovoljno i za one koji su prkosno zatvarali oči, povećavajući tako svoju krivnju. A Isus reče: »To je zlobna generacija, i neće joj biti dan drugi znak, nego znak proroka Jone.« I znak im je dan kad je Isus živ izašao iz groba tri dana iza svoje grozne smrti na križu; ali oni koji nisu prije vjerovali tolikim znakovima i tolikim čudesima, ostali su čvrsti u svojoj nevjeri, čak i apostoli, najprije nevjerni, tražili su jasne dokaze, kad su im pobožne žene rekle da su vidjele uskrsnulog Isusa.

165

Pred onim što vide naše vlastite oči (ali nadilazi naš siromašni ljudski razum) treba da molimo od Boga, ne da razumijemo nerazumljivo, nego da vjerujemo. Bog nam daje znakove da pomogne našoj vjeri; ali nam ne nalaže da ih prihvatimo; jer nas je stvorio slobodne i On poštuje našu slobodu. Očekuje od nas da se time dobro poslužimo i zato ćemo morati odgovarati pred njim jednoga dana. (F. X. B. La grande luce) Čudesna fotografija Ova čudesna fotografija nastala je u Turzovki, za vrijeme hodočašća vjernika iz Bojanovica Kada su hodočasnici prispjeli na mjesto ukazanja, nastalo je iznenadno uzbuđenje. Nad visokim jelama, u bijelom oblaku, ljudi opaziše Presvetu Djevicu.

Ali svi je ne vidješe. Među njima bješe i jedan kratkovidan čovjek, s fotografskim aparatom, koji zamoli ljude da mu pokažu pravac te pojave. On u tom smjeru upravi svoj fotografski aparat i načini snimak. Kada se vratio kući, on zaboravi na te snimke. Film će razviti tek nakon godinu dana. Na fotografiji se jasno ukaza lik Majke Božje. To je ova fotografija koju vam donosimo nakon više reproduciranja. Na mnogim mjestima najnovijih ukazanja snimljene su brojne čudesne fotografije. I mi smo u posjedu više takvih snimaka. Velike firme, kao Kodak, ili poznati eksperti, koji su ispitivali čudesne fotografije, pouzdano tvrde da se ne rad! ni o kakvom fotografskom triku.

Na jednoj fotografiji snimljenoj u Baysideu (New York), za vrijeme ukazanja, pojavio se potpis fatimske vidjelice, Jacinte i godina 1972. koja se odnosi na jedno njeno proročanstvo. O tome se opširnije, govori u knjizi Apokaliptička Djevica u New Yorku, koja je u pripremi. VELIKI ZNAK II (u pripremi)

166

Iz sadržaja: Sirakuza — Kerizinen — Garabandal — San Damiano — Monti Chiari — Eisenberg — Banneau — Ukazanja na njemačkom jezičnom području — Mi imamo Evanđelje i to nam je dosta — Malahijina proročanstva u vezi s proročanstvima Don Boska, sv. Pije X. Ancille — Pogled u budućnost o sudbini čovjeka (Leonie van den Dyck) — O čistilištu — Ravenna i t. d.

167