Kopija Datoteke Kršćansko Vrednovanje Rada.docx

  • Uploaded by: John jones
  • 0
  • 0
  • May 2020
  • PDF

This document was uploaded by user and they confirmed that they have the permission to share it. If you are author or own the copyright of this book, please report to us by using this DMCA report form. Report DMCA


Overview

Download & View Kopija Datoteke Kršćansko Vrednovanje Rada.docx as PDF for free.

More details

  • Words: 2,401
  • Pages: 5
KRŠĆANSKO VREDNOVANJE RADA Kršćanstvo gleda na rad kao na duboku ljudsku potrebu. Kao što osjeća potrebu za prijateljstvom i ljubavlju, tako je čovjeku potreban i rad da bi ostvario svoje mogućnosti i razvio svoje sposobnosti. Već na prvim stranicama Knjige Postanka susrećemo biblijsko uvjerenje da je rad temeljna dimenzija ljudskog postojanja na zemlji. Sveto pismo hvali rad i promatra ga kao nešto stvaralačko i spasenjsko. U Bibliji Staroga zavjeta često se spominju i hvale ljudski rad i određena zanimanja: liječnika, kovača, lončara, ratara, pastira, ribara i sl. Biblija, međutim, poznaje i težinu i gorčinu rada, koje su posljedica grijeha. Poljoprivrednik, građevinski radnik, rudar, učenik, znanstvenik, liječnik, roditelj, svatko na svoj način osjeća muku i težinu rada, ali i radost koja iz njega proizlazi. U Novom zavjetu Isus se pojavljuje kao radnik, obrtnik, drvodjelja. Kao što je u čovjeku snažno prisutna potreba za prijateljstvom i ljubavlju tako je u njemu prisutna i potreba za radom, jer njime čovjek ostvarujen svoje mogućnosti i služi napretku ljudske zajednice. Kršćansko poimanje rada moglo bi se izraziti u nekoliko točaka: 1) 2) 3) 4)

Rad je bitna odrednica čovjeka Rad je znak čovjekova dostojanstva Rad je služenje Rad je dužnost

RAD JE BITNA ODREDNICA ČOVJEKA „Stvoren na sliku i priliku samoga Boga u vidljivom svemiru, i ovdje postavljen da sebi podvrgne zemlju, čovjek je, dakle, već od samoga početka pozvan na rad. Rad je jedna od značajki kojima se čovjek razlikuje od ostalih živih bića. Njihovo se djelovanje, vezano uz životne funkcije, ne može nazvati radom: samo je čovjek sposoban raditi, samo čovjek radi i time ispunjava svoj zemaljski život. Rad stoga nosi posebnu oznaku čovjeka i čovještva, oznaku osobe koja djeluje u jedinstvu drugih' osoba, ta oznaka određuje njegovu nutrinu i tvori samu njegovu narav. Radom čovjek mora sebi priskrbljivati svagdanji kruh, pridonositi neprestanom razvoju tehm'ke i znanosti, osobito stalnom, kulturnom i moralnom, napretku društva u kojem živi u zajedništvu sa svojom braćom „ Ivan Pavao II. Čovjek svojim radom ostvaruje i usavršuje sama sebe te preobražava društvo i svijet. RAD JE ZNAK ČOVJEKOVA DOSTOJANSTVA Socijalni nauk Crkve promatra rad u najužoj povezanosti s ljudskim dostajanstvom. Nemogućnost ostvarenja prava na rad, s egzistencijalnim posljedicama, najizravniji je udarac na ljudsko dostojanstvo. Nezaposlen čovjek nije u mogućnosti osigurati egzistenciju sebi i onima koji o njemu ovise. Dostojanstvo rada može biti ostvareno samo ako se rad omogući pojedincima koji će za taj rad biti primjereno plaćeni i tako svoje sposobnosti i darove s ponosom pretvoriti u dobrobit cijele zajednice. Pravedna plaća zakonit je plod rada. Iako je rad temeljno pravo svakog čovjeka, koje priznaju zakonodavstva gotovo svih zemalja, svakodnevno se susrećemo s činjenicom sve većeg broja nezaposlenih ili poluzaposlenih osoba. Pod nezaposlenošću se razumijeva stanje u kojem osobe protiv svoje volje ostaju bez posla, koji im je glavno zanimanje i izvor stjecanja sredstava za život. Uzroci nezaposlenosti su mnogostruki i ne mogu se tražiti samo u gospodarstvu ili politici nego u cjelokupnosti ljudskog života i djelovanja.

Kao redoviti uzroci nezaposlenosti danas se uglavnom navode: depresija u privredi, promjene u potražnji za određenom vrstom radnika, sezonske promjene, tehnološke promjene, osobno nesnalaženje, promjene u ponašanju, željama i potrebama kod ljudi. Osim ekonomskih i socijalnih oblika siromaštva koji utječu na ostvarenje ili neostvarenje prava na rad, postoje i drugi oblici, primjerice političko i religiozno iskorištavanje i tlačenje, nepismenost, diskriminacija svake vrste, gušenje prava na poduzetnost u gospodarstvu i stvaralačkog duha građana, što rađa pasivnost, ovisnost i podređenost birokratskom aparatu koji izaziva osjećaj nemoći, prevarenosti i očaja. Narušavanje dostojanstva radnika ne proizlazi samo iz nezaposlenosti nego i iz radnih uvjeta i postupaka poslodavaca. Svjesni smo da se na mnogo načina rad može upotrijebiti protiv čovjeka i njegova dostojanstva, da se čovjeka može kažnjavati sustavom prisilnog rada, da se rad može učiniti sredstvom izrabljivanja ljudi, a ne možemo zanemariti ni radno iskorištavanje djece kao jeftine radne snage. Odnos prema ženama i položaj žene u svijetu rada također nije uvijek na primjerenoj razini. Brojni nezakoniti postupci, neisplaćivanje zarađenih plaća, neprimjereno plaćanje rada s obzirom na radno vrijeme i radne uvjete, uskraćivanje prava na zasluženi tjedni i godišnji odmor upozoravaju na duboke poremećaje u funkcioiranju pravne države i predstavljaju trajnu i veliku prijetnju dostojanstvu rada i radnika. RAD JE SLUŽENJE Svakodnevni rad osnovaj eegzistencije većine ljudi i usmjeren je dobru pojedinca i ljudske zajednice. Radom čovjek ostvaruje svoje pravo, osigurava vlastitu egzistenciju, razvija svoje sposobnosti i darove, ali vlastitim radom on služi i drugim ljudima. Mladi se ljudi često opiru radu koji doživljavaju kao služenje drugima. No, danonoćnim služenjem drugi su nas othranili, podigli na noge, naučili govoriti i misliti svojom glavom. Svi mi živimo zahvaljujuć međusobnom služenju i skrbi. Kršćani doživljavaju rad kao neprestano služenje bližnjima i čovječanstu. Mnoga zvanja u Crkvi su službe. Službenici Crkve su ljudi koji služe Bogu i duhovnom uzdizanju bližnjih. Umjetnici su u službi lijepoga, nastavnici u službi odgoja i obrazovanja, znanstvenici u službi otkrivanja novih spoznaja, liječnici u službi ljudskoga zdravlja. Političari, vojnici i policajci služe dobru naroda kako bi se održao valjan i pravedan društven poredak, poljoprivrednici obrađuju prirodna dobra kako bi mnogima bila upotrebljiva i korisna za održavanje života. Tako svojim radom obnavljujemo i izgrađujemo svijet. RAD JE DUŽNOST Ljudski rad čin je osoba stvorenih na sliku Božju i pozvanih, jedni s drugima i jedni za druge, produljiti djelo stvaranja, čuvajući i usavršavajući Zemlju. Rad je, dakle, dužnost povezana sa samim čovjekovim postojanjem na Zemlji. Radom častimo Stvoriteljeve darove i primljene talente. Čovjek je dužan raditi i radi svojih bližnjih, osobito radi vlastite obitelji, ali i radi društva kojemu pripada, radi svojega naroda i radi svekolike ljudske obitelji, čiji je član, jer je i sam baštinik rada naraštaja koji su mu prethodili i jer je istodobno sutvorac budućnosti onih koji će doći iza njega u tijeku povijesti. „Rad je dar, milost, bilo manualni bilo intelektualni. Rad čovjeku omogućuje postojanje, njegova je sila i slava. Svaki čovjek koji želi sebe ostvariti, mora biti raspoložen i sposoban za rad. Ne smijemo stajati besposleni dok drugi rade.

Rad je najbolji odgojitelj jer nas sili da stvaramo zajedništvo s drugima i sa svijetom. Bez rada nema ni poštenog odmora, a život postaje strašno dosadan, ubitačan, jeziv. Prošlost ostaje neplodna, sadašnjost postaje besmislena, a budućnost zastrašujuća. Rad je radost, radost je živjeti, a živjeti znači ujedno i raditi“ ~Celestin Tomić

ZAHTJEVI PRAVDE I SOLIDARNOSTI Pravednost — (grč. dikaiosyne, lat. iustitia), najviša stožerna krepost koja se temelji na međusobnom skladu ostalih kreposti, mudrosti, hrabrosti i umjerenosti. Etički nauk razlikuje: 1) uzajamnu pravednost (iustitia commutativa ili correctiva) koja uređuje odnose među pojedincima u razmjeni dobara i ugovorima izjednačuje ugovorne strane; 2) razdiobnu pravednost (iustitia distributiva) u odnosu zajednice prema pojedincima koja svakome dodjeljuje razmjerno prema zasluzi; 3) zakonsku pravednost (iustitia legalis) koja određuje odnos pojedinca prema zajednici s gledišta ostvarenja općeg ili zajedničkog dobra. Socijalna pravednost objedinjuje i povezuje sve tri navedene pravednosti jer potiče na razvoj društvenog poretka u smjeru razvoja osobe. Uz razboritost. jakost i umjerenost, pravednost je jedna od četiriju temeljnih kreposti moralnog života. Pravednost kao vrlinu poznaju gotovo sve kulture i sve religije. Kao slika Božja čovjek se treba odnositi pravedno prema drugima u zajednici. U sam pojam pravednosti ulazi postojana i neprestana volja dati svakom ono što mu po pravu pripada. Pravednost prema ljudima uključuje poštovanje tuđih prava i nastojanje da se u ljudskim odnosima uspostavi sklad koji promiče pravičnost glede osoba i općeg dobra. Pravednost odgovara čovjekovoj naravnoj potrebi, njegovoj dubokoj težnji, ali kao i sve druge ljudske sposobnosti, i ona se mora jačati i odgajati vježbanjem kako bi doista postala čvrstom i postojanom voljom priznati i poštovati prava druge osobe u svim okolnostima, pa bilo to i na štetu vlastitih interesa. Unatoč toj dubokoj težnji, iskustvo pokazuje da u svijetu ima puno nepravde koja se očituje na različite načine. 1) Uzajamna ili ugovorna pravednost Ugovorna pravednost uređuje odnose između pojedinih osoba ili skupina. Primjenjuje se na sva područja ljudskih odnosa, proteže se na sva dobra i na sve službe na koje bližnji ima određeno pravo: na život i tjelesna dobra, ugled i duhovna dobra, vlasništvo, pravednu plaću za rad, pravedne cijene, poštene kamate i sl. Ona je prvotni uvjet cjelokupnoga društvenog života. U svim dokumentima socijalnog nauka Crkve inzistira se na strogom ispunjavanju zahtjeva pravde. 2) Razdiobna pravednost Razdiobna pravednost uređuje odnose općeg dobra prema svakoj pojedinačnoj osobi i zahtijeva proporcionalnost u razdiobi općeg dobra. Ona zahtijeva da se u razdiobi profita, bogatstva i vlasti u društvu imaju u vidu osobe čije osnovne materijalne potrebe nisu zadovoljene. Razdiobna pravednost mora se slagati sa zakonskom pravednosti kako bi osobe koje ulažu svoje snage za opće dobro primile od toga istog općeg dobra ono što im je nužno za život dostojan čovjeka. Stoga je i najveća nepravda protiv razdiobne pravednosti kada oni koji su na Vlasti daju privilegije određenim osobama.

3) Opća ili zakonska pravednost Prema sv. Tomi Akvinskom, opća pravednost usmjerava osobu prema općem dobru, prema društvenoj zajednici. Ta krepost obvezuje sve članove društva, ponajprije one koji su na vlasti.. Opća se pravednost naziva i zakonskom pravednosti. Naime, svi se zahtjevi općeg dobra izriču i konkretiziraju pozitivnim zakonima koje donosi javna vlast. Zakonska pravednost obuhvaća ne samo ono što zahtijevaju pozitivni zakoni nego i ono što se, u službi općeg dobra, traži naravnim zakonom i može se jasno izreći u novim pozitivnim zakonima. Zakonska pravednost je dinamičan pojam, kao i pojam općeg dobra. LJUDSKA SOLIDARNOST Solidarnost — (lat. solidus, čvrst, postojan; cio, čitav), ovisnost ljudi jednih o drugima, odgovornost pojedinca za situaciju drugog čovjeka. Ima više razloga za solidarnost, a najvažniji su biološka međuovisnost, zajednički okoliš, duhovna i osobna komunikacija, zajedničko podrijetlo iz stvoriteljske volje Božje, zajednički poziv na sudioništvo u Božjem životu. Solidarnost se pokazuje u praktičnoj solidarnosti sa siromašnima i potlačenima svih svjetonazora i u suodgovornosti za buduće naraštaje. Obično razlikujemo osobnu, društvenu i institucionalnu solidarnost. Istraživanja pokazuju da je u Hrvatskoj solidarnost vrlo prisutna na osobnoj razini, ali slabo na društvenoj. S kršćanskog stajališta nemoguće je odvojiti solidarnost od pravednosti, onako kako to pokušavaju učiniti određene političkodruštvene doktrine u nekim razvijenim zemljama. Prema njima, zadaća je države uspostaviti pravednost, dok za solidarnost nije mjerodavna. Solidarnost drže vrlinom pojedinaca ili skupina, prepuštenom njihovoj volji, spremnosti, požrtvovnosti. Solidarnost je konkretan način ostvarenja pravednosti. „Prava civilizacija je tamo gdje čovjek čovjeku daje ista prava koja i sam traži.“~R. Ingersoll Suočena s društvenom nepravdom i materijalnom bijedom globalnih razmjera, Crkva je jasno zauzela stajalište da je materijalno siromaštvo ponižavajuće za čovjeka i protivno Božjem planu spasenja. Također ističe da je opredjeljenje i povlaštena briga za siromašne osobit oblik kršćanske ljubavi. Isus je bio posebno osjetljiv za siromahe i sve potrebnike svojega vremena. Solidarnost s njima izriče kako u svojem Govoru na gori tako i u govoru o Posljednjem sudu, gdje se poistovjećuje sa svakim čovjekom koji je potreban pomoći drugih. Siromasi duhom su oni koji su gladni i žedni pravednosti i imaju čisto srce. Isus stoga odgaja svoje učenike za ljude koji će imati dušu siromaha, tj. osjetljivost za drugoga, osobito za one u potrebi. On sam jasno kaže da će svoje učenike prepoznati po onome što su učinili za siromahe. „Siromah čini više dobra bogatašu primajući njegovu milostinju, nego bogataš siromahu nudeći mu je.“ ~ Talmud

BRIGA ZA OPĆE DOBRO Čovjek je društveno biće pozvano na život u zajedništvu s drugima.Bit zajedništva je međusobni suodnos, odnosno usmjerenost pojedinca k društvenoj zajednici i obrnuto.Upravo taj suodnos među pojedincem i društvenom zajednicom omogućuje pojedincu razvoj vlastitih osobnosti.Da bi došlo do takvog odnosa bitno je da u društvenoj zajednici u kojoj je pojedinac, postoji opće dobro.

Opće dobro(lat.bonum comunne)podrazumijeva civilizacijske vrijednosti i materijalna dobra( npr.ustanove,prometnice,industrija,teritorij...) koja pripadaju svim članovima društvene zajednice i omogućuju što povoljniji razvitak te zajednice, ali i pojedinca unutar nje.Prema kršćanskom socijalnom nauku budući da čovjek djeluje unutar društvene zajednice i s njom je povezan, on je moralno obavezan djelovati na dobro te zajednice.U opće dobro zajednice treba se neprestano ulagati, a doprinos svakog pojedinca zajednici je razmjeran to znači da svatko pridonosi općem dobru prema svojim mogućnostima i sposobnostima.Također, prema načelu supsidijarnosti svaki pojedinac unutar društvene zajednice nosi određenu odgovornosti za zajedničko dobro na razini vlastitih kompetencija.Načelo supsidijarnosti(lat.subsidiumpomoć,zaklon), kao jedno od temeljnih načela socijalnog nauka Crkve, suprotstavlja se totalitarizmu i privativizmu društva i stavlja veliki naglasak na opće dobro veće zajednice npr.države.Prema načelu, odlučivanje o zajedničkim pitanjima zajednice mora biti preneseno na najniži mogući stupanj društvene organizacije, dok središnja vlast ima samo ulogu nadopune političkog odlučivanja na mjesnoj razini.Iz svega toga možemo zaključiti da opće dobro nije pojedinačno vlasništvo, nego vlasništvo države, ali svakako ovisi o pojedincima.Valja još naglasiti da je opće dobro usko povezano s dobrotom ljudske osobe odnosno s njenom etičnosčću.Zato možemo reći da je jedno od ključnih obilježja općeg dobra upravo ta njegova etičnost.Mir je upravo najljepši oblik općeg dobra.Zauzimanje za mir jest zauzimanje za opće dobro.Mir je složeni proces putem kojeg se dolazi do zajedničkog cilja, a jedini način kako ostvariti mir je uz pomoć;dijaloga,tolerancije,razumijevanja,nesebičnosti i ljubavi.To naravno nije lako pa stoga možemo reći da je mir plod dugogodišnjeg rada i truda.Njega treba stalno graditi uz posjedovanje čvrste volje , naime treba nadvladati brojne ideološke i kulturne predrasude,mržnju,političke i gospodarske interese, brojne nepravde i ograničenja koja su danas svakako prisutna.Biblijsko poimanje mira nadilazi ono današnje najčešće vezano uz ratovanje odnosno odsustvo rata.Mir u Starom Zavjetu(hebr.šalom=spas,zdravlje,punina)podrazumijeva zdravlje,radost i sklad čovjeka sa samim sobom,sa Bogom i sa prirodom.Prorok Izaija ističe kako mir može samo postojati ukoliko je pravda ostvarena što svakako zahtjeva ljudsko djelovanje i zalaganje.Iako je za ostvarenje mira bitno čovjekovo zalaganje, mir je ipak prije svega Božje djelo.Bog nam daruje mir pa zbog toga mu neprestano upućujemo molitve, ali najbitnije je reći da Bog jest mir!Isto tako tvrdi i Sv.Pavao u Poslanici Efežanima koji poistovjećuje Isusa Krista s mirom.U Novom Zavjetu mir je središnja tema pa upravo zbog toga kršćanstvo se shvaća kao poruka mira.Upravo je zbog toga osnovna zadaća Crkve naviještati i konkretizirati Isusov mir u svako vrijeme.Isusov mir je stanje zajednice Isusovih učenika nastao kao posljedica njegovog djelovanja i nagoviještenja kraljestva Božjeg.Isus Krist je glavni sinonim za mir, ali njegov mir nije idiličan jer podrazumijeva velike žrtve kao što su patnja,progonstvo i trpljenje.On je svojim djelom osigurao konačno pomirenje između Boga i ljudskog roda i zbog toga je zemaljski mir plod Kristovog. „On je mir naš”(Ef 2,14).Poučeni i vođeni Isusom pozvani smo da budemo mirotvorcima što možemo postati uz pomoć crkvenog nauka,suradnje i zalaganja. „Mir treba počivati na četiri stupa:istini,pravdi,ljubavi i slobodi.Pridonose mu moralna načela koja se temelje na zdravom razumu i kršćanskom nauku,suradnja među narodima te pravedna raspodjela dobara”

Related Documents

Carinsko Vrednovanje
November 2019 8
Db Kopija
October 2019 8
5.1 Datoteke
November 2019 5

More Documents from "Jasmin"