Seksan Vedrana-retorika-vjezbe-kol.pdf

Franjevačka teologija Sarajevo Kolegij: Retorika – vježbe Voditeljica vježbi: Vedrana Seksan Ak. god. 2008/09, zimski semestar Vedrana Seksan RETORIKA – VJEŽBE Okvirni sadržaj predmeta:

Upoznavanje sa vlastitim glasom i disanjem, govorom, dikcijom, imposatacijom glasa i neverbalnom komunikacijom – gesta i stav. Usavršavanje karakteristika vlastitog govora i približavanje standardu. Vježbe pravilnog disanja, impostacije glasa i dikcije. Retorika u praksi: zakoni dobrog govorništva, odnos prema govoru, kontakt i odnos sa publikom (slušaocima), principi organiziranja govora po segmentima i odnos prema svakom od dijelova kroz praktičan rad na govoru, verbalne tehnike zadobivanja pažnje, neverbalne tehnike zadobivanja pažnje, preparacija i vokalna sredstva potrebna za uspješan govor. Strah od nastupa, trema i savladavanje treme. Rad na govoru: podjela na odlomke, isječke parčar, blokove. Razlike između gramatičke i govorničke interpunkcije, kontrast, gradacija, kontragradacija, poentiranje.

Raspored po satima

-

Upoznavanje sa vlastitim govornim aparatom i mogućnostima (1 sat). Govorni aparat, disanje i proizvodnja glasova; vježbe zagrijavanja (2 sata). Impostacija glasa i pravilno držanje, neverbalna komunikacija, stav i gesta, kontakt očima i odnos prema slušaocima; centar pažnje i koncentracija (3 sata). Govor i organizacija govora po segmentima (2 sata). Pripremni rad na govoru – odabir govora, podjela, odlomci, isječci, retoričke figure i njihovo označavanje i prepoznavanje (2 sata). Individualni rad na govorima (10 sati).

Priprema za razumijeva- Svačiji glas je individualan i neodvojivo povezan te oblikonje vlastitog glasovnog van individualnom historijom, kulturom, emocijama, stavom potencijala o samom sebi i onim stavom koji se trudimo projicirati o nama drugim ljudima. Kako bismo shvatili vlas- 1. Šta je njegovo porijeklo (emocionalno, geografsko itd. – titi glas, trebamo se zapizapitajte se: na koga iz moje porodice najviše podsjeća tati: moj glas? Da li sam zadovoljan onim što moj glas govori o meni? Kakvu sliku o meni šalje moja boja glasa i način na koji govorim: da li budim suosjećanje, simpatije, je li moj glas ženskast, snažan, zreo, muški, jak itd.) Da li imam “debeo”ili “tanak” glas? 2. Kako moj glas radi mehanički? Kako radi kada govorim

2 zvanično, a kako kada sam opušten? Posjedujem li grč kada govorim pred većim skupom ljudi? Postoji li nešto što zamagljuje moj vokalni potencijal? Šta je to? 3. Kako bi moj glas trebao raditi? Napišite kriterije koje želite dostići, kao i vježbe koje vam pomažu da dostignete željeno, da oslobodite glas do njegovih punih potencijala. Zapitajte se koliko i šta znam kako bih mogao shvatiti i unaprijediti svoj glas? Maksimiziranje nog potencijala

glasov- Pogrešna mišićna tenzija jako je zamorna. Pogrešna impostacija može također biti velika prepreka normalnom govoru.

Kičma i pojas rebara

Kičma se proteže od glave do trtične kosti. Na vrhu kičme nalazi se izuzetno teška glava (4,5 – 5 kg), dok se na dnu nalazi karlica koja je u obliku otvorene posude - zdjele. Iz karlice se odvajaju dvije noge i dva stopala. Kako ljudsko biće stoji uspravno, potrebno je izbalansirati dvije najteže tačke na tijelu – glavu i karlicu. Kičma je sačinjena od kostiju koje su povezane jedne sa drugima. Između svakog od pršljenova nalaze se međupršljenski diskovi, koji su zapravo hrskavica koja odvaja svaki od pršljenova i djeluje kao jastuk. Ovo, kao i činjenica da je kičma oblikovana u obliku slova S omogućava da podnesemo pritisak prilikom skokova. Kičma štiti kičmenu moždinu, a nervi izlaze kroz otvore između pršljenova. Kičma predstavlja oslonac za velike mišićne skupine. Sposobna je da se naginje naprijed i nazad, te također za rotacije u izvjesnoj mjeri. Ukratko, kičma u cijelosti ima veliku sposobnost fleksibilnosti i kretanja. Kada je u pitanju glas, potrebno je da zauzmemo položaj koji omogućuje slobodno mišićno kretanje za proizvodnju glasa i respiraciju.

Ravnoteža

Ljudsko biće izbalansirano je između dviju sila koje djeluju u suprotnostima: gravitacije i uspravnog položaja u odnosu na zemlju. Te dvije sile se prije protive jedna drugoj nego se bore jedna sa drugom. Ukoliko prevlada gravitacija, ona nas pritišće prema dolje i unutra, što dovodi do zamora jer izaziva nepotrebnu muskulatornu tenziju i restrikciju respiratornog sistema, dovodeći do toga da teže dišemo, kao i do kontrakcije vokalnog trakta, što otežava govorenje. Slično je i sa premalo utjecaja gravitacije. Pokušaji da konstantno popravimo poziciju mogu dovesti do pretjerivanja, što previše isteže mišiće i dovodi ih također u tenziju. Prirodni položaj ne utječe na mišiće. Radi se o fleksibilnom stavu u kojem se tačke opterećenja, glava i karlica, nalaze pretežno u vertikalnoj liniji.

3 Glava

Odnos između glave i kičme je taj koji dovodi do ravnoteže ili njenog nedostatka. Jedna od funkcija unutrašnjeg uha je i ta da mozgu obezbijedi informaciju o našoj ravnoteži i normalnom slijedu stvari mozak daje uputstva glavi kako da zadrži li postigne ravnotežu. Položaj glave određuje položaj kičme i ostatka tijela.

Glava vodi

Gotovo svi pršljenovi pokreću se pokretanjem glave. Glava pokreće i ostatak tijela.

Pravac: pravo i ravno

Uobičajeno je da se krećemo prema naprijed, u pravcu u kojem se nalazi naše lice. Također stojimo uspravno u pravcu naše kičme. Ukoliko iznevjerimo jedan od tih principa gubimo ravnotežu.

Vrat mora biti slobodan

Zato jer glava mora stajati na gore vrat mora biti slobodan kako bi dozvolio da se to dogodi. Vrat mora biti slobodan kako bi glava mogla povesti pravo i gore i kako bi se leđa mogla uspraviti i raširiti – pratiti pokret. U momentu kada oslobodimo vrat tako da glava, koja stoji uspravno i gleda naprijed, može povesti tijelo, omogućavamo cijeloj kičmi da prati u pravcu glave. Kada se to dogodi, leđa se ispravljaju. Njihovim ispravljanjem ramena dolaze u svoj pravilan položaj i rebra imaju dovoljno prostora. Zato kažemo da se leđa ne samo ispravljaju, nego i šire. Širenjem i ispravljanjem leđa moguće je primijetiti i novi odnos kada su u pitanju noge i stopala. Kada smo u prirodnom položaju u ravnoteži smo između gravitacije koja nas povlači prema dolje kroz centralne i dobro izbalansirane tačke (glava na vrhu kičme i karlica na njenom dnu, što je naša centralna tjelesna tačka) i uspravnog položaja u odnosu na zemlju koji nam omogućava da se opiremo gravitaciji. Dobar stav znači da smo prirodno poravnati. Težina se ravnomijerno raspoređuje kroz stopala: pete, vanjska strana stopala, jastučići na stopalima i prsti. To je moguće samo kada je vrat slobodan i kada su zglobovi kukova, koljena i članaka slobodni i opušteni. Na nožni palac, mali prst i petu trebalo bi gledati kao na trokut u kojem je balansirana težina. Ovako se smanjuje tenzija, poboljšava disanje i glasovne mogućnosti bez ikakvih grčeva.

Pogled

Gledati pravo u nivou očiju od velike je važnosti. Kada je pogled rezultat otvorenog, izbalansiranog stava, oči su u stanju da gledaju i periferno što osobi daje mogućnost da u okviru svoga svijeta funkcionira na svjestan i integriran način. Stidljivost: izbjegavanje kontakta očima, gledanje prema dolje pritišću prsnu kost što rezultira nedovoljnim otvaranjem

4 prsnog koša, koji izgleda kao da se povukao prema području kukova. Rezultat je plitak dah, koji može dovesti do monotonog i nedovoljnog disanja. Agresivnost: rigidno fiksiran stav najčešće korespondira sa izduljenim vratom. Stisnuta vilica i ukrućena ramena dovode do velike količine nepotrebne tenzije koja onemogućava slobodno disanje i proizvodi vokalni kvalitet koji je najčešće oštar, kreštav i piskutav, te se može doimati agresivno. Ovaj položaj onemogućava periferni vid, pošto su oči najčešće fiksirane, ne skeniraju okolinu, nego gledaju strogo naprijed. Rigidnost pozicije dovodi do toga da je proizvedeni glas neprijatan, čini se neprijateljskim, nedostatak fleksibilnosti dovodi i do nedostatka topline. Kratkovidnost: pomicanje glave kako bi se gledalo naprijed dovodi do neravnoteže u nogama i stopalima, kao i do pomjeranja prsnog koša prema dolje. Provjera i vježba

Kako bismo imali slobodan vrat, njegovi mišići moraju biti opušteni.

Vježba klimanja

Klimajte glavom. Počnite tako što ćete klimati s desna na lijevo, tako da zamislite kako na nosu imate pričvršćenu olovku kojom crtate valovite linije od poda do plafona. Osjetite u isto vrijeme kako čvrsto stojite na nogama dok vam je vilica opuštena i poluotvorena.

Ravnoteža

Koristite gravitacijsku silu kao svog saveznika. Ne stišćite stomačne mišiće, ne zatežite koljena, ne stišćite bedra, opustite kukove, koljena i članke. Neka zglobovi i vrat budu opušteni i slobodni. Neka glava vodi. Vježbajte opuštenost tako što će vas glava voditi i u sjedeći stav. Opustite glavu, pa neka tijelo slijedi.

Pogrešno držanje tijela

Kada kičma izgubi svoju prirodnu duljinu, prsni koš, u kojem se nalaze pluća, koji je zakačen za kičmu postaje zgrčen. Ovo najčešće dovodi do opuštanja ramena tako da se cijeli prednji dio tijela krivi i spušta i time se gubi prostor za normalan udisaj. Ukoliko su ukočena koljena, stvara se pritisak i tenzija na donji abdomen koji se suprotstavlja normalnim pokretima dijafragme. Pogrešno držanje postaje nešto na šta se tijelo navikava i počinje ga smatrati normalnim. No to utječe na kvalitet, volumen, visinu glasa i njegovu rezonancu. Ukoliko je kičma u pogrešnom položaju, gubi se njena sposobnost da podržava tijelo, tako da dolazi do opterećenja na određenim tačkama. Disanje i produkcija glasa su oslabljeni, prsni koš zgrčen, ili je karlica izbačena prema vani. Tenzija u usnoj i nosnoj šupljini (farings) rezultira u lošem položaju

5 vrata, što dovodi do tenzije vokalnog trakta. Ta tenzija će dovesti do tenzije grkljana, te će se proširiti na jezik i vilicu. To značajno utječe na kvalitet glasa. Držanje – o čemu voditi Težinu treba jednako rasporediti, s nogama raširenim 15-20 računa cm. Zapamtite kako se težina raspoređuje na trouglu palac, mali prst i peta. Noge moraju biti opuštene, dozvoljavati fleksibilnost, što će spriječiti “zaključavanje” koljenja (koljeno uvučeno prema nazad i kruto) i tenziju u kukovima. Karlica mora biti uravnotežena i izravnata – ne izbacivati je ni prema naprijed ni prema natrag. Abdominalni mišići omogućavaju da se držimo uspravno, kao i pokret prema naprijed. Prsni koš treba biti opušten i podignut, tako da postoji slobodan prostor između donjeg dijela prsnog koša i abdominalnog područja, te prostor između donjih rebara i kostiju kukova. Leđa dugačka, maksimalan prostor između lopatica, što omogućava osjećaj punjenja zraka i u leđima. Ramena moraju biti opuštena i spuštena, osloboditi se svake tenzije u klavikularnom, gornje-prsnom području. Ramena moraju biti u neutralnom položaju što onemogućava pretjerano kruto držanje i krivljenje leđa. Ruke slobodno vise iz ramena – šake i prsti moraju biti oslobođeni tenzije. Vrat dugačak – ne gurati ga prema ramenima ili lopaticama. Glava opušteno stoji na vrhu kičmenog stuba, tako da se bez napora može pomicati prema naprijed i nazad, te u stranu. Zamisliti da su uši iznad ramena je slika koja može olakšati usvajanje ovog “novog” držanja tijela onima koji je smatraju teškom. Treba zapamtiti da osoba koja je godinama navikavana na jedan način držanja tijela odbija ovakvu ispravku kao “pogrešnu” ili neudobnu. Mišići koji ranije nisu korišteni sada se opiru držati novi stav bez napora i neugode, ali se na tome mora uporno raditi. Za provjeru

6 Ispravljanje prirodnog držanja u kojem kičma gubi položaj slova S dovodi do toga da stav postaje rigidan i krut (kvazivojno držanje). Treba voditi računa da se nalazimo u takvom položaju u kojem je omogućeno slobodno muskulatorno kretanje za proizvodnju glasa i disanje. Kosti trebaju podržavati mišićnu masu, nikako obratno. Dva najčešća pogrešna držanja tijela su ili “opušteni” položaj ili “ukrućeno držanje”. Opušteni položaj dovest će do dodatnog i neprirodnog savijanja prirodne zakrivljenosti gornje kičme i vratnih pršljenova. Vojničko držanje zaključava koljenja, gura rebreni pojas prema naprijed i podiže vrat. Ravnoteža nikada ne smije biti samo na jednoj nozi s obzirom da to dovodi do asimetrije u karličnom pojasu. Nepravilno raspoređena težina – previše naprijed ili previše nazad izbacuje kičmeni stup iz ravnoteže i sužava leđa. Uvučen i opušten prsni koš vodi izbačenim ramenima. Podignuta ramena dovode do površnog disanja. Ukrućivanje vratnih mišića povlači natrag glavu, što dovodi do dizanja brade. Previsok ili prenizak pogled dovodi do spontanog podizanja ili spuštanja glave, što može izazvati ukrućivanje vratnih mišića. Sjedenje Dobar položaj tijela može se zauzeti i prilikom sjedenja. Važno je zapamtiti kako sjedeće kosti u ovom slučaju imaju istu funkciju kao i stopala – one obezbjeđuju ravnotežu i podržavaju tijelo. Održati opušteno, uspravno, ali ne i rigidno držanje kičmenog stupa važno je s obzirom na to da se kod uvučenog i zgrčenog pojasa rebara gubi mogućnost pravilnog disanja i samim tim kvalitet glasa. Potrebno je održati ravnotežu, tako da nije preporučljivo prekrstiti noge u nivou kukova. U koliko se noge moraju prekrstiti, to treba učiniti na nivou članaka. Svi ostali principi dobrog držanja tijela u sjedećem položaju jednaki su kao i u stojećem. GLAS KAO INSTRU- Ljudski govor je foničan, zvuk se vraća svom izvoru. GovoMENT reći mi posmatramo sebe u zvuku svoga glasa, kao u ogledalu. Ovo zvučno ogledalo vjernije je od onog drugog jer nam pokazuje našu unutarnju sliku. Ljepota glasa nam je važna kao i ljepota lica, obličja. U zvuku glasa je prirodno obilježe-

7 na naša anatomija, senzualnost, temperament, u njemu je utisnuta naša biografija. Glas je instinktivan, govor je stečena navika, rezultat usklađenog rada centralnog nervnog sistema sa glasovnim, respiratornim i artikulacijskim oblikovanjem. Usklađivanje tih elemenata na kojima počiva govor ostvaruje se još u djetinjstvu kada ovaj proces prelazi u podsvijest. Znači, glas i govor određeni su našim rođenjem. Ali ono što je dovoljno za našu svakodnevnicu nije dovoljno za bavljenjem govorom kao umjetnosti. U svakodnevnom životu nikada ne vodimo računa kako dišemo, koliko nam je daha potrebno, kako ga usmjeravamo, primjenjujemo – o tome se brine priroda. Zadatak daha je da nas održi u životu. Ali, kada od njega tražimo dodatni napor, npr. Pjevati, naš dah odjednom iznevjerava svoju osnovnu funkciju i ona postaje ugrožena. Zbog toga je potrebno vježbama i određenom tehnikom u svom dahu naći saveznika i prijatelja. Porijeklo glasa i mehanizam govora je dugo obavijala tajna. Ljudi su govorili a da nisu znali kako se stvara govor. Glas se može u izvjesnoj mjeri objasniti istim zakonima kojima se objašnjava zvuk. Organi koji učestvuju u proizvodnji glasa su samo dijelovi jednog složenog instrumenta čiji je krajnji produkt glas, te bi se kod njega mogli razlikovati - generator, - vibrator, - rezonator. Generator:

– nema zvuka bez kretanja vazduha, a vazduh se može pokrenuti samo određenom silom. Ta neophodna sila je generator. Generator ljudskog glasa je dah. Ali, pokret, treptaj glasnica nije samo dejstvo generatora (tj. snage izdisaja) već i dejstvo nervnog impulsa u mozgu. Pod tim dejstvom glasnice vibriraju.

Vibrator:

– 1932. godine sovjetski ljekar fonolog Rabotnov otkriva da nadražaj centra za glas u kori velikog mozga stavlja u pogon čitav glasovni aparat, a Dr. Maljutin dokazuje da se glasnice mogu pokretati i bez dejstva vazdušnog stuba, samo pod utjecajem nervnog impulsa, što su 1951. godine potvrdili naučnici na Sorboni. Taj nerv se zove nerv povratnik, pokretač glasnica (dah samo pomaže da podrži kretanje glasnica izazvano nervnim impulsom).

Rezonator:

– je dio instrumenta koji pojačava već proizvedeni akustični signal. To je glava sa usnom, ždrijelom, nosnom i sinusnom šupljinom. Vazduh pokrenut generatorom i vibratorom usmjerava se u duplje i šupljine ispunjene vazduhom, gdje se treptanje pojačava bez dodatne sile. Zidovi rezonatora preno-

8 se ovim treptajem zvuk u spoljašnji svijet. GOVOR – PJEVANJE

Govor predstavlja vrhunac “sviranja” na glasovnom instrumentu, ali razni vidovi govornog saopštavanja nisu ništa manja umjetnost. Struktura govornog i muzičkog oblika se razlikuju: govornik nije primoran da poveća opseg svoga glasa po svaku cijenu (dovoljan je opseg glasa od jedne oktave). Pjevač ima drugačiji cilj. Dok govornik koristi svoj srednji položaj glasa, pjevač je mnogo rjeđe u njemu – ovladavanje visokim registrom (“lagom”) njegov je primarni cilj. Iza ružnog glasa često se krije lijep pjevački glas i obrnuto. U odnosu na to različite su i pjevačka i govornička tehnika. Presudnu ulogu igra grkljan. Visoko podignut grkljan daje tanak, piskutav glas. Niska pozicija grkljana daje duboki, zaobljen, sonaran glas. Pjevani glas iziskuje sporije izdisanje od govora. Artikulacija kod govora ostvaruje se aktivnošću prednjeg dijela usne šupljine uz relativno mirovanje ždrijela i mekog nepca, a kod pjevača artikulacija se postiže upravo radom mekog tkiva (ždrijela, mekog nepca) ostavljajući prednji dio usne šupljine gotovo nepokretnim. Kako bi se moglo pamtiti i razumjeti, pjevanje mora imati stalnost melodičkog oblika. U govoru se promjenjivošću melodičkog oblika dolazi do izražaja.

BOJA, JAČINA, BRZI- Po jednoj od definicija boja glasa zavisi od kvaliteta, broja i NA I PAUZA U GLASU rasporeda alikvotnih tonova. To je niz tiših tonova koji se javljaju uz osnovni ton i daju mu karakter (boju). Obično, visoki (tonovi) glasovi imaju veću količinu alikvotnih tonova od dubljih glasova. Boju određuju i duplja glave, glavni rezonatori glasa. Ne postoje dva čovjeka sa podudarnim glasovima. Važna je i anatomija položaja grkljana, tj. bogatstvo alikvotnih tonova uglavnom zavisi od urođenih osobina pojedinca. Neki boju glasa dijele i na ličnu i foničnu. Za mnoge je lična boja glasa najvažnija. Fonična boja postiže se podizanjem i spuštanjem grkljana, tamna boja podizanjem, a svijetla spuštanjem grkljana. Kod tamne boje ždrijelo je zapreminski povećano, usta manje otvorena, vazdušna struja je kod zadnjeg dijela nepca. Visina tona zavisi od zategnutosti glasnica. Duboki tonovi postižu se dužim, manje napetim glasnicama, srednji tonovi su srednje napete glasnice, dok su kod visokih tonova glasnice tanje, kraće i jako zategnute. Ovo su urođene predispozicije, ali je važna i snaga daha pokrenuta iz pluća. Ne treba zaboraviti kako i u šapatu može biti intenziteta.

9

Soprani će postići najveću glasnost u visokom registru. Forsirati njihovu glasnost na altu može biti bolno ili čak pogubno – bolest glasnica ili čak i njihova invalidnost. TRAJANJE RITAM

TONA

– Ton u sebi sadrži: - tempo, - agogiku (diskurs), - metriku.

Tempo

Tempo je brzina kretanja metričkih jedinica u tekstu. Postoji lagani, umjereni i brzi ritam.

Agogika

Agogika je naziv za odstupanje od zadatog ritma. Javlja se u tzv. emotivnom govoru, npr. “...dođite... dođite sigurno... dođite sigurno sutra... ali dođite, preklinjem vas sigurno sutra...”. Ritam oživljava, postaje diskurzivan. Metrika je kada se izvjesni slogovi u riječi jače naglašavaju ili akcentuju, kao u muzici kada se pojedini dijelovi takta jače naglašavaju.

Metrika

REZONANCA Tijelo koje treperi pod utjecajem drugog zvučnog izvora je rezonator. Kod muzičkog instrumenta to je tijelo instrumenta, kod čovjeka duplja glave, ždrijelo, usna i nosna šupljina. Ton proizveden na glasnicama nije završen, tek posredstvom rezonatora on dobiva boju i volumen. Razlikujemo više tipova rezonatora. Fleksibilni rezonatori su oni koji mogu mijenjati ton – pokret jezika, usana, nepca, vilice. Strogo fiksirani rezonatori su oni koji se ne mijenjaju – glava, sinusi, nosni kanal i traheja. Ženski glasovi: sopran, mecosporan, alt. PODJELA GLASOVA Govorimo o šest katego- Muški glasovi: tenor, bariton i bas. rija: Obuka dječjih glasova počinje poslije puberteta. Srednji vijek i polifonija ne poznaju ženske glasove jer se sva vokalna muzika izvodila u crkvi. Soprane i altove su zamjenjivali kastrati (odstranjene spolne žlijezde). Tek razvojem opere ženski se glasovi izjednačavaju s muškim. OPSEG GLASA

ZNAČENJE

Radi se o rasponu od najvišeg do najnižeg tona. Zavisi od spola, uzrasta, anatomije grkljana, veličine grudnog koša, debljine glasnica, anatomije rezonatora. Tehnikom se opseg glasa može povećati. Obim od dvije oktave školovanog pjevačkog glasa može biti prekoračen kod izuzetno nadarenih pojedinaca. NEKIH Jak glas – bijes, prkos, nemir, agresivnost.

10 ZNAKOVA Ugodan glas – mir, spokojnost, sklad sa drugima. Ovi su znakovi eksperi- Nazalan glas – simptom povlačenja, odbijanja. mentalno potvrđeni: Prigušen glas – introvertna osoba. Tremolo – strah. Vibrato – duboka osjećanja, Šizofrenija – karakteristike glasa su monoton, slab, sumoran glas. Debeli ljudi imaju mek, ritmičan, nježan glas. Manijaci – nagao prijelaz iz tihog u glasno. Skleroza – karakteristika drhtanja glasa. Poremećaj endokrinih žlijezda (insuficijencija spolnih žlijezda) kod muškaraca evnuški glas, kod žena virilan (muški glas). Poremećen glas obezvrjeđuje govornika. Pripisuju mu se ona svojstva koja nema, odnosno slabija od onih koje zaista ima. HIGIJENA GLASA

Mora se biti svjestan da se slušateljstvo može odbiti lošim glasom – meketavim, šumnim, kreštavim, hrapavim, unjkavim. Gotovo sve mane glasa su izlječive, pa je nebriga o glasu znak niske kulturne razine. Bez kulture glasa, odnosno bez njegovanja glasa nema ni kulture govora. Glas ima izuzetnu izdržljivost ako se o njemu vodi računa. Umor, nesanica, opadanje tjelesne kondicije, obična prehlada, naprezanje ili maltretiranje glasa može dovesti ako ne do potpunog glasovnog sloma, onda do trajnih promjena što će ga učiniti profesionalno neupotrebljivim. Svakodnevne odabrane vježbe, obazrivost pri zagrijavanju glasa kod pripreme govorničkog nastupa, srednja glasnost, dobra impostacija i generalna opuštenost dobar su put čuvanja glasa. Duhan i alkohol generalno škode kvaliteti glasa. Duhan utječe na strukturu sluzokože bronhija i grkljana, mijenja je i čini grubom. Sa alkoholom je i gore jer on djeluje i na centralni nervni sistem gdje je nervni impuls izuzetno važan. Najbolji lijek je ćutanje.

Savjeti za oštećen glas Ispiranje grla vodom (u početku sobne temperature pa sve (prva pomoć): hladnijom). Isto i za lice – ispljuskati ga 20 puta. Kod kihavice ispirati grkljan kamilicom i žalfijom. Kod promuklosti čaj od crvenog luka, te toplom vodom sa pola kašičice sode bikarbone. Jabuka je voće glasa. ANATOMIJA GLA- SOVNOG ORGANA Organi koji čine glasovni aparat su respiratorni i fonacijski: KIČMA:

organi za pripremu glasa (kičmeni stup, grudni koš s plućima, dušnik, disajni mišići, dijafragma); organi za produkciju glasa (fonacijski organi – grkljan i glasnice); organi za oblikovanje glasa (artikulacioni organi i organi rezonance – ždrijelo, usna i nosna šupljina).

sedam vratnih, dvanaest grudnih, pet trbušnih, pet krsnih i tri do pet repnih pršljenova – ukupno 32-34 pršljena.

11

REBRA:

po 12 rebara spojenih grudnim pršljenovima.

DUŠNIK:

građen od vrlo elastičnih hrskavičastih pršljenova. Unutrašnjost je prekrivena sluzokožom koji stalno vlaži veći broj žlijezda. Kod muškaraca je neznatno duži. Račva se u dvije bronhije, lijevo i desno (desna je kraća) koje ulaze u plućna krila, račvaju se u sitne bronhiole, ove u alveole, vazdušne mjehuriće. U alveolama se kisik razmjenjuje i iz pluća disanjem izbacuje van.

PLUĆA:

masa sastavljena od velikog broja mjehurića zahvata prostor grudnog koša, od vrha pa do dijafragme. Ona su sunđerasta, šupljikava masa obavijena tankom opnom. Disajni mišići dijele se na voljne mišiće, te spontane među koje spadaju dijafragma, trbušni i međurebreni (interkostalni) mišići.

DIJAFRAGMA:

glavni disajni mišić, plosnatog oblika, pregrađuje grudni koš od trbušnog dijela. Kada je zatvorena, liči na kupolu. Spojena je sa šest donjih rebara. Ispod kupole su želudac, jetra te abdominalni organi. Pri udisaju dijafragma se skuplja (oko 5cm), a pri izdisaju opušta. Poslije udisaja se vraća u svoj prvobitni položaj kao i svi mišići udisači.

TRBUŠNI I GRUDNI stezanje im omogućava približavanje grudnog koša i abdoMIŠIĆI: mena te uz saradnju dijafragme ostvaruje se značajan pokret tzv. appoggio (apođo – ton proizveden ujednačenim pritiskom zraka na glasnice) važan pri impostaciji glasa. ORGANI ZA PRO- Grkljan pomaže pri disanju i fonaciji (to mu je glavni zadaDUKCIJU GLASA (fo- tak). U grkljanu su smještene glasnice (to je središte glasa). nacijski organi) Smješten je ispod korjena jezika, iznad dušnika. Hrskavičav je i pun mišića pokretača. Njegovom kontrakcijom se glasniGRKLJAN: ce odmiču i primiču. U grkljanu su i žlijezde koje svojim lučenjem vlaže sluzokožu. Poslije dugotrajnog napornog govora lučenje prestaje i dolazi do promuklosti. (voda za govornika). GLASNICE:

za grkljan su pričvršćene mišićima i vezivnim tkivom. U stanju mirovanja su razmaknute, labave. Glavni mišić – povratnik je jako razgranat i može potpuno da mijenja glasnice. Dužina i debljina glasnica varira. Dužina kod djece je 6-8 mm, kod žena 14-21 mm kod muškaraca od 18-27 mm.

ORGANI ZA OBLIKO- Ždrijelo ima funkciju varenja, disanja i fonacije. Jednim dijeVANJE GLASA lom je u glavi, jednim u vratu i podsjeća na valjak. PodijeljeŽDRIJELO: no je na tri dijela (nosni, usni i grkljanski). Mišićni je organ. USNA DUPLJA:

odgovorna je za artikulaciju glasa. Ubrajamo usne, zube, ob-

12 raze, tvrdo nepce (koje dijeli usnu od nosne šupljine i u impostaciji je središte tona), meko nepce (koje otvara i zatvara prolaz do nosne duplje i reguliše stepen nazalnosti; nastavlja se na tvrdo nepce, mišićavo je i može mijenjati usnu duplju), nosnice (koje su djelimično obložene sluzokožom, a djelomično okoštane; produžeci su spojeni sa četiri sinusa – važna je umjerena primjena ovog rezonatora) te jezik. JEZIK:

mišićni organ koji se kreće u svim pravcima, zahvaljujući tome mijenja i zapreminu same usne duplje. Od svih organa jezik ima izuzetnu važnost i utjecaj. U svetim knjigama uspoređuje se s konjima. Konj je neobuzdan trkač. Ali, ako mu se u usta stave uzde i pritegnu, njegovo kretanje se može lako kontrolisati. Tako mala uzda kontroliše tako jaku životinju jer su usta sa stanovišta kontrole konja njegov najosjetljiviji organ. Kada se u usta stavi kontrola, čitava životinja je pod kontrolom. Kontrolom nad jezikom čovjek može ostvariti kontrolu nad svijetom. Snaga govora je jedna od najvećih. Postoji izreka – pokliznuće noge ne mora izazvati veliku povredu, ali će vas pokliznuće jezika odvesti u pakao.

DISANJE

Disanje je vitalni proces održanja života, ali je disanje i glavna aktivnost u govoru. Disanje nije samo prosta razmjena materije u plućima. Savladavanje tehnike disanja kod govora je usklađivanje tehnike disanja i artikulacije. Npr. udisanje ili uzimanje vazduha na kraju bloka (najmanje misaone cjeline) dok se kod djece često udisaj usiječe u blok “Điha, điha, četri no...ge sve četiri krute”. Ljudski život mnogo zavisi od načina disanja. Osoba koja diše kratkim, brzim dahom vjerovatno će imati kraći život od onih koji dišu polako i duboko. Postoje civilizacije u kojima se život mjerio brojem dahova te vjerovanje da je svakom čovjeku određen izvjestan broj udaha i izdaha, različit od osobe do osobe. Različite životinje dišu različito – životinje sa sporim udasima i izdasima (zmija, slon, kit, kornjača) žive dugo. Životinje sa bržim ritmom disanja (ptice, psi, zečevi) žive kratko. Disanje je direktno povezano sa srcem. Npr. srce kita otkuca 16 puta u minuti, a srce miša 1000 puta u minuti.

VRSTE DISANJA

Kostalno-abdominalno disanje:

-

kostalno(rebreno)-abdominalno disanje abdominalno disanje lateralno-kostalno disanje klavikularno disanje

objedinjuje pozitivne osobine svih vrsta disanja. Ono je najpodesnije za pjevanje i govor. To disanje ravnomjerno angažuje sve mišiće grudnog koša i trbušne duplje koji djeluju na rad dijafragme.

13

Abdominalno disanje:

disajna ekspanzija je u predjelu trbuha i struka.

Lateralno-kostalno disa- ekspanzija je u predjelu donjih rebara u stranu, bočno. nje: Klavikularno: sa ekspanzijem na gornjem dijelu grudi. Nastaje podizanjem ramena i proširivanjem plućne duplje. Ono je nepodesno za govor jer povećava napetost i mala je struja vazduha pri izdisaju. Svako od tih disanja ima i dobrih i loših strana, samo kostalno-abdominalno nije povezano ni sa kakvim fizičkim naprezanjem. U govoru aktivno učestvuje cijeli govorni aparat i cijelo tijelo govornika. Za uspješan govor potrebno je razviti kontrolu disanja. U koliko u tome uspijemo i veći odjeljak teksta ćemo moći bez nepotrebnih udaha, pauza ili gušenja izgovoriti “na dahu”. Disanje je u direktnoj vezi sa stepenom emotivnog podražaja. Svaka nepravilnost u stavu pojedinih glasovnih organa, grčevitost mišića koji ih pokreću, održava se na produkovani glas. Sjetite se pravila dobrog držanja. Prije svega potrebna je relaksacija. Najprije kontrolisati velike mišiće koji kontrolišu stav tijela. Relaksacija i koncentracija idu zajedno, a po nekim autorima prije vježbi disanja potrebno je uraditi vježbe relaksacije. KOSTALNOABDOMINALNO DISANJE

Ovaj tip disanja nije pogodan samo za glumce i pjevače nego i za sve one koji u osnovi svoga posla imaju žive nastupe i neprekidnu komunikaciju. Kostalno-abdominalni tip disanja ne dozvoljava glasnicama da se pretjerano naprežu jer je dubok i potpun i ne zahtijeva pretjeran napor i zamaranje mišića. Taj način disanja, jednostavno rečeno, objedinjuje tri poznata tipa disanja – grudno, abdominalno i trbušno. Fiziološka strana toga procesa zapravo znači svjesno aktiviranje pojedinih mišićnih grupa i prihvatanje određenih pokreta. Udisaj počinje od abdominalnih mišića koji su podržani trbušnim mišićima. Najznačajniji su pokreti glavnog disajnog mišića – dijafragme, potom kostalnih i trbušnih mišića. Važno je da se stvori osjećaj širenja mišića, zato jer proces respiracije teče u horizontalnom, ne vertikalnom smjeru. Unutrašnji osjećaj daha treba da se shvati kao vazdušna struja koja protječe kroz vokalne organe bez napora. Ekonomisanje dahom u isto vrijeme znači upravljanje dahom i veliku uštedu energije. Diše se duboko i udiše se dugo na početku vježbanja kako bi se mišići navikli na produženo, usporeno

14 kretanje, tj. Širenje stomaka i dijafragme do vrha lobanje. Dah se raspoređuje pravilno u među-rebrenim prostorima od stomaka, dijafragme do vrha lubanje. Veoma je važno da leđni mišići budu snažni da bi mogli da “prihvate” dah. Lopatice se prilikom dubokog udisaja šire i lagao razmiču, tako da dah umjesto u gornje dijelove grudi može da se raspoređuje po cijeloj površini leđnog pojasa (razlika između kostalnoabdominalnog i klavikularnog daha). Leđa nose potencijalno veliku površinu disanja koju nosi kičmeni stup. To nikako ne znači kako su pluća pasivan organ. Ona se pokreću pod dejstvom mišića udisača i mišića izdisača. Čitav taj proces može se jednostavno kontrolisati. Ako stavimo raširene šake na predio oko struka i abdominalni pojas i ako primijetimo kako se prilikom udisaja pod dejstvom zraka naše šake razmiču, šire, a prilikom izdisaja vraćaju, znači da su pokreti koje mišići čine pravilni. Kada se mišići već naviknu na određene pokrete, vrijeme udisanja se smanjuje postupno – može se brzo udahnuti jednaka količina zraka, jednako raspoređena kao i kada udisaj teče sporo i razuđeno se širi po organima za pripremu glasa. Udiše se u glavnom na nos, jer je udisaj na nos nečujan, naravno ukoliko je nosna duplja fiziološki zdrava. Uzimanje vazduha na usta je uvijek čujno što se negativno odražava na emisiju glasa, posebno u susretu sa mikrofonom. Nikako ne treba da dođe prilikom početka fonacije do naglog udara vazdušne struje na glasnice. To stvara tvrd atak (prvi udar) tona, daje grubu grlenu poziciju glasa, zvuk je napet i neslobodan. Svaka riječ, fraza, rečenica, tada počinju na jednom istom tonu, jednakom intonaciji u istom ritmu što vodi formiranju jednolične melodije rečenice i monotonije govornog izraza. Početak govorene ili pjevane fraze, a to je posebno značajno za govorenje poezije, ne smije da ima prejak udar vazdušne struje na glasnice. Tu grešku posebno možemo uočiti u susretu sa mikrofonima i kamerama u radio ili TV studijima kada se prenaglašeno čuje vazdušni udar u glavnu osu mikrofona. S druge strane kada se prerano potroši dah, kraj govorne fraze prati pad u intenzitetu i glasnosti prouzrokovan gubitkom energije i preranim opuštanjem mišića izdisača. Prilikom udisaja formira se vazdušni stup čije podnožje čine dijafragma i trbušni mišići, srednji dio pluća i bronhije, a vrh oslonac daha u glavi. Za sve vrijeme dok traje udisaj dijafragma je čvrst oslonac daha koji štiti glasnice od pretjeranog naprezanja. Grlo je gotovo isključeno iz procesa fonacije. Udisaj i izdisaj treba da teku postupno i lako bez napora, oslobođeno. Prilikom izdisaja opuštaju se, tj. otpuštaju, prvo

15 leđni mišići, pa interkostalni i kostalni mišići, a posljednje što se opušta je dijafragma – laganim pritiskom ona koristi deponije zraka smještene u deponiji između abdomena i stomačnih mišića. Snažni trbušni mišići su važna podloga i oslonac dijafragmi, koja je prva i posljednja stanica daha. Rezerve vazduha nalaze su u međurebrenim prostorima i lagano trošenje tih deponija kontrolišu mišići izdisači. Kontrola izdisaja se uspostavlja pomoću mišića izdisača – leđnih i kostalnih koji prihvaćaju dah i raspoređuju ga. Tako je angažovan čitav gornji dio tijela, a ne samo grudni koš ili vrhovi pluća. Duh dah, tj govorenje na dahu možemo vježbati na bilo kojem tekstu u prozi ili stihu izgovaranjem više rečenica ili stihova na jednom dahu, pa čak i brojanjem od jedan pa dokle stignemo. RETORIKA

Retorika je drevna vještina javnog govorništva. Podučavali su je stari Grci, a zatim Rimljani, učila se tokom Renesanse, perioda engleske restauracije, sve do današnjeg dana, prošavši kroz mnoštvo stilova. Grci su smatrali kako je napisan, a zatim iščitan tekst u suprotnosti sa osnovama retorike – inteligencijom, jasnošću i ubjedljivošću, karakteristikama koje je dobar govornik morao imati i na osnovu kojih se cijenio. Danas je poznato da je najjače oružje političara, ali i svih onih koji govore u javnosti biti u stanju govoriti efektivno pred publikom. Osvojiti moć danas se u civiliziranom svijetu obavlja govorom – sposobnošću da se ubijedi kako su njegovi ili njeni stavovi jači, bolji i artikulisaniji. Kako bi se to postiglo, mora se biti u stanju “zarobiti” publiku, inspirirati mase i mobilizirati njihovo mišljenje. Očiti primjeri su Lenjin, Hitler, Musolini, Churchill, De Gaulie, Castro, J. F. Kennedy, Martin Luter King itd. Jezik kao oruđe i snažne debatne sposobnosti je od esencijalnog značaja. No suština je također i u razumu. Emocije i intelekt su izbalansirani i pažljivo dozirani. No, pažljivo – argumenti moraju biti i strastveni i hrabri, ne samo inrelektualni. Moraju se iznijeti jasnim i književnim jezikom, ali moraju zvučati prirodno i bez napora. Moraju se koreografirati u smislu pažljivog odabira stava, gesti, rezonance, retoričkih sredstava itd. Kako bi to bilo moguće, potrebno je biti potpuno prirodan kada su u pitanju stav, artikulacija, ozvučenost... Govornik govori bez ikakvog napora. Dijalog je kao igra tenisa u kojoj se argument mora prebaciti preko mreže. Da bi se postigao poen mora se pronaći prava misao u gomili riječi koje je sakrivaju, znati čemu misao vodi, znati šta se govorom želi postići, gdje staviti logički akcent – jasno je kako se govor stoga mora pročitati nekoliko puta. To je odličan način i da se tekst memoriše, možda ne od riječi do riječi, ali tako da se u svakom trenutku zna šta ide poslije čega. Snažna po-

16 drška glasa, ritam, energija, strast i jasnoća svakog izgovorenog glasa od esencijalne su važnosti. Svaka riječ mora biti kao pikado koji pogađa cilj. Neforsirano i spontano kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu. Kako? Zapravo je tehnička opremljenost ta koja u najvećoj mjeri čini govornika. Podrška publike većinom je “izvučena” od strane dobrog govornika, kojeg treba zamisliti kao vještog dirigenta koji drži publiku i dobiva reakcije podrške zahvaljujući riječima, verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, balansiranju rečenica, ritmu govora koji može izazvati aplauz. To ide toliko daleko da političari znaju kako strukturirati govor i izgovoriti ga tako da publika zna kada treba da zaplješće. Taj princip naziva se claptrap (zamka za aplauz). Pojam “retorika” podrazumijeva konkretne savjete i pravila zajedno sa teorijom o tome šta se dešava u procesu govorenja i kako ljudi reaguju na sredstva ekspresije. Treba se na samom početku rada na svakom govoru, no i tokom rada uvijek pitati slijedeće i provjeriti slijedeće oblasti: Intelektualno:

da li je poruka jasna, da li je jasno artikulirana i da li ju je lako razumjeti? Da li je lako zapaziti glavne momente? Da li se drži pažnja publike? Da li je struktura dobra?

Estetski:

Da li je način na koji govornik prenosi poruku ugodan i ubjeđujući u smislu tjelesnog jezika (geste, kontakt očima, držanje tijela, sloboda pokreta) te kvalitete govora (intonacija, artikulacija, logički akcent, različitost u brzini, volumenu tonalitetu, pauze, dinamika, lakoća, tečnost itd)

Emocionalno:

Da li govornikove strast i emocija mogu ubijediti publiku? Može li se govorniku vjerovati? Da li se u njega ima povjerenja, da li je snažan i inspirirajući?

Retorički principi – an- 1. 2. tičke metode 3. Pet je osnovnih dijelova retorike: 4.

Inventio: analiziranje subjekta i organizacije argumenta, Disposito: sređivanje argumenta po određenom principu, Elocutio: stil i način govora – pronalaženje odgovarajuće verbalne forme, Memoria: zapamtiti govor na način da se doima spontanim i slobodnim, 5. Actio/pronounciatio: prezentirati ga publici tako da se postigne maksimalan efekt, jasno i sa vještinom kako bi se zadobila pažnja i odobravanje publike.

Sam govor dijeli se na 1. Exordioum – uvod, šest dijelova_ 2. Naracija, 3. Podjela (npr. numeracija zaključaka koji se žele komuni-

17 cirati), 4. Dokazivanje kako argumenti protivnika ne stoje, 5. Zaključak. Htijenje

Govor mora imati htijenje – šta želim sa ovim govorom generalno. Jednom definisano (želim pokrenuti rat, ohrabriti vojsku, omalovažiti protivnika, želim nečiju glavu itd.) govor se dijeli na dijelove od kojih svaki ima vlastito htijenje, no kao u matematičkoj formuli, zbir htjenja svih dijelova mora uvijek davati rezultat konačnog htijenja govora kao cjeline. Sve mora voditi istom cilju.

Nacrt

Pročitajte govor nekoliko puta i imenujte šta se tim govorom želi (naravno, u koliko pišete svoj govor lako je imenovati šta ste s njim željeli, no i tada je dobro pročitati ga neovisno i vidjeti da li ste pogodili i napisali zaista ono što ste željeli ili ste promašili temu). Zatim ga podijelite na dijelove i imenujte šta se želi u svakom dijelu. Slijedeće je potrebno pronaći glagol (akciju) koji jasno opisuje na koji način će htijenje (ono što želim) biti postignuto. Akcija mora uvijek biti usmjerena na publiku – ohrabriti, osvijestiti, podignuti, optužiti, pokolebati... su dobri glagoli govoriti, objasniti... primjeri su loših glagola jer se ne mogu provjeriti na slušaocima. Jasnije rečeno – osoba može biti ohrabrena, ali ne i govorena.

Blokovi

Nakon što ste ovo obavili, govor se dijeli na najmanje jedinice – blokove. Blok se definiše kao misao koja može stajati sama. Blok ima logički akcenat – riječ koja se treba posebno naglasiti (npr. Danas je dan kada počinje rat – kao odgovor na kad? Danas je dan kada počinje rat – kao odgovor na pitanje da li počinje ili ne? Danas je dan kada počinje rat – kao odgovor na pitanje šta itd). Logički akcenat je bitan jer može promijeniti smisao rečenice. Provjerite da li je to što govorite ono što ste zaista željeli reći. Intonacija bloka mora biti silazna, kraj svakog bloka ne smije ostati da visi u zraku. Radi lakšeg snalaženja za početak na kraj svakog bloka stavite tačku.

Treba razmišljati i o slijedećem: Rečenica i gramatička konstrukcija

Rečenica i gramatička konstrukcija: morate znati vrlo precizno čemu vas vodi rečenica, gramatika i gramatički znakovi – proučavajte gramatiku tako što ćete se poigrati s riječima u rečenici, a zatim ih vratiti u redoslijed u kojem stoje. Kako bi zvučalo da je glagol na kraju? Zašto nije? Stavite akcenat na svaku riječ. Šta želite reći zapravo? To je kao da upoznajete put kojim se krećete tako dobro da ga znate preći i zatvorenih očiju. Lako je naučiti tekst. Zaboraviti ih i reći ih u momentu kao svoje – to je ono teško.

Antiteza:

tražite za suprotnostima unutar govora. Kako bi govor učinili vrlo jasnim i jakim dobri se govornici igraju suprotnostima:

18 jak-slab, bijelo-crno, bogat-siromašan i sl. Klimaks:

Pronađite šta je vrhunac govora. Ne govorite sve na istom tonu i istom jačinom. Npr, rečenica koja je direktan uvod u vrhunac ne može biti rečena istom snagom. Htijenje: da li je jasno šta želite? Stalno ovo provjeravajte – to je najvažnije. Ne govorite da biste nešto govorili, nego da biste nešto promijenili u ljudima koji vas slušaju. Nije bitan zavodljivi ton vašeg glasa, vaša inteligencija, genijalno napisan govor ako on ne mijenja ništa.

Dijelovi govora (odlom- jasno imenujte različite odlomke na koje ste podijelili govor. ci): Nađite suštinske rečenice u njima i podvucite ih. To su rečenice koje treba pripremiti. Morate razumjeti osnovnu strukturu – gdje počinje odlomak? Šta je glavni dio? Gdje završava? Ne idite kroz tekst kao da je sve isto. Ponekad je potrebno početi od kraja kako bi se razumio početak. Akcije:

Provjeravajte ih stalno – koliko postižete jasno je po tome da li imate reakcije publike.

Misli:

Prođite kroz govor jednu po jednu misao i učinite ih kristalno jasnim dijelovima argumentacije. Svaka misao koja to nije viška je. Riječi moraju imati smisao i misao mora biti jasna da je publika shvati kada je čuje prvi put. Morate voditi računa o logičnosti fraze, znati kako je rečenica gramatički konstruisana. Ukoliko govor znate samo površno, vjerovatno ćete upasti u jednoličan ton, ili pribjeći najgorem mogućem manirizmu i površnosti. Publika to prepozna – ne voli fraze ili ih ne voli prepoznati. Govor tada postaje kao imitacija nečega, ne original. On mora biti važan i živ za vas. To je jedini način da bude živ i važan publici. Ukoliko vi strasno želite da ostvarite svoje htjenje, u koliko je to što govorite vama istinski važno publika će to prepoznati.

Pobjeći govora:

od

linearnosti govor mora postati trodimenzionalan. Koristite gestikulaciju (nebo je gore, a zemlja pred nama i sl.). Morate kao govornik pokazati tačno na šta mislite, no ne budite previše bukvalni. Ne treba crtati. Dobro je zato vježbati govor sa gestikulacijom, koju ćete kasnije svesti. Sjetite se da je publici to prvi put da čuje govor. Mora shvatiti tačno šta govorite i stvoriti svoju sliku.

Budite iza svega što go- stvorite vlastite slike. Morate znati kome se obraćate, o kome vorite: govorite – stvorite slike onoga o čemu govorite i vidite ih u svojoj glavi. Komunicirajte:

Ukoliko se sve stopi u jednu cjelinu, teško je shvatiti o čemu pričate. Čak i u malom odlomku sve zavisi od reakcije. Da li

19 vas slušaju, da li ima neko ko sumnja, je li svima sve jasno – kontakt očima je nužan, obuhvatite sve kao cjelinu, ali i svakog pojedinačno (ne doslovno, naravno). Ostavite vremena:

nakon svake važne misli, napravite pauzu kako bi publika shvatila o čemu govorite, no to znači izabrati zaista važne misli, ne pauzirati nakon svake.

Igrajte se:

sa promjenama u disanju, volumenom, intonacijom, brzinom, gestikulacijom, načinom (brižan, efikasan, prodoran itd.) postiže se živost, no nikada ne zaboravite da ne govorite riječi, nego smisao.

VAŽNO

Da li je moje držanje dobro, centrirano ali opušteno? Da li je moje disanje duboko, kostalno-abdominalno i podržano dijafragmom? Da li sam zagrijan? Da li je moja artikulacija dobra? Da li znam tekst toliko dobro da ga mogu komunicirati sa strašću? Da li publika prati? Da li dopire moja poruka, odnosno da li ispunjavam svoje htijenje?

Gestikulacija

Možemo ih definisati kao pokrete koji prate riječi. Ona može uništiti ili obogatiti govor u zavisnosti od toga koliko je osviještena. Gestikulacija se povećava što je govor strasniji, glasniji i što je slušalaca više. Različita je u intimnoj i javnoj atmosferi, zavisi od teme do teme i upotpunjuje zaključke. Na primjer: bez gestikulacije; otvoreni dlanovi koji pokazuju prema publici; pozitivne i negativne geste; pokazne, negirajuće i afirmativne geste; upitne geste; geste izvinjenja itd. Pažljivo koordiniranje gestikulacije može biti od isključive važnosti kod velike publike jer ono prenosi smisao.

Pamćenje

Ovo je vrlo važno – govor morate znati napamet! Većina velikih oratora ne služi se otkucanim govorima. One ograničavaju gestikulaciju, pogled, komunikaciju sa publikom i samim tim govor se čini manje spontanim. Sloboda pokreta je važna, no napamet naučen govor pokazuje i ozbiljnost i trud govornika.

Kontakt očima:

Sloboda od teksta omogućava da govornik održava stalan pogled oči u oči sa publikom i da one kojima se obraća ima pod stalnim nadzorom, što je jedan od načina na koji se drži pažnja. Ukoliko nosite naočale, skinite ih kada se obraćate publici – ona mora da vidi pokrete očima. Oni su jedina reakcija na ono što govorite. Jedna osoba koja spava u publici ili koja je izašla je možda umorna ili negdje žuri – dvadeset spavača ili onih u odlasku znači da nešto nije u redu.

20

Šta odbija publiku?

Guranje i ograničavanje slobodnog emotivnog odgovora na izrečeno. Monoton način govora, slab, nejasno artikuliran govor, nedovoljna glasnost, identičan tempo, nejasna struktura, nepostojanje predanosti i strasti, nepostojanje tjelesnog izražaja, previsoka ili preniska intonacija, ista intonacija itd.

Trema – strah od nastupa

Postoji kod svakoga, čak i najiskusnijih govornika. S tom razlikom što je oni iskusni znaju pretvoriti u vrlinu, ne manu. Trema pokazuje da nam je stalo do onoga o čemu govorimoi od toga treba krenuti. Duboki udisaji u području pleksusa smanjuju tenziju stomaka koji prvi pati od treme. Pažljivo pripremite glas – ne želite da drhti. Kontrolirajte dah – ne smije se osjetiti vibriranje u glasu jer to odaje nesigurnost. Opustite tijelo – da li imate grč, otkrijte ga i riješite ga se. Smanjite centar pažnje i proširujte ga postepeno – ne morate odmah na početku obuhvatiti cijeli skup. Zamislite krugove pažnje kao krugove koje formira kamičak bačen u vodu. Tako širite krugove, s tim da se u slučaju gubitka koncemtracije uvijek vratite na manji. Nema recepta za prevazilaženje treme i čak i najspremniji govornici mogu je osjetiti i ona ih može osujetiti. Samo se praksom uči kako njom vladati, a ne da ona vlada vama. Na kraju ne zaboravite – govorite zato jer želite, jer vam je važno komunicirati poruku, zato jer vjerujete kako nešto mijenjate. U suprotnom je kao što kaže Shakespeare samo “riječi, riječi, riječi”.