Pjesme

ELEGIJA O TREĆOJ GIMNAZIJI Cijelo biće moje u ruševnoj utvrdi bola je, bezuspješno put svoj traži, i suze skriva i umire… Mjeseca i sunca moje oči ne vidješe odavno, vide samo tamu zbog koje svaki smjer svoj i put gube. Zvuci sreće i veselja sasvim su mi strani, nepoznati, moja duša samo uzdahe boli i tuge poznaje. U snovima ja samo tamu vidim i krikove čujem, svo veselje iz njih sa zadnjom kapljom nade nestalo je, nestalo s vjetrom što mi i dušu u bezdan odnosi. Cijelo biće moje u ruševnoj utvrdi bola je, bezuspješno put svoj traži, i suze skriva, i umire… ELEGIJA O TREĆOJ GIMNAZIJI II. Izazove mnoge pružaš mi, i što sam te upoznao ne žalim, no duša moja čezne za trenutkom mira, mira što smijeh u svom naručju nosi. O kako duša moja čezne za zagonetkama s odgovorima, za danima kada veselje je pronalazila svakim korakom na putu do sestre tvoje… O kako duša moja čezne za vremenima jednostavnim, lakim, za noćima kratkim od snova i danima kada budućnost se lakše kovala. O kako neobična ta čežnja je, od mržnje iz starih dana ljubav stvara. O LJUBAVI PROKLETOJ O ljubavi prokleta, zašto kad duša moja o tebi je ovisna, nema tvoje pjesme ni tvoga daha nema i moje srce samo usamljenost poznaje? O ljubavi prokleta, zašto me dahom svojim ne opčiniš; pjesmom ne rasvijetliš mi dane, kad tim dala bi mi razlog za život? Zašto o ljubavi prokleta, preko mojih molbi gaziš,

kroz moje patnje gledaš, o zašto me se ne sjetiš? O ljubavi prokleta, o ljubavi prokleta…

Ključ od zlata Ključ od zlata što u srcu se krije, tajan je, nepoznat, očima mojim. bijedno sada sate, suze ja brojim, što mi ih zbog beznađa duša lije. Na pijedestal što stavljena je prije, škrinja bjelokosna što pred njom stojim dah jeze širi, no ja se ne bojim, eliksir u njoj skriven tijelo grije. Strah od boli srca oduvijek mi znan, osjećaje guši, ljubav se svila, blago škrinje te iznijeti treba van. Hrabrost nek' izađe, nek' ne bude san, ljubav nek' oslobodi, nek' da krila da prema njoj hitam, iz noći u dan. POGLED PREMA NEDOHVATNOM Zašto za dalekim moje srce žudi, pogled seže mi onkraj velike rijeke nesavladive što smrću lude kudi, zašto nedohvatnom divim se navijeke? Zašto takvi su, navijek nesretni ljudi, kao da vole te poglede prijeke, zbog ljubavi gorke da im se sudi da im se podmuklo smiju kroz sve vijeke. Zar težnja za savršenstvom što traje, ljubavi čistoj kojoj duša teži, nije vrijedna boli kad srce staje? Ljubav sva zlatna što zbog se ju taje bića nebeska, poput svetog blaga, što izazov je, kako snagu daje! TIJELO PROKLETO, DUŠA RANJENA Što ostaje od tijela prokleta čija duša bezbroj puta slomljena je, koliko puta rane zakrvljene zacijeliti mogu? Svakim izlaskom ružičaste zore što kao da čarolijom obasipa nas zaboravljamo sve boli i naivno iz početka krećemo, ne znamo li kako Aurora prolazna je, ne znamo li da Sunce izlazeće

u bijeg će nas natjerati, jedno srce kucati neće više. da duša bijela, ražarena bit će nam, vrijeme će proć, doći će tople kiše, da rane ponovno nastat će. stijeg ostat će, studen dat će se u bijeg. O, kako naivne duše ovim svijetom kroče, Spomen na srce podrezanih krila, o, kako naivna duša što nebom kročilo je, a sad leži, unutar ovog izranjavanog bića leži… neće uništit ga nikakva sila. O, DAMO TAME O, damo tamna, lik tvoj preda mnom je, u dane tuge pohodiš me opet, ruku vodiš mi, stihove mi pjevaš kao i uvijek, nakon dana smijeha. O, damo ognja crvenoga, pjevaj mi! Makar mi pjesma tvoja dušu žari, makar bol mi nanosi, pjevaj mi sad! Jer pjesma uspomena ipak draža mi je od očaja unutar duše; jer od vječne samoće sve slađe je, od praznine duše sve manje boli. Damo samoće, budi mi muza sad. Kao i dosad, u dane očaja, nakon ljubavi velike, pjevaj mi! RAZLOŽE Razlože što letim, o razlože što živim kako divnu snagu davala si, tijelo krijepila, duh oslobađala, o kako novu snagu u meni rađala si, o kako novog mene, boljeg mene si stvarala! Razlože što jesam, o razlože što volim, kako sjajnim osjećajima gorku prazninu u meni ispunila si, kako iluminirala si tamu samoće, kako vidjela si da ruka prijateljstva, ljubavi treba mi. Razlože što budan sam ove hladne noći, kako samo možeš, poput noći ove, hladna biti, kako možeš tako daleko od ljubavi moje pobjeći? Razlože što me boli, razlože što suze lijem, oprosti mi zbog osjećaja svojih, oprosti što razlog za ljubav nisam ti dao. Polje, mrtvo tijelo, prekriva ga snijeg, Rujna krv teče, slike boli riše, rujne su pahulje što bijele biše. Svijete, gledaj! One su boli stijeg! Dok vruće kaplje boje taj snježni brijeg,

Jer radi ljubavi mrtva je bila svaka želja kojoj duša nam teži. Umjesto nade sad je rana gnjila. SAM U NOĆI HUDOJ U noći ovoj hudoj snovi kao da od mene bježe, spokoj kraljevstva snenog od mene kao da se skriva. Misli na te nemir mi u utrobi bude, misli na usne tvoje slatke razmišljati mi ne daju, za mir ne znam otkad tijelo mi za te gori, tijelo što gori zbog ljubavi duše sve. Misao svaka, svakog trena svakog dana, tobom prožeta je, tobom protkana je. Svakom molitvom blagoslivljati tebe, svakom molitvom moliti za tvoj spokoj, to mi je obaveza, to blagoslov mi je, jer kad za te molim, molim za se, jer moja duša, moje srce svo, u tebi je, ti njime vladaš. U noći ovoj hudoj, sam u tami ležim, sam, bez tebe, bez poljupca usana tvojih. EROS PROKLETNIK Eros što pamet muti, o, nek proklet si, bol meni, drugima bol nanosiš bezobzirno! Proklet nek si kad sjeme ljubavi u pepeo pretvaraš, kad sjeme Afrodite okrutno uništavaš, kad pamet u maglu pretvaraš, kad zlo u nama budiš. Djela zbog tebe trula činimo djela trula, zla, prokleta, nek prokleti smo svi što pohodio si, kada duše nevine povrijedili smo, neka proklet sam, neka sam proklet! ( O, dušo čista, o dušo prema kojoj sagriješio sam,

o, molim te oslobodi dušu moju Što je to što put mi u ovoj pustari iz tamnice boli, ulica krivudavih ipak pokazuje plaho? oslobodi me oprostom svojim!) Čije su to zrake što me zavodljivo za ruku vode, NOĆNI EOL čije li mi to meke vlasi nježno dotiču lice? U tami sobe u noći ja ležim, sjećanja naviru mi, Kakvo je to srebro što na vodi, gle, tamo u vjetar iz pakla prognan vihor mi u grudima čini, daljini harmonično titra? pjesma Eola ledenog duh mi sablažnjava. Kakva li me to sila tako neodoljivo poziva Ispod zvijezda on pjeva, s mjesečinom on u kroz krivudave ulice pustog ovog mjesta? zagrljaju pleše. Nije mi do pjesme u noći ovoj, nije mi do plesa O, hvala što tu si uz me opet, jer sad koračat u ovoj tami. bez straha mogu! Sablazan ta duhu mom nije potrebna, zar bol Sada hodit hrabro do srebra titravog ja imam nije dovoljna? snage, iz pustare ove slijepe otkoračat' sada ja znam!

Gle! Zar moćni Eol molbe mi je uslišao? Ti, o, Luno vječna, prevrtljiva, o, nikad nisi, Pušta li me da spim, da u snu majku mu, zoru ti, o, Luno vječna, ono si čemu nadati se mogu, ja dočekam? čemu nadati mogu se bez straha od boli, bez straha.

Mir mi sada dušom vlada, čuju se samo uzdasi moji. Iz ulice krivudave umiven, umiren srebrom O, vjetre vrati se! Bez tebe, sam sam ovoj boli mjesečine ja sad hitam, srca prepušten! srebro kose, tijela Lune divne u ovoj noći blista, MOJ SREBRNI ANĐ ĐELE Dok me za ruku držiš čvrsto, nježno, ponesi me do nebesa, ponesi me iznad oblaka, ponesi me do raja, oduzmi mi dah.

blista, sja jače no ikad, sja, blista poput zvijezda prevrtljivih svih, blista, sja jače no ikad, sja, blista nahranjeno sjajem njihovim…

Uzdigni me do nebesa, učini da Mjesec i Sunce dotaknem, da u šaci držim ih dok sjaje u vječnost. Pratit ću te, o moje srebro i zlato moje, moj anđele zaštitniče, pratit ću te, pratit ću svjetlo tvojih krila, pratit ću zvuk vjetra razasutog od tvog srebra, od tvojih blistavih pera. Dok mi ispunjavaš dušu božanskom srećom, gledam u nebesa, osjećam da raj je ispod mojih stopala, jer ti si osvojila ga za mene, o, moje rajsko biće, o moj srebrni anđele. Pjesma u noći Ulicom krivudavom u tami groznoj ja sad strašljivo hodim, oblaci zvijezde sve za sebe ove noći ljubomorno čuvaju, obgrlili su ih, skrili, meki se rubovi oblaka srebre. Čak i Danica zvijezda ove grozne noći nevjerna je, od oblaka bježi, no u zagrljaj ipak hita im. Pokorno pada, prevrtljivo, jadno. Tama, samo pusta tama

MY SILVER ANGEL As you hold my hand, strongly gently, take me to the skies, take me above the clouds, take me to heaven with your love, take my breath away. Raise me up to the skies, make me touch the Moon and the Sun, to hold them in my hands while they shine for eternity. I shall follow you, my silver and my gold, my guardian angel, I shall follow you, I shall follow the light of your wings, I shall follow the sound of the wind scattered by your silver, your shiny feathers. As you fill my soul with divine happiness, I look at the skies, I fell that the heaven is beneath my feet, ‘cause you conquered it for me, oh, my celestial being, oh my silver angel.

DOČEKATI ZORU Korak, pa korak, pa korak trčeći, Iz noći tamne, kad u noć se ulazi, prema magli jurim, prema nadi sjajnoj što iz noći u noć, iz noći kao u vječnost, tamo čeka me. miris ružičaste zore, o kako duh okrepljuje! O kako sjaj jutarnjeg Phoeba duh grije, Korak, pa korak, pa korak još koji, o kako Aurora prstima svojim bol odagnava! smiješak do lica mog put je našao, duša mi se radosti. Kako samo zrake zlatne sve rane zacjeljuju, kako samo rumenilo blijedom licu daju, Korak, pa korak, pa korak sve kraći, kako pjesma Aurore sva sjećanja loša briše, koliko stazom ovom biće moje kročiti dugo kako okrepljuje, o, kako snaži! mora? Koliko snage treba biću ovom što nadu i Kako samo živjeti se moglo bez osjećaja ovog, dalje ne gubi? kako samo živjeti se moglo bez dodira Venere, kako samo živjeti sam mogao bez strijele Korak, pa korak, pa stajem na tren, udišem, Amorove? dišem, snagu skupljam, svjetlosti divim se i sada. Kako sam onu bol iz tmine stalne prebrodio, kako sam odbačenost onu preživio, Korak, pa korak, pa korak prema tlu, o kako se nadam Zemlja zagrlila me, tijelo obujmila, da u tu tminu prokletu kročiti više neću! svjetlo sja u daljini, oko moje prati ga, tijelo moje mirno stoji. Staza duga pred bićem mojim pruža se, staza duga, krivudava, što u magli se gubi, što u magli, u daljini iz pogleda nestaje… Još uvijek…

Staza duga pred bićem mojim Staza duga pred bićem mojim pruža se, staza duga, krivudava, što u magli se gubi, što u magli, u daljini iz pogleda nestaje… Što je to čiji sjaj me do konca staze te vuče silno, što li je to što tako neodoljivo u trk me tjera? Hitrim korakom sada ja hitam, letim, dugim ja krokom stazu nemilosrdno gazim krivudavu, u nepoznato idem sad, ka nepoznatom svjetlu, bjelini neviđenoj. Korak, pa korak, pa korak još brži, tijelo mi gori, snaga meni strana u srcu mi se rađa.

Miris smrti Osjetim li ja miris smrti na krilima vjetra što lice mi udara? Grize li mi kožu njegov smrad, ili je to samo studen oluje dolazeće? Krv mi kroz vjetrom osušenu kožu kapa, smrt kao da doziva.

Slijep sam, oči suziti prestale su, u kamen one se preobraziše. Vjetar smrti danas tijelo mi u bezdan nosi, ubija me, kožu dere, dušu mi sablažnjava. Hodim i dalje, odjeća iskidana s mene vijori, poput stijega crnog, vjetar smrti vuče ju za mnom. Sam pred oluju dolazeću ja hodim, jadan, krvav, slijep. Sam pred oluju dolazeću hodim, miris smrti i dalje osjetim. Grom, gle! I slika smrti pred oči mi je stavljena, a vidjeti ju ne mogu, oči kamene samo tminu vide, pod stopalima osjećam snagu što ju u rukama taj grom ima, uši zaglušene su mi od siline njegove. Krv mi niz lice kapa, bijedan sam, jadan, gluh i slijep. Miris smrti na vjetru plovi, miriši na najljepše cvijeće. Prsima na tlu udar groma u daljini ja ćutim. Krvava mrlja na tlu od lica mog. Smrt je tu!

O, HESPERO NESTALNA! Pratit ću te, o bakrena Hespero, pratit ću sjaj kočije tvoje, pratit ću ljepotu oblaka toplih pod nogama tvojim, pratit ću te o Sunce moje zalazeće! Koračat ću putovima nad kojim ti si sjala, koračat ću do beskraja, i dalje, pratit ću te, odvratit' se ne dam. Napustit ću poznata polja i znane vode, za sobom ostavit ću svo zviježđe koje nad mnom u tami je sjalo, napustit ću mila mi nasmiješena lica, na put života uputit' se moram! Zaboravit ću svo dobro i zlo svo, što život donio mi je. Zaboravit ću sve, zaboravit ću sebe. Zgazit ću sve mane svoje, u sebi spalit sve grijehe, protjerat sve strahove iz grudi svojih, za tebe ponovno rodit ću se, o, Hespero bakrena! O, Hespero, zar i dalje od mene bježiš? Gle! Već tama pada nad oblake bakrene, već tama pada nad oblake tvoje! Vjeruj mi, pratit ću kočiju tvoju, ne dovodi me u očaj! Pratit ću te, iako spoznaja nova sad u mraku mi dođe: zašto to činiti moram? Zar ovakav ti, na zemlji znanoj, dovoljan nisam? Mora li se umrijet' zbog sjaja Hespere divne? Nije li duša svaka ljubavi vrijedna? Ne zavređuje li srce svako što suze zbog ljubavi ispustilo je, što smijeh djetinji zbog ljubavi je osjetilo, što osjećaje ima, ne zaslužuje li osjetiti napokon i miris bakra tvog? O, Hespero, gdje si sad? Očito vrijedan bio nisam sjaja umirućeg tvog… Jer obazri se sad! Sjaja tvog nema više, nema više bakra kočije tvoje, od mene, pobjeći uspjela si… Tvoja sad sestra, o srebrna Selena, pjesmom svojom duh mi krijepi,

mudrošću svojom ona sjene u umu mom razbija! nestanem, ali ne i zaboravim, Znam sada, dok plešem sa srebrnom damom u tami noći, da ne, istina nije da tebe vrijedan nisam bio, ne, istina doista nije da bakar nedostižan bio mi je, jer istina je ta da bakar taj isti topio bi se od ljubavi ovako čiste!

nestanem sretan, jer na njenom licu osmijeh vidim? Recite mi! Zove li se ljubav to zbog čega sada suza mi niz lice pada? Suza, zbog sreće, da, samo zbog sreće...

U zagrljaju sad sam sa Selenom srebrnom u tami noći bistre. Sve jasno vidim, mjesečina sve putove osvjetljava mi! SAMO SRETNA NEKA BUDE…

Zove li se ljubav ovo što sada me guši, zove li se ljubav ovo što sada dušu mi žari, zove li se ljubav ovo? Zove li se ljubav kad iz trena u tren sjećam se slika ljepote neprolazne, savršenstva tijela bijelog, sjajnog, anđeoskog? Zove li se ljubav razlog zbog kojeg ništa više ne znam, zbog kojeg svakog trena sve tuplji sam i tuplji, zbog kojeg svijet svakim dahom sve više zaboravljam? Zove li se ljubav razlog zbog kojeg noćima oka ne sklopim, zbog kojeg izgaram mislima teškim pritisnut o nečemu tako vrijednom, uzvišenom, beskrajno dalekom? Zove li se ljubav ovo što ja sad osjećam, što ćutim u sebi, tiho, da nitko za to ne zna? Volim li ju kada stalno sebi govorim da samo važno je da ona sretna bude, da svijet padne ničice pred nogama njenim, da ja budem u tami sluga njen, sretan, jer ona je? Volim li ju ako tim svojim riječima već snažno vjerovati počinjem, ako ljubomora nimalo ne izjeda me, nimalo, dok ona svijet s drugim vidi? Zove li se ljubav to ako puštam ju da sretna bude, da sreću iskuša u svijetu ovom, da svijet iskusi bez zaštite ljubavi bića ovog jadnog? Zove li se ljubav to ako iz sjene njene vremenom nestanem,

Došao sam… Došao sam da ti kažem bez bijesa i boli, došao sam očiju praznih, suhih, ne plaču više, došao sam mirno, i bijes nekada prođe, došao sam pred tebe, pred tobom ponovno stojim. Došao sam da kliknem da ne vjerujem ti više, da tvoj pogled što ulijeva nadu silnu vidjeti ne želim, u tvoje riječi pune ohrabrenja ne pouzdajem se, tvoj smijeh pun skrivene ironije ne drži me, tvoja nagovaranja ne tiču me se, ne diraju me , jer znam da ona vrijednost nemaju više. Došao sam da ti kažem da nadu u nas više ne gajim, došao sam da to ti kažem bez bijesa i boli, da kažem ti da ne peku me više ni suze tvoje lažne, ni očaj tvoj glumljeni dok prema vratima kročim. Odlazim sada, korak mi je lak, nade više nema, no zašto ljubav i dalje me stišće kad vidio sam lice to tvoje iza te divne koprene, zašto i dalje te volim dok putujem kući, dok hodim korakom lakim?

… Kiša danas lila je cio ovaj tmurni dan, krupne kaplje prozor su mahnito bile, poskakivale, udarale, kaplje te. U sobi toploj ja sam sjedio, zvuci kaplja sve tiši su bili, kiša jenjavala nije, plamen je gutao granje u kaminu, halapljivo, glasno, u žar ih je pretvarao. Sjedio sam tako, sa zvucima vatre i vode što u ušima mi se rojiše.

Sjedio sam zureći u zlatno malo biće u akvariju smeđe vode.

Zvuk kiše i dalje je odjekivao, krajnja glad plamenja čula se i dalje, moje oči gledaše akvarij smeđe vode i tjelešce jedno što ga struja vode nosi...

Svom je silom svojom kroz gustu vodu svoj zlatni veo proširiti pokušavala, pokušavala, i stala...

ODA NJOJ U suton, kako da u sjaj sunca zalazećeg gledam? Kako da na ljepotu njegova odraza o poput svile nabranog mora obratim pažnju, kad nešto guši me, kad nešto bol mi slatku nanosi? Kako da znam na postoji druga ljepota osim one koja mi srce obuzima? Kako da znam da svijet postoji, kad tajne njegove ne diraju me. Sve ljepote ovog svijeta odavno zapazio nisam, odavno divio im se. Slijep sam za sve, kad takva ljepota preda mnom je, kad nju gledati mogu. Na hridi morskoj, u hladnoći zime, kad sjedim,kako da osluškujem silinu valova zapjenjenih; kako da ples njihov u haljinama biserne pjene i stijenja oštrog zapazim, kako da ga slušam? Kako da slušam vjetar jesenji kad kroz krošnju prolazi vodeći za ruku zlaćano lišće? Kako da čujem tišinu tih krošnja kad ptice ih napuste i vjetar zaboravi? Kako da iznova se divim raskoši pjesama istih tih stanovnica neba što u proljeće se vraćaju? Zar moguće je čuti bilo kakav zvuk, kad u umu misli mi se roje, kad zuje poput pčela silnih, kad sjećanja na glas anđela, na retoriku riječi svih što preko usana njenih nebeskih prelile se sve oko mene zaglušuju. Ništa ova duša ne osjeća, ništa ovoj duši ne treba, baš ničemu ova duša ne žudi doli savršenstvu svemira pretočenom u tijelo zemaljsko, tijelo njeno…

JEDINA Pjevat ću ti pjesme, noći svake, svakog dana, Stihove svoje duše, suzama protkane.

Kada ni stihovi, ni suze, ni prošnje, ni ljubav, Pogled prema njemu od očiju tako divnih Privući nisu znale?

Dane, i dane, i tjedne nebrojene Tebi, tvom osmjehu dadoh sretno, Smijeh, i smijeh, i sreća silna Duh bi mi satirala samim pogledom na te.

Što jedno biće može Kada ljubav gasne sada, no tinja i dalje, I nada se, uzaludno, I kao da pahulju snijega na suncu traži Dok ono prži mu lice, I kada plače suzama gorkim Čekajući da pogled na njega baci Ona, jedina na svijetu ovom.

A sad te nema, čak ni bila nisi tu, Samo sjenka što kraj mene treptala je I dalje duh mi gazi.

Volim, silno ja volim, vjerno. Što može jedno biće kada nemoćno je tako,

I ti, o jedina, voliš. Vjerno ga voliš, kažeš i vječno.

A ja i dalje pjevat ću ti, Unutar svog duha, Pjevat ću ti pjesme, nečujno, Nadat ću se navijeke, I gledat zrake sunca prokletog, Da ne bih ugledao pahulju tvoje ljubavi…

Što čovjeku ostane na duši, što može iznijeti stihovima svijetu, kada ništa ne osjeća, kada ničemu ne nada se, kada voli, a kao da ne voli, i kada ona to zna, a kao da ne zna, i kada možda bolje bi bilo da uistinu toga nije svjesna. Boli srca više nema, vrijeme ju uze, ekstatične sreće ni bilo nije, da ona motiv mi bude. Čekam, i čekam i doći će taj tren, doći će tren kada moći će biti moja, ali znam, da ni onda neće moja biti... Euterpa muza, posjetit me neće, ni nije, neka, možda to je i bolje, a sada pišem riječi ove, poput pjesme što ih pisah prije, no ovo nije pjesma, ovo samo jadanje je, jadanje nikoga vrijednog pažnje...

Zašto?! Zašto bijedan sam tako kada riječ jedna sa usana onih slatkih snagu dovoljnu ima da očaj bijesom protkan u ljubav ponovnu pretvori divnu? Zašto tako naivan sam kada i dalje vjerujem glasu iz dubine duše svoje kada kaže da nade ima? Um zbori mi glasno, no gluh sam, ne čujem riječi razuma svoga i kao da zlatnom teletu ja se klanjam i stihove kujem iz zraka gologa. Zašto uvijek prijatelj sam najbolji i bez mene kao da ne može živjeti, živjeti bez mene, a ni sa mnom. Zašto treba me napola, kada ja nju trebam tako snažno? Zašto ne treba me tada dušom svom? Zašto napola me treba, kada pobjeći želim, kada srce od boli sačuvati se trudim? Zašto tada ne treba me nimalo? Zašto tako nesposoban sam sa volim napola, da... da budem bez želje za ljubavlju savršenom?

A opet tu sam, jer treba me, a opet tu sam, jer trebam ju, makar samo dopola...

Ti Poput kaplje vode studene ti si ovom bijednom biću mom, ti tijelo mi krijepiš kada život ga otruje, ti pogled mi bistriš kada pijesak u oči bačen mi je, ti um mi osvježavaš kada sunce ga ljuto u maglu pretvori, ti si tu, uvijek ti si tu, da vodiš me. Poput iskre jedne zlatne ti si ovom jadnom biću mom, ti u tmini mi put pokazuješ, ti u zimi snijeg mi pod stopama topiš, ti snagu mi daješ da u novi dan kročim, ti si tu, uvijek ti si tu, da vodiš me... Poput pjesme jedne nježne ti si ovom mizernom biću mom,

ti ti ti ti

u samoći mi dan ispunjavaš, u tugi mi smijeh na lice stavljaš, u sablazni mi mir čudesni pružaš, si tu, uvijek ti si tu, da vodiš me.

Ti si tu, sa mnom, i kada nisi uza me. Ti si tu, da vodiš me, i kada nema savjeta tvoga. Ti si tu, da snagu mi daješ, i kada ruke tvoje pomoći nema. Ti si tu, jer svakog trena, svakog dana, ti si sila zbog koje srce moje tuče, zbog koje tijelo moje živi, zbog koje ruka ova stihove piše... (Ti uvijek si tu, iako dan u dan se pretvara i noć u noć, a tebe ne vidim, ti uvijek si tu, i kad te nema, a nema te sve više, ti si sila zbog koje stihove pišem, a pišem ih svakim danom sve manje, i manje, i više ih nema, ti si tu, uvijek mi u srcu, a ono je sve praznije, da, uvijek si tu, daješ mi nadu iako ne djelima svojim, daješ mi nadu iako ništa ne činiš, daješ mi nadu jer ju jedno ludo, jadno srce izgubiti ne zna , jedno naivno biće još želi da si tu, iako nikad ni bila nisi...)