Petrarca

Ovaj je sonet dio zbirke pjesama Kanconijer Francesca Petrarce. U toj zbirci sve su pjesme posvećene ljubavi, točnije ljubavi prema Lauri, djevoji koju je Petrarca ugledao na Veliki petak te se zaljubi na prvi pogled. Iako mu ta, konkretna ljubav nije bila uzvraćena, on nije odustajao od nje. Soneti su pisani katrenima i tercinama (dva katrena i dvije tercine) te u zbirci prate kronološki razvoj pjesnikove ljubavi prema Lauri. Zamišljen, sam, ja napustije kraje... na samom početku pjesme, iz ovih stihova, Petrarca nam dočarava svoju razočaranost životom te bol koju osjeća. Prvim katrenom nam otkriva svoju bol i želju da se sakrije od ljudi i skloniti se gledam budnim okom... sa mjesta kuda ljudska noga staje. U drugom nam katrenu otkriva zašto bježi od ljudi. Naime, bježi od ljudi jer ima osjećaj da mogu pročitati njegovu patnju i bol iz njegova nevesela držanja, čega ga je sram. On pokušava pobjeći od osjećaja razočaranosti i neuzvraćene ljubavi. Trećom nam strofom, tercinom, otkriva kako se pomirio sa tim da svi znaju kako se osjeća. Ima osjećaj kao da se predaje spoznaji da svi znaju za njegovu tugu: ...sad znaju rijeke, ceste, brda i žali.... Osim što svi vide u njegovu intimu, Petrarca ipak ima osjećaj svojstven svakome tko proživljava nesretnu ljubav, ima osjećaj da nitko ne zna kako mu je. Iako ljudi formalno vide, oni ne shvaćaju dubinu njegove povrede i emocije. ...na kakav sam sviko život, za koji ne zna niko. Posljednjom nam strofom ipak govori da je vjeran ljubavi. Iako je tužan, pun boli, on zna da se ljubavi ne može sakriti, da će ga ona naći kud god se sakrio. Poručuje nam da ne može naći tako strme ni divlje ceste kojom ga Amor (rimski bog ljubavi, prikazuje se kao dječak čija bi strijela donijela ljubav onome koga pogodi) ne bi pratio. Iako u prve tri srofe bježi od ljubavi, na kraju nam otkriva kako ljubav čeka s radošću te kako joj je odan i uvijek spreman na nju. To na otkriva stihovima: ..Kud Amor ne bi za mnom došo skorim Krokom mi zborit, i ja s njim da zborim. Ovim sonetom, te njegovom vezanom obgrljenom rimom (ABBA), pjesnik prolazi kroz dva stanja. Na početku pjesme je tužan, slab te traži mjesto gdje bi se sakrio ..sa mjesta kuda ljudska noga staje... Zatim ima osjećaj kada ga netko pogleda da mu vidi ravno u srce, da vidi njegovu bol. Nakon te spoznaje, on shvaća da nije sretan, ima osjećaj da se gasi i odlazi,

iako na samom kraju pjesme uviđa da nema kamo otići. Gdje god ode, ljubav će ga naći i zborit s njim što prihvaća te priznaje da će i on s njom zborit. U ovoj je pjesmi ljubav pobjedila tugu. Kad smo zaljubljeni letimo, no kada ljubav skupi krila te počnemo padati osjećamo se kao Petrarca u ovoj pjesmi. Želimo se sakriti, zavući u svoju sobu.. Iako nitko ne vidi našu intimu, osjećamo se prozirni u javnosti, kao da svi znaju..čak nam pada na pamet da se više nikad ne zaljubimo...do sljedećeg puta, naravno.