Transformacija Hrvatske - Sljedeci Korak

transformacija hrvatske: sljedeći korak

Next Step_02.indd 1

5.2.2006 20:27:14

transformacija hrvatske: sljedeći korak knjiga nastala u okviru projekta “Next Step” The State of the Transition and Democratization Processes in the Balkans: Insights & Perspectives from Within [2003 – 2005] Forum for Democratic Alternatives [isn], Sarajevo / Geneva / Brussels Christophe Solioz, director 19, rue Versonnex, 1207 Geneva, Švicarska Priredili: Srđan Dvornik i Christophe Solioz Urednik: Srđan Dvornik Naklada urednika Design i layout: Mirko Banjeglav Tisak: Tiskara Varteks, Varaždin Tiraža: 500 Zagreb 2005. Tiskano u januaru 2006. ISBN: 953-95336-0-0 CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 321.728(497.5-69)”199/200”(082) 316.422(497.5-69)”199/200”(082) TRANSFORMACIJA Hrvatske: Sljedeći korak / Žarko Puhovski ... <et al.> ; <priredili Srđan Dvornik i Christophe Solioz ; urednik Srđan Dvornik>. – Zagreb : S. Dvornik, 2005. Bibliografija iza svakog poglavlja. ISBN 953-95336-0-0 I. II. III. IV.

Demokratska tranzicija – Hrvatska Demokracija – Hrvatska Hrvatska – Demokratska tranzicija Hrvatska – Gospodarska tranzicija

460130048

Next Step_02.indd 2

5.2.2006 20:27:14

transformacija hrvatske: sljedeći korak

Zagreb 2005.

Next Step_02.indd 3

5.2.2006 20:27:14

Next Step_02.indd 4

5.2.2006 20:27:14

Sadržaj

Zašto pitanje o “sljedećem koraku”? ŽARKO PUHOVSKI

Promjena paradigme u tranzicijskome poimanju suverenosti

7 9

IVO BIĆANIĆ

Vlasništvo nad ekonomskom politikom i tri ‘velika projekta’: ubrzanje rasta, dalja transformacija i uspješna integracija SRĐAN VRCAN

Suvremeni prijepori o civilnom društvu SRĐAN DVORNIK

Politika odozdo i ‘civilna’ depolitizacija

22 50 81

5

Next Step_02.indd 5

5.2.2006 20:27:14

Next Step_02.indd 6

5.2.2006 20:27:14

Zašto pitanje o “sljedećem koraku”? Prvi decenij postkomunističke preobrazbe Hrvatske, započet 1990. godine, imao je osebujan tok. Ako je to imala biti preobrazba u demokraciju, o čemu je bar manifestno postojao konsenzus svih političkih snaga prisutnih u javnosti, transformacija je s jedne strane tekla ravnim tokom prema demokratskom ustavu, ali je, s druge, u praktičkoj izvedbi tekla kroz uspostavljanje autoritarnog poretka. Deficit pluralizma – kako zbog kulturne i političke hegemonije nacionalizma, tako i zbog nedostatka socijalnog utemeljenja uslijed nedovršenog razdvajanja vlasti i vlasništva, stanja u kojem umjesto privrede još uvijek pretežno postoji gospodarstvo, tj. klijentelistička ovisnost ekonomije o državi – je omogućio da i uz demokratsku konstituciju nastane i čitav decenij opstane dominacija jedne stranke i autoritarnog vođe, da se dijelom čak i institucionalizira, a u političkoj i upravnoj praksi u svakom slučaju naširoko tolerira etnička diskriminacija. Sve je to učvrstio i rat, koji je u svojem državnom aspektu, rata za neovisnost, jačao nacionalizam i olakšavao opravdavanje autoritarnih mjera i aranžmana, a u svojem etničkom aspektu, građanskog rata, pružio pogodan ambijent za etničku diskriminaciju, sve do razmjera ‘čišćenja’. Osim što je za okončanje rata i teritorijalnu reintegraciju, pa i za samo priznanje nacionalne suverenosti, Hrvatska bitno ovisila o međunarodnim čimbenicima, i uspostavljanje stvarne demokracije i vladavine prava (tj. izlazak iz autoritarnog poretka) bilo je uvelike ovisno o međunarodnim utjecajima. Središnje pitanje projekta “Next Step” (“Sljedeći korak”) jest, prvo, kako se nakon te, konfliktne i neposredno postkonfliktne faze, obilježene autoritarnom vlašću i nacionalističkim kolektivizmom, razvijaju postjugoslavenske zemlje (prije svega Bosna i Hercegovina i Hrvatska), te drugo, koliko je taj razvoj autonoman, odnosno koliko su društva o kojima je riječ sama ‘vlasnici’ svojeg razvoja. Projekt je razradila asocijacija Forum for Democratic Alternatives (Sarajevo / Geneva / Brussels), čiji je direktor Christophe Solioz. Koordinatori projekta za Hrvatsku su Christophe Solioz i Srđan Dvornik. Projekt su financijskom potporom omogućili: – Švicarsko savezno ministarstvo vanjskih poslova (DFA), Bern – Švicarska agencija za razvoj i suradnju (SDC), Bern – Grad Gen�ve – Karl Popper Stiftung, Zug – Fondation Charles Veillon, Lausanne 7

Next Step_02.indd 7

5.2.2006 20:27:14

– Service Industriels de Gen�ve (SIG) – Veleposlanstvo Švicarske u Hrvatskoj. Ova knjiga donosi analize nastale u okviru dijela projekta koji se odnosi na Hrvatsku. Radovi su dovršeni početkom 2005. i u februaru javno predstavljeni na konferenciji u Zagrebu. Radovi Žarka Puhovskog i Srđana Dvornika u konačnoj su verziji dovršeni u oktobru 2005. Tekstove je za tisak priredio Srđan Dvornik. Veleposlanstvo Švicarske u Hrvatskoj financiralo je tisak ove knjige. Koordinatori projekta zahvaljuju autorima i davaocima potpore.

8

Next Step_02.indd 8

5.2.2006 20:27:14

ŽARKO PUHOVSKI

Promjena paradigme u tranzicijskome poimanju suverenosti 0. Temeljno se ideologijsko i promičbeno opravdanje za osnovu procesa postkomunističke tranzicije uobičajeno nalazi u dvostrukoj promjeni prevladavajuće interpretacije nacionalne suverenosti. 0.1. S jedne strane, radi se o okretanju pučkoj suverenosti u klasičnome značenju sintagme, tj. uvođenju demokratski (slobodnim izborima) legitimirane vlasti (sa svim opasnostima koje slijede iz prenošenja demokratskih obrazaca u društva bez elementarne demokratske kulture). 0.2. S druge pak strane, radi se o renesansi tradicionalističkih koncepata državne suverenosti iskazanoj ne samo u nastanku niza novih nacionalnih država, nego i u etniziranoj interpretaciji nacionalne suverenosti u gotovo svim postkomunističkim državama. Pritom je državna neovisnost ideologijski tumačena – a, u jednome razdoblju barem, i prihvaćana – i kao neupitno jamstvo individualnih sloboda (za pripadnike većinske etničke skupine, u načelu). 1. Kako to i inače često biva, povijest je uspostave i jačanja državne suverenosti ujedno i povijest njezina neprestana dovođenja u pitanje. Suverenost je u pitanju u revolucionarnim prevratima protiv neizdrživosti vlasti monarha/suverena, no ishod će biti u jačanju novo legitimirane (“nacionalne”) suverenosti1 . Suverenost je, dakako, u pitanju u demokratskome (posebice u kasnijem liberalno-demokratskome) obratu u novovjekoj politici, koji, također, odbija monarhistički koncept suverenosti, no i taj će obrat – u najmanju ruku sa stajališta međunarodnoga prava2 – označiti “tek” značajnu, ali unutrašnju promjenu legitimacije poretka, ostavljajući odnose među državama načelno nepromijenjenima. Socijalistički će pak program – ostavljajući liberalnu tradiciju odlučno po strani – svim silama nastojati oko priprave konačnog destruiranja “puko-formalne građanske suverenosti”3 , razvivši, međutim, sam nove pojavne oblike kao iznutra, tako i spram inozemstva posebno rigidnog poimanja suverenosti (s hladnoratovski desetljećima uspješno eksploatiranom formulom “nemiješanja u unutrašnje poslove suverenih dr1

2 3

Usp., A. O. Hirschman, The Rhetoric of Reaction. Perversity, Futility, Jeopardy, Belknap, Cambridge Ma., a. London 1991, F. H. Hinsley, Suverenost, August Cesarec, Zagreb 1992. Usp., W. Friedmann, The Changing Structure of International Law, Vakils, Feffer a. Simons, Bombay 1964, posebice pp. 5-10. Usp., J. B. Pašukanis, Opća teorija prava i marksizam, F. Džinić (ur.), Sovjetske teorije prava, Globus, Zagreb 1984., posebice odjeljak “Pravo i država”.

9

Next Step_02.indd 9

5.2.2006 20:27:14

transformacija hrvatske: sljedeći korak

žava” kao navlastitom osnovom ovog ograđivanja spram svijeta koje je jamčilo u osnovi predmodernu unutrašnju izvjesnost (=neizmjenjivost odnosa moći), čime je, u mnogome, zatvoren krug sadržajnih odredbi suverenosti4 . U striktno filozofijskome smislu riječ je pritom o legaliziranom zaustavljanju poopćivanja, o suspendiranju univerzalnosti, jer i izvanjska (međunarodnopravna, primjerice) regulacija prestaje važiti dospijećem do točke suverenosti (odnosno važi tek dodatno “potkrijepljena” autoritetom unutrašnje suverenosti), kao što se i unutrašnje zakonodavstvo, u obratu, “prostire” samo do točke suverenosti5 . 1.1. Posebice je aktualnosti rasprava o suverenosti u novije vrijeme pridonijelo novo, postkomunističko prijelazno razdoblje. Gotovo sve povijesno uspostavljene paradokse suvremena zbivanja empirijski potkrepljuju, pa i radikaliziraju. Unatoč neprestanome naglašavanju tradicije suverenosti u postkomunističkim situacijama, sam je postupak kojim su te suverenosti izborene – posebice kada je o novoformiranim (ili “obnovljenim”) državama riječ – bjelodano pokazao koliko se je toga ipak promijenilo u odnosu na opetovano zazivanu tradiciju. Sve su novoformirane države bile, naime, prinuđene tražiti (i, dapače, masovno slavile) izvanjsko priznanje6 svoje suverenosti kao ključni trenutak zbiljskog dospijevanja do nje. Sama činjenica realiziranja kontrole nad nekom teritorijom više, očito, nije dostatna; traži se pravnim regulama uvjetovani suodnos s okolinom kao jedan od bitnih uvjeta 4

5

6

Usp. o širem kontekstu F. Feher, A. Heler, Đ. Markuš, Diktatura nad potrebama, Rad, Beograd 1986., posebice odjeljak “Struktura moći”; u jugoslavenskome slučaju svojevrstan je “meki” totalitarizam, posljetkom desetljećima proklamirane, a posljednjih desetak godina odista i provođene, politike decentralizacije namjesto demokratizacije, bio dospio u situaciju u kojoj je aparat političke moći – armija prije svega – ostao čak i formalno bez ikakve kontrole civilne vlasti (koja je postupno “spuštana” u republička središta). Tako je ono što je imalo biti oruđem suverene moći postalo samostalnom, golom moći (posebice nakon samoraspuštanja SKJ kao navlastitog suverena druge jugoslavenske države). Nastojeći oko zakrivanja te enormne koncentracije moći, armija se je, nakon faktičnoga raspada savezne države krajem osamdesetih, i otvoreno povezala s političkom koncepcijom koja joj je bila najbližom po dvama kriterijima, po kriteriju pretežitog nacionalnog sastava zapovjedne strukture, te po kriteriju političkoga programa koji je ponajvećma rabio usluge vojne sile za kontrolu/osvajanje zahtijevanih teritorija. Kako je poznato, upravo je srpski nacionalizam najbolje odgovarao ovim zahtjevima, a njegovo je prvenstvo bilo olakšano i time što je otvoreni prijelaz na ovaj program bio i ideologijski najjednostavnije izvodiv, jer je samo taj nacionalizam ostao jednoznačno vezanim uz socijalistički svjetonazor koji je u armiji bio desetljećima ukorijenjen (usp., Ž. Puhovski, “Aporetika ‘real-socijalističkih’ reformi”; M. Korošić (ur.), Quo vadis, Jugoslavijo?, Naprijed, Zagreb 1989.) Ozbiljni problemi nastaju kada se ova zapriječena univerzalizacija interiorizira među pripadnicima političke zajednice do te mjere da ju se prihvaća i u moralnome pogledu, u smislu odbijanja protežnosti općeprihvaćenih moralnih normi na klasu ne-pripadnika zajednice. U tom pogledu (veoma uspješno) djeluju brojni suvremeni nacionalizmi. Teorijska paradigma koja, djelomice, odgovara ovome postupku može biti interpretirana poimanjem suverenosti koje je – u biti na tragu Hobbesa (usp. o tomu Hinsleya, te Pogovor, str. 247 i d.) – razvijeno u jednoj fazi Schmittova mišljenja. Konstruirajući pojam države u tom razdoblju (u tridesetim godinama, tekstovima kao što su Politische Theologie

10

Next Step_02.indd 10

5.2.2006 20:27:14

žarko puhovski

faktičke suverenosti. Time se pak odstupa od tradicionalnoga poimanja koje je suverenost smatra bitno unutrašnjim poslom države, a njegovu izvanjsku komponentu ovisnom tek od čistih odnosa moći. Posebice je to jasno baš na hrvatskome primjeru, jer je to prva država međunarodno priznata suverenom i na teritorijama koje u trenutku priznanja – pa i znatno kasnije – ni na koji način nije kontrolirala. Inozemni je čimbenik, riječju, značajno dobio na važnosti, pa je i na taj način potvrđeno već spomenuto suvremeno relativiranje klasičnoga shvaćanja državne suverenosti7 .

7

ili Der Begriff des Politischen) na osnovi odnosa prijatelj-neprijatelj, temelja vlastita poimanja politike, Carl Schmitt dolazi, međutim, u veoma ozbiljne poteškoće. Jer, s jedne strane stalo mu je da se suverenost razumije kao bitna osobina države koja se, ipak, iskazuje tek u iznimnostima (on sam govori o izvanrednome stanju i “eventualnosti” sukoba s vanjskim neprijateljem kao znacima stanja u kojemu je neposredno egzerciranje suverenosti nužno). No, ako je tako, ako je – zapravo u ovome na tragu Lenjina – ius belli integrirajući sastavni dio i suverenosti prema unutra, a ne samo prema vani, ostaje pitanje gdje prebiva suverenost u svakidašnjici kojoj svaka politička zajednica teži, u normalnome životu društva (koje, uz put, Schmitt kao jednoznačni pojam uopće ne može očuvati). Riječju, ovakvo blagdansko poimanje suverenosti očito višestruko korespondira s postkomunističkim dogodovštinama, ali ostavlja izvođenje suverene moći načelno nekontrolirljivim, što svakako odgovara mnogim empirijski ustanovljivim složajima, ali ništi jedan od sadržaja kojima teži svatko komu je do suverenosti, trajnost neupitnosti jedne (u tradiciji najviše) razine moći. Ipak je, naime, Schmittovo poimanje odveć vezano uz ratnu komunikaciju, čak koegzistenciju, s neprijateljem, a da bi ga neki (nacionalno ili drukčije uspostavljeni kolektivni subjekt) mogao prozvati naprosto “našim” (do čega je pak svakomu od tih subjekata toliko stalo). Sve to nije, dakako, utjecalo na samorazumijevanje vlastite suverenosti u hrvatskome ustavu, koje je posve tradicionalistički formulirano (čl. 2, 7, 135, eksplicitno), jer se termin suverenost rabi kontekstualiziran upravo onim izvanjskim atributima njezina održavanja (“neotuđiva”, “nedjeljiva”, “neprenosiva”), koji su se u zbilji pokazali ovisnima o međunarodnim čimbenicima, a ne u kontekstu njezina unutrašnjeg uspostavljanja (sintagma “pučka suverenost”, ili neka odgovarajuća, uopće se ne pojavljuje, iako je u čl. 1, stav 2 sadržajem posve korektno opisana). No, ako je odista mišljeno da se suverenost odnosi i na unutrašnju uspostavu temeljnih ustanovnih odnosa u državi, nije posve jasno što ima značiti izrijek čl. 7, po kojemu “oružane snage Republike Hrvatske štite njezin suverenitet”. Slovenski pak ustav – naizgled obrnuto razmjerno neusporedivo lakšem načinu stjecanja faktičke neovisnosti države – suverenost uopće izrijekom ne spominje, ali zato odmah na početku (čl. 8) navodi da “zakoni i drugi propisi moraju biti u skladu s općevažećim načelima međunarodnoga prava”, dakle priznaje viši (i prethodeći) pravni autoritet u odnosu na nacionalno pozitivno pravo. On je time bliži nekim drugim suvremenim ustavima (talijanskome iz 1947. – čl. 1 -, francuskome iz 1958. – čl. 2-4 – koji suverenost uvodno tretiraju u sintagmi pučka suverenost; u tom je pogledu slična i struktura brazilskoga ustava iz 1988., koji u čl. 1 samo spominje nespecificiranu suverenost kao jedan od temelja zajednice, pučku suverenost uvodi u čl. 14, a nacionalnu u čl. 170, kao jedno od načela funkcioniranja privrede). U mnogome paradigmatički za “postmodernu”, dakle na suverenost ne-centriranu ustavnost, (zapadno)njemački ustav iz 1949. započinje (nikako slučajno slično talijanskome i japanskome iz 1947.) pravima i čašću čovjeka, ono pak što pripada – postkomunističkim režimima i njihovim ustavima tako bitnoj – definiciji države, u njemačkome se ustavu pojavljuje tek od čl. 20 na dalje. Uopće, ustavi zemalja kojima suverenost nije bila toliko osporavana (ili im je izvanjski “poklanjana”, kako je to, nakon II. svjetskog rata, slučaj s Njemačkom, ali i s Italijom, Japanom, Austrijom) ne tretiraju ovu kategoriju kao apsolutnu ustavnu vrijednost. No, kako pokazuju diskusije u Njemačkoj nakon odluke Bundestaga o prihvaćanju Mastriškoga ugovora 2. prosinca 1992., te odluka ustavnoga suda o tužbama protiv te odluke

11

Next Step_02.indd 11

5.2.2006 20:27:15

transformacija hrvatske: sljedeći korak

1.2. Suvremeni se pak teorijski modeli mnogo više bave proceduralnim (postupkovnim), no tradicionalnim, atomarnim (nedjelbenim) aspektom suverenosti. U izvedbi to znači da suverenost nije pojmljena prvenstveno kao metodički osigurana točka prekida ingerencija, nego se ključnim pitanjem iskazuje samo (prije svega “unutrašnje”) funkcioniranje one vlasti koju suverenost ima zajamčiti8 . Kako to upravo britanska tradicija uvjerljivo poka-

8

parlamenta (12. listopada 1993.), svijest je o suverenosti i u takvim sredinama neprijeporno nazočna. Posebice je indikativno da je u svojem obrazloženju ustavni sud svoje polazište – koje barem dijelom postavlja potencijalne zapreke nekim aspektima daljnje evropske integracije – utemeljio u stavu: “Njemačka država čuva... kvalitetu suverene države iz vlastita prava kao i status suverene jednakopravnosti s ostalim državama”. Riječju, i u njemačkoj je sredini suverenost uzeta u obzir kao vrijednost naspram “nad-državnih ustroja”, ali ponajprije u smislu jamstava jednakopravnosti država u okviru međunarodne zajednice. (Za analizu sličnih, premda iz drugoga konteksta izvedenih, tendencija u njemačkoj ustavnosti usp., U. K. Preuß, Politische Verantwortung und Bürgerloyalität, Fischer, Frankfurt 1984, posebice odjeljak „Konsequenzen der Ethisierung der Verfassung“). Riječju, zajednice koje su – “subjektivno” ili “objektivno” – borbu za suverenost doživjele kao posebice težak proces bivaju, čini se, i u tom pogledu deprivirane, jer su, izgleda, osuđene na dugotrajno robovanje formuli suverenosti kao vrijednosti po sebi. Pored hrvatskoga primjera, na to navode i primjeri iz ustava baltičkih zemalja (estonskoga, posebice), ali i oni iz bliže okoline; makedonski ustav iz 1991., koji započinje (čl. 1, 2) inzistiranjem na istim atributima suverenosti kojima se na početku bavi i hrvatski ustav, odnosno, “Ustav Republike Kosovo”, koji suverenosti posvećuje uvodne čl. 2-4. Time se suvremena teorija nastavlja prije svega na razvijenu formu engleskoga ustavnoga prava, kojoj je prva uporaba suverenosti svagda u sintagmi “parlamentarna suverenost” (točnije u formuli: “King/Queen in Parliament”). Kako ta sintagma označuje neupitnu moć donošenja, mijenjanja ili ukidanja zakona o bilo čemu, a da ga ne može dovesti u pitanje nijedan sud u Ujedinjenome Kraljevstvu (de Smith, Constitutional and Administrative Law, Penguin, Harmondsworth 1986, p. 75), očito je da suvremeni pravni i politički problemi nastaju s pitanjem o ovlastima Evropske zajednice (Evropskoga suda prije svega) u odnosu na britansko pravo (usp. političku diskusiju u Velikoj Britaniji u povodu parlamentarnoga odlučivanja o prihvaćanju Maastrichtskih ugovora, ali i činjenicu da de Smith u ovdje navedenome petom izdanju iz 1985. – koje su uredili H. Street i R. Brazier – navodi ograničujuću formulu po kojoj zakone koji nastaju primjenom parlamentarne suverenosti ne može dovesti u pitanje nijedan sud u Ujedinjenome Kraljevstvu – dodatak u kurzivu nije bio nazočan u ranijim interpretacijama problema). Amerikanska je pak tradicija u mnogome praksu suverenosti vezivala uz načelne odluke Vrhovnoga suda kao konkretno djelatnoga (ne i svagda neosporavanoga, usp., R. Dworkin, Law’s Empire, Belknap, Cambridge Ma. & London 1986, p. 30) ustavotvorca koji se pozivlje na vlastito otčitavanje intencija “očeva utemeljivača amerikanske ustavnosti” (usp., Ž. Puhovski, “Simbolička funkcija javnog djelovanja”, Naše teme, Zagreb. 12/1989.). U zaoštrenoj formi dobro to pokazuju sudbene i izvansudbene rasprave vezane uz različita shvaćanja slučaja Brown v. Board of Education, – procesa vezanoga uz slučajeve rasne segregacije u nizu amerikanskih škola; da bi se nekako obranilo od primjedbi s različitih strana u procesu je, u drugome sudskome stupnju, uporabljena zbog svoje hipokrizičnosti kasnije gotovo legendarna formula po kojoj segregacija ima prestati ne odmah, nego “svom mogućom brzinom” – Brown v. Board of Education, 349, U.S. 294, 301 – 1955). Uza sve načelne nejasnoće ovakvo je postupanje u SAD dovelo do toga da su suverene moći – na užas svakoga tko pristaje uz tradicijsko poimanje suverenosti – odista podijeljene, da “checks and balances” odista pogađaju samo izvođenje suverenosti, a ne tek unutrašnju diobu koja slijedi iz unaprijed zadane i po svemu neupitne državne suverenosti (usp. R. Cotterrell, The Politics of Jurisprudence. A Critical Introduction to Legal Philosophy, Pennsylvania U. P., Philadelphia 1992, posebice odjeljak “Sovereign and Subject: Bentham and Austin”, pp. 52-82).

12

Next Step_02.indd 12

5.2.2006 20:27:15

žarko puhovski

zuje (iznad svega formulom “King/Queen in the Parliament”), suverenost je u takvu razumijevanju metodički osigurano mjesto nadilaženja diobe vlasti9 , točnije ono jedinstveno izvorište iz kojega ta dioba jedino i može legitimno proizići. 1.3. U posljednjih je nekoliko desetljeća – sve do kraja osamdesetih i sloma “realnoga socijalizma”/komunizma – suverenost bila po mnogo čemu teorijski zapostavljeno pitanje. To se može pokazati ne samo bibliografijskim i citatologijskim natuknicama, nego i time što se kod većega broja autora – posebice političkih i pravnih teoretika – jasno iskazivala tendencija da se problem tretira kao pretežito tradicijski (i time u osnovi apsolviran), ili pak da ga se jednostavno izostavlja iz rasprava10 . Moguće je zadovoljiti se u interpretaciji ovakva složaja uputom na logički “paradoks suverenosti” koja je, kako Popper tvrdi, “samoprotuslovna”, jer zastupanje ma koje procedure suverenosti (npr. pučke suverenosti kao vladavine većine) može dovesti do toga da njezini pristaše budu prinuđeni prihvatiti i rezultate takve procedure koji bitno odudaraju od istih onih načela koja su ih i navela da baš tu proceduru prvotno prihvate (primjerice ako većina naprosto odluči prepustiti svoje ingerencije osobi ili skupini osoba)11 . U takvu je slučaju sam pojam naizgled nepotreban, no on ima ipak značajnu prednost pred konkurentima, čak i ako može (poput svakoga drugog apstraktnoga pojma u praktičko-filozofijskome području) dovesti do samoporažavajućih posljedaka. Jer, u krajnjoj crti, suverenost ipak određuje polje odnosa koji se mogu konkretno uređivati, pa i kao prostor uređenih prava i sloboda12 , a da se ne mora odmah poduzimati 9

U pravno-teorijskoj tradiciji to je posebice jasno pokazano kod Austina, koji polazi od načelne nemogućnosti da suveren bude ograničen pravom (“Najviša moć ograničena pravom je puko protuslovlje u terminima... Svaka je najviša vlast legalno despotska”, J. Austin, The Province of Jurisprudence Determined and The Uses of the Study of Jurisprudence, Wiedenfeld a. Nicholson (edn.), 1955, p. 254, 271; original je tiskan 1832.) 10 Indikativno je da suverenost pojmovno uopće ne rabe takve, za čitavo razdoblje i discipline nedvojbeno značajne, a međusobne bitno različite knjige kao što su npr. Nozickova Anarchy, State and Utopia (Basic, New York 1974); Dworkinova, Law’s Empire (Belknap, Cambridge Ma. and London 1986); Ungerova, Social Theory: Its Situation and Its Task (Cambridge U.P., Cambridge 1987); Milibandova, The State in Capitalist Society (Quartet, London 1973); Tuckova, Natural Right Theories (Cambridge U.P., Cambridge 1979); Fullerova, The Morality of Law (Yale U.P., New Haven and London 1964); Ackermanova, Social Justice in the Liberal State (Yale U.P., New Haven and London 1980); Dahlova, Democracy and its Critics (Yale U.P., New Haven and London 1989); Sadurskijeva, Moral Pluralism and Legal Neutrality, (Kluwer, Dordrecht, Boston, London 1990), čak i prikazi čitava područja, npr., R. Plant, Modern Political Thought (Blackwell, Oxford 1991), F. Neumann (Hg.), Handbuch politischer Theorien und Ideologien (Rowohlt, Reinbek b. Hamburg 1977); itd. 11 Usp., K. R. Popper, The Open Society and Its Enemies, Routledge & Kegan, London and Henley, 1969, V. I, p. 123 (i sam Popper priznaje, dakako, da je riječ o primjeni Platonova paradoksa slobode – Rep., 562b-565e – na suvremenu raspravu). 12 Usp. veoma čistu formulaciju problema u M. Walzer, Just and Unjust Wars, Penguin, Harmondsworth 1980, posebice p. 89; usp. također S. I. Benn, The uses of ‘Sovereignty;” u

13

Next Step_02.indd 13

5.2.2006 20:27:15

transformacija hrvatske: sljedeći korak

neskroman pothvat usklađivanja čitava svijeta na osnovi preferiranoga svjetonazora.13 1.4. Pođe li se u aktualnim razmatranjima od poimanja suverenosti kao ustanovne središnje točke oko koje se uspostavlja uređeni prostor političke zajednice, proceduralni će karakter, dakako, dobiti na značenju. On je, naravno, sastavni dio već i Hobbesova poimanja, no time se otvara i specifičan paradoks takve koncepcije. Jer, ona, naime, počiva na pretpostavci nepristranosti suverena kao izvanjskoga svim temeljnim konfliktima koje uređuje. Što, međutim, ako takva pretpostavka izvanjskosti kao nepristranosti naprosto nije održiva (za što govori, prije svega, iskustvo)? Ne dolazi li tada proceduralni aspekt koncepcije u sukob s njezinim bitnim ciljevima?14 Čak i u posve skraćenu razumijevanju, po kojemu suverenost i nije drugo do sposobnost države “da štiti svoje funkcionalne i hegemone moći naspram izvanjskoga ili unutrašnjega miješanja”15 , problem ostaje otvorenim, jer nije jasno tko je (ili što) ta država toliko jasno odijeljena i od svoje izvanjskosti i od unutrašnjosti16 . Riječju, subjektiviranje je države ono što daje smisao atomarnome, prekidnom shvaćanju suverenosti; ono se pak razilazi s bitnom odrednicom modernoga poimanja države kao aparata, ili instrumenta (nečega što u njoj nije bezostatno sadržano).17 1.5. Subjektiviranje je države na uštrb društva (čak, na ovoj razini, i neovisno o odgovarajućem metodičkom pridjevku) nužan posljedak atomarne suverenosti, kako u njezinoj klasičnoj verziji18, tako i u onoj koegzistencijskoj, tipičnoj za primjerice Schmittove19 i suvremene postkomunističke

13

14

15 16 17

18 19

A. Quinton (ed.), Political Philosophy, Oxford U.P., Oxford a. London 1967, te DD. Raphael, Problems of Political Philosophy, Macmillan, London 21990, pp. 153-174. Na što je u stanovitu smislu prinuđen Hayek (The Road to Serfdom, ARK, London 1986, p. 172 i d.), smatrajući da bi barem uspostava zbog privrednih razloga nužnih internacionalnih vlasti (i njihove suverenosti) morala poći od njihova ustrojstva u skladu s načelom “laissez-faire” (kada to na razini nacionalnih država očito nije uspjelo). Usp. o tomu J. M. Buchanan, The Limits of Liberty, Between Anarchy and Leviathan, Chicago U.P., Chicago 1975, posebice p. 130 i d., te, kritički, J. W. Chapman, “Coercion in Politcs and Strategy”, J. R. Pennock, J. W. Chapman (ed.), Coercion, Nomos XIV, Aldine, Altherton, Chicago/New York 1972, posebice p. 295 i d. Usp., M. Fisk, The State and Justice, Cambridge U.P., Cambridge 1989, p. 160. Usp., radikalno izvođenje konzekvencija iz protimbi o kojima je riječ (na način zahtjeva za odustajanjem od same uporabe pojma suverenosti) u J. Maritain, Čovjek i država, GlobusŠkolska knjiga, Zagreb 1992. (original je objavljen 1953.), posebice str. 57-61. Usp., Ž. Puhovski, “Subjektiviranje i kraj moderne države”, Politička misao, Zagreb 4/1982. U posljednje vrijeme diskusija je o problemu dijelom vezana uz u stanovitome smislu ekstravagantno formulirane Derridaine teze o “mističkoj osnovi autoriteta” (po prvi put objavljeno u “The Cardozo Law Review, v. 11, July/August 1990, pod naslovom Deconstruction and the Possibility of Justice). Usp., primjerice, J. Raz (ed.), Authority, Blackwell, Ox ford 1990, posebice, R. Ladenson, “In Defense of Hobbesian Conception of Law” Usp., kritiku Schmitta u K. Hartmann, Politische Philosophie, Alber, Freiburg/München

14

Next Step_02.indd 14

5.2.2006 20:27:15

žarko puhovski

nazore20 . Kako pritom ostaje malo od onoga što je bitno za tradiciju bez koje suvremenih država naprosto nema, nije teško razumjeti koliko je važno biti na čistu s time koja je narav opetovano rabljenoga pojma suverenosti. Ako se od svakidašnjeg političkoga diskursa i ne može očekivati odgovor, pa ni upute na njegov sadržaj, suvremeni bi teoretici trebali biti u stanju položiti račun o ključnim sastavinama odnosa o kojemu je riječ. On se je, međutim, u posljednjim desetljećima zbivao unutar specifičnoga pravnoga sklopa koji je bio uspostavljen pod neposrednim, dnevnim pritiskom ne samo zaoštrenih političkih sukoba, nego i niza ratova kojima su upravo razmirice u povodu suverenosti nerijetko služile kao opravdanje. To se ponajprije odnosi na već klasično pitanje o tomu može li se (treba ili mora) dijeliti suverenosti u federativnoj državi21 , te iznimno aktualnom raspravom o mogućnostima njezina opravdiva rasklapanja22 . U prvome slučaju ima se, dakako, posla s 1981, S. 177-180. U metodičkome smislu Schmittov je problem (Politische Theologie, Duncker & Humboldt, Berlin, S. 22) baš u tomu što zastupa “filozofiju konkretnoga života”, kojoj je “iznimka važnija od pravila”, jer omogućuje “uvid dublji od jasnih generalizacija onoga što se prosječno ponavlja”. A moderno je poimanje suverenosti bilo, od svojih početaka, upravljeno ka uspostavljanju trajnosti, normalnosti, izračunjivosti, itd. S bitno drukčijim zaključcima nacionalnoj suverenosti po paradigmni izvanjskosti pristupaju i međunarodni pravnici (usp. klasičan udžbenik W. Friedmana – The Changing Structure of International Law, Columbia U. P., New York 1964 – kojemu je odgovarajuće podpoglavlje indikativno naslovljeno “Zastarjelost ili propast nacionalne suverenosti”), ili politički znanstvenici koji se bave poredbenim sustavima (usp., S. E. Finer, Comparative Government, Penguin, Harmondsworth 1970, gdje se o suverenosti raspravlja samo pod sintagmom pučka suverenost koja je, uz to, razumljena u biti kao legitimacijski obrazac – p. 99,100). 20 Zbog toga se veoma interesantnoj, liberalno ustrojenoj analizi recentnih postkomunističkih zbivanja i može dogoditi da uopće ne tematizira problem suverenosti i tako izgubi iz vida jedan od bitnih ne samo teorijskih, nego i dnevno-političkih problema (usp., B. Ackerman, The Future of Liberal Revolution, Yale U. P., New Haven a. London 1992). 21 Možda je najbolji znak ozbiljne konfuzije koja je upravo među pravnicima bila nastala u ovome kontekstu Stefanovićev udžbenik Ustavno pravo FNR Jugoslavije i komparativno, Školska knjiga, Zagreb 1956., u kojem se (I., str. 410 i d.) čini kao da je suverenost zapravo problem koji postoji upravo obzirom na federativne državne strukture, a suverenost se određuje kao “pravna nezavisnost” (414), što nikako ne zadovoljuje potrebe ozbiljnije rasprave (pa čak ne obuhvaća ni metodički pozitivne elemente koje navodi već Bodin, naime i odlučivanje o ratu i miru pored zakonodavne neovisnosti), ali je dostatno za autoru očito unaprijed zadanu tezu da je samo federativna država suverena, a ne i njezine federalne jedinice. Tridesetak godina kasnije, Sokol-Smerdelov udžbenik (Organizacija vlasti, Narodne novine, Zagreb 1988.), koji u mnogome zaostaje za Stefanovićevim (posebice u baratanju klasičnim teorijsko-političkim kategorijama, pa čak i u navođenju samih naslova nekih od klasičnih djela političke teorije), opetuje, doduše, Bodinove odredbe pozitivnoga sadržaja suverenosti, ali, dakako, o negativnim elementima, tj. o ograničenjima suverenosti ćudorednom običajnošću zajednice nema ni spomena. Bodinovo se shvaćanje istovremeno nazivlje “transpozicijom političkih težnji građanske klase koja se postepeno razvija u najsnažniju klasu unutar feudalnog društva” (13) i “sadržajem pojma suverenosti u suvremenom (?!, Ž. P.) smislu riječi” (ibid.). Za ozbiljniju, aktualnu, raspravu o problemu usp., V. Ostrom, The Meaning of American Federalism, ICS Press, San Francisco 1991, posebice pp. 80-87) 22 Usp., L. C. Buchheit, Secession. The Legitimacy of Self-Determination, Yale U. P., New Haven a. London 1978, posebice završni odjeljak “The Calculation of Legitimacy”.

15

Next Step_02.indd 15

5.2.2006 20:27:15

transformacija hrvatske: sljedeći korak

pitanjem o diobi suverenosti (što zadaje glavobolju svima koji suverenost ne poimaju proceduralno). U drugome pak slučaju riječ je – pri svakome secesijskom postupku, odnosno postupku diobe ranije postojeće države – o premještanju središta suverenosti koje sa sobom barem djelomice prenosi polje samoostvarenja. Time se stvara novi okvir suverenoga djelovanja (o čemu se kod niza novih država posljednjih godina zapravo u biti i radi, s time da se u njima, najčešće, ne poima da novi okvir sam sobom jamči tek novu topiku, no ne i novu kvalitetu suverenosti). 2. Postjugoslavenske države nastale su u ratu, pa je u njihovu slučaju opći postkomunistički obrazac dodatno zaoštren (i pojednostavljen). Zato i jest nužno uzeti u obzir specifični, jugoslavenski kontekst ove redakcije postkomunizma. 2.1. Jugoslavija je kao politička zajednica nastala nakon I. svjetskoga rata – u fazi koju brojni povjesnici nazivlju razdobljem završnoga trijumfa evropskih nacionalizama – kao politički izraz težnji da se riješi tzv. nacionalno pitanje na jugoistoku Evrope (na to je, uz ostalo, upućivalo i njezino prvotno ime – Kraljevina SHS). Nakon II. svjetskoga rata Jugoslavija se kao politička zajednica sui generis konstituira 1948., nakon raskida s SSSR-om, koji je – neovisno o visoko ideologiziranoj retorici sukoba – metodički izveden uporabom tradicionalnoga nacionalističkoga obrasca (“nitko u Moskvi ne može znati što treba Jugoslaviji bolje od nas ovdje”, i sl.). Kasniji su nacionalistički prosvjedi u pravilu koristili istu retoriku, no u ime neke o jugoslavenskih nacija, a protiv jugoslavenskoga centra moći. Službena je legitimacija jugoslavenske federacije, kao i dominantna svjetonazorska fraza “bratstvo i jedinstvo”, dodatno naglašavala da je Jugoslavija imala – i u drugoj verziji – zadaću “rješenja nacionalnoga pitanja”. 2.2. Kako su ratovi između kojih je Jugoslavija egzistirala – od onoga 1914.-1918. do onoga 1991.-1999. – bili u mnogome opravdavani borbom za nacionalne interese/emancipaciju, bitno pogrešno postavljanje “nacionalnoga pitanja”, kao i odgovarajuće neuspješno rješavanje tako postavljena pitanja, označili su u biti značaj jugoslavenske zajednice, posebice sa stajališta mirovne preobrazbe sukoba. Jugoslavija je, riječju, u svakoj svojoj verziji funkcionirala kao (razmjerno dugotrajno) primirje, koje je najčešće pogrešno shvaćano kao mir. Smislenost ove teze indirektno se može pokazati činjenicom da su nakon svakoga raspada Jugoslavije (od 1941. do 2000.) na djelu gotovo identični legitimacijski obrasci kako za oružane sukobe, tako i za tvorbu novih političkih zajednica. Primirje, naime, zaustavlja rat, ali ne rješava ni probleme koji su do njega doveli, niti ukida legitimaciju koja u stanovitim povijesnim trenucima rat čini za milijune ne samo prihvatljivim, nego i moralno nužnim. Nedvojbeno je da primirje predstavlja bitan napredak u odnosu na ratno stanje, ali dugoročni problemi nastaju kada ga se nekritički 16

Next Step_02.indd 16

5.2.2006 20:27:15

žarko puhovski

razumije kao mir (što, konzekventno, znači da se uzroci rata – i njegove barem privremene prihvatljivosti za mnoge – skrivaju pod ideologijski tepih, suočavanje s prošlošću sustavno izostaje, a cijena je već toliko puta pokazana – prošlost se, s varijacijama doduše, ponavlja). 2.3. Ovakvo – nerijetko odista farsično ponavljanje prošlosti (odnosno, točnije, njezine ideologijske slike) vrvi paradoksima. Prilikom posljednjega raspada kompletne Jugoslavije, 1991., ključni je paradoks – koji su razumjeli odista rijetki – bio slijedeći: gotovo od samoga početka sukobljene su strane raspravljale o Jugoslaviji i njezinu usudu, propustivši da pojme kako se više nije radilo o sudbini Jugoslavije, nego o opstanku Jugoslavena (svih stanovnika jugoslavenske teritorije). Drukčije rečeno: u ratnim uvjetima politička se pitanja nužno reduciraju na osnovno: koliko mrtvih stoji neko rješenje. A jugoslavensko rješenje krize očito bi bilo stajalo života toliki broj njezinih stanovnika da bi se samo rješenje moralo iskazati neprihvatljivim (što se je, nakon gotovo stotinu tisuća žrtava i pokazalo točnim). Istovremeno, dugogodišnje je postojanje Jugoslavije, unatoč tomu što ona nikada nije bila demokratska država, jamčilo razmjerno mirne uvjete preživljavanja, te je najčešće (zapravo pogrešno) pitanje posljednjih godina glasilo: je li posljednji rat bio posljedica samoga postojanja Jugoslavije ili njezina raspada? Pritom se je, s pravom, polazilo od drugoga paradoksa, od toga da je, naime, Jugoslavija bila desetljećima uzorna komunistička zajednica u kojoj je vladao svojevrsni mekani totalitarizam, u mnogome neprispodobiv s onime što je karakteriziralo ostale komunističke države, a njezin je pak raspad bio bitno krvaviji od kraja komunizma bilo gdje drugdje. U Jugoslaviji je, naime, raspad komunističkoga sustava, pod ruku s raspadom jugoslavenske zajednice i krajem hladnoga rata, stvorio posve specifičnu eksplozivnu smjesu. Osnova je te eksplozivnosti bila upravo u značajkama koje su desetljećima iz Jugoslavije činile sredinu mnogo povoljniju za život od bilo koje druge u komunističkome svijetu. Najistaknutije su među tim značajkama – koje su označavale i razloge razmjernoga uspjeha titoizma – bile u ustroju Jugoslavije kao zemlje organiziranoga šverca između Istoka i Zapada (oficijalno nazvanoga nesvrstanošću), te u njezinu organiziranju na osnovi nakane da se demokratizacija zamijeni decentralizacijom (što je bilo službeno nazvano samoupravljanjem). Prvi je čimbenik prestao djelovati s krajem hladnoga rata (kada je i nestalo izvanjskoga interesa za opstanak Jugoslavije), drugi je pak doveo do stanja koje je potenciralo tragičnost postjugoslavenskih sukoba, do činjenice da je JNA ostala jedinom jugoslavenskom ustanovom (sve su druge, u najmanju ruku od sredine osamdesetih godina, djelovale na osnovi republičko-nacionalne legitimacije), te je tako bila izvan svake civilne kontrole. To je postalo akutnim u trenucima u kojima su – inače posve suprotstavljene – nacionalne frakcije u tadašnjem partijskome vodstvu demonstrirale suglasnost u odbijanju pluralističkih izbora za jugoslavenski parlament (koji bi jedini mogao 17

Next Step_02.indd 17

5.2.2006 20:27:16

transformacija hrvatske: sljedeći korak

raspolagati političkim autoritetom za kontrolu vojske, te, u najmanju ruku, spriječiti oružani raspad države). Jugoslavija, ukratko, nije mogla izdržati demokratizaciju, niti je ova mogla podnijeti Jugoslaviju – u tradicionalnim filozofijsko-političkim terminima velik je broj politički relevantnih djelatnika optirao za slobodu (koja je, na koncu, svedena na državnu neovisnost) umjesto sigurnosti (pa makar i na onoj razini na kojoj je bila zajamčena u Jugoslaviji). Rat je tako postao prihvatljiv i kao nacionalistički, ali i kao demokratizacijski projekt – upravo stoga, nakon njega, sama demokracija nije mogla biti rješenjem, jer je s njome on i započeo. 2.4. O naravi rata – koji je predstavljao formativni kontekst ovih zbivanja – jedva da je u svim tim godinama nešto suvislo rečeno. Od televizije do crkve, od političkih stranka do brbljavaca po krčmama, reciklirane su iste fraze. Prva je bila reducirana na formulu IA (indikativno sličnu onomatopeji magarećega njakanja; sa sličnom ju se je učestalošću i promišljenošću na početku rata moglo čuti). Imenovati agresora je bilo važno (ali i jednostavno), no mnoga su pitanja ipak ostajala neodgovorenima. Jedino, međutim, što je oficijalna ideologija imala dodati bilo je: riječ je o nametnutome ratu. Ovdje je, ipak, bilo riječi o konzekventno dalekosežnijem i smislenijem stajalištu. Nametnuti je rat – u davnoj kršćanskoj tradiciji – bio paradigmatičan slučaj stanja označenoga kao ius ad bellum. No, trik koji su opetovano i za mnoge efikasno koristili ideolozi bio je interpretiranje opravdanosti započinjanja rata kao opravdanosti (svih) ratnih djelovanja, ius in bello u kategorijama iste tradicije. 2.5. Odjednom se je tako umjesto o nametnutome ratu započelo pripovijedati o njegovu dostojanstvu. Sama konstrukcija koja ratu pridaje dostojanstvo nije bez presedana, no jedva ju se može naći u ozbiljnijim (možda čak ni i u propagandističkim) raspravama nakon drugoga svjetskog rata. Problem je, u osnovi, u slijedećemu: dignitet pridan ratu oduzima ga ljudima, kako borcima, tako, još više, njihovim žrtvama. Iz opravdanih (ne uvijek u poopćivome smislu i pravednih) razloga za početak rata ustvrđuje se jednostavno “mi smo u pravu”. Zašto, “zato što su oni u krivu”. Sve je nakon toga logično, od onih koji tvrde da “mi” – dakako – “nismo mogli počiniti zločine”, do onih koji, prostodušno, pokušavaju popraviti očitu glupost ekstremnoga nacionalizma tvrdnjom da je kod “nas” bila riječ o “pojedinačnim incidentima”, dok se je kod “njih” radilo “u sustavnome zločinu”. 2.6. Pritom je indikativno da se ideologijski obrat zbiva paralelno s promjenama ratne situacije. Početak je rata, u ljeto 1991., doveo do prave katastrofe za velik dio pučanstva Hrvatske, posebice etničke Hrvate. Premoć JNA izazvala je, kao posljednji izraz očaja, općeprihvaćeni poziv u (vanjsku) pomoć, izražen sloganom “Stop the war in Croatia!”. Nije bilo mnogo sluha za taj poziv, no kada je – postupnim jačanjem hrvatskih oružanih snaga uz istovremeno raspadanje JNA posljetkom ratova u Hrvatskoj i BiH, te 18

Next Step_02.indd 18

5.2.2006 20:27:16

žarko puhovski

predmodrenu zasnovanost vojske “Republike srpske krajine” – situacija na bojišnicama preokretana i konačno 1995. posve preokrenuta, taj je slogan odjednom prihvatila srpska strana. Isti oni koji su ga neprestance ponavljali 1991., četiri godine poslije više nisu ima sluha za nj. A i formalna su opravdanja vojnih akcija bila identična. Kao što je jugoslavensko vodstvo 1991. uvjeravalo čitav svijet da je riječ o ograničenim unutrašnjim vojnim aktivnostima na međunarodno priznatome teritoriju SFRJ, tako su 1995. hrvatski čelnici svim kritikama odgovarali istom frazom (samo što je, dakako, bila riječ o teritoriju u međuvremenu međunarodno priznate Republike Hrvatske). 2.7. Za aktualnu je hrvatsku diskusiju o nedavnome ratu (ukoliko se sadašnje stanje “javnoga” brbljanja tako uopće može nazvati) ključno pitanje osvještavanja odgovornosti hrvatske strane, posebice nakon što je ona bila u stanju pokazati vojnu premoć, u punome smislu riječi 1995. Polazeći od ljudskih prava, koja su za tu odgovornost svakako bitna, djelovanje hrvatskih oružanih snaga u kolovozu 1995. treba ocijeniti pozitivnim (pod, u najmanju ruku spornom, pretpostavkom da same vojna akcija odista nije mogla biti izbjegnuta), jer je: a) omogućilo realizaciju prava na siguran život brojnim stanovnicima dijelova Hrvatske dotada napadnih iz “Krajine”; b) omogućilo realizaciju prava na prebivanje u željenim mjestima (iz kojih su bili nasilno protjerani) za stotine tisuća prognanika; c) omogućilo realizaciju prava na slobodno kretanje gotovo čitavome stanovništvu Hrvatske i brojnim strancima; d) srušilo režim (“Republiku srpsku krajinu”) koji je po svojoj konstituciji predstavljao negaciju svih ljudskih prava stanovništva kojim je upravljao. 2.8. Istovremeno, međutim, ovu akciju treba negativno vrednovati, jer je, kako to ova analiza pokazuje, dovela do niza teških povreda ljudskih prava, a posebice: a) do etničkoga čišćenja petine hrvatskoga teritorija (vojno djelovanje koje rezultira etnički čistim teritorijem mora se nazvati etničkim čišćenjem); b) do brojnih ubojstava civila u već zaposjednutim mjestima ili selima, te do pogibije tri pripadnika UNCRO-a i jednoga stranog novinara; c) do teških fizičkih napada na izbjeglice koje su počinile mase civila, i/ili uniformirane osobe; d) do paljenja niza srpskih sela, i dijelova većih mjesta; e) do organizirana zaposjedanja stanova i kuća protjeranih stanovnika, te vladine odluke kojom im se faktički oduzima pravo vlasništva; f) do službenoga prihvaćanja nacionalistički motivirane restrikcije važenja međunarodnoga ratnog prava iskazanoga u činjenici izbjegavanja kažnjavanja onih koji počinili zločine ili kaznena djela, uz istovremeno javno izbjegavanje zapovjedne odgovornosti temeljeno na tvrdnji da su zločine (kada je, nakon nekoliko godina uopće i priznato da postoje) počinili “civili u uniformama”. 19

Next Step_02.indd 19

5.2.2006 20:27:16

transformacija hrvatske: sljedeći korak

Očita odgovornost vojske za zaposjednuti teritorij neposredno nakon završetka operacija (ali i odgovornost za vojnike, pa i za uniforme) godinama nije izazivala gotovo ničiju brigu. O odgovornosti državnih vlasti za vojsku da se i ne govori. Tek kada su – nakon godinama neuspješnih nastojanja nekih nevladinih organizacija i maloga broja novinara – intervencije izvana postale osjetnima u svakidašnjem životu, situacija se je (odveć polagano i nedostatno radikalno) počela mijenjati – pojavio se je bauk Haaga. Činjenice upućuju na to da je bila riječ i o nakani konačnoga rješavanja “srpskoga pitanja” u Hrvatskoj na način koji bi od nje učinio državu bez statistički (i politički) relevantnih etničkih manjina, dakle, drukčije rečeno, o etno-nacionalnoj interoretaciji državne suverenosti. U tri dana početkom kolovoza 1995. zbio se je egzodus oko stotinu i pedeset tisuća hrvatskih građana. Ovakvo rješenje – unatoč njegovoj “eleganciji” postignutoj djelomičnom suradnjom druge strane (vodstva “Krajine”, Republike Srpske i SRJ) – bitno je kršenje prava stanovništva koje nije dragovoljno napustilo ovo područje. Za zastupnike ljudskih prava svejedno je – premda politički nije nevažno – tko ih je protjerao. Oslanjanje na to da je riječ o “odnosima među Srbima”, odnosno o nalogu “vlasti Krajine” znači pridavanje – post festum doduše – neke vrsti legitimacije “Republici srpskoj krajini”, a radi se, zapravo, o tomu da je skupina (srpskih) terorista pomagala hrvatskim vlastima u protjerivanju velikoga broja stanovnika Hrvatske pretežno srpskoga podrijetla iz njihovih obitavališta i iz države. 2.10. Uostalom, svatko će tko nešto zna o brojnim kršenjima prava srpske manjine u Hrvatskoj posljednjih desetak godina (nekažnjeno ubijanje desetina, možda i stotina, hrvatskih građana srpskoga podrijetla, dizanje u zrak tisuća kuća koje su pripadale Srbima, unapređenja, pa i odlikovanja ljudima koji su sudjelovali u ubojstvima srpskih civila ili zarobljenika – slučaj Zec, Gospić, Pakračka poljana, itd.) moći zaključiti na kakav su odaziv mogla naići ritualna jamstva onima koji ostanu nakon već započetih ratnih operacija. To više što je već nekoliko dana po završetku akcije i na najvišoj razini dano do znanja kako su zapravo svi zadovoljni ishodom, uz dugogodišnje postavljanje administrativnih prepreka onima koji bi se, ipak, htjeli vratiti. Ovakvo je stanje, konačno, ne samo oštetilo brojne (potencijalne) hrvatske državljane, nego je, za dulje vrijeme, vodilo i militarizaciji namjesto vladavini prava, čime su bili bitno umanjeni izgledi za nužno popravljanje stanja ljudskih prava u Hrvatskoj. Šutnja o svemu što se je događalo takvo bi stanje samo učinila trajnim. Isto važi i za prešutni pristanak na aktualne prosvjede protiv “kriminalizacije ‘Domovinskog rata’” (kao da svaki rat nije kriminalan), odnosno na tvrdnje da “dovođenje vrijednosti ‘Domovinskog rata’ u pitanje znači nijekanje Hrvatske” (kao da to što je Hrvatska, poput većine drugih, pa i najboljih država, nastala u krvi treba značiti da te vrijednosti – krvoprolića – trebaju biti trajno ugrađene u njezin daljnji život). Napos20

Next Step_02.indd 20

5.2.2006 20:27:16

žarko puhovski

ljetku o tomu se i radi, o potrebi da se, ako je mir odista zavladao, ratnike umirovi, došlo je vrijeme za one koji mogu djelovati u miru. Ne učini li se to, još će jedan naraštaj živjeti pod terorom ratnih veterana koji bi – poput solunaša i subnorovaca u ranijim razdobljima – svoje u prošlosti pokazivane bitno destruktivne sposobnosti htjeli nametnuti kao osnovu moralnoga autoriteta danas. Njihovu autoritetu krvi nužno je, želi li se živjeti iole normalno, suprotstaviti vrijednosti mirnodopske egzistencije. 2.11. Takva pak egzistencija ne smije biti pogrešno tumačena po paradigmi “jugoslavenskoga mira” koji to, zapravo, i nije bio. Ono što se je zbivalo – a što, doduše, svojim socijalnim i ostalim kvalitetama u mnogome nadilazi postjugoslavensku praksu – bilo je zamrzavanje sukoba. Postkomunističke su dogodovštine – poput proljetnih voda (prljavih kao i u ranijim razdobljima) – naprosto otopile led jugoslavenske zajednice koja je počivala na neosviještenim sukobima (s kojima se, baš zbog toga, nije ni znalo postupati). Nova se je realnost pokazala u svoj destruktivnosti rata, koji je, neprijeporno, predstavljao posljednju fazu jugoslavenske političke egzistencije, točnije postjugoslavensku fazu. Nakon jugoslavenskoga gigantskog hladnjaka, nastupio je, dakle, postjugoslavenski rat, a ovih ga mjeseci zamjenjuje postjugoslavensko primirje. Pitanje svih pitanja koje je sada na epohalnome redu rasprave jest ono o mogućnostima zbiljskoga postjugoslavenskoga mira, stanja koje bi osvijestilo ne samo uzroke ranijih sukoba (i poimanje suverenosti kao jedan od razloga široke prihvatljivosti samih sukoba), nego i, konačno, omogućilo političko, socijalno i svjetonazorsko okretanje pojedincu i njegovoj dobrobiti. 3. U višestoljetnoj tradiciji upravo je zajamčeni mir bio poiman kao dokaz funkcionirajuće suverenosti. Nastajući u pravilu u ratu, moderna je suverenost uvijek težila miru (pod svojim uvjetima, dakako). Nešto se slično događalo i u, «unutrašnjim», odnosima suverene moći i njezinih podanika. Tek je s demokratskim konceptom pučke suverenosti načelno izboreno rješenje ove tradicijske aporije. No, i to je rješenje radikalno dovedeno u pitanje u devedesetima obnovljenim etničkim interpretiranjem ne samo državne (nacionalne) suverenosti, nego i same pripadnosti konstitutivnome puku. Moguće je da su ratovi koji su bili konzekvencija najnepovoljnije inačice prihvaćenosti ovih interpretacija (u postjugoslavenskome slučaju) pripomogli barem početnome osvještavanju o pogubnosti ovdje ukratko opisane reduktivne interpretacije suverenosti. No, ima, na žalost, i indicija da tomu još ni izdaleka nije tako.

21

Next Step_02.indd 21

5.2.2006 20:27:16

IVO BIĆANIĆ Ekonomski fakultet, Sveučilište u Zagrebu*

Vlasništvo nad ekonomskom politikom i tri ‘velika projekta’: ubrzanje rasta, dalja transformacija i uspješna integracija U jednom stabilnom gospodarstvu uloga ekonomske politike je ograničena i ne osobito važna. Institucije su postojane, i ako se mijenjaju, promjena je spora i predvidiva, ni unutarnji ni vanjski šokovi nemaju kumulativne posljedice, te se njihov upliv može ograničiti, nema mjesta dramatičnim zaokretima i stvari idu svojim tokom. Općenito uzevši, razina sekundarne neizvjesnosti svedena je na minimum. No hrvatsko gospodarstvo nije takvo. Hrvatsko gospodarstvo je fundamentalno nestabilno, uz visoku razinu neizvjesnosti. I to u dva smisla, u realnom sektoru i institucionalno. Prvo, postoji visok stupanj nestabilnosti u realnom sektoru, koju odražavaju visoki i neodrživi proračunski deficit, postojano visoka stopa nezaposlenosti, veliki i neodrživi trgovinski deficit, visoka razina ekonomskih nejednakosti i rastući vanjski dug. Drugo, Hrvatska se uz netom završenu, ali ne do kraja konsolidiranu transformaciju u kapitalističko gospodarstvo vrlo nepovoljnih osobina dobrovoljno otisnula u korjenita institucionalna i sektorska restrukturiranja posve neizvjesnog ishoda, kakva podrazumijeva ekonomska integracija u EU. U takvim uvjetima gospodarska politika je utjecajna, važna i ima značajne posljedice. Ona može utjecati na gospodarske (a i društvene) tokove, njihov smjer kretanja, redoslijed i brzinu promjena, te na ukupne i raspodijeljene društvene i pojedinačne troškove promjena. Posve je dakle opravdano zanimanje glede kakvoće današnjih odluka i zabrinutost zbog mogućih nepotrebnih troškova, propuštenih prilika, krivo odabranih koraka i neprimjerene brzine. Sukladno je tome da se podrazumijeva da postoji izbor između gospodarskih politika. Nema jednog i točno određenog rješenja paketa gospodarskih politika koji ekonomisti mogu proglasiti najboljim. Tim je veće opravdanje za zabrinutost za prirode gospodarske politike. Ta briga ima barem dva vida. Jedan vid te brige je pitanje kakvoće ljudi, prvenstveno političara i njihovih najbližih suradnika, te javne uprave, koji donose odluke i mjere gospodarske politike, odnosno pokazuju razumijevanje za njenu važnost i mjesto. To je van domašaja ovog rada, jer se on neće baviti ‘ljudima’. Drugi, ne manje važan vid tiče se kakvoće podloga na kojima *

Autor zahvaljuje Ani Nikšić i Marku Karanu na savjesnom i entuzijastičnom radu na pripremi tablica.

22

Next Step_02.indd 22

5.2.2006 20:27:16

ivo bićanić

se donose odluke. Ukoliko ovdje stvari ne stoje kako treba, ne samo da nosioci ni uz najbolju volju ne mogu donositi ispravne odluke, nego i nema temelja za utvrđivanje njihove odgovornosti i opoziva. U slučaju gospodarske politike ta kakvoća podloge odlučivanja se odnosi na dvije stvari. Prvo je poznavanje funkcioniranja gospodarstva i pouzdanosti podataka. Drugo je stanje struke koja te podatke koristi. Nažalost, glede obaju postoje lakune i ponori neznanja, uz otoke i oaze razumijevanja. Što je još gore, takvo stanje je nepotrebno i posljedica je zanemarivanja, lako moguće svjesnog. Opet, kao i ranije, ovaj rad se ne bavi ‘ljudima’, dakle pitanje stanja struke nisu njegov predmet. Ostatak rada ograničiti će se samo na pitanje posljedica nedovoljnog poznavanja funkcioniranja hrvatskog gospodarstva. Važnost te razine neznanja postaje jasna ako se posao ekonomista tumači na određen način. Ekonomisti različito definiraju ono čime se bave. Za ovu priliku korisna je definicija koja naglašava da se radi o istraživanju kako se danas donose odluke na temelju nepotpunog poznavanja prošlosti, čiji će se učinci vidjeti u djelomično neizvjesnoj budućnosti. Takve odluke donose pojedinci kada odlučuju o potrošnji, poduzetnica kada odlučuju o proizvodnji i država kada odlučuje kako iskoristiti svoju gospodarsku moć. Dakle, sve što povećava poznavanje prošlosti i smanjuje neizvjesnost budućnosti doprinosi kakvoći današnjih odluka, a time i boljoj budućnosti. Odatle slijedi da se može poboljšati kakvoća ekonomskog odlučivanja, a time i ekonomska budućnost nas i naših unuka. Glede tog napora za bolje poznavanje prošlosti i što većeg smanjenja neizvjesnosti budućnosti nažalost u Hrvatskoj stvari ne stoje dobro. Pače, sasvim nepotrebno stoje vrlo loše. To je prvenstveno posljedica visokog stupnja neznanja o funkcioniranja Hrvatskog gospodarstva. Tako je poznavanje prošlosti manjkavo, loše i zapravo ne znamo mnogo o strukturnim vezama, uzročnosti, ekonomskoj povijesti i političkoj ekonomiji hrvatskog gospodarstva. Osim toga, poznavanje budućnosti je nepouzdano jer nema dobrog temelja ni za adaptivna ni za racionalna očekivanja, pa je stupanj neizvjesnosti za odluke pojedinaca nepotrebno velik. Ne manje važno, gospodarska politika tom nepovoljnom stanju doprinosi stvaranjem sekundarne neizvjesnosti. Ukratko, nemamo dovoljno pouzdanih (‘state-of-the-art’) ekonomskih istraživanja. Da stvar bude gora, izuzmu li se neki radovi istraživača pojedinaca, vrlo često su još uvijek bolja ona istraživanja o funkcioniranju hrvatskog gospodarstva koja su financirana ili napravljena izvan zemlje (recimo, financirana od raznih ‘stiftunga’ ili USAID-a, ili napravljena u okvirima WIIW-a, WB-a, EBRD-a, UNDP-a, MMF-a, itd.) od onih proizvedenih u zemlji (iznimka tome su mnogi radovi koji izlaze iz IJF i, donekle, oni iz HNB-a, no oba vrijedna izvora prečesto krasi utjecaj i agenda naručioca ili poslodavca). To žalosno stanje nije slučajno i ima razloga zašto je tako, ali oni ovdje nisu važni. Važnija je posljedica. To stanje vodi prevlasti neutemeljenih autoriteta, 23

Next Step_02.indd 23

5.2.2006 20:27:17

transformacija hrvatske: sljedeći korak

nadahnutih tumačenja, impresionističkih procjena i iznad svega nekažnjenoj nestručnosti i ponavljanju grešaka. Naravno, nemoguće je odmah popuniti te lakune i ponore neznanja. Čak i kada bismo znali kako po prirodi stvari za to treba dosta vremena. Prostor i stanje stvari nameću ovdje dva mnogo skromnija cilja. Prvi se tiče pokušaja povećanja svijesti o složenosti gospodarskog problema. Taj se nadam postići ukazivanjem na neke osobine dugoročnih promjena hrvatskog gospodarstva. Drugi, važniji, je da se jasno ukaže na posljedice daljeg odlaganja rješavanja. Taj se pak nadam postići prikazom triju kratkoročnih ograničenja Hrvatskog gospodarstva. Izbor se temelji na trima stvarima. Prvo, zanimljivija je budućnost, pa su odabrana ona koja imaju najveći utjecaj na ‘path dependency’; drugo, odabrana su ona koja se čine važnijima od drugih za popravljanje kakvoće današnjih odluka; i treće, vjerojatno su sporna pa stoga lako moguće i zanimljivija. Tri osobine sekularnog rasta koje se izabrane odnose se na: (i)

Dugoročnu stopu rasta hrvatskog gospodarstva i pitanje realne konvergencije odnosno implikacija vremenskog horizonta sustizanje razvijenih gospodarstava (ii) Pitanje završetka transformacije konsolidiranjem ‘crony’ odnosno predatorskog kapitalizma uz moguće načine njegove promjene (iii) Implikacije integracija u Evropsku uniju i ekonomski prostor i optimistička očekivanja značaja nominalne konvergencije Tri odabrana kratkoročna ograničenja zbog vjerojatnog jakog utjecaja na neizvjesnost su: (i)

Tri deficita. Unatoč tečajnoj i cjenovnoj stabilnosti, hrvatsko gospodarstvo je fundamentalno nestabilno i predstoji restrukturiranje, sektorsko i institucionalno (ii) Ginijev koeficijent stvorene nejednakosti relativno je velik, te će bitno ograničavati budućnost, vodeći do uobičajenih neefikasnosti i pitanje nepravde. (iii) Učešće u svjetskom gospodarstvu. Hrvatska je ‘inward looking’, tako da nije došlo do izvoznog restrukturiranje niti je prilagođena prilivu stranog kapitala

24

Next Step_02.indd 24

5.2.2006 20:27:17

ivo bićanić

1. Realna konvergencija* Realna ekonomska konvergencija se odnosi na postepeno i postojano približavanje životnog standarda (blagostanja) građana Hrvatske životnom standardu građana najrazvijenijih gospodarstava. U slučaju Hrvatske to su gospodarstva EU. U vezi s tim najzanimljivija su četiri pitanja. Prvo, koliki je zaostatak (jaz) koji treba nadoknaditi? Drugo, kolika je sekularna (dugoročna) stopa rasta, te u vezi s njom, da li ona podrazumijeva konvergenciju i uz koju brzinu? Treće, koju brzinu konvergencije očekuje stanovništvo? Četvrto, može li se (i kako) utjecati na brzinu konvergencije ekonomskom politikom? Prva dva su empirijska, treće uvelike političko, a četvrto je teorijski najspornije. Što se jaza odnosno zaostatka tiče, on se od 1989. povećao. BDP p/c ppp Hrvatske 1989. bio je (prema najpouzdanijim izvorima, Miljković (1992) 6.812$ p/c ppp, što je bilo 66% slovenskog, odnosno 34% austrijskog. BDP p/c ppp Hrvatske 2002. bio je (prema računima Svjetske banke, World Bank Atlas (2004)) 9.110$, što je bilo 55,3% slovenskog odnosno 35,2% austrijskog. Obzirom na drugačije izvore, brojevi dvaju razdoblja nisu usporedivi, ali red vrijednosti jest. Od 1990. Hrvatska je proživjela po svemu sudeći najveće smanjenje dohotka u svojoj povijesti (proizvodnja je pala za 1/2, a potrošnja za 2/5; gubitak nije nadoknađen ni nakon 14 godina, jer je 2003. GDP procijenjen na 91,2% onog iz 1989.; svi podaci UN ECE). Taj veliki gubitak blagostanja uzrokovala je transformacija (razgradnja socijalizma i njegova zamjena kapitalizmom) i osamostaljenje (koje je osporeno i izboreno ratom). Veličina pada ovdje nije najvažnija (vrlo vjerojatno je mogao biti manji, no to je jedna od lakuna našeg neznanja). Bitne su posljedice za dugoročni rast. Takva žrtva jedino ima smisla ako generira ubrzanu realnu konvergenciju. Dakle, ako Hrvatsko gospodarstvo bude brže nego do sada sustizalo razvijena gospodarstva Evrope. Veličina zadatka vidljiva je ne samo iz jaza (statički), nego i ako se taj jaz promatra u odnosu na sekularnu stopu rasta (dinamički). O sekularnoj stopi rasta imamo na raspolaganju četiri rada; svaki od njih je na svoj način manjkav, tako da ima prostora za nova istraživanja. Kronološki je prvi Good (1994), čija je prednost što pokušava protegnuti račun do 1870., a nedostatak što račun temelji na ad hoc izabranim godinama. Drugi je Bićanić i Škreb (1994), čija je prednost da koriste najpouzdanije podatke prve polovice 20. stoljeća, ali je nedostatak korištenje narodnog dohotka, i što nedovoljno rigorozno dokazuju da se hrvatske stope poklapaju s jugoslavenskima. Treći je Stipetić (2003), čija je prednost u pokušaju računanja BDP za Hrvatsku za *

Ovaj dio se uvelike temelji na Bićanić (2000), Bićanić (2001) i Bićanić (2004a)

25

Next Step_02.indd 25

5.2.2006 20:27:17

transformacija hrvatske: sljedeći korak

izabrane godine, a nedostatak u neopravdanom izboru godina, izostavljanju kriza i ratova kao možda najvećih kontrakcija. Četvrti je Tica (2004), čija je prednost korištenje metodološka pouzdanost, ali je nedostatak ne samo pristranost uzrokovana neopravdanim izborom godina nego nedovoljni odmak od nekih čudnih i očito upitnih rezultata i izostavljanje nekih provjera koje bi rezultate činile vjerodostojnijima. No svi se ti radovi slažu glede reda vrijednost dugoročne odnosno sekularne stope rasta. Po stanovniku dugoročna stopa rasta dohotka nije viša od 2,5%. Malo ‘igranja’ brojkama s ciljem prikazivanja veličine izazova konvergencije: Iz Tablice 1 je jasno da dugoročna stopa rasta od oko 2,5% godišnje podrazumijeva podvostručenje dohotka svakih 30 godina. To znači da za udvostručenje treba skoro cijeli radni vijek, a da bi se današnja vrijednosti ‘Mediteranskog prosjeka EU’ odnosno današnjeg Slovenskog dohotka po glavi ostvarila 2034. godine. Nadalje, budući da je dugoročna stopa manje od jednog postotnog poena viša od prosječne stope rasta EU, takva stopa rasta podrazumijeva sporu konvergenciju. Može se dalje ‘igrati’ sa stopama. Može se usporediti rast dohotka po stanovniku iz 1990. (kada je bio 6.812 p/c ppp $ (Miljković 1992, čini se da je ovo najpouzdanija procjena)) po dugoročnoj stopi rasta od 2,5% s rastom današnjeg dohotka (počevši od 9.110 p/c ppp $) po stopi posljednjih pet godine, stopa rasta koja je oko 4%. Te dvije staze rasta generiraju isti dohodak po stanovniku tek 2004. To znači da je 2004. sustignuta stopa dugoročnog rasta nakon kontrakcije tranzicije i rata, odnosno da se Hrvatska nakon 15 godina vratila na svoju dugoročnu stopu. TABLICA 1 – RAST

Stopa rasta BDP-a BDP² per capita PPP BNP per capita PPP HDI HDI Rang

1997

1998

1999

2000

2001

2002

7

3

-1

3

4

5

7.776

8.091

8.115

8.329

8.700

9.110

8.070

8.450

8.510

8.880

9.460

10.060

0,773

0,773

0,803

0,809

0,818

0,83

55

49

46

48

47

48

2003 BNP p/c

Stopa rasta 1998.-2003.

Udvostručenje uz 2,5% rasta

4%

5%

7%

10 710

4%

28 godina

17,5 godina

14 godina

10 godina

26

Next Step_02.indd 26

5.2.2006 20:27:17

ivo bićanić

Što se očekivanja tiče, o njima se malo zna. Prečeste su usporedbe sa skandinavskim zemljama ili Austrijom, pa čak i Slovenijom, što upućuje na nestrpljivost. Na isto bi upućivala i želja za održavanjem visokog standarda, koja se odražava u prihvaćanju visokog kućnog duga ili pak na manji pad standarda tokom kontrakcije u odnosu na pad ostalih varijabli. Političari i njihova ekonomska politika također podgrijavaju nerazumna očekivanja. Kao cilj se do sada pojavila jedino ciljna stopa od 7% (u raznim strategijama, Bađun i Šimurina (2003), Mihaljek (2002)). To nije nerazumna stopa za brzu konvergenciju, povijesno je postojala (ali ne u Hrvatskoj; visoke stope s kraja pedesetih su poseban slučaj) i ima intuitivnu privlačnost, jer za 10 godina udvostruči početne vrijednosti. Učinak takve stope dan je u Tablici 1. zajedno s nešto skromnijom stopom od 5%. To su vremenski rokovi unutar kojih treba oblikovati ostvariva očekivanja. Osim toga, jasno treba ukazati na raskorak očekivanja i sekularne stope. Taj jaz može dovesti do nestrpljivosti. Zadnje je pitanje konvergencije kako ostvariti očekivanja visokih stopa i u Hrvatskoj generirati stopu rasta koja odgovara Modernom gospodarskom razvoju. Sekularni rast ne zadovoljava, pa se onda zapravo radi o pitanju mogućnosti i mjestu proaktivne politike rasta. Neki to smatraju najzanimljivijim pitanjem. O tome se mnogo i malo zna. Prvo, Hrvatska nikada do sada u svojoj povijesti nije doživjela Moderni ekonomski rast, pa bi se radilo o povijesnom presedanu (bilo je nekoliko kratkih ‘eksplozija’ ali one nisu opstale niti desetljeće). Drugo, takvo ubrzanje bi podrazumijevalo prekretnicu u razvoju, generiranu ili samonastalu (međutim, iskustvo drugih kaže da se do sada niti jedna takva prekretnica nije mogla povezati s određenom mjerom gospodarske politike). Treće, opći recepti i kuharice proaktivne ekonomske politike ne postoje, te se nedvosmisleni odgovori ne mogu dati (što smanjuje prostor ‘uvozu’ proaktivne politike). Četvrto, zna se mnogo o tome kakva politika ne doprinosi ubrzanju razvoja i ima učinak prepreke rastu i smanjenja stope rasta (o putu u neuspjeh se zapravo najviše zna). Peto, dosadašnja politika pokušaja ubrzanja, ova ili ona, u Hrvatskoj nije nikada do sada uspjela (a u zadnjih stotinjak godina ih je nebrojeno pokušano). Šesto, uspjeh nije zagarantiran i uopće nije sigurno da će do konvergencije doći, naročito ne onako brze kakva se očekuje (nerado se priznaje, ali postoji skoro jednaki broj ‘neuspjeha’ kao i ‘uspjeha’). Sedmo, uspješne politike rasta ne mogu se reproducirati ili uvesti, jer se u svakom slučaju radi o singularitetu (‘imitacija’ ne mora uspjeti, ali iskustva kažu da sreća ima značajnu ulogu). Na koncu, možda najvažnije, gospodarstva brze konvergencije (visokih stopa rasta) fundamentalno su različita od gospodarstava spore konvergencije ili nazadovanja. Da li to vodi agnosticizmu i impotenciji glede uloge proaktivne politike? Daleko od toga. Opći uvjeti uspjeha su poznati i njih do sada nitko uspješan nije kršio. No, ono što je lako moguće mnogo važnije od poznavanja 27

Next Step_02.indd 27

5.2.2006 20:27:17

transformacija hrvatske: sljedeći korak

općih uvjeta jest da znamo mnogo o greškama, politikama koje nedvosmisleno štete ubrzanju i predstavljaju prepreku ubrzanom rastu. Tako, uz veliku vjerojatnost točnosti, rastu šteti pretjerano ulaganje u infrastrukturu (jer uz ostalo istiskuje privatni sektor i poduzetništvo, a lako moguće doprinosi korupciji), pretjerana državna potrošnja (jer priječi slobodu poduzetništva i predstavlja porezni teret), nedjelotvorno zakonodavstvo (jer je temelj poduzetništva i tržišta ugovorna sigurnost, a sporost provođenja zakona stvara nesigurnost i odlaganje te doprinosi korupciji i neslužbenom gospodarstvu koje su i same velike prepreke), pretjerane ekonomske nejednakosti (jer vode neefikasnoj alokaciji i povećavaju troškove održavanje, mada i premale djeluju kao prepreka jer ne djeluju poticajno), ekonomska nestabilnost (koja se ne može ograničiti samo na cjenovnu i tečajnu nestabilnost, mada i pretjerana stabilnost može biti ograničenje jer ne prati gospodarske promjene). Rastu pak koristi visoka stopa investiranja (što je jasno, jer uz akumulaciju kapitala vodi i tehnološkom napretku), veliko učešće međunarodne razmjene (mada nije jasno da li kao posljedica ili kao uzrok), te razina raspoloživog ljudskog kapitala (jer omogućava proizvodnu primjenu novih tehnologija i širi poduzetničku budnost). Popisu valja još dodati da rastu doprinosi stvaranje krugova kumulativne kauzalnosti (koja ima učinak lavine, male promjene mogu imati velike posljedice) i rastući prinosi (koji prečesto podrazumijevaju razliku privatnih i društvenih stopa povrata). No iznad svega rastu doprinose dobro postavljeni poticaji. Poduzetnici su racionalni, i ako ih poticaji vode da prepoznaju poduzetničke koristi i ulože talente i napore u aktivnosti koje ne generiraju rast i ne vode odgađanju sadašnje potrošnje, do rasta neće doći. U ovom popisu valja primijetiti dvije stvari. Prvo, u kojoj mjeri su prepreke rastu pod neposrednim utjecajem države, dakle ‘ljudi’ (političara, pravosuđa i uprave). Drugo, u kojoj mjeri u slučaju Hrvatske ti pokazatelji imaju ili krivu razinu ili krive promjene (nekada se čak i mijenjaju u krivom smjeru). Tu glede Hrvatske stvari ne stoje dobro. Povezano s temeljnom makroekonomskom nestabilnosti, možda je čak u narednom razdoblju stopa rasta od 5% neutemeljeno optimističko očekivanje. Na kraju nabrajanja možda je zanimljivo navesti zaključak UN ECE (2002): “Prošla iskustva pokazuju da su prethodna ‘čuda rasta’ uvijek povezala resurse na raspolaganju gospodarstvu, pažljivu i budućnosti okrenutu javnu politiku, posebnosti zemljopisnog smještaja i, često, sretan splet okolnosti, i to sve zajedno smješteno u povijesno specifične prilike. ‘Čuda rasta’ se mogu objasniti ex-post, ali ih je skoro nemoguće reproducirati; novi uspjesi uvijek sadrže neki jedinstveni inovativni dio.” (UNECE, 2000:183)

28

Next Step_02.indd 28

5.2.2006 20:27:18

ivo bićanić

2. Transformacijom iznjedren kapitalizam U Hrvatskoj je transformacija počela 1989. (razlozi su van okvira ovog rada). Prva transformacija i razgradnja samoupravnog socijalizma (isto je tako van okvira rada da li je to bio socijalizam i da li je to bilo samoupravljanje) i njegova zamjena kapitalizmom počela je dok je Hrvatska bila dio Jugoslavije. To je izuzetno važno za kasniji razvoj događaja i vrstu kapitalizma koja je nastala. Samostalna hrvatska transformacija počela je 1990., i ona je, dakle, druga transformacija po redu, koja se nastavlja na uvjete stvorene u prvoj. Na kraju 15 godina transformacije Hrvatska ima kapitalizam i u tom smislu je transformacija gotova. Vrstu kapitalizma koju je iznjedrila transformacija u Hrvatskoj najbolje je opisati kao ‘crony’ kapitalizam. No institucionalna stabilnost još nije postignuta u dva smisla. Prvo, crony kapitalizam nije do kraja konsolidiran i normaliziran. Drugo, transformacija u Hrvatskoj nije iznjedrila ‘Moderni’ kapitalizam mješovitog vlasništva i reguliranih tržišta. Postoji, dakle, mogućnost nastavka konsolidiranja i dalje stabilizacije crony kapitalizma, ili pak njegova preobrazba reformama, ili kakva brža promjena u neku drugu vrst kapitalizma. Slijedi da je Hrvatska još uvijek institucionalno nestabilna. Glede vrste kapitalizma treba još dodati da se očekivanja nisu ostvarila (što ne znači da su bila i naivna, jer je zemlji s izuzetno sličnim početnim uvjetima to uspjelo) i da je u tom smislu transformacija neuspjeh (neuspjeh je i glede gospodarskog rasta, jer ni nakon 15 godina modernog ekonomskog rasta nema). U Hrvatskoj sada prevladava ‘crony’ kapitalizam koji prolazi kroz razdoblje konsolidacije i osporavane normalizacije. Dvije su bitne osobine sustava gospodarstva ‘crony’ kapitalizma. Prva se tiče tržišta kapitala. Kapital se alocira prema netržišnim načelima (dakle cijena i diskontirani očekivani profiti nisu prevladavajući kriterij), tržište kapitala nije transparentno (vlasništvo se ne poznaje) te u toj alokaciji istaknutu ulogu ima klijentizam (koji se može temeljiti na raznim stvarima, uključujući regionalnu ili nacionalnu pripadnost). Drugi se tiče prirode poduzetništva. Poduzetnička budnost, pažnja i energija usredotočena na stvaranje kvazi renti (što podrazumijeva ograničenje tržišne utakmice i cijene koje ne odražavaju oportunitetne troškove), privatizaciju renti i kvazi renti (osobito njihovo prelijevanje u privatne ruke) te na njihovom održavanju, zaštiti i podjeli (iznuđivanjem povoljnih državnih odluka). Ne treba čuditi da je popratna pojava ‘crony’ kapitalizma visok stupanj korupcije i prelijevanja, te velika ali neefikasna država. Često se u literaturi takav kapitalizam naziva ‘predatorski’ kapitalizam ili pak divlji, ortački, kriminalni i nizom drugih imena. Jedino nazivi ‘crony’ i predatorski imaju *

Ovaj dio rada se uvelike temelji na Bićanić i Franičević (2002) i Franičević i Bićanić (2004)

29

Next Step_02.indd 29

5.2.2006 20:27:18

transformacija hrvatske: sljedeći korak

jasno određenje i u široj su upotrebi, ostali su neprecizni pojmovi. ‘Crony’ se u hrvatskim okolnostima čini najboljim izborom jer upućuje na netržišnost procesa i na izvjesni stupanj suradnje. Nažalost, nema dovoljno primijenjenih istraživanja o crony kapitalizmu u Hrvatskoj, no neki podaci koji ukazuju na njegovu prirodu dani su u Tablici 2. TABLICA 2: “CRONY” KAPITALIZAM

A Indeks korupcije – komparativno – 2003. zemlja

Indeks korupcije

Rang

Hrvatska

3,5

67

Poljska

3,5

67

Kina

3,4

71

Finska

9,7

1

Singapur

9,3

5

Irska

7,5

17

Napomena: Indeks korupcije predstavlja subjektivnu percepciju poslovnih ljudi i analitičara u pojedinoj zemlji o korupciji. 10 = bez korupcije, potpuno nekorumpirano; 0 = potpuno korumpirano

Izvor: Transparency International (2004)

B procjene NG različitim metodama (1995.-2000.) 1995.

1996.

1997.

1998.

1999.

2000.

PROSJEK

Metoda SNA

18%

16%

11%

9%

8%

6%

11%

Metoda električne energije

25%

25%

24%

26%

30%

26%

26%

Monetarna metoda

25%

22%

26,50%

26%

27%

26%

25%

Gutmannov pristup

25%

25%

29%

30%

34%

25%

28%

PROSJEK

23%

22%

23%

23%

25%

21%

Izvor: Ott, K.; 2002.; IJF 30

Next Step_02.indd 30

5.2.2006 20:27:18

ivo bićanić

D indeksi tranzicije komparativno 2002. Zemlja / Indeks transformacije

Indeks tranzicije

Stopa promjene = napredak

Indeks demokracije¹

Hrvatska

3,1

0,11

3,31

Češka

3,5

0,03

2,13

Mađarska

3,8

0

1,88

Poljska

3,6

0

1,5

Slovačka

3,1

0,03

1,94

Slovenija

3,4

0,03

1,81

Izvor: EBRD; Transition Report 2002.; Freedom House (2003) 1

Indeks demokracije je prosjek indeksa: politički proces, civilno društvo, neovisnost medija, vlast

Politička ekonomija hrvatske transformacije nije dovoljno istražena i možda predstavlja najveću lakunu našeg neznanja. Više se o njoj može saznati iz politoloških radova, recimo Zakošek (2002) ili Kasapović (1996a), (1996b) i (2000). Među ekonomistima su iznimke, naravno Horvat (2002) i Franičević (2002), (2003) i (2004). No to nedovoljno poznavanje nije spriječilo da se u javnosti prihvate neke navodne ‘stilizirane činjenice’ (kojih u navedenim radovima nema). Dvije najpoznatije su ona o ‘pljački stoljeća’ odnosno o konspirativnoj prirodi privatizacije i transformacije, te ona o presudnoj ulozi ‘monetarizma’ i ‘Washintgonskog konsensusa’ na pretvaranje transformacijske krize u transformacijsku stagnaciju. Naravno, u obje ima istine, ali ne onoliko koliko im se pripisuje, i svakako ne dovoljno za status stiliziranih činjenica. Osim toga, obje imaju populistima ‘dopadljiv’ sadržaj koji mora biti privlačan u transformaciji koja je stvorila mnogo heterogenih gubitnika, ogromne ekonomske nejednakosti, izuzetno visoke troškove, i koja nakon 15 godina nije nadoknadila početni gubitak. Populistička privlačnost posrednu podršku dobiva u našem neznanju, jer nema cjelovitih istraživanja političke ekonomije transformacije. Prostor dozvoljava da se nešto više kaže samo o prvoj. Izabrana je zbog jačeg populističkog naboja i češćeg korištenja. Implicitno u tumačenju ‘pljačke’ leži tvrdnja da od samog početka transformacije postoji ‘moćna gomilica’. Homogena grupa ljudi dovoljno jaka, umješna i znanjem potkovana da u svoju korist oblikuje cijeli tok transformacije općenito i privatizacije posebno. To se ispočetka posebno odnosi na pravila privatizacije i podjelu kapitala, kojim su stvoreni imeci, a kasnije na poslovne sprege državne politike i privatnih interesa, kojima su se ti imeci čuvali, širili i legalizirali. 31

Next Step_02.indd 31

5.2.2006 20:27:18

transformacija hrvatske: sljedeći korak

Kao i sva tumačenja ‘velikih poteza kista’, ovo nema podršku činjenica. Prvo, ‘moćna gomilica’ nije postojala, jer ‘prime movers’ druge transformacije nisu homogena grupa. Daleko vjerojatnije se radi o heterogenoj grupi sastavljenoj od izopćenih iz prethodnih promjena (politički, poslovno ili nacionalno isključenih domaćih ili emigriranih), poduzetnicima prve generacije koji su nastali u prvoj transformaciji (koja je počela dvije godine prije samostalnosti i stvorila izvjesni broj poduzetnika) i ‘preobučenog’ poduzetničkog dijela socijalističke nomenklature (čije je poduzetničko razmahivanje bilo sputano pravilima socijalizma a želje porasle), te uvezenim poduzetnicima (iz dijaspore ili ne). Zajedničko im je jedino to da su prepoznali priliku za vanrednu dobit. U tome su osobito važni poduzetnici-dobitnici prve transformacije i dekompozicije socijalizma (koji su i sami heterogena grupa). Oni su presudni zbog poslovnog iskustva, već razvijenog poduzetničkih talenta, znanja političkih pravila i lokalnih uvjeta, znatne umreženosti, iskustva neslužbenog gospodarstva, već naučene poduzetničke budnosti i povlaštenih informacija. Tim grupama se ratom (manje) i embargom (daleko važnije) priključuju ratni profiteri i krijumčari oružja – heroji i jednostavni nacionalisti koji žele hrvatski put. To svakako nije povećalo homogenost. Važno je ovdje ukazati na skromni utjecaj nacionalista (tumačenje koje njima daje središnje mjesto u ekonomskoj transformaciji nedopustivo pojednostavljuje i izabire lakši, popularni i površni put). Dakle, nema urote, već se od početka radi samo o heterogenoj grupi s jakom poduzetničkom budnosti, koja vidi priliku koju nudi nered (dezorganizacija, realokacija i restrukturiranje, ali i rat) početka druge transformacije. Naravno, nered je koristan samo na početku (početkom devedesetih), a kasnije je potrebno konsolidirati i zaštititi dobitke (što se pokušava sredinom devedesetih). Što se same privatizacije kao na predumišljaju utemeljene ‘pljačke stoljeća’ (što znači da je privatizacije izgrađena tako da unaprijed izabranoj manjini raspodijeli imovinu) tiče, činjenice ukazuju na drugo. Potreba za privatizacijom u to vrijeme je neupitna i privatizacija ima mjesto opće prihvaćenog temeljnog procesa transformacije (jedino ju je Horvat (1990) dovodio u pitanje). Osim široke unutarnje stručne (‘država’ kao loš upravljač), političke (dobar izvor glasova, ekonomske moći i klijentizma) i javne (razgradnja socijalizma) potpore, privatizacija je važna poluga vanjske uvjetovanosti (i tijesno povezana s međunarodnim priznanjem). U slučaju Hrvatske tri osnovne ideje izabranog modela (prva, da se privatizacija temelji na prodaji, a tako prikupljena sredstva koriste za financiranje restrukturiranja; druga, da se podupre stvaranje nacionalne kapitalističke klase dovoljno snažne da se odupre organiziranijoj, iskusnijoj i mnogo moćnijoj stranoj; i treća, da se učestvovanje i potpora stanovništva ostvari ponudom subvencioniranih kredita za kupnju dionica) nisu stručno besmislene. Tim više što podjela dionica stanovništvu nije moguća (jer država nije vladala cijelim teritorijem). Problem je nastao 32

Next Step_02.indd 32

5.2.2006 20:27:18

ivo bićanić

pretakanjem tih ideja u zakone i u provedbi prava. Neznanje, neiskustvo i potrebna brzina te pritisci heterogene grupe zainteresiranih nisu stvorili dobar zakonski okvir niti uvjete njegove primjene. Okvir je imao ugrađeni poticaj korupciji, podrazumijevao znatne povlastice ‘insiderima’, nije imao vremenski rok, te je ugrađena istaknuta ulogu države. Istodobno se javljaju dvije greške u koracima (prva, jer privatizacija stanova uspješnije privlači kapital i pažnju stanovništva, i druga, jer se provodi u vrijeme domovinskog rata), dvije pogrešne procjene (prva o velikom broju zainteresiranih kupaca – greška koji su počinili svi koji su htjeli temeljiti privatizaciju na prodaji, i druga o veličini transformacijske krize, koju su počinili drugi) te izuzetno složeni društveni utjecaji (odluka o financiranju rata inflacijom, demokratski deficit i autoritarni režim). Takve okolnosti stvorile su širok prostor za ‘crony’ kapitalizam. Njegov nastanak, dakle, ne treba čuditi. Ne treba čuditi što je prilika iskorištena. U tom je smislu transformacija u Hrvatskoj gotova već sredinom devedesetih. Kasnije će doći do pokušaja konsolidacije i regulacije, odnosno zaštite dobitaka ‘prime mover-a’. To se vidi po mnogim zakonima koji ograničavaju privatizaciju (uvjeti natječaja, odgode otplata kredita, itd.), nizu zakona koji se ne provode (recimo Centralne depozitne agencije, Državnog trezora, itd.), održavanju slabe države (demokratskim i institucionalnim deficitom, itd.) te stvaranju monetarne stabilnosti (vrlo uspješnim stabilizacijskim programom). Dok nastanku crony kapitalizma očito pogoduje nered, njegovoj konsolidaciji ne pogoduje. Konsolidacija zahtijeva legalizaciju stečevine. To pak zahtijeva ograničenu pravnu sigurnost te ekonomsku stabilnost, jer dobitke valja legalizirati i zaštititi ih od mogućih novih predatora ili populističkih pritisaka. Prvi pokušaj konsolidacije sredinom devedesetih ne uspijeva. Nastaje ekonomska kriza kraja devedesetih (u vanjskoj razmjeni, u novčarstvu, pogoršanje u realnom sektoru). Niti institucionalni okvir daje potrebnu zaštitu, niti se demokratski deficit smanjuje. Drugi pokušaj konsolidacije počinje s izborima krajem stoljeća. Još je prerano donijeti ikakve zaključke, jer je tok promjena neodređen. Ipak, čini se da je riječ o razdoblju normalizacije ‘crony’ kapitalizma i njegovog ‘umivanja’ od grubih krajnosti. Troškovi održavanja se smanjuju (smanjenjem demokratskog deficita, smanjenjem nestabilnosti realnog sektora, ‘pranjem’ stečevine), ali pobjednici crony kapitalizma i njihovi stečeni imeci izgleda nisu u opasnosti. Izgledaju zaštićeni i od novih predatora i od državnih institucija i završetkom transformacije.

33

Next Step_02.indd 33

5.2.2006 20:27:18

transformacija hrvatske: sljedeći korak

3. Članstvo u EU in spe i nominalna konvergencija* Vrlo rano u transformaciji je članstvo RH u EU proglašeno kao središnji cilj i (nakon osamostaljenja) glavni nacionalni interes. To je razumljivo jer gospodarstvo Hrvatske si ne može dozvoliti sa ostane izvan gospodarstva EU. Nenormalizirani ‘crony’ kapitalizam devedesetih nije uspijevao unaprijediti odnose sa EU jer jednostavno nije zadovoljavao preduvjete, tako da pitanje gospodarske integracije nije ozbiljno bilo na dnevnom redu. S promjenama nakon 2000. počelo je približavanje koje je 2004. dovelo do pozitivne ocjene glede mogućnosti učlanjenja RH u EU, a u proljeće 2005. počinju pregovori o članstvu. Hrvatski političari objavljuju da je strateški cilj zemlje što ranije članstvo, pregovarači EU pak upozoravaju na opasnosti srljanja i magle. Što se gospodarske integracije tiče, javlja se mnogo važnih ‘velikih’ i ne manje važnih ‘malih’ pitanja. Iz tog mnoštva prostor dozvoljava da se nešto kaže jedino o četiri posebno zanimljiva ‘velika’ pitanja (mada ‘manja’ određuju svakidašnji život). Točnog odgovora na njih, naravno, nema. Djelomično jer ga se ne može dati, ali djelomično se opet javlja nepotrebni stupanj našeg neznanja, koji ovaj put može imati ozbiljne posljedice. Najozbiljnije analize nude radovi dvaju projekata IJF-a, koji se ipak ne oslobađaju propagandnog utjecaja (Ott (2003) i Ott (2004)), te neki radovi pojedinaca kao Boromisa (2004) ili Mikić (2004). Nažalost, radovi službenih izvora (recimo ministarstva) previše podliježu propagandi. Stupanj neznanja znači da je opseg mogućih odgovora širi nego bi trebao biti, što pak podrazumijeva visoki stupanj sekundarne neizvjesnosti. Odabrana pitanja se prepliću jer su međuzavisna, ali ih je zbog jednostavnosti korisno lučiti. Prvo je pitanje uvjeta ulaska u integracije, drugo je pitanje utjecaja integracija na vrst kapitalizma, treće je pitanje učinka integracije na ekonomski rast i konvergenciju, a četvrto – važnost ekonomske suverenosti. Uvjeti ulaska stvar su pregovora o članstvu. Ti pregovori još nisu ni počeli, pa je nemoguće reći kakav će im biti ishod. No na neke stvari se može upozoriti. Pregovori se vode između predstavnika EU i RH, dvaju posve različitih partnera, kao što se vidi iz Tablice 3. Unatoč ovakvoj asimetriji (a možda baš i zbog nje), pregovori su stvarni i uvjeti ulaska nisu diktirani. Iskustva ‘istočnog’ proširenja ukazuju na to da su uvjeti ulaska izuzetno važni u kratkom i srednjem roku, i jednom dogovoreni ne mogu se mijenjati. Važni su zbog podjele troškova (ulazni tečaj, položaj seoskih sredina i poljoprivrede, promet nekretninama, doprinos EU budžetu, razne odgode, itd.) i podjele koristi (budžetske subvencije, društveni amortizeri, itd.) među stanovništvom, regijama i kroz vrijeme. Pregovori su dakle stvarni, a ishod neodređen *

Dijelovi ovog odjeljka temelje se na Bićanić (2004b).

34

Next Step_02.indd 34

5.2.2006 20:27:19

ivo bićanić

ali vrlo važan. To znači da je umješnost i znanje odnosno potkovanost pregovarača izuzetno važna i da ništa manje važna nije stručna potpora koju imaju. Kada je u pitanju Hrvatska, glede svih tih četiriju elemenata treba biti zabrinut. Što se umješnosti tiče, pitanje je da li je potrebne kakvoće odnosno koliko su sposobni pregovarati prema standardima EU (kada se dugo pregovara do zadnjeg zareza, a dogovoreno dugo važi i primijeni do zadnjeg slova), a koliko se mogu ‘odlijepiti’ od stečenih bizantinskih navika (kada se brzo dogovori, u pravilu s figom u džepu, dogovoreno opet predogovara i slobodno primjenjuje). U vezi je s drugim pitanjem da li pregovarači vladaju glavnim područjima pregovaranja, a to su pravosuđe, uprava, gospodarstvo, poljoprivreda, sigurnost, ili im je osnovno obrazovanje iz drugih područja. Možda stvari najgore stoje sa zadnjim dvjema stvarima. Ne vide se rezultati pripreme (što pak opet podrazumijeva nepotrebno kašnjenje). Priprema, međutim, po prirodi stvari treba vremena, i požurivanje samo smanjuje kvalitetu. Bez primjerene pripreme valja ozbiljno sumnjati u najbolji mogući ishod, naročito ako se Hrvatskoj strani žuri (objaviti to unaprijed upitan je put do najboljeg rješenja). O uvjetima ulaska se malo može reći, osim iskazati jednu opću zabrinutost. O preostala tri pitanja može se više reći. Od njih je možda najzanimljivije pitanje nastanka modernog kapitalizma. Hoće li pregovori i članstvo donijeti Hrvatskoj moderni kapitalizam mješovitog vlasništva i reguliranih tržišta? Olako dani potvrdni odgovor implicitno pretpostavlja normativni optimizam (koji se ne razlikuje bitno od onoga iz sredine sedamdesetih). Osnovna ideja je da promjena zakona i institucija može biti pokretač svih drugih promjena, pa i razgradnje ‘crony’ kapitalizma. U gospodarstvu to znači da promjena zakona može ići ispred gospodarskih odnosa koje reguliraju i stvoriti upravo onakve odnose za kakve su propisi predviđeni i napravljeni. Misao vodilja je da će pretakanje pravne stečevine u zakonodavstvo Hrvatske započeti nepovratan proces društvenih i institucionalnih promjena u kojima će nastati Moderni kapitalizam i nestati Crony kapitalizam. Kao da se s propisima i zakonima EU počinjemo ponašati i ophoditi kao razvijeno i zrelo kapitalističko gospodarstvo. Taj slijepi optimizam se dalje razvija. Brzinu promjena određuje želja za što bržim članstvom. Krivicu za moguće nepopularne mjere ili troškove lako preuzima EU (zanimljivo je da MMF, koji rado preuzima na sebe krivicu, ima istu ulogu). Gdje su greške? Optimizam ima probleme čak i pod pretpostavkom za Hrvatsku najbolje odrađenih pregovora. Prvo, pravni okviri uvijek idu iza gospodarstva, a ne obrnuto, kao što pretpostavlja normativni optimizam; institucionalna ekonomija to prilično uvjerljivo dokazuje (North (1996) i North (2004)). Drugo, problem crony kapitalizma je u društvenom kapitalu koji je generiran i koji se može samo sporo mijenjati. Treće, promjena zahtijeva i restrukturiranje fizičkog kapitala, koji se ne može brzo mijenjati. Četvrto, zaboravlja se politička ekonomija promjena i refor35

Next Step_02.indd 35

5.2.2006 20:27:19

transformacija hrvatske: sljedeći korak

mi, jer na vlasti je crony kapitalizam, koji se sigurno neće olako odreći svoje ekonomske moći i kvazi renti. Peto, pitanje je primjene i provedbe zakona, a ne njihovog donošenja (zakonodavni okvir nije stvorio crony). Postoji još jedan vid normativnog optimizma. On se ne tiče političke ekonomije nego konvergencije. Tvrdnja je da nominalna konvergencija vodi realnoj konvergenciji. Primjena pravne stečevine i članstvo će samo po sebi dovesti do rasta. Nažalost, to jednostavno nije opravdan zaključak. Primijenjena istraživanja iz teorije rasta jednostavno ne potvrđuju da preslikavanje institucionalnog okvira uspješnih vodi rastu u manje uspješnima, niti da preslikavanje institucija razvijenih u bitno manje razvijene vodi rastu. Rodrik (2004) daje niz primjera. Postojani rast po visokim stopama (takozvani ‘Moderni ekonomski rast’) odnosno realna konvergencija daleko je složenija. Zapravo, iskustva institucionalnog kopiranja nisu dobra. To nikako ne znači da institucije nisu važne, ali znači da su važne na daleko složeniji način i da moraju uzeti u obzir lokalne uvjete. Drugi je dio da integracija vodi do općeg rasta. Ni to nažalost ne mora biti točno. Ima niz primjera istiskivanja, gdje je integracija dovela do rasta prostornih nejednakosti i zaostajanja nekih regija. TABLICA 3: HRVATSKA I EU INTEGRACIJE Hrvatska

EMU

10 novih članica EU

broj stanovnika

4,5 mil.

306,1 mil.

74,3 mil.

broj stanovnika RH (% od EMU)

1,50%

broj stanovnika RH (% od 10 novih članica)

6,10% 2,5 mil. km²

738 346 km²

površina

56 540 km²

površina RH (% od EMU)

2,30%

površina RH (% od10 novih članica)

7,66%

BDP

28,3 mlrd USD

8,2 tril. USD

487,5 mlrd USD

BNP

23,8 mlrd USD

7,0 tril. USD

463,5 mlrd USD

5 350 USD

22.850 USD

6.430 USD

Stopa rasta BDP-a

4,30%

0,50%

4,10%

Stopa inflacije

1,50%

2,10%

3,50%

BNP p.c.

Budžetski deficit

-6,30%

-2,70%

-4,50%

Javni dug

81,70%

70,70%

39,72%

Deficit tekućeg računa

-7,20%

n.p.

-5,61%

Udio FDI u BDP-u

6,90%

2%

3,06%

Izvor: World Bank Atlas (2004.) 36

Next Step_02.indd 36

5.2.2006 20:27:19

ivo bićanić

Zadnje zanimljivo pitanje tiče se ekonomske suverenosti. Zapravo se radi o tome da li je u uvjetima fundamentalne makroekonomske nestabilnosti (koja postoji u Hrvatskoj) nosiocima gospodarske politike bolje zadržati što veće stupnjeve slobode. Više stupnjeva slobode omogućava širi izbor mogućih mjera, a to pak podrazumijeva mogućnost boljeg prilagođavanja mjera lokalnim uvjetima. Osim toga, više stupnjeva slobode ostavlja mogućnost primjerenijeg odgovora na šokove, primjerenijeg glede brzine reakcije i samih mjera. Odgovor je jednostavan i vrlo sličan onome vezanom uz valutne odbore i antiinflacijsku politiku. Stvar se svodi na legitimnost i vjerodostojnost nosioca gospodarske politike. Veći opseg slobode, uz navedeno, ostavlja i veću mogućnost pogrešaka i širi prostor zloupotrebama. Smanjeni opseg slobode pak upravo pokušava riješiti te nedostatke. Smanjena sloboda lokalnih nosilaca gospodarske politike može pretpostavljati uvoz legitimnosti gospodarske politike i njene vjerodostojnosti. Recimo, onemogućiti neodgovornu monetarnu politiku ili ograničiti fiskalnu presiju i međugeneracijska prelijevanja. No uvoz legitimnosti, vjerodostojnosti i mjera ima i krupan nedostatak. Pitanje je vlasništva reformi, poticaja promjenama i odgovornosti izbora. Od početka istraživanja transformacije je jasno da moguć uspjeh imaju jedino mjere koje se temelje na domaćem konsensusu i domaće izgrađenoj legitimnosti. Pitanje gospodarske suverenosti u uvjetima integracija postaje još važnije ako se uzme u obzir neminovne prostorno i vremenski asimetrične učinke integracije. Važan je i opseg i vrijeme prilagođavanja domaćih aktera (potrošača i tvrtki). Domaći subjekti jednostavno u nizu stvari ne mogu ravnopravno konkurirati kupovnoj moći bogatijih subjekata iz okoline, pa je opasnost istiskivanja (na domaćem tržištu) i isisavanja (odljeva domaćih van) stvarna. To može također pogodovati zadržavanju šireg prostora slobode. Problemi integracije postaju jasni ako se odnos rasta i integracije gleda statički i dinamički. Statički se radi o integriranju ekonomski malog, nestabilnog i nerazvijenog područja predatorskog kapitalizma u ekonomski visoko razvijeno, stabilno i veliko područje modernog kapitalizma s jezgrom i periferijom. Statički parovi su: predatorski vs. moderni kapitalizam, malo vs. veliko gospodarstvo, nerazvijeno vs. razvijeno i nestabilno vs. stabilno. No ono što u toj integraciji više brine jesu dinamički odnosi. Dinamički se radi o integriranju gospodarstva bitno niže razine i stope rasta proizvodnosti rada, ljudskog kapitala, tehničkog napretka i međunarodne razmjene. Tu su parovi niska vs. visoka proizvodnost rada, brzi (uz obilje) vs. sporiji (uz oskudicu) rast ljudskog kapitala, sporiji (s niske razine) vs. brzi (s više razine) tehnički napredak i mali (s niske razine) vs. visoki (s visoke razine) rast razmjene. Takvi veliki gospodarski procesi po prirodi stvari traju dugo i imaju nesagledive posljedice, kako glede transverzale integracije tako i glede krajnjeg ishoda. Neminovno se radi o vremenski, prostorno i društveno asimetričnom i neravnotežnom procesu, koji podrazumijeva veliku neizvjesnost i vjerojatno 37

Next Step_02.indd 37

5.2.2006 20:27:19

transformacija hrvatske: sljedeći korak

neusklađeno raspoređene troškove i koristi. Ne samo to, nego će najvjerojatnije stvoriti privremene i trajne dobitnike, koji ne moraju biti isti ni prostorno ni društveno, a javljat će se i privremeni i trajni gubitnici. Svatko tko kaže da zna tok promjena ili njegov ishod, dapače svatko tko tvrdi da se tok i ishod mogu predvidjeti, jednostavno priča bedastoće. Naime, vrlo vjerojatno u dugom roku ima pravo, ali se ipak treba sjetiti što je Keynes rekao o dugom roku, a Radić o magli i srljanju.

3.1 Tri deficita U stvarnim gospodarstvima postoje okviri izvan kojih se ne može. Oni su dani fizičkim ograničenjima. Na kraju razdoblja promatranja, bez obzira na početni optimizam, želje, očekivanja i odluke, ta fizička ograničenja moraju biti zadovoljena. Najpoznatije takvo ex post ograničenje je knjigovodstvena identiteta ‘triju deficita’. U ozbiljnim kolegijima ‘intermediate’ makroekonomike se uvodi vrlo rano u semestru (obično u drugoj godini studija) i koristi se njena vrlo velika analitička moć. Svaki suvremeni udžbenik tri deficita također uvodi vrlo rano (vidi Viploš i Burda (2004). Tri deficita na intuitivno jasan način povezuju šest ključnih makroekonomskih veličina. Prikladno definirane kategorije štednje, investicija, neto poreza, državne potrošnje, uvoza i izvoza tijesno su povezane u sustavu nacionalnih računa. Veže ih knjigovodstvena identiteta dana izrazom (S-I)+(T-G)+(X-M)≡0 (gdje je S štednja, I investicije, T neto porezi, G državna potrošnja, M uvoz i X izvoz). Odnos se naziva ‘identitetom’ jer ne uključuje nikakve uzročne veze i samo je ex post je točan; ona je posljedica primjene načela dvojnog knjigovodstva. Zato je treba pažljivo koristiti, jer lako dođe do grešaka, naročito kada se pokuša identitetu tumačiti uz pomoć uzročnih veza. Kako stoje stvari s tom identitetom u RH? Podaci su dani u Tablici 4. Iz tako složenih brojeva može se mnogo iščitati o hrvatskom gospodarstvu. Za početak se vrlo jasno pokazuje da se deficit države pokriva (financira) iz trgovinskog deficita. Trgovinski deficit služi i za pokrivanje deficita investicija. Zbog uravnoteženja vanjske bilance trgovinski deficit naravno podrazumijeva povećanje vanjskog duga i prodaju imovine. Postojanost deficita pak znači neprekidno povećanje vanjskog duga i neprekidnu prodaju imovine (što je također navedeno u Tablici).

38

Next Step_02.indd 38

5.2.2006 20:27:19

ivo bićanić

TABLICA 4 – DEFICITI

Godina

1999.

2000.

2001.

2002.

21,624,924,160

22,242,691,072

23,221,374,976

24,435,838,976

-7

-2

-4

-8

Proračunski deficit (% BDP-a)²

-8,2

-6,5

-6,8

-4,8

Deficit štednje privatnog sektora (% BDP-a)³

-1,2

-4,5

-2,8

-3,2

Inozemni dug (u mil. USD, na kraju razdoblja)

9.978

11.055

11.314

15.409

Inozemni dug (u % BDP-a)

50,1

60

57

67,5

FDI (% u BDP-u)

7,37

5,9

7,86

4,9

Devizni tečaj za 31. prosinac (HRK : 1 EUR)

7,58

7,63

7,47

7,51

Potrošnja (udio u BDP-u)

85

85

84

82

Godišnja stopa rasta potrošnje (%)

-1

2

3

4

Bruto domaća štednja (% u BDP-u)

14

14

16

18

Bruto investicije (% u BDP-u)

19

20

22

27

BDP ( u konstantnim 1995 US$) Deficit tekućeg računa (% BDP-a)¹

Izvor: World Bank 2004.; HGK, MF 2004. Napomena: (S-I)³ + (T-G)² = (EX-IM)¹; S- privatna štednja; I- investicije; T- prihodi države; G- rashodi države; EX- izvoz; IM- uvoz

39

Next Step_02.indd 39

5.2.2006 20:27:20

transformacija hrvatske: sljedeći korak

Naravno, vanjski dug se ne može vječno povećavati, i takav način financiranja ima granice jer se kad-tad počne sumnjati u sposobnosti otplate duga. No stvari su zakomplicirane jer nije čvrsto određena granica prihvatljivosti duga. Ona uvelike ovisi o vjerodostojnosti dužnika. Vjerodostojnost je pak rastezljiva i podložna višeznačnom tumačenju, u kojem ekonomski kriteriji nisu jedini. No ono što je nedvosmisleno jasno jest da ni trgovinski deficit ni proračunski deficit nisu održivi; prvo pokazuje Krznar (2002), a drugo Fruk (2004) u istraživanjima koja nije financirala država (navodim to zbog one opaske o nepotrebno niskom stupnju poznavanja funkcioniranja hrvatskog gospodarstva). Neminovno će dakle doći do ‘preslagivanja’ odnosa veličina unutar deficita. S izuzetkom povećanja izvoza, svako drugo preslagivanje izaziva društvene troškove koji su različito raspoređeni (kroz vrijeme, među regijama, grupama i ljudima) i različito prepoznatljivi (prepoznatljivost pada s odlaganjem troška ili širenjem broja platilaca). Neizbježni trošak i njegove osobine daju poticaj odgađanju preslagivanja (po mogućnost nekoj ‘drugoj’ vladi) i odgađanju troškova u budućnost (po mogućnosti generacijama bez prava glasanja). Kao protuteža javljaju se domaći akteri koji u kratkom roku dobivaju stabilizacijom, i vanjski vjerovnici čija neizvjesnost naplate raste s odgađanjem bez vjerodostojnog rješenja. Kao spona se javlja MMF. Cilj mu je iznuditi vjerodostojnu politiku otplate vanjskog duga i, kasnije, njenu primjenu. Intervenciju mogu svojevoljno tražiti samo zemlje dužnici i njegove preporuke moraju dobrovoljno prihvatiti. Prvenstvena je uloga MMF-a da vrati dužniku vjerodostojnost, no na tom poslu pruža druge posredne stvari. Koristi i domaćim političarima, jer ga rado koriste kao opravdanje uvođenja troškova vjerodostojnosti (što MMF rado čini, pače kao da uživa u toj ulozi), a vjerovnici kao posrednika čije djelovanje smanjuje njihov rizik. U cijeloj toj priči ne treba izgubiti iz vida četiri stvari. Prvo, nitko nije tjerao Hrvatsku da unutarnji deficit rješava zaduživanjem. Drugo, nitko nije zabranio Hrvatskoj da ranije rješava probleme. Treće, nitko ne sprečava Hrvatsku da sama oblikuje vjerodostojnu politiku. Četvrto, unutarnja vjerodostojnost smanjila bi vanjsku uvjetovanost. Osim na odnos državnog deficita i vanjskog deficita, odnos triju deficita ukazuje na još jednu zanimljivu i važnu stvar. Moguće financiranje deficita unutar zemlje, dakle bez promjene vanjskog duga. To podrazumijeva rast štednje ili smanjenje investicija. Pristup ima prednosti i nedostatke. Prve se tiču teže prepoznatljivih troškova i koristi (nikome se neposredno ne uzima, a ono što se dobije je dobrovoljno), širenja ponašanja uz tvrdo budžetsko ograničenje (što pogoduje poduzetničkoj klimi), razvoja tržišta kapitala (što povećava proizvodnost i efikasnost cijelog gospodarstva), suočavanja sa stvarnosti (dovodi očekivanja u sklad s mogućnostima), itd. No ima i nedostataka vezanih uz međugeneracijsku preraspodjelu prebacivanja troškova prilagođavanja na buduće generacije (koje ili još ne glasuju, ili manje izlaze 40

Next Step_02.indd 40

5.2.2006 20:27:20

ivo bićanić

na izbore), jer smanjenje učešća investicija ne samo da smanjuje stopu rasta, nego vodi zaostajanju. Odnos triju deficita ima učinak otrežnjenja. Jasno pokazuje ograničenja unutar kojih se može tražiti rješenje neodrživih okolnosti. Ukazuje gdje su troškovi i osrednje obrazovane upućuje da ‘nema besplatnog ručka’, te na glavne osobine popravljanja stanja.

3.2 Ginijev koeficijent Ginijev koeficijent je najpoznatija mjera ekonomske nejednakosti. Nije najbolja, ali ima veliku prednost u razumljivosti koja je posljedica jasnog raspona i lakog tumačenja (egalitarizam ako je nula, potpuna nejednakosti ako je 1), te je jednostavno povezana s raspodjelom (putem Lorenzove krivulje). Zato je i najrasprostranjenija. Skoro svatko tko iole ozbiljno računa ekonomske nejednakosti računa i Ginijev koeficijent. On se naravno može izračunati za bilo koju raspodjelu. Za ekonomske nejednakosti važna su dva Ginija. Prvi pokazuje nejednakosti tokova vezanih uz blagostanje pojedinca (potrošnje, dohodaka, vrsta dohodaka, itd.) a drugi nejednakost imovine. Odnedavno se u Hrvatskoj redovito računa (samo računanje nije jednostavno kako na prvi pogled izgleda, ali to ovdje nije važno) prva vrsta, jer se nakon deset godišnje pauze opet provode ankete o potrošnji stanovništva. Podaci su dani u Tablici 5. Što se raspodjele imovine tiče, ona je nepoznata, a podaci koji se javljaju u javnosti posve su nepouzdani. Važno je skrenuti pažnju da bi se o nejednakostima u Hrvatskoj mnogo više moglo znati kad bi se htjelo. Izmjereni Giniji u Hrvatskoj jasno pokazuju dvije stvari. Prvo, s početkom transformacije je došlo do izuzetno velikog povećanja ekonomskih nejednakosti, i drugo, da je povećanje dovelo hrvatske Ginije blizu vrha evropske ljestvice nejednakosti. Obje činjenice su jasne iz Tablice 5. Inače, povijest računanja nejednakosti u Hrvatskoj ima neke zanimljivosti. Jedan račun Ginija iz tako ugledne kuće kao što je Svjetska banka, World Bank (2000) koji pokazuje da je tokom transformacije došlo do smanjenja nejednakosti, što bi od Hrvatske učinilo jedino gospodarstvo u tranziciji s takvim promjenama. Kasnija mjerenja (uključujući i ona Nestića (2002)) dovela su do razumnijih rezultata o povećanju nejednakosti. Odnedavno je visoka razina nejednakosti toliko prihvaćena da izgleda da se radi i o stiliziranoj činjenici.

41

Next Step_02.indd 41

5.2.2006 20:27:20

transformacija hrvatske: sljedeći korak

TABLICA 5a: GINIJEV KOEFICIJENT, HDI RANG

HDI

GINIJEV KOEFICIJENT

47

0,29

Švedska

3

0,25

Velika Britanija

13

0,36

Slovenija

29

0,284

Mađarska

38

0,244

Hrvatska

Izvor: World Bank Atlas (2004.) TABLICA 5b: GINIJEV KOEFICIJENT

1997. Ginijev koeficijent

1998.

2000.

0,29

0,298

2001.

2002.

2003.

0,298

Napomena: podaci iz Ankete o potrošnji kućanstava

Izvor: Nestić (2004.)

No ako je stav o visokoj razini ekonomskih nejednakosti u Hrvatskoj sada opće prihvaćen, to se ne može reći o njihovim posljedicama. Uglavnom se razina povezuje s ‘pljačkom’ i razinom ekonomske nepravde generirane neuspjelom transformacijom. Uglavnom se ne ide dalje od toga. Premalo se povezuje sa stvarnim značenjem i posljedicama. Standardna ekonomska teorija ističe nekoliko nepovoljnih posljedica visoke razine ekonomskih nejednakosti. Prve tri su polit-ekonomske prirode. Visoke nejednakosti i nizak stupanj ekonomske pravde nedvojbeno idu zajedno s visokim stupnjem korupcije, kriminala i javne nediscipline. Takvo stanje pak neizostavno povećava troškove održavanja javne sigurnosti, a time i više poreze. U uvjetima visokih nejednakosti povećava se heterogenost stanovništva te poskupljuje troškove (glede resursa i vremena) za postizanja djelotvorne ekonomske politike (glede brzine reakcije i vjerodostojnosti primjene, vjerodostojnosti i utemeljenosti na ekonomskoj pravdi). Ovdje valja ubrojiti još i međusobnu vezu nejednakosti i pravila ‘medijalnog’ glasača i pritisaka za preraspodjelu koji odatle proizlaze. Ostale posljedice vezane su uz rast. Visoke nejednakosti vode smanjenoj efikasnosti tržišta kapitala i njegovoj neefikasnoj raspodjeli (jer je rizik viši i koriste se sekundarna načela 42

Next Step_02.indd 42

5.2.2006 20:27:20

ivo bićanić

raspodjele). Stopa rasta se smanjuje na dva načina. Prva je neposredna posljedica neefikasno podijeljenog kapitala. Druga je relativno manjih udjela stope investiranja jer se resursi moraju neproizvodno drugdje trošiti. Uz rast treba spomenuti da i premale nejednakosti imaju nepovoljne posljedice. Cilj poduzetništva je neto profit, a ako je on iz niza razloga ocijenjen kao premalen ili nesiguran, poduzetnici neće ulagati i rast će izostati. Na koncu, visoka razina nejednakosti vjerojatno ukazuje na postojanje kvazi-renti, što ima alokativno nepovoljne posljedice. No, osim stvarne razine ekonomskih nejednakosti važna je i njihova percepcija. Za ekonomista je to sklisko područje, jer se radi o prihvatljivosti određene razine nejednakosti. Prevelike ekonomske nejednakosti su relativan pojam, vezan uz neko određeno društvo. Prevelike nejednakosti u jednom društvu mogu biti posve prihvatljive u drugom, i obrnuto. Primjer Švedske (društva s vrlo malim nejednakostima) i Velike Britanije (društva s odnedavno visokima) to jasno pokazuje. Na prihvatljivost također utječe i promjena, odnosno njena veličina i brzina. Primjer je skromno povećanje u Njemačkoj uz burne posljedice, i veliko u Italiji uz daleko skromnije reakcije. Što se Hrvatske tiče, promjene su bile brze (od 1988. nadalje) i velike (prema nekim računima porast Ginija za trećinu), uz ocjenu nepravedno utemeljenih promjena (crony kapitalizam). Koliko je važno pitanje prihvaćanja određene razine ekonomskih nejednakosti postaje vidljivo ako se podsjeti na dvije stvari. Prvo, da je uspjeh ‘velikih’ ekonomskih politika (recimo reforma kapitalizma, EU integracije, moderni ekonomski rast) koje se provode kroz dulje razdoblje njihova utemeljenost na konsensusu. Drugo, da je vjerojatnost nastanka konsensusa mala uz osjećaj visokih ekonomskih nejednakosti i visoke razine ekonomske nepravde. Nejednakosti se mogu smanjiti, a razina ekonomske pravde povećati. Dok se prvo može napraviti dosta brzo (promjenom stopa progresivnog oporezivanja primanja, posebnim porezima na izvanrednu dobit, porezima na nasljedstvo, itd.), za drugo treba vremena. Ekonomska pravda osjetljiva je ne samo na nejednakosti nego i na mnoge stvari i sporo je promjenjiva.

3.3 Učešće u svjetskom gospodarstvu Hrvatska je ‘inward looking’ gospodarstvo (i društvo, ali to nije ovdje važno). Gospodarske veze i tokovi Hrvatske i ostatka svijeta nisu onolike kolike bi se očekivale. Veze Hrvatske i svjetskog gospodarstva ‘podbacuju’ glede osobina gospodarstva, institucionalnih uvjeta i proklamiranih strateških ciljeva. Što se tiče prvoga, gospodarskih veza, one su manje s obzirom na veličinu Hrvatske (male zemlje trguju relativno više od velikih, a Hrvatska trguje 43

Next Step_02.indd 43

5.2.2006 20:27:20

transformacija hrvatske: sljedeći korak

relativno manje od zemalja slične veličine) i s obzirom na stupanj razvoja (razvijenije zemlje trguju relativno više od manje razvijenih, a Hrvatska trguje relativno manje od zemalja sličnog stupnja razvoja). Utisak o tome može se dobiti iz podataka u Tablici 6. Što se drugoga tiče, gospodarske veze su manje nego bi se očekivalo obzirom na više od desetljeća potpune liberalizacije na računu tekućih transakcija i vrlo visokog stupnja liberalizacije na računu kapitala i povlaštenog položaja na tržištu EU. Postojani deficit u trgovini s EU vidljiv iz Tablice 6 jasno ukazuje na uporno izvozom nepokriveni uvoz iz tog područja. Što se trećega tiče, već više od desetljeća jasno izrečen strateški cilj ekonomskog razvoja jest izvozna orijentacija, te se osnivaju uredi za konkurentnost, uredi za promicanje ulaganja u Hrvatsku, gradi se mreža gospodarskih predstavnika u diplomaciji, no napore nikako ne prati robna i gospodarska razmjena. Mada ne postoje podaci, anegdotalni pokazatelji ukazuju da je uvoz ljudskog kapitala skroman.

TABLICA 6a: MEĐUNARODNA RAZMJENA I FDI

1997.

1998.

1999.

2000.

2001.

2002.

2003.

tekući račun platne bilance, mil. USD

-2.512,1

-1.452,8

-1.397,2

-460,8

-725,8

-1.920,1

-2.098,6

tekući račun platne bilance (u % BDP-a)

-12,5

-6,7

-7

-2,5

-3,6

-8,4

-7,2

inozemna izravna ulaganja u RH, mil. USD

532,9

932,4

1.467,2

1.088,7

1.561,3

1.124,0

1.998,3

udio inozemnih izravnih ulaganja (u % BDP-a)

2,65

4,31

7,37

5,9

7,86

4,9

6,9

izvoz (u % BDP-a)

39,9

39,5

40,8

47

48,5

46,3

51,8

uvoz (u % BDP-a)

56,6

48,7

49,2

52,1

54,4

57,3

59,7

Izvor: HNB, HGK 2004. 44

Next Step_02.indd 44

5.2.2006 20:27:20

ivo bićanić

TABLICA 6b: UDIO MEĐUNARODNE RAZMJENE U BDP-u

zemlja

udio uvoza i izvoza (kao % BDP-a)

Hrvatska

99,3

Slovenija

114,4

Mađarska

133

Češka

132,7

Irska

162,2

Poljska

58,7

Slovačka

150,7

Napomena: podaci za 2002. godinu

Izvor: World Bank Atlas (2004.)

No za ‘inward looking’ prirodu hrvatskog gospodarstva najvažniji su poticaji poduzetnika. Najveći zarade su stvorene poslovanjem u Hrvatskoj (u koje s ovog stajališta zapravo valja ubrojiti i turizam i uvoz) i izvoz nije put uspjeha, jer je hrvatsko gospodarstvo još uvijek izvor velikih i zadovoljavajućih profita, dapače anegdotalno se čini viših stopa povrata nego što se mogu postići izvan njega. Svi imeci stvoreni su također poslovanjem u hrvatskom gospodarstvu, a privatizacija i splet okolnosti oko nje očiti su primjer. Poduzetnici, kao racionalni ekonomski subjekti, vide korist i najveću dobit od poslovanja u domaćem gospodarstvu i uz ograničene veze sa svjetskim gospodarstvom. Profitne stope koje ostvaruju su više, mogućnost kvazi renti veća, zaštita od tržišne utakmice bolja, sigurnost poslovanja uz veliku državu veća i neizvjesnost manja. Tako su im postavljeni poticaji. O uzrocima takvog stanja se malo zna i mnogo nagađa, tako da je ponuđeno nekoliko odgovora. Ni oko jednog ne vlada u struci konsensus. Prva dva skupa razloga idu za Hrvatsku utabanim stazama okrivljavanja države; ima tu istine, ali to su ‘laki koševi’. Prvi, koji nudi Nacionalno vijeće za konkurentnost, glavnog krivca vidi u državnoj politici ( osobito poreskom opterećenju, javnom dugu, nedjelotvornoj upravi i pravosuđu i ostalome). Drugi ulogu glavnog krivca također vide u ekonomskoj politici, ali ovaj put u tečajnoj politici, odnosno u postojano precijenjenom tečaju, koji obeshrabruje izvoz i potiče uvoz i čije je desetgodišnje postojanje dovoljno dugo da je oblikovalo privrednu strukturu i stvorilo utjecajni uvozni lobi. Treći u zahtjevima koje nameće osamostaljenje i uspostavljanje nove države, koje je po 45

Next Step_02.indd 45

5.2.2006 20:27:21

transformacija hrvatske: sljedeći korak

prirodi stvari introvertirano. Četvrti u neospornom rastu nacionalizma i ksenofobiji, koji potiče autarthičnost. Peti navode tržište rada i relativno visoku cijenu rada koja odbija strane ulagače i poskupljuje domaću proizvodnju. Šesti gubitak tradicionalnih ‘mekih’ tržišta Jugoslavije i zemalja Varšavskog pakta i izvozni šok koji je odatle slijedio. Sedmi nude rat, troškove rata i obnove koji nisu izvozno orijentirane djelatnosti. Osmi nude polit-ekonomsko tumačenje, pa uzrok vide u prirodi transformacije, zaostajanju i u sporoj transformaciji te generiranom ‘crony’ kapitalizmu koji usmjeruje napore i pažnju poduzetnika na stvaranje i očuvanje renti, a ne na izvoz. Neki će naglašavati strategiju razvoja temeljenu na višku infrastrukture (cesta) koja nije izvozno orijentiran posao, itd. Tumačenja sigurno ima još, i u svakome ima dovoljno istine da se ne mogu unaprijed odbaciti. No, kao i ranije, nedovoljna istraživanja onemogućuju čvrste zaključke glede uzročnosti, ali ostaje onaj o relativnoj zaostalosti ekonomskih odnosa Hrvatske i svijeta. No, bez obzira na tumačenje, odnosi hrvatskog gospodarstva sa svjetskim su neodrživi u kratkom roku (i dug i deficit, vidi Fruk (2004)) i van svake sumnje štetni u srednjem i dugom roku (jer vode alokativnoj neefikasnosti i tehnološkom zaostajanju). Naravno, makroekonomski to nije sporno, mada ne isključuje moguće privremene dobitnike. U dogledno vrijeme u ovom području će morati doći do znatnih promjena (zbog duga). Dosadašnji pokušaji nisu uspjeli, i to ne zato što je manjkalo prijedloga. Ponuđeni su iz svih mogućih izvora (stranih savjetnika, stranih financijskih organizacije, domaćih savjetnika, domaćih organizacija, ekonomskih ‘gurua’, itd.). Kao i u slučaju pro-aktivnih politika rasta, potrebne mjere nisu tajna, kao ni mjere koje nedvojbeno ne doprinose rješenju. No rješenja nije bilo i prelako je za to ponuditi objašnjenje ‘plivajućeg olova’ i ‘odsustva državne volje’. Uzevši zajedno, ekonomski odnosi hrvatskog gospodarstva sa svjetskim odnosno ‘inward looking’ osobine hrvatskog gospodarstva su značajan izvor makroekonomskih nestabilnosti. No problem je što se rješenje može odgađati, tj. neizbježno rješavanje pitanja duga može se postići bez rješenja ‘inward looking’ prirode hrvatskog gospodarstva. U dugom roku autarhičnim razvojem niti jedna zemlja nije uspjela, a osim toga stopa rasta nedvosmisleno je vezana uz međunarodnu razmjenu (uzročne pak veze nisu jasne i mogu ići u oba smjera).

46

Next Step_02.indd 46

5.2.2006 20:27:21

ivo bićanić

Zaključak U ovom radu pokušalo se ukazati na nekoliko ključnih osobina hrvatskog gospodarstava koje će imati prevladavajući utjecaj na promjene u kratkom i srednjem roku. U prvom planu rada je međuodnos očekivanja (recimo, glede rasta ili integracija) i nepromjenjivih ograničenja (recimo, odnosi deficita ili nejednakosti) i prošlih neuspjeha (recimo, transformacija ili provincijalizacije). Na taj način se pokušalo umanjiti utjecaj sve češće nuđenih ‘lakih’ rješenja i tumačenja (posebno onih temeljenih na nacionalizmu i neuspjeloj državi). Stvari su nešto složenije jer je hrvatsko gospodarstvo fundamentalno nestabilno. Na koncu se u radu pokušalo ukazati na dvije stvari iz normativne ekonomske analize. Prva je da rješavanje neizbježnih kratkoročnih pitanja nužno ne vodi povoljnim dugoročnim rješenjima. Druga slijedi odatle, ali i iz drugih dijelova rada. Pokušalo se pokazati da je u uvjetima Hrvatske ekonomska politika važna, i zato treba biti zanimljiva svakom građaninu.

Literatura Bađun Marijana i Šimurina Jurica (2002): “Pregled strategija razvoja hrvatske” u Družić Ivo, urednik (2002): Stabilizacija-participacija-razvoj, Ekonomski fakultet, Zagreb Bićanić Ivo (2000): “Growth Theory and Transition Economies” u Franičević Vojmir i Uvalić Milica, urednici (2000): Equality, Participation, Transition: Essays in Honour of Branko Horvat, Macmillan, London Bićanić Ivo (2001): “Neki problemi i ograničenja nominalne i realne konvergencije hrvatskog gospodarstva” u Weber Bodo i Dvornik Srđan, urednici (2001): Hrvatska, godinu dana nakon promjene – prva bilanca, Heincich Boll Stiftung, Zagreb Bićanić (2004a): “Da li je u Hrvatskoj moguć moderni ekonomski rast” u Kregar Josip, Puljiz Vlado i Ravlić Slaven, urednici (2004): Hrvatska: Kako dalje? Centar Miko Tripalo i Pravni fakultet, Zagreb Bićanić Ivo (2004b) “Pošteni euroskepticizam», Banka, rujan 2004 Bićanić Ivo i Škreb Marko (1994): “The Yugoslav Economy From amalgamation to Decomposition” u Good David, urednik (1994) Bićanić Ivo i Franičević Vojmir (2002): “Dismantling Crony Capitalism: The Case of Croatia”, International Conference of the Faculty of Economics Sarajevo ICES 2002, Transition in Central and Eastern Europe – Challenges of the 21st Century, Sarajevo, October 17-18, 2002, Conference 47

Next Step_02.indd 47

5.2.2006 20:27:21

transformacija hrvatske: sljedeći korak

Proceedings, Sarajevo: Faculty of Economics, University of Sarajevo, pp. 53-58. Boromisa Anamarija (2003): Prvi krug proširenja Europske unije na zemlje Srednje i Istočne Europe: Moguće posljedice na gospodarstvo Hrvatske, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, neobjavljena doktorska disertacija Franičević, Vojmir (2002), “Politička i moralna ekonomija hrvatske tranzicije” (Political and moral economy of Croatian transition), Politička misao, 39 (1): 3-34, 2002 Franičević, Vojmir (2003), “Between Market and State: Developmental States in South East Europe?”, in Franičević, V. and Kimura, H. (eds) (2003), Globalization, Democratization and Development: European and Japanese Views of Change in South East Europe, Zagreb: Masmedia, in association with WIIW (Vienna) Franičević (2004): “Deficiti i izazovi postsocijalističke transformacije” u Kregar Josip, Puljiz Vlado i Ravlić Slaven, urednici (2004): Hrvatska: Kako dalje? Centar Miko Tripalo i Pravni fakultet, Zagreb Franičević Vojmir i Bićanić Ivo (2004): “Understanding Reform: the Croatian Case” GDN/WIIW project, web stranica http://www.wiiw.ac.at/balkan/ 2ndphase.html Fruk Mladen (2004): Jesu li deficiti tekućeg računa Republike Hrvatske “preveliki”, neobjavljen diplomski rad, Ekonomski fakultet, Zagreb Good David, urednik (1994): Economic Transformations in East and Central Europe: Legacies from the Past and Policies for the Future, Routledge, London Good David (1994): “Economic growth in Europe’s Third World: Central and Eastern Europe 1870-1989” u Aldroft Derek, urednik (1994): Patterns of Industrialization Grgić Mate i Zdunić Stjepan (1999): “Exchange Rate and Protection in Croatian Development Strategy” Zagreb International Review of Economics and Business, Godina 2, broj 1, str: 85-98 Horvat Branko (1990): Poduzetništvo i tržišna transformacija društvenog vlasništva, IJF, Zagreb Horvat Branko (2002): Kakvu državu imamo a kakvu državu trebamo, Prometej, Zagreb Kasapović, Mirjana (1996a), Demokratska tranzicija i političke stranke: Razvoj političkih stranaka i stranačkih sustava u Istočnoj Europi, Zagreb: Fakultet političkih znanosti Kasapović, Mirjana (1996b), “Demokratska tranzicija i političke institucije u Hrvatskoj”, Politička misao, 33(2-3): 84-89 Kasapović, Mirjana (2000), “Electoral Politics in Croatia 1990-2000”, Politička misao, 37(5): 3-20

48

Next Step_02.indd 48

5.2.2006 20:27:21

ivo bićanić

Krznar, Ivo (2002): “Analiza održivosti fiskalne politike u Hrvatskoj” Financijska teorija i praksa, godina: 26, broj: 4, str: 813-835 Mihaljek Dubravko (2000): “Prilog razradi dugoročne strategije privrednog razvoja Hrvatske: odakle početi, što poduzeti i kako to ostvariti” Financijska teorija i praksa, godina 24, broj: 4, str: 527-602 Mihaljek Dubravko (2003): “Makroekonomski aspekti pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji” u Ott Katarina, urednica (2003): Pridruživanje Hrvatske Evropskoj uniji, Institut za javne financije i Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb, str: 23-62 Mikić Mia (2004): “Hrvatska i Europska unija: proces prilagodbe” u Kregar Josip, Puljiz Vlado i Ravlić Slaven, urednici (2004): Hrvatska Kako dalje? Centar Miko Tripalo i Pravni fakultet, Zagreb Miljković Dušan (1992): “The Economic Development Level of the Former Socialoist Federal Republic of Yugoslavia Compared to the Countries of Europe” Yugoslav survey, God: 33 (4), str: 107-126 Nestić Danijel (2002): “Ekonomske nejednakosti u Hrvatskoj 1973-1998” Financijska teorija i praksa, godina 26, br: 3, str: 595-613 North Douglas (1994): “Economic Performance Through Time”, The American Economic Review, godina: 84, br: 3, str: 359-368 Ott Katarina, urednica (2003): Pridruživanje Hrvatske Evropskoj uniji 1, Institut za javne financije i Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb, Ott Katarina, urednica (2004): Pridruživanje Hrvatske Evropskoj uniji 2, Institut za javne financije i Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb, Rodrik Danny, urednik (2004) Growth Narratives Stipetić Vladimir (2002): “Stupanj i dinamika gospodarskog razvoja Hrvatske” u Družić Ivo, urednik (2002): Stabilizacija-participacija-razvoj, Ekonomski fakultet, Zagreb Tica Josip (2004): “The Estimation of 1919-1989 Per Capita GDP in Croatia” Zagreb International Review of Economics and Business, god: 7 (1), str: 103-133 UNECE (2000): “Catching up and falling behind: economic convergence in Europe” Economic survey of Europe, broj 1/2000, str: 155-187 World Bank (2000): Making Transition Work for Everyone: Poverty and Inequality in Europe and Central Asia, World Bank, Washington D.C. Zakošek, Nenad (2002), Politički sustav Hrvatske, Fakultet političkih znanosti, Zagreb Zdunić, Stjepan and Grgić, Mato (1996), “Elementi za politiku oporavka hrvatskog gospodarstva”, Ekonomija/Economics, No. 2: 219-45.

49

Next Step_02.indd 49

5.2.2006 20:27:21

SRĐAN VRCAN

Suvremeni prijepori o civilnom društvu I. 1. Zbrka oko značenja pojma civilnog društva Nije nikakvo veliko otkriće ukazati na činjenicu da je rasprave o civilnom društvu, koje počinju pozivanjem na Aristotela, pa idu sve do ideja suvremenih autora, karakterizirala izrazita višeznačnost, pa i dvosmislenost. Dapače, ta dvosmislenost i višeznačnost se s vremenom nisu smanjivale. Naprotiv, moglo bi se s visokim stupnjem uvjerljivosti ustvrditi da čestina aktualnog govora o civilnom društvu ide ruku pod ruku s rastućom višeznačnošću značenja koja se pripisuju tom pojmu.1 To postaje danas veoma vidljivo kad se u raspravu o civilnom društvu uvode i neki novi pojmovi, kao što su pojam “europskog civilnog društva”, pa još više i “svjetskog civilnog društva”, po pravilu prožeti izrazito optimističkim teorijskim očekivanjima: u prvom slučaju u znaku očekivanja da će europsko civilno društvo biti jedan od nuž1

Po Walzeru, civilno društvo je “prostor (politički) neprisilnog udruživanja ljudi, kao i niz mreža odnosa – formiranih za svrhe porodice, vere, interesa, i ideologije” (1990, 293). Po Cohenu i Aratou, ekonomska sfera ne ulazi u definiciju, odnosno civilno društvo je prostor “socijalne interakcije između ekonomije i države, složen prije svega od intimne sfere (posebno porodice), sfere asocijacija (posebno dobrovoljnih udruga), društvenih pokreta i formi javnih komunikacija” (Cohen, Arato 1992, IX). Po Van Rooyu, civilno društvo je “populacija grupa formiranih za kolektivne ciljeve primarno van okvira države i tržišta” (Van Rooy 1998, 30). Neki autori, kao Salamon i Anheier (Salamon and Anheier 1977), vezuju pojam civilnog društva samo za formalno konstituirane “neprofitne organizacije”, koje sa svoje strane predstavljaju značajan ekonomski sektor koji doprinosi povećanju šansi za zapošljavanje i za potrošnju unutar nacionalnih ekonomija. Nasuprot ovim autorima, Benjamin Barber (Barber 1995) vidi civilno društvo kao utopijsku fantaziju, koja nije vezana za bilo koju građansku asocijaciju ili neprofitnu organizaciju, nego bi kao osobiti “civilni prostor” trebao postojati između vlasti i privatnog sektora. Larry Diamond nudi shvaćanje po kojem bi civilno društvo i država bili komplementarni, a civilno društvo bi isključilo sferu ekonomskih, religijskih i porodičnih odnosa: “(Civilno društvo je) okvir organiziranog društvenog života koji je otvoren, dobrovoljan, samo-generirajući, bar dijelom samo-održiv, autonoman u odnosu na državu, i vezan legalnim poretkom ili sklopom opće usvojenih pravila. Ono je različito od ‘društva’ kao takvog po tome što uključuje samo građane koji djeluju kolektivno u javnoj sferi da bi izrazili svoje interese, strasti, prioritete i ideje, da bi razmjenjivali informacije, da bi postigli kolektivne ciljeve, da bi postavili zahtjeve državi, i da bi predstavnike vlasti držali odgovornima” (Diamond 1997, 5). No, s druge strane se ističe ponajprije društveno-kontrolna, delegitimirajuća i osporavajuća mobilizacijska uloga civilnog društva: “Mobilizacija civilnog društva je jedno od glavnih sredstava za razotkrivanje zloupotreba i za podrivanje legitimiteta nedemokratskih režima” (Diamond 1974, 7) (navodi se prema Vujadinović).

50

Next Step_02.indd 50

5.2.2006 20:27:21

srđan vrcan

nih faktora u dosljednoj demokratizaciji institucija Europske Unije i da ono tvori nezaobilazno sredstvo prikladno za uklanjanje ili reduciranje sadašnjeg manjka demokratskog legitimiteta nekih institucija EU; u drugom slučaju posrijedi su očekivanja da će svjetsko civilno društvo biti prijeko potreban faktor u konstrukciji protu-moći koja bi se mogla učinkovito suprotstaviti etabliranoj moći koja dominira u globalnom vremenu (Beck, 2003). Pri tome se očito širi raspon sporova i oko onoga od čega bi se pojam civilnog društva trebao ponajprije razlikovati. I to prije svega od pojmova kao što je već tradicionalni pojam građanskog društva (bürgerliche Gesellschaft) ili novijeg pojma društva građana (Bürgergesellschaft), te političkog društva (polity), u kojem se gospodstvo (Herrschaft) zamjenjuje upravljanjem (governance), jer se ponekad, primjerice, pojmovi građansko društvo i civilno društvo rabe kao istoznačni, te kao međusobno zamjenjivi, ali se isto tako često i ističu njihove razlike, tako da se, primjerice, slabosti civilnog društva u užem smislu u društvima u tranziciji izvode ponajprije iz činjenice što u njegovoj pozadini ne stoji već razvijeno i već konsolidirano, te na dominaciji privatnog vlasništva utemeljeno građansko društvo, na temelju kojega bi civilno društvo moglo danas tek funkcionirati kao samo po sebi održivo ili se pak te slabosti izvode iz nedovoljno razvijenog demokratskog političkog sustava (Vujadinović)2, pa još uže iz slabosti sustava političkih stranaka (Misztal 1996:128).3 A to bi značilo da je posrijedi sklop otvorenih problema koji se ne iscrpljuje samo u prepoznavanju i razlikovanju triju glavnih načina kako se pojam civilnog društva danas određuje, kako je te načine, u okviru moderne intelektualne povijesti tog termina, prepoznao i opisao V. Perez-Diaz. Naime, po Perez-Diazu “civilno društvo sensu lato, ili prvo značenje civilnog društva označava niz društveno-političkih institucija, uključujući ograničenu vlast ili državu koja funkcionira u skladu s vladavinom prava, sklop društvenih institucija kao što su tržište i udruge utemeljene na dobrovoljnom pristanku autonomnih subjekata, i javnu sferu u kojoj ovi subjekti raspravljaju međusobno i s državom o pitanjima od javnog interesa i angažiraju se u javnim aktivnostima... Ovaj konstrukt civilnog društva sensu lato ima unutrašnju konzistentnost. On je ‘civilan’ u onoj mjeri u kojoj su njegovi autonomni subjekti ‘građani’ (u suprotnosti s pukim objektima despotskog vladara ili vladajuće kaste), a utoliko su i članovi ‘civiliziranog’ društva (u 2

3

“Najvažnije pretpostavke za postojanje civilnog društva jesu: 1. pravna država, 2. garantovana osnovna (građanska, politička, socijalno-ekonomska) prava i slobode, 3. proceduralna demokratska pravila i institucije, 4. tržišna ekonomija i privatna svojina, 5. demokratska politička kultura, 6. participacija građana u političkom životu, odnosno njihov aktivizam u kreiranju kritičke javnosti i u samo-organiziranju za odbranu ugroženih prava i sloboda” (Vujadinović 2004). Po njegovom mišljenju upravo je nedostatna uloga političkih stranaka dovela do neuspjeha civilnog društva na europskom Istoku.

51

Next Step_02.indd 51

5.2.2006 20:27:21

transformacija hrvatske: sljedeći korak

suprotnosti s barbarskim ili nazadnim). Ali, naglasak je da oni mogu biti građani samo zato što su autonomni subjekti, a oni to mogu biti vis-a-vis države samo zato što država ima ograničenu moć ulaženja u prostor koji je rezerviran za ove subjekte”. (Perez-Diaz, 1998, 55-57) Dakle, posrijedi je maksimalno široka definicija civilnog društva kao idealnog tipa društva koje bi karakterizirao osobiti sklop društveno-političkih institucija i aranžmana kao što su vladavina prava, ograničena, smjenjiva, responzivna i odgovorna javna vlast, ekonomsko tržište, društveni pluralizam i razvijena javna sfera. U tom slučaju taj pojam se danas ponajčešće rabi kao zamjena za termin “kapitalističko društvo” i “demokratsko društvo” ili “otvoreno društvo”, te se primjenjuje na društvo u cijelosti, kako je to primjerice uradio Ernest Gellner u svojoj knjizi Uvjeti slobode. Civilno društvo i njegovi suparnici (1994). Druga definicija je veoma široka, ali se više ne odnosi na društvo u cijelosti, niti na osobiti tip ustroja društva, nego se samo rabi da bi se ponajprije “označili ne-vladini sastojci civilnog društva koji uključuju i ekonomiju i tržište, zajedno s asocijacijama i javnom sferom”, dakle, ponajprije u smislu “nevladino civilno društvo”. A to, međutim, znači da se drži da civilno društvo isključuje sferu vlade i vlasti, ali uključuje, pored ostalog, sferu ekonomije i tržišta kao i politike. Tako primjerice i Vesna Pusić, u obrazlaganju svog suprotstavljanja prijedlogu o zakonskoj regulaciji ustrojstva političkih stranaka kojom bi se zajamčio unutrašnji demokratski ustroj stranaka, zaključuje da su i političke stranke “po svom temeljnom opredjeljenju, temeljnom organizacijskom obliku i temeljnoj namjeri institucije civilnog društva” (Pusić, 2004:237), i to zaključuje u društvu u kojem su neke stranke do nedavno imale i svoje naoružane milicije. Razlika između političkih stranaka i drugih institucija civilnog društva po njoj bi bila samo u smjeru u kojem ide javni i politički angažman: u jednom slučaju prema participaciji u državnim institucijama ili, u drugom slučaju, prema angažmanu građana u javnom životu putem pokretanja specifičnih tema, stavljanja nekih specifičnih interesa na dnevni red javnosti i javne rasprave itd. Treća definicija je najuža, te se odnosi samo na neke ne-vladine posve autonomne sastojke civilnog društva. A to znači da se u ovom slučaju načelno isključuju kako država tako i ekonomija s tržištem, te se civilno društvo reducira samo na osobitu kombinaciju od države autonomnih i dobrovoljnih ne-profitnih asocijacija građana ili novih društvenih pokreta, kao i na osobitu javnu sferu koju karakterizira visok stupanj faktične autonomije i izrazite otvorenosti i u kojoj se potvrđuje političko djelovanje u smislu “moći započeti” (Anfangen können). Sve ove razlike u prostorima bivše Jugoslavije od polovine osamdesetih godina nadalje nisu ostale razlike na ravni pretežno teorijskih razmatranja nego su očitovale i na ravni izravne društvene prakse.

52

Next Step_02.indd 52

5.2.2006 20:27:22

srđan vrcan

2. Civilno društvo – utopijski, borbeni ili čisto opisni pojam? No problemi s dvosmislenošću ne prestaju s time. Postoji dvosmislenost koja se očituje i u širem smislu koji se pridaje pojmu civilno društvo. Zapravo, moguće je prepoznati tri ključna smislena okvira u kojima se pojam civilnog društva po pravilu rabi. Prvi smisleni kontekst je onaj u kojem pojam civilnog društva dobiva značajke društvenog projekta s izrazito utopijskim konotacijama. Zapravo, čini se da je u raspravama o civilnom društvu u prostoru bivše Jugoslavije pojam civilnog društva ponajprije i ponajviše funkcionirao kao zadnje pribježište još postojećih utopijskih energija i utopijskih očekivanja, pa i utopijskog društvenog imaginarija. Civilno društvo se, naime, pojavljuje kao vizija društva u kojem slobodni i jednakopravni ljudi, no u osnovi različiti a društveno punoljetni i kompetentni građani žive zajedno u miru, uzajamno djeluju, međusobno surađuju i zajedno raspravljaju, spore se i odlučuju na javnoj sceni o dobrom životu, u skladu s vladavinom prava itd., te rješavaju svoje neizbježne sukobe bez nasilja i na tolerantan način. Za drugi smisleni kontekst je karakteristično da pojam civilnog društva postaje borbeni pojam (Kampfbegriff) u onom smislu u kojem je Pierre Bourdieu o sociologiji govorio “kao o borbenom sportu”. U tom smislenom okviru kritička oštrica pojma civilno društvo bila je izvorno usmjerena protiv totalitarnih i autoritarnih režima i pokreta, ali isto tako i spram “loše zbilje” koja se očituje u brojnim izopačenjima i odstupanjima od ideala prave participativne demokracije. I to u smislu zaostajanja ili napuštanja normativnog ideala otvorenog i deliberativnog demokratskog društva, utemeljenog na procesima prosvijećenosti, samo-određenja i samo-ozakonjivanja (Selbstbesinnung, Selbstbestimmung, Selbstgesetzgebung). U tom smislu civilno društvo je bilo i shvaćeno i prakticirano ponajprije kao osobito društveno borbeno polje u kojem se događa autonomno osporavanje postojećih struktura vlasti i moći, razrada i iskušavanje alternativnih, ali i demokratskijih načina rješavanja nekih gorućih društvenih problema, kao i politička aktivizacija onih segmenata populacije koji nisu spremni politički se aktivirati u okviru već etabliranih političkih stranaka. Treći smisleni kontekst rabi pojam civilnog društva kao čisto opisni i analitički pojam. Civilno društvo označava ponajprije sferu društvenog života u kojoj su na djelu nepolitički i trans-politički, ili radije ponekad sub-politički akteri, koji kao dobrovoljne udruge građana stoje onkraj države i mreže državnih institucija kao i političkih stranaka ili su locirani između države, ekonomije i privatne sfere, a po svojoj orijentaciji mogu biti kako državotvorne, tako i radikalno osporavajuće, te mogu politički djelovati u smislu politike kao “moći započeti”, ali i u smislu politike kao “tehnologije vladanja”. U 53

Next Step_02.indd 53

5.2.2006 20:27:22

transformacija hrvatske: sljedeći korak

tom smislenom okviru računa se i s mogućnošću “necivilnog civilnog društva”, ili mogućnošću razmaka i raskida između “civiliteta” i civilno-društvenog angažmana i civilno-društvenog aktivizma.

3. Civilno društvo: između pristupa ‘odozgo’ i pristupa ‘odozdo’ Isto tako postoje dva tipična opća pristupa civilnom društvu koja su za ove prostore relevantna. Jedan se pristup može opisati kao pristup “odozgo”, te pripada povijesti moderne političke misli, pa je u ovom konkretnom primjeru promišljanje o civilnom društvu usredotočeno na problem pred-političkih i trans-političkih preduvjeta za stabilan društveni red i poredak u modernim društvima. I to u dva različita, premda srodna smislena okvira. U pozadini prvog stoji shvaćanje modernog društva kao ‘masovnog društva’ (Kornhauser) ili društva masovne demokracije ili, još općenitije, u središtu pozornosti stoji problem discipliniranja i pripitomljavanja posredstvom civiliziranja ljudskih strasti inače ukorijenjenih u masi koja je buntovna, ‘vječno nemirna’ i prožeta ‘nepripitomljenim, elementarnim prirodnim nasiljem’ (König, 1992:50). A to znači društva koje se, pored ostalog, stalno suočava s veoma osobitim i teškim izazovima višestruke naravi. I to ponajprije s izazovima koji su uvjetovani stalnom prisutnošću velikog mnoštva u osnovi društveno iskorijenjenih, veoma mobilnih, lako zamjenjivih i po tendenciji anomičnih ljudi koji zbog modernog demontiranja tradicionalnih posredujućih integrativnih pred-političkih institucija i organizacija postaju potencijalno pogibeljni za glatko funkcioniranje liberalno-demokratskog društvenog poretka, jer su pogodni za izvan-institucionalnu demagošku populističku političku mobilizaciju. Ili su to, nadalje, izazovi uvjetovani postojanjem velikog mnoštva još nedovoljno moderno civiliziranih, pa, stoga, i nediscipliniranih ljudi, prožetih strastima i sklonih nasilju. U pozadini drugog smislenog okvira stoje i izazovi koji su uvjetovani inherentnom prekarnošću ustroja liberalno-demokratskog poretka, reprodukcija kojeg ovisi i o nekim kulturnim i inim preduvjetima (po pravilu pred-moderne naravi), a koje taj poredak nije sam u stanju proizvesti i zajamčiti (Böckenforde), ili stoji prekarnost sistemske integracije, stabilnost koje ovisi o unaprijed zadanim ‘socijalnim ligaturama’, po Dahrendorfovom terminu. Dakle, posrijedi bi bilo sve ono što služi zaštiti neupitnosti nekih određenih društvenih aranžmana s prekarnim legitimitetom i općenito služi promociji društvene neupitnosti. Pritom, primjerice, Gellner pridaje tome pozitivnu konotaciju, time što drži da je “jedinstvenost modernog civilnog društva u tome da se kroz ‘veze ili spone’ koje prožimaju čitavo društvo formiraju uvjeti za individualnu slobodu u liberalnoj demokraciji” (Gellner, 54

Next Step_02.indd 54

5.2.2006 20:27:22

srđan vrcan

1995: 42). Konkretnije, posrijedi je pristup zaokupljen problemom kako zajamčiti mobilizaciju moralnih resursa normativne socijabilnosti u moderne političke svrhe, ili pak problemom pred-ugovornih i ne-ugovornih kulturnih sredstava za utiskivanje svojevrsnog ne-negocijabilnog reda u ponašanje ljudi već na inter-personalnoj i komunalnoj ravni, i to ponajprije preko posredujuće mreže ograničavajućih i disciplinirajućih organizacija i asocijacija, te na temelju proizvodnje u osnovi nekog masovnog pred-političkog povjerenja u institucije vlasti u uvjetima modernih društava i u situacijama kad inače raste izravno političko nepovjerenje i kad se povećava distanca između svijeta politike i svijeta života. To je pristup koji je, stoga, središnje zaokupljen pitanjima o načinima i šansama da se mobiliziraju moralni resursi socijabilnosti kao takve za sistemske političke svrhe i prije svega za konsolidaciju društvenog poretka, pa i pitanjem o mogućnostima da se pred- i ne-ugovornim sredstvima u ponašanje građana modernih društava utisne i ugradi neka neupitna ukorijenjenost, pa se tako zajamči ne-negocijabilnost temelja društvenog poretka. Drugi se pristup može opisati kao pristup “odozdo”. A to je pristup koji je nadahnut velikim idejama moderniteta, tj. idejama subjektiviteta, emancipacije, jednakosti, participacije i izvorne inicijative autonomnih i punoljetnih građana. Stoga u ovom pristupu središnji problemi postaju problemi uvjeta i sredstava koja stoje na raspolaganju slobodnim i jednakim, ali i različitim građanima, a koja im omogućuju djelovati kao zoon politikon (ζωον πολιτικόν) u Aristotelovom smislu u modernim društvima tako da mogu istodobno biti i autori i adresati zakona. I još općenitije, da mogu autonomno i kompetentno sudjelovati u oblikovanju demokratske političke volje i zatim u njezinom ozakonjivanju. A to znači sudjelovati u procesima demokratskog odlučivanja koji se, idealno zamišljeni i po tendenciji, oblikuju kao otvoreni trostruki proces samo-osvješćivanja (kao izlazak iz samo-skrivljene nepunoljetnosti), samo-određivanja i samo-ozakonjivanja. I to pod općim uvjetom da barem načelno i ključni elementi društvenog ustroja i društvenog reda stoje na raspolaganju slobodnim i jednakopravnim građanima tako da ih oni mogu oblikovati u skladu sa svojim idejama “dobrog života”. A to isto tako znači i da mogu djelovati politički, ali u okviru poštivanja temeljnog političkog zahtjeva deliberativne demokracije “ne biti dominiran”, ali i “ne dominirati” (nicht beherrscht werden i nicht herrschen po Meyeru).

4. Upitnost ključnih svojstava civilnog društva Međutim, dvosmislenost ne prestaje ni time. Postoje i veoma duboke razlike u prepoznavanju i opisu ključnih obilježja civilnog društva i asocijacija koje mu pripadaju. Na jednoj strani, stoje gledišta po kojima civilno društvo jed55

Next Step_02.indd 55

5.2.2006 20:27:22

transformacija hrvatske: sljedeći korak

nostavno tvori društveno polje koje je prožeto odnosima moći i vlasti samo na molekularnoj društvenoj ravni, te odnosima hijerarhije, dominacije i heteronomije, pa, stoga, i prisile, isto onako kako se to događa u širem društvu. Za ilustraciju takve načelne pozicije dovoljno je spomenuti da Roger Brubaker upozorava na povijesnu činjenicu da je njemački nacionalizam našao svoje prigodno pribježište i utočište upravo u asocijacijama građana koje su pripadale sferi civilnog društva nakon što se službena njemačka državna politika izravno nakon poraza u Prvom svjetskom ratu distancirala od njemačkog nacionalizma, ili na ulogu koju neke asocijacije koje pripadaju sferi civilnog društva igraju danas u sukobima u nekim zemljama današnje Afrike, ili udruge koje pripadaju tzv. moralnoj većini u SAD. No, postoje gledišta po kojima je civilno društvo društveno polje socijabilnosti kao takve, pa, stoga, autonomije građana i spontanosti, ne-hijerarhijskih odnosa, komuniciranja bez prisile, bazične (grass root) demokracije, individualne građanske inicijative itd. To je izrazito naznačeno u opisu temeljnih obilježja civilnog društva koje je svojevremeno razradio Vukašin Pavlović. Civilno društvo se tako zamišlja kao društveno polje koje je obilježeno dosljednom horizontalnošću društvenih aktera, tolerancijom i suradnjom, skladom i neometanim razvojem, te afirmacijom individualnosti, i to ne samo u znaku suprotstavljanja totalitarnoj državi nego i svim drugim oblicima autoritarnosti, kolektivizma i tradicionalizma, pa i faktičnog zatvaranja životnog obzorja. Načela na kojima se temelji civilno društvo, pa, stoga, i civilno-društveni angažman i civilno-društveni aktivizam, opisana su i pobrojana na sljedeći način: to su (a) autonomija naspram države i političkog društva; (b) udruživanje kao ne-političko povezivanje i organiziranje; (c) kontraktualnost; (d) pluralizam, društveni i kulturni, pa i interesni; (e) individualizam; (f) solidarnost; (g) samo-organiziranje; (h) privatnost (i) humanizam i humanitarizam; (j) univerzalizam i mundijalizam (Pavlović 1995, 29-30).4 Na toj osnovi teško da bi i neke poznate nevladine organizacije i dobrovoljne asocijacije građana u nas pripadale uistinu sferi civilnog društva. Na toj i takvoj podlozi razvoj civilnog društva, civilno-društveni angažman i civilno-društveni-aktivizam se razumiju i kao strategija koja smjera ili doprinosi ne samo de-konstrukciji i re-konstrukciji središta politike nego i re-konstrukciji zajednice na demokratskoj osnovi s naglašavanjem (a) participacije i građanske inicijative i (b) usvajanja egalitarne vizije prava i dužnosti građana (Roniger, 1998:66). Još dalja su shvaćanja Žarka Puhovskog, za kojega je središnje pitanje civilnog društva, civilno-društvenog angažmana i civilno-društvenog aktivizma sustavna afirmacija i strogo poštivanje horizontalnosti, to jest jednakopravnosti i različitosti sudionika. Naime, po Puhovskom je “civilno društvo u veoma dugoj tradiciji svagda bilo razumljeno kao specifičan odnos među 4

To izrazito optimističko shvaćanja svojstava civilnog društva Pavlović je nedavno revidirao.

56

Next Step_02.indd 56

5.2.2006 20:27:22

srđan vrcan

njegovim sudionicima iskazan u načelu horizontalnosti, koje označuje sustavnu jednakopravnost sudionika tako ustrojenog društva. Ta jednakopravnost konkretnih osoba – koje civilno društvo uspostavljaju radi zadovoljenja svojih potreba, reguliraju ga u cilju ostvarenja svojih interesa – smislena je samo pod pretpostavkom neupitnosti njihove konstitutivne različitosti”. Iz toga se izvodi i “bitna razlika civilnog društva spram zajednice, države, političke ‘sfere’, posebice u suvremenoj mjerodavnoj demokratskoj verziji”. A ta razlika se temelji na trajnom horizontalnom pluralizmu, te na održavanju stalnih razlika među sudionicima civilnog društva na podlozi njihove načelne jednakopravnosti. Naravno, u ovom slučaju postoji duboka i načelna razlika ne samo između civilnog društva i države nego i političkog društva i politike, jer u politici nije moguće “ne biti dominiran”, ali i “ne dominirati”. Naravno, civilno društvo bi u ovom slučaju utjelovljivalo kako duh zajedništva tako i duh individualne različitosti i dobrovoljnosti, te bi se društvo predočilo kao zajednica autonomno reguliranih pojedinaca čija egzistencija se ne poklapa i ne iscrpljuje čak ni time što su državljani neke države. Zapravo, civilno bi društvo načelno bilo zamišljeno kao društveno polje izbora i participacije, slobodnih i neobveznih asocijacija građana, te bi se oblikovalo i sastojalo od mreže dobrovoljnih organizacija koje su odbojne na regulaciju i usmjeravanje državom, ali i tržištem, a uz pomoć kojih se ograničava državna vlast već samim prisustvom i aktivnošću nezavisnih grupa koje se samostalno reguliraju. Kuzmanić prepoznaje ključno obilježje civilnog društva i civilno društvenog aktivizma u sredstvima društvenog djelovanja koja se rabe. Ta sredstva su jedino javna riječ i javni govor, bez ikakvih natruha prisile i bez ulaženja u bilo kakve saveze s demonijom moći i nasilja. Stoga ono što odlikuje civilno društveni aktivizam nije samo autonomija od države nego je to odbojnost spram nasilja kao legitimnog sredstva društvenog djelovanja. Na toj podlozi Kuzmanić zaključuje da su suvremeni “no global” i “anti-global” pokreti u poznatim manifestacijama u Genovi izišli izvan pravog konteksta civilnog društva i civilno-društvenog aktivizma onog trenutka kad su napustili javnu riječ i javni govor i kad su pribjegli nasilju. Naravno, u tom slučaju ne bi uopće postojala mogućnost da bi se govorilo o “necivilnom civilnom društvu” (uncivil civil society) (Keane) i o “barbarskom civilnom društvu” (barbarian civil society) (Neumann).

5. Infrastrukturna podloga civilnog društva Naposljetku, prijeporno je i pitanje tvrde društvene osnove za koju bi se moglo ustvrditi da tvori svojevrsnu realnu društvenu infra-strukturu na koju bi se civilno društvo, civilno-društveni angažman i aktivizam tek mogli temeljiti 57

Next Step_02.indd 57

5.2.2006 20:27:23

transformacija hrvatske: sljedeći korak

i osloniti. A to znači da je sporno da li u nas danas već postoji onaj tip infrastrukturalne društvene pluralnosti koja u kapitalizmu već na pred-političkoj ekonomskoj osnovi pruža mnoštvenost privatnih vlasnika kojima upravo njihovo, zakonima zajamčeno i zaštićeno privatno vlasništvo garantira i određenu mjeru društvene autonomije (sui juris) od državne vlasti, te, stoga, i stanoviti stupanj autonomne privatne inicijative u različitim područjima društvenog života. Na toj podlozi pretpostavlja se da se tek onda može relativno lako oblikovati djelatno civilno društvo, civilno-društveni angažman i civilno-društveni aktivizam, i to ne samo kao realistički relativno trajno održiv, nego još više kao samo-održiv (self-sustaining). Teorijski se s tim problemom na neki način suočio Vukašin Pavlović i nastojao ga je riješiti na posve osobit način. I to tako što zamjenjuje Marxov, usko ekonomski definirani pojam kapitala s Bourdieuovim širokim pojmom društvenog kapitala. Pavlović ističe da je Bourdieu “identifikovao široku skalu oblika kapitala kao najvažnijeg uloga (as being at stake)”, a među njima kao osnovne izdvaja slijedeće: ekonomski kapital, društveni kapital (odnosi sa važnim drugima), kulturni kapital i simbolički kapital (Bourdieu, 1980, 1983/1986)”. Time se praktično pretpostavlja postojanje svojevrsne daleko šire realne infra-strukturne osnove za društvenu pluralnost od pluralnosti privatnog vlasništva na kojoj se onda može eventualno temeljiti autonomija civilnog društva, civilno-društvenog angažmana i civilno-društvenog aktivizma i u uvjetima kad još ne postoji dobro etablirano kapitalističko društvo kao razvijeno građansko društvo u klasičnom smislu društva privatnih vlasnika i privatnih poduzetnika

6. Civilno društvo i tri koncepta pravljenja politike Naravno, postoji još jedna za raspravu o civilnom društvu ovdje i sada veoma relevantna, ali i izrazito upitna pozadina. Naime, tu pozadinu tvori odnos ili sprega između civilnog društva i u našoj javnosti prisutnih različitih, ali utjecajnih načina promišljanja i pravljenja politike. Treba priznati da u našoj javnosti – političkoj i općoj, pa i znanstvenoj – postoje ne samo različiti nego i izravno suprotni načini koncipiranja, pa i prakticiranja politike. Usudio bih se prepoznati barem tri glavne struje u tom pogledu. Prva struja shvaća politiku na tragu Aristotela i aristotelovske tradicije koja u osnovi određuje i način kako se zamišlja i prakticira odnos civilnog društva i politike ovdje i sada. To je tradicija koju najdosljednije slijedi Hannah Arendt, a u najnovije vrijeme u nas Tonči Kuzmanić. Za tu struju je karakteristično i ključno da politiku uopće poima kao djelovanje u kojem slobodni i jednaki ili jednakopravni, ali međusobno različiti građani raspravljaju, spore se i odlučuju o pitanjima svojeg ‘dobrog života’ u svojem gradu. 58

Next Step_02.indd 58

5.2.2006 20:27:23

srđan vrcan

To je poimanje politike koje politiku povezuje s djelovanjem riječima i javnim govorom, te je jasno razlikuje i dosljedno suprotstavlja nasilju i prisili po načelu da tamo gdje nestaje javna riječ i gdje prestaje mogućnost javno relevantnog govora, tamo nužno počinje nasilje. Ili tamo gdje nestaje politika razumljena i prakticirana na takav način, tamo nastupa prisila i počinje nasilje. Stoga se u politici ne radi o vladanju po poznatoj logici ključnog razlikovanja između vladara i podanika, gospodara i sluge, vođe i sljedbenika, pastira i vjerničkog stada itd. Po tome smo svi mi potencijalno politička bića, ali samo kao jednaki a različiti, ali i potencijalno punoljetni i kompetentni kad se radi o odlučivanju o našoj koži. I to jednaki kako u smislu govorenja o javnim pitanjima tako i u smislu odlučivanja o njima. Svako djelovanje koje pretendira da je političko, a odstupa od takvog ideala politike ne samo što nije prava politika nego je negacija politike, prava anti-politika. Druga struja shvaća i prakticira politiku u duhu Macchiavellijeve tradicije i Max Weberovih koncepcija politike. Bitna karakteristika te struje je u tome što se politika vezuje za dominaciju to jest za vladanje, te se politika u svojoj jezgri svodi na tehnologiju vladanja (Herrschaftstechnologie) ili na umijeće vladanja. U tom smislu se politika shvaća i kao svojevrsni ‘poziv’, pa stoga u politici i o politici govore samo oni koji su na neki način za to ‘pozvani’. U demokratski usmjerenoj politici bi se u osnovi i u najbolju ruku radilo samo o stvaranju sljedbeništva i o njegovom povremenom i prigodnom mobiliziranju. O tome uvjerljivo govori Weberov savjet njemačkom generalu Ludendorfu kao kandidatu za predsjednika republike da nakon izbora javno kaže svojim glasačima: “Izabrali ste me, a sada šutite”. Treća struja shvaća i prakticira politiku u onom duhu koji je najtemeljitije izrazio njemački filozof politike Carl Schmitt svojom poznatom tezom o temeljitoj i dosljednoj dihotomnoj podjeli društva po liniji prijatelj/neprijatelj, te svojim uvjerenjem da jedna populacija postaje politički svjesna i politički aktivna samo u onoj mjeri u kojoj postaje svjesna svojih neprijatelja i počinje djelovati u skladu s tim. To je još dosljednije i jasnije izrazio Schmitt svojom parafrazom poznate Descratesove teze “cogito ergo sum” u njegovu formulu “Mislim, dakle, imam neprijatelja; imam neprijatelja, dakle, ja sam ja” (Schmitt). Malo može biti dvojbe da se načelno u nas danas može misliti o civilnom društvu u okviru tih triju različitih shvaćanja i prakticiranja politike. U jednom slučaju je posrijedi civilno-društveni angažman i civilno-društveni aktivizam koji je nadahnut shvaćanjem politike kao stalne konfrontacije s neprijateljem, te, stoga, uključuje stalno proizvođenje neprijatelja i mahanje slikama neprijatelja kao svojevrsnim političkim strašilima, pa je u krajnjoj analizi usmjeren na dominaciju – klasičan primjer udruga pod nazivom tzv. kriznih stožera za zaštitu digniteta domovinskog rata i nečeg sličnog, te političkog angažmana Bad Blue Boysa, Torcide i sličnih. U drugom slučaju 59

Next Step_02.indd 59

5.2.2006 20:27:23

transformacija hrvatske: sljedeći korak

civilno-društveni angažman i civilno-društveni aktivizam su u osnovi u funkciji davanja dodatnog legitimiteta etabliranim sistemskim institucionalnim društvenim aranžmanima. I to legitimiteta svojevrsne društvene normalnosti, te u osnovi u funkciji normaliziranja zatvorenih životnih obzora. U trećem slučaju posrijedi je civilno-društveni angažman i civilno-društveni aktivizam osporavajuće i delegitimirajuće, ali i inovirajuće naravi, jer otvara prostore za elaboriranje i iskušavanje prije svega alternativnih odgovora na izazove i probleme na koje se primjereni odgovori ne mogu naći u okviru danog statusa quo i onda kad ima oblik liberalno-demokratskog sustava.

II. Rasprave o civilnom društvu u ovim prostorima 7. O civilnom društvu u 90-ima Ako bi se za trenutak zaboravilo na ove načelne dvosmislenosti, te bi se pokušalo opisati okvire u kojima je problem civilnog društva bio predmet višegodišnjih rasprava u ovim prostorima, tada bi se neka dvosmislenost mogla prepoznati projicirana na četiri problematične, ali promjenjive društvene pozadine. Prvo, to su bile rasprave, započele u ovim prostorima potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, ponajviše u Sloveniji, pa zatim u Hrvatskoj, ali su oživjele devedesetih godina u Srbiji. Te rasprave su izvorno imale lako prepoznatljivu problematičnu pozadinu na koju su se kritički odnosile i na temelju koje su dobivale svoj pravi smisao. Tu pozadinu je tvorio totalitarizam općenito ili, još preciznije, tvorile su je totalitarističke tendencije i u onom umjerenom ili blagom obliku u kojem su dominirale u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji. U tim raspravama tematika civilnog društvo je bila usredotočena na u osnovi daljnje de-legitimiranje tadašnjeg faktički autoritarnog načina vladanja i upravljanja društvom, ali isto tako je bila zaokupljena razradom moguće demokratske i nenasilne strategije izlaska iz duboke i gotovo bezizlazne društvene krize koju je generirao i reproducirao stari društveni sistem. Stoga su se te rasprave sadržajno oblikovale prije svega u znaku elaboracije jedne strategije radikalne demokratizacije društvenog života u ovim prostorima, koja bi nosila i obećanje da tranzicija od socijalizma u post-socijalizam neće uključivati i autoritarna rješenja krize, te će ponajprije isključivati orgije nasilja u masovnim razmjerima s mogućim ogromnim uništavanjem i rasipanjem već raspoloživih društvenih materijalnih i ljudskih resursa, nego će osigurati optimalnu političku i kulturnu podlogu za participaciju građana kao slobodnih i jednakih, ali i različitih u procesima društvenog demokratskog odlučivanja. Zgusnuto rečeno, niz tadašnjih ključnih pitanja u rasprava60

Next Step_02.indd 60

5.2.2006 20:27:23

srđan vrcan

ma o civilnom društvu ticao se uglavnom odnosa između civilnog društva i totalitarizma. Civilno društvo se ponajprije poimalo i prakticiralo kao alternativa totalitarizmu. I to ponajprije tako što je na ravni političkog djelovanja išlo protiv dviju ključnih težnji inherentnih totalitarnim društvenim sistemima i političkim režimima. I to, prvo, težnje da se uspostavi učinkovita kontrola vladajućeg društveno-političkog sistema nad cijelim društvom, te da se cjelina svijeta života po tendenciji kolonizira u potpunosti sistemskim sadržajima službene kulture i službene političke ideologije, ili barem da se isključi mogućnost da pojedini segmenti društvenog realiteta i svijeta života dobiju praktično toliki stupanj autonomije da bi mogli postati izvorište opozicije i faktičkog osporavanja. I, drugo, protiv sistemskih pretenzija i nastojanja da se ukupna mreža društvenih aktera – udruga i asocijacija građana – uspostavi i funkcionira samo kao mreža organizacija transmisijske naravi, kojom se politička volja vladajuće stranke, pa i stranačke države samo prenosi diljem društvene zbilje. No civilno društvo se istodobno i poimalo, te se in nuce prakticiralo kao svojevrsna djelatna i obećavajuća demokratska i nenasilna strategija izlaska iz terminalne krize postojećeg totalitarizma. U tom pogledu u tim raspravama došla su do punog izražaja izrazito utopijska očekivanja. Drugo, to su bile rasprave, ponajprije u Sloveniji pa onda i drugdje, koje su slijedile za urušavanjem socijalističkog društvenog sustava u ovim prostorima, te s neočekivanim nastupom svih onih prilika i neprilika koje se danas opisuju i kao kriza tranzicije i patologija tranzicije, ili pak kao nastavak duboke društvene krize sada u novom post-socijalističkom kontekstu. Najširu problematičnu pozadinu takvih rasprava tvorili su u osnovi procesi u kojima su nacionalističke političke strategije, pod različitim nacionalnim zastavama, uspjele gotovo posvuda odrediti narav i smjer glavne struje tranzicije u politici i u kulturi, te su praktično postale društveno vladajuće i kulturno hegemone, dobivajući status državnih politika, pa su ponegdje uspjele dosta učinkovito kolonizirati svojim sadržajima i svijet života i svijet svakidašnjice. Stoga novu problematičnu pozadinu određuje plima novog autoritarizma i izrazito arogantnog autoritarnog načina vladanja i upravljanja društvom s nacionalističkim konotacijama i s pratećom re-tradicionalizacijom i re-kolektivizacijom društvenog života, te rigidnom logikom društvenog uključivanja i društvenog isključivanja itd. A taj plimni val je gotovo u cijelosti izbrisao početne rudimente autonomnog civilnog društva, civilno-društvenog angažmana i civilno-društvenog aktivizma. Zgusnuto rečeno, novo ključno pitanje je postalo pitanje odnosa civilnog društva i nacionalizma koji je dobio oblik državne politike, jer se na djelu pokazalo da je ponajčešće nacionalno zajedništvo uspjelo progutati već postojeće rudimente civilnog društva i nametnuti koncept i praksu demokracije u najbolju ruku kao “demokraciju istosti” (Calhoun). Civilno društvo se sada pojavljuje kao moguće izvorište radikalno demokratske alternative nacionalizmu i nacionalnoj državi koja se 61

Next Step_02.indd 61

5.2.2006 20:27:23

transformacija hrvatske: sljedeći korak

u ovim prostorima uspostavlja i praktično funkcionira kao nacionalizirajuća država (Brubaker), i koja je u velikoj mjeri utemeljena na nasilju, ali je i uvelike uspjela ušutkati i iz javnosti potisnuti svaki alternativni tip javnog i nenacionalističkog diskurza. U tom kontekstu je Kuzmanić konstatirao da je “civilno društvo devedesetih, i to s istočne strane željezne zavjese, doživjelo debakl” (Kuzmanić, 1996:251), ali uz konstataciju da je post-socijalizam zapravo neokonzervativizam, i to izveden iz reaganizma i thatcherizma kao zapadnih podoblika dominacije (Kuzmanić, 2003:8). Treće, to su bile početne rasprave koje su se prvenstveno bavile iskustvima civilnog društva, civilno-društvenog angažmana i civilno-društvenog aktivizma, nastalih na indikativan način na temelju i u okviru društvenog realiteta nekih današnjih južnoameričkih društava, iskustava koja su relevantna i za ove prostore. A to znači da su posrijedi rasprave koje su uglavnom bile projicirane na problematičnu pozadinu u kojoj dominiraju pitanja o realističkim šansama za razvoj civilnog društva, civilno-društvenog angažmana građana i civilno-društvenog aktivizma u društvenim uvjetima u kojima se burno i drastično produbljuju društvene nejednakosti, te se širi masovno siromaštvo i bijeda, pa u kojima društvo sigurno nazaduje sve do pada u stanje koje se može opisati kao stanje uistinu “razorenog društva” ili društva koje je palo na “nultu točku” preživljavanja. Zgusnuto rečeno, u tom okviru ključno pitanje postaje pitanje odnosa civilnog društva i dramatične ekspanzije društvenih nejednakosti i masovnog siromaštva, te teških razaranja samog tkiva jednog društva ponajprije i, pored ostalog, pod utjecajem uvođenja divljeg kapitalizma. Četvrto, to su aktualne rasprave o civilnom društvu u nekim zapadnoeuropskim društvima koje u osnovi smjeraju razradi jedne nove reformske politike, pa tako predstavljaju teorijsko traganje za mogućnostima političkog djelovanja društvenih aktera na uspostavljanju i na razvoju sve demokratskijih oblika politike. Najširu problematičnu pozadinu ovih rasprava tvori danas ono što se naziva postojećim deficitom demokracije5, te krizom poli5

Evo kako taj deficit opisuje Birgit Sauer u optici feminističkih pokreta: “prvo, temelji za deficit demokracije leže u monopolizaciji procesa političkog odlučivanja preko ‘elitističkog sklopa stranačkih i frakcijskih vrhova, ministarskih birokrata i privrednih vodstava’, što se za većinu građana očituje kao blokada participacije. Drugo, ‘suveren’ se ograničava u svojoj sposobnosti djelovanja i odlučivanja na ritualizirani i izolirani izborni čin, te se tako degradira na publiku u ‘gledateljskoj demokraciji’. Nisu pojedinci za demokraciju nesposobni, nego su institucije predstavničke demokracije sve manje u stanju uspostaviti svoje nužne preduvjete, to jest participirajuće građane i građanke. Treće, izbori kao ‘ključna stvar ’ predstavničke demokracije su manje čin političkog samoodlučivanja građana koji biraju, a više su ritual ‘zaštite administrativne razine odlučivanja’ koja isključuje specifične grupe i pitanja iz predstavnički legitimiranih instancija odlučivanja. Četvrto, moderna ‘socijalna i na sigurnost orijentirana država’ dopušta da raste potencijal birokratske nadmoći u ime brige za egzistenciju, te tako dopušta da se istodobno sužuje prostor za slobodno demokratsko djelovanje. Peto, neoliberalno novo prekrajanje političkog prostora znači, pored denacionalizaci-

62

Next Step_02.indd 62

5.2.2006 20:27:23

srđan vrcan

tike i političkog u mnogim liberalno-demokratskim društvima. A ta kriza se općenito očituje u otuđivanju politike od života i života od politike po tezama Thomasa Meyera ili, po Dahlovim riječima, u suvremenom paradoksu demokracije koji se na iskustvenoj razini manifestira tako što građani veoma visoko prihvaćaju demokratske ideje i vrijednosti, ali to ide ruku pod ruku s njihovim masovnim i rastućim nepovjerenjem u institucije koje bi upravo te vrijednosti svojim ustrojem i djelovanjem trebale izražavati i potvrđivati. Zgusnuto rečeno, ključno pitanje je uspostavljanje nove ravnoteže u liberalno-demokratski ustrojenim društvima između triju načelnih društvenih regulativnih mehanizama: tržišta, države i društva, te triju medija upravljanja koji su njima svojstveni, tj. novca, vlasti i solidarnosti. Civilno društvo se sada promišlja kao dopuna, korektiv ili alternativa neo-liberalističkom strategijom prouzrokovanih i uvjetovanih manjkavosti i ograničenja danas djelujuće demokracije. To se danas, pored ostalog, manifestira i u nastojanjima oko oblikovanja evropskog civilnog društva i tzv. svjetskog civilnog društva. Naravno, ovim je samo ukratko opisano opće tematsko obzorje unutar kojeg rasprave o civilnom društvu dobivaju svoj smisao i imaju neku svoju demokratski značajnu političku funkciju.

III. Učinci civilno-društvene prakse u 90-im godinama 8. Učinci dosadašnjih rasprava o civilnom društvu u ovim prostorima Vrijedi se sada upustiti u ocjenu učinaka dosadašnjih rasprava o civilnom društvu u ovim prostorima kao i dosadašnjeg civilno-društvenog aktivizma. Prvi je zaključak da su se početne rasprave i početni oblici civilno-društvenog aktivizma iz osamdesetih godina pokazale na djelu kao posve neučinkovite u dramatičnim obratima s početka devedesetih godina, i tamo gdje su bile najrazvijenije. Naime, ne može se izbjeći zaključak da diskurz o civilnom društvu kao i početni civilno-društveni aktivizam iz osamdesetih godina nisu imali gotovo nikakav relevantni utjecaj na ono što se događalo od početka je politike uslijed prijenosa na jednu međunarodnu egzekutivnu razinu, i de-demokratizaciju politike gustim ‘pred-političkim ‘ mrežama. Nacionalno-državne i internacionalne mreže djelovanja zgušnjavaju se nasuprot akterima sa slabim resursima. Šesto,’ pritisak globalizacije’ sužuje politički prostor nacionalnih država, to jest omogućava ograničavanje i erodiranje socijalnih pretpostavki za političku participaciju, pa tako onemogućava demokratsku participaciju.” Sauer, Birgit, Demokratie und Geschlecht. Institutionelle Verhältnisse und Verhinderungen, u: Meyer. Thomas (ur.), Die Bürgergesellschaft. Perspektiven für Bürgerbeteilung und Bürgerkommunikation, Dietz, 2002.

63

Next Step_02.indd 63

5.2.2006 20:27:23

transformacija hrvatske: sljedeći korak

devedesetih godina. Teorijska očekivanja u “snagu i vrijednosti ‘probuđenog’ civilnog društva” (Misztal, 1996:104) jednostavno nisu prošla na testu realnosti. Dapače, činilo se da je sadržaj prethodnih rasprava o civilnom društvo pao u totalni zaborav, odnosno da je bio potisnut u zaborav novim plimnim valom nacionalističkih politika, te izgradnjom nacionalnih država kao u osnovi nacionalizirajućih država koje su sam sadržaj prethodnih rasprave o civilnom društvu učinile praktično besmislenim. Stoga je u dijelovima ovih prostora bilo u prvoj polovini devedesetih godina manje znakova o rađanju autonomnog civilnog društva s paralelnom autonomnom javnom sferom nego u drugoj polovini osamdesetih godina. Kao da su, pored ostalog, nacionalna država i političke stranke ispunile u cijelosti polje politike i zatvorile obzorje političke arene i pojave mogućih novih političkih aktera i novih inicijativa i opcija, te su tako doprinijele eliminiranju mogućnosti za autonoman civilno-društveni angažman i aktivizam. Dapače, moglo bi se ustvrditi da su početne rasprave i početni civilno-društveni aktivizam faktički društveno i politički radili posao za nekog drugog. Najradikalniju i najsustavniju kritiku ovdašnjeg promišljanja civilnog društva formulirao je Tonči Kuzmanić. Prvo, po Kuzmaniću, “raskrinkana je ograničenost i ideologičnost ideje” civilnog društva time što se pokazalo da je posrijedi svojevrstan neo-kolonizacijski koncept razlikovanja između civiliziranog i neciviliziranog društva. Drugo, posrijedi je, kad se radi o političkim konotacijama koncepta civilnog društva, njegova vanjska političnost zasnovana na po-neprijateljivanju. Treće, pojam civilnog društva se pokazuje kao specifična izvedenica iz prirodoslovnog trans-političnog materijala. Kad se radi o civilnom društvu posrijedi je razlikovanje koje se odnosi kako na kolektive tako i na odnose među kolektivima, ali ne na politički način koji pretpostavlja mišljenje u kategorijama jednakosti, nego na društveni, kulturnički, posve prirodoslovan način koji se odvija unutar kategorije nejednakosti. Civilno društvo je nekakva ukupnost zapadnih dominantnih društava koja isključuje ili onemogućava postojanje kako unutarnje tako i vanjske politike i političkog, pa time i razmišljanje i djelovanje u kategorijama jednakosti, te tako i političke jednakosti. Četvrto, način kako pristaše civilnog društva argumentiraju je dvostruk: ponajprije moralan, to jest razlikovanje – civilno društvo (demokracija & civilizacija) nasuprot totalitarizam (anti-civilizacija), pa, stoga, i nasilan. A to znači da ga se štiti svim sredstvima, pa tako i upotrebom vojnog potencijala u koji je ta civilizacija najviše investirala. Drugi je zaključak da obnova zanimanja za civilno društvo u Hrvatskoj ide veoma specifičnim putem. Prije svega, obnova rasprava o civilnom društvu ne prethodi počecima nekog oblika civilno-društvenog djelovanja i civilno-društvenog angažmana ljudi, nego ih slijedi. To zapravo znači da se prije stvaraju i počinju djelovati autonomne ne-vladine asocijacije, utemeljene na dobrovoljnom angažmanu građana i na njihovom demokratskom 64

Next Step_02.indd 64

5.2.2006 20:27:24

srđan vrcan

i humanističkom instinktu, nego što se razvija javno relevantna rasprava na temu civilnog društva u osobitim hrvatskim prilikama iz devedesetih godina. Taj izvorni civilno-društveni angažman i aktivizam je bio u osnovi usmjeren na pitanja zaštite ljudskih prava kao univerzalnih prava, te solidarnosti i pružanja potpore i humanitarne pomoći žrtvama rata i političkog nasilja, tj. onima o kojima se praktično nitko drugi iz područja etablirane politike nije brinuo i nije se želio brinuti. Ovaj civilno-društveni angažman i aktivizam je bio prividno ne-političke, te prvenstveno prizemne humane i humanitarne naravi na razini svijeta života, ali je imao svoje autonomne političke pretpostavke i izravne delegitimirajuće i osporavajuće političke učinke. Civilno-društvene ne-vladine organizacije su zapravo tvorile i gradile praktičnu alternativu vladajućoj politici, ideologiji i kulturi. Drugi pravac tog izvornog civilno-društvenog angažmana i aktivnosti je bio izravnije političke naravi, te se očitovao u mučnim nastojanjima da se stvore barem začeci ili svojevrsne oaze autonomne javne sfere koja će kao alternativna javna sfera doprinositi demokratskom otvaranju političke scene mimo etabliranih političkih stranaka, pa tako i dosljednoj pluralizaciji javnog i političkog života, te prije svega za svojevrsni iskorak iz ‘života u laži’, posuđujući Havelovu sintagmu. Nadalje, velik zaokret i snažan impuls razvoju i afirmaciji civilnog društva i civilno-društvenog aktivizma nastupa onda kad se autonomne ne-vladine asocijacije po prvi put izravno aktiviraju i učinkovito angažiraju u politici tj. u predizbornoj kampanji. I to u cilju što šire izborne mobilizacije građana, a u znaku suzbijanja već prisutne tendencije širenja političke apatije i izbornog absentizma. To je trenutak kad civilno-društveni angažman i aktivizam, pored i mimo političkih stranaka, dobiva izravno političko značenje, jer postaje izravni faktor politike i političkih opcija, izlazeći izvan okvira humanitarnih i solidarnih akcija.

IV. Perspektive civilnog društva u novom desetljeću 9. Civilno društvo pred novim izazovima Nakon toga – poslije izbornih poraza do kraja devedesetih vladajućih političkih snaga – otvaraju se nova ključna pitanja: prvo, može li i treba li takav ulazak civilnog društva posredstvom ne-vladinih asocijacija u politiku ostati trajna komponenta politike u Hrvatskoj i u Srbiji, ili je to bilo vezano samo za osobiti stjecaj društvenih i političkih okolnosti, prouzrokovan specifičnom tranzicijskom recesijom i krizom, koja je do kraja dovedena u režiji HDZ i SPS i njihovog autoritarnog i arogantnog načina vladanja i upravljanja, i drugo, mogu li civilno društvo, civilno-društveni angažman i aktivizam postati 65

Next Step_02.indd 65

5.2.2006 20:27:24

transformacija hrvatske: sljedeći korak

samo-održivi (self-sustaining), tj. održavati se i obnavljati se samo na svojoj vlastitoj društvenoj podlozi. Naime, gledajući na neke aspekte odnosa ranijih donatora spram ne-vladinih asocijacija moglo bi se postaviti pitanje nisu li za njih te asocijacije u osnovi bile asocijacije samo za jednokratnu upotrebu. Naravno, time se otvorio niz novih pitanja. Prvo od takvih pitanja je primjerice pitanje: je li realistički očekivati da su ovi prostori konačno izišli iz teške te više nego desetljetne društvene i političke krize, te će procesi daljnje konsolidacije liberalno-demokratskog poretka radikalno smanjiti, ako ne i postupno eliminirati iz društvenog realiteta već postojeće socijalne, političke i kulturne deprivacije, i neće stvarati u masovnim razmjerima novu podlogu za društveno nezadovoljstvo određenih masovnih segmenata populacije? Drugo je pitanje: je li realistički očekivati da će postojeće političke stranke i za njih karakteristični načini pravljenja politike moći, znati i htjeti to društveno nezadovoljstvo i društvenu potisnutost javno izraziti, pretvoriti ga u javni društveni problem, te ga politički artikulirati? Treće je pitanje: da li će sadašnja društveno-politička konstelacija stranačkih snaga znati i htjeti držati arenu političkog djelovanja otvorenom za nove tematike, za nove društvene aktere, za nove građanske inicijative, pa tako i za nove demokratskije načine pravljenja politike? Četvrto je pitanje: hoće li matrica društvenog razvoja ići putem sigurnog objektivnog usložnjavanja društvenog života u ovim prostoru ili putem njegovog pojednostavljivanja i homogeniziranja? Ova i slična pitanja se svode na jedno temeljno pitanje: hoće li i dalje matrica društvenih, političkih i kulturnih kretanja u ovom prostoru ići putem koji će stvarati objektivnu društvenu podlogu kako za trajniji civilno-društveni angažman građana tako i za dobrovoljni civilno-društveni aktivizam u masovnim razmjerima. A to znači, hoće li postojati ne samo dosadašnja objektivna društvena podloga za civilno-društvenu aktivnost, kao i subjektivna podloga za volontarijat, nego hoće li se ta i takva podloga reproducirati i proširiti? Na ta pitanja čini se razložitim pozitivno odgovoriti. Kriza nije za nama već je još uvijek s nama. Deficit demokracije nije samo stvar jučerašnjice nego i stvar današnjice. Lišavanja i potisnutost u masovnim razmjerima nisu samo stvar prošlosti. No ključno pitanje je ipak pitanje: može li sadašnji i još više sutrašnji civilno-društveni angažman građana i civilno-društveni aktivizam imati i dalje izravne i neizravne političke učinke, te tako biti isključivo u službi svojevrsne demokratske politizacije građana, ili se već danas i još više sutra mora okrenuti od politike i političkoga k socijalnome i izravno nepolitičkom i transpolitičkom?

66

Next Step_02.indd 66

5.2.2006 20:27:24

srđan vrcan

10. Neki idealno-tipski odgovori na nove izazove Moglo bi se govoriti o naznakama triju idealno-tipskih modela odgovora na to pitanje. Prvi je vezan na liberalni koncept tzv. minimalne države i do kraja dovedene privatizacije. A to znači države koja sve što je moguće po pravilu prepušta regulaciji na temelju logike tržišta i regulativnoj funkciji novca, te se dosljedno oslobađa svih onih obveza i opterećenja koja je u socijalnoj sferi država po pravilu preuzimala u sklopu izgradnje i funkcioniranja socijalne države ili države blagostanja, koja je imala i neke re-distributivne funkcije. Na toj podlozi i u tom okviru budućnost civilnog društva, civilno-društvenog aktivizma i volontarijata jednostavno je u tome što bi preuzeli na sebe odgovornost za sve ono u sferi socijalnog iz čega se neoliberalna država svjesno i namjerno povlači. U tom smislu civilno bi društvo funkcioniralo kao sustavna dopuna minimalne države i političko-stranačkog sustava koji joj odgovara, te djelomice i kao socijalna dopuna ili korektiv državne akcije i djelovanja političkih stranaka u sferi socijalne skrbi i sličnog. Drugi je vezan za poimanje liberalno-demokratskog poretka kao ‘kraja povijesti’. U tom smislenom okviru onda se drži da autonomija civilnog društva može egzistirati na pun ili na razblažen način kao što se relativizira razlikovanje civilnog društva i države. Naime, pretpostavlja se da autonomija civilnog društva postoji na dvostruk način: umjereni i u potpunosti, te da se civilno društvo i država razlikuju samo dok se ne uspostavi liberalno-demokratski poredak, jer tada država postaje dio civilnog društva, jer je posrijedi ograničena država koja funkcionira pod vladavinom prava. U suprotnom slučaju institucije civilnog društva (tržišta, udruženja, i sfera javne debate) bi egzistirale na umjereniji i manje razvijen način u okvirima onih historijskih konfiguracija koje su bile vezane za autoritarne i totalitarne režime. A to bi značilo da razvoj ili pojava civilnog društva u drugom smislu unutar autoritarnog ili totalitarnog režima priprema put za njihovu tranziciju u liberalnu demokraciju i u razvijenu tržišnu ekonomiju, te tako i za puno uspostavljanje civilnog društva. Treći je odgovor na klasičan način došao do izraza u njemačkoj socijaldemokratskoj partiji. Naime, to je jedna od velikih političkih partija koja nastoji preuzeti i prisvojiti tematiku civilnog društva, te je uključiti u svoj stranački program kao svoj osobiti odgovor na izazove očitog suvremenog deficita demokracije i krize politike, te uvjerenja da se taj deficit i ta kriza ne mogu učinkovito riješiti u okviru neoliberalizma i čisto liberalnog shvaćanja demokracije. Pri tome se radi o političkom nastojanju da se programski i djelatno povežu tri najvažnije suvremene koncepcije demokracije: liberalnodemokratska, koja naglašava vladavinu prava, podjelu vlasti i predstavničku 67

Next Step_02.indd 67

5.2.2006 20:27:24

transformacija hrvatske: sljedeći korak

narav demokracije preko koje se politička volja građana pretvara u zakone, zatim republikanska, za koju se demokracija u osnovi svodi na samo-određivanje i samoupravljanje i prema kojoj nitko – nikakav kolektiv – ne može legitimno posjedovati demokratski ustrojenu državu, te na deliberativnu demokraciju koja stavlja naglasak na vlašću i društvenom moći nezagađeno komuniciranje i sporazumijevanje građana kao preduvjet da se uistinu demokratski oblikuje političko mnijenje i politička volja građana, te da se tek tako postigne ona razina svjesnog aktivizma građana koja je potrebna za samo-osvješćivanje, samo-odlučivanje i samo-ozakonjivanje. To je i način kako da se sistemski zajamči kako “sloboda od”, tako i “sloboda za”. To, naravno, znači da civilno društvo gubi značenje svojevrsnog izvora za alternativno političko mišljenje i političko djelovanje i ono postaje unutar-sistemski oblik politike s reformskim obilježjima kojim će se u perspektivi prevladati sadašnji rastući rascjep između svijeta politike i svijeta života. Četvrti je odgovor naznačen u najnovijim raspravama i civilno-društvenim akcijama u Sloveniji. Tu se civilno društvo poima i prakticira u znaku afirmacije od državne i stranačke politike autonomnog, inovativnog, alternativnog i osporavajućeg načina političkog mišljenja i djelovanja. I to ponajprije u konfrontaciji sa slovenačkim nacionalizmom u njegove tri varijante: tradicionalne konzervativne slovenštine i liberalne tzv. novoslovenštine, te ekstremne slovenštine, te postsocijalističkom tranzicijom u onoj mjeri u kojoj se tranzicija praktično događa kao neokonzervativna rekonstrukcija društva. Istodobno, civilno društvo postaje ponajprije prostor za pripremu i oblikovanje društvenih pokreta artikuliranih u osnovi kao novih društvenih pokreta. Tako je civilno društvo u Sloveniji iznjedrilo veliku javnu protestnu akciju u povodu sastanka Bush/Putin u Kranju, javnu kampanju protiv ulaska Slovenije u NATO, trajnu kampanju protiv državne politike prema izbrisanima, doseljenicima i Romima, te ponajprije prema ilegalnim imigrantima i azilantima, te posebno protiv sustavne kriminalizacije onih koji neovlašteno prelaze slovensku granicu itd. Istodobno, civilno društvo je uspjelo stvoriti svoj vlastitu javnu sferu izvan službene javnosti i etablirane medijske javnosti i nasuprot njima. Na kraju, civilno društvo je afirmiralo drugačiji način pravljenja politike nadahnute Aristotelovom idejom o čovjeku kao političkom biću. U tom okviru civilno društvo dobiva složene funkcije: ono može funkcionirati kao dopuna države i stranačkog političkog sustava i kao njihov kritički korektiv, ali i kao mjesto za elaboraciju i razradu osporavajućih i alternativnih novih društvenih pokreta.

68

Next Step_02.indd 68

5.2.2006 20:27:24

srđan vrcan

11. Nadolazeći izazovi raspravi o civilnom društvu Postoji još niz izazova s kojima se rasprava o civilnom društvu ovdje i sada mora sučeliti i s kojima mora na neki način teorijski izići na kraj. To su, doduše, izazovi koji će u ovim prostorima vjerojatno dobiti na svojoj društvenoj aktualnosti tek u nekoj bliskoj budućnosti, ali to su izazovi koje se već sada ne smije posve zanemariti u otvorenoj i kritičkoj raspravi o civilnom društvu. Usudio bih se sugerirati da postoje još neki upitni smisleni okviri koji nameću niz osobitih i novih izazova raspravi o civilnom društvu i o civilno-društvenom angažmanu i aktivizmu. Prvi od takvih smislenih okvira odnosi se na jednu izrazito upitnu suvremenu političku ‘filozofiju’, koja dobiva svojstva nečega samo-po-sebi-razumljivoga, što se odnosi i na njoj sukladne političke prakse kao samo po sebi razumljive, a tiče se jednog osobitog odnosa naspram ljudskih prava. Ili, preciznije rečeno, tiče se suvremene sklonosti svojevrsnog dosljednog i načelnog razlikovanja između dvaju sklopova ljudskih prava i time i navodno demokratskog legitimiranja njihovog izrazito različitog tretmana u tekućoj političkoj praksi. Pri tome se u osnovi podrazumijeva razlikovanje između dvaju sklopova ili dvaju setova ljudskih prava, kojima se pripisuje bitno različiti status: Jednog sklopa ljudskih prava koji uključuje i sadrži ona prava za koja se danas, s obzirom na status koji im se načelno pripisuje, općenito drži da su bezuvjetna i univerzalna, te su, stoga, i nedodirljiva i ne-negocijabilna, na jednoj strani, te, na drugoj strani, onog drugog sklopa ljudskih prava koja se smatraju poželjnima, ali se drže uvjetnima i dodirljivima, te, stoga, i negocijabilnima. Još točnije, prvi sklop ljudskih prava se drži na neki način temeljnim i izvornim gotovo ‘prirodnim’ ljudskim pravima, za koja je od ključnog značenja ponajprije to da uopće ne stoje na raspolaganju državnoj vlasti, koja bi ih, stoga, demokratski legitimno, po volji, mogla priznavati ili isto tako legitimno ne priznavati, te ih, stoga, ne može ni po svojoj volji i od prilike do prilike davati ili ograničavati, odnosno oduzimati i uskraćivati, nego ih samo mora striktno jamčiti i dosljedno štititi, da ne bi dovela u pitanje svoju demokratsku narav. Dapače – potrebno je naglasiti – to su zapravo prava koje ne stoje na raspolaganju niti demokratski oblikovanoj većinskoj političkoj volji građana: naime, to su prava koja zapravo ne ovise o političkoj volji trenutačne većine, niti stoje na raspolaganju toj volji ni onda kad je demokratski uspostavljena kao većinska, jer stoje s onu stranu onoga o čemu se uopće može demokratski legitimno odlučivati po načelu većine i manjine. To su, dakle, prava za koja se danas drži da pripadaju čovjeku njegovim rođenjem, pa se po tome razlikuju od prava koja se priznaju subjektima unutarnjeg prava, te su, stoga, i prava za koje se drži da su obvezna za svaku državu, bez obzira na to da li ih ona trenutačno izričito priznaje ili 69

Next Step_02.indd 69

5.2.2006 20:27:24

transformacija hrvatske: sljedeći korak

ne. Na posljetku, to je sklop prava na temelju kojih se jedna država, jedan politički režim i jedna politička stranka legitimno smatraju uistinu demokratskima odnosno, suprotno, nedemokratskima, ili se, dapače, smještaju među tzv. demokrature ili, još gore, među tzv. lopovske države (villain states). To su osnove prava kojima je Havel, u svojem poznatom opravdavanju NATO napada na Jugoslaviju, nastojao dati i transcendentno utemeljenje i transcendentni legitimitet. Istodobno je za drugi sklop ljudskih prava karakteristično da se po pravilu smatra da su posrijedi prava koja načelno stoje, pored ostalog, na raspolaganju državnoj vlasti i drugim političkim faktorima i koja vlast, stoga, može jamčiti, štititi ih i promovirati ih, ali isto tako posve legitimno može u njih zadirati, već prema prilikama, bilo ograničavajući ih, mijenjajući ih i čak ukidajući ih. To je, dakako, i sklop prava za koja se može legitimno odlučivati po načelu većine i manjine, te se odlukama većine takva prava mogu legitimno mijenjati, građanima uskraćivati, oduzimati ili ograničavati. Naposljetku, to su prava koja se mogu javno i politički osporavati, a da se time ne dovede u pitanje vlastita demokratska pozicija i vokacija. Naravno, posrijedi je sadržajno razlikovanje, po poznatoj T. H. Marshallovoj tipologiji, između onih prava koja pripadaju prvoj i drugoj, te onih koja pripadaju tek trećoj generaciji modernih ljudskih prava, ili, drugačije rečeno, posrijedi je po pravilu razlikovanje između građanskih prava i političkih prava, na jednoj strani, te tzv. socijalnih prava, na drugoj, pa onda u novije vrijeme i najnovije generacije tzv. kulturnih prava, kao i komunikacijsko-informativnih prava, ili prava vezanih za zaštitu zdravog okoliša itd. Istina, minimum potrebnog realizma upozorava da se ponekad i prigodno javljaju i veoma drastični suvremeni primjeri kad se takav status prvog sklopa ljudskih prava nerijetko praktički dovodi u pitanje u pogledu striktnog poštivanja njihove univerzalnosti, te se, naprotiv, događa da se i ta prava po pravilu selektivno ograničavaju samo na državljane, pa se tako temeljna ljudska prava praktično svode samo na državljanska prava, ali ne na uistinu univerzalna ljudska prava. O tome uvjerljivim jezikom govori, primjerice, način na koji talijanske vlasti i službena talijanska politika stvarno tretiraju nove valove tzv. ilegalnih imigranata koji danas brodovima stižu do obala Italije, ili veoma sličan tretman novih azilanata u nekim europskim državama. Za to je upravo po svojoj drastičnosti veoma znakovit način na koji vlasti u demokratskoj, nebalkanskoj kulturnoj mittel-europskoj Sloveniji tretiraju tzv. izbrisane, koji su neustavnim brisanjem iz evidencije stalno nastanjenih postali apatridi i s kojima je slovenska policija mogla postupati po svojoj volji, kao što je faktično i postupala, kao da time što su postali tuđinci i apatridi, koji navodno ilegalno žive u Sloveniji, nemaju nikakva prava koja bi im pripadala već po tome što su ljudska bića. Istina, novije povijesno iskustvo nas uči da se ponekad ovu razliku nastoji iskoristiti da bi se stvarni nedostatak ljudskih prava iz prvog 70

Next Step_02.indd 70

5.2.2006 20:27:24

srđan vrcan

sklopa navodno nadoknadio postojećim ‘viškom’ ljudskih prava iz drugog sklopa, ali i obratno, te isto tako i pravima iz sklopa tzv. kulturnih prava. Međutim, čini se da je upravo ovo razlikovanje danas društveno i politički iznimno važno i aktualno, jer se ono, pored ostalog, očituje i u Europskoj ustavnoj povelji koja tom razlikovanju i praksi koja iz tog razlikovanja slijedi daje puni legitimitet. Moglo bi se s dobrim razlozima postaviti pitanje po čemu je to relevantno za našu raspravu o civilnom društvu u kontekstu projekta koji se bavi samo “slijedećim korakom”, i to ovdje i sada. Čini se da je to relevantno, jer ukazuje na to što je sve danas u igri kad se radi ili govori o civilnom društvu, o mogućoj motivaciji građana za civilno-društveni angažman i za relativno trajni civilno-društveni aktivizam. I to bi trebalo raspraviti ako se ne želi doživjeti da nas netko sutra, posuđujući kovanicu don Živka Kustića, proglasi svojevrsnim “korisnim budalama” u novom izdanju. Preciznije govoreći, načelno je relevantno na dvostruk način. Prvo, time se naglašava inherentna povezanost suvremeno razumljenih ljudskih prava, te se tako sužuje prostor za manipulativno izigravanje ograničavanja i kršenja jednog sklopa tih prava na račun navodne dosljedne afirmacije drugog sklopa tih prava. Drugo, time se proširuje obzorje suvremenih rasprava o civilnom društvu i o sferama civilno-društvenog angažmana. Proširuje ih barem u tri pravca. Na prvom mjestu, time što proširuje okvir onoga što je stajalo i još uvijek stoji u središtu tih rasprava, koje su u svojem već klasičnom suvremenom vidu bile usredotočene prvenstveno, ako ne i isključivo, na autoritarnu i nedemokratsku državu i državnu vlast, koja svojom otvorenom ili prikrivenom autoritarnošću predstavlja glavnu opasnost za praktičnu afirmaciju demokracije i ljudskih prava, kao i za sustavnu i dosljednu demokratizaciju društvenog života današnjih ljudi, i ovdje i sada, ali i drugdje. A to znači da se time omogućava da se tradicionalna civilno-društvena tematika usmjeri tako da za nju postane izrazito društveno važno i slično načelno delegitimiranje i sustavno osporavanje, pored države, i nekih drugih velikih suvremenih centara trans-legalne društvene moći, koji predstavljaju realnu opasnost dosljednoj afirmaciji ljudskih prava, pa, stoga, i mogućeg doprinosa civilnog društva u oblikovanju novih demokratskih žarišta suvremene “protu-moći”, o čemu pregnantno na svjetskoj ravni govori Beck. Dovoljno se prisjetiti mjesta i uloge velikih financijskih gremija i velikih korporacija ili nekih religijskih institucija u tom pogledu. Na drugom mjestu, time se i sadržajno proširuju horizonti rasprava o civilnom društvu, u središtu kojih se tradicionalno nalazilo ono što se izravno i neizravno pretežno, ako ne i isključivo, odnosilo na ugrožavanje ljudskih prava u osnovi kao političkih prava, i to ponajprije i ponajviše u okviru pojedinih nacionalnih država. A to znači da sada za tematiku rasprava o civilnom društvu i za moguću motivaciju civilno-društvenog aktivizma, kao i za njegovo usmjerenje, postaje važno i ono što na ovaj 71

Next Step_02.indd 71

5.2.2006 20:27:25

transformacija hrvatske: sljedeći korak

ili onaj način ugrožava praktično potvrđivanje i onih prava koja spadaju u treći tj. socijalni sklop i sličnih ljudskih prava. Treće, to proširenje se očituje i tako što sada sve značajnije postaje i sve ono što na međunarodnoj razini i u međunarodnim razmjerima izravno ili neizravno ugrožava sva ona ljudska prava koja su postala velikim dostignućem civilizacijskog napretka i kulturnog razvoja. Time se i rasprave o civilnom društvu potencijalno oslobađaju od svoje vezanosti za ‘metodologijski nacionalizam’ od kojeg pati veliki dio suvremene sociologije, pa i politologije, jer u osnovi izjednačava društvo s modernom nacionalnom državom, ili zapravo što, kad misli i govori o društvu, pri tome prešutno ili izričito misli društvo u obliku moderne nacionalne države, te tretira nacionalnu državu kao “tvorca, kontrolora i garanta društva”. A to znači da je posrijedi navika ili sklonost da se društveni prostor koji je oblikovan i ograničen nacionalnom državom kao državom-kontejnerom društvene moći, državom-kontejnerom osobitog paketa nacionalne kulture i državom-kontejnerom nacionalnog identiteta, neupitno misli kao prostor u kojem se održavaju svi bitni procesi i uvjeti koji su važni za sociološku dijagnozu modernog, pa i suvremenog društva, ali i za suvremenu politiku. Naravno, ovim se uspostavlja nekakav most između rasprava o civilnom društvu u našim prostorima s raspravama drugdje u znaku govora o “europskom” ili o “svjetskom civilnom društvu” ili o civilnom društvu u “kozmopolitskoj perspektivi”. Dakle, posrijedi je upitna tematika mogućeg mjesta i moguće uloge civilnog društva i u pogledu zaštite ili afirmacije ne samo ljudskih prava kao građanskih i političkih prava, nego i kao tzv. socijalnih, pa i kulturnih i srodnih prava. Vrijedi se prisjetiti da je pri tome u pitanju i shvaćanje državljanstva. Naime, prema Marshallovoj tipologiji moderno demokratski shvaćeno i prakticirano državljanstvo (citizenship) bi uključivalo civilne, političke i socijalne elemente. Civilno državljanstvo, koje se razvilo u 18. stoljeću, uključivalo je slobodu izražavanja, slobodu mišljenja i vjerovanja, kao i pravo na vlasništvo. Političko državljanstvo, koje se razvilo u 19. stoljeću, uključivalo je i pravo sudjelovanja u javnim poslovima i pravo glasa. Socijalno državljanstvo, koje se oblikovalo u 20. stoljeću, uključuje i pravo na socijalnu sigurnost i pravo sudjelovanja u raspodjeli društvenog bogatstva, koja pojedincima jamči dostojan život u skladu sa suvremenim socijalnim, ekonomskim i kulturnim standardima. Treba se prisjetiti da je, po Marshallu, upravo tako pojmljeno i dosljedno prakticirano državljanstvo bilo preduvjet poželjnog i potrebnog društvenog uključivanja proleterskih segmenata stanovništva u modernim društvima i eliminiranja njihove otuđenosti od modernih društvenih institucionalnih aranžmana, tj. njihove društvene de-proleterizacije u Toynbeejevom smislu. Naravno, ovo se čini dodatno posebno relevantnim upravo u današnjim prilikama, kad u svjetskim razmjerima dominira politika privatizacije i komodifikacije svega i svačega, te posvemašnje deregulacije i sustavnog demon72

Next Step_02.indd 72

5.2.2006 20:27:25

srđan vrcan

tiranja tzv. socijalne države, pa tako i praktičnog eliminiranja manje-više svih velikih dostignuća stoljetnih socijalnih borbi koja su bila ozakonjena u sklopu tzv. socijalnih prava. Na sličan način to isto postaje sve značajnije na još jedan način, kad se uzme u obzir činjenica da danas postaju društveno i politički sve utjecajnije tzv. politike identiteta, koje prati temeljita politizacija kulture uz, po pravilu, apsolutizaciju i antagonizaciju kulturnih razlika, i kad to sve više utječe na institucionalne mogućnosti za realizaciju tzv. četvrte generacije ljudskih prava kao univerzalnih prava, tj. i tzv. kulturnih prava kao nužnog sklopa suvremenih građanskih i ljudskih prava. To se u novije vrijeme očituje tako što je na djelu vidljiva erozija ili zanemarivanje nekih načelnih stavova modernog liberalizma. I to, prije svega, dvaju ključnih stavova koji su, po liberalizmu, određivali poželjni odnos liberalno-demokratski ustrojene države i kulture, te države i religije i crkve. Prvi stav je bio stav o temeljitoj depolitizaciji kulture i posebno o dosljednoj depolitizaciji kulturnih razlika, pa, stoga, i o sustavnoj kulturnoj neutralnosti liberalne države, koja sve ključne opcije kulturne naravi prepušta slobodnom izboru pojedinaca na manje ili više slobodnom tržištu ideja i vrijednosti, to jest posrijedi je odricanje liberalne države od bilo kakvih pretenzija na svojevrsno državno ‘dušobrižništvo’. A to bi značilo i napuštanje pretenzija liberalne države da ona uvijek ‘zna bolje’ od samih građana-pojedinaca što je dobro za njih, jer je moderno načelno i dosljedno pretvaranje podanika u građane dovelo u pitanje pretenzije države na to i takvo ‘bolje znanje’, te na takvo legitimiranje državnih intervencija u sferu kulturnih, pa i religijskih opcija građana. Posrijedi je u osnovi problem ustroja liberalno-demokratske države kao nacionalne države, ili u obliku nacionalne države, pa, stoga, i kao dosljedno svjetovne države, koja je neutralna u pogledu mogućih religijskih opcija građana. U tom pogledu je danas posrijedi izrazita tendencija re-afirmacije nove dušobrižničke uloge liberalno-demokratski pojmljene države, kao i erozija klasičnog liberalnog modela svjetovne države. A to znači da je, dakle, posrijedi problem kako uskladiti zahtjeve liberalizma za kulturno neutralnu modernu državu sa zahtjevima moderne države kao nacionalne države u pogledu njezine uloge u afirmaciji i promociji osobitog paketa nacionalne kulture i nacionalnog identiteta, pa, stoga, po pravilu i u pogledu favoriziranja većinske religije kao ključnog sastojka nacionalne tradicije i nacionalne kulture. Naime, nema paketa osobite nacionalne kulture koji bi bio uistinu de-politiziran, kao što nema politizacije kulture u obliku nacionalne kulture koja bi bila religijski indiferentna. To je u osnovi problem koji ističe Alain Touraine kad ukazuje “da, kad se država definira kao izraz kolektivnog, političkog, društvenog i kulturnog bića – Nacije ili Naroda – ili, još gore, Boga ili načela za koja su ovaj Narod ili Nacija i sama država privilegirani agenti s poslanjem da ih brane, tada nema demokracije, čak i kad ekonomski 73

Next Step_02.indd 73

5.2.2006 20:27:25

transformacija hrvatske: sljedeći korak

kontekst dopušta postojanje javnih sloboda. Demokracija se temelji na slobodnom stvaranju političkog poretka, na pučkoj suverenosti, te, stoga, na slobodi temeljitih izbora i u pogledu bilo kojeg kulturnog nasljeđa” (Touraine, 1992:372). Daniele Ungaro, jedan drugi suvremeni autor, upozorava da “demokracija zapadnog tipa, da bi funkcionirala, ne može slijediti dobro nauštrb pravednosti. Demokratska politička formula, kao funkcionalna procedura, sadrži samo sljedeća ograničenja u pogledu specifičnih vrijednosti: Ona mora poštivati ljudska prava (nema demokracije uz kršenje ljudskih prava). Mora osigurati pluralizam oblika kulturnog života uključenog u politički poredak koji ona regulira. Demokracija koja to ne čini postaje totalitarizam, ali demokracija koja je na neodvojiv način vezana za jedan oblik kulturnog života pretvara se u fundamentalistički integralizam” (Ungaro, 1994:108-109). Dakle, u demokraciji političko i građansko državljanstvo ne smiju biti vezani isključivo za jednu, posebno kulturno utvrđenu pripadnost nacionalnoj skupini, već vrijedi kao pravo koje je nezavisno i od pripadnosti kulturi, koja je organizirana državom. U osnovi, kategorija državljanstva se mora odvojiti od sadržajnih kulturnih identiteta i od nacionalnog identiteta, te se mora vezati za univerzalna ljudska prava, koji dobivaju univerzalnu vrijednost u odnosu na bilo koji od postojećih kulturnih paketa i identiteta. Suprotno tome, nacionalna država se uspostavlja, održava i funkcionira, te se reproducira, na temelju odbacivanja onih kultura koje se ne daju inkorporirati u društveni poredak, zasnovan na dominantnoj zajednici. Stoga ne iznenađuje činjenica da tzv. kulturno društvo, otjelovljeno u nacionalnoj državi, potiče i motivira oblikovanje identiteta na temelju radikalizacije i apsolutizacije kulturnih razlika, te i na isključivanju i odbacivanju nekih drugih. To je način kako se oblikuje sklop osjećaja i percepcija koji su isključive naravi, pa ih svi ne mogu prihvatiti. Naravno, time se proširuje sfera djelovanja civilnog društva – od djelovanja u afirmaciji i promociji političkih prava do afirmacije i promocije tzv. kulturnih i srodnih prava. I to kako u smjeru delegitimiranja svakog oblika prizemne netolerancije naspram drugog i drugačijeg, kao i u smjeru osporavanja ‘društvene normalnosti’ prizemne ksenofobije i prizemne pristranosti za svoje, tako i u smjeru oduzimanja svakog demokratskog legitimiteta državnim pretenzijama na svojevrsno legalno dušobrižništvo u pogledu kulturnih opcija građana, posebno kad su posrijedi nekonvencionalne kulturne opcije. Drugi smisleni okvir je okvir u središtu kojeg stoji jedna druga aktualna politička ‘filozofija’ koja je relevantna i za načine promišljanja civilnog društva i za moguće motiviranje civilno-društvenog aktivizma građana. To je ‘politička filozofija’ koje se pridržava i koju na paradigmatičan način promovira Toni Blair, i ona današnja socijaldemokracija kojoj je upravo Blair postao politički uzor. To je ‘filozofija’ po kojoj se suvremeno društvo mora promišljati kao u osnovi društvo privatnih poduzetnika, jer ono već sada to jest. 74

Next Step_02.indd 74

5.2.2006 20:27:25

srđan vrcan

Kao djelatna politika, to je politička ‘filozofija’, koja ponajprije i ponajviše smjera na suštinsku promjenu političke kulture i političkih stavova, te tradicionalnih načina djelovanja ponajprije europske ljevice, a ne na eventualno poželjno re-modeliranje ključnih društvenih struktura i institucionalnih aranžmana na makro-društvenoj ravni. No, to ne znači da se današnje društvo promišlja kao klasično kapitalističko društvo u kojem jedna uspješna, manje ili više brojna, ali i brojno ograničena poduzetnička elita ili klasa jednostavno politički dominira, te zadobiva kulturnu hegemoniju. To jest, njezina osobita kultura postaje službenom kulturom ili nadsvođujućom kulturom, koja uspijeva definirati barem opće granice društvene, političke, moralne i druge normalnosti i nenormalnosti, pa tako i legitimnosti i nelegitimnosti. To je, naprotiv, suvremeno društvo pojmljeno kao pravo društvo poduzetnika po tome što je izvorni poduzetnički model, tj. kapitalistički model mišljenja i ponašanja na posve slobodnom tržištu, danas postao opće usvojen i jedino legitiman model, ali i jedino obećavajući učinkovit model za sve i za svakoga: od velikih bankara i krupnih kapitalista do najamnih fizičkih radnika i običnih građana. U osnovi se kulturni model poduzetništva proširuje na sve članove društva i na sva područja djelovanja u kojima se nastoji biti učinkovit. I to do te mjere da se danas može s razlogom govoriti i o današnjem najamnom radniku zapravo kao ‘radniku-poduzetniku’. I taj model mišljenja i ponašanja dominira i trebao bi dominirati u svim područjima suvremenog života, a ne samo u ekonomskoj sferi, nego i u mirovinskom osiguranju i u zdravstvu, obrazovanju, stanogradnji, komunikacijsko-informativnoj sferi, u sportu, u zabavi itd. Naime, prvi moment koji ta politička filozofija naglašava jest da svaki pojedinac, pa i najobičniji fizički radnik, posjeduje neki kvantum svojeg društvenog ‘kapitala’, koji može i mora koristiti u proizvodnji i reprodukciji svojeg vlastitog života da bi učinkovito ostvarivao ono što želi. I taj ‘kapital’ posjeduje i ima počevši od nekih svojih fizičkih i mentalnih sposobnosti, nekog naboja svojih životnih energija, nekih svojih stečenih znanja i umijeća, te nekog osobitog osobnog životnog iskustva itd., koje može mobilizirati i koristiti da bi postigao ono što želi. Drugi moment koji ta filozofija naglašava jest da svaki pojedinac posjeduje sposobnost racionalnog prosuđivanja, te na temelju toga može samostalno i kompetentno odlučivati gdje, kako, pod kojim uvjetima i u što će taj svoj ‘kapital’ investirati na ovaj ili onaj način na slobodnom tržištu, otprilike onako kako je to radio klasični kapitalist, samostalno procjenjujući što će mu to donijeti ovakva ili onakva ‘investicija’ ili ‘plasman’ tog ‘kapitala’ u terminima očekivanih mogućih troškova i poželjne dobiti. Treći moment koji ta filozofija isto tako naglašava jest pretpostavka da postoji slobodno tržište na koje izlaze i ulaze slobodni i jednakopravni pojedinci sa svojim ‘kapitalima’, da bi ih investirali prema svojim vlastitim odlukama. I to tržište koje, kad je slobodno i na djelu u svim područjima društvenog života, funkcionira uistinu racionalno kao sada 75

Next Step_02.indd 75

5.2.2006 20:27:25

transformacija hrvatske: sljedeći korak

već ne-’skrivena ruka providnosti’, pa ne treba i ne podnosi ograničenja bilo koje vrste, ponajmanje državne ili kolektivne intervencije van-tržišne naravi. Naravno, iz toga proizlazi zaključak da u tim uvjetima pojedinac mora sebe u biti vidjeti kao poduzetnika koji u potpunosti snosi odgovornost za ono što mu se događa. Dakle, pošto su u pitanju samo vlastite procjene i autonomne vlastite odluke ‘investicione’ naravi, to pojedinac kao poduzetnik i kao radnik-poduzetnik sam snosi punu odgovornost za sve konačne ishode svojih procjena i odluka. I to kako za pozitivne tako i za negativne. A time pak gubi pravo da za svoje eventualne neuspjehe na slobodnom tržištu, koje unaprijed nikome ne jamči neku sigurnost, okrivi postojeći društveni sistem i ključne institucionalne društvene aranžmane, ili da drži da su njegovi neuspjesi na tržištu dokaz nekakve ‘greške’ u sistemu, koju su proizvele ‘pogrešne’ društvene strukture. Isto tako, on nema pravo tražiti intervenciju države da bi te neuspjehe izbjegao ili nadoknadio, kao što nema ni pravo ni razloga težiti bilo kakvoj kolektivnoj akciji van-tržišne naravi, koja bi tržišnu logiku ograničila ili djelomice stavila van snage i zajamčila neku mjeru socijalne sigurnosti. Time se, dakako, nameće novo ključno pitanje: kakvo mjesto i kakvu ulogu može imati civilno društvo i mogući civilno-društveni angažman građana ako i kad ta politička ‘filozofija’ postaje dominantna i kad se njezine pretpostavke ostvaruju, ili zapravo kakvo mjesto i kakva uloga pripada i pod tim uvjetima može uopće pripadati politici u kojoj se ipak u krajnjoj liniji radi o realizaciji onoga što slobodni i jednakopravni, ali i različiti građani shvaćaju kao ‘dobar život’ ili ‘dobro življenje’? Pri tome treba dodati da je ključna sporna pretpostavka ove političke ‘filozofije’ da svi sudionici ulaze u društvenu igru koja se igra na posvemašnjem i posvudašnjem tržištu s istim šansama u podjeli karata s kojima se igra tržišna igra, te da svi imaju manje-više iste šanse da u toj podjeli karata dobiju prave adute, pa, stoga, sve zavisi samo od toga kako će oni te adute iskoristiti.

12. Riječ, dvije u pogledu budućnosti – budućnost bez civilnog društava ili civilno društvo bez budućnosti? Ostaju poglavito u pogledu budućnosti otvorena dva temeljitija pitanja. Prvo je pitanje: kakve su današnje šanse za funkciju civilnog društva ako se takva funkcija može realizirati i potvrditi samo onda kad se politika i političko definiraju i prakticiraju onako kako ih je primjerice definirao Thomas Meyer, to jest: a) kad postoji svijest o slobodnom raspolaganju poretkom zajedničkog življenja, b) kad je zajamčen pozitivan odnos između slobode i jednakosti u raspolaganju zajedničkim poretkom, c) kad ima prevagu ori76

Next Step_02.indd 76

5.2.2006 20:27:25

srđan vrcan

jentacija pojedinaca na cjelinu zajednice, d) kad postoji ograničeni broj tema za sudjelovanje svih građana, e) kad je dana i svijest o sposobnosti da se politička zbivanja i politički odnosi izvuku iz svakog spontanog toka i stave u potpunosti na raspolaganje građanima. Drugo se pitanje nameće kao izazov u tezi koju je elaborirao Anthony Giddens kad govori o zaokretu koji opisuje kao zaokret od politike emancipacije, uvedene francuskom revolucijom i prosvjetiteljstvom, k politici života, karakterističnom za suvremena visoko razvijena društva. A to znači obrat od politike emancipacije, koja se koncentrirala na probleme pravednosti, jednakosti, participacije, te redukcije ili eliminacije eksploatacije, nejednakosti i represije, k politici života, koja se usredotočuje na samo-aktualizaciju pojedinca, na izbor stila života, te na oblikovanje vlastitog životnog ‘gnijezda’ unutar zadatih makro-društvenih strukturacija. Oba pitanja zapravo bi sugerirala da su civilno društvo i civilno-društveni angažman te civilno-društveni aktivizam u osnovi bez budućnosti, ali i da je nadolazeća budućnost bez civilnog društva .

Bibliografija Alexander, Jeffrey (ur.) 1998, Real Civil Society. Dilemmas of Institutionalisatin, London, Sage Arato, A. 1989, Civil Society, Constitution, Legitimacy, Lanham – Boulder – New York -Oxford: Rowman & Littlefield Publishers Inc. Bachmuller, C. F., 1999, Civil Society and Democracy Reconsidered, in Skenderović Ćuk, N. and Podunavac, M., ed. Civil Society in the Countries in Transition: Subotica, Open University Subotica Barber, B. 1995, Jihad vs. McWorld, New York: Times Books Beck, Ulrich 2003, Macht und Gegenmacht im globalen Zeitalter, Frankfurt, Suhrkamp Bibič, Adolf 1987, Gramsci, civilna družba in država. Izbor Gramscijevih besedil in zapisov o njemu. Izbral, uredil in uvodno študijo napisal dr Adolf Bibič, Ljubljana, Komunist Bolčić, Silvano 1999, Civic Performance in a Pauperized Society, u: Skenderović Ćuk, N. and Podunavac, M., ed. 1999, Civil Society in the Countries in Transition: Subotica, Open University Subotica Brubaker, Roger 1996, Nationalism Reframed. Nationhood and the National Question in the New Europe, Cambridge, Cambridge University Press Calhoun,Craig (ur.), 1994, Social Theory and the Politics of Identity, Oxford, Blackwell 77

Next Step_02.indd 77

5.2.2006 20:27:26

transformacija hrvatske: sljedeći korak

Cohen, J., Arato, A. 1992, Civil Society and Political Theory, Cambridge: The MIT Press Dahl, R. 1999, Demokratija i njeni kritičari, Podgorica: CID Diamond, L., 1994, Rethinking Civil Society: Toward Democratic Consolidation, Journal of Democracy, July, Vol. 5, No 3 Diamond, L. 1997, Civil Society and Democratic Development: Why the Public Matters? (University of Iowa Lectures series) Fischer, William, Ponniah, Thomas (ur.) 2003, Another World is Possible. Popular Alternatives to Globalization at the World Forum, Nova Scotia, Lorong, Claremont, New York, Fernwood Publishing (et alt.) Frankenberg, Gunther 2004, Ambivalenzen zivilgesellschaftlicher Praxis, Kritische Justiz, 37(2004)1 Gellner, Ernest 1986, Nations and Nationalism, Oxford, Blackwell (Nacije i nacionalizam, prev. T. Gamulin, Politička kultura, Zagreb 1998.) Gellner, E. 1994. Conditions of Liberty: Civil Society and Its Rivals, London and New York: Penguin Books (Uvjeti slobode. Civilno društvo i njegovi suparnici, prev. M. Paić Jurinić, Politička kultura, Zagreb 2001.) Giddens, Anthony 1991, Modernity and Self-identity. Self and Society in the Late Modern Age, Stanford, Stanford University Press Held, D. 1990, Modeli demokracije, Zagreb: Školska knjiga Keane, John 1988, Civil Society and the State, London: The University of Westminster Press Keane, John 1998, Civil Society – Old Images, New Perspectives, London: Polity Press Keane, John 2003, Global Civil Society?, Cambridge: Cambridge University Press König, Helmut 1992, Zivilisation und Leidenschaften. Die Masse bürgerlichen Zeitalter, Reinbek, Rowohlt Križan, Mojmir 1999, Authenticity, Identity and Pluralism of Community? in: SKENDEROVIĆ ĆUK, Nadia, PODUNAVAC, Milan (ur.) Civil Society in the Countries in Transition, Subotica, Agency of Local Democracy, Open University Kuzmanić, Tonči 1996, Ustvarjanje antipolitike. Elementi genealogije družboslovlja, Ljubljana, Znanstveno in publicistično središče Kuzmanić, Tonči 2002, Policija, mediji, UZI in WTC (Antiglobalizam in terorizam), Ljubljana, Mirovni inštitut Kuzmanić, Tonči 2003, Tuđmanizam in Janšizam (nacije-države in postsocializmi), u: Horjak, Ciril, Kuzmanić, Tonči (ur.), Nova desnica, Ljubljana, Mirovni inštitut Kuzmanić, Tonči (s.a), Ksenofobija v nekdanji SFR Jugoslaviji in v postsocialistični Sloveniji, Poročilo skupine za spremljanje nestrpnosti 52, Ljubljana, Mirovni inštitut 78

Next Step_02.indd 78

5.2.2006 20:27:26

srđan vrcan

Losoncz, Alpar 1999, The Fragility of the Civil Society in Multicultural Constellation, u: Skenderović Ćuk, Nadia, Podunavac, Milan. (ur.) 1999, Civil Society in the Countries in Transition: Subotica, Open University Subotica Mastnak, Tomaž 1992, Civil Society in Slovenia: From Opposition to Power, u: Seroka, Jim, Pavlović, Vukašin (ur.), The Tragedy of Yugoslavia, Armonk, Sharpe Meyer, Thomas, Weil, Reinhard (ur.) 2002, Die Bürgergesellschaft. Perspektiven für Bürgerbeteiligung und Bürgerkommunikation, Bonn, Dietz Misztal, Barbara 1996, Postcommunist Ambivalence: Becoming of a new Formation, Archives européennes de sociologie, 36(1996) 1 Nove rasprave o civilnom društvu 1988, Pogledi, 18(1988)1 Offe, Claus 2004, Politički liberalizam, grupna prava i politika straha i povjerenja, u: Prpić, Ivan (ur.), Globalizacija i demokracija, Zagreb, Fakultet političkih znanosti Pavlović, Vukašin (ur.) 1995., Potisnuto civilno društvo, Beograd: EKOcentar Perez-Diaz, V. M. 1998. The Return of Civil Society, Cambridge, London, Harvard University Press Perez-Diaz, Victor 1998, The Public Square and a European Society, u: Alexander, Jeffrey (ur.) Real Civil Society. Dilemmas of Institutionalisation, London, Sage Puhovski, Žarko 1999, Nationalism and Democracy in Post-Communist Key, u: Skenderović Ćuk, N., Podunavac, Milan, (ur.) 1999, Civil Society in the Countries in Transition: Subotica, Open University Subotica Pusić, Vesna, 2004, Izvodi iz saborske rasprave o Prijedlogu zakona o političkim strankama, u: Prpić, Ivan (ur.), Država i političke stranke, Zagreb, Narodne novine, Hrvatski pravni centar Reis, Elisa 1998, Banflied’s Amoral Familism Revisited: Implications of High Inequalities structures for Civil Society, u: Alexander, Jeffrey (ur.), Real Civil Society. Dilemmas of Institutionalisation, London, Sage Roniger, Luis 1998, Civil Society, Patronage, and Democracy, u: Alexander, Jeffrey (ur.), Real Civil Society. Dilemmas of Institutionalisation, London, Sage Salamon, L. M, Anheier, H. K., 1997, The Civil Society Sector, Society, No 34 Sauer, Birgit 2002, Demokratie und Geschlecht. Institutionelle Verhältnisse und Verhinderungen, u: Meyer, Thomas, Weil, Reinhard (ur.), Die Bürgergesellschaft. Perspektiven für Bürgerbeteiligung und Bürgerkommunikation, Bonn, Dietz Schmitt, Carl 1957, Die andere Hegel-Linie. Hans Freyer zum 70. Geburtstag, Christ und Welt, 10(1957)30 79

Next Step_02.indd 79

5.2.2006 20:27:26

transformacija hrvatske: sljedeći korak

Skenderović Ćuk, Nadia, Podunavac, Milan, (ur.) 1999, Civil Society in the Countries in Transition, Subotica, Open University Subotica (), (),Taylor, Charles 2002, Wieviel Gemeinschaft braucht die Demokratie? Aufsätze zur politischer Philosophie. Frankfurt, Suhrkamp. Touraine, Alain 1992, Critique de la modernité, Paris, Fayard. Ungaro, Daniele 1994, Identitá e differenza, u: Martini, Luciano ( ur.), Mare di guerra, mare di religioni. Il caso mediterraneo, Firenze, Forum per i problemi della pace e della guerra. Van Rooy, A. 1998, Civil Society and the Aid Industry, London, Earthscan Vrcan, Srđan 2001, Civil Society as a European Creation, u: Cerutti, Furio, Rudolph, Enno (ur.), A Soul for Europe, Vol. 2 An Essay Collection, Leuven, Peeters Vujadinović, Dragica 2004, “Pojam civilnog društva u savremenom kontekstu”, u: Vujadinović, Dragica (et al., ur.), Između autoritarizma i demokratije. Srbija, Crna Gora, Hrvatska. Knjiga II. Civilno društvo i politička kultura, Beograd, CEDET, str. 15-42

80

Next Step_02.indd 80

5.2.2006 20:27:26

SRĐAN DVORNIK

Politika odozdo i ‘civilna’ depolitizacija Građanska politička participacija u Hrvatskoj između “snaženja” uz međunarodnu pomoć i izazova domaćeg političkog angažmana

Pristupna pitanja U cjelokupnoj transformaciji Hrvatske, u kojoj promatramo sljedeći korak nakon uspostavljanja i konsolidiranja države u kontekstu rata, u obliku autoritarnog režima i uz visok stupanj ovisnosti o međunarodnom okruženju, pored konstitutivnih odrednica političkog i ekonomskog sistema, mnogo ovisi o tome kako se preobražava društveni supstrat tih sistema. (Ne)razvijenost društva kao relativno autonomna sistema odnosa bitno modificira i djelovanje institucionalnih modela političkog i ekonomskog sistema razvijenih na podlozi razvijenog građanskog društva, kada ih se pokuša aplicirati na ‘društvo’ koje izlazi ispod totalitarnog političkog režima. Štoviše, u prelaznim se razdobljima (kakvo je i ovdašnja “tranzicija”) upravo najoštrije ocrtavaju društvene pretpostavke primjenjivosti, ali i prijepornost same te virtualne građanske ‘normale’ u odnosu na koju se te pretpostavke pojavljuju kao dostatne ili deficitarne. Političke i institucijske forme artikulacije te ‘normale’, formalno demokratski, pravnodržavni i tržišni sistemi, mogu u zbiljskoj društvenoj konstelaciji djelovati neočekivano drugačije nego tamo gdje su bile razvijene i etablirane, pa nastaju, primjerice, ‘demokrature’ (formalne demokracije autoritarnog sadržaja i prakse) ili ‘crony’ kapitalizam i sistemska korupcija (pri čemu su i autonomija subjekata tržišne privrede, pa i sam pravni sistem, formalnosti koje veoma malo govore o zbiljskim odnosima). Takve modifikacije ukazuju na nužnost da se u analizu bitno uključi i ono što u društvu leži ‘ispod’ ili ‘onkraj’ sistemskih odrednica, te (pod)nosi ili aktivno djeluje na cjelokupan sklop ekonomskih, pravnih, ideologijskih i političkih odnosā. ‘Djelovanje’ društvenog supstrata može se djelomice shvatiti u negativnom smislu, kao nedostatak – primjerice, deficit demokratske političke ili poduzetničke ekonomske, ili pak opće pravne kulture, ako se stanje promatra sa stajališta aktivnog građanstva, ili pak kao klijentelističko, o političkoj sferi ovisno gospodarstvo ukoliko se kao motrište odabere tržišna privreda. Pored toga, međutim, one druge ‘kulture’ – podanička i kolektivistička politička, ili pak koruptna i klijentelistička ekonomska – jesu (logički, ne vrijednosno) pozitivni, djelatni čimbenici potencijala političke mobilizacije društva. Na 81

Next Step_02.indd 81

5.2.2006 20:27:26

transformacija hrvatske: sljedeći korak

koncu, u samom pokretanju postkomunističke preobrazbe imale su nekog udjela i novonastajuće autonomne građanske inicijative. Za tu samoaktiviranost društva posljednjih se decenija najčešće rabi oznaka “civilno društvo”. Po kontekstu i domeni, deskriptivnom, normativnom ili čak preskriptivnom smislu, kao i po bitnim značajkama glavnih aktera i po mogućim domašajima djelovanja, međutim, ta oznaka krije više različitih poimanja (koja u ovoj knjizi opsežno diskutira rasprava prof. dr. Srđana Vrcana “Prijepori o civilnom društvu”). Sljedstveno, kao što realno značenje modelā demokracije, pravne države ili tržišne privrede na ovom konkretnom ‘tlu’ ne možemo shvatiti bez uzimanja društvenog konteksta u obzir, niti ‘civilno društvo’ nije dostatno za shvaćanje tog konteksta. Mnoštvo definicija i pristupā definiranju “civilnog društva”, o kojem svjedoči kako obilna literatura tako i činjenica da nijedna koncepcija nije zadobila prevlast, jasan je podsjetnik na to da definicije nisu ni točne ni netočne, još manje istinite ili neistinite, već utoliko konvencionalne što iskazuju ne samo opisnu moć, već i smisao što ga pojava o kojoj je riječ ima za aktere i promatrače. Utoliko tema ovog priloga neće biti ‘pojam civilnog društva u Hrvatskoj’, nego namjerno, praktički zainteresirano odabrano pitanje: kakvi su uvjeti, načini i domašaji aktivne političke participacije građanki i građana u postkomunističkoj i postjugoslavenskoj transformaciji Hrvatske, te da li i u kojoj mjeri ta eventualna participacija pridonosi višem stupnju demokracije i pravno zajamčenih sloboda? Pitanje se, dakle, u dvostrukom smislu postavlja iz aktivističke perspektive: iz perspektive u kojoj saznanja mahom potječu iz sudjelujućeg promatranja (ili, bolje, promatrajućeg sudjelovanja), ali k tome i iz perspektive ambicije da se razvije građanski, participativni politički utjecaj odozdo u korist demokracije, slobode i socijalne solidarnosti. Zvalo se ono “civilno društvo” ili nekako drukčije, to je djelovanje koje prelazi granice privatnoga (što se ne odnosi samo na osobnu ili obiteljsku intimu, već i na one poslove i djelatnosti koje se provode javno, ali u privatnom interesu), a ne svodi se na glasačku ili člansku podršku političkim partijama. Doduše, i ‘klasično’ novovjekovno građansko društvo je bilo nedvojbeno politički djelatno, putem aktivne javnosti, političkih partija i organiziranih interesnih grupacija. Ono novo, što slijedi iz iskustva “novih socijalnih pokreta”, jest briga ne za posebne interesne, nego zajedničke životne vrijednosti, o kojima je uzela skrbiti ne više samo liberalno-’noćobdijski’ shvaćena, nego intervencionistička država. Podruštvljene funkcije odgoja, obrazovanja, zdravstvene zaštite, penzijskog zbrinjavanja starih i nemoćnih, ali i općeg razvoja, sigurnosti itd., kojima korespondiraju goleme birokracije i isto tako goleme budžetske preraspodjele, mogu tendencijski dovesti do totalitarnog ishoda. U zadnjoj trećini prošlog stoljeća na tu su se tendenciju pojavila dva glavna odgovora, djelatna i do danas. Pored onog dominantnoga – “neoliberalne” konzervativne revolucije, koja “deregulira” i re-privatizira socijalna 82

Next Step_02.indd 82

5.2.2006 20:27:26

srđan dvornik

prava i njihove troškove, ali ne dira budžetsku redistribuciju u funkciji stabilnosti, rasta i militaristički shvaćene “sigurnosti” – to je i odgovor samih građanki i građana koji aktivno zahtijevaju javno osvještavanje o krajnjim posljedicama tih političkih strategija i udio u odlučivanju o njima. Presezanje onkraj posebnih interesa i koristi, kako bi se djelatno živjela suodgovornost za ono što se događa s cijelim društvom, ili kakvim njegovim teritorijalnim ili funkcionalnim dijelom, odlikuje kao zajednički nazivnik svu tu raznolikost akterki i aktera, organizacijskih formi, društvenog i političkog pozicioniranja što ga obuhvaćamo oznakom “civilno društvo”. Ona ne označava niti kakvu posebnu ‘sferu’ društvenih odnosa, još manje neki sektor, a niti ikakvu posebnu vrst akterā, nego način odnošenja spram svega onoga što tvori društveni život – aktivno preuzimanje odgovornosti/ovlaštenja za suoblikovanje društvenog života, koje podrazumijeva da odlučivanje o zajedničkim poslovima i funkcijama i njihovo reguliranje ne treba bez ostatka prepustiti institucijama i funkcionarima na koje je ono u sistemu predstavničke demokracije delegirano, ili barem da je za to nužna mnogo jača kontrola odozdo od one koju pružaju javnost pod dominacijom medijskih korporacija, političke partije i periodični izbori. Neformalnijim riječima, “civilno društvo” je oznaka za načelo neprestanog uplitanja državljanki i državljana u ‘unutrašnje poslove’ organā vlasti i javnih institucija. Ovakvom karakterizacijom građanske političke participacije se, naizgled, protuslovi netom iznesenoj nakani da se ne bavimo time kako se jedan opći pojam ‘konkretno pojavljuje’ u jednom posebnom (hrvatskom) društvu. Ta karakterizacija, međutim, nije još nikakav pojam, već model, idealno-tipski konstrukt, za koji iskustva razvijenijih demokracija, ali i pada komunističkih režima, pokazuju da može odgovarati realnim zbivanjima i odnosima, kao i da može biti neophodan korektiv i način ograničavanja moći država koje su preuzele toliko ekonomskih i socijalnih funkcija, odnosno poslovnih korporacija golemog političkog i društvenog utjecaja, da ta moć graniči s totalnom. Utoliko je točno da je on posuđen iz drugačijih, razvijenijih društava, i da nema mjesta njegovu neposredovanom apliciranju na društvenu zbilju Hrvatske i sličnih zemalja. Ono što taj idealni tip čini interesantnim i relevantnim jest, međutim, iskustvena spoznaja da bez stanovite razine zainteresiranosti i kritičke participacije građanki i građana sam formalni sistem neće pružiti ono što se od njega očekuje i čime se legitimira – kontroliranu, odgovornu vlast ograničene moći, te privedu kadru da osigura efikasnost, fer konkurenciju, ali i socijalnu odgovornost. Međutim, naglašavanje značaja “civilnog društva” je kontradiktorno. Taj naglasak je, s jedne strane, neizbježan: Postkomunističku transformaciju ne nosi nikakav nov, napredujući društveni sloj ili klasa, koja bi normativne i institucionalne uvjete svojih interesa afirmirala kao osnovu novog društvenog poretka (kao što je to učinila kapitalistička klasa u revolucijama prije dvaju 83

Next Step_02.indd 83

5.2.2006 20:27:27

transformacija hrvatske: sljedeći korak

stoljeća). Prelaz iz komunističkog socijalizma u – valjda – demokraciju i kapitalizam nije bio revolucija; do njega je došlo urušavanjem prethodnog režima, a ne pobjedničkim nadiranjem novoga. Stare režime je sahranilo nezadovoljstvo njihovih podanika, u okolnostima u kojima ni sami režimi nisu više znali i mogli upravljati. Ono je otpočelo marginalnim disidentskim zahtjevima i inicijativama, koje su se pretvorile u predvodnicu masovnog pokreta kada je postalo jasno ne samo da komunistički režimi više ne mogu osigurati elementarnu razinu životnog standarda, nego da nisu u stanju upotrebiti niti masovnu silu kojom bi podanike održali u poslušnosti. Promjena poretka je bila pobjeda volje novonastajućih građanki i građana da se živi drukčije, i da uopće postanu građani a ne podanici, a ne pobjeda kakva novog poretka koji bi već – prema čuvenoj staroj metafori – bio in nuce nastao “u utrobi staroga”. Dakle, u neku ruku, početak postkomunističkih promjena bio je označen upravo time što je na scenu stupilo civilno društvo.

Mjesto za građanski angažman Tako je u samom početku promjene prema demokraciji na djelu – unatoč nesumnjivim poticajima i utjecajima sa zapada – bilo vlastito, politički pokrenuto djelovanje iznutra, nešto posve autentično. S druge strane, međutim, kao opis te samopokrenutosti pojam “civilnog društva” – kako je već napomenuto – samo je posuđen iz društava u kojima je imao pravu društvenu osnovu. On je, dakle, sažetak životnog, političkog, djelatnog iskustva koje je nastalo i proživljeno negdje drugdje: tu novu, neposrednu političku funkciju su građanke i građani razvijenih kapitalističkih društava izborili kroz pokrete kojima su dovodili u pitanje moć intervencionističkih država i krupnih korporacija, odnosno sagledive pogubne socijalne i ekologijske posljedice politike pod njihovom dominacijom. Građanskost je osvojila državljanstvo; građanke i građani, članice i članovi građanskog društva, ‘otkrili’ su ponovo i svoju ulogu članica i članova političke zajednice, države, ali ne statično, osvojivši tu ulogu djelovanjem, kao državljani i državljanke. Kako je država zadobivala potencijalno totalitarnu moć, kao što su i krupne korporacije zadobivale usporedivo jak politički i društveni utjecaj, ‘obični’ ljudi su postajali sve svjesniji toga da njihovi životi nisu u pouzdanim rukama. Spirala ekologijskih rizika, nuklearnog naoružanja i rata (potencijalnog s rivalskom super-silom, a aktualnog na mnogim ‘rubnim’ područjima borbe za svjetsku dominaciju) upozorila je da demokratski procesi i vladavina prava više nipošto nisu dostatna sredstva kontrole i ograničavanja vlasti. Od sredine šezdesetih tako nastaju pokreti osporavanja dominantnih politika, ideologija i načina života, koji sežu od antiratnih, preko zaštite okoliša, do zahtjeva za 84

Next Step_02.indd 84

5.2.2006 20:27:27

srđan dvornik

razoružanje i dalje...1 Iz građanskog društva, u kojem se prvenstveno radilo o privrednoj reprodukciji “sistema potreba”, a koje je svoju političku funkciju konzumiralo periodičnim izborima, javnom kontrolom vlasti i raznoraznim lobističkim utjecajima posredstvom interesnih grupacija, ono političko je ponovo pronađeno2 u građanskom angažmanu (tj. civilnom društvu) kojim se dovode u pitanje same osnove politike, odnosno glavni pravci kojima političko-privredni kompleks dominacije vodi društvo, pa i cijelo čovječanstvo, a nosioce političke i ekonomske moći nastoji se držati društveno odgovornima. Da bi se građanke i građani na ovaj način postavili kao aktivne članice i članovi političke zajednice (a ne samo društva) – državljani i državljanke – bili su nužni neki društveni, ekonomski i kulturni uvjeti. Njihovo jasno isticanje je važno da bi se položilo čist račun o primjenjivosti tako shvaćenog “civilnog društva” na hrvatsko društvo. Prvi bi se uvjet sažeto mogao iskazati kao stanovit stupanj razvijenosti građanskog društva, tj. sfere odnosa autonomnih privrednih subjekata povezanih slobodnim tržištem. Premda je to sfera privatnih interesa, ona ima i političke funkcije: zahtjev da se odnosi reguliraju na pravni način, a ne samovoljom vlasti, te da se pravno ograničena vlast kontrolira demokratskim procedurama i slobodnom javnošću. Za daleko viši stupanj angažmana, štoviše za prisvajanje konkretnijih i direktnijih političkih funkcija uvjet je i svijest o fatalnim rizicima u koje vodi narasla moć država i korporacija, koja je, prožimajući čitav svijet života, pokazala da se građanke i građani ne mogu takvoj moći nekritično prepustiti i da formalna demokracija i pravno ograničavanje vlasti nisu dovoljna sredstva kontrole, već je nužno izboriti i nametnuti participativne oblike demokratskog formiranja političke volje (i kontrole njenog izvršnog provođenja). Na koncu, tu je i trivijalni uvjet da državljani i državljanke raspolažu nekim bitnim resursima za takav participativni angažman: kako nematerijalnim potencijalom participativne političke kulture, volje i sposobnosti da se preuzme odgovornost za ono što se događa s vlastitim društvenim životom, tako i materijalnima, koje prije svega čine slobodno vrijeme za aktivizam, te ‘diskrecijski’ novac za financiranje troškova takvog djelovanja (bilo vlastitim prilozima, bilo raširenim privatnim, makar i malim donatorstvom). Ono što se kao “civilno društvo” pojavljuje u Hrvatskoj i ostalim postjugoslavenskim zemljama pati, po ovim kriterijima, od očevidnih deficita. Najupadljiviji su oni trivijalni, materijalni: Veoma malen dio stanovništva može 1

2

To što su mnogi završili u politički impotentnom zagovaranju alternativnih stilova života nije bitno za ovu priču. Bitno je da su na političku scenu izveli teme koje nadilaze posebne interese kako to pronalaženje određuje Ulrich Beck u istoimenoj knjizi (U. Beck, Die Erfindung des Politischen, prevod Pronalaženje političkoga, prev. Kiril Miladinov, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2001.)

85

Next Step_02.indd 85

5.2.2006 20:27:27

transformacija hrvatske: sljedeći korak

nekim značajnijim dijelom svojih prihoda raspolagati diskrecijski, tj. onkraj nužde opstanka, ali i u tom malenom dijelu diskrecijski novac je uglavnom angažiran za potrošačka zadovoljstva. Slično je i s vremenom: velik dio društva – i zaposleni i nezaposleni – rabi svaki povoljan trenutak za kakvu dodatnu zaradu, ili pak za kućnu radinost i iznalaženje jeftinijih roba i usluga, kako bi održao egzistenciju ili po prevladavajućim očekivanjima zadovoljavajući nivo životnog standarda. O volonterskom angažmanu, a pogotovu o novčanim prilozima, za najveći dio građanki i građana nema niti govora. Angažman se, međutim, ne može svesti na materijalne uvjete, koji, premda važni, nisu ni bitni. Kritičnije je stanje uvjeta koji se direktno odnose na volju da se aktivno zauzme za društvenu promjenu. Ono što se naziva participativnom političkom kulturom nema u ovom društvu nikakvu tradiciju. Ne samo što je polje zajedničkoga bilo zaposjednuto komunističkom ideologijom i režimom, već je njihovo jugoslavensko izdanje znatno olakšavalo, pa i stimuliralo dragovoljno prihvaćanje. Evoluciju civilnog društva u Jugoslaviji i, potom, u Hrvatskoj presudno je odredila prevlast duboko apolitičnih stavova u društvu. Relativna otvorenost Jugoslavije pod komunističkom vladavinom pružala je mnoštvo prilika da ljudi svoje probleme rješavaju putem ‘privatnih projekata’, pod jedinim uvjetom – da se ne miješaju u politiku, koja je bila monopol komunističke nomenklature. Nije insistiralo na neprestanim izrazima vjernosti totalitarnom režimu, moglo se putovati u inozemstvo, baviti se privatnim poduzetništvom, raditi u inozemstvu i donositi zaradu kući… Ne samo da su uživali više slobode, nego i znatno viši standard života u usporedbi sa zemljama pod sovjetskom dominacijom, te se tako manje primjećivalo da ta relativna sloboda nije bila zajamčena kao pravo, niti da nedostaje politička sloboda. Zahvaljujući toj uspješnoj depolitizaciji društvenog i javnog života, za rušenje komunističkog poretka nije bio nužan onako jak, makar i kratkotrajan građanski pokret kao u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DDR-u ili Rumunjskoj, jer su komunistički lideri sami odlučili dopustiti višepartijski sistem i slobodne (premda, zbog nedostatka mnogih ključnih institucija, od neovisnog sudstva do neovisnih medija, još ne i demokratske) izbore. Kada je ceremonija prevrata obavljena, presudnim se pokazalo što je već pod komunističkim režimom kao dominantna osnova nerežimskog političkog okupljanja i način artikuliranja političkih razlika bio uspostavljen nacionalizam u izrazito etničkom smislu. Prelaz u demokraciju je tako bio istodobno i uspostavljanje zasebnih nacionalnih, etnički legitimiranih država, koje je, k tome, zbog posebnog položaja JNA u Jugoslaviji, provedeno kroz rat. Tako je, postojanjem stvarnog neprijatelja, nacionalizam bitno ojačan kao ne tek dominantan, već hegemon “državotvorni”, autoritarni odnos spram države, te je zadobio potpunu prevagu nad liberalno-demokratskom formom koja je ostala u granicama formalnih ustavnih odredbi (o socijalnoekonomski, interesno utemeljenom političkom pluralizmu da se i ne govori). 86

Next Step_02.indd 86

5.2.2006 20:27:27

srđan dvornik

Dodatno je unazađena privreda, koja je već u 1980-ima prolazila kroz loše razdoblje. Stoga je i u novouspostavljenoj, formalno demokratskoj Hrvatskoj kao samostalnoj državi ono zajedničko i opet bilo potpuno zaposjednuto kolektivističkom – sada nacionalističkom – ideologijom i njenim autoritarnim zatočnicima. Kao ideologija pretpolitičkog kolektivnog identiteta, takvo shvaćanje zajedničkoga ne ostavlja prostor za liberalno suočavanje različitih gledišta i demokratsko odlučivanje o temeljima političke zajednice. Usput, u tim okolnostima su nastale i dodatno otegotne okolnosti protivne civilnom angažmanu: nedostatak komunikacije slobodne od nasilja, budući da su prijetnjama, pritiscima, pa i otvorenom nasilju bili izloženi i zastupnici ‘disidentskih’ gledišta, i malobrojne civilne organizacije koje su dovodile u pitanje politiku iz koje su proizlazili masovno kršenje i militarizacija društva, kao i nešto neovisnih i kritičnih medija. Pa ipak, upravo u protivljenju radikalnim konsekvencijama tog novog stanja, zahvaljujući prije svega čistoj volji nekolicine pojedinki i pojedinaca u malim skupinama, začeti su prvi oblici civilnodruštvenog angažmana: organizacije za ljudska prava protiv praktički neograničene vlasti, koja se prije svega obrušila na etničke manjine (prije svega Srbe, ali u određenom razdoblju i Bošnjake, te kontinuirano na Rome), antiratne organizacije protiv militarizacije društva (s onu stranu legitimne obrane od agresije), te organizacije za pomoć žrtvama rata (prije svega izbjeglicama). Protiv tradicionalističkih pritisaka konzervativnog režima angažirale su se organizacije za ravnopravnost spolova i prava žena, a već i prije prevrata bile su aktivne prve skupine za zaštitu okoliša. Međutim, posred posvemašnjeg nedostatka socijalnih, ekonomskih i kulturnih uvjeta za širi zamah civilnog društva, današnja ‘scena’, nevjerojatno razgranata u odnosu na one prve, kritične godine, i unatoč najvećem osobnom angažmanu spomenutih i nespomenutih skupina, očevidno upućuje na presudan utjecaj nekih vanjskih faktora.

“Civilno društvo” u Hrvatskoj Na manifestnoj razini, “civilno društvo” u Hrvatskoj se u spomena vrijednom smislu pojavljuje u nekoliko osnovnih uloga: Prije svega, kao “državotvorno”; to je značenje u kojem ga se nerado spominje, zbog demokratske predrasude da je civilno društvo nešto po sebi dobro, napredno, sklono slobodi, demokraciji i kvalitetnom ljudskom životu. Pa ipak, ono mora biti spomenuto i razmotreno na prvom mjestu, jer je upravo to najizrazitiji simptom stvarnog stanja društva u ovim krajevima: To ‘društvo’ nije splet autonomnih interesa i djelatnosti za njihovo ostvarivanje, iz kojega spram države proizlaze 87

Next Step_02.indd 87

5.2.2006 20:27:27

transformacija hrvatske: sljedeći korak

određeni politički zahtjevi, kao i očekivanja da vlast bude pravno ograničena i demokratski kontrolirana, te socijalno odgovorna, nego relativno amorfan skup ljudi koji su i ekonomski i ideologijski ovisni o etno-nacionalnoj političkoj zajednici, koji od ‘države’ očekuju zaštitu i sigurnost, a istodobno postavljaju političku zajednicu kao vrijednost iznad individualne slobode i prava na razliku. (Izražena konsekvencija takvog sklopa je i opći deficit političkog pluralizma, neovisno o mnoštvu partija.) To društvo je, pogotovu u nekim razdobljima, politički visoko mobilizirano, tako da ga se s punim pravom može i treba promatrati na sistemskom mjestu civilnog društva, samo što to nije djelovanje građanki i građana koji žele u odlučivanju i skrbi za društveno dobro preuzeti dio moći države ili joj se bar miješati u posao, nego više-manje masovan pokret koji sebe vidi kao rezervnu armiju ‘prave’ države, bilo nasuprot “korumpiranim” političarima, bilo nasuprot političarima koji nedovoljno uvjerljivo igraju ulogu branitelja ‘nacionalne stvari’ (koja nikada nema konkretna sadržaja) – države koju neprestano mora braniti od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, čuvati njenu “čast”, pa čak i “dostojanstvo rata” koji ju je porodio. Doduše, isto tako bi se moglo reći da nije riječ o djelovanju na način civilnog društva, jer nemamo posla s autonomnim, nego izričito autoritarno-heteronomnim akterima i djelovanjem. Istina, tu se ne djeluje u ime autonomno postavljenih ciljeva ili vrednota, već – po samorazumijevanju – u ime hipostazirane zajednice (države, nacije, čak – etnički shvaćenog – naroda), ali u sklopu nedovršene razdvojenosti države i društva ne može biti riječi niti o izvanjskoj manipulaciji, već najčešće o zaista autentičnim pokretima. Ova aporija nije izraz nikakve zbrke, nego upravo dobar primjer poteškoća s prenosivošću kategorija (a, sljedstveno, i praksā) iz jedne društvene formacije u drugu, ili bar iz formiranog sklopa u onaj koji je tek u (trans)formiranju. Druga istaknuta uloga sastojala se u raznim, već spomenutim odgovorima na teške posljedice rata i autoritarno-militantnih oblika vladavine koji su se u ratnim uvjetima gotovo nesmetano razmahali. Tu su se zajedno pojavljivale aktivnosti koje sežu od humanitarne pomoći do obrane osnovnih ljudskih prava na život, sigurnost, dom... Već u toku rata, a osobito nakon njega, te se funkcije postupno razdvajaju, pa s jedne strane opstaje mnoštvo organizacija koje ili ostaju humanitarne ili se transformiraju u davaoce različitih socijalnih usluga, a s druge se održava stanovit broj organizacija za ljudska prava (uključujući ravnopravnost spolova, prava etničkih i drugih manjina, ali i prava kao što su zdrav okoliš, ili prava ne-ljudskih živih vrsta), za demokratske inicijative, razvoj političke kulture mira, pravā, demokracije itd. U okolnostima u kojima politički pluralizam nema društveno-ekonomskog utemeljenja, te organizacije često, zastupajući svoje vrednote na politički operacionaliziran način, igraju i ulogu inače manjkave političke opozicije; 88

Next Step_02.indd 88

5.2.2006 20:27:28

srđan dvornik

ta dodatna uloga je, dapače, već postala dio uobičajenih javnih očekivanja u odnosu na te aktere. Pored toga, treba spomenuti i mnoge samostalne inicijative koje ne rade direktno na pravno i politički relevantnim temama, nego u obliku organizacija i ustanova civilnog društva interveniraju u javni prostor kulture, umjetnosti i obrazovanja (one se mogu i ne moraju nadopunjavati s akterima koji se, pored direktnog političkog angažmana na afirmaciji pravā, angažiraju i na razvijanju tome odgovarajuće političke kulture). Konačno, postoji i uloga nekih formalnih aktera civilnog društva koju bi se najkraće moglo označiti kao “tehnokratsku”: to su organizacije i institucije koje su, kao svojim mušterijama ili “korisnicima” namijenjene drugim organizacijama civilnog društva, tj. njihovom funkcionalnom osposobljavanju, od neposredno administrativnih i knjigovodstvenih do strategijsko-planskih funkcija. Izvanjski faktori koji su potpomogli ovako razgrananu institucionalizaciju dadu se jasno razaznati: s jedne strane država, a s druge inozemne ili međunarodne donatorske institucije i nevladine organizacije. Sprega države, dominantne partije tokom 1990-ih (HDZ) i organizacija “proizašlih iz Domovinskog rata” posve je evidentna. Uloga inozemnih donatora i nevladinih organizacija tek iziskuje podrobno istraživanje.

Civilno društvo i inozemna potpora Kao što je već upozoreno, cjelokupna situacija čini proturječnom ulogu i značenje civilnog društva u tranzicijskoj zemlji: njegov je smisao u autonomnom građanskom angažmanu, a mi taj angažman tražimo u društvu u kojem nije ispunjen nijedan od bitnih uvjeta za to. K tome, nije čak zajamčen ni javni komunikacijski prostor slobodan od nasilja, budući da se pod hegemonijom nacionalističke ideologije razlike jedva toleriraju, a u ratu su se proširili i nasilje kao način postupanja, kao i sredstva ‘komuniciranja’ u vidu masovnog posjedovanja oružja i eksploziva. Stoga je civilno društvo, taj po temeljnoj definiciji autonoman način djelovanja, i to djelovanja ne tek u privatnim funkcijama, već baš u odnosu na cjelinu društvenog života – u ovoj i drugim postjugoslavenskim zemljama zbiva i mora zbivati uz presudno važnu pomoć izvana. Ona je u najvidljivijem obliku prisutna kroz obilnu novčanu pomoć iz razvijenijih zemalja, putem veoma raznovrsnih donatora – od malih aktivističkih skupina, preko privatnih fondacija, nedržavnih organizacija, do vlada i međudržavnih organizacija. Ta je potpora pružila dragocjena sredstva za djelovanje, a omogućila je i institucionalnu infrastrukturu – prostore za okupljanje, komunikacijska sredstva, urede, profesionalna radna mjesta itd. 89

Next Step_02.indd 89

5.2.2006 20:27:28

transformacija hrvatske: sljedeći korak

Što je, međutim, mnogo važnije, ona je prisutna i u suštinskijem smislu. Naime, bilo bi iluzorno govoriti o “civilnom društvu” kojem ‘samo’ manjkaju socio-ekonomske i političko-kulturne pretpostavke, ali inače ima već zgotovljene, za djelovanje spremne aktere. Tih aktera je, dakako, bilo, prije svega na osnovi ranijeg disidentskog angažmana, kao i iz redova profesija (pravnih, novinarskih, društvenoznanstvenih, obrazovnih i sl.) koje su bile podvrgnute autoritarnim političkim čistkama pri uspostavljanju postkomunističkih demokratura. Međutim, za znatan dio aktivista i aktivistkinja susret s društvenim angažmanom bio je i susret s osnovnim pojmovima o društvu, sa zadaćama otkrivanja uzroka problema koji su ih potakli na djelovanje, te iznalaženja ‘rješenjā’ kao programa promjene, ciljeva djelovanja, te političkih zahtjeva za koje bi se zalagali. Za to im ni u (do)sadašnjem obrazovanju, niti u tradiciji društvenog djelovanja i kulture, nisu stajala na raspolaganju ozbiljnija znanja i iskustva. To što su one početne inicijative prelaza iz komunizma u demokraciju svoje predstave o pozitivnoj strani promjene – onom ‘novome’ (što će se u kasnijem žargonu zvati “vizija”) – nalazile samo u već postojećim, u drugim društvima razvijenim oblicima demokratske vladavine i kapitalističke privrede također je donekle predodredilo kasniju ovisnost mnogih civilnih organizacija o vanjskim pomagačima i učiteljima. Tim su prijemčiviji bile za informativno-obrazovni vid inozemne/međunarodne pomoći, koja je stizala istodobno, a često i povezano s materijalnom pomoći. Nematerijalna pomoć inozemnih donatora (najviše iz nekih zemalja EU te SAD) ima višestruko značenje, zbog toga što se najvećim dijelom ne radi o humanitarnoj pomoći, već je to dio šire misije pomoći izgradnji postkomunističke demokracije. To konkretno znači da je dijelom namijenjena “izgradnji institucija”, a drugim dijelom političkom odgajanju, obučavanju i obrazovanju. Kako je postkomunistička preobrazba uglavnom skraćeno shvaćena kao tranzicija, tj. prelaz iz jednog društvenog, ekonomskog i političkog oblika u drugi, koji je već razvijen u zapadnim zemljama kao liberalno-demokratski kapitalizam, tako se prešutno uzimalo da je cilj u svim bitnim odrednicama poznat. Ako je pak riječ o tranziciji, tj. prelazu iz jednog poznatog (neželjenog) stanja u drugo, također poznato (i poželjno), ostaje samo pitanje pogona i mehanizama tog prelaza. Glavni pogon – onaj ekonomski – u ovoj je ideologiji tranzicije uzet kao nešto što dolazi sámo po sebi: ‘naravno’ da ekonomska sfera prirodno teži tržišnom obliku, i treba je samo osloboditi političkih okova komunističkog režima i opremiti potrebnim pravnim instrumentarijem. Za to će se pobrinuti privatizacija i prodor međunarodnog kapitala, a nosioce političkih i upravnih funkcija treba samo poučiti prikladnim pravnim i institucionalnim aranžmanima. Ono što preostaje jest da se od komunističkih podanika napravi demokratske državljane i državljanke. Kako je socio-ekonomsko utemeljenje interesā što bi ih te državljanke i državljani imali slijediti prepušteno ‘prirodnoj’ pretpostavci tržišne privrede, preostaje 90

Next Step_02.indd 90

5.2.2006 20:27:28

srđan dvornik

samo da se u njima razvije smisao za prava, demokratsku participaciju, toleranciju odnosno pluralizam, i ostale vrednote koje sazdaju demokratsku političku kulturu. Kao najkraći put (a budući da se aktivnosti ne zasnivaju na dubinskim istraživanjima i kritičkim promišljanjima problemā, najkraći putevi se lako uzimaju i kao najbolji) razvoja takve kulture nadaje se obrazovanje, bilo u direktnom smislu, bilo u smislu javnog prosvjetiteljstva demokratskih vrednota i načinā djelovanja. Osim velikih količina “treninga i edukacije” (zbog čega se to ne naziva naprosto obukom i obrazovanjem tema je za posebnu raspravu, a ovdje je dotičem samo kao malen i usputan simptom kako se čak i na razini iskaza društveno djelovanje usvaja po naučenim obrascima, iz druge ruke), utjecaj takvog pristupa se može solidno potvrditi u tome kako znatan dio aktera “civilne scene” kod nas svoj glavni smisao i način djelovanja vidi upravo u “educiranju”, u kojem se najčešće nalazi ‘rješenje’ različitih društvenih problema, pa i sukobā. Osim što ti obrazovni utjecaji često dolaze u paketu s materijalnim donacijama, ali ih ipak provode zasebne organizacije, dio nematerijalnog utjecaja dolazi i direktno od donatora. Naime, iz temeljne ‘misije’ izgradnje demokracije u ovim postkomunističkim i poslijeratnim zemljama proizlaze za donatore i određena agenda. Oni svoje programe potpora postavljaju na osnovi procjena u čemu razvoj demokracije napreduje bolje a u čemu lošije, kojim se problemima valja jače pozabaviti a koji su sporedni, te kakvi bi “civilni” akteri u tome bili najpogodniji. K tome, kako se tranzicija oduljila, a neke ‘prirodne’ pretpostavke se ne pokazuju realističnima, ostvarivanje demokratizacijske misije traži da se pri određivanju programskih prioriteta ulazi u sve specifičnija pitanja. Zbog toga se, kako donatorske organizacije sazrijevaju, i njihove ponude za potporu civilnim akterima sve više konkretiziraju prema specifičnim praktičnim ciljevima i načinima djelovanja. Konačno, kako u “trećem sektoru” (za razliku od privrednoga i političkoga) nema direktne povratne sprege kao testa uspješnosti (u vidu zarade od prodaje ili pak biračke podrške), a društvena preobrazba pokazuje sve kompleksnije značajke, sve se više nameće i pitanje provjere i vrednovanja uspješnosti programā. Osim što su od početka stegnute u odrednice projekata, s očekivanim vidljivim rezultatima u kratkom roku od najviše par godina, aktivnosti akterā civilnog društva se za volju povoljne “evaluacije” i neizravno usmjeravaju prema temama i ciljevima koji daju vidljivije kratkoročne učinke. Sve u svemu, nematerijalna potpora, kao u sve većoj mjeri i programsko artikuliranje one materijalne, doseže razmjere prave akulturacije: prenošenja čitavih svjetonazorskih i kulturnih sklopova iz jednog društvenog okruženja u drugo. Ta akulturacija je, međutim, dosegla i obuhvatila (te dobrim dijelom i uobličila) samo jedan dio društva, koji je najvećim dijelom i egzistencijalno ovisan o istom spletu izvora. To na više načina dovodi u pitanje razvoj civilnog društva kao autonomne građanske participacije odozdo. 91

Next Step_02.indd 91

5.2.2006 20:27:28

transformacija hrvatske: sljedeći korak

Prvo, u tom je procesu za volju širih ciljeva ostala zabačena autonomija akterā kao bitna, sama po sebi vrijedna i nužna pretpostavka. Drugo, time je ometen razvoj civilnog društva kao posrednika socijalne odgovornosti političkih i ekonomskih centara moći: ako civilno društvo sámo značajnim dijelom crpi svoje shvaćanje društvenih problema i ciljeva/rješenjā iz instanci o kojima egzistencijalno ovisi, ono ne može biti agent socijalne odgovornosti država i korporacija. Treće, kako i sami izvori ‘demokratske akulturacije’ ne baziraju svoje programe i strategije na pomnom proučavanju društava u kojima / na koja djeluju, već na mješavini standardnih predstava o demokratizaciji i posebnih prioritetā koji se ponekad javljaju u obliku svjetskih trendova isticanja nekog posebnog problema, gotovo poput mode, akteri domaćih civilnih društava pod tim utjecajem i sami dolaze u opasnost da promaše ili previde neke bitne probleme. Pritom se prešutno pretpostavlja da su tranzicijska društva ipak u temeljnim odrednicama slična onima iz kojih podrška stiže. Najlakše se to događa na razini temeljnih odrednica: prije svega u pitanju ekonomskog sistema, koji se – kako je već spomenuto – zdravo za gotovo uzima kao tržišna privreda (doduše, izložena korupciji, političkim pritiscima itd., ali ipak kao autonoman podsistem); zatim također i u vezi s političkim sistemom, koji se ipak uzima kao bar u osnovi demokracija (koju valja dalje izgrađivati, usavršavati, učiti...); konačno, i u odnosu na normativni sistem stanje stvari se gleda kroz naočale vladavine prava (dakako, i opet s time da ga valja unapređivati, edukativno osposobljavati nosioce, itd.). Baš kao što je rečeno o civilnom društvu, i u odnosu na ove tri bitne odrednice društvenog poretka stvari su sve prije no jasne. Aporetika bi tu pogađala i neispunjene pretpostavke autonomije privrednih subjekata, i prijepornost demokracije bez neovisne političke artikulacije interesā, tj. socijalno-ekonomskog utemeljenja, i problematičnost prava kao modusa regulacije u poretku u kojem se nerazmrsivo miješaju politička i ekonomsko-vlasnička moć. A da i ne govorimo o tome da sámo konstitutivno (nacionalističko) shvaćanje političke zajednice, koje je bilo na djelu kada su se formulirali ustavi i zakoni i formirali aparati vlasti, ostaje bitno neprijateljsko i spram ravnopravnosti državljanki i državljana, jer se temelji neposredno na etničkom zajedništvu, kao što ostaje neprijateljsko i spram liberalne demokracije, jer se etnička zajednica politički efektuira kolektivistički i autoritarno, u volji vođe i vodeće (u načinu izražavanja Franje Tuđmana, “vladavinske” – a ne tek vladajuće) partije.

92

Next Step_02.indd 92

5.2.2006 20:27:28

srđan dvornik

‘Normalizacija’ i depolitizacija Prema tome, ovisnost civilnog društva u tranzicijskoj zemlji o ‘uvozu’ materijalnih resursa i ‘znanja’ ima, kao temeljni efekt, njegovu preventivnu depolitizaciju, jer uzimajući glavne odrednice tranzicijskog režima već kao odrednice države s demokracijom i vladavinom prava, naspram relativno autonomnog društva, sistematski se iz domene problematizacije i djelovanja izostavlja upravo temeljna konstitutivna pitanja političke zajednice, koja su najvažnija osnova državljanske politizacije (= civilnog društva). Osim što se tako u nedogled odgađa suočavanje s povijesnim ‘odlukama’ koje su dugoročno odredile karakter nastajućih država, oskudne energije se preusmjeravaju i troše na ‘probleme’ definirane iz tako iskrivljenih pretpostavki: Tako se deficit demokracije operacionalizira kao problem “good governance”, ili kao nedostatna lokalna decentralizacija; neodvojenost vlasti i vlasništva kao “korupcija”; deficit vladavine prava kao “neefikasnost pravosuđa” itd. (da ne nabrajamo sve ranije modne teme), i za sve se to raspisuju natječaji za potporu projektima (pri čemu natječaji sve više sliče narudžbenicama ili tenderima za izvršioce unaprijed definirana posla), ulažu dodatni novci, kao i angažman aktivista, da bi se naknadno – možda čak i uz pomoć zakašnjelog istraživanja, koje nije bilo obavljano prije formuliranja ‘strategija’ i problemskih projektnih ‘zadataka’ – ustanovilo da se stvari i opet mijenjaju presporo, ako uopće. Na koncu, i sam stupanj razvijenosti civilnog društva se pretežno promatra kroz njegovu institucionalnu ljušturu, tj. stupanj operativne i strategijske kompetencije dobrim dijelom profesionaliziranih nevladinih organizacija, a građanski angažman se najčešće ispituje samo u vidu spremnosti na dobrovoljni rad za društveno dobro. Suprotno u Hrvatskoj još uvijek rasprostranjenom paranoidnom nazoru na ovako importirano ‘civilno društvo’ kao na političku agenturu u službi stranih vlada, po kojem domaće organizacije civilnog društva djeluju po skrivenim nalozima s konkretnim političkim svrhama, riječ je upravo o ‘komplimentu’ koji se Hrvatskoj udjeljuje kada ju se u donatorskim strategijama i agendama uzima kao u osnovi normaliziranu demokraciju i vladavinu prava, koju valja tek usavršavati poboljšavanjem institucionalnih aranžmana, tehnika upravljanja itd. Potpuno previđenim ostaje pitanje kako to da taj normativni i institucionalni sistem postoji kao zaseban svijet pored realnog svijeta društvenog života u kojem ono što je propisano tek prigodice i labavo korespondira odnosima koji se zbivaju, kako da se država postavi kao ograničena moć kad društvo nema autonomne, pluralistične protu-moći, te još uvijek nerazriješeno pitanje je li ta ‘država’ uopće izašla iz postava u kojemu je uspostavljena kao izraz etničke (hrvatske) zajednice. Postavljanje tih pitanja na javni ‘dnevni red’, odnosno dovođenje u pitanje sadašnjeg stanja ‘odgovora’ na ta pitanja, značilo bi uistinu političko djelovanje civilnog druš93

Next Step_02.indd 93

5.2.2006 20:27:29

transformacija hrvatske: sljedeći korak

tva. Nasuprot tome, ‘razumijevanje’ društvenih odnosa i problema koje valja rješavati najčešće je pod utjecajem novokomponirane ideologije po kojoj se društvo sastoji iz triju “sektora” (javnog neprofitnog, privatnog profitnog, te onog “trećega” privatnog neprofitnoga, koji se prešutno šverca pod civilno društvo), između kojih postoji ili bi trebao postojati prešutan ‘društveni ugovor’, pa se glavnina posla civilnog društva svodi na to da se među njima uspostave odnosi “partnerstva”. Interpretiranje društvenih problema (tema za moguć građanski angažman) pogrešnim ili površno prenesenim obrascima ne bi samo sobom bilo ni novo ni fatalno. Društveno učenje usred dubokih promjena teško i da može teći drukčije doli pokušajima i pogreškama kroz iskušavanje rješenjā koja su već negdje ponuđena iz iskustava drugih društava. Ono što ozbiljno dovodi u pitanje značaj u međuvremenu razmreženog ansambla “nevladinih organizacija” kao navodnog otjelovljenja odnosno institucionalnog izraza civilnog društva jest dvojak pomak odgovornosti. Bitna (kako je pokazano, ne tek materijalna) ovisnost o podršci izvana znači i odgovornost spram donatorā u vidu imperativa da se željeno djelovanje uklopi u heteronomno postavljene ciljeve i odrednice ponuda za projekte, beskrajno pisanje projektnih prijedloga, budžeta, izvještaja i obračunavanja troškova. K tome, velik udio ‘profesionalnih aktivista’ na tanahnoj osnovici dobrovoljnog angažmana utječe i na drugi pomak, koji se sastoji u praktički neizbježnom miješanju interesā akterā za vlastiti opstanak i po pretpostavci bezinteresnog angažmana za stanovite vrednote. Stoga ona vrst društvene odgovornosti koja u biti definira civilno društvo – samonametnuta odgovornost da se izazove i, koliko se može, proiznese neka društvena promjena – ostaje u sjeni ovih pomaknutih načina postavljanja ciljeva. Taj se deficit najbolje može zapaziti u tome kako se kasno u javnom djelovanju razvijaju ambicije za politički utjecaj u ime željene društvene promjene (politički utjecaj u najširem smislu, od uličnih provokacija do tihog direktnog lobiranja za konkretna rješenja) u odnosu na puko iskazivanje vlastitog statusa posredstvom alternativnih identiteta. Naime, ako je riječ o društvenoj promjeni, kratkoročno (a jedna, tri ili 13 godina djelatnog života neke organizacije civilnog društva jesu kratki rokovi u razmjerima postkomunističke transformacije) se ona praktički pojavljuje kao promjena kakva propisa, institucionalnog aranžmana, skupa političkih mjera, društvenih stavova spram problema o kojem se radi, ili bar kao promjena ponašanja nadležnih (ne uvijek i odgovornih) institucija i funkcionara. Svi ti praktični načini imaju zajednički nazivnik politika. U prešutnom podrazumijevanju temeljnih odrednica političke zajednice kao neprijepornih, kao i prelaženju na posao isporučivanja društveno korisnih usluga ili na ‘konstruktivne’ inicijative unutar navodno normalnog okvira, utjecaj depolitizacije traje i kada se javlja sve više javnih akcija. 94

Next Step_02.indd 94

5.2.2006 20:27:29

srđan dvornik

Završno, to najbolje ilustrira primjer koji više nije nov, ali se zbog mnoštva sudionika i veličine promjena koje su uslijedile rado uzima upravo kao potvrda izrazitog, k tome i uspjelog političkog angažmana ‘civilnog društva’: akcija velikog broja (oko 150) organizacija tokom 1999. godine, koja je kampanjom poticanja izlaska na izbore vjerojatno značajno pridonijela visokom odazivu na izbore, pa i njihovim rezultatima. U samom idejnom začetku te kampanje zasigurno je bitan bio utjecaj primjera Slovačke iz godine koja je tome prethodila, posredovan odlukom najznačajnijih donatora da svoje budžete za civilno društvo u Hrvatskoj u 1999. godini najvećim dijelom usmjere upravo u aktivnosti slične ‘slovačkom modelu’. Domaće nevladine organizacije koje su prihvatile takav angažman utrošile su mnogo vremena u traganje za sadržajnim smisaonim odrednicama, da i ne govorimo o strukturama, koordinacijama, formaliziranju odnosa ili zadržavanju na neformalnom ‘umrežavanju’ te, dakako, o raspodjeli novca. Politička agenda praktički nisu raspravljana, kao da je to ekskluzivna domena političkih partija i kao da akteri civilnog društva, koji svakodnevno nastoje izaći na kraj s raznoraznim društvenim problemima, nemaju zahtjevā spram pretendenata na vlast (koji, nota bene, pred izbore upravo imaju najslabiji ‘imunitet’ na društvene zahtjeve). Na kraju se sav sadržaj sveo na propagiranje izlaska na izbore i na sprečavanje falsificiranja rezultata promatranjem izbornog procesa (pri čemu je pod utjecajem donatora organizacija specijalizirana za takvu aktivnost – pošto se već bila osamostalila od skupine udruga koje su takvo nadgledanje bile zajednički uspostavile). Pobjednici izbora s početka 2000. možda su indirektno i mogli svoj uspjeh djelomice zahvaliti angažmanu nedržavnih organizacija, ali ih ove zasigurno nisu opteretile nikakvim konkretnim zahtjevima što bi ih kao neispunjena obećanja kasnije mogle rabiti u pritiscima na vlast. “Civilno društvo” je, dakle, i po svojim sredstvima održanja i djelovanja, i po osnovnim odrednicama poimanja vlastite uloge i predmeta bavljenja, rezultanta manjinske svijesti o problemima i angažmana iznutra, i veoma bogatog spleta akulturacijskih utjecaja izvana. Ti utjecaji su po naravi upravo suprotni stereotipima o vanjskim političkim utjecajima, jer se ono što bi trebalo biti u srži političkog angažmana – sporne temeljne odrednice demokracije, vladavine prava i pluralizma – suglasjem vanjskih partnera poput EU, OSCE itd. i domaćih vlasti upravo ostavlja u sjeni kao apsolvirano. Prelazak na tehnokratski dnevni red usavršavanja, dotjerivanja i dopunske obuke još će više potisnuti autonomiju domaćih civilnih društvenih aktera. To je možda i jedina šansa da se ti akteri, bez ‘štaka’ i oslonca na navodno već ostvarene oblike djelovanja razvijenog civilnog društva, ostavljeni sami s problemima vlastitog društva, izbore i za vlastite načine djelovanja i utjecaja.

95

Next Step_02.indd 95

5.2.2006 20:27:29

transformacija hrvatske: sljedeći korak

Literatura Almond, Gabriel A. i Sidney Verba, Civilna kultura, prev. Srećko Premec, Politička kultura, Zagreb 2000. Beck, Ulrich, Pronalaženje političkoga, prev. Kiril Miladinov, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2001. Bežovan, Gojko, Civilno društvo, NZ Globus, Zagreb 2004. Carothers, Thomas, Aiding Democracy Abroad. The Learning Curve, Carnegie Endowment for International Peace, Washington, D. C. 1999 Dahrendorf, Ralf, Razmatranja o revoluciji u Evropi, prev. Ivan Prpić, Antibarbarus, Zagreb 1996. Molnar, Aleksandar (ur.), Kulturno-etičke pretpostavke civilnog društva (Pojmovnik civilnog društva III), Grupa 484, Beograd 2004. Pokrovac, Zoran (ur.), Građansko društvo i država, Naprijed, Zagreb 1991. Puhovski, Žarko, Ivan Prpić, Dragomir Vojnić (ur.), Politics and Economics of Transition, Informator, Zagreb 1993. Puhovski, Žarko, “Politički pluralizam bez socijalnog utemeljenja”, u S. Dvornik i V. Horvat (ur.), Slaba društva i nevolje s pluralizmom, Fondacija Heinrich Böll, Zagreb 2005. Puhovski, Žarko, Ivan Prpić, Dragomir Vojnić (ur.), Politics and Economics of Transition, Informator, Zagreb 1993. Schöpflin, George, “Liberal Pluralism and Post-Communism”, u Will Kymlicka i Magda Opalski (ur.), Can Liberal Pluralism be Exported, Oxford University Press, Oxford 2001 Shuman, Michael H., “Why Do Progressive Foundations Give Too Little To Too Many?”, The Nation, 12/19 January 1998 (http://www.thenation. com/i980112.htm) Taylor, Charles, Prizivanje građanskog društva, priredio Obrad Savić, Beogradski krug, Beograd 2000. Vankovska, Biljana, “Western Civil-Society Empowerment: How to Do it Better?”, Review of International Affairs, Beograd, vol. LIII, No. 1106, April-June 2002, pp. 31-38 Vejvoda, Ivan, “Finding Their Own Way”, Transitions, June 1998 Vujadinović, Dragica, Lino Veljak, Vladimir Goati, Veselin Pavićević (ur.), Između autoritarizma i demokratije, Knjiga II: Civilno društvo i politička kultura, CEDET, Beograd 2004. Vukadinović, Đorđe i Predrag Krstić (ur.), Kritički pojmovnik civilnog društva (I), Grupa 484, Beograd 2003.

96

Next Step_02.indd 96

5.2.2006 20:27:29