Međunarodni Ugovor Scribd.docx

II Međunarodni ugovor

Međunarodni se ugovor sastoji u saglasnosti volja dvaju ili više subjekata međunarodnog prava s cilje da postignu učinak po međunarodnom pravu – određeni učinak – stvarajući odnos prava i dužnosti između njegovih stranaka. Ugovori mogu, dakle, biti dvostrani i mnogostrani mogu biti sastavljeni u jednoj ispravi – sa mogućim dodacima, odnosno aneksima ili u više međusobnih isprava . u razmjenjenim notama. Oni, napokon, mogu biti sklopljeni u pisanom ili nekom drugom obliku. Da bi ugovor mogao ostvariti namjeravani pravni učinak po međunarodnom pravu, potrebno je da se ispuni više uvjeta: Sve stranke ugovora moraju biti subjekti međunarodnog prava odnosno držve, međuvladine organizacije ili priznati ustanici.1 Ne radi se, dakle, o međunarodnom ugovoru ukoliko država – ili neki drugi subjekt međunarodnog prava sklopi ugovor odnosno sporazum sa pravnom osobom iz druge države – sas stranom bankom, petrolejskom ili drugom tvrtkom. Ako njegov tekst ne upućuje na unutrašnje pravo neke od stranaka ili neke treće države kao mjerodavno, radi se o transnacionalnom kontraktu, na koji se izravno primjenjuju opća načela prava.2 Ponekad i države međusobno sklapaju transakciju u obliku privatne pogodbe koju podvrgavaju unutrašnjem pravu neke države kao mjerodavnom. Ni u tim rijetkim slučajevima ne radi se o međunarodnim ugovorima. Ali ukoliko nema jasnih naznaka o suprtonom, pretpostavka je da su sporazumi kojima su sve stranke države i drugi subjekti međunarodnog prava istinski međunarodni ugovori na koje se primjenjuju propisi Bečke konvencije iz 1969.godine.

2.1.Pravno valjan ugovor

1 2

Degan, V.Đ., 2000, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka.str.121 Kreča, M., 2007, Međunarodno javno pravo, JP Službeni glasnik, Zagreb.str.67

Da bi ugovor bio pravno valjan, njegov predmet ne smije biti pravno nedopustiv. Pravno nedopustiv je onaj ugovor: -kojega je materijalno nemoguće izvršiti, na primjer ako se odnosi na svemirska i druga prostranstva koja su zasada nedostupna čovječanstvu ili -koji je u sukobu sa nekom imperativnom normom općeg međunarodnog prava – jus cogens. Treba svakako naglasiti da svaki međunarodni ugovor, ratificiran odnosno potvrđen od strane zakonodavnih tijela država ugovornica, po svojoj pravnoj snazi jest iznad zakona i podzakonskih akata. Međunarodni ugovori mogu nositi razne nazive, kao što su: ugovor, konvencija, protokol, pakt, akt, sporazum, memorandum, povelja, statut, konkordat.3 Kao što je rečeno, međunarodni ugovor može se sklapati između dva (bilateralni ugovor) ili više (multilateralni ugovor) subjekta međunarodnog prava - tj. država, međunarodnih organizacija te ostalih subjekata međunarodnog prava kao što su ustanici ili oslobodilački pokreti. Međutim, kod međunarodnih ugovora razlikuje se trenutak potpisivanja od strane subjekata međunarodnog prava (najčešće država ugovornica) od trenutka stupanja na snagu toga ugovora.4 To ovisi o ratifikaciji odnosno razmjeni isprava i usvajanju od strane parlamenata država potpisnica. Tek njihovom potvrdom međunarodni ugovor je preuzet u unutarnji pravni sustav svake od država ugovornica, te kao takav stupa na snagu i počinje njegova primjena.

III Volja subjekata

Izražena volja stranak u ugovoru mora odgovarati njihovoj stvarnoj volji. Stoga su prema nekim općim načelima prava ništavi ugovori u pogledu kojih postoje mane pri očitovanju volje neke od stranaka. 3 4

Kreča, M., 2007, Međunarodno javno pravo, JP Službeni glasnik, Zagreb.str.68 Degan, V.Đ., 2000, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka.str.122

Ovdje samo valja istaknuti da su neke od tih mana uzrok apsolutne nišavosti i ugovor se tada ne može osnažiti, odnosno konvalidirati naknadnim pristankom svih stranaka. To su, osim sukoba sa jus cogens, prisila izvršena nad predstavnikom neke države i prisila izvršena na samu državu ugovornicu. Ostale mane uzroci su relativne ništavosti – bludnja prevara, korupcija predstavnika države, te druge manje koje predviđa Bečka konvencija. One dovode do ništavosti jedino ukoliko se oštećena stranka na njih pozove.5 Kako bi subjekt postalo strankom ugovora, on mora na konkretan način iskazat svoju volju za preuzimanjem prava i obveza iz ugovora. Naime, sve radnje poduzete u postupku sklapanja ugovora nemaju za posljedicu stvaranje pravne obveze za stranku koja ih je poduzela. Pravna veza između stranke i ugovora započinje tek nakon što ona izrazi svoj pristanak da bude vezana ugovorom. Taj pristanak se može iskazat na nekoliko načina, a Bečka konvencija u svom članku 11. predviđa sljedeće: -potpisivanje, -razmjena isprava koje čine ugovor, -ratifikacija, -prihvat, odobrenje, -pristup i drugi ugovoreni način. IV Forma ugovora 4.1.Šta predviđa međunarodno pravo

Napokon, opće međunarodno pravo ne propisuje nikakav određeni oblik odnosno formu ugovora. već je navedeno da se daleko najveći broj ugovora sklapa u pismenom obliku.

Degan, V.Đ., 1983, Političke izjave i politički sporazumi država kao izvor međunarodno-pravnih obaveza, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka.str.13 5

Ali ugovori koji nisu sklopljeni u pisanom obliku nego usmeno, ili u ratu znacima, zbog toga ne gube na svojoj pravnoj važnosti.6 Samim izražavanjem pristanka ugovor još ne mora stupiti na snagu, već će on puni pravni učinak proizvoditi tek nakon što svoj pristanak dade i suprotna strana (ako se radi o dvostranom ugovoru) ili sve stranke, odnosno minimalan broj stranaka propisan u samom ugovoru (ako se radi o mnogostranom ugovoru). Bečka konvencija prihvatila je načelo slobodne dispozicije stranaka te će se države vezati na onaj način na koji su se dogovorile, bez davanja prednosti bilo kojem od nabrojenih načina. Svi ugovori na snazi u načelu jednako obavezuju sve njihove stranke, čak i bez obzira na tijelo neke države koje ih je sklopilo, ili na akt kojim su ratificirani – zakon, uredba, dekret ili drugi podzakonski akt. U načelu ne postoji hijerarhija između ugovora nalik na hijerarhiju pravnih normi i pravnih akata u unutrašnjem pravu.7 Od toga je djelomičan izuzetak jedino Povelja Ujedinjenih nacija, i to zbog derogatorne klauzule u njenom članku 103., koja propisuje: „U slučaju sukoba između obaveza članova Ujedinjenih nacija prema ovoj Povelji i njihovih obaveza prema bilo kojem drugom međunarodnom sporazumu prevlađuju njihove obaveze iz ove povelje.

Lovrić, L., 2011, Volja subjekata u međunarodnim ugovorima ugovorima, magistarski rad, Pravni fakultet Univerziteta u Zenici, Zenica,str.4 7 Degan, V.Đ., 2000, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka.str.123 6