Socijalni Nauk Crkve

SOCIJALNI NAUK CRKVE

OSNOVNA NAČELA Socijalno učenje Crkve je oblikovalo tijekom povijesti određena načela kao smjernice za konkretno djelovanje na raznim područjima života. Ta načela žele biti putokaz kršćaninu, ali i svakom čovjeku dobre volje. Riječ je o temeljnim postavkama koje se mogu pronaći u raznim socijalnim dokumentima Crkve. To su slijedeća načela: dostojanstvo ljudske osobe, ljudska prava, princip općeg ili zajedničkog dobra, supsidijarnost, solidarnost, sudjelovanje, povlaštena briga za siromašne.

Dostojanstvo ljudske osobe Danas se u svijetu puno govori o dostojanstvu čovjeka, bilo da se ono poštuje, bilo da je riječ o kršenju dostojanstva čovjeka. Slično je i kod nas u Hrvatskoj. Ne samo u medijima, već i među pučanstvom, u poduzećima, u različitim većim ili manjim skupinama, često je u središtu zanimanja čovjek koji je ugrožen u svojim pravima ili pak ne može živjeti dostojno čovjeka. Sve je veća nezaposlenost u svijetu i kod nas, otežano školovanje; sve je više problema u hrvatskom zdravstvu čije posljedice najvećim dijelom osjećaju obični ljudi. Od pape Lava XIII. i njegove socijalne enciklike "Rerum novarum" (1891. godine) socijalno učenje Crkve se bavi čovjekom i njegovim odnosima prema drugima, osobito se bavi čovjekom u društvu, gospodarstvu, kulturi, obrazovanju, politici.... Kao primjer spomenimo: u središtu zanimanja pape Lava XIII. je čovjek radnik druge polovice 19. stoljeća. U centru razmišljanja pape Pija XI. je čovjek s kraja 20-ih i početka 30-ih godina našega stoljeća, koji je razapet između opasnih ideologija dospio u tešku gospodarsku krizu. Sadašnji papa Ivan Pavao II. u središte svojih razmišljanja stavlja čovjeka u odnosu na rad, gospodarske sustave, državu, demokraciju. U enciklici "Centesimus annus" Papa razmišlja o dostojanstvu čovjeka nakon povijesnih promjena u bivšim komunističkim zemljama Srednje i Istočne Europe. Temeljno načelo društvenog nauka Crkve jest dostojanstvo ljudske osobe. Dostojanstvo ljudske osobe temelji se na činjenici da je čovjek stvoren na sliku Božju. Za tog i takvog čovjeka, za svakog čovjeka treba se zauzimati Crkva na socijalnom području. Zbog čovjeka se Crkva bavi socijalnom problematikom. Ivan XXIII. je u dokumentu "Majka i učiteljica" (1961. godine), u br. 219 ustvrdio: "čovjek pojedinac nužno je temelj, uzrok i cilj svih društvenih ustanova, čovjek ukoliko je po naravi društveno biće uzdignuto u nadnaravni red".

Drugi vatikanski koncil u GS, br. 12 kaže: "Po gotovo istom uvjerenju vjernika i nevjernika sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku kao svom središtu i vrhuncu". Čovjek kao razumno i slobodno biće, kao subjekt prava i dužnosti je prvi princip i možemo reći srce i duša socijalnog nauka Crkve. To je načelo koje u svojem antropološkom sadržaju čini izvor drugih principa koji konstituiraju socijalni nauk Crkve. Čovjek kao osoba je subjekt i centar društva. Zbog toga Crkva neumorno inzistira na dostojanstvu ljudske osobe protiv svih izrabljivanja i manipulacija koje su na štetu čovjeka ne samo na političkom i gospodarskom polju nego i na ideološkom, kulturnom i drugim područjima života. Postavlja se pitanje kakvog čovjeka i kakav je njegov odnos prema društvu? Osoba je shvaćena u ODNOSU prema drugima. Jer, čovjek je "po svojoj najdubljoj naravi društveno biće i bez odnosa s drugima ne može ni živjeti ni razviti svoje sposobnosti" ("Gaudium et spes", br. 12). Traži se poštivanje ljudske osobe, poštivanje drugoga i drugih, a osobito nemoćnih, napuštenih i potrebnih. Koncilski dokument govori o tome kako se poštivanje i ljubav moraju "protegnuti i na one koji drukčije od nas misle i rade u društvenim, političkim ili vjerskim pitanjima. Jer, sa što više čovječnosti i ljubavi prodremo u njihov način mišljenja, lakše ćemo moći s njima zapodjenuti dijalog" ("Gaudium et spes", br. 28). Ljudska osoba teži zajedništvu s drugim ljudima. Ta ljudska društvenost je temelj svakog oblika društva i svih etičkih težnji koje iz toga proizlaze. Čovjek ne može biti dostatan sam sebi da bi dostigao svoj puni razvoj. On treba druge i zajednicu, društvo. Ljudsko društvo je predmet socijalnog učenja Crkve zato što se Crkva ne nalazi izvan ili iznad ljudi koji su međusobno povezani, nego egzistira isključivo u njima pa stoga i za njih. Tu se postavlja kao bitno pitanje odnos osoba - društvo. U odnosu 'osoba - društvo' socijalni nauk je uvijek stavljao naglasak na centralnost osobe. Drugi vatikanski koncil izriče tradicionalno shvaćanje Crkve: "Iz društvene naravi je očito da su rast ljudske osobe i razvoj samoga društva ovisno jedno o drugome. Počelo, naime, subjekt i svrha svih društvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba, jer ona po samoj svojoj naravi u svemu ima potrebu društvenog života. Društveni, dakle, život nije čovjeku nešto pridodano. Zato on u povezanosti s drugima, uzajamnim uslugama i dijalogom s braćom razvija sve svoje sposobnosti i može odgovoriti svome pozivu" (GS, br. 25). Upravo zato što je u socijalnom nauku Crkve "osoba" u središtu, to učenje je u suvremeno vrijeme često izricalo kritičko-proročko viđenje s obzirom na neka društva i društvene poretke, kao i s obzirom na organizaciju rada, politike, gospodarstva... U tom kontekstu zanimljivo je vidjeti slijedeće dokumente II. vatikanskog koncila: GS, br. 64, 65; PP, br. 14,42; RH, br. 15-16; LE, br. 12-13. U odnosu osoba-društvo postavlja se pitanje o ustrojstvu društva! Biblijski izvještaj govori o ljudskom rodu kao o jedinstvenom, upravo kao o obitelji.

Ljudska zajednica je od Boga pozvana da postane obitelj. Drugi vatikanski sabor slijedećim riječima sintetizira Božji plan o ljudskom suživotu: "Bog, koji se očinski brine za sve, htio je da svi ljudi tvore jednu obitelj i da se međusobno susreću kao braća. Svi su, naime, stvoreni na sliku Boga, koji je 'izveo ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj' (Dj 17,26), te su svi pozvani k jednom te istom cilju, k Bogu samomu" ("Gaudium et spes", br. 24). Iz ovog teksta možemo zaključiti kako Božji plan ne gleda samo odnos Boga i čovjeka nego i odnos čovjeka prema čovjeku i prema svim ljudima. U biblijskim izvještajima ne nalazimo neki unaprijed utvrđeni ljudski poredak. Ti izvještaji su prije svega apel da se ljudski poredak ustanovi prema Božjem planu. Ali, se s obzirom na poredak ropstva i tlačenja traži (proroci i psalmi) sloboda i oslobođenje. Prema tome ljudski odnos dominacije jednih nad drugima su suprotni Božjoj zamisli. Isus Krist propovijeda Kraljevstvo Božje. To je nadnaravna stvarnost koja se pokazuje kao sud o zemaljskim kraljevstvima. Prema odnosima u tom Kraljevstvu trebaju se urediti odnosi u ljudskim društvima. Tako, Isus Krist proklamira nova blaženstva novi poredak (Mt 5, Lk 6). Crkva je u svojem propovijedanju i pastoralnoj praksi blaženstva odviše interpretirala u religioznom i moralnom smislu. S pravom se pitamo, nije li se u tom tumačenju zapostavio socijalni i politički vid blaženstva, a previše naglašavao individualni vid trpljenja čovjeka. Novozavjetna poruka jest poruka ljubavi i to primat ljubavi. Za ostvarenje te ljubavi traži se na zemlji adekvatni socijalni poredak i novi odnosi među ljudima. Prema tome kršćani se moraju postaviti kritički prema trenutnoj situaciji na zemlji, a ne se prilagođivati određenim sustavima. Potrebno je više pozornosti posvetiti socijalnim strukturama i institucijama u svijetlu etičkih i moralnih principa. Čovjek živi u društvu, u zajednici. Njegovo mijenjanje vezano je i uz mijenjanje zajednice. Nažalost u kršćanskom ambijentu se još uvijek najviše naglasak stavlja na ono loše u pojedincu a zanemaruje se zlo u određenoj socijalnoj strukturi ili općenito u društvu. Misli se da je dovoljno promijeniti pojedinca. Treba staviti naglasak i na nepravedne strukture. U tom kontekstu valja spomenuti da papa Ivan Pavao II. po prvi puta u jednom socijalnom dokumentu (1987. godine) govori o "strukturama grijeha" (usp. "Socijalna skrb", br. 37). Treba naglasiti da je za obnovu-promjenu na bolje potrebno mijenjati kako strukture tako i čovjeka pojedinca. Danas se veliki naglasak stavlja na promjenu "struktura", a zaboravlja se "promjena" čovjeka-pojedinca.

Ljudska prava Ljudska prava proizlaze iz dostojanstva ljudske osobe. Ljudska prava imaju svoj temelj u Svetom pismu. Polazište je da je čovjek stvoren na sliku Božju (Post 1,26). U Svetom pismu se čovjeku pridaje nedodirljivo dostojanstvo. Bog je čovjeku poklonio određene darove koje ne smije čovjek drugom čovjeku osporiti, npr. sam život (Post 2,7); sredstva za život (Post 2,9); životni prostor (Post 2,8); rad (Post 2,9)...Kao temeljni prilog kršćanstva ideji ljudskih prava treba spomenuti poruku o očovječenju Boga u Isusu Kristu. Novi zavjet je još izričitiji. Isus Krist je došao ponuditi spasenje svakom čovjeku. Temelj novozavjetne poruke je ljubav prema Bogu i bližnjemu, s pravdom kao najmanjom mjerom ljubavi. To je čvrsta osnova ljudskih prava. U tom kontekstu treba istaknuti biblijske iskaze o slobodi na koju su svi ljudi pozvani (Gal 5,1; 5,13); o jednakosti svih u Kristu (Gal 3,26-28); o vjerskoj solidarnosti s onima koji trpe nepravdu (Gal 6,2). Katolička Crkva se danas ubraja u najvažnije zaštitnike ljudskih prava! Treba priznati da uvijek nije bilo tako. To najbolje ocrtava tekst dokumenta Papinske komisije "Iustitia et pax", koji je prihvaćen 1974. godine, a tiskan 1975. godine. Dokument pod naslovom "Crkva i ljudska prava" govori da je bilo vremena "u povijesti Crkve u kojima se ljudska prava riječju i djelom nisu jačala i branila odgovarajućom jasnoćom ili energijom. Danas je Crkva po svojem nauku i svojoj djelatnosti važan činitelj na području ljudskih prava. Njezin se doprinos vrlo cijeni i društvo traži njezin savjet kako bi se ukupan trud oko punog priznanja ljudskih prava mogao pokazati djelatnim i plodnim". Objašnjenje za oprezan, neodlučan i često negativan stav Crkve u odnosu na ljudska prava citirani dokument vidi u slijedećem: "Duboke promjene izazvane novim idealima slobode, napretka i obrane ljudskih prava u prosvjetiteljstvu i francuskoj revoluciji, sekularizacija društva nasuprot klerikalizmu, neosporna nužnost suprotstavljanja indiferentizmu, naturalizmu i prije svega totalitarnom i antiklerikalnom laicizmu (liberalnom u mišljenju, ali neprijateljskom prema svakoj religiji): sve to često je ponukalo pape na oprez i odbijanje, a ponekad čak i na otvoreno neprijateljstvo i osudu" . Danas je Katolička Crkva uistinu važan zagovornik ljudskih prava, a u mnogim opresivnim sustavima spada među malobrojne uspješne.

PACEM IN TERIS ("POVELJA PRAVA ČOVJEKA")

1963. Ivan XXIII.

katalog ljudskih prava

DIGNITATIS HUMANAE

1965. II. vatikanski koncil

o vjerskoj slobodi

POPULORUM PROGRESIO O PRAVDI U SVIJETU PRAVA ČOVJEKA I POMIRENJE CRKVA I LJUDSKA PRAVA

1967. Pavao VI. 1971. Biskupska sinoda 1974. Biskupska sinoda 1975. Iustitia et pax

prava siromašnih naroda prava koja su naročito ugrožena

prava koja su naročito ugrožena Crkva kao važan činitelj na području ljudskih prava

Prvi papinski službeni tekst koji je izrijekom posvećen ljudskim pravima je socijalna enciklika pape Ivana XXIII. "Pacem in terris" (1963. godine), u kojoj se nabraja katalog ljudskih prava. Tako se spominju: pravo na život i životno uzdržavanje, moralna i kulturna prava, pravo na štovanje Boga, pravo na slobodan izbor životnog prebivališta, prava u privrednom smislu, prava na stvaranje zajednice, pravo na iseljavanje i useljavanje, kao i prava političkog sadržaja. Sva ta prava temelje se na dostojanstvu ljudske osobe. Za ljudska prava je važan dokument II. vatikanskog koncila "Dignitatis humanae", o vjerskoj slobodi (1965. godine). Nakon Koncila treba spomenuti poruke dviju biskupskih sinoda: "O pravdi u svijetu" (1971. godine) i "Poruka: prava čovjeka i pomirenje" (1974. godine). U dokumentu "O pravdi u svijetu" treba istaknuti samokritički pogled: "Budući da se Crkva obvezala da svjedoči za pravdu, onda ona i zna i priznaje da onaj koji prisvaja pravo da ljudima govori o pravdi mora ponajprije sam stati pravedan pred njihovim očima" (br. 41). Isti dokument kaže: "Na vlastitom području Crkve svako pravo mora se bezuvjetno poštivati" (br. 42). U drugom spomenutom dokumentu spominje prava koja su naročito ugrožena: pravo na život, pravo na hranu, socijalno-ekonomska prava, politička i kulturna prava, kao i pravo na slobodu vjere. Ako je enciklika "Pacem in terris" povelja prava čovjeka, druga enciklika "Populorum progressio" (1967. godine) je povelja prava siromašnih naroda.

Razvoj ljudskih prava na svjetskoj razini /o ovome više: DOBRIŠA SKOK (priredio), Ljudska prava. Osnovni međunarodni dokumenti, Školske novine, Zagreb 1991./ Kao NADAHNUĆA spominju se: -Povelja sloboda (Bill of Rights) iz 1689. god. (zakon o pravima koji je postao temeljnim načelom engleskog ustava); - Deklaracija o nezavisnosti USA (1776.); - Deklaracija o pravima čovjeka i građana (1789.), Francuska.

Temeljni dokumenti: POVELJA UJEDINJENIH NARODA 26. lipnja 1945. OPĆA DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVJEKA 10. prosinca 1948.

U toj deklaraciji prvi puta u povijesti neka međunarodna politička organizacija na temelju priznavanja ljudskog dostojanstva i s pravom na svjetski konsenzus formulira i proklamira ljudska prava kao usmjerujuću normu i osnovu svoje djelatnosti. Doduše, ova deklaracija o ljudskim pravima UN-a, još uvijek nije pravilo koje vrijedi u međunarodnom pravu, ali je postala usmjeravajuća za kasnije parcijalne ili univerzalne međunarodne pravne konvencije i mjere za zaštitu i razvijanje temeljnih prava i sloboda čovjeka. U tom smislu, među ostalima valja spomenuti: Europsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama koja je potpisana 1950. godine i stupila na snagu 1953., s Europskom komisijom za ljudska prava i Europskim sudom kao nadzornim organima; Europsku socijalnu chartu iz 1961.; konvenciju UN o ljudskim pravima, obje potpisane 1966. i pravosnažne od godine 1976., i to Pakt o privrednim, socijalnim i kulturnim pravima, te Pakt o građanskim i političkim pravima; i, napokon treba spomenuti, u ovome smislu doduše pravno neobvezatan, ali pravno relevantan akt Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi iz 1975., koji u VII. odjeljku sadrži zahtjev za "poštivanjem ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući slobodu mišljenja, savjesti, religije ili uvjerenja" . Sadržaj ljudskih prava Ako je riječ o sadržaju ljudskih prava, ne postoji doduše katalog ljudskih prava koji bi sve države ovoga svijeta priznale kao pravosnažan, no usporedba tekstova o ljudskim pravima s različitim državnim ustavima međunarodnom konvencijama i proklamacijama pokazuje principijelnu jedinstvenost u čitavom nizu ljudskih prava. U njih ubrajamo ljudska prava koja je R. Herzog označio kao životna prava, a to su pravo na život i zaštitu tijela, uključujući zabranu mučenja i takozvane pokuse na čovjeku, pravo na zarobljenost samo u određenim slučajevima i uz poštovanje određenih uvjeta slobode, kao i pravo na privredni egzistencijski minimum. Ovamo pripadaju i takozvana prava na slobodu, kao što je pravo na slobodu mišljenja, religioznih i svjetonazornih uvjerenja, oblikovanja i iznošenja stavova, pravo na slobodu okupljanja i ujedinjavanja, stanovanja i korištenja vlasništva, ulaganja vlastite

radne snage i slično. U takvim pravima na slobodu, naravno, postoje razlike u shvaćanjima stupnjeva uvijek zajamčene tj. zaštićene slobode. Takve razlike u shvaćanjima povećavaju se u takozvanim pravima na jednakost i u socijalnim ljudskim pravima, kao npr. u pravu na rad i sl. Pritom treba istaknuti da se socijalna ljudska prava u punome smislu ne smiju shvatiti isključivo kao klasična prava na slobodu, kao subjektivno-javna i izravno protiv države utuživa prava, nego kao objektivne pravne norme koje formuliraju obaveze države kao neposredno vrijedeće pravo, obvezuju državu na pozitivno djelovanje i postaju neposredno izvršivim pravom tek s pomoću izvršnih zakona. U suprotnome, druga bi se ljudska prava negirala, tj. onemogućila, npr. pravom na rad onemogućilo bi se pravo na privatno vlasništvo i proizvodna sredstva te pravo na slobodan izbor radnog mjesta. Ali, ako i ne idemo tako daleko da socijalna čovjekova prava promatramo u strogome smislu riječi kao prava, poput liberalnih prava na slobodu, očita je određena napetost između tih dviju kategorija, napetost koja je, uostalom, vidljiva i u UN, gdje zemlje trećega svijeta, razumljivo, zahtijevaju više obzira prema socijalnim čovjekovim pravima i stoga su spremne zadovoljiti se ograničavanjem, tj. povređivanjem liberalnih prava na slobodu. Uostalom, ovdje se ocrtava i prastara napetost između jednakosti i slobode kojom zaista obiluju sva ljudska prava. Upravo u interesu čovjekova dostojanstva bit će prijeko potrebno konstruktivno, a ne destruktivno razrješavanje tog odnosa napetosti u smjeru neke ravnoteže, a pritom i stalan oprez pred tiranijom jedne vrijednosti nad drugom. Prije svega, riječ je o tome da se poštuju suprotni uvjetni odnosi između pojedinih kategorija ljudskih prava, tj. da se prije svega teži pravednoj raspodjeli dobara ovoga svijeta kao važnoj osnovi svih ljudskih prava, a time respektiranju i zaštiti čovjekova dostojanstva. Već niz godina a znanstvenoj literaturi i u Ujedinjenim narodima raspravlja, se o široj kategoriji ljudskih prava, o takozvanim kolektivnim pravima, tj. ljudskim pravima "treće generacije", kao što su npr. čovjekovo pravo na zdrav okoliš. Ne upuštajući se pobliže u određivanje za takva ljudska prava ili protiv njih, utvrdimo jedno: koliko god bila važna apelativna funkcija takvih ljudskih prava s obzirom na vitalne interese života i preživljavanja, ipak se ne smije previdjeti problematičnost takvih kolektivnih prava, budući da bi, zbog velike samovolje u tumačenju i primjeni moglo doći do ugrožavanja i nepoštovanja prava koja su nužno vrijedna poštovanja. Ugrožavanje ljudskih prava Tako smo dospjeli do problema ugrožavanja ljudskih prava. Upravo spomenuto ugrožavanje može se označiti kao ugrožavanje inflacijom govora o ljudskim pravima. Brojnim formulacijama ljudska se prava mogu isprazniti od sadržaja, mogu se isprazniti od sada bar pojmovno sigurnih ljudskih prava, a može se još više zaoštriti konkurencija između pojedinih ljudskih prava i tako na kraju učiniti medvjeđa usluga ljudskim pravima i čovjekovu dostojanstvu. Slijedeća je velika opasnost za ljudska prava u njihovoj reinterpretaciji tj. njihovu instrumentaliziranju. Najpoznatiji i za to najznačajniji primjer jest značenje ljudskih prava unutar marksizma-lenjinizma. Dok u slobodno-demokratskim ustavima ljudska prava predstavljaju subjektivna, individualna prava pojedinca, koja mu priznaju snagu ljudskog bića i mogu vrijediti i protiv države, u marksizmu-lenjinizmu ljudska su prava odobrenje države pojedincu da može ispunjavati svoju funkciju kao dio

kolektiva. Dakle, tu nema prirođenih, neotuđivih ljudskih prava. Druga je opasnost za ljudska prava u tome što se ona upotrebljavaju kao oružje u ideološkoj borbi. Time se u nekoj vrsti fiksacije na isključivo neprijateljevo ugrožavanje ljudskih prava previđa ugrožavanje istih prava na vlastitoj strani, tj. takve se povrede prava u svojoj sredini zanemaruju. Ovdje moramo prevladati, tj. izbjeći farizejski govor o ljudskim pravima i najprije počistiti pred svojim vratima, odnosno ukloniti gredu iz vlastitoga oka prije no što se latimo trna u oku svojega bližnjega. Napokon, treba spomenuti još jednu vrstu ugrožavanja ljudskih prava koja je također slična farizejstvu: riječ je o gotovo inflacijskom verbalnom priznavanju ljudskih prava u dokumentima i govorima nasuprot nepoštovanju ljudskih prava u praksi. O poštovanju i ovdje će najbolje svjedočiti djelo. Na to smo svi mi pozvani.

Opće ili zajedničko dobro Postoji na ovoj Zemlji, u ovom svijetu nešto što je vrijedno za sve i svakog čovjeka i stvorenje općenito. To vrijedno za sve nazivamo zajedničko dobro! Zajedničko ili opće dobro traži da svakome na ovome svijetu, prema tome i meni, bude omogućen život dostojan čovjeka. Opće dobro može se opisati kao skup onih društvenih uvjeta koji dopuštaju i pospješuju razvoj čovjeka kao osobe. Ono nadilazi privatni interes i neodvojivo je od dobra ljudske osobe, a obvezuje javne vlasti da priznaju, poštuju, štite i promiču ljudska prava i omogućavaju ispunjavanje određenih dužnosti. Ostvarivanje zajedničkog dobra može se smatrati samim razlogom postojanja državnih vlasti koje su dužne ostvarivati ga na dobrobit svakog čovjeka i svih građana. Drugi vatikanski koncil je kategoričan kada kaže: "Ma kakvi bili oblici vlasništva, prilagođeni zakonitim institucijama pojedinih naroda, prema različitim i promjenjivim okolnostima uvijek treba paziti na tu opću namjenu dobara. Zato čovjek, služeći se tim dobrima, ne smije nikada držati da su stvari koje zakonito posjeduje jedino njegove nego ih također treba smatrati kao zajedničke, u tom smislu sto one mogu koristiti ne samo njemu jednome nego također i drugima" (GS 69). Svakom čovjeku treba biti omogućen pristup općem dobru. Za opće dobro je svaki čovjek odgovoran. Zajedničko dobro nije nešto iz čega "samo uzimam za sebe", nego je to nešto u što "ulažem", dajem svoj nezamjenjiv dio. Pravo na zajedničko dobro, tj. na uvjete "smirenog i normalnog života" u kojem će se nesmetano razvijati ljudska osoba, jedno je od temeljnih prava čovjeka. Onome koji nema ne daje se iz samilosti, iz svojeg suviška, nego jer to njemu-zbog zajedničkog dobra pripada. Enciklika pape Pavla VI. "Populorum progressio" poziva se u ovom slučaju na riječi sv. Ambrozija: "Ne daješ od svoga kad daruješ siromahu, nego mu vračaš što je njegovo. Jer ono što je zajedničko i dano na upotrebu svima, ti svojataš za sebe. Zemlja je dana svima, a ne samo bogatima"

(Populorum progressio 23). Mahatma Gandhi, poznati borac za ljudska prava i slobodu govorio je: "Mislim da smo na više načina tati. Uzmem li nešto sto mi nije potrebno i to zadržavam, možda to kradem nekomu drugomu komu je to jako potrebno. Kad bi svatko uzimao samo što mu je potrebno, a ne više, u svijetu ne bi bilo materijalne bijede, nitko ne bi umro od gladi. Dokle god zadržavamo tu nejednakost, tati smo" (Citirano prema B. Häringu, Kristov zakon 3., str. 204, bilj. 108).

Supsidijarnost Dolazi od lat. Subsidium = pripomoć, ispomoć. Čovjek je nosilac temeljnog društvenog života, a društvene strukture su pomoć - ispomoć. To načelo nalazimo u enciklici Pija XI. "Quadragesimo anno" (1931.), a znači da ono što može učiniti niža instanca ne treba činiti viša. Viša instanca nastupa onda kada niža nije u mogućnosti vršiti svoju funkciju. Ako bi niža instanca bila nesposobna tada viša instanca mora omogućiti nižoj da ponovno bude sposobna preuzeti svoju ulogu (usp. Quadragesimo anno, br. 80-81). Drugi vatikanski koncil naglašava važnost ovog načela na području odgoja i škole ( usp. "Gravissimum educationis", br. 3). Deklaracija o kršćanskom odgoju br. 3 govori o onima koji su odgovorni za odgoj. To su prije svega roditelji, a onda škola i država. Država ima stanovite dužnosti i prava. "Njezin je zadatak da na različite načine promiče odgoj mladeži: da štiti dužnosti i prava roditelja i onih koji imaju udio u odgoju te da im pruža pomoć; da prema principu supsidijarnosti, u slučaju da inicijative roditelja i drugih zajednica nisu dostatne, uzme u vlastite ruke stvar odgoja poštujući želje roditelja, napokon, ukoliko to zahtijeva opće dobro, da osniva vlastite škole i institute" (Gravissimum educationi, br.3). Princip supsidijarnosti čuva legitimnost i autonomnost pojedinaca i manjih zajednica.

Načelo solidarnosti Ovaj princip nije nešto treće između individualizma i kolektivizma nego jedan novi odnos između osoba, socijalnih grupa i društva općenito. Po načelu solidarnosti svaka osoba kao član društva nerazdvojivo je vezana uz sudbinu samog društva i, u snazi Evanđelja, uz sudbinu spasenja svih ljudi. Svoj temelj ovo načelo nalazi u dostojanstvu ljudske osobe i u njezinoj temeljnoj dimenziji zajedništva. To načelo govori da je svatko suodgovoran za dobro drugih i za zajedničke oblike suživota. Papa Ivan Pavao II. govori o aktualnosti ovog načela u svojoj enciklici "Socijalna

skrb" (1987.). U spomenutoj enciklici Papa povezuje dva pojma: uzajamnost i solidarnost . Uzajamnost se očituje u činjenici da "u različitim dijelovima svijeta muškarci i žene osjećaju kao da su njima počinjene nepravde i povrijeđena njihova prava kad god se to čini u dalekim zemljama koje možda nikada neće posjetiti" (SRS 38). Uzajamnost treba shvatiti kao "sustav koji određuje odnose u suvremenom svijetu sa svim njegovim ekonomskim, kulturnim, političkim i vjerskim komponentama i valja je uzeti kao moralnu kategoriju. Ako se uzajamnost shvati u tom smislu onda je solidarnost jedini odgovor na nju - i to solidarnost kao moralno i socijalno ponašanje, kao 'vrlina'. Ona nije dakle osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi, bliskih i udaljenih. Naprotiv, to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni" (SRS 38). Solidarnost je tako put prema zajedničkoj suradnji, istinskom suživotu i miru. Ivan Pavao II. zaključuje: "Opus solidaritatis pax - mir je plod solidarnosti" (SRS 39).

Načelo sudjelovanja To je pravedno, proporcionalno i odgovorno sudjelovanje svih članova i sektora društva u razvoju: društveno-gospodarskom, političkom i kulturnom... Crkva ne samo da podsjeća na ovaj princip nego pronalazi u ovom načelu trajnu motivaciju po kojoj se stvara kvalitetni napredak među pojedincima i društvenim grupama. Dokument II. vatikanskog koncila "Gaudium et spes", br. 39 primjenjuje ovo načelo govoreći da mnogi odlučno zahtijevaju dobra... Narodi u razvoju... žele da sudjeluju u blagodatima suvremene civilizacije... Žene zahtijevaju pravnu i činjeničnu ravnopravnost s muškarcima tamo gdje je još nisu postigle. Radnici i seljaci... hoće u radu razvijati svoje osobne vrijednosti, dapače da uzmu svoj udio u upravljanju ekonomskim, društvenim, političkim i kulturnim životom... " Gaudium et spes" u br. 68 govori o sudioništvu u poduzećima i o sudioništvu u općem gospodarskom poslovanju. "Budući da se odluke vrlo često ne donose u samim poduzećima...treba da radnici sudjeluju i kod donošenja takvih odluka...". Govoreći o razvoju, papa Ivan Pavao II. kaže: "Drugim su državama potrebne reforme nekih nepravednih struktura, posebno pak njihovih političkih institucija, kako bi korumpirane, diktatorske ili autoritarne režime zamijenile demokratskim poretkom u kojem svi surađuju...Silno želimo da se takav proces širi i učvršćuje, jer 'zdravlje' jedne političke zajednice - ukoliko se ono izražava u slobodnom sudjelovanju i odgovornosti svih građana u javnom životu, u pravnoj sigurnosti, poštivanju i promicanju ljudskih prava - nuždan je preduvjet i sigurno jamstvo razvoja 'čitava čovjeka i svih ljudi'" (Solicitudo rei socialis, br. 44).

Povlaštena briga za siromašne Načelo preferencijalne opcije za siromašne ima siguran EVANĐEOSKI TEMELJ. O njemu svjedoče Isusova djela i riječi. U Crkvi nije nikada prestala BRIGA ZA SIROMAŠNE, iako (institucijski i globalno gledano) nije uvijek bila dovoljno dinamična, a ponekad ni dovoljno uočena. Ta se je briga očitovala većinom u raznovrsnim oblicima karitativne djelatnosti. S probuđenijom svijesti za socijalnu pravdu probuđena je i svijest o dužnosti posebno pojačane socijalne skrbi i socijalne pravde za siromašne. Već na II. vatikanskom saboru biskupi zahtijevaju da se Crkva službeno deklarira kao "Crkva siromašnih". Iz vjerničkih krugova u zemljama Latinske Amerike dolazili su izričiti zahtjevi za "preferencijalnom opcijom za siromašne" (konferencija u Medellinu 1968., tzv. "bazične zajednice" i "teologija oslobođenja"). Danas je zahtjev ušao u važnije crkvene socijalne dokumente, doslovno ili malo prerečeno. Papa Ivan Pavao II. u svojem socijalnom dokumentu "Socijalna skrb" (1987. godine) u broju 42-43 govori o "opredjeljenju ili povlaštenoj ljubavi za siromašne". To opredjeljenje odnosi se na život svakog kršćanina. Ono se odnosi ne samo kršćane i Crkvu nego i na cjelokupno društveno uređenje. Država i društvo trebaju biti socijalno uređeni. U toj "zauzetosti za siromašne ne smije se zanemariti ni poseban oblik siromaštva kao što je lišavanje temeljnih prava osobe, a osobito prava na vjersku slobodu i prava na ekonomsku inicijativu" ("Socijalna skrb, br. 42). U br. 43 istog dokumenta izražava se zabrinutost za siromašne i traže se potrebne reforme u svjetskom financijskom sustavu i međunarodnom sustavu trgovine. U "Centesimus annus", br. 11 spominje se također "povlaštena briga za siromašne". Društvo i država treba da budu "socijalno" uređeni, a socijalnost će se najbolje pokazati u odnosu prema "siromašnima" odnosno gospodarski i socijalno ugroženim slojevima društva. Pod tim vidom danas u na velikom ispitu bogata društva na Zapadu. Upravo na to upozoravaju američki biskup u svojem "pastirskom pismu i katoličkoj socijalnoj misli i gospodarstvu u SAD-u : "Više je od 33 milijuna Amerikanaca - otprilike svaki sedmi pripadnik naše nacije - siromašno, prema službenoj vladinoj definiciji. Norme ljudskog dostojanstva i preferencijalna opcija za siromašne prisiljavaju nas da se s osjećajem hitnosti suočimo s ovim problemom. Baviti se siromaštvom nije luksuz kojemu se naša nacija može posvetiti kad nađe vremena i sredstava. Naprotiv, to je moralni imperativ najvišeg prioriteta."