Koprivica Tre Sorelle

Stevan Koprivica

TRE SORELLE (O qubavi i demonima)

138

Stevan Koprivica

STEVAN KOPRIVICA, dramski pisac. Ro|en 29. 11. 1959. u Kotoru. Diplomirao je Grupu za dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Bio je urednik TV Titograd, dramaturg SNP u Novom Sadu, dramaturg, pa upravnik pozori{ta “Du{ko Radovi}”. Sada je profesor dramaturgije na FDU u Beogradu i dramaturg pozori{ta “Bo{ko Buha”. Pi{e za pozori{te, film i TV. Pozori{ne predstave: Pomjerawe tla, An|ela, Dugo putovawe u Jevropu, Oru`je zbogom, Navala, Jugonokturno, Novela od qubavi, Zauvijek tvoj, Mi ~ekamo bebu, Tali~ni Tom i Daltoni, Boke{ki D-mol, Inominato, Betula u malu valu, Ba{ta sqezove boje, Tri musketara, M(j)e{oviti brak, Tri sorele, @aklina Bandeka, Bajkovizija, [kola. TV drame: Kroja~i yinsa (TV film), Kreni prema meni TV serije: Kontra{, M(j)e{oviti brak Filmska scenarija: Zelena ^oja Montenegra, Neka ~udna zemqa, Bi}e boqe, Rat u`ivo, Pariz Balkan.

139 Nagrade: – Sterijina nagrada za dramatizaciju Ba{ta sqezove boje, – Sterijina nagrada za dramski tekst Boke{ki D-mol, – Nagrada za najboqu komediju Mi ~ekamo bebu na Festivalu komedije u Jagodini, – Nagrada Festivala pozori{ta za decu, za komad Novela od qubavi, u Kotoru, – Nagrada “Zmajevih de~ijih igara” za predstavu Moj prvi razred, – Nagrada Udru`ewa dramskih pisaca Srbije za dramu Dobro jutro admirale, – Nagrada za skupnu igru na festivalu “Borini pozori{ni dani”, Vrawe 2003. @ivi i radi u Beogradu i Herceg Novom. Pi{e.

140

Stevan Koprivica

Stevan KOPRIVICA

TRE SORELLE (O qubavi i demonima)

LICA:

NERA, sestra najstarija, 30 godina, ku}i predana, Bogu predana BJANKA, sestra sredwa, 25 godina, cijelu sebe u crni libar unosi ROZA, sestra najmla|a, 20 godina, sve bi i sad bi MARKO, brat, glava od ku}e, 40 godina JOJO, ridikuo, ridikuli nemaju godine DAMJAN, kapetan i patrun od broda “Dijabolo”. A mo`da je on i ne{to {to nije za pomiwawe. Izgleda kao da ima 30 godina, a mogu}e je da ima nemjerqivo vi{e.

Doga|a se u Pr~wu, Boka Kotorska, nekada, davno.

141

Tre sorelle

SLIKA PRVA Bijeli lencuni nadimaju se pod naletima jakog juga. Iz daqine dopire grmqavina nadolaze}eg nevremena. Roza, Bjanka i Nera skidaju lencune sa razapetog {paga ispred wihovog palaca. Pojavquje se Jojo, razbaru{en, mokar i slan. JOJO:

Eto vas, bogareti, iste ko ti lencuni. Bijele, bijele i zategnute. Samo }e se lencuni izgu`vat, a vi se ne}ete izgu`vat. No vazda bijele... Zategnute. Greote. Danu se, Nera moja, prigni malo da vidi Jojo {to krije{...

NERA:

Mr{!

JOJO:

Bjanka, bijela golubice, je li Jojo zamirito da ga bar pogleda{? Koga }e{ ako ne}e{ Joja? Ja neo`ewen, ti neudata, a?

BJANKA: Aj }a, Jojo! Pu{ti me stat! Aj za svojom rabotom! JOJO:

Rozo, Rozo, ru`o iz |ardina, tek niknuta, nemirisana. Da te Jojo jednom pomiri{e izme|u bedara, pa da umre jadni Jojo.

ROZA:

A bi li mogo, moj Jojo? Bi li smio, a?

JOJO:

Aj da probamo...

ROZA:

Ajd ba{ da probamo. \e }e{?

NERA:

Roza! Pu{ti sprdwu s ludanom! Slo`i te lencune, vidi kako to {trambavo rabota{, ko da si uzeta u ruke. Jojo, ala za svojom rabotom, ala. Pasaj nas se!

Izlazi Marko. MARKO:

E, Jojo. [to je vika o|e?

JOJO:

Moj dobri gospar Marko ja sam ti do{o rijet da sam ti trabakul s porta morto veza razvezao i u porat prebacio. Ko {to si reko. Da ga neverin o|e s Pr~wa ne baci pod Kotor.

MARKO:

Fala ti, moj Jojo.

NERA:

Ni{ta mu se nemoj zafaqivat. Eto se s nama odnosi ko da smo putane iz Lepetana, il iz kojeg kotorskog ka`ina. Reci mu!

MARKO:

Jojo, ne laprdaj vi{e da ti ne bi rebra prebrojio!

JOJO:

Malo sam se po{alio, mali {kerac napravio. A da, i wima je milo. Nisu one od kamena. Ne razminu rije~ ni sa kim, bez me|usobno. A vidi kakve su... Greote. Nemoj se ti meni jedit, moj gospar Marko, ne bi ja {to {porko promislio za tvoje sorele. Ma, da im je lako, nije im lako.

142

Stevan Koprivica

MARKO:

Mu~i! Da ni jednu vi{e nisi prozborio! [to sam ti du`an, pa da mi se gubi{ s o~iju!

JOJO:

Ko i vazda. Za jedan `mul vina. Il bi mi mogo dat jedan bocun iz tvoje konobe. Eto, ne trebaju soldi. Zna se kakva je konoba u ku}u Zanetija. Ima tu botiqa jo{ iz sta|una Bu}a od kojih si palac naslijedio. Ko, bijaste neka svojta, po `enskoj bandi, pa tebi pripade. Ne ka`em, ne ka`em, gospar Marko, da ti nisi zamirito ovaki palac. Jesi, i ve}i si zamirito, ma Bu}e su Bu}e, a Zaneti Zaneti. Malo ti se kruni palac po korni`ima, a kad se s mora gleda, ko da se malo krov profundo, ma, neka, sve }e{ ti to popravit, a da}e dragi Bog da se i one udaju.

MARKO:

Evo cekin pa aj }a!

JOJO:

A ja bi iz tvoje konobe.

MARKO:

Dukat, pa mr{ }a!

JOJO:

Ih, dukat! Ima za funtu vina. Fala ti, moj gospar Marko, dabogda vazda neverin naintravo a ja ti trabakul prevezivo. Nema boqeg od mene. Svi su moji bili patruni i kapetani, na wih sam ja. I, ako {to treba po palacu, oko profundanog krova il, da re~emo, {to oko sorela, ja se preporu~am.

Marko zamahne nogom prema Joju. Jojo utekne, smiju}i se. JOJO:

(Tr~e}i) Preporu~am se. Preporu~am se.

Djevojke su sakupile lencune. Nose ih prema ulazu u ku}u. NERA:

Eto i Jojo ispla~e usta s nama. A ti, Marko, ko nebrat, ko da nismo tvoje.

MARKO:

Pu{ti ludog Joja.

Marko, u neprilici, brzo u|e u ku}u. BJANKA: Ne ispla~e Jojo usta no zbori sve ko {to jes. Umideca je na~ela ku}u pa se kruni i izvanka i iznutra. [ufit prokapqa, vi|e}ete sad kad zaspe ki{a. A ja, sve ~ekaju}i, dvaes i peta... ROZA:

Umije li Jojo rabotat one stvari?

BJANKA: Roza, mila, ne bi vaqda? ROZA:

Ne bi da sa~ekam dvaes i petu tako ko ti.

NERA:

Mu~i! Mu~ite, obje. [to vam je danas?! Roza, ovo }e{ u ne|equ sve `upniku na ispovjed ispri~at, manituqo manita! Bjanka, i ti bi mu imala {to re}.

143

Tre sorelle

BJANKA: Ja ne, sestrice mila, ja ne. ROZA:

Ja mogu da re~em. @upniku je milo da slu{a {to se meni ombra po glavi. Onda ja o~itam sve one Zdravo Marije, po pet, {est, sedam puta, pa opet mislim ono {to je mene voqa. Pita}u `upnika u ne|equ mogu li ja unaprijed da to sve odmolim i is~itam, pa da ~inim {to je mene voqa.

BJANKA: Ne mo`e{ u Pr~aw ~iwet ni{ta. Nema s kim. Mo`e{ mi{qet, samo mi{qet. ROZA:

I to je ne{to. A ti i ne misli{, Nera moja mila, priznaj. Jesi li ikad mislila o tijem stvarima?

NERA:

Kojim stvarima, manituqo?

ROZA:

O ~ovjeku, sestro, o ~ovjeku!

Nera baci ko{aru sa sakupqenim lencunima i uleti u ku}u. Sestre se pogledaju, zasmiju, ~isto, obijesno, mladala~ki. Iz sjenke se pojavi Jojo, preme}u}i dukat u ruci. JOJO:

Na}e se vina u Pr~aw i bez dukata. Sa~uva}e Jojo dukat da kupi monturu za navigavawe. Ukrca}e se Jojo na brod i evo vam ga svima na! (Odmjeri od {ake do lakta prema ku}i) Bi}e tebi `ao, gospar Marko, stronco, i za ovo nogom i za sve degeweke {to si mi ih davo. Ja prosio sve tri, svedno koja je. I ovu Neru, mada nije fijamanta. Nek da bilo koju. Trunule bi kod mene ko {to trunu kod wega, samo bi od mene dobile ono {to od wega ne mogu dobit. Navla~ili smo {pag od trabakule jednom, Nera, ti i ja, pa sam te poprivatio za sise. Sva se uko~ila, pa se stresla, i ja se s wom streso. A onda Joja {pagom mokrim po licu. A Bjankica, golubica, i{li brat vrijesak na Vrmac, ja se pewo iz we, pa joj virio pod kotulu. Miline, divote, tih profuma, Jojo moj grdni. Da mi je odrije{it {pag od tih ga}a, da mi se jednom uvalit. A mala, mala, greote, uvenu}e prije no {to procvijeta. Ma, na}e se neko i za vas, sorele, Jojo vam dobar stoji. Naintra}e neko u va{e ku{ine. Bi}e vam `ao {to Joja ne pogledaste, {to Joja ne darivaste.

Na vratima se pojavi Marko sa vrgolom u ruci. MARKO:

[to bquti{ tu?! [to mi baja{ pred ku}u! Mr{ }a da te ne dovatim ovom vrgolom! Mr{, jesi li ~uo?!

144

Stevan Koprivica

SLIKA DRUGA Djevoja~ki smijeh u suprotnosti je sa polumrakom sobe koji sablasno razbija titraj dvije svije}e na okruglom stolu. Smijeh nadja~a {um ki{e, udar gromova i tresak talasa o blisku obalu. Roza i Bjanka nagnute nad sto. Roza se smije, Bjanka naglo ustaje, upla{ena. BJANKA: Prekini. Ovo ne}e na dobro iza}. ROZA: Ajmo jo{ jednom. Sad }e da uspije. BJANKA: Ne}e da uspije. Ne mo`e. Sve su to {ene. ROZA: Nisu {ene. Sve ovako treba. Evo, tavulin okrugli bez brokava, na{la sam na {ufit. Bi}e od Bu}a osto. Ko i ova slova. Evo, pore|ana u krug. I {telike. Sve imamo. Mora se pojavit. BJANKA: Nema se ko pojavit. ROZA: Ma, ajde, jadna, igramo se. [to se ne bi pojavio? BJANKA: To ne postoji. ROZA: Postoji li Bog? BJANKA: Ne huli! I samo takvo pitawe je huqewe. ROZA: Ako Bog postoji onda i to postoji. I `upnik tako zbori. Ako postoji dan, postoji i no}. Sunce i ki{a. Qeto i zima. Dobro i zlo. Jes i nije. Crno i bijelo. Da nije tako, ne bi svijet postojao. BJANKA: \e ja za tvojom pameti idem? Gremo le}. Ako naintra Nera i vidi {to radimo, bi}e vike. ROZA: Nije ni Nera ono {to se ~ini. Ajmo jo{ samo jednom. Stavimo bi}erin na sredinu, uvatimo se za ruke, za`murimo i izgovorimo rije~i. Onda }e ~a{a da ispi{e wegovo ime, a onda }emo da ga prizovemo. Sjedi, ne boj se, ni{ta nam se u na{em palacu ne mo`e dogoditi. Bjanka sjedne naspram Nere. BJANKA: [to misli{, je li lijep? ROZA: Daj ruke, jako misli na to, ponavqaj za mnom. Djevojke se uhvate za ruke. Zabace glave, zatvore o~i. ROZA:

Ave tebi ~ije ime ne smijemo izre}. Mi smo kontente i ponizne i sebi te prizivamo... BJANKA: Ave tebi ~ije ime ne smijemo izre}. ROZA: Javi se i nazna~i nam ime tvoje na tavulin. BJANKA: Javi se i nazna~i ime tvoje na tavulin. Jao, Roza, pomako se bi}erin!

Tre sorelle

145

ROZA: Mu~i. Ne prekidaj. Dobro nam je krenulo. BJANKA: Pomako se, ~ula sam. ROZA: I treba da se pomakne. BJANKA: Da pogledam na koje je slovo? ROZA: Rano je. Nek ispi{e sva slova. BJANKA: Kako }emo znat koja su slova ako ne ~itamo jedno po jedno? ROZA: Ajd ti pogledaj, ma brzo. Bjanka spusti glavu. BJANKA: S! Bi}erin je kod slova S! I Roza pogleda. ROZA:

Ja bi rekla da je kod slova D. Ajmo daqe, ajmo daqe, vidi{ da se ne{to doga|a. Ponovo zabace glave unazad, dr`e}i se za ruke. ROZA:

Ako jesi taj koji jesi, napi{i ime svoje da znamo da si taj koji jesi i nikoji drugi no taj jedan i jedini. BJANKA: Ako jesi taj koji jesi, napi{i ima svoje da znamo da... Kako si ono daqe rekla? ROZA: Da si taj koji jesi i nikoji drugi no taj jedan i jedini. BJANKA: Da si taj koji jesi i nikoji drugi no taj jedan i jedini. Prasak groma i u istom trenutku otvarawe vrata sobe. Roza i Bjanka zavri{te. Na vratima je Nera. NERA:

[to to ~inite, {empije {empijane?! [to to ~inite?! O}ete li da se iskopate no}as! I sebe i ku}u i sve nas! Djevojke, jo{ prestra{ene, piqe u Neru. Roza se zasmije. Bjanka ustaje, ide prema Neri, zbuwena, upla{ena. BJANKA: Ja sam joj rekla. Rekla sam joj, Boga mi jednoga. A ona ka`e, da je duga no}, da imamo kad spavat... Ja sam joj rekla da to nije lijepo... NERA: Pa si opet s wom sjela... Roza, okle ti tavulin? ROZA: S {ufita. NERA: A slova? ROZA: Isto s {ufita. NERA: Zna{ li {to si u~iwela? ROZA: Ovo je prije nas, u ovu ku}u, isto neko radio, pa mu ni{ta nije bilo. Nera, zaboga, ne misli{ vaqda da je sve ovo ozbiqno? Igramo se.

146

Stevan Koprivica

NERA: Takvijem stvarima se ne igra. Nikada. Nipo{to. BJANKA: Ti misli{ da tu ima ne{to, jel da? BJANKA: Za ovo, za ovo {to ste sad uradile ide se na sud svete crkve! Za ovo se ide na loma~u. O}ete li da biskup kotorski baci anatemu na cijeli Pr~aw zbog vas dvije?! O}ete li da nam se trag iskopa zbog va{ih {keraca?! O}ete li da nam pokojna mater i pokojni pape zbog vas u vje~nom ogwu na nebo gore?! O}ete li da krst na na{oj crkvi sagori kad se vas dvije ispred crkve pojavite?! ROZA: Dobro, dobro, Nera. Re}i }emo `upniku, o~ita}emo {to treba da se o~ita, pa mir u ku}u. BJANKA: Ne}ete vi `upniku ni{ta re}! Treba li `upnik da zna da vi o|e Satanu prizivate?! ROZA: Okle ti zna{ da smo mi ba{ wega prizivale? BJANKA: Jes. Mi smo mi{qele neku dobru pokojnu du{u prizvat. Nekoga od znamenitih Pr~wana, da se raspitamo o materi i papi... Nera pri|e stolu, izvu~e podmeta~ ispod slove i ~a{e, podigne ga. Vidimo ucrtani crveni pentagram. NERA: Jel se na ovome dobre du{e prizivaju?! BJANKA: Okle mi znamo? I to smo na {ufit na{le. NERA: Rekla sam Marku da destrega stare nepotrebne rke`ine! Da je {to vaqalo i kome koristilo ne bi bilo skrajnuto na {ufit! Sutra nek ovi tavulin iscjepa, vaqa}e da zalo`imo kad dobro zahladni. A ovi bi}erin, sad }u ga slomit. BJANKA: To je na{ bi}erin. Iz materinog regala. NERA: [porak je. Vi ste ga i{porkale! ROZA: (Uzima ~a{icu od Nere) Opra}emo ga. NERA: (Dr`e}i podmeta~ sa pentagramom) I ovo vaqa zapalit. Ne pocijepat, nego da u ogwu sagori. ROZA: Nemoj se jedit, sestro mila, ma, okle ti zna{ da je to ba{ za prozivawe Satane. Ko je to tebi reko, |e si ti to nau~ila? Da nisi ti koji put to probala? NERA: Roza, ti si sve bezobraznija i bezobraznija? Pa, vaqda ja znam... ROZA: Okle ti zna{? Eto, mi nismo znale, nego tako, sve zajedno na{le... NERA: Ja znam. Ja sam najstarija pa moram znat. Meni je dato da dr`im ovu ku}u, meni je pripalo da se staram i o vas dvije, i o svemu,

Tre sorelle

147

pa moram znat! Nisam ja to od Boga tra`ila, no mi je dato! Zato se nisam ni udala, zato sam ostala da me vata umideca, zajedno s ovim palacom. BJANKA: Mi to nismo od tebe tra`ile. Ti na|i nekoga, pa ajde. NERA: To bi vi, je li? Da ku}u do kraja iskopate?! Ne, vala. Ja sam se materi na odru zaklela da }u ostat, da }e sve na meni bit, pa }e tako i bit. Nikoga ja ne}u na}, nikad, mene je to sve pro{lo, ja sam to sve sagorjela! I moje je da vas dvije, luda~e, mlade luda~e, izvedem na put krijeposti i ~estitosti! Da ako vi na|ete nekog za sebe, nekog dobrog i ~estitog, boqeg od vas, da ne trunemo svi zajedno! Dovoqni smo ja i Marko. ROZA: A ako Marko dovede koju o|e u palac? NERA: Ne}e ga Marko ni jednu o|e dovodit. Dok sam ja `iva! Koja bi po{la za Marka, bez neka, neka, kastiguqa , {triga, il putana? U ovu ku}u mora bit samo krijepost i ~estitost. ROZA: Ja ne}u da budem krijepka . [to se ima od krijeposti? NERA: Dobro! Predaj se vragu! Evo, dozovi ga! No, ni on te ne}e! I wega vaqa zamiritat. Ni za vraga nisi. Evo, vi|e}e{, ja }u ga prizvat, pa }u te wemu predat. (Baci podmeta~ ispod nogu, stane na wega) Do|i nepomeni~e, iza|i iz ovog neverina vanka, zaposjedni ovu ku}u, pa uzmi du{u mojoj Rozaliji, pa je vodi paklenskim stazama, do vijeka! ROZA: Bar mi ne}e bit dosadno. BJANKA: Nera, ti si izlu|ela... NERA: Do|i nepomeni~e, pa nas sve uzmi, kad nas Bog ne vidi, ti nas pogledaj! Kad ni za koga nismo, nek budemo za tebe! Bo`e mi oprosti, {to ja ovo pri~am, {to je meni? Jesam li i{empijala? Jesam li polu|ela? Od vas dvije, od ove ku}e, od ovog mjesta, od sebe same? [to je meni ovo do{lo? Roza pri|e Neri, zagrli je. ROZA: Nemoj, sestrice, nemoj pre}erivat. Danu, igrale smo se samo. Ne}emo vi{e nikad. Bjanka pri|e sestrama. Zagrli ih. BJANKA: Sve je to od neverina. Sutra, kad dune bura, sve }e bit lijepo i dobro ko {to je bilo. Sve je to od no}i. Kad bi sad izgrijao mjesec bile bi ko {to smo bile i prije. Nemojmo se jedit. [to bi mi jedna bez druge? Zagrqene sestre na sredini sobe, na pentagramu, tje{e jedna drugu. Za~uje se lupawe na vratima, negdje ozdo, na vratima ku}e. Sestre se razdvoje, nijeme, upla{ene.

148

Stevan Koprivica

SLIKA TRE]A Traje lupa na vratima. U prizemqu ku}e, u konobi, Marko, dr`e}i pi{toq u ruci, upla{en, probu|en, polako prilazi vratima. MARKO:

Koji lupa?

Grmqavina groma i lupa na vratima. MARKO:

Koji si u ovu zlu uru? Odgovaraj! Jojo, ako si ti, da}u ti degeweka da ne}e{ znat za sebe. Jojo, odazovi se!

DAMJAN: (Off) Otvori, doma}ine. Na{i smo. MARKO:

Koji si?

DAMJAN: (Off) Damjan. Kapetan i patrun od broda. MARKO:

Nikojega ja Damjana ne znam. Pro|i me se.

DAMJAN: (Off) Konak mi treba u ~istoj i ~estitoj ku}i. Pla}am zlatom. Marko, u nedoumici, spu{ta pi{toq, uhvati kvaku, vadi kqu~. MARKO:

Uqezi. Ma da zna{, u ruku imam pi{toq sa ~eli~nijem zrnom u cijevi i s po unce baruta napra{enim.

Marko oprezno otvara vrata. Na vratima je Damjan, uvijen u mokru crnu kabanicu. DAMJAN: Dobro ve~e u dobru ku}u. MARKO:

Da je ve~e dobro, nije. Nebo se na zemqu spu{tilo. Uqezite.

Damjan ulazi. MARKO:

Pa, okle vi u ovu uru na moj prag?

DAMJAN: Rekoh, treba mi ~ista i ~estita ku}a da u woj kona~im i da se u woj hranim. Reko{e mi da nema boqeg mjesta od ku}e plemenitog Marka Zanetija, Pr~wanina. MARKO:

Ko vam je mogo to re} u ovo doba, po ovakvoj no}i? Nema ni ma~ke na ulicu.

DAMJAN: [to bih ja sa ma~kama pri~ao? MARKO:. DAMJAN: MARKO:

Po monturi bi reko da ste s broda nekoga... Moj brod je u karantinu, u Porto Rose. Ako se u karanatin, u Rose, okle o|e kod mene?

149

Tre sorelle

DAMJAN: Bez znawa kapetana od Porta Rose, krenuo sam s mom~adi u Boku. Osam mjeseci smo na moru. Dugo je dvije sedmice ~ekati u karantinu, a toliko pomorski zakoni Mleta~ke republike propisuju. U`eqeli se qudi svega. MARKO:

A |e su vam sad qudi?

DAMJAN: Nevrijeme nas je u Lepetane bacilo, gdje mom~ad osta{e na dobrom vinu i, znate ve}, sa lijepim `enama. MARKO:

[to vi ne ostaste s wima?

DAMJAN: Mira mi treba. Umoran sam. Vrlo sam umoran. MARKO:

[to ne prepre~iste u Herceg Novi? Bli`e vam je s Rosa bilo.

DAMJAN: U turski Novi? Ja dr`im do sebe, gospodine MARKO:

A kako ste, od Lepetana do Pr~wa, po ovakvoj no}i, pristigli?

DAMJAN: Unajmio sam kowa. MARKO:

Ne ~uh topot.

DAMJAN: Zbog nevremena. Onda, ho}e li za kapetana i patruna broda “Dijabolo” biti malo mira u ovoj ku}i? Ka`u dobri qudi da imate obi~aj, s vremena na vrijeme, da regalate kamaru kakavom uglednijem strancu. MARKO:

Istina je. Ku}a velika, a propada. Vazda treba solada. Kako ono rekoste da vam je ime?

DAMJAN: Damjan. MARKO:

Nikad nisam ~uo da se tako o|e neko zove. Vi niste iz Boke. I nekim ~udnim jezikom pri~ate. Ko da je na{, a nije na{. Okle ste?

DAMJAN: S broda, rekoh. MARKO:

“Dijabolo”... Ja, da imam brod, nikad mu ne bi dao takvo ime. Zbog pegule, ne vaqa zlo imenom od broda prizivat.

Damjan pogleda Marka, ~udno nasmje{en. MARKO:

Ma, imate vi pravo. Kad ja budem imo svoj brod, onda }u mu ja davat ime. Kamara je o|e, u prizemqu. Gore, na spratu su moje sestre. Opomiwem vas, bude li vam kakva {porkarija pala na um, ~eli~no zrno }e vam sudit ili }u vas fundat odma o|e pod palac.

DAMJAN: Uvjeravam vas da sam umoran, jako umoran i da ne znam o ~emu pri~ate.

150

Stevan Koprivica

Damjan vadi ko`nu kesu sa dukatima, baci je na sto. Marko izvadi jedan dukat. MARKO:

Zlatni dukat. Fijamanti, ko da je sad iz kovnice. Vi bi ostali dvije setemane, rekoste? Bi}ete mi dragi gost, al, {to se mojih sestara ti~e, opet vam napomiwem, nemojte da vas guja ujede, da vam {to i na um pane, a ne da {to u~inite. Ja znam da vama nije ni do ~ega, da ste umorni od vija|a, ma, dvije setemane su dvije setemane...

DAMJAN: Pla{ite li vi tako svakog namjernika koji kod vas na konak svrati? MARKO:

Moje je da re~em. \e su vam stvari?

DAMJAN: Nemam stvari. MARKO:

Kakvi ste vi pomorac ako nemate {kriwu sa sobom, il bar marinersku vre}u?

DAMJAN: Omnia mea mekum portant. MARKO:

Vi ko na{ `upnik, kad ne zna {to zbori, on onda po latinski.

DAMJAN: Za razliku od va{eg `upnika, ja znam {to govorim. Zadr`ite kesu. MARKO:

Previ{e je. O|e ima za dvije godine, a ne dvije setemane.

DAMJAN: Samo vi zadr`ite. Ako na|em toliko potrebni mir, mo`da ostanem i vi{e. Onda, ho}emo li spavati no}as? MARKO:

Si, si. Ma, kamara nije zgotovqena... Sad }u ja probudit Neru, sa}e ona. Samo, ja sam vam reko {to sam vam reko!

DAMJAN: Dovoqno je da ima krevet. Ujutro }emo sre|ivati... MARKO:

Ne, nikako. Sa}e mia sorela sve in|ustat...

Marko do|e do vrata, vi~e. MARKO:

Nera! Nera! Vjeni kva! Imamo vi`itu! Nera!

Dok Marko doziva Neru, Damjan tiho ode prema sobi, tamo gdje mu je Marko pokazao. Marko stoji na vratima, ne vidi da je Damjan oti{ao. Pojavquje se Nera, ogta~ preko bijele spava}ice. NERA:

Ko je to?

Marko se okre}e s namjerom da upozna Neru s Damjanom. MARKO:

Gospar Damjan, patrun broda “Dijabolo”... O, |e je nesto? Po{o odma u sobu. Umoran je. Nisi spavala?

NERA:

Kako da spavam? Lupao je tako da je ptice na Vrmac probudio. Kakvi je?

151

Tre sorelle

Marko zvecne dukatima u kesi. MARKO:

Sam ga je Gospod poslo.

NERA:

Ba{ ne poznaje regule. U ovo doba...

MARKO:

Gospar nad gosparima, vi|e}e{. Mo`e bit da mu je {to potrebito, budi tu. Idem ja vanka da mu kowa s ki{e sklonim...

Marko prebacuje ogrta~ preko glave, izlazi u no}. Nera polako prilazi vratima sobe, oslu{kuje. Prisloni uvo na vrata. Vrata se otvore. Damjan na vratima. DAMJAN: Dobro vam ve~e, {jora lijepa. NERA:

[iworina. [iworina. Nera. Mi{qela sam da malo kamaru pospremim.

DAMJAN: Nije potrebno. Jedino ako ba{ zahtijevate da u|ete u sobu. NERA:

[to ste mi{qeli s time re}?! Gospodine, ja }u vam odma skrenut pa`wu...

DAMJAN: Bijes vam lijepo stoji, mada, nema razloga za wega. Vratite se vi lijepo u va{ topli, miri{qavi krevet i sawajte va{e snove. U snu nije kao na javi, je li tako? Meni ni{ta sada nije potrebno. Jedino bih volio, ujutro, ako je mogu}e, komad toplog hqeba sa ne~im jo{, za doru~ak. Dok Damjan govori iza Nere se pojave Bjanka i Roza. BJANKA: Jel po gu{tu malo su{enog mesa? ROZA:

Mladoga sira bi sigurno `eqeli?

BJANKA: Svje`a jaja, najboqe za doru~ak... NERA:

Moje sestre, Bjanka i Roza...

DAMJAN: Nera, Bjanka i Roza. Divno. Nera kao tamna no} u kojoj nas ~eka ne{to uzbudqivo, sakriveno, tamna no} u kojoj }e bqesnuti muwa i sve promjeniti. NERA:

Je li gospodin literata?

DAMJAN: Bjanka, kao bijelo jedro koje jo{ ni jutarwi maestral nije dotakao. Bijelo jedro koje ~eka da u wega u|e puni i pravi vjetar. Pa da zajedno odjedre tamo gdje jo{ niko nije bio. BJANKA: Ba{ ste to lijepo rekli, po{tovani gosparu... DAMJAN: Roza. Kako ru`a da se uzbere a da nam trn ruku ne okrvavi? Ili da se pusti ru`a, bez dodira, da joj se svi dive, dok se jo{ potpuno ne rascvijeta? ^im jedan latica padne, ne}e to biti vi{e ona ista ru`a.

152

ROZA:

Stevan Koprivica

Gospodine, imamo mi o|e jednog ludog Joja. On isto tako sva{ta zbori. A ko mnogo zbori, taj nije ne za {ta.

DAMJAN: Potpuno ste u pravo, mila Roza. Ja vam ba{ nisam ni za {ta. @elim vam lijepe snove. Damjan naglo zatvori vrata. Djevojke se zgledaju. Roza prsne u kikot. Ulazi Marko, mokar. MARKO:

Ni|e tog kowa nema. Ni|e nema kowa. Sav sam se smokrio. Nema ni tragova od kopita ispred ku}e. (Sestrama) [to je, kurio`a~e?! O}e li se spat no}as? Ala, svaka u svoju kamaru, ala!

Djevojke odlaze. Nera zastane pored Marka. NERA:

Samo da zna{, ni{ta mi se ne svi|a. Ni{ta. Ima ne{to, ne znam {to, ma, ne{to ima...

MARKO:

Ne bi ti se svidio ni sveti otac Papa u ovo doba po ovakvoj no}i. I nije na tebi da ti se svi|a! [to ima da ti se svi|a il ne svi|a. On je samo gost koji pla}a. Ajde u ko}etu.

Nera odlazi, natmurena. MARKO:

\e li mu je taj kow? Ja ga nisam ni ~uo... A ne}u mu ja pu~it kowa po Pr~wu, pa da ima jo{ sto ovakvijeh kesa.

Marko uzme kesu sa stola, stavqa je ispod ko{uqe, gasi svjetlo.

153

Tre sorelle

SLIKA ^ETVRTA Jutro je u konobi. Roza postavqa sto za Damjanov doru~ak. Pjevu{e}i postavqa stolwak, tawir sa no`em i viqu{kom, vr~ sa vinom. Bjanka donosi poslu`avnik sa jelom. BJANKA: Raspjevala se ti jutros? ROZA:

Lijepo sam spavala i jo{ qep{e sawala.

BJANKA: I ja sam sva{ta sawala. ROZA:

Nisam ja sva{ta, no ba{ ne{to.

BJANKA: A {to to? ROZA:

Reci mi da ti re~em.

BJANKA: Ako ti meni re~e{, re}u i ja tebi. ROZA:

Ako pro{pija{ Neri odma }e me poslat kod vele~asnog i mora}u da zdravomarijam bar iqadu puta.

BJANKA: Ne}u. Tebe mi. ROZA:

Evo ovako. Ja se nagla kroz fuwestru od moje kamare. Ko, ~ekam nekoga. Ne znam jo{ koga, ma ~ekam, ko da mi `ivot od toga zavisi. Sve se pregiwem preko fuwestre. Prozor sve ni`i a ja sve vi{a. I odjednom mi pukne jedno puce na ve{tu, puce ispod grla, puce {to me stezalo. E ba{ mi je smetalo, promislim, kad mi pukne i drugo puce, ispod. A onda, sve jedno za drugim, sva mi puca poprskaju i prospu se ispod, po ulici, pa preko ulice u more. Sva pucad, jedno po jedno, padnu u more.

BJANKA: A ti samo u dowu robu na fuwestru? ROZA:

Nema dowe robe. Nemam ni{ta na sebi. ]ute mi bedra kameni zid ispod fuwestre, a maestral mi prelazi preko grudi.

BJANKA: Vrati se u kamaru, jade mila, preladi}e{ se... ROZA:

A onda doqe, ispod palca, pojavi se se ovi, ovi...

BJANKA: Koji? ROZA:

Ovi na{ gost. Damjan. Svu moju pucad izvadio iz mora i dr`i ih u ruku. Ispne se do mene, ne znam kako, ko da je poletio, i da mi pucad. A ono nisu pucad nego sve draguqi. I stavqa mi pucad na golo tijelo. Zapravo, draguqe mi stavqa.

BJANKA: Mu~i, mu~i. Nianci jednu vi{e nemoj. ROZA:

E pa i nema vi{e. Il se ne sje}am il nema vi{e. A lijepo li je bilo, sestro mila.

154

Stevan Koprivica

BJANKA: [to je bilo lijepo? ROZA:

Ne{to. Aj sad ti...

BJANKA: Ko ja po{la u Kotor. Poklade. Fe{ta od Krnevala. Ma{kare sve s praporcima i s trumbetama, ri~u i vi~u. Ja o}u vi|et kako su napravili lutku od Krnevala, ma mi ma{kare ne daju. Jedan ko mali vrag, sa crvenijem jezikom i o{trim repom sve me, da prosti{, drpa. Ja sve prizivam Marka da me za{titi, sve gledam |e ste vas dvije, ma nema nikoga, samo se oni vra`i} napovrzo na mene. A onda, iz one gomille, iza|e jedna u bijelu monturu, s ma~om oko pasa i privije me uza se. Oni vra`i} mu se pokloni a on ga {utne nogom, a vra`i} mu se opet pokloni. Izvede ti mene bijeli princ skroz gore na San \ovani. I poka`e mi niz Boku, i zbori, ja sam tvoj princ, a ti moje prin}ipesa i sve }e ovo more bit na{e. I zapjevo mi ne{to, we`no, sve milina oko srca. ROZA:

A kakvi je bio, kako je figuro?

BJANKA: Ne}e{ mi vjerovat. ROZA:

Vjerova}u ti.

BJANKA: Bio je to... Damjan. ROZA:

E, pa la`e{!

BJANKA: Ne la`em. O~iju mi, i tebe mi, i Nere mi. ROZA:

Kako je tebe mogo vodit na San \ovani kad je skupqo moju pucad iz mora?!

BJANKA: A da u san je to bilo. ROZA:

Ne mo`e bit u tvoj i u moj stan istodobno. I ako nije istodobno, ja sam ga prva snijevala.

BJANKA: Bo`e, Roza, {to ti to zbori{... A ja i pjesmu pamtim koju mi je pjevo. Ulazi Nera. NERA:

Jo{ se nije ustao? Kakvi je ovo tavajuo?! Duperani! [to }e mi{qet on, u kakvu je ku}u do{o?! Roza, donesi rekamani tavajuo, fijamanti. Vino, koje je?

BJANKA: Iz prve ba~ve. NERA:

Iz prve ba~ve je ovogodi{we. Donesi iz tre}e ba~ve, ono {to je Marko mje{o gro`|e s Peqe{ca sa na{ijem, s Vrmca. Br`e dok nije do{o.

BJANKA: Nera, jesi li ti {to sawala no}as?

155

Tre sorelle

NERA:

Kakvo je to pitawe? [to tebe stalo {to sam ja sawala?

BJANKA: I ja i Roza smo lijepo snijevale, pa, mislim, da nisi i ti? NERA:

Ja nikada ni{ta ne sawam. Odavno.

ROZA:

Zato {to la`e{ da ni{ta ne sawa{? Svako ne{to sawa.

NERA: Ja ne la`em! Ja ne sawam! Donesi tavajuo! Bjanka, vino! Sestre iza|u. Nera sre|uje sto po svom ukusu. Ulazi Damjan. DAMJAN: Vi ste poranili, zoru prevarili. NERA:

Ma kakvi poranila. Pro{lo je devet ura. Marko je feratom po{o do Kotora i reko da se mi za sve pobrinemo. Kako ste spavali?

DAMJAN: Kako ste vi spavali? NERA:

Ko i vazda. Ki{a udara po mozgu. Ja }u sad da sredim kamaru, dok vi doru~kujete.

DAMJAN: Ja vas molim da ne ulazite u moju sobu. NERA:

Meni je Marko reko da ja moram...

DAMJAN: A vi ba{ ho}ete da zavirite u moju sobu? Da dodirnete krevet u kome sam spavao? Da omiri{ete jutarwi vazduh u sobi u kojoj je spavao nepoznati mu{karac? A ja vas molim da to ne radite. Ja sam kao i ostali, samo malo umorniji. Mir i spokoj, bar nakratko, to je sve {to o~ekujem od ove ku}e. NERA:

Vi mene stalno nabje|ujete da ja o}u ono {to ja ne}u. Vi ste platili i za taj novac vi }ete o|e dobiti ono {to ste zamiritali.

DAMJAN: Nemojte ulaziti u moju sobu, sve dok vam ja to ne ka`em. Jeste li razumijeli? No, {to ima lijepo za doru~ak... Ulaze Roza sa novim stolwakom i Bjanka sa novim vr~em vina. Roza namje{ta stolwak ispred Damjana. Bjanka primi~e ~a{u Damjanu. Damjan se ma{i za yep. DAMJAN: Roza, ~ini mi se da sam prona{ao ne{to va{e... Neko dugme, {to li je... Damjan tutne zapawenoj Rozi svjetlucavo dugme u ruku. Bjanka upravo sipa vino u ~a{u. Prospe vino, uzbu|ena, po stolu i po Damjanu. BJANKA: Sku`ajte me, mili gosparu, sku`ajte me. Nisam namjerno, ali, vi, vi to niste smijeli, nikako niste smijeli! NERA:

Bjanka, {to je tebi?!

BJANKA: Ni{ta. Pri~iwelo mi se ne{to... Nisam se naspavala, pa mi jo{ nije sve kjaro...

156

Stevan Koprivica

Bjanka ispusti vr~ sa vinom i istr~i iz sobe. Roza otvori dlan u kome je dugme. ROZA:

Ovo je, Bo`e sakloni, ovo je... Gospodine... [to ja sad da mislim?

NERA:

Danu, Roza, da vidim {to je to..

ROZA:

Ni{ta. To je ne{to moje, samo moje!

Roza izleti za Bjankom. NERA:

One su potpuno is{empijale... Ne brinite za monturu, sa}u ja malo soli po tome...

Nera uzima slanik sa stola, pri|e blizu Damjanu, sipa mu so u skut. Krene rukom da protrqa so, a onda naglo povu~e ruku, tresne slanik o sto. NERA:

Prijatno vam.

Nera brzo izlazi. DAMJAN: No, sad }emo kona~no doru~kovati. Damjan jede, sa apetitom, sa zadovoqstvom. Ulazi Jojo, zagleda Damjana. Damjan mu klimne glavom, nasmje{i se. Jojo, zabezeknut, obilazi oko Damjana, zagleda ga sa svih strana, sjedne do wega. Neprestano piqi u Damjana. DAMJAN: Izvolite, poslu`ite se. JOJO:

Fala.

Jojo rukom uzima iz Damjanovog tawira. Nagiwe iz vr~a. Premjerava Damjana, smje{ka se zna~ajno. JOJO:

Ja znam koji si ti.

DAMJAN: I ja znam koji si ti. Pa {to? JOJO:

Pa ni{ta. Znamo se koji smo. Varaju te s ovim vinom. Imaju boqega. Naplati}e ti ko ponajboqe, a nije... Znam ja Marka. Stari je to inpjegun. A ti, zna~i, arivo. Ultima je ura bila da ariva{.

DAMJAN: Po ~emu? JOJO:

Po sva~emu. Sve se ~ekalo, kad }e do}, kad }e do}... O|e vi{e niko ne dolazi. Samo se odlazi. Parti mom~ad na brodovqe, {to kotorske, {to pera{tanske, i kad se vrate vi{e nisu mom~ad. O|e ostaju ovaki... I ja ~ekam moj brod, zna{ to?

DAMJAN: Znam. Tvoj brod samo {to nije.

157

Tre sorelle

JOJO:

Svi su moji brodili. I ku}e i zemqu stekli. Pa se sve destregalo. Ali ja }u sve to da povratim. Ja imam dogovor sa velikim patrunom, iz Perasta, da me uzme na brod. Ja sve znam o moru i navigavawu. Ja Marku prvezujem trabakul s veza na vez. Da nije mene, slomilo bi mu more trabakul sto puta do sad. Ne umije on putem i} da mu ko ne pomogne. Da mu nije sorela skapo bi ko bizin ne|e u kunetu. Koju }e{ povest?

DAMJAN: Ja ne vodim nikoga, nikuda. JOJO:

A da ne}emo se sad o|e prelagavat. Mora}e{ je otet, sva je prilika. Marko ti ne bi dao ni jednu. Ko bi mu raboto po ku}i, ko bi wega ~inio ~ovjekom? On ko sve ~eka da ih uda, ma ne bi dao ni jednu, ni za du`da mleta~koga, svo po{tovawe velikoj Serenisimi. Ni du`du ne bi dao. Ja ga pito, triput.

DAMJAN: Za to se ne pita. To se uzima. JOJO:

Lako je tebi. Ja ne mogu. A malu ne bi diro, samo bi je gledo golu. I ovako bi je samo stavio preko koqena i pqesnuo po guzici, samo bi je pqesnuo, onako ~vrstu, ko jarbol od novoga broda. Bi li ti, a, me{tre mili?

DAMJAN: Ne, ja to ne bih uradio. JOJO:

Ti ne bi?!

DAMJAN: Mogao bih prelomit jarbol od novog broda, pa kako poslije da jedrim na wemu? JOJO:

Danu mi malo jo{ toga pr{uta. Slab, slab, imaju oni i boqega, starijega. A veliki si ti galiot, vidim ja. Znam ja. Mogo bi ti mene uzet na tvoj brod... [to bi ja plovio za Pera{tane? Evo ~ekam na ukrcawe dvaes godina. Uzmi mene, me{tre mili. Da ne crknem u Pr~aw. Greota me. Kako ti se zove brod i |e je?

DAMJAN: “Dijabolo”. U Rose. JOJO:

Kako bi se zvao tvoj brod nego “Dijabolo”? Samo, la`e{ ti mene, me{tre veliki. La`e{ Joja. Greota. Jojo je, mo`e bit, lud, ma nije glup. [to ti mene la`e{, predragi moj gosparu? Ja o}u da te vjerno slu`im, da ti budem kompaw, a ti tako. Greota. Po onoj neveri sino} nisi ti mogo nikojom barkom do} do na{e strane. Jedino ako nisi preletio. Jesi li preletio?

DAMJAN: Qudi ne lete. JOJO:

Qudi ne lete. Ali i ne plove po onome od sino}. A ni sad nije druga~ije. Ne bi Noje {to je veliki da`d i potop prebrodio, s onolikom barkom {to je u wu sve na svijet stalo, sino} mogo pro}.

158

Stevan Koprivica

DAMJAN: Jojo, ne vjeruje{, vaqda, u tu budala{tinu o Noju? JOJO:

Sveta kwiga ka`e...

DAMJAN: Sveta kwiga ka`e da je taj Noje sagradio brod na kome su stale sve `ivotiwe na svijetu, Jojo, premudri Jojo? Slonovi, jesi li nekad vidio slona? Vodeni kowi sa Nila. Jesi li nekad vidio vodenog kowa? Ima jedna be{tija, `irafa se zove, sa vratom od po tri ~etri metra. I wih je ukrco. I sve `ivo. I mi{eve, i zmije, i ptice, i gliste, i komarce, i cvr~ke. A ribe, {to je bilo sa ribama? Jesu li plivale uz brod ili ih je Noje zapatio u nekoj fontani na wegovom brodu? Kakvi je to brod bio, da li postoji takav brod na svijetu? Ko je mogao veslati na tom bodu, kakva su mu jedra morala biti?! JOJO:

Bog mu je pomogao.

DAMJAN: Bog je pomogao Noju i `ivotiwama a nije qudima koje je on sam stvorio? “Jao, nije mi ne{to uspjelo, nisu dobri ovi qudi {to sam ih po liku svojemu stvorio, sad }u sve da ih podavim. I |ecu malu, nevinu, ~istu, i `ene, i sve {to sam po liku svojemu stvorio. Ne{to sam se pre{kartao, mora}u sve da ih utopim”. A jedino }e debeli i smrdqivi Noje da pretekne i porod wegov. I komarci. I zmije. I mi{evi. Vi{e je Bogu bilo stalo do pacova nego do |ece. Ne vaqa tu ne{to, moj Jojo, ~ini li ti se? Ili Sveta kwiga la`e, ili Bog pravi {porkarije. Ili oboje. JOJO:

E da mu je to jedina {porkarija

DAMJAN: Zna{ i ti neku? JOJO:

Da je Bog znao {to ~ini ne bi svog neprijateqa stvaro.

DAMJAN: Kojeg neprijateqa? JOJO:

Bog je i vraga stvorio. Il se vrag sam stvorio? [to ka`e{ na to?

Damjan se nasmije. DAMJAN: Kad te boqe pogledam, ba{ mi treba jedan takav mornar. Primqen si. JOJO:

\e sam primqen?

DAMJAN: Na “Dijabolo”. Na brod koji je vezan u Rose. JOJO:

Wega nema tamo, ma, jedva ~ekam da se ukrcam. Qubim ruke, gosparu.

Jojo poqubi musavim ustima Damjanu ruku, Damjan mu tutne zlatnik u ruku.

159

Tre sorelle

DAMJAN: Samo mi sad malo mira daj. JOJO:

Jel bo`jeg mira?

Jojo se zasmije, Damjan za wim. Smijeh traje. Ulazi Roza. ROZA:

Jojo, ako te Marko o|e uvati... [to si htio?

JOJO:

Da s patrunom prozborim dvije tri. Ukrcavam se, Rozice, ukrcavam se.

ROZA:

E, ko i do sad. Ajde }a, ako te Marko zatekne da nam gosta smeta{... Ajde }a, kad ka`em!

JOJO:

I tebe }e, moja Roza, sunce ogrijat. Do{la je i tvoja ura, i tebi }e pu} {to nije drugijema. Blago tebi, sretnice. Sluga sam vam, gosparu, jo{ }emo se gledat. I, Roza, reci Marku da mi je ba{ milo, ba{ mi je milo.

Roza izgura Joja koji se duboko klawa. Zatvori vrata. Udahne vazduh, polako prilazi Damjanu. Damjan krene prema woj, ona ustukne. ROZA:

Gospodine, ja moram s vama nasamo nekoliko rije~i.

DAMJAN: Samo nekoliko. Rije~i, ponekad, sve pokvare. Ne tro{ite ih, budite pa`qivi sa wima. ROZA:

Nera je oti{la do bistjerne, da donese vode za kupawe i pi}e. Bjanka je u svoju kamaru. Ne bi mogla pred wima. Gospodine, (Ispru`i dlan, otvori ga) Ovo nije moje puce. Ovo je brilijant.

DAMJAN: Ne dopada vam se? ROZA:

Nije moj. Ako je to va{ poklon, ja ga ni~im nisam zamiritala i ja vam ga vra}am.

DAMJAN: Zar vam se nisu dugmad rasula i u more pala? ROZA:

Gospodine!

DAMJAN: A sve {to po~iva na va{im grudima, na va{em trbuhu, izme|u va{ih nogu, zaslu`ilo je da bude briqant. ROZA:

Ja }u re} Marku. On zbog takvih stvari mo`e da zakoqe. Jednom je o|e pristao leut sa {panskim marinerima. Oni su lijepo pjevali uz gitaru i pjevali su ispod moje fuwestre. Marko nije bio doma, ma su mu Pr~wani odma dojavili i on je, uve~e, na{o marinera koji je pjevo i gitaru mu o glavu prelomio i no` mu u bedro zabio. Samo da znate. I, okle vi znate {to sam ja sawala?

160

Stevan Koprivica

DAMJAN: Ja znam sve o vama. Znam kako se dugo u krevetu prevr}ete, kako vam je vru}e ispod pokriva~a, kako obrazom tra`ite hladni dio jastuka. Znam kako gledate u zrcalu, koje je preko puta va{eg kreveta, va{e golo bedro koje odbija mjese~inu {to ulazi kroz prozor. Kroz isti onaj prozor nad koji ste se nagnuli, no}as, kada ste maestralu dopustili da vam dira grudi. ROZA:

Ajme meni! Ajme meni! To nije bio maestral. U ovo doba godine ne duva maestral. To je bilo ne{to drugo... Ja sam to samo snijevala, a san je vra`ije djelo.

DAMJAN: Ne. San je va{, samo va{. Ima vrag pre~ih poslova nego da se uvla~i u snove mladih djevojaka. ROZA:

Okle vi to sve znate?

DAMJAN: Roza, iza mene je prili~no godina. Toliko koliko vi ne mo`ete ni zamisliti. Nau~io sam sva{ta tokom tih godina. ROZA:

A ne parate tako.

DAMJAN: Kako? ROZA:

Tako stari...

DAMJAN: Vrlo sam star i isto toliko umoran. ROZA:

Jeste li vi ba{ cijeli moj san vi|eli?

DAMJAN: (Nasmije se) Ja sam bio u tom snu, Roza. Roza zapaweno gleda u Damjana. Ne mo`e da do|e do vazduha. DAMJAN: Bilo je lijepo, bilo je we`no i, dosta s tim. Basta, rekli bi ov|e. ROZA:

Ako ste bili, ako ste sve vi|eli, zna~i li to da ste vi|eli mene, onakvu, na fuwestri? Damjan se nasmije. ROZA:

O, smijte se vi, samo se smijte. Jesam li bila smije{na?

DAMJAN: Mnogo sam toga u `ivoti vidio, ali, ne{to tako lijepo, tako ustreptalo, jo{ nisam vidio. ROZA:

La`ete!

DAMJAN: Naravno. Ja samo govorim ono {to ste vi `eqeli da ~ujete. ROZA:

Ali ne znate, iako ste sve vi|eli, ne znate {to je meni bilo u glavu, {to je meni bilo na du{u, {to sam htjela, a san mi se prekinuo, pa nisam mogla. Mislite vi da sve znate, a ne znate da i ja sve znam.

161

Tre sorelle

DAMJAN: [to to znate, tako quti? ROZA:

Ne znate da ja znam da to nije bio maestral na meni, nego va{e ruke i va{ dah! I ne znate da sam, ono kad ste mi pucad vratili, htjela da, da, da...

DAMJAN: Ne recite to, molim vas. Nemojte to da ka`ete... ROZA:

Da vas poqubim , mislite? Ne! Ni{ta vi ne znate mada ste infi{ali da sve zante. Htjela sam da vam strgnem monturu, da vi predamnom budete onakvi kakva sam ja pred vama i da ja, da ja budem maestral na vama, ko {to ste vi bili maestral na meni. I jo{ sam htjela...

Roza se pribli`ila Damjanu, dodiruje ga grudima i bedrima. ROZA:

Htjela sam da uradim ono za {ta se u ogwu vje~nom gori.

DAMJAN: Tamo nije tako lo{e kao {to pri~aju. ROZA:

Ne mudrujte!

Roza zagrli Damjana, pribija se uz wega, strasno, pomamno. Damjan poku{ava da je zaustavi. DAMJAN: Roza, ovo nije maestral, ovo je orkan. A orkan mo`e da salomi starog ~ovjeka kao {to sam ja. ROZA:

Pa {to?! Jednom se mora{ slomiti.

Ulazna vrata se zatresu. Zakqu~ana su, iako je Roza maloprije u{la kroz wih. Roza se hitro odmakne od Damjana. Upla{ena, namje{ta kosu, gleda pani~no prema vratima. MARKO:

(Off) Ko je zakaru~o?! Otvaraj!

DAMJAN: (Rozi) Samo se vi in|ustajte. Roza dovodi u red haqinu i frizuru. Damjan joj poka`e prema stolu gdje su ostaci jela. Roza posprema sto. ROZA:

Odve{}ete me odavde!

Damjan klimne glavom. Vrat se naglo otvore, Marko samo {to se ne sru~i u konobu. MARKO:

Od kad se ova vrata zakqu~avaju?

DAMJAN: Nisu bila zakqu~ana. Vjerovatno su zabrekla od vlage, od juga. Roza hitro izlazi sa tawirima. MARKO:

Da`d ne staje. Ovakvi fortuno nije bio davno. Jedva je ferata preko Mua pro{la. Jeste li lijepo doru~kovali?

162

Stevan Koprivica

DAMJAN: Bilo je vi{e nego {to treba. Jeste li {to u Kotoru pazarili? MARKO:

Soli. Dvije piwate katrana. Vaqa}e trabakul kalafatat kad fortuno pro|e jer }e ga valovi na~et po rebrima.

DAMJAN: Zar ne bi bilo boqe da sa~ekate proqe}e. Ili bar buru? MARKO:

^eka}u buru. Mora}e i ona jednom. Imate li vi kakvih novitada o mom~adi il s broda, je li vas ko posje}ivao?

DAMJAN: Rano je. MARKO:

U Kotor se zbori da }e skoro vojna. Da Turke vaqa zavazda o}erat, skroz na Bosfor ih vratit. I, nemojte me krivo razumijet, vele da ima mjesec dana kako ni jedan brod nije paso izme|u ostrva Lastavice i Lu{tice.

DAMJAN: Rat je vrlo mogu}. Ne pro|e ni po pet godina a ov|e se ratuje. Bog voli ratove. MARKO:

Sku`ajte me, ma, onda nije ni va{ “Dijabolo” mogo pristat na Rose.

DAMJAN: “Dijabolo” mo`e {to drugi brodovi ne mogu. Marko se zagleda u Damjana, onda se zna~ajno nasmije. Tap{e Damjana po ramenu. MARKO:

Aha, aha, znao sam ja! Vi ste, ne}emo glasno o tome, je li, vi ste... Vi ste u vezi vojne. Vi ste ... [pija! Turski il Mleta~ki? Ne}u nikome re}! Il, da niste, Rus?! Ma niste. Mnogo ste {kuri za Rusa. ^ija ste vi {pija? Mu~ite? Pa jes, kakva bi vi {pija bili kad bi svi znali? Nije me stalo. Vi ste uredno i obilato platili i mo`ete bit sam sultan il sam du`d. [to je mene stalo? Ja sam Bokez. Samo nemojte na{e regule kr{it, samo nek sve izgleda ko {to mora da izgleda.

DAMJAN: Ja sam samo stari i umorni pomorac koji zna na~in da uplovi u zaliv i koji ~eka na utovar tereta. MARKO:

Jesam li ja {to drugo reko? I jo{ jedna stvar, sitnica... Ja sino} ne na|oh va{eg kowa.

DAMJAN: Nikakva {teta. Platio sam ga pedeset cekina. MARKO:

Htio sam re}...

DAMJAN: Ja bih se sad povukao, ako dozvoqavate. Jugo mi se u kosti uvuklo... Damjan odlazi u svoju sobu. MARKO: Htio sam re} da nikakvog kowa nije ni bilo. Vrata Damjanove sobe ostaju zatvorena. Ulazi Nera noseci dvije velike kante sa vodom. Kante su te{ke, Nera je zadihana i umorna.

163

Tre sorelle

NERA:

Vala si mogo bistjernu i bli`e ku}i postavit.

MARKO:

Za{to je ova mala poslu`ivala Damjana?

NERA:

Ja sam ga poslu`ivala. Sve tri smo poslu`ivale.

MARKO:

Ja sam sad wu nasamo s wim zateko! Sklawala je pjate. A vrata se nisu mogla otvorit. Odjednom zabrekla.

NERA:

Ni{ta ne fali vratima. Sad sam uqegla kroz wih. Ombralo ti se.

MARKO:

Ne}u da mala bude sama s wim.

NERA:

A ja mogu?

MARKO:

Tvoje je pro{lo.

NERA:

[to je moje pro{lo?

MARKO:

Ti ima{ svoju famiqu.

NERA:

Koju ja to famiqu imam?

MARKO:

Kako koju?! Ima{ mene! Nas! Na tebi je ku}a i famiqa Zanetija! Ti si Bogu predane, ko malo koja, zato ti Bog i vra}a mirom i spokojstvom. [to bi druge dale da su na tvom mjestu?!

NERA:

Druge su po{le u Kotor, u Dubrovnik, ne znam {to bi dale da su na mom mjestu.

MARKO:

[to, da ti ne fali ne{to?!

NERA:

Ni{ta mi ne fali. Ja sam se zaklela materi na odru da }u dr`at ku}u i sve vas. Zavjetovala sam se. Sve imam, osim sebe. Da}e Bog i presvjetla Gospa da i sebe jednom na|em.

MARKO:

Nije mi kjaro {to si htela re}.

NERA:

Dr`a}u malu podaqe od wega. Ja }u ga poslu`ivat. I Bjanka.

MARKO:

Bjanka je razboritija, ma, vaqa pripazit. Ovo je Pr~aw, regule se moraju po{tivat. Ne}u ja da se pri~a po mjestu da mi se neka od sestara povla~i sa nekim marinerom. A kad jednom za wih dvije do|e prava prilika, ja }u o tome odlu~ivat. Ja }u je na}, ima vremena.

NERA:

Bi li mogo {to meni na}?

MARKO:

Da se {to trebalo na}, na{lo bi se do sad. Bog je tako htio. Stavi tu vodu nad vatru, da se imamo za oprat. Prepuni}e mi se bistjerna od ovolike ki{e, mora}u odvod iskopat.

Marko izlazi na pqusak. Nera podigne te{ku kantu, stavi je na sto. Uzdahne, raspusti kosu, krikne kratko, a onda krik ugu{i tako {to zagwuri glavu u kantu sa vodom. Pqusak ki{e postaje sve ja~i.

164

Stevan Koprivica

SLIKA PETA Damjanova soba. Za stolom , ispred velikog ogledala, sjedi Damjan, pi{e velikim crnim perom. Kucawe na vratima. Napoqu je no} i oluja. DAMJAN: Otvoreno je. Ulazi Bjanka, zbuwena, smetena, ali ipak odlu~na da u|e u mu{ku sobu. BJANKA: Ja znam da se ovo ne smije. Ja znam da ovo ni jedna `ena nikad uradila nije. DAMJAN: Samo naprijed. Da niste morali da do|ete, vi ne bi do{li. BJANKA: Morala sam. Ne{to me tjera. Htjela sam, zapravo, da vas molim za oprost zbog moje jutro{we nesmotrenosti. Evo, molim vas da primite moje izviwewe i ja vas ne}u vi{e {ekavat... Vidim da rabotate, brodske kwige vodite i sravwujete. DAMJAN: Zatekli ste me u ne|elu i ja }u vam sad sve priznati. I ja vas moliti za oprost. BJANKA: Ma {to vi mene? Ja sam vam prosula vino po onoj skupoj monturi. Ja }u to, mojim rukama, oprat... Kako vi mene da molite za oprost? DAMJAN: Zato {to sam vas prevario. Sve vas. Ja nisam ono za {to se izdajem. BJANKA: Bo`e moj, Bo`e moj, {to zborite?! DAMJAN: Ja nisam zapovjednik broda, ni patrun broda. Nema nikakvog “Dijabola”. BJANKA: Ja sam to znala. Osjetila sam. Vi niste grubi kao marineri. Vi ne psujete, ne pqujete po podu, ne klatite se kad hodate. Vi ste neki princ koga su protjerali iz wegove zemqe i sad se krijete u na{ zaliv. Jesam li pogodila? Samo princ mo`e da ima onakvu bijelu monturu. DAMJAN: Bijelu monturu? BJANKA: Onu {to ste imalu u san... Na karnevalskoj fe{ti u Kotor. Ono kad ste me od vraga izbavili. Nemojte re}i da ne znate o ~emu zborim. Kako ste Rozi vratili puce iz wenog sna? Vi ste princ i vol{ebnik. DAMJAN: Nemojte me precijewivati. Ja sam, znam da }u vas razo~arati, poeta. Ja sam poeta koji se sklonio u ovaj mir izme|u mora i neba da bi dozvao svoju muzu, da bi, mo`da poslijedwi put u `ivotu poku{ao da napi{em ne{to hvale vrijedno. Nisam uspio, sve ove godine, a evo me sada u jo{ jednom poku{aju, poslijedwem.

Tre sorelle

165

BJANKA: Gospode moj Bo`e i presvjetla Gospo! DAMJAN: Oni nam ba{ ne}e biti od pomo}i. Bar ne kada je pisawe u pitawu. Ni meni ni vama. BJANKA: Ja ne pi{em... DAMJAN: O, nemojte mene lagati. Mala libra, u ko`u povezana, sada je u va{em pojasu. Woj povjeravate svoje tajne, `eqe, snove, a poneki put i koji stih napi{ete. BJANKA: Okle vi mo`ete znat? To niko ne zna. Ni kanonik! DAMJAN: On pogotovo ne smije znati za taj grijeh. Prije }e vam oprostiti i najve}i puteni grijeh, prolivawe krvi ~ak, nego drskost da se u nekakvu umjetnost stavqate. Stavqaju}i svoje snove na bijelu hartiju, mi pravimo nove svjetove. A ~ovjeku, crkva ka`e, nije dato da pravi nove svjetove jer je ve} napravqen jedan svijet ov|e i drugi svijet na nebu. Kako smije ~ovjek da se drzne da pravi tre}i svijet?! Umjetnici su fariseji koji ne po{tuju rije~ Gospodwu i svijet na zlo navode. Nemojte nipo{to re}i kanoniku za malu crnu libru, u ko`u povezanu, koja po~iva na najqep{em mjestu u vasioni. BJANKA: Kojem mjestu? DAMJAN: Tu, ispod va{eg pojasa, prislowena uz va{ ravni trbuh, a iznad onoga {to vas tjera da pi{ete. BJANKA: Ja pi{em iz glave. DAMJAN: Varate se. BJANKA: Vi nemate to {to ja ispod trbuha imam, a isto pi{ete. DAMJAN: Svako stvara na svoj na~in. BJANKA: Mo`e bit da vi vi{e znate o tome, ali, ja pi{em iz glave i du{e! Kad bi bilo tako kako vi ka`ete, onda to ne bi bilo ~isto, ne bi bilo boguugodno... Bilo bi {porko. Kad se zatvorim u moju kamaru, kada otvorim moju malu crnu libru, eto, priznajem vam, imam je, ja se pomolim Bogu da mi rije~i budu ~iste, da me na grijeh ne navedu. DAMJAN: Samo tro{ite vrijeme. Bog, ako stih nije wemu upu}en, u poniznosti i snishodqivosti, ne}e ~uti va{u molitvu. Qudi su, poslije poptopa ponovo stvoreni, govorili jednim jezikom, pisali jednim jezikom, htjeli da tim jezikom sve tajne `ivota i smrti opi{u i u kwige stave. I htjedo{e da ostave trag o svom postojawu na Zemqi. I otkri{e veliku i lijepu dolinu u Senarskoj zemqi. Tu se nasele i odlu~e da naprave grad. A u

166

Stevan Koprivica

gradu kulu, veliku sve do neba, da u woj pohrane sve {to znaju, da se ne bi rasijali po zemqi. I sve pisane rije~i u milionima kwiga htjedo{e da pohrane u toj kuli. BJANKA: Ja to znam. To je pri~a o grije{nom Vavilonu. DAMJAN: Vavilonom je grad taj nazavan kasnije, Vavilon zna~i pometwa. Jer, Bogu se ne svi|e da pisane rije~i jednog jezika i sva znawa qudska budu u toj jednoj kuli. Bilo je to preopasno za wega. On pomete jezik qudski, razdvoji ga hiqade drugih jezika, da se qudi ne razumiju me|usobno, a kwige koju budu pisali da postanu nedustopne qudima koji ne govora{e istim jezikom. I ne}ete mi vjerovati, ali, nekako od tada, svi ti koji svoje svjetove prave vi{e su na brigu vragu, nego Bogu. BJANKA: Ma, o|e kod nas vrag ne mo`e u}i. DAMJAN: Kako to? BJANKA: Palaci o|e u Boku su pravqeni tako da kantuni od kamara nisu, kao bi rekla, pravi. (Bjanka napravi dlanovima pravi ugao) Nego su ovjek malo utreso. (Poka`e dlanovima tupi i o{tri ugao) Je li vam kjaro? Ako je kantun ovako pravi, onda u wemu vrag spi. Tako je vjerovawe u nas, i zato su nam ku}e takve. Eto, ako malo boqe pogledate, i u ovu kamaru je tako. Vraga nema o|e i moja libra nije od vraga nego je od mene i od Boga. Damjan se nasmije, pri|e uglu sobe, pogleda ga, ~u~ne, premjeri pedqom, zavrti glavom. DAMJAN: No, ~ega se sve ~ovjek ne}e sjetiti u svom strahu od vraga. Mora}u da zapamtim, ako jednom budem svoj palac gradio. BJANKA: Vidite. A i vi pi{ete neke we`ne i smjerne stvari. Biste li mi mogli pro~itat? DAMJAN: Ne bi vam se svi|elo. BJANKA: Za{to? Meni bi se svi|elo sve {to je iz va{ih ruku nastalo. DAMJAN: Ja odista pi{em sonete koji se stvaraju tamo gdje vi ne smijete ni da pogledate. Moji soneti posve}eni su `enskoj ko`i, `enskim usnama, `enskoj kosi... Mokrim poqupcima i vrelim zagrqajima. BJANKA: To je samo u pjesmi. Nije u `ivotu. Ja mogu to da ~ujem, ne moram da ~inim. Pro~itajte mi, molim vas, molim vas. DAMJAN: Ne. To }e vas povrijediti i promijeni}e va{e mi{qewe o meni.

167

Tre sorelle

BJANKA: Ja nikada nisam srela nekoga poetu. Ja sam wih potpuno druga~ije zami{qala. Evo, molim vas kao Boga. Bjanka klekne ispred Damjana. DAMJAN: Ustanite, molim vas. I, prestanite ve} jednom da molite! Koga molite, za{to molite? Ne molite, uzmite ono {to vam pripada. [ta ste dobili moqewem? Gami`ete ov|e izme|u ovih vla`nih zidova i izmi{qate boqi svijet u va{oj crnoj libri. A svijet je svuda oko vas, ~eka na vas! Nema moqewa. Da je Bog htio da vam koju molitvu usli{i, ve} bi to uradio. Pomaknite se iz ovog kov~ega i onda radite {to ho}ete. Pi{ite, volite, igrajte na ki{i, bilo {to! BJANKA: Ne jedite se, mili gosparu. Ne srdite se. Sve bi ja to, ma ne znam kako? [to bi u~inio Marko, {to bi reklo mjesto? DAMJAN: Sad }ete po}i sa mnom, na mom kowu, da proja{emo kroz zaliv, da uja{emo u val i iz wega izja{emo. Da upadnemo na neki bal u Kotoru, da igramo ra{pu i tarantelu negdje u luci. Okusite `ivot, pa onda pi{ite o wemu. Ili ga `ivite! Idemo, smjesta! BJANKA: Ali, kako? Sad? Kako }emo? Po ovoj neveri? Damjan do|e do prozora, otvori ga. Pqusak prestane. ^uje se topot kowskih kopita. Wisak kowa. BJANKA: Kao da je nevrijeme stalo i kao da je pod prozorom neki crni kow. Damjan pozove rukom Bjanku. Ona, op~iwena, prilazi Damjanu. Damjan je uzme u naru~je, prekora~i prozor. Opet se zacuje pqusak, udarci mora o obalu, grmqavina. Poslije nekoliko trenutaka, u sobu ulazi Nera. Ima ogrta~ preko duge spava}ice. Korak po korak, oprezna, ali ne i prestra{ena. Pri|e otvorenom prozoru, zatvori ga. Onda se nagne nad Damjanov krevet. Pre|e rukom preko jastuka, kao da provjerava da li neko tu spava. Prisloni obraz uz jastuk, duboko udise miris jastuka. Onda ustane, pri|e stolu ispred ogledala, uzima Damjanovu kwigu. Suspregne vrisak, stavi ruku preko usta. ^ita brzo, usplahireno, s nevjericom. NERA:

Ona le`i u svom krevetu i ne zna da li je to {to joj se doga|a san ili java. Misli da je budna, ali to se ne mo`e na javi dogoditi. Ne{to stra{no i veliko pritiska joj grudi, ona gubi dah, disawe se pretvara u uzadahe, a zidovi mra~ne kamare krenu prema woj. Ona ho}e da vri{ti, ali ne mo`e, nema glasa, ni daha, ni glasa. Iz mraka izrawa ruka, stra{na i lijepa, mu{ka ruka, i sklawa joj to ne{to sa grudi, taj neizdr`ivi pristisak, zajedno sa izgu`vanom flanelskom spava}icom. (Prestaje sa ~itawem, krsti se)

168

Stevan Koprivica

Gospa moja, Gospe moja, on je sve ta~no napiso... On je mene u san gledo... Gospe moja mila, pomozi i sa~uvaj mene grije{nu od ne~astivoga... Okle samo zna da mi je spava}ica od flanela?... Sada pritisak, ne neizdr`qiv, ne bolan, ide niz wen stomak... Ajme meni... Zidovi sobe sada se rastvaraju, sklawaju se i iza wih ona vidi zvijezdano nebo. Vidi jednu zvijezdu, onu {to prva iza|e iznad Vrmca... I zatim za~uje vrisak. Vrsak djeteta. Mu{ka ruka pretvori se u malu ruku sa mekim, we`nim prstima i ta ruke povede Neru prema zvijezdi iznad Vrmca... Iz mraka, niotkuda, izroni Damjan. Nera ga ne vidi, zagrcne se dok ~ita. DAMJAN: A onda Marko, iskola~enih o~iju, bez nogu, tr~i a bez nogu, harpunom pogodi zvijezdu. Zvijezda pada prema Neri. Nera se ne mo`e skloniti od zvijezde koja, plamte}i, pada na wenu glavu... Nera vrisne, baci kwigu, sa rukama na ustima gleda u Damjana. NERA:

Htjela sam da za{kurim fuwestru, da ne upada ki{a.

DAMJAN: No, to ste uradili. I sad? NERA:

Sad, ni{ta.

DAMJAN: Poslije nekih stvari ni{ta ne mo`e biti kao prije. NERA:

O, {to mi to mo`e bit?

DAMJAN: Mogli bi biti ka`weni, na neki na~in. NERA:

Sve }u re}i Marku. Vi ste virili u moju kamaru! Vi se {uqate po no}i, po palacu, i zavirujete u kamare! Zva}u Marka!

DAMJAN: Kako }emo Marku objasniti to {to ste u mojoj sobi? NERA:

[to o}ete od mene?!

DAMJAN: [to vi ho}ete od mene? NERA:

Vi mi ne date da odem.

DAMJAN: Idite. Nera se okrene prema vratima. Krene, pa stane. Okrene se prema Damjanu. NERA:

Bi li vi znali protolkovati taj san?

DAMJAN: Kako mogu da rastuma~im va{ san kad vi nikada ni{ta ne sawate? NERA:

Cijeli ste moj san u ovu libru napisali.

DAMJAN: (Prelistava kwigu) Ov|e ni{ta ne pi{e. Ove stranice tek treba da se ispi{u. Ja ne pi{em o va{im snovima, ja sam bio u wima.

169

Tre sorelle

Poka`e Neri prazne stranice. NERA:

Vi me izlu|ujete, vi me zama{trakavate. Ja vas nisam vi|ela u san!

DAMJAN: Ali ste me osjetili. NERA:

Gospodine, vi ste, vi ste, malo je re}, nepristojni!

DAMJAN: Vi, draga moja Nera... NERA:

Nisam ja vama, ni draga, ni va{a!

DAMJAN: A ~iji ste? NERA:

Moja. Svoja.

DAMJAN: Da ste va{i i svoji, vi biste, davno, u~inili ono {to vam srce nala`e, ono {to vam du{a i{te. NERA:

Moje srca pripada mojoj famiqi, a moja du{a je Bogu predana.

DAMJAN: Odli~no. Onda ste vi sretni. Nema sretnije `ene u cijeloj Boki od vas. Laku no}, sretna `eno. NERA:

I idem, ba{ idem... Ne znam ni {to sam dolazila, koji me je |avo ovamo natjerao... Okle ste znali da mi je spava}ica od flanela?

Damjan pri|e Neri, smakne joj ogrta~ sa ramena, ostaje u spava}ici. DAMJAN: Eto, vidite da je od flanela. Debelog, zimskog, neprozirnog. To i nije spava}ica, to je oklop, neprobojni kalpak koji `uqa va{e srce, familiji posve}eno, i va{u du{u, dragom Bogu predanu. A kako bi vi rado taj oklop otkovali! Kako bi bi se goli uvaqali u posteqinu {to miri{e na lavandu, mnogo lavande koja ubija miris vlage, koja, ~ini vam se, nije samo od starih zidova... NERA:

Na lavandu i na miri{qava uqa {to ih kupujem od arapskih mornara kad arivaju u Kotor. Marko je jednom na{ao bo~icu arapskog uqa i slomio je, a ja sam, kle~e}i na krhotinama, morala sve po~istit. Evo, jo{ se vidi, o|e ispod koqena. (Zadigne malo dugu spava}icu, poka`e) To niste znali, svevide}i! I ne znate da gledam u arapske mornare, wihove glatke i zategnute mi{ice, dok tovare brodove i da mi se ~ini da je u bo~icama uqa i wihov miris. Da ih udi{em, tajno, dok ne po~ne da mi se abrumava. Jeste li to znali, jeste li to vi|eli?

DAMJAN: Poka`ite mi jo{ jednom mjesto gdje je staklo arapskog mirisa u{lo u va{u nogu. Nera podigne nogu na naslon stolice.

170

NERA:

Stevan Koprivica

Tu... I to dijete {to ste ga u san vi|eli, to dijete me progoni. Protolkujte mi, ~ije je to dijete, {to o}e od mene.?! Ja djece ne mogu da imam, ja sam se ku}i zavjetovala.. Damjan klekne poqubi Neru u koqeno, ona uzdrhti. Damjan ustane, spustiv{i joj spava}icu. DAMJAN: Vi sve mo`ete. Sve! I, da znate, bra}a i nisu tako dobar Bo`iji dar. Sjetite se onih nesre}nika Kaina i Aveqa. Bog je podr`ao bratsku qubav tako {to ih je zavadio cijene}i vi{e Aveqove `rtve, dobre komade mesa. To nije bilo pravedno, sla`ete li se? NERA: O Bogu se tako ne govori! Mu~ite! DAMJAN: Ne govorim o Bogu, nego o bratskoj qubavi. I kad smo kod toga, ako su Kain i Aveq bili prva qudska |eca na svijetu, djeca Adama i Eve, jeste li nekad razmi{qali, odakle su i ko su wihove `ene?Adam i Eva su imali dva sina, a oni se, kad do|e vrijeme, o`eni{e. Za koga? NERA: Za, za... Takva pitawa su nedopustiva! To je huqewe! DAMJAN: Huqewe je i prizivawe |avola, pa to ipak neke `ene rade... Znate, ja mislim da su Adam i Eva imali i neke k}eri, pa da su se Kain i Aveq o`enili svojim sestrama. NERA: Ajme meni, ajme meni, za takve misli se gori u paklu! DAMJAN: To nije vrag smislio, vjerujte mi. To je smislio onaj koji je svijet sazdao. Qudski rod nastao je tako {to su prvi qudi lijegali sa svojim sestrama, a one im djecu ra|a{e. Zato nam qudski rod i nije ba{ ne{to lijepo ispao. To bi bilo kao kad bi vi i Marko... NERA: A da mu~ite vi{e sa tijem gadarijama! Marko! Marko! Marko ne zna krov od ku}e da popravi. Marko ima brod kojim ne umije da brodi. Marko nikad djevojku nije pogledo jer nikad nije siguran da je nije ko prije wega pogledo. Marko nas sve tri zakqu~a u kamare kad koji brod u blizinu pristane. Marko jedino li~i na ~ovjeka kad ide u procesiju i nosi barjak oko crkve. Za to daje `upniku gomile dukata, samo da on bude prvi u procesiju. Marko je moj brat, ali nije ~ovjek. Mrzim Marka! Mrzim i ovi palac! Mrzim i Boga ako je tako nas napravio ko {to vi ka`ete! DAMJAN: Poku{ajte ne{to da volite. NERA: Volim mirise. Uqa, lavande, mornara, mora. I taj va{ miris... Na {to vi miri{ete? Na more, na crnog kowa, na grijeh! Znam, tako grijeh miri{e! DAMJAN: Ako volite miris grijeha, onda ga udahnite, iz sve snage.

Tre sorelle

171

NERA: U grijehu se i dijete za~ne. Ono, iz sna. Nera uhvati Damjana za ruku, prinese je svom obrazu. NERA: Ovo je ruka iz tog sna. Sad sam je poznala. DAMJAN: Sad }ete oti}i u svoju kamaru. Smjesta. Udahnuli ste moj miris, ponesite ga sa sobom. Izmje{ajte ga sa ostalim mirisima. Skinite tu prokletu spava}icu, stanite ispred ogledala, gledajte se, dugo se gledajte, ispovijedite se samoj sebi. Kada svane, vi{e ni{ta ne}e biti isto. NERA: Sutra je ne|eqa i sutra se ide u crkvu. O}ete li po} sa mnom?! Da nas cijelo mjesto vidi?! Neka nas vidi! I neka nas Marko vidi! Povedite me, {otobraco, do crkve. DAMJAN: U mojim godinama , poslije svega {to je vidio u saznao, ~ovjek obi~no ne ide u crkvu. NERA: Ne smijete? Bojite se Marka? Pr~wa? Ili, Boga? Vi ste vrag, pa ne smijete u crkvu. Priznajte, jeste li vi vrag? DAMJAN: Ako }e vas to u~initi sretnom, priznajem. NERA: A ne. Ne}u s vragom. O}u s ~ovjekom, od krvi i mesa, s ~ovjekom koji }e znat da sam ja `ena! Poslu{a}u vas , sad, oti}u u svoju kamaru, pod jednim uvjetom. DAMJAN: Bez uvjeta. NERA: Sve }u u~iwet kako ste rekli, jer vam vjerujem, sve vam vjerujem, a vi }ete, vi }ete po} sa mnom i vi }ete mi skinuti spava}icu. Ispred zrcala. Eto, ja koja sam se zavjetovala da ne}u nikad, ni promi{qet, ja koja sam sebe zakopala u temeq ovog palaca, ja vas zovem! DAMJAN: Mene nikada ne treba dozivati. Uvijek do|em. I, noga vam je prelijepa, bez tog o`iqka od krhotina arapskog mirisa, bez Markovog bijesa na woj. Nera pogleda nogu, pre|e prstima preko koqena. NERA: Mirakuo! Mirakuo! Nestao je! Oprostite mi, oprostite mi za sve grube rije~i! Vi ste svetac, vi ste svetac! DAMJAN: Ne. Ja sam od krvi i mesa. Zato sad po|ite. Brzo. I ne zaboravite {to ste obe}ali da }ete uraditi. Ja ne}u zaboraviti moje obe}awe. Damjan za{titni~ki zagrli Neru, isprati je do vrata. Nera ho}e da ga poqubi. Damjan se izmakne. DAMJAN: Sve ima svoje vrijeme. Udar groma, vjetar ugasi svije}u u sobi. Potpuni mrak nekoliko trenutaka. Nera se vrati do sto~i}a gdje je svije}a, upali je, drhte}i. U sobi nema nikoga. Nera brzo izlazi iz sobe.

172

Stevan Koprivica

SLIKA [ESTA Polumrak untra{wosti crkve. Ispovjedaonica sa mre`astim zastorom. Ispred ispovjedaonice kle~i Roza. Ne{to daqe se, smjerne i skru{ene, Bjanka i Nera. Iza wih, proviruje Jojo. JOJO:

Eto je danas navala na `upnika, ko da je sudwi dan. Udarila gorwa u dowu, a dowa u gorwu, pa se ne zna |e je kraj svemu tome. Ima vele~asni jutros pune ruke posla. Ne znam o}e ki sve mo} posti}. Nera, ja ti sve opra{tam i milo mi je.

NERA:

Ma {to ti meni ima{ opra{tat?!

JOJO:

Opra{tam ti {to ne}e{ bit moja, no Damjanova. Ne samo {to opra{tam nego mi je i milo. Ko da si sa mnom. Bi}e i Marku milo kad ~uje, ba{ }e se obveselit. Ja te {tujem ko moju kapetanicu, a ono kad sam te uvatio za sise }emo lijepo zaboravit, ko da ni{ta nije bilo me|u nama. Je li ti {to reko, kad {e partit i koje }e mjesto na brod meni dat?

NERA:

Pu{ti me, maniti! U crkvu smo! Bje` od mene!

Jojo se prigne Bjanki. JOJO:

Bjanka, ja znam da si ti sad patrunica i kapetanica. Eto, drugijema se nije dalo, nije kome je re~eno nego kome je su|eno. Ba{ mi je milo. Ja Damjanu ne}u re} koje su ti boje ga}e, a ti wemu nemoj pomiwat da smo i{li sami brat vrijesak.

BJANKA: Ma {to si ti infi{o?! Nemoj da te ko ~uje, pomisli}e zaozbiqno... JOJO:

Reci ti wemu, kad budete nasamo, da bi ja bio najboqi za no{troma, pa poslije da me stavi za prvog oficijera. I neka mi spremi novu monturu, ne mogu se ovaki na wegov brod ukrcat. Pomeni mu, a ja }u ti se odu`it.

BJANKA: Oli mu~at?! Danu, eto `upnika, tih budi! Zastor na ispovjedonici se malo pomakne, Roza brzo pri|e ispovjedaonici. ROZA:

Vele~asni, ja sam vam do{la re} da me sad vidite o|e, pa vi{e nikad. Znate, jednom nisam izmolila ono {to ste mi rekli, ba{ da vidim {to }e mi bit. Ni{ta mi nije bilo. Ja vam sad ovo govorim po u`anci, a ne po du{i. Vi znate sve to se meni montalo u glavu, koje sam sve grije{ne misli imala. Slu{ali ste vi to sa velikim gu{tom. E, pa gu{tajte jo{ malo. Pojavio se ~ovjek, pravi ~ovjek. On ima brod, sa tries qudi u posadu, i

173

Tre sorelle

sa ~etri jarbola sa bijelim jedrima, svako po pet hvati visoko i istom toliko {iroko. On }e za dan, dva, partit za Smaragdno more i pove{}e me sa sobom. ba{ wega briga {to u Pr~aw ka`u da je `enska pegula na brod. On ne priznaje pegulu. Bi}u s wim u kapetansku kabinu i grli}emo se i qubi}emo se po cijeli dan. Goli, vele~asni, potpuno goli. I ne}e me bit briga za svetu tajnu braka, samo }e me za wega bit briga. I ne}u i} u crkvu jer ne}u imat kad. Sad }u vam re} {to smo sve ~iweli u moju kamaru. A ne, to je grijeh i slu{at. Morali bi vi da o~itate bar dvadeset Zdravo Marija da operete grijeh {to ste samo slu{ali. A meni, {to sam sve to ~iwela i {to }u sve tek u~iwet, vi vi{e ne mo`ete pomo}. Adio vam, vele~asni. Roza ustane, brzo se udaqava. Jojo za wom. JOJO:

Ni{ta qep{e na svijet ne}e bit nego ti na provu od wegovog broda. Sve Jojo zna. Rozice, ru`ice, u~iwet }e{ milost Joju. Da mi re~e{ kad }e brod na vija|, da ja budem spreman. Da ne ode, kojim ~udom, bez mene. Sve sam se ja s wim dogovorio, ma poja~aj ti alo s tvoje strane. vazda te je jojo {tovao i vazda si mu najmilija bila.

ROZA:

Sve }e se znat, moj Jojo, sve }e se znat. Danu me pu{ti sad.

Roza izlazi. Bjanka klekne ispred ispovjedaonice. BJANKA: Grije{na sam, mnogo sam grije{na, gospodine mili. Ja sam, cijelu no}, da mi niko u ku}u ne zna, jahala na crnom kowu kroz Boku. I privijala se uz mog jaha~a. I{li smi u betulu, u kotorsku luku. Pili smo vono i igrali ra{pu sa ribarima i wihovim djevojkama. Ona smo, ne}ete mi vjerovat, ni ja sad sebi ne vjerujem, ma sve je tako bilo, jahali daqe. Sve kroz velike valove {to su zapquskivali obalu. Kupala sam se u pjeni i osje}ala se ko da sam ponovo, Bo`e mi oprosti, kr{tena. On mi je govorio najqep{e stihove, a ja sam wemu uzvra}ala. Onda smo se ispeli na Vrmac, oblaci su su se odjednom razmakli, mjesec je iza{ao i izronila je cijela Boka, qep{a nego {to je iko, ikad vidio. Ja znam da je to grijeh, da je to grijeh, da je sve s wime grijeh, ma ja se osje}am lijepo, beskrakno lijepo. I ja bez mog jahala na crnom kowu vi{e ne mogu. Moja du{a vi{e ne mo`e bez wega. Wemu du{a pripada, a pripa{}e mu i tijelo. \e on, tu i ja. Od sad pa do vijeka. Koliko molitva da ot~itam, koliko cekina da odvojim, pa da platim moju sre}u? Mu~ite? Nema te cijene? Toliki je grijeh? Neka je. Ja sam vam sve rekla i spasila se. Bjanka odlazi. Ispovjedaonici prilazi Nera.

174

NERA:

Stevan Koprivica

Ja sam se, to znate, vele~asni, na odru moje matere Lucije, zavjetovala da }u pazit na sve i da }u ku}u vodit, ma sve na svijetu ima kraj. Damjan mi je pri~ao da je jedan gr~ki filozof, Aristotel, reko da sve na sviejtu ima po~etak sredinu i kraj. Ako je tako, onda ono {to ste vi zborili na propovjedima nije ta~no. Onda poslije smrti nema ni~ega. I onda, |e si bila, ni|e, {to si radila, ni{ta. A je li lijepo da `ivot u ni{ta pro|e? Ja mislim da ni dragome bogu ne bi bilo milo da meni cijeli `ivot pro|e ko da nisam ni bila, ko da ga nisam ni dotaknula. Premili vele~asni, ja }u, koliko slije}u setemanu, iza} s damjanom pred oltar. Pred vas. I djecu }ete nam vi krstit. Bi}e vam milo, znam ja. Nemam grijeha, vele~asni, samo sre}e imam, po prvi put u `ivot. Zbogom, vi|e}emo se uskoro.

Nera ustaje i odlazi. Jojo prilazi ispovjedaonici. Iz ispovjedaonice izlazi Damjan. Jojo prenera`en. JOJO:

Me{tre nad me{trima, {to }e te vi o|e? U ispovjedaonicu?!

DAMJAN: Nikada do sada nisam bio. Ima neke ~arolije. Naro~ito kada vam otvaraju svoje du{e i kada ~ujete ono {to je bilo i ono {to sawaju. JOJO:

Ma, to ne mo`e bit! Takvi ko vi ni blizu kri`a ne smiju pro}, a ne ispod wega u}.

DAMJAN: Ko to ka`e? JOJO:

Svi.

DAMJAN: Moj oficir mora biti pametan ~ovjek i moj oficir ne smije da vjeruje u takve bajke. JOJO:

Ja }u vjerovat u ono {to vi ka`ete, od sad pa zauvijek.

DAMJAN: Samo vragu nije mjesto u crkvu, jel tako? JOJO:

Raznijeh vragova ima. Mi sve milsimo na onog nepomenika s jednom nogom ko u jarca i sa ro{~i}ima ko u mlada vo~i}a, {to mu trag po sumporu bazdi. To je vrag, misli{ ti. Al prije }e bit da je on ko ~ovjek. Evo, ja sad da pro|em kroz Pr~aw, da dobro zagledam i promislim, na{o bi bar deset vragova. U kotor, da ne pri~am. Vrag ti je zapravo ~ovjek.

DAMJAN: Ne znam, nikad ga nisam sreo. JOJO:

^ovjeka?

DAMJAN: Vraga. JOJO:

Ja sam mi{qeo da te pitam, kapetane...

DAMJAN: Sve u svoje vrijeme, premudri Jojo, sve u svoje vrijeme.

175

Tre sorelle

SLIKA SEDMA Bjanka posluje oko sve~ano ukra{enog stola. Porculansko posu|e, mnogo cvije}a na stolu. Bjanka, zanesena, pjeva. BJANKA: “Gledala sam niz more, Gledala sam uz gore, Da vidim ja miloga, Moje du{e dragoga. Nema milog, Nema dragog, Al me stalo nije, Qubio je, obe}o je, Jednom mora do} Jednom mora do}”. Ulazi Roza, poletna, brza, poma`e sestri oko postavqawa stola. Zapjeva sa Bjankom poslijedwe stihove. Pjevaju u dva glasa, skladno. Ulazi Nera, nasmijana, sa vr~evima vina u rukama. Pridu`i se sastrama, a onda, glasnije, ona povede pjesmu. NERA:

“Bude li me prevario Bude li me prelagao Ne}e puta nikad na}i Sunce }e mu sjajno za}i, Topi}e ga veqi vali, [to su qubav na{u znali, [to su qubav na{u znali.”

Tri sestre pjevaju zajedno: “Bude li me prevario...”. Zakiko}u se po zavr{etku pjesme. Bjanka namje{ta stolicu u ~elu stola. BJANKA: On }e o|e... A Marko s druge strane... Il obrnuto. Ja }u o|e, do wega.. NERA:

[to ste mi se ne{to sveselile danas?

ROZA:

Ja se uvijek ovako osje}am poslije ispovjedi.

NERA:

Okle ovoliko cije}e? Sad nije sta|un od cvije}a. Ko je donio?

ROZA:

Damjan. Za mene.

BJANKA: Damjan. Za mene. NERA:

[to za vas? [to bi on za vas donosio? Cvije}e je vazda za doma}icu. A to sam ja u ovu ku}u.

ROZA:

Ima tri boketa. Za svaku po jedan. Ne}emo se srdit zbog boketa.

176

NERA:

Stevan Koprivica

A objed, |e nam je taj wegov objed? Reko je da }e sve on pripravit. Mo`ete li vi to zamislit? Da mu{ki pripravi nedjeqni objed?! [to je spravio?

BJANKA: Nije ni{ta spravio nego je reko da }e poslat sve zgotovqeno. ROZA:

Donije}e neko od wegove mom~adi, s broda.

BJANKA: On nema brod, on je poeta. NERA:

Danu, Bjanka, ne izmi{qaj vazda.

BJANKA: Reko mi je. NERA:

E, tebi je reko... Ako iko zna sve o wemu, ja znam.

ROZA:

E, sve ti zna{, ko i vazda. Donije}e wegove sluge. Jedan crnac bez oka i okrugle glave bez kose i jedan Arapin {to mora da nosi topovsko |ule oko noge da ne bi prebrzavo. Toliko je brz da mora nosit vezano |ule od topa, sve mi je Damjan ispri~ao.

NERA:

On je za tebe “gospar Damjan”! A nema ni Marka.

BJANKA: Nedjeqa je. Marko vazda, poslije crkve, sjedne malo u betulu. On ne zna za ovi objed, misli da je ko i vazda. Iznenadi}e se. Ulazi Jojo, u naru~ju nosi pladweve sa hranom. Posr}e pod teretom, samo {to ne ispusti posude. Sestre priska~u, poma`u mu. JOJO:

Reko Damjan da ga sku`ate {to kasni, ma moralo se sve to sa~iwet.

NERA:

Ajme meni, ajme meni, ovo je hrane za mjesec dana. Ajme meni, ke profumi, ke profumi.

ROZA:

Jeli ovo priwela mom~ad s broda? Jedan ogromni crnac i jedan prebrzi Arapin?

JOJO:

Jel taj veliki crnac nema oko?

ROZA:

Izgubio ga je dok je bio gusar.

JOJO:

Takvog crnca nisam vidio. Damjan mi je dao iza crkve. Ba{ u taj tren stala ki{a, stajala sve dok nisam dovle do{o, a sad opet u`dila. O}e li stajat igda?

NERA:

A |e je Damjan?

JOJO:

Sa}e.

NERA:

Fala ti na trudu. Aj sad, lijepo, aj }a. Mi imamo ru~ak za famiqu.

JOJO:

Fala ti moja Nera. \e on sjedi? O|e, u ~elo, tu mu je mjesto, jel tako? Ja }u do wega. Kompawi su kompawi, a kompawi su vi{e no famiqa. A vi i niste wegova famiqa, a ja mu jesam kompaw. Da vidimo {to }e nam danas drob blagougoditi?

177

Tre sorelle

Skida poklopce sa zdjela, primi~e pladweve. Rukom uzima hranu. JOJO:

Meso. Sve meso. Nisam ovoliko mesa vidio u cijeli `ivot. Ja po{tujem ribu, po{tujem i blitvu na uqe, po{tujem svo zeqe, ma meso je meso. Pravi gospari i pravi bonkulovi}i vazda zalo`e {to sa u{ima. Ne ka`em, mo`e i koja jarebica, koja prepelica, koji mali kosovac na to}, s wokama, ko ovo o|e, ba{ ko ovo o|e. Jeste li vi zamjetile, kare mie sorele, kako se ~ovjek vi{e osje}a ~ovjekom kad se mesom zalo`i. Bog je post izmislio samo da bi ~ovjeku zabranio da se uznese, da se ne bi osje}ao ko sam Bog.

NERA:

Jel ti to Damjan reko?

JOJO:

Ne. To sam ja sam sebi reko. Nije Damjan jedini pametan na svijet. Ima i Joja u glavu. Ima Joja svuda. Mmmm, ovi to}, ma kakvi je samo ovi to}. Danu, sklonite mi ovi zeleni{, nisam ja ~iovica da travke glo|em.

Ulazi Marko, sve~ano odjeven. Nedjeqno. MARKO:

Zadr`ah se malo s vele~asnim. Mo`ete mi{qet, jutros, prema ~udu, prispo na prvu ispovjest. Nikako se nije mogo razbudit. Smantala ga ova ju`ina. I sav je nekako, smeten. Reko sam mu da po|e do dotura u Kotor. Sve je u Bo`ijim rukama, ma neki put i dotur mo`e pomo}. Nek mu pu{ti malo krvi, nek mu zalijepi koju pijavicu, nismo divqaci, svjetski smo qudi. Koji prufumi, koji profumi, {to je to za objed? Jojo, ko je tebi reko da sjedne{? [to je sve ovo, ko da je sveti dan? Ma, koji su ovo profumi? Nera!

NERA:

Gospar Damjan ~ini ru~ak...

BJANKA: Naredio da se donese iz najboqe kotorske ku`ine. ROZA:

Ne nego je spravio kogo od ku`ine wegovog broda.

MARKO:

Aha. A ti, moj Jojo?

JOJO:

Ja sam pozvan.

MARKO:

Ti si pozvan u moju ku}u?

JOJO:

Damjan je reko da }u mu bit dragi gost. Mi smo kompawi, ja se ukrcavam s wim.

MARKO:

Damjan poziva vi`ite u moju ku}u, na moj objed? E, vala, ako je i od wega, mnogo je. I, {to je to? Mrs! Mrs! Sve sami mrs! Na setemanu velikog posta! Ma, jeste li vi svi is{empijali, je li i vas jugo omlatilo?! Ala, sklawate to!

ROZA:

Marko, ne razumije{. To je objed {to nam je gospar Damjan danas regalo.

178

Stevan Koprivica

BJANKA: Iz po{tovawa. NERA:

Iz qubavi.

MARKO:

Odnesite mu sve to u wegovu kamaru. Ovo je posna nedjeqa! Ovo je Pr~aw! Ovo je Boka! O|e se zna za regule od kod je Bog zemaqsku plo~u stvorio i sve na woj. Sklawate to da ne bi sve sad rasprdeco! Ala!

ROZA:

To je Damjanov objed i ja }u ga jesti!

MARKO:

To bi ti bilo potowe!

ROZA:

E ba{ da vidimo!

Roza sjedne, jede naglo, halapqivo, puni usta. MARKO:

Roza, pquni to! Pquni kad zborim!

Marko pri|e Rozi, uhvati je za ramena, trese je. MARKO:

Pquni! Pquni da ne bi du{u ispqunula, iskopanice!

Marko odvla~i Rozu od stola, gurne je u ugao sobe. Roza se stropo{ta, umrqana suzama i ostacima hrane. Bjanka i Nera, gotovo u istom trenutku, sjedaju za sto. Po~iwu da jedu. Nera izaziva~ki gleda u Marka. MARKO:

A tako, jel?! To mi je fala?! Fala {to sam vam obraz sa~uvo svo ovo vrijeme?! Fala {to sam sebe zbog vas zakopo?! \e bi meni bio kraj da nemam vas tri na vrat, i na grba~u, i na du{u?! I onda do|e neki fure{ti i vi zbog wega sve baciste pod noge!

Roza ustane, pridru`i se sestrama. MARKO:

[trigo balava! E, pa da vam Marko re~e, mie sorele! Ne}e se ku}a Zanetija desturbavat i destregavat zbog fure{tih! Osta}e kakva je i bila, kako regule i pacijence zahtjevaju! Ne}e se o|e i}i za fure{tom pameti i tu|im regulama. Kad je post, bi}e post, a kad je mrs, bi}e mrs. I vidim ja, vas tri, ove dane. Sve su vam kotule zatlasale ispred ovog, ovog vagabunda! Basta! Basta! Ima da napu{ti ku}u, do ujutro! Nema tijeh dukata koji }e ovu boke{ku ku}u uvest u napast! Vrati}u mu wegove dukate i nek ide }a! Nera, ti mu reci! Bjanka, raspremi}e{ kamaru. Ti, Roza, vuci se na sprat, i da nisi cijelu setemanu guzicu vanka izvukla! Sestre }e ti donosit kruva i vode, da se pro~isti{! Ustaj od stola! Ustaj!

Sestre ne ustaju. Jedu. Zalivaju vinom. Jojo ispija vino. JOJO:

Marko, sku`aj me...

MARKO:

[to je sad ti?!

179

Tre sorelle

JOJO:

Htio sam re}, da ne prdi{!

MARKO:

Ti meni, Jojo, u moju ku}u, za moju trpezu, zbori{ da ne prdim?! Mr{! Mr{ }a! Da nisi uzet u glavu, sad bi dobio degewaka! Gubi se!

Jojo ustaje, uvrije|en. Kupi hranu sa stola i trpa je u yepove. JOJO:

Uvrijedio si me. Samo da zna{ da si me uvrijedio, za srce si me ujeo. Nije lijepo, nije lijepo, da se mi doma}i, Pr~wani, na{ijenci, ovako {tujemo. Uvrijedio si i mog prijateqa, mog jedinog prijateqa na ovi svijet, me{tra Damjana. Da sam samo ja uvrije|en, ja bi ti oprostio, ali ne mogu ti oprostit za Damjana. Adio ti, moj Marko, adio ti, ja sad idem da se ne vratim. I, da zna{, zaboqe}e me prkno za tvoju trulu trabakulu {to nigda ne bi plovila da je ja ne prvezujem s veza na vez! Zaboqe me moje prkno, moj Marko, za tebe, moje prkno me zaboqe za tebe, moj Marko. Ja sad idem, pa ti vidi i razmisli kako }e{ bez Joja. Siworine, sluga sam vam, vama vazda na uslugu... A ti, moj Marko, stronco, kulo di kulo, gomno od gomna, ugu{i se u tvoju apu!

Marko se zaleti, nogom udara Joja, izbacuje ga iz ku}e. Okre}e se prema sestrama, bijesan. MARKO:

[to je, niste guzice pomjerile?! ^udo }u u~iwet! ^udo!

Marko pri|e stolu, potegne stolwak, sve se raspe po podu. Onda dohvati vrgolu koja je stajala u uglu konobe, krene prema sestrama koje su poskakale sa stolica. MARKO:

Sad }u u~iwet {to nikad nisam! Sad }ete dobit ono {to ste odavno zamiritale!

Nera zgrabi no` sa stola, krene prema Marku. Roza dohvati stalak sa svije}ama i ona krene prema Marku. NERA:

Sad }emo vi|et {to je ko zamirito!

ROZA:

Ne}e{ ti wega is}erivat iz ku}e, jesi li ~uo?! On tu nije zbog tebe!

BJANKA: Pazite, mile sestre, nemojte ga mnogo iskrvavit, vaqa}e nam pod fregat. (Dohvati stolwak sa poda) U ovo }emo ga uvit, pa }emo ga bacit u talase. Re}emo da se nabumbio, pa pao u more, a velika ju`ina, pa ga utopilo. Otreslo ga o obalu, ubilo ga i utopilo... Nera, Roza i Bjanka se polako pribli`avaju Marku. Marko razmahne vrgolom, da bi ih zapla{io.

180

Stevan Koprivica

MARKO:

Natrag! Natrag, vje{tice! Zar na brata?! Na brata jedinoga?! Natrag, ubi}u! I vas i onog ko vas je takvim na~inio! Neka samo do|e, sva }e mu rebra o|e ostat! Vagabundo, ribel, la`ov, lupe`! Ja }u ga prebit, a onda }u ga gradskoj stra`i dat! Ulazi Damjan. Svi stanu, zanijeme. Prvi se presabare Marko,osmjehne se na silu, presrda~an, izvje{ta~en. MARKO:

Pa |e ste vi do sad? Mi se ne{to zanijeli u pri~u... Vidite kako smo ~udo napravili... Ko da je fortuno izvanka u{o u ku}u... Sjedite, sjedite, sad }e one sve u red dovest.

DAMJAN: Da vas nisam ja u ne~emu prekinuo? MARKO:

Vi da nas prekidate u objedu koji ste vi regalali? Nego, znate, mili gosparu, mi smo o|e navikli, nekako, u ovo doba, da postimo... A vi, dugo na brod, pa bi}e da ste zaboravili na takve stvari, pa objed malo vi{e mrsan. A mi nismo navikli. Ama, ne dajte se vi {to oko toga {ekavat, ni{ta nam ne}e bit ako se malo i ogrije{imo. Na ~ovjeku je da zgrije{i, bez zle namjere, jel tako? ^ovjek grije{i, Bog pra{ta. A {to |avo radi?

DAMJAN: Ako sam ne{to pogrije{io, ja sam spreman da molim za izviwewe. MARKO: Mi vas molimo za izviwewe zbog ovoga nereda. Dok Marko i Damjan pri~aju sestre poku{avaju da dovedu sto u red. MARKO: Sjedite. Ovamo. U ~elo trpeze, |e je i mjesto dragom gostu. Damjan sjeda. Do wega, na stolicu najbli`u wemu, u istom trenutku, poku{avaju da sjednu Roza i Bjanka. Nera, lagano, pobjedni~ki, pre|e s druge strane i sjedne sama na stolicu pored Damjana. Sve tri gledaju u Damjana. Marko zatap{e rukama. MARKO:

O}emo li sad uzdisat ili }emo {to rabotat? Danu, o}emo li jest ko qudi, o}emo li poslu`it gosta? ^uje{, gosta?! Nije me{tar Damjan gost. On je dio nas posto, jel tako gospar Damjane?

NERA:

Bjanka, Roza, ala! Vina, novu po{adu!

BJANKA: Ti si gazdarica, ti dr`i{ ku}u, sve je na tebi. Mi bi mogle ne{to pogrije{it. ROZA:

Ti }e{ to boqe od nas. Ti si najboqa.

NERA:

Ja sam rekla ne{to i ne vaqa da ponavqam.

DAMJAN: Sjednimo svi zajedno. Evo, vino je tu. Ja vas pozivam da podignemo ~a{e. (Damjan svima sipa) Da nazdravimo.

181

Tre sorelle

MARKO:

^emu nazdravqamo?

DAMJAN: Qepoti. (Podigne ~a{u) Za sve qepote ovog svijeta od kojih su tri bisera u ovoj ku}i. Do dna, molim vas, ina~e zdravica ne}e sti}i do onoga ko treba da je ~uje. Svi popiju naiskap. Damjan ponovo sipa. DAMJAN: Za isku{ewa. Slatka, uzbudqiva, opasna. ^ovjek nije ~ovjek dok se ne suo~i sa isku{ewima. Za isku{ewa. MARKO:

Nisam ba{ navikao da tome nezdravqam, ali ako je vama gu{t...

Ispiju svi. Damjan ponovo sipa. DAMJAN: Za du{u. MARKO:

Ne razumijem. Niko se nije prestavio. @ivi smo, zdravi smo... Za{to za du{u?

DAMJAN: Jeste li razmi{qali o tom glupom obi~aju da za du{u pijemo kada se ona rastavi sa nekim od nas? Dok je tu, sa nama, u nama, niko ne obra}a pa`wu na wu. Zato }emo mi danas, nazdraviti du{i `ivoj, a ja vas molim za opro{taj ako to kod vas nije obi~aj. Za du{u! Sestre i Damjan ispiju, Marko spusti ~a{u. MARKO:

Za `ivu du{u ne}u da pijem. To mi je ko neka vraybina.

DAMJAN: Ispijte! MARKO:

Ne}u pit za `ivu du{u!

DAMJAN: Morate! Ina~e zdravica ne}e sti}i do onoga koji mora da je ~uje. MARKO:

Ne}ete vi meni nare|ivat u moju ku}u!

ROZA:

Marko, ne budi na kraj srca.

BJANKA: Ispij, brate, za na{e `ive du{e, ako ne}e{ za svoju. NERA:

Nije Marku do du{e.

MARKO:

Basta! Basta!On tra`i da ispijemo za du{e da bi ih nam uzo! Sve je kjaro! Samo sam ga ~eko! Ovo je vrag! Pogledajte ga dobro i odmaknite se, dok je na vrijeme. Nema nikakvog broda u Rose, provjerio sam. Nije bilo ni kowa!

BJANKA: ^uje{, nije bilo kowa?! A na {ta sam ja jahala?

182

Stevan Koprivica

MARKO:

Mu~i!Ko putuje bez stvari? Kome ni{ta ne treba? Vragu! Ko daje ime brodu “Dijabolo”? \avo, po sebi! Da sujetu svoju zadovoqi!

NERA:

Ako nema broda, onda se ne mo`e zvat “Dijabolo”. Stupido, mio karo fratelo.

MARKO:

Jojo pri~a po mjestu da je stupio u vragovu slu`bu, a mi svi mi{qeli da Jojo {ene ~ini! Sad }ete vi|et! (Napravi krst prstima, podigne ruke ispred Damjanove glave) Apage, Satanas! Apage! Damjan se nasmje{i, ispije jo{ jednu ~a{u. DAMJAN: Mo`emo i da ispijemo za tog va{eg Satanu. Moje dame, za Satanu, ma {to to bilo. Sestre ispiju, smiju}i se. NERA:

Ova mi je ~a{a ba{ prijala.

MARKO:

Da niste vi{e ni kap popile! Odmaknite se! Niko ne vjeruje, niko ne}e da vjeruje. A sve se slo`ilo. Nikad nije bilo da na{ vele~asni ne do|e na prvu ispovjed. Nikad nije bilo da nevera ne staje ovoliko dana. Svi dukati koji ste mi dali, onoliki dukati, svi su novi, sad iz kovnice iza{li. Zna se |e se kuju novi dukati. Samo u paklu, samo u paklu se kuju dukati kojima se du{a qudska kupuje.

DAMJAN: @elite da mi ih vratite? MARKO:

Uze}u samo onoliko koliko je ko{tao va{ boravak od tri dana.

DAMJAN: Ali, to su |avolovi dukati. Ne}ete ih, vaqda, zadr`ati? MARKO:

Ne}u. O}u. Ne znam. Prilo`i}u ih u crkvu.

ROZA:

Da otkupi{ neki svoj grijeh?

NERA:

Da nosi{ bandjeru na procesiju?

DAMJAN: Po{to sam nepo`eqan u ovoj ku}i, ja moram da odem Damjan ustaje. Ustaju i Nera, Roza i Bjanka. ROZA:

Vala ne}ete!

BJANKA: Ja vam to ne}u dopu{titi. Mi smo tek po~eli, Damjane. NERA:

Ja }u sa vama, kapetane.

ROZA:

Meni je obe}ao, mene }e povesti!

BJANKA: On ostaje o|e. Vas dvije mo`ete |e o}ete! Marko iz pasa vadi pi{toq, uperi ga u Damjana.

Tre sorelle

183

MARKO:

Sam }e on! U {kurecu iz koje je i do{o! Odmaknite se vas tri! Odmaknite se! Okinu}u!

NERA:

E, mnogo }e{ mi nauditi. Koja je razlika izme|u `ivota s tobom i smrti? Ja sam do prekju~e ionako bila mrtva. Okini!

BJANKA: E ne}e{ se ti `rtvovat za wega! Pucaj Marko u mene. Bi}e to smrt ko u pjesmi, neko }e to ve} napisat. ROZA:

Ne smije{ da okine{. Ne smije{! Ne smije{! [to mo`e vragu, ako je vrag, tvoje ~eli~no zrno?

MARKO:

Nije ~eli~no, no srebrno! Sino} sam ga sam izlio kad sam sve povezo. ^etri srebrwaka sam istopio. Bi}e dosta za tvoj put u vra`iju mater.

DAMJAN: Mislim da bii jedan srebrwak bio dovoqan. Niste se trebali toliko tro{iti. Djevojke, pomjerite se, ja zaista ho}u jednom da probam kako izgleda to srebrno zrno. Dosta sam slu{ao o tome, a eto, nikada do sada nisam imao prilike da se sretnem s wim. Gospodine Marko, vrli gosparu i spasitequ vjere, regula i Boga samoga, ili pucajte, ili da idem, ili da dopijemo ovo dobro vino. Mnogo je boqe nego ono koje smo ju~e pili. Iz koje vam je godine ova boca? MARKO:

Za tebe, iz potowe. Moli li se vrag kome prije nego {to umre?

DAMJAN: Ne znam. Nikad nisam sreo vraga koji je umro. MARKO:

Ti se pomoli, ako ima{ kome.

DAMJAN: Gospode jedini i veliki, ti koji jesi i koji si oduvijek bio, moli te Damjan, smjeran i ponizan, pred vratima nebesa tvojih, da mu sve grijehe oprosti{, da bude{ milostiv, jer velika je milost tvoja. Oprosti mi {to navedoh tri we`ne du{e da se odmetnu iz svijeta svoga i otrgnu od brata svoga. Oprosti mi {to vrlog Marka navedoh da zlo~in izvr{i i zbog toga da u vje~nom ogwu vje~nog Hada gori. Daj mi laku smrt, Gospode, i ne daj da zrno kaput moj probije jer ga platih u Salamanki dvanaest dukata. To ni za vraga nije malo, a kamoli za pomorca i lutalicu vje~nu koji u ovom domu potra`i malo mira i spokoja. Amin. Pucajte u glavu, plemeniti Marko. MARKO:

On se pomolio... On se bogu obratio... Ko pravi kristijanin... Ne bi to vrag, ne bi, on ime Gospodwe ne mo`e uzet u usta... (Neodlu~an {to da uradi sa pi{toqem) Ne mogu ~ovjeka na pravdi Boga ubit. A Jojo je pri~o i sve se poklopilo, a sad, vidi sad. Ajd sad se prekrstit stavite krst na sebe, da budem siguran.

184

Stevan Koprivica

DAMJAN: To radim samo ako imam vaqan razlog. MARKO:

Prekrsti se ili pucam!

DAMJAN: Ne}u biti ni prvi ni poslijedwi koji je zbog krsta ostao bez glave. Na `alost, ja krst isuvi{e po{tujem da bi ga olako tro{io. Predla`em da dovedete kanonika, onda }u mo`da imati razlog. MARKO:

I dove{}u ga! On }e znat imamo li rabote sa ne~astivim. Budite tu!

DAMJAN: A gdje bi bio, mili me{tre? Samo vi idite po wega. MARKO:

[to }e re} `upnik ako ja sam ja sve infi{o? Sprda}e se. On on i cijelo mjesto. Marko prizvo vraga u ku}u. Vazda }u im za sprdwu slu`it. (Spusti pi{toq) Gospodine, mo`e bit da se meni sve samo pri~iwelo, mo`e bit.. Od juga. Jugo poptpuno smanta ~ovjeka. Ali, ako niste vrag, ako niste ne~ista sila, vi to morate dokazati. Mo`ete li sad, o|e, pojesti ~enicu ~esna. Vrag bje`i od ~esna i drob mu se od ~esna raspada.

DAMJAN: Kao i svaki vrag, obo`avam bijeli luk. Samo, moli}u da poslu`ite i list lovora, zbog mirisa. Smeta}e i meni i damama. NERA:

Ja ovo ne mogu vjerovat! Prosto, ne mogu vjerovat! Marko, u ovu ku}u, na takvi na~in sa gostom! Sa ovakvijem gostom! Sram te bilo!

ROZA:

Sram i stid da te bude!

BJANKA: Ja sam lijepo rekla da ga va vaqa uvit u tavajuo u bacit u more! NERA:

Uperio pistolu u ovakavog gospara! I to je bilo malo nego ga ga nadjeva ~esnom! Pi, sramoto!

BJANKA: [porka}unu! ROZA:

Mr{ }a! Ajde vanka! Ajde |e o}e{! @deri ti ~esan!

MARKO:

U moju ku}u meni se ne}e tako zborit!

NERA:

Ti si u tvoju ku}u uvrijedio ~ovjeka tako da to cijela Boka ne pamti. Osramotio si ku}u Zanetija, sad }e nas svi, ko ku`ne, zaobilazit.

MARKO:

Mo`e bit da sam malo pre}ero...

BJANKA

Malo?!

MARKO:

Ti da mu~i{!

185

Tre sorelle

Bjanka pri|e marku, sestre za wom. BJANKA: Zna{ li {to ste i ti i tvoja pistola? Ni{ta! Roza uzme zbuwenom Marku pi{toq iz klonule ruke. ROZA:

Sad se mo`e{ popi{at u wega!

Roza baci pi{toq. NERA:

Ajd sad vanka na ariju, izduvaj bijesove, pa se do|i sku`at gospar Damjanu.

MARKO:

Ovo je moja ku}a i ja ne}u dozvolit...

NERA:

Vanka! Ala!

Sestre guraju Marka prema vratima. On ne zna {to da uradi, bespomo}no gleda u Damjana. Damjan slegne ramenima, nakloni se. Sestre izbacuju Marka. Okre}u se prema Damjanu, nasmje{ene, pobjednice. ROZA:

Eto, {pedile smo ga.

BJANKA: Sad smo sami. ROZA:

Samo vi i mi.

NERA:

Mogle bi i vas dvije po raboti.

ROZA:

Mogla bi ti po raboti. A ja }u po qubavi.

BJANKA: Mala, nije ti vrijeme. Ima{ ti kad. Ja i Damjan }emo po poeziji. DAMJAN: Jo{ po jednu ~a{u vina. Vino mijewa ukus svijeta. Nasipa ~a{e, ispije svoju. Tresne je o pod. Djevojke ispiju, tresnu i one. DAMJAN: [to ide uz vino? ROZA:

Qubqewe.

BJANKA: Lirika. Amori. NERA:

Recite vi {to ide uz vino. Ja }u vas sve poslu{at.

DAMJAN: Muzika, drage moje, muzika. BJANKA: Okle nama muzika? DAMJAN: (Nasmije se) Jesam li ja vrag ili nisam? Imamo ki{u, imamo talase, imamo ti{inu, imamo va{e rajske glasove.. [to rekoh? Rajske? Neka budu i takvi. Imamo sve {to nam treba da saberemo i napravimo muziku.

186

Stevan Koprivica

Prvo tiho iz daqine, a onda sve ja~e, bruji muzika. Sestre slu{aju sa nevjericom. Onda jako grune neka “tarantela”, brza, pomamna. Roza prva zaigra ispred Damjana, izazovno, wi{u}i kukovima. DAMJAN: Preblizu ste mi, pa vam ne mogu svu qepotu sagledat. Roza sko~i na sto. Igra. ROZA:

Vidite li me sad? Vidite li me cijelu?

Bjanka stane izme|u Roze i Damjana. BJANKA: Prin~e, nastavimo onu igru od sino}. Vi i ja. Bjanka uhvati Damjana ispod ruke, zaigraju. Nera preotima Damjana Bjanki. Poku{ava, igraju}i sa wim, da ga odvoji od ostalih. NERA:

Dosta je bilo igre. Na~inite mi djete! Sad ! Odma! Gremo u kamaru!

DAMJAN: Ja nisam vrijedan takve `rtve. NERA:

Nije to `rtva. To je sudbina.

DAMJAN: Sudbina je isprika za budale koje ne znaju {to }e od svog `ivota. Bjanka uhvati Damjana ispod druge ruke. BJANKA: ^eka li nas neosedlani crni kow da uteknemo odole jednom zavazda? Ja vi{e nisam ista ,a vi ste krivi za to! Imate me na du{i! DAMJAN: Va`na je va{a odluka da odja{ete. Ja vam tu nisam potreban. Roza sko~i sa stola, pripije se uz Damjana. ROZA:

Ili va{a ili ni~ija!

DAMJAN: Samo svoja, Roza, samo svoja. ROZA:

Samo jednom, da osjetim, da do`ivim, da bude... Pa poslije neka sve vrag nosi. Ne mora Smaragdno more, ne mora poslije ni{ta. Kapetane, moj kapetane!

Nera vrisne, otr~i do Markovog pi{toqa, podigne ga. NERA:

Stani! Odmakte se od wega! Ne}ete vi meni sre}u otimat, pa da ste mi po sto puta sestre! On je moj. ^ekala sam i do~ekala! Ima}u dijete s wim, a vi za va{e kowe i Smaragdna mora na|ite drugoga! Roza, odmak se od wega, ne diraj ga! Bjanka pu{ti mu ruku, da te ne bi ovim srebrom okovala!

187

Tre sorelle

Damjan krene prema Neri, smje{e}i se. Ispru`i ruku. DAMJAN: Srebrno zrno je meni namjeweno. Va{e sestre nemaju ni{ta s tim. Dajte mi pi{toq ili odmah pucajte u mene. Tako }emo se br`e rastati. NERA:

Ni|e vi ne idete.

DAMJAN: O, idem. Ili za va{im zrnom, ili za mojim morem. Meni je putovati. NERA:

Ne dam vas! Ne dam vas! Ili moji ili u pakao!

DAMJAN: Tamo sam doma}i, vjerujte mi. A va{ }u uvijek biti. Ve} sam va{. BJANKA: A moj? DAMJAN: Razumije se. Bez mene vi, Bjanka, ne postojite. ROZA:

Kapetane, furbo furbina! Bastardunu! Moje si grudi milovao! Ide{ }a, je li? Ko da me nije ni bilo, ko da sam pjena ispod tvoje prove. Pa ajde! Ne treba{ mi, nikome ne treba{, ni{ta nije ni bilo! Da si neki, da si ~ovjek, da si mu{ki, ti bi znao, ti bi u~inio!

Nije te ni bilo, nije te ni bilo! NERA:

Ni|e ti ne}e{! (Uperi pi{toq u Damjana) Ako ne mo`e{ bit samo moj, bi}e{ na{!

Damjan se nasmije, uzima pi{toq iz Nerine ruke, izvadi kuglu iz cijevi. Zagleda se u kuglu. DAMJAN: Srebro, zaista srebro. To bi boqelo. Vrati kuglu u cijev. Podigne cijev prema ustima. BJANKA: Ubi}e se! ROZA:

Nek se ubije!

NERA:

Prvo mi na~ini dijete!

DAMJAN: Igrajte! Igrajte! Ni{ta osim igre ne postoji, drage, mile, jedine moje. Muzika se poja~a. Sestre ponovo zaigraju, pomamno, oko Damjana. Udar groma nadja~a muziku. Vrata se naglo otvaraju. Na vratima stoji Marko sa velikim zapaqenim krstom u rukama. Niko ne obra}a pa`wu na wega. Traje muzika i suludi ples sestara oko Damjana.

188

Stevan Koprivica

SLIKA OSMA Terasa ispred ku}e Zanetija. Vedro jutro, svjetlo gotovo nepodno{qivo, poslije tamnih valera prethodnih slika. Jojo, naki}en i upara|en, u odjelu za koje on misli da odgovara pomorskom oficiru poku{ava da otvori vrata. Zakqu~ano je. Jojo lupa. Otvara mu Marko, razbaru{en, izmo`den, sa krvavim zavojima oko dlanova. MARKO:

[to je, ludane?

JOJO:

Zaburilo. Izvedrilo.

MARKO:

Pa {to?

JOJO:

Dobar dan za isplovit. Ima}emo puna jedra.

MARKO:

Ko }e imat? [to bumbi`a{?!

JOJO:

Ja i patrun Damjan. Reko mi je da se ide }a.

MARKO:

Koji patrun Damjan?

JOJO:

Marko, ja sam lud, a ti si gomno. Dunkve, nemojmo se brkat. Ne pravi se lud.

MARKO:

Ne znam o ~emu zbori{. I, pasaj me se, malo mi je moje muke. Vidi mi ruka.

JOJO:

Ko da si ih u sam pakleni ogaw umako.

MARKO:

U`dio grom pravo u toriun od crkve. Po sred krsta. Is}ero ga iz podumjente i bacio ga sve pod moj palac. Ja ga htio ugasit, a ruke mi se zalijepile za ono vrelo gvo`|e, jedva sam uspio da ga u vodu uvalim.

JOJO:

A |e je bio tad Damjan?

MARKO:

Ma koji Damjan, aj se jebat ti i Damjan! Nema o|e nikojeg Damjana!

JOJO:

Htio si ga vatrenim krstom iz ku}e is}erat, ko ne~astivog!

MARKO:

Jojo, bura je, izvedrilo je, pro{li su te tvoje fanta`ije! Nemoj mi izmi{qat qude po ku}i!

Jojo pri|e ku}i, vikne ispod prozora. JOJO:

Me{tre! Me{tre Damjane! Gremo! Eto nam bure! Obe}ali ste mi da }ete me ukrcat! Me{tre Damjane!

Izlazi Nera nose}i veliki bijeli lencun, mokar. Ide da ga prostre. Jojo ide za wom. JOJO:

\e je, Nera? Oli ti s nama? Jeli tebe me{tar odabrao?

189

Tre sorelle

Bjanka izlazi za Nerom, u naru~ju joj lencun, zaneseno ide za Nerom. JOJO:

Bjanka, ti si mu izabranica, je li? Milo mi je, drago mi je. Reci mu da sam spreman. Idemo odavle, idemo, jel da?

Roza istr~i , i ona sa lencunom. Sestre, jedna do druge, prostiru. Na sva tri lencuna vide se krvavi tragovi. JOJO:

Ostalo vam to, bi}e od pomidora.

NERA:

Nije to od pomidora, blezgo! To je, to je, da svi vide!

BJANKA: Ne znam {to je to na tvoj lencun, ma, na moj je krv. Slatka krv! ROZA:

Prosula si vino dok si tajno, po no}i, bumbila. Na moj lencun je krv. Moja!

NERA:

Ajte s mirom vas dvije. O}ete li da sad pitamo Damjana?

BJANKA: Mog Damjana da pita{ za tvoj lencuo? ROZA:

E ba{ }emo ga pitat! Ba{, ba{, ba{! Evo, sad odma, nek sve ispri~a. Nema vi{e {to da se krije.

Roza otr~i u ku}u. MARKO:

Krv je od mojih ruka kad ste mi sino} ruke u plahte uvijale. I, ajte to operite, u ku}u Zanetija su vazda bili najbjeqi lencuni. I obraz i lencuni. Jojo, da}u ti dva dukata da vrati{ trabakul na porto morto vez, nije dobro kad je trabakul po buri u mandra}.

JOJO:

Ne mo`e{ ti meni vi{e nare|ivat. Ja sam kompaw me{tra Damjana. Ako ti ne zna{ koji je, pitaj sestre. One su ga vi|ele, ~ule, i sve mi se para, dobro osjetile. Ako ja la`em, ne la`e lencun.

Izlazi Roza sa Damjanovom kwigom u ruci. Baci kwigu. Sestre je nijemo gledaju. ROZA:

Nema ga.

BJANKA: Ne la`i! O}e{ ga samo za sebe! NERA:

Kako ga nema?! Bio je sa mnom sve do pred jutro, sve dok nije okrenula bura.

ROZA:

Sa mnom.

BJANKA: Sa mnom. Marko se smije.

190

MARKO:

Stevan Koprivica

Koji su ovo {kerci, bogo moj. Nemojte vi{e da laprdate, nego da se otvore sve fuwestre, da se raskrile sva {kura, da u|u sunce u bura u ku}u. Da se sve dobro provjetri i isun~a. [to je, {to blejite? Ja }u vam re} {to je vama! Sino} ste nategle, sve tri, iz one tre}e ba~ve. Ja, budala, dopu{tio, mislim, neka ih malo, izlu|e ih ju`ina, nek daju malo sebi na voqu. A one, sad, bakulaju, zanovjetaju. O}emo li rabotat {to danas?

Bjanka uzima kwigu. BJANKA: A ~ije je ovo onda kwiga ako nije Damjanova. (Lista) Evo, ovo je meni napisao. Slu{ajte i puknite: “Neka je bla`en dan, mjesec i doba/ Godina, ~as i tren, ono vrijeme/ i lijepi onaj kraj i mjesto gdje me/ zgodi{e oka dva, sputa{e oba”. NERA:

Tebi je, mo`e bit, napisao, a meni je govorio. Sve sam upamtila: “Bla`ene prve patwe koje ve`u/ U slatkom spoju sa qubavqu mene/ I luk i strijele {to pogodi{e me/ I rane koje do srca mi se`u".

ROZA:

A ja znam, jer mi je govorio dok je kle~ao ispod mojih nogu, znam {to daqe ide: “Bla`eni bili svi glasovi koje/ uz uzdah, `udwu i suze bez broja/ prosuh zovu}i ime drage moje.” To mi je govorio dok se polako podizao uz moje noge.

Marko otme kwigu od Bjanke. MARKO:

Danu mi taj libar! Bi}e kakvi moj stari, prihodovawe i rashodovawe. (^ita) “I bla`ene sve hartije gdje pi{em/ U slavu wenu, i misao moja/ Koja je wena i ni~ija vi{e”. [to je ovo? Eha, lijepo pi{e doqe, Fran~esko Petrarka, nikakvi Damjan. Znam li ja tog Petrarku? Mora bit da ga znam ~im mi je u kwigu... Bi}e da mi je {to du`an osto pa sam ga upiso. A mora i da mi je vratio, ~im ga se ne sje}am. [to god da je, neva`no je. Ajmo za rabotom!

Marko iscjepa stranice kwige. Zavitla korice daleko.

191

Tre sorelle

JOJO:

E, pa kad nema Damjana, sku`ajte me, ja vam vi{e ne}u bit na smetwu. Meni se to sve, mo`e bit, u~iwelo. Ma, ja sam lud, pa mi se mo`e, a vi, ne znam, vidite kako }ete. Nama ludima je lako, vazda nam du{a ostane, a vi sad ne znate |e je va{a. Mo`e bit da je Damjan ponio sa sobom, a taj kad uzme, ne vra}a. Neka vam je Bog u pomo}, ako je {to ostalo od wega. (Marku) A ti, kad te slijede}i put bude ga|ao krstom, ga|i i ti wega.

MARKO:

Koga? Damjana?

JOJO:

Kojeg Damjana? Sve je to bio fortuno i ju`ina, moj Marko. Meni je samo `ao {to sam se ovako in{esto zaludu.

Jojo ode. Sestre stoje, nijeme, odsutne. Marko zausti da ne{to ka`e, odsutane, ode u ku}u, zalupi vrata. BJANKA: Neka je bla`en dan, mjesec i doba. Neka je. Neka je. NERA:

Neka je proklet dan, mjesec i doba.

ROZA:

Neka je bla`eno i prokleto ovo more {to ga je donijelo i odnijelo. I mi s morem.

Bjanka prva zapjeva, sestre prihvate. BJANKA, “Gledala sam niz more ROZA, Gledala sam uz gore, Da vidim ja miloga, NERA: Moje du{e dragoga. Nema milog, Nema dragog, Al me stalo nije, Qubio je, obe}o je, Jednom mora do}, Jednom mora do}.”

192

Stevan Koprivica

SLIKA DEVETA Kroz {um mora i vjetra ~uje se djevoja~ka pjesma. OFF:

“Bude li me prevario Bude li me prelagao Ne}e puta nikad na}i Sunce }e mu sjajno za}i, Topi}e ga veqi vali, [to su qubav na{u znali...”

Ispred palate, u polumraku, stoji Jojo. JOJO:

Ovako one, kad zaju`i, pa pred jutro, stalno pjevaju. Svaka u svoju kamaru. One pjevaju same sa sobom, ko {to ja pri~am sam sa sobom. Meni se mo`e, ja sam vazda lud bio, a one nisu vazda bile.

Poja~a se svjetlo. Vidimo da su prozori na spratu zazidani. JOJO:

Ma, ja ne bi zazi|ivo svoje fuwestre. Pri~a se o|e u Pr~aw da su to u~iwele da ne bi niz more vi{e gledale, da im ne bi more nade davalo da }e jednom on arivat. Drugi ka`u da su du{u svoju zakartale, a tre}i da inkartom ~uvaju sje}awe na wega, da im nikad ne utekne. Sva{ta se u Pr~aw i u Boku zbori. Neki ka`u da je Damjan bio odista kapetan “Dijabola”, da se malo odmorio, poigrao, pa za svojom zvijezdom krenuo. Drugi, opet zbore, i sve se kontrestaju s ovijem prvijema, da tu ima nekog vraga, da se, kad udari fortuno, oko pono}a, mo`e vi|et wegov brod kako jedri, ma ne u more, nego po nebesima, da mu je prova iznad Vrmca, a pramac ~ak tamo kod Perasta. Neki bumbi`aju da je to bio mleta~ki princ {to se za vojnu protivu Turaka spremao, pa je u toj vojni poginuo, a kad su ga ukopavali, na prsima mu na{li tri draguqa ko tri puceta. Boka ne bi bila Boka kad se ne bi sva{ta zborilo, }akulavalo i impjegavalo. Niko ti potqa ne zna {to je istina a {to je fanta`ija. A kad boqe Jojo promisli, i nema istine, no samo fanta`ije. Zna Jojo, nije on zalud lud.

Djevoja~ka pjesma nadja~a Joja.

KRAJ