Stranac.docx

Stranac je pjesma u prozi najpoznatijega francuskog pjesnika te ujedno i najvažnijeg europskog liričara devetnaestoga stoljeća. Charles Baudelaire svojom pjesničkom zbirkom ,,Cvjetovi zla'' uvodi novi književni smjer - modernizam. Kao najvažniji predstavnik modernizma, a posebno simbolizma Utjecao je i na hrvatske pjesnike, a posebno na A. G. Matoša i Tina Ujevića, kojega i nazivamo „hrvatskim Baudelaireom“ . Stranac je objavljen u postumno objavljenoj zbirci Baudelaireovih malih pjesama u prozi, 1869. godine. Pjesme u prozi koncentrirane su oko osjećaja melankolije, ideja ljepote, sreće i želje za bijegom iz stvarnosti. Baudelaire koristi ove pojmove kako bi izrazio sebe, druge i svoju umjetnost. Baudeleaire je ovo djelo napisao na sebi svojstven način. Djelo je puno i konotativnih značenja upravo kako bi prisilio čitatelja da analizira njegovo pravo značenje. Primjer toga je i sam naziv zbirke Spleen Pariza. Obilježja spleena, tuga, jad, sumornost, dosada, zlovolja, melankolija bez vidljiva uzroka koja je okarakterizirana gađenjem prema svemu, mogu se uočiti u cijeloj zbirci. Pariz je u to doba bio grad, preplavljen progresivnom modernizacijom i kapitalizmom. Kod opisivanje scena s pariških ulica, česti su brutalni prizori bijede, smrti i fizičkog raspadanja kao i blud, smrad i zavist. Međutim, sam Baudelaire je ipak uvjeren da se iz ružnoće može stvoriti čarolija lijepog. U ovoj lirskoj prozi, kao i u ostalima iz iste zbirke, Baudelaire kritizira učinak koji modernizacija ima na „obične “ ljude i pokazuje njezinu surovu realnost, tj. prikazuje nam stvarnost tog vremena koja se ne razlikuje puno od današnje. Gledajući ovo djelo, može se reći da Baudelaire opisuje sliku ljudi u industrijaliziranom Parizu. Modernizacija, spojena s industrijalizacijom, čini ljude otuđenima od svoje vlastite suštine. Teški uvjeti rada i života doprinose alijenaciji ljudi od drugih i od samih sebe, a upravo tu alijenaciju i skepticizam možemo vidjeti od prvog retka ovog djela. U Strancu, pjesnik nizom pitanja kojima ispituje „zagonetna čovjeka“ , odnosno dijalogom, kao jednim od proznih (epskih) obilježja, prikazuje nam kako neki ljudi nemaju iste vrijednosti kao i većina drugih. Baudelaire nam govori kako nitko od nas nije uistinu „kod kuće“ u ovom svijetu. Ljudi nam govore da imamo obitelj, prijatelje i domovinu, ali nitko nam ne govori kako je, zapravo, lako ne osjetiti ljubav prema vlastitoj domovini i kako je jednako lako izgubiti dodir s vlastitom obitelji. Jedina stvar koja je istinska i prava za svakoga jest ono što mi otkrijemo sami za sebe. Govornik Baudelaireove pjesme osjeća se alijenirano od svoje obitelji „Koga najviše voliš zagonetni čovječe, Oca ili majku, sestru ili brata? / Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.“, od svojih prijatelja „A prijatelji? / Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi.“ i od svoje domovine „A domaja? / Ne znam pod kojom je širinom smještena.“ Čovjek kaže da nema ni želju ni pogled na bogatstvo „Zlato? / Mrzim ga kao što vi mrzite Boga.“ , a uspoređuje ga i s Bogom. Baudelaire se bunio protiv formi života, licemjerja, ograničenosti građanskog mentaliteta, ali i protiv kršćanskih dogmi koje propituje,iako se kod njega i dalje može uočiti ustaljena kršćanska tradicija. Također kaže da bi rado volio ljepotu „Ljepota? / Rado bih je volio, da je besmrtna božica.“ ,međutim ono što najviše voli jest promatranje neprestano mijenjajućeg neba „Pa što onda voliš, neobični stranče? / Volim oblake… oblake, što prolaze… ondje… divne oblake!“ Taj neobičan i zagonetan stranac zna da su oblaci istiniti, istinito lijepi i predivni. Baudelaire svim poznatim obilježjima materijalnog svijeta suprostavlja oblake čime prikazuje neiscrpnu moć simbola i sklonost simbolizmu. Materijalnom svijetu suprostavlja duhovnu potragu za mjestom gdje čovjek jedino može biti doista sretan. Izražava nezadovoljstvo materijalnim čemu je oprečno ono nedokučivo, ono čemu uistinu i teži. U ovom djelu, naglašeni su sloboda i dva sukobljavajuća, kontrastna poriva. Poriv da budemo sami i stoga slobodni od svih veza, briga i obveza prema drugima nasuprot genetski urođenom nagonu i imperativu svakog čovjeka da bude „društvena životinja“. Također su naglašeni i dva dijametralno suprotna svijeta, nebo i oblaci kao ideal ljepote i slobode nasuprot ponora mraka, ružnoće i samoće. Stranac i njegova ljubav predstavljaju Baudelaireovu želju da izbjegne stvarnost oko sebe, da pobjegne među oblake. Izolirana

sreća i osamljena smirenost koju stranac ima promatrajući oblake, izravno se odnose na Baudelaireove osjećaje, čineći stranca i Baudelairea istom osobom. Dok samo težimo materijalnom, ne možemo biti sretni. Pravu sreću, ljubav i zadovoljstvo stranac postiže promatranjem oblaka, sanjarenjem. A kad nam je glava u oblacima, puna maštarija i snova, tad smo najsretniji. Zar ne?