Ivan Zlatoust - Trijunf Crkve

Sveti Ivan Zlatoust TRIJUMF CRKVE Kako se pokazuje da Krist je Bog? Na ovo osnovno pitanje nemojmo pokušavati odgovoriti sa dokazom stvaranja neba i zemlje, jer nevjernik neće to prihvatiti. Ako mu kažemo da je uskrsavao mrtve, iscjeljivao slijepe, istjerivao demone, i tada se neće složiti. Ako mu kažemo da je obećao uskrsnuće mrtvih, Kraljevstvo Nebesko i neizreciva blaga, tada ne samo da se neće složiti sa nama nego će nam se još smijati. Kako, dakle, da ga privedemo vjeri, pogotovo kada nije duhovno oformljen? Naravno, oslanjajući se na istine, koje i mi i on prihvaćamo bez ikakvog protivljenja i sumnje. U čemu se, dakle, u potpunosti slažemo sa njima? U tome da je Krist osnovao Crkvu. Iz ovog ćemo pokazati silu i dokazati božanstvo Kristovo. Vidjet ćemo da je nemoguće da bude djelo čovjeka širenje kršćanstva po cijelom svijetu u tako kratkom vremenu. Pogotovo kada i kršćanska etika priziva na uzvišeniji život ljude sa nečistim navikama, robove grijeha. Pa ipak, Gospod je uspio da od svega toga oslobodi ne samo nas nego cjelokupni rod ljudski. I to je uspio ne koristeći oružje, ne trošeći novce, ne pokrećući vojsku, ne izazivajući ratove. To je uspio počevši samo sa dvanaest učenika, koji su bili neznatni, neobrazovani, siromašni, goli, nenaoružani... Sa takvim ljudima uspio je da uvjeri narode da razmišljaju ispravno, ne samo o ovom životu nego i o budućem. Mogao je da ukine zakone predaka, da iskorijeni stare navike i da zasadi nove. Mogao je da otrgne čovjeka od lagodnog načina života, i da ga uputi na teži. I sve je to uspio, iako su Ga svi napadali, iako je i sam pretrpio ponižavajuće raspeće i sramnu smrt. Svakako, tako nešto se ne događa ljudima. Prije će biti da im se događa suprotno. Ukoliko, dakle, žive i napreduju sami, i njihovo djelo napreduje. Međutim, kada umru, propada sa njima i sve ostalo što su stvorili. I to se događa ne samo bogatašima i ne samo vlasteli, nego i samim vladarima. Jer i njihovi zakoni se ukidaju, i uspomena na njih se gasi, i ime se njihovo zaboravlja, i njihovi povjerljivi ljudi se ignoriraju. To se događa onima koji su ranije jednim migom upravljali narodima i vodili u rat čitave pukove. Onima, koji su osuđivali na smrt i koji su pozivali nazad izgnanike. Sa Gospodom se dogodilo upravo suprotno. Žalosno je bilo stanje njegovog djela prije raspeća: Juda Ga je prodao, Petar Ga se odrekao, ostali učenici su se razbježali da bi se spasili, i mnogi koji su Mu povjerovali napustili su Ga. Ostao je sam među neprijateljima. Međutim, poslije raspeća i smrti, da bi ti shvatio da nije bio običan čovjek Raspeti, sve je postalo svjetlije, radosnije, slavnije. Petar, vrhovni apostol, onaj koji prije raspeća nije izdržao prijetnju jedne sluškinje, nego, poslije tolikih nebeskih učenja i njegovog učešća u božanskim tajnama, rekao je da ne poznaje Gospoda. On, isti, poslije raspeća, propovijedao Ga je po svim krajevima svijeta. Nebrojeno mnoštvo mučenika se žrtvovalo, jer su više voljeli da umru nego da se odreknu Krista, kao što Ga se bio odrekao vrhovni apostol, prestrašen prijetnjom jedne djevojčice. Sve sada zemlje, svi gradovi, sva pusta i naseljena mjesta, ispovijedaju Raspetoga. U Njega vjeruju carevi i vojskovođe, vlastela i upravnici, robovi i slobodni, nepismeni i obrazovani, barbari i ljudi raznih naroda. Čak i onaj mali i neznatni grob, koji je primio oskvrnavljeno mučeničko tijelo Gospoda, dragocjeniji je od tisuća carskih palača i poštovan čak i od careva. Ono što je čudesno je da ono što se dogodilo Gospodu događa se i Njegovim učenicima. Jer one koje su prezirali i zatvarali, one koje su žestoko mučili bezbrojnim mukama, njih iste, poslije smrti njihove, poštovali su više i od samih careva. A kako je to izgledalo? U Rimu, imperatori i upravnici i vojskovođe ostavljali su sve, i trčali da se pobožno poklone grobovima Petra i ćilimara Pavla. U Carigradu, oni koji krune nose žele da se sahrane ne pored grobova Apostola, nego u priprati njihovih hramova. I tako carevi postaju portiri ribara. Naravno, ne stide se zbog toga, nego se time čak hvale. Ne hvale se samo oni sami, nego i njihovi potomci. Kada je učenika Kristovih bilo samo dvanaest, crkva nije postojala ni u čijim mislima, kada je još judejska sinagoga cvjetala a bezbožno

1

idolopoklonstvo vladalo malte ne po cijelom svijetu, Gospod je prorekao: ˝Na tome kamenu (tj. na ispovijedanju vjere Petrove u Krista kao Sina Božjega) sazidat ću Crkvu Svoju i vrata pakla neće je nadvladati˝ (Matej 16, 18). Jesi li uvjeren u istinu ovog proroštva? Vidiš li njegovo ispunjenje. Zamisli kakav je važan događaj širenje Crkve skoro po cijeloj zemlji u jednom kratkom vremenskom periodu. Zamisli kako je izmijenio život tolikih naroda i odveo u vjeru tolike ljude, kako je ukinuo predačke običaje, kako je oslobodio od dugotrajnih navika, kako je rastjerao kao prah vladavinu sladostrašća i silu grijeha, kako je zatrpao kao dim nečisti zadah žrtava, idolopokloničke obrede, gnjusne praznike, drvene kipove, žrtvenike i hramove, kako je izgradio svuda svete žrtvenike, u našoj domovini i u zemljama Perzijanaca, Skita, Crnaca i Hindusa. Što govorim? Čak i po Britanskim otocima, koja se nalaze daleko od Sredozemlja, u oceanu, raširila se Crkva i sagrađeni su žrtvenici. Riječi koje je tada Gospod izrekao, usadile su se u srca svih. Možemo da kažemo da zemlja puna trnja, očistila se i primila sjeme vjere. Djelo oslobođenja tolikih naroda od dugotrajnih sramnih navika, kao i promjena načina života od lagodnog na vrlo težak, stvarno je čudesno, pa čak i nad čudesno. Pokazuje se božanska sila, čak i da nitko nije ometao to djelo, čak da je vladao mir i da su ga mnogi pomagali. Jer širenje Crkve nije dolazilo samo u sukob sa starim navikama, nego i sa sladostrašćem, sa ugodnim načinom života. Imalo je dakle dva moćna protivnika, koji su tiranizirali ljude: naviku i sladostrašće. Sve što su prije mnogo vjekova primili od otaca, od djedova i starijih predaka, još i ono što su primili od filozofa i retoričara, pristali su da sve to prezru, što je veoma teška stvar. Trebali su još da prime jedan novi način života, koji je čak mnogo teži. Jer ih je udaljavao od naslade i vodio u post. Udaljavao od srebroljublja i vodio u dobrovoljno siromaštvo. Udaljavao od razvrata i vodio u moralnu čistoću. Udaljavao od ljutnje i vodio u krotkost. Udaljavao od zavisti i vodio u prijateljstvo. Udaljavao od ugodnog i prijatnog života i vodio u težak, i ˝mučan˝, i tvrd. Čak je vodio u takav život one koji su bili navikli na život udobnosti. Jer, svako, nisu kršćanima postajali ljudi koji su živjeli u drugim svjetovima i nisu imali grješne navike, nego su postajali oni koji su bili istrunuli u njima i koji su bili postali mekši od blata. Njih je pozvao da idu teškim, ˝mučnim˝, tvrdim i neravnim putem. I uvjerio ih je da idu! Koliko ih je uvjerio? Nije samo dvojicu, desetoricu, dvadeset ili stotinu njih, nego bezbrojne. I preko kojih ih je uvjerio? Preko dvanaest ljudi neobrazovanih, neobraćenih, neznanih, siromašnih, bez imanja, bez tjelesne snage, bez slave, bez sjajnog vladanja, Bez krasnoriječivosti i govorničke sposobnosti. Preko dvanaest ljudi koji su bili ribari, tkači ćilima, drugog jezika. Jer ni najmanje nisu imali isti jezik sa idolopoklonicima. Govorili su hebrejskim, koji je bio mnogo drukčiji od svih drugih jezika. Sa ovih, dakle, dvanaest sagrađena je Crkva i proširena do krajeva svijeta. I nije samo to čudesno, nego i to što ovi malobrojni, siromašni, neobrazovani i prezreni, koji su se prihvatili da izmjene čovječanstvo, nisu djelo svoje izvršili neometano. Na svim stranama su nailazili na bezbrojne napade. Napadali su ih u svakom narodu i u svakom gradu. Ali, što govorim za narode i gradove? U svakom domu je podizan rat protiv njih. Njihovo učenje je često razdvajalo sina od oca, snahu od svekrve, jednog brata od drugog, slugu od gospodara, podčinjenog od starješine, muža od žene i ženu od muža. Nisu u svim porodicama povjerovali svi istovremeno, i tako su kršćani trpjeli svakodnevne napade, neprekidna neprijateljstva, tisuće smrti. Svi su ih napadali kao zajedničke protivnike i neprijatelje. Progonili su ih carevi, starješine, upravnici, slobodni, robovi, mase narodne, gradovi. I nisu progonili samo njih, nego strašna je stvar progonili su čak i novo obraćene i oglašene, dakle one koji su tek povjerovali. Užas i gnjev idolopoklonika izazivala je i sama pomisao da napuste žrtvenike, da prezru žrtve, koje su prinosili svi njihovi oci i carevi, i da povjeruju u Gospoda. Da povjeruju u Onoga koji je uzeo ljudsko tijelo od Djeve Marije, koji je osuđen od Pilata, koji je pretrpio bezbrojne muke i poniženja, koji je podnio sramnu smrt, koji je pogrebe i uskrsnuo. Još je čudnije to što, dok su stradanja Gospodnja bila nesumnjiva mnogi su vidjeli šibanja, udarce, pljuvanja, šamaranja, križ, ruganja, grob ipak se to isto nije dogodilo sa uskrsnućem. Gospod

2

se, poslije svog uskrsnuća, javio samo učenicima. Pored te činjenice, oni su govorili o uskrsnuću i uvjeravali narod i gradili Crkvu. Kako? Na koji način? Silom Gospoda, Koji ih je poslao da propovijedaju Evanđelje Njegovo svim narodima. On je bio taj koji im je proputio put. On je olakšao njihovo preteško djelo. Da im nije pomogla božanska sila, nikada ne bi ni počela širenje kršćanstva. Dok su se tirani naoružavali protiv Crkve, dok su vojnici pripremali svoje oružja, dok su narodne mase mahnitale kao divlji oganj, dok su nečiste navike svrstavale u bojne redove, dok su se retoričari, bogataši, posjednici, starješine podizali, riječ Božja, jače i od plamena, pretvarala je u pepeo trnje, čistila je njive i sijala riječ propovjedi. Neki od vjernika bacani su u tamnice, drugi slati u progonstvo, neki kidani na komade. I premda su kršćani susretani kao opći zločinci, podnoseći svaku vrstu kazne, sramoćenja i progona, sve ih je više prilazilo Crkvi. Što više, ne samo da novi vjernici nisu gubili hrabrost od mučenja koja su gledali da podnose stariji, nego su postajali još revnosniji. Sami su trčali, bez primoravanja, blagodareći svojim mučiteljima. Postajali su vatreniji u vjeri, gledajući potoke krvi vjernika. Jesi li vidio neusporedivu silu Onoga koji je učinio sva ova čudesa? Kako je moguće da netko žali, podnoseći tako strašna mučenja? Međutim, oni su se radovali, veselili! Ovo ispovijeda, kao primjer, sveti Evanđelist Luka kako se dogodilo sa Apostolima, ˝Vratiše se od Sinedriona radujući se što se udostoje da podnesu sramotu za Ime Njegovo˝ (Dj. Ap. 5, 41). I dok netko ne može da sazida ni jedan zid sa kamenom i krečem kada je progonjen, Apostoli su sazidali Crkvu po cijelom svijetu, podnoseći progone, tamnice, progonstva i mučeničke smrti. I nisu je sazidali od kamena, nego od duša, što je mnogo teža stvar. Jer nije isto da sazidaš jedan zid uvjeravajući iskvarene duše da promjene način života, da napuste svoju demonsku maniju i da prate život vrline. Ipak su to uspjeli, jer su imali sa sobom nepobjedivu silu Gospoda, Koji je prorekao: ˝Sazdat ću Crkvu Svoju, i vrata pakla neće je nadvladati˝ (Mt. 16, 18). Zamisli koliko je progonitelja napadalo Crkvu i koliko su strašnih progona podizali protiv Nje... August, Tiberije, Gaj, Neron, Vespazijan, Tit i svi njihovi nasljednici do Konstantina Velikog, svi su bili idolopoklonici. I svi neki blaže, neki surovije napadali su Crkvu. Napadali su svi. Iako poneki nije osobno podizao progone, ipak njihova privezanost za idolopoklonstvo podsticala je na borbu protiv crkve one koji su htjeli da im se udvaraju. Pored svega toga zlonamjerni planovi i napadi idolopoklonika pokidani su kao paukove mreže, raspršene kao prah, iščezle kao dim. Ali sve što su planirali protiv Crkve, bivalo je povod da proizađe velika korist za kršćane. Jer su stvorili čitave horove mučenika, koji predstavljaju riznicu, stupove, kule Crkve. Vidiš li, dakle, čudesno ispunjenje proroštva? Stvarno ˝vrata pakla nisu je nadvladala˝ Na osnovu prošlosti, međutim, vjeruj i za budućnost. I u budućnosti nitko neće moći da pobjedi Crkvu. Jer ako nisu uspjeli da je sruše kad je brojala malo članova, kad njeno učenje izgledalo novo i neobično, kada su toliki strašni napadi i tako mnoga progonstva odasvud pokretana protiv Nje, mnogo više neće moći da joj naude sada, kada je zavladala cijelim svijetom, kada je ovladala svim narodima i kada je istrijebila žrtvenike i idole, praznike i obrede, dim i smrad skvernih žrtava. Kako su uspjeli Apostoli da ostvare jedan tako veliki, jedan tako važan poduhvat, poslije toliko prepreka? Sigurno pomoću božanske i nepobjedive sile Onoga, Koji je prorekao stvaranje i trijumf Crkve. Ovo nitko ne može da porekne, osim ako je bezuman i potpuno nesposoban da misli.

3