Stevan Koprivica - Dugo Putovanje U Jevropu

Stevan Koprivica

DUGO PUTOVAWE U JEVROPU

174

Stevan Koprivica

Stevan Koprivica, dramski pisac. Ro|en 29. 11. 1959. u Kotoru. Odrastao u Herceg Novom. Zavr{io Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, odsek dramaturgije. Radio kao urednik igranog programa TV Titograd (dana{we RTCG), upravnik Malog pozori{ta “Du{ko Radovi}” (1991-1999). Napisao za pozori{te: Pomjerawe tla, Dugo putovawe u Jevropu, Navala, Mali Radojica i Kraqevi} Marko, Oru`je zbogom, Dobro jutro admirale, Tali~ni Tom i Daltoni, dramatizaciju Ba{ta sqezove boje, Mi ~ekamo bebu, Novela od qubavi. Napisao za televiziju: Kroja~i yinsa, drama, Kreni prema meni, tv film, niz serijala za zabavno-muzi~ke programe RTS i RTCG. Nagrade: Republike Srbije za Dugo putovawe u Jevropu, Udru`ewa dramskih pisaca Srbije za Dobro jutro admirale, Jugoslovenskog festivala pozori{ta za djecu u Kotoru za Novelu od qubavi, Sterijina za dramatizaciju Ba{te sqezove boje, Festivala komedije u Jagodini za Mi ~ekamo bebu, Zmajevih de~jih igara za monodramu Moj prvi razred... @ivi u Beogradu i Herceg Novom. Radi.

175

Dugo putovawe u Jevropu

Stevan KOPRIVICA

DUGO PUTOVAWE U JEVROPU Groteska u dvadeset tri slike

LICA: • KWAZ NIKOLA PETROVI], Gospodar Crne Gore, apsolutna vlast nad qudima, gorama i vodama, iznad wega je samo Svevi{wi • KWEGIWA MILENA PETROVI], `ena Gospodareva, ona ga uprkos svemu voli • SEKRETAR MILOVI], arhetip sekretara • STOJAN LEKI], napredni i slobodoumni intelektualac, revolucionar – do izvjesnog momenta kada mu se svjetonazorni naprasno promjene • SERDAR JOKO, glavar, ku}evi} i koqenovi}, vi~an ratu, a kad nema rata ubija {to mu je pri ruci • VOJVODA \URO, po svemu sli~an Joku, drugo je pleme • VOJVODA MA[AN, samo u nijansi druga~iji od prethodnika • SERDAR JANKO, stari ratnik koji se izme|u vjernosti Gospodaru i ~asti i dostojanstva oprijedequje za ovo drugo, za progonstvo i smrt

176

Stevan Koprivica

• VOJVODA MILAN, mla|i glavar koji nikako da se sna|e u svijetu ~ojstva i juna{tva, brzo iza|e iz drame i svih drugih zbitija • PRVI NOVINAR • DRUGI NOVINAR • IZASLANIK ENGLESKOG POSLANSTVA • STOJNA, k}er serdar Joka • @ena vojvode Ma{ana • Sestra vojvode \ura • Qepotica • Momci, {to pevaju narodne pjesme u ~ast i slavu Gospodara • Perjanici, izaslanici evropskih dvorova, dvorske dame, pobuwenici, vojvode, klimoglavi... • Kandidatkiwe za mis Ova vesela dru{tvena igra zbiva se 1907. godine na Dvoru Kwaza Nikole. Sem Kwaza i Kwagiwe sva su lica (situacije) izmi{qeni. Istorijsko pokri}e imaju i dva doga|aja koja su od izuzetne va`nosti u ovom tekstu: Izbor qepotice za u~e{}e na Svjetskoj izlo`bi u Londonu i obra~un Kwaza sa svojim politi~kim protivnicima. Sve ostalo je {ala. Svi stihovi koji se navode u tekstu su iz pera W. V. Kwaza (kasnije Kraqa) Nikole Prvog Petrovi}a.

Dugo putovawe u Jevropu

177

PRVA SLIKA Kwaz sedi za radnim stolom, naspram wega je iznemogli Sekretar. Nalaze se u onoj odaji desno od ulaza u Dvor, prizemqe, working-room kwaza Nikole Petrovi}a. Ne{to kwiga u masivnim vitrinama, dosta oru`ja po zidovima, portreti, slike bitaka, kwazov portret u prirodnoj veli~ini. Kroz razmaknute zavjese na prozoru dopiru zvuci cetiwske no}i i prozivka smjene stra`e perjanika. Kwaz, ~io kao da nije dva po pono}i, ne osje}a ni trunke umora kad je dobro zemqe u pitawu, ni djeli} bremena svojih poznih vladarskih godina. Sekretar, izmo`den, sru~io se u stolicu, ispred wega brdo papira. SEKRETAR: Gospodaru, oprostite mi, ja ne mogu vi{e. KWAZ:

Mo`e{, mo`e{. \e ti je mladost, jadan?

SEKRETAR: Nema je. KWAZ:

Vidim. Nema umora kad je dr`ava u pitawu. Kako ti se mo`e spavat kad se radi o na{oj, jedinoj, napa}enoj i slobodnoj Crnoj Gori?

SEKRETAR: Gospodaru, mi imamo Senat, sud, ministre, mi smo dr`ava... Ne morate vi sve ovo. KWAZ:

Moram. Moram se brinut. Moje je to, ku}o, moje, nije od Senata ni od suda. Ajde, ajde, da ti je kakva preskubuqa za obalit pro kreveta, ne bi se ti `alio. Ajde, blago meni, pa }e se Gospodar pobrinuti da i ti kakvu `ensku na|e{, da ti no} ne pada te{ko. ^itaj!

Sekretar uzima papir sa hrpe. SEKRETAR: Jakov Jovovi} moli Gospodara da provjeri ko je sve u Zabr|e dobio orden, a on nije. Veli, ako iko treba da ga dobije, onda je to on i niko preko wega. KWAZ:

Da su se onoliki s Turcima krvili koliko ih se sad za orden prijavquje, ne bi Garovac, Fundina i Vu~ji Do trajali ni po sata, ne bi ni|e jedan Tur~in pretekao. A, Jakovu Jovovi}u neka bude orden. Bi}e da on zna |e je te Turke sjeka.

SEKRETAR: Evo, Marko Dabovi}, isto. KWAZ:

I wemu ga daj.

SEKRETAR: I Mira{ [}eki}.

178

KWAZ:

Stevan Koprivica

Wemu obavezno. I jo{ prvoj desetorici {to no}as nai|u. Ostalima reci da je desetina godina od ratova pro{lo, |e su do sad bili?

SEKRETAR: Bez provjere? KWAZ:

Ko da provjeri? Komisije? Vi|e li ti ikad po{tenu komisiju?

SEKRETAR: Samo one u kojima ste vi bili. KWAZ:

Ta~no. Daqe.

SEKRETAR: \or|ije Samatovi} moli da mu se smawi porez {to ste mu ga razrezali. Veli, kad plati porez, ne ostane mu za mlijeko |eci. KWAZ:

Neka kupi kravu. A poreza se ne}e niko osloba|at. Ne ide to meni u yep, sve to ide na ovu moju napa}enu i hrabru Crnu Goru. Moramo dugove da vratimo onoj i`jeli~koj Italiji, ko da im nijesam }er dao, pa velikoj Austro-Ugarskoj, pa onda Srbiji, pa jo{te nekima. Da nije duga, mi ne bi bili Jevropa, no bi bili ko ovi Arbanasi. A jevropejstvo se mora platit. [to je Crna Gora nego narod i brdo? Brdo duga ne}e vra}at, narod mora. Okle pare? Okle? [to }u ja, o}u li dvor da prodam?

SEKRETAR: Nisam ja ni{ta pito, Gospodaru, Samatovi}. KWAZ:

Puteve smo morali pravit, yebane za rat vazda mora bit, slu`benici se moraju platit, mora dr`ava da `ivi. Dugove moramo radi ~asti i obraza vratit. Ja sam ih uzo na narodni obraz i ne smijem dopu{tit da narod vlastiti obraz mr~i. Ne ~itaj mi vi{e takve molbe. Nema opro{taja. Nikome. Daqe.

SEKRETAR: Simo Leki} moli da ga primite u audijenciju. Htio je povodom sina mu, Stojana, s vama da zbori. KWAZ:

Tu smo, pti}i moji! Po~eli su }a}e za milost slat! A znali su po Beogradu da laju! Demokrati i inteligenti! Revolucionari, Robespjeri! Lijepo je bilo igrat se politike mojim, dr`avnim parama! \e mu je sin?

SEKRETAR: O|e. U aps. KWAZ:

Pa {to je mislio? Da }e ga Pa{i} o|e za{tititi!? Da }u ja pu{tit da mi {kolovani golu`dravci me}u bombe pod prkno?! Da mi bune moju Crnu Goru? Ja sam s Osmanlijama iza{o na kraj, pa }u i s ku}nim, balavim bunyijama. Obraz }e im dobro zabridjet, rije~ ti dajem.

Dugo putovawe u Jevropu

179

SEKRETAR: Tako vaqa, Gospodaru. Da nije vas jo{ bi oni koze ~uvali. Ne bi ni u~iteqa vi|eli, a ne univerze svjetske... KWAZ:

Iz Beograda meni zli vjetar pu{e, tamo wih u~e demokratiji! U~e kako }e mene, tasta Jevrope, u~it jevropejstvu. Ne}u ja Sima u audijenciju. Stojana o}u! Jel jasno, Milovi}u?

SEKRETAR: Jasno, Gospodaru. Ne}emo vi{e no}as? KWAZ:

Od ujutru, od svijetlog pone|enika, od sjutra{weg bijelog dana, okrenu}e Nikola Petrovi} }urak. Ne}e vi{e bit dobri otac, posta}e nekome i ma}eha!

DRUGA SLIKA Kwaz, o~igledno neispavan, nervozan, {eta po radnoj sobi. Skida cipele i obla~i nove ~izme visokih sara. Dolazi do ogledala, gleda se. Propiwe se ne bi li bio ve}i (Napoleonov sindrom, ve}ina mo}nika u istoriji nije imala rast proporcionalan svojoj vlasti i ambicijama). Ulazi kwegiwa Milena. MILENA:

Nije li dosta {to si sino} do pono}a stajo, no se i sad, ko lupe`, iz sobe izvla~i{. Jesam li ja zaslu`ila, Nikola, da mi ne zbori{ {to te mu~i?

KWAZ:

O}e da me ubiju, Milena.

MILENA:

Nije to ba{ tako lako.

KWAZ:

Nijesam ja vi{e u snazi.

MILENA:

Ja ti ne prigovaram.

KWAZ:

Za bitku mislim, `eno. Za to {to ti misli{, vi|ela bi da me ne mu~i politika. Politika i to ne ide. \e }u se tim bavit kad su opet mr~ni oblaci nad Crnom Gorom, nadamnom?

MILENA:

Ja ti ni{ta nisam rekla.

KWAZ:

O}e da me ubiju. Mene, osloboditeqa.

MILENA:

Nismo mi od te evropske mode. To su dje~urlija, igraju se. Tebe narod voli.

180

Stevan Koprivica

KWAZ:

Ni narod nije ka {to je bio dok smo ratovali. Sve je te`e biti kraq.

MILENA:

Kraq?

KWAZ:

Kwaz, isto je.

MILENA:

Srpski?

KWAZ:

Crnogorski, isto je.

MILENA:

Jo{ te ne{to mu~i?

KWAZ:

Nije to muka, to mora bit. [to bi ja ostao nekakvi kwaz, ka kakvi `abarski gospodi~i} i vlastelin~i}? [to bi Crna Gora bila kwa`evina, zar nije zaslu`ila da bude kraqevina. Kad mo`e Srbija, {to ne bi mogla Crna Gora? Od sad do dvije godine dokaza}u cijeloj Jevropi da sam zamirito da budem kraq. Kraq Nikola Petrovi}, Prvi. Dosmr|elo mi je da budem ne~iji drugi, tre}i, ~etvrti. Ako je Wego{ htio da bude Petrovi} Drugi, ja ne}u. Ja sam zdrav, vladam vi{e no iko od Petrovi}a, {tuje me cio kulturni svijet, uzdigo sam ovu zemqu vi{e od ikoga. Bi}u kraq. A, ako me pamet ovako podr`i, i pisac, ni{ta gr|i od vladike Rada.

MILENA:

Ne preteruj, Nikola.

KWAZ:

^uj ovo, ~uj pa reci. Ovo sam sino} napiso. Odnosi se na bitke, narod i mene. (Recituje pateti~no) Ah, milosni kwaz Nikola, svijetloga ti tvoga skuta, ne daj tvojim junacima da umiru po dva puta. Ovo }e narod, koliko sjutra, da pjeva ko svoju pjesmu.

MILENA:

Ba{ ko narodna.

KWAZ:

Da {to? Ni{ta ja gori od Wego{a ne}u biti.

MILENA:

Mene je strah da ti stari{.

KWAZ:

Vi|e}e{ kako sam star, samo kad pro|u...

MILENA:

Mr~ni oblaci nad Crnom Gorom...

KWAZ:

I...

MILENA:

Napa}enom, al nikad ne pokorenom.

KWAZ:

Nikad.

MILENA:

Nisam ja senator, Nikola. Ni narod ispred Dvora. Zaboravqa{ se. Stari{. (Milena se okrene i brzo iza|e iz sobe)

Dugo putovawe u Jevropu

181

TRE]A SLIKA Sekretar ulazi u sobu. Kwaz sedi za pisa}im stolom. Dva perjanika dovode Stojana. Kwaz odmjerava Stojana. Ustane, pri|e mu, vidi da je ovaj mnogo vi{i od wega, vrati se za sto. KWAZ:

Iza|ite. Svi.

SEKRETAR: Ali, Gospodaru... KWAZ:

Rekoh, svi. Ostavite mene i Robespjera. Br`e!

Sekretar i perjanici iza|u. Kwaz ponovo ustane, pri|e Stojanu. Dobro se isprsi, uzalud, ~izme ne poma`u, Stojan je vi{i. Osje}aju}i da je odnos neprimjeren, Kwaz obi|e krug oko Stojana, vrati se do stola. KWAZ:

Sjedi, Stojane.

Stojan ostane na svom mjestu. KWAZ:

Sjedi, danu. Ne}u ti glavu skinut. Jo{ ne}u.

Stojan stoji podignute glave. KWAZ:

Mogo bi zovnut perjanike da ti prebiju obje noge u cjevanicama, da ako bi onda lak{e sjeo.

STOJAN:

Mogli bi, Gospodaru.

KWAZ:

Mogo bi ti, li~no sabqom napravit sjedalo.

STOJAN:

Ne bi ja bio ni prvi ni potowi.

KWAZ:

Mogo bi ja, Stojane, sjutra po Cetiwu razglasit da si bio kod mene i da si odo dru`bu.

STOJAN:

Mi ni{ta ne krijemo.

KWAZ:

Ne fali vam kura`i, a?

STOJAN:

Imam je koliko i vi stari.

KWAZ:

Pa, da zaratim ja malo s Turcima, da imate |e hrabrost iskazat?

STOJAN:

Nama Turci ne fale. Eto vam ih pa se bijte. Imamo mi i o|e neprijateqa.

KWAZ:

Turci, vama, nijesu neprijateqi?

STOJAN:

Da smo bili na Vu~jem Dolu, bili bi.

182

Stevan Koprivica

KWAZ:

\e je onda fala za Vu~ji Dol?! \e je fala {to se {kolujete ko slobodni qudi!? Nema. No mi no` u le|a zabadate, gore od ikojeg Tur~ina. Meni, osloboditequ!

STOJAN:

Vaqalo bi razmislit {to je to sloboda.

KWAZ:

Zar to ne pi{e po tim va{im kwigama, pqunem vam u wih? I ja sam neke jade pro~itao i vidio koliko kulturne nacije cijene one {to su ih od jarma oslobodili.

STOJAN:

Ima raznih jarmova, naro~ito nekih. I raznih sloboda.

KWAZ:

Ni{ta prostije od slobode nema. Sloboda je Crna Gora bez Turaka, sloboda je da ne odgovara{ vi{e Carigradu, no Cetiwu, meni. Turci su ropstvo, ja sam sloboda.

STOJAN:

I to je sloboda.

KWAZ:

Nema druge. Sloboda su na{e vrleti |e nikad turska noga nije kro~ila.

STOJAN:

Nije ni na{a.

KWAZ:

Ne prdiwaj dijete. Ju~e si duge ga}e obukao, a meni si do{o pridike o slobodi dr`at. Nijesi nikad brk barutom osmudio, nikad sabqom kome preko rebara pro{o! Ti i tvoji ni |e ste {upqi ne znate, a ne {to je sloboda.

STOJAN:

Znamo {to su puni zatvori napredne omladine, {to su kuluci i porezi koje `dere dvor. Znamo {ta je despotizam, strahovlada neprimjerena jednoga ~ovjeka. Znamo {ta je moderna Evropa, a {to je Crna Gora Nikole Petrovi}a.

KWAZ:

Oj-ha. Bome, `estoko. Boga mi, ba{ `estoko! Koliko teniskih terena ima na Cetiwu? Osam. To nema ni|e. Da nema u Beograd osam teniskih terena. Ima kafana na Cetiwe |e poslu`uju oberi sa crevqama na to~kove. To {to ima divqijeh, pa im ~orbu u skut proqevaju, to je stvar divqijeh, a ne Crne Gore. Ti meni brk otkini ako ima na cijelom Balkanu jevropskijeg grada od Cetiwa.

STOJAN:

Si|ite s Cetiwa malo, Gospodaru. Pogledajte kukavni narod.

KWAZ:

Crnogorci nikad nijesu bili kukavni. Nit }e bit. Bi}e moja Crna Gora od Dubrovnika do Pe}i i Prizrena, jo{ i ve}a. Bi}e moje {to i Du{anovo. Skupi}e se sav srpski narod pod Nikolinu zastavu, onda }e se ~ut {to je sloboda, {to je Cetiwe, {to je kraq Nikola.

Dugo putovawe u Jevropu

183

STOJAN:

Boga mi, ba{ `estoko, kraqu. Mora}e{ prvo ova na{a plemena nau~iti da se ne koqu me|usobno, da se u tvoje ime ne pqa~ka narod, da se vrati vjera u ime crnogorsko. Kad to u~ini{, alal ti cio Balkan i po Azije. [to se mene ti~e, nek ti bude i Carigrad, samo se nama s o~iju skloni!

KWAZ:

A to ti o}e{?

STOJAN:

Napredna omladina crnogorska i sve slobodoumno crnogorsko, o}e slobodnu i modernu Crnu Goru.

KWAZ:

Zar je nema{, dijete izlu|eno?

STOJAN:

S tobom, nikad!

KWAZ:

E, ima}e{ je! Stra`a!

Ulaze perjanici i Sekretar. KWAZ:

Vodite ga. Dobro ga izdegewajte. Tri dana leba i soli, bez vode. O, |eti}u moj, sad }e{ ti meni vi|et {to je Jevropa i napredna dr`ava. Pu{ti}u ja vama, |eco moja, malo, krvce, bez koje nema slobode. Mo`e biti i da odustanete od loptawa s gospodarevom glavom!

^ETVRTA SLIKA Kwa`eva radna soba. Nekoliko mladi}a u narodnim no{wama izpred kwaza. KWAZ:

Ajmo, sad slo`no. Poletno, veselo. Po~ni!

Mladi}i zapevaju. MLADI]I: Nek se ovo kolo ne pokrene, dok se ime kwaza ne pomene, oj-haa! Ulazi Sekretar. Mladi}i prekinu pjesmu. KWAZ:

[ta je sad? Vidi{ da vje`baju narodne pjesme.

SEKRETAR: Iz engleskog poslanstva, konzul. KWAZ:

Pa {to o}e?

184

Stevan Koprivica

SEKRETAR: Ima poruku za vas. KWAZ:

Pu{ti ga unutra. A vi, |eco, slo`no i gromko, kad taj Engle{~i} u|e.

Sekretar iza|e. Kwaz zauzme pozu u stolici. Momci hvataju vazduh. Ulazi engleski konzul. Momci zjapevaju. MLADI]I: Nek se ovo kolo ne pokrene dok se ime kwaza ne pomene. Ah, milosni kwaz Nikola svjetloga ti skuta, ne daj tvojim junacima da umiru po dva puta! KWAZ:

Hvala vi, mom~adi moja. Ajte, sad pa do|ite opet.

Momci odlaze. Kwaz ustane i po|e ka konzulu, kao, tek ga je sad primjetio. KWAZ:

Oprostite gospodine. Ovo na{a omladina tako do|e kod mene da mi otpjeva svoje pjesme.

KONZUL:

Razumije se, Viso~anstvo. Oprostite {to sam vam na smetwi. Imam ~ast vam dostaviti poruku Wenog veli~anstva, Imperatorke, Kraqice Ujediwenog Kraqevstva Velike Britanije.

KWAZ:

A {to mi radi moja mila Elizabeta? @ao mi je {to nijesam koje dijete mogo na wen dvor udat. Bi}e vremena, fala Bogu.

KONZUL:

Izvolite primiti wenu poruku. Odgovori}ete kad na|ete da je potrebno. [to br`e, dakle. Meni }e biti ~ast da budem posrednik u slawu va{e odporuke.

KWAZ:

Po{tovani gospodine, mora}ete da prevedete, nemamo pri ruci nikoga s engleskijem.

KONZUL:

Poruka je na va{em jeziku.

KWAZ:

Vidi{ ti svjetske `ene. Eto je i srpski radi mene nau~ila. Pohvalno.

KONZUL:

Ja sam po ovla{}ewu dvora Junajted Kindom-a izvolio prevesti poruku.

KWAZ:

Fala vi. Nijeste se trebali mu~it.

KONZUL:

Dozvolite da se udaqim.

KWAZ:

Dozvoqavam

Konzul se pokloni i ode.

Dugo putovawe u Jevropu

KWAZ:

185

[ta sad ona o}e? (Otvara pismo) Vidi, Milovi}u, vidi! Sad se vidi ko je Jevropa. Ka`e, London, godine gospodwe 1902, imamo veliku ~ast sa zadovoqstvom zamoliti Viso~anstvo Crne Gore, kwaza Nikolu Petrovi}a, da primi poziv za u~e{}e wegove Kne`evine Crne Gore na Svjetskoj izlo`bi koja }e se za {est mjeseci odr`ati u Londonu. Va{em ukusu i va{oj dobroj voqi prepu{tamo izbor eksponata koji }e reprezentovati va{u Kne`evinu. Za ostale informacije, izvolite se obratiti n a{ em k o n z u l a r n o m i z a s l a n s t v u . S a o s o b i t i m po{tovawem... drnge, drnge, kraqica, drnge, drnge... [to misli{, Milovi}u?

SEKRETAR: To su neke, da oprostite, drkalice za dokoni svijet. KWAZ:

E, nijesu. No }e se sve zemqe, {to ne{to zna~e, skupit tamo. I mi me|u wih. \e mi je sad Stojan Leki} i wegovi ajduci da vide {to smo mi, i na koga udaraju. Sazovi mi glavare i serdare da im re~em za ovo, pa da me sjetuju {to }u Englezima poslat.

PETA SLIKA Serdari i glavari rasporedili se po sobi. Kwaz stoji izme|u wih, iskreno zabrinut, jer, satima ve}, ne mogu se dogovoriti {to da se po{aqe na Izlo`bu. [estoro glavara su glasni, ostali spadaju u de`urne klimoglave kakvih na svakom dvoru i u svim vremenima ima. I ono {estoro aktivnih znaju da }e kwa`eva biti poslijedwa, ali, ne daju se bez privida bitke. O~igledna je podjela na stariji glavarski kadar, ratnike, i mla|i koji je svoj status izborio vjerno{}u Gospodaru. VOJVODA MA[AN:

Ja bi, Gospodaru, ni{ta da ne po{aqemo.

SERDAR JOKO:

Da nijesu Turci izmi{qeli to da nas u klopku uvale.

KWAZ:

Nemojmo se igrat i baqezgat, ako Boga znate. Moderni svijet nas zove.

186

VOJVODA MILAN:

Stevan Koprivica

Ni trunke ne treba ~ekat. Odma, Gospodaru, da na~inimo spisak, da tovarimo brod u Kotoru, pa preko Rusije i La Man{a u Englesku.

KWAZ:

Tako je Milane. Ali, {to?

VOJVODA MILAN:

[to Gospodar re~e.

KWAZ:

Da zna, Gospodar ne bi vas zvao. I Gospodar zna {to je demokratija, o}e da se sjetuje, da ~uje druge pametne, mimo sebe sama. Da ne ispane poslije, kakvi despot, samovoqni vlastodr`ac ili {to sli~no.

SERDAR JOKO:

Te {to zbore tako ja bi odma sabqom isjeka, na komate, fike-fike, da im se za strva ne zna!

VOJVODA \URO:

Evo {to }emo. Posla}emo im sanduk dobrih sabaqa. Da vide ~ime smo svijetlu slobodu izborili. Jo{ po koju pu{ku prizrenku...

Gotovo svi odu{evqeno dreknu: Tako je! Pu{ke i sabqe! SERDAR JANKO:

Ko da Engle`i nemaju boqih.

VOJVODA \URO:

Boqih pu{aka od na{ijeh i lep{ih sabaqa, vala, niko, od Petrograda do Be~a, nema.

SERDAR JANKO:

Ovi svijet danas pravi takve topove i takve ratne makine da bi na{im sabqama mogli prkno obrisat!

SERDAR JOKO:

Ne pogani oru`je, Janko!

SERDAR JANKO:

Ne poganim ga, niti sam ga poganio. Nemoj samo da nam se posprduju po svijetu.

VOJVODA MILAN:

Mo`e bit da nam je oru`je istina zastarjelo.

SERDAR JOKO:

Ti mu~i. Nijesi ga ni probo, no da samo za paradu nosi{, ka svi Ze}ani!

VOJVODA MILAN

O, ~ast ti godinama, Joko, ma ga vi Vasojevi}i pote`ete, `ene faculete, i kad treba i kad ne treba.

SERDAR JOKO:

Da ne bi Gospodara sad o|e, bome bi ti sabqom u sred droba.

VOJVODA MILAN:

Fike-fike, da strva ne ostane.

Dugo putovawe u Jevropu

187

SERDAR JOKO:

Ne posprduj se! Iza|i vanka! Iza|i vanka, davno nijesam sabqe krvavio!

KWAZ:

Mir! Mir qudi! O}emo li se klat me|usobno?!

SERDAR JOKO:

Na znawe svima. Upamtio sam. Da se ne iznena|ujete kad ga na ukop budete ispra}ali!

VOJVODA MILAN:

Prvo da ukopamo one silne Turke {to si ih ti smaka.

Serdar Joko potegne sabqu, ostali sko~e, gu`va. Ulete perjanici. Prijetwe i pquvawe. Sve se smiri, brzo kao {to je i po~elo. KWAZ:

Vi ste se, boga mi, za`eqeli rata.

VOJVODA MA[AN:

Pravo zbore}i, Gospodaru, jesmo.

KWAZ:

I ja sam, al evo neko vrijeme, pritisnu nas ovi mir.

VOJVODA MA[AN:

A da upadnemo malo kod Arbanasa?

KWAZ:

Ne mo`e.

VOJVODA MA[AN:

Malo samo, Gospodaru, molimo ti se. Il u Ercegovinu...

KWAZ:

S ]esarom da se vatamo?! Ti si Ma{ane i{}u}io, godine te potpuno trsile, {to }emo, qudi, Englezima slat?

VOJVODA \URO:

Ja rekoh. Po oru`ju nas svi znaju. Nema boqeg.

SERDAR JANKO:

Ne prave oni muzej, no izlo`bu za moderni svijet.

KWAZ:

Janko, pre}era ga ti. Nema mane na{ijem sabqama, na{em oru`ju. Dokazalo se i pokazalo.

SERDAR JANKO:

Vi{e ruke no oru`je. Samo, tijeh sad nema o|e s nama.

KWAZ:

[to o}e s tim re}?

JANKO:

O}u re} da ih je mnogo izginulo, a i nijesi mogo sav narod {to se tuko doves na dvor, tijesno je.

KWAZ:

Dobro ga ti smrsi. Nemoj vi{e da se ko za oru`je ma{a. Mi smo jevropska zemqa i zbori}emo ko ugledni qudi jevropske zemqe. Onda, ko je da se {aqu sabqe i pu{ke?

188

Stevan Koprivica

\uro, Ma{an, Joko, podignu ruke. Janko i Milan ostanu mirni. KWAZ:

Ja sam za.

Oni ostali klimoglavi odmah se jave. Milan podigne ruku. Janko ni sada. KWAZ:

A ~ije }emo oru`je slat?

JOKO:

Nema boqeg od vasojevi}kog. Najvi{e smo pootimali Turcima, najlep{e iskovali.

MA[AN:

Otkud je boqe od drobwa~kog? Zna se ko je Smail agu za vazda smirio i ko pa{e najsvetlije oru`je.

\URO:

Ne}e ga se taj brod kre}at bez piperskog, ja vam velim.

JANKO:

Kad smo ve} za oru`je, po tovara je baji~ko, a ostali, dogovorite se.

VOJVODA MILAN:

Mogli bi od svakog po malo.

KWAZ:

Ta ti nije luda.

JOKO:

Al da neko pismen napi{e ispod svakog ~ije je. Nek se zna. Nek pi{e: ovo je sabqa serdara Joka, isjekla je ~etres i pet Turaka, da je on broja, a mo`e bit da je i koga vi{e.

VOJVODA MILAN:

Kako }e se svijet za~udit kad vidi sabqu |e sama sje~e.

JOKO:

Do Zete ga ne}e{ danas dolazit!

KWAZ:

Ne po~iwite. Ja }u poslat moje li~no oru`je. Boqeg nema.

MA[AN:

Ono, Gospodaru, mogli bi uporedit, pa da vidimo.

JOKO:

Potpis ispod svakog. Neka pi{e: Ovo je sabqa serdara Janka, iz Bajica, jes malo stara, ma je ko nova, nije se tro{ila.

JANKO:

Joko, ne}e{ me izazvat danas.

JOKO:

Il vasojevi}ko il nikoje. Reci, Gospodaru.

MA[AN:

Smije li se u svijet oti} bez drobwa~kih |orda?

Ohrabre se i klimoglavi, pa predlo`e svoja plemena. Vika na~as nastane. Usred vike ulazi Milena. Nosi novu novcatu Winchester pu{ku. Hoda polako, staje usred zapenu{anog skupa.

Dugo putovawe u Jevropu

MILENA:

189

Bila sam drska i bezo~na da ~ujem {to svijetli glavari pri~aju. Ovu qepoticu Gospodar na poklon od ]esara dobio. Ako se mo`ete s ovijem meriti, vi {aqite. Ko {to re~e serdar Janko, sabqe bez ruku nijesu bog zna {to, a ruke ne mo`emo slat.

Milena ostavi pu{ku na sto i iza|e. Muk.

[ESTA SLIKA Kwa`eva radna soba. Milena i Kwaz. MILENA:

Znam, pogrije{ila sam. @ene nemaju {to tra`it |e mu{ki odlu~uju, ali vi bi se za sat vremena poklali oko oru`ja. London tra`i kulturu, ne{to za qudski napredak. To vaqa po Crnoj Gori tra`it. [to je lijepo u nas?

KWAZ:

Lijepo je s Lov}ena gledat put mora, lijepo se u proqe}e s gorama razgovarat.

MILENA:

Zaboga Nikola. Ne zbori{ djeci cetiwskoj.

KWAZ:

Zar nisu lijepe na{e gore?

MILENA:

O}emo li wih na brod, pa u svijet?

KWAZ:

Zna{ da bi mogli. To bi se tamo dalo sklopit, a o|e raskrampamo jedno brdo, pa napravimo nacrt po kome }e ga tamo spojit. A da {to? Kad su mogli onoliki Suec na~iwet, {to ne bi jedno na{e brdo? Brdo, slobodno, lijepo i crnogorsko. A ovako, pozadi, islika se jedno sunce, a ispod more, Boka. A ispod pi{e: Detaq s Lov}ena. Mjesto |e kwaz Nikola s gorama razgovara.

MILENA:

Za{to ne po{aqe{ sekretara u englesko poslanstvo da pita {to bi oni.

KWAZ:

Ne}e oni meni re} {to je dobro u Crnu Goru.

MILENA:

Po Cetiwu {etaju kulturni i svjetski qudi. Mo`e bit oni znaju {to o tamo{wim regulama?

KWAZ:

Pa da sjutra svi zbore kako Gospodar ne umije sam mi{qet. I ja sam svjetske {kole zavr{io, ~etres godina vladam, znam i ja ne{to.

190

Stevan Koprivica

MILENA:

Da ~ujem.

KWAZ:

Da po{aqem ~etu mojih perjanika. Takvo ~udo, takve qepote jo{ svijet nije vidio. Vi{i su od wihovog najve}eg za po metra, brkovi su im du`i od wihovih najbrkatijeh za bar tries santima. Znaju po deset pjesama o meni.

MILENA:

Pa da ih gledaju ka {to su na{e zarobqene gledali Francuzi u Parizu, kad je Petar Prvi ratovao s Francuzima. Umrli su od tuge u kavez, ko me|edi. Nikola, puna je Crna Gora me|eda, ma ih ne moramo svijetu pokazivat.

KWAZ:

Ima Ma{an pravo. Ni{ta ne}emo slat. Vazda treba dr`at do ~asti i ponosa. [to se mi imamo tamo ka kurve pokazivat, ka da se nudimo kome, ka da smo oberi da prizivamo u kafanu. Sjutra }u odpisat da se zahvaqujemo, al nek taj cirkus bez nas pro|e.

MILENA:

Ja, da me ko pita, ne bih tako. Ja bi tajno, za{to sam gospodar ako ne mogu tajno, pozvala koga mladog, obrazovanog, nekoga ko je svijeta vidio, pa makar i ne bila dobro s wim, mo`e bit da bi on znao ne{to vi{e.

KWAZ:

Ti bi. Ja ne bi.

SEDMA SLIKA Stojan, sa tragovima skorog batinawa po odje}i i licu, jede kao vuk. Bogato postavqena trpeza, vr~ vina. Kwaz {eta oko stola. KWAZ:

Bogme se istruni tvoja hrabrost, a Robespjer?

STOJAN:

Sedam dana na so i hqeb. ^a{a vode za sedam dana. Govno bi izijo.

KWAZ:

Da oprosti moj obraz.

STOJAN:

Da oprosti tvoj obraz.

KWAZ:

E, sad kad si lijepo jeo, da pomogne{ starom Gospodaru.

Kwaz sipa vino Stojanu. STOJAN:

Nikad.

KWAZ:

Ni za dukate?

Dugo putovawe u Jevropu

191

STOJAN:

Ne trebaju mi tvoji krvavi dukati.

KWAZ:

Ni za polo`aj?

STOJAN:

Od tebe, nikakvi.

KWAZ:

Ku}a na sred Cetiwa?

STOJAN:

Imam ja moju.

KWAZ:

Zna~i, opet u aps?

STOJAN:

Neka ti je na ~ast.

KWAZ:

Samo, sad si oja~o, kad si se namirio, ima}e{ izuzetno postupawe, kako pripada bunyijama, politi~kim junacima. Za one {to misle ko ti, imam lijepe odaje, sa leproznima.

STOJAN:

Gospodaru!

KWAZ:

Ima desetina godina kako se leprozni zdu{no vole s mojim slobodoumnicima. Ka`u mi ~uvari da, ko nekim ~udom, postanu isti za neko vrijeme. Krastavi i gubavi, a mrze me i jedni i drugi.

STOJAN:

Naredi da me mu{ketaju, da me bace pod lov}enske kanice, nemoj samo to, Gospodaru.

KWAZ:

Ja ne ubijam qude zato {to ne misle kao ja.

STOJAN:

Kakva pomo} od mene mo`e tebi biti?

KWAZ:

Tako, sokole, jo{ }e{ ti blagosiqat ~as kad si spasa dopo. Kad bi ti bio ja, {to bi poslo u London na svjetsku izlo`bu?

STOJAN:

Lijepu `enu, Gospodaru. Sloboda i lijepa `ena, to vrijedi za svakoga, o|e i u Englesku i me|u crnce u Afriku. Slobode ne mo`e{ slat. @ena, Bogu hvala, imamo. Visokih, crnookih, gordih, umnih, pravih. U Londonu organizuju natjecawe za qepotice.

KWAZ:

Boqe da sam te govnima naranio. @entura~e po svijetu ne {aqem.

STOJAN:

Ti si me pito, ja ti reko. Kako o}e{. Treba li sad da odpjevam dru`bu?

KWAZ:

Neka, poslije }e{ to.

192

Stevan Koprivica

OSMA SLIKA Kwa`eva soba, Opet skup glavara. Serdar Joko pa`qivo spu{ta veliku vre}u ispred Kwa`evih nogu. JOKO:

Nema boqeg prezenta za svijet od ovoga, Gospodaru.

KWAZ:

Potego si dobro da to dopeqa{ dovde. [to je to, ako Boga zna{?

Joko se sagiwe i vadi iz vre}e tursku glavu. JOKO:

Evo je, ka nova, ka da sam je jutros posjeka. Pozajmio sam od nekolicine, nijesu sve moje. Odaberi najboqe, a ostalo da vratim, obe}o sam qudima. Ova, {to je krvava, to sam se ja dosjetio, nama`e{ je krvqu od prasca i uqem maslinovim po rezu i vidi, ma, ka da je jutros na ramena bila.

MA[AN:

I ja sam o tome razmi{qa, samo, moje su se nekako skupile.

KWAZ:

[to ste jo{ smi{qeli?

VOJVODA MILAN:

Gospodaru, da po{aqemo jedan {ipak iz Bara. Lijep, crven ko krv, pun sunca i na{eg mora.

JOKO:

I jo{ lubenicu iz Zete uz to. Ne govnaraj. Milane, nije to pijaca tamo.

MILAN:

Kad nije, {to }e tvoje glave tamo, ako ne da qudi od toga lampe prave.

Joko urlikne i opet izvadi sabqu. Prije nego ostali stignu da ga sprije~e, udari Milana po ramenu. Perjanici izvode okrvavqenog Milana. KWAZ:

(Joku) Nijesi smio to o|e. Dvor je ovo, Joko. Sto taqera kazne.

JOKO:

Izazvo me, Gospodaru.

KWAZ:

Sto taqera.

JANKO:

A da ga ubi?

KWAZ:

Dvjesto.

JANKO:

A da je koji ~ovjek, obi~an, ubio Milana?

KWAZ:

[to pita{ kad zna{!? Aps ili mu{ketawe.

JANKO:

Velika je pravda tvoja, Gospodaru.

Dugo putovawe u Jevropu

193

KWAZ:

Joko je ovijem glavama o|e zamirito da ubode koga o}e. I mene ako ima za {ta.

JANKO:

O ru`nog sna, Gospodaru, da se ko na tebe namera~i. Ja mi{qah da po{aqemo svijetu da poka`emo Iva Bulaji}a, ratnika bez obje noge, bez obje ruke, sa dvanajest rana na onome {to je ostalo. Kad nam je mahawa slobodom, da poka`emo ko je stvarno izborio.

KWAZ:

Ivu sam ja bajno ordewa dao i zemqu i po~ast i zvawe.

JANKO:

E, dao si mu zemqu da ore.

KWAZ:

[to o}e{ ti? Da ga stavim u kufer? A za to {to si reko da je Ivo stvarno slobodu izborio, a ne onaj ko je zaistinu osvojio, sto taqera.

JANKO:

A da ubodem ja koga, da imam za {ta pla}at?

KWAZ:

Za bezobra{tinu, serdar Janko, {qeduje te da se izgubi{ iz ovih stopa, il }e te perjanici odvest. Pa se vrati kad te ujedawe pro|e.

JANKO:

Tvoja voqa, Gospodaru. Nijesi tako na Fundini mislio.

KWAZ:

Fundina za Fundinu, a Cetiwe za Cetiwe. Zbogom

JANKO:

Zbogom.

Janko odlazi. KWAZ:

Po{to mi niko nije dao odgovor, ja sam odlu~io da bude po mojemu. Cijeli kulturni svijet {aqe qepotu `ensku. Crna Gora nije mimo svijeta, na}emo krasoticu ~asnu i poslat je da svijet vidi kakvo cvije}e raste u slobodnu Crnu Goru.

Zabezeknuti muk me|u glavarima, Joko uzima vre}u. JOKO:

Za ba{ ni jednu? Odabra}emo koju qep{u...

KWAZ:

Ni jednu.

JOKO:

Kako }emo narodu tu sramotu objasnit?

KWAZ:

Koju sramotu?

JOKO:

Da nas kurvetine po svijetu prestavqaju?

KWAZ:

A {to ako tvoju }er izaberemo?

JOKO:

Moju ne}e{. Niti i~iju ko dr`i do ~asti i imena.

194

Stevan Koprivica

DEVETA SLIKA Kwaz i Sekretar. KWAZ:

Pi{i, Milovi}u.

SEKRETAR: Kome sve atresujemo? KWAZ:

Rusima, Englezima, ko bi jo{ moga, Talijanima. Bi}e dosta. Pi{i. Narod crnogorski s odu{evqewem je prihvatio da u~estvuje na Svjetskoj izlo`bi u Londonu Sve svoje snage, svu svoju voqu i qubav prema Evropi stavili su Crnogorci da ostvare ovaj mirnodopski ciq. Bog dragi nije bio milostiv prema mom narodu, siroma{na smo zemqa, izmorena i istro{ena ratovima koje smo vodili za pobjedu hri{}anstva nad muhamedanstvom, za krst ~asni i slobodu svijetlu. Zato molim, tu ostavi prazno, ja }u dodat koga poimence, za zajam od pet hiqada dukata. Te pare }e biti iskori{}ene za daqi razvitak crnogorske dr`ave i za pripremawe iste za u~e{}e na Izlo`bi. Zajam }e biti vra}en, ~im prije bude mogao. Odani sluga i po{tovateq, kwaz Nikola Petrovi}.

DESETA SLIKA Kwa`eva soba. Milena i Kwaz. MILENA:

Nijesmo jo{ vratili ni onijeh dvadeset hiqada {to smo za drumove uzeli.

KWAZ:

Ne radi narod. O}u li ja iz yepa da vratim?

MILENA:

Od onijeh para si ti kupio jahtu za Skadar i...

KWAZ:

Od ~ega bi onoliku djecu poudavali? [to bi ti, i da vratimo i da imamo.

MILENA:

Zorki ni{ta nijesi dao.

KWAZ:

[to da joj dam kad je htjela za Petra Kara|or|evi}a?

MILENA:

Mnogo je wu neko pitao {to bi htjela... Mnogo je duga, Nikola. Oti}i }e nam dvor na dobo{.

Dugo putovawe u Jevropu

195

KWAZ:

Dokle narod ne ide na dobo{, ne}e ni dvor. Napravi}emo izbor kakvi nikad nije ni|e bio. Bi}e qep{e no predaja Bara. Vi|e}e svi da je Cetiwe centar Jevrope, da je kwaz Nikola najkulturniji srpski vladar na svijetu.

MILENA:

Koliko se |evojaka prijavilo?

KWAZ:

Ni jedna.

MILENA:

Eto ti tvoje Jevrope. Ponudi nagradu.

KWAZ:

Za {ta nagradu? [to je neko bogomdano lijep?

MILENA:

Probaj.

KWAZ:

Juna{tvo i qepota nemaju cijene.

JEDANAESTA SLIKA Joko i Kwaz. Radna soba. JOKO:

Osam stotina dukata najqep{oj, jesam li dobro ~uo po Cetiwu?

KWAZ:

Jesi.

JOKO:

Odma, na ruke?

KWAZ:

Isti ~as.

JOKO:

Sve su `entura~e iste, neka mawe neka vi{e lijepa, al {to imam od brata jednu }er... Osamnaest godina a svakog bi momka nadbrzila, plamen joj sukqa iz o~iju. Takve ne}e gledat oko qudsko nikad vi{e.

KWAZ:

Da nije tvoja?

JOKO:

Ne mo`e tebi, Gospodaru, ni{ta proma}. Ti zna{ {to smo ti i ja zajedno izdurali, |e smo sve bili i sabqe krvavili. Poradi malo za moju Stojnu. Vi|e}e{ je, upis.

KWAZ:

Ako je tako lijepa, ne}e trebat moje potpore.

JOKO:

[to je sigurno, sigurno.

KWAZ:

Ne mogu ti obe}at. Vi|e}emo.

JOKO:

Nijesam se ovo od tebe nado, Gospodaru. Oprosti na smetwi. Bi}e jo{ vremena da budemo du`nici jedan drugome.

196

Stevan Koprivica

DVANAESTA SLIKA Kwaz i vojvoda \uro. \URO:

Mo`e li bit da se {to preko tih osam stotina dobije? Mislim, {to za familiju da je boqe opremi i za tro{ak.

KWAZ:

Zavisi ~ija je.

\URO:

Vi|i, Gospodaru. Imam ja jednu odocwelu sestru, meni bje{e tries kad se rodila. Omakla se starcima. Ima je u le|a ko strana od Lov}ena. Ima mi{ku, najte`u damaskiwu da vitla iznad glave.

KWAZ:

Ma{ala.

\URO:

Ono, malo je kqasta u desnu nogu, ma ne vidi se kad ide polako.

KWAZ:

Ti joj reci da ne pre{i, pa }emo vi|et.

\URO:

Zna~i, mogu da ra~unam na tebe?

KWAZ:

Za {ta?

\URO:

Dobro, kad veli{ tako. Ma, mo`da bi skoro i ja tebi trebo.

KWAZ:

Ti meni vazda treba{.

\URO:

Mislim, mo`e opet kakve bitke bit.

KWAZ:

Ako bude, ja }u te zvat.

\URO:

Ne znam o}u li bit doma.

TRINAESTA SLIKA Kwaz i Ma{an. KWAZ:

I ba{ ti se `ena prijavila?

MA[AN:

Vazda je bila qepotica. Dvaes godina je mla|a od mene, dr`e}a je. Ovo tebi zborim, ne mora niko znat, ma, nijesam je mnogo istro{io, ne dado{e ratovi. Ne bi joj ~oek dao vi{e od ~etres. To je `ena, |e }e se ove musavice ostale metat s wom.

KWAZ:

Lijepo, al {to }u ja tu? Ako misli{ da ka {to pomognem, ne mogu. Nije to do mene.

Dugo putovawe u Jevropu

197

MA[AN:

\e }u od bruke ako ne bude prva? Ja }u povu} prijavu.

KWAZ:

A, ne mo`e. Zabraweno.

MA[AN:

Ko je zabranio.

KWAZ:

Ja. Sad kad si se uvatio, igraj.

MA[AN:

Igra}emo svi mi. Cijela Crna Gora bruji da se omladina naoru`ala, da se pu{ke preko Risna prebacuju na Cetiwe. Serdar Janko se razlaja protiv tebe, ka da nije bio na{. Te{ko }e ti ta igra panut bez mene.

^ETRNAESTA SLIKA Kwa`eva radna soba. Kwaz i Milena poziraju fotografima. Nekoliko novinara sa biqe`nicama u rukama. PRVI Koliko }e |evojaka u~estvovati? NOVINAR: KWAZ:

Preko dvadeset. Ne znam ta~no.

DRUGI Da li su zastupqena sva crnogorska plemena? NOVINAR: KWAZ:

Kod nas su qepotice ravnomjerno raspore|ene. Ima ih odsvakle, gospodine.

DRUGI @ivkovi}, Radikalni glasnik, Beograd. NOVINAR: KWAZ:

Napi{ite jo{, gospodine @ivkovi}u, da Nikola Petrovi} vodi ra~una o potrebama i ~asti svoga naroda, da nema zapostavqenih, nema prognanih, ~ak se {tuju i politi~ki oponenti. Napi{ite da }e u komisiji za izbor sjedeti Stojan Leki} koji je mladi demokrata i borac za narodna prava i koji se javno izja{wava protiv moje politike. Gospodo, nova, jevropska demokratija najpogodnije tlo na{la je o|e, |e vjekovima cvjeta duh slobode i voqe narodne. Tako|e napi{ite da }e prilikom izbora biti p r i r e| en o p r i m a w e z a i z a s l a n i k e s v i h d v o r o v a , konzularnih predstavni{tava, bal i bogata ve~era. Napi{ite, gospodo, da Crna Gora, predvo|ena kwazom Nikolom Petrovi}em kora~a stazama naprednijim, dalekovidnijim stazama no {to idu ovi koji misle da su vi{i no {to jesu.

198

Stevan Koprivica

PRVI [ta je istina u pri~ama da raste nezadovoqstvo naroda koji NOVINAR: `ivi u nema{tini i obrazovane omladine koja smatra da ste vi, oprostite, citiram: jedan od poslijedwih tirana u ovom djelu Evrope? KWAZ:

Vi|eli ste oki}ene ulice pune veselog svijeta. Vi|eli ste, danas u {etwi Cetiwem, kako narod meni prilazi i {to mi zbori i {to mi pjeva. Mislim da je to dovoqno.

DRUGI Da li je istina da je Crna Gora pred ustankom protiv va{e NOVINAR: strahovlade i da se sprema atentat na Va{e viso~anstvo? KWAZ:

Crna Gora se ne mo`e buniti protiv svog osloboditeqa, oca, onoga {to narodu daje cijelog sebe. A vi gospodine, izvolite pokupit va{e stvari i najkra}im putem pre}i granicu. Pitawa vam prelaze granicu dozvoqenog odnosa sa kraqevskom glavom.

DRUGI Kraqevskom? NOVINAR: KWAZ:

Kwa`evskom. Uostalom, mo`ete za taj va{ listi} napisat i kraqevskom, bi}ete vidoviti. Udaqite se. Ostali ostanite.

PETNAESTA SLIKA Milena i Kwaz u radnoj sobi. Oboje nbervozni. KWAZ:

Ono govno novinarsko je znalo. On je bio wihov agent. Milena, oni su se na mene digli. Bo`e, za{to si dao da do~ekam da vidim kako mi se izrodio narod.

MILENA:

Djeca, Nikola. Lako }e perjanici s wima...

KWAZ:

[ta djeca? ^etiri nahije utekle u {umu. Sanduk bomba prene{en na Cetiwe. Dvor je trebo u lagum oti}. Mo`da }e i oti}. Mo`e svaki ~as da pukne.

MILENA:

Podgovorio ih je neko.

KWAZ:

Znam ja. Iii... \e je meni bila pamet? Kakve stranke, kakvi bakra~i! Od kad je ta demokratija za Crnogorce? Milena, mene moj narod ne voli. Vi{e voli demokratiju od mene.

Dugo putovawe u Jevropu

199

MILENA:

Probaj da razgovara{ s wima.

KWAZ:

Ja? Pobjednik pet ratova da razgovara sa svojim gujama? Ne. Slijeva}e se krv niz planine, majke }e po jo{ jednu crnu maramu stavit. Leprozni }e pozbit da u~ine mjesta. Oca im dje~iweg. A u~iteqe iz Gimnazije }u prve uza zid.

MILENA:

[to wih?

KWAZ:

[to ih ne nau~i{e pjesmama koje sam posebito za wih napisa? [to ih u~e o Egiptu i Grcima i Du{anu, a ne u~e ih o meni? @iva im istorija ispred o~iju, a oni u~e o trojanskom ratu. Da su znali za na{e ratove, ne bi se dali nahu{kat na mene. Bome }e opet glave okitit koce, doma}e glave, kukala im majka. Opet }e Nikola da ja{e. Opet }e gore je~at od mog pokli~a.

MILENA:

Nema ti druge. Oru`je, pa u boj.

KWAZ:

[to ja? Imam pla}enu vojsku, policiju. Nek me brane, ja ostajem o|e tebe da ~uvam. Priu~ili su se oni od Srbijanaca, uzeli su mustru, za bacawe kroz prozor, ka Draga Ma{in i Obrenovi}. (Pri|e prozoru) O|e je nisko. Ja sam, formacijski, potowa odbrana dvora.

MILENA:

Ko su im vo|e. Imenom?

KWAZ:

Bjela{ki. Svi. Samo da mi je znat koji ~ekaju o|e na Cetiwe? Wima }e se posebno obradovat.

[ESNAESTA SLIKA Kwaz i Stojan. Stojan u lijepom novom odjelu. Obrijan i podgojen. KWAZ:

Spisak o}u, Leki}u, |eti}u.

STOJAN:

Ubi}e me, Gospodaru. Ionako sam im sumwiv zbog komisije za qepoticu.

KWAZ:

Nijesi se tako branio kad si zauzeo mjesto serdar Janka u savjetu, kad si putovao po Italiji ko moj izaslanik. Leki}u, ti si du{u dao za na{e izaslanstvo u Rim. Tamo }u te namjestit, ni do sad ti nije bilo `ao.

200

Stevan Koprivica

STOJAN:

Ja sam pristajao na sve to jer sam smatrai da sam tako korisniji na{oj stvari nego u apsu s leproznima.

KWAZ:

^ijoj stvari, Leki}u? Gotovo je, ti nijesi wihov. Digla ti se repica na dukate, na vlast, nijesi ti od ju~e. Ostavi se ti opravdawa, nijesi na bjela{kom sastanku! Ako oni do|u, ubi}e te. I ja bi te ubio da sam na wihovom mjestu, ka {to bi sad s merakom ubio serdar Janka. Prije bi oprostio onima { to m e m r z e c i j e l i ` i v o t , n o o n i m a { t o s u s e predomislili. Spisak!

STOJAN:

To su mi drugovi....

KWAZ:

Biv{i. Kako ti ono stoji{ s `enama? Nikako. Vezan si, ko vre}a govana, ko i svi {to ginu za polo`aj. ^astan je Kwaz, sve pla}a. Qepotica je tvoja i bo`ija. Spisak!

STOJAN:

Koja qepotica?

KWAZ:

Koju ti izabere{. Qepotica svijeta, na{a qepotica. Spisak!

SEDAMNAESTA SLIKA Kwaz, \uro, Ma{an, Joko. Radna soba. KWAZ:

O}emo li sad, kad je zemqa u pitawu, kad je opet do{o vakat boju i oru`ju, o}emo li, junaci moji, sokolovi moji, zajedno protiv pogani i izdajica srpskog i crnogorskog imena?

JOKO:

Ostario sam ja za te rabote.

MA[AN:

Ne}emo, vaqda, na svoju djecu udarat? Protiv Turaka, mo`e. Na svoje ne ide, Gospodaru.

\URO:

Ja bi mogo, no mi se ne da ne{to.

KWAZ:

Poznajete svoje, svakog ~ovjeka i svaki bivak. Bez vas, zapati}e mi se u planine, pa nikad i{}erat. Ni vi nijeste sigurni.

\URO:

Ja se znam odbranit.

Dugo putovawe u Jevropu

KWAZ:

201

Do|i \uro da vidi{ izve{taje...

Kwaz povede \ura do stola. KWAZ:

(Tiho) Za tri dana je izbor. Ja mogu ne{to uredit. A, i pare su ve}e. Poslali Talijani zajam.

\URO:

(Glasno, da ~uju ostali) Nikad Crnoj Gori gore nije bilo. Vidi {to se gamadi nakotilo. Ako se spoje s Austrougarima, Talijanima, Arbanasima, Francuzima i Turcima, ode na{a sloboda zauvijek. Gospodaru, nare|uj.

KWAZ:

Opkoqeni smo. Sa svih strana. Spoqni i unutra{wi neprijateq o}e da uni{ti ono {to se vjekovima o|e stvaralo. Fala ti, \uro. Ajde u pleme i radi {to ti misli{ da vaqa.

\URO:

Na slu`bi, Gospodaru.

\uro se okrene i ode u`urbanim korakom, ne pozdraviv{i se sa ostalima. KWAZ:

Ma{ane, Drobwaci su se opet za`eqeli ne~ije glave. Moje, izgleda. Ako ode moja, zaklima}e se i tvoja.

MA[AN:

Ni{ta se ti ne boj za moju.

KWAZ:

Ma{ane, sjeti se kad smo skakali na {anac zajedno, na kopqe golo tursko. Ja viknuh, pazi lijevo, Ma{ane, a ti se okrenu lijevo i sasje~e jednog }elavog, ma te skola{e s desnog krila, kad se ja zale}eh pa...

MA[AN:

Gospodaru, da se to tebi nije snilo? Ja se ne sje}am.

KWAZ:

Na Zubqoj Glavi, kako se ne sje}a{, Ma{o?

MA[AN::

Nijesam ja bio na Zubqu Glavu.

KWAZ:

Zar ti ja ne dadoh orden za Zubqu Glavu?

MA[AN:

Dade.

KWAZ:

Pa kako nijesi bio?

MA[AN::

Nijesam.

KWAZ:

Danu, evo o|e u sto imam kuburu s Zubqe Glave, do|i pa vidi.

202

Stevan Koprivica

Ma{an nevoqno ustane od stola. KWAZ:

(Tiho) Ako ne sko~i{ ti sad, pote}e govnari pravo na Cetiwe. ^uje{, Ma{o, nema ti ve}e qepotice od `ene! Video sam ostale. Jo{ kad ja re~em. Rusi su poslali zajam, bi}e neka para i da se po|e s wom u pratwu. Da vidi{ London, jado crni. Ajde, sredi tu drobwa~ku omladinu, pa }e{ lijepo na brod.

MA[AN:

[to odma ne re~e, Gospodaru!? \e nam na najsvetlije udaraju?! Boga mi }u li~no grkqan vaditi, ka ono na Zubqu Glavu.

Ma{an se okrene i brzo iza|e napoqe. KWAZ:

Joko, oni ne izdado{e.

JOKO:

Ja da se pitam posla bi na tu dje~urliju one najgore ubice {to ih ti u aps dr`i{. Brijo bi im one }osave brade sve na suvo. Ni{ta me vi{e ne izlu|uje od mladog ~oeka. Meni se ~ini da nisam nigda bio mlad. I kad sam bio, sre}a da sam i onda bio star. Gazio bi ja wih kowima dok se u ka{u ne pretvore, crijeva bi im po cetiwskom poqu razvla~io. Ja to umijem, zna{ to. Al, ne}u. Ne}u. Ti si mene onomad odbio. Ja tebe sad.

KWAZ:

Joko, o}e{ li pu{tit da te jedan Petrovi} moli?

JOKO:

Ma mo{ se sad o|e objesti, ne}u. Pa bio gospodar po iqadu puta.

KWAZ:

A da ti re~em da je Stojna najqep{a u Crnu Goru?

JOKO:

Ko? Stojna?

KWAZ:

Ona.

JOKO:

A |e si je ti vidio?

KWAZ:

Vi|e}u je na izbor. Sko~ila je nagrada na dve iqade.

JOKO:

Sveti Vasilije! Dvije iqade. Stojni?

KWAZ:

Stojni. Onome ko je tako lijepu odgajio.

JOKO:

Donije}u ti wihove glave nare|ane ko {korance iz Mora~e. Zbogom ostajte, Gospodaru.

Dugo putovawe u Jevropu

203

OSAMNAESTA SLIKA Kwaz i Sekretar. Kwaz Sekretaru daje pove}i spisak. KWAZ:

Ovaj daj kapetanu Radowi}u. Reci mu, neka iza|e s momcima oko pono}i. Polako, od ku}e do ku}e. Neka se trudi da ih ne vidi mnogo qudi. Il, boqe, ko vidi, nek i wega povede. Ove sa spiska nek ubija tiho, da se ne derwaju mnogo i nek ih baca gore po stijenama. Kad ih orlovi raskube ne}e se ni poznat ko je bio. Serdara Janka nek mi dovede `ivog i ove zaokru`ene, Mora neko i prete}, za nauk. Ajde, juna~e, bi}e koja od ovih qepotica i za tebe. Obe}o je Kwaz.

DEVETNAESTA SLIKA Kwaz i Milena. ^uju se pucwi u daqini. KWAZ:

Ne odla`em ja izbor ni za sekund.

MILENA:

Grijeh je, Nikola.

KWAZ:

A nije grijeh krenut na mene? Sjutra }e izbor bit qep{i i ve}i no da nije bilo svega ovoga. Neka vide du{mani. [to me vi{e napadaju, sve sam ja~i. Ba{ da vidim o}e li srbijanske i francuske novine smjet {to da napi{u o pobuni kad ja pravim pir u vr bune. Doda}u jo{ tri, ~etiri, pet iqada dukata sjutra za ~ast. Bi}e svjetlije i qep{e no u tom Londonu. Ni{ta se nije dogodilo, ni{ta. No, druga je muka. Ja sam Joku, Ma{anu i \uru obe}ao sjutra uslugu.

MILENA:

[to si obe}ao?

KWAZ:

Da }emo izabrat Ma{anovu `enu, \urovu sestru i Jokovu }er.

MILENA:

Za{to si to uradio?

KWAZ:

Du`an sam im.

204

Stevan Koprivica

MILENA:

Qepota je jedina stvar na koju ti, ma koliki gospodar bio, ma koliko `ivio i ma koliko perjanika, serdara, vojvoda i dou{nika imo, ne}e{ imat prava, nikada. Qepota }e se pokazat sama za sebe, prema woj je sva tvoja ordija bijedna i nikakva. Qepota je ja~a od istine. Istinu mo`e{ zakaru~at ne|e u neki mrak, mo`e{ je na}erat da postane la`, qepoti ne mo`e{ ni{ta. Mo`e{ je silom nagrdit, opet }e se ne|e pojavit, nova i qep{a. Mi }emo sjutra tra`it lijepu `enu. Qep{u no {to sam ja bila prije ~etrdeset godina, a to je te{ko. Ako se ne pojavi, nek ti je Bog u pomo}i, tebi i Ma{anu, \uru, Joku, svima nama. Ispast }emo smije{ni i glupi. Jedino nas prava qepota mo`e spasit.

KWAZ:

Posla}emo sve tri. Prva, prva do we i prva do druge.

MILENA:

Posla}emo samo onu koju nam Bog sjutra po{aqe. Ako ga nijesi rasrdio mnogo ove potowe dane.

DVADESETA SLIKA Radna soba raskriqenim vratima spojena sa velikim holom. Kwaz, Milena, dvorske dame i glavari, izaslanici, gosti. Mom~ad igra kolo. Rije~i kola veli~aju Kwaza. Kolo zavr{i. Aplauzi. Kwaz podigne ~a{u, sve se smiri. KWAZ:

Dobro do{li, dragi prijateqi i gosti. Pozdravqam izaslanika sa meni premilog ro|a~kog bratskog i qubqenog ruskog dvora, izaslanika italijanske kraqevske familije – moje familije. Pozdravqam poslanika velikog ]esara Franc Jozefa, konzularne slu`benike Francuske, Engleske i osobito mi mile Srbije. Skupili smo se o|e da svi zajedno odaberemo jednu od na{ih krasotica i da je po{aqemo u svijet da svima poka`e kakve qepote stasaju u slobodnoj i naprednoj, modernoj Crnoj Gori. Vjerujte mi na rije~, do prije nekolicne godine o|e nije bilo toliko lijepih i tako lijepih `ena, neka mi oproste prisutni izuzeci. Pod mojom rukom ni~e to cvije}e slobode, razvija se i buja jer mu uslovi odgovaraju. Zna se da iz kr{a najqep{i cvijet nikne. Mi imamo kr{a, imamo sokola da pazi na taj kr{, imamo punu ba{tu gorskog cvije}a. Povodom ovog istorijskog zbitija, ja Nikola Petrovi}, odlu~io sam da, da bi dokazao i pokazao da sam vladar dostojan moderne Jevrope, amnestiram

Dugo putovawe u Jevropu

205

veliki dio zavedenih i neobavje{tenih qudi koji se ove dane digo, u svom neznawu i na podstrek ne~ije zle ruke. Samo mali dio one nezahvalne pa{~adi osjeti}e moj gwev, koji }e opet biti u duhu sa modernim zakonima ostalog svijeta. Da vas ne bi zamaro, prepustite se qepotama ove no}i, osje}ajte se kao kod svoje ku}e. Za nekih sat vremena pristupi}emo izboru. @ivjeli mi dragi gosti! Svi podignu ~a{e na zdravicu. Muzika.

DVADESET PRVA SLIKA Nedefinisan mra~an prostor. Krug se osvjetli bakqama perjanika. Kwaz u sve~anoj odori, Stojan u smokingu. Iza wih, perjanici guraju svezanog serdar Janka i par izmrcvarenih mladi}a. Iz daqine dopiru zvuci proslave. ^uje se kadril. KWAZ:

^ujete li, pa{~adi? Eno je svak ko malo dr`i do sebe i dr`avni~kog ugleda poslo nekoga na dvor.

JANKO:

Da ti dr`i{ do sebe, ne bi nas ovako potezo i od nas marvu pravio. No, ubio bi nas ka ~ovjek ~ovjeka, ka Tur~ina, ako ni{ta drugo.

KWAZ:

Za{to ti se `uri poginut, serdare? Ali ti je dosmr|elo `ivjet?

JANKO:

Meni, za istinu jes. Ako sam po `ivota dao da bi ti sad seirio na dvor, a po {kripama baco momke bez lica i ruka, onda mi ni tih po `ivota lula ne vaqa, a ne ovo {to mi je preostalo.

KWAZ:

Zar }e{ tako lako pqunut na ono vrijeme kad si bio dostojan serdarstva, kad smo ~iweli ~uda i pokre za slobodu, za na{u Crnu Goru?

JANKO:

I za Petrovi}e.

KWAZ:

Da {to, nego za Petrovi}e?

JANKO:

@ao mi je samo onih prije|a{wih mrtvih Petrovi}a, {to im ime i ~ast pod noge baca{.

KWAZ:

Jel ti jo{ ~ega `ao?

206

JANKO:

Stevan Koprivica

@ao mi je tebe, Stojane Leki}u. @ao mi je kad pomislim da mogu do}, i dolaze, novi, bes~asnici, `ao mi je {to }e se zbog dukata i poslanstva stvorit nesoj podrepica, pizduna i udvorica.

Stojan se zaleti i nogom udari Janka. KWAZ:

Nemoj odore krvavit, |eti}u. Dobre sam voqe no}as, dao sam rije~ da }u pomilovat. Osta}ete `ivi. Leprozni su nervozni da vide nove sustanare. Prije toga, re}u vam jednu moju novu pjesmu, za nauk: Milost, milost Gospodaru! Nesretnome otpadniku, milost, kwa`e milostivi, ota~anstava izdajniku milost daruj, pa udavi! Evo glave nek opane! Ali ime izdajnika da mi na rod ne ostane. Ah grije{an sam! Al se kajem, no pomiluj, milostivi! Jer jo{ iskra crnogorstva u kutu mi srca `ivi.

JANKO:

Kwa`e, dr`i se nadahnu}a. Jel to o nama pjesma?

KWAZ:

O vama. Ima}ete vremena da je nau~ite. Kad budete mogli lijepo, iskreno, bez sapiwawa da mi je otpjevate, mo`da }u vas i pustiti. Vodite ih.

DVADESET DRUGA SLIKA Izbor qepotice je u toku. U Kwa`evoj sobi, za stolom, su Kwaz, Milena, Stojan, Sekretar i jo{ jedan ~lan komisije. Qepotice dolaze iz predvorja pra}ene aplauzima. Do|u do stola, okrenu se i vrate se. Ulazi jedna |evojka u no{wi. KWAZ:

Jel ova bila maloprije?

SEKRETAR: Ne, Gospodaru, to je Jawa Miajlovi}, dvaes godina, }er Vojina, neudata. KWAZ:

Meni je ista ka i one dvije od malo prije. (\evojci) Pri|i dijete. (\evojka pri|e. Kwaz je poqubi u ~elo)

KWAZ:

Jesi ko gorska vila. Evo, da ti dâ Gospodar dukat.

Kwaz daje dukat. \evojka se pokloni i ode. STOJAN:

Postoji, moglo bi se re}i, tip crnogorske qepote, odre|eno ustrojstvo, zato vam se mo`e bit ~ini da su sve iste.

Dugo putovawe u Jevropu

207

KWAZ:

Bi li ti mogo, jednom napisat kakvu kwigu o tome kako su i fizi~ki Crnogorci druga~iji od ostalog svijeta, ko da nijesu ko svi ostali?

STOJAN:

Mo`da i bi.

KWAZ:

Napisa}e{ da su to posebni Sloveni, izuzetni, da su sve za svoj ra~un ~iweli, da ne du`im, da je to posebna vrsta Srba.

Milena prekida Kwaza. MILENA:

Evi ti qepotice Jokove.

Ulazi Joko i pod ruku dr`i Stojnu. Stojna je zakr`qalo nedoraslo bi}e. No{wa na woj landara kao tu|a. Sva je smetena, zapli}e se u hodu. Prilaze stolu. KWAZ:

Ko ti je to, Joko?

JOKO:

Stojna.

KWAZ:

Jel to ona {to bi svakog momka nadbrzila, {to joj plamen bije iz o~i?

JOKO:

Ona.

KWAZ:

Da se nijesi zabunio, pa kakvu drugu poveo?

JOKO:

Kako bi, Gospodaru? Evo, mo{ vi|et, nek se potrka s kojim o}e{ o|e...

KWAZ:

Prevari me, serdar Joko.

JOKO:

Ja, bogme, ne prevari. Eno sam ti sve kod mene od bunyija o~istio. Za strv im se ne zna.

KWAZ:

Pa, kad malo boqe zagledam Stojnu, ima{ ti pravo. Stanite o|e u stranu.

Joko i Stojna stanu pored stola. Kwaz i Milena izmewuju poglede. Aplauz. Ulazi Ma{an sa `enom. @ena je hipertrofiranih oblina (trebalo bi da podsje}a na Duvanyiku iz “Amarkorda”). Kwaz sjedne, zabezeknut. MA[AN:

Gospodaru, najve}i aplazu pobrasmo.

KWAZ:

Ne ~udi me, Ma{ane.

MA[AN:

Ti si se ko ne{to iznenadio. Jesi vidio kakve su ove, nema ih pa{~e za {ta ujes. A vidi ovo...

KWAZ:

Ti re~e da je nijesi istro{io. Ma si pre}ero.

MA[AN:

Gospodaru, ti si obe}o ne{to. Gospodarska se ne pori~e. Eno je tamnica puna onih demokrata. [to nije stalo, ja pobio.

KWAZ:

Fala ti Ma{ane. Fala... Ajd stani o|e sa strane.

208

Stevan Koprivica

Ulazi \uro sa sestrom. Sestra ima ramena ko Kwa`ev perjanik, kosmatu ~etvrtastu glavu, jake ruke, vidno hramqe. Da nije `enske no{we, reklo bi se da je mu{ko. Kwaz ustane, ponovo zaprepa{}en. KWAZ:

Juna~ki, \uro, va istinu.

\URO:

[ta sam ti reka, Gospodaru? (Sestri) Pozdravi se s Gospodarom. Sestra istupi naprijed. Kwaz ho}e da je poqubi u ~elo, ali je ne mo`e dose}i. \evojka se malo sagne, obgrli Kwaza i malo ga podigne. Kwaz je poqubi. \evojka spusti Kwaza. Krene da se rukuje sa Stojanom, \uro je povu~e. KWAZ:

^ime se ti bavi{, dijete, kad si tako porasla?

\URO:

Sije~e {umu, Gospodaru.

KWAZ:

A, dobro kad je tako. Onda mo`e.

\URO:

U~inio sam kako se dogovorismo.

KWAZ:

Znam, znam, danu stani u stranu. Da vidimo druge.

\URO:

Nema drugih.

KWAZ:

Nema?

Kwaz se okrene prema Mileni. Ona okrene glavu na drugu stranu. JOKO:

Pa, reci, Gospodaru.

KWAZ:

Te{ko je odlu~it.

Trojica glavara se narogu{e. Ovla{no dodiruju oru`je. KWAZ:

(Stojanu) Leki}u, ti si najpozvaniji, {to ti zbori{?

Stojan }uti. MA[AN:

Gospodaru, ako se dogodi sramota, ja i ti znamo kako se pere. Pa makar ja bez glave osto.

Neprijatna i opasna ti{ina, Milena ustane i laganim, dostojanstvenim koracima izlazi iz sobe. Do|e do vrata i zapqeska rukama. Iz sale se ~uje huk iznena|ewa. U sobu ulazi |evojka vanredne qepote. Dostojanstveno, elegantno, prilazi grupi oko stola. Ti{ina. KWAZ:

Fala ti, Svevi{wi! Hvala ti {to me vazda pogleda{ kad zatreba meni i mojoj dr`avi! Kwaz odmerava qepoticu.

Dugo putovawe u Jevropu

KWAZ:

209

Ma trebalo bi malo da se doradi za Jevropu.

Kwaz iz svog pojasa vadi pi{toq. Zatakne ga qepotici za pojas. KWAZ:

Tako. Ima li jo{ ko {to, koji prilog, da je otpravimo kako vaqa?

Leki} utrapi zbuwenoj qepotici bocu rakije u ruke. LEKI]:

Ovo je specifi~no nacionalno obiqe`je. Po tome nas svi poznaju. Pedeset i dva stepena.

Serdari prilaze sa vre}om. Joko vadi turske glave. JOKO:

Ovo nam, Gospodaru, ne mo`e{ odbit. Svako pleme je odabralo ponajboqe. A moje su ponajboqe od ponajboqih.

MA[AN:

E, pa da ne bude! Od kada su tvoje ponajboqe?!

\URO: Da vidimo koja je ~ija! Samo {to se ne zakav`e. Kwaz uzima glave, kiti \evojku glavama. KWAZ:

Dobro je. Mir. Sve su ponajboqe. E sad, po{to se ovo so~iwenije okon~a onako kako je meni i Gospodu milo, bi}u, ko i vazda, {iroke ruke i velikog srca: Svi }ete mi u London! U pratwu! Zapucaju pi{toqi, zaori se pjesma: “Ah milosni Kwaz Nikola, svijetloga ti tvoga skuta, ne daj svojim junacima da umiru po tri puta...” Razgaqeni, ho}e da odu, Kwaz zaustavqa qepoticu. KWAZ:

Mala, nemoj da bi kome dala u London! Da{ li, ne vra}aj se ovamo! Obraz, obraz prije svega!

DVADESET I TRE]A SLIKA Polumrak u radnoj sobi Kwaza Nikole. Sekretar Milovi} sa perom i mastilom spreman za rad. Nikola, va`an, siguran, sprema diktat. Milena, u uglu sobe, znati`eqna, bri`na. KWAZ:

Pi{i, Milovi}u!

SEKRETAR: Kome ovo atresujemo? KWAZ:

Engleskoj, Francuskoj, Italiji, Austriji, i posebno, Rusiji.

MILENA:

A da malo pri~ekamo sa tim poslanicama? Opet kuva u Crnu Goru.

210

Stevan Koprivica

KWAZ:

Ja sam bunu ugu{io. Jednom rukom. A drugom rukom dr`avu u Jevropu ukqu~io.

MILENA:

Omladina je opet nezadovoqna. Ka`u, pri~a se, mnogo si na izbor potro{io, a narod crkava.

KWAZ:

Jak je ovo narod. Jak. Izdr`a}e on jevropeizaciju, ko{talo koliko ko{talo. I nisam ja tebe izabrao, nego qepoticu. Pi{i, Milovi}u: Moja zemqa, iako izmo`dena ratovima za krst ~asni i slobodu svjetlu, smogla je snage da se odazove pozivu modernog svijeta i da u~estvuje na Svjetskoj izlo`bi kako prili~i modernoj jevropskoj zemqi. Zato vas molimo za dodjelu zajma u iznosu, ostavi prazno, ja }u staviti koliko, hiqada dukata. Zajam }e biti vra}en ~im prije budemo mogli. S velikim po{tovawem, kraq Nikola.

SEKRETAR: Kraq? KWAZ:

Kwaz, kraq, u ~emu je razllika?

MILENA:

Ne}e dat.

KWAZ:

Ne me{aj se. A sad, Milovi}u, na{im iseqenicima u Ameriku... Ko }e da ti dâ, ako ne oni. “Bra}o, prijateqi, zemqaci, plemenici i bratsvenici, zajedno prebrodismo ratove, bune, sve oluje {to se nad srpstvo i crnogorstvo nadvi{e. Sad smo na korak od velikog svijeta. I zato, bra}o, Srbi, Crnogorci, ja vas u ime zavi~aja molim: po{aqite par stotina, hiqada, stotina hiqada dolara, da svijet stignemo i prestignemo...

MILENA:

Kako }e{ to vratiti, Gospodaru?

KWAZ:

Vrati}e budu}a pokolewa, za ~ije dobro sve ovo i uzimam.

MILENA:

Dobro. Bi}e dobro. Da}e dragi Bog da bude dobro. Da}e da, ko nekad, zaratimo, pa da sve lijepo do|e tamo |e i pripada.

KWAZ:

Da}e Bog. Jesi li napisao, Milovi}u?

SEKRETAR: Jesam, Gospodaru. KWAZ:

Onda, kraj! KRAJ