Veliki Znak1

Veliki znak Ukazanja i poruke Presvete Djevice Josip Sukner Zagreb 1975 U skladu s dekretom Pape Urbana VIII i uredbom II Vatikanskog Sabora pisac izjavljuje da ne želi preteći sud Crkve kome se potpuno podvrgava. Riječi »ukazanja, poruke, čudesa« i slično imaju ovdje vrijednost ljudskog svjedočenja. IMPRIMATUR, to jest crkveno dopuštenje za tisak nije više potrebno prema dekretu od 20. XII 1966. kad je Sv. Kongregacija za Nauk Vjere izdala dekret od 15. XI 1966. koji je Papa Pavao VI odobrio 14. X 1966. i naredio da se tiska. Ovim dekretom, koji je stupio na snagu tri mjeseca nakon objelodanjivanja, bili su stavljeni izvan snage kanoni Crkvenog zakonika br. 1399. i 2318. Prema tome nije više zabranjeno tiskati bez crkvenog odobrenja spise o ukazanjima, objavama, proročanstvima, čudesima itd. V e l i k i z n a k pokaza se na nebu: Žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda. Bila je trudna i »vikala je u bolovima« i mukama »rađanja«. Zatim se pokaza drugi znak na nebu: velik Zmaj plamene boje sa sedam glava i deset rogova. Na glavi mu sedam kruna. Njegov rep pomete trećinu nebeskih zvijezda i surva ih »na zemlju«. Zmaj stade pred Ženu koja je imala roditi, da joj proždre Dijete čim se rodi. I ona »rodi« sina — »muškarca« — koji »će vladati« svim narodima željeznim žezlom. Njezino Dijete bi doneseno k Bogu i njegovu prijestolju, a Žena pobježe u pustinju, gdje joj je Bog pripravio sklonište, da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana. Uto se zametnu rat u nebu koji je »Mihael« sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogaše izdržati. I »mjesta« za njih »nije bilo« na nebu. Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara »Zmija« koja se zove »đavao« — »sotona«, zavodnik cijeloga svijeta — bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli. Uto čuh jak glas u nebu gdje govori: »Sad je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga, i vlast njegova Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti. Zato "se veselite, nebesa" i vi koji stanujete u njima. Jao vama, zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima još malo vremena«! Kada Zmaj vidje da je zbačen na zemlju, poče progoniti Ženu koja je rodila muško dijete. Ali Ženi bijahu dana dva krila velikog orla da odleti u pustinju u svoje sklonište, gdje će se — daleko od Zmije — hraniti »jedno vrijeme i dva vremena i pola vremena«.

Tada Zmaj ispusti iz svojih usta za Ženom mlaz vode poput rijeke da je odnese rijeka. Ali zemlja pomože Ženi: otvori svoja usta i proguta rijeku koju je ispustio Zmaj iz svojih usta. Tada, obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo«. (Otk 12) II Vat. — Dogmatska konstitucija »Lumen gentium« gl. 12 Sveti Božji narod ima dio i u proročkoj službi... Osim toga, isti Duh Sveti ne samo po sakramentima i službama Božji narod posvećuje i vodi i krepostima ga uresuje, nego, svoje darove »dijeleći kako hoće« dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnim i spremnim da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve, prema onomu: "Svakomu se daje očitovanje Duha na korist«. Te karizme, bilo najsjajnije, bilo jednostavnije, i više raširene, budući da su osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, treba primiti sa zahvalom i utjehom. ... Sud o njihovoj ispravnosti i urednoj upotrebi spada na one, koji upravljaju Crkvom, i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati što je dobro. (usp. 1 Sol 5, 12 i 19-21) Karl Rahner (»O viđenjima i proroštvima« — Tyrolia 1952. str. 32 i sl Privatne su objave u svojoj biti zapovijed, koju, u određenoj situaciji povijesti spasenja, kršćanstvo treba da prihvati. To u biti nisu nove istine, nego tek neki nalog. Što treba u danoj situaciji uzeti kao volju Božju ne može se logično na jasan način izvesti iz sasvim općih principa dogme i morala, a niti pomoću analize situacije koja je pred nama. Ovi izvodi ne mogu ništa temeljito reći, koja, od raznih unutar ovog prostora još mogućih, odluka sada označuje stvarnu volju Božju i kako je treba pronaći. Zato Bog u Crkvi uvijek nanovo budi karizmom obdarene osobe po kojima daje pobudnu riječ što se sada ima dogoditi. Tko bez ispitivanja prelazi preko takvih naloga, a obzirom na ove iskazane milosti, krši opomenu Duha Svetoga: »Duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga« (1 Iv 4,1) i »Sve provjeravajte, što je dobro zadržite« (1 Sol 5,21) ... Ako postoji činjenica de je sigurno Bog govorio, to jest, ako je to na dovoljan način dokazano, tada postoji za me bez daljnjega dužnost da poslušam, da budem pažljiv i da vjerujem, u slučaju samo da se i na mene odnosi sadržaj poruke na bilo koji način.

Uvod Nikad se, u povijesti spasenja, nije dogodio ni jedan važan događaj, a da nam ga Nebo ne bi prije navijestilo. O tom nam svjedoče svete knjige Starog i Novog Zavjeta kao i dvotisućljetna povijest svete Crkve. Uvijek je bilo karizmama obdarenih pojedinaca,

vidjelaca i vidjelica, koji su nam unaprijed javljali, ne samo radosne vijesti spasenja, nego i kazne Božje, ako se svijet ne bi obratio. »Komponenta karizmatičko-proročka nije za Crkvu samo važna, nego i bitna ukoliko uključuje sve karizme Duha, pa i one izvanredne« (Segno dei tempi, 11). Danas ne možemo ni zamisliti Crkve bez »privatnih objava«, jer se sve važnije pobožnosti, zapravo život Crkve, osnivaju baš na njima; tako napr.: Blagdan Tijelova, Presv. Srca, pobožnost prvih petaka i prvih subota, krunica, škapular itd. Ipak ti izvanredni karizmi često su potiskivani i ugušeni pod utjecajem izvjesne dijalektike što se kroz vjekove u korijenila u Crkvi i postala kao neka vrsta predusretanja s nepovjerenjem, prezirom, a ponajviše čak i progonstvom. Sjetimo se samo slučaja Patra Pija protiv kojeg je njegov vlastiti biskup napisao pastirsko pismo u kojem ga naziva prevarantom i varalicom, a rimska Kurija nekoliko mu je puta zabranila ispovijedanje i služenje svete mise u javnosti. A danas se vodi proces za njegovu beatifikaciju. Na sreću II Vat. Koncil u svojoj konstituciji »Lumen gentium« gl. 12. upozorava na tu stvar i ističe da te karizme treba da primimo »sa zahvalom i utjehom«, a na upravljače Crkve spada osobito »ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati što je dobro«. »Crkvene vlasti ponajviše šute čekajući da vide kako će se stvar potvrditi. To stanovište posve je razumljivo, i pomisao da bi mogli na djelu biti varalice i obmanjivači preporučuje oprez. Ali se s druge strane mora misliti i na to da je gotovo u svim objavljivanjima posljednjega vremena sadržana zapovijed da se odmah objave. Kako bi vjernici slijedili Božja nadahnuća, ako o njima ništa ne doznaju? Nije li držanje u tajnosti jednako opasno kao i prebrzo propagiranje? Točno istraživanje zahtijeva često duge godine. Tko zna nije li onda već prekasno obavještavati javnost. Svaki, koji je uvjeren da su ukazanja i poruke istinite, dužan je govoriti o tome. Rizik da postane smiješan tek je sitnica u usporedbi s odgovornošću koju ima pred ljudima.« (A. Machač). Ne znamo razloga zašto je Crkva dokinula potrebu »imprimatura« za tiskanje privatnih objava, ukazanja, proroštava itd. Ali, možda je baš ovaj gore navedeni razlog: crkvene istrage u takvim slučajevima (ukazanjima, porukama, čudesima...) znaju biti jako duge. S druge pak strane: radi strašnog otpada od Boga i vjersko-ćudorednog života Majka se Božja često i na sve više mjesta ukazuje. Crkva stoga ne želi, da svojom strogošću stavlja zapreke brzom primanju poruka Neba i omogućuje, da se o njima što prije piše, ne bi li se Božje i Marijine želje što prije ostvarile. Stvar je doista hitna. Naš Gospodin preko svoje Majke upozorava nas da je stvar hitna i da moramo koliko najbrže možemo proširiti Njihove poruke, dok još imamo vremena; da se spasi što se još spasiti dade i hoće. Naša nebeska Majka još više opominje, nego u Fatimi. Na sve strane plače u svojim kipovima i suzama i krvlju (analiza pokazuje da su to prave ljudske suze i da je to prava ljudska krv grupe A), poručuje nam preko vidjelaca i vidjelica iz cijeloga svijeta, pa eto i kod nas, a na sve to se šuti, upravo se ignorira plač Majke. Posve je razumljivo da mogu pogriješiti i oni, koji stvar strogo istražuju, pa kako ne će oni, koji stvar a priori odbacuju.

Piacentiski biskup Manfredini zabranio je Rozi Quatrini da prenosi vjernom Božjem narodu poruke Gospine; ona kao vjerna katolkinja sluša svog biskupa, ali »ako vi budete šutjeli, kamenje će progovoriti«. I kamenje je progovorilo. Baš onog istog dana, to jest 1. studenog 1970. kada je nadbiskup Manfredini poslao svim biskupskim konferencijama svijeta pismo u kojem tvrdi da se Presveta Djevica nije ukazala u San Damianu i da ondje nije bilo nikakvih nadnaravnih događaja, sama su od sebe zazvonila zvona u samostanu manje braće u Carpegni blizu mjesta Pesaro, sjedišta biskupije u Apeninima. Kažu da je ta zvonjava odgovor Neba na Manfrendinijevo pismo. Protumačite sada zvonjavu zvona po vašim prirodnim zakonima ako možete. Umuknuo je glas Naše Drage Gospe u San Damianu, ali se javio na desetke drugih mjesta, preko drugih vidjelaca kojima njihov biskup nije zabranio da budu zvučnici Božjih poruka: tako Enzo Alocci u Porto di San Stefano, Leon Theunis u Mortselu u Belgiji, Veronika Lueken u Bayside u New Yorku i mnogi drugi. Nikakva ljudska sila ne može začepiti usta Našoj Dragoj Gospi. Ne daje Gospa svoje (Božje) poruke zato da se o njima šuti, nego kako ona doslovce kaže u Baysideu, da se o njima »govori na krovovima«, da sav svijet za njih sazna. Eto, zato, jer Naša Draga Gospa ima pravo da govori, a Božji narod ima pravo da sazna što se zbiva u Crkvi Kristovoj, posebno da čuje ono što se njegove kože tiče, mi ćemo probiti tu zavjeru šutnje i otvoreno, bez ikakva straha i uvijanja, progovoriti i širiti opomene i riječi njezine. San Damiano ima posebno mjesto u nizu mnogih drugih milosnih mjesta ukazanja kojima nas je danas obdarilo Božje milosrđe. »San Damiano stoji na prekretnici ljudske povijesti. Ovdje se dijele duhovi. Kao što je u zemaljskom raju bilo jedno drvo, drvo kušnje, tako postoji i u San Damianu jedno drvo što ga je Majka Božja odabrala da se oko njega sakupljaju njezina djeca za veliki čas odluke. Već Bartolomej Holzhauzer god. 1613. u svojim proročanstvima o posljednjim vremenima govori o jednoj kruški pod kojom će se posljednji vjernici sakupljati. Značenje proročanstva danas je jasno. Mora se jedanput javno reći: Sve što je u posljednjim godinama u našim redovima nastalo i što se razvilo (osim već uhodanih hodočašća Marijinim svetištima), stvaranje Marijinih molitvenih zajednica, apostolat, pokorničko-naknadne pobožnosti, hodočašća itd. primilo je na odlučujući način svoj početak u San Damianu. Ovdje je započelo, odavle se dalje širilo i prešlo ocean. I svugdje donosi zrele plodove. — Hoće li San Damiano biti talijanska Fatima? — moglo se pred malo vremena čitati u jednim novinama. Ne! San Damiano će biti mnogo veći; to će biti veliko internacionalno Marijino hodočasničko mjesto, jer će ovdje biti paklena Zmija pobijeđena i bit će utemeljeno Kraljevstvo Ljubavi« (Das Zeichem Mariens). Htio bih ovdje odgovoriti riječima jednog našeg vrijednog i revnog svećenika: »Recite, zar bi dragi Isus mogao dozvoljavati Sotoni da se poigrava s Njegovom Presvetom Majkom punih deset godina i da narod zavarava neistinama? Zar ne bi već davno obranio svoju Majku? Da je to sotonsko, narod bi već davno tome zlu učinio kraj. — Što ćemo s onim silnim zahvalnicama na kući Mame Roze za ozdravljenja? Pobacati, polomiti? Za volju člankopisaca, za volju modernista? Što ćemo s onim brojnim dijagnozama koje su izdali liječnici za bolesnike neizlječive i teško izlječive, a ipak su ozdravili u San Damianu na ovaj ili na onaj način. Da, najbolje ih je spaliti. Sve mi se to čini naglavce. Lijepo je napisala Katarina Emmerich da će u polovici dvadesetog stoljeća sami svećenici vaditi cigle iz zidova Božjih hramova sve do svetišta. Zar toga danas ne rade novi teolozi?

Narod Božji samo gleda u čudu i pita se: "Kamo idemo, dokle smo došli?" Što bi rekao člankopisac za kipove i slike Gospine iz kojih teku krvave suze? Znam da u to ne vjeruje. Ni ne mora. No, neka pusti u vjeri one koji su jednostavne i dobre duše iskreno odane dragoj Nebeskoj Majci, koja se sva satire za naše dobro«. »Molitva i pokora nikad nikome nisu naškodile. Pa da se čak i prevarimo u kojoj od tih nebrojenih nadnaravnih pojava kojima nas bombardira Božje milosrđe, mi ipak nismo time ništa izgubili, — jer smo na temelju njih mnogo molili i pokoru činili. Papa Urban VIII je rekao: »Bolje je vjerovati, nego ne vjerovati. Jer, ako vjerujete, i ako je dokazano da je to istina, vi ćete biti sretni što ste vjerovali ono što je Naša Presveta Majka tražila; ako ste pak vjerovali, a kasnije se dokaže da to nije bila istina, vi ćete primiti sve blagoslove kao da je to bila istina, jer ste vjerovali da je to istina.« Ako li je pak istina da se Gospa javlja (u što potpisani ni najmanje ne sumnja), onda imamo razloga dobro se zamisliti i povući konsekvencije. Jer ako i dalje ostanemo »oprezni« (a to znači hrvatski nehajni, nevjerni), naći ćemo se kao neprijatelji Božji. I povjerovat ćemo možda, »ali« po riječima Presvete Djevice — »tada će biti prekasno« jer će i »Opomena« i »kazna« doći baš onda kad im se ni najmanje ne ćemo nadati. Dobro je dati na znanje svima da u San Damiano dolazi na milijune hodočasnika iz cijeloga svijeta, a među njima ima i mnogo svećenika, kako su se i naši hodočasnici mogli ondje uvjeriti. Među mnogim svećenicima, mogli su ove godine na Duhove i na Veliku Gospu naši hodočasnici vidjeti i, po svemu svijetu poznatog, patra Werenfrieda van Straatena. U Kerizinenu rekla je Gospa po svojoj vidjelici Jeanne Luise Ramonet: »Što će više svijet biti neprijateljski raspoložen prema nadnaravnom, to će više biti dano čudesnih i izvanrednih činjenica da zbune i smetu te negacije nadnaravi.« — Nije potrebno da te čudesne stvari tražimo daleko. Kod nas u Zagrebu ozdravila je čudesno mala Gordana od leukemije, pošto su naši hodočasnici za nju zajednički molili na svom hodočašću 25. ožujka ove godine i nakon što je mala pila vodu iz San Damiana. A liječnik joj je dao još najviše mjesec dana života. »Pravo čudo, pravo čudo« — govorili su liječnici. Ako tko ne vjeruje, neka pođe do nje. (Adresa: Kosorova ul 21 — Zagreb). Ili još očitiji slučaj čudesnog ozdravljenja. Gospođa Anica Rogelj iz Vače u Sloveniji, koja je tri puta bila operirana na crijeva, i kad ju je liječnik htio četvrti puta operirati, ona nije htjela. Već je umirala, kako kaže sama, i kad je pred 4 godine popila pola čaše vode iz San Damiana ozdravila je od raka u crijevima za pola sata. Osim toga imademo veliki broj čudesnih fotografija ne samo iz San Damiana, nego i iz Turzovske, iz Bayside, a da se o obraćenjima i ne govori. Ex fructibus eorum cognoscetis eos. Poznat ćete ih po plodovima. To je najočitiji znak u razlikovanju duhova. A plodovi kod ovih milosnih mjesta jesu: obraćenja, molitva i pokora, mir duše, strpljivost, poniznost itd. Neka bi barem to potaklo one koji su do sada stajali po strani da se i oni odazovu pozivu svoje nebeske Majke i da joj »pomognu« — kako Ona kaže — »svojim žrtvama i molitvama spašavati svijet«. Ali ne radi se tu samo o San Damianu, nego općenito o svim milosnim mjestima na svijetu. Ono što je fatimskoj Luciji Gospa rekla u Coimbri, to ona sada i izvršuje: »Kada budu iscrpljena sva sredstva i prezrena od ljudi, ja ću ljudima donijeti zadnje sidro

spasenja: dajem im samu sebe u osobi, svoja brojna ukazanja, svoje suze, poruke preko vidjelaca na cijelom svijetu...« Ovdje je zgodno donijeti mišljenje pok. Dr. Stjepana Bakšića, profesora na bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i odličnog hrv. bogoslovskog pisca i stručnjaka. Donosimo ga prema pismu uglednog zagrebačkog pravnika Dr. M. Šanteka: »Mnogo sam puta razgovarao o tim stvarima s pok. Dr. Bakšićem, velikim štovateljem Presvete Majke Božje. I on je držao, da se sadašnja duhovna kriza u svijetu, koja ima već sve značajke apokaliptičkog »velikog otpada«, barem u njegovu početnom nadiranju, ne može riješiti redovitim putem Božje Providnosti. Potreban je neposredni zahvat »Causae primae« (»Prvotnog uzroka«), jer »actio causarum secundarum« (»djelovanje drugotnih uzroka« t. j. ljudi) više ne dostaje, da se spasi »Otkupljenje« tako, da ono ne bude uzalud izvršeno za ogroman broj duša. Ali taj Božji zahvat bit će i može biti samo strašan i za dobre i za zle. Sućutno i milosrdno Srce najbolje Majke mora zato plakati krvavim suzama, da opomene svoju bijednu djecu na pokoru. I zato se u naše dane na sve strane ukazuje naša najbolja Majka i plače krvavim suzama. Na žalost, suhoparni veleučeni profesori i teolozi toga ne razumiju. Oni ne dopuštaju, da bi poslije smrti posljednjeg apostola Gospodin smio davati još kakve poruke, savjete i opomene, a još manje, da bi Gospodin smio upotrijebiti i poslati svoju presvetu Majku kao svoju glasnicu.« »!Zato svi oni, koji su prezreli poziv Fatimske Gospe, koji se i sada ne obaziru na Njezine majčinske opomene, nemaju pravo prigovarati nama, koji činimo ono, što su davno već prije nas oni morali učiniti« (E. Kratzer). I na koncu, dopustite mi da citiram što je Spasitelj rekao stigmatiziranoj vidjelici Marie Jahenni u La Fraudeis: »Svećenici, ljubimci moga Srca, ne smiju svojom ohološću i nevjerom uništiti ono, što je Ljubav i Milosrđe u krilu Presvetog Trojstva odlučilo za spasenje čovječanstva.« Dajemo Vam »Veliki Znak« s punim pouzdanjem u neizmjernu ljubav Presvetog Srca Isusova i u neizrecivu majčinsku dobrotu Bezgrješnog Srca Marijina. Da nemamo u njih puno pouzdanje i da ne želimo vršiti njihovu svetu volju, ne bismo se nikad i nipošto usudili upustiti se u taj pothvat. Velika hvala i još veća nagrada od Oca sviju dobara svima koji su mi pomogli moralno, materijalno ili perom izdati ovu knjigu! U tom se smislu. dragi čitatelji i prijatelji, toplo preporučujemo Vašim molitvama i žrtvama. Počevši od 1830. godine, svaka marijanska pojava na izvjestan način, u vezi je i s nekim prodorom sotonskih sila u borbi za svijet. Možda je to bilo, upravo najjasnije, baš s tim ukazanjem Presvete Djevice u Parizu. Jer počela je borba koju je već i Geneza proricala: »neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina«. (Gen. 3,15). To je borba između aždaje i Žene koja nam je objavljena Apokalipsom (Apok. 12). Djevica Marija, Majka Kristova, okrunjena kraljica neba i zemlje, ima materinsku i kraljevsku dužnost da zemlju otme od Kneza ovoga svijeta kako bi mogla pripremiti vladavinu Krista Kralja. »Jer«, kako je govorio Sv. Grignion de Montfort, »spoznanje i vladavina Isusa Krista koji je došao na ovaj svijet, samo je nužni nastavak spoznanja i vladavine Presvete Djevice Marije, koja ga je donijela na

svijet prvi put i učinit će da se u sjaju ukaže drugi put« (Rasprava o istinskoj pobožnosti, 13.). Bog, koji je u ljubavi stvorio svijet ne može dozvoliti da čovjek padne u zamke neprijatelja. Tako Presveta Djevica Marija dolazi, u ime Sina, govoriti »onima koje je On krvlju otkupio« (Djela, 20,28. Preuzimajući zahtjeve, one koje je Presveto Srce objavilo Margareti-Mariji, Djevica svijetu označuje put koji treba slijediti, da bi se prodrlo u Srce njenog Sina, učeći da taj put prolazi kroz bezgrešno Srce, kojemu se treba posvetiti. I u naše racionalističko vrijeme Naša Gospa podsjeća na važnost jednostavnih djela pred Bogom, nositi škapular i čudotvornu medaljicu, kao znakove tog posvećenja. »Svi znamo da je Marija najsigurniji i najizvjesniji put kojim možemo doći do Isusa Krista« (Enc. Pija X, od 2. veljače 1904.). Ona ne prestaje da nam pruža u ruke, i tada i u brojnim ukazanjima naših dana, krunicu, tu kristocentričnu molitvu, a u Parizu, 1830. godine ona nam je dala još jedno jednostavno i veliko sredstvo — »čudotvornu medaljicu«, na koju će često podsjećati u najnovijim ukazanjima. Jer »nema tog Božanskog dara s Neba, koji možemo nesmetano odbaciti«, ma koliko nam se činili jednostavni i beznačajni u našoj oholosti, oni su nam darovani za naše spasenje.

Ukazanje od 19. srpnja 1830. godine Kada je riječ o svetoj Katarini Labouré, upravo se najčešće misli na ukazanje od 27. studenoga 1830. godine, kada je i objavljena čudotvorna medaljica. Ali bi trebalo početi od početka... Trebalo bi poći i u širinu svih onih društvenih, vjerskih i političkih prilika, a za to bi bilo potrebno jedno opširno i analitičko djelo. Katarina Labouré rođena je 2. svibnja 1806. godine u Fain-les-Moutiersu (Cote-d'Or, Francuska). Pozvana je da uđe u novicijat Sestara Milosrdnica. Pozvao ju je sam sv. Vinko Paulski, pojavivši joj se u snu: »Ti sada bježiš, ali ćeš jednog dana doći k meni; dragi Bog ima jedan plan s tobom, ne zaboravi to«. (Misermont: Blažena Katarina Laboure). Ušla je u novicijat 21. travnja 1830. godine. Nešto kasnije, koncem mjeseca, u Parizu su se svečano prenosili sveti ostaci sv. Vinka Paulskog, u matičnu kuću lazarista, u ulici de Sevres. Tom je prilikom jedna značajna relikvija predana novicijatu Sestara Milosrdnica. Tokom devetnice, koja je uslijedila poslije ove svečanosti, pred relikvijarom je slavljen osnivač reda. Sestra Katarina doživjela je neobične pojave:»Uvijek kada sam se vraćala iz Saint-Lazare, imala sam velike muke, i činilo mi se da u zajednici susrećem svetog Vinka Paulskog, ili barem njegovo srce koje mi se pojavljivalo. Imala sam slatku utjehu da ga vidim iznad malog kovčega, u kome su bile izložene relikvije sv. Vinka, u kapeli sestara. Tri puta mi se različito ukazalo, u tri dana uzastopce: bijelo, naravne boje, što je označavalo mir, pokoj, čednost i jedinstvo. I poslije ga vidjeh vatreno crveno, što je rasplamsavalo ljubav u srcu; činilo mi se da se cijela Zajednica treba obnoviti i rasprostraniti širom svijeta; potom ga vidjeh crvenocrno, što me veoma ožalosti u srcu; zahvatila me takva tuga da sam je jedva podnijela. Ne znam ni zašto, ni kako se ta tuga odnosila na promjene u vlasti«. (Misermont, cit. dj.)

Slijedeći zapovijedi svoga duhovnog vođe, Katarina Laboure je 1836. godine napisala ovu izjavu: »Na dan Presveta Trojstva (6. svibnja 1830.) Naš Gospodin ukaza mi se kao kralj, s križem na grudima, u Presvetom Sakramentu, za vrijeme Mise. Za vrijeme Evanđelja učinilo mi se, da se križ spušta do pod noge Gospodinove, koji je i sam bio lišen svih ukrasa. Imala sam najcrnje i najtužnije misli da će zemaljski kralj biti lišen prijestolja i da će mu skinuti kraljevsku odoru; misli o osjetnim gubicima koji će se zbiti i koje, uostalom, ne mogu izraziti«. Misermont, op. cit. dj.). Dne 18. srpnja 1830. godine u predvečerje blagdana Vinka Paulskog, direktorica novicijata održala je pouku o pobožnosti prema svetima i prema Presvetoj Djevici. To je uvećalo čežnju sestre Katarine da vidi svoju nebesku Majku. Kada je pošla na počinak, preporučila se sv. Vinku Paulskom i svom anđelu čuvaru, uvjerena da će biti uslišana. Oko jedanaest i pol začu kako ju je netko tri puta zvao po imenu. Ona otvori zastor sa strane odakle je dolazio glas i ugleda sasvim bijelo obučeno dijete, izvanredne ljepote. Moglo je imati oko četiri i po godine. Iz njegove plave glavice, i iz čitave njegove osobe izlazile su zrake što su rasvjetljavale sve unaokolo. — »Dođi«, reče, »dođi u kapelu, Presveta Djevica te čeka!« — »Ali«, mislila je sestra Katarina koja je spavala u velikoj spavaonici, »oni će me čuti, oni će me otkriti!« — »Ne boj se«, reče dijete, odgovarajući njenim mislima, »jedanaest je i po sati, svi spavaju; ja ću te pratiti!« Sestra Katarina brzo se obuče i pođe za svojim svijetlim vođom koji joj uvijek ide s lijeve strane. Na veliko sestrino čuđenje, sva su svjetla na hodnicima bila upaljena. Njeno se čuđenje još uvećalo, kad ugleda da su se vrata kapelice, koja su inače, uvijek bila zatvorena, otvorila čim ih je dijete prstom dotaklo. Unutrašnjost kapele bila je sasvim rasvijetljena, što ju je podsjetilo na ponoćnu misu. Dođe do pričesne ograde, klekne i moli... Sestri Katarini činilo se da dugo čeka. Napokon, oko ponoći, reče joj dijete: »Pazi, Presveta Djevica je ovdje!« U isti čas začuje »mala sestra« kako, sa strane Poslanice, dolazi lagani šum, nalik šuštanju svilene haljine. Odmah potom ukaže joj se Gospođa divne ljepote, koja zatim sjedne u svetištu. Sestra Katarina, ponizna novakinja Sestara Milosrdnica, slijedeći samo kucaje svog srca, baci se pred noge Presvete Djevice i s pouzdanjem nasloni ruke na njena koljena. Kasnije, po nalogu svog duhovnog vođe, sestra Katarina napisala je ovaj izvještaj: »Ovdje sam provela najslađe trenutke svog života. Bilo bi mi nemoguće izreći što sam osjećala. Pokazujući mi prstom lijeve ruke stepenice oltara, rekla mi je kako se imam vladati, kad budem u nevolji. Moram se baciti na podnožje oltara i tu potpuno otvoriti svoje srce. Ona je dodala da ću tu dobiti svaku utjehu koja mi je potrebna.« Dalje mi je rekla Presveta Djevica: »Moje dijete, dobri Bog hoće da ti preda jednu zadaću. Ti ćeš imati mnogo poteškoća, ali sve ćeš ih nadvladati kod pomisli, da to činiš na čast Božju. Ti ćeš doživjeti osporavanja, ali milost će biti s tobom, ne boj se. Reci sve što ti se dogodi s jednostavnošću i pouzdanjem onome čija je zadaća da te vodi. Ti ćeš vidjeti izvanredne stvari...« Poslije nekoliko riječi, koje su se odnosile na sestru Katarinu, Naša Gospa je prešla na pojave od općeg interesa: »... Vremena su rđava, i zlo će se spustiti na Francusku, prijestolje će se srušiti, a cijeli svijet će biti uzdrman nesrećama svake vrste (Presveta Djevica je imala tužan izraz, govoreći ovo). Ali, dođite na podnožje ovog oltara, tu će biti izlivene milosti na sve osobe koje ju budu tražile s povjerenjem i žarom i one će biti izlivene na velike i na male...«

Onda je Djevica govorila o slabostima u dvjema zajednicama, i nastavila: »Ali će velike nesreće doći; opasnost će biti velika: ne strahujte; dobri Bog i sv. Vinko štitit će zajednicu... (Presveta Djevica je i dalje bila tužna). I ja sama ću biti s vama... bit će žrtava (Presveta Djevica je imala suze u očima, dok mi je to govorila). Bit će žrtava među svećenstvom Pariza... Gospodin nadbiskup će umrijeti (opet se pojaviše suze u njenim očima). Dijete moje, križ će biti prezren, krv će ulicama teći (ovdje Presv. Djevica nije mogla govoriti; patnja se očitovala na njezinu licu). Dijete moje«, reče mi ona, »cijeli svijet će biti u tuzi. Mislim, kad će se to zbiti: četrdeset godina i deset i poslije toga mir.« (Misermont, op. cit.). Intervencije s neba, okolnosti ukazanja, riječi i patnja Presv. Djevice Marije, svakako su izvan svake proporcije sa prostom promjenom političke vlasti, kako kaže Roger (Poruke Djevice Marije, str. 40., Tequi.). Radilo se o ozbiljnoj stvari Sotonine pobjede. Petnaest dana poslije Gospinog ukazanja — više nije bilo Kristova borca, bio je svrgnut branitelj Rimske Crkve: vrata su bila otvorena zabludama koje su trebale da se rašire po svijetu. Poslije »40 godina« bit će još jedan žestok napad. Masonerija je posvuda preduzimala rušenje kršćanskog poretka, a u Francuskoj je to bilo osobito sustavno i programirano, što će se kasnije — kada se za čas bude podigao veo s tajne — jasno nazrijeti u takozvanom »sinarhističkom paktu«: »Br. 136 — Imperijalna sinarhička era počinje s Francuskom i preko Francuske širom svijeta.« Tako su planirali »gospodari svijeta«! Roger Rebut to ovako objašnjava: »Budući da je Francuska početna postaja u trijumfu Krista Kralja, to je upravo od Francuske i posredstvom Francuske, odvojivši je od Boga, Sinarhija htjela uspostaviti gospodarstvo nad svijetom« (op. cit. 273 — 274.). Djevica se ukazala u Parizu, gdje su martinisti, sinarhisti i ostali paramasonski akteri tehnokracije i krupnog kapitala planirali svjetsku hegemoniju i univerzalnu republiku. Što je mala seminaristkinja Sestara Milosrdnica mogla da zna ili čak da sluti o tim tajanstvenim svjetskim makinacijama? Djevica je međutim došla u Pariz da stane nogom na glavu zmije, kao što je to Katarina Labouré vidjela u jednom kasnijem ukazanju. Što se tiče izraza »i deset i poslije toga mir«, to je izazvalo velike rasprave i komentare, a neki su posumnjali u autentičnost tih riječi. Više od stotinu godina poslije tog pariškog ukazanja Gospina, ona će nas upozoriti da ne špekuliramo s datumima. To 10 je uzeto u alegorijskom smislu; postalo je simbol muke, tegobnog zamračenja svijesti, otkupljenja strahom — koji su povoljni uslovi za iskušenja i za napade Zloga: nije li to današnja situacija u svijetu? Nad Parizom i Francuskom spustili su se tamni oblaci; pale su žrtve koje su nagoviještene. Mason Asweld, iz lože »Novi hram«, izjavljivao je: »Jedna jedina mržnja hrani sve naše pristalice, to je mržnja prema Burbonima i jezuitima ... Novi templari (masoni) nemaju drugi zavjetni cilj osim uništenja katolicizma.. .« (Mgr. Delassus: Antikršćanska urota, s. 232). Ali su možda imali još jedan cilj: na ruševinama katolicizma i svijeta podići svoje carstvo! U Francuskoj se vodio najbjesomučniji rat protiv kršćanstva; raširiše se zablude, liberalizam je ušao i među same crkvene ljude, pod utjecajem de Lamennaisa, de Lacordairea i de Montalemberta. I to je bio početak. Ali je Djevica plakala nad samim

tim počecima, kao nad klicama zla, koje će s vremenom isklijati i donijeti svoje gorke plodove čitavu čovječanstvu. Međutim, ljudi se slabo osvrću na opomene Neba, pa čak i kad ih sama Majka Božja daje ljudima, plačući nad njihovom sudbinom.

Ukazanje naše Gospe 27. studenoga 1830. Prošli su burni srpanjski dani. Različite pojave nadnaravnog reda bile su odgovor Neba. Naravno, događaji su prošli, ali trijezni ljudi, koji uče povijest i koji se drže dobrih savjeta, shvatit će ih kao trajnu opomenu; oni će znati da krvavi događaji opet mogu naići, osobito kada se kratkovidnost ljudi udruži s kratkim pamćenjem. Strašni događaji redat će se u sve strašnijim reprizama, a ono malo sredstvo, koje je Nebo, posredstvom naše Gospe, naše Pomoćnice i Zagovornice, dalo da se iskuje na zemlji, kao da je zaboravljeno; tako se rijetko nosi čudotvorna medaljica oko vrata, i u danima pred veliku katastrofu, koju, ovaj put, najavljuju i mistici, i učenjaci i političari! Od rujna 1830. do rujna 1831. godine, Djevica se ukazala barem pet puta, ali je najznačajnije ono ukazanje od 27. studenoga 1830. Sestra Katarina ovako je svjedočila o tim pojavama: »To je bilo 27. studenoga 1830. godine, u subotu pred nedjeljom Adventa ... Bila sam uvjerena da ću vidjeti Presv. Djevicu ... živjela sam u toj nadi... U pet i pol sati navečer, nekoliko trenutaka poslije početka meditacije, u velikoj tišini, učini mi se da dolazi neki šum od tribine, s one strane gdje je bila slika sv. Josipa, šum poput šuštanja svile. Pogledavši ovamo, primijetih Presv. Djevicu u visini slike sv. Josipa. Presv. Djevica bijaše uspravna; srednjeg stasa, u dugoj haljini od bijele svile, načinjene »á la vierge«, kako se to kaže, s ravnim rukavima, s bijelim velom, koji joj pokriva glavu i doseže, sa svake strane, do gležnjeva... Nogama se oslanjala na jednu bijelu kuglu, zapravo bila je to polukugla, ili mi se bar ukazalo pola kugle; pod nogama joj je bila zmija, zelenkaste boje, sa žutim mrljama; osim toga, ona je u rukama držala kuglu koja je predstavljala globus, a ruke je držala u visini želuca, na jedan blagi način; oči su joj bile jedno vrijeme okrenute k nebu, a onda opet spuštene. Njezina pojava bješe divna, i ja je ne mogu opisati... Kada je globus iščeznuo, Presveta Djevica je raširila ruke. Primijetih prstenje na njezinim rukama; na svakom prstu su bila po tri prstena: najveći su bili u blizini šake, oni srednje veličine u sredini i na kraju oni najmanji, i svaki prsten bio je prekriven draguljima razmjerne veličine. Zrake sve ljepše jedna od druge izbijale su iz tih kamena, najveći su zračili najvećim zrakama, a oni najmanji najmanjim, produžujući se, zrake su se sve više širile, tako da je pri dnu sve bilo ispunjenom tim zrakama i ja nisam mogla vidjeti svojih nogu... U trenutku, dok sam je promatrala, Presv. Djevica spusti pogled i zagleda se u me. Začuh glas, koji mi reče ove riječi: »Ova kugla koju vidiš predstavlja cijeli svijet, osobito Francusku ... i svaku osobu posebno ...« Tu se ja ne mogu izraziti o svemu onome, što sam doživjela i što sam ugledala, o ljepoti i sjaju tih lijepih zraka ... »To je simbol milosti, što je izlijevam na sve one koji je traže«; dio globusa, gdje su se najviše izlijevale, bijaše Francuska. Učini mi da shvaćam kako je prijatno moliti

Presv. Djevicu i kako je ona puna blagosti prema svima, koji je mole, koje milosti dijeli svima, koji ih traže, i koju radost ona osjeća, dijeleći im milost... U tom trenutku ... stvori se jedna slika oko Presv. Djevice, pomalo ovalna, na kojoj bijahu napisane ove riječi u polukrugu, polazeći od njezine desne ruke, pa nad njezinom glavom i završavajući u visini njezine lijeve ruke: »O MARIJO, BEZ GRIJEHA ZAČETA, MOLI ZA NAS, KOJI SE TEBI UTJEČEMO« — pisalo je to zlatnim slovima. Tada začuh jedan glas, koji mi reče: »Učini, učini da se iskuje medalja po ovom modelu; svi oni koji je budu nosili s blagoslovom i koji pobožno budu molili ovu kratku molitvu, noseći medaljicu o vratu, primit će velike milosti: milosti će biti obilne za one osobe koje je budu nosile s povjerenjem ...« Za trenutak učini mi se, da se slika okrenula. Na drugoj strani medalje vidjeh monogram Presvete Djevice načinjen od znaka M, dva srca, Isusa i Marije, koje sam razlikovala jer je jedno bilo okruženo krunom od trnja, a drugo probodeno mačem. Oko medalje bila je kruna od dvanaest zvijezda. Radoznala, da saznam što treba ispisati na poleđini medalje, jednog dana u meditaciji, učini mi se da čujem glas koji mi reče: M i dva srca kažu dosta«. U jednom kasnijem ukazanju, tokom prosinca 1830. godine pojavi se Djevica, ne više u visini slike Josipa, već u blizini tabernakula, i nešto natrag; Presv. Djevica bila je obučena kao ranije i u rukama je držala zemaljsku kuglu, koju je prikazivala Našem Gospodinu; i tada su njezine ruke zračile. »Moje dijete«, ona još jednom objasni vidjelici, »ova kugla predstavlja cijeli svijet, posebno Francusku, i posebno svaku dušu. Zapamti dobro: "Cijeli svijet, posebno Francusku i posebno svaku dušu'. Ovi dragulji iz kojih ne izbija ništa, to su milosti koje su zaboravili da od mene traže.« Tokom prve faze objavljivanja Djevica je stopalima pritiskala zmiju, Sotonu, da ga spriječi kretati se i trovati svijet, Francusku i svaku dušu posebno, koje Djevica prikazuje Bogu. Kristovo kraljevstvo nad svijetom izraženo je križem koji se ističe na vrhu kugle koju Naša Gospa drži u rukama, ali to je i znak njezina kraljevskog dostojanstva, koje je pridodano kraljevskom dostojanstvu njezina Sina, kako uči Pijo XII, prilikom krunjenja Fatimske Gospe: »Isus je kralj vječnih vremena po naravi i osvajanjem; po Njemu, s Njim, podčinjena Njemu, Marija je kraljica po milosti, po božanskom savezu, osvajanjem, izborom posve osobitim. I njezino kraljevstvo je prostrano kao i ono njezina Sina, jer ništa nije isključeno iz njezine dominacije«. Francuski interpretatori pariških ukazanja Naše Gospe rado se, i razumljivo, pozivaju na ukazanje Krista Kralja u Paray-le-Monialu, on je izrazio volju da trijumfira nad narodima i da, posredstvom Francuske, narode podčini svom Kraljevstvu. Roger Rebut tako, pred tom ulogom Francuske, ali i svake duše, uzvikuje: »Kakva vokacija, ali i kakva odgovornost«. Treba zabilježiti, da je još i prije rođenja Djevice Marije u regionu Chartres, galski narod prihvatio Izaijino proročanstvo, da će »jedna djevica začeti i roditi sina« (Iz. 7). Priscus, kralj Chartresa, posvetio je »Virgini Pariturae«, Djevici koja će roditi, svoje kraljevstvo i svoje podanike. Notre-Dame deSous-Terre, u Chartresu, je tako najstarije svetište na svijetu posvećeno Djevici Mariji. (R. Rebut, op. cit. 46.).

Ali: »Mi povjeravamo zaštiti nebeske Marije cijeli ljudski rod, sa svojim problemima i svojim patnjama, sa svojim legitimnim željama i žarkim nadama«, kazao je Pavao VI, zaključujući treće zasjedanje II vatikanskog koncila. Nitko, po učenju konstitucije o Crkvi, nije isključen iz Božjeg naroda. »Svi ljudi su pozvani da budu sudionici Božjeg naroda.« (Ekl., 13). Cio Božji narod i cijeli ljudski rod, Marija, Kraljica svijeta i Majka Crkve predaje Gospodinu, prikazujući mu, »svaku dušu posebno«. Vidimo kako obavlja prvi čin posredovanja: Prikazanje, ali, kao Posrednica između Isusa i ljudi, ona i moli i dijeli milosti. Vidjeli smo u izjavama Katarine Labouré, da je Djevica Marija bila u nebo uprla pogled pun molbe, dok je širila ruke izlijevajući milosti. Zrake, koje su izbijale iz prstenja, predstavljale su milosti, što ih daje osobama koje ih traže. Te su zrake tako guste da preplavljuju svjetlošću čitav globus. Ako je neko mjesto više osvijetljeno na toj kugli, nije to zato što su neki narodi počašćeni, već što su se neki narodi, kao i neki ljudi, više odazvali.

Djeca Marijina Novo oružje protiv Sotone dano je svijetu: čudotvorna medaljica. Ona je tako nazvana jer se fantastičnom brzinom počela širiti po svijetu i uskoro su se mogla utvrditi njezina čudotvorna djelovanja; zabilježena su brojna ozdravljenja i obraćenja. Dvije godine poslije ukazanja medaljica je bila iskovana; veliku pomoć ukazao joj je i misijski svećenik Aladel. Godine 1835. ustanovljena je kanonska komisija koja će utvrditi istinitost viđenja sestre Katarine Labouré. Gospodin Aladel, duhovni vođa sestre Katarine, imao je još jednu misiju. Godine 1876. sestra Katarina mu je pisala: »Jednog dana, ja se sjećam da sam kazala: Presveta Djevica želi od vas još jednu misiju; vi ćete biti osnivač i upravitelj bratovštine Djece Marijine, kojoj će Presveta Djevica udijeliti mnoge milosti. Dobit će se oprosti, djeca će imati veliku utjehu; bit će mnogo svečanosti, mjesec svibanj će se svuda svečano slaviti uz veliki sjaj. Tako će biti i u mjesecu sv. Josipa; bit će mnogo pobožnosti; velika će biti zaštita Josipa. Bit će i velika pobožnost prema Presv. Srcu« (Misermont, op. cit. s. 184.). Sv. čistoća i istinska pobožnost ideali su koje je od zajednice Djece Marijine zahtijevala Presv. Djevica, dok se po »teorijama Haute Vente«, najvećeg karbonarskog sjedišta, programiralo upravo suprotno. Karbonar Vindice, iz Haute-Vente, koja je imala četrdeset članova, pisao je svom šefu Nubiusu: »Dvije osnove društvenog poretka (katolicizam i monarhija) mogu pasti od pokvarenosti. Odlučeno je na našim savjetovanjima da mi više ne želimo kršćane; dakle, popularizirajmo sve poruke u puku; neka ih udišu sa svih pet osjetila, neka ih piju, neka ih se nasite. Učinimo srca pokvarenim i vi ne ćete imati više katolika.« (Mgr de Segur Revolucija). Haute-Vente je bila najtajanstvenija masonska grupa, koja je sebi bila stavila u zadatak uništenje svjetovne moći Papa, kvareći članove Crkve, korupcijom običaja i dogma. Masonski konvent u Lijonu, 1924. godine, zaključio je: »Treba da pokvarimo čovjeka, i zato treba svući ženu i dijete« (R. Rebut, op. cit. 51.). »Religija se ne plaši oštrice noža, ali ona može pasti pod težinom pokvarenosti. Ne propustimo nikada da ih kvarimo; služimo se kao

izgovorom sportom, higijenom i klimatskim liječenjem. Da bismo ih iskvarili, treba da naši dječaci i djevojčice prakticiraju nudizam u oblačenju.« (Obavještenja Framasonerije ložama cijelog svijeta, svibanj 1928. godine R. Rebut, op. cit. 26.). Imajući sve ovo pred očima bit će nam jasnija brojna upozorenja Naše Gospe, u najnovijim ukazanjima, koja se odnose na sustavno djelovanje tajnih društava, kroz škole, sredstvima komunikacija, modom, stvaranjem poganskih i nemoralnih navika; ta upozorenja su osobito jasno izražena u Baysideu (New York), gdje se Naša Gospa ukazuje kao — Pomoćnica majki.

O smrti, gdje je tvoja pobjeda? Godine 1907. započeo je proces za beatifikaciju (proglašenje blaženom) u Rimu, a 11. prosinca 1907. godine dobila je službenica Božja naslov »časna«. Godine 1933. po nalogu Svete Kongregacije za obrede, trebalo je ekshumirati dragocjene ostatke svetice. Iskapanje njezina tijela bilo je 21. ožujka 1933. godine, u prisutnosti kardinala Verdiera, tadašnjeg pariškog nadbiskupa. To je bio trenutak potresenosti. Na veliko čuđenje liječnika, svećenika i nekih prisutnih sestara, pronašli su njezino sveto tijelo potpuno sačuvano, čak su i njezine oči zadržale svoju plavu boju; te oči koje su tako često gledale Majku Božju. Smrt je poštedjela i haljine toga djevičanskog tijela, čije su sklopljene ruke preko dva sata počivale na koljenima Bezgrješne Djevice. Proljetna sunčana zraka tajanstveno je osvjetljavala tu sliku. Doista, to je bilo mistično proljeće zaručnice u Pjesmi nad pjesmama, koje se je sjedinilo s proljećem zemlje: »Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju. Smokva je izbacila prve plodove, vinograd u cvatu miriše, ustani, dragana moja, ljepoto moja, dođi«. (Pj. 2,11-12) La Salette I u La Saletti Naša Gospa plače. Dne 18. rujna 1846. g., uoči svetog ukazanja Djevice ja sam sama, kao i obično, čuvala četiri krave svoga gazde. Oko 11 sati ujutro vidjeh, da mi se približava neki dječak. Kad ga ugledah, prestrašila sam se; činilo mi se, da svi znadu, da izbjegavam svako društvo. Dječak mi se približi i reče: »Mala, ja idem s tobom; ja sam također iz Corpsa«. Već na te riječi pokazala se moja odbojna narav; i, povukavši se nekoliko koraka unatrag, rekoh mu: »Ne želim nikoga, hoću da budem sama«. Počeh se udaljavati, ali me taj dječak pratio i molio me: »Hajde, pusti me sa sobom, moj mi je gospodar kazao da svoje krave čuvam s tvojima, ta ja sam iz Corpsa«. Udaljujući se od njega, dala sam mu znak, da ne želim biti ni s kim; i, kad sam se već udaljila, sjedoh na livadu. Tu sam razgovarala s malim cvjetićima Dobroga Boga.

Odmah nakon toga pogledah iza sebe i ugledah Maksimina kako sjedi pokraj mene. Reče mi: »Vidi, ja ću biti pristojan«. Ali moja zla narav nije htjela da zna ni za kakve razloge. Naglo sam ustala, pobjegla još dalje, ništa ne govoreći, i nastavila sam se igrati s cvjetićima Dobroga Boga. Trenutak iza toga Maksimin se ponovo nađe pored mene i opet mi je govorio, da će biti veoma pažljiv, da mi neće smetati, da mu je dosadno da bude sam i da mu je gazda rekao da bude sa mnom, itd. Ovaj put mi se sažalio, zato sam mu dopustila da sjedne, ali ja sam se i dalje igrala s cvjetićima Dobroga Boga. Ali Maksimin nije dugo šutio, nego započe da se smije (ja sam mislila, da mi se ruga); pogledah ga, a on mi reče: »Zabavljajmo se, hajde da se zajedno igramo«. Nisam ništa odgovorila, jer sam bila takva neznalica, da nisam znala ništa o nekim zajedničkim igrama, jer sam uvijek bila sama. Ja sam se i dalje igrala s cvjetićima. A Maksimin, približivši mi se, nije prestao da se smije, govoreći mi, da cvijeće nema uši, da bi me čulo, i da treba da se zajedno igramo. Ja nisam nikako bila raspoložena za igre, koje mi je predlagao. Konačno počela sam razgovarati s njim, a on mi reče, da će brzo isteći deset dana, koliko je trebalo da provede kod gazde, i da će uskoro svom ocu u Corps, itd... Dok mi je govorio, zazvoniše lasaletska zvona, bio je Angelus. Dadoh znak Maksiminu da uzdigne svoju dušu k Bogu. On razotkri glavu i za trenutak pribra se u tišini. Zatim mu rekoh: »Želiš li ručati?« — »Da«, odgovori on. »Hajdemo«. Sjeli smo. Izvadih iz torbe jela, koja su mi gazde dale, i po svom običaju, prije nego što sam načela mali okrugli kruh, učinih nožem na njemu znak križa i u sredini rupicu govoreći: »Ako je tu đavo, neka izađe. a ako je dragi Bog, neka ostane«, i brzo, brzo zatvorim tu rupu. Maksimin prsnu u smijeh i nogom udari moj kruh, koji se otkotrlja do podnožja brda, gdje se izgubi. Na sreću, imala sam još jedan komad kruha što ga zajedno pojedosmo, a potom smo se igrali. Kad sam kasnije vidjela, da je ogladnio, pokazala sam mu mjesto u planini gdje je bilo sitnoga voća. On odmah pođe onamo, najede se i meni donese pun šešir. Navečer siđosmo zajedno s planine i obećasmo da ćemo ponovo doći da čuvamo naše krave zajedno. Sutradan, 19. rujna, zajedno smo se uspinjali na brdo. Vidjeh. da je Maksimin vrlo dobar, veoma jednostavan, i da rado govori o onome, o čemu i ja volim pričati; bio je vrlo poslušan, ne držeći mnogo do svojih osjećaja; samo je bio pomalo radoznao, jer, kad bih se udaljavala od njega, i kad bi vidio da se negdje zadržavam, on bi brzo dotrčao da vidi, što radim, i da čuje, što govorim cvijeću Dragoga Boga; a ako ne bi došao na vrijeme, pitao bi me, što sam kazala. Maksimin me zamoli, da ga naučim nekoj igri. Rekoh mu da nabere cvijeća i da načinimo »raj«. Oboje se dadosmo na posao; uskoro smo imali veliku količinu raznobojnog cvijeća. Iz sela se čuo Angelus, jer nebo je bilo bistro; nije bilo ni oblačka. Kad smo Dragom Bogu kazali ono, što smo znali, rekoh Maksiminu, da treba da naše krave odvedemo na jednu malu zaravan u blizini potoka, gdje je bilo kamenja za izgradnju »raja«. Odvedosmo krave do označenog mjesta i zatim se odmorismo; kasnije nastavismo da odnosimo kamenje i da gradimo kuću, koja se sastojala od jednog prizemlja, tako zvanog našeg stana, i jednoga kata, koji smo smatrali »rajem«. Taj kat bio je urešen raznobojnim cvijećem i s krunicama, koje su visjele na stabljikama. Taj »raj« bio je prekriven jednom jedinom širokom pločom koju smo prekrili cvijećem; cvjetne vijence objesili smo unaokolo. Kad je »raj« bio dovršen, mi se zagledasmo; osvoji nas san i udaljivši se odatle dva koraka, mi zaspasmo na travi.

Lijepa Gospođa sjede na naš »raj«, a da ga ne sruši. Probudivši se i ne ugledavši krave, pozvah Maksimina, i popeh se na brdašce. Odatle sam mogla vidjeti da krave mirno spavaju. Ja siđoh, kad je Maksimin pristizao na brdašce, i tada iznenada ugledah lijepu svjetlost, sjajniju od sunca i jedva sam dospjela da kažem: »Maksimine, vidiš li to dolje? Ah! Moj Bože.« U tom trenutku ispadne mi štap iz ruke. Ne znam, što se u meni tog trenutka tako ugodno zbilo, ali osjetih da sam nečim privučena, osjetih veliko poštovanje puno ljubavi, a srce mi je htjelo da potrči brže od mene. Ustrajno sam promatrala tu svjetlost, koja je bila nepokretna; a kad se ona otvori, ugledah drugu svjetlost, sjajniju i u pokretu, i u toj svjetlosti, prelijepu Gospođu koja je sjedjela na našem »raju« s glavom u rukama. Ta lijepa Gospođa ustade i blago prekriži ruke, promatrajući nas, pa nam reče: »Priđite, djeco moja, ne plašite se; ja sam ovdje, da vam objavim veliku novost«. Ove blage i mile riječi učiniše da poletim sve do nje, a moje srce htjede da se zauvijek priljubi uz nju. Stigavši sasvim blizu lijepe Gospođe bila sam pred njom, nešto s desne strane, ona poče govoriti; a istodobno počeše i suze da joj teku iz njenih lijepih očiju: »Ako moj narod ne želi podčiniti se, ja sam prisiljena pustiti da padne ruka mog Sina. Ona je tako teška i tegobna, da je ne mogu više zadržati. Već dugo patim zbog vas. Ukoliko želite, da vas moj Sin ne napusti, ja sam dužna moliti ga bez prestanka. A vi ostali toga ne činite. Treba da mnogo molite i da dobro činite, ipak nikada ne biste mogli nadoknaditi patnju koju sam ja za vas preuzela. Dala sam vam šest dana da radite, a za sebe sam zadržala sedmi dan, ali se na to ne želi pristati. To upravo veoma otežava ruku mog Sina. Oni koji tjeraju kolica, ne znaju govoriti drugačije, a da u govoru ne spominju ime mog Sina. Ukoliko plodovi trule, to je samo zbog vas. Učinila sam da to vidite prošle godine na krumpiru; vi za to niste marili; naprotiv: kad ste vidjeli da je krumpir truo, vi ste psovali i spominjali ime mog Sina. Krumpir će i dalje trunuti, a za Božić ga više neće biti«. Ovdje sam pokušala rastumačiti riječ »pommes de terre«; ja sam mislila da to znači jabuke. Lijepa i dobra Gospođa pogodi moje misli i nastavi: »Vi me, djeco, ne razumijete? Ja ću vam to drugačije kazati«. (Gospođa to ponovi na njihovu dijalektu /patois/. Melanija prevodi na francuski: »Ukoliko plodovi trule, to je samo zbog vas«.) Gospođa nastavi: »Ako imate žita, ne treba da ga sijete. Sve što posijete, sve će to životinje pojesti; a, ako donese plod, sve će se u prah pretvoriti, kad ga budete vršili. Doći će velika glad. A prije nego dođe glad, malu djecu ispod sedam godina zahvatit će groznica i umirat će na rukama onih, koji će ih držati; ostali će ispaštati glađu. Orasi će biti rđavi, grožđe će trunuti«.

Na tome mjestu, jedan trenutak, nisam mogla čuti glas lijepe Gospođe, koja me ushićivala, iako sam vidjela da je nastavila govoriti pokrećući svojim divnim usnama. Tada je Maksimin primao svoju tajnu. Potom, obraćajući se meni, Presveta Djevica govorila mi je na francuskom jeziku i povjerila mi je jednu tajnu. Te tajne evo u cjelini, evo je takve kakvu mi je ona predala:

Tajna »Melanija, ono što ću vam danas kazati, neće zauvijek biti tajna; moći ćete to objaviti 1858. godine (godina ukazanja Majke Božje u Lurdu). Svećenici, službenici mog Sina, svojim su rđavim živo-tom, svojim nepoštovanjem i nepobožnošću, kojom služe svete tajne, svojom ljubavlju prema novcu, prema častima i zadovoljstvima, postali kloake nečistoće. Da, svećenici traže kaznu, i kazna visi nad njihovim glavama. Teško svećenicima i drugim osobama, posvećenima Bogu, koji, svojom nevjernošću i svojim rđavim životom, ponovo razapinju mog Sina! Grijesi Bogu posvećenih osoba vapiju do Neba i zazivaju kaznu i, gle, Božja je kazna pred njihovim vratima, jer se više ne može naći nikoga, tko bi zazivao milosrđe i oprost za grijehe naroda; nema više blagorodnih duša, nema više nikoga, koji je dostojan prikazati prečistu žrtvu Vječnomu za spasenje svijeta. Bog će kazniti svijet kao nikada dosada. Teško stanovnicima zemlje! Bog će izliti svoju srdžbu, i nitko neće moći izbjeći tolikim sakupljenim zlima. Upravitelji, vođe naroda Božjega, zanemarili su molitvu i pokoru, i demon je zamračio njihovu inteligenciju; oni su postali lutajuće zvijezde, koje stari đavao svojim repom vuče za sobom, da propadnu. Bog će dopustiti staroj zmiji da unese razdor među one, koji vladaju, u sva društva i u sve obitelji. Patit će od fizičkih i od moralnih patnja; Bog će prepustiti ljude same sebi i poslat će kazne koje će se naizmjenično zbivati tokom tridesetpet godina. Čovječanstvo je pred najstrašnijim nevoljama i najvećim događajima; ono treba očekivati da se njim vlada željeznom rukom i da pije kalež Božje srdžbe. Neka Namjesnik mog Sina, Vrhovni Pontifeks Pijo (IX) ne napušta više Rima poslije godine 1859., ali neka ostane čvrst i odvažan, neka se bori oružjem vjere i ljubavi, i ja ću biti s njim. Neka nema povjerenja u Napoleona; njegovo je srce dvolično, i kad bude htio biti istovremeno Papa i car, Bog će ga tada napustiti; on je orao koji, u težnji k stalnom usponu, pada na mač, koji je trebao poslužiti da prisili narode, da se uzdignu. Italija će biti kažnjena zbog njene želje da se oslobodi jarma Gospodara nad gospodarima; tako će ona biti prepuštena ratovima; krv će teći na sve strane: crkve će biti zatvorene i oskvrnjene; svećenici, kao i redovnici, bit će proganjani; bit će osuđivani na smrt i bit će okrutno umoreni. Mnogi će se odreći vjere, i bit će mnogo svećenika i redovnika, koji će se odijeliti od prave religije; među tim osobama bit će i biskupa.

Neka se Papa čuva čudotvoraca; došlo je vrijeme kad će se u zraku i na zemlji zbivati najneobičnija čudesa. Godine 1864, bit će pušten iz pakla Lucifer s velikim brojem demona; oni će postepeno potkopavati vjeru čak i kod osoba posvećenih Bogu; oni će ih zaslijepiti tako, da će samo po izvanrednoj milosti moći pojmiti duh ovih zlih anđela; brojni samostani potpuno će izgubiti vjeru i izgubit će se mnogo duša. Rđave knjige umnožit će se na zemlji, a duhovi tmine posvuda će donositi mlitavost u stvari, koje se odnose na službu Božju; oni će imati veliku moć nad prirodom; postojat će crkve koje će služiti tim duhovima. Zli duhovi prenosit će ljude s jednog mjesta na drugo, a među njima i svećenike, jer ne će biti vođeni dobrim duhom Evanđelja, koji je duh poniznosti, milosrđa i revnosti za slavu Božju. Oni će uskrisivati mrtve, čak i pravednike (to jest mrtvi će uzeti obličje pravednika, koji su nekada živjeli na zemlji, da bi bolje zaveli ljude; ti tobožnji uskrsli mrtvaci, koji su u stvari sami đavoli u tom obličju, propovijedat će jedno drugo evanđelje, suprotno Evanđelju Isusa Krista, niječući postojanje raja i duša osuđenih na vječnu propast. Sve te duše činit će se kao da su sjedinjene sa svojim tijelom — to je Melanijina opaska). Na sve strane zbivat će se izvanredna čudesa, jer će se prava vjera ugasiti, a lažna svjetlost obasjat će svijet. Teško crkvenim dostojanstvenicima, koji se brinu jedino o tome kako će steći veće bogatstvo, kako će sačuvati autoritet i vladati taštinom. Namjesnik mog Sina mnogo će patiti, jer će neko vrijeme Crkva biti prepuštena velikim progonima; to će biti vrijeme tame; Crkva će biti u strašnoj krizi. Sveta Božja vjera bit će zaboravljena, a svaki pojedinac htjet će da sam upravlja i da bude nad svojim sličnima. Dokinut će se svaka građanska i crkvena vlast, svaki red i pravda bit će bačeni pod noge; vidjet će se samo umorstva, mržnja, zavist, laž i nesloga, ne će biti ljubavi prema domovini i prema obitelji. Sveti Otac patit će mnogo. Ja ću biti s njim do kraja, da bih primila njegovu žrtvu. Zli će nekoliko puta nasrnuti na njegov život, a da mu ne će moći naškoditi u tim danima; ali ni on, ni njegov nasljednik (koji ne će dugo vladati — opaska Melanije)... ne će ugledati triumf Crkve Božje. Sve građanske uprave imat će jedan jedini nacrt, koji će se sastojati u tome, da se dokinu i da iščeznu svi religiozni principi, da bi ih zamijenili materijalizmom, ateizmom ili spiritizmom i porocima svih vrsta. Godine 1865. doći će mrzlost opustošenja na sveta mjesta; u samostanima cvijeće Crkve će istrunuti i demon će se pojaviti kao kralj srdaca. Neka oni, koji su na čelu redovničkih zajednica, budno paze, koje osobe primaju, jer će se demon okoristiti svakom zlobom, da bi u redovničke redove uvukao osobe predane grijehu, jer će bezakonje i tjelesna zadovoljenja biti rasprostranjena po cijeloj zemlji. Francuska, Italija, Španjolska i Engleska bit će u ratu; krv će teći ulicama; Francuz će se boriti s Francuzom, Talijan s Talijanom, a zatim će se povesti jedan opći rat koji će biti strašan. Kroz neko vrijeme Bog se ne će sjećati ni Francuske ni Italije, jer one ne će znati za Evanđelje Isusa Krista. Zli će rasprostraniti svu svoju zlobu; ubijat će se, uzajamno će se masakrirati sve do u domove.

Na prvi udar njegova strašnog mača planine i cijela priroda drhtat će od užasa, jer su bezakonja i zlodjela ljudi provalila kroz nebeski svod. Pariz će biti spaljen, a Marseille će biti potopljen; mnogi će veliki gradovi biti potresom uzdrmani i porušeni; povjerovat će se da je sve izgubljeno; vidjet će se samo umorstva; čut će se samo zveket oružja i svetogrdne psovke. Pravedni će mnogo patiti. Njihove molitve, njihove pokore i suze dići će se do Neba, i cio Božji narod tražit će oproštenje i milosrđe, i tražit će moju zaštitu i moje posredovanje. Tada će Isus Krist, činom svoje pravde i svog velikog milosrđa prema pravednima, zapovjediti svojim anđelima da usmrte sve njegove neprijatelje. Odjednom će izginuti svi progonitelji Crkve Isusa Krista i svi ljudi predani grijehu, i zemlja će postati poput pustinje. Tada će doći mir, pomirba Boga s ljudima. Isus Krist će biti služen, klanjat će mu se i bit će slavljen; ljubav će posvuda cvasti. Novi kraljevi bit će desna ruka Svete Crkve, koja će biti snažna, jednostavna, pobožna, siromašna, revna i koja će nasljedovati vrline Isusa Krista. Evanđelje će biti posvuda propovijedano, i ljudi će veoma napredovati u vjeri, jer će biti jedinstvo između radnika Kristovih i ljudi koji će živjeti u Božjem strahu. Taj mir među ljudima ne će biti dugog vijeka. Dvadeset-pet godina dobra uroda učinit će, da se zaboravi, da su grijesi ljudi uzrok svih nevolja koje dolaze na zemlju. Jedan preteča Antikrista svojim trupama od više naroda borit će se protiv pravog Krista, jedinog Spasitelja svijeta; on će proliti mnogo krvi i nastojat će uništiti kult Boga, da bi se sam nametnuo kao božanstvo. Na zemlju će udariti sve vrste pošasti (a povrh svega kuga i glad, koji će biti posvuda), bit će ratova sve do posljednjeg rata, koji će voditi deset Antikristovih kraljeva, koji će svi imati jedan jedini plan, a bit će jedan jedini koji će vladati svijetom. Prije nego što se to dogodi, na svijetu će vladati lažni mir, mislit će se jedino na zabave, zli će se prepustiti svim vrstama grijeha, ali djeca svete Crkve, djeca vjere, moji istinski nasljedovatelji rast će u ljubavi Božjoj i u vrlinama, koje su mi najdraže. Blago jednostavnim dušama, koje su vođene Duhom Svetim! Ja ću se boriti zajedno s njima, sve dok ne uđu u puninu vremena. Priroda traži osvetu nad ljudima i dršće od užasa u iščekivanju onoga, što se mora dogoditi zemlji okaljanoj zločinima. Dršćite, zemljo i vi, koji obavljate službu Isusu Kristu i koji nadasve obožavate sami sebe, dršćite, jer će vas Bog prepustiti svom neprijatelju zato, što su sveta mjesta postala i iskvarena. Mnogi samostani nisu više Božje kuće, već pašnjaci Asmodeja i njegovih. To će biti u doba, kad će se roditi Antikrist, od jedne židovske redovnice, od jedne lažne djevice, koja će imati odnos sa starom zmijom, učiteljicom nečistoće; njegov će otac biti Ev. (negdje stoji: biskup; Ev. je kratica od éveque = biskup). Rađajući se, on će bljuvati svetogrđa, imat će zube; jednom riječju bit će to utjelovljeni đavao; on će ispuštati zastrašujuće krikove, činit će »čudesa«, a hranit će se nečistoćom. On će imati braću, koja, premda neće biti utjelovljeni đavli kao on, ali će biti djeca zla; u dvanaestoj godini bit će zapaženi po svojim hrabrim pobjedama koje će izvojevati svaki na čelu vojske, koje će pratiti paklene legije. Izmijenit će se godišnje dobi; zemlja će davati samo rđave plodove; zvijezde će izmijeniti svoje uobičajene putanje. Mjesec će svijetliti samo slabom crvenkastom svjetlošću. Voda

i vatra prouzročit će zemaljskoj kugli grčevite pokrete i strašne potrese, koji će progutati planine, gradove... itd. Rim će izgubiti vjeru i postat će sjedište Antikrista. Demoni zraka činit će s Antikristom velika čudesa na zemlji i u zraku, a ljudi će se sve više izopačivati. Bog će se brinuti o svojim vjernim slugama i ljudima dobre volje. Evanđelje će se propovijedati po svoj zemlji, svi narodi i sve nacije znat će za istinu! Ja upućujem zemlji neodgodivi poziv: Pozivam sve istinske učenike Boga živoga i koji vladaju na nebesima; pozivam istinske sljedbenike Krista, koji je postao čovjekom, jedinoga i istinskog Spasitelja svijeta; ja pozivam svoju djecu, svoje istinske poklonike, one, koji su mi se predali da ih odvedem svom božanskom Sinu, koje sam, da tako kažem, nosila u svojim rukama; one koji su živjeli u mom duhu. Konačno pozivam Apostole posljednjih vremena, odane učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i tišini, u molitvi i u mortifikaciji, u čednosti i jedinstvu s Bogom, u patnjama i sakriveni od svijeta. Hajdete i pokažite se kao moja najdraža djeca; ja sam s vama i u vama, ukoliko vaša vjera bude svjetlost, koja će vas rasvjetljavati u tim danima nesreće. Neka vas vaša revnost tako izgradi, da gladujete za slavu i čast Isusa Krista. Borite se, djeco svjetlosti, vi malobrojni, koji je vidite; jer evo vrijeme vremena, kraj krajeva. Crkva će biti zamračena, svijet će biti užasnut. Ali dolaze Enoh i Ilija puni Duha Božjega, oni će propovijedati s Božjom silom, i ljudi dobre volje vjerovat će u Boga, i mnoge duše bit će utješene, oni će veoma napredovati snagom Duha Svetoga i osudit će đavolske zablude Antikrista. Teško stanovnicima zemlje! Bit će krvavih ratova i gladi. kuge i zaraznih bolesti, bit će kiše i strašne tuče životinja, gromova koji će prodrmati gradove, potresa koji će progutati zemlje, u zraku će se čuti glasovi, ljudi će udarati glavom o zidove, zazivat će smrt, a s druge strane smrt će im donijeti mučenje, krv će teći na sve strane. Tko bi mogao pobijediti, kad Bog ne bi skratio vrijeme iskušenja? Boga će ganuti krv, suze i molitve pravednika. Enoha i Iliju će umoriti, poganskog će Rima nestati, s neba će padati vatra i spaliti tri grada, cio svemir bit će zahvaćen užasom, i mnogi će popustiti i biti zavedeni, jer se nisu klanjali istinskom Kristu koji živi među njima; evo vremena, sunce se zamračuje, vjera će jedino živjeti. Evo vremena, ponor se otvara. Evo kralja tmina nad kraljevima. Evo zvijeri s njezinima, ona se naziva spasiteljem svijeta. On će se taštinom uzdići u zrak da bi dosegnuo Nebo, on će biti ugušen dahom svetog Mihaela Arkanđela. Past će, i zemlja, koja će tri dana biti u neprestanom razvitku, otvorit će svoju utrobu punu vatre, tu će biti bačen u vječne bezdane pakla zajedno sa svojima. Tada će voda i vatra očistiti zemlju i uništiti sva djela ljudske taštine, i sve će biti obnovljeno, Bog će biti služen i slavljen. Potom mi je Presveta Djevica dala također na francuskom pravila jednoga novog reda. I, kad mi je saopćila pravila toga novog reda, Presveta Djevica je nastavila: »Ako se oni obrate, kamenje i stijene, pretvorit će se u žito, a sama će zemlja osjemeniti krumpir«. — Da li predano molite, djeco moja? Oboje odgovorismo:

— Oh, ne, gospođo, ne molimo mnogo. — Ah, moja djeco, to treba da radite, da molite i navečer i ujutro. Kada ne možete više, molite jedan Očenaš i jednu Zdravo Mariju, a kad imate vremena, molite više. »Samo poneka starija žena dolazi na sv. misu, ostali preko cijelog ljeta rade i nedjeljom, a zimi, kad ne znaju, što bi radili, oni ne odlaze na sv. misu, osim možda da se izruguju s vjerom. Za vrijeme korizme oni odlaze u mesarnicu kao psi«. — Zar niste vidjeli pokvareno žito, moja djeco? Oboje odgovorismo: »Oh, ne, gospođo.« Presveta Djevica obrati se Maksiminu: »Ali ti, drago dijete, ti si to morao vidjeti jednom, kad si s ocem išao u Coin. Čovjek iz mjesta kazao je tvom ocu: »Dođi vidjeti kako mi žito trune«. Vi ste se navratili k njemu. Tvoj je otac uzeo dva tri klasa u ruku, protrljao ih i oni se pretvoriše u prah. Kasnije, kad ste se vraćali, i kad ste bili pola sata od Corpsa, otac ti dade komad kruha i reče: »Drži, dijete moje, jedi ove godine, jer ne znam, hoćeš li imati što jesti iduće godine, ako žito bude trulo kao ovo«. Maksimin odgovori: »To je zaista bilo tako, gospođo, ali se toga nisam sjetio«. I Presveta Djevica završi na francuskom: »Dobro, djeco moja, učinite, da ovo dođe do cijelog mog naroda!« Potom ona krenu i dođe sve do mjesta kamo sam se bila uspela da vidim gdje su mi krave. Njena su stopala dodirivala samo vrhove trave, a da je nisu savijale. Došavši na malu uzvišicu, lijepa se Gospođa zaustavi, i ja brzo dođem pred nju, da bih je lijepo, lijepo promatrala, i da bih nazrela kojim će putem nastaviti; jer u stvari, što se mene tiče, ja sam bila zaboravila na krave i na gazde, kod kojih sam bila u službi; ja sam zauvijek i bezuvjetno pripadala mojoj Gospi; da, ja nisam htjela nikada, da je ostavim, ja sam je pratila bez misli, raspoložena da joj služim, dok budem živa. S mojom Gospođom vjerujem da sam zaboravila i raj; jedina moja misao bila je kako da joj služim u svemu, i ja vjerujem, da sam bila sposobna da učinim sve što je ona od mene tražila da uradim, jer mi se činilo, da ima ogromnu moć. Promatrala me je s nježnom dobrotom, koja me je privlačila k njoj; željela sam, zatvorenih očiju, da se bacim u njeno naručje. Ali mi nije dala vremena da to učinim. Neosjetno se uzdigla nad zemljom na visinu otprilike metar ili nešto više, i, ostajući tako da lebdi u zraku sasvim kratko vrijeme, moja lijepa Gospođa pogleda u nebo, zatim na zemlju sa svoje desne i lijeve strane, a onda me pogleda u oči tako blago, s toliko ljubaznosti i dobrote, da sam vjerovala, da će me privući u samu sebe, i činilo mi se da se moje srce otvara njezinu Srcu. I, dok mi se srce topilo od radosti, lik moje dobre Gospođe polako je iščezavao, činilo mi se, da se povećava kretanje svjetlosti ili da se skuplja oko Presvete Djevice, kao da bi me htjela spriječiti da je dulje gledam. Tako je svjetlost zamjenjivala dijelove tijela koji su iščezavali pred mojim očima, ili kao da se tijelo moje Gospođe, dok nestaje, pretvara u svjetlost. Onda se svjetlost u obliku kugle polako uzdignu u desnom smjeru. Ja ne mogu reći da li se obujam svjetlosti smanjivao prema tome, koliko se ona uzdizala, ili je zbog tog udaljavanja ona bivala sve manja, znam da sam ostala s uzdignutom

glavom i s pogledom prikovanim u tu svjetlost, pa čak i kad je ona, stalno se udaljujući i smanjujući se, konačno iščezla. Kada skinuh pogled s nebeskog svoda, pogledah oko sebe, i vidjeh Maksimina kako me promatra, te mu rekoh: »Menin, to mora da je bio dragi Bog mog oca, ili Presveta Djevica, ili neka velika svetica«. A Maksimin podigavši ruke k nebu reče: »Ah, da sam to znao«! Navečer 9. rujna vratismo se kući ranije nego obično. Ja se zabavih vežući krave i dovodeći štalu u red. Nisam bila završila posao, kad k meni dođe, plačući, gospodarica i reče: »Zašto ne dođeš, dijete moje, da mi kažeš što vam se to dogodilo u planini?« (Maksimin, ne zatekavši svojih gospodara, koji se još nisu vratili s posla, dođe k mojima, i ispriča sve, što je vidio i čuo). Ja joj odgovorih: »Sve sam htjela kazati ali sam prije htjela završiti posao«. Trenutak kasnije uđoh u kuću i gazdarica mi reče: »Ispričaj mi sve, što ste vidjeli; Bruitov pastir (Bruit je nadimak Pierre Selmea, Maksiminova gazde) sve mi je ispričao«. Započeh pripovijedati i negdje usred priče, dođoše moje gazde s polja, a gazdarica, koja je plakala, slušajući žalbe i prijetnje naše blage Majke, reče: »Ah, vi ste htjeli sutra ići da žanjete žito, čuvajte se dobro, dođite da čujete što se dogodilo ovoj maloj i de Selmeovom pastiru«. I, okrenuvši se k meni, reče: »Ispričaj sve od početka«. Ja sam sve ponovo ispripovijedala, a kad završih, moj gospodar Reprodukcija litografije koja je objavljena na naslovnoj strani izvještaja koji je g. Rousselot poslao biskupu Grenobla i koji je u Grenoblu objavljen 1848 g. Na litografiji su portreti Maksimina i Melanije i plan mjesta ukazanja na kome je svjetlom točkom označeno gdje se ukazala Presveta Djevica, a crnom linijom putanja njenog povlačenja pred djecom prije nego što će iščeznuti. Linija je identična putanji kojom je Naš Gospodin prošao idući ka Golgoti. reče: »To je bila Presveta Djevica ili neka velika svetica, koju je dragi Bog poslao, a to je, kao da je sam dragi Bog došao, treba da učinimo sve što je ta svetica kazala. Kako ćete to saopćiti njegovu cijelom narodu?« Odgovorih: »Kažite mi, kako da to učinim, i ja ću učiniti«. Na to on dodade, pogledavši u majku, svoju ženu i svog brata: »Treba da o tom razmislimo«. Zatim svako pođe' svojem poslu. Poslije večere, Maksimin i njegovi gospodari dođoše k mojima da ispričaju sve, što im je Maksimin kazao i da bi zaključili što treba sad učiniti, »jer«, rekoše oni, »čini nam se, da je to bila Presveta Djevica, poslana od dragog Boga, treba da vjerujemo u riječi, koje je kazala. Ona je rekla da to mora saznati sav svijet, možda bi ova djeca morala obići cijeli svijet, da bi svi saznali zapovijedi dragoga Boga, jer će se inače na nas sručiti velike nesreće«. Poslije kraće šutnje moj gazda reče, obraćajući se Maksiminu i meni: »Znate li, što treba da uradite, djeco moja? Sutra rano ujutro ustanite i oboje pođite gospodinu župniku i sve mu ispripovjedite što ste vidjeli i čuli; lijepo mu kažite sve, što vam se desilo, on će vam reći što treba da radite. Sutradan iza ukazanja, 20. rujna, pođosmo Maksimin i ja zajedno do gospodina župnika. Kad zakucah na vrata, otvori domaćica i upita nas, što želimo. Kazah na

francuskom (kojim nikada dotada nisam govorila): »Želimo govoriti s gospodinom župnikom«. — »A što mu želite kazati?« upita ona. — »Želimo mu kazati, gospođice, da smo jučer čuvali krave u brdima des Baissesa, i kad smo ručali itd., itd.« Mi joj ispričamo dobar dio riječi Presvete Djevice. Tada zazvoni crkveno zvono za sv. misu. Gospodin opat Perrin, lasalettski župnik, koji nas je čuo, bučno otvori vrata, plakao je, udarao se u prsa i reče nam: »Djeco moja, mi smo izgubljeni, dragi Bog će nas kazniti. Ah! Bože moj, to vam se Presveta Djevica ukazala!« I on ode da služi sv. Misu. Ja, Maksimin i domaćica samo smo gledali jedni u druge. Potom Maksimin reče: »Vraćam se svom ocu u Corps«. Kako nisam od gazde dobila zapovijed da se odmah iza razgovora s gospodinom župnikom vratim, ja sam mislila da neću učiniti ništa loše, ako ostanem na sv. Misi. Ostala sam, dakle, u crkvi. Na početku sv. Mise, poslije čitanja Evanđelja, gospodin župnik se okrene narodu i pokuša ispripovjediti svojim župljanima ukazanje koje se zbilo dan prije na jednom od njihovih brda. Poticaše ih da ne rade nedjeljom. Glas mu je bio isprekidan grcanjem i cio narod bijaše ganut. Poslije sv. Mise vratih se svojim gospodarima. Gospodin Peytard, koji je i danas predsjednik lasalettske općine, pozvao me da me ispita o ukazanju. On je bio uvjeren o istinitosti onoga, što sam mu ispričala. Ostala sam u službi svojih gospodara sve do Svih Svetih. Potom sam predana u dom redovnica Providnosti, u mom mjestu u Corpsu. Presveta Djevica bila je veoma visoka i veoma skladna; činila se tako lagana da bi je mogao pokrenuti jedan dašak, a ipak je bila tako postojana i čvrsta. Njeno je lice bilo veličanstveno i impozantno, ali ne na način zemaljske gospode. Ona je nametala strahopoštovanje. Istovremeno, dok je Njeno Veličanstvo nametalo poštovanje pomiješano ljubavlju, ona nas je privlačila k sebi. Njen pogled bijaše blag i prodoran, njene oči kao da su razgovarale s mojima, ali je razgovor dolazio iz dubokog i živog osjećanja ljubavi prema toj divnoj ljepoti koja me je rastapala. Blagost njezina pogleda, i njezin izgled nepojmljive dobrote činili su nam se poznati i osjetili smo, da nas privlači k sebi i želi nam se dati. To je bio izraz ljubavi, koja se ne može izraziti tjelesnim jezikom, niti znacima abecede. Haljina Presvete Djevice bila je srebrno bijela i sva sjajna, ona nije imala ničega materijalnog, bila je sazdana od svjetlosti i slave, promjenljiva i iskričava. Nema na zemlji uspoređenja i izraza koji bi joj odgovarao. Presveta Djevica bijaše prelijepa i sva sazdana od ljubavi, gledajući je, čeznula sam da se stopim s njom. U njezinoj odjeći kao i u njezinoj osobi sve je odisalo veličanstvenošću, sjajem, veličinom jedne neusporedive kraljice. Bila je lijepa, bijela, prečista, poput kristala, blistava, nebeska, svježa, mlada kao djevica, činilo se, kao da se riječ »ljubav« izlijeva sa njezinih srebrnih prečistih usana. Odavala je izraz dobre majke, pune dobrote, ljubaznosti, ljubavi prema nama, suosjećanja, milosrđa. Kruna od ruža, koju je imala na glavi, bijaše tako lijepa, tako blistava, da se nešto takvo ne može ni zamisliti. Raznobojne ruže nisu bile zemaljske, to bijaše skup cvjetova, koji okruživahu glavu Presvete Djevice u obliku krune, ali ruže su se mijenjale ili pomicale, potom iz srca svake ruže izbi lijepa svjetlost, koja nas je očaravala, a činila je ruže blistavima. Iz krune ruža dizahu se kao neke zlatne grane i neko sitno cvijeće pomiješano briljantima. Sve skupa tvorilo je lijep dijadem, koji je blistao jače nego naše sunce.

Presveta Djevica imala je prekrasan križ obješen o vrat. Taj je križ bio kao pozlaćen, kažem pozlaćen, da ne bih kazala, da je bio od zlatne ploče, jer sam katkada vidjela pozlaćene predmete s različitim nijansama zlata, što je mojim očima bio ljepši prizor, nego obični komad zlata. Na tom lijepom križu, koji je cio blistao od svjetlosti, bijaše Krist, bio je naš Gospodin raširenih ruku na križu. Gotovo na sama dva kraja križa bijahu s jedne strane čekić, a s druge kliješta. Krist je bio u boji naravnog ljudskog tijela, ali je blistao velikim sjajem i svjetlost, koja je izbijala iz čitava njegova tijela, bila je nalik blistavim kopljima, koja su mi probadala srce u mojoj želji da se s njime sjedinim. Ponekad se činilo, kao da je Krist mrtav, — glava mu je klonula, a tijelo kao opušteno i kao da bi se srušilo, da nije čavlima prikovano na križ. Živo sam suosjećala s njim, i htjela sam iznova saopćiti svijetu njegovu tajanstvenu ljubav i uliti u duše smrtnika najživlju ljubav i najdublju zahvalnost Bogu, kojemu nismo nimalo bili potrebni da bi bio ono, što jest, ono, što je bio i ono, što će uvijek biti, a ipak, o ljubavi neshvatljiva čovjeku! On je postao čovjekom, On je htio umrijeti, da, umrijeti, da bi u naše duše i naše sjećanje bolje upisao ludu ljubav, koju je osjećao prema nama! Oh! Kako sam nesretna, što sam tako siromašna, da izrazim ljubav, da, ljubav našega dobrog Spasitelja prema nama! ... No s druge strane, kako smo sretni, što možemo bolje osjetiti nego izraziti! Ponekad je Krist bio kao da je živ, glava mu je bila uspravljena, oči otvorene, i činilo se, da je na križu po svojoj vlastitoj volji. Katkada se činilo, kao da govori, činilo se, kao da nam želi pokazati, da je na križu zbog nas, zbog ljubavi prema nama, da bi nas privukao svojoj ljubavi, da prema nama uvijek iznova osjeća novu ljubav, da je njegova ljubav od početka i iz 33. godine ona ista, kao i danas, i koja će trajati do vijeka. Presveta Djevica plakala je sve vrijeme, dok mi je govorila. Njezine suze su tekle, jedna po jedna, polagano sve do koljena, zatim poput iskrica svjetlosti one iščezavahu. Bile su blistave i pune ljubavi... Htjedoh da je utješim, da ne bi više plakala. Ali činilo mi se, da je imala potrebu da pokaže svoje suze, da bi bolje iskazala svoju ljubav, zaboravljenu od ljudi. Htjedoh da joj se bacim u naručaj i da joj kažem: »Dobra moja Majko, ne plači više! Ja ću te ljubiti za sve ljude svijeta!« Ali činilo mi se, da mi je ona kazala: »Ima ih toliko, koji me ne poznaju!« Bijah između smrti i života, gledajući, s jedne strane toliko ljubavi, toliko želje da bude voljena i, s druge strane, toliko hladnoće, toliko ravnodušnosti... Oh! Majko moja, prelijepa, prelijepa Majko, preljubljena, ljubavi moja, srce mog srca! ... Suze naše nježne majke ne umanjivahu njezin veličanstven izgled kraljice i gospodarice, već je, naprotiv, uljepšavahu, čineći je ljubaznijom, ljepšom, moćnijom, punijom ljubavi, više materinskom i divnijom, i ja htjedoh ispiti njene suze, zbog kojih je moje srce kucalo suosjećanjem i ljubavlju. Gledati kako plače majka, takva majka, a ne poduzeti sva moguća sredstva, da bismo je utješili i pretvorili njezine boli u radost, može li se to shvatiti? O predobra majko! Tebe je Bog obdario svim povlasticama, koje je mogao dati, ti kao da si iscrpla Božju moć, ti si dobra i tvoja je dobrota poput dobrote samog Boga, Bog se u tebi uzveličao, stvarajući svoje zemaljsko — nebesko remek djelo. Presveta Djevica imala je žutu pregaču. Što vam kažem žutu? Imala je pregaču sjajniju nego više sunaca zajedno. Ona nije bila od materijalnog platna, već kao da bijaše sazdana od slave, i ta slava bijaše treperave i čarobne ljepote. Sve na Presvetoj Djevici

snažno me zanosilo i kao da me blago pokretalo u obožavanje i ljubav prema Isusu u svim oblicima njegova smrtnog života. Presveta Djevica imala je dva lanca, jedan nešto širi od drugoga. Na užem je bio obješen križ, koji sam ranije spomenula. Ovi lanci (jer ih treba nazvati lancima) bijahu poput zraka slave velikog sjaja, koji se mijenjao i treperio. Cipele (jer ih treba nazvati cipelama) bile su bijele, ali srebrno bijele i sjajne, oko njih bijahu ruže. Te ruže bijahu zasljepljujuće ljepote, a iz srca svake ruže izbijao je plamen svjetlosti, prelijepe i ugodne za oči. Na cipelama su bile kopče od zlata, ali ne od zemaljskog zlata, već od rajskog. Sam izgled Presvete Djevice bio je kao pravi raj. Ona je imala u sebi sve, što je moglo usrećiti, jer zemlja je bila zaboravljena. Presveta je Djevica bila okružena dvjema svjetlostima. Prva svjetlost, koja je bila bliža Presvetoj Djevici, dopirala je do nas, ona je blistala prelijepim i treperavim sjajem. Druga svjetlost prostirala se oko lijepe Gospođe i mi se nađosmo u njoj; ona je bila postojana (to jest nije treperila), ali je bila sjajnija od našega bijednog zemaljskog sunca. Sva ova svjetlost nije škodila očima i nimalo nije zamarala vid. Osim ovih svjetlosti, izbijale su grupe i snopovi svjetlosti, ili samo zraci iz tijela Presvete Djevice, iz njenih haljina i odasvud. Glas lijepe Gospođe bijaše blag, on je oduševljavao, očaravao i prijao srcu, on je zadivljivao, rušio sve prepreke, smirivao, ublaživao. Činilo mi se da sam oduvijek htjela uživati njezin lijepi glas, činilo se da moje srce igra, ili da želi da joj pođe u susret, da bi se utopilo u njoj. Oči Presvete Djevice, naše nježne majke, ne mogu se opisati ljudskim jezikom. O njima bi mogao govoriti samo jedan serafin, što više, bio bi potreban jezik samog Boga, onoga Boga, koji je stvorio Bezgrješnu Djevicu, remek djelo svoje moći. Oči uzvišene Marije izgledahu tisuću i tisuću puta ljepše od briljanata, dijamanata i najrjeđeg dragog kamenja; one blistahu kao dva sunca; one bijahu blage kao sama blagost; bistre poput ogledala. U njenim očima vidio se raj; one su privlačile k njoj; izgledalo je, da se ona želi predati i da istovremeno želi privući. Što sam je više promatrala, više sam željela da je vidim; što sam je dulje gledala, više sam je voljela, voljela sam je svom ljubavlju. Oči lijepe Bezgrješne bijahu kao vrata Boga, kroz koja se vidjelo sve ono, što može opiti dušu. Kad se moje oči susretoše s očima Majke Božje, osjetih u dubini duše radosni preokret ljubavi i uvjerenje, da je ljubim i da izgaram od ljubavi. Gledajući se, naše oči govorile su na svoj način, i ja poželjeh da je poljubim usred očiju. koje su raznježivale moju dušu i privlačile je da se stopi s njezinom. Njezine oči usadiše mi slatki drhtaj u moje čitavo biće; uplaših se da ne učinim ni najmanji pokret, koji joj se ne bi dopao. Sam taj pogled najčistije među djevicama bio bi dovoljan, da bude Nebo jednom blaženiku; bio bi dovoljan da uvede dušu u puninu volje Svevišnjega u svim događajima, koji će se desiti tokom njezina smrtnog života; bio bi dovoljan da ta duša neprestano slavi Boga, zahvaljuje mu, da vrši djela naknade i da ispašta. Sam taj pogled usredotočuje dušu na Boga i čini je živim mrtvacem, koja sve stvari na zemlji, pa čak i

one, koje imaju najozbiljniji izgled, promatra tek kao dječje igračke; ona bi željela da samo o Bogu sluša i o onome što se odnosi na njegovu slavu. Grijeh je jedino zlo koje ona vidi na zemlji. Ona bi zbog njega umrla od boli, da je Bog ne održava. Amen. Castellamare, 21. studenog 1878. Marie de la Croix, Isusova žrtva, rođena Melanija Calvat, pastirica iz La Saletta Nihil obstat — Imprimatur Datum Lycii ex Curia Ep. die 15. Nov. 1879. Vicarius Generalis Carmelus Archus Cosma Bernardica Soubirous

Lourdes Četiri godine su prošle, kako je Papa Pio IX proglasio dogmu o »Bezgrješnom Začeću«, i sama je Bezgrješna Djevica potvrdila tu dogmu pred malom djevojčicom Bernardicom. Bilo je to 11. veljače 1858. godine. Bernardica je tada bila možda najbjednije dijete u Francuskoj, ne samo radi krajnjeg siromaštva, u kojem je živjela njezina obitelj, nego i zbog astme, od koje se gotovo ugušila. Četvrtak je prije poklada, a obitelj Soubirous nema drva, da skuhaju ručak. — »Pođi i nakupi drva na obali Gave ili na zajedničkoj livadi!« reče majka svojoj drugoj kćeri, maloj Mariji. I Marija obuva svoje drvene cipele. — »Pusti i mene«, moli Bernardica, »i ja ću donijeti mali naramak drva«. — »Ne!« odgovori Lujza Soubirous. »Ti si sinoć kašljala. Ne bih željela, da budeš ponovo još više bolesna«. U taj čas dotrči Ivana Abadie, mala, petnaestogodišnja susjeda. Ona vrlo voli Bernardicu i želi je uzeti sa sobom na skupljanje drva. Na njezinu usrdnu molbu dala se majka nagovoriti. Ali ona ispita strogim pogledom, kako je njezina najstarija kći obučena. Kao i sve djevojke ondje i Bernardica ima dugu, sve do vrata zakopčanu haljinu, crni veliki rubac, prekršten na prsima i svezan otraga, a i glava joj je pokrivena rupcem. Ali Lujzi se to činilo premalo. — »Uzmi svoj kapulet«, reče ona Bernardici. (Kapulet je vrsta kapice, koja pokriva glavu i pada preko ramena). I tri djevojčice su na putu, od kojih se dvije, Marija i Ivana požure, a Bernardica zaostaje, ona zaostaje ne zato, što bi bila žalosna ili nedruštvena, nego zato, jer se boji napadaja astme. Prve dvije, veselo čavrljajući, dođoše do masabjelske pećine, koja je

bila s druge strane Gave. Izuše svoje drvene cipele i prijeđoše Gavu. Malo zavrisnuše, jer je voda bila strašno studena. Kad je Bernardica došla do vode, nije se usudila izuti cipele. Osim toga ona je jedina od njih imala i čarape. Tu treba vremena, da skine još i njih. Gleda na drugu stranu rječice. Pred njom je masabjelska pećina s pravom spiljom, široka je i duboka 12 — 15 metara, a visoka gotovo 4 metra. Grmlje i kupine pokriše vanjski dio spilje, na kojem se nalazi ovalna niša, a na njezinu podnožju, ispod granitnog bloka, raste grm, čije grane padaju sve do zemlje. Na dnu niše izrastao je i grm divlje ruže. Bernardica vikne Ivani i Mariji: — »Bacite dva ili tri kamena usred potoka, da mogu suhih nogu prijeći na drugu stranu!« — »Učini, kao što učinismo i mi, i prijeđi bosa!« — »Ponesi me na svojim plećima, Ivana, ti si jaka!« — »Ni ne mislim na to! Ti si razmažena, dosadna Liza! Ako nećeš ovamo, ostani gdje jesi«. Na drugoj strani kanala djevojčice sakupljaju drva, a Bernardica jeca i započne izuvati čarape ... Ivana i Marija idu ovamo onamo ispred spilje, guraju se i usprkos toga skupljaju granje, napuniše svoje prazne pregače i »rade« već gotovo četvrt sata. Kad se u jednom trenutku okrenuše prema Bernardici, vide je kako kleči. Pet minuta kasnije Bernardica još uvijek kleči. Ivana i Marija nisu se zbog toga uznemiravale, ta znale su, da čovjek ne mora biti baš u crkvi, da se moli. Ipak primijetiše, da bi im i Bernardica ipak trebala pomoći. Kad im se činilo da su dosta radile, spuste svoje blago suhoga granja na zemlju, uđu u spilju i nastave se igrati. Kad ponovo pogledaše prema Gavi, a to Bernardica još uvijek kleči. Sad im je toga ipak dosta: — »Još si dolje! Lijenčino, moleća sestra, glupa ovca!« — »Dakle, hoćeš li pregaziti ovamo ili ne! Hoćeš li konačno doći k nama«? Čini se, kao da se je mala Bernardica probudila od sna. Ona konačno ustane. Stupi u potok, zamoči svoje noge u ledenu vodu, a da nije promijenila lica. Na drugoj obali osuši noge i ponovo se obuje. — »Niste ipak morale vikati«, reče ona Ivani i Mariji. — Potok je topao, topao kao za pranje!« — »Ti si sretna, da ne osjećaš kako je voda hladna!« — odgovori Ivana malo prehlađena. One povežu skupljeno drvo u tri svežnja. Ivana i Marija promatraju Bernardicu sa strane. Dijete je ponešto blijedo. Čini se da je potreseno i kao uznemireno. Dva do tri puta je otvorila usta, kao da će im nešto reći, ali je ustrajno šutjela.

Djevojke se popnu na masabjelsku pećinu i htjedoše opet krenuti šumskim putem. Tad im Bernardica reče: — Zar niste ništa vidjele? — Ne, pa što bismo imale vidjeti? Šutnja. — A ti, Bernardice, jesi li ti što vidjela? Neobični smiješak prijeđe preko Bernardičinih ustiju. Tad ona potrese glavom. Čini se, da je bila jako uzbuđena. Dok su se približavale gradu, mučile su Marija i Ivana još uvijek Bernardicu pitanjima. Bernardica im reče vrlo tiho: — Ja sam nešto vidjela, što je bilo obučeno u bijelo. Odmah je bila obasuta pitanjima. Ona mora više reći. I tako ona pripovijeda, kao da su joj istrgli iz duše priznanje. — »Da, u bijelo obučena djevojka. Djevojka ... od šesnaest ili sedamnaest godina. Ima bijelu haljinu, koja je opasana plavim pojasom... Na glavi joj je bijela koprena, radi koje joj se kosa jedva vidi. Na svakoj joj je goloj nozi po jedna žuta ruža ... Na ruci joj visi krunica s bijelim zrncima na lančiću... zlatnom lančiću, koji svijetli isto tako kao i ruže na nogama ... — Ali gdje si to vidjela? — Na pećini, kad sam gledala u spilju ... Pripovijedanje je završilo u šutnji. Marija i Ivana pogledaše se. I kad su vidjele da je Bernardica ozbiljna i uvjerena u to, što govori, prsnuše iznenada u ruganje: — Ti si glupa guska, luda ovca, svi će te ismijavati! Bernardica je ponovo zadobila svoj mir: — Onda vam baš neću pripovijedati ništa više. Tek što stigoše u ulicu des Petits-Fossé, stanu brbljati kao svrake. U duši su počele zapravo vjerovati u pripovijest o djevojci u bijelom sa zlatnim ružama. U nekoliko trenutaka događaj je već poznat kod pedeset što susjeda što prolaznika, i sad će se raširiti u sva četiri vjetra kao sjeme... Maria-Antonija navali na svoju majku i ispripovjedi joj pustolovinu. Na pitanja Bernardica mora odgovarati. Lujza Soubirous je iskusna, oštra gospođa sa zdravim ljudskim razumom, ali malo nepokretna, ona sluša događaj, što joj njezina kći opširno pripovijeda: — Jedva sam skinula prvu čarapu, da pođem kroz vodu, začujem neki šum kao od vjetra. Okrenem glavu prema livadi, ali drveće je stajalo sasvim mirno. Tada nastavim skidati čarape, čula sam još uvijek isti šum. Kad podigoh glavu i dok sam promatrala pećinu, opazih neku gospođu u bijelom. Bila sam pomalo prestrašena i protrljala sam sebi oči, ali uzalud. Nisam mogla podići ruke do čela. Tada me obuze još jača stiska. Djevojka je uzela krunicu, što ju je držala u svojoj ruci i načini križ. Ja pokušah po drugi put, da se prekrižim, i taj put pošlo mi je za rukom ... Čim sam se prekrižila, nestade velikog straha, koji me je bio obuzeo. Kleknula sam i molila krunicu u

prisutnosti lijepe Gospođe. Kad sam završila moliti krunicu, ona mi dade znak da se približim. Ali ja se nisam usudila. Tada ona iščezne«. Izvještaj je dobar i lijep, ali gospođi Lujzi Soubirous nije se ni najmanje sviđao. Držeći ruke o bokovima, uzvikne: — Kakve djetinjarije! Ali Bernardica ostade postojana u svojim izjavama. — Djetinjarije! Sve te misli moraš izbiti sebi iz glave. Ti si se prevarila! To nije bilo ništa. Ti vjeruješ, da si nešto vidjela, što nisi vidjela. To su maštanja. Uostalom, ja ti zabranjujem da se onamo vratiš ... Ta zabrana bila je za Bernardicu vrlo ozbiljna stvar, jer ona nema druge misli osim da vidi spilju i Gospođu. Ali, jer je naučena na poslušnost, ne reče ništa. Bernardica sanja o spilji i o Gospodi. Neka neodoljiva sila prisiljava je da misli na to. Ne može se oduprijeti zavodljivosti Masabjela. Svjetlo Biće zove je šutnjom na novi susret. Bernardica inače vesela, sad je ozbiljna, zamišljena i žalosna. Majka Lujza ne govori ništa, ali ona znade, na što Bemardica misli. Čovjek se mora čuvati maštanja i treba da bude daleko od čudnovatih stvari, misli ona razumski. Ako čovjek mnogo misli o takvim stvarima, postaje sulud. Uostalom, vrlo često se je dogodilo, da su čak i poštena djeca ili mlade djevojke držali za stvarnost ono, što je bio samo grozničavi san. — »Ti si vjerovala da vidiš, Bernardice, ali ti nisi ništa vidjela. I zatim đavao ... čovjek nikad ne zna. Ti vjeruješ, da si vidjela lijepu Gospođu, djevojku u bijelom. I jednoga lijepog dana otkrit ćeš, da si bila licem u lice sa Sotonom. — Da, ali Sotona ne moli krunice — odgovori Bernardica. Dijete nije zaboravilo ništa od onoga, što je vidjelo. Ono je dalo samo kratak izvještaj o ukazanju. Mnoge pojedinosti još su nepoznate, jer ih je dosada zadržala samo za sebe. Opet i opet vraćaju joj se misli na onaj čas, kad je vidjela kako se njišu grančice divlje ruže, kako je iz pećine najprije izašao zlatni oblak, i kako se je, stojeći u svjetlu, pojavila bijela Djevica i kako joj se smiješila. Sjeća se točno, kako je odmah kleknula, čim je ugledala Gospođu i kako je izvadila iz džepa svoju krunicu, a Gospođa je to blagim naklonom glave odobrila; i kako je Gospođa pomicala zrnca krunice, ali molila je tek na »Slavu Ocu ...« — Čuvaj se, možda je to đavao, — ponovi Lujza Soubirous svom djetetu. — Ali, đavao nije tako ljubak kao ona! — odgovori Bernardica iz punine duše. I tako prođe petak i subota i dođe nedjelja. Krasno vrijeme. Nakon velike sv. mise, zamoli Bernardica pola tuceta djevojčica, da za nju mole mamu Lujzu, da je pusti k masabjelskoj spilji. Lujza Soubirous morala je popustiti molbama šest djevojčica. Tko sretniji od Bernardice. Ipak, ona malo dršće. Crno ili bijelo, dobro ili zlo, nadnaravno straši: ljudska se narav uvijek ograđuje pred njim. — Možda je nešto zlo? — reče jedna djevojčica.

Bernardica kimne glavom da nije. — U svakom slučaju — odgovori jedna od djevojaka — moraš je poškropiti svetom vodom. Ako je đavao, on će se udaljiti. Ti moraš tom biću reći: »Ako dolaziš u ime Božje, približi se; ako si od đavla, odilazi!« Pošto je to teološko pitanje bilo objašnjeno, mala grupa krene na put. Za čas su pred spiljom. Jedna od djevojčica donijela je pola litre svete vode. — Molimo krunicu — naloži Bernardica. Ona je kleknula na desnoj strani spilje, nasuprot grmu iznad koga se je neobična Gospođa bila pojavila.

Drugo ukazanje Iznenada Bernardica poviče ushićenim glasom: »Ona je ovdje! ... Ona je ovdje! ...« Mala Marija Hillo, koja još uvijek drži u ruci bocu s vodom, pruži je njoj odmah i glasom, sasvim promijenjenim od tjeskobe, reče: »Brzo, poškropi je vodom«! Bernardica posluša, izlije bočicu u smjeru grma, zatim se okrene prijateljicama: »Ona se ne srdi. Nasuprot, Ona mi daje znak glavom i smiješi nam se ...« I sve djevojke padoše na koljena, napeto gledaju u spilju, ali udubina je prazna i hladna. A Bernardičina radost bila je neizreciva. Činilo se, kao da želi ostaviti zemlju. Valovi sreće prelijevali su joj lice. Prestrašena, Marija Soubiruos zaviče: »Joj, a što, ako Bernardica umre!« Bernardica gleda hrabro, u Gospođu, držeći još uvijek bočicu u ruci, i reče: »Ako dolazite u ime Božje, približite se!« Na te riječi prikaza se više puta nakloni i približila se sve do ruba pećine. A Bernardica, obuzeta jakim unutarnjim veseljem, ponovi mnogo tišim glasom: »Ako dolazite u ime Božje, približite se!« Zatim je pokušala kazati: »Ako dolazite u ime Sotonino, odilazite!« Ali, nije mogla izgovoriti tih riječi. Mlada djevojka stoji u dubini iznad grma i prigiblje se smiješeći se u savršenoj milini i prijaznosti. Odsada pa dalje Bernardica ne želi izgubiti ni jedan trenutak, ni mrvicu od onog, što vidi i što čuje od neizrecivo divne Gospođe. Djevojčice oko Bernardice prestrašiše se, kad je vidješe kako je pala u zanos; blijeda, očiju uprtih u jednu točku. Nisu se usudile taknuti je. Na njihovu viku dođoše mladi Nikola Müller, njegova majka i sestra. Nije se usudio ni taknuti je, ali na uporno traženje svoje majke on je prihvati ispod ruku i uz pomoć majčinu, više noseći, nego vodeći je, dođoše k mlinu Savyjevih. Međutim je Marija Soubirous jako uzbuđena stigla kući i plačući ispriča majci što joj se dogodilo. A Lujza Soubirous obuzeta srdžbom, potrči do mlina provali unutra s jednim prutom u ruci i reče Bernardici:

»Ti, derište, hoćeš da pred svim ljudima postanemo smiješni. Ja ću ti već izbiti iz glave tvoje pripovijesti o gospođi!« Lujza podigne ruku da udari Bernardicu, ali gospođa Nikolau stane između njih: »Ne udarajte! Vaša je kćerka anđeo!« Gospođa Soubirous pusti štap da padne, pogleda svoju kćerku i zaplače.

Treće ukazanje Lujza Soubirous popusti nagovaranjima i uvjeravanju gospođe Millet i »kćeri Marijine« mlade Antonije Peyert i čežnji Bernardice. Tako su vrlo rano, 18. veljače, i opet pošle prema Masabjelu. Pobožna, ali vrlo slabo uvjerena nosi gospođa Millet svijeću blagoslovljenu na Svijećnicu, »svijeću«, koju bi ona zapalila na blagdane Gospine ili za vrijeme lošeg vremena«, a Antonija sa svoje strane sakriva u svojoj kapuci list papira, pero i tintu. Bernardica je pretekla svoje pratilice, a da nije na astmu ni mislila, koja ju je taj put neprotumačivo poštedjela, klekne pred grmom zanesena duboko u molitvu. Iznenada veselo uzvikne: »Ona dolazi... Ona je tu!« Gospođa Millet i Antonija ne vide ništa. Bernardica moli cijelu krunicu. Tada reče Antonija: »Pitaj Gospođu, da li nam ima što javiti, i u tom slučaju, zamoli je, da napiše, što želi«. Bernardica ustane, pođe ravno prema grmu i pruži pero i papir od Antonije. Ali papir je ostao bijel. Žalosna stupi naprijed mlada kongreganistica i pita Bernardicu, koja joj vrlo mirno odgovara: »Kad sam joj predala papir i tintu, ona se počela smješkati. Nije se ljutila i zatim mi je rekla: »NIJE POTREBNO DA PIŠEM, ŠTO TI IMAM REĆI«. Zatim, činilo se da se je zamislila. Tada mi reče: »HOĆEŠ LI MI ISKAZATI TU DOBROTU DA DOLAZIŠ OVAMO KROZ ČETRNAEST DANA?« Antonija sluša izvještaj. Još je upita: »Zašto Gospođa želi da ti dolaziš?« — Ona mi nije rekla ... — reče Bernardica. Iznenada bude gospođa Millet uznemirena: »Upitaj je, da li joj je moja prisutnost ovdje na teret«. Bernardica gleda prema pećini i okrene se: »Gospođa kaže: »NE, VAŠA MI PRISUTNOST NIJE NEUGODNA«. Bernardica se moli dalje. Prošao je jedan sat. Kad su pošle kući, njezine su joj drugarice postavljale tjeskobna pitanja: »Da li ti je još što drugo rekla?« »Da«, Ona mi je rekla: »JA TI OBEĆAJEM DA ĆEŠ BITI SRETNA, ALI NE NA OVOM, NEGO NA DRUGOM SVIJETU«. »Jesi li je pitala za njezino ime?« »Ja sam to učinila. Ali ona je, smiješeći se, glavu priklonila, i ništa nije odgovorila«. Bernardici se nabere čelo, kao pod pritiskom velike brige: »I tada mi je zapovjedila: »IDI I RECI SVEĆENICIMA DA MI OVDJE SAGRADE KAPELICU«.

Šutnja. Ali naskoro Bernardica primi nježno i živo ruku Antonije Peyert: »Znaš li, Gospođa te je dugo gledala, i nasmiješila ti se...« Kroz cijeli svoj život sačuvala je Antonija sjećanje na pogled i smiješak Gospin.

Četvrto ukazanje U petak, 19. veljače, bilo je već stotinu osoba kod pećine. Bernardicu je pratila majka i kuma Bernarda. Krajnje skromna Lujza Soubirous »postiđena je«, kad vidi, kako mnogo ljudi traže sklonost njezine kćeri. Bernardica klekne, podigne svoju krunicu sve do visine čela i prekriži se lijepo, kako je to Gospođa načinila. Gotovo odmah je »uzeta«. Iznenada rasvijetli smiješak crte njezina lica, prema izjavi svjedoka, valovi radosti preplaviše joj lice. Bujice sreće učinile su da je drhtala. Ona se sjaji, ali najedanput njezin pogled je nevjerojatno pažljiv. Čini se, kao da prima neku poruku, usnice joj se miču, i blistavi smiješak javlja joj se na licu kao iznenadna svjetlost. »O moj Bože, zaklinjem te, nemoj mi uzeti dijete...!« Lujza, sva zbunjena Bernardičinom ekstazom, ispustila je kroz usta ovu molitvu. Sad ona šuti, ali se čuju drugi glasovi: »Kako je lijepa!« Pola sata kasnije dođe Bernardica k sebi iz ekstaze i protrlja sebi oči. Pođe svojoj majci i baci joj se u naručaj. »Zar ti Gospođa nije ništa rekla?«. »Rekla je. Zahvalila mi je za moj dolazak i rekla mi je da će mi kasnije dati objave«. Tada Bernardica spusti glas i pripovijeda neobične stvari: »Dok sam molila, zvali su neki glasovi. Vikali su sa svih strana, sukobljavali su se jedni s drugima. Čovjek bi mislio da je tu bilo na tisuće srditih osoba. Bilo je strašno. Najglasniji glas vikao je: Spasi se, spasi se!« Ali Bemardica doda, da je Gospođa podigla glavu i gledala na drugu stranu rijeke namrštena čela. I tad su se glasovi »razbježali na sve strane«.

Peto ukazanje Bernardica se užasno bojala Abbé Peyramale, koji je bio župnik Lurda. Bojala ga se više nego Jakometa, oružnika i više nego zatvora. Peyramale je bio ljudeskara od čovjeka, stroga pogleda, ali duša od čovjeka; hodao je u zakrpanoj reverendi, jer sve, što je imao, razdijelio bi siromasima. Iako u groznom strahu, Bernardica pođe župniku, jer joj je Gospođa to naredila, da govori sa svećenicima. Uđe u župnikov vrt i pojavi se uzbuđena, poniknutih očiju pred strašnim župnikom. »Što hoćeš od mene? Što imaš ovdje tražiti?« pita Abbé Peyramale »u ne baš ljubaznom tonu« (izraz same Bernardice).

Glas svećenika, glasan i gunđav, upravo takav, kakav treba da bude, da utjera strah u kosti maloj djevojčici. A ni oči mu nisu baš blage. »Ja dolazim po naredbi Gospođe...« »Ah, da!« pomisli župnik, namrštivši čelo. »Ti tvrdiš, da imaš viđenja, i svojim pripovijestima uznemiruješ sav ovaj kraj!« I zatim zapita: »Znaš li ime Gospođe?« »Ne, gospodine župniče, ona mi nije rekla.« »Koji ti vjeruju, umišljaju sebi da je Presveta Djevica. Ali znaj, ako ti lažno tvrdiš da je u toj spilji vidiš, ti je nikad ne ćeš vidjeti u Nebu.« »Ja ne znam, da li je to Presveta Djevica, gospodine župniče. Ali ja vidim pojavu, kao što vas vidim, i ona govori sa mnom, kao što vi sa mnom govorite. Dolazim da vam kažem njezin nalog: da joj se na Masabjelu izgradi kapela.« Abbé Peyramale misli, da je stvar malo predaleko zašla. On traži dokaze. Gospođa, ako postoji kakva gospođa, mora dati dokaz svoje moći; na pr. sad smo u mjesecu veljači, neka ona učini da onaj grm ispod njezinih nogu procvate. U subotu, 20. veljače vrlo rano čekalo je Bernardicu četiri — do pet stotina osoba. Djevojčica je došla u pratnji svoje majke u 6.30 sati. Kratkim, ali živim pogledom okruži po mnoštvu, a da nije bila niti uzbuđena niti začuđena. Dođe do pećine i započne moliti krunicu. Bernardica pade u zanos (ekstazu) i sva dršće od radosti. Ona je danas ispunjena pokretima zahvalnosti, koji prate geste nevidljivog bića i odgovore nedostupnog razgovora. Pokraj Bernardice plače Lujza Soubirous: »Ja ne poznajem svog djeteta! Ja ću izgubiti pamet... « Kad je nestalo viđenja, čini se, kao da se je Bernardica probudila iz jednog svijetlog sna. Tad odgovara na pitanja, kojima je obasiplju: »Da, Gospođa mi je govorila. Ona je bila tako dobra, te me je naučila posebnu molitvu, riječ po riječ, ali ta je molitva samo za nju.« »Reci nam tu molitvu, reci nam!« »Ne, ja ne mogu. Ja mislim, da mi Gospođa ne bi to dopustila«, odgovori Bernardica i ponikne glavom u dražesnoj neprilici.

Šesto ukazanje U nedjelju, još prije izlaska sunca, očekuje mnoštvo ljudi dolazak djeteta. Ljudi su se smjestili gdje su mogli. Hladno je. Neki su se popeli na pećinu, a neki se kao objesili o grane, prilijepili se na vlažne stijene Masabjela. Čuje se mrmljanje od nestrpljivosti i od

molitve. Od spilje do Gave zbilo se veliko mnoštvo — veliki ljudski vinograd. Dolazi Bernardica. Bez neprilike, bez smetenosti prolazi ona kroz mnoštvo, koje uzmiče sa svim znakovima poštovanja, koje djevojčica ne primjećuje. Ona klekne i izvadi svoju krunicu. Iznenada joj se promijene crte lica. Lice djeteta postade vilo lijepo, kao neke posebne više, ljepote. Jedan svjedok kasnije pripovijeda: »Obrazi su joj izvanredno blijedi, ali kao da su od neke ljupke boje, kao prožeti svjetlom; lagano crvenilo njezinih ustiju ističe još više mramorno bljedilo. Uzdignute i široko otvorene oči iscrpljuju se potpuno u sjajnim i zanesenim pogledima, a trepavice su posve nepokretne. Katkad se vidi, kako joj se usne pomiču, iako slabo; gotovo uvijek su lako zatvorene. Na cijelom licu odrazuje se radost nježnog smiješka koji je kod svog prvog rascvjetanja zadržan, ali je beskrajno sladak... Od vremena do vremena poteku po dvije suze ispod još uvijek nepokretnih trepavica; kao kaplje rose padaju na goli list, a da se ne rašire niti da smoče lice, nego ostaju dugo sjajeći se na bijelim obrazima. Među gledaocima nalazi se i liječnik Dozous. Po vlastitom priznanju, on je došao u ime znanosti, da jednom riječju razori svu tu bolesnu djetinju mistiku. Evo izvještaja skeptika i učenjaka: »U njezinu licu nastala je promjena, što su je svi, koji su bili oko nje, vidjeli; ta je promjena pokazivala, da stoji u vezi sa svojom prikazom. Dok je ona u lijevoj ruci držala krunicu i prebirala po zrncima, držala je u desnoj ruci goruću voštanu svijeću, koja se svaki čas ugasila radi vjetra koji je puhao uzduž Gave; ali ona je svaki put pružila svijeću osobi u blizini, da je zapali. Ja, koji sam vrlo pažljivo pratio sve pokrete Bernardičine, htio sam znati, kakav je krvotok i disanje u tom stanju. Stavih svoj prst na kucavicu. Puls je bio miran, kakav treba da bude, disanje lagano; ništa nije pokazivalo da bi djevojka bila živčano uzbuđena. Nakon što sam pustio njezinu ruku, Bernardica ustane i približi se spilji. Uskoro opazih, kako je njezino lice, koje je dosada odražavalo potpunu sreću, postalo žalosno... « Ekstaza završi. Bernardicu opkoliše. »No, što ti je rekla?« »Gospođa«, odgovori Bernardica, »skrenu svoj pogled od mene jednu sekundu iznad moje glave, pogled upravljen u daljinu. Kad se je Ona opet k meni okrenula, i kad sam je zapitala, zašto je tako žalosna, Ona mi je rekla: »MOLITE ZA GRJEŠNIKE!« Ja sam se brzo umirila zbog izraza dobrote i mira, što sam ih mogla vidjeti na njezinu licu. Tada ona iščezne.« »Ali, kako se pojavljuje Gospođa? Što vidiš, kad ona dođe?« Bez i najmanjeg uznemirenja, bez začuđenja radi izvanredne pozornosti, kojom su je motrili, ona odgovori: »Najprije vidim svjetlo, blago svjetlo, kao od zlata, u udubini i na pećini. Tad se pojavi Ona, stojeći, a noge joj počivaju na grmu ruže. Ona me pozdravi, nasmiješi se i pokloni se još jednom. Zatim se prekriži. Kad viđenje prestane, iščezne najprije Ona, a zatim svjetlo... «

»A kakva je Gospođa?« »Vrlo lijepa!« Pokazuju Bernardici jednu grupu odličnih, elegantnih dama u blizini, koje su došle na Masabjel: »Tako lijepa kao ove? Ili tako lijepa kao ljudi, što ih dolje vidiš?« A Bernardica odgovori glasom sličnim glasu jasne srebrne trublje: »Oh, ne mogu se usporediti!«. Dvaput je Bernardica bila preslušavana na policiji, prijetilo joj se, unakrst ispitivalo, ali ona je ostala nepokolebljiva. Dva puta tražili su od nje da obeća da ne će više ići do Masabjela, ali svaki put je mirno i odlučno rekla: »Ne, ja vam ništa ne obećajem.« Roditelji Soubirous digoše ruke od borbe s događajima, koji se s ritmom njihova siromašnog života nikako nisu slagali. Bernardica može k spilji, kad hoće.

Sedmo ukazanje Dakle, idućeg dana, u utorak 23. veljače, djevojčica se uputi iza svete Mise k špilji. Kod Masabjela već je velika stiska. Odjekuju glasni uzvici. Redovi ljudi se otvore i pojavi se skromno i tiho Bernardica. Dijete klekne, izvuče svoju krunicu i pozdravi, duboko se naginjući, upravo kao da se je pojavila u crkvi, da izvrši ondje svoje obične pobožnosti. Iznenada, »kao gromom pogođena«, kako kaže jedan očevidac, ona je obuzeta udivljenjem i čini se, kao da je rođena novim životom. I sve je na njoj radost, olakšanje, drhtanje lica kao što cvijet dršće na vjetru. Prisutne gospođe ne vide ništa, ali padoše na koljena. Muškarci ne vide ništa, ali svi skinuše šešire. Po držanju Bernardice vidi se, da vodi žive razgovore s nevidljivim bićem. Od časa do časa ona pozdravlja. »Nikad nisam vidio nikoga da bi tako ljupko i elegantno pozdravljao, kao što je to činila Bernardica.« (Estrade). Ekstaza traje jedan sat. Bernardica puzi na koljenima sve do grma, uronjena u pobožno razmatranje, i poljubi zemlju. I tada popusti ekstaza. Konačno se Bernardica podigne, dođe svojoj majci i nestade je u mnoštvu. Estrade i Dozous koji su došli spilji u isto vrijeme, ne misle više na smijeh. »Jednom riječi, vi niste ništa vidjeli?« netko će ih pitati. I jedan od njih jednostavno će odgovoriti: »Ipak. Vidio sam Bernardičino lice.«

Kad su Bernardicu pitali, što joj je Gospođa rekla u sedmom ukazanju, ona odgovori, da je primila »tri tajne, koje se tiču samo nje.«

Osmo ukazanje 24. veljače, u srijedu ujutro, Bernardica klekne na kamen, koji je izabrala, a ljudi ga respektiraju. Molitva. Ekstaza. Zatim se pojavi strašna žalost na licu djeteta, vide se suze na njenim obrazima. Iznenada, ona se okrene mnoštvu i poviče: »POKORA, POKORA, POKORA!« Ona će ispustiti više puta taj krik i kod toga ponoviti iste riječi, koje joj je Gospođa rekla. U taj tren začuje se zapovjednički glas: »Mjesta!« Bio je to jedan podoficir lurdske policije, koji razdijeli mnoštvo i dotakne rame Bernardici. »No, što tu radiš, mala komedijantkinjo?« Dijete ne odgovori ništa, čak nije ni pogledala mučitelja. Ona moli. Uvrijeđen, okrene se žandar pratiocima: »Kako je samo moguće, da se mogu vidjeti takve gluposti u XIX vijeku!«

Deveto ukazanje Četvrtak, 25. veljače. Mnoštvo očekuje kakovo čudo ili poruku, ali ništa od toga. Vidjeli su samo Bernardicu i njezinu radost. Tada dijete ustane, načini tri koraka prema Gavi i čini se, da je neodlučna. Gleda natrag, prisluškuje i načini gestu suglasnosti. Zatim se počne opet kretati, taj put prema spilji. Jedan trenutak kasnije ostane stajati i upitno podigne glavu. Konačno ona se sagne i počne odlučno kopati zemlju. Malena rupica, koju je iskopala, napunja se blatnom vodom. Ona to pije i pere tim svoje lice. Uzima i jednu vlat trave što je izbijala iz zemlje i stavi je u usta. Ali, to joj ne ide u tek, — odbojnost se vidi na licu djeteta. Kad se je Bernardica podigla, lice joj je sasvim zamazano. Dobri ljudi uzvikuju: »Bernardica ne zna, što radi! Izgubila je razum!« Čuju se i drugi ljutiti uzvici: »Dosta je toga!« Još gore: »Maknite budalu! Uhvatite je!« Neki jauču, drugi jecaju, a najviše njih se ceri. Moraju spasiti Bernardicu iz tog vrtloga. U ulici »de petits — Fossés« moglo je dijete konaćno razjasniti majci, što se je dogodilo. Gospođa joj je dala zapovijed: POĐI I PIJ I OPERI SE U IZVORU, ŠTO ĆEŠ GA ONDJE NAĆI.

Bernardica je najprije vjerovala da se radi o Gavi. »Jer ja nisam znala gdje je izvor,... ja sam se okrenula prema Gavi.« Kad ju je Gospođa pozvala natrag, pošla je na suho mjesto i s pouzdanjem je započela kopati. Slušala je bez rezerve. To je sve. No, poslije podne neki prolaznici, koji se šeću kraj spilje, opaze trak vode, koji oni ondje još nikada nisu vidjeli, kako teče od pećine prema Gavi. Taj se trak povećavao od minute do minute, dok nije nastao mali potok, koji je bistar i jasan utjecao u Gavu. Idućeg dana isteklo je iz vrela što ga je Bernardica na suhom tlu iskopala, 120.000 litara vode u 24 sata. Naravno, divlja ruža nije procvala, ali je »Prikaza« htjela dati svjedočanstvo: ona je izabrala bistru vodu kao u biblijskim vremenima. U Lurdu živi čovjek po imenu Louis Bourriette. Kao klesar doživio je prije dvadeset godina tešku nesreću i pritom izgubio desno oko. Otada vid mu biva sve slabiji i on provodi bijedan život. On je čuo govoriti o vrelu, što je nastalo u Masabjelu. Jednog lijepog jutra reče svojoj kćeri: »Donesi mi te vode.« Klesar istrlja bolesno oko vodom iz spilje. Idućeg dana sretne on doktora Dozous, koji ga je stalno liječio, i reče mu: »Ja sam ozdravio!« Liječnik slegne ramenima. Zatim napiše par riječi na komadić papira, pruži to Louisu Barriette, dok mu je jednom rukom pokrio lijevo oko. I klesar čita bez oklijevanja: »Ovaj je bolesnik neizlječivo bolestan na oku.« »Voda iz pećine izliječila me«, reče Bourriette, jer njemu je to razjašnjenje dovoljno. Doktor Dozous neće da o tom išta znade. Tako teška bolest ne može se izliječiti tim, da s nešto svježe vode protrljaš oči. To bi bilo ipak previše lako. Kratka pretraga. Dozous mora na koncu priznati istinu. Kao pristojan čovjek obznani vjerni opis događaja. Dr. Verger iz Tarbesa brzo dozna o tom i podigne ruke k nebu. Vijest o tom, što se već zove »čudom«, raširila se kao bljesak... K tome se još saznalo, da je već deset godina uzeta ruka Jeanne Crassus postala bolja i da je u masabjelskoj vodi nanovo zadobila punu pokretljivost.

Deseto ukazanje U nedjelju, 28. veljače, našlo se oko spilje više od dvije tisuće gledalaca, koji su grozničavo očekivali dolazak Bernardice. Mnogi su od njih ondje proveli noć, ondje su spavali. Kad je Bernardica došla, oko nje se savio ogromni vijenac ljudskih glava, jedni su se uzdizali iznad drugih i naginjali se naprijed, da bi bolje mogli vidjeti. Bernardica je u ekstazi. Prolaze minute... Došla su i dva vojnika iz Forta kao promatrači. Kad su vidjeli Bernardicu, bili su sasvim potreseni u duši i pokazali su se uslužni; odgurali su gledaoce lijevo i desno, spriječili im da ne budu preblizu djeteta i vikali su zapovjednički: »Mjesta, mjesta!« O tom ukazanju Bernardica nije ništa pripovijedala. Međutim su radnici i klesari iskopali korito za vodu a odvod načiniše od cijevi plutavca. Zatim su isklesali mučno

cikcak stazu na strmini zapadno od spilje. Sve to besplatno, a da ih nitko nije zamolio niti nagovarao.

Jedanaesto ukazanje Veliko mnoštvo ljudi nalazi se na podnožju pećine. Čuje se kako dolaze karavane hodočasnika i kako mole. I to ne će više nikada prestati. Kad mase provale na sveta mjesta, imaju pravo da utroše vrijeme u to, jer to će biti tako za stoljeća. Ta vreva dolaženja muževa i žena, to uzbuđenje duša pokraj Gave zauvijek je povezano šumom vode. Eto Bernardice. Veliki vanjski nemir ne uznemiruje ju ni najmanje, sama proživljava unutarnju pustolovinu. Klekne, gleda, i tisuće pogleda upravljaju se k njezinu osvijetljenu licu. Ali, što se to događa? Dijete je uzelo krunicu, hoće je podići k čelu, ali ruka joj se zaustavi. Bernardica stavi brzo krunicu u džep, uzme jednu drugu, pokaže i nagne se pozdravljajući i moli. Ono mnoštvo oponaša u svojoj grozničavosti svaku gestu male djevojčice, Kad je pokazala svoju krunicu. podigla se šuma od ruku. Malo kasnije dalo je dijete samo razjašnjenje za svoje geste: kad je htjela upotrijebiti krunicu jedne svoje prijateljice, koja ju je za to molila, Gospođa joj reče: »TI SI POGRIJEŠILA; TA KRUNICA NIJE TVOJA».

Dvanaesto ukazanje U utorak, 2. ožujka, Bernardica gleda ukazanje. Kad je ekstaza završila, Bernardica je bila vidljivo zabrinuta. Gospođa joj je odredila, da prenese poruku dekanu Peyramale. Dobro znamo, koliku je tjeskobu pred njim osjećala. »Tetka Basile, pratite me gospodinu župniku«. Tetka Basile pratit će Bernardicu. Ona ga se boji isto tako, kao i nećakinja; pristaje ipak, mrmljajući: »Kad idem kraj toga pobožnog čovjeka, dršću mi koljena i koža mi se ježi...« Obje posjetilice budu dovedene u župski salon. Ulazi župnik. Lice mu je mračno i njegov je prijem hladan: »Što ćeš ti ovdje? Pripovijedati mi o karnevalu tvojih ukazanja?« Bernardica je morala skupiti sve rezerve svoje snage. Podigne svoje oči, kao da je na smrt osuđena, i reče: »Gospodine župniče, Gospođa mi je naredila, da vam ponovim, da ona želi kapelu na Masabjelu. I zatim je dodala: »JA ŽELIM DA SE OVAMO DOLAZI U PROCESIJAMA. Sad je bila mjera puna. Prijeteći skrsti župnik svoje ruke.

Pred zastrašenom Bemardicom predbacuje župnik: »Upravo to nam još fali! Ili lažeš ti, djevojko, ili je Gospođa, s kojom govoriš, samo maska one za koju bi htjeli da se ukazuje. Procesija? Još i to? Reci joj da ona slabo poznaje svećeničke propise. Morala te je poslati Biskupu u Tarbes, a ne k meni!« Prestrašena, ali ne izgubivši svoju hladnokrvnost, dok joj je tetka Basile željela propasti u zemlju, dala je Bernardica jasne podatke, kojih župnik u svojoj srdžbi nije ni tražio. Ne traži gospođa procesije za danas. Radi se o budućim procesijama. Nova provala srdžbe župnikove: »Doći će čas, kad ću se moći izvući iz zbrke, u koju me želite gospođa i ti uvaliti. Reci joj, sa župnikom iz Lurda mora se jasno i čisto govoriti. Ona želi kapelu, procesije? Dakle, neka prije kaže svoje ime i neka učini čudo!« Kad je Bernardica izvršila nalog, oprezno se povuče, a hrabra ju je tetka slijedila. Abbé Peyramale — sam je to poslije priznao — načinio je takvu gestu, kao da će uzeti metlu u predsoblju i njome jako udariti po leđima djevojke.

Trinaesto ukazanje O trinaestom ukazanju znademo samo to, da je bilo 3. ožujka i da je to bilo pretposljednje od ukazanja »četrnaest dana.«

Četrnaesto ukazanje U četvrtak, 4. ožujka, došlo je 20.000 hodočasnika. Mnoštvo ljudi povećavalo se od minute do minute. Usred tog običnog mnoštva ljudi idu ovamo onamo na službu poslani žandari, koji zapovijedaju, viču i prijete. Kad se pojavila Bernardica, nastade tišina i ljudi otkriju glave. Kad je klekla, svi padnu na koljena. Svaka njezina gesta popraćena je od ogromnog mnoštva. Ona ispruži ruke prema spilji, isto čini i mnoštvo ljudi iza nje. Ekstaza traje oko jedan sat. Narod vidi samo lice djeteta koje od radosti dršće. »Gospođa mi nije rekla zbogom«, reče Bernardica svojoj majci, kad je prikaza nestala. Siromašna obitelj Jean Bouhohorts i Croisine Ducouts. Njihovo dvogodišnje dijete umire. Susjeda Francoinette priprema platno, u što će umotati lešinu. Otac se naginje nad dijete i ustanovljuje, da su oči postaklenile, udovi nepokretni, disanje se više ne osjeća. »On je mrtav«, reče Jean. Ali njegova gospođa, čini se, kao da se prenula od sna. Ona zna, da dijete nije mrtvo. Uzima ga u ruke i ide prema Masabjelu. Pet je sati. Ledena hladnoća. Oko stotinu osoba stoje pred spiljom. Ona dođe do udubine što su je isklesali klesari, prekriži se, i uroni sasvim golo dijete sve do vrata u hladnu vodu. »Ona je poludjela«, povikaše mnogi prisutni. Dobrih četvrt sata držala je dijete u ledenoj vodi, izvadi ga i ne gledajući ni lijevo ni desno, pođe kući. Ujutro je dijete zdravo, smije se. Naskoro traži prsa svoje majke. Još istoga dana trči okolo po sobi.

24. ožujka reče Bernardica svojim roditeljima, da je primila potajno poruku Gospinu; kao o sigurnoj stvari, ona govori, da je idućeg dana Gospođa čeka u spilji.

Viđenje na Blagovijest O čuda! Udubina je već ispunjena tajnovitim svijetlom. I Gospođa čeka. — »Ona je bila ovdje«, reče Bernardica mirno, »i, smiješeći se, gleda kod toga mnoštvo, kao što majka gleda svoju djecu«. Tisuće prisutnih gledaju Bernardicu kako kleči, kako pozdravlja i kako dršćući od radosti moli. Duboka tišina vlada unaokolo sve do konca ekstaze. Kad je ekstaza završila, ustane Bernardica i povjeri nekim prisutnima: »Gospođa je rekla: "JA SAM BEZGRJEŠNO ZAČEĆE"«. Ali Bernardica je to rekla u svom narječju. Que soy era immaculada councepsiou. U nekoliko minuta raširila se Božja riječ po svem Lurdu. »O Marijo, bez istočnog grijeha začeta, moli za nas, koji se k tebi utječemo!« Tako pjevaju tisuće ljudi, koji nisu vidjeli, ali koji vjeruju. U velikoj žurbi uputi se djevojčica ponovo gospodinu župniku Peyramale. Ona nam o tom pripovijeda: »Tada dođoh ponovo k župniku da mu ispripovjedim, da mi je ona rekla, da je »Bezgrješno Začeće«; a on me je pitao, da li ja sasvim sigurno znadem; ja mu odgovorih: »Da, i ja sam to ponavljala cijelim putem, da ne zaboravim!« Bernardica je to ispripovjedila u pojedinostima: »Kad sam kleknula pred Gospođu, zamolih je za oproštenje, što sam tako kasno došla. Ona mi klimnu glavom, što je značilo, da nije potrebno, da se ispričavam. Tada joj izrazih svu svoju naklonost, sve moje štovanje i sreću, što je mogu ponovo vidjeti. Uzmem svoju krunicu... U uzbuđenju, koje nisam mogla potisnuti, izađoše konačno iz mojih usta riječi, i ja zamolih Gospođu, da bi bila tako dobra, da mi kaže, tko je ona. Kao i kod mojih prijašnjih pitanja, nagne Gospođa glavu, nasmiješi se, ali ne odgovori. Ja sam se osjećala odvažnijom, i ponovo sam je zamolila za milost da mi kaže svoje ime. Ona ponovi svoj smiješak, svoj ohrabrujući pozdrav, ali i dalje šuti. Po treći put započeh sklopljenih ruku svoju molitvu... Gospođa je stajala uspravno nad grmom divlje ruže i pokaže se onako, kao što se pokazuje na čudotvornoj medalji. Kod moje treće molbe postaje ozbiljna i činilo se, kao malo uvrijeđena... Ona sklopi ruke, podiže ih do visine prsiju raširi ih... tako... nagne se nada mnom i reče uzbuđenim glasom: "QUE SOY ERA IMMACULADA COUNCEOSSOU"«. Pošto je Bernardica ispripovjedila doživljaj milosti, spusti glavu. Zatim ponešto u neprilici, okrene se gospođici Estrade i upita: »Gospođice, što znači: Bezgrješno Začeće?«

Ukazanje 7. travnja

U srijedu, 7. travnja, nađosmo dijete u ekstazi u Masabjelu. Taj put prisutan je doktor Dozous. On svjedoči, kako je gledao, da joj plamen svijeće liže prst četvrt sata; a, kad je poslije ekstaze pregledao ruku, nema ni traga opeklini.

Spilja je zatvorena »Obzirom na važnost, da se u interesu religije učini kraj žalosnim scenama, što su se dogodile kod Lurda na lijevoj obali Gave kod spilje u Masabjelu... « Obzirom na dužnost gradonačelnika da bdije nad javnim zdravstvenim uslovima mjesta... određuje se: Član 1: Zabranjeno je uzimati vodu iz naznačenog vrela. Član 2: Isto tako zabranjeno je prelaziti općinsku livadu kod naznačene obale u Masabjelu. Član 3: Na ulazu u spilju bit će postavljene ograde, da spriječe ulaz. Isto tako bit će postavljene i ploče s natpisom: Pristup na ovaj posjed je zabranjen.

Ukazanje 16. srpnja Na blagdan Naše Drage Gospe od Karmela, moli Bernardica u župskoj crkvi, kad »u najdubljoj dubini svoga srca osjeti nježni glas«, koji za nju znači, da pođe do spilje. Dijete odmah ustane i trči svojoj teti Lucile: »Molim vas, pođite sa mnom u Masabjel!« Niti se boje žandara niti ograde, koja ih ne pušta do spilje; upute se Bernardica i njezina pratilica prema Masabjelu. Kleknule su na desnoj obali Gave. Ima tamo više grupa gospođa koje mole. Odmah se stvori jedan krug oko Bernardice. Ona gleda u pećinu s one strane Gave. Gotovo odmah i njezino lice i cijelo njezino biće bude od radosti potreseno — i svjedoci gledaju njezino lijepo, preobraženo lice. Ona poviče: »Ja je vidim, ja je vidim! Ona je ovdje! Zatim doda: »Ona nas pozdravlja i smiješi nam se preko ograde!« Tišina. Dugi razgovor, što ga ni jedno uho ne može čuti. Izvanredna povlastica: Tu se Bernardica kreće u vrtoglavim visinama s najsvjetlijim dušama, koje su se ikad Bogu klanjale. Pošto je Presveta Djevica Bernardicu dugo, smiješeći se, promatrala, baci joj posljednji pogled, nakloni joj glavu i iščezne. Bilo je to posljednje ukazanje.

Četiri godine iza dana, kad je biskup iz Tarbesa imenovao komisiju za ispitivanje događaja u Lurdu, početkom veljače 1862. donosi biskup konačnu odluku, u kojoj među ostalim kaže: »Mi se odlučujemo za to, da se je Bezgrješna Djevica, Majka Božja, 11. veljače 1858. i u slijedećim danima, u svemu osamnaest puta, stvarno ukazala Bernardici Soubirous u Masabjelskoj spilji kod Lurda; da ta ukazanja imaju sve biljege istine, i da vjernici imaju temelja, da vjeruju u njih. Svoj sud podlažemo ponizno odluci Svetog Oca, koji je pozvan, da upravlja općom Crkvom.« 16. travnja 1879. Bernardica umire u Neversu. Jedva što je sestra Natalija otvorila vrata, ugleda sestru Mariju Bernardicu, kako prema njoj pruža ruke: »Pomozite mi, pomozite mi! Molite za me!« I taj put je sestra Natalija shvatila, da je čas kucnuo. Druge sestre uđoše u sobu. S čudnovato jasnim glasom Bernardica lagano govori: »Moj Bože, ja te ljubim od sveg srca, iz sve duše, svim svojim silama.« Zatim reče kao i Krist u velikoj boli na križu: »Žeđam!« Ona smoči svoje usnice vodom i posljednji put načini svoj divni znak križa. Nekoliko trenutaka kasnije moli: »Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me siromašnu grješnicu... siromašnu grješnicu... « Nakon što se u poniznosti oprostila, nagne glavu i umre u tri sata po podne. (Obrađeno prema knjizi Michel de Saint Herre »Bernardette« — opširno o Lurdu, a posebno o čudesnim ozdravljenjima u tom najpoznatijem Marijinom mjestu naći ćete u knjizi: Božo Vuco »Lurd«) Jacinta Marto, viditeljica iz Fatime, umrla 20. veljače 1920; pokrenut je proces za njenu beatifikaciju.