Kopija Datoteke Korejski Rat.docx

Korejski rat 1950. – 1953. esej iz povijesti

Tko i zašto stoji iza Korejskog rata?

Sadržaj

1.

Uvod. ...................................................................................................................................2

2.

Razrada.................................................................................................................................2 2.1 Pozadina..........................................................................................................................2 2.2 Tijek rata.........................................................................................................................3 2.3 Završetak rata..................................................................................................................4

3. Zaključak.................................................................................................................................4

Literatura 1.

Šabanić, Emir, Korejski rat (1950.-1953.): Sukob s dugoročnim posljedicama, Polemos: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XVII No.33-34, Zagreb, 2014. str. 125-143.

2.

Goldstein, Donald M., Maihafer, Harry J., The Korean War: The Story and Photographs (America Goes to War), Brassey’s, Virginia, 2001.

3.

Clodfelter, Michael, A statistical history of the Korean war 1950-1953, Merriam Press, Vermont, 1989.

4.

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=33159 (pristupljeno 12.1.2019.)

5.

http://proleksis.lzmk.hr/32436/ (pristupljeno 12.1.2019.)

1

1.Korejski rat, koji je trajao od 25. lipnja 1950. do 27. srpnja 1953., vodio se između država Sjeverne Koreje i Južne Koreje. Rat je započeo tako što je Sjeverna Koreja napala Južnu Koreju kao posljedica brojnih sukoba oko granice. Sjeverna Koreja je uživala potporu Kine i Sovjetskog Saveza dok je Sjeverna Koreja uživala potporu SAD-a. Korejski rat bit će u konačnici sukob zapada i istoka te dio, a po nekima možda i pravi početak Hladnog rata. Kao literaturu sam, prije svega, koristio poznati časopis i knjigu te provjerene internetske stranice (enciklopedije) na tu temu. 2.1Od početka 20. stoljeća pa sve do pred kraj 2. svjetskog rata Koreja bila pod upravom Japana kao njena kolonija. Japan je gušio korejsku tradiciju i posebnost dok je u njoj, kao posljedica toga, jačao nacionalni osjećaj, a komunisti su doživljavali sve veći uspon. Koreja 1942. prestaje imati status kolonije te postaje sastavni dio Japana. Nakon kapitulacije Japana 2. rujna 1945., Koreja je podijeljena na Sjevernu i Južnu Koreju. Sjeverna, s oko 9 milijuna stanovnika, dodijeljena je Rusiji, a Južna, koja je imala otprilike 21 milijun stanovnika, pripala je Americi. 1 Dana 8. rujna 1945. američki generalpukovnik John R. Hodge doputovao je u Incheon kako bi prihvatio japansku predaju južno od 38. paralele. Imenovan za vojnog upravitelja, Hodge je izravno upravljao Južnom Korejom kao šef vojne vlade vojske Sjedinjenih Američkih Država u Koreji. Pokušao je uspostaviti kontrolu vraćanjem japanskih kolonijalnih upravitelja na vlast, ali se suočio s korejskim protestima. Američka vlada odlučila je održati izbore pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda s ciljem stvaranja neovisne Koreje. Opći izbori održani su na jugu 10. svibnja 1948. Sjeverna Koreja održala je parlamentarne izbore tri mjeseca kasnije, 25. kolovoza. Nastala južnokorejska vlada proglasila je 17. srpnja 1948. nacionalni politički ustav i 20. srpnja 1948. izabrala Syngmana Rheea za predsjednika. Republika Koreja (Južna Koreja) osnovana je 15. kolovoza 1948. godine. Sovjetski Savez osnovao je komunističku vladu na čelu s Kim Il-sung. Sovjetski Savez se povukao kako je dogovoreno iz Koreje 1948., a američke trupe povukle su se 1949. godine. Kim je počeo tražiti Staljinovu potporu za invaziju u ožujku 1949., putujući u Moskvu kako bi ga pokušao uvjeriti. Ozbiljni granični sukobi između juga i sjevera dogodili su se 4. kolovoza 1949., kada su tisuće sjevernokorejskih vojnika napale južnokorejske trupe koje su zauzele teritorij sjeverno od 38. paralele. Staljin u početku nije mislio da je pravo vrijeme za rat u Koreji. Kineske komunističke snage još su bile upletene u kineski građanski rat, dok su američke snage ostale u Južnoj Koreji. Do proljeća 1950. vjerovao je da se strateška situacija promijenila: komunističke snage pod Mao Zedongom osigurale su konačnu pobjedu u Kini, američke snage su se povukle iz Koreje, a Sovjeti su detonirali prvu nuklearnu bombu, razbivši američki atomski monopol. Budući da SAD nije izravno intervenirao kako bi zaustavio komunističku pobjedu u Kini, Staljin je izračunao da će biti još manje spremni na borbu u Koreji, koja je imala mnogo manje strateško značenje. U travnju 1950. Staljin je dao Kim dopuštenje da napadne Jug pod uvjetom da se Mao složi da po potrebi pošalje pojačanje. Staljin je jasno stavio do znanja da sovjetske snage neće otvoreno sudjelovati u borbama, kako bi izbjegle izravni rat sa Sjedinjenim Državama. Kim se sastao s Maoom u svibnju 1950. godine.

1

Clodfelter, Michael, A statistical history of the Korean war 1950-1953, Merriam Press, Vermont, 1989.,

str 4.

2

Mao je bio zabrinut da će SAD intervenirati, ali su pristali podržati sjevernokorejsku invaziju. Kina je očajnički trebala ekonomsku i vojnu pomoć koju su joj obećali Sovjeti. Međutim, Mao je poslao više etničkih korejskih veterana u Koreju i obećao da će premjestiti vojsku bliže korejskoj granici. Jednom kada je Maoova pomoć bila osigurana, pripreme za rat ubrzale su se. Tijekom 1949. i 1950. godine Sovjeti su nastavili naoružavati Sjevernu Koreju. Nakon komunističke pobjede u Kineskom građanskom ratu i stvaranju Narodne Republike Kine 1949. godine, etničke korejske jedinice u Kineskoj narodnoj oslobodilačkoj vojsci puštene su u Sjevernu Koreju. Kineska vlada nazvala je zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Državama, najvećom prijetnjom njezinoj nacionalnoj sigurnosti. Borbeni veterani iz Kine, tenkovi, artiljerija i zrakoplovi koje su snabdjeli Sovjeti i rigorozna obuka povećali su vojnu superiornost Sjeverne Koreje na jugu, naoružani od strane američke vojske uglavnom malim oružjem, ali bez teškog naoružanja kao što su tenkovi. 2.2U zoru u nedjelju, 25. lipnja 1950. godine, Korejska narodna vojska prešla je 38. paralelu iza artiljerijske vatre. Početak borbe na strateškom poluotoku Ongjin na zapadu. Bilo je početnih južnokorejskih tvrdnji da su zauzeli grad Haeju, a ovaj slijed događaja naveo je neke znanstvenike da tvrde da su Južnokorejci prvi pucali. Tko je god ispalio prve pucnjeve u Ongjinu, u roku od sat vremena, sjevernokorejske snage su napale cijelu 38. paralelu. Sjevernokorejci su imali kombiniranu oružanu silu, uključujući tenkove koje je podržavala teška artiljerija. Južnokorejci nisu imali tenkove, protutenkovsko oružje ili tešku artiljeriju kako bi zaustavili takav napad. Pet dana nakon, južnokorejske snage, koje su 25. lipnja imale 95.000 muškaraca, imale su manje od 22.000 muškaraca. Početkom srpnja, kada su stigle snage SAD-a, ono što je ostalo od južnokorejskih snaga stavljeno je pod operativnu komandu SAD-a u zapovjedništvu Ujedinjenih naroda.2 Trumanova je administracija bila nepripremljena za invaziju. Koreja nije bila uključena u strateški azijski perimetar obrane koji je naveo državni tajnik Dean Acheson. Vojni stratezi više su se brinuli za sigurnost Europe protiv Sovjetskog Saveza nego za Istočnu Aziju. U isto vrijeme, administracija je bila zabrinuta da bi se rat u Koreji mogao brzo proširiti u drugi svjetski rat ako se Kinezi ili Sovjeti odluče uključiti. Iako su se neki u američkoj vladi početno oklijevali da se uključe u rat, razmišljanja o Japanu igrala su ulogu u konačnoj odluci da se angažiraju u ime Južne Koreje. Osobito nakon pada Kine komunistima, američki stručnjaci za Istočnu Aziju vidjeli su Japan kao kritičku protutežu Sovjetskom Savezu i Kini u regiji. Iako nije postojala politika Sjedinjenih Država koja bi se izravno odnosila na Južnu Koreju kao nacionalni interes, njezina blizina Japanu povećala je važnost Južne Koreje. Kim Il-sung je rekao: „Priznanje da je sigurnost Japana zahtijevala ne-neprijateljsku Koreju dovelo je izravno do odluke predsjednika Trumana da intervenira ... Bitna točka ... je da je američki odgovor na napad na Sjeverni Koreju proizašao iz razmatranja američke politike prema Japanu.“3 Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je 25. lipnja 1950., bez SSSR-a, koji je bojkotirao Vijeće, jednoglasno osudilo invaziju Sjeverne Koreje na Republiku Koreju. UN je i ranije na različite načine pokušavao riješiti pitanje Koreje, ali je nailazio na sustavno inzistiranje Sovjetskog Saveza da cijeli Korejski poluotok treba pripasti njima. 4 Nakon

2

Napisati Napisati 4 Šabanić, Emir, Korejski rat (1950.-1953.): Sukob s dugoročnim posljedicama, Polemos: časopis za nterdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XVII No.33-34, Zagreb, 2014,. str. 126. 3

3

rasprave o tom pitanju, Vijeće sigurnosti je 27. lipnja 1950. objavilo Rezoluciju 83 kojom se preporučuje državama članicama pružanje vojne pomoći Republici Koreji. Predsjednik Truman je 27. lipnja naredio američkim zračnim i pomorskim snagama da pomognu južnokorejskom režimu. Sovjetski zamjenik ministra vanjskih poslova optužio je 4. srpnja Sjedinjene Države za početak oružane intervencije u ime Južne Koreje. UN je stvorio međunarodne snage (vojno je sudjelovalo 20-ak država, a najveći udjel u ljudstvu i tehnici dao je SAD) pod zapovjedništvom američkog generala D. MacArthura.5 Vojska Sjeverne Koreje zauzela je Seoul 28. lipnja 1950 i gotovo je porazila južnokorejske snage, a prve kopnene borbe američkih i sjevernokorejskih trupa vodile su se početkom srpnja 1950. Potkraj srpnja 1950. sjevernokorejska vojska nadzirala je oko 70% teritorija Južne Koreje, a povukla se u rujnu 1950. u protunapadu američkih i savezničkih snaga, koje su 26. rujna 1950. ušle u Seoul. Nakon odobrenja UN-a, međunarodne snage prešle su u Sjevernu Koreju, 19. listopada zauzele su P’yongyang, i do kraja listopada 1950. na pojedinim područjima napredovale do granice s Kinom. Od 25. studenog 1950. uslijedila je ofenziva kineskih i sjevernokorejskih snaga, početkom siječnja 1951. osvojile su Seoul i držale ga do ožujka, te protunapadi američkih i savezničkih snaga. Seoul, kao glavni grad Južne Koreje, pretrpio je jedna od najvećih razaranja. U manje od godine dana (lipanj 1950. – ožujak 1951.) bio je dva puta osvajan i oslobađan. Od ožujka 1951. bojišnica se uglavnom održavala oko predratne granice između korejskih država, u području duž 38. paralele. 2.3U prosincu 1952. Eisenhower dolazi u posjet Koreji kao dio svoje predsjedničke kampanje. Posljednji dan posjeta rekao je kako ne igra trikove i kako uistinu želi ovaj rat što prije privesti kraju. 6 Dwight D. Eisenhower 1953. postaje predsjednikom SAD-a. Osim toga, 5. ožujka 1953. umire Staljin. Nakon ove izmjene vođa, počelo se žurnije raspravljati o rješavanju sukoba diplomatskim putem. Do dogovora o primirju nije došlo sve do 1953. Najteže je bilo pitanje ratnih zatvorenika koje je riješeno nakon pregovora koji su trajali od listopada 1952. do travnja 1953. Dogovoreno je da zatvorenike neće prisiljavati na povratak te da će dobiti priliku da razmisle gdje žele ostati. Kina, UN i DNR Koreja potpisali su 27. srpnja 1953. u Panmunjomu (Sjeverna Koreja) ugovor o prekidu vatre. 7 Nakon toga, 1954. održana je konferencija u Ženevi gdje su se predstavnici zemalja koje su se borile u ratu pokušali dogovoriti oko jedinstvenog rješenja i ujedinjenja Koreje, ali do zajedničke odluke nije došlo. Rat između dviju Koreja trajao je i dalje jer nikad nije potpisano službeno i konačno primirje. Kada su se američki vojnici vratili u Ameriku, po prvi put nisu dočekani kao heroji, ali Južna Koreja nikada nije zaboravila američke vojne snage te je podignula brojne spomenike u čast ovog rata i američke vojne snage. Rat je završio s katastrofalnim žrtvama. Iako podaci o ratnim žrtvama variraju, spominje se i do 4 milijuna poginulih i ranjenih, od čega je bilo barem po milijun stradalih civila u svakoj Koreji.8 3.Korejski rat, koji se još u američkoj povijesti zove i „Zaboravljeni rat“, bio je jedan od najsmrtonosnijih ratova u modernoj povijesti, direktna preslika Hladnog rata te po mnogima

5

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=33159 (pristupljeno 12.1.2019.) Goldstein, Donald M., Maihafer, Harry J., The Korean War: The Story and Photographs (America Goes to War), Brassey’s, Virginia, 2001., str 123. 7 Šabanić, Emir, Korejski rat (1950.-1953.): Sukob s dugoročnim posljedicama, Polemos: časopis za nterdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XVII No.33-34, Zagreb, 2014,. str. 139 8 http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=33159 (pristupljeno 12.1.2019.) 6

4

neizbježan. Obje su se Koreje htjele ujediniti, ali su pritom na umu imale različite ideologije, koje su uključivale različite oblike vlasti i vladare. Sjeverna se Koreja, tek uz pomoć Kine i Rusije te činjenice da nije bilo puno američkih vojnika u Južnoj Koreji, ohrabrila za napad, očekujući laku i brzu pobjedu. Međutim, SAD je znao što bi se dogodilo da su komunisti osvojili vlast te je pod okriljem UN-a morao djelovati. Američka je vojska pomogla obraniti Južnu Koreje i napasti Sjevernu kao protunapad. Iako je potpisan ugovor o prekidu vatre 1953. godine, rat nikada nije bio u potpunosti službeno okončan te je to uz razlike i suprostavljenost u kontrastnim ideologijama dovelo do današnjeg stanja između dviju Koreja.

5