Rimska Magistratura

MAGISTRATURA Magistratus znači službu, koju narod izborom nekomu predaje, i onoga tko službu vrši. Magistratska vlast označavala se izrazima imperium i potestas. Imperium je značila najvišu sudbenu i vojničku vlast, koja neograničeno vrijedi samo izvan Rima. Imperium je sadržavao: 1. pravo kupiti vojsku i zapovijedati joj, 2. pravo suditi, 3. pravo kazniti, koje je kao i prethodno pravo pripadalo tribunima i donekle cenzorima, 4. pravo sazivati senat i komicije, koje su imali i tribuni. Magistrati cum imperio – konzuli, diktatori, pretori, izvanredni magistrati. Potestas – službena vlast koju su obnašali niži magistrati, koji su imali nešto ograničenija prava od onih maistrata cum imperio. Imali su sljedeća prava: 1. pravo motriti auspicije, 2. pravo sazivati narod u koncije, 3. pravo izdavati naredbe, 4. pravo smetati uredovne čine svoga druga. PODJELA MAGISTRATA Magistrati su se dijelili ovako: magistratus patricii i plebeii, magistratus cum imperio i sine imperio, magistratus maiores i minores, magistratus curules i non curules. Magistratus patricii – službe koje su isprva bile dostupne samo patricijima, kad su pravo na njih stekli i plebejci, ostalo im je ime za

razliku od onih službi na koje su imali pravo samo plebejci – pučki tribunat i plebejski edilitet. Magistratus cum imperio – bili su konzuli, pretori, diktatori. Oni činovnici koji su imali imerij – najvišu vojničku i sudbenu vlast kao i cenzori, zvali su se maistratus maiores, oni su zajedno sa kurulskim edilima i magister equitam imali pravo sjediti na stolici – sella curulis – otuda im naziv magistratus curules. Po stalnosti razlikovale su se stalne godišnje službe (konzulat, pretura, edilitet, kvestura), redovne nestalne službe (diktatura i cenzura) i izvanredne – samo za osobit slučaj zakonom osnovane službe (decemvirat, triumvirat, komisije).

UVJETI BIRANJA ZA SLUŽBU - tko se htio natjecati za koju službu morao se bar 24 dana prije izbora sam javiti magistratu koji je upravljao izborima - posjed građanskih prava, i u starije vrijeme dokaz da je 10 godin služio u vojsci, a poslije da je navršio 30 godina života - također, bio je ustanovljen red službi – prije konzulata se morala vršiti pretra, prije preture kvestura, a od Augusta prije kvesture vojnički tribunat i vignitvirat, a između kvesture i preture edilitet ili pučki tribunat - između patricijskih službi tražio se razmak od 2 godine, između plebejske i patricijske službe razmak od godine dana - ista se služba mogla vršiti istom nakon 10 godina

-

od izbora do nastupa službe, izabrani činovnici (designatio) morali su se zakleti na zakone, a tako isto kad odstupe, zakleti se da se te zakletve savjesno držao

- činovnik je po pravilu odstupao po završetku službe, iako je to mogao učiniti i prije, kada bi se birao zamjenik -

produljivanje službenog vremena bilo je poradi ratovanja ili uprave provincija kod konzula, pretora, kvestora

-

činovnici koji su ostali u službi, zvali su se proconsules, propraetores, proquaestores.

POJEDINE MAGISTRATURE KONZULAT – zamijenio je kraljevstvo, ali je konzulska služba trajala samo godinu dana i bila podijeljena na dva činovnika. U početku su se konzuli po najznačajnijem svom djelovanju nazivali praetores (vojskovođe) i iudices. Pravo cenzure koju su konzuli posjedovali s vremenom je ono bilo predano cenzorima (443. g.), a sudbena vlast pretorima (367. g. ), dok su kraljevska i ostala prava pripala senatu i narodnim skupštinama, tako da je sve djelovanje konzula u gradu bilo poglavito u tom, da su upravljali raspravama u senatu i komicijama, predlagali zakonske prijedloge i izvodili zaključke. U vrijeme unutrašbje opasnosti povisila bi se službena vlast konzulska na diktatorsku. Konzuli su prije svega bili vojskovođe, te im je onda pripadao neograničeni imperij. Ovo su vojničko zapovjedništvo izgubili zakonom Sulinim, koji je određivao da konzuli godinu dana službe moraju provesti u Rimu, a nakon toga kao prokonzuli otići u provinciju. Konzulska je služba od početka bila pristupačna samo patricijima, a od 367. g. mogli su je dobiti i plebejci.

Izbor se vršio u centurijskim komicijama pod predsjedanjem konzula, diktatora ili interrega. Kod nastupa službe, konzuli bi u svečanoj povorci pošli na Kapitolij, gdje bi Jupiteru prinijeli žrtvu , učinili zavjet i održali prvu senatorsku sjednicu. Ako su oba konzula zajedno bila u gradu , izmjenjivali su se u vršenju poslova svaki mjesec. Onaj konzul koji je vršio poslove imao je fasce, poslije je i onaj drugi imao 12 liktora, ali su ušli za njim. Ako su oba konzula zajedno bila u ratu, zamjenjivali su se u zapovjedništvu svaki dan. Ako li je svaki konzul imao biti drugdje u ratu, dogovorili bi se, koje će područje kojemu pripasti, ili bi odlučio ždrijeb. U carsko je vrijeme konzulat sve više postajao izvanja čast. Da bi je moglo postići što više njih, skratilo se vrijeme službe na 2 mjeseca. Osim toga ljudi koji nisu bili konzuli također su dobivali konzulsko dostojanstvo i odličja. Najznačajniji posao u vrijeme carstva bio je predsjedanje u senatu i vođenje onih kriminalnih parnica, u kojima je odlučivao senat. PRETURA – je kao sudačka služba za patricije 367. g. Odijeljena od konzulata, kad su Licinijevim zakonom plebejci dobili pravo na konzulat. 337. g. plebejci su dobili i ovu službu. Oko 242. g. postavljen je i drugi pretor, pa se i služba među njima podijelila, tako da je pretor urbanus sudio u parnicama između građanima, a pretor pererinus u parnicama između građana i stranaca. Nemalo zatim postavila su se dva nova pretora za upravu Sicilije i Sardinije, onda (197. g. ) još dva za upravu i jedne i druge Hispanije. Budući da je broj provincija jednako rastao i porotnički sudovi, kojima su upravljali pretori, što je zahtijevalo veći broj činovnika, nastao je običaj produljivati im vrijeme službe prorogacijom, dok Sula nije ustanovio, da pretori, kojima je broj povisio na osam, prve godine vrše

poslove u rimu, a druge preuzimaju namjesništvo u provincijama. Za vrijeme Cezara skočio je broj pretora na 16. Nakon izbora u centurijskim komicijama odredilo bi se područje pojedinim pretorima ždrijebom. Kod nastupa službe bio je od osobitog značenja edictum, tj. objava načela, kojih se pretor odlučio u vršenju sudačke službe držati. Budući da je svaki novi pretor zadržao valjane naredbe svoga prethodnika, stvorila se malo pomalo stalna jezgra takvih naredaba, edictum perpetuum, koja se kao izvor prava cijenila koliko i leges. U carsko vrijeme, osim sudačke službe, pretori su se morali brinuti za igre. Ali su iza službe jednako polazili u provincije kao namjesnici. Carevi su pretorsko dostojanstvo podjeljivali i ljudima, koji nikad nisu bili pretori. CENZURA – bila je neodgovorna služba, koja se periodički povraćala, a osnovana je 443. g. , da se izvrši procjena imovine (census). Procjena se vršila svakih 5 godina. Dva cenzora , koji bi se sa svaku procjenu izabirali u centurijskim komicijama, ostali bi u službi oko 18. mjeseci, koliko imje bilo potrebno za dovršenje poslova oko cenza. Procjena se izvršavala na Martovu polju, gdje je svaki građanin morao izjaviti tko je, i koliko imovine posjeduje. Na osnovu tih izjava sastavili bi se novi popisi za plaćanje poreza i novačenje. Sa sastavljanjem tih popisa bilo je u svezi ispitivanje vladanja pojedinih građana, te je slabo vladanje, npr. kukavišvo pred neprijateljem, nemarno izvršavanje vojničke dužnosti, moglo dati povod ukoru (nota). Najteža kazna koja je izlazila iz ukora, bilo je poricanje građanskog poštenja (ignominia). Najznatnije prosuđivanje vladanja bilo je za viteški i senatorski stalež. Kod smotre vitezova (recognitio equitum) na Forumu otpusili bi se oni, koji su zakoniti broj godina odslužili, a ostalima, ako nije bilo ukora, zapovjedilo bi se, da

povedu konja (traduc equitum), ako li tko nije bio sposoban za službu ili je bio je bio pod ukorom, oteo bi mu se konj (equum adimere). Tako su isto cenzori imali vlast nedostojne senatore ukloniti (senatu movere) i ispražnjena mjesta ponovo popuniti (legere in senatum). Procjena bi se završila sa svečanim očišćavanjem (lustrum) sakupljenog građanstva na Martovu polju, koje je bilo razdijeljeno po novoj procjeni, te bi se žrtvovala svinja, ovca i bik. Nakon žrtvovanja narod bi se raspustio. Zatim bi jedan od cenzora kao znak, da je lustrum vršen bez opoziva, zabio čavao u stijenu nekog hrama i nove popise građana stavio u aerarium . Osim toga su cenzori davali državni posjed i državne dohotke (vectigalia) pod zakup, nadzirali gradnju i uzdržavanje javnih građevina, npr. hramova, cesta, vodovoda… Premda cenzori nisu imali imperija, i njihova služba je u redu službi bila ispod one pretora, ipak se cijenila i vrijedila je kao najviša republikanska služba, stoga su je obično vršili konzulari. Poslije Sule dugo vrijeme se nisu birali cenzori, a od Domicijana prestala je cenzura kao osobita služba, jer su njezine poslove preuzeli carevi.