Ukrajinci - Utemeljitelji Istocnoslavenske Kulture

Ukrajinci - utemeljitelji istočnoslavenske kulture

Ukrajinci (ukr. Українці) su jedna od tri istočnoslavenske nacije većinom nastanjene u Ukrajini, Rusiji, Kanadi, SAD-u i još nekim susjednim i udaljenijim prostorima. Prema istraživanjima iz 2009. godine, u svijetu danas živi između 50,000,000 i 57,500,000 ljudi koji imaju ukrajinsko podrijetlo, a od tog broja u Ukrajini ih živi 37,500,000. Najstariji naziv za ukrajinski narod i njegovu srednjovjekovnu političku elitu bio je Rusini-Rusiči, što danas predstavlja stariji ukrajinski etnonim kojeg su Ukrajinci koristili sve do 20. stoljeća, a manji dio ukrajinskog naroda ga koristi i danas. Ukrajinci pripadaju grupi slavenskih naroda sa izraženijim srednjoeuropskim mentalitetom koji se donekle razlikuje od susjednog poljskog s kojim su bili u višestoljetnom kontaktu, ili pak specifičnog ruskog koji djelomično ima karakteristike euroazijskog mentaliteta. Relativno stara povijest ukrajinskog naroda, još je od antičkog razdoblja kreirala njihovu zasebnu nacionalnu kulturu i specifičan ukrajinski mentalitet koji je bio intenzivno povezan sa dva recipročno kontrasna podneblja: starogrčkim i skandinavskim. Ukrajinski narod se kulturološki konsolidirao već tijekom 10. i 11. stoljeća u sklopu stvaranja srednjovjekovne države Kijevske Rusi te je kao takav do 13. stoljeća bio dominantan ostalim susjednim narodima. Mnogi kulturološki elementi u bjeloruskom, poljskom i modernom ruskom društvu tada i nešto kasnije su preuzeti upravo od Ukrajinaca. Uz primjetno poštovanje prema prirodi i njezinim blagodatima, treba spomenuti da su žene u ukrajinskom društvu tradicionalno imale uvažavan status i nerijetko su bile uključene u društvena zbivanja sve do uspostave Sovjetskog Saveza. Danas se Ukrajinci generalno smatraju relativno otvorenim, dobronamjernim i tolerantnim narodom prepoznatljivih europskih odlika kakve se primjerice mogu prepoznati u Poljskoj ili Češkoj, te su izrazito ponosni na svoju nacionalnu kulturu, koja se usprkos višestoljetnim restrikcijama, smatra jednom od najbogatijih, ali i najstarijih europskih kultura. Proces rusifikacije tijekom posljednja tri stoljeća ostavio je poseban društveno-politički trag na svjetonazor ukrajinskog stanovništva, prije svega u naknadno koloniziranoj jugoistočnoj Ukrajini, koja je za vrijeme Staljinove represije pretrpjela ogromne ljudske gubitke u tragediji poznatoj kao Gladomor (međunarodni termin: Holodomor). Službena vlast u Ukrajini, 2006. godine je okarakterizirala taj stravičan događaj genocidom sovjetsko-komunističkog režima protiv ukrajinskog naroda te je predočila istraživanja koja ukazuju da je tada u Ukrajini, i još nekim susjednim prostorima, smanjen broj etničkih Ukrajinaca za čak jednu četvrtinu. Prostore Ukrajine kroz povijest su naseljavali mnogi drugi narodi, počevši od Skita, Grka i Varjaha, pa do Krimskih Tatara, Poljaka i Rusa, što se posredno odrazilo na društveno-političku filozofiju Ukrajinaca koji su relativno rano prihvatili kulturnopolitičke vrijednosti umjereno multikulturalne sredine i njezina vidno demokratična obilježja. Na prostorima Ukrajine sve do dolaska ruskog cara Petra I. u 18. stoljeću nije bila poznata snažna autokratska vladavina nalik carskoj ili pak sovjetskoj iz 20. stoljeća. Ukrajinci su kroz povijest gotovo uvijek prirodno podilazili i težili nekim oblicima demokratskog odlučivanja, dali tipa oligarhijsko-monarhijskog u sklopu Kijevske Rusi ili gotovo demokratskog u kozačkoj Zaporoškoj Republici, ovisilo je o -1-

društveno-političkim kretanjima pojedinih razdoblja. Vrijedi spomenuti da je ukrajinski hetman Pilip Orlik zaslužan za formuliranje i stvaranje jednog od prvih demokratskih ustava u Europi, što govori o visokoj razini europske političke i druge kulture među Ukrajincima u 16. i 17. stoljeću. Bez obzira na različite pritiske u sklopu poljske okupacije, Ukrajinci su u 17. stoljeću predstavljali najobrazovaniji narod pravoslavnog slavenskog svijeta, što danas potvrđuju mnogi povijesni izvori širom Europe. Ukrajinci su određeno značajno razdoblje tijekom povijesti činili natpolovičnu većinu u svim strukturama i visokim pozicijama ruske pravoslavne crkvene hijerarhije što se između ostalog odrazilo i na čestu uzrečicu o dva bratska naroda. Manje je poznata činjenica da su Ukrajinci nakon gubitka autonomije u 14. stoljeću vodili gotovo neprestanu političku, i druge oblike borbe, s ciljem uspostavljanja vlastite autonomije u sklopu određenih državnih zajednica ili pak samostalne ukrajinske države, što se u političkim promišljanjima odrazilo na njihov relativno tolerantan svjetonazor i borbu za razvoj demokratskog društva. Relativno slabije spoznaje prema povijesti Ukrajine i ukrajinskog naroda uslijedile su upravo prihvaćanjem mlađeg etnonima “Ukrajinci” čiji naziv prema matičnom prostoru “Ukrajini” doslovno označava nešto što se nalazi “u-državi” ili “u-zemlji”, ujedno se može prevesti kao “domovina”. Staroslavenska riječ “krajina” (kraj, krajolik) u ukrajinkom jeziku označava “zemlju” ili “državu”, i svoje korijene vuče još od prije nastanka srednjovjekovne države Kijevske Rusi. Riječ “u-krajina” u srednjem vijeku je označavala prostor koji se smatrao maticom i nije bio naseljen plemenima koja nisu prihvatila kijevsku kulturu i kršćanstvo prema bizantskom obredu. Društvena i politička odluka službenog prihvaćanja mlađeg etnonima Ukrajinci, uslijedila je s ciljem očuvanja srednjovjekovnog staroruskog (srednjovjekovnog ukrajinskog) identiteta i ograđivanja u procesu dinamične asimilacijske politike ruskih careva, koji su cjelokupan narod u sklopu teritorija počeli imenovati “Ruskim”. Pridjev od riječi Rusini-Rusiči-Rus’, jeste ruski; ruski narod, ruska mova i slične opisne rečenice. Ukrajinci riječ “Rus’” smatraju povijesnim imenom Ukrajine. Moderna povijest današnje Ukrajine započinje u sklopu dominacije Istočnih Slavena i stvaranja prve istočnoslavenske države Kijevske Rusi u 9. stoljeću. Ukrajina tada predstavlja kulturno i političko središte srednjovjekovnog istočnoslavenskog stanovništva, i sve do 12. stoljeća biva najveća i najmoćnija država u Europi. Ukrajina danas predstavlja dom prve moderne demokracije, koja se manifestirala kroz republikansku formu kozačke Zaporoške republike, osnovane sredinom 17. stoljeća, nakon ustanka ukrajinskog hetmana Bogdana Hmeljnickog. U Velikom sjevernom ratu, Ukrajina je podjeljena između nekoliko moćnih vojnih sila, a tijekom 19. stoljeća, najveći dio teritorija Ukrajine je potpao pod vlast Ruskog imperija, dok se ostatak našao pod vlašću Austro-Ugarske. Nakon pokušaja uspostavljanja ukrajinske neovisnosti kroz stvaranje Ukrajinske Narodne Republike tijekom Prvog svjetskog rata, 1922. stvorena je Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika pod vlašću ukrajinskih i ruskih boljševika. Ukrajina je 1945. bila jedan od osnivača međunarodne organizacije Ujedinjenih Naroda. Nakon Drugog svjetskog rata Ukrajina je obuhvatila svoje zapadne regije Galiciju, Bukovinu i Zakarpatje na kojima su također živjeli etnički Ukrajinci, a 1954. formirane su današnje granice države koja uključuje i poluotok Krim na sjevernoj obali Crnog mora. Svoju teritorijalnu nezavisnost Ukrajina stječe raspadom Sovjetskog Saveza 24. kolovoza 1991., no u državi su ostali prisutni mnogi društveni, politički i ekonomski problemi koji su se primjetno zadržali sve do 2000. godine. Narančasta

-2-

revolucija 2004. godine podigla je bitno slobodu medija u zemlji te otvorila ukrajinsko tržište prema europskom. Ukrajina je 2008. primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju. (Seiko Word – Listopad, 2009.) Literatura:

•

Shcherbakivs’kyi, V.: Formatsiia ukraïns’koï natsiï: Narys praistoriï Ukraïny (Prague 1941; New

York, 1958)

•

Petrov, V.; Pokhodzhennia ukraïns’koho narodu (Regensburg, 1947)

•

Rebet, L.; Formuvannia ukraïns’koï natsiï (Munich, 1951)

•

Diachenko, V.; Antropolohichnyi sklad ukraïns’koho narodu: Porivnial’ne doslidzhennia narodiv

URSR i sumizhnykh terytorii (Kyiv, 1963)

•

Chubatyi, M.; Kniazha Rus’-Ukraïna ta vynyknennia tr’okh skhidn’oslov'ians’kykh natsii (New

York, 1964)

•

Huslystyi, K.; Do pytannia pro utvorennia ukraïns’koï natsiï (Kyiv, 1967)

•

Petrov, V.; Etnohenez slov’ian: Dzherela, etapy rozvytku i problematyka (Kyiv, 1972)

•

Borysenko, V.; et al. Ukraïns’ka narodnist’: Narysy sotsial’no-ekonomichnoï i etno-politychnoï

istoriï (Kyiv, 1990)

•

Naulko, V.; et al. Kul’tura i pobut naselennia Ukraïny (Kyiv, 1991)

-3-