Pjesme

PATOLOŠKI KANCONIJER

1933.

Tko se još sjeća ljeta, Kad je plamenom gorjela mudrost? Tko još pamti svjetlo, Iz kojeg je jasno sjala glupost? I žar, i vihor, i mrak Svekolika ludost! Tko se još srami što je čovjek, Kad ugleda zrcalo povijesti? Koji još sni vedro sutra, U kojem ljudi Neće bit Pred Mudrošću ludi? Koga još od Bora i gorčine Spašava navinost?

PROGNOZA

Sutra oblačno. U duši magla I teška kiša. Pazite! Za uglom u mraku NETKO Bešćutan Puši i piša. Sutra oblačno, Kao i dosadno juče. Dani gaze i slijede, Jedan za drugim, Kao ledeni vojnici Kroz prestravljena sela Kojim kolju i muče. Sutra oblačno i teška kiša. U duši sni nada, Sve tiša i tiša. U duši Mračno, magla i kiša.

IZABRANE PJESME

Nalazim ih u sebi, Ali nisu moje. Njih ispisuje tuđa ruka Čudnovatom tintom. Rado se gubim u njima, Stranim krajolicima, Meni dalekih doživljaja. Teško se mirim sa snima, Krvavim psima, Zlokobnim licima Bez smješka beskraja. Iskidane pjesme Drhtavom rukom Rasute poljima Šute. Ničije uho Ne čuje njih. Ničije uho! Nijedan stih!

JALOVA MUZA

Eh, da je naći čas, Kad bih ja pisao. E, da je naći spas, Kad bih ja disao.

O, da je čuti glas, Da svijetom vlada misao. Ja bi disao, Ja bi pisao SMISAO.

KAKO DA JE NASLOVIM

Kako su mračne kuće, U kojima žive tužni ljudi. Okna su sasvim siva. Na njima plaču kiše. Kako su tihe sobe, U kojima bdiju tužni ljudi. Tako tihe, jako mračne, Kao da NITKO diše.

AKADEMIJA SMRTI

Duboko u sebi Pronađoh Drugoga. On tu od početka spava. Sni spokojno. Pognuta mu glava. Iznad nje križ. Pod njim trava.

Daleko od sebe Ne nađoh Boga. On tu od početka nije. Samo se đavo sablasno smije. I urla drumom Kao kad vjetar vije.

AUTOOBDUKCIJA

Ja pjesme pišem onda kad neću I kad me vrag pozove na ručak. Nasmijan dolazi, u rukama donosi Mrtvog cvijeća stručak.

Ne vjerujem u spas od riječi. Utjeha se ne priziva melodijama. Povraćam na rime, na sve što zveči. Ispjevati nesklad – ukus mi priječi.

ZAVIČAJNA

Moji su ljudi tamo gore U gustim, mokrim šumama Pod žalosnim oblacima Koji sjetni kriju sunce.

Oni su prosti, izjedenih ruku, Očiju bremenitih životom, Dubokih, neprovidnih kao zdenac.

Njihova tijela ljube zemlju, Prstima miluju ćudljivo tlo.

Moji su ljudi vihornih duša, Koji umiju strasno voljeti i mrziti.

Makar u vrevi, oni su sami, Živeći dijelom u svijetlu, dijelom u tami.

Zboreći škrto, oni lome žuljevite ruke I puštaju da rakija utopi sve ono, Što s mukom se živi.

Moji su ljudi tamo gore, gdje oblaci plove sivi.

ODA NEUKOM STARCU

Krezubi starac nikad nije čitao Aristotela. Njemu su slova strana poput Atlantide. Poluslijepi starac nikad nije slušao Bacha Niti umije tečno pričati o slikama. On pozna hod nesputanog krda I kud s jeseni lete potjerana jata. On umije slušati što šapuće kiša I koju priču vjetar o zimi sriče. U noći on čuje što nijedno uho ne bi. Na nebu on vidi što nijedno oko ne bi. Nagluhi starac nikad nije kročio gradom. Njemu su strane magle ponad zgrada i sivilo ulica. On nikad nije živio Ovako polovično, površno i jadno Kao učeni stručnjaci za bilo što. I neće ga biti sram, Kad ga tiho polože u tlo.

RAZGLEDNICA IZ ZABORAVLJENOG KRAJA

U blago veče Kad zvijezde se rađaju U domu topline Čeka prostrt stol. Napolju se pahulje jate I krajolik lagano bijeli. Sred štale blago se stišće. Tu svijet je cijeli. Tiho... Kraj peći muža obuzima san. Vrijeme caruje. Minu - još jedan dan.

OPROŠTAJKA SA ZRNOM SENTIMENTA

Život se živi varajući se o njemu. Sjutrom smijeh - u večeri suze. Čudno. Ovim utrtim putem svi se gube. Pratvarajuć se u kostur ili sjenku nijemu Ostavljajuć za sobom sve što ljube. Pred smrću uvijek zašute muze. Kada se zbude čas, U kojem se nepovratno slijeva svo naše vrijeme, Želim toplu ruku koju ću držati I vašu sreću kao svoje sjeme. O, kada dospije čas U kojem tiho zamiru sve naše strasti. Kad nestanu i slovo, i riječ, i glas, Čekat ću, Sred ništavila, Svevišnjega spas.

SIROTOM B. B.

Krvave oči iznad plavih kolobara Ne sniju više ružičasto sutra. Za živjeti ljudski ne dostaju kruh i voda. Podla kurva budućnost Uvijek se izdašnijem poda. Pero ne mijenja svijet! Slovo ne hrani svijest! Vazda će bit žilava tupost. I vazda sirovost i uvijek glupost. Suhe usne sa ispijena lica Ne zbore više zlatousta obećanja. Zločin je dati utopije skicu, Zlatnu zemlju satkanu od sanja. Budi mudar! Pred galopom historije Pametan se sklanja, Jer ruši život ko pješčanu kulu. Budi tiho! I zapali lulu.

FUNEBRALIJA

Zvono breca. Baba jeca. Čempres šumi. Kraj je glumi. Evo raka Vječnog mraka! Tu bdi Veliko Ništa. Drevni čuvar Mog grobišta.

BUDDHINA NIT

Sve što jest Jest misaona ješka. Sve što jest Biva greška. Misliti u obzoru bitka Uvijek je misao plitka. Ako već želim išta Nek to bude - Ništa.

NABAČAJ FILOZOFIMA

Svu snagu duše Uliti u riječi Zaista ne liječi. Istinu izmislismo Poradi traganja za njom. Jer sreća, jer smisao Jest tek lov. A život, a smrt Biva kao plov.

ORIS OČAJA

Misao je kljasta. Tijelo bolna krasta. Zanos, vjera istočena krv. Čitav čovjek strv. Sklupčan, svjestan crv.

GRB

Počinje crvenim poljem, Crvenim završava. Otkud crvenost tog polja I tko se zbog crvenog crveni? Crveno - još kola i u meni.

UGOĐENI STIH

U nosnicama listopad...

NOSTALGIJA

Hvatao sam davno zapretane mirise Pepelom zaborava, Da bi sebe pomladio, vratio u nevinost. U doba kad je duša bila trava, Mirisna, vlažna, životom ispunjena. O zimi, kad nas dim opija I vodi hodnicima uspomena Gazeći po mraku kao u podne Zboreć usnama od mraza, Čije se riječi utiskuju i pamte. Ožiljci u mozgu. Spašeni smo od proživljenog Zaboravom, zaboravom. O zimo, duga se činiš! Žilavi snijegovi nikako da okopne. Hodao sam odavno zaraslim stazama Dračom, šibljem i lišćem Zaborava, zaborava.

USPAVANKA

Snivaj, djevojčice mutnih očiju, Tvoje su zjene daleko zviježđe I tvoj dah je uhu nečujan. Noć se prostrla nad kurvom zemljom, Koja svakog, ama baš svakog, Ravnodušno na sebe prima. Usni djevojčice, u dubok zađi san. Valjda je ondje, iza svake zbilje, Pohranjen komadić raja. U ove mračne ure vrag sa štapom šeta. Danju uviđavan, fin gospodin. Spi djevojčice umornih očiju. Možda negdje onkraj I tebe čeka raj?

LJUBAVNA NA SILU

Nikad nisam znao pisati ljubavne pjesme. Meni muze šute kao zaklane, Nemušte, nemušte... ne govore o strasti. Nikad nisam volio kopati po krasti. Nikad nisam znao od života krasti Da nahranim stih i napojim pjesmu. Nikad nisam umio pisati. Nikad. Nisam. Uvijek. Sam.

PRIČIN PEJZAŽA

Krvava luna Kaplje u noć. Zavija vjetar. Ogoljelo stablo drhti.

Posvud snježi. Sitni tragovi U magli se gube. Ljudi sklupčani Šute o sebi.

Posut pitanjima Svijet vapi Boga. Odnekud čezne Njegove stope.

OČAJNIKOV BREVIJAR

Gusti su časovi u kojima trebam Boga. Gusti a rijetki. O Njemu čežnja progovara, A život bezobzirno šuti. Nešto više od strasti, od strepnje i smrti Moje sitno biće sluti. Pusti su časovi u kojima nema Boga. Prazni, tako prazni A prepuni Zloga.

GOLGOTSKA

Bog u suzama I svemoć u muci. Sablasni križ u svetoj ruci. U dnu noći i On je sam, ostavljen, prestravljen i nijem. Kome da vapi, kome da moli? Onkraj ove tame ne postoji plam, Samo bodež ništavila, koji Boli, boli li boli... Unatoč svemu On dalje korača. U nadi stazom očaja, korača, Jer voli.

POET MAUDIT

Proklet si dočim pjevaš bol. Uklet dočim noć u sebi nosiš. I pjesmu koja je blago, A ti život prosiš. I stih na dušu stavljaš Kao na ranu sol. Pokret si - ničemu. Smiraj otkrivenja tvoje srce snatri, Dok dan za danom izgara u vatri.

NAUKOVANJE ORAKULA

Istina uvijek leži u onome neiskazivome. Želiš li ju pokazati šuti. Laž živi u srži riječi, U svemu što šutnju priječi. Samo muk pravost sluti. Samo nijemost bol nam liječi.

OMEGA MELANCHOLIUM

U slovima tuga nikad ne živi, U muzici granja i žamoru jata. Ona se sklupča u kutku vedrine, Uz mukli kucaj svagdanjeg sata, Pod maskom veselja izlazi na ulicu Krijući prazninu, blijedi znak na licu. U boli žalost nikome ne zbori. Ona je šutljiva vjesnica duše, Koja mukom mori Sred tišine gori, Dok se trula stupovlja Od života ruše.

ESTETSKO KOMADANJE

Oblik je dom u kojem ljepota spava, Ali ona se budi u srcu nutrine. Neizgled ljepotu proždire vrijeme, Ali ono neizjedeno vječito sjaji. Sve što napisah, napisah pijan. (Za trijezne glupake koji se znoje nad strofama, Za sebe u danima kad sam na sebe pljujem, Na svijet, na nebo, na sve što spada u koš života) Oblik je dom u kojem Beskućnica spava, Da bi se sutradan dala za dim. Ali ono neprodano Vječito sjaji Djevičanstvom i svetošću Koje ne dotiče Zemlja. Oblik je mjera konačnih Koji ono beskrajno Primaju svojski U izdaji, u nemoći. Zanoseći se nad komadima Onoga što u mjeri ne živi. Oblik je kavez za Ljepotu

Koju nikad nismo vidjeli Slobodnu u životu.

HIMNODIJA HIPOHONDRIJA

Preplaših se svojega tijela. Ovo oko više nije moje. Moj mozak urotu kuje. Što znače ove mrlje u mojoj svijesti? Doktore, lijek za mene!!! Doktore, sredstvo protiv mene!!! Liježem sa mislima pod kojim ću latinskim terminom skončati. Ustajem sa slutnjom o mirisu tamjana, klora i sumpora. Odmetnuh se od svojega tijela. Motrim ga podozrivo, nepovjerljivo i pomno. Koliko me još kani podnositi? Koliko ga još moram nositi? Vrijeme postaje gusta smola Kad ga u strepnji mjeriš. Svagdanji užici na tezulji straha malo pizaju. I nebo je drukčije plavo, A kava nekako gorča. Pedagogija straha poučava bolno: tko usran umire, na grobu mu pišaju.

IZVJEŠTAČENOST ŽIVOTA

Ona svako jutro ustaje sa strahom: Koliko novih crta povijest piše na njenom tenu? Zar joj godine tako upadljivo vrište sa čela? Može li Lili iz susjednog kvarta čarobnjački vratiti život u rikverc. (Svi bruje o tom čudnovatom, mađioničarskom umijeću boja i krema.) Pudlica traži šišanje, a ona traži brisanje. Pudl zove na šetanje i ona treba gibanje. Put prema gore zahtijeva sagibanje. Stara škola, profinjeni mig. Zna se kome treba, kada i kako. Njen dečko, strong and big Dopire u nju strasno i lako. Ona ga kupuje šarmom optočenim valutom. On ju mjeri tolerantno pod ignorantskim kutom. Može li Lili vratiti sva ta burna ljeta, razuzdane praznike i pijane vikende? Postelja prepuna znoja u strahu od groba. Uzalud Lili I nježnosti u svili. Jučer dijamant, danas jeftina roba.

NEPROKUHANA IRONIJA

Ne vrijedi pjevati Ta nisam ptica. Dosta je konop il čvrsta žica.

Ne vrijedi ni umrijeti, Jer nije smrt Tihi smiraja vrt.

Čemu cviliti? Nisam kukavica. Al kako živjeti sakrivena lica?

Jer nije prikladna osmrtnica, Ovo je pjesma posprdnica.

STVAR NAČELA

Oženjeni pjesnik spada u komediju. Ne trudite se odviše spojiti dugu i paragrafe. Za ustajanje u smogovsko jutro ne pomaže logika. Zaposleni pjesnik spada u tragediju. Ne mari previše za zaprašnjene zavjese. Protiv žilavosti dosade usiljen je ushit labava priča. Stvar se slučajno začela. Inspiracija ne čeka u redu za kruh niti pretura gomile sniženja. Ali i muza ima svoje kamate. Njihove stope rastu u razočaranju Nekom čudnom progresijom. Ali ne pati(m) mnogo. Sve je to stvar načela.

ZAZIV IMAGINACIJE

Ljubičasta večer zvuči tako ekspresionistički. Sve su pjesme samo prepisi suptilnih varijacija na istu zapisanost. Svi su odgovori uvijek ista preuzetnost na istu zapitanost. Malo je mudraca kopalo rovove, nekolicina njih pjevala na groblju. Narančasti križ zvuči tako blasfemično. Ali zvuk nije značenje. Valja mozgom grebati dublje od općeprihvaćenosti dubljega. Ovo je slutim previše za jednu pjesmu. Ali slutnja nije obzir. Hvatati čovjeka za stil učeno je cjepidlačenje. Nisam se oženio za forme. Kroz uvijek isto pravilo ne kroči ni redovnik. Crni osmjeh zvuči tako neobično. A zašto ga onda susrećem na svakom drugom licu? Potrebno je preseliti se u sebe. Ne izlaziti na ulicu. Slutim.

VEČERAS NAM DOLAZI LJUBOPITLJIVA X. Y.

Koliko kilograma boli treba za dobru pjesmu? -

Koliko možete podnijeti, damo.

(Haljina vam pristaje toliko dobro da pomislim da to niste Vi) Koliko miligrama truda treba za uspjeh? -

Koliko možete donijeti, damo.

Oči vam obećavaju više no što sjaje. Noćas je predivno jutro, zar ne? Našiljih olovku samo da ga za Vas nacrtam. (Istinabog prebrzo i nehajno, ali tko mari.) Koliko vremena treba za život? -

Koliko možete odnijeti, damo.

A kamo, kamo? -

U grob, slatkice, u grob.

Ah, ne znate vi ništa, gospon, Vi ste samo snob. -

Ljepotice, ruke vam drhte.

U ovo toplo veče.

NACRT ELEGIJE

Tužnije od crnoga poprimi priča kad se spomene mrtve. Ure načas zastanu. Zrak postane gust. Život znakovit. Prah je ono nad čime nakratko zašuti Bog. Sasvim malo koraka iziđe iz tame. U snazi. U nadi. Previše proživljenoga čini nas škrtima na riječima. Prah je ono nad čime naše riječi tonu u ništa. Tamnije od noći poprimi riječ kad prozbori o mrtvima. Satovi zastanu. Na tren ukaže se Vječnost. I ništa.

GNOSEOLOŠKA TERETANA

Obožavatelji stvarnosti previše toga izmišljaju. Kovačnice istina danonoćno u znoju rade Za ulicu, salone, za izloge, spavaonice, za... Navuci zastore i zavij se u mrak! Ubit će te želja za bilo čim. Ako spoznaja oslobađa od zablude, tad ne donosi osmijeh. Ako se dičimo mozgovima, ne znači da nismo sprdnja svemira. Ubit će te suza za bilo kim. Oblačim očajanje kao tijesan frak. Uzeo bih sumnju za partnera u ovoj grozomornoj Šetnji, Samo da nije tako istrošena. Poveo bi i nadu da nije tako iznošena. Zato izlazim sam. Tako prokleto težak i nesnosan. Kome da ostavim sebe? Previše istina nosimo životom, Zato nam se laži čine lakšima. Naposljetku, prevagne lakoća samozavaravanja Pred težinom raspoznavanja. Na koncu tako olako postajemo sami sebi teški. Nesnosni.

PROKLETSTVO

Noćas mi teško padaju sve naše riječi. Posramljen sam što mogu govoriti. Slutim težinu grijeha u nama. Bogovi se poznaju po šutnji. Svemu što diše u nijemosti ljudi se čude. Stijene, oblaci i more zbore nam samo o nama. Čuđenje začinje odiseju riječi. I zaplete koji odvode predaleko od prvotnog čara. Večeras bih pisao pjemu bez riječi. Krvlju, suzama, pljuvačkom, blatom... Ubogi se poznaju po slutnji I osmijehu bez istinskog zara.

KVADRIPLEGIČNI ODISEJ

Noge me bole od previše čekanja. Bolje sutra uvijek točno kasni. U rukama bolećivi Sudeta. Kaverne i teodiceja. Bog se poigrava ulazeći u vrijeme Natapajući ga proživljenošću. Početak i kraj naše su proizvoljne točke u beskraju. Točke koje mirišu na upitnike. Pitao sam baku o nebu. Krezuba mudrica mi odmahnu zemaljski I lakonski sirovo. Odviše je kazano tom gestom. Nebo ostavljamo vrapcima... Stopala mi trnu čekajući Mesiju. Za kojim se kutkom krije spasenje? Napustih zavičaj tražeći raj. Odavno dignuto sidro hrđa u nesnalaženju, Gnjije u nesebenalaženju, Dok mlak vjetar zaigrava jedra.

O SMIJEHU

Uvijek se grozim smrznutih lica koje žive u pukotinama Promatrajući nas ribljim očima bez imalo života. Obijeljeni grobovi, namirisane lešine i zakrabuljene nakaze Duše bez vedrine. Ubijaju nas naskroz kad nam oduzmu smijeh, kao zadnju, spasonosnu igračku u ovoj krvavoj izbi. Muklo odjekuje Zadnji čavao zabijen u lijes, Kad u nas doseli malodušje I bolesnosivo oboji okna Kroz koja promiče život. Samo jednu šalu molim nebo, Ali bez one gorčine koja dolazi kad nas napusti veselje. Bez žalosti zbog trenutka u kojem smo pomislili Da smo rođeni za sreću. Samo jednu šalu, molim.

NAVLASTITOST

Poznavao sam čovjeka koji je u džepu držao život. Nikome ga nije pokazivao. Nikojem se nije dokazivao. Nitko mu se nije divio. Nikomu se nije divio. I dobro ga je proživio.

BOŽIĆNA

Zašto baš večeras slutim da ovdje nikad nije bio Bog? Sjetne oči padaju na urešene poljane. Ljudi tako duboko čeznu za Drukčijim dok hine osebujnosti. Umorne se oči spuštaju na urušene sudbine. Dok o(d)matam poklone sam sebe zavaravam da će ikoga iznenaditi Ova slutnja o iskonskoj napuštenosti ljudi. Bolje šutjeti, Jer ova večer jest tu, da bi prikrili istinu Kojoj svednevice robujemo, Stvarnost koju nosimo sami.

PROLEGOMENA ZA PARADOX ŽIVOTA

Tko čisti sav onaj nered iza Toma i Jerrya, Koji to pokušava spasiti izjalovljeni vic od stida? Bog je sve ovo sazdao od svojega smeća, Pa zar tu da živi nešto kao sreća? Ljudi sklapaju oči da ne oslijepe od vida, Od prizora što promiču dok životi odmiču. Tko izmišlja sav ovaj red dok reda zapetljanu priču? Koji to zamak od pijeska zida, Ljepotu obučenu u prozirnu kiču, Dok valovi usuda u daljini riču? (jezovitu propast ustima od pjene sriču)

HRVANJE BEZ STILA

Pokušavao sam čitavo jutro i cijelu noć Napisati nešto kao pjesmu. O snijegu, o smijehu, lišću, sreći... Prokušavao sam čitav život pišući nešto kao pjesmu O svemu, o koječemu. Ispade sve to - nabačaj ničega.

SAMOĆA

Prognasmo bogove. Svijet više nije stvoren. Kao leš leži rastvoren. Crno grotlo propasti i jada. Svatko, tko njime kroči, Neminovno strada, Neizbježno pada, Sred besmislena poprišta U ništa.