živana Lambaša Belak, Tanja Radić: Upravljanje Okolišem: Bilješke S Predavanja

VISOKA ŠKOLA ZA TURISTIČKI MENADŽMENT U ŠIBENIKU ŠIBENIK

ŽIVANA LAMBAŠA BELAK TANJA RADIĆ

UPRAVLJANJE OKOLIŠEM BILJEŠKE S PREDAVANJA

ŠIBENIK, 2006.

SADRŽAJ str. 1. TEMELJNA EKOLOŠKA NAČELA 1.1 ŽIVOTNO STANIŠTE, EKOLOŠKI ČINITELJI 1.1.1 Abiotički činitelji 1.1.2 Biotički činitelji 1.2 UTJECAJ EKOLOŠKIH ČINITELJA 1.3 ŽIVOTNA ZAJEDNICA 1.4 EKOSUSTAV

1 15 15 17 18 18 19

2. ZAŠTIĆENE PRIRODNE VRIJEDNOSTI 2.1 TRI FAZE ZAŠTITE PRIRODE 2.2 ZAKON O ZAŠTITI PRIRODE

20 21 22

3. ZAŠTITA OKOLIŠA 3.1 STANJE OKOLIŠA U HRVATSKOJ 3.2 ZAKONODAVSTVO U ZAŠTITI OKOLIŠA 3.3 TEHNOLOGIJSKO OSUVREMENJIVANJE PROIZVODNJE I POTPORA MALIM I SREDNJIM PODUZEĆIMA 3.4 PRAVILNIK O PROCJENI UTJECAJA NA OKOLIŠ

27 28 29 29 30

4. ODRŽIVI RAZVOJ 33 4.1 PUT K ODRŽIVOM RAZVOJU 36 4.1.1 Industrijska ekologija 38 4.1.2 Čistija proizvodnja 38 4.2 RAZLIKE IZMEĐU ČISTIJE PROIZVODNJE I KONCEPTA «END-OF-PIPE», ODNOSNO PROČIŠĆAVANJA NA KRAJU PROCESA 39 4.2.1 Strategija čistije proizvodnje 39 4.3 SPRJEČAVANJE ZAGAĐENJA 39 4.4 MINIMALIZACIJA OTPADA 40 4.5 RECIKLIRANJE 40 4.6 KONTROLA ONEČIŠĆENJA 40 4.7 ZBRINJAVANJE OTPADA 40 4.8 HRVATSKI CENTAR ZA ČISTIJU PROIZVODNJU 40 4.8.1 Glavne aktivnosti Centra za čistiju proizvodnju 41 4.8.2 Koristi za okoliš 42 4.9 NORME ISO 14000 42 5. TURIZAM 5.1 PROCJENA UTJECAJA MARINA NA OKOLIŠ 5.2 UTJECAJ HOTELA NA OKOLIŠ

46 46 54

II

5.3 UTJECAJ TURIZMA NA OKOLIŠ 61 5.4 SMJERNICE U TURIZMU 62 5.5 UREDBA O STANDARDIMA KAKVOĆE MORA NA MORSKIM PLAŽAMA 63 6. ZAŠTITA ZRAKA 6.1 UČINCI ATMOSFERSKIH ONEČIŠĆENJA 6.2 ATMOSFERA 6.2.1 Onečišćenje atmosfere 6.2.2 Utjecaj prometa na onečišćenje atmosfere i okoliša

65 66 67 67 68

7. DEMOGRAFSKA EKSPANZIJA I NEKONTROLIRANA URBANIZACIJA – UTJECAJ NA OKOLIŠ 74 7.1 REGIONALNE RAZLIKE U RAZMJEŠTAJU STANOVNIŠTVA TE PRIRODNA I MEHANIČKA KRETANJA 74 7.2 POLJODJELSTVO I OKOLIŠ 74 7.3 EROZIJA ZEMLJIŠTA 75 7.4 SMANJIVANJE ŠUMA 75 8. PROMJENA KAKVOĆE VODE 8.1 IZVORI ONEČIŠĆENJA VODA 8.1.1 Kućanske otpadne vode 8.1.2 Industrijske otpadne vode 8.1.3 Oborinske vode 8.2 ČIŠĆENJE VODA 8.2.1 Postupci prethodnog i prvog stupnja čišćenja 8.2.2 Rešetanje

77 79 80 81 82 82 84 84

9. OTPAD 9.1 ODLAGANJE OTPADA 9.2 VRSTE OTPADA 9.2.1 Sastav komunalnog otpada 9.3 KOLIČINA OTPADA U HRVATSKOJ 9.4 GOSPODARENJE S OTPADOM 9.5 OBRADA OTPADA 9.5.1 Termička obrada 9.6 STANJE S OTPADOM U HRVATSKOJ

85 86 87 87 88 89 90 90 90

10. GENETSKI MODIFICIRANI ORGANIZMI 10.1 MOLEKULARNA GENETIKA 10.2 BIOTEHNOLOGIJA 10.2.1 Tradicionalna biotehnologija 10.2.2 Moderna biotehnologija

92 93 95 95 95 III

10.2.2.1 Unašanje novih gena 10.2.2.1.1 Plazmidi kao vektori 10.2.2.1.2 Bakteriofagi kao vektori 10.2.2.1.3 Jednolančani DNA vektori 10.3 PRIMJENA REKOMBINANTNE DNA TEHNOLOGIJE 10.3.1 Kloniranje gena za humani inzulin u mikroorganizama 10.3.2 Transgene biljke 10.3.3 Transgene životinje 10.4 OPASNOSTI OD GENETIČKOG INŽENJERSTVA 10.4.1 Osnovne slabosti 10.4.2 Opasnosti po zdravlje 10.4.3 Opasnost po okoliš 10.5 BIOSIGURNOST I REKOMBINANTNA DNA TEHNOLOGIJA 10.5.1 Biološki ekspresijski sistemi 10.5.2 Svojstva donora i klonirane DNA 10.5.3 Viralni vektori 10.5.4 Transgene i «knock-out» životinje 10.5.5 Transgene biljke 10.5.6 Podjela patogena prema riziku biohazarda 11. PITANJA ZA PROVJERU ZNANJA

96 96 98 99 99 100 101 102 102 102 103 103 103 104 104 104 105 105 105 107

IV

1. TEMELJNA EKOLOŠKA NAČELA Ekologija je znanstvena disciplina koja proučava odnose tj. interakcije organizma ili skupine organizama i njihova okoliša. Počeci razvoja ekologije kao moderne znanosti započinju sredinom 19. st., što se intenzivira nakon 1859. i objavljivanja djela “O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije” Charles Darwina. U tom djelu on je obradio problematiku porijekla vrsta, pitanje adaptacije, selekcije, borbe za opstanak te splet međusobnih odnosa organizma i njihovu interakciju s uvjetima okoliša. Naziv ekologija iskovao je njemački biolog Ernest Haeckel 1866. godine u svome djelu “Opća morfologija organizama” a potječe od grčke riječi οίκος, što označava kuću, dom ili boravište te λογος što znači riječ, govor ili znanost. Dakle, ekologija je znanost koja se bavi istraživanjima interakcija organizma i okoliša. Svi organizmi, kao jedinke ili populacije, smješteni su u određenom prirodnom okolišu, a o uvjetima prirodnog okoliša ovisi njihov cjelokupan život. Razmnožavanjem, rastom i razvojem organizmi djeluju na svoj okoliš. Ti stalni međusobni utjecaji organizama i okoliša uvjetuju neraskidive veze organizama i okoliša, svojstvene za svaku vrstu organizma, a promjenjive u prostoru i vremenu. Čovjekovom djelatnošću mogu se bitno poremetiti međusobni odnosi organizama i životnog okoliša, a time dalje utjecati na neželjene promjene prirodnog čovjekovog okoliša. Ekologija je jedna od grana biologije, multidisciplinarna i holistička znanost, a kao znanstvena disciplina ne određuje što je “dobro” a što “loše”. Održavajući tj. ističući važnost BIOLOŠKE RAZNOLIKOSTI i druge povezane ekološke cjeline daje se znanstvena baza za ZAŠTITU OKOLIŠA.

BIOSFERA prostor na Zemlji naseljen živim bićima • Često se naziva “četvrta ovojnica” • Sva živa tvar na planeti ili dio planete okupiran živim • Zadire u ostale tri sfere (iako nema stalnih naselja u atmosferi) • U odnosu na volumen Zemlje biosfera je vrlo tanak sloj ; proteže se od ~11.000 metara ispod mora do ~15.000 metara iznad mora UTJECAJ ČOVJEKA NA BIOSFERU utjecaj na atmosferu ¾ efekat staklenika, globalno zagrijavanje, ozonske rupe, kisele kiše promjene u hidrosferi ¾ otpadne vode, zakiseljavanje voda, termopolucija promjene na tlu ¾ erozija, dezertifikacija, pesticidi, herbicidi, otpad izvori energije ¾ potrošnja (sagorjevanje) fosilnih goriva, hidroelektrane, vjetroelektrane ostali problemi

1

Slika 1. Utjecaj ljudskih djelatnosti na biosferu.

Biosfera se sastoji od velikih količina nekoliko elemenata (MAKROELEMENTI): ugljika, dušika, sumpora, kisika, vodika i fosfora. Ostali elementi su također esencijalni za život ali su prisutni u manjim količinama (MIKROELEMENTI): kalcij, kalij, željezo, bakar, jod...Na nivou ekosustava i biosfere govori se o stalnom recikliranju (oporabi) ovih elemenata koji prelaze između mineralnog i organskog stanja

Slika 2. Ciklus kruženja ugljika

Slika 3. Ciklus kruženja dušika

2

Slika 4. Ciklus kruženja fosfora

Slika 5. Ciklus kruženja vode

KONCEPT EKOSUSTAVA Prvi postulat ekologije je da svako živo biće ima stalan odnos sa svim elementima njegova okoliša EKOSUSTAV = svaka situacija u kojoj postoji interakcija među organizmima i njihovim okolišem ¾ ORGANIZAM = jedinaka u okolišu ¾ OKOLIŠ = prostor u prirodi u kojemu je ujednačeno mnoštvo različitih fizičkih, kemijskih i bioloških čimbenika Ekosustav se sastoji od dvije cjeline: 1. cjelina živog (biocenoza) 2. medij u kojiem postoji život (biotop) ORGANIZACIJA ŽIVOTA VRSTA na Zemlji postoje različite vrste organizama. Egzaktna definicija = grupa organizama koja se međusobno razmnožava. Ukoliko se vrsta slobodno (prorodno) razmnožava s drugim vrstama potomak više nije određeni pripadnik (ovo vrijedi kod životinja, ne kod biljaka).

Slika 6. Raznolikost vrsta na Zemlji.

3

POPULACIJA - jedinke određene vrste na nekom području u određenom vremenu koje su povezane različitim nizom odnosa od kojih je najvažnije razmnožavanje. Populacije sadrže genetičke varijacije međusobom i među ostalim populacijama (npr. boja kose ili visina). ZAJEDNICA ili BIOCENOZA - skup populacija biljaka i životinja u nekom području u određenom vremenu. Njihova struktura uključuje mnogo tipova interakcija među vrstama: • korištenje hrane, prostora i drugih okolišnih izvora; • kruženje hranjivih tvari kroz sve pripadnihe zajednica (hranidbeni lanci, hranidbene mreže) • uzajamna regulacija veličine populacije (predatorstvo). Zajednica koja je različitija kompleksnija je i stabilnija od onih koje imaju malu raznolikost. To se bazira na tome da su hranidbene mreže raznolikije zajednice više povezane čime su i otpornije na poremećaje: • ukoliko se jedna vrsta izuzme (ukloni ili nestane) ona vrsta koja o njoj ovisi u hranidbenom lancu može (tj. ima mogućnost) prijeći na drugu vrstu koja ima sličnu ulogu u ekosustavu • u slabo razvijenim zajednicama mogućnost zamjene može biti limitirana ili nemoguća.

Slika 7. Primjer hranidbene mreže.

BIOM je skupina raznolikih ekosustava kojima je zajednička karakteristika istoznačnost klimatskog područja. Biomi su pravilno raspoređeni i odgovaraju klimatskim regijama, a imaju dominantnu klimazonalnu vegetaciju. Oni su najviši nivo ekološke zajednice koji odlikuju životne forme i biljne ili životinjske vrste.

4

Slika 8. Raspored bioma na Zemlji.

Slika 9. Klimazonalni raspored bioma.

Tundra • Podzemni sloj tla je tijekom cijele godine smrznut, isprepleten jezerima, barama i gejzirima • Površinski dio je često smrznut s kratkom ljetnom vegetacijom • Nešto drveća, trave – Mali broj vrsta; komarci, ptice, sobovi, vukovi, lisice, polarni medvjedi Tajga • Mnoštvo snijega spriječava smrzavanje mnoštvo jezera, izvora i vegetacije • Dominiraju šume četinjača – Ima nešto karakterističnih životinja – jelen, smeđi medvjed, vukovi, mali glodavci, leteći insekti i ptice Šume umjerenog pojasa • Umjerena klima s mnoštvom kiše • Dominiraju listopadne šume • Ima medvjeda, jelena i lisica • Mnoštvo raznolikih vrsta kukaca i ptica Tropska kišna šuma • Topla klima i visoke temperature s učestalim kišama 5

• •

Najveća raznolikost vrsta biljaka i životinja Dominantno je visoko drveće

Savana • U umjerenim i topskim područjima • Mala, neujednačena i sezonalna količina padalina (10-30 cm) • Trave i pojedinačna stabla • Biljojedi i glodavci Pustinje • Kiše padne manje od 25 cm godišnje • Ekstremne fluktuacije temperature • Suši prilagođena vegetacija, kaktusi • Glodavci, gmazovi, ptice, insekti SUKCESIJA 9 Vremenska sekvenca vegetacije i s njom povezanih životinjskih vrsta u određenoj zoni 9 Kontinuirana kolonizacija, istrebljenje, izmjena populacija živih organizama na određenoj lokaciji uslijed promijena u okolišu ili unutarnjih svojstava biljaka i životinja „ Klimaks – završna točka u sekvenci sukcesija zajednica koja je ostvarila stabilno stanje

Slika 10. Kolonizacija obale kopnenim biljkama.

6

Slika 11. Vremenski raspored sukcesija.

Slika 12. Sukcesija: jezero → livada.

STANIŠTE ILI BIOTOP 9 prostorna jedinica kojoj je svojstvena određena kombinacija fizikalnih i kemijskih ekoloških čimbenika 9 mjesto na kojem se razvija određena populacija ili lokacija biološke zajednice. EKOSUSTAV 9 osnovna organizacijska prirodna jedinica u kojoj su živa bića i njihov neživo okoliš prostorno i vremenski ujedinjeni protjecanjem energije i kruženjem tvari 9 dijeli se na: a) kontinentalni ekosustav – šumski e., e. livade (travnjaci, stepe, savane), agroekosustav b) ekosustav kopnenih voda – jezero, izvor ili rijeka c) ekosustav oceana – mora i oceani 9 dinamička cjelina sastavljena od biotičke zajednice (biocenoze) i abiotičkog okoliša – abiotička i biotička komponenta ekosustava i struktura određena je povezanim okolišnim faktorima (dostupnost hrane, temperatura, intenzitet svjetlosti, gustoća populacije i dr.) – promjena u tim faktorima rezultira u dinamičnim promjenama tog sustava Osnova za funkcioniranje ekosustava je energija (geotermalna ili sunčeva energija). Biljke i fotosintetski mikrorganizmi pretvaraju svijetlosnu energiju u kemijsku energiju procesom fotosinteze u kojem nastaje glukoza, a oslobađa se kisik: 6CO2 + 6H2O → C6H12O6 + 6O2 • glukoza postaje sekundarni energetski izvor, • dio od te glukoze seodmah potroši u organizmu, • ostatak se može pretvoriti u druge molekule, npr. aminokiseline. Stanično disanje je proces kojim organizmi cijepaju glukozu na njezine konstituente (H2O i CO2) obnavljajući energiju koju je “Sunce dalo biljci”. Udio fotosintetske aktivnosti prema staničnom disanju određuje specifičan sastav atmosfere (pogotovo količinu kisika). Globalne 7

zračne struje miješaju atmosferu i održavaju balans elemenata među područjima intenzivne i slabe biološke aktivnosti PRODUKTIVNOST EKOSUSTAVA Veze među vrstama u ekosustavu općenito ovise o ISHRANI i njihovoj ulozi u hranidbenim lancima. Tri su kategorije organizama: 1. PRODUCENTI – biljke koje vrše fotosintezu 2. KONZUMENTI – životinje koje mogu biti primarni konzumenti (biljojedi) ili sekundarni i tercijarni konzumenti (mesojedi) 3. RAZLAGAČI – bakterije i gljive koje razlažu organsku tvar svih kategorija i obnavljaju mineralne tvari u okolišu.

Slika 13. Protjecanje energije kroz hranidbeni lanac.

Slika 14. Hranidbena piramida.

Odnosi prehrane tvore “sekvence” u kojoj svaka jedinka KONZUMIRA kariku ispod nje, a konzumirana je od karike iznad nje. Na taj način nastaju HRANIDBENI LANCI. Ovaj koncept vodi do ideje BIOMASE (ukupna živa tvar na određenom području). Primarna produkcija – povećanje mase biljaka u određenom vremenu; Sekundarna produkcija – živa tvar producirana od konzumenata i razlagača u određenom vremenu. KAPACITET OKOLIŠA = moć okoliša da zadovolji životne potrebe određenog broja vrsta i njihovih populacija (ograničena količina hrane, ograničen prostor i dr.). U svakoj hranidbenoj mreži energija zadržana na nivou proizvođača nije potpuno transformirana na potrošača. Tako bi s energetskog gledišta za ljude bilo mnogo efikasnije biti primarni konzument nego sekundarni, a kamoli tercijarni. Produkcija ekosustava: ¾ Šume (1/3 područja kopna) - gusta i vrlo produktivna biomasa; ukupna produkcija svijetskih šuma odgovara polovici ukupne primarne produkcije ¾ Savane, travnjaci (1/3 područja kopna) – manje gusta, ali produktivna biomasa; ovi ekosustavi predstavljaju glavninu ljudskih resursa ¾ Ekstremni ekosustavi s ekstremnim klimama – pustinje, polupustinje, tundra, alpski pašnjaci, stepe (1/3 područja kopna) vrlo malo biomase s malom produktivnošću

8

¾ Slatkovodni i morski ekosustavi (¾ Zemljine površine) vrlo malo biomase – osim obalnih područja

Slika 15. Primarna produkcija na Zemlji.

Ljudske djelatnosti tijekom posljednjih desetljeća dovele su do smanjivanja područja pod šumama, a povećale su količinu agroekosustava (agrokultura). Povećavaju se i površine okupirane ekstremnim ekosustavima (dezertifikacija). Učestalije su ekološke krize. Do ekološke krize dolazi kada se promijene uvijeti okoliša jedinke ili populacije u smislu da je u takvom okolišu nemguć život tj. opstanak. Okoliš može degradirati ovisno o potrebama jedinke nakon promijena: – abiotičkog ekološkog čimbenika (npr. povećanje temperature, smanjivanje količina oborina...) – biotičkog ekološkog čimbenika (npr. pritisak predatora, povećanje broja nametnika...) – povećanje broja jedinki (overpopulation). Ekološka kriza može biti više ili manje brutalna (tj. može trajati nekoliko mjeseci ili više milijuna godina), može biti prirodnog ili antropogenog porjekla, može se odnosti na jednu ili na više vrsta. Naposlijetku, ekološka kriza može biti lokalna (npr. prolijevanje nafte) ili globalna (povećanje razine mora kao poslijedica globalnog zagrijavanja). U slučaju globalne krize posljedice su značajne: više od 90% vrsta bi nestalo, međutim značajno je da nestanak određenih vrsta (npr. dinosaurusa) otvorilo je prostora u ekološkoj niši koji je omogućio razvoj i diverzifikaciju sisavaca. Paradoksalno ekološka kriza favorizira BIOLOŠKU RAZNOLIKOST Kao poslijedice globalnih ekoloških kriza u prošlosti danas na Zemlji možemo naći karakteristične primjerke: ENDEMI – biljna ili životinjska vrsta, rod, porodica, red itd. koji naseljava ograničeno područje na Zemlji RELIKTI – biljne i životinjske vrste koje su u prošlosti bile široko rasprostranjene; danas su se održale u ograničenom manjem arealu.

9

EKOLOŠKI ČIMBENICI EKOLOŠKI ČIMBENICI – mnogostruka, različita djelovanja prirode (fizička, kemijska, biološka) kojima su izložena živa bića na Zemlji, fizički uvijeti okoliša ne djeluju pojedinačno i odjeljeno, nego su povezani: – temperatura i svijetlost, – toplina i vlažnost, – temperatura vode i topljivost plinova. Intenzitet i kakvoća ekoloških čimbenika mijenja se ovisno o prostoru i vremenu. Svaka vrsta može opstati samou granicama određene najviše i najniže točke vrijednosti tih čimbenika. – Ekološki minimum – Ekološki maksimum – Ekološki optimum. EKOLOŠKA VALENCIJA = razmak između donje i gornje granice nekog čimbenika u sklopu kojeg je moguć život organizama neke vrste. ¾ Stenovalentni organizmi: • uski raspon između ekološkog minimuma i maksimuma • npr. koraljni greben, gusjenice leptira dudova svilca, razmnožavanje šarana ¾ Eurivalentni organizmi: • širok raspon između ekološkog minimuma i maksimuma • npr. tigar, gusjenice leptira gubara glavonje ABIOTIČKI ČIMBENICI • Primarno-periodički ekološki čimbenici – Pokazuju pravilan ritam variranja vezanih za Zemlju kao planet koji se okreće oko svoje osi i oko Sunca – Temperatura i svijetlost – Ritmički variraju u određenim geografskim područjima i lokalitetima; kako bi opstalo sve živo mora biti prilagođeno ritmici variranja tih čimbenika • Sekundarno-periodički ekološki čimbenici – U svome variranju vezani su za variranje primarno periodičkih čimbenika i mjenjaju se zbog njihova ritma variranja – Relativna vlažnost zraka, topljivost plinova u vodi – Reguliraju GUSTOĆU POPULACIJA pojedinih vrsta • Aperiodički ekološki čimbenici – Ne pokazuju nikakvu pravilnost variranja – Vulkanske erupcije, jaki potresi, velike poplave – Većina živog svijeta nije prilagođena – Na ovaj način i čovjek utječe na biosferu Temperatura • Poikilotermni organizmi – Listopadno drveće – Papučica – Pčele u košnicama • Homeotermni organizmi – Regulacija:

10

• •

dlaka u sisavaca, perje u ptica, znojenje Hibernacija, estivacija

Slika 16. Bergmanovo pravilo.

Slika 17. Alenovo pravilo.

Svjetlost • Biljke dugog dana (BDD) i biljke kratkog dana (BKD) • Diuralne i nokturalne životinje • Duljina dnevne svijetlosti - seoba ptica • Intenzitet svijetlosti – vrijeme početka jutarnjeg pjeva ptica Voda i vlažnost • Kserofiti: – nadzemni organi zadebljani i sočni, površina za transpiraciju je smanjena (agave, kakteje i sl.), – maleni, dlakavi ili kožnati listovi, s pućima u posebnim udubinama – životinje: hitin, rožnati sloj, sluz • Higrofiti: – veliki listovi vrlo tanke epiderme s mnogo pući, često izbočenih (žabnjaci, šaševi) • Mezofiti: – (bukva, hrast lužnjak, obični grab) • Hidrofiti: – neki posve u vodi, a nekima su samo cvijetovi i neki listovi na površini vode (lopoč, lokvanj) BIOTIČKI ČIMBENICI • Intracpecijski ili interspecijski odnosi • Odnosi među jedinkama iste vrste ili različitih vrsta koji mogu utjecati na: – strukturu, – razvitak, – brojnost, – prostorni raspored njihovih populacija

11

1. uzajamni odnosi jedinki iste vrste (intraspecijski odnosi) ¾ kooperacija ili kompeticija za stanište ili druge resurse 2. uzajamni odnosi jedinki različitih vrsta (interspecijski odnosi) ¾ pozitivni, negativni ili neutralni odnosi 9 mutualizam (+,+) ili kompeticija (-,-) Jedinke iste vrste u populaciji povezane su nizom odnosa, prije svega razmnožavanjem. Populacija svake vrste neprestano se mijenja, brojno se povećava ili smanjuje. Populacija se povećava natalitetom, stvaranjem novih jedinki tj. razmnožavanjem. Natalitet je prema tome čimbenik rasta, brojčanog napretka, smrtnost (mortalitet) je čimbenik nazatka svake populacije. Potencijal razmnožavanja vrsta se ne ostvaruje u cijelosti zbog različitih ABIOTIČKIH (temperatura, svijetlost, vlažnost) ali i BIOTIČKIH čimbenika. ODNOSI MEĐU JEDINKAMA ISTE VRSTE Broj jedinki neke vrste na nekom prostoru, ili ukupna masa suhih ili svježih jedinki (biomasa) mjerilo je gustoće svake populacije. Poznavanje gustoće populacije olakšava praćenje povećanja brojnosti, stagnaciju ili smanjenje brojnosti neke populacije. S porastom broja jedinki smanjuje se kapacitet okoliša u kojemu se razvija populacija, te on prestane zadovoljavati potrebe svih za prostorom, hranom, uvjetima razmnožavanja i preživljavanja te se pojavljuju različiti kompeticijski odnosi. Bitnan čimbenik ograničenja mogućnosti neograničenog porasta populacije.

Slika 18. Logistički porast populacije.

Razlika u brojnosti vrsta ovisi i o načinu razvitka. Vrste koje se razmnožavaju vanjskom oplodnjom i mnogi unutarnji nametnici proizvode mnogo spolnih stanica, a vrste s unutrašnjom oplodnjom proizvode manje jajnih stanica. Najčešći su oblici porasta populacija: eksponencijalni (neograničeni) i logistički (ograničeni).

12

Eksponencijalni porast - odvija se u okolišu u kojemu su hrana i prostor neograničeni i u kojemu nema utjecaja predatora i kompetitora. Takav porast rasta neke populacije omogućuje joj nekontrolirani razvitak, pa u određenom razdoblju može zauzeti cijeli prostor. Logistički porast - u stvarnim uvjetima okoliša (ograničena količina hrane, ograničen prostor, kompeticija, predatorstvo i dr.) odvija se logistički porast populacije. Presudan je: biotički (reprodukcijski) potencijal vrste i otpor okoliša (kapacitet okoliša) KAPACITET OKOLIŠA je moć okoliša da zadovolji životne potrebe određenog broja vrsta i njihovih populacija (ograničena količina hrane, prostora i sl.). ODNOSI MEĐU JEDINKAMA RAZLIČITIH VRSTA Za odnose između dviju i više vrsta vrlo su važni čimbenici održavanja i razvitka njihovih populacija. Članovi jedne populacije mogu se hraniti članovima druge populacije, mogu biti u međusobnoj konkurenciji (kompeticiji) za hranu, zaklon i uvijete razmnožavanja; članovi populacija dviju vrsta mogu se međusobno i potpomagati te tako povoljno djelovati na razvitak obiju populacija. Konkurentski odnosi (kompeticijski) Negativni odnosi između organizama koji nastaju zbog iskorištavanja zajedničkih resursa (npr. hrane, prostora, zaklona, uvjeta razmnožavanja). Konkurencija je jače izražena ako su njihove potrebe u okolišu sličnije Simbioza Simbioza ili mutualizam je odnos između jedinki dviju vrsta koje zajednički provode život u kojemu svaki od njih ima neku korist od zajedničkog života: – Lišaj – povoljan međsobni odnos alge i gljive – Odnos između jednostaničnih alga koje žive u većem broju slatkovodnih i morskih životinja (praživotinja, spužva, mahovnjaka, hidri) domaćin (domadar) pri tome iskorištava ugljikohidrate i kisik koje fotosintezom proizvode alge, a alge ugljikov dioksid i dušične ekskrete domadar – Rak samac i moruzgva, – Simbiotski odnos mnogih biljaka te kukaca i ptica koji vrše oprašivanje. Antibioza Pojava da metaboliti što ih izlučuju jedinke jedne vrste djeluju negativno na jedinke druge vrste sprečavajući njihov razvitak ili ih uništavajući. – Metaboliti (antibiotici) što ih u okoliš izlučuje jedna vrsta bakterija djeluju na rast i razvitak drugih organizama (bakterije i gljivice). Nametnik – domaćin Nametnici su organizmi koji stalno ili povremeno žive na domaćinu ili u njihovoj unutrašnjosti ne ubijajući ga trenutačno. Domaćini su biljke ili životinje koje u svojim organima ili na površini tijela udomljuju jedinke drugih vrsta. Taj je odnos za nametnika pozitivan, a za domaćina (domadara) negativan. Djelovanjem nametnika povećava se smrtnost domaćina pa na taj način uvjetuju gustoću njihove populacije. U prirodi su vrlo važni odnosi nametnika i domaćina (domadara): - Mnoge su gljive nametnici na drugim biljkama (npr. snijeti), biljke mogu biti nametnici (npr. potajnica) ili polunametnici (npr. imela).

13

-

Postoje i nametnici među životinjama (praživotinje, oblići, raci, kukci i dr.), svi metilji i trakavice su nametnici (paraziti); neki su vanjski (ektoparaziti), a drugi unutrašnji (endoparaziti) koji žive u organima domaćina.

Grabljivac (predator) i plijen Predator je životinja koja se hrani živim jedinkama drugih životinjskih vrsta. ¾ Razvoj populacije američkog zeca (plijen) i risa praćen je 260 godina ¾ Vremenski razmak između pojedinih maksimuma brojnosti za zeca iznosi ~ 9,6 godina, a za risa ~ 9,7 godina ¾ Njihov odnos je jasan prikaz predatorstva: maksimum brojnosti risova zaostaje 1-2 godine za maksimumom brojnosti zečeva

Slika 19. Odnos populacija predatora i pljena u promatranom razdoblju.

Grabljivice imaju izoštrena osjetila vida, sluha ili njuha, oštre zube ili kljun, pandže i dr. što im služi da lakše pronađu i svladaju plijen. Plijen ima razvijene druge prilagodbe za pasivnu ili aktivnu obranu i zaštitu: u mnogih je dio tijela sličan dijelovima biljaka, listu, grančici, trnu (fitomimeza) dok druge načinom pokretanja, bojom i nagonima oponašaju vrste koje su zaštićene otrovnim sredstvima pa ih neprijatelji izbjegavaju (mimikrija).

Osnovna pitanja prilikom proučavanja ekosustava su: 1. Kako se vrši kolonizacija određenog područja 2. Kakva je dinamika ekosustava i koje su promjene u ekosustavu 3. Kako ekosustav reagira na lokalnoj,regionalnoj i globalnoj razini 4. Da li je postojeće stanje stabilno 5. Koja je vrijednost ekosustava? Kako interakcije unutar ekosustava doprinose boljitku čovječanstva

14

1.1 ŽIVOTNO STANIŠTE, EKOLOŠKI ČINITELJI Životno stanište ili biotop dio je biosfere koji je naseljen određenim biljnim i životinjskim vrstama. Životno stanište je ekološki pojam i prije svega obilježavaju ga ekološki činitelji. Pojedina se životna staništa međusobno razlikuju. Razlikuju se i po tome što je svako naseljeno drugim sastavom biljnih i životinjskih vrsta, odnosno posebnom životnom zajednicom. Životno stanište je na primjer jedno jezero, potok ili zaljev u priobalnom moru. Pojedini dijelovi životne okoline razlikuju se međusobno prema uvjetima života pojedinih populacija, odnosno vrsta. Nisu svi dijelovi Zemljine površine povoljni za razvoj pojedinih organizama, ili čak pojedinog stupnja razvoja određene vrste. Ekološki se činitelji tijekom vremena mijenjaju i pojedinačno i skupno, a u globalu mogu se podijeliti na: - abiotičke činitelje i - biotičke činitelje. Ponekad je teško odijeliti biotičke od abiotičkih činitelja. Pod biotičkim činiteljima smatraju se međuodnosi pojedinih vrsta u životnoj zajednici kao i djelovanje čovjeka.

1.1.1 Abiotički činitelji Od abiotičkih činitelja posebno ističu: - temperatura, - voda, - vlaga, - svjetlo, - atmosferski plinovi, - hranjive tvari, - strujanje, - tlak. Svi životni postupci zbivaju se na određenoj temperaturi. Djelovanja većine vrsta organizama ograničena su u uskom pojasu temperature. Temperatura je često ograničavajući činitelj razvoja pojedinih organizama. O dnevnim i godišnjim promjenama temperature ovise djelovanja biljaka i životinja. U vodenim sustavima ubrzavaju se biokemijski postupci uslijed povišenja temperature. Prema Van’t Hoffovu pravili, s porastom temperature za 10° C kemijski se postupci zbivaju dva do tri puta brže. Međutim, u vodnim sustavima zbivaju se složene biokemijske reakcije, pa se Van’t Hoffovo pravilo ne može izravno primijeniti. Istraživanja su pokazala da se životni procesi ipak ubrzavaju povišenjem temperature okoline unutar ograničenoga temperaturnog raspona. Uslijed ubrzanih životnih procesa troši se više kisika. Istodobno toplija voda sadrži manje otopljena kisika. Posljedica je ubrzanje potrošnje kisika, dakle promjena uvjeta staništa. Organizmi koji za životne procese trebaju više kisika isčezavaju. Daljnjim smanjenjem kisika dolazi do anareobne razgradnje mrtve organske tvari i svih popratnih pojava. Temperatura utječe i na fizikalna svojstva vode. Voda ima najveću gustoću pri temperaturi oko 4° C, a smanjuje se i sniženjem i povišenjem temperature. Zahvaljujući toj činjenici omogućen je nastavak života u vodnim sustavima i uz vrlo hladne klimatske uvjete. 15

Hlađenjem površinskog sloja ispod 4° C smanjuje se gustoća vode pa hladniji sloj pluta na površini vodnog sustava. Daljnjim hlađenjem zaledi se površinski sloj, a u dubljim se slojevima zadržava temperatura od 4° C i više, što omogućava preživljavanje organizama u vodi. Voda koja je fiziološki potrebna u protoplazmi predstavlja, u ekološkom pogledu, ograničavajući činitelj kopnenih organizama. Voda se u prirodnoj okolini pojavljuje kao padalina (kišnica, snijeg, led), vodena para u tlu i u zraku te podzemna i površinska voda. Padaline su određene geografskim položajem staništa, odnosno klimatskim okolnostima. Raspored padalina tijekom godišnjih razdoblja uvjetuje razmnožavanje, razvoj i rast organizama, a posebno vrsta organizama u pojedinim životnim staništima. U ovisnosti o količini padalina stvaraju se različita staništa u kopnenim sustavima, kao što su: vlažne šume, savane, livade i pustinja. Na vodni režim osim količine i rasporeda padalina utječu veličine otjecanja, kao i isparavanja. Vlažnost zraka označava količinu vodene pare u zraku. Na organizme kopnenih sustava utječe vlažnost zraka tako da se voda iz tijela isparava, a dalje djeluje i na plodnost, duljinu života i smrtnosti. Glavni izvor svjetla u biosferi je Sunčevo zračenje. Svjetlo je izvor energije za fotosintezu autotrofnih organizama (proizvođača), pa je prema tome jedan od temeljnih činitelja života na zemlji. Vrlo je mali broj vrsta organizama koji mogu živjeti u potpunom mraku (neki organizmi pećina, dubokog mora i oceana). U ekološkom smislu važna je kakvoća svjetlosti (duljina vala ili boja) te jakost svjetla. Kakvoća svjetla od posebne je važnosti kad su posrijedi vodeni sustavi. Općenito je opaženo prodiranje svjetlosti u moru od 100 do 200 m, a u jezerima znatno manje (oko 50 m). Od toga valne duljine crvene svjetlosti u moru prodiru samo desetak metara. Zbog toga su postupci fotosinteze u vodnim sustavima ograničeni na gornje slojeve. Svjetlost se ravnomjerno mijenja tijekom dana i godine. S ravnomjernim promjenama svjetlosti mijenjaju se i djelovanja organizama. Sastav atmosfere, naročito donjega dijela koji ulazi u sastav biosfere, isti je na svim geografskim položajima, osim udjela vodene pare. Glavni sastojci atmosfere su dušik (78,03%) i kisik (20,99%). Ostali plinovi kao što su ugljik-dioksid, argon, neon, vodik, helij, kripton, ozon, kseonon, čine ukupno oko 1 % (0,98). Važna je koncentracija ugljik-dioksida (0,3%), koji je potreban za fotosintezu. Dušik, koji čini najveći dio atmosfere, nedjelatan je plin. Samo u posebnim slučajevima neki se organizmi mogu koristiti dušikom iz atmosfere. Kisik je potreban za disanje svih biljaka i životinja, a u atmosferi se nalazi u dovoljnim količinama. Ugljik-dioksid je, osim svjetla, jedan od ograničavajućih činitelja u postupku fotosinteze. Povećanjem tlaka CO2 do određenih vrijednosti povećavaju se i postupci fotosinteze. Veće koncentracije CO2 u zraku škodljive su za zelene biljke i životinje. U vodnim ekosustavima koncentracije atmosferskih plinova nisu nepromjenljive i ovise o prilikama u tome ekosustavu. Količina otopljenog kisika ovisi naročito o temperaturi vode i otopljenim solima. Kisik u vodu dolazi otapanjem iz atmosfere i kao proizvod fotosinteze. Količina je kisika u atmosferi oko 21%, odnosno 210 cm3/l, a u vodnim sustavima ne prelazi vrijednost od 10 cm3/l (pri 0° C). U vodnim sustavima kisik je ograničavajući činitelj razvoja života naročito u jezerima.

16

Ugljik-dioksid se u vodnim sustavima nalazi u većoj količini. Porijeklo ugljik-dioksida u vodi je posljedica razgradnje mrtve organske tvari, kao i disanja živih organizama. Visoke koncentracije CO2 nepovoljne su za život riba, a naročito ako se istodobno pojavljuje i manjak kisika. Ugljik-dioksid u vodi održava ravnotežu karbonata i hidrogenkarbonata, čime se usklađuje ionska reakcija prirodnih voda. Ekološko je značenje CO2 u vodi isto kao i kod kopnenih sustava, to jest utječe na postupke fotosinteze. Otopljene soli, koje su nužne za životne postupke, nazivaju se biogene ili hranjive soli. Za život organizama najveće značenje imaju soli dušika i fosfora. Zelene biljke za svoj razvoj koriste se anorganskim solima fosfora (fosfati) i dušika (nitrati i nitriti). Soli dušika nalaze se u prirodnim vodama u većim količinama nego soli fosfora. Soli dušika i fosfora obnavljaju se u biosferi razgradnjom mrtve organske tvari i tako biogeni elementi ulaze u ciklus kruženja tvari u prirodi, što se naziva biogeokemijski ciklus. Neke bakterije, alge i biljke uzimaju dio dušika iz atmosfere, a dio dušikovih spojeva ulazi u biogeokemijski ciklus uslijed vulkanske djelatnosti. Iz ciklusa se gubi dio dušika kao nitrat u dubokim morima, a dio odlazi u atmosferu kao posljedica denitrifikacije. Fosfor se također smanjuje u biogeokemijskom ciklusu taloženjem u dubokim morima, a nadoknađuje se erozijom fosfatnih stijena i naslaga ptičjih izmetina (naslage guana na obali Perua). Osim dušika, fosfora, kalija, kalcija, sumpora i magnezija, koji se nazivaju makronutrenti (makrokonstituenti), za život organizama nužni su i drugi elementi. Ti drugi elementi koji su potrebni u izrazito malim količinama, samo u tragovima, nazivaju se mikronutrienti (mikrokonstituenti). Za razvoj biljaka potrebni su željezo, mangan, bakar, cink, bor, silicij, molibden, klor, vanadij i kobalt. Mnogi od tih elemenata bitni su za razvoj životinjskih vrsta. U većim količinama ti su elementi ograničavajući činitelji razvoja. Vjetrovi u atmosferi, kojima su izražena strujanja, čine jedan od bitnih ekoloških činitelja. Vjetrovi utječu na djelovanje organizama, a često i na gustoću populacija. Pod utjecajem jakih vjetrova pojedini organizmi mogu biti preneseni i na veće udaljenosti, čime se izravno utječe na raspored pojedinih vrsta u biosferi. Vjetar utječe i na pojačano isparavanje vode, što ima poseban učinak u područjima s malim količinama vode, odnosno vlage. U vodnim sustavima, među ostalim, strujanja (valovi, struje) mijenjaju koncetracije otopljenih plinova te biogenih elemenata. Atmosferski tlak u kopnenim sustavima nema naročitog značenja na razvoj pojedinih vrsta, osim što je izravno vezan s vremenom i klimom pa su organizmi prilagođeni odgovarajućim uvjetima. Hidrostatički tlak u morima uvelike se mijenja s dubinom, te dostiže vrijednosti i 1,01x108 Pa. U dubokim morima mogu živjeti samo rijetke vrste organizama.

1.1.2 Biotički činitelji Osim fizičke okoline na razvoj pojedinog organizma kao jedinke, populacije ili vrste djeluju i njihovi međusobni odnosi. Ti su odnosi vrlo složeni, a naročito su izraženi kroz životne zajednice i ekosustave. Odnosi dvaju organizama, odnosno dviju populacija (A i B) mogu imati sljedeća međudjelovanja : 17

Neutralizam; populacije nemaju učinka jedna prema drugoj. Kompetencija; obje populacije djeluju smetnjama jedna prema drugoj, bilo neposredno ili posredno (potrebe za hranom, prostorom, raklonom). Amnesalizam; na populaciju A djeluju smetnja, na B nema utjecaja. Parazitizam; uzajaman odnos, pozitivan i obvezatan za populaciju A, negativan za B. Predatorstvo; uzajaman odnos grabljivice i plijena, predator (A) općenito veći od plijena (B). Komensalizam; povoljan odnos za populaciju A, za populaciju B bez učinka Mutualizam; povoljan i obvezatan odnos za obje populacije. Navedeni odnosi su pojednostavljeni. Stvarni su odnosi mnogo složeniji te postoje prijelazi između pojedinih načina međudjelovanja. Općenito se sva međudjelovanja organizama i populacija mogu opisati kao pozitivna, negativna ili neutralna.

1.2 UTJECAJ EKOLOŠKIH ČINITELJA Organizmi žive u prirodnom okolišu u vrlo promjenjivim uvjetima. Nedostatak pojedinog ekološkog činitelja može usporiti razvoj ili smanjiti razmnožavanje organizama. Pojam ograničavajućeg činitelja razvoja uveo je J. Liebig (1840.) svojim "pravilom minimuma". Proučavajući biljke ustanovio je da njihov rast ovisi o količini one hranjive tvari koja se nalazi u minimalnoj količini. To Liebigovo pravilo minimuma može se usporediti s "pravilom lanca“: lanac je toliko čvrst koliko i najslabiji prsten. Pravilo minimuma u potpunosti vrijedi kad je stanje ekosustava nepromjenljivo. Međutim, u prirodi se organizmi mogu prilagođavati, pa se pojedine tvari kojih ima u nedovoljnim količinama mogu zamjenjivati onima kojih ima dovoljno. Razvoj organizama nije ograničen samo minimumom pojedinih činitelja, već i maksimumom, a naročito temperaturom, svjetlom i vodom. Organizmi se razvijaju između minimuma i maksimuma ekoloških činitelja koji predstavljaju "granice podnošljivosti" ili ekološku valenciju. Organizmi mogu imati vrlo široku podnošljivost (valenciju) za jedan činitelj, a usku za drugi. Organizmi koji imaju usku ekološku valenciju (podnošljivost) nazivaju se "stenovalentni", a oni sa širokom "eurivalentni". Kod svakog ekološkog činitelja postoji za pojedine vrste dio ekološke valencije koji se približava optimumu (najpovoljnijem). Udaljavanjem od optimuma prema maksimumu ili minimumu utjecaj se pojedinog činitelja pogoršava, a u blizini krajnjih granica prelazi u "pesimum" (najnepovoljnije). Organizmi se prilagođavaju na fizičke uvjete svoje okoline, ali isto tako djeluju na okolinu prilagođavajući i mijenjajući uvjete staništa. Takve promjene i djelovanja naročito se opažaju u pojedinim ekosustavima, a sama pojava naziva se "činitelj izravnavanja" kompenzacije.

1.3 ŽIVOTNA ZAJEDNICA Životna zajednica ili biocenoza skup je svih biljnih i životinjskih vrsta na nekom prostoru u određenom vremenu. Životna zajednica je određeni sastav biljnih i životinjskih populacija, 18

koja ima svoj ustroj u količinskom i kakvosnom smislu. Pojedine vrste organizama u životnoj zajednici vezane su lancem prehrane. Životna zajednica je dinamičan sustav. Rađanjem novih jedinki pojedinih populacija te nestajanjem starih, životna zajednica je u stalnom razvitku i prebrazbi tijekom vrmena. Najbliža veza između organizama u životnom zajednici jest odnos prehrane (trofički odnosi). Prema načinu prehrane u životnoj zajednici postoje dvije vrste organizama: 1. autotrofi, to jest oni koji koristeći se Sunčevom energijom i hranjivim tvarima, proizvode nove složene organske spojeve, 2. heterotrofi, kojima za prehranu služe organske tvari biljaka i životinja. Cjelokupnu novu organsku tvar proizvode autotrofi. Oni vezuju Sunčevu energiju, kroz postupke fotosinteze, u potencijalnu kemijsku energiju. Heterotrofi se mogu podijeliti na biofage i saprofage. Biofagi se hrane živim organizmima, a za hranu saprofaga služi mrtva organska tvar. Sa stajališta kruženja tvari u životnoj zajednici razlikuju se sljedeći organizmi: 1. proizvođači (producenti), to su autotrofni organizmi i to zeleno biljke i alge; 2. potrošači (konzumenti) su heterotrofi, a prema vrsti organske tvari kojom se hrane, dijele se dalje na: biljojede (fitofage) i mesojede (zoofage), uključivo i saprofage koji se hrane mrtvom organskom tvari; 3. razlagači (reducenti) ili sprotrofi posebna su vrsta saprofaga (bakterije, kvasci, plijesni) koji se hrane mrtvom organskom tvari, razgrađujući složene organske spojeve do anrganskih biogenih soli kojima se dalje koriste proizvođači za proizvodnju nove organske tvari. Svi članovi životne zajednice vezani su međusobno "lancima prehrane". Početni prsten lanca čine proizvođači, na kojeg su dalje vezani potrošači. Brojnost pojedine vrste potrošača ovisna je o brojnosti prethodne vrste, odnosno o brojnosti početne vrste: proizvođača. Brojnost pojedinih vrsta prehrambenog lanca moguće je najbolje uočiti na piramidi biomase, oblik piramide ovisi o vrsti životne zajednice. Kod kopnenih zajednica biomasa proizvođača vrlo je velika u doba proizvodnje s obzirom na krupne proizvođače (zelene biljke). U životnim zajednicama hidrosfere značajno se razlikuje biomasa proizvođača s obzirom na godišnja razdoblja (svjetlo, temperatura) i na dotok hranjivih soli. Piramida biomase ukazuje na stanje, odnosno brojnost pojedinih vrsta u ekosustavu te se dalje zaključuje o postojanosti sustava u određenom vremenu, odnosno o mogućim poremećajima.

1.4 EKOSUSTAV Ekosustav je cjelina koja uključuje životno stanište i životnu zajednicu. Životna zajednica i stanište nisu odvojeni sustavi, već pojedini sastojci ekosustava. Ekosustav je dinamičan. Između žive i nežive prirode obavlja se stalna razmjena tvari i energije. Uslijed stalnih djelovanja i međudjelovanja unutar sustava, kao i sustava s okolinom, dolazi do promjena ekosustava. Temeljni razvitak ekosustava, tj. razmjena tvari i energije naziva se metabolizam ekosustava u kojem se razlikuju se sljedeći razvojni stupnjevi: - primanje i vezivanje Sunčeve energije postupkom fotosinteze, 19

-

proizvodnja prvotne organske tvari od neorganskih tvari i Sunčeve energije te stvaranje potencijalne kemijske energije, potrošnja prvotne organske tvari, pretvorba tvari i energije u nove organske spojeve, razgradnja mrtve organske tvari do anorganske, iskorištenje anorganskih tvari za proizvodnju prvotne organske tvari.

Tvari u ekosustavu kruže. Protok je tih tvari kružni i povratan, jer tvari zapravo ne napuštaju ekosustav već kruže u zatvorenom toku. Izvor energije je Sunčevo zračenje. Energija kroz ekosustav protječe. Nakon što se energija u sustavu iskoristi za životne potrebe, napušta ga u obliku toplinske energije. Protok energije u ekosustavu je nepovratan. Prijelazom iz jednog trofičkog stupnja u drugi nastaju promjene potencijalne energije (smanjenje), jer se dio energije pretvara u kinetičku – toplinsku, koja se u sustavu dalje ne iskorištava pa znači "energetski gubitak". Ekosustav se stalno mijenja, a te promjene tijekom vremena nazivaju se sukcesije. Ovisno o prevladavajućem utjecaju na promjene, razlikuju se dvije vrste sukcesija: endodinamičke, uvjetovane odnosima i djelovanjem unutar ekosustava, egzodinamičke, kao posljedica djelovanja činitelja izvan ekosustava. Djelovanja izvan ekosustava mogu biti različita, a mogu se svrstati u: 1. klimatogene sukcesije, tj. utjecaj klime u duljem ili kraćem geološkom razdoblju, 2. edafogene sukcesije, nastale uslijed promjena uvjeta zemljišta (erozije, snižavanja ili povišenja razine vode), 3. antropogene sukcesije, kao posljedica čovjekova djelovanja. Sve navedene sukcesije ne djeluju zasebno, već sjedinjene, tako da je ukupan utjecaj vrlo složen. Kao primjer složenih sukcesija navodi se starenje balkanskih jezera. Nakon ledenog doba naglo je otjecala voda s područja Balkana te se snižavala razine vode u jezerima. Uslijed smanjenja dubine povećala se osvijetljena zona proizvodnje, kao i koncentracije hranjivih soli s obzirom na smanjenje vodne mase. Te egzodinamičke sukcesije pratile su i endodinamičke. Naime, kruženje organske tvari nije bez ostatka, tako da se povećanom organskom proizvodnjom povećala i količina mulja na dnu. Time je prouzročeno daljnje smanjenje dubine jezera. Neko jezero, poput Pelagonijskoga, postalo je postupno bara. Nastavljenim smanjivanjem dubine vodni je ekosustav nestao, a nastao je novi kopneni ekosustav. Promatrajući djelovanje ekosustava te promjene koje nastaju dolazi se do zaključka da u prirodi ne postoji pojam "biološke ravnoteže". Ekosustav je otvoreni sustav, a u određenom vremenu i pod određenim uvjetima moguće je kruženje tvari i energije uravnotežiti tako da postoji "dinamička ravnoteža". To je stanje mirovanja uz uvjet nepromjenljivog protoka energije. Čovjekovim djelovanjem nastaju antropogene sukcesije, koje mogu u vrlo kratkom vremenu poremetiti dinamičko stanje ravnoteže s vrlo nepovoljnim posljedicama, ne samo za ekosustav već i za čovjeka, odnosno čovjekovu zajednicu kao cjelinu.

20

2. ZAŠTIĆENE PRIRODNE VRIJEDNOSTI Zbog potrošačkog pristupa iskorištenju prirodnih resursa čovjek neposredno ili posredno nanosi štetu samome sebi. Zbog toga je nužno uvesti ekološke spoznaje u planiranju i iskorištavanju prostora. To se najbolje postiže uvođenjem: – čistije proizvodnje, – recikliranjem otpadnih tvari, – ugrađivanjem uređaja za pročišćavanje i zbrinjavanje otpadnih tvari – i dr. Zaštićene prirodne vrijednosti su prirodne vrijednosti proglašene zaštićenima od tijela utvrđenog zakonom i upisane u upisnik zaštićenih prirodnih vrijednosti, a odnose se na zaštićena područja (strogi rezervati, nacionalni parkovi, posebni rezervati, parkovi prirode, regionalni parkovi, spomenici prirode, značajni krajobrazi, park-šume, spomenici parkovne arhitekture), zaštićene biljne, gljivlje i životinjske svojte te zaštićene minerale i fosile. Tablica 1. Zaštićena područja prirode u Hrvatskoj. POVRŠINA POVRŠINA KATEGORIJA ZAŠTITE BROJ KOPNA (km2) MORA (km2)

UKUPNA POVRŠINA (km2)

Nacionalni park Park prirode Strogi rezervat Posebni rezervat Park-šuma Zaštićeni krajolik Spomenik prirode Spomenik parkovne arhitekture

8 10 2 74 36 32 80 114

763 4006 24 318 79 405 6 9

235 41 7 -

998 4047 24 325 79 405 6 9

UKUPNO

356

5610

283

5893

Iz tablice je vidljivo da se najveći dio zaštićene površine odnosi na parkove prirode (oko ¾) i nacionalne parkove (oko 1/6). Kako su to područja višestrukih vrijednih obilježja, a redovito obuhvaćaju veće prostore, s mogućim različitim interesima, njihovo je proglašenje u izravnoj nadležnosti Sabora (za ostale kategorije, uz odgovarajuće suglasnosti, nadležne su Županije). UNESCO – organizacija Ujedinjenih Naroda za obrazovanje, znanost i kulturu proglasila je NP Plitvička jezera svjetskom prirodnom baštinom, a planinu Velebit uvrstila je u popis rezervata biosfere. Time su dobili najviše međunrodno priznanje i zaštitu. Rezervat biosfere je zaštičeno područje u kojemu se nastoje sjediniti očuvanje biološke raznolikosti, znanstveno istraživanje, edukacija i održivi razvoj.

2.1 TRI FAZE ZAŠTITE PRIRODE Kada se govori o zaštiti prirode razlikuju se tri faze u kojima se uvode mjere zaštite. Prva faza zaštite Štite se pojedine vrste od izumiranja, odnosno njihove populacije, zaštičene odredbama posebnih zakona, zabranom lova i branja ugroženih vrsta. Međutim to nije dostatno jer zadiranjem u osnovna svojstva staništa, biotopa i ekosustava ugrožava se život u njima te je 21

uzaludno štititi populaciju samo jedne vrste ako nastaju bitne promjene ekoloških svojstava cijelog staništa. Druga faza zaštite Zaštičuju se pojedina područja osobite prirodne, kulturne, odgojne, obrazovne, estetske i rekreacijske vrijednosti. Danas u svijetu ima više od 1200 nacionalnih parkova i rezervata kao najviših kategorija zaštičenih područja prirode. Treća faza zaštite Zaštita cijelog prostora, jer se danas utjecaj čovjeka i njegove populacije ne zaustavlja na granicama nego ih prelazi i postaje globalni problem. Poseban problem u prostoru tako predstavljaju termoelektrane i otpadne tvari iz industrijskih postrojenja koje dospijećem u vodotokove povećavaju intenzitet primarne i sekundarne organske proizvodnje.

2.2 ZAKON O ZAŠTITI PRIRODE Zakonom o zaštiti prirode se utvrđuje sustav zaštite cjelovitog očuvanja prirode i njenih vrijednosti. Priroda je u smislu ovog Zakona sveukupna biološka i krajobrazna raznolikost. Priroda predstavlja temeljnu vrijednost i jedan od najznačajnijih resursa Republike Hrvatske te uživa zaštitu sukladno ovom Zakonu. Prirodne vrijednosti utvrđene sukladno ovom Zakonu od interesa su za Republiku Hrvatsku i imaju njezinu osobitu zaštitu. Na pitanja zaštite prirode koja nisu uređena ovim Zakonom primjenjuju se odredbe posebnih propisa. Republika Hrvatska u cilju zaštite prirode provodi i međunarodne ugovore iz područja zaštite prirode kojih je stranka. Zaštićena područja su: strogi rezervat, nacionalni park, posebni rezervat, park prirode, regionalni park, spomenik prirode, park-šuma, spomenik parkovne arhitekture. Strogi rezervat je područje kopna i/ili mora s neizmijenjenom ili neznatno izmijenjenom sveukupnom prirodom, a namijenjen je isključivo očuvanju izvorne prirode, znanstvenom istraživanju kojim se ne mijenja biološka raznolikost, praćenju stanja prirode, te obrazovanju koje ne ugrožava slobodno odvijanje prirodnih procesa. Za istraživanje te posjećivanje strogog rezervata u cilju obrazovanja potrebno je ishoditi dopuštenje Ministarstva. U strogom rezervatu zabranjene su gospodarske i druge djelatnosti. U Hrvatskoj postoje dva stroga rezervata: Hajdučki i Rožanski kukovi i Bijele i Samarske stijene. Nacionalni park je prostrano, pretežno neizmijenjeno područje kopna i/ili mora iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili neznatno izmijenjenih ekoloških sustava, a prvenstveno je namijenjen očuvanju izvornih prirodnih vrijednosti.

22

Nacionalni park ima znanstvenu, kulturnu, odgojno-obrazovnu i rekreativnu namjenu. U nacionalnom parku su dopuštene radnje i djelatnosti kojima se ne ugrožava izvornost prirode. U nacionalnom parku je zabranjena gospodarska uporaba prirodnih dobara. U nacionalnom parku dopušteno je obavljanje ugostiteljsko-turističkih i rekreacijskih djelatnosti koje su u ulozi posjećivanja, razgledavanja, te bavljenje poljoprivredom, ribolovom i obrtom na tradicionalan način, ograničenog obima radi očuvanja izvornosti prirode. Nacionalni parkovi u Hrvatskoj su: - Kornati - Brijuni - Mljet - Plitvička jezera - Krka - Risnjak - Paklenica - Sjeverni Velebit. Posebni rezervat je područje kopna i/ili mora od osobitog značenja radi svoje jedinstvenosti, rijetkosti ili reprezentativnosti, ili je stanište ugrožene divlje svojte, a osobitog je znanstvenog značenja i namjene. Posebni rezervat može biti: - floristički, šumske i druge vegetacije, - zoološki (ornitološki, ihtiološki i dr.), - geološki, - paleontološki, - hidrogeološki, - hidrološki, - rezervat u moru U posebnom rezervatu nisu dopuštene radnje i djelatnosti koje mogu narušiti svojstva zbog kojih je proglašen rezervatom (branje i uništavanje biljaka, uznemiravanje, hvatanje i ubijanje životinja, uvođenje novih bioloških svojti, melioracijski zahvati, razni oblici gospodarskog i ostalog korištenja i slično). U posebnom rezervatu dopušteni su zahvati, radnje i djelatnosti kojima se održavaju ili poboljšavaju uvjeti važni za očuvanje svojstava zbog kojih je proglašen rezervatom. Posjećivanje i razgledavanje posebnog rezervata može se zabraniti ili ograničiti mjerama zaštite. Aktom o proglašenju posebnog rezervata mogu se istovremeno zaštititi različite vrijednosti zbog kojih se proglašava rezervat (ornitološko-ihtiološki, geološko-hidrološki i dr.). Neki od Posebnih rezervata u Hrvatskoj su: - Velika Plješivica, šumski predjel Bablji zub, Đurđevački pjesci, maslinik Saljsko polje, izvorišni dio rijeke Vrlike i dr Park prirode je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne i nacionalne važnosti, s naglašenim krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima. U parku prirode dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga. Način obavljanja gospodarskih djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u parku prirode utvrđuje se uvjetima zaštite prirode. Parkovi prirode u Hrvatskoj su: - Velebit - Biokovo - Medvednica - Učka - Žumberak i Samoborsko gorje

23

-

Telašćica Kopačevski rit Lonjsko polje Vransko jezero Papuk.

Slika 20. Nacionalni parkovi i parkovi prirode u Hrvatskoj.

Regionalni park je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne, nacionalne ili područne važnosti i krajobraznim vrijednostima karakterističnim za područje na kojem se nalazi. U regionalnom parku dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga. Način obavljanja gospodarskih djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u regionalnom parku utvrđuje se uvjetima zaštite prirode. Spomenik prirode je pojedinačni neizmijenjeni dio ili skupina dijelova žive ili nežive prirode, koji ima ekološku, znanstvenu, estetsku ili odgojno-obrazovnu vrijednost. Spomenik prirode može biti geološki (paleontološki, mineraloški, hidrogeološki, strukturno-geološki, naftno-geološki, sedimentološki i dr.); geomorfološki (špilja, jama, soliterna stijena i dr.), hidrološki (vodotok, slap, jezero i dr.), botanički (rijetki ili lokacijom značajni primjerak biljnog svijeta i dr.), prostorno mali botanički i zoološki lokalitet i drugo. Na spomeniku prirode i u njegovoj neposrednoj blizini koja čini sastavni dio zaštićenog područja nisu dopuštene radnje koje ugrožavaju njegova obilježja i vrijednost. Spomenici prirode u Hrvatskoj su: - Otok Brusnik, otok Jabuka, izvor Kupe s užom okolicom, vrela Une, Cetine i Gacke, spilje Šipun kod Cavtata i Lokvarka u Lokvama i dr. Značajni krajobraz je prirodni ili kultivirani predjel velike krajobrazne vrijednosti i biološke raznolikosti ili kulturno-povijesne vrijednosti, ili krajobraz očuvanih jedinstvenih obilježja karakterističnih za pojedino područje, namijenjen odmoru i rekreaciji. U značajnom krajobrazu nisu dopušteni zahvati i radnje koje narušavaju obilježja zbog kojih je proglašen. Park-šuma je prirodna ili sađena šuma, veće krajobrazne vrijednosti, namijenjena odmoru i rekreaciji. U park-šumi su dopušteni samo oni zahvati i radnje čija je svrha njezino održavanje ili uređenje. Park-šume u Hrvatskoj su: 24

-

Okolica Okić-grada, komunalne šume Tepec, Palačanik i Stražnik, šuma Golubinjak u Lokvama, Jankovac na Papuku, Jasikovac u Gospiću itd.

Spomenik parkovne arhitekture je umjetno oblikovani prostor (perivoj, botanički vrt, gradski park, drvored, kao i drugi oblici vrtnog i parkovnog oblikovanja), odnosno pojedinačno stablo ili skupina stabala, koji ima estetsku, stilsku, umjetničku, kulturnopovijesnu, ekološku ili znanstvenu vrijednost. Na spomeniku parkovne arhitekture i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji čini sastavni dio zaštićenog područja nisu dopušteni zahvati ni radnje kojima bi se mogle promijeniti ili narušiti vrijednosti zbog kojih je zaštićen. Spomenici parkovne arhitekture su npr.: - Botanički vrt na Velebitu, Botanički vrt Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu - Arboretumi Opeka i Trsteno - Park oko dvorca u Mariji Bistrici, park Maksimir u Zagrebu, park u Donjem Miholjcu. Osnovni ciljevi zaštite prirode su: - očuvati i obnoviti postojeću biološku i krajobraznu raznolikost u stanju prirodne ravnoteže i usklađenih odnosa s ljudskim djelovanjem, - utvrditi stanje prirode i osigurati praćenje stanja, - osigurati sustav zaštite prirodnih vrijednosti radi trajnoga očuvanja njihovih svojstava na temelju kojih se proglašavaju zaštićenima, - osigurati održivo korištenje prirodnih dobara na dobrobit sadašnjih i budućih naraštaja bez bitnog oštećivanja dijelova prirode i uz što manje narušavanja ravnoteže njenih sastavnica, - pridonijeti očuvanju prirodnosti tla, očuvanju kakvoće, količine i dostupnosti vode, održavanju atmosfere i proizvodnji kisika, te održavanju klime, - spriječiti štetne zahvate ljudi i poremećaje u prirodi kao posljedice tehnološkog razvoja i obavljanja djelatnosti, - osigurati pravo građana na zdrav okoliš, odmor i razonodu u prirodi. Zaštita prirode temelji se na načelima: - svatko se mora ponašati tako da pridonosi očuvanju biološke i krajobrazne raznolikosti, zaštiti prirodnih vrijednosti i očuvanju općekorisne uloge prirode, - neobnovljiva prirodna dobra treba koristiti racionalno, a obnovljiva prirodna dobra održivo, - u korištenju prirodnih dobara i uređenju prostora obvezno je primjenjivati načela, mjere i uvijete zaštite prirode, - zaštita prirode pravo je i obveza svake fizičke i pravne osobe, te su u tom cilju dužni surađivati radi izbjegavanja opasnih radnji i nastanka šteta, uklanjanja i sanacije posljedica nastale štete, te obnove prirodnih uvjeta koji su postojali prije nastanka štete. Zaštita prirode provodi se očuvanjem biološke i krajobrazne raznolikosti, te zaštitom prirodnih vrijednosti te se osobito vrši utvrđivanje i procjena stanja svih sastavnica biološke i krajobrazne raznolikosti, izrađuju se uvjeti i mjere zaštite prirode unošenjem uvjeta i mjera zaštite prirode u dokumente prostornog uređenja i planove gospodarenja i upravljanja prirodnim dobrima u djelatnostima rudarstava, poljoprivrede, šumarstva, lovstva, ribarstva i

25

vodnog gospodarstva. Osim toga izrađuju se izvješća o stanju prirode, donose se i provode strategije, programi, akcijski programi i planovi upravljanja, utvrđuju se prirodne vrijednosti i zaštićene prirodne vrijednosti, uspostavlja sustav upravljanja prirodnim vrijednostima i zaštićenim prirodnim vrijednostima, povezuje se i usklađuje državni sustav s međunarodnim sustavom zaštite prirode. Potrebno je obavješćivati javnosti o stanju prirode, a nužno je i sudjelovanje javnosti u odlučivanju o zaštiti prirode. Naposlijetku potrebno je poticati i promicati zaštitu prirode te razvijati svijest o potrebi zaštite prirode u odgoju i obrazovanju.

26

3. ZAŠTITA OKOLIŠA Zaštitom okoliša osigurava se cjelovito očuvanje kakvoće okoliša, očuvanje prirodnih zajednica, racionalno korištenje prirodnih izvora i energije na najpovoljniji način za okoliš kao osnovni uvjet zdravog održivog razvoja. Osnovni ciljevi zaštite okoliša u ostvarivanju uvjeta za održivi razvoj (ravnoteža između čovjeka i prirode) su: 1. Trajno očuvanje izvornosti, biološke raznolikosti, prirodnih zajednica i očuvanje ekološke stabilnosti. 2. Očuvanje kakvoće žive i nežive prirode i racionalno korištenje prirode i njenih dobara. 3. Očuvanje i obnavljanje kulturnih i estetskih vrijednosti krajolika. 4. Unapređenje stanja okoliša i osiguranje boljih uvjeta život. Ovi ciljevi postižu se: - Predviđanjem, praćenjem, sprječavanjem, ograničavanjem i uklanjanjem nepovoljnih utjecaja na okoliš - Zaštitom i uređenjem izuzetno vrijednih dijelova okoliša - Sprječavanjem rizika i opasnosti po okoliš - Poticanjem korištenja obnovljenih prirodnih izvora i energije - Poticanjem upotrebe proizvoda i korištenja proizvodnih postupaka najpovoljnijih za okoliš - Ujednačenim odnosom zaštite okoliša i gospodarskog razvoja - Sprječavanjem zahvata koji ugrožavaju okoliš - Sanacijom oštećenih dijelova okoliša - Razvijanjem svijesti o potrebi zaštite okoliša u odgojnom i obrazovnom procesu - Donošenjem propisa o zaštiti okoliša - Obavještavanjem javnosti o stanju okoliša i njenim sudjelovanjem u zaštiti okoliša - Povezivanjem sustava i institucija zaštite okoliša RH s međunarodnim institucijama. Okoliš je prirodno okruženje; zrak, voda, tlo i more, klima, biljni i životinjski svijet u ukupnosti uzajamnog djelovanja i kulturna baština kao dio okruženja kojeg je stvorio čovjek. Kakvoća okoliša je stanje okoliša izraženo fizikalnim, kemijskim estetskim i drugim pokazateljima. Ekološka stabilnost je sposobnost okoliša da prihvati promjene prouzročene vanjskim utjecajem i da zadrži svoja prirodna svojstva. Biološka raznolikost je sveukupnost živih organizama, koja obuhvaća raznolikost unutar vrsta, međuvrstama i ekosustavima na određenom području. Zahvat u okolišu je svako trajno ili privremeno djelovanje čovjeka koje može narušiti ekološku stabilnost ili biološku raznolikost ili na drugi način može nepovoljno utjecati na okoliš. Emisija je ispuštanje ili istjecanje tvari u tekućem, plinovitom ili krutom stanju ili ispuštanje energije (buka, vibracije, radijacija toplina) i mikrobiološkog onečišćenja iz određenog izvora u okoliš. 27

Imisija je koncentracija tvari na određenom mjestu i u određenom vremenu u okolišu. Onečišćenje okoliša je promjena stanja okoliša koja je posljedica štetnog djelovanja ili izostanka potrebnog djelovanja, ispuštanja, unošenja ili odlaganja štetnih tvari, ispuštanja energije i utjecaja drugih zahvata i pojava nepovoljnih po okoliš. Onečišćivač je svaka pravna ili fizička osoba čije djelovanje posredno ili neposredno uzrokuje onečišćavanje okoliša. Štetna tvar je tvar čija su svojstva opasna za ljudsko zdravlje i okoliš s dokazanim akutnim i kroničnim toksičnim učincima, vrlo nadražujuća, kancerogena, mutagena, nagrizujuća, zapaljiva i eksplozivna tvar ili tvar koja u određenoj količini ili koncentraciji ima takva svojstva. Rizik po okoliš je vjerojatnost da će neki zahvat posredno ili neposredno prouzročiti štetu okolišu ugroziti život i zdravlje ljudi. Opasnost po okoliš je prekomjerni rizik koji zbog visokog stupnja vjerojatnosti nastanka događaja ili opsega moguće štete na okoliš zahtjeva provođenje određenih mjera. Šteta u okolišu je oštećenje ili gubitak prirodne funkcije sastavnih dijelova okoliša ili unutarnjim poremećajem odnosa i prirodnog tijeka nastalog zbog ljudskog djelovanja. Ekološka nesreća je izvanredni događaj ili vrsta događaja prouzročena djelovanjem ili utjecajima koji nisu pod nadzorom i imaju za posljedicu ugrožavanje života ili zdravlja ljudi i u većem obimu nanose štetu okolišu. Ugroženi okoliš je stanje nastalo onečišćavanjem većih razmjera okoliša na određenom području za koji se propisuju posebne mjere radi uspostavljanja prijašnjeg stanja ili novog stanja određenog dijela okoliša, oporavka prirodne zajednice ili obnove prirodnih izvora radi poboljšanja kakvoće življenja. Praćenje stanja okoliša (Monitoring) je sustavno mjerenje emisija, imisija, prirodnih i drugih pojava, praćenje kakvoće okoliša i promjena stanja u okolišu.

praćenje

Katastar onečišćavanja okoliša je skup podataka o izvorima, vrsti, količini, načinu i mjestu unošenja, ispuštanja ili odlaganja štetnih tvari u okoliš.

3.1 STANJE OKOLIŠA U HRVATSKOJ Ukupno stanje okoliša u Hrvatskoj je bolje nego u industrijskim zemljama Europske Unije. Međutim, zbog manjkavog sustava motrenja okoliša i postojeće neujednačene baze podataka, analiza stanja okoliša nije kvantitativna i cjelovita. Upravni sustav zaštite okoliša ponikao je u Hrvatskoj iz djelatnosti prostornog uređenja, jer je djelatnost prostornog planiranja i uređivanja prostora bila već sedamdesetih godina 20-og stoljeća institucionalno, pravno i metodološki visoko razvijena. Institucionalni sustav zaštite okoliša u Hrvatskoj započinje 1980. uspostavljanjem Zavoda za prostorno uređenje i zaštitu okoliša pri Ministarstvu graditeljstva. Od tada, pa sve do 1994., kada se odvaja u zasebnu 28

državnu upravnu organizaciju, zaštita okoliša je organizacijski bila vezana uz prostorno uređenje. U traganju za najprimjerenijim modelima očuvanja okoliša i prostora, svijest o potrebi stručne i institucionalne suradnje tih dvaju djelokruga, kao bliskih, odnosno komplementarnih sektora, rezultirala je u 2000. godini uspostavljanjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja. Kao što je okoliš, prema definiciji, kompleksna kategorija sastavljena od više pojedinačnih tematskih područja, tako se i zaštita pojedinih sastavnih dijelova okoliša, kao što su: voda, more, šume, poljoprivredno zemljište, kulturna baština, ljudsko zdravlje, provodi putem određenih ovlaštenih sektora.

3.2 ZAKONODAVSTVO U ZAŠTITI OKOLIŠA Očuvanje prirode i okoliša svrstani su u kategoriju najviših vrednota ustavnog poretka RH. Ustav je odredio da Sabor i narod neposredno odlučuju o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i o njegovom korištenju, a Deklaracija o zaštiti okoliša u RH čvrsto je opredjeljenje za izgradnju pravnog sustava koji je sukladan međunarodnim ugovorima i standardima europske i svjetske zajednice. Zakonodavstvo nije samo po sebi dovoljno da se stanje okoliša poboljša, budući da brzi razvoj u područjima koja stvaraju pritisak na okoliš (npr. u sektorima prometa, energetike ili poljoprivrede) često preteže nad pozitivnim učinkom nove regulative. Stoga sama gospodarska aktivnost mora biti takva da vodi računa o ciljevima zaštite okoliša.

3.3 TEHNOLOGIJSKO OSUVREMENJIVANJE PROIZVODNJE I POTPORA MALIM I SREDNJIM PODUZEĆIMA Tehnologijski jaz i tehnologijsko zaostajanje hrvatskog gospodarstva rezultat je niza kompleksnih čimbenika, od kojih sa stajališta znanosti treba izdvojiti: (1) slabu suradnju između znanosti i gospodarstva; (2) nerazvijeni sektor tehnologijski utemeljenih malih i srednjih proizvodnih poduzeća, koja su za razliku od ostalih poduzeća sposobna dovesti do restrukturiranja lokalnoga gospodarstva, jer svjesno ulaze u rizik uvođenja novih, tržišno neprovjerenih tehnologija; (3) nepostojanje institucionalne tehnologijske infrastrukture za potporu malim i srednjim proizvodnim poduzećima i istraživanjima usmjerenim na gospodarstvo; (4) neizgrađenost sustava potpornih instrumenata i mjera za poticanje tehnologijske revitalizacije gospodarstva. Budući da je u Hrvatskoj opća tehnologijska politika mogućim dosezima bitno ograničena, nužno je na podlozi posebnosti sektorskih profila razlikovati: •sektore utemeljene na «know-how» •na inženjerstvu utemeljene sektore •na istraživanju i sektoru utemeljene sektore. Predvidiv je, već u kratkoročnom razdoblju, rast industrijske proizvodnje i porast u gospodarstvu s rastom potrošnje energije. Došlo je do ekspanzije prometa i turizma, uz prateće infrastrukturne zahvate. Sve to izravno ugrožava stanje u kojem se nalazi okoliš RH. Što činiti da se zrak, vode, more, tlo i biološka raznolikost dugoročno sačuvaju? Što činiti da se održe uvjeti u kojima će budući naraštaji imati pitke vode, čisto more, čisti zrak, kvalitetno tlo i druge prirodne zalihe da mogu proizvoditi koliko je potrebno za normalan život?

29

Devedesetih je godina 20-og stoljeće globalna politika zaštite okoliša nakon dvadeset godina napora prvenstveno usmjerenog k detaljnoj razradi legislativnog okvira za borbu protiv zagađenja i za zaštitu prirode, napravila zaokret i krenula drugim smjerom, prema konceptu održivog razvoja. Održivi razvoj je okvir za oblikovanje politika i strategija kontinuiranog gospodarskog i socijalnog napretka, bez štete za okoliš i prirodne zalihe bitne za ljudsku djelatnost u budućnosti. On se oslanja na ambicioznu ideju prema kojoj razvoj ne smije ugrožavati budućnost dolazećih naraštaja trošenjem neobnovljivih zaliha i dugoročnim devastiranjem i zagađenjem okoliša. Dakle, osnovni je cilj osigurati održivo korištenje prirodnih zaliha na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Ovakav izbor cilja mijenja fokus upravljanja okolišem s ublažavanja i eliminacije šteta za okoliš pošto su nastale, na plansku prevenciju, kako do njih ne bi došlo. Dugoročni ciljevi u zaštiti okoliša u RH su: - sačuvati i unaprijediti kakvoću voda, mora, zraka i tla u RH - održati postojeću biološku raznolikost u RH - sačuvati prirodne zalihe, a osobito integritet i značajke područja posebnih prirodnih vrijednosti (more, obala i otoci, planinski dio RH itd) Kratkoročni ciljevi su: - nametnuti striktnu i učinkovitu provedbu svih postojećih propisa zaštite okoliša, ali i žurnu izmjenu svih onih koji su stručno manjkavi - integrirati zaštitu okoliša u sve sektore koji djeluju na okoliš ili žive od okoliša, na taj način da je zaštita okoliša sastavni dio svih politika, planova i programa - ostvariti sve pretpostavke za inicijalizaciju procesa i sam proces europskih integracija u području zaštite okoliša - oblikovati i pokrenuti sekvencijalno više akcijskih programa kojima se zaštita okoliša usmjerava k održivom razvoju, s time da se program bavi: (1) drugim relevantnim problemima očuvanja okoliša (kakvoćom voda i mora te zraka, promjenom klime, upravljanjem otpadom itd.), te (2) uspostavom novih odnosa suodgovornosti između dionika, odnosno svih zainteresiranih za zaštitu okoliša - ostvariti potpunu harmonizaciju legislavnog korpusa u području zaštite okoliša u onim EU, i u cijelosti ga implementirati - dograditi postojeći sustav zaštite okoliša tako da bude sposoban obavljati sve funkcije koje će promjena legislative staviti pred njega

3.4 PRAVILNIK O PROCJENI UTJECAJA NA OKOLIŠ Pravilnikom o procjeni utjecaja na okoliš određenog zahvata određuju se zahvati za koje je obvezna procjena utjecaja na okoliš, sadržaj, rok i način izrade studije utjecaja na okoliš planiranog zahvata, način donošenja ocjene i zaključka o namjeravanom zahvatu, način obavješćivanja javnosti, određivanje roka i načina sudjelovanja javnosti o odlučivanju te naposlijetku prava i obveze sudionika u postupku. Procjena utjecaja na okoliš metoda je koja omogućuje analiziranje pozitivnih i negativnih posljedica nekog projekta, plana ili aktivnosti. Procjena utjecaja na okoliš je postupak ocjenjivanja prihvatljivosti namjeravanog zahvata s obzirom na okoliš i određivanje

30

potrebnih mjera zaštite okoliša koje se provode u okviru pripreme namjeravanog zahvata, prije izdavanja lokacijske dozvole i sl. Procjena utjecaja na okoliš: – ZAHVAT – SADRŽAJ STUDIJE – KOMISIJA, SUDJELOVANJE JAVNOSTI – ZAKLJUČAK. Služe prilikom gradnje ili rekonstrukcije određenih zahvata. Zahvat u okolišu je trajno ili privremeno djelovanje čovjeka koje može narušiti ekološku stabilnost ili biološku raznolikost okoliša ili na drugi način nepovoljno utječe na okoliš. Popis zahvata 1. Prometne građevine 2. Energetske građevine 3. Vodne građevine 4. Proizvodne građevine 5. Građevine za postupanje s otpadom 6. Sportske građevine 7. Građevne cjeline 8. Eksploatacija mineralnih sirovina 9. Građevine na zaštićenom području 10. Ostali zahvati. Stručna podloga za PUO je Studija o utjecaju na okoliš. Studija mora vrednovati utjecaj zahvata na okoliš na temelju čimbenika koji ovisno o vrsti zahvata i obilježjima okoliša uvjetuju rasprostiranje, jačinu i trajanje utjecaja, kao što su meteorološki, klimatološki, hidrološki, hidrogeološki, geološki, geotehnički, seizmološki, pedološki, bioekološki, krajobrazni, sociološki, ruralni, urbani, prometni itd. Studija utjecaja na okoliš je stručna podloga za procjenu utjecaja na okoliš koja mora prosuditi utjecaj zahvata na okoliš na temelju čimbenika (npr. meterološki, pedološki, hidrološki, bioekološki...), a ona sadrži: A. Opis zahvata i lokacije B. Vrednovanje prihvatljivosti zahvata C. Zaključak studije D. Sažetak studije za javni uvid E. Izvori podataka. U opisu zahvata i lokacije izlaže se svrha poduzimanja ili građenja zahvata, daju se podaci dokumenata prostornog uređenja, opis okoliša i lokacije i područje utjecaja zahvata te opis zahvata. Što se tiče vrednovanja prihvatljivosti zahvata mora se dati pogled mogućih utjecaja zahvata i njegovih varijabilnih rješenja na okoliš tijekom poduzimanja ili građenja, tijekom korištenja i nakon prestanka korištenja uključujući ekološku nesreću i rizik njezina nastanka. Zatim, daje se pregled najprikladnije varijante zahvata u pogledu utjecaja na okoliš s obrazloženjem., prijedlog mjera zaštite okoliša tijekom poduzimanja ili građenja, korištenja i nakon prestanka korištenja zahvata uključujući i prijedlog mjera za sprječavanje i ublažavanje posljedica mogućih ekoloških nesreća.

31

Studija u svom zaključku mora sadržavati: 1. obrazloženje najprikladnije varijante zahvata 2. prikaz utjecaja odabrane varijante zahvata na okoliš 3. mjere zaštite okoliša 4. po potrebi program praćenja stanja okoliša tijekom poduzimanja ili građenja, korištenja i nakon prestanka korištenja zahvata sa obrazloženjem. Analiza utjecaja na okoliš ¾ Opis predloženog projekta ¾ Opis okoliša ¾ Prepoznavanje mogućih utjecaja ¾ Predlaganje mjera za sprečavanje, smanjivanje ili ublažavanje negativnih posljedica predložne izgradnje ¾ Predloženi program promatranja za praćenje utjecaja zahvata na okoliš.

32

4. ODRŽIVI RAZVOJ Sa razvojem ljudske civilizacije na Zemlji, i porastom populacije dolazi do povećanja negativnih utjecaja čovjeka na okoliš. Problemi kao posljedica čovjekove nepažnje javljaju se još u antičko doba: spominju se problemi erozije uzrokovani pretjeranom sječom šuma i zagađenje vode teškim metalima koji su se eksploatirali u rudnicima. Dotadašnji problemi bili su lokalnog ili regionalnog tipa. Takvo stanje se zadržalo sve do pojave industrijske revolucije. Početak dvadesetog stoljeća je prekretnica kada dolazi do globalizacije problema okoliša te intenzivnije degradacije čovjekove okoline. Degradacijom okoliša smatra se propadanje lokalnih ekosustava ili cijele biosfere zbog antropogenih aktivnosti. Do degradacije okoliša dolazi kada se prirodni resursi (stanište, šume, tlo, voda, zrak...) konzumiraju brže no što ih priroda može nadomjestiti. Održivost zahtjeva da ljudske aktivnosti koriste samo one prirodne resurse i to do granice u kojoj se mogu prirodno nadomjestiti: 1.Korištenje prirodnih resursa>sposobnost prirodnog nadomještanja = degradacija okoliša 2.Korištenje prirodnih resursa=sposobnost prirodnog nadomještanja = održivi razvoj 3.Korištenje prirodnih resursa<sposobnost prirodnog nadomještanja =obnova okoliša, također održivi razvoj. Dugotrajna degradacija okoliša dovodi do stanja kada lokalni uvjeti okoliša više ne mogu podržavati ljudsku populaciju.

Slika 21. Shematski prikaz održivosti.

33

Povijesni put koncepta održivosti Koncept održivosti okoliša seže u period nakon II. Svjetskog rata kad je utopistični pogled na tehnologijski vođen ekonomski rast predvidio da je kvaliteta okoliša povezana s ekonomskim razvojem. Interes za održivošću je porasao u 60-tim godinama nakon izdavanja knjiga: Rachel Carson – Njemo proljeće (1962.) i Paul Ehrlich – Populacijska bomba (1968.). •

• •

•

• • • •

1968. – Rimski klub • grupa europskih ekonomista i znanstvenika • 1972. izdali su knjigu “Limits to Growth” • Kritizirani od tadašnjih ekonomista • Njihov izvještaj predviđa velike negativne posljedice jer su ljudi previše koristili zemljine resurse te je stoga jedino rješenje odbacivanje daljnjeg ekonomskog razvoja 1972. – UN konferencija o ljudskom okolišu 1980. – Svjetska konzervacijska strategija • Utemeljena od IUCN-a u suradnji s UNEP-om i WWF-om • IUCN-a (International Union for the Conservation of Nature and Natural Resources) • UNEP-om (United Nations Environment Programme) • WWF-om (World Wildlife Found) • Razvijana je u periodu od 3 godine, a uključila je rad više od 450 vladinih organizacija , međuvladinih tjela i nevladinih udrga iz više od 100 zemalja • Cilj: pomoći postići održivi razvoj kroz održavanje prirodnh resursa i to kroz: • Esencijalne ekološke procese • Očuvanje genetičke raznolikosti • Održivog korištenja vrsta i ekosustava 1983. – Svjetska komisija o okolišu i razvoju (Brundtlandska komisija) • Utemeljena na Generalnoj Skupštini UN-a kako bi se rješili kritični problemi okoliša i razvoja te predložili načini njihova rješavanja • Predsjedateljska uloga dodjeljena je gospođi Gro Harlem Brundtland; premijerki Norveške • Komisija je imala više od 75 stručnjaka širokog spektra (okoliš/ekonomija) • 1987. Komisija je izdala finalno izvješće: Our Common Future • Daje se definicija održivog razvoja • Preporuka: • UN treba sponzorirati globalnu konferenciju na kojoj bi se dao cjelovit pregled stanja okoliša i trenutnog razvoja i ekonomske prakse te njihov utjecaj na okoliš • Brundtland-ska komisija predložila je opće prihvaćenu definiciju održivog razvoja: «Održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti, bez da se ugrožavaju mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe.» 1987. – Montrealski protokolo tvarima koje uništavaju ozonski omotač 1989. - UN je dao formalnu odluku o UNCED 1990. – Pripreme za konferenciju, Internacionalni institut za održivi razvoj 1992. – UN konferencija o okolišu i razvoju (Earth Summit) • UNCED se održala u lipnju 1992. u Rio de Janeiro-u • Earth Summit

34

Tablica 2. Pregled aktivnosti UNCED-a u Rio de Janeirou. Konferencija

UNCED, Rio de Janeiro, 3. - 14. lipnja 1992.

Neformlni naziv

Earth Summit • -

Sudionci -

172 (108 predsjednik države ili vlade) Više od 2 400 predstavnika nevladinih organizacija 17 000 sudionika paralelnih Foruma Više od 10 000 novinara

Tema

Okoliš i održivi razvoj

Rezultati

Agenda 21, Deklaracija o okolišu i razvoju, Izjava o Načelima šuma, Okvirni program UN-a o klimatskim promjenama, UN konvencija o biološkoj raznolikosti

Prateći mehanizmi

Komisija o održivom razvoju (CSD)

UN-ov Skup o Zemlji usmjerio je svjetsku pažnju na najkritičnija pitanja. Usvojena je Agenda 21 – globalni plan djelovanja na rješavanju najkritičnijih pitanja, donesena je Deklaracija iz Ria koja sadrži načela na kojima države moraju zasnivati buduće odluke i programe, uzimajući u obzir djelovanje društveno-gospodarskog razvoja na okoliš, prepoznati su problemi: • Sve veći broj gradova (raspon problema od zagađenosti zraka do beskućnika) • Nedostatak čiste vode i loši sanitarni uvjeti • Zaštita okoliša i upravljanje prirodnim izvorima • Jačanje uloge osnovnih društvenih skupina (žena, djece i mladih, nevladinih organizacija, lokalnih vlasti, radnika i sindikata, poslovnog svijeta i industrije, znanstvenika i poljoprivrednika) • Istaknuta je potreba edukacije, osposobljavanje i podizanje svijesti javnosti te informiranje. Vlade su shvatile nužnost izmjene međunarodnih i nacionalnih planova i politika kako bi osigurale da sve ekonomske odluke potpuno uzmu na razmatranje utjecaj na okoliš: – Način proizvodnje – pogotovo proizvodnje toksičnih tvari poput olova u gorivu ili toksičnog otpada – Alternativni izvori energije trebaju zamjeniti dotadašnje, većinom bazirane na fosilnim gorivima koja se vežu za globalne promjene klime – Novi načini javnog prijevoza kako bi se reducirala emisija od prometa te rješili zdravstveni problemi uzrokovani onečišćenjem zraka i smogom – Nedostatak pitke vode Dvotjedni skup bio je klimaks procesa započetog u prosincu 1989. koji je uključivao planiranje, edukaciju i pregovore među člancama UN-a, a doveo je do prihvaćanja Agende 21 osnove za akciju prihvaćanja održivog razvoja na cjeloj planeti. Agenda 21 ukazuje na glavne probleme te istražuje načine kako pripremiti svijet za nadolazeće probleme u 21. stoljeću. Sadrži detaljne prijedloge za akcije na socijalnim i ekonomskim područjima te za očuvanje i upravljanje prirodnim resursima koji su osnova života:

35

– očuvanje atmosfere, oceana i biološke raznolikosti – spriječavanje deforestizacije – promocija održive poljoprivrede. UN komisija za održivi razvoj – CSD utemeljena je na zahtjev Generalne Skupštine UN-a sa svrhom potpore i poticanja akcija Vlada, poslovanja, industrije i drugih nevladinih grupa u svrhu postizanja socijalnih i ekonomskih promjena koje bi dovele do održivog razvoja. Komisija ima višegodišnji tematski radni program (do 2016./2017.). Prati primjenu Agende 21 na svim područjima: zdravlje, ljudska naselja, slatke vode, toksične kemikalije i opasni otpad, tlo, poljoprivreda, dezertifikacija, planine, šume, biološka raznolikost, atmosfera, oceani i mora.

4.1 PUT K ODRŽIVOM RAZVOJU Sa razvojem ljudske civilizacije na Zemlji, i porastom populacije dolazi do povećanja negativnih utjecaja čovjeka na okoliš. Problemi kao posljedica čovjekove nepažnje javljaju se još u antičko doba. Tu se spominju problemi erozije uzrokovani pretjeranom sječom šuma, kao i zagađenje vode teškim metalima koji su se eksploatirali u rudnicima. Ipak, svi ovi problemi bili su lokalnog ili regionalnog tipa. Takvo stanje se zadržalo sve do pojave industrijske revolucije. Početak dvadesetog stoljeće je prekretnica kada dolazi do globalizacije problema okoliša te intenzivnije degradacije čovjekove okoline. Raniji pristupi ovoj problematici su se sastojali od izbjegavanja problema, a mogu se svesti u tri kategorije: •Uprljaj i bježi – ovaj pristup bio je tipičan za mjesta sa malom naseljenošću, a sastojao se u migracijama stanovništva izazvanih degradacijom okoline (najčešće uslijed degradacije obradivog zemljišta). •Razrijedi i rasprši – ovo je bio jedini način upravljanja otpadom u predindustrijskom dobu bazirano na prirodnom kapacitetu samopročišćavanja. •Koncentriraj i zadrži – jedno vrijeme je smatrano za dobru metodu upravljanja otpadom na Zemlji, npr. za kontrolirano odlaganje toksičnog i nuklearnog otpada. Međutim, uslijed fizičkog propadanja kontejnera i/ili kontrole, bilo je nemoguće garantirati dugoročno skladištenje bez pojave curenja.

Od 60-tih godina prošlog stoljeća pa naovamo, postalo je jasno da strategija «razrijedi i rasprši» nije više efikasna u borbi sa točkastim izvorima zagađenja. Zbog toga su nova tehnologija i poslovanje zasnivani na uvođenju procesa pročišćavanja na kraju proizvodnog procesa ili tzv. «end-of-pipe» tretmana. Iako je do određenog stupnja efikasan, ovaj pristup tretmana na kraju procesa nije rješenje. End-of-pipe tretman ima i nusprodukte kao što je otpadni mulj, koji mora biti odložen ili spaljen, što stvara novu dimenziju zagađenja okoliša koja je i neprihvatljiva. Tek se krajem prošlog stoljeća došlo na ideju da se smanje emisije štetnih materijala na izvoru njihovog postanka. Ova strategija prevencije zagađenja i minimalizacije otpada je

36

bila neophodna da bi se smanjili ogromni troškovi pročišćavanja, posebno od trenutka kada je u pravni sustav uveden princip - zagađivač plaća. Ciljevi ekonomskog i socijalnog razvoja moraju biti definirani terminima održivosti i to u svim zajednicama: razvijenim ili onim u razvoju, tržišno orijentiranima ili centralno uređenim. Interpretacija u svim zemljama neće biti jednaka, ali se mora stvoriti konsenzus oko bazičnog koncepta održivog razvoja i bazičnog puta koji vodi k održivom razvoju. Čistija proizvodnja, prevencija zagađenja, sve su to podsetovi koncepta održivog razvoja koji ističu ograničenja koje je okoliš sposoban tolerirati. Ova definicija održivog razvoja odnosi se na razna strukture društva, ali prvenstveno na industriju i industrijska zagađenja. Dakle, velike industrije i pojedinačna poduzeća morati će uvesti neke promjene u cilju ostvarenja potreba budućih generacija. Prema tome održivi razvoj je dugoročna politika poduzeća, a ne poslovna praksa. Valja naglasiti da se oko ovog principa vodila žučna rasprava. Negativne argumente navodili su odvjetnici, teoretičari zavjere pa čak i utopisti koji su tvrdili da će resursa uvijek biti dovoljno za sve, te da je svrha održivog razvoja uvesti globalne restrikcije za pojedince i/ili poduzeća te da će u takvom «limitiranom» svijetu uvijek netko odlučivati tko će što dobiti. Međutim, glavni problem je taj što se na navode određene akcije na bilo kojoj razini pa nitko nije znao što mu je zapravo činiti. Zbog toga se ovaj termin ne bi trebao koristiti za promoviranje neke industrije. Poslodavci će češće raspravljati o samom ključnom problemu npr. o limitiranim sredstvima pa će pokušati riješiti taj problem, odnosno razviti politiku poduzeća koja je sposobna riješiti upravo taj problem. Održivi razvoj je dakle put ili cilj koji se ostvaruje sustavom upravljanja okolišem (EMS – Environmental Management Systems). Ovaj sustav nije na samim «stepenicama uspjeha» (sl. 1.); to je samo sustav organizacije i akcija koje se trebaju poduzeti. Može se reći da je EMS temelj stepenica, a koliko će koje poduzeće ići visoko po tim stepenicama ovisi o vizijama i ambicijama lidera.

Rezultati

Održivi razvoj Industrijska ekologija Čistija proizvodnja Sprečavanje zagađenja Minimalizacija Recikliranje Kontrola onečišćenja

Zbrinjavanje otpada

Sustav upravljanja okolišem Vrijeme i posao

Slika 22. Stepenice uspjeha održivog razvoja.

37

4.1.1 Industrijska ekologija Koncept industrijske ekologije je u tome da se industrijska postrojenja tretiraju tako da se prilagode okolini, a ne da se iz nje izdvajaju. U takvom sistemu žele se optimalizirati sirovine, od početnog materijala, do završnog produkta, viška i otpada. Faktori koji se trebaju optimalizirati su sirovine, energija i kapital. Glavni je cilj da tehnologija radi s prirodom a ne protiv nje. Industrijska ekologija je u principu «produkcijska» komponenta održivog razvoja. Najvažniji aspekt ove politike je taj da otpada nema niti na jednom koraku proizvodnje jer je sav «otpad» u stvari resurs za neki drugi korak proizvodnje u nekoj drugoj industriji (poduzeću). Na taj način se otpad pretvara u profit. Svi principi koji se nalaze ispod industrijske ekologije (na nižim stepenicama), čine temelje koji industrijsku ekologiju čine uspješnom.

4.1.2 Čistija proizvodnja UNEP-ova definicija čistije proizvodnje: «Čistija proizvodnja je konceptualni i proceduralni pristup proizvodnji koji zahtjeva da sve faze životnog ciklusa proizvoda trebaju biti ciljem prevencije ili minimalizacije kratkoročnih i dugoročnih rizika po ljude i okolinu». U suštini, čistija proizvodnja se može predstaviti kao : •reduciranje količine proizvedenog otpada, ili izbjegavanje proizvodnje istog, •efikasnija upotreba energije i resursa, •proizvodnja okolišno prihvatljivih proizvoda i pružanja usluga, •postizanje manje količine proizvedenog otpada, nižih cijena i većeg profita. Čistija proizvodnja je sveobuhvatna preventivna strategija koja se podjednako primjenjuje na proizvodni proces, sam proizvod i uslužne djelatnosti, s ciljem povećanja efikasnosti proizvodnje i smanjenja rizika za okoliš i zdravlja čovjeka. U procesu proizvodnje, čistija proizvodnja znači efikasnije korištenje sirovina, vode i energije i sprječavanje nastajanja otpada. Konferencija Ujedinjenih naroda o okolišu, održana u Rio de Janeiru 1992. godine je kroz Agendu 21 – Plan akcije za 21. stoljeće, istaknula čistiju proizvodnju kao najvažniju industrijsku strategiju u unapređenju kvalitete okoliša. Primjenom čistije proizvodnje povećava se efikasnost proizvodnog procesa i zadržava konkurentnost, a istovremeno se štiti okoliš. Izbjegavanje i sprečavanje nastajanja otpada na izvoru pomoću čistije proizvodnje je ključ održivog razvoja. Danas je u industriji razvijenih zemalja čistija proizvodnja opće prihvaćena i dokazala se kao troškovno učinkovita profitabilna aktivnost i velika kompetitivna prednost za tvrtke koje ju primjenjuju. Čistija proizvodnja na znači samo štednju sirovina i energije, ona također znači eliminaciju ili smanjenje troškova obrade otpada i njegovog krajnjeg zbrinjavanja. Ove prednosti će postati još značajnije u budućnosti, jer troškovi obrade i odlaganja otpada stalno rastu.

38

Utjecaj industrije na okoliš najefikasnije bi se riješio uvođenjem novih tehnologija. Međutim nove tehnologije su vrlo skupe. Zato je velika prednost čistije proizvodnje jer se primjenjuje na postojećim tehnologijama. Primjenom relativno jednostavnih organizacijskih i tehničkih mjera na postojeća (stara) industrijska postrojenja povećava se učinkovitost proizvodnje i kroz to se ostvaruju pozitivni ekonomski učinci na okoliš. Otpad je neiskorištena sirovina ili nusprodukt. Čistijom se proizvodnjom smanjuje količina otpada, troškovi za njegovu obradu, a poboljšava iskorištenje sirovine i efikasnost proizvodnje. Uz čistiju proizvodnju za istu količinu proizvoda stvori se manje otpada. Odnosno, temeljem materijalne bilance (ulaz/izlaz) to znači da se za istu količinu proizvoda upotrijebi manje sirovina, i to je bit čistije proizvodnje.

4.2 RAZLIKE IZMEĐU ČISTIJE PROIZVODNJE I KONCEPTA «END-OFPIPE», ODNOSNO PROČIŠĆAVANJA NA KRAJU PROCESA Koncept čistije tehnologije (proizvodnje) se razlikuje od «end-of-pipe» koncepta. Tehnologija «end-of-pipe» uključuje upotrebu raznih tehnologija i proizvoda (kemijskih) za pročišćavanje čvrstog, tekućeg i plinovitog otpada. Ova tehnologija može reducirati količinu otpada koji se odlaže, ali u suštini ona zagađenje pretvara u drugi medij (npr. zagađenje zraka se pretvara u otpadnu vodu, ispuštena voda se pretvara u čvrsti otpad, itd.).

4.2.1 Strategija čistije proizvodnje Osnovni principi vodilje strategije čistije proizvodnje su: •Princip predostrožnosti – ovaj princip poziva na smanjenje unošenja antropogenih faktora u okoliš, i u suštini, on zahtijeva suštinsku izmjenu industrijskog sistema proizvodnje i potrošnje koji se, u ovom trenutku, zasniva na prekomjernoj upotrebi materijala. •Princip prevencije – prevencija je jednako važna, posebno u onim slučajevima gdje je poznato da proizvod ili proces mogu izazvati štetu. Princip prevencije se sastoji od uvođenja izmjena uzvodno u standardnoj mreži sistema proizvodnje i potrošnje. •Princip integracije – integracija podrazumijeva usvajanje potpunog sagledavanja proizvodnog ciklusa, i jedna od metoda za uvođenje ovog principa je sveobuhvatna analiza životnog ciklusa proizvoda. •Princip demokracije uključuje ljude, radnike i stanovnike na način na koji je organizirana proizvodnja.

4.3 SPRJEČAVANJE ZAGAĐENJA Sprječavanje zagađenja postiže se reduciranjem sirovina i to tako da se: 1. reduciraju količine polutana tj. potencijalno opasne tvari ili kontamintanta koji bi mogao doći u okoliš i to recikliranjem, kemijskim tretmanom ili odlaganjem na primjereno mjesto, 2. reduciraju potencionalne opasnosti (hazardi) za ljudsko zdravlje i okoliš. To se postiže modifikacijom opreme, procesima promjene, preformulacije ili redizajna produkta ili sirovine te se povećava kontrola čuvanja i održavanja takvih materijala.

39

Sprečavanje zagađenja je vrlo slično čistijoj proizvodnji ali se više fokusira na sam proces proizvodnje produkta. Važno je koristiti manje toksičnih tvari i smanjiti nastanak otpada u početni stupnjevima proizvodnje.

4.4 MINIMALIZACIJA OTPADA Minimalizacija otpada odnosi se na reduciranje što je moguće više opasnog otpada koji nastaje, tretira se ili odlaže. Uključuje smanjenje sirovina i recikliranje, a koji pridonose smanjenju ukupnog volumena otpada ili smanjenju toksičnosti otpada.

4.5 RECIKLIRANJE Recikliranje je korak (stuba) na stepenicama održivog razvoja ispod minimalizacije otpada. Gotovo uvijek u procesima proizvodnje nastaju otpadni produkti koje je potrebno što više reciklirati. Reciklirati se može na dva načina: a) tzv. «closed-loop» recikliranje – to je zapravo produženi proces proizvodnje, odnosno povrat otpada na početak procesa koji se postiže tehnikama separacije (odvajanja) poput destilacije, filtracije i sl. b) tzv. «straight-recycling» u kojem se otpad jednostavno koristi negdje drugdje ili na početku nekog novog proizvodnog procesa.

4.6 KONTROLA ONEČIŠĆENJA Kontrola onečišćenja bazira se na reduciranju volumena i toksičnosti otpada koji se ne može reciklirati. Ova kontrola zahtijeva visok kapital i operativne zahvate, a brojni su rizici vezani uz tretman kemikalijama. Stoga se ova kontrola provodi samo kad se iscrpe sve druge mogućnosti. U usporedbi s troškovima kupovanja, instalacije i rukovanja sistemima kontrole, poboljšavanje produkcijskog procesa i drugih strategija čistije proizvodnje mogu se pokazati isplatljivijima, a također pružaju i povrat novca. Kontrola onečišćenja uvijek ostaje operativni trošak, bez povrata sredstava.

4.7 ZBRINJAVANJE OTPADA Dno stepenica sustava upravljanja okolišem je zbrinjavanje otpada. S otpadom se treba postupati racionalno – to se odnosi na znanje što će se desiti s otpadom kada se jednom odloži te je potrebno pažljivo odabrati lokaciju odlagališta kako bi se smanjili rizici za zdravlje ljudi i okoliš.

4.8 HRVATSKI CENTAR ZA ČISTIJU PROIZVODNJU Hrvatsi centar za čistiju proizvodnju je ustanova za promicanje čistije proizvodnje. Osnovan je 15. veljače 2000. odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu, kao nevladina, neprofitna

40

ustanova. Osnivanje centra je provedeno unutar UNIDO/UNEP programa National Cleaner Production Centers. U dosad provedenim programima čistije proizvodnje u Hrvatskoj sudjelovalo je ukupno 26 industrijski tvrtki u širokom rasponu od prehrambene, brodograđevne, metaloprerađivačke do termoelektrana i kemijske industrije. Osposobljeno je 86 stručnjaka za čistiju proizvodnju i sustav upravljanja okolišem (EMS), i pokrenuto je 29 oglednih projekata ČP.

4.8.1 Glavne aktivnosti Centra za čistiju proizvodnju Glavne aktivnosti centra su: •Edukacija, konzultacije, informiranje, promoviranje, poticanje i savjetovanje zainteresiranih stranaka i šire javnosti o konceptu i metodologiji ČP usmjerenih na prevenciju zagađenja na mjestu nastanka •Organizacija, i implementacija projekata čistije proizvodnje u industriji, uslužnom sektoru lokalnoj upravi •Edukacija i konzultacije na području uvođenja sustava upravljanja okolišem (EMS) •Suradnja sa nevladinim, obrazovnim, znanstvenim, stručnim i vladinim institucijama u raznim projektima (ČP, smanjenje nastajanja otpada, okolišno računovodstvo, okolišno prihvatljive tehnologije, upravljanje otpadom) Korist od primjene tehnika i mjera čistije proizvodnje je dvostruka: kroz povećanu efikasnost proizvodnje štede se sirovine i energija (sl. 3.) i tako ostvaruju financijske uštede, a izbjegavanjem stvaranja otpada i sprečavanjem emisija doprinosi se zaštiti okoliša. Čistija proizvodnja je preventivna i proaktivna industrijska strategija, koja ujedno donosi i financijske uštede. Sustavno uvođenje čistije proizvodnje u Hrvatsko započelo je kroz UNIDO (organizacija UN-a za industrijski razvoj) projekt: «Stvaranje preduvjeta za čistiju proizvodnju» koji je 1997. prihvaćen kao projekt Vlade. Osnovni cilj projekta bio je osposobljavanje domaćih stručnjaka koji će kao predavači i konzultanti, promovirati koncept i širu primjenu Čistije proizvodnje u industriji i gospodarstvu. Taj cilj je trebalo ostvariti kroz: - Osposobljavanje-trening 40-ak domaćih stručnjaka - Provedbu 14 demonstracijskih/oglednih projekata u industrijskim tvrtkama - Osnivanje Hrvatskog centra za čistiju proizvodnju i njegovo uključivanje u UNID/UNEP (organizacija UN-a za zaštitu okoliša) mrežu nacionalnih centara za ČP.

41

Slika 23. Aktivnosti koje su se provodile u projektima Čistije proizvodnje.

4.8.2 Koristi za okoliš Koristi za okoliš bile su višestruke: 1. smanjenje volumena otpadnih voda za 2,4 milijuna m3 /godišnje, te 2. smanjenje opterećenja otpadnih voda (kemijske potrošnje kisika, KPK) za 54,6 t/g 3. smanjenje emisija u zrak (organska otapala, dimni plinovi, čestice) za 33,2 t/g 4. smanjenje ukupne količine krutog tehnološkog otpada za 16 540 t/g, od toga: a. opasnog otpada za 264 t/g, b. ambalažnog otpada za 216 t/g. Poboljšanjem iskorištenja sirovina i internim recikliranjem godišnje je ušteđeno 2,37 milijuna m3 svježe (čiste) vode i 1 564 t ostalih sirovina, a ostvarene su i uštede energenata (plina, pregrijane pare i mazuta). (tabl.2) Tijekom provedbe projekta ostvarena je godišnja ušteda od 3,89 milijuna USD (oko 27,6 milijuna kuna) uz prosječno vrijeme povrata uloženih sredstava od 1,1 godinu. Tijekom provođenja projekta postignuti su značajni uspjesi u smanjenju utjecaja na okoliš. Smanjena je količina ispuštenih otpadnih voda za 2,4 mil. m3/godišnje i njihovo opterećenje kisikom za 54,6 tona O2. Emisije organskih otapala, čestica i dimnih plinova u atmosferu smanjene su za 33,4 t/g, a proizvodnja tehnološkog otpada smanjena je za 16 540 t/godišnje.

4.9 NORME ISO 14000 Prema starom shvaćanju zaštita okoliša znači smanjenje profitabilnosti za poduzeća i povećane troškove za potrošaće, dok istodobno profitabilnost podrazumjeva iskorištavanje i uništavanje prirodnih dobara.

42

Za ostvarivanje održivog razvoja potrebno je da poduzeća donose odluke imajući u vidu istodobno zdrav okoliš i učinkovito poslovanje. Okoliš i gospodarstvo su isprepleteni kao partneri u općoj težnji za boljom kvalitetom življenja. Početkom 80-ih “zelena” politika poduzeća počela se primjenjivati unutar velikih tvrtki koje pripadaju industrijskim granama – najvećim onečišćivačima - kemijska i naftna. Zašto promjena politike poduzeća? • Razvoj međunarodne i nacionalne politike zaštite okoliša posebno poslije osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je prihvaćen “preventivni” koncept politike zaštite okoliša • Jačanje ekološke svijesti i promjena ukusa potrošača koji se pokazuju u tzv. zelenom potrošačkom mentalitetu temeljem kojeg su potrošači spremni platiti veću cijenu za ekološki prihvatljivije proizvode • Uvođenje ekološkog etiketiranja proizvoda, temeljem čega se utvrđuje utjecaj tog proizvoda na okoliš tijekom cijelog životnog ciklusa • Želja za utjecanje na potrošače i državne institucije, kada se stvara “ekološki image poduzeća” kako bi se lakše plasirali proizvodi, proširila proizvodnja, ili ostvarile neke pogodnosti kod državnih institucija • Strah od troškova koji nastaje nanošenjem šteta okolišu. Troškovi naglo rastu, a zakonodavstvo je sve beskompromisnije • Uštede koje poduzeće može postići smanjenjem resursa, npr. upotrebljene energije, sirovina ili ponovnom upotrebom otpada • Promijena morala upravljača i zaposlenih kojima raste ekološka svijest i ne žele biti označeni kao protivnici zdravog okoliša Angažirajući se u zaštiti okoliša poduzeće se usmjerava u 4 osnovne skupine poslova: 1. Planiranje proizvodnje i proizvoda 2. Primjena novih tehnoloških postupaka u proizvodnji 3. Investiranje u zaštitu okoliša 4. Formiranje posebne službe za zaštitu okoliša u poduzeću Ekološki ISO standardi prisiljavaju poduzeća na brojne aktivnosti glede zaštite okoliša. Glavne zapreke sprečavanju onečišćenja u poduzeću su loša obaviještenost, pomanjkanje volje i odgovarajućih stimulacija. Zaštita okoliša mora se ugraditi u srž proizvodnih procesa, mora utjecati na izbor sirovina, na operativne postupke, tehnologiju i radnu snagu. Četiri glavne skupine sprečavanja onečišćenja u poduzeću su: 1. Dobro gospodarenje (racionalno korištenje strojeva i sustava) 2. Zamjena materjala 3. Promijene u proizvodnji 4. Recikliranje. Ekološki menadžment je primjena sustavnog i holističkog pristupa u zaštiti, upravljanju i obnavljanju okoliša i ekosustava. Podrazumijeva brigu za zaštitu i održivost eosustava, a ne fokusiranje na produktivnost i konkurentnost prirodnih resursa. Ekološki menadžer mora posjedovati znanja iz prirodnih i društvenih znanosti i mora djelovati kao koordinator procesa između ekonomije i ekologije, mora djelovati na smanjenje potrošnje prirodnih resursa, na smanjenje onečišćenja okoliša i stvaranje pozitivne “ekološke klime”.

43

ISO je međunarodna organizacija za standardizaciju, osnovana 1947., a danas ima 130 članica. Standardi su dobrovoljni, neke zemlje ih prihvaćaju kao tehničku podlogu za zakonsku legislativu. ISO razvija one standarde koji su tržištu potrebni i objavljuje ih kao međunarodne norme, npr. • ISO 9000 – Quality Management (Upravljanje kvalitetom) • ISO 14000 – Environmental Management (Ekološki menadžment) Norme se sastoje od standarda i smjernica za njihovu primjenu te pomoćnih standarda. Kvaliteta je mjera koja pokazuje iznos uporabne vrijednosti nekog proizvoda ili usluge. U edukaciji kvalitete postoje 4 faze: – Kontrola kvalitete (QC) – Osiguranje kvalitete (QA) – Upravljanje kvalitetom (QM) – Cjelovito upravljanje kvalitetom (TQM). Norme ISO 14000 su standrad sustava upravljanja okolišem. Serija normi ISO 14000 nastala je kao izravan rezultat zaključaka konferencije u Rio de Janeiru 1992. Poduzeće (organizacija) kao osnovni subjekt zaštite okoliša ima bezbroj veza sa svojim okruženjem. 1991. formirana je radna grupa SAGE (Strategic Adversory Group on Environment) ili “Strateška savjetodavna grupa za okoliš”. No, tek nakon 1992. i Earth Summita dat je jači poticaj za realizaciju odgovarajućih normi. U Genevi pri ISO je formiran Tehnički komitet (ISO/TC 207) pod nazivom “Environment Management” ili Upravljanje okolišem čiji je zadatak generiranje niza normi koje bi pomogle svim vrstama organizacija, pogotovo onima koje izravno utječu na okoliš, u ostvarivanju ideja održivog razvoja i očuvanje ekosustava i zaštite prirode, a moto: “Misli globalno, djeluj lokalno”. Prve norme serije ISO 14000ff (full family ili kompletna obitelj normi tzv. gama normi) objavljene su 1996. Do sada je objavljeno više normi (ISO) i tehničkih specifikacija (ISO/TC). Tehnički komitet je strukturno podijeljen na podkomitete (SC) i radne grupe (WG): 1. TC 207/SC 1: Upravljanje sustavima okoliša 2. TC 207/SC 2: Auditiranje okoliša i odgovarajuća ispitivanja okoliša 3. TC 207/SC 3: Označavanje okoliša 4. TC 207/SC 4: Procjena preformansi okoliša 5. TC 207/WG 4: komunikacije u okolišu 6. TC 207/SC 5: Promjena klime Svrha komiteta je uspostava i unapređenje sustava upravljanja okolišem ili EMS (Environment Management System) u organizaciji. Nastanak i održavanje EMS-a mora obavezno rezultirati nizom prednosti: - Zaštita postojećih ekosustava - Optimalno upravljanje resursima - Izgradnja kulture odnosa i ponašanja prema okolišu - Optimizacija same organizacije - Donošenje nesumnjivih poslovnih i funkcijskih uspjeha - Izgradnja poslovnog i drugog ugleda - Dugotrajna uspostava razvoja na tržištu - Optimalne komunikacije s javnošću - Usklađivanje s postojećim nacionalnim i međunarodnim zakonima - Jako smanjenje osiguravajućih premija itd.

44

Norme pokazuju kako sustav upravljanja okolišem mora izgledati, prema kojim i kakvim kriterijima se mora uspostavljati, koji odgovarajući alati se moraju koristiti, kakva dokumentacija se mora izgraditi, koji aspekti okoliša se moraju poštovati, kako se odgovarajuće mora ponašati prema okolišu itd. Uspostavljen sustav se mora potvrditi kroz certifikaciju od neovisne, za to akreditirane kuće i zatim, redovito i nadalje provjeravati i ocjenjivati. Prednost certifikacije je: – Dokaz kvalitete i zrelosti vrhovne uprave kompletne organizacije – Olakšan izbor partnera u poslovanju – Olakšan izbor odluke prilikom dodjele poslova i subvencija – Mogućnost izlaska na vanjska tržišta. Eco Management i shema audita nastao je kao preporuka 1836/93 EZ-a. To je nadopuna seriji normi ISO 14000ff. Nudi mogućnost dobrovoljnog uvođenja mjera za ispitivanje i očuvanje okoliša, usmjerenost na industrijska poduzeća, uključivanje zaposlenika u problematiku okoliša, pojačan odnos s javnošću kroz eksterne komunikacije i oslanjanje na zakonsku regulativu. Usvojen je i dodatni znak koji validira informiranost organizacije u procesu stalnog poboljšanja stanja njenog okoliša. Osnovna svrha implementacije sustava prema preporuci EMAS-a je praćenje stanja i poboljšanje okoliša.

Slika 24. Znak EMAS-a.

Prednosti EMAS-a: - Podržavanje zahtjeva normi ISO 14000ff i ISO 9000ff u smislu stvaranja integriranog sustava upravljanja organizacijom - Osigurava se lakše provođenje upravljanja rizikom, posebno kad je u pitanju ugrožavanje ekosustava - Racionalnije se upravlja raspoloživim resursima - Dobivaju se posebne beneficije u Europskoj Uniji.

45

5. TURIZAM Razvoju različitih oblika turizma na prostoru Hrvatskog Jadranskog prostora pogodovao je hidrogeološki sastav obalnog reljefa koji je uvjetovao formiranje sitno razvedene obale s mnogobrojnim zaljevima, uvalama, poluotocima, rtovima i sl. stvarajući mnogobrojne krajobrazno ambijentalne kontraste i raznolikosti. Klimatski uvjeti i hidrografske osobitosti mora, pogodna temperatura visoki salinitet, velika prozirnost i mirno more dodatni su elementi atraktivnosti ovog prostora. Dosadašnje korištenje prirodnih i društvenih turističkih dobara na hrvatskom jadranskom prostoru može se ocijeniti kao neadekvatno i neracionalno. Neadekvatno se korištenje najbolje vidi u neskladu između dominantnog resursa te veličine, vrste i oblika turizma. Turističke resurse moramo tretirati kao sastavni dio ponude koja rješava turističke potrebe (odmor oporavak, uspostavljanje psihološke ravnoteže) jer je zadovoljenje rekreativnih i kulturnih turističkih potreba osnova svih turističkih kretanja. Neadekvatnost korištenja turističkih resursa naročito se vidi u graditeljstvu i urbanizmu. To se odnosi na bezličnu arhitekturu i izgradnju velikih kompleksa i velikih pojedinačnih objekata bez lokalnih i regionalnih urbanističkih ambijentalnih vrijednosti. Neracionalno korištenje turističkih resursa odnosi se na kontinuirano zauzimanje svih slobodnih prostora izgradnjom turističkih objekata i dr. pratećih objekata, na izgradnju objekata u prostoru najdominantnijih vrijednosti resursa te na opterećenje resursa iznad njihovog praga. To je dovelo do problema vezanih za zaštitu okoliša, do niskog komfora turista, te do degradacije atraktivnih obilježja kao osnove postojanja i daljnjeg razvoja turizma u takvim prostorima. Turizam za razvoj traži kvalitetan, neočišćen prostor, međutim mnoge od gospodarskih djelatnosti koje imaju objektivnih mogućnosti za razvoj na Jadranu svojim radom uzrokuju određena onečišćenja što je u suprotnosti sa razvojem turizma. Stanje okoliša je vrlo važna komponenta turističkog uredovanja svakog resursa. Turizam u pravilu nije veliki onečišćivač okoliša, tamo gdje je izvedena prateća komunalna infrastruktura, međutim, još uvijek je velik broj turističkih mjesta na obali i otocima s neriješenim osnovnim komunalnim problemima tj. izravnim ispuštanjem otpadnih voda bez prethodnog pročišćavanja u more, neadekvatnim odlagalištem otpada i sl. Turizam preko prometa i prometnica, izgradnjom turističkih i pratećih objekata te velikog fizičkog prometa turista, vizualno je promijenio izvorna krajobrazna i ambijentalna obilježja obale. U ljetnom razdoblju na mnogim dijelovima obale dolazi do psihološkog praga tolerancije turista i domicilnog stanovništva. To je na obali dovelo do neželjenih demografskih promjena i narušavanja dominantnih izvornih vrijednosti lokalnog stanovništva. Nasilje nad obalom, komunalne i industrijske otpadne vode, otpad i sl. nisu samo problem zaštite okoliša već ugrožavaju uspješan daljnji razvoj turizma jer se gubi jedina sigurna osnova za turističku ponudu.

5.1 PROCJENA UTJECAJA MARINA NA OKOLIŠ Nautički turizam u Hrvatskoj se pojavio gotovo jedno stoljeće kasnije (19. st.) nego u svijetu (17. i 18. st.). Razvoj nautičkog turizma u Hrvatskoj tekao je vrlo sporo sve do početka 80-ih godina 20. st. kada se osniva većina današnjih marina i udruga nautičara što povećava

46

njegovu popularnost. Njegov intenzivniji razvoj možemo pratiti u zadnjih 15 godina, a njegov se pravi «bum» tek očekuje. NAUTIČKI TURIZAM predstavlja dinamičan oblik turističke rekreacije; njegovo učešće u ukupnim tokovima turističkog prometa iz godine u godinu je sve veće. Nautički turizam obuhvaća svako zabavno, razonodno, znanstveno, sportsko, ribolovno ili osvježavajuće kretanje vodenim morskim površinama u turističke svrhe: najraznovrsnijim čamcima, jedrilicama, motornim čamcima i sl., kružna putovanja i krstarenja putničkim ili drugim brodovima za prijevoz putnika, a također i teretnim brodovima s putničkim smještajem, te drugim prijevoznicima i kretanje ispod površine vode turističkim podmornicama i ronilicama. Nautičari sa svojim plovilima trebaju usluge priveza, servisiranja, prehrane i sl.

Slika 25. Stanje kakvoće priobalnog mora u RH tijekom 2000. (klasifikacija ekološkog stanja i trofički status).

Razvedenost hrvatske obale (indeks razvedenosti hrvatske obale iznosi 11) je uz veliki broj otoka jedan od glavnih aduta za razvoj nautičkog turizma. Uz razvedenost obale i atraktivnost otočnoga prostora Hrvatska se ističe obilježjima reljefa:obala je visoka, strma i stjenovita; odmah iza obale uzdižu se planinski lanci Učke, Velebita, Svilaje, Kozjaka, Mosora i Biokova. Osim fizionomskih prednosti hrvatske obale zanimljivo je i važno sagledati kako su kapaciteti za prihvat plovila raspoređeni duž hrvatske obale? Od 363 luke, lučice, sidrišta i marina, kvarnerski, zadarski i dubrovački akvatorij ih sadrže 60%. Ponajviše zbog Nacionalnog parka Kornati, najatraktivniji je šibenski akvatorij. Po posjećenosti slijedi istarsko (gdje je općenito veća posjećenost turista) i zadarsko područje (nautičkim turistima je ovo područje posebno zanimljivo zbog većeg broja otoka što pridonosi zanimljivosti arhipelaga). Tendencija nautičara je da krstare obalom i otocima (71%) dok manji dio (25%) borave u matičnoj luci odakle odlaze na izlete. Nautičari kratko borave na jednom mjestu dan do dan i pol dok ukupni boravak iznosi dva do tri tjedna. Kod nautičkog turizma manje je naglašena sezonalnost od stacioniranog (maritimno-odmorišnog) što daje mogućnost produžene sezone.

47

Hrvatskim marinama potrebno je restrukturiranje i repozicioniranje 1. Restrukturiranje već postojećih luka koje bi nadogradnjom postale marine - na taj način bi se izbjeglo betoniranje prirodnih površina (jer bi se marina razvijala na već postojećoj infrastrukturi koja bi bila osnova). 2. Izgradnja privatnih marina Luke nautičkog turizma Luke nautičkog turizma razvrstavaju se u sljedeće vrste: Sidrište Privezište Suha marina Marina MARINA je luka nautičkog turizma koja pruža usluge: Veza Čuvanja, održavanja i servisiranja plovila Opskrbe i prehrane Pitku vodu, struju, gorivo, sanitarne instalacije Eliminacije sanitarnog i drugog otpada sa brodova Pregled utjecaja marine na okoliš Za analize i ocjene utjecaja planiranog zahvata na okoliš razmatra se uže i šire područje utjecaja. Pregled mogućih utjecaja zahvata na okoliš odnosi se na: – utjecaje tijekom građenja – utjecaje tijekom korištenja – utjecaje u slučaju ekoloških nesreća, te procjenu rizika nastanka ekološke nesreće. Opis predloženog projekta 9 Struktura lukobrana 9 Dubina vode 9 Broj i vrsta brodova 9 Snabdjevanje 9 struja 9 voda 9 gorivo 9 prehrana 9 Održavanje 9 Pristup vozilima 9 Način odvodnje otpadnih voda 9 sa brodova 9 iz stacionarnih objekata 9 sa manevarskih površina 9 Odlaganje krutog otpada 9 Osiguranje odgovarajuće kvalitete mora 9 propustima 9 aeracijom.

48

Opis okoliša 9 Fizičke značajke lokacije ¾ zemljovidi, poprečni presjek, reljef 9 Meterološki, hidrografski i hidrološki podaci ¾ brzina i snaga vjetra, plima, oseka, morske struje, uzburkanost mora 9 Podaci o sedimentu ¾ stabilnost obalnog područja, pomicanje pijeska 9 Biološki uvjeti ¾ identifikacija vrsta koji su indikatori ekosustava, zaštićene ili rijetke vrste, zone za ribolov 9 Postojeća iskorištenost zemljišta ¾ lokacije, naselja, kulturnih dobara, prometnice, akvakultura, plaže za kupanje Prepoznavanje mogućih utjecaja UTJECAJ TIJEKOM GRAĐENJA • dovoz građevinskog materjala • iskopi, nasipavanja • buka • onečišćenost zraka • poremećaji u prometu • zamućivanje mora UTJECAJ TIJEKOM KORIŠTENJA • promijene nastale izgradnjom lukobrana – izmjena cirkulacije • onečišćenje mora – nafta i naftni derivati – otpadne vode – boje – otpaci hrane – razni plivajući i otpadni materjal • onečišćenje kopna – kruti otpad različitog porjekla – onečišćene vode iz stacionarnih objekata • onečišćenje zraka – zagrijavanje objekata u zimskim mjesecima – emisije Utjecaj zahvata na okoliš tijekom građenja, mogu se očekivati slijedeći nepovoljni utjecaji na okoliš: 1. Povećana razina buke u naselju od transportnih vozila i uslijed nasipavanja 2. Onečišćenje zraka u naselju 3. Onečišćenje prometnica u naselju prilikom transporta građevinskog materijala 4. Onečišćenje mora 5. Hidrodinamika mora 6. Utjecaj na morsku floru i faunu 7. Promjena režima korištenja površina na kopnu i na moru (naročito prometnih u naselju i na predmetnoj lokaciji) 8. Neposredni utjecaj na kulturno povijesna dobra

49

9. Promjena krajobraza u užem središtu naselja zbog izvođenja građevinskih radova 10. Utjecaj na okoliš kod incidentnih situacija Povećana razina buke u naselju od transportnih vozila i uslijed nasipavanja može se očekivati tijekom cijelog razdoblja građenja. Onečišćenje zraka u naselju od ispušnih plinova transportnih vozila i prašine prilikom izvođenja zemljanih radova, tj. nasip očekuje se zbog moguće pojave prašine za suhog vremena i zbog ispušnih plinova vozila. Onečišćenje prometnica u naselju prilikom transporta građevinskog materijala može nastati prilikom prijevoza građevinskog materijala nasipavanja, kada je moguće prosipanje materijala na kolnike prometnica Onečišćenje mora može nastati: zamućivanjem mora u uvali i u njenoj neposrednoj blizini tijekom izvođenja zemljanih i građevinskih radova u akvatoriju luke, onečišćenjem mora mineralnim uljima zbog prisutnosti građevinskih strojeva (bageri, rovokopači) i kamiona. Hidrodinamika mora - dinamika mora može utjecati na djelomično izgrađene objekte. To se prvenstveno odnosi na valove pa tehnologija građenja mora biti prilagođena tome da valovi juga i bure ne utječu na izgrađeni dio ili dio u izgradnji. Posebno se to odnosi na zaštitne građevine ili njihove dijelove koji trebaju biti prvo izgrađeni u dijelu koji je najviše izložen valovima. Utjecaj na morsku floru i faunu očekuje se prilikom nasipavanja mora i rada građevinske mehanizacije. Promjena režima korištenja površina na kopnu i na moru, naročito prometnih u naselju i na predmetnoj lokaciji može uslijediti ako se luka nalazi u samom središtu naselja, tijekom izvođenja radova, zbog povećanog transporta građevinskog materijala (kamenog nasipa, betona ili betonskih elemenata i iskopanog zemljanog materijala), treba doći do privremene nove regulacije prometa na kopnu, tj. na obali i u samom naselju. Prilikom izvođenja zemljanih i betonskih radova na lukobranaima (i na gatovima) u luci, dio luke neće se moći koristiti za vezivanje i pristajanje, te će se morati osigurati privremeni vezovi na drugim lokacijama. Neposredan utjecaj na kulturno povijesna dobra Promjena krajobraza u užem središtu naselja zbog izvođenja građevinskih radova (nasipavanje, betoniranje) može se očekivati zbog loših tehničkih karakteristika postojeće mreže prometnica, prisustva velikih transportera, bagera i druge potrebne mehanizacije, koja osim same prisutnosti često dižu veliku prašinu (naročito za vrijeme jačih vjetrova), stvaraju blato (za vrijeme kiša) i vrlo često zakrče promet u središtu naselja, slika mjesta biti će određeno vremensko razdoblje izmijenjena. Utjecaj na okoliš kod incidentnih situacija unutar uvale može uslijediti u slučaju ispuštanja nekog efluenta (nafte, mazuta, cementnih suspenzija, polimera, boja i sl.). Utjecaji zahvata na okoliš tijekom korištenja Stavljanjem u funkciju namjeravanog zahvata očekuju se povoljni i nepovoljni utjecaji namjeravanog zahvata na okoliš. Izgradnjom namjeravanog zahvata očekuju se slijedeći povoljni utjecaji na okoliš: - Revitalizacija naselja - Sigurnije sidrenje brodova i bolja zaštita od svih valova - Povećanje lučkog akvatorija i kapaciteta luke - Poboljšanje estetskog izgleda naselja - Opremanje luke sigurnosnim sadržajima. Tijekom korištenja luke mogući su slijedeći nepovoljni utjecaji na okoliš:

50

-

Povećana razina buke u naselju Promjena kvalitete mora i priobalja u užoj zoni utjecaja Promjena ekosistema i specifičnih staništa u užoj zoni utjecaja.

Povećana razina buke u naselju od povećanog broja plovila kod uplovljavanja i isplovljavanja brodica u odnosu na dosadašnju situaciju, što bi moglo izazvati povremene i manje neugodne pojave kod stanovnika i turista smještenih u neposrednoj blizini luke. Promjena kvalitete mora i priobalja u užoj zoni utjecaja – zagađivanje mora moguće je zbog aktivnosti vezanih za predmetni akvatorij kao i zbog djelatnosti u objektima na kopnu – boravak plovila u luci predstavlja potencijalnu opasnost za onečišćenje mora naftnim derivatima zbog ispuštanja zauljenih, kaljužnih voda s brodica, otpadnih ulja, prelijevanja goriva, pranja brodica, te bacanja krutog otpada u more – procjenjuje se usporena prirodna izmjena vodene mase u akvatoriju kod vršnih opterećenja što će uzrokovati primjenu inženjerskih rješenja koja će osigurati izmjenu vodene mase u akvatoriju na prihvatljivi način i za prihvatljivo vrijeme. – mogući izvori zagađivanja mora od kopnenih sadržaja su otpadne vode i razne otpadne tvari •

Otpadne vode prema svom porijeklu dijele se na: – sanitarno-fekalne otpadne vode su vode koje dotječu iz sanitarnih čvorova (zahod i kupaonica), kuhinje restorana, trgovina i ostalih pratećih sadržaja unutar marine. Sadrže visoku koncentraciju organskih i hranjivih tvari te detergenata. Mikrobiološki su zagađene i njihovo neodgovarajuće odlaganje ugrožava zdravlje ljudi zbog potencijalne prisutnosti patogenih mikroorganizama. – fekalne otpadne vode iz kemijskih zahoda plovila – oborinske vode s manipulativnog platoa (prostor za čuvanje brodica na suhom, spuštanje i dizanje brodica, parkiralište...) onečišćene su suspendiranim česticama i mineralnim uljima motora plovila i automobila. Najveće opterećenje tih voda javlja se pojavom kiše nakon sušnog razdoblja i ima određeni vremenski tijek trajanja nakon čega su ove otpadne vode mnogo manje zagađene. – otpadne vode od pranja plovila (dno i paluba). Pranje podvodnog dijela plovila vrši se vodenim mlazom pod pritiskom čime se s dna osim obraštaja (alge, priljepci....) skida i boja te antivegetativni premazi koji su uglavnom toksični. – kaljužne vode plovila, u pravilu onečišćene motornim uljima

•

Otpadne tvari po svom porijeklu i svojstvima koje nastaju u marini mogu biti vrlo različite. – Općenito se mogu svrstati u dvije kategorije: • opasan otpad i ostale otpadne tvari.

U luci će nastajati sljedeći opasan otpad: otpadna motorna ulja, otpadna ambalaža od motornog ulja, akumulatori, otpad iz uređaja za obradu otpadnih voda (separatori, taložnice). ostali otpad koji će nastajati u luci je komunalni i ambalažni otpad. Komunalni otpad se javlja kao posljedica rada ugostiteljskih i trgovačkih djelatnosti, od čišćenja vanjskih površina

51

unutar luke i otpad s brodica. Ambalažni otpad obuhvaća sve proizvode u obliku kutija, posuda, omota i druge oblike koji služe držanju drugog proizvoda. Promjena ekosistema i specifičnih staništa u užoj zoni utjecaja – Izgradnjom predmetnog zahvata može doći do zaslađivanja vodenog stupca u uvali i pojačano zagrijavanje tijekom ljeta, te pojačane sedimentacije finih čestica – Ove promjene mogu uzrokovati daljnju degradaciju životnih zajednica dna ili barem nemogućnost oporavka sukcesijom prema klimaksu, nakon završetka radova. Utjecaji u slučaju nastanka ekoloških nesreća i procjena rizika nastanka ekološke nesreće – Utjecaji u slučaju ekološke nesreće – Procjena rizika nastanka ekološke nesreće Do ekološke nesreće može doći: – prilikom manipulacije naftnim derivatima – u slučaju kvara na rezervoaru za gorivo i istjecanju istog u more – u slučaju požara ili eksplozije na plovilima – u slučaju incidenta prilikom manevra (sudar, prevrtanje). Procjena rizika nastanka ekološke nesreće Gospodarenje lukom, u naseljenom mjestu uvijek predstavlja određeni rizik za okoliš, a da bi se procijenila veličina rizika, tj. njegova prihvatljivost potrebno je procijeniti: • vjerojatnost nepoželjnog događaja • posljedice uslijed nepoželjnog događaja ili nezgode • vrijeme izloženosti nepoželjnim posljedica Procjena rizika, odnosno vjerojatnost nastanka ekološke nesreće: • razmjerno mali rizik uslijed više sile (potresi veće jačine od proračunskog, udari orkanskog nevremena, ratna razaranja te druga namjerna oštećenja pokretnih i nepokretnih dijelova luke) kod mirnodopskih prilika • znatno veći rizik slučajne nezgode (nastaju uslijed ljudskog faktora, odnosno uslijed nemarnosti ili neopreza nautičara ili djelatnika luke, a ponekad i hotimice) • razmjerno mali rizik nastanka ekoloških nesreća s drugim stupnjem ugroženosti koji je po značaju jednak elementarnoj nepogodi • znatno veći rizik nastanka ekoloških nesreća s prvim stupnjem ugroženosti (nezgode manjeg obima, kad je ugroženost okoliša ograničena na manjem prostoru) Povremene nezgode mogu se očekivati, ali vrlo rijetko i kratkog vremena trajanja izloženosti nepoželjnom utjecaju umjerene jakosti, pa se kao opća ocjena rizika može označiti kao «prihvatljiva veličina rizika». Predlaganje mjera za sprečavanje, smanjivanje ili ublažavanje negativnih posljedica predložene izgradnje: 1. maksimalna izmjena vodenih masa sa okolnim morem; osigurati izgradnjom odgovarajućih lukobrana i pristana za brodove (po potrebi dodatna aeracija)

52

2. sakupljanje oborinskih vodenih masa i ispuštanje preko separatora ulja i taložnica; osigurati odgovarajuće održavanje 3. izgradnja uređaja za pročišćavanje otpadnih voda iz stacionarnih objekata (taložnice, mastolovi, biološki uređaji, odgovarajući ispust) 4. kontejneri za kruti otpad 5. uređaji za pražnjenje kemijskih WC-a 6. uređaji za sakupljanje kaljužnih voda sa brodova 7. plastična brana za ograničavanje širenja naftnih mrlja 8. disperzanti (kemijska sredstva za uklanjanje uljnih onečišćenja sa površine) Predloženi program promatranja za praćenje utjecaja marine na okoliš: 1. Fizikalno-kemijske karakteristike morske vode - Temperatura - Salinitet - Gustoća - Prozirnost - pH vrijdnost - Kisik 2. Biološke osobine • Bentoske životne zajednice – Sakupljanje florističkog i faunističkog materjala – Određivanje biljnih i životinjskih vrsta, njihove rasprostranjenosti i procjena u kvantitativnom i kvalitativnom sastavu • Bakterije – Heterotrofne bakterije – Ukupni koliformi – Fekalni koliformi – Fekalni streptokoki • Utjecaj na livade morske cvjetnice Livade morske cvjetnice Posidonije oceanice najbogatija su zajednica Jadranskog mora. Endemska je vrsta Sredozemnog mora. Raste na pjeskovitom morskom dnu i razvija guste podmorske livade. Građena je od stabalca, korijenja i tamnozelenih listova koji mogu narasti i preko 1 m dužine. Po biološkoj raznolikosti tj. broju biljnih i životinjskih vrsta koje je naseljavaju, zajednica morske trave najbogatija je zajednica Sredozemnog mora, pa tako i Jadrana, a u svijetu je ovo druga zajednica po bioraznolikosti, odmah nakon koraljnih. U prostranim morskim "livadama" koje tvori ova morska cvjetnica živi, hrani se, razmnožava i nalazi sklonište nekoliko stotina vrsta morskih biljaka i životinja. Livade morske trave vrlo su značajne jer imaju različite važne i nezamjenive funkcije u ekosustavu mora: – zaštita obale od erozije jer svojim dugačkim listovima smanjuju snagu valova – gustim spletom korijenja i podzemnih stabljika sprečavaju odnošenje sedimenta sa morskog dna – obogaćuju morsku vodu i sediment kisikom pa ih se s pravom naziva "plućima mora" ili podmorskim šumama – Posidonija zarobljavajući čestice povećava prozirnost morske vode – igra važnu ulogu u ciklusu kruženja hranjivih soli, nitrata i fosfata u moru – vrlo je važna za očuvanje bioraznolikosti Jadrana.

53

Slika 26. Posidonia oceanica.

Livade morske trave vrlo su značajne jer imaju različite važne i nezamjenive funkcije u ekosustavu mora: – zaštita obale od erozije jer svojim dugačkim listovima smanjuju snagu valova – gustim spletom korijenja i podzemnih stabljika sprečavaju odnošenje sedimenta sa morskog dna – obogaćuju morsku vodu i sediment kisikom pa ih se s pravom naziva "plućima mora" ili podmorskim šumama – Posidonija zarobljavajući čestice povećava prozirnost morske vode – igra važnu ulogu u ciklusu kruženja hranjivih soli, nitrata i fosfata u moru – vrlo je važna za očuvanje bioraznolikosti Jadrana. 3. Strujno polje (mjerenje struja na stacionarnim postajama) – Izravno mjerenje struja – Određivanje brzine obnovljanja vode – Učestalost smjera i brizne

5.2 UTJECAJ HOTELA NA OKOLIŠ Do utjecaja turizma na okoliš dolazi kada je broj posjetitelja veći od mogućnosti da okoliš svojim kapacitetom prihvata podnese takvo opterećenje. Područja utjecaja turističkih djelatnosti na okoliš su: 1. Prirodni resursi 2. Zagađenje 3. Fizički utjecaji. Nekontrolirani konvencionalni turizam ima potencionalnu opasnost (pritisak) na mnoga područja: – erozija zemljišta, – povećanje zagađenja, – otpuštanje otpadnih tvari i voda u more, – gubitak prirodnog zemljišta, – povećan pritisak na ugrožene vrste, – povećana podložnost šumskim požarima. 54

Tijekom posljednjeg desetljeća pažnja posjetitelja sve se više prebacivala s polutanata iz okoliša na one u samom objektu. Jedna od najučestalijih primjedbi je ustajalost zraka zbog loše cirkulacije, također mnogi gosti u svojim rezervacijama ističu zahtjev za sobama za nepušaće. Očekuje se da će ovakav trend imati znatan ekonomski, socijalni te dugoročni utjecaj na hoteljersku djelatnost. Onečišćivači u hotelu - Onečišćenje vode i proizvodnja otpadnih voda - Onečišćenost zraka - Proizvodnja krutog otpada - Potrošnja energije - Menadžment odjela nabave. Očuvanje kvalitete vode Pitka voda je postala neprocijenjiv resurs u mnogim djelovima svijeta, na nekim turističkim mjestima može utjecati na opskrbu. Hoteli mogu potrošiti velike količine vode što varira od manje od 60,000 do više od 230, 000 litara po sobi gosta godišnje, ovisno o opremljenosti sobe (kuhinja, 1 ili više kupaonica, jacuzui i sl.) te da li je razvijena dobra praksa očuvanja vode; povijesno gledajući hoteli su malo pažnje posvetili očuvanju vode te bi im u budućnosti ovo mogao biti ključan izazov. Politika očuvanja vode i opreme može tvoriti bazu za efektivan program očuvanja ovog resursa, npr. mnogi uređaji mogu smanjiti potrošnju vode (vodokotlići, tuševi). Neke preporuke su: - Zamjeniti vodokotliće i tuševe s novim visokokvalitetnim i manje protočnim - Dati gostima opciju da li žele promjenu ručnika svaki dan - Ponuditi pristojnu sugestiju gostima na koji način štedjeti vodu u kupaonicama Odjel održavanja hotela ima značajan utjecaj na očuvanje vode, oni su također odgovorni i za održavanje otpadnih voda što se može smanjiti zbrinjavanjem kapanja ili curenja slavina, koristeći adekvatnu opremu, održavajući postojeći sustav, te ponovno upotrijebiti ili reciklirati otpadnu vodu. Svako korištenje vode u hotelu uzrokuje: kratkoročne operabilne i dugoročne kapitalne troškove u : • Opskrbi vodom • Grijanju ili rashlađivanju vode • Tretmanu otpadnih voda. Svaka redukcija vode ima potencijal uštede na svakom od ovih područja ta tako očuvanje vode znači i očuvanje energije i otpadnih voda. Održavanje ima direktnu kontrolu nad količinom vode koja se koristi u hotelskim sobama i rashladnim uređajima, npr. nezbrinuto procjeđivanje vode iz vodokotlića ili toaleta uzrokovat će veću potrošnju, a time i račun za vodu. Rashladni toranj je najveći potrošač vode u air condition sustavima te ga treba adekvatno tretirati kemijskim sredstvima kako bi se spriječila evaporacija. Reducirajući potrošnju vode, ponovno je koristeći te povećavajući efikasnost opreme može se smanjiti potrošnja a naposlijetku i troškovi. Restorani i barovi konzumiraju velike količine vode, npr. kuharima je voda potrebna za pranje namirnica, a zatim i za kuhanje, konobari u sali gostima nude vodu za piće, perilice posuđa također troše velike količine vode. Djelatnici koji rade s takvom opremom često nisu dovoljno educirani ili su nevješti te često ne shvaćaju posljedice svojih djela. Troškovi vode

55

potrošene nepravilnim rukovanjem perilicom mogu biti visoki, štoviše, djelatnici ovog odjela više pažnje posvećuju kvaliteti hrane i posluzi nego očuvanju vod. Reducirajući potrošnju vode, ponovno koristeći otpadnu vodu te povećavajući efikasnost opremeu restoranima ili barovima može se rješiti okolišni i ekonomski problem rastuće potrošnje vode u hotelima. Uz odjel hrane i pića domaćinstvo je jedan od najvećih potrošaća vode, oni mogu potrošiti gotovo polovicu od ukupne količine vode u hotelu. Glavna mjesta potrošnje su: potrošnja vode u sobama od strane gostiju, čišćenje soba, praonica. Prema jednoj Američkoj studiji (School of Hotel Administration pri Cornell University) pokazalo se da prosiječna soba potroši 198,734 litara vode godišnje tj. 545 litara dnevno te da ima prosiječan račun za vodu od $118 (124 Eura) godišnje što je bazirano na prosiječnoj potrošnji od $2.25 (2.36 Eura) za 3785 liters (1,000 galona). Štoviše, smatra se da će potrošnja vode rasti za 60% u slijedećih nekoliko godina, takva rastuća potrošnja vode može znatno utjecati na profit hotela. Očuvanje vode u domaćinstvu nudi bazične uštede, stoga je jedan od ključnih načina rješavanja troškova vode. Mnogi hoteli svojim gostima omogućavaju sadržaje koji su veliki potrošaći vode: velike količine zelenila uključujući unutrašnje, vanjske i krovne vrtove. Neki hoteli posjeduju i golf terene. Hoteli bi trebali pažljivije voditi računa o potrošnji vode na okoliš što bi za gotovo 50 % smanjilo troškove za vodu. U aridnim klimama popularno je grupirati biljke s sličnim zahtjevima za vodom, početni troškovi za takve vrtove mogu biti nešto viši, ali će se dugoročno pokazati isplatljivijima. Većina hotela danas ima rekreacijske sadržaje: područja za razonodu i fitness poput bazena; bazen može biti glavni potrošač vode u hotelu. Taktike za očuvanje vode u hotelu - implementirati sustav preventivnog održavanja: – Održavati vodovodne instalacije, odmah prijaviti uočeno prokapljavanje ili curenje, zatvarati slavine prilikom čišćenja, često provjeravati slavine, vodokotliće i toalete, instalirati opremu koja detektira curenja – Izbjegavati prevelike bojlere i čestu upotrebu air-conditiona, minimalizirati količinu vode potrebne za rashladne uređaje – Rublje prati kada je perilica puna, koristiti minimalnu količinu detergenata, smanjiti vrijeme ispiranja, ukoliko je moguće razdvojiti sustav tople vode u praonici i u sobama gostiju – Često kontrolirati sustav efluenta i ventilacije – Instalirati infracrvene aktivatore slavina u kupaonicama – Instalirati vodomjere za kontrolu visoke potrošnje vode od strane pojedinih uređaja – Oporabiti otpadu vodu od ispiranja rublja i sušenja za ponovnu upotrebu – Čuvati račune za vodu kako bi se usporedila potrošnja pojedinih uređaja – Ustanoviti raspored održavanja opreme i postupaka – Ustanoviti efektivnu edukaciju zaposlenika o očuvanju vode – Servirati čaše s vodom samo po upitu gosta – Ponovno upotrijebiti neiskorištene kocke leda – Namirnice prati u posudama ili spremnicima, a ne pod tekućom vodom – Perilicu uključivati samo kada je puna, redovito kontrolirati gumene dijelove i stroj – Ne koristiti vodu za odmrzavanje zaleđene hrane već odlediti hranu u hladnjaku – Instalirati slavine s niskim protokom u kuhinji – Ne zaljevati okolicu hotela dok je kišno, rad vrtnih priskalica prilagoditi sezoni, opremiti ih senzorima vlage i biti siguran da zaljevaju isključivo vegetaciju – Ukoliko je moguće koristiti sustav kap po kap koji štedi vodu umjesto sustava prskalica iz kojih se dio vode gubi evaporacijom, reducirati vrijeme zaljevanja, ako je moguće koristiti kišnicu za zaljevanje vrta

56

Za vrt izabrati domaće, otporne vrste kojih se neće trebati često mijenjati, ne koristiti previše gnojiva jer će gnojene biljke biti podložnije bolestima i ovisnije o zaljevanju, pomogućnosti izbjegavati trave jer su najovisnije o zaljevanju – Bazene prekrivati ako se ne koriste kako bi se smanjila evaporacija, pumpe isključivati preko noći, ponovno upotrijebiti bzesku vodu ako je moguće

–

Kvaliteta zraka Kvaliteta zraka na recepciji ima značajan utjecaj je ostavlja početni i najupečatljiviji dojam; ovo područje često se naziva “prozorom” hotela. Što se tiče kvalitete zraka na odjelu hrane i pića treba napomenuti da ona ovisi o kvaliteti zraka u samom restoranu i/ili baru kao i kuhinji u kojoj se proizvodi hrana, osim toga valja napomenuti da su mnogu hoteli već uveli zabranu pušenja u prostorijama u kojim ase konzumira hrana, a u prostorijama bara osigurani su prostori za pušaće i nepušaće. Kvaliteta zraka u sobama ovisi u prvom redu o odjelu domaćinstva, ali i o samim gostima; dim i miris cigareta, iritirajući mirisi sredstava za čišćenje, mirisi tepiha i namještaja, održavanje ventilacije i sustava rashladnih uređaja. Odjel održavanja je glavni u osiguravanju visoke kvalitete zraka u hotelu jer su oni obučeni voditi računa o svim sustavima ventilacije i rashladnih uređaja te filtera za pročišćavanje zraka u hotelu; oni moraju vršiti stalnu inspekciju svih sustava i voditi računa o redovitom održavanju. O kvaliteti zraka u administrativnim uredima ovisi zdravlja, raspoloženje i radna sposobnost djelatnika stoga se i ove prostorije moraju provjetravati, unutar njih je potrebno zabraniti ili ograničiti pušenje, mora se voditi računa o sredstvima za čišćenje, ventilaciujskim i rashladnim ređajima te prostorije treba redovito osvježavati. U rekreacijskim prostorijama hotela (fitness, bazen, saune, svlačionice) često se akumuliraju neugodi mirisi zbog veće potrošnje kisika (uslijed treninga) i povećanja koncentracije ugljičnog dioksida; kao i u drugim odjelima treba se zabraniti ili ograničiti pučenje, redovito čistiti sredstvima koja ne sadržavaju iritanse, moraju se održavati ventilacijski i rashladni uređaji. Taktike koje poboljšavaju kvalitetu zraka su: – Zabraniti pušenje posjetitelja u predvorju, osigurati posebne zone za nepušaće na odjelu hrane i pića – Zabraniti pušenje zaposlenicima – Ako je potrebno poboljšati ventilacijski sustav, povremeno provjetravati prostorije kako bi se omogućila izmjena zraka, na odjelu hrane i pića ugraditi filtere koji bi spriječavali širenje mirisa iz kuhinje u restoran – Provjeriti tepihe, tepisone i namještaj koji može akumulirati ustajale mirise, temeljito čistiti iste – Instalirati ventilaciju u WC-ima – Održavati vlažnost zraka ispod 60%, pratiti i kontrolirati koncentraciju CO2 – Sve filtere održavati čistima – Koristiti sredsva za čišćenje koja ne proizvode neugodne mirise – Odmah nakon uočavanja problema u radu rashladnih uređaja, hladnjaka i zamrzivača koji koriste freone održavanje treba ukloniti problem – Koristiti sprejeve za osvježavanje prostora – Otpatke nikako ne ostavljati preko noći i držati ih zatvorenim posudama kako se ne bi širili neugodni mirisi – Pridržavati se svih zakonskih mjera očuvanja zraka, a ako takve ne postoje razviti vlastite standarde i procedure

57

–

Ustanoviti učinkovit program obrazovanja djelatnika o unapređenju kvalitete zraka

Kontrola proizvodnje krutog otpada Dobro definiran sustav upravljanja krutim otpadom u hotelu smanjuje operabilne troškove te reducira volumen i toksičnost otpada koji bi se potencijalno našao u okolišu ekonomski troškovi odlaganja otpada rastu istovremeno dok se u okolišu gomilaju sve veću količine otpada a odlagališta zatvaraju, na taj način određene količine otpada raspadom postaju toksične čime tvore određenu prijetnu okolišu. Način na koji hoteli mogu rješiti ovaj problem je u smanjivanju, ponovnom korištenju i recikliranju papira, stakla, plastike, metala, drva, vrtnog otpada, toksičnih materjala i organskog otpada, npr. u hotelskim sobama mogu se ugraditi spremnici za šampone i sapune koji se mogu puniti, a tako se iz okoliša uklanjaju velike količine malih, plastičnih bočica. Hotelsko održavanje koristi opremu i uređaje koji će se u konačnici morati zamjeniti, takva oprema kao i stara posteljina, oprema u kuhinji, pipe za vodu ili plin pa čak i žarulje postaje kruti otpad. Održavanje uvelike može smanjiti nastanak otpada ukoliko na pravilan način održava, reciklira i ponovno koristi određene uređaje. Ovaj odjel trebao bi imati potpun program recikliranja i odlaganja otpada kako bi se smanjili troškovi nabave i odlaganja. Program recikliranja obuhvaća odvajanje reciklirajućih od nereciklirajućih djelova opreme, ponovno korištenje nekih vrsta otpada i recikliranih materjala i opreme, te promoviranje programa recikliranja unutar odjela održavanja. Ove akcije mogu pomoći u smanjenju potrošnje prirodnih izvora, zdravlja zaposlenika istovremeno s smanjenjem operabilnih troškova, povećanju ugleda hotela među gostima, povećanju marginalnog profita. Hotelske sobe proizvode velike količine različitog otpada: novine, časopisi, limenke, boce, otpad od čišćenja, a osim gostiju hotelsko domaćinstvo je također odgovorno za akumuliranje ili reduciranje otpada u sobama. Većina hotelskih restorana i barova proizvodi velike količine otpada (kuhinjski otpad, limenke i boce od pića, pakiranje različitih namirnica). Mnogi hoteli imaju praksu recikliranja, ali prije nje dobro je smanjiti nastanak otpada na samom početku nastanka; pažljiva nabava je glavni korak u smanjenju nastanka otpada, npr. odjel hrane i pića trebao bi nabavljati namirnice s minimumom pakiranja na način da se izravno kontaktira proizvođači dobavljač te zatraži jednostavnije pakiranje namirnica. Sam program recikliranja uključuje odvajanje otpada koji se može reciklirati (boce, PET, limenke), ponovno koristeći neke materjale te promičući program recikliranja unutar samog odjela. Na recepciji hotela također nastaje kruti otpad poput novina, časopisa, iskorištenih rezervacija, obrazaca za upis i odjavu iz hotela, te starih promidžbenih materjala, dakle raznih vrsta papira. Za minimaliziranje količine otpada recepcionari bi trebali naručiti proizvode s minimumom pakiranja, dvostrane formulare od recikliranog papira i sl. U uredima hotela se također proizvodi mnogo otpada: stari papir, toneri te punjenja za printere i kopine aparate. Neki od tih otpada su toksični mogu zagaditi okoliš. Što se tiče okoliša hotela treba voditi računa o vegetaciji koja se naručuje od dobavljača, mogučnošću njezinog održavanja, recikliranja i konačnog zbrinjavanja što se može postići pažljivom nabavom i održavanjem vrsta kako bi se produžio njihov životni ciklus, a naposljetku taj zeleni otpad na pravilan način zbrinuo. Hoteli mogu donirati višak bilja koje neće sami iskoristiti lokalnoj zajednici, npr. školama ili domovima za starije osobe, na taj način te biljke ne postaju otpad za hotel već uljepšavaju okolicu. Program zbrinjavanja zelenog otpada uključuje odvoz starog bilja u kompostane, te savjetovanje s stručnjacima o boljem održavanju bilja.

58

Taktike za smanjenje proizvodnje otpada u hotelima: – Uspostaviti program minimaliziranja nastanka i reduciranje nastanka otpada, – izbjegavati nepotrebnu nabavu, kad god je moguće izbjegavati upotrebu štetnih i za okoliš opasnih tvari, posjedovati registar svih opasnih otpada i educirati djelatnike o njihovom zbrinjavanju – Ponovno koristiti istu opremu, pomogućnosti održavati što je duže moguće vijek opreme, donirati staru ali ispravnu opremu karitativnim organizacijama, – Kopirati onoliko koliko je zaista potrebno, urediti tekst prije printanja, koristiti tonere s ponovnim punjenjem, koristiti bijeli papir umjesto bojanog za lakše recikliranje, koristiti što je moguće više recikliranog papira – Odvajati limenke, boce i staklo za recikliranje – Instalirati uređaj za prešanje kako bi se smanjio volumen otpada, omogućiti odlaganje i kompostiranje organskog otpada – Naručiti velika pakiranja ili koncentrate kako bi se izbjeglo nepotrebno pakiranje, koristiti spremnike za ponovna punjenja – šećera, soli, papra, brašnja, šampona, sapuna..., koristiti povratne boce – Koristiti platnenene ubruse umjesto papirnih, aparate za sušenje ruku umjesto papirnih ručnika, izbjegavati plastične vrećice – Sakupljati i reciklirati motorna ulja – Ponovno iskoristiti stari papir za bilješke, stare ručnike i plahte – Donirati višak hrane, stare vješalice, višak bilja – Uključiti djelatnike u sve faze programa recikliranja, kontaktirati s lokalnim poduzećem za recikliranje. Upravljanje energijom u hotelu Upravljanje energijom u prihvatnoj industriji posjeduje specijalne zahtjeve koji nisu poznati niti u jednoj drugoj grani poslovanja; i veliki hoteli i mali moteli posluju danonoćno, rutinski mogu omogućiti niz usluga i to kroz niz odjela koji su često raspodjeljeni u više zgrada, npr. uz sobe gostiju i druga područja, hoteli moraju imati konferencijske dvorane, restorane i sale za posluživanje hrane, barove, centre za rekreaciju i salone ljepote, suvenirnice i administrativne urede, kako bi pružili potporu ovim uslugama hoteli imaju i kuhinje, praonice i sobe za održavanje. Sve ove djelatnosti često zakompliciraju upravljanje energijom u hotelu, a da se uopće nije spomenuo faktor koji u hotelu troši najviše energije – gosti. Bez obzira što cijene opreme za pojedine sustave hotela stalno rastu mnogi hoteljeri i upravitelji ne žele trošiti sredstva i vrijeme na zamjenu takve opreme koja se još uvijek može servisirati. Srećom, postoje mnoge taktike koje se lakoćom mogu inkorporirati u dnevne poslove, a koje ne zahtjevaju kapitalna sredstva. Mjere bez troškova: - Optimalizacija temperature za grijanje prostorija i vode - Kontrola i prilagodba operabilnog vremena sve opreme energetskog sustava - Kontrola i prilagodba osvjetljenja - Gašenje opreme kada nije potrebna - Izbjegavati simultano grijanje i hlađenje prostorija - Gašenje grijanja/hlađenja/osvjetljavanja u nezauzetim prostorijama - Podešavanje temperature u sobama tijekom čišćenja (domaćinstvo) te razdvajanje ili spajanje zavjesa kako bi se povećalo ili smanjilo solarno zagrijavanje, ovisno o sezoni

59

-

Podešavanje opreme kako bi se maksimalizirala efikasnost

Mjere s malim do umjerenim troškovima - Instaliranje boljih kontrola: sustav kontrole energije u realnom vremenu , taimeri, fotoelektrične ćelije, termoststična rebra radijatora... - Instaliranje prozirnih zaslona ili sjenila u sobama - Instaliranje štedljivih žarulja u sobama i društvenim prostorijama - Brtvljenje starijih vrata i prozora - Poboljšati oporabu topline u praonici i bazenu - Zamjeniti staru opremu s efikasnijim alternativama, kad god je moguće koristiti obnovljive izvore energije. Odjel održavanja značajno utječe na cjelokupnu potrošnju energije jednog hotela jer oni kontroliraju i upravljaju sustavima grijanja, ventilacije i air conditiona (HVAC). HVAC je najveći potrošać energije u hotelima – kuhinja i oprema za kuhanje, voda ili grijanje vode, osvjetljavanje i sustav zamrzavanja. Sva oprema i sustavi u hotelu su potrošaći energije i zahtjevaju održavanje, stoga se mora odabrati sustav opreme koji bi bio najbolji, najučinkovitiji i najlakše održavan kako bi radio s punom efikasnošću i ostvario svoju ulogu. Pravilno upravljanje energijom od strane održavanja može znatno utjecati na cjelokupno poslovanje. Domaćinstvo utječe na uspjeh programa upravljanja energijom u hotelu jer sobe i unutrašnji hodnici često troše i više od 20% ukupne energije od koje je većina potrošena za opskrbu električnom energijom, toplom vodom i ventilaciju zraka. Domaćice kao i gosti u tim prostorima troše velike količine energije te mogu značajno pridonjeti smanjenju potrošene energije. Efikasan program upravljanja energijomeključuje i osposobljavanje i trening zaposlenika nakon čega bi oni uštedu energije provodili kroz svoje svakodnevne poslove. Također im se može dati i lista poslova koju bi trebali izvršiti te upute kako bi soba trebala izgledati nakon čišćenja. Rekreacijski objekti često troše velike količine energije; neki od tih objekata su u određenim periodima godine popunjeni, ali nisu danonoćno korišteni. U takvim objektima hoteli bi trebali postaviti opremu koja bi se mogla nositi s povremenim nepotrebnim gubicima, a ne onu koja bi u nekim trenucima trebala izdržavati visoka opterećenja. Hoteli bi trebali instalirati sustave kontrole koji bi se mogli isključiti kada je objekt zatvoren ili se prilagoditi kako se broj potrošaća (gostiju) povećava ili smanjuje, npr. filtracija i cirkulacija vode u bazenu kontinuirano troši energiju, osvjetljenje u dvoranama te oprema za air condition zahtjeva puni kapacitet energije, fintes dvorane koje su često otvorene 24 sata zahtjevaju osvjetljenje i ventilaciju, saune imaju mnoge djelove kojima je za rad potrebna energija. U svim ovim slučajevima, najbolji način za hotel da očuva energiju i smanji troškove je efektivna i efikasna kontrola sustava (osvjetljavanje, ventilacija, kondicioniranje zraka). Energija koju koristi odjel hrane i pića (uključujući restoran, kuhinju, bar, posluživanje u sobama i sale za bankete) varira od 15-40% ukupne energije hotela. To je stoga što ovaj odjel ima mnoštvo opreme koja troši energiju. Upravljanje energijom na ovom odjelu od značaja je jer ima: mnoštvo energetskih zahtjeva, velik broj mogućnosti nastanka “energetskog otpada”, centralna uloga posluživanja hrane kao ključnog elementa uspjeha hotela, sale za jelo i barovi imaju HVAC sustav, osvjetljenje, kuhinje imaju različitu kuhinjsku opremu, grijače vode, zamrzivače, sustave ventilacije i osvjetljenje. Glavni faktor kontroliranja potrošnje energije u kuhinju su bazične operacije: hlađenje, zamrzavanje, kuhanje, čuvanje namirnica. Većina opreme dizajnirana je za velike količine i volumene hrane, a uključena je cijeli dan i u vrijeme kada nema puno posla.

60

Djelatnici na recepciji ne rade s opremom koja konzumira velike količine energije poput djelatnika iz kuhinje, ipak bi se pravilnim sustavom upravljanja energijom mogle stvoriti uštede; npr. djelatnici recepcije trebali bi biti upoznati s HVAC sustavom, na taj nači izbjegavali bi nepotrebno zagrijavanje ili hlađenje svih prostora recepcije ako na njima boravi malo ljudi. Recepcija ima stalnu vezu s domaćinstvom o rezervaciji i zauzetosti soba što domaćicama omogućuje da prilagode temperaturu u sobama i kondicioniranje zraka. Gotovo svi hoteli danas su opremljeni kompjuterima koji vrše centralnu rezervaciju soba – taj sustav cjelodnevno koristi energiju, ali omogućuje inteligentan i energetski učinkovit smještaj gostiju. Inkorporirajući različite uređaje visoke tehnologije u urede hotela (npr. kompjuteri) potrošnja energije raste. Ljudi često koriste umjetne izvore energije za osvjetljavanje prostorija umjesto prirodnog izvora, također većina ureda opremljena je sustavom grijanja i hlađenja prostorija. Menadžeri se uglavnom u hotelu fokusiraju na uslugu koju pružaju gostima a unutarnju kontrolu smatraju “nužnim zlom”. Analizirajući stanje u uredima lako je zaključiti da se više energije troši no što je potrebno pa i ovaj odjel hotela postaje mjesto na kojem bi se moglo uštediti energiju (npr. instalirajući sustav kontrole osvjetljenja jer ljudi često zaborave ugasiti svjetlo kada im više nije potrebno). Taktike za uštedu energije u hotelu: – Nabaviti i koristita samo “environmently friendly” uređaje, gasiti opremu kada više nije potrebna – Razviti formalni preventivni program održavanja opreme, stalno kontrolirati HVAC sustav – Instalirati energetski efikasnije uređaje –žarulje ili florescentne lampe, koristiti senzore kretanja kako bi se palile ili gasile svjetiljke kada je to potrebno, prilagoditi osvjetljenje broju korisnika rekreacijskih dvorana, koristiti grijače bazena samo kada je to potrebno – Instalirati sustav kontrole temperature za grijanje ili hlađenje, smanjiti količinu grijane vode (40-50°), ugasiti grijanje, kondicioniranje zraka i osvjetljavanje u sobama i prostorijama koje se ne koriste, ugasiti TV, radio i svjetlo kada gosti nisu u sobama, redovito čistiti svjetiljke radi poboljšanja osvjetljenja, koristiti prirodno osvjetljenje prilikom čišćenja soba, odmaknuti namještaj od izvora topline, limitirati količinu tople vode za čišćenje prostorija – Koristiti obnovljive izvore energije svaki put kada je to moguće, biti aktivan u programu štednje energije.

5.3 UTJECAJ TURIZMA NA OKOLIŠ Izravni su ekološki učinci turizma na prirodu i okoliš: povećano onečišćenje zraka, mora, voda i tla, gomilanje otpada, povećana buka i vibracije motora, šumski požari i opće narušavanje ekosustava. 1. Onečišćenje zraka nastaje od cestovnih i plovnih vozila te od ložišta ugostiteljskih objekata i domaćinstava. Koncentracija cestovnih i plovnih vozila u pojedinim turističkim destinacijama uzrokuje pretjeranu emisiju plinova u ljetnim mjesecima problem odlaganja istrošenih ulja i maziva, sudjelovanje u stvaranju smoga te velike buke i gužve. Svi ovi elementi znatno utječu i na napuštanje obitavališta divljači i ptica, uništavanje poljoprivrednog zemljišta i ugrožavanjem pojedinih ekosustav.

61

2. Onečišćenje mora, vode i tla nastaje zbog gomilanja otpada koji se često baca u more i rijeke, na javne površine u naseljima i uz ceste kao i na neuređena odlagališta. 3. Šumski požari se javljaju većinom u turističkoj sezoni, razorno djeluju na okoliš uništavajući znatne površine vegetacijskog pokrova. U novije vrijeme pod pritiskom ekološkog pokreta i ekonomske krize pojavio se pojam održivog razvitka. Održivi razvitak je obveza svih država i svih gospodarskih djela i znači da se budući gospodarski razvoj može predviđati samo uz poštivanje zahtjeva zaštite okoliša tj. kao razvoj koji ne dovodi do propadanja i iscrpljivanja postojećih resursa tj. razvoj koji zadovoljava potrebe današnje generacije neugrožavajući zadovoljenje budućih generacija. Usporedo s pravnim reguliranjem turističkog standarda i zahtjeva u vezi sa zaštitom okoliša, s razvojem turističke i inspekcije zaštite prirode i okoliša, te uvođenjem raznih mjera za unapređenje turizma u skladu s načelom onečišćivač plaća, predviđa se niz mjera pomoću kojih će se svi subjekti turističke ponude uvjeriti da će svako nemarno ponašanje prema dobrima u okolišu, svaka degradacija prirodnih ekosustava opterećivati njihove redovne troškove poslovanja.

5.4 SMJERNICE U TURIZMU Osnovne smjernice u turizmu su: 1. Nastojati da turizam kao jedna od osnovnih gospodarskih djelatnosti na Jadranu ne dođe u pitanje daljnjim opterećenjem prostora, većim onečišćavajućim industrijama ili opasnim tehnologijama kao što su koksare cementare, termoelektrane, nuklearne elektrane itd. 2. Turističku i svaku drugu izgradnju usklađivati sa kapacitetima prostora, prostornim planovima i studijama utjecaja na okoliš. Kod priobalnih županija, gradova i općina potrebno je u prostornim planovima pored namjene kopna izraditi planove mora. 3. Utjecaji na planiranje i razvoj policentričkog sustava gospodarstva i naselja na Jadranu kako bi se spriječila depopulacija otoka i zaleđa tj. povećanje postojećih koncentracija. U okviru policentričkog razvoja, turistička namjena otočnog prostora od kapitalnog je značenja za razvoj otoka i sveukupni razvoj otoka i sveukupni razvoj turizma. 4. Turističku izgradnju pored stambene, usmjeravati u dubinu prostora uz Očuvanje morskog dobra i slobodnih međuzona u priobalju, te posvetiti posebnu pažnju arhitektonskom oblikovanju koje neće narušavati prirodni i ambijentalni krajobraz. 5. Izgradnja turističkih objekata je nužno izvoditi usklađeno sa izgradnom komunalne infrastrukture, naročito da zbrinjavanje otpada dobije isti značaj kao proizvodnja energije, promet, opskrba vodom itd. 6. Treba postići učešće turističke privrede u rješavanju vodopskrbe u obradi i odvodnji otpadnih voda, zbrinjavanju otpada, u sprječavanju onečišćenja zraka, u zaštiti šumskih prostora, u protupožarnoj preventivi, u uspostavljanju sustava za hitne intervencije u slučaju onečišćenja mora naftom i drugim štetnim tvarima te u opremi luka, lučica i marina za prihvat zemljanih voda i otpada s brodova. 7. Uključiti turističke zajednice u djelatnosti praćenja kakvoće voda, mora i zraka. Vezano uz to, svake godine treba redovito pratiti sanitarnu kakvoću mora na plažama,

62

prema uredbi o standardima kakvoće mora na morskim plažama. Kako bi se rezultati mogli koristiti u promidžbenom nastupu u svijetu. 8. Treba postići čvršće povezivanje turističke privrede s razvojem marikulture i revitalizacijom ribarstva, poljoprivrede i stočarstva u ovakvom prostoru radi zaštite površina i resursa ovoga razvoja i radi ukupne ekonomske dobiti. 9. Postići djelovanje turističkih organizacija i zajednica na najširem planu u obrazovanju stanovništva za zaštitu okoliša, očuvanje i unapređenje arhitektonske i ambijentalne originalnosti u turističkim područjima što iziskuje velike napore, strpljivost, upornost i stručni rad.

5.5 UREDBA O STANDARDIMA KAKVOĆE MORA NA MORSKIM PLAŽAMA Uredbom o standardima kakvoće mora na morskim plažama (NN br. 33/96) se određuju standardi kakvoće mora na morskim plažama i kontrola mora na morskim plažama za vrijeme sezone kupanja. Morska plaža je uređena plaža ili prirodna plaža. Sezona kupanja na morskim plažama je razdoblje od 15. svibnja do 30. rujna. Kontrola kakvoće mora na morskim plažama obavlja se od 01. svibnja do kraja sezone kupanja. Uzorci mora na morskim plažama uzimaju se najmanje svakih 15 dana. U slučaju iznenadnog onečišćenja mora, uzorci se uzimaju odmah. Kakvoća mora na morskim plažama utvrđuje se primjenom graničnih vrijednosti određenih u tablici P1. Ako uzorak mora ne odgovara utvrđenoj graničnoj vrijednosti u tablici, mora se odmah odrediti izvor onečišćenja i uzeti određeni broj dodatnih uzoraka ovisno o mjestu i vrsti onečišćenja. Tablica 3. Zahtjevi za kakvoću mora na morskoj plaži.

Određivanje Vidljiva boja (prozirnost) metara Vidljive plivajuće otpadne tvari Vidljive mineralne masnoće Suspendirane otpadne tvari Mutnoća (stupnjevi silikatne lj.) pH Otopljeni kisik u % zasićenja Amonijak Ukupne koliformne bakterije u 100 ml Fekalne koliformne bakterije u 100 ml Fekalni streptokoki u 100 ml

Granična vrijednost Prirodna, min 2,5 obzirom na dubinu Bez Odsutnost vidljive masne presvlake Bez 20 8, 1+ 0,3 70-120 0,1 mg/l N (dušik) 500 (u 80% uzoraka) 1000 (u 20% uzoraka) 100 (u 80% uzoraka) 200 (u 20% uzoraka) 100 (u 80% uzoraka) 200 (u 20% uzoraka)

More na morskoj plaži udovoljava propisanom standardu kakvoće ako bakteriološke vrijednosti na prelaze granične vrijednosti određene u tablici 3. Podaci o kakvoći mora na morskoj plaži, moraju se istaknuti na vidnom mjestu. More na uzorkovanoj plaži ne odgovara propisanom standardu kakvoće ako više od 20% analiziranih uzoraka prelazi granične vrijednosti određene tabl. P1 i ako kod uzoraka koji ne odgovaraju utvrđenim

63

vrijednostima numerička vrijednost bakterioloških određivanja prelazi utvrđene vrijednosti za više od 100%. Zabranjeno je kupanje na morskoj plaži na kojoj more ne odgovara propisanom standardu kakvoće. U tom slučaju na morskoj plaži se mora postaviti ploča na kojoj je ispisano "Zabranjeno kupanje". U slučaju onečišćavanja mora na morskoj plaži nadležna tijela su dužna odmah obavijestiti javnost.

64

6. ZAŠTITA ZRAKA Zakonom o zaštiti okoliša određuju se mjere, način organiziranja i provođenja zaštite i poboljšanja kakvoće zraka, kao djela okoliša. Zaštitom i poboljšanjem kakvoće zraka ne smiju se ugroziti ostali dijelovi okoliša. Kakvoća zraka je stupanj onečišćenosti zraka. Onečišćen zrak je zrak koji sadrži onečišćujuće tvari u takvoj koncentraciji, takvu trajanju ili pod takvim uvjetima da može narušiti kakvoću življenja, zdravlje i dobrobit ljudi te štetno utjecati na okoliš uopće, odnosno koji proizvodi štetne tvari u koncentracijama iznad preporučenih vrijednosti kakvoće zraka (PV). Onečišćujuća tvar je tvar u krutom, tekućem ili plinovitom stanju koja može nepovoljno utjecati na zdravlje ljudi, kakvoću življenja, biljni i životinjski svijet, ljudskim radom ostvarena materijalna dobra, promjene klime i ozonski omotač. Emisija je ispuštanje onečišćujućih tvari u zrak. Katastar emisije je skup podataka o vrsti, količini, načinu i mjestu ispuštanja ili unošenja štetnih tvari u zrak. Granične vrijednosti emisije su najveće dopuštene količine ispuštanja ili unošenja onečišćujućih tvari iz stacioniranog ili difuznog izvora emisije u zrak. Kvota emisije je ukupna dopuštena količina emisije, a izražava se u tonama na godinu iz jednog ili više izvora zajedno, odnosno s određenog područja, a propisuje se radi ograničavanja daljinskog prijenosa. Onečišćivač je pravna ili fizička osoba odgovorna za emisiju. Praćenje kakvoće zraka je sustavno mjerenje kakvoće zraka po prostornom i vremenskom rasporedu, odnosno kao sustavno mjerenje koncentracije onečišćenja u zraku (imisije). Preporučene vrijednosti kakvoće zraka (PV) su vrijednosti ispod kojih se utjecaj na zd4avlje ljudi i vegetaciju ne očekuje ni pri trajnoj izloženosti. Granične vrijednosti kakvoće zraka (GV) su vrijednosti ispod kojih se ne očekuje štetno djelovanje na zdrave osobe, ali pri dugotrajnoj izloženosti njihovom utjecaju postoji rizik mogućeg utjecaja na osjetljive skupine (npr. mala djeca, kronični bolesnici), biljke pa i materijalna dobra. Sanacijski program je skup mjera za poboljšanje kakvoće zraka na nekom području, a ostvaruju se zamjenom sirovina (goriva), tehnološkog procesa ili pročišćavanju otpadnih plinova prije otpuštanja u zrak, preseljenjem ili prestankom rada i pogona, drukčijim usmjeravanjem prometa. Registar isvora emisije je popis onečišćavajućih objekata, uređaja ili djelatnosti izrađen na osnovi obvezatnih prijava, koji služi kao podloga za izradu katastra emisija, sanacijskog programa i za redoviti nadzor. 65

Upravljanje kakvoćom zraka je osiguravanje mjera kojima će se provesti strategija sprečavanja i smanjivanja onečišćavanja zraka na svim razinama, a da to ne ometa uravnoteženi razvoj. Zaštitne udaljenosti su najmanje dopušteni razmaci između izvora emisije i naselja (stambenih četvrti) propisani radi zaštite zdravlja i kakvoće življenja ljudi. Najbolje moguće mjere podrazumijevaju da nisu dovoljni samo najnužniji postupci kakao bi se tek postigle ili održale granične vrijednosti emisija, nego da treba primijeniti najbolje moguće mjere za smanjivanje onečišćenja zraka do najniže moguće razine, pod uvjetom da troškovi ne budu nerazumno visoki

6.1 UČINCI ATMOSFERSKIH ONEČIŠĆENJA Učinci atmosferskih onečišćenja su različiti a mogu se sagledati kroz nekoliko komponenti: Redukcija vidljivosti - smetnje u zračnom prometu - smetnje u cestovnom prometu - gubitci u turizmu Djelovanje na materijale - direktno mehaničko i kemijsko djelovanje na građevinske materijale - oštećenje građevinskih konstrukcija zbog češćeg čišćenja - korozija metala - efekti na gumu i kožu - efekti na sintetske materijale - efekti na boje - direktni i indirektni efekti na tekstilni materijal Djelovanje na biljke - popuštanje strukture - kloroza (bolest bljedoće) - nekroza (sušenje pojedinih djelova) - usporavanje rasta - redukcija ploda Djelovanje na životinje - smrt - akutne i kronične bolesti - usporavanje rasta - smanjivanje produkata (mlijeko, jaja) Djelovanje na zdravlje ljudi - akutna bolest, smrt - kronična bolest, skraćenje života - promjena fizioloških funkcija (respiratorne funkcije, transport kisika u krv) - psihofiziološke reakcije - nadražaj osjetnih organa - poremećaj komfora (povraćanje zbog smrada, gubitak apetita) - poremećaj sna

66

Tablica 4. Aeropolutanti i njihovo porjeklo.

PRIMARNA KOMPONENTA POLUTANTA U ZRAKU

PORIJEKLO

Aerosoli, prašina, pelud

Proces sagorijevanja, vjetar, mehanički rad

Komponente sumpora (SO2,SO3 itd.)

Sagorijevanje ulja koje sadrži sumpor

Organske komponente (Formaldehid, Akrolein, mravlja kiselina)

Industrija, većinom emisija u obliku pare, ali i u tekućem ili krutom stanju

Dušikove komponente (NO, NO2, NH3)

Sagorijevanje pri visokim temp. industrijski procesi koji imaju za posljedicu spajanje atmosferskog N2 sa O2

Komponente ugljika

Ulični promet, industrija, potpuno i nepotpuno sagorijevanje ugljikovodika

Halogene komponente (HF, HCl)

Metalurški i drugi industrijski procesi

Radioaktivne komponente

Atomski procesi, kozmičko zračenje, prirodna radioaktivnosti

6.2 ATMOSFERA Zračni omotač zemlje poznat kao atmosfera dostiže približno 970 km visine i sadrži različite plinove, pare, čestice i aerosol. Atmosfera ima višestruku funkciju: omogućava život na zemlji jer štiti njenu površinu od kozmičkog zračenja iz svemira i osigurava osnovne uvjete za život (kisik, ugljični dioksid, sunčeva radijacija i dr.) Sa meterološkog stanovišta atmosfera predstavlja medij koji omogućava prijenos sunčeve energije. Meteorološki uvjeti imaju značajan utjecaj na lokalno i globalno zagađenje zraka. Oni utječu na distribuciju polutanata nakon njihove emisije.

6.2.1 Onečišćenje atmosfere Zaštita okoliša je postala predmetom sve većeg zanimanja i brige širom svijeta. Čist zrak i nezagađena voda postaju svakim danom sve važnija dobra, jer se njihov nedostatak sve više osjeća. Mnoge životinjske i biljne vrste naglo se prorjeđuju, a mnoge su već istrijebljene. 67

Efekt globalnog zatopljenja i smanjivanja ozonskog omotača već su sada zabrinjavajuća pitanja. Isto tako postaje sve jasnije da je čišćenje okoliša skuplje od sprečavanja njegova zagađenja. Sve je to dovelo do toga da se problemu zaštite okoliša danas prilazi mnogo ozbiljnije i sustavno. Stalni gospodarski rast, živa gospodarska aktivnost, povećanje proizvodnje, prometa i potrošnje sve više zagađuje i destabilizira čovjekov okoliš i iscrpljuje obnovljive, a pogotovo neobnovljive prirodne resurse. Posljedice se uočavaju na svakom koraku: 9 klimatske promjene (globalno zatopljenje), 9 povećanje ozonskih rupa, 9 kisele kiše, 9 istrebljenje biljnih i životinjskih vrsta, 9 stalno smanjivanje obradivog tla (zbog izgradnje prometnica - oko 20 milijuna hektara na godinu), 9 progresivno iscrpljivanje neobnovljivih izvora energije, 9 sve veći nedostatak pitke vode, 9 sve veće zagađenje zraka, vode i tla itd

6.2.2 Utjecaj prometa na onečišćenje atmosfere i okoliša Razvoj automobilske industrije doveo je do činjenice da je svijet danas preplavljen automobilima. Dok se ljudska populacija udvostručila od 1950. broj automobila povećao se gotovo deset puta, tako da se danas ukupna svjetska automobilska flota povećala na gotovo 500 milijuna vozila. Uvjetovan sve bržim gospodarskim rastom i razvojem, promet u svijetu i u Hrvatskoj naglo raste što se odrazilo na sve veće: 9 zauzimanje prostora, 9 povećanje buke i vibracija, 9 neracionalan utrošak energije, 9 onečišćenje vode i tla 9 negativno djelovanje na ukupnost okoliša Današnji su gradovi neprekidno izloženi degradaciji uslijed neslućenog razvoja automobilskog prometa. Urbanisti i prometni planeri tražili su rješenja u stvaranju velikih prometnih sustava u gradu, u gradnji gradskih autocesta, parkirališta, velikih križanja i tako pretvarali dragocjeno gradsko zemljište u veliki prometni park. Već negdje oko 1960. spoznaje se da predložena rješenja u vezi s prometom nisu dala očekivane rezultate dok se istovremeno njegov štetan i regionalni utjecaj povećavao. Promet je zbog uporabe fosilnih goriva odgovoran za 25% globalnih emisija CO2. Prosječan automobil godišnje ispušta toliko CO2 emisija koliko je i sam težak; Za jedan sat vožnje autocestom brzinom 130 km/h potroši se isto toliko kisika koliko jedan čovjek potroši u deset dana za disanje. Izgaranje fosilnih goriva proizvodi onečišćujuće tvari koje se mogu prenijeti na velike udaljenosti i škoditi ljudskom zdravlju, biljkama, životinjama i ekosustavima. Takve onečišćujuće tvari i njihovi derivati, poput troposferskog ozona i zakiseljujućih spojeva vode uništavanju ekosustava, škode usjevima i šumama, u ljudi uzrokuju probleme dišnih organa i razne bolesti. I drugi utjecaji uključujući buku i zauzimanje površina, uvelike pridonose poremećajima u ekosustavu. Od svih izvora komunalne buke u gradovima najveći postotak (80%) otpada na prometnu buku što se negativno odražava na organizam čovjeka. U gradovima prometna mreža čini i do 50% ukupne urbane mreže. Za gradnju jednog kilometra gradske autoceste, s tri prometne trake u svakom smjeru potrebno je najmanje 25 000 m2 prostora (na tom prostoru može se sagraditi više od 60 stambenih zgrada). Zbog svega navedenog u brojnim gradovima danas

68

postoje modeli i pokušaji minimiziranja štetnog utjecaja prometa na čovjeka i okoliš. Osim usavršavanja javnog prijevoza kao okosnice prometne politike, mnogi europski gradovi pripremaju niz pratećih mjera prometne politike kao što su brojne restrikcije, te se postavljaju strogi zahtjevi prema naftnoj industriji u cilju proizvodnje čistih goriva fosilnog porijekla, bez štetnih emisija. Utjecaj prometa na suvremeno društvo je nemjerljiv. Današnja pokretljivost ljudi, roba i usluga vodi suvremeno društvo prema tzv. “mobilnom društvu”. Razvoj prometa u takvoj situaciji mora biti usklađen s načelima održivog razvitka koja su već određena na globalnoj, međunarodnoj razini. Održivi promet je promet koji ne ugrožava javno zdravlje ili eko-sustave i konzistentno zadovoljava prijevoznu potražnju kroz: 1. racionalno korištenje prirodno obnovljivih izvora energije 2. racionalno korištenje neobnovljivih izvora. Promet je jedno od područja u Hrvatskoj kod kojih su pokazatelji rasta, gledani kroz definiciju održivog razvitka, većim dijelom sa negativnim predznakom. Zabrinjavajuće je povećanje korištenja osobnih vozila u odnosu na smanjenje korištenja javnih oblika prijevoza (autobusi i željeznica) koji su manje utjecajni po oštećenje okoliša. Sva nastojanja i poboljšanja glede: smanjenja emisija štetnih tvari, povećanja kvalitete goriva, povećanja iskoristivosti goriva, uvođenja novih alternativnih goriva, blijede pred podacima o znatnom povećanju broja, snage i korištenja vozila svih vrsta, a posebice cestovnih motornih vozila. Ekološki aspekti održivog razvitka prometa prvenstveno podrazumijevaju smanjivanje nepovoljnih učinaka na okoliš. U smislu djelovanja prometnog sustava to su tri osnovna elementa: 1. zagađivanje okoliša kroz emisiju štetnih tvari, 2. zagađivanje kroz proizvodnju otpada i 3. buka. Od samih početaka ljudske civilizacije čovjek je imao potrebu za putovanjem. Jednako važan bio je transport ljudi i robe. U počecima se većina prometa odvijala kopnom (cestovni) ili vodama (pomorski ili riječni promet). S razvojem ljudskog znanja i tehnologije došlo je do otkrića željeznice koja je polako počela preuzimati veliki udio prometa. Naposljetku razvio se i zračni promet. Istraživanja su pokazala da stanovnici razvijenih zapadnih zemalja u prosijeku dnevno putuju 1-1,5 sati, to uključuje 3-4 povratna putovanja, s trajanjem najdužeg putovanja između 40-50 minuta, za to troše 10-15% osobnih prihoda, godišnje ostvare 3 do 4 povratna putovanja izvan svog prebivališta Cestovni promet Automobilski promet imao je veliku ulogu u razvoju ljudskog društva. Prijelaz na automobilski promet utjecao je na formiranje velikih gradova u SAD-u je korištenje automobila dovelo do urbanizacije 60% stanovništva. Istraživanja su pokazala da okolinu najviše zagađuju motorna vozila i to više od 50%. U atmosferu se izbacuje velika količina ugljikovih oksida (CO i CO2), dušikovih oksida (NOx), sumporni oksid (SO2), olova i olovnih spojeva te velika količina krutih čestica, čađa i teških metala. Tako je npr. koncentracija CO na nekim križanjima u Zagrebu čak 35 mg/m3, što je za 3,5 puta više od svjetskih standarda (10 mg/m3)! Automobilski promet smanjuje kvalitetu okoline otpadnim tvarima koje nastaju, trošenjem automobilskih guma i površinskih slojeva kolnika. Velik dio prometnica, osim

69

autocesta, nema adekvatno riješen problem odvodnje oborinskih voda. Zbog toga zagađene vode s kolničkih površina odlaze u okolno tlo te može doći do zagađenja podzemnih voda. Negativna uloga prometa ne očituje se samo emisijom štetnih plinova, već i - bukom i vibracijama, - zauzimanjem obradivih površina i - vizualnim degradiranjem prostora. Automobilski promet onečišćuje okoliš: Zrak – sagorijevanjem goriva cestovna vozila izbacuju u atmosferu CO, ugljikovodike, dušikove okside Pb, njegove spojeveve, SO2 Otpadne tvari – nastaju trošenjem pneumatika i proširenih slojeva kolnika. Utjecaj cestovne djelatnosti na stanje kvalitete vode može se promatrati: u tijeku izgradnje ceste - izvedbom zemljanih radova, primjenom neodgovarajućeg građevnog materijala, lokacijom i održavanjem gradilišta, skladišta, servisa itd. u tijeku održavanja i ekspoloatacije cesta uslijed: trošenja guma, izgaranja motora, prosipanja goriva i tereta, primjene kemijskih sredstava protiv zaleđivanja itd. Većina cestovnih prometnica (osim autocesta) nema odgovarajuće riješenu odvodnju onečišćenih voda s kolnika, niti potrebnu drenažu. Kvalitetu okoliša i odbačena stara vozila, istrošene gume, ulje te razni drugi predmeti koji se izbacuju iz vozila. Buka, vibracije zauzimanje obradivih površina, vizualno degradiranje prostora su značajni elementi onečišćenja okoliša. Mjere zaštite okoliša koje se provode u slučaju automobilskog prometa su: kontrola tehničke ispravnosti vozila, sniženje cijene bezolovnog benzina, ugradnja prečišćivača u dizel vozila i sl. Vodeni promet Vodeni promet, odnosno brodovi, i druga plovila znatno utječu na kvalitetu voda i mora. U vodene ekosustave dnevno dospijevaju velike količine različitog otpada, npr. nafta i naftni derivati, različita kemijska sredstva, fekalije itd. Te količine otpada izrazito se povećavaju zbog izvanrednih stanja poput havarija brodova. Upravo zbog tih problema (a zbog velikog opsega vodenog prometa) donesene su brojne međunarodne konvencije za zaštitu vodenih ekosustava. Poseban problem vodenog prometa u posljednjim godinama predstavlja problem balastnih voda. Zračni promet Intenzivan razvoj zračnog prometa je u nekim područjima doveo do opterećenja okoline do gornjih podnošljivih granica. Glede aerozagađenja najveća je polucija prvih deset minuta kod polijetanja i kod slijetanja zrakoplova. Udio civilnog zračnog prometa u odnosu na sve druge izvore procjenjuje se na oko 1%. Osim ovog direktnog zagađenja avionski promet ima dva globalna i pogubna efekta: utječe na smanjenje ozonskog omotača oko Zemlje i time direktno povećava količinu i energiju sunčeve insolacije naročito UV spektra koji ima kancerogeno djelovanje na kožu čovjeka. Indirektni učinak je povećanje globalne

70

radijacije na populaciji ispod ruta avionskih linija (gdje je i objektivno zabilježena viša učestalost malignoma koji ovise o sunčevoj radijaciji). Buka kao drugi značajni vid polucije sa podvostručenjem broja putnika svakih 5 godina raste za 3 dB, a kod mlaznih aviona za 8 dB. Način na koji zračne luke saniraju problem buke je taj da određeni zrakoplovi koji stvaraju više buke od ostalih polijeću i slijeću u zračnu luku sa one strane piste koja je udaljenija od naselja. Opasnost po okolinu od vojnih aviona koji prevoze nuklearno oružje, kemikalije ili biološka oružja nije potrebno posebno isticati. Željeznički promet Utjecaj željezničkog prometa na stanje okoline manje je invanzivan i obuhvaća manje prostora od cestovnog prometa. Od otvaranja prve pruge 1825. godine razvoj klasične željezničke tehnologije rezultirao je u sve bržim, čišćim i rentabilnijim pogonskim načinima, a maksimum je postignut ostvarenjem tzv. TGV ideje. Prednosti željezničkog prometa vezane su uz manje emisije štetnih plinova u usporedbi s drugim prometnim sredstvima. Jedna od rjeđe spominjanih prednosti željeznice je niska potrošnja prostora. Tlo je osnova života na Zemlji, a odlika je željeznice da malo «troši» prostor. Dvokolosiječna pruga zauzima prostor širok oko 15 metara, a u jednome satu njome je moguće provesti isti broj ljudi i tereta kao autocestom od 16 trakova širokom 122 metra. Tablica 5. Emisija štetnih plinova po pojedinoj prometnoj grani. Putnički prijevoz Prometna grana

Teretni prijevoz

Emisija štetnih plinova Emisija štetnih plinova (g/putnik/km) (g/tona tereta/km)

CO2

NOx

CO2

NOx

Željeznički promet

3

0,01

2,8

0,004

Cestovni promet

87

0,48

53,0

0.700

Zračni promet

243

1,63

-

-

Zaštiti od buke u zemljama članicama EU pridaje se vrlo velika pozornost, prije svega radi postizanja kakvoće življenja i radi zaštite ljudskog zdravlja. Više od 80% buke iz komunalnih izvora otpada na buku što je stvaraju prijevozna sredstva u prometu. Od toga 18% otpada na tračnička vozila, 50% na cestovna vozila i 13% na zrakoplove. Željeznički prijevoz stvara manje buke nego cestovni ili zračni promet. Kod prijevoza iste količine tereta i istoga broja putnika željeznički promet u prosijeku stvara od 25 do 50% manje buke. Ekonomska isplativost željeznice Zbog geoprometnoga i strateškog položaja Hrvatske u Europi, njezinim se cestovnim prometnicama svake godine prevoze od 120 do 220 tisuća tona zapaljivih tvari i plinova, od 50 do 120 tisuća tona otrovnih i za zdravlje štetnih tvari te od 20 do 50 tona radioaktivnih tvari. U ukupnoj količini opasnih tvari koje se prevoze Hrvatskom, više od 63% čine zapaljive tekućine i plinovi te više od 36,5% otrovne tvari Kod prijevoza masovnih tereta željeznicom se troši četiri puta manje energije nego onda kada se ista količina tih 71

tereta prevozi kamionima. Preusmjeravanjem prijevoza masovnih tereta s cesta na željezničke pruge oslobađaju se ceste od zakrčenosti i uništavanja, i čuvaju se šume. U teretnom prijevozu željeznica u sebi krije zlatne rezerve, kao što je na primjer mogućnost utrostručivanja kapaciteta pojedinih pruga poboljšavanjem tehnologije nadzora nad vožnjom vlakova. Izgradnjom usporednih kolosijeka na pojedinim dionicama postojećih pruga, osim povećavanja prometne sigurnosti i redovitosti povećao bi se i njihov kapacitet, i to čak šest puta Željeznički koridori najbolje promiču iskoristivost prostora, broj teških nesreća u željezničkome prometu nekoliko desetaka puta je manji nego u cestovnome prometu, željeznica se može smatrati čuvaricom ne izračunljive društvene vrijednosti. Energetska isplativost željeznice Željeznički promet štedi energiju na temelju velike mase vlakova te izbjegavanje čestoga zaustavljanja i pokretanja. Kada bi samo 5% tereta što se u razvijenim zemljama prevoze cestom bilo preusmjereno na prijevoz elektrificiranim prugama, uštedjela bi se šestina ukupne količine nafte koju te zemlje uvezu sa Srednjeg istoka. Ako se usporedi potrošnja energije potrebne za prijevoz jednog putnika na udaljenosti od jednoga kilometra, tada je vidljivo to da vlakovi klase InterCity troše samo trećinu energije što ju za prijevoz na istoj udaljenosti troše putnički zrakoplovi i samo šestinu energije potrebne za pogon automobila u kojemu se vozi jedan čovjek. Ako se potrošnja energije usporedi po jedinici prijevoza tereta i po vrsti prijevoza tada je vidljivo to da je kod kamionskog prijevoza potrošnja pogonske energije je više od četiri puta veća nego kod prijevoza tereta željeznicom ili brodom. U usporedbi pak sa željezničkim potrošnja pogonske energije pri prijevozu tereta zrakoplovom veća je više od šezdeset puta. Ako se analiziraju troškovi pogonske energije na Hrvatskim željeznicama u godini 1999. dobije se podatak da 67% čine troškovi dizelskog goriva, a 33% troškovi električne energije. Ako se pak promatra količina rada obavljenoga u brutotonskim kilometrima, tada je te godine električnom vučom vlakova bilo ostvareno 61% rada, a dizelskom vučom vlakova 39%. Očito je da je u uvjetima sadašnje elektrificiranosti HŽ-ovih pruga 3,15 puta jeftinije prevoziti električnom nego dizelskom vučom. Svi raspoloživi podaci pokazuju to da je u željezničkome prometu gospodarski djelotvornije i isplativije te ekološki prihvatljivije koristiti se električnom vučom vlakova. Zbog toga Hrvatske željeznice u sadašnjem i budućem razvoju ponajprije moraju uznastojati na daljnjoj elektrifikaciji svojih pruga. Željeznički promet uvelike štedi energiju, i to je najveći doprinos željeznice zaštiti okoliša i narodnim gospodarstvima u pojedinim zemljama. Vlakovima je u prosjeku potrebno manje pogonske energije nego osobnim vozilima i kamionima jer je otpor gibanju između željezničkih kotača i čeličnih tračnica manji nego otpor gibanju između gumenih kotača i cestovnog asfalta. Osim toga vlakovi se rjeđe zaustavljaju i rjeđe mijenjaju voznu brzinu, što također pridonosi smanjivanju rasipanja pogonske energije. U današnje vrijeme sve je potrebnije isticati to da radi djelotvornije zaštite okoliša prednost valja davati masovnom prijevozu, koji najbolje može obavljati upravo željeznica. Mogućnost prijevoza velikih količina tereta željeznicom osobito je važna u zemljama u razvoju. Zbog slaboga održavanja kamiona te zbog loših cesta i njihove zakrčenosti djelotvornost cestovnog prometa ondje je jako mala, a rasipanje energije je veliko. Željeznica može znatno smanjiti količinski udio fosilnoga goriva (nafte) koje se u nekoj zemlji troši za prijevoz. Nafta umnogome opterećuje proračune svih zemalja koje tu sirovinu moraju kupovati na međunarodnome tržištu. Premda mnoge zemlje postupno, iz godine u godinu, povećavaju udio elektrificiranih pruga na svojim željeznicama, ipak znatni potencijali još uvijek ostaju neiskorišteni.

72

Promet kao djelatnost koja omogujćava prijevoz ili prijenos ljudi i dobara pridonosi oblikovanju i valorizaciji prostora te sveukupnom razvoju gospodarskom i društvenom. Negativne posljedice na okoliš su brojne i raznolike. Prometne djelatnosti onečišćuju zrak, vodu, tlo, uzrokuju buku i vibracije, zauzimaju zelene površine i životni prostor, vizualno degradiraju krajolike, povećavaju opasnost po život i zdravlje ljudi. Istraživanja su pokazala da na onečišćenje okoliša najveći utjecaj imaju motorna vozila, oko 50%.

73

7. DEMOGRAFSKA EKSPANZIJA I NEKONTROLIRANA URBANIZACIJA – UTJECAJ NA OKOLIŠ Populacijska ekspanzija i brza urbanizacija sa čitavim nizom popratnih pojava uzrokuju opasnost za okoliš. Posljedice prebrze i često neracionalne urbanizacije u nas i u svijetu vrlo su intenzivne i raznolike. Prostorni prerazmještaj stanovništva u procesu urbanizacije je jedan od bitnih obilježja razvitka Hrvatske. Najznačajniji učinci takvog razvitka su porast broja gradova i broja stanovnika u gradovima, te depopulacija manjih seoskih naselja sa nizom neželjenih pojava.

7.1 REGIONALNE RAZLIKE U RAZMJEŠTAJU STANOVNIŠTVA TE PRIRODNA I MEHANIČKA KRETANJA Kao i brzi rokovi urbanizacije, imaju snažan utjecaj na stanje i kvalitetu okoliša u Hrvatskoj. Ruralni prostori zahvaćeni snažnim egzodusom (poseban problem otoka) ostaju demografske mase ili je ona nepovoljne strukture, zbog čega dolazi do smanjenih gospodarskih aktivnosti, napuštanja obradivih površina, izumiranja naselja i sl. Istovremeno u gradskim naseljima dolazi do snažne koncentracije stambenih, radnih, uslužnih i rekreacijskih funkcija, što također stvara vrlo snažne ekološke poremećaje, odnosno umenjuje kvalitetu okoliša i življenja u takvim naseljima. Širenje građevinskih zemljišta ima i druge negativne posljedice. Gradnja stambenih i gospodarskih objekata često se mimo kontrole i potrebnih dozvola, širi i na zemljište predviđeno za posebne namjene, čime se ugrožava kvaliteta podzemnih i nadzemnih voda, smanjuju zelene površine, ugrožavaju biljne i životinjske vrste i sl. Urbanizirana područja redovito su najveći potrošači raznolikih energenata, što bitno utječe na kvalitetu okoliša užih i širih prostora. Radom različitih proizvodnih i potošnih energetskih postrojenja, kućnih ložišta, klimauređaja, brojnih automobilskih i drugih motora s unutarnjim izgaranjem, u gradsku atmosferu odlazi velika količina neiskorištene toplinske energije. Istovremeno u zrak se ispuštaju različita druga onečišćenja, kao što su plinovi, pare, krute čestice i sl., zbog čega se u gradskim naseljima vrlo često formiraju gusti slojevi magle u kojoj su znatne količine ugljik(IV)oksida i drugih otrovnih tvari. Prevelik i nekontroliran rast gradova utječe na promjenu klime, promjenu regionalnih ambijentalnih vrijednosti, vodi dehumanizaciji života, različitim nesporazumima, stresovima, napetostima i drugim sociološkim i psihološkim poremećajima.

7.2 POLJODJELSTVO I OKOLIŠ Poljodjelstvo je kao gospodarska grana važan činilac ukupnog razvoja pojedinih zemalja i regija, ali i utjecaja na stanje kvalitete okoliša. Poljodjelstvo u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama negativno utječe na stanje kvalitete okoliša. Loše stanje okoliša je posljedica neracionalnog pristupa obradi zemlje odnosno rezultat pogrešne primjene različitih agrotehničkih postupaka. Masovna i nekontrolirana upotreba raznih kemijskih sredstava (herbicida, fungicida,....) i umjetnih gnojiva.

74

Poseban je problem taloženje pesticida u tlu u biljkama, čime se narušava mikrobiološka ravnoteža i aktivnost tla, te smanjuje prinos kultura koje se siju narednih godina. To je naročito izraženo kod primjene perzistentnih herbicida, kojima se na velikim poljoprivrednim površinama znatno može umanjiti prinos pšenice, šećerne repe i drugih kultura, ako se sije poslije kukuruza na površinama tretiranim tim preparatima. Potrošnja umjetnih gnojiva po jedinici poljoprivrednih površina u Hrvatskoj zaostaje za potrošnjom u zemljama s razvijenom poljoprivrednom proizvodnjom. Upotreba umjetnih gnojiva je ipak kod nas vrlo često nekontrolirana i neracionalna i time vrlo štetna. Duža upotreba umjetnih gnojiva negativno utječe na kvalitetu površinskih i podzemnih voda. Današnja poljoprivredna proizvodnja nalazi se u škarama, između neminovne primjene pesticida i ostalih kemijskih sredstava bez kojih je nemoguće zadovoljiti narasle potrebe u prehrani stanovništva s jedne strane i ekoloških posljedice te primjene s druge strane. Pomirenje tih suprotnosti je izazov kojeg znanost i praksa našeg vremena mora riješiti.

7.3 EROZIJA ZEMLJIŠTA Erozija zemljišta je gubitak plodnog gornjeg sloja zemlje bogatog humusom na kojem raste vegetacija. Erozija po svom djelovanju može biti izazvana vodom ili vjetrom. Erozija vodom je mnogo češća i izaziva teže posljedice. Tako vodene erozije u SAD.u odnese svake godine do 3 milijarde tona zemlje. Rijeka Po nanosi velike količine plodnog zemljišta u Jadransko more. Njena delta se produžuje svake godine za 70 metara. Znatne štete na nizinskim terenim nastaju od erozije vjetrom. Tako je 30-tak godina ovog stoljeća vjetar odnio veliku količinu plodnog tla na sjeverozapadnu SAD-a. Poljoprivrednici su u Kansasu raskrčili sve šume da bi dobili što više prostora za uzgoj žitarica. Erozije vodom je oduvijek bilo u manjoj mjeri dok ljudi nisu počeli mijenjati ekosustave prema svojim potrebama. Vodene erozije se mogu smanjiti na razumnu mjeru reguliranjem velikih riječnih slivova i pošumljavanjem sitnih obronaka. Za tlo znači veliku opasnost čije su posljedice jednake djelovanju erozije – gubitak plodnosti. U želji da se poveća proizvodnost tla dodaju se iz godine u godinu obradivim površinama velike količine mineralnih gnojiva. Nakon nekoliko uspješnih žetvi proizvodnja počinje opadati. U sušnim periodima, osobito ako nema natapanja zemlje, posijane kulture počinju donositi sve manje uroda. Iz zemlje se isparava voda i u njoj je sve veći postotak soli. Rezultat takve agrarne politike za desetak godina jest ogoljelo tlo prezasićeno solju i nesposobno za proizvodnju hrane. Da bi tlo opet postalo produktivno, potrebno je izvršiti desalinaizaciju koja je relativno dug i skup proces.

7.4 SMANJIVANJE ŠUMA Problematima smanjivanja šuma usko je povezana s rastućom stopom industrijskog razvitka tako da su šume desetkovane u najvećim industrijskim područjima svijeta u sj. Americi i Europi. Razvitak znanosti, tehnike i svih ostalih djelatnosti ljudskog društva umnogome ovisi o proizvodnji papira čija je glavna sirovina drvna masa. Uništavajući šume, ljudi uopće nisu razmišljali o njihovoj obnovi. Negdje su tako nastale katastrofalne posljedice, koje se i danas 75

osjećaju. Dovoljno je da se podsjetima u našoj zemlji Velebita čiji su šumski pokrivač uništili Mlečani, od čega je nastala prava kamena pustinja na mjestu gdje su nekada bile guste hrastove šume. Isto tako od nekada glasovitog Slavonskog hrasta ostali su samo ostaci. Nestanak šume ne uzrokuje samo eroziju tla i nestanak šumskih životinja nego se u tom području smanji količina vlage, poveća temperatura i brzina vjetra, a smanji količina oborina. Tako ljudi za kratko vrijeme posve izmjene uvjete života u svom ekosustavu. U zadnjih nekoliko godina znatno su načete najveće šumske površine svijeta u slivu rijeke Amazone. Stručnjaci se boje da bi u budućnosti veće smanjenje šuma u tom području izazvalo izumiranje oko 600 vrsta i znatno promijenilo klimu u Južnoj Americi.

76

8. PROMJENA KAKVOĆE VODE Voda je na Zemlji vrlo rasprostranjena te prekriva gotovo tri četvrtine Zemljine površine. Ukupna količina vode na Zemlji procjenjuje se na 1,389 x 109 km 3. Međutim, oko 97% ukupne vodne mase čini slana voda u morima i oceanima, koja se može upotrebljavati samo za neke namjene Slatke vode na Zemlji ima 33,3 x 106 km3, ali od toga je 78% u obliku leda pa je otatak vode koji se može upotrebljavati za vodoopskrbu stanovništva, poljoprivredne i industrijske potrebe, kao i za druge djelatnosti, razmjerno mali. Zaštita postojećih vodnih zaliha kao i poboljšanje postojećih, već onečišćenih voda je bitan uvjet ne samo razvoja već i opstanka čovjekove zajednice na Zemlji. Voda je u prirodi u stalnom kruženju. Nakon kondenzacije vodene pare u atmoferi voda pada na Zemlju u obliku padalina. Dio vode se procjeđuje u podzemlje, dio otječe površinom, a dio dospijeva izravno u more. Uslijed djelovanja Sunčeve energije isparuje se voda s površine mora i kopna. Isparavanje površinskih i podzemnih voda povećano je isparivanjem biljaka. Vodena para je najčešći oblik vode u prirodi. Već u postupku isparavanja vodena se para spaja sa česticom koja znači stanovito onečišćenje atmosfere. Prolaskom kroz atmosferu, u vodi se otapaju ili raspršuju plinovi, dimovi i čestice prašine, koji se u atmosferi nalaze uslijed ispuštanja otpadnih tvari kroz dimnjake, naročito industrijske, a zatim uslijed strujanja zraka i drugih činitelja. Daljnje promjene sastava i koncentracije vode nastaju ispiranjem površine tla, a nastavlja se tečenjem po površini kao i procjeđivanjem u podzemlje. Prirodne vode služe kao izvorišta za vodoopskrbu, ali istodobno i kao prijamnici upotrijebljene (otpadna) vode, pa je mogućnost promjene kakvoće vode sve veća. Čovjekove djelatnosti predstavljaju bitan činitelj u promjeni sastava i koncentracije onečišćivača u prirodnim vodama. U vodne sustave dnevno se ispuštaju velike količine organskih i anorganskih otpadnih tvari, topline i radioaktivnih tvari. Otpad dospijeva u vodne sustave kao ostatak životnih i tehnoloških čimbenika u više ili manje podjednakim količinama tijekom dana i godina. Povremeno, vodni sustavi primaju takve terete otpada, koji po količini i sastavu predstavljaju udarne opterenja, a posljedice su iznenadnih, prometnih, tehnoloških i drugih neprilika. Vodni sustavi, odnosno pojedine skupine organizama životnih zajednica mogu se prilagoditi na stalan dotok manjih količina biološki razgradivih otpadnih tvari pa tako u vodnim sustavima nastaju postupci koji se u zdravstvenoj hidrotehnici nazivaju postupci samočišćenja voda. Međutim, u slučaju ispuštanja većih količina bioloških razgradivih tvari ili i manjih količina nerazgradivih štetnih i opasnih tvari u vodotocima, jezerima i morima može doći do izrazito nepoželjnih promjena, koje vodu čine neupotrebljivom za gotovo sve namjene. Vodni sustavi mogu biti onečišćeni ili /i zagađeni. Onečišćenje označava unošenje u vodne sustave tvari ili energije, uslijed čega se povećavaju vrijdnosti pokazatelja svojstvenih prirodnim vodama, pa time vode postaju manje podobne za uporabu, naročito za vodopskrbu i druge namjene za koje je potrebna voda visoke kakvoće. Zagađenje označava ispuštanje tvari ili energije, izravno ili neizravno, u vodne sustave prouzročene čovjekovom djelatnosti, čiji ishod predstavlja opasnost za ljudsko zdravlje,

77

štetnost za žive organizme i vodne sustave te smanjuje kakvoću ili ometa uprabu vode za planirane namjene. Za procjenu promjene kakvoće vodnih sustava potrebno je promatrati međusobne utjecaje pojedinih onečišćenja. U tom smislu značajan je utjecaj organskih tvari. Prilikom povećanja sadržaja nekih organskih tvari u vodi, postoji opasnost pokretanja već apsorbiranih iona teških metala i radionuklida uslijed stvaranja kompleksnih spojeva otopljenih u vodi. Na taj način mogu se već vezani teški metali i radionuklidi iz taloga pokrenuti te dalje prenositi vodom. Toplinski poremećaji prijamnika, kao posljedica ispuštanja rashladnih voda naročito onih iz termoelektrana i nuklearnih elektrana, utječu na promjene metabolizma ekosustava. Uslijed povišenja topline vode te s tim u vezi smanjenja otopljenog kisika u vodi i istodobnog ubrzanja potrošnje kisika, razgradnjom organskih tvari dolazi do promjena oksidoredukcijskih uvjeta, promjene koncentracije vodikovih iona, povećanja kompleksirajućih tvari i dalje do niza poremećaja. Čovjekovo djelovanje na njegov prirodni okoliš očituje se kroz djelatnosti društvene zajednice. U želji da za svoje potrebe iskoristi prirodna bogatstva, čovjek se koristi tehnikom i sustavnim iskustvom – znanošću. Promjene koje čovjek izaziva su trajne, dalekosežne, a vrlo često posljedice takvih promjena izazivaju neželjene učinke za njegovu zajednicu. Od ukupnih čovjekovih djelatnosti kojima se utječe na promjene u vodnim ekosustavima spomenut će se samo one najčešće: -

-

-

-

-

Nekontroliranim ribolovom ili općenito pretjeranim korištenjem proizvoda slatkovodnih i morskih sustava, smanjuje se brojnost nekih vrsta potrošača, čime se obavlja poremećaj piramide biomase ekosustava. Pojedine vrste iščezavaju, nekima se bvrojnost bitno smanjuje, dok se neke druge nerazmjerno razvijaju. U poljoprivredi se primjenjuju umjetna gnojiva te pesticidi svih vrsta. Ispiranjem, zemljišta donose se u vodne sustave nove količine hranjivih soli, zatim postojanih otrovnih tvari koje ulaze u prehrambene lance ekosustava, izazivajući neželjene promjene živih organizama. Izgradnjom stambenih naselja te industrijskih pogona, čovjek je poremetio postojeće mikroklimatske, hidrološke i edafske prilike. Upotrijebljene vode iz stambenih naselja unose u vodne sustave znatne količine organskih tvari, za čiju se razgradnju troški kisik. Na pojedinim djelovima vodnih ekosustava, gdje se bez nadzora unose vveće količine organskih tvari, dolazi do smanjenja otopljenog kisika u vodi, a s tim u vezi i do promjena životnih zajednica u ovisnosti o količini otopljenog kisika u vodi. Hranjive soli koje nastaju postupcima razgradnje organskih tvari povećavaju brojnost proizvođača nove organske tvari (eutrofikacija). Pri povećanoj koncentraciji hranjivih soli, uz ostale prirodne uvjete, dolazi do bržega razvoja proizvođača od odgovarjućeg niza potrošača dakle do poremećaja u metabolizmu ekosustava. Izgradnja industrijskih pogona ima dlakosežnije posljedice. Otpadne industrijske vode unose u vodne sustave, uz organske tvari, znatne količine anorganskih tvari. U otpadnim vodama industrije nalaze se ne samo povećane koncentracije mineralnih soli, metalnih iona, već i znatne

78

-

-

količine sintetičkih tvari kojih nije bilo u prirodnim sustavima. Utjecaj industrijskog otpada višestruko je nepovoljan i na životne zajednice vodnih sustava i na samog čovjeka. Rashladne isdustrijske vode unose u vodne sustave dodatne količine toplinske energije te mijenjaju uvjete životne okoline u prirodnim ekosustavima. Ispuštanjem dimova u atmosferu unose se znatne količine kemijskih spojeva i prašine. Smanjuje se jakost svjetlosti u prirodnoj okolini. Prolazeći kroz onečišćenu atmosferu padaline otapaju kemijske spojeve te na tlo dospijeva oborinska voda s promijenjenom koncentracijom vodikovih iona – „kisele kiše“. Otjecanjem po površini stambenih naselja, industrijskih pogona, poljoprivrednih i drugih površina, nastaje daljnje onečišćenje površinskih voda. Prometne potrebe društvenih zajednica izazivaju daljnje nepoželjne utjecaje na vodne ekosustave. Promjene uvjeta životnih staništa uzrokuje ne samo promet na vodnim sustavima, već i cestovni, željeznički kao i zračni promet. Utjecaji su izraženi kao dugotrajni, uslijed stalnog prometa, ali i udarni, povremeni, zbog prometnih nezgoda. Proizvodnja energije od fosilnih goriva, a naročito nuklearnog utječe na promjene u vodnim sustavima s mogućim nesagledivim posljedicama.

Ne postoji niti jedna čovjekova djelatnost bez nepovoljnih promjena prirodne ravnoteže vodnih sustava. Kako bi se utvrdile mjere i postupci za smanjenje neželjenih promjena kakvoće voda, potrebno je utvrditi izvore onečišćenja – zagađenja, dakle one djelatnosti koje proizvode otpadne tvari i energiju.

8.1 IZVORI ONEČIŠĆENJA VODA Otpadna tvar i otpadna energija nastaju u postupcima čovjekovih djelatnosti, a za samog korisnika predstavljuju nekoristan i nepoželjan otpad. Otpadne tvari pojavljuju se u tekućem, krutom i plinovitom obliku. Otpadne tvari koje se pojavljuju u tekućem obliku nazivaju se otpadnim vodama.Svojstva otpadnih voda razlikuju se prema porijeklu, pa se mogu svrstati u kućanske, industrijske i poljoprivredne otpadne vode. Prema načinu unošenja otpadnih voda u vodne ekosutave, razlikuju se „točkasti“ (koncentrirani) ili „raspršeni“ ispusti. Kućanske i industrijske otpadne vode prikupljaju se sustavom kanala te ispuštaju u vodne sustave kanalskim ispustima. Takav način unošenja otpadne vode u prijamnike je točkasti ispust. Oborinske vode koje izravno iz atmosfere dospijevaju u vodne sustave ili nakon ispiranja površine šuma, livada i drugih površina ulaze u prijamnike na vrlo dugačkim potezima, nazivaju se raspršeni ispusti.

79

U otpadnim vodama kućanstva, industrije i dijelom oborinskih voda koje se prikupljaju kanalskim sustavima moguće je nadzirati otpadnu tvar pomoću uređaja za čišćenje otpadnih voda. Točkasti izvori onečišćenja mogu na taj način ujedno biti i nadzirani izvori onečišćenja. Kad je riječ o raspršenim izhvorima onečišćenja, zapravo nije moguće nadzirati otpadnu tvar, pa su takvi izvori neprovjereni izvori onečišćenja. U ovom poglavlju razmotrit će se izvori i svojstva tekućeg otpada. Prema pojedinim svojstvenim pokazateljima sastava otpadne vode moguće je procijeniti porijeklo otpadne vode, odnosno za svojstva pojedinih otpadnih voda mogu se navesti značajni pokazatelji.

8.1.1 Kućanske otpadne vode Kućanske otpadne vode nastaju u seoskim i gradskim naseljima. To su vode iskorištene u kućanstvima, ugostiteljstvu, zdravstvu, školstvu, uslužnim i drugim neproizvodnim djelatnostima. Otpadne vode iz turističkih naselja istih su svojstava kao i kućanske otpadne vode. Nazivaju se još i „komunalne“ ili „gradske“ te „fekalne“ otpadne vode. Sastav i svojstva otpadnih voda osisi o načinu upotrebe voda.l ista voda iz vodopskrbnih sustava upotrebljava se za obavljanje svih životnih funkcija, sanitarnih potreba kao i za komunalnu potrošnju (pranje ulica, zalijevanje zelenila, pranje automobila). Biološka razgradivost temeljno je svojstvo kućanskih otpadnih voda. Kućanske otpadne vode sadrže organske tvari koje se počinju razgrađivati čim dospiju u vodu. Prema stupnju biološke razgradnje razlikuju se: - Svježe otpadne vode u kojima biološka razgradnja još nije naprodovala, koncentracija otopljenog kisika nije bitno manja od one u vodi iz vodovoda; - Odstajale vode, koje ne sadrže kisik, jer je potrošen za biološku razgradnju otpadne tvari; - Trule (septičke) vode u kojima je biološka razgradnja toliko napredovala da se odvija anaerobno, a uspostavljena je ravnoteža između razgrađivača i organske tvari. Sastav otpadne tvari u kućanskim vodama ovisi o mnogo činitelja, a posebno o načinu života, klimatskim prilikama, izgrađenosti vodopskrbnog podsustava i raspoloživim količinama vode. Svježe kućanske otpadne vode su sivo-smeđe boje, osobita mirisa. Tečenjem u kanalizacijskoj mreži, nakon što je biološka razgradnja napredovala, boja vode postaje tamna, a miris osebujan po trulim jajima, uslijed sadržaja vodik-sulfida. Kućanske otpadne vode sadrže znatne količine krupne otpadne tvari kao što su papir, krpe, plastične vrećice, ostaci voća i povrća. Otpadne tvari u kućanstvu nalaze se u raspršenom koloidnom i otopljenom obliku. Približno jedna trećina od ukupnih krutina je u raspršenom obliku. Sitne čestice u koloidnom obliku čine otpadne vode izrazito mutnim. Kemijski sastav otpadnih tvari razlikuje se kod pojedinih naselja i gradova. U načelu može se računati da su dvije trećine od ukupne raspršene i otopljene tvari organskog porijekla. Organske tvari pretežno se nalaze kao bjelančevine (40 – 60%) te ugljikohidrati (25 – 50%). Najčešće se kao pokazatelji sastava kućanskih otpadnih voda uptrebljavaju: biokemijska potrošnja kisika, 80

količina raspršene tvari i sadržaj mikroorganizama fekalnog porijekla. Veće količine otpadnih tvari odnose se na mješoviti način odvodnje. U kućanskim otpadnim vodama ima mnogo mikroorganizama, naročito bakterija i virusa. S obzirom na postojanje mikroorganizama fekalnog porijekla u otpadnoj vodi, nalaze se i patogeni mikroorganizmi. Broj i vrsta patogenih mikroorganizama ovisi o zdravstvanim prilikam a područja odakle dotječu otpadne vode. Broj ukupnih koliformnih bakterija (b.c.) koje se dnevno izlučuju po stanovniku iznosi 2,5 x 1010 do 2,5 x 1012. Broj enterovirusa reda je veličine 3 x 105 do 2,5 x 106 zaraznih jedinica po stanovniku na dan. Od ukupnog broja mikroorganizama u otpadnoj vodi samo mali broj u odrđenim uvjetima izaziva bolesti. Vrlo velik broj razlagača omogućava biološku razgradnju organskih tvari. Temperatura otpadne vode povišena je u odnosu na vodovodnu , zbog grijanja u kuhinjama, kupaonicama, pronicama i slično. Prema nekim ispitivanjima, srednja godišnja temperatura otpadne vode iznosi 11,6 do 20,5° C. Povišenjem temperature ubrzavaju se biološki postupci razgradnje uslijed čega se brže troši otopljeni kisik pa postoji opasnost od truljenja vode u kanalizacijskoj mreži. Ova činjenica od posebne je važnosti za ljetne prilike, naročito u toplijim krajevima. Koncentracija otpadnih tvari u kućanskim otpadnim tvarima osisi prije svega o količini upotrebljavane vode. Količina otpadnih voda manja je od ukupne vode koja služi za opskrbu stanovništva. Razlika nastaje uglavnom uslijed poniranja i isparavanja vode koja služi za zalijevanje zelenila i pranja ulica te isparavanje dijela vode pri kuhanju i pripremi tople vode pri kuhanju i pripremi tople vode. Općenito je količina otpadnjih voda koja se odvodi kanalizacijskim podsustavom u granicama 70 do 80 % od vodoopskrbnih količina. Osim nabrojenih svojstava kućanskih otpadnih voda, koje imaju napovoljan utjecaj na ekološke i sanitarne prilike prijamnika, kućanske otpadne vode zbog neugledna izgleda i mirisa znače i onečišćenje prirodnih voda u estetskom smislu. Poseban problem odnosi se na kućanske otpadne vode koje se prikupljaju septičkim jamama, u dijelovima naselja gdje nije izgrađen kanalizacijski podsustav. U slučaju da se te vode dovode na zajednički uređaj za čišćenjeotpadnih voda, treba ih prethodno čistiti te razrijediti s kanalizacijskim vodama, s tim da udio vode iz septičkih jama ne prelazi 1%, prema obujmu.

8.1.2 Industrijske otpadne vode Industrijske otpadne vode nastaju uporabom vode u tehnološkim postupcima i u proizvodnji energije. Upotrijebljene vode u sanitarnim uređajima u industriji istoga su svojstva kao i kućanske otpadne vode. Sastav i koncentracija industrijskih otpadnih voda ovise o tehnološkom postupku i ne mogu se uspoređivati pomoći zajedničkih pokazatelja. U odnosu na kućanske otpadne vode mogu se podijeliti u dvije temeljne skupine: 1. biološki razgradive ili spojive koje se smiju miješati s kućanskim otpadnim vodama; 2. biološki nerazgradive ili nespojive koje se ne smiju miješati s kućanskim otpadnim vodama bez prethodne obrade

81

Primjer biološki razgradivih voda jesu otpadne vode prehrambene industrije. Nespojive su otpadne vode metalne industrije. Industrijske otpadne vode mogu sadržavati: teške metale, kiseline, lužine, mineralne soli, biocide, mineralna ulja i ugljikovodike, fenole i aromatskeorganske spojeve, radioaktivne tvari i sintetične kemijske proizvode kojih ne sadrže prirodnhe vode. Ponekad se opterećenost industrijskim otpadnim vodama izražava „ekvivalentom stanovnika“ izračunanim prema BPK5 (biološka potrošnja kisika u postupcima pročišćavanja za 5 dana). Takav način računanja ne odgovara stvarnom opterećenju. Takav proračun bio bi moguć samo kod nekih industrijskih postupaka, kod kojih je moguće procijeniti količinu organskih tvari prema BPK. Većina industrijskih otpadnih voda sadrže tvari koje ometaju biokemijske postupke razgradnje organske tvari, pa se količina organskih tvari točnije izražava pokazateljem: kemijska potrošnja kisika (KPK). Povećanje odnosa KPK/BPK5 iznad 2,5 pokazuje na veći utjecaj industrijskih otpadnih voda u gradskim (komunalnim) otpadnim vodama. Uslijed izrazitog utjecaja industrijskih otpadnih voda u zajedničkim gradskim kanalizacijama, moguće je opaziti znatno sniženje ili povišenje ph, zatim povećanu količinu teških kovina, što može utjecati na otrovnost voda. Takve vode često ometaju biološke postupke na zajedničkim uređajima za čišćenje otpadnih voda. Nedostatak hranjihih soli, posebno dušika i fosfora, te znatno povišenje temperature daljnji su utjecaji industrijskih otpadnih voda. Otpadne vode onih industrija koje se mogu čistiti na zajedničkom uređaju često su jako opterećene organskom tvari.

8.1.3 Oborinske vode Oborinske vode samo se uvjetno mogu nazvati otpadnim vodama. Ponekad se pri istraživanju utjecaja otpadnih tvari na kakvoću prirodnih voda ptetpostavlja da su oborinske vode čiste, a možebitno onečišćenje prouzročeno oborinskim vodama smatra se „prirodnim“ onečišćenjem sliva. Prije se, naročito kod proračuna kišnih preljeva mješovitih kanalizacija, pretpostavljalo da su oborinske vode „čiste“.

8.2. ČIŠĆENJE VODA Čišćenjem voda poboljšava se stanje kakvoće vode za njenu daljnju uporabu. Prirodne vode često treba čistiti kad se iskorištavaju za namjene za koje je potrebna vrlo visoka kakvoća vode, na primjer: vodopskrba stanovništva. Otpadne vode čiste se kako bi se mogle ponovno upotrebljavati ili ispuštati u vodne sustave. Čišćenjem se iz prirodnih ili otpadnih voda: - Odvajaju krutine od tekućina izravno ili neizravno nakon pretvorbe otopljenih tvari u krutine; - Odvajaju kapljevine od vode; - Odvajaju plinove iz vode; - Pretvaraju otopljene ili raspršene tvari u kapljevine ili plinove, koji nemaju svojstva onečišćivača; 82

-

Smanjuje broj mikroorganizama koji izazivaju bolesti.

Čišćenje voda obavlja se primjenom fizikalnih radnji (operacija), kemijskim postupcima i biološkim postupcima (procesima). Da bi se iz vode uklonile otpadne tvari, primjenjuju se različiti postupci i radnje, najčešće slaganje pojedinih postupaka i radnji u jednu cjelinu, koje se obavljaju na uređajima za čišćenje vode. Pri čišćenju otpadnih voda radnje i postupci koji se primjenjuju na uređaju za čišćenje otpadne vode najčešće se razvrstavaju kao: - Prethodno čišćenje (preliminarno) - Prvi stupanj čišćenja (primarno) - Drugi stupanj čišćenja (sekundarno) - Treći stupanj čišćenja (tercijarno). Postupci koji se primjenjuju pri trećem stupnju čišćenja nazivaju se i „napredna tehnologija“. Ponekad se određuju ciljevi pojedinih stupnjeva čišćenja kako bi se točnije označilo što se očekuje od pojedinog stupnja čišćenja. Tako se u skladu s Uputama Savjeta Europske unije glede čišćenja gradskih otpadnih voda: 1. Prethodni stupanj čišćenja označava primjenu radnji i postupaka kojima se iz otpadnih voda uklanjaju krupne plutajuće otpadne tvari, pijesak i šljunak; 2. Prvi stupanj čišćenja označava primjenu fizikalnih i /ili kemijskih postupaka čišćenja otpadnih voda kojima se iz vode uklanjanajmanje 50% raspršenih tvari, a vrijednost BPK-5 smanjuje barem za 20% koncentracije uzlazne otpadne vode; 3. Drugi stupanj čišćenja označava primjenu bioloških i/ili drugih postupaka čišćenja, kojima se u otpadnim vodama smanjuje koncentracija raspršene tvari i BPK-5 ulazne vode za 70-90%, a koncentracija KPK za barem 75%; 4. Treći stupanje čišćenja označava primjenu fizikalno-kemijskih, bioloških i drugih postupaka kojima se u otpadnim vodama smanjuju koncentracije hranjivih soli ulazne vode za 80%, odnosno uklanjaju i druge osebujne otpadne tvari, u koncentracijama koje nije moguće postići primjenom drugog stupnja čišćenja; Odgovarajući ili primjereni stupanj čišćenja označava primjenu bilo kojeg postupka čišćenja i načina ispuštanja kojima se zadovoljava uvjetima prihvatne sposobnosti prijamnika. Postupci čišćenja otpadnih voda stalno se poboljšavaju, tako da se primjenom naprednih postupaka mogu otpadne vode pročistiti do visokog stupnja čistoće. To se odnosi na većinu postupaka koji se još nazivaju i uobičajeni (konvencionalni). Istodobno se u razvijenim zemljama u razvoju istražuju i primjenjuju drugačiji (alternativni) postupci čišćenja otpadnih voda, a nazivaju se još i "prirodni postupci a razliku od uobičajenih, među kojima su neki razvijeni do "visoke tehnologije", ovi drugačiji postupci temelje se na "nižoj tehnologiji". Međutim, to ne znači da je učinak čišćenja drugačije ili odgovarajuće tehnologije nizak. Dapače, u određenim okolnostima učinak je čišćenja drugačijim postupcima vrlo visok i u potpunosti zadovoljava granične uvjete za ispuštanje u okoliš. Često su drugačiji postupci čišćenja otpadne vode primjereni za ponovnu uporabu vode, dakle u slučajevima kad je bitno da ukupni troškovi obnovljene vode budu što manji. Mogu se navesti neki od najčešćih primjenjivanih drugačijih postupaka kao skupine postupaka čišćenja na/u tlu, akvakulture te čišćenja u dubokim spremnicima.

83

Uklanjanjem otpadnih tvari iz voda ostaju na uređaju krute i tekuće tvari u koncentriranom obliku, koje se ne mogu ispuštati u okoliš bez opasnosti za ljudsko zdravlje i neželjene promjene u ekosustavu. Posebnu pažnju zahtijeva ostatak iz postupaka taloženja, uključivo bistrenje nakon bioloških i fizikalno-kemijskih postupaka, koji se naziva "mulj" s uređaja za čišćenje vode. Izbor pojedinog postupka ili radne čišćenja otpadne vode i obrade mulja ovisi naročito o porijeklu, sastavu i koncentraciji otpadne vode kao i o načinu i mjestu ispuštanja otpadne vode te odlaganju mulja.

8.2.1 Postupci prethodnog i prvog stupnja čišćenja Radnje i postupci koji se primjenjuju pri prethodnom i prvom stupnju čišćenja temelje se na fizikalnim pojavama i zakonitostima, pa se mogu obuhvatiti pojmom "fizikalni postupci i radnje". Prethodni stupanj čišćenja primjenjuje se uvijek na uređajima, i to neposredno prije prvoga stupnja čišćenja. Samo u posebnim slučajevima, ponekad se može upotrijebiti prethodni stupanj kao jedini, i to kada zadovoljava uvjete "odgovarajućeg čišćenja".

8.2.2 Rešetanje Rešetanjem se iz vode uklanjaju krupne raspršene i plutajuće tvari (lišće, krpe, plastične vrećice, komadići drveta i sl.) koje bi mogle ometati rad crpki i drugih dijelova uređaja. Razlikuje se rešetanje na rešetkama i sitima. Učinak radnje ovisi o veličini slobodnog otvora kroz koji voda prolazi. Prema razmaku između šipaka, rešetke se dijele na: - Široke rešetke s među razmakom 50-100 mm - Srednje rešetke s među razmakom 10-25 mm - Uske rešetke s među razmakom 3.10 mm.

84

9. OTPAD Otpad su po Zakonu o otpadu tvari i predmeti koje je pravna ili fizička osoba odbacila ili odložila, namjerava ili mora odložiti. Otpad se razvrstava ovisno o svojstvima i mjestu nastanka. Otpad je problem suvremene civilizacije i središnji problem zaštite okoliša. Prema Zakonu o otpadu Republike Hrvatske: «Otpad su tvari i predmeti koje je vlasnik odnosno proizvođač otpada (pravna ili fizička osoba) odbacio odnosno odložio, odnosno namjerava ih ili mora odložiti». U praksi se može naći još niz definicija, koje vrlo slikovito određuju pojam otpada: - Otpad je zbroj proizvodnih i potrošačkih ostataka. - Otpad je jasni otisak materijalnog života ljudi. - Otpad je još nedovoljno otkriveni izvor sirovina i energije. - Otpad je promjenjivi zbroj različitih tvari i energije. - Otpad je roba s pozitivnom ili negativnom, tržišnom vrijednosti. Iz svega navedenog proizlazi da otpad nije gomila neiskoristivih tvari i ne mora postati smeće tj. mješavina neodgovorno odbačenih, često i vrlo dragocjenih, otpadnih tvari. Smeće je proizvod neprimjerenog ljudskog ponašanja s vlastitim otpadom. Suvremene tehnike omogućavaju potpuno iskorištavanje gotovo svih vrsta i količina otpada! Otpad po mjestu nastanka: 1. Komunalni otpad (otpad iz kućanstva, otpad koji nastaje čišćenjem javnih površina i otpad sličan otpadu iz kućanstva koji nastaje u gospodarstvu, ustavnovama i uslužnim djelatnostima). 2. Tehnološki otpad (otpad koji nastaje u proizvodnim procesima, gospodarstvu, ustanovama i uslužnim djelatnostima, a po količini sastavu i svojstvima razlikuje se od komunalnog otpada. Otpad po svojstvima: 2. Opasni otpad (sadrži tvari koja imaju jedno od sljedećih svojstva: eksplozinst, reaktivnost, zapaljivost, nagrizanje, nadražljivost, štetnost, toksičnost, infektivnost, kancerogenost, mutagenost, svojstvo otpuštanja otrovnih plinova kemijskom reakcijom ili biološkom razgradnjom). Komunalni i tehnološki otpad svrstaavaju se u opasni otpad ako sadrže tvari koje imaju 1 od spomenutih svojstava. 3. Inertni otpad (otpad koji uopće ne sadrži ili sadrži vrlo malo tvari koje podliježu fizikalnim, kemijskoj ili biološkoj razgradnji, pa ne ugrožava okoliš). Postupanje s otpadom, po gospodarskim načelima zaštita okoliša podrazumijeva: Skupljanje otpada je skup organiziranih djelatnosti skupljanja, razvrstavanja i prijevoza Skladišenje otpada je organizirana djelatnost privremenog odlaganja otpada u građevine za skladištenje otpada – skladište. Obrađivanje otpada su djelatnosti iskorištavanja vrijednih svojstava otpada radi korištenja u materijalne i energetske svrhe smanivanja količine i volumena otpada i djelomičnog ili potpunog uklanjanja njegovih opasnih svojstava Odlaganje otpada je organizirana djelatnost trajnog odlaganja otpada u građevine za tu namjenu-odlagališta.

85

Gađevine za skladištenje, obrađivanje ili odlaganje otpada su objekti na određenoj lokaciji koji se sastoje od građevinskog dijela i opreme što zajedno čini tehničko-tehnološku cjelinu a namijenjene su skladištenju, obrađivanju ili odlaganju pojedinih vrsta otpada. Proizvođač otpada je pravna ili fizička osoba čijom djelatnošću nastaje otpad. Sakupljač otpada je pravna ili fizička osoba koja skuplja razvrstava ili prevozi otpad. Osnovni ciljevi postupanja s otpadom su: - Izbjegavanje i smanjivanje nastajanja otpada te smanjivanje opasnih svojstava otpada čiji se nastanak ne može spriječiti. - Sprječavanje nenadziranog postupanja s otpadom. - Iskorištavanje vrijednih svojstava otpada u materijalne i energetske svrhe i njegovo obrađivanje prije odlaganja. - Odlaganje otpada na odlagalištima. - Saniranje otpadom onečišćenih površina S otpadom se mora postupati na način da se izbjegne: - opasnost za ljusko zdravlje, - opasnost za biljni i životinjski svijet, - onečišćenje okoliša-voda, mora, tla, zraka iznad propisanih graničnih vrijednosti, - nekontrolirano odlaganje i spaljivanje, - nastajanje eksplozije ili požara, - stvaranje buke i neugodnih mirisa, - pojavljivanje i razmnožavanje štetnih životinja i biljaka te razvoj patogenih mikroorganizama.

9.1 ODLAGANJE OTPADA U svakodnevnom životu, često se čini da je najvažnije otpad nekuda odvesti. Naravno da je nužno, pogotovo iz sanitarno - higijenskih razloga, organizirati redovito odvoženje otpada. Međutim, stvarni problemi započinju tek nakon toga. Zakapanje otpada u smetlište uzrokuje dugotrajna i velika zagađenja, te postaje teret okolišu koji će netko morati riješiti. Naknadna sanacija takvih starih smetlišta je vrlo skupa. Pritom treba naglasiti da se nepovoljni utjecaji na okoliš kod naknadne sanacije ne mogu u potpunosti ukloniti. Odbacivanjem otpada na odlagališta, pa bila ona i uređena odnosno sanirana, bespovratno se gube dragocjene materijalne i energijske vrijednosti otpada. Zakonom je zabranjeno otpad koji se može iskoristiti, odložiti na odlagalište. Upravo iz tih razloga treba uvesti odgovorno gospodarenje s otpadom. Cjelovito gospodarenje s otpadom obuhvaća sve mjere postupanja s otpadom: - prikupljanje, - razvrstavanje, - recikliranje, - obradu i - odlaganje samo inertnog i iskorištenog otpada. Suvremene tehnike jamče potpuno iskorištenje otpada, ali samo uz uvjet razumnog i odgovornog postupanja s otpadom. Na taj način će se osigurati veliki pozitivni ekološki prinosi, a ujedno smanjiti troškovi postupanja s otpadom. Svaki novo nabavljeni predmet (npr. 86

računalo, mobitel, odjeća, obuća, automobil itd.) jednom će postati otpad. Razumno je stoga već kod nabave voditi računa o mogućnostima postupanja s otpadom. Smeće se vrlo teško, i to samo djelomično može reciklirati, takozvanom naknadnom obradom (sekundarnim recikliranjem) uz vrlo visoke troškove razvrstavanja. Sekundarne sirovine koje se dobiju na taj način nikada nisu primjerene kvalitete. Zato se u svakom kućanstvu, odnosno na mjestu nastanka otpada, treba osigurati odvojeno prikupljanje svih iskoristivih otpadnih tvari, a zatim njihovo odvojeno odlaganje u posebne spremnike odnosno posude.

9.2 VRSTE OTPADA Prema mjestu nastanka razlikuju se dvije vrste otpada: ¾ komunalni otpad i ¾ tehnološki (industrijski) otpad. Komunalni otpad je otpad iz kućanstava, otpad koji nastaje čišćenjem javnih površina i otpad sličan otpadu iz kućanstva koji nastaje u gospodarstvu, ustanovama i uslužnim djelatnostima. Taj se otpad redovito prikuplja i zbrinjava u okviru komunalnih djelatnosti. Za ispravno postupanje s komunalnim otpadom prvenstveno su odgovorni sami stanovnici koji su proizvođači vlastitog otpada. Komunalne tvrtke moraju stvoriti uvjete koji će svim stanovnicima omogućiti primjereno postupanje s komunalnim otpadom. Tehnološki otpad je otpad koji nastaje u proizvodnim procesima u gospodarstvu, ustanovama i uslužnim djelatnostima, a po količinama, sastavu i svojstvu razlikuje se od komunalnog otpada. Za nadzor toka i zbrinjavanje tehnološkog otpada propisane su posebne procedure, kojih se mora pridržavati svaki proizvođač, odnosno vlasnik tehnološkog otpada. Za gospodarenje s tehnološkim otpadom mogu se koristiti usluge specijaliziranih tvrtki. Posebna vrsta otpada je opasni otpad. To je svaka vrsta otpada koja kod neodgovornog postupanja može uzrokovati onečišćenje prirode i okoliša, a za ljudsko zdravlje je posebno opasan. On se mora nadzirati i posebno zbrinjavati prema strogim propisima (npr. Baselska konvencija). Provođenje tih propisa izravno kontroliraju ovlaštene državne ustanove i inspekcije. Najveće količine opasnog otpada nastaju u gospodarstvu, i to posebno u industriji. Manje količine opasnog otpada nastaju u kućanstvima i zovu se problematične tvari. U problematične se tvari ubrajaju: ulja, boje, lakovi, baterije, akumulatori, kiseline, lužine, lijekovi, razrjeđivači, otapala i slično.

9.2.1 Sastav komunalnog otpada Analize komunalnog otpada većih hrvatskih gradova pokazuju da je po morfološkom sastavu sličan otpadu iz drugih europskih gradova. Približno trećinu kućnog otpada čini biootpad, odnosno razgradivi otpad (ostaci hrane, i prehrambenih artikala te zeleni otpad – cvijeće, trava, lišće i sl.). Oko jednu četvrtinu čine papir i karton. Staklene otpadne tvari, i to uglavnom ostaci staklene ambalaže, čine oko 8%, plastika oko 8%, a težinski postotni udjel metala je 2%! Teoretski se iz kućnog otpada može iskoristiti 80 težinskih postotaka otpada odnosno četiri petine! Ostatak od oko 20 posto čine sitni otpad (prašina), ali i neke također potencijalno iskoristive otpadne tvari kao npr. tekstil, guma, drvo.

87

Metal 2%

Staklo 8%

Tkanine 3%

Pelene 2% Biootpad 37%

Plastika 8%

Sitni otpad 6%

Ostalo 2% Složene tvari 4%

Karton 7%

Papir 19%

Problematične tvari 2%

Slika 27. Sastav komunalnog otpada u Hrvatskoj.

9.3 KOLIČINA OTPADA U HRVATSKOJ U Hrvatskoj svake godine nastane 1,2 milijuna tona komunalnog otpada, te više od 6,8 milijuna tona tehnološkog otpada. Sve te količine u najvećem djelu završavaju na uređenim ili neuređenim odlagalištima, zauzevši pri tom godišnje nekoliko hektara novih površina. Uz velike količine otpada, poseban je problem njegov sve veći volumen. Svaki stanovnik u Hrvatskoj godišnje odbaci prosječno oko 270 kg komunalnog otpada. Za odlaganje svih količina otpada koje nastaju npr. u Zagrebu, potrebno je godišnje trajno zauzeti površinu od 2 hektara.

Koncept gospodarenja otpadom Odgoj i obrazovanje izbjegavanje nastajanja i smanjivanje štetnosti

EU

Reduction

Recovery

R

R

Reuse

R

R

Ponovna uporaba otpada Reciklaža i oporaba -mehanička -biološka -fizikalno-kemijska -energijska

I

Izbjegavanje

V

Vrednovanje

O

Odlaganje

Odlaganje inertnog otpada

Slika 28. Shematski prikaz koncepta gospodarenja otpadom.

88

HR

OTPAD I Z B J E G A V A NJ E

•ODGOJ I OBRAZOVANJE •ČISTIJA PROIZVODNJA •ČISTIJI PROIZVODI •ČISTIJA POTROŠNJA •MANJE AMBALAŽE •HRVATSKA BURZA OTPADA •PONAŠANJE KUPACA I POTRŠAČA

SMANJIVANJE NASTAJANJA OTPADA

PROIZVEDENI OTPAD V R E D N O V A NJ E

SEKUNDARNE SIROVINE I KOMPOST

•ODVOJENO SKUPLJANJE •PONOVNA UPORABA •RECIKLAŽA I OPORABA •MEHANIČKA OBRADA •BIOLOŠKA OBRADA •TERMIČKA OBRADA •OSTALE OBRADE

ENERGIJA

OSTATNI OTPAD O D L A G A NJ E

UREĐENA ODLAGALIŠTA I SANACIJE

ENERGIJA

P R O I Z V O D I

Slika 29. Shematski prikaz aktivnosti u vezi s postupanjem prema otpadu.

9.4 GOSPODARENJE S OTPADOM Suvremeno rješenje za sve veće količine, volumen i štetnost otpada je provedba Cjelovitog sustava gospodarenja otpadom, koji obuhvaća sljedeće hijerarhijski navedene mjere: • nadzor toka otpada, od mjesta nastanka do mjesta konačne obrade; • izbjegavanje i smanjivanje otpada; • recikliranje i obnavljanje otpadnih tvari; • obrada neiskorištenog otpada; • minimalno odlaganje obrađenog otpada. Sve navedene mjere čine jednu cjelinu i međusobno su povezane. Vlasnik otpada sam odlučuje, hoće li svoj otpad prodati, pokloniti ili uz financijsku naknadu predati ovlaštenim tvrtkama za postupanje s otpadom. U svakom slučaju se iskazuju kao posebno vrijedne takozvane «4R» mjere za izravno gospodarenje otpadom: 9 Izbjegavanje/smanjivanje (Reduction) 9 Ponovna upotreba, bez obrade (Reuse) 9 Obnavljanje, ponovna upotreba za istu namjenu, ali uz obradu npr. povratna ambalaža (Recovery) 9 Recikliranje odnosno oporaba, materijalno i energijsko iskorištavanje otpada (Recycling).

89

9.5 OBRADA OTPADA Ostatni otpad, odnosno ne izbjegnuti otpad, prije odlaganja na odlagalište, treba obraditi. Obrada otpada podrazumijeva: 1. iskorištavanje vrijednih svojstava otpada u materijalne i energijske svrhe, 2. smanjivanje količine i volumena otpada 3. djelomično ili potpunog uklanjanje njegovih opasnih svojstava. Postoji niz postupaka obrade prikladne za svaku pojedinu vrstu i stanje ostatnog otpada: mehaničke, fizikalno-kemijske, biološke, termičke i kombinirane metode. Na taj se način smanjuje potreba za novim odlagalištima i izbjegavaju opasnosti koje nastaju pri odlaganju otpada. Suvremeni propisi Europske Unije izričito obvezuju na obradu otpada prije odlaganja. Međutim, svaka je obrada otpada povezana s značajnim dodatnim troškovima te vremenom potrebnim za realizaciju.

9.5.1 Termička obrada Za obradu ostatnog otpada u gusto naseljenim područjima, osobito su važni termički postupci, koji osiguravaju energijsko recikliranje otpada te materijalno recikliranje ostataka termičke obrade (šljake i pepela). Termički postupci (spaljivanje, piroliza, rasplinjavanje), uz kvalitetnu mineralizaciju otpada, jamče gotovo potpuno izbjegavanje odlaganja otpada. Suvremena su postrojenja za termičku obradu otpada redovito opremljena složenim i potpuno automatski upravljanim uređajima za čišćenje dimnih plinova. To je i glavni razlog visokim troškovima termičke obrade otpada. Ti se troškovi mogu smanjiti prodajom proizvedene toplinske i električne energije. Spaljivanje je u svijetu najčešće rabljeni postupak termičke obrade otpada. Gotovo da nema većeg europskog grada koji nema energanu na otpad (spalionicu). U osnovi je energana na otpad gotovo identična termoelektrani na čvrsta goriva. Punu ekološku i ekonomsku efikasnost energana na otpad postiže uz pažljivo projektiranje i uklapanje u lokalne uvijete za potpuno iskorištavanje proizvedene energije iz otpada. Piroliza i rasplinjavanje su alternativni postupci termičke obrade otpada, koji se u posljednje vrijeme brzo razvijaju. Osobitosti tih novih postupaka su kvalitetnija obrada i veće mogućnosti materijalnog recikliranja. Za pojedine vrste otpada naročito je efikasna piroliza odnosno termička obrada otpada bez prisustva kisika.

9.6 STANJE S OTPADOM U HRVATSKOJ U slijedećih 20 godina Hrvatska će morati uložiti milijarde eura za sanaciju šteta nastalih nekontroliranim odlaganjem otpada. Smatra se da u Hrvatskoj treba inzistirati na smanjenju i reciklaži otpada, kao najprihvatljivijih rješenja za postupanje s otpadom u RH. Treba prioritetno napraviti katastar postojećih odlagališta otpada, smanjiti broj postojećih odlagališta, odlagališta sanirati, povećati organizirano skupljanje otpada, zakonom regulirati nadzor, provedbu i sankcije vezano uz postupanje s otpadom, strogo provoditi nadzor toka otpada, hrvatsku legislativu uskladiti s EU normama, poticati «čistiju proizvodnju», jači inspekcijski nadzor, osigurati financiranje razvoja sustava gospodarenja otpadom, posebnu pozornost usmjeriti na edukaciju i komunikaciju s javnosti, izmijeniti sustav plaćanja naknade za otpad, objekte za postupanje s otpadom uključiti u prostorne planove i poticati jedinice 90

lokalne samouprave na međusobnu suradnju i zajedničko rješavanje problema gospodarenja otpadom na ekonomskoj osnovi odnosno poticati regionalni pristup. Tablica 6. Postupanje s otpadom u nekim zemljama EU-a i Hrvatskoj.

Austrija

Danska

Slovenija

Hrvatska

34,3%

14%

10%

3,5%

Biološka obrada 21,7%

-

12%

1%

Termička obrada 14,7%

81%

-

-

5%

73%

95,5%

-

-

-

Recikliranje

Odlaganje Obrada otpada

28,5%

opasnog 0,8%

91

10. GENETSKI MODIFICIRANI ORGANIZMI Biologija je jedna od prirodnih znanosti (uz fiziku, kemiju, geologiju i geografiju). Riječ biologija je složenica grčkih riječi bios što znači život i logos što znači riječ, znanost. Postoji više vrsta bioloških znanosti npr.: zoologija, botanika, embriologija, histologija, fiziologija, imunologija, citologija, evolucija, ekologija, genetika. Razdoblje prije 1860. Prije 1860. godine najznačajnija otkrića koja su utrla put razumijevanju moderne genetike bila su: •otkriće svjetlosnog mikroskopa →Robert Hooke je 1665. iskovao riječ cell dok je promatrao prazne stanice pod povećanjem od ~ 30x →Između 1674. i 1683. A. von Leeuwenhoek otkrio je žive organizme (protozoa i bakterije) u kišnici pod povećanjem od nekoliko stotina puta →R. Brown je 1833. otkrio jezgre u stanicama, a između 1835. i 1839. Hugo von Mohl opisao je mitozu •postavljanje hipoteze stanične teorije →Virchow je 1858. izložio koncept po kojem sve stanice nastaju iz ishodišnih stanica: omnis cellula e cellula •objavljivanje Postanak vrsta Charlesa Darwina 1859. Razdoblje od 1860. – 1900. Razdoblje od 1860. do 1900. iznjedrio je rad G. Mendela. Fleming je pomoću tada razvijenih tehnika bojenja vidio i opisao kromosome (sl. 5.) (chromos – boja, soma – tijelo) koje je 1880. Boveri opisao kao individualne strukture s kontinuitetom od jedne do druge generacije unatoč njihovu «nestajanju» tijekom stanične diobe. Weismann je 1885. godine postulirao da je nasljedna tvar bazirana isključivo u jezgri. Hertwig i Boveri opisali su 1890. godine proces mitoze i mejoze.

Slika 30. Kromosomi snimljeni SEM tehnikom.

Razdoblje od 1900. - 1944. U razdoblju od 1900. do 1944. moderna molekularna genetika cvjetala je s razvitkom kromosomalne teorije, koja je potvrdila da su kromosomi linearna sjedišta gena. Time su postavljeni temelji moderne molekularne genetike. Stadler i Muller su 1927. pokazali da geni mogu mutirati upotrebom X-zraka.

92

Razdoblje od 1944. do danas Period od 1944. do sada naziva se era molekularne genetike, počevši s time da je DNA genetski materijal, a kulminirajući s današnjom eksplozijom znanja zahvaljujući rekombinantnoj DNA tehnologiji. →Avery je 1944. dokazao da je deoksiribonukleinska kiselina – DNA– genetički materijal →Watson i Crick su 1953. otkrili strukturu DNA i predložili model njene replikacije →Berg je 1972. prvi načinio rekombinantnu molekulu →Arber, Smith i Nathans su 1973. otkrili i opisali restrikcijske endonukleaze, enzime koji otvaraju mogućnost manipulacije DNA.

10.1 MOLEKULARNA GENETIKA S izuzetkom nekih virusa, genetski materijal gotovo svih organizama je DNA (sl. 6. i 7.), molekula građena kao dvostruka zavojnica.

Slika 31. Model molekule DNA.

Slika 32. Molekula je građena kao «ljestve». Kostur čine fosfatne grupe i ponavljajuće jedinice šećera riboze, a ljestvice bazni parovi.

Molekula DNA građena je od ponavljajućeg niza nulleotida. Nukleotid čine: fosfatna grupa, šećer riboza i baza. (sl. 8.). U normalnoj DNA jedino su moguće baze: adenin, gvanin, timin i citozin. Nema restrikcije u poretku baza na jednom lancu molekule, međutim postoji ovisnost nazvana komplementarnost između baza suprotnih lanaca (sl. 9.). Prema tome ukoliko je na jednom lancu adenin, na suprotnom mora biti timin; ako je na jednom lancu gvanin na suprotnom mora biti citozin.

93

Slika 33. Shematski prikaz nukleotida.

Iz same prirode komplementarnosti slijedi i model replikacije (sl. 10.): dvostruka zavojnica se mora odmotati, pa svaki lanac tada djeluje kao kalup za sintezu drugog lanca rezultirajući dvjema novim, potpuno jednakim molekulama DNA.

Slika 34. Komplementarnost baza u molekuli DNA.

Slika 35. Umnažanje (replikacija) DNA

Informacija koja je kodirana u slijedu baza na DNA se tijekom ekspresije gena transkribira (prepisuje) u RNA. Slijedeći korak obrade informacije je translacija (prevođenje) nukleotidne sekvence u sekvencu amino-kiselina. Mutacija (promjena u jednoj bazi), može rezultirati u grešci u komplementarnosti tijekom replikacije ili u oštećenju DNA koje nije popravljeno do vremena sljedeće replikacije. Promjenom samo jedne baze u lancu DNA nastati će nova bjelančevina, potpuno novih osobina (Primjer: lanac bjelančevine hemoglobina A (HbA) sastoji se od 574 amino-kiselina. Mutacijom se promjeni šesta amino-kiselina (glutaminska kiselina) u novu (valin) te nastaje nova bjelančevina (HbS) koja će prouzročiti srpastu anemiju u čovjeka). Glavni kontrolni mehanizam ekspresije gena obično se odvija na nivou transkripcije. Ovdje sudjeluje više enzima koji imaju sposobnost vezanja za DNA te tako sprječavaju

94

transkripcijsku mašineriju. Model operona je glavni kontrolni mehanizam u prokariotima i virusima dok kod eukariota postoje različiti i složeniji mehanizmi kontrole. Posljednjih godina dolazi do eksplozije informacija što je rezultiralo znanjima stečenim tehnikama rekombinantne DNA tehnologije (biotehnologija/genetičko inženjerstvo).

10.2 BIOTEHNOLOGIJA Biotehnološke metode mogu se podijeliti na tradicionalne i moderne. U obje kategorije susreću se promjene svojstava živog bića. U čemu je razlika?

10.2.1 Tradicionalna biotehnologija Tradicionalna biotehnologija – pored raznih vidova fermentacija (pivo, vino, mlijeko i mliječni proizvodi), ona obuhvaća i manipulaciju genima putem tzv. konvencionalnih metoda oplemenjivanja. Npr. želi li se poboljšati svojstvo sorte A sa nekom osobinom sorte B izvršava se križanje, proizvodi potomstvo i unutar njega odabire se biljka koja posjeduje željene karakteristike (istu praksu provodio je Mendel još u 19. stoljeću kada je vršio križanja graška): 1. god. – izbor roditelja i križanje sorta A x sorta B 2. god. – uzgoj direktnog potomstva F1 3-6. god – uzgoj narednih potomstava i izbor biljaka željenih svojstava F2-F5 7. god – konačni izbor poboljšane biljke (nova sorta) F6 Ova se tehnologija naziva i vertikalni prijenos gena (s roditelja na potomstvo unutar individua iste vrste). Vertikalni prijenos gena se u prirodi svakodnevno zbiva i bez pomoći čovjeka, te čini osnovu seksualnog razmnožavanja, preživljavanja i evolucije živih bića.

10.2.2 Moderna biotehnologija Moderna biotehnologija ili genetičko inženjerstvo je vid umjetne manipulacije i prijenosa nasljedne osnove (gena) između individua različitih nesrodnih vrsta (mikroorganizmi, biljke, životinje, čovjek). Takav je prijenos u prirodi nemoguć, jer je od njega svaka vrsta zaštićena neprobojnom barijerom. Zahvaljujući modernim znanstvenim tehnika, ovu zaštitnu prepreku moguće je svladati i izvršiti tzv. horizontalni prijenos gena između različitih nesrodnih vrsta živih organizama: organizam vrste A => gen => organizam vrste B.

95

Revolucija u molekularnoj genetici započela je otkrićem restrikcijskih endonukleaza, enzima koji cijepaju DNA na specifičnim sekvencama. Većina restrikcijskih endonukleaza djeluje na DNA tako da ostaju jadnolančani krajevi. Druge vrste enzima cijepaju DNA tako da ostaju tupi krajevi (sl. 11.).

Slika 36. Restrikcijske endonukleaze prepoznaju točno određen slijed DNA.

10.2.2.1 Unašanje novih gena Unašanje novih gena u neki organizam moguće je upotrebom posebno priređenih vektora (virusa, plazmida ili transpozona) s ciljem dobivanja novih organizama. 10.2.2.1.1 Plazmidi kao vektori Iako se u tehnikama rekombinantne DNA danas koriste različiti vektori i stalno se nalaze i konstruiraju novi, koji od postojećih imaju bolja svojstva, najčešće upotrebljavani vektori jesu plazmidi. Prema definiciji plazmidi su ekstrakromosomalne strukture DNA, koje kao replikoni imaju sposobnost samostalne replikacije i koji se samostalno nasljeđuju u stanicama domaćina. Rasprostranjeni su kod prokariotskih organizama u kojih variraju prema broju i veličini. Veličine im variraju od 1 x 106 do 200 x 106 daltona i mogu sadržavati gene koji kodiraju različita svojstva organizma domaćina. Za kloniranje su veoma pogodna njihova svojstva: • otpornost prema antibioticima • otpornost prema teškim metalima • svojstvo proizvodnje hemolizina • svojstvo proizvodnje enterotiksina • svojstvo proizvodnje baktericina • svojstvo proizvodnje antibiotika. Da bi mogao poslužiti kao vektor, plazmid mora imati određena poželjna svojstva: - da bude relativno mali, odnosno da ima nisku molekulsku masu (npr.:1-20 Md) - da se lako otkrije u domaćinu pomoću fenotipskog ili biokemijskog svojstva - da ima što veći broj jedinstvenih mjesta za djelovanje restrikcijskih enzima. Kao vektori mogu se koristiti prirodni ili konstruirani vektori. Pod prirodnim se podrazumijevaju oni koji nisu konstruirani in vitro da bi poslužili kao vektori (ColE1, RSF2124). Osnovni kriteriji za konstrukciju plazmida kao pogodnih vektora su: - plazmidni vektor treba biti mala molekula s malo genetičke informacije - dobro obilježen obzirom na položaje gena, restrikcijska mjesta i sekvencioniran 96

-

dobro razmnožavanje i određivanje u određenom domaćinu dobar selektivni biljeg radi probiranja transformanata dodatni biljeg koji se ugradbom strane DNA inaktivira čim veći broj jednostrukih restrikcijskih mjesta naročito u biljezima.

Prvi konstruirani plazmidni vektor je pBR322 (sl. 12.), jedan od najviše korištenih plazmida u genetičkom inženjerstvu. Ima 4361 parova baza, sastoji se od djelova plazmida pSC101 (TcR), RSF2124 (ApR), pMB1 (dio za replikaciju).

Slika 37. Plazmidni konstrukt pBR322. Na slici su vidljive regije koje kodiraju proteine odgovorne za rezistenciju prema ampicilini i tetraciklinu, mjesto početka replikacije te mjesta cijepanja određenih restrikcijskih enzima.

Ukoliko su plazmid i drugi dio DNA (strana DNA) pocijepani istim restrikcijskim enzimom na njima će ostati identični jednolančani slobodni krajevi. Ako se pocijepani plazmid i strana DNA sada pomiješaju njihovi slobodni krajevi mogu reformirati dvostruku zavojnicu DNA. Nakon konačnih procesa ligacije krajeva nastati će potpuno zatvoreni krug hibridne DNA. Takav hibridni plazmid se vraća u bakteriju. Kako bakterija raste, u njojse replicira i plazmidna DNA, producirajući mnogo kopija strane DNA (sl. 9.). Od tog trenutka strana DNA se može izolirati iz bakterije i sekvencionirati. U tim procesima određuje se točan poredak baza koje tvore stranu DNA. Sama sekvenca govori o tome kako gen funkcionira. Gen može funkcionirati unutar bakterije te tada dolazi do ekspresije gena, tj. nastanka genskog produkta – proteina. Tako npr. postoje bakterije E. coli koje produciraju humani hormon rasta.

97

Slika 38. Postupak unašanja stranih gena u bakteriju.

10.2.2.1.2 Bakteriofagi kao vektori Osim plazmida, kao vektori u kloniranju gena mogu poslužiti i bakterijski virusi ili bakteriofagi. Jedan od najbolje proučenih bakterijskih virusa, čija je genetička struktura i ustrojstvo dobro poznato je fag λ koji je poslužio za genetičko inženjerstvo od samog početka uvođenja tehnike.

98

Posebni tipovi vektora su kozmidi i fazmidi. Kozmidi su sastavljeni od dijelova faga λ i strane DNA. Oni su veoma pogodni za konstrukcije genoteke zbog mogućnosti ugradbe velikih frabmenata strane DNA. Fazmidi su plazmidni vektori koji imaju mjesto za prihvaćanje iz faga λ. Svojstveno im je da imaju početak replikacije plazmida i faga te se prema tome mogu razmnožavati kao plazmidi ili kao fag λ. 10.2.2.1.3 Jednolančani DNA vektori Jednolančani kolifagi (inficiraju E. coli) kao M13, f1 i fd predstavljaju također veoma pogodne vektore za kloniranje, a imaju određenih prednosti u odnosu na plazmide ili bakteriofag λ: - • moguće ih je koristiti za sekvencioniranje i mutagenezu - • lako se izolira i pročišćava - • nema nebitnih regija

10.3 PRIMJENA REKOMBINANTNE DNA TEHNOLOGIJE Rekombinantna DNA tehnologija ima veliki utjecaj u medicini, agrokulturi i industriji. Tehnologija pruža mogućnost lociranja i proučavanja gena koji su odgovorni za nastanak bolesti, poput gena za cističnu fibrozu ili mišičnu distrofiju, te daje način njihovog liječenja – genska terapija. Žitarice i životinje na farmama su na ovaj način modificirane kako bi dale veću produktivnost na taj način da su im poboljšani rast i otpornost na bolesti – genetsko poboljšanje. Industrije koje rastu na temeljima genetičkog inženjerstva cvjetaju. Područje na kojem se trenutačno najviše primjenjuju tehnologije rekombinantne DNA je istraživanje raka. Rak može nastati zbog jednog gena koji je izgubio normalne kontrolne mehanizme (onkogen), ili može nastati zbog gubitka funkcije gena koji normalno sprečavaju rak (anti-onkogen) (sl. 14.).

Slika 39. Usporedba između normalnih staničnih dioba i dioba stanica raka.

99

10.3.1 Kloniranje gena za humani inzulin u mikroorganizama Prvi dokaz uloge tehnologije rekombinantne DNA, u cilju dobivanja određenog proizvoda biotehnološkim putem ostvaren je na primjeru hormona inzulina. Osnovna uloga inzulina u organizmu je da molekulama glukoze omogući prolaz kroz krvne žile i stanične barijere. Sinteza inzulina događa se u Langerhansovim otocima gušterače, a kontrolirana je nizom od 1513 baza u DNA humanih kromosoma. Osnovna strategija u kloniranju gena za humani inzulin u bakteriji E. coli bila je da se gen za lanac A klonira u jednoj bakteriji, a gen za lanac B u drugoj. U svrhu kloniranja upotrijebljen je plazmid pBR322 koji je obrađen restrikcijskim enzimima. Princip dobivanja kloniranih bakterija sastojao se u sljedećem: →kolonije koje su imale ugrađene plazmide uzgajaju se odijeljeno u bioreaktorima do kasne logaritamske faze rasta →nakon toga se centrifugiranjem skupi biomasa koja se lizira i podvrgne razbijanju pod visokim pritiscima →nakon pročišćavanja ekstrakta bakterija od ostalih sastojaka citoplazme, precipitat se otopi u mravljoj kiselini i obradi CNBr koji otkida lanac B od ostatka kromosoma bakterije →oba peptida se spajaju in vitro, iskorištenje je 60%. Osim u E. coli gen za inzulin može se uklonirati u stanice kvasca. PANKREAS GOVEDA ILI SVINJA ↓ ODJELJIVANJE U KLAONICI ↓ SJECKANJE EKSTRAKCIJA FILTRACIJA TALOŽENJE ↓ IONSKA IZMJENA ↓ UPARAVANJE TALOŽENJE KRISTALIZACIJA TRANSPEPTIDACIJA GEL FILTRACIJA ↓ PREPARATIVNA HPLC KRISTALIZACIJA INZULINA

KLONIRANA E. COLI

KLONIRANI KVASAC

↓ FERMENTACIJA ↓ CENTRIFUGIRANJE ↓ RAZBIJANJE/LIZA CENTRIFUGIRANJE ↓ ULTRAFILTRACIJA ↓ IONSKA IZMJENA ↓ OKSIDATIVNA KRISTALIZACIJA ANIONSKA IZMJENA TRIPSIN/

↓ FERMENTACIJA ↓ CENTRIFUGIRANJE

KARBOKSIPEPTIDAZA B ↓ PREPARATIVNA HPLC ↓ KRISTALIZACIJA INZULINA

100

↓ ULTRAFILTRACIJA ↓ IONSKA IZMJENA ↓ SULFITOLIZA ANIONSKA IZMJENA

↓ ↓ KRISTALIZACIJA INZULINA

Od 366 kg pankreasa dobije se 1500 L suspenzije iz koje se može pročistiti 41,6 g inzulina što je dovoljno za 2500 ampula Kad se radi s kloniranom E. coli koja se uzgaja u bioreaktoru koristi se 862 L podloge iz koje se može pročistiti 41,6 g inzulina što je dovoljno za 2500 ampula Temeljna istraživanja biosintetskog inzulina pokazala su da je tako dobiveni inzulin kemijski, biološki, imunološki i fizički identičan prirodnom humanom inzulinu te da se može koristiti u liječenju bolesnika oboljelih od dijabetesa. Na ovom primjeru mogu se uočiti sve prednosti primjene spoznaje molekularne biologije s ciljem dobivanja jednog neophodnog farmaceutskog proizvoda, a koje možemo sažeti u sljedećem: 1. klonirani mokroorganizam koji ima gen za inzuklin predstavlja beskrajan izvor za biosintezu tog hormona pri čemu je potrebna samo jedna kolonija kloniranog organizma 2. novi biotehnološki postupak čini nas neovisnim o osnovnoj sirovini (goveda, svinje) 3. jednostavniji je proces dobivanja u odnosu na klasičnu tehnologiju 4. cijena proizvodnje je niža u odnosu na klasičnu tehnologiju 5. biotehnološki proces je ekološki čišći u odnosu na ekstrakcijski 6. klonirani mikroorganizam sintetizira humani inzulin i nisu potrebne moidifikacije kao kod goveđeg ili svinjskog.

10.3.2 Transgene biljke Budući da biljke sintetiziraju mnoge sekundarne metabolite koji se koriste u različite medicinske svrhe jasno je da je pažnja, osim kao hrane, usmjerena i na dobivanje takvih proizvoda iz biljaka i njihovih dijelova u čim većim količinama. Alkaloid skopolamin → medicinski važan antikolinergik → djeluje na parasimpatikus, → nalazi se u mnogim biljkama iz porodice Solanaceae. → u korijenima tih biljaka ima ga u malim količinama; značajnije manjim od hiosciamina, drugog alkaloida, koji ima slabije djelovanje. Skolpolamin se može dobiti iz hiosciamina (kojeg ima u korijenu biljke bunike, ali ga nema u biljci i listovima iz kojih se ekstrakcijom dobiva). Klasična križanja nisu dala rezultat stoga je gen za enzim H6H koji hidroksilira hioscimin kloniran u biljku velebilje koja je bogata hiosciaminom s željom da se poveća pretvorba hiosciamina u skopolamin i postigne veće iskorištenje. Klonirani gen unesen je u plazmid bakterije A. tumefaciens koja i u prirodi inficira biljke i izaziva rak vrata korijena (crown gall). Tako promijenjenom bakterijom inficirana je biljka velebilje. Sadržaj skopolamina u listovima 3 mjeseca stare biljke bio je veći oko 70% od ukupnih alkaloida, za razliku od kontrole koja je imala oko 35% skopolamina.

101

10.3.3 Transgene životinje Prvi rezultati transgeneze na modelu miša pokazali su velike mogućnosti korištenja tehnike genetičkog inženjerstva sa ciljem dobivanja životinja s drugačijim svojstvima, ali i mogućih proizvoda iz životinja u koje su uneseni određeni geni. Tako su dobivene transgene ribe, ovce, koze, svinje i goveda koje daju veće količine određenih proizvoda ili imaju drugačija svojstva. Životinja koja ugradi (integrira) rekombinantnu DNA molekulu u svoj genom naziva se transgena životinja, a preneseni gen naziva se «transgen». Ugrađen u stadiju jedne stanice, postaje dominantni nasljeđuje se prema Mendelovim zakonima o nasljeđivanju. Obzirom na komercijalnu važnost i upotrebu različitih biološki aktivnih tvari u zadnje vrijeme postoji sve više primjera o korištenju transgenih životinja za dobivanje određenih proizvoda. Postoje značajni razlozi za takav pristup. U usporedbi s načinom dobivanja određenih proizvoda mikroorganizmima u bioreaktoru, transgene životinjeimale bi nekoliko značajnih prednosti: 1. Za dobivanje istog proizvoda biotehnološkim načinom potrebno je znatno više operacija (tehnoloških), vremena, materijala i sl., nego ako se isti proizvod dobiva putem transgene životinje 2. Mikroorganizmi ne mogu provađati postranslacijske postupke 3. Način dobivanja u kulturi stanica je dugotrajan, skup i tehnološki teži 4. ako životinje posluže kao bioreaktori u njima se mogu dobiti i proizvoditi rijetki medicinski važni spojevi (npr. u mlijeku, krvi, i drugdje), zatim mogu poslužiti za dobivanje proizvoda za nemedicinsku svrhu, (npr. promjenom sastava mliječnih proteina, kazeina, masnoća i sl.) 5. metode i tehnike transgeneze također omogućuju dobivanje i uzgoj takvih životinja koje će poslužiti kao izvor organa kao i takvih životinja koje su osjetljive na različita oboljenja (rak i sl.) i dr., te s takvim svojstvima mogu poslužiti kao pogodni modeli za istraživanja. U nekim primjerima primijećeni su određeni nedostaci; tako je kod transgenih svinja s genom za hormon rasta uočena letargija, povećana mogućnost želučanog ulkusa, smanjen kapacitet rasplođivanja, stres i patologija zglobova – hromost.

10.4 OPASNOSTI OD GENETIČKOG INŽENJERSTVA 10.4.1 Osnovne slabosti Neprecizna tehnologija – prijenos gena je «igra slučaja», nikada se ne zna gdje će se novi gen ugraditi. U novom okruženju taj novi gen može narušiti djelovanje drugih gena bitnih za životne funkcije tog organizma Nedostatno znanje – danas znanstvenici raspolažu snažnim metodama i vrše pokuse s vrlo osjetljivim, ali istovremeno snažnim silama prirode, a da pri tome nemaju dovoljno saznanja o mogućim posljedicama

102

Ugrožavanje opskrbe hranom – transgene biljke iste genetske konstitucije, sijane na velikim površinama, ugrožavaju snabdijevanje čovjeka hranom. U slučaju pojave virulentnog patogena (bakterija, gljivica ili virus) stradati će kompletna žetva i zavladati glad.

10.4.2 Opasnosti po zdravlje Odsustvo dugoročnih ispitivanja – genetskim inženjerstvom promijenjena je hrana koju jedemo. Hrana od GMO sadrži sastojke koji nikada nisu bili sastavni dio ljudskog hranidbenog lanca. Bez dugoročnog testiranja takve hrane nitko ne može tvrditi da je hrana sigurna za čovjeka. Otrovi i alergeni – nove tvari u prehrambenom lancu mogu izazvati alergije ili čak imati otrovno djelovanje. Umanjena hranidbena vrijednost – može se javiti kao posljedica dugog čuvanja plodina u skladištima ili na stalažama prodavaonica. Prestarjeli plodovi primamljivog izgleda, boje i sjaja, mogu imati umanjenu hranjivu vrijednost Pojava rezistencije na antibiotike – da bi kontrolirali uspješnost prijenosa gena znanstvenici kao marker koriste gen za otpornost prema antibiotiku. Taj gen ostaje u biljci i može biti prenesen na bakteriju, koja time postaje otporna na antibiotik. Posljednjih godina zamijećena je pojava rezistencije bakterija. Npr. izolat bakterije E. coli bila je otporna na 21 od ukupno 22 antibiotika rutinski korištena u bolnici u Cambridgeu Otežano otkrivanje izvora problema – kao posljedica neoznačavanja hrane od GMO. U slučaju pojave štetnih posljedica biti će teško otkriti njihov uzrok.

10.4.3 Opasnost po okoliš Konkurentnost GMO – može biti uvećana u odnosu na okolišno rastljinstvo, pa nove transgene biljke mogu, šireći se nekontrolirano u prirodi, izazvati značajne ekološke poremećaje Genetsko zagađenje – jednom kada GMO (bakterija, gljivica ili virus) pobjegne u okoliš, biti će nemoguće zaustaviti ju ili uništiti. Za razliku od nuklearnog otpada, koji vremenom slabi (vrijeme poluraspada), genetski otpad se množi i jača.

10.5 BIOSIGURNOST I REKOMBINANTNA DNA TEHNOLOGIJA Rekombinantna DNA tehnologija uključuje kombiniranje genetičke informacije iz različitih izvora i tako kreira genetički promijenjene organizme (GMO) koji vjerojatno nikada ne bi postojali u prirodi. U početku je među znanstvenicima vladala sumnja da takvi organizmi mogu imati neočekivana i neželjena svojstva kojima bi predstavljali biohazard ako bi «pobjegli» iz laboratorija. Ta zabrinutost rezultirala je konferencijom u Asilomaru 1975. Tamo je diskutirano o pitanjima sigurnosti i predložene su prve smjernice o rekombinantnoj DNA tehnologiji.

103

Rekombinantna DNA tehnologija ili genetičko inženjerstvo u početku se koristilo za kloniranje segmenata DNA u bakterijske domaćine u svrhu produkcije određenih materijala za daljnja znanstvena istraživanja. Kasnije su rekombinantne DNA molekule korištene za stvaranje genetički modificiranih viših organizama poput transgena i «knock-out» životinja i transgenih biljaka. Danas ova tehnologija ima velik učinak na biologiju i medicinu, a smatra se da će u budućnosti imati još veći značaj. Sada kada je otkrivena sekvenca ljudskog genoma mogu se proučavati deseci tisuća gena nepoznatih funkcija. Očekuje se da će terapija gena postati opće prihvaćeni tretman liječenja raznih bolesti. Transgene biljke imati će značajnu ulogu u modernoj agrokulturi. Što se tiče korištenja GMO konstrukata, rizik za rad u laboratoriju velik. Zbog toga se mora voditi računa o organizmu donoru, prirodi DNA sekvenci koje će se prenositi, svojstvima recipijenta te svojstvima okoliša. Svi ti faktori odredit će nivo biosigurnosti koji je potreban za sigurno rukovanje s GMO.

10.5.1 Biološki ekspresijski sistemi Biološki ekspresijski sistemi su vektori i stanice domaćina koje zadovoljavaju brojne kriterije, a koji ih čine sigurnim za upotrebu. Dobar primjer vektora je plazmid pUC18 koji se često koristi kao vektor u kombinaciji s Escherichia coli K12 stanicama. Plazmid je u potpunosti sekvencioniran, svi geni potrebni za transfer u druge bakterije su deletirani iz prekursornog plazmida pBR322. E. coli K12 je linija kojoj nedostaju geni za patogenost, a koje nose neke druge linije E. coli, te ne može kolonizirati crijeva ljudi ili životinja. Dakle, eksperimenti s ovim vrstama mogu se sigurno odvijati te je potreban nivo biosigurnosti 1 a ne veći.

10.5.2 Svojstva donora i klonirane DNA U većini slučajeva umetnute sekvence DNA nisu u mogućnosti promijeniti biološka svojstva domaćina, ali u nekim slučajevima mogu, npr. ako potječu od patogenih organizama. naravno, nisu svi geni patogenog organizma odgovorni za virulenciju. Stoga umetanje dobro karakteriziranih sekvenci koje nisu odgovorne za patogenost ne zahtijevaju posebne mjere opreza. Ukoliko te sekvence nisu dobro karakterizirane viši nivo biosigurnosti je potreban. Dodatno je važno paziti u slučajevima kada genski produkt može biti potencijalno farmaceutski aktivan. Kloniranje gena za produkte poput toksina zahtijeva viši nivo biosigurnosti.

10.5.3 Viralni vektori Viralni vektori koriste se u genskim terapijama te u prijenosu gena u druge stanice. Adenovirusi se često koriste u terapijama. Takvim vektorima nedostaju sekvence odgovorne za replikaciju, ali i s njima se treba oprezno postupati.

104

10.5.4 Transgene i «knock-out» životinje Sa životinjama koje nose stranu genetsku informaciju (transgeni) treba se postupati u smislu karakteristika produkta strane DNA. Životinje s ciljanim delecijama gena (knock-out) ne predstavljaju rizik biohazarda. Primjeri transgenih životinja uključuju životinje koje ekspresiraju receptore za viruse koji normalno ne mogu inficirati tu vrstu. Ukoliko takva životinja pobjegne iz laboratorija i proširi transgen na divlju populaciju može se stvoriti rezervoar životinja za taj određeni virus. Transgeni miševi koji ekspresiraju receptore za humane polioviruse uzgajali su se u laboratorijima i oboljeli su od infekcije koja je klinički i histopatološki slična humanom poliomijelitisu. Međutim ovi se modeli razlikuju od ljudskih jer replikacija oralno primljenih virusa je neučinkovita ili se uopće ne događa. Stoga je vrlo malo vjerojatno da će takav transgen pobjeći u divljinu i uzrokovati rezervoar poliovirusa. Međutim ovo je primjer da su za svaku novu liniju životinja potrebne detaljne studije da se otkrije način na koji se životinje inficiraju i da se otkrije doza koja je potrebna za infekciju.

10.5.5 Transgene biljke Transgene biljke ekspresiraju gene koji omogućuju toleranciju na herbicide ili otpornost prema insektima. To je trenutno goruće pitanje u svijetu. Diskusije se većinom vode o sigurnost takvih biljaka u prehrani te o dugoročnim ekološkim posljedicama rasta takvih biljaka na plantažama.

10.5.6 Podjela patogena prema riziku biohazarda Viši nivoi biohazarda potrebni su u slučajevima kad se prenose DNA sekvence iz donora koje potencijalno mogu povećati virulenciju recipijenta. Takva je situacija u nasumičnom (shotgun) kloniranju u kojima se prave genomske DNA biblioteke. Visok je rizik u slučajevima kreiranja GMO proteina s farmakološkom aktivnošću, poput toksina. Neki proteini su toksični samo kad se ekspresiraju u velikim količinama. Mnoge zemlje imaju nacionalna vijeća za biosigurnost koja daju naputke za manipulaciju s GMO i pomažu znanstvenicima klasificirati njihov rad u određene nivoe biosigurnosti. Na znanstvenicima je da prate razvoj biosigurnosti u svijetu te da prihvate smjernice nacionalnih vijeća. Prema riziku biohazarda patogeni se dijele u četiri grupe: • Rizik biohazarda (opasnosti) grupa 1: – Ne vjerojatna patogenost za ljude – Bez rizika za okolinu – Rizik oasnosti je zanemariv • Rizik biohazarda grupa 2: – Moguća patogenost za ljude – Ne vjerojatan rizik za okolinu – Rizik opasnosti je mali

E. coli

Hep A

105

• Rizik biohazarda grupa 3: – Ozbiljna patogenost za ljude – Umjeren rizik za okolinu – Česta profilaksa / liječenje – Rizik opasnosti je značajan

YF, Hep C

• Rizik biohazarda grupa 4: – Ozbiljna patogenost za ljude – Visok rizik širenja u okolinu – Bez mogućnosti liječenja ili prevencije – Rizik opasnosti je velik

Ebola, boginje

Faktori koji povećavaju rizik biohazarda su: • Velika skala (> 10 litara) • Mogućnost kontakta patogena s hormonima rasta • Manipuliranja s otvorenim patogenima • Stvaranje nakupina ili aerosoli prilikom manipulacije • Povećana podložnost manipulatora infekciji • Nemogućnost liječenja • Diskontinuitet preventivne imunizacije (npr. boginje).

106

11. PITANJA ZA PROVJERU ZNANJA Poglavlje 1. 1. Objasnite pojam ekologije 2. Što je biosfera 3. Na koji način čovjek utječe na biosferu 4. Od čega se sastoji biosfera 5. Što je ekosustav 6. Od čega se sastoji ekosustav 7. Što je vrsta 8. Što je populacija 9. Što je biocenoza 10. Objasnite pojam bioma 11. Opišite uvjete u biomu tundre 12. Opišite uvjete u biomu tajge 13. Opišite uvjete u biomu šuma umjerenog pojasa 14. Opišite uvjete u biomu tropske kišne šume 15. Opišite uvjete u biomu savane 16. Opišite uvjete u biomu pustinje 17. Što je sukcesija 18. Što je biotop 19. Koja je osnovna podjela ekosustava 20. Na koji način energija ulazi i protječe kroz ekosustav 21. Zgog čega je važno stanično disanje 22. Opišite veze među vrstama u hranidbenom lancu 23. Što je biomasa 24. Koja je razlika između primarne i sekundarne produkcije 25. Što je kapacitet okoliša 26. Koje ljudske aktivnosti dovode do ekološke krize 27. Što je ekološka kriza 28. Što su endemi 29. Što su relikti 30. Što su ekološki čimbenici 31. Što je ekološka valencija 32. Kako su podjeljeni aperiodički ekološki čimbenici 33. Opišite na koji način temperatura utječe na vrste u ekosustavu (Alenovo i Bergmanovo pravilo) 34. Kako su podjeljeni biotički ekološki čimbenici 35. Opišite čimbenike napretka i nazatka populacije 36. Koji su oblici porasta populacije u stvarnom i idealnom okolišu 37. Opišite razliku između simbioze i antibioze 38. Opišite odnos domadara i nametnika 39. Opišite odnos grabežljivca i pljena 40. Koja je uloga svjetla u biosferi 41. Koja je uloga vode u biosferi 42. Koja je uloga anorganskih soli u biosferi 43. Što znate o Liebigovom pravilu minimuma 44. Što znate o ekološkoj valenciji 107

45. Koja je osnovna podjela organizama u biocenozi obzirom na način ishrane 46. Opišite razvojne stupnjeve ekosustava 47. Opišite podjelu egzodinamičkih sukcesija

Poglavlje 2. 1. Koje su zaštićene prirodne vrijednosti u Hrvatskoj 2. Koliko ima kategorija zaštićenih područja prirode u Hrvatskoj, opišite ih 3. Opišite tri faze zaštite prirode 4. Što je priroda, a što prirodne vrijednosti 5. Opišite pojam strogog rezervata 6. Opišite pojam nacionalnog parka 7. Opišite pojam posebnog rezervata 8. Opišite pojam parka prirode 9. Opišite pojam regionalnog parka 10. Opišite pojam spomenika prirode 11. Opišite pojam zaštićenog krajobraza 12. Opišite pojam park-šuma 13. Opišite pojam spomenik parkovne arhitekture 14. Nabrojite nacionalne i parkove prirode u Hrvatskoj 15. Koja je razlika između nacionalnog i parka prirode 16. Koji su osnovni ciljevi zaštite prirode 17. Na kojim načelima se temelji zaštita prirode 18. Kako se provodi zaštita prirode

Poglavlje 3. 1. Što se osigurava zaštitom okoliša 2. Koji su ciljevi zaštite okoliša u ostvarivanju uvjeta za održivi razvoj 3. Kako se postižu ciljevi zaštite okoliša u ostvarivanju uvjeta za održivi razvoj 4. Što je okoliš a što kakvoća okoliša 5. Što je ugroženi okoliš 6. Što je ekološka stabilnost a što biološka raznolikost 7. Koja je razlika između emisije i imisije 8. Što je štetna tvar 9. Koja je razlika između rizika po okoliš i opasnosti po okoliš 10. Koja je razlika između štete u okolišu i ekološke nesreće 11. Koji su dugoročni ciljevi u zaštiti okoliša u RH 12. Koji su kratkoročni ciljevi u zaštiti okoliša u RH 13. Što znate o Pravilniku o procjeni utjecaja na okoliš 14. Što je procjena utjecaja na okoliš, što sadrži 15. Što je zahvat u okolišu, nabrojite ih 16. Što je studija utjecaja na okoliš, što sadrži 17. Zbog čega je važno vrednovanje prihvatljivosti zahvata na okoliš 108

18. Što stoji u zaključku studije utjecaja na okoliš

Poglavlje 4. 1. Što se smatra degradacijom okoliša, na koji način dolazi do degradacije okoliša 2. Što je održivi razvoj, na koji način dolazi do održivog razvoja 3. Ukratko opišite povjesni put koncepta održivosti 4. Koju definiciju je predložila Brundtlandska komisija 5. Koja je uloga Brundtlandske komisije 6. Koji su najvažniji dokumenti doneseni na Skupu o Zemlji, opišite ih 7. Koji su bili raniji pristupi problematici rješavanja problema onečišćenja u okolišu 8. Zbog čega nije efikasan pristup „end-of-pipe“ 9. Koja je uloga sustava upravljanja okolišem 10. Nacrtajte i detaljno opišite svaku stubu stepenica uspjeha održivog razvoja 11. Što je industrijska proizvodnja 12. Što je čistija proizvodnja 13. Koji su principi vodilje strategije čistije proizvodnje 14. Što je sprečavanje zagađenja 15. Što je minimalizacija otpada 16. Što je kontrola onečišćenja 17. Što je zbrinjavanje otpada 18. Koje su 4 osnovne skupine poslova poduzeća u zaštiti okoliša 19. Izbog čega su važni ISO standardi u poslovanju poduzeća 20. Kako dolazi do sprečavanja onečišćenja u poduzeću 21. Koja je uloga ekološkog menadžmenta i ekološkog menadžera 22. Što znate o ISO standardima 23. Koje su presnosti uvođenja sustava upravljanja okolišem u poslovanje poduzeća 24. Koja je uloga normi i što za poduzeće znači certifikacija proizvoda

Poglavlje 5. 1. Detaljno opišite na koji način su se u prošlosti teretirali turistički resursi 2. Koja je uloga stanja okoliša za turizam 3. Na koji način jedna marina utječe na okoliš 4. Detaljno opišite moguće utjecaje marine na okoliš (u svim fazama njenog postojanja) 5. Kkoji utjecaj ima marina na promjenu kvalitete mora i priobalja u njenoj užoj blizini 6. Koji su povoljni a koji nepovoljni utjecaji marine na okoliš 7. Na koji način nastaju otpadne vode u marini 8. Na koji način nastaje opasan otpad u marini 9. Na koji način se procjenjuje rizik nastanka ekološke nesreće u marini 10. Detaljno opišite kroz koje se parametre prati stanje okoliša u marini 11. Koja je uloga morske cjetnice u ekosustavu mora 12. Koji su utjecaji hotela na okoliš 13. Detaljno opišite ulogu odjela održavanja u hotelu u smislu očuvanja okoliša 109

14. Detaljno opišite ulogu odjela hrane i pića u hotelu u smislu očuvanja okoliša 15. Detaljno opišite ulogu odjela domaćinstva u hotelu u smislu očuvanja okoliša 16. Detaljno opišite ulogu prijamnog odjela (recepcije) u hotelu u smislu očuvanja okoliša 17. Detaljno opišite na koji način rekreacijski objekti hotela utječu na okoliš, te koje su aktivnosti u smislu smanjenja utjecaja 18. Opišite na kojim područjima turizam djeluje na okoliš 19. Što znate o kakvoći mora na morskim plažama

Poglavlje 6. 1. Što je onečišćen zrak 2. Što je onečišćujuća tvar 3. Što je emisija i kvota emisije 4. Koje su vrijednosti kakvoće zraka 5. Što znači sanacijski program za kvalitetu zraka 6. Što je katastar emisije, a što registar izvora emisije 7. Detaljno opišite učinke atmosferskih onečišćenja 8. Koji su najčešći polutanti u zraku i koje je njihovo porjeklo 9. Koje su posljedice neodgovornog čovjekovog ponašanja prema okolišu 10. Na koji način automobilski promet utječe na onečišćenje okoliša 11. Koji su štetni plinovi emisije automobilskog prometa i koje su ostale negativne uloge prometa 12. Na koji način automobilski promet djeluje na onečišćenje voda 13. Koji je učinak vodenog prometa na onečišćenje okoliša 14. Koji je učinak zračnog prometa na onečišćenje okoliša 15. Opišite ekonomsku isplativost željeznice 16. Opišite energetsku isplativost željeznice

Poglavlje 7. 1. 2. 3. 4.

Opišite učinak na okoliš uzrokovan regionalnim razlikama u razmještaju stanovništva Opišite učinak poljoprivrede na okoliš Što je erozija, na koji način nastaje, koje su njezine posljedice na okoliš Na koji način dolazi do smanjenja šuma i koje su posljedice

Poglavlje 8. 1. 2. 3. 4.

Na koje načine može doći do onečišćenja vode u ekosustavu (u kojim ekosferama) Zbog čega je značajan utjecaj organskih tvari za promjenu kakvoće vode Koje čovjekove djelatnosti dovode do promjene u vodenim ekosustavima Koji su izvori onečišćenja voda, kako smo ih podjelili 110

5. Opišite razlike između kućanskih, industrijskih i oborinskih otpadnih voda 6. Što znate o kućanskim otpadim vodama 7. Što znate o industrijskim otpadnim vodama 8. Što se postiže čišćenjem voda 9. Detaljno opišite postupke pročišćavanja otpadnih voda 10. Na koji način se rješava problem mulja koji nastaje na uređaju za pročišćavanje otpadnih voda

Poglavlje 9. 1. Što je otpad 2. Detaljno opišite podjelu otpada 3. Što podrazumjeva termin postupanja s otpadom 4. Koja je razlika između obrađivanja i odlaganja otpada 5. Koji su ciljevi postupanja s otpadom 6. Što se izbjegava pravilnim gospodarenjem otpadom 7. Koje su mjere cjelovitog sustava gospodarenja s otpadom 8. Koje su vrste otpada prema mjestu nastanka, opišite ih 9. Opišite koncept gospodarenja otpadom 10. Što podrazumjeva izbjagavanje nastanka otpada 11. Što podrazumjeva vrednovanje otpadanavedite 4R mjere gospodarenja otpadom 12. Na koji način se provodi obrada otpada 13. Opišite načine termičke obrade otpada

Poglavlje 10. 1. Opišite povijesni razvoj nastanka moderne genetike 2. Opišite DNA, njene baze i ulogu komplementarnosti u replikaciji 3. Koja je razlika između tradicionalne i moderne biotehnologije 4. Opišite što znate o restrikcijskim endonukleazama 5. Koja su područja primjene rekombinantne DNA tehnologije 6. Koje su prednosti transgenih životinja 7. Koje su osnovne slabosti genetičkog inženjerstva 8. Koje su opasnosti po zdravlje uzrokovane genetičkim inženjerstvom 9. Koje su opasnosti po okoliš uzrokovane genetičkim inženjerstvom 10. Što znate o biosigurnosti i rekombinantnoj DNA tehnologiji 11. Kako se djele patogeni prema riziku biohazarda 12. Koji su faktori koji povećavaju rizik biohazarda

111